GRAHAM GREENE: KRAJ LJUBAVNE PRIČE

Naslov originala: The End of the Affair

Prevela: Ljerka Radović
 PREDGOVOR

Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individualne metode pisanja

romana, ali kad zaĎe u zrele godine ţivota, naiĎe trenutak kad osjeća
da više nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim
zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje — zvano
l'ennui'1 — kad mu izgleda da je sve to već ranije učinio. Tada se više
boji čitati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve
strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavaju nepromjenjivu šaru
kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj
sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konačno
pojave na policama knjiţara, kritičar ga podsjeća — ova se tema
oţivotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako
nepromišljeno došla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je
prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on…
Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući za film, ali me je Treći
čovjek pozvao u drugi, još luksuzniji zatvor. Prije nego što sam se
vratio onome što smatram svojim pravim poslom, čitao sam Velika
očekivanja. Dickensa nikada prije toga nisam smatrao vrlo
simpatičnim piscem, ali sam sada bio opčinjen prividnom lakoćom
kojom je upotrebljavao prvo lice jednine u pripovijedanju. Činilo mi
se: ovdje se nalazi izlaz iz odreĎenoga, ustaljenoga uzorka, u
ovakvom postupku, u kojemu se još nisam ogledao. Prvo je lice
jednine oduvijek pruţalo očigledne prednosti: izabrana je točka
gledišta jamčila protiv bilo kakvog iskušenja od zastranjivanja, tj.
»ja« moţe promatrati samo ono što »ja« promatra, ali kad sam se
upoznao s upotrebom prvog lica u romanima gospodina Somerseta
Maughama i njegovih imitatora, mislio sam da je ovakav postupak

1
l'ennui (franc.) = dosada
pomalo prelak i suh, previše blizak nespretnom ljudskom govoru, da
je bezbojan…
Moţda i jest bio suh i bezbojan, ali ne i lak. Mnogo puta sam zaţalio
što sam slijedio to »ja« na njegovom zlosretnom putu i promišljao
započeti Kraj ljubavne priče sasvim ispočetka, s Bendrixom viĎenim
izvana, u trećem licu. Nikad se prije toga nisam tako naporno morao
boriti da bih ostvario zanimljivo pripovijedanje. Na primjer, kako sam
mogao učiniti raznolikim onaj najvaţniji »ton«, kad je postojala samo
jedna ličnost koja stalno komentira? Već je na prvoj stranici Bendrix
odredio ton: »Tako je ovo zabilješka o mrţnji daleko više nego o
ljubavi« —a ja sam se uţasavao pomisli da se zbog njegove mrţnje
cijela knjiga ne osuši poput dimljene ribe. Dickens je na neki čudesan
način varirao svoj ton, ali kad sam pokušao analizirati tajnu njegovog
uspjeha, osjećao sam se poput čovjeka koji ne razlikuje boje i koji
pokušava razumski razlikovati jednu boju od druge. Za moju su
knjigu postojale samo dvije nijanse iste boje — pomamna ljubav i
pomamna mrţnja; gospodin Parkis, privatni detektiv, i njegov sin bili
su pokušaj da uvedem još dva tona, humoristički i patetični.
Knjiga je počela da oţivljava u prosincu 1948. godine, u jednoj sobi
hotela Palma, u Capriju. Uvijek zamišljam da je na mene utjecala
knjiga što sam je čitao u to vrijeme, tj. jedan izbor djela Barona von
Hügela, poimence odlomci iz njegove studije osv. Katarini
Denovskoj. Imam običaj da obiljeţavam knjige koje čitam, pišući
zabilješke na marginama, pa ipak ne mogu naći ni jednu bilješku uz
odlomak o sv. Katarini, nijednu koja bi imala neki značaj. Ali, u
drugom jednom Hügelovom eseju nailazim na slijedeći podvučeni
odlomak: »pročišćavanje i polagano konstituiranje pojedine osobe u
ličnost posredstvom naizgled slijepog determinizma prirodnog zakona
i prirodnih dogaĎaja... Ništa ne moţe biti sigurnije od toga da moramo
priznati i smjestiti ovaj neporecivi, svenametljivi element i silu negdje
u naše ţivote: ako ga ne priznamo posrednikom, ščepat će nas kao
našu posljedicu.«
Ništa nije moglo biti dalje od von Hügelovog značenja, od
pripovijetke koja je sada počela da mi kopka po glavi — o čovjeku
koji je gonjen i nadjačan nagomilavanjem prirodnih slučajnosti, sve
dok se nije uplašio da će, zbog samo jedne slučajnosti, isprika o
slučajnosti propasti. Na ţalost! Bila je to namjera koju sam ja
iznevjerio. Ima mnogo toga što mi se sviĎa u ovoj knjizi — čini mi se
da je jednostavnije i bolje napisana od svojih predhodnica i vješto
konstruirana da bi izbjegla razvučenost vremenskoga slijeda kojega
sam spomenuo negdje drugdje (naučio sam, ponešto, neprekidno i
ponovno čitajući izvanredni roman Dobar vojnik — Forda Madoxa
Forda), ali sve dok nisam stigao do konačnoga dijela, nisam shvatio
ogroman problem koji sam sebi postavio.
Sarah je bila mrtva, knjiga je trebala da se nastavi bar isto toliko i
poslije njene smrti, a ipak, poput Bendrixa, shvatio sam da nemam
velike ţelje nastaviti u trenutku kad je moja glavna ličnost zauvijek
nestala i kad je iza nje ostala samo filozofska tema. Počeo sam juriti
prema kraju i mada u posljednjem dijelu ima prizora, naročito onih
koji izraţavaju razvoj njeţnosti izmeĎu Bendrixa i Sarinog muţa, koji
mi se čine dovoljno uspješnim, prekasno sam uvidio kako sam varao
— varao samoga sebe, varao čitaoca, varao Barona von Hügela.
DogaĎaj sa jagodastim mladeţom nije trebao biti u knjizi; svako
takozvano čudo, kao što je izliječenje Parkisova sina, trebalo je imati
potpuno prirodno objašnjenje. Slučajnosti su se trebale nastaviti
tokom godina, nagraĎujući Bendrixov um, namećući mu neradu
sumnju u njegov vlastiti ateizam. Posljednje bi stranice ostale gotovo
iste kao što su i napisane (stvarno mi se vrlo sviĎaju posljednje
stranice), ali previše sam ubrzavao kako sam se primicao kraju.
Ispalo je da sam se u ovom izdanju pokušao vratiti bliţe mojoj
prvobitnoj namjeri. Smytheov je jagodičasti biljeg zamijenjen koţnim
oboljenjem, koje je moglo biti nervnoga porijekla i prijemljivo
ozdravljenju kroz vjeru.
Jedna epizoda u knjizi, koja se mnogim kritičarima nije svidjela, jest
otkriće da je Saru njena majka potajno krstila kad je bila malo dijete.
Agnostičnom čitaocu — s kojim sve više suosjećam — izgleda kao da
ova epizoda uvodi ideju magije. Ali, ako hoćemo vjerovati u neku silu
koja je neizmjerno iznad nas, po kapacitetu i znanju, tada magija
zaista formira dio našega vjerovanja — ili radije, magija je termin
koji upotebljavamo za tajanstveno i neobjašnjivo — poput stigmi2
Oca Pija, koje sam promatrao udaljen nekoliko koraka, dok je on čitao
Svetu misu jednog ranog jutra u svom manastiru, u juţnoj Italiji.
Epizodu Sarinog tajnog krštenja izveo sam iz ţivota Rogera
Casementa. Katolički se kapelan u njegovom zatvoru, koga je on
zamolio da ga primi u katoličku vjeru, raspitivao i saznao da je ovaj
bio potajno kršten kad je bio dijete. Ovdje nismo nuţno u carstvu
»magije« ili slučajnosti — moţda smo u području Dunneovog
Eksperimenta s vremenom.
Roman Kraj ljubavne priče imao je većeg uspjeha kod čitalaca nego
kod kritičara. Toliko sam sumnjao u njega, da sam pretipkani rukopis
poslao svom prijatelju Edwardu Sackvill-Westu i zamolio ga za
savjet. Treba li da stavim knjigu u ladicu i jednostavno zaboravim na
nju? Iskreno mi je odgovorio da mu se roman ne sviĎa, ali ga, ipak,
moram objaviti — mi treba da imamo vitalnost viktorijanaca, koji
nikada nisu oklijevali objaviti kako dobre tako i loše stvari. I tako sam
je objavio. Umnogome su me utješile pohvalne riječi Williama
Faulknera. Poslije sam bio zahvalan dvogodišnjem vjeţbanju kroz
koje sam prošao u upotrebi prvoga lica jednine pišući ovaj roman, jer
sam kasnije moţda mogao strahovati da upotrijebim tu metodu u
Mirnom Amerikancu, romanu koji je takav način pisanja imperativno
zahtijevao i koji je, moţda, što se tehničke strane tiče, uspješnija
knjiga.
2
Stigma, eccl. Pl. stigmata, (lat.) = stigme, rane kakve su na Isusovu tijelu
ostavili čavli i koplje (nap. prev.)
Prijevod:
Dušanka Jovanović
 Posvećeno C.

»Čovjek u svom srcu ima mjesta koja još nisu

oţivjela, a patnja se uvlači u njih da bi ta
mjesta mogla oţivjeti«
LEON BLOY
 PRVA KNJIGA
1.

Pripovijetka nema ni početka ni kraja: čovjek svojevoljno odabire

onaj trenutak doţivljaja od kojega će se osvrnuti unatrag i od kojega
će pogledati unaprijed. Kaţem »čovjek odabire« s nemarnim
ponosom profesionalnog pisca koga su — kad se sasvim proslavio —
hvalili zbog njegove vještine pisanja, ali ja ću zapravo od vlastite
volje odabrati tu tamnu kišovitu siječanjsku noć na Commonu, 1946.
godine, kad sam ugledao Henryja Milesa kako se nakrivio gazeći
preko široke rijeke, a moţda su te slike i prilike odabrale mene?
Zgodno je i ispravno, prema pravilima moga zanata, početi baš tamo,
ali da sam tada vjerovao u Boga, isto tako sam mogao vjerovati u
jednu ruku u blizini koja me je gurkala, i nagovarala »Oslovi ga, još te
nije vidio.«
Ali zašto bih ga oslovio? Ako mrţnja nije previše krupan izraz da se
primijeni na ijedno ljudsko biće, mrzio sam Henryja — a i mrzio sam
njegovu ţenu Saru. Mislim da je on mene zamrzio ubrzo poslije
dogaĎaja te večeri: kao što je kadšto zacijelo mrzio svoju ţenu i onog
drugog u kojega, srećom, u to doba nismo vjerovali. Tako je ovo
zabilješka o mrţnji daleko više nego o ljubavi, pa ako kaţem što u
prilog Henryja i Sarah, onda mi se moţe vjerovati. Pišem protiv
predrasuda, jer moj profesionalni ponos više voli poluistinu, pa čak i,
da tako kaţem, polumrţnju.
Neobično je bilo vidjeti Henryja vani u takvoj noći: volio je svoju
udobnost i, na kraju krajeva — ili sam to tako shvatio — imao je
Saru. Za mene je udobnost nešto kao pogrešno sjećanje na krivom
mjestu ili vremenu. Ako je čovjek osamljen, više voli neudobnost.
Bilo je previše udobnosti čak i u kombiniranoj sobi koju sam imao na
krivoj — juţnoj — strani Commona, u uspomenama iz prošlosti
drugih ljudi. Poţelio sam da se malo prošetam po kiši i da popijem
nešto u gostionici. Malo prenatrpano predsoblje bilo je puno stranih
šešira i kaputa, a ja sam slučajno dohvatio nečiji kišobran — čovjek
na prvom katu imao je u gostima prijatelje. Zatvorio sam za sobom
vrata od obojena stakla i paţljivo silazio stubištem koje je bilo
uništeno eksplozijom 1944. godine i nikad nije bilo popravljeno. Imao
sam razloga da se sjećam te zgode, i kako je obojeno staklo, izdrţljivo
i ruţno i viktorijansko, podnijelo udarac kao što bi ga podnijeli i naši
djedovi.
Čim sam prešao preko Commona, opazio sam da sam ponio tuĎi
kišobran jer je počeo propuštati vodu koja mi se slijevala pod ovratnik
kabanice. Onda sam spazio Henryja. A tako lako sam ga mogao
izbjeći; nije imao kišobrana, a na svjetlu svjetiljke vidio sam da su mu
oči zaslijepljene od kiše. Tamno drveće bez lišća nije bilo zaštita od
kiše; stajalo je poput razbijenih vodovodnih cijevi, a kiša je kapala s
Henryjeva crna kaputa drţavnog sluţbenika. Da sam prošao pokraj
njega, ne bi me vidio, a da sam stupio s kolnika samo dvije stope, bio
bih sasvim siguran, ali ja rekoh: — Henry, izgledaš kao neki stranac
— i primijetih kako mu oči zasjaše kao da smo stari prijatelji.
— Bendrix — reče on ljubazno, a ipak ljudi bi rekli da je on imao
razloga za mrţnju, a ne ja.
— Kud si pošao, Henry, po toj kiši? — Ima ljudi prema kojima
čovjek osjeća nesavladivu ţelju da ih zadirkiva, ljude čije vrline ne
dijelimo. Izbjegavajući otvoren odgovor, on reče: — Oh, ţelio sam se
malo prošetati na zraku — i za vrijeme iznenadnog jakog udara vjetra
i kiše, on na vrijeme prihvati svoj šešir da se ne otkotrlja prema
sjevernoj strani.
— Kako je Sarah? — upitah, jer bi se moglo činiti čudno da nisam
pitao, premda se ničemu ne bih toliko obradovao kao tome da je
bolesna, nesretna, da umire. U to vrijeme zamišljao sam da bi svaka
patnja koju je ona trpjela, olakšala moju patnju, a da je mrtva, bio bih
slobodan: više ne bih zamišljao sve one stvari koje čovjek zamišlja
pod mojim podlim prilikama. A da je Sarah mrtva, moţda bih mogao
zavoljeti tog jadnog glupog Henryja, pomislih.
— Oh, večeras je nekamo izašla — a Ďavo u mojoj duši opet se
pokrenu, sjetivši se onih dana kad je Henry morao baš tako odgovarati
drugim znatiţeljnicima, dok sam samo ja znao gdje je Sarah. — Da
popijemo jednu čašicu? — upitah, i na moje iznenaĎenje on poĎe
ukorak sa mnom. Nikad još nismo zajedno pili izvan njegove kuće.
— Odavno te nismo vidjeli, Bendrix. — Ne znam zbog čega, ali ja
sam čovjek poznat po svom prezimenu — nije trebalo ni da me krste
jer me svi moji prijatelji nazivaju prilično izvještačenim imenom
Maurice, kojim su me moji učeni roditelji nazvali.
— Dugo vremena.
— Pa mora biti — preko godinu dana.
— Lipnja 1944. Godine — rekoh. — Tako dugo — gle, je li moguće.
—Budala, pomislih, budala kad ništa nije primijetio tijekom godine i
pol dana. Naše dvije »strane« razdvajalo je manje od petsto jardi
ravnog travnjaka. Zar mu nikad nije palo na pamet da kaţe Sari: —
Kako je Bendrix? Kako bi bilo da pozovemo Bendrixa? — a zar mu
se njeni odgovori nikad nisu činili… čudni, izbjegavajući, sumnjivi?
Potpuno sam im nestao iz vida kao kamen kad padne u ribnjak.
Mislim da je ţubor vode uzbuĎivao Saru tjedan dana, mjesec dana, ali
Henryjevi naočnjaci bili su čvrsto privezani. Mrzio sam njegove
naočnjake čak i onda kad sam znao da se s njima mogu okoristiti, kao
i svi drugi.
— Da li je u kinu? — upitah.
— Oh ne, ona gotovo nikada ne ide u kino.
— Išla je.
»Pontefract Arms« bila je još za Boţić ukrašena papirnatim trakama i
zvončićima svijetloljubičaste i narančaste boje, i stajala kao sjećanje
na komercijalno boţično veselje, a mlada gostioničarka naslonila se
grudima na bar, promatrajući svoje mušterije s omalovaţavanjem.
— Lijepo — reče Henry a da nije ozbiljno mislio, pa se, očigledno ne
snalazeći se, poče ukočena pogleda srameţljivo osvrtati okolo da
negdje objesi šešir. Imao sam dojam da je najsličniji lokal koji je ikad
posjetio bio onaj jeftini restoran blizu Northhumberland Avenue, gdje
je objedovao sa svojim kolegama iz ministarstva.
— Što ćeš ti?
— Ništa ne bih imao protiv jednog whiskyja.
— Niti ja, ali ćeš se morati zadovoljiti rumom. Sjedili smo za stolom i
prebirali prstima po čašama. Nikad nisam imao mnogo toga da kaţem
Henryju. Sumnjam da bih se ikad trudio da dobro upoznam Henryja,
ili Sarah, da nisam 1939. godine počeo pisati pripovijetku u kojoj je
glavna ličnost bio visoki drţavni sluţbenik. Henry James je jednom u
razgovoru s Walterom Besantom rekao da jedna mlada ţena s
dovoljno talenta treba samo proći ispred prozora zajedničke
blagovaonice u baraci straţe i pogledati unutra, i već bi mogla
napisati roman o brigadi, ali ja mislim da bi u jednoj fazi pisanja
knjige smatrala da je potrebno poći u krevet s jednim od gardista, pa
makar da samo provjeri pojedinosti. Razumije se da ja nisam legao s
Henryjem u krevet, ali učinio sam nešto bolje, i prve večeri kad sam
izveo Saru na večeru imao sam namjeru hladnokrvno izvlačiti ideje iz
ţene drţavnog sluţbenika. Ona nije znala što radim; mislila je,
siguran sam, da me iskreno zanima njen obiteljski ţivot i moţda je
baš to u prvom redu probudilo njenu sklonost prema meni. U koje
vrijeme Henry doručkuje, pitao sam je. Ide li u ured podzemnom
ţeljeznicom, autobusom ili taksijem? Donosi li uvečer posao kući?
Ima li torbu za spise s kraljevskim grbom na torbi? Naše prijateljstvo
je cvjetalo na temelju mog interesa; bila je vrlo zadovoljna što netko
uzima Henryja ozbiljno. Henry je bio vaţan, ali bolje rečeno vaţan
kao što je slon vaţan, po veličini njegova odsjeka; postoje neke vrste
vaţnosti koje ostaju beznadno osuĎene na neozbiljnost. Henry je bio
vaţan kao pomoćnik tajnika u ministarstvu za mirovine, a poslije u
ministarstvu unutrašnjih poslova — poslije sam se tome smijao u
onim trenucima kad mrzite svoga druga i traţite neko oruţje…
Došlo je vrijeme kad sam namjerno rekao Sari da sam Henryja
izabrao u namjeri da ga kopiram, i to da ga kopiram kao ličnost koja
je bila smiješan, komičan element u mojoj knjizi. Tada joj je moja
knjiga postala mrska. Osjećala je golemu odanost prema Henryju (to
nikad nisam mogao poreći) i za vrijeme tih pomućenih sati kad je
vrag uzeo moj mozak u svoje ruke, bezazlenog sam Henryja čak
mrzio, iskoristio bih roman i izmišljao epizode previše obične da se
napišu…
Kad je jednom Sarah provela sa mnom cijelu noć (tome sam se
radovao kao što se pisac raduje posljednjoj riječi svoje knjige), tu sam
zgodu iznenada pokvario slučajnom riječju koja je uništila
raspoloţenje, koje se kadšto satima bez prekida činilo kao prava
ljubav. Oko dva sata mrzovoljno sam zaspao i probudio se u tri, a kad
sam Saru uhvatio za ruku, ona se probudila. Mislim da sam ţelio da
opet sve popravim, dok moja ţrtva nije prema meni okrenula svoje
lice, mutnih i od sna lijepih očiju i punih povjerenja. Zaboravila je
prepirku, a ja sam u njenoj zaboravljivosti našao čak novi povod. Svi
smo mi neurotična ljudska bića, a opet kaţu da nas je Bog stvorio.
Kraj svega toga teško mi je zamisliti bilo kakvog Boga, koji nije isto
tako jednostavan kao savršena jednadţba i čist kao zrak. Rekoh joj:
— Leţim budan i razmišljam o petom poglavlju. Da li Henry prije
nekog vaţnog sastanka izgricka zrna kave da pročisti zadah iz usta?
— Ona odmahnu glavom pa poče tiho plakati, a ja sam se naravno
pravio da ne razumijem razlog — jednostavno pitanje, mučilo me
zbog moje ličnosti, to nije bio napad na Henryja, kadšto
najsimpatičniji ljudi grickaju zrna kave…
Tako sam nastavljao. Ona je malo plakala, pa zaspala. Imala je tvrd
san, a mene se ta njena sposobnost da čvrsto spava dojmila još i kao
uvreda.
Lutajući tuţno pogledom izmeĎu svijetloljubičastih i narančastih
traka, Henry je brzo pio rum. Upitah ga: — Lijepo ste proveli Boţić?
— Vrlo lijepo. Vrlo lijepo — reče on.
— Kod kuće? — Henry me pogleda kao da je moja modulacija te
riječi čudno zvučala.
— Kod kuće? Da, naravno.
— Kako je Sarah?
— Dobro!
— Hoćeš li još jedan rum?
— Na meni je red.
Dok je Henry pošao po pića, ja sam otišao u zahod. Po zidovima bile
su naškrabane rečenice: »Gazdo, vrag odnio tebe i tvoju prsatu ţenu.«
»Svim svodnicima i kurvama zabavan sifilis i sretna gonoreja.« Brzo
sam se vratio veselim papirnatim trakama i zveckanju čaša. Ponekad
vidim sebe previše odraţenog u drugim ljudima pa se mogu osjećati
udobno, i tada dobijem golemu ţelju da vjerujem u svece, u junačku
vrlinu.
Ponovio sam Henryju dvije rečenice koje sam pročitao u zahodu.
Ţelio sam ga zgranuti, a iznenadilo me kad je rekao jednostavno: —
Ljubomora je grozna stvar.
— Misliš ono o prsatoj ţeni?
— I jedno i drugo. Kad si nesretan, drugim ljudima zavidiš na sreći.
Nikad nisam očekivao da će to naučiti u ministarstvu unutrašnjih
poslova. A eto — u toj rečenici — gorčina je opet procurila s moga
pera. Kako je ta gorčina bešćutna i bez ţivota. Kad bih mogao, pisao
bih s ljubavlju, ali kad bih mogao pisati s ljubavlju, bio bih drugi
čovjek: nikad ne bih izgubio ljubav. No odjednom sam preko sjajne
površine stola obloţenog pločicama osjetio nešto — ništa tako krajnje
veliko kao što je ljubav, moţda ništa više od drugarstva u nesreći.
Rekoh Henryju:
— Jesi li nesretan?
— Bendrix, zabrinut sam.
— Kaţi mi. Mislim da ga je rum natjerao da govori, ili je bio svjestan
koliko ja znam o njemu? Sarah je bila odana, ali u vezi kakva je bila
naša, tomu se ne da pomoći da čovjek ne dozna jednu dvije stvari. ..
Znao sam da ima madeţ lijevo od pupka, jer je Saru na to jednom
podsjetio jedan moj madeţ: znao sam da pati od kratkovidnosti, ali da
nije htio nositi naočale u društvu stranih osoba (ja sam još bio
dovoljno stranac i nikad ga nisam vidio s naočalama). Znao sam da u
deset sati voli popiti čaj, čak sam znao njegove navike spavanja. Je li
on bio svjestan da ja već toliko znam, da jedna nova činjenica neće
promijeniti naš odnos? On reče: — Plašim se zbog Sare, Bendrix.
Vrata bara se otvoriše a ja sam na svjetlu vidio kako šiba kiša. Neki
mali veseli čovjek jurnu unutra i uzviknu: — Zdravo, svima — no
nitko mu ne odgovori.
— Je li bolesna? Mislim da si rekao…
— Ne, nije bolesna. Mislim da nije. — On se tuţno osvrnu okolo —
ovo nije bio njegov milieu3. Primijetio sam da su mu bjeloočnice
zakrvavljene; moţda nije dosta nosio naočale — uvijek ima tako
mnogo stranih osoba, ili je to moţda bila posljedica suza. On reče: —
Bendrix, ovdje ne mogu razgovarati — kao da je nekoć imao naviku
da negdje razgovara. — Hajde sa mnom kući.

3
Milieu = sredina; (franc.) (Prev.)
— Hoće li se Sarah vratiti?
— Mislim da neće.
Platio sam piće, a to je opet bio predznak Henryjevog nemira; nikad
nije lako prihvaćao ljubaznost drugih ljudi. Uvijek je bio onaj koji u
taksiju ima u ruci pripremljen novac, dok smo svi mi ostali prtljali
traţeći novac. Kiša je još tekla na avenijama Commona, ali do
Henryja nije bilo daleko. Otključao je vrata ključem patentne brave
koja se nalazila na ulaznim vratima ispod polukruţnog prozorčića u
stilu Kraljice Anne, ušao i doviknuo: — Sarah, Sarah! — Čeznuo sam
za odgovorom premda sam ga se bojao, ali nitko nije odgovorio. On
reče: — Još se nije vratila. Hajdemo u moju radnu sobu.
Još nikad nisam bio u njegovoj radnoj sobi: uvijek sam bio Sarin
prijatelj, a kad sam sreo Henryja, bilo je to na Sarinom teritoriju,
njezinoj nasumce namještenoj dnevnoj sobi gdje se ništa nije slagalo,
ništa nije bilo u stilu ili planirano, gdje se sve činilo kao da pripada
onom istom tjednu, jer nikad ničemu nije bilo dopušteno da ostane
kao znak sjećanja na nekadašnji ukus ili minule osjećaje. Sve je tamo
bilo upotrebljavano, isto tako kao u Henryjevoj radnoj sobi, sada sam
osjećao kako je vrlo malo toga ikad bilo upotrebljavano. Sumnjam da
su odabrana Gibbonova djela i jednom otvorena, a odabrana Scottova
djela bila su tamo jer su vjerojatno — pripadala njegovu ocu, kao i
brončana kopija kipa Bacača diska. Pa ipak bio je sretniji u svojoj
neupotrebljavanoj sobi jednostavno zbog toga što je bila njegova,
njegovo vlasništvo. Pomislio sam s ogorčenjem i zavišću: ako čovjek
sigurno posjeduje neku stvar, nije potrebno da je ikad upotrijebi.
— Whisky? — upita Henry. Sjetio sam se njegovih očiju i upitao se
ne pije li on više nego što je pio nekada. Dva dvostruka whiskyja što
ih je natočio svakako su bila obilna.
— Što te muči, Henry? — Odavno sam napustio onaj roman o višem
drţavnom sluţbeniku, više nisam traţio sliku i priliku ličnosti.
— Sarah. — reče on.
Bih li se uplašio da je to rekao na isti način prije dvije godine? Ne,
mislim da bih bio ushićen — čovjeku tako očajno dojadi obmana. Sa
zadovoljstvom bih prihvatio otvorenu borbu, pa makar postojala ma
kako mala šansa, zbog koje sam nekom njegovom taktičkom
pogreškom, mogao pobijediti. A nikad u ţivotu, ni prije ni poslije
toga, nisam toliko ţelio pobijediti. Čak nikad nisam osjećao ni tako
jaku ţelju napisati dobru knjigu.
On me pogleda onim svojim od plakanja crvenim očima, pa reče: —
Bendrix, bojim se. — Više se nisam prema njemu mogao vladati
pokroviteljski. Prošao je istu školu, i prvi put sam ga smatrao sebi
ravnim. Sjećam se jedne stare potamnjele fotografije njegova oca, što
je u okviru stajala na njegovom pisaćem stolu, i gledajući je pomislio
sam kako je bio sličan Henryju (fotografirana je otprilike u istim
godinama, sredinom četrdesetih), i opet kako nije slična. Nije se
razlikovala zbog brkova — već zbog viktorijanskog izgleda
samopouzdanja, što se on osjećao kao kod svoje kuće, što je poznao
načine i odjednom me opet obuzeo onaj osjećaj prijateljstva i
drugarstva. Više sam ga volio nego što bih volio njegova oca (koji je
radio u ministarstvu financija). Mi smo bili znanci, a zapravo stranci.
— Čega se bojiš, Henry? On sjede u naslonjač kao da ga je netko
gurnuo i reče sa gnušanjem; — Bendrix, uvijek sam mislio da je
najgora stvar, zbilja najgora stvar koju jedan čovjek moţe učiniti…
— u ono drugo vrijeme svakako bih bio kao na mukama: kako mi je
bila strana, kako beskrajno dosadna ta nepomućenost bezazlenosti.
— Znaš da mi se moţeš povjeriti, Henry. Moţda je, pomislih,
sačuvala jedno moje pismo, premda sam napisao tako malo pisama.
To je profesionalni rizik kojemu su izloţeni pisci. Ţene su sklone da
uveličavaju vaţnost svojih ljubavnika, a nikada ne predvide dan
razočaranja kad će se u autografskom katalogu po cijeni od pet
šilinga, pojaviti jedno indiskretno pismo obiljeţeno oznakom
»zanimljivo«.
— Pogledaj ovo — reče Henry. Pruţio mi je jedno pismo. Rukopis
nije bio moj. — Hajde. Čitaj! — reče Henry. Pismo je bilo od nekog
Henryjeva prijatelja koji piše: »Predlaţem da se taj čovjek kome
ţelite pomoći, obrati na izvjesnog čovjeka imenom Savage, 159 Vigo
Street. Poznato mi je da je taj čovjek sposoban i diskretan, a njegovi
pomoćnici manje su odvratni nego što su obično takvi momci.«
— Ne razumijem, Henry.
— Pisao sam tom čovjeku i rekao da jedan moj znanac traţi moj
savjet o privatnim detektivskim agencijama. To je uţasno, Bendrix.
Mora da je prozreo tu izliku.
— Zaista misliš…?
— U tom pogledu ništa nisam poduzeo, ali to pismo stoji na mom
pisaćem stolu i podsjeća me… Izgleda tako glupo, zar ne, što potpuno
mogu vjerovati da ga ona neće pročitati, premda dolazi ovamo svaki
dan po desetak puta. Čak ga i ne stavljam u ladicu. A ipak nemam
povjerenja… sada je u šetnji. Šetnji, Bendrix. — Kiša mu je
promočila i obrub odijela, pa je rub rukava sušio kraj plinske peći.
— Ţao mi je. — Uvijek si bio njen naročiti prijatelj, Bendrix. Uvijek
kaţu, zar ne, da je muţ posljednja osoba koja upozna svoju ţenu…
Sinoć, kad sam te vidio na Commonu, pomislio sam ako ti to kaţem,
a ti mi se budeš smijao, moći ću spaliti pismo. Sjedio je tamo s
vlaţnom ispruţenom rukom, odvrativši od mene pogled. Nikad mi
nije bilo manje do smijeha, a da sam mogao ipak bih se volio
nasmijati.
— Nije to situacija kojoj bi se čovjek mogao smijati, makar jest
fantastično pomisliti… On me molećivo upita: — I jest fantastično. Ti
misliš da sam budala, zar ne…?
Trenutak prije bio sam spreman da se nasmijem, a ipak sada, kad sam
samo morao lagati, sva stara ljubomora se vratila. Jesu li muţ i ţena u
tolikoj mjeri jedno tijelo, da, kad čovjek mrzi ţenu, takoĎer mrzi i
muţa? Njegovo me pitanje podsjetilo kako ga je lako bilo obmanuti:
tako lako da se gotovo činilo da je sudionik u nevjeri svoje ţene, kao
što čovjek koji ostavlja novčanice u hotelskoj sobi prešutno odobrava
kraĎu, i mrzio sam ga zbog iste one osobine koja je jednom pomogla
mojoj ljubavi. Rukav njegova kaputa isparavao se ispred plinske peći
i on ponovi, i dalje me ne gledajući: — Naravno, vidim da misliš da
sam budala. Tada progovori zloduh: — Oh ne, ja te ne smatram
budalom, Henry.
— Misliš, zaista misliš da je… moguće?
— Naravno da je moguće. Sarah je ljudsko biće. On reče ogorčeno,
kao da sam ja napisao to pismo: — A ja sam uvijek mislio da si ti
njezin prijatelj.
— Naravno — rekoh — ti je mnogo bolje poznaješ nego što sam je ja
ikad poznavao.
— Na neki način — reče on tuţno, a ja sam znao da je mislio upravo
na one stvari u kojima sam je ja najviše poznavao.
— Pitao si me, Henry, smatram li te budalom. Samo sam rekao da u
toj sumnji nema ništa glupo. Ništa nisam rekao protiv Sare.
— Znam, Bendrix. Oprosti. U posljednje vrijeme ne spavam dobro.
Noću se budim i pitam što da radim s tim nesretnim pismom.
— Spali ga.
— Ţelio bih da to mogu. — Još ga je drţao u ruci i na tren sam
pomislio da će ga zaista zapaliti.
— Ili posjeti gospodina Savagea— rekoh.
— Ali pred njim se ne mogu pretvarati da nisam njen muţ. Zamisli,
Bendrix, sjedim tamo ispred pisaćeg stola na stolcu na kom su sjedili
svi oni ljubomorni muţevi, pričajući istu priču... Misliš li da tamo
postoji neka čekaonica tako da jedan drugo me vidimo lica dok
prolazimo?
— Čudno, pomislih, Henryja bismo gotovo mogli smatrati čovjekom
bujne mašte. Osjetio sam kako se moja superiornost uzdrmala, i u
meni se probudila stara ţelja za zadirkivanjem. Rekoh: — Zašto ja ne
bih pošao onamo, Henry?
— Ti? — Za trenutak sam pomislio nisam li otišao predaleko i neće li
čak i jedan Henry početi sumnjati?
— Da — rekoh, poigravajući se s opasnošću; jer što sad smeta ako
Henry sazna nešto o prošlosti? Bit će to dobro za njega, a moţda će ga
naučiti da bolje pripazi na svoju ţenu. —Mogao bih se pretvarati da
sam ljubomorni ljubavnik — nastavih. — Ljubomorni ljubavnici su
poštovaniji, manje smiješni od ljubomornih muţeva. Njih podrţava
utjecaj knjiţevnosti. Pomisli na Troila. Neću izgubiti svoje amour
propre4 kad budem razgovarao s gospodinom Savageom. Henryjev
rukav se osušio, ali ga je još pridrţavao pokraj vatre i tkanina se
počela paliti. On reče: — Zar bi ti to zaista uradio za mene, Bendrix?
— a oči mu se ispuniše suzama, kao da nikad nije očekivao ili
zasluţio taj najveći znak prijateljstva.
— Naravno da bih uradio. Gori ti rukav, Henry. On pogleda rukav
kao da nije njegov.
— Ali to je fantastično — reče. — Ne znam što sam zapravo mislio.
Najprije da ti kaţem, a onda da te to zamolim. Čovjek ne moţe
uhoditi vlastitu ţenu putem prijatelja, i da se taj prijatelj pretvara kao
da je njen ljubavnik.

4
Amour propre = samoljublje; franc. (Prev.)
— Oh, to nije uobičajeno, —rekoh — ali to nisu ni preljub ni kraĎa,
niti se ne bjeţi ispred neprijateljske vatre. Svakog dana čine se stvari
koje se ne pristoje, Henry. To je dio modernog ţivota. Većinu tih
stvari i sam sam učinio.
— Ti si dobar čovjek, Bendrix. Meni je bio potreban samo jedan pravi
razgovor da razbistrim glavu. — I ovaj put zaista je zapalio pismo.
Kad je posljednji neizgoreni komadić papira stavio u pepeljaru, rekoh:
— Ime je bilo Savage, a adresa je ili 159 ili 169 Vigo Street.
—Zaboravi to — reče Henry. — Zaboravi što sam ti rekao. To je
besmisleno. U posljednje vrijeme jako me boli glava. Posjetit ću
liječnika.
— Čujem škripu vrata — rekoh. — Sarah se vratila.
— Oh — reče on — to će biti sluţavka. Bila je u kinu.
— Ne, to je Sarin korak. On poĎe prema vratima pa ih otvori, a
njegovo lice automatski zadobije izraz njeţnosti i ljubavi. Uvijek me
je ljutilo to mehaničko reagiranje na njenu prisutnost jer ništa nije
značilo, čovjek se ne moţe uvijek radovati ţeninoj nazočnosti, čak i
ako je zaljubljen, a ja sam vjerovao Sari kad mi je rekla da se njih
dvoje nikad nisu voljeli. Vjerujem da je u mojim trenucima mrţnje i
sumnje, bilo iskrenije dobrodošlice. Ona je za mene bila barem ličnost
sa svojim vlastitim pravima, a ne dio kuće, poput komada porculana
kojim se mora paţljivo rukovati.
— Sarah, — doviknu on. — Sa-rah—rastavljajući slogove s
nepodnošljivom neiskrenošću. Kako da je opišem strancu dok je
stajala u predsoblju na dnu stubišta i okrenuta prema nama? Čak ni
svoje izmišljene ličnosti nikad nisam mogao drukčije opisati nego
samo po njihovim postupcima. Uvijek mi se činilo da čitaocu romana
mora biti dopušteno da sam sebi predstavi ličnost onako kako je njega
volja; ja mu ne ţelim pruţiti gotove ilustracije. Sada me je iznevjerila
vlastita tehnika, jer ne ţelim da bilo koja druga ţena zamijeni Saru,
ţelim da čitalac vidi ono široko čelo i samopouzdana usta, oblik
lubanje, a sve što mogu izraziti to je da se neka neodreĎena osoba
pojavila u kišnom kaputu s kojega kaplje voda, rekavši: — Da,
Henry? — a zatim — Ti? — Uvijek me je zvala »ti«. »Jesi li to ti pri
telefonu?«— »Moţeš li ti?« »Hoćeš li ti?« tako da sam ja budala već
umišljao da na svijetu postoji samo jedan »ti« i da sam to ja.
— Milo mi je što te vidim — rekoh. Ovo je opet bio jedan od
trenutaka mrţnje. — Bila si u šetnji?
— Da.
— Gadna noć— rekoh optuţujući, a Henry doda s neprikrivenim
strahom: — Posve si mokra, Sarah. Jednog dana ćeš se na smrt
nahladiti.
Otrcana fraza sa svojom mudrošću ponekad moţe razgovoru dati
prizvuk zle kobi, a ipak čak da smo i znali da govori istinu, pitam se
bi li i jedan od nas dvojice, hladnokrvnošću, nepovjerenjem i
mrţnjom, osjetio pravi strah za njenu sreću.
 2.

Ne znam koliko je prošlo dana. Stari nemir se vratio, a u tom

tmurnom stanju čovjek ne moţe razlikovati dane kao što slijepac ne
moţe razlučiti svjetlo od tmine. Je li to bio sedmi ili dvadesetprvi dan
kad sam odlučio da krenem u akciju? Sada, pošto su prošle tri godine,
nejasno se sjećam, bdijenja duţ granice Commona, kako sam iz
daljine promatrao njihovu kuću stojeći pokraj jezera ili ispod trijema
crkve iz osamnaestog stoljeća, malo vjerujući da će se vrata otvoriti, a
Sarah sići onim nerazbijenim i dobro izglačanim stubama. Pravi čas
nikad nije otkucao. Kišni dani su prestali i noći su bile ugodne, rosne,
a kao iz neke oštećene kućice s figurama muškarca i ţene, od kojih
jedna pokazuje kišovito a druga suho vrijeme, ni muškarac ni ţena
nisu izlazili. Nikad više nisam vidio Henryja kako poslije sumraka
prolazi Commonom. Moţda se stidio zbog onoga što mi je rekao, jer
je bio vrlo konvencionalan čovjek. Pišem taj pridjev uz podrugljivi
osmijeh, a ipak ako ispitam sebe, za konvencionalnost osjećam samo
divljenje i povjerenje, kao za sela koja čovjek vidi s autoceste kojom
prolaze automobili, a pod slamnatim krovovima i s kamenim
zidovima čine se tako tiha i ulijevaju mir.
Sjećam se da sam u tim mračnim danima i tjednima mnogo sanjario o
Sari. Kadšto bih se probudio s osjećanjem bola, kadšto sa
zadovoljstvom. Ako čovjek cijeli dan misli na jednu ţenu, ne bi
trebalo da noću o njoj sanja. Pokušao sam pisati knjigu koja mi
jednostavno nije išla. Napisao sam svojih svakodnevnih pet stotina
riječi, ali osobe nikad nisu oţivjele. Pisanje tako mnogo ovisi o
površnosti čovjekova dana. Čovjek moţe biti zauzet kupovinom i
uštedom na porezu i slučajnim razgovorima, ali tijek podsvijesti,
rješavajući probleme i unaprijed planirajući, nesmetano teče dalje.
Riječi kao da dolaze s neba, situacije koje su se činile blokirane u
nekom beznadnom ćorsokaku počinju se razvijati, posao je obavljen
dok je pisac spavao ili kupovao ili razgovarao s prijateljima. Ali ta
mrţnja i sumnja, ta strast za uništenjem, prodire dublje od knjige —
podsvijest je dalje radila, dok se jednog jutra nisam probudio i saznao
— kao da sam to isplanirao noću — da ću danas posjetiti gospodina
Savagea.
Kako je čudna ta kolekcija pouzdanih profesija. Čovjek ima
povjerenja u svog odvjetnika, svog liječnika, ako je katolik u svog
svećenika, a sada sam tom popisu dodao svog privatnog detektiva.
Potpuno je bila pogrešna Henryjeva pomisao da će ga drugi klijenti
oštro promatrati. Ured je imao dvije čekaonice, i mene su samoga
primili u jednu. Bilo je to neobično, i tako nešto nije se moglo
očekivati u Vigo Streetu — gdje je vladala neka zagušljiva atmosfera
ureda u odvjetničkoj čekaonici, spojenom s pomodnim izborom
materijala za čitanje, i koja je više podsjećala na zubarsku čekaonicu
— bili su tu Harper's Bazaari Life i mnogo francuskih modnih
časopisa. Čovjek koji me je uveo, bio je nešto malo previše paţljiv i
dobro odjeven. Privukao mi je stolac do vatre i vrlo paţljivo zatvorio
vrata. Osjećao sam se kao pacijent, a mislim da sam to i bio, dovoljno
bolestan da pokušam poznato liječenje ljubomore šokom.
Prvo sam na gospodinu Savageu uočio njegovu kravatu: mislim da je
bila znak nekog udruţenja bivših polaznika istih ekskluzivnih škola,
koji sada drţe vodeće poloţaje u društvu. Zatim kako mu je lice dobro
izbrijano i naprašeno tankim slojem pudera, pa onda njegovo čelo, s
kojeg mu je opala sijeda kosa, a koje je blistalo razumijevanjem,
sućuti, ţeljom da pomogne. Kad smo se rukovali, osjetio sam kako mi
je na čudan način svinuo prste. Vjerojatno je bio slobodni zidar, i da
sam mu mogao uzvratiti znak raspoznavanja, vjerojatno bih kod njega
imao posebne privilegije.
— Gospodine Bendrix — reče on — sjednite. Mislim da je ovo
najudobniji stolac. — Potreptao je po jastuku i briţno stao pokraj
mene dok se nisam uspješno spustio na stolac. Onda privuče do mene
običan stolac, kao da će mi opipati bilo. — Sada mi sve recite
vlastitim riječima — reče on. Ne mogu zamisliti koje bih inače druge
riječi mogao upotrijebiti osim vlastitih. Osjećao sam se zbunjen i
ogorčen; nisam došao ovamo zbog sućuti, već da platim za neku
praktičnu pomoć, ako budem imao sredstava.
Počeo sam: — Ne znam kolike su vaše pristojbe za praćenje?
Gospodin Savage je blago gladio svoju prugastu kravatu. — Za to se
sada ne brinite, gospodine Bendrix. Za ovo pripremno savjetovanje
naplaćujem tri gvineje, ali ako ne ţelite dalje nastaviti, ne naplaćujem
ništa, baš ništa. Znate — ubaci on cliche kao da mi stavlja termometar
— zadovoljan klijent je najbolja reklama.
U običnoj situaciji, mislim, svi se mi ponašamo vrlo slično i
upotrebljavamo iste riječi.
Rekoh: — Ovo je vrlo jednostavan slučaj — i rasrdivši se razabrao
sam da gospodin Savage zapravo sve zna o tome i prije nego sam
počeo pripovijedati. Gospodinu Savageu ništa ne bi bilo strano, ništa
novo ne bi on mogao iščeprkati iz zemlje što ove godine nije već
bezbroj puta bilo iščeprkano. Čak i liječnika kadšto neki pacijent
dovede u nepriliku, ali gospodin Savage bio je specijalist koji se bavio
samo jednom bolešću koje je svaki simptom poznavao.
On reče s neshvatljivom blagošću: — Ne ţurite se, gospodine
Bendrix. Zbunio sam se kao svi ostali njegovi pacijenti. — Zaista više
ništa nemam reći — objasnih.
— Ah, to je moja briga— reče gospodin Savage. — Vi mi samo
opišite raspoloţenje, atmosferu. Mislim da razgovaramo o gospoĎi
Bendrix?
— Ne baš tako.
— Ali ona se pojavljuje pod tim imenom?
— Ne, sasvim ste me pogrešno razumjeli. Ona je supruga mog
prijatelja.
— I on vas je poslao?
— Nije.
— Moţda ste vi i ta dama — u intimnim odnosima?
— Nismo. Vidio sam je samo jednom od 1944.
— Ţao mi je, ali još mi nije jasno. Ovo je uhodarenje, rekli ste.
Dotad nisam shvatio da me je toliko naljutio. — Zar čovjek ne moţe
voljeti ili mrziti — planuo sam na njega, — i nakon toliko vremena?
Nemojte griješiti. Ja sam samo jedan od vaših ljubomornih klijenata,
ne tvrdim da sam drukčiji od ostalih, ali u mom slučaju postoji
vremenski razmak.
Gospodin Savage mi spusti ruku na rukav kao da sam neko prgavo
dijete. — U ljubomori nema ničeg nečasnog, gospodine Bendrix.
Uvijek je pozdravljam pod znakom prave ljubavi. Vi imate razloga da
pretpostavljate da je ta dama o kojoj smo razgovarali sada — intimna
s drugim?
— Njen muţ misli da ga ona vara. Ima tajne sa stanke. Laţe gdje je
bila. Ima svoje tajne.
— Ah, tajne, da.
— Moţda u tome nema ništa, naravno.
— U mom dugom iskustvu, gospodine Bendrix, bez iznimke uvijek
ima nešto. — Kao da me je sada dovoljno umirio da bi mogao početi s
liječenjem, gospodin Savage se vrati pisaćem stolu i pripremi da piše.
Ime, adresa. Zanimanje muţa? Vrteći olovku spreman da zapiše,
gospodin Savage upita: — Zna li gospodin Miles za ovaj razgovor?
— Ne.
— Gospodin Miles ne smije primijetiti našeg čovjeka.
— Svakako ne.
— S time bi se stvar zamrsila.
— Moţda ću mu kasnije pokazati vaše izvještaje. Još ne znam.
— Moţete li mi dati neke podatke o njihovu kućanstvu? Imaju li
sluţavku?
— Imaju.
— Koliko joj je godina?
— Ne bih znao. Trideset osam?
— Znate li ima li ona udvarača?
— Ne. A ne znam ni kako je ime njene bake. Gospodin Savage mi se
umirujuće osmjehne; za trenutak sam pomislio da namjerava ustati od
pisaćeg stola i opet me potreptati. — Vidim, gospodine Bendrix, da
niste imali iskustva s raspitivanjem. Sluţavka je vrlo vaţna osoba.
Ona nam moţe ako hoće mnogo reći o navikama svoje gospodarice.
Vi bi se iznenadili što je sve korisno čak za najjednostavnije
raspitivanje. — To jutro svakako je dokazao svoju namjeru: ispisao je
cijele stranice svojim sitnim rukopisom. Prekine s pitanjima, pa me
upita: — Biste li imali nešto protiv toga — ako bi bilo hitno potrebno
— da moj čovjek doĎe k vama kući?
Rekao sam mu da nemam ništa protiv i odmah me obuzeo osjećaj da
sam pustio neku zarazu u svoju sobu.
— Kad bi se to moglo izbjeći…
— Naravno. Jasno. Razumijem — i uistinu sam vjerovao da je
razumio. Mogao sam mu reći da bi mi nazočnost njegova čovjeka bila
kao prašina na pokućstvu što prlja moje knjige poput čaĎe, a on se ne
bi ni iznenadio ni razljutio. Moja strast je bila da pišem na čistom
papiru s linijama. Mrlja, pa čak i samo trag čaja na kojoj stranici, čini
ga neupotrebljivim, pa me obuze neobična pomisao da moram
zaključati svoje papire za slučaj ako doĎe neţeljeni posjetilac. Rekoh:
— Bilo bi lakše kad bi najavio dolazak...
— Svakako, ali to nije uvijek moguće. Vaša adresa, gospodine
Bendrix, i vaš broj telefona?
— To nije izravna linija. Moja gazdarica ima priključak.
— Svi moji ljudi su izvanredno diskretni. Ţelite li izvještaje tjedno ili
više volite da primite konačni rezultat istrage?
— Tjedno. Istraga moţda nikad neće biti završena. Vjerojatno nema
što da se pronaĎe.
— Niste li često bili kod liječnika a da ništa nije pronašao? Znate,
gospodine Bendrix, činjenica da čovjek treba naše usluge neminovno
znači da ipak ima nešto da se pronaĎe.
Čini mi se da sam imao sreću što je gospodin Savage prihvatio taj
posao. Preporučen je kao manje neugodan nego što su to obično ljudi
njegove profesije, ali meni je njegov način uvjeravanja ipak bio
odvratan. Kad čovjek dobro promisli, to nije sasvim častan posao, to
uhoĎenje neduţnih, jer — nisu li ljubavnici uvijek neduţni? Oni ne
čine nikakav zločin, u duši su uvjereni da nisu učinili nikakvo zlo.
»Tako dugo dok nikome ne nanosim bol, osim sebi samom«, — stara
otrcana fraza uvijek je spremna na njihovim usnama, i ljubav,
naravno, isprika je za sve — tako oni vjeruju, upravo kao što sam i ja
vjerovao u ono vrijeme kad sam volio.
A kad smo došli do plaćanja, gospodin Savage bio je iznenaĎujuće
umjeren: tri gvineje na dan i tekući troškovi koji, naravno, moraju biti
odobreni. Objasnio mi je te troškove kao »povremeno po neku kavu,
znate, a ponekad u tim zgodama naš čovjek mora nešto i popiti«. —
Malo sam se našalio dodavši da ne priznajem whisky, ali gospodin
Savage nije razumio šalu. — Znao sam jedan slučaj — reče mi — kad
je jednomjesečno istraţivanje bilo spašeno dvostrukim whiskyjem, ali
u pravo vrijeme — i to najjeftinijim whiskyjem što ga je moj klijent
ikad platio. — Objasnio je da neki njegovi klijenti vole dobiti dnevne
izvještaje, ali sam mu rekao da ću biti zadovoljan tjednim.
Sav taj posao obavio se vrlo brzo. Kad sam izlazio iz Vigo Streeta,
gotovo me je uvjerio da je to bio razgovor što ga prije ili poslije
doţive svi muškarci.
 3.

— A ako ima još nešto vaţno što biste mi mogli reći? — sjećam se
da mi je rekao gospodin Savage. Mora da je detektivu vaţno, kao i
piscu, da nagomila beznačajan materijal prije nego izabere pravu nit.
A kako je teško to izabiranje — i stavljanje u pokret prave teme.
Golemi pritisak vanjskog svijeta pritišće nas kao peine forte et dure5.
Sada kad počinjem pisati vlastitu pripovijest, problem je isti, ali teţi -
ima mnogo više činjenica, pa ih ne moram izmišljati. Kako mogu
iznijeti ponovno na vidjelo ljudski karakter iz dosadnog mjesta radnje
- dnevnih novina, dnevnog jela, prometa koji monotono škripi prema
Batterseau, galebova koji dolijeću s Temze traţeći kruh, i ranog ljeta
1939. godine koje se svjetluca preko parka gdje djeca puštaju u vodu
jedrilice da plove — jednog od onih predratnih izgubljenih ljeta?
Pitao sam se bih li mogao, kad bih dugo razmišljao, otkriti njenog
budućeg ljubavnika na zabavi koju je prireĎivao Henry. Prvi put smo
se vidjeli, pijući loš juţnoafrički sherry, zbog rata u Španjolskoj.
Primijetio sam Saru, čini mi se, zbog toga što je bila sretna; tih godina
osjećanje sreće dugo je umiralo pod burom koja se pribliţavala. To se
osjećalo u pijancima, djeci, rijetko gdje drugdje. Odmah mi se
svidjela, jer je rekla da je čitala moje knjige i nije se okanila tih tema
— odmah sam osjetio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom
biću, a ne kao prema piscu. Nisam ni pomislio da ću se u nju zaljubiti.
Prije svega, bila je lijepa, a lijepe ţene, naročito ako su i inteligentne,
u meni potiču neki duboki osjećaj inferiornosti. Ne znam jesu li
psiholozi već pronašli naziv za »Copethua complex«6, ali meni je
uvijek bilo teško da probudim seksualnu ţelju bez nekog osjećaja bilo
mentalne bilo fizičke superiornosti. Prvi put sam u nje primijetio

5
Peine forte et dure = bol jaka i mučna—franc. (Prev.)
6
»Copethua complex«. Odnosi se na legendu o kralju Copethuai i prosjakinji
samo njenu ljepotu i njenu sreću i način na koji ljude dodiruje rukama
kao da ih voli. Sjećam se samo jedne stvari koju mi je rekla, osim one
tvrdnje kojom je počela, »Čini se da mnoge ljude ne volite.« Moţda
sam zajedljivo govorio o mojim kolegama piscima. Ne sjećam se.
Kakvo li je to ljeto bilo. Neću ni pokušati da se sjetim koji je mjesec
bio — morao bih se vratiti i proći kroz toliko bola, ali sjećam se da
sam izišao iz tople i pretrpane sobe, pošto sam popio previše sherryja,
i prošetao se s Henryjem po Commonu. Sunce je palilo zemlju oko
Commona i trava je izblijedjela. U daljini kuće su bile u
viktorijanskom stilu, male i točno razmaknute i tihe; samo je negdje u
daljini plakalo dijete. Crkva iz osamnaestog stoljeća stajala je kao
neka igračka na otoku trave — ta igračka se mogla ostaviti noću po
lijepom vremenu. Bili su to trenuci kad se čovjek povjerava strancu.
Henry reče: — Kako bismo svi mogli biti sretni.
— Zaista!
Neobično mi se svidio, dok je sa suzama u očima stajao tamo na
Commonu, daleko od svog društva. Rekoh: —Imate divnu kuću. —
Pronašla ju je moja ţena. Upoznao sam ga tek prije tjedan dana — na
nekoj drugoj čajanci. U to doba radio je u ministarstvu financija, a ja
sam ga zadrţao i gnjavio zbog materijala za svoju knjigu. Dva dana
kasnije primio sam dopisnicu. Potom sam čuo da ga je Sarah
nagovorila da je pošalje. — Jeste li dugo oţenjeni? — upitao sam ga.
— Deset godina.
— Ljupka vam je ţena.
— Ona mi je od velike pomoći — odgovori on. Jadni Henry. Ali zašto
treba da kaţem jadni Henry? Zar nije on na kraju krajeva dobio igraće
karte na koje se dobiva, karte njeţnosti, skromnosti i povjerenja?
— Moram se vratiti — reče on. — Ne smijem joj ostaviti sav teret,
Bendrix — i on spusti dlan na moju ruku, kao da se poznajemo
godinama. Nije li taj pokret naučio od nje? Bračni drugovi postaju
slični jedno drugome. Išli smo jedan pokraj drugoga, a kad smo
otvorili vrata predsoblja u zrcalu sam ugledao odsjaj kako se dvije
osobe razdvajaju kao nakon poljupca — jedna je bila Sarah. Pogledao
sam Henryja. Ili nije vidio ili nije mario. — Ili, pomislih, kako on
mora biti nesretan čovjek.
Bi li gospodin Savage smatrao taj prizor vaţnim? Poslije sam doznao
da je to nije poljubio ljubavnik već neki Henryjev kolega iz
ministarstva financija, čija je ţena prije mjesec dana pobjegla s nekim
kršnim mornarom. Prvi put ga je srela toga dana, a čini se
nevjerojatno da bi on još mogao sudjelovati u prizoru iz kojega sam ja
tako odlučno isključen. Ljubav ne treba mnogo vremena da se sama
iscrpi. Volio bih da sam ostavio na miru to prošlo vrijeme, jer kad
pišem o 1939. godini osjećam kako se sva moja mrţnja vraća. Čini se
da mrţnja upravlja istim ţlijezdama kao ljubav: čak proizvodi ista
djela. Da nismo naučili kako da protumačimo priču o Muci, bismo li
samo iz njihovih djela mogli reći je li ljubomorni Juda ili bijedni Petar
volio Krista?
 4.

Kad sam se vratio kući od gospodina Savagea i kad mi je gazdarica

rekla da me je telefonski nazvala gospoĎa Miles, osjetio sam
ushićenje kao nekad kad bih čuo kako se prednja vrata zatvaraju i
njen korak u predsoblju. Osjetio sam neobuzdanu nadu da je moja
pojava u njoj probudila — ne ljubav, naravno, već neki osjećaj,
uspomenu na kojoj bih mogao dalje graditi. U to vrijeme činilo mi se,
kad bih je mogao imati još jednom — makar kako brzo i grubo i
nepotpuno — opet bih stekao mir, odbacio bih je iz svoje duše, a
poslije bih ja ostavio nju, a ne ona mene.
Čudno je bilo nakon osamnaest mjeseci šutnje nazvati taj broj:
Macaulay 7753, a još čudnije što sam ga morao potraţiti u imeniku,
jer nisam bio siguran u zadnji broj. Sjedio sam i slušao kako telefon
zvoni i razmišljao je li se Henry već vratio iz ministarstva i što ću reći
ako se on javi. Tada sam uvidio da u istini nema više ništa loše. Laţi
su me napustile i ja sam se osjećao osamljen kao da su one bile moji
jedini prijatelji. Glas neke dobro izvjeţbane sluţavke ponovi mi
telefonski broj u usni bubnjić. Upitah: — Je li gospoĎa Miles kod
kuće?
— GospoĎa Miles?
— Zar to nije Macaulay 7753?
— Jest.
— Ţelim razgovarati s gospoĎom Miles.
— Imate pogrešan broj — i spusti slušalicu. Ni kad mi nije palo na
pamet da se s vremenom i male stvari mijenjaju.
Potraţio sam Miles u imeniku, ali stari broj još je bio tu, imenik je
zastario više od godinu dana. Upravo sam htio upitati informacije, kad
telefon ponovno zazvoni, a to je bila Sarah osobno. Ona reče
zbunjeno: — Jesi li to ti? — Nikad me nije nazvala imenom, pa se
sada bez njenih starih ljubavnih izreka našla u neprilici. Rekoh: —
Ovdje Bendrix.
— Ovdje Sarah. Zar nisi dobio moju poruku?
— Oh, htio sam te nazvati, ali sam morao završiti neki članak.
MeĎutim mislim da sada ne znam tvoj sadašnji broj. U imeniku je,
pretpostavljam...?
— Ne, još nije. Promijenili su ga. Sada je Macaulay 6204. Htjela sam
te nešto upitati.
— Da?
— Ništa tako strašno. Htjela bih s tobom na objed, to je sve.
— Zašto ne. Bit će mi drago. Kada?
— Moţeš li sutra?
— Ne. Sutra ne. Znaš, jednostavno moram završiti taj članak...
— U srijedu?
— Moţe li četvrtak?
— Da— reče ona, i gotovo sam mogao zamisliti razočaranje u tom
slogu — tako nas obmanjuje naš ponos.
— Onda ću te čekati u jedan u Cafe Royal.
— To je lijepo od tebe — reče ona, a po njenom glasu mogao sam
zaključiti da je tako i mislila. — Do četvrtka.
— Do četvrtka.
Sjedio sam i drţao telefonsku slušalicu u ruci i gledao na mrţnju kao
na nekog ruţnog i glupog čovjeka, koga čovjek nije ţelio poznati.
Pozvao sam njen broj; mora da sam je zatekao prije nego je imala
vremena da ode od telefona, pa rekoh: — Sarah. U redu — sutra.
Nešto sam zaboravio. Na istom mjestu. U isto vrijeme — i sjedeći
tamo, s prstima na tihom aparatu, imajući nešto čemu da se radujem,
pomislih u sebi: Sjećam se. Ovako izgleda nada.
 5.

Raširio sam novine na stolu i više puta pročitao istu stranicu, jer
nisam htio gledati prema ulaznim vratima. Ljudi su ulazili, a ja nisam
htio biti jedan od onih koji glupim spuštanjem i podizanjem glave
odaje iščekivanje. Što svi mi imamo da očekujemo kad sebi
dopuštamo da nas razočarenje tako zaokupi? U večernjim novinama
pisalo je o uobičajenom umorstvu i prepirci u parlamentu, o
racioniranju šećera, a ona je zakasnila pet minuta. Imao sam smolu da
me uhvati kako gledam na sat. Začuh je kako reče: — Oprosti. Došla
sam autobusom, a promet je zakrčen.
Rekoh: —Podzemna ţeljeznica je brţa.
— Znam, ali nisam htjela da se ţurim. Često me je istinom dovela u
nepriliku. U ono vrijeme kad smo se voljeli, pokušavao sam je
nagovoriti da kaţe više od istine — da naša ljubav nikad neće prestati
i da ćemo se jednog dana vjenčati. Ne bih joj vjerovao, ali bih volio
čuti te riječi s njenih usana, moţda samo zbog toga da mi pruţi to
zadovoljstvo da ih odbacim. Ali ona nikad nije igrala tu igru
pretvaranja, a onda iznenada, neočekivano, skršila bi moju hladnoću
nekom izjavom takve miline i obilja... Sjećam se kako sam jednom
bio nesretan zbog njene hladne pretpostavke da će se jednog dana
naša veza završiti, i čuo neizmjerno sretan: — Nikad nisam, nikad
nisam voljela nekog muškarca kao što volim tebe, i nikada više neću
tako ljubiti. — Eto, nije znala — pomislio sam — ali je i ona igrala
istu igru pretvaranja.
Sjela je pokraj mene i zamolila čašu piva. — Rezervirao sam stol kod
Rulesa — rekoh.
— Zar ne moţemo ovdje ostati?
— Obično smo išli tamo.
— Da.
Moţda je naše ponašanje odavalo napetost, jer sam primijetio da smo
privukli paţnju jednog malog čovjeka koji je sjedio nedaleko na
tapeciranoj klupi. Pokušao sam mu odvratiti pogled zureći u nj i to s
uspjehom. Imao je duge brkove, blage oči i brzo je odvratio pogled;
pritom je laktom zapeo za čašu piva, srušio je na pod, i sav se zbunio.
Bilo mi ga je ţao, jer mi je palo na pamet da me je moţda prepoznao
prema fotografijama; moţda je to bio čak jedan od mojih rijetkih
čitalaca. S njim je sjedio mali dječak, a kako bi to bilo okrutno
poniziti oca u prisutnosti sina. Dječak se zacrvenio kad je konobar
ţurno prišao, a njegov se otac počeo ispričavati s nepotrebnom
vatrenošću.
Rekoh Sari: — Naravno, moţeš objedovati gdje ţeliš.
— Znaš, više nikad nisam bila tamo.
— Pa to nikad nije bio tvoj restoran, zar ne?
— Ideš li često tamo?
— Meni je to zgodno. Dva tri puta na tjedan.
Ona naglo ustade pa reče: — Idemo — i odjednom je uhvati kašalj.
Činilo se da je to prejak kašalj za njeno slabašno tijelo: čelo joj se
oznojilo od naprezanja.
— Neugodan kašalj...
— Oh, nije to ništa. Oprosti.
— Taksi?
— Radije bih se prošetala.
S lijeve strane Maiden Lanea prolazili smo pokraj jedne veţe i ograde
od ţeljeznih rešetki a da nismo progovorili ni jednu riječ. Poslije prve
večere, na putu do podzemne ţeljeznice, kad sam je ispitivao o
Henryjevim navikama, a ona se zagrijala mojom paţnjom — prilično
nespretno sam je poljubio. Ne znam zašto sam to učinio, jedino ako
nisam pomislio na onu sliku u ogledalu, zapravo nisam imao namjeru
da s njom vodim ljubav, nisam imao naročitu namjeru ni da je
ponovno pogledam. Bila je previše lijepa da uzbudi u meni pomisao
da bih joj se mogao pribliţiti.
Kad smo sjeli, jedan od starih konobara mi reče: — Odavno niste bili
ovdje, gospodine — i ja sam poţalio što sam protivno tvrdio Sari.
— Oh — rekoh — sada objedujem na gornjem katu.
— A vi, gospoĎo, takoĎer odavno...
— Gotovo dvije godine — reče ona s točnošću koju sam kadšto
mrzio.
— Ali sjećam se da ste voljeli veliku čašu piva.
— Imate dobro pamćenje, Alfred — a on zasja od zadovoljstva
sjećajući se toga. Uvijek je imala običaj da se dobro odnosi prema
konobarima.
Jelo je prekinulo naše dosadno ćaskanje, i tek kad smo završili objed,
nagovijestila je zašto je tu.
— Ţeljela sam da sa mnom objeduješ — reče ona. — Htjela sam te
pitati nešto o Henryju.
— O Henryju? — ponovih pokušavajući da se u mom glasu ne
primijeti razočaranje.
— Zabrinuta sam za njega. Gdje si ga pronašao one noći? Je li se
čudno ponašao?
— Nisam ništa neobično primijetio — rekoh.
— Ţeljela sam te pitati — oh, znam da si jako zauzet — bi li ga
mogao kadšto posjetiti. Mislim da je osamljen.
— Uz tebe?
— Ti znaš da on mene zaista nikad ni ne primjećuje. Godinama.
— Moţda te počinje primjećivati kad nisi tamo.
— Ne izlazim mnogo — reče ona — sada — a kašalj u pravi čas
prekide tijek razgovora. Kad se napadaj smirio, ona je smislila početni
potez, premda nije bio njen običaj da izbjegava istinu. — Pišeš li
novu knjigu? — zapita ona. Činilo se to kao da govori neki stranac i
to stranac koga čovjek sretne na koktelu. Nije učinila tu primjedbu
čak ni prvi put kad smo pili juţnoafrički sherry.
— Naravno. — Posljednja mi se knjiga nije naročito svidjela.
— Bila je to prava muka baš tada pisati — rat je završavao... — A
isto tako sam mogao reći da je mira nestalo.
— Kadšto sam se plašila da ćeš se vratiti na onu staru temu — onu
koju sam mrzila. Neki muškarci bi to učinili.
— Treba mi godina dana da napišem knjigu. To je previše teţak
posao za jednu osvetu.
— Kad bi ti samo znao kako malo toga ima zašto bi se morao osvetiti.
— Razumije se da sam se šalio. Nas dvoje smo se lijepo zabavili; mi
smo odrasli ljudi, znali smo da jednom mora doći kraj. Pa, znaš,
moţemo se sastati kao prijatelji i razgovarati o Henryju.
Platio sam račun pa smo izišli, a dvadeset jardi niz ulicu bila je ona
veţa i ţeljezna rešetka. Zaustavih se na pločniku i rekoh: — Čini mi
se da ideš na Strand?
— Ne, na Leicester Square.
— Ja idem na Strand.
— Stajala je u veţi a ulica je bila prazna. — Ovdje ću se oprostiti.
Milo mi je bilo što sam te vidio.
— Meni takoĎer.
— Nazovi me telefonom kad god budeš slobodna.
Pošao sam prema njoj; osjećao sam rešetku pod nogama. — Sarah —
rekoh. Ona naglo okrene glavu, kao da hoće vidjeti dolazi li netko, da
vidi je li to prilika... ali kad se opet okrenula, uhvatio ju je kašalj.
Previjala se u veţi i kašljala i kašljala. Oči su joj se zakrvavjele od
kašlja. U krznenom ogrtaču činila se kao neka ţivotinjica stjerana u
kut.
— Oprosti. Rekoh s gorčinom kao da mi je nešto oteto. — Ti moraš
liječniku.
— To je samo kašalj. — Ona pruţi ruku i reče, — Zbogom Maurice.
— To ime bilo je kao neka uvreda. Rekoh: Zbogom — ali nisam
prihvatio njenu ruku. Otišao sam ţurnim korakom a da se nisam ni
osvrnuo, pokušavajući ostaviti dojam zaposlena čovjeka i kao da mi je
odlanulo što odlazim. A kad sam ponovo čuo kašalj, poţelio sam da
zazviţdim neku melodiju, nešto obijesno, pustolovno, sretno; ali
nisam imao dara za glazbu.
 6.

Kad čovjek u mladosti stekne radne navike vjeruje da će one trajati

cijelog ţivota i odoljeti svakoj katastrofi. Preko dvadeset godina sam
pisao prosječno petsto riječi na dan, radeći pet dana u tjednu. U
godinu dana mogu napisati jednu knjigu, tu je uzeto u obzir vrijeme
za reviziju i korekturu rukopisa. Uvijek sam bio vrlo metodičan a kad
je moja norma rada bila ispunjena prekidao sam čak usred rečenice.
Od vremena do vremena tijekom jutarnjeg rada izbrojim što sam
učinio i na rukopisu označim stotice. Nije bilo potrebno da se slagar
muči s brojenjem redaka, jer je već na prednjoj stranici rukopisa za -
biljeţena brojka — 83.764. Kad sam bio mlad, čak ni ljubavna
avantura nije mogla promijeniti moj raspored. Ljubavna avantura
morala je početi poslije objeda, i makar kako kasno otišao spavati -
tako dugo dok sam spavao u vlastitoj postelji - pročitao bih jutarnji
posao i s njim zaspao. Čak je i rat jedva mijenjao tijek mog rada.
Zbog sakate noge nisam primljen u vojsku, a kad sam bio u Civilnoj
obrani, moji drugovi u poslu bili su presretni što nikad nisam traţio
smjenu u prijepodnevnim satima. A rezultat je bio da sam, sasvim
nezasluţeno došao na glas po zalaganju, meĎutim, zalagao sam se
samo za svojim pisaćim stolom, za svojim listom papira, za onu
normu riječi koje su sporo, ali metodično kapale iz pera. Bila je
potrebna Sarah da uznemiri moju disciplinu koju sam sebi nametnuo.
Bombe su se izmeĎu tih prvih napada po dnevnom svjetlu i VI raketa
1944. godine drţale meni prikladnih noćnih rasporeda, ali najčešće
jedino sam ujutro mogao vidjeti Saru, jer poslije podne nikad nije bila
sigurna od svojih prijateljica koje su poslije kupovine ţeljele društvo i
ćaskanje prije večernjih sirena. Kadšto bi došla izmeĎu dva čekanja u
redu, a mi bismo vodili ljubav izmeĎu kupovine u voćarnici i
kupovine u mesnici.
Ali čak i pod tim uvjetima bilo je posve lako vratiti se poslu. Tako
dugo dok je čovjek sretan, moţe podnijeti svaku disciplinu: nesreća
ruši radne navike. Kad sam počeo shvaćati kako smo se često svaĎali,
kako sam joj neprestance srdito i nervozno prigovarao, postao sam
svjestan da je naša ljubav osuĎena na propast; ljubav se pretvorila u
ljubavnu vezu s početkom i krajem. Mogao sam navesti trenutak kad
je počela, a jednog dana sam znao da ću moći navesti posljednji čas.
Kad bi Sarah otišla iz kuće, nisam se mogao primiti posla; prisjećao
bih se što smo jedno drugom rekli, raspirivao bih u sebi gnjev ili
griţnju savjesti. A cijelo sam vrijeme znao da ubrzavam kraj. Tjerao
sam, tjerao iz svoga ţivota jedino što sam volio. Tako dugo dok sam
se pretvarao da ljubav traje bio sam sretan — mislim da se sa mnom
moglo dobro ţivjeti, i tako je ljubav trajala. Ali ako je ljubav morala
umrijeti, ţelio sam da umre brzo. Činilo se kao da je naša ljubav bila
malo stvorenje uhvaćeno u klopku i da smrtno krvari; trebalo je
zatvoriti oči i zakrenuti joj vratom.
A cijelo to vrijeme nisam mogao raditi. Kao što sam već rekao, u
piščevu radu toliko toga odvija se u podsvijesti, u tim dubinama
posljednja je riječ napisana prije nego li se prva pojavi na papiru.
Pisac pamti pojedinosti priče, ne izmišlja. Rat nije uzmutio te duboke
morske spilje, ali sad je za mene postojalo nešto od neusporedivo
veće vaţnosti od rata, od mog romana — kraj ljubavi. To se sad
završavalo kao pripovijetka. Oštra riječ koja bi Saru natjerala u plač,
koja kao da se spontano pojavila na usnama, naoštrila se u tim
podvodnim dubinama. Moj roman je polako odmicao, ali je moja
ljubav poput inspiracije jurila kraju.
Ne čudim se što joj se nije svidjela moja posljednja knjiga. Cijelo
vrijeme pisana je na silu, bez pomoći, bez ikakva razloga, osim što
sam morao dalje ţivjeti. Kritičari su ocijenili da je to posao
umjetnika; to je bilo sve što mi je ostalo od nekadašnje strasti.
Pomislio sam da će se strast moţda vratiti sa slijedećim romanom,
uzbuĎenje probuditi u sjećanju onoga što čovjek svjesno nikad nije
znao, ali tjedan dana poslije onoga objeda sa Sarom kod Rulesa, više
ništa nisam mogao raditi. Ponovno počinje — ono: Ja, ja, kao da je to
pripovijest o meni, a ne o Sari, Henryju i, naravno, onom trećem
kojega sam mrzio, a da ga još nisam ni poznavao ili čak u nj vjerovao.
Pokušao sam raditi ujutro, ali nisam uspio. Za objedom sam previše
pio tako da je i poslijepodne propalo. Kad se snoćalo stajao sam kraj
prozora pri ugašenom svjetlu i preko ravnog mračnog Commona
gledao osvijetljene prozore na sjevernoj strani.
Bilo je vrlo hladno, a plinska peć grijala me samo ako sam se skupio
kraj nje, a onda bi me opekla. Nekoliko pahuljica snijega zalepršalo je
oko svjetiljaka s juţne strane i svojim debelim vlaţnim prstima
ovlaţilo prozorska stakla. Nisam čuo kad je zazvonilo zvono. Moja
gazdarica zakuca na vrata i reče: — Došao je neki gospodin Parkis —
označavajući tom neodreĎenom zamjenicom društveni status moga
posjetioca. Nikad nisam čuo to ime, ali sam joj rekao neka ga uvede.
Pitao sam se gdje li sam vidio te blage molećive oči, te duge
staromodne brkove vlaţne od magle? Čim sam upalio stolnu svjetiljku
on mi kratkovidno zureći priĎe, nije me mogao razabrati u sjeni. Upita
me: — Gospodin Bendrix, gospodine?
— Da.
On reče: — Ja sam Parkis — kao da bi to meni trebalo nešto značiti. I
doda: — Čovjek gospodina Savagea, gospodine.
— Oh, da. Sjednite. Izvolite cigaretu.
— Oh ne, gospodine — reče on — ne na duţnosti — osim, naravno, u
svrhu privikavanja.
— Ali vi sad niste na duţnosti?
— Na neki način, gospodine, jesam. Zapravo ću biti razriješen
duţnosti, čim završim izvještaj. Gospodin Savage je rekao da biste
ţeljeli imati tjedni izvještaj — s tekućim troškovima.
— Imate li neki izvještaj? Nisam bio siguran da li osjećam
razočaranje ili uzbuĎenje.
— Nije sasvim prazna stranica, gospodine — primijeti on
samodopadno, pa iz dţepa izvuče neobično mnogo papira i omotnica,
traţeći pravu.
— Molim vas sjednite. Inače se osjećam neugodno.
— Kako god ţelite, gospodine. — Pošto je sjeo, mogao me je bolje
vidjeti. — Zar vas nisam već negdje vidio, gospodine?
Izvadio sam prvi list iz omotnice, bio je to popis troškova, ispisan vrlo
urednim rukopisom, kao da ga je napisao neki učenik. Rekoh: — Vrlo
čitko pišete.
— To je pisao moj sin. Vjeţbam ga za posao. — I odmah doda: — Za
njega ne podnosim nikakav račun, gospodine, jedino ako ga ostavim
na straţi kao sada.
— On je na straţi?
— Samo dok završim izvještaj, gospodine.
— Koliko mu je godina?
— Prošao je dvanaest — reče on kao da mu je sin sat.
— Mladić moţe biti od koristi a da ne stoji ništa, osim od vremena do
vremena koji strip. I nitko ga ne primjećuje. Dječaci su roĎena
oklijevala.
— Neobičan posao za jednog dječaka.
— Pa, gospodine, on ne shvaća pravi smisao. Kad bi došlo do
upadanja u neku spavaonicu, ne bih ga poveo sobom.
— Čitao sam:
18. siječnja: dvoje večernje novine 2d
povratak podzemnom ţeljeznicom 1/8 d
kava, pecivo 2/—
Dok sam čitao, paţljivo me promatrao. — Kava je bila mnogo skuplja
nego što sam ţelio — reče on — ali to je bilo najmanje što sam
mogao naručiti a da ne privučem paţnju.
19. siječnja: podzemna ţeljeznica 2/4 d
pivo u bocama 3/—
koktel 2/6 d
vrč piva 1/6 d
Ponovno me prekinuo u čitanju. — Pivo mi je pomalo na savjesti,
gospodine, jer sam zbog vlastite nepaţnje prevrnuo čašu. Ali bio sam
pomalo nervozan, bilo je nešto za izvještaj. Znate, gospodine, kadšto
prolaze tjedni razočaranja, ali ovaj put već drugi dan…
Naravno da sam ga se sjetio, kao i njegovog zbunjenog sina, pod 18.
siječnja vidio sam na prvi pogled da su bile navedene samo
beznačajne stvari: »Stranka o kojoj se radi otišla je autobusom do
Piccadilly Circusa. Bila je uzrujana. Nastavila je Air Streetom do
Cafe Royala, gdje ju je čekao jedan gospodin. Ja i moj sin...
Nije me pustio na miru. — Primijetit ćete, gospodine, da je ovo
pisano drugim rukopisom. Nikad ne dam svom sinu da napiše
izvještaj ako se slučajno odnosi na neki intimni dogaĎaj.
— Jako se brinete za njega — rekoh. »Ja i moj sin sjeli smo na
najbliţu tapeciranu klupu« čitao sam dalje. »Stranka i gospodin bili su
očito vrlo bliski, vladali su se jedno prema drugom odano i bez
ceremonije, i čini mi se da su se jednom ispod stola drţali za ruke. U
to nisam siguran, ali lijevu ruku stranke nije se moglo vidjeti, a ni
desnu ruku gospodina, što obično znači stisak takve prirode. Poslije
kratkog i intimnog razgovora krenuli su pješice prema jednom
mirnom i zabitnom restoranu, što ga njegovi gosti nazivaju Rules, i
izabravši tapeciranu klupu, a ne stol, naručili su dva svinjska
odreska.«
— Jesu li svinjski odresci vaţni?
— Oni bi mogli predstavljati znakove za identifikaciju, gospodine,
ako često u njima uţivaju.
— Dakle, niste identificirali tog čovjeka?
— Vidjet ćete, gospodine, ali nastavite čitati. »Tu narudţbu primijetio
sam pijući koktel za barom, ali nisam mogao izmamiti ni od kojeg
konobara ni od gospoĎe za barom identitet toga gospodina. Premda
sam pitanja postavljao zaodjenuto u neki neodreĎen i nehajan način,
ona su očito izazvala znatiţelju, pa sam pomislio da je bolje da se
toga okanim. MeĎutim sklopivši poznanstvo s vratarom straţnjeg
ulaza Vaudeville kazališta, mogao sam restoran drţati na oku.«
— Kako ste se — upitah — upoznali? — Za barom »Bedford Heada,«
gospodine, videći da su spomenute osobe zauzete narudţbom kotleta,
a poslije sam ga otpratio do kazališta, gdje je straţnji ulaz kazališta...
— Poznam to mjesto.
— Pokušao sam saţeti svoj izvještaj, gospodine, na bitne elemente. —
Potpuno ispravno. Izvještaj se nastavljao: »Poslije objeda stranke su
nastavile Maiden Laneom i rastale se ispred jedne trgovine
mješovitom robom. Imao sam dojam da ih muči veliko uzbuĎenje, i
učinilo mi se kao da se rastaju zauvijek, što bi bio ovoj istrazi sretan
završetak, ako mogu reći.«
Opet me prekide zabrinuto: — Oprostit ćete ovaj osobni ton?
— Naravno.
— Čak i u mojoj profesiji, gospodine, kadšto su duboko dirnuti
osjećaji, a meni se sviĎala gospoĎa — naime stranka o kojoj je riječ.
»Oklijevao sam bih li pratio gospodina ili stranku o kojoj je riječ, ali
sam ocijenio da mi moje instrukcije ne bi dopustile ono prvo. Zbog
toga sam pratio potonju osobu. Išla je malo prema Charing Cross
Roadu i činila se jako uzbuĎena. Onda je skrenula u National Portrait
Gallery, ali tamo je ostala samo nekoliko minuta...«
— Ima li još što vaţno?
— Nema, gospodine. Mislim zapravo da je traţila mjesto gdje da
sjedne, jer je zatim ušla u crkvu.
— Crkvu?
— Rimokatoličku crkvu, gospodine, u Maiden Laneu. Sve ćete
pročitati u izvještaju. Ali ne da se moli, gospodine. Samo da sjedi.
— Čak i to znate, zar ne?
— Naravno. Ušao sam za strankom u crkvu. Kleknuo sam nekoliko
klecala iza nje da bih izgledao kao bona fide7 vjernik, a mogu vas
uvjeriti, gospodine, ona se nije molila. Ona nije rimokatolikinja, zar
ne, gospodine?
— Nije.
— Morala je sjediti u mraku, dok se ne umiri.

7
bona fide = u dobroj vjeri; lat. (Prev.)
— Moţda je imala sastanak?
— Nije, gospodine. Ostala je samo tri minute i ni s kim nije
razgovarala. Ako mene pitate, ţeljela se dobro isplakati.
— Moţda. Ali ono s rukama griješite, gospodine Parkis.
— Rukama, gospodine? Maknuo sam se da bi mi svjetlo potpuno
obasjalo lice.
— Nismo se čak ni rukama dotakli. Sad mi ga je bilo ţao kad sam se
našalio — ţao mi je bilo što sam još više uplašio čovjeka koji je bio
tako plašljiv. Promatrao me je malo otvorenih usta, kao da mu je
iznenada nanijeta bol, a sad je paraliziran čekao na idući udarac.
Rekoh: — Mislim da se takve pogreške često dogaĎaju, gospodine
Parkis. Trebalo je da nas gospodin Savage upozna.
— Oh, ne, gospodine — reče on nesretan — to ovisi o meni. — Onda
obori glavu, i sjedio je zagledavši se u šešir koji mu je bio na
koljenima. Pokušao sam ga ohrabriti. — To nije ozbiljno — rekoh. —
Ako to promatrate izvana, zaista je jako smiješno.
— Ali ja sam već unutra, gospodine — reče on. Vrtio je šešir i
nastavio glasom potištenim i turobnim kao što je bio Common. — Ne
marim ja zbog gospodina Savagea, gospodine. On je uviĎavan čovjek
kakve sve srećete u našoj profesiji — već zbog mog sina. On je o
meni stvorio sjajno mišljenje. — Iz dubine svoga jada traţio je
omalovaţavajući i uplašen osmijeh. — Znate što oni čitaju,
gospodine. Nick Cartera i slično.
— Zašto bi trebalo da ikad za ovo sazna? — S djetetom treba
postupati pošteno, gospodine, a on će sigurno postavljati pitanja.
Ţeljet će znati kako sam pratio — to sada uči, pratiti.
— Zar mu ne moţete reći da sam ja uspio identificirati tog čovjeka —
samo to, i da me nije zanimalo?
— Ljubazno je od vas što to predlaţete, gospodine, ali vi sve to
morate gledati. Ne kaţem da to ne bih učinio čak mom sinu, ali što će
on misliti ako vas ikad sretne — tijekom istrage?
— To nije potrebno.
— Ali bi se moglo dogoditi, gospodine.
— Zašto ga ovaj put ne ostavite kod kuće?
— To bi bilo mnogo gore, gospodine. On nema majke, a sada ima
školske praznike, i ja sam se pri hvatio da ga za vrijeme praznika
odgajam — i to s punim odobrenjem gospodina Savagea. Ne. Ovaj
put napravio sam od sebe budalu i s time se moram pomiriti. Bar da
nije tako ozbiljan, gospodine, pa da ne uzima k srcu kad ja napravim
neku grubu pogrešku. Jednog dana rekao je gospodin Prentice — to je
pomoćnik gospodina Savagea, gospodine: »Još jedna od vaših grubih
pogrešaka, Parkis« tako da je dječak čuo. To mu je prvi put otvorilo
oči. — Ustao je, a njegovo drţanje odavalo je veliku odlučnost (tko
smo mi da mjerimo hrabrost drugog čovjeka?) i rekao: — Zadrţao
sam vas, gospodine, i pripovijedao o svojim problemima.
— Bilo mi je milo, gospodine Parkis— rekoh bez ironije. Budite bez
brige. Vaš sin se mora ugledati u vas.
— On je naslijedio pamet svoje majke, gospodine — reče on tuţno.—
Ţuri mi se. Vani je hladno. Prije nego sam pošao, pronašao sam mu
lijepo, zaklonjeno mjesto. Ali on je tako revan da nemam povjerenja
da će ostati suh. Budite tako dobri pa odobrite troškove, gospodine,
ako ste voljni?
Promatrao sam ga s prozora kako odlazi sa zavrnutim ovratnikom
kišnog kaputa i starim oborenim šeširom; snijeg je sve jače padao, a
već se ispod treće svjetiljke činio kao mali snjegović kroz koga je
provirivala zemlja. Primijetio sam da, začudo, deset minuta nisam
mislio na Saru ili na svoju ljubomoru; postao sam gotovo dovoljno
čovječan da razmišljam o mukama drugog čovjeka.
 7.

Ljubomora — ili sam barem uvijek tako vjerovao —postoji samo ako
to ţelimo. Pisci Starog zavjeta su rado upotrebljavali riječi
»ljubomorni Bog«, a moţda su tako na svoj grub i prikriven način
izraţavali vjeru u Boţju ljubav prema čovjeku. Ja pak mislim da
postoje različite vrste ţelje. Sada je moja ţelja bila bliţa mrţnji nego
ljubavi, a Henry je, (imao sam razloga da vjerujem — po onome što
mi je jednom rekla Sarah) prestao prema njoj osjećati bilo kakvu
fizičku ţelju. A ipak, mislim, bio je tako isto ljubomoran kao i ja. On
je jednostavno osjećao ţelju za drugarstvom. Prvi put se osjetio
isključenim iz Sarina povjerenja, bio je zabrinut i bez nade — nije
znao što se dogaĎa ili što će se dogoditi. Ţivio je u strašnoj
nesigurnosti. U toj mjeri njegov neugodan poloţaj bio je gori od
moga. Ja sam bio siguran da ništa nemam. Ništa više nemam što bih
još mogao izgubiti, dok je on još mogao izgubiti njenu nazočnost za
stolom, šum njenih koraka na stubištu, otvaranje i zatvaranje vrata,
poljubac u obraz, pa sumnjam da je sada bilo išta više, ali kako je i to
mnogo za čovjeka koji umire od čeţnje. A da stvar bude još gora, on
je nekoć uţivao u osjećaju sigurnosti dok ga ja nikad nisam imao. Pa,
eto, sad kad se gospodin Parkis vraćao preko Commona, čak nije ni
znao da smo Sarah i ja jednom bili ljubavnici. I dok pišem tu riječ,
moje misli protiv moje volje nesavladivo lutaju točno tamo gdje je bol
počela.
Prošao je cijeli tjedan poslije onog nespretnog poljupca u Maiden
Laneu prije nego sam telefonom nazvao Saru. Spomenula je za
ručkom da Henry ne voli kino, pa je rijetko išla u kino. »Warner« je
prikazivao film prema jednoj od mojih knjiga i tako — djelomice »da
se razmećem«, djelomice zato što sam smatrao da se s tim poljupcem
od uljudnosti mora nekako nastaviti veza, a djelomice i zbog toga što
me je još uvijek zanimao bračni ţivot drţavnog sluţbenika — pozvao
sam Saru da poĎe sa mnom. — Mislim da nema smisla pozvati
Henryja?
— Ni najmanje — odgovori ona.
— On nam se moţe poslije pridruţiti pri večeri?
— On donosi kući mnogo posla. Neki bijedni liberal postavljat će
idući tjedan u parlamentu pitanja o udovicama. — Tako biste mogli
reći da nam je taj liberal, mislim da je bio Velšanin, a zvao se Lewis,
te noći namjestio postelju.
Film nije bio dobar, a na trenutke bilo je bolno gledati situacije koje
su mi bile tako stvarne, kako se na platnu izvrću u uobičajene klišeje.
Poţelio sam da sam sa Sarom išao pogledati što drugo. Najprije sam
joj rekao: — To nije ono što sam napisao, znaš — ali nisam mogao to
stalno ponavljati. Ona mi je dirljivo dodirnula ruku, i otad smo sjedili
drţeći ruke u neduţnom stisku kao što to običavaju djeca i ljubavnici.
Iznenada i neočekivano, samo za nekoliko trenutaka, film je oţivio.
Zaboravio sam da je to moja priča i da je to barem dio mog dijaloga, a
iskreno me dirnuo mali prizor u jednom jeftinom restoranu. Ljubavnik
je naručio odrezak s lukom; ţena je za trenutak oklijevala da jede luk,
jer njen muţ nije volio taj miris; ljubavnik je bio uvrijeĎen i ljutit, jer
je spoznao što se krije iza njenog oklijevanja, a u duši je zamislio
neizbjeţan zagrljaj kad se ona vrati kući. Prizor je uspio: ţelio sam
izraziti osjećaj strasti putem obične, jednostavne epizode bez ikakve
retorike u riječima ili akciji, i to mi je pošlo za rukom. Nekoliko
sekundi bio sam sretan — to je bilo pisanje: ništa drugo me nije
zanimalo na svijetu. Ţelio sam da odem kući i ponovno pročitam taj
prizor; ţelio sam raditi na nečem drugom. Ţalio sam, kako li sam
ţalio, što nisam pozvao Saru Miles na večeru.
Poslije kad smo bili kod Rulesa i upravo kad su nam posluţivali
odreske, ona reče: — Ima jedan prizor što si ga zaista napisao.
— Ono s lukom?
— Da.
— I isti tren spustili su zdjelu s lukom na stol. Upitao sam je — te
večeri nije mi još palo na pamet da je poţelim;
— Ima li Henry nešto protiv luka?
— Da. Ne podnosi ga. A ti ga voliš?
— Da. — Ponudila me lukom, pa se zatim sama posluţila.
Je li moguće da se čovjek zaljubi uz porciju luka? To se čini
nevjerojatno, a ipak bih se mogao zakleti da sam se baš tada zaljubio.
Naravno, nije to bilo izričito zbog luka. Iznenada sam osjetio
osebujnost ţene, iskrenost koja me poslije tako često učinila sretnim,
ali i nesretnim. Spustio sam ruku pod stolnjak i stavio je na njeno
koljeno, a njena ruka je pala na moju i nije je ispuštala. Rekoh: —
Dobar odrezak — a njen odgovor začuh kao poeziju: — Najbolji što
sam ga igda jela.
Nije bilo nikakva traţenja ni nikakva zavoĎenja. Ostavili smo pol toga
dobrog odreska na tanjurima i trećinu boce crvenog vina i izašli na
Maiden Lane s istom namjerom u našim dušama. Točno na istom
mjestu kao i prije, pokraj veţe i rešetke, poljubili smo se. Rekoh: —
Zaljubljen sam.
— I ja.
— Ne moţemo poći kući.
— Ne.
Kod kolodvora Charing Cross zaustavili smo taksi, i rekao sam šoferu
neka nas odveze u Arbuckle Avenue — tako smo meĎu sobom
nazivali Eastbourne Terrace, niz hotela što su stajali uzduţ kolodvora
Paddington, s raskošnim imenima, kao Ritz, Carlton i tome slično.
Vrata tih hotela uvijek su bila otvorena i u bilo koje doba dana uvijek
se mogla dobiti soba na sat-dva. Prije tjedan dana ponovno sam
posjetio to mjesto. Pola ga je nestalo. Ona strana gdje su bili hoteli
bila je bombama raznesena na komadiće, a ono mjesto gdje smo one
noći vodili ljubav, bilo je tračak zraka. Bio je to Bristol. U predvorju
stajali su lonci s paprati, plavokosa direktorica uvela nas je u najljepšu
sobu; pravi edvardovski stil s velikim pozlaćenim bračnim krevetom i
zastorima od crvena baršuna i zrcalom do poda. (Posjetioci Arbuckle
Avenue nikad nisu traţili sobu sa dva kreveta.) Vrlo dobro se sjećam
beznačajnih pojedinosti: kako me direktorica upitala ţelimo li ostati
preko noći; kako je soba stajala petnaest šilinga za kratak boravak;
kako je strujomjer primao samo dva šilinga, a nas dvoje nismo imali
ni jedan komad od dva šilinga, ne sjećam se ničeg drugog — kako je
Sarah prvi put izgledala, ni što smo radili, osim da smo oboje bili
nervozni i da smo loše vodili ljubav. No to nije bilo vaţno. Počeli smo
— to je bilo bitno! Tad je pred nama bio cio ţivot koji smo s veseljem
očekivali. Oh, još se jedne stvari dobro sjećam. Na vratima naše sobe
(»naša soba« poslije samo pol sata), kad sam je ponovno poljubio i
rekao kako mrzim i samu pomisao da se vraća kući Henryju, ona reče:
— Ne brini, on se marljivo bavi udovicama.
— Mrzim i pomisao da će te poljubiti — rekoh.
— Neće. On ništa ne mrzi tako kao što mrzi luk.
Otpratio sam je kući na njenu stranu Commona. Henryjevo svjetlo
sjalo je ispod vrata njegove radne sobe, a mi smo se popeli gore. U
dnevnoj sobi smo se zagrlili i nismo se mogli rastaviti. — Doći će
gore — rekoh — svakog trenutka.
— Moţemo ga čuti—reče ona, i doda uţasno razgovijetno: — Jedna
stuba uvijek zaškripi.
Nisam imao vremena da skinem kaput. Ljubili smo se i začuli škripu
stuba, a kad je Henry ušao tuţno sam promatrao mir njena lice. Ona
reče: — Nadali smo se da ćeš doći gore i ponuditi nas nekim pićem.
Henry reče: — Naravno. Što ţeliš, Bendrix? — Rekao sam da ne
ţelim ništa piti; moram raditi.
— Mislio sam da si rekao da nikad ne radiš noću.
— Oh, ovo je vaţno. Recenzija.
— Zanimljiva knjiga?
— Ne osobito.
— Ţelio bih da imam tvoju snagu — da pišem. Sarah me otpratila do
vrata i mi smo se ponovno poljubili. Toga trenutka ja sam volio
Henryja, a ne Saru. Činilo se kao da su svi muškarci u prošlosti, a da
će i u budućnosti, zasjenjivati sadašnjost. — Što ti se dogodilo? —
zapita me. Uvijek je brzo čitala značenje koje se krilo iza poljupca, pa
i šapat u duši.
— Ništa — odgovorih.—Ujutro ću ti telefonirati.
— Bolje da ja tebe nazovem — reče mi ona. Oprez je oprez, pomislih.
Kako li dobro zna voditi takve ljubavne avanture; pa se ponovno
sjetih one stube koja uvijek zaškripi — »uvijek« bila je fraza što ju je
često upotrebljavala.
 DRUGA KNJIGA
1.

Osjećaj nesreće mnogo je lakše izraziti negoli osjećaj sreće. Čini se da

smo u nevolji svjesni svog vlastitog postojanja, pa makar to bilo u
obliku čudovišne sebičnosti: ova bol je moja osobna, taj ţivac koji se
trgne od boli pripada meni i nikom drugom. Ali sreća nas, meĎutim,
uništava: gubimo svoju osobnost. Sveci su upotrebljavali riječi
ljudske ljubavi da bi opisali svoje vizije Boga, i tako, čini mi se, mi
moţemo upotrijebiti izraze molitve, meditacije, razmatranja da bismo
objasnili snagu ljubavi što je osjećamo prema nekoj ţeni. Mi se
odričemo uspomene, duševnosti, inteligencije, i doţivljavamo
gubitak, noche oscura8, a kadšto kao nagradu neku vrst mira. Sam
ljubavni čin opisan je kao smrt u malom, a ljubavnici kadšto dozive
blagi mir. Čudno mi je što otkrivam kako te fraze pišem kao da volim
ono što zapravo mrzim. Kadšto ne prepoznajem vlastite misli. Što ja
znam o frazama kao što je »mračna noć« ili o molitvi, ja koji znam
samo jednu molitvu? Ja sam te fraze naslijedio, to je sve, i to kao muţ
kojemu je smrt ostavila beskorisnu ţeninu odjeću, mirise, lončiće s
kremom... A ipak, taj mir je postojao...
Tako razmišljam o tim prvim ratnim mjesecima — nije li to bio laţan
mir kao što je bio laţan rat? Sad se čini kao da je taj mir raskrilio ruke
utjehe i umirenja nad svim tim mjesecima sumnje i čekanja, ali da je
mir čak i u ono vrijeme bio prekidan nerazumijevanjem i sumnjom.
Isto tako kao što sam se one prve večeri vraćao kući bez vedrine i
zapravo samo s osjećajem tuge i ravnodušnosti, tako sam se drugih
dana opet vraćao kući u uvjerenju da sam ja samo jedan od mnogih
muškaraca — zasad omiljeni ljubavnik. Ta ţena, koju sam volio tako

8
noche oscura—mračna noć; španj. (Prev.)
pomamno, čim bih se probudio ovladala mi je mislima, i ako sam se
noću probudio bila mi je ponovno u mislima i više nisam mogao
zaspati, ta ţena je sve svoje vrijeme posvećivala meni. A ipak nisam
osjećao neko povjerenje: u ljubavnom činu znao sam biti drzak, ali
kad sam bio sam, bilo je dovoljno da pogledam u ogledalo, pa da
vidim sumnju; povod za izborano lice i hrome noge — pa zašto baš
ja? Bilo je dana kad se nismo mogli sastati — kad je imala zakazani
posjet zubaru ili frizeru, kad je Henry imao goste, ili kad su bili
zajedno sami. Ništa mi nije koristilo da se uvjeravam kako u vlastitoj
kući nije imala priliku da me prevari (sebičnošću ljubavnika već sam
upotrebljavao riječ prijevara kao da je Sarah imala obveze prema
meni), dok Henry kod kuće radi na mirovinama za udovice ili — jer
je uskoro bio premješten s toga posla — na raspodjeli plinskih maski i
na nacrtu odobrenih kartonskih kutija, ali nisam li i sam znao da je —
ako postoji ţelja — moguće voditi ljubav i u najopasnijim
okolnostima? Nepovjerenje raste s ljubavnikovim uspjehom. Eto,
upravo kad smo se idući put sastali, upravo se to dogodilo na način
što bih ga mogao nazvati nemogućim.
Probudio sam se s tugom u srcu zbog njenog posljednjeg opreznog
savjeta koji mi je još počivao na duši, ali za nekoliko minuta nakon
buĎenja njen glas na telefonu rastjerao je tu sjetu. Nikad ni prije ni
poslije nisam upoznao ţenu koja bi mogla promijeniti raspoloţenje
pukim razgovorom putem telefona, a kad je ušla u sobu i stavila ruku
na moj bok, odmah je stvorila potpuno povjerenje koje sam gubio pri
svakom rastanku.
— Halo — reče ona — spavaš li?
— Ne. Kada te mogu vidjeti? Danas prije podne?
— Henry je nahlaĎen. Ostat će kod kuće.
— A kad bi ti mogla doći ovamo...
— Moram ostati doma za slučaj da netko nazove telefonom.
— Samo zbog toga što je nahlaĎen? Sinoć sam prema Henryju
osjećao prijateljstvo i simpatiju, ali sad mi je već postao neprijatelj
kome se valja narugati, mrziti ga i iz potaje zgaziti.
— Potpuno je promukao. Osjetio sam zlobnu radost zbog
besmislenosti njegove bolesti: drţavni sluţbenik bez glasa koji
promuklo i nerazgovjetno šapuće o mirovinama za udovice. Rekoh:
— Zar nema načina da te vidim?
— Pa naravno da ima.
Na telefonskoj liniji na trenutak je zavladala tišina kao da je prekinut
spoj. Zvao sam: Halo, halo. — Ali ona je razmišljala i to je bilo sve;
paţljivo, sabrano, brzo, tako da bi mogla odmah dati pravi odgovor:
— U jedan sat odnijet ću Henryju objed u postelju. Mi moţemo
pojesti sendviče u dnevnoj sobi. Reći ću mu da ţeliš sa mnom
razgovarati o filmu — odnosno o onoj tvojoj pripovijetki. Čim je
spustila slušalicu osjećaj povjerenja se prekinuo i ja pomislih koliko li
je puta prije planirala na isti takav način? Kad sam otišao k njenoj
kući i pritisnuo zvonce, osjećao sam se kao neki neprijatelj — ili
detektiv koji pazi na njene riječi kao što su Parkis i njegov sin pratili
njeno kretanje, nekoliko godina kasnije. A onda su se vrata otvorila a
s njima i povjerenje.
U ono vrijeme nije se postavljalo pitanje tko koga ţeli — ţelja je bila
obostrana. Henry je dobio objed na pladnju, sjedio je — podbočen na
dva jastuka — u zelenom vunenom kućnom ogrtaču, a u sobi ispod
njegove, vodili smo ljubav, na tvrdom drvenom podu i samo s jednim
jastukom za podupiranje, dok su vrata bila širom otvorena.
Kad je došao trenutak, morao sam joj blago staviti ruku na usta, kako
bih prigušio onaj čudni tuţni i ljutiti krik prepuštanja da je Henry gore
ne bi čuo. Kad samo pomislim da sam jednom ţelio da iz nje izvlačim
činjenice. Čučao sam na podu pokraj nje, gledao je i promatrao, kao
da to više nikad neću vidjeti — kosu neodreĎeno smeĎe boje kao
tekućinu razlivenu po parketu, znoj na njenom čelu, teško disanje kao
da je trčala na natjecanju pa sada kao mladi atleta leţi iscrpljena
nakon pobjede.
A onda zaškripaše stube. Za trenutak se nismo ni pomakli. Sendviči
su stajali na stolu netaknuti, a čaše prazne. Ona šapnu: — Sišao je
dolje. — Sjela je na stolac, a ja sam joj stavio tanjur na krilo i čašu
pokraj sebe.
— Moţda je čuo — rekoh — dok je prolazio.
— Zacijelo nije mogao znati što je to bilo.
Mora da sam odavao izgled čovjeka koji ni sam u to ne vjeruje, jer
ona neutješno i njeţno doda: — Jadni Henry. Nikad se to nije
dogodilo, ne u cijelih deset godina.
Ali svejedno nismo baš bili sasvim sigurni: sjedjeli smo tiho
osluškujući dok stuba nije ponovno zaškripjela. Kad sam preglasno
rekao: — Milo mi je što ti se sviĎa ona scena s lukom, — glas mi je
zvučao hrapavo i laţno.
Henry otvori vrata i pogleda unutra. Nosio je termofor umotan u sivu
flanelsku navlaku. — Zdravo, Bendrix — šapnu on.
— Nije trebalo da to sam doneseš — reče ona.
— Nisam te htio smetati.
— Razgovarali smo o sinoćnjem filmu.
— Nadam se da imaš sve što ti treba — šapnu mi pa pogleda crveno
vino što mi je Sarah natočila.
— Trebala si mu dati vino iz '29. godine — zadahta on glasom
neodreĎena raspona i ponovno se izgubi, steţući termofor u flanelskoj
navlaci, a mi smo opet ostali sami.
— Imaš li što protiv? — upitah je, a ona klimne glavom. Uistinu
nisam znao što sam time zapravo mislio — valjda sam pomislio da se
u njoj probudilo kajanje kad je ugledala Henryja. Za razliku od ostalih
ljudi, nju nije progonio osjećaj krivnje. Po njenom rasuĎivanju, kad je
nešto bilo učinjeno, bilo je učinjeno; kajanje se ugasilo s činom. Da
nas je zatekao, ona bi smatrala od Henryja nerazumnim, što se ljuti
više od nekoliko časaka. Kaţu da katolici u ispovjedaonici bivaju
osloboĎeni tereta prošlosti; s tog stanovišta mogli biste je nazvati
roĎenom katolikinjom, premda smo oboje malo vjerovali u Boga. I
sad se pitam: jesam li tada zaista tako mislio.
Ako ova moja knjiga ne uspije odrţati predviĎeni tijek, onda je to
zbog toga što sam se izgubio u stranom kraju i nemam zemljopisnu
kartu. Kadšto se upitam je li išta istinito od ovoga što sam ovdje
napisao. Toga poslijepodneva osjetio sam potpuno povjerenje kad mi
je iznenada rekla a da je nisam pitao: — Nikad nisam ništa i nikoga
voljela kao tebe.
Sjedeći tamo na stolcu s preostalom polovicom sendviča u ruci, činilo
se da se potpuno prepustila kao što se prepustila prije pet minuta na
tvrdom drvenom podu. Većina ljudi oklijeva da da jednu tako potpunu
izjavu, mi se sjećamo i slutimo i sumnjamo. Ona nije gajila sumnje.
Vaţan je bio samo trenutak. Kaţu da vječnost nije produţeno vrijeme,
već nepostojanje vremena, a meni se kadšto činilo da njeno
prepuštanje dostiţe onu zagonetnu matematičku točku beskonačnosti,
točku bez širine, koja ne ispunjava nikakav prostor. Kakva smisla je
imalo vrijeme — svi budući i bivši muškarci koje je poznala (opet ta
ista riječ) od vremena do vremena ili sva budućnost u kojoj će davati
isto takvo očitovanje s osjećajem za istinu? Kad sam joj odgovorio da
je volim na isti takav način, ja sam bio laţljivac, a ne ona, jer ja nikad
ne gubim svijest o vremenu, za mene sadašnjost nikad nije nazočna,
ona uvijek znači prošlu godinu ili idući tjedan.
Nije lagala ni onda kad je rekla: — Nikog drugog. Nikad više.
U vremenu postoje protuslovlja koja ne postoje u matematičkoj točki,
to je sve. Imala je tako mnogo više snage da voli nego što sam je imao
ja. Ja nisam mogao navući zastor oko toga trenutka, nisam mogao
zaboraviti, a nisam mogao da se ne bojim. Čak u trenucima ljubavi
bio sam poput policajca što skuplja dokaze o zločinu koji još nije
počinjen, a kad sam nakon više od sedam godina otvorio Parkisovo
pismo, dokazi su se nagomilali u sjećanju da mi povećaju gorčinu.
 2.

»Poštovani gospodine«, počinjalo je pismo. »Milo mi je što vas mogu

obavijestiti da smo ja i moj sin stupili u prijateljsku vezu sa
sluţavkom na broju 17. To je omogućilo da se istraga nastavi mnogo
brţe, jer kadšto mogu kradomice pogledati u rokovnik stranke i na taj
način više saznati o njezinom kretanju. TakoĎer mogu povremeno
provjeriti košaru za otpatke, iz koje prilaţem zanimljiv dokument,
koji molim da mi uz primjedbu vratite. Stranka takoĎer vodi dnevnik i
vodi ga već nekoliko godina, ali do sad sluţavka — koju ću ubuduće
zbog veće sigurnosti zvati moj prijatelj — nije ga se mogla domoći,
jer ga stranka drţi pod ključem, što moţe ali ne mora biti povod za
sumnju. Bez obzira na vaţnost dokumenta što ga prilaţem, čini se da
stranka troši mnogo vremena ne odrţavajući zakazane sastanke prema
svom rokovniku, pa rokovnik treba smatrati krinkom, premda osobno
ne ţelim steći loše mišljenje ili da ne budem objektivan u istrazi koja
zahtijeva točnu istinu na korist svih zainteresiranih stranaka.«
Ne povreĎuje nas samo tragedija. I groteska nosi sa sobom oruţje,
nedostojno, smiješno oruţje. Kadšto sam poţelio da te nesuvisle
vrludave i neefikasne izvještaje strpam gospodinu Parkisu u usta, i to
u nazočnosti onog njegovog sina. Saru sam ţelio namamiti u stupicu
(ali u koju svrhu?). Da ranim Henryja ili da povrijedim sebe? S time
bih pustio jednog klovna da bezglavo uleti u našu prisnost. Prisnost.
Čak i ta riječ miriši na izvještaje gospodina Parkisa. Nije li on jednom
napisao: »Premda nemam nikakva pravog dokaza o intimnosti koja se
dogodila u Cedar Roadu broj 16, stranka je svakako pokazala namjeru
da nekoga zavara«. Ali to je bilo poslije. Iz tog njegovog izvještaja
saznao sam da se Sarah u dva maha nije pojavila na zakazanim
sastancima, kao što je zapisala, kod zubara i krojačice; ako su ti
sastanci igda bili dogovoreni, izbjegla je progoniteljima. A onda,
okrenuvši neotesan izvještaj gospodina Parkisa, napisan njegovim
sitnim drhtavim rukopisom na jeftinom svijetloljubičastom listovnom
papiru, vidio sam izraziti i čisti Sarin rukopis. Nisam znao da ću ga
prepoznati poslije gotovo dvije godine.
To je bio samo otrgnuti komadić papira priboden na poleĎini
izvještaja, i bio je crvenom olovkom označen velikim slovom A.
Ispod A, gospodin Parkis je napisao: »S obzirom na mogući ponovni
postupak, vaţno je da se sav dokazni materijal vrati zbog odlaganja u
kartoteku.« Papirić je bio pokupljen iz košare za papir i paţljivo
izravnan, kao da ga je gladila ljubavnikova ruka. U svakom slučaju
bio je pisan ljubavniku: »Nemam potrebe da ti pišem ili da s tobom
razgovaram, ti sve znaš prije nego što ja mogu izreći, ali kad čovjek
voli, osjeća potrebu da se posluţi istim starim sredstvima koje je i
dosad upotrebljavao. Znam da tek počinjem ljubiti, ali već sada ţelim
napustiti sve i svakoga, osim tebe; priječe me samo strah i navika.
Dragi…« To je bilo sve. Riječi su me uporno gledale, a ja nisam
mogao da ne pomislim kako sam zaboravio svaki redak svih onih
pisama koje mi je nekoć napisala. Zar ih ja ne bih sačuvao da su igda
tako potpuno iskazivala njenu ljubav, a zar nije, od straha da ih ne bih
sačuvao, ona u onim danima bila oprezna i pisala »izmeĎu redaka«
kao što je to i sama govorila? Ali ova posljednja ljubav provalila je
rešetke kaveza. Odbila je da se drţi i krije izmeĎu redaka. Sjećam se
da je ipak postojala jedna šifrirana riječ — »luk«. Bilo je dopušteno
da se ta riječ unese u naše dopisivanje i da potajno predstavlja našu
strast. Ljubav je postala »luk«, čak i sam ljubavni čin postao je »luk«.
»Već ţelim da napustim sve i svakoga, osim tebe«, a luk, pomislio
sam s mrţnjom, luk — tako je to bilo u moje vrijeme.
Na dnu tog komadića papira napisao sam »nemam primjedbi«, stavio
ga natrag u omotnicu i naslovio na gospodina Parkisa, ali kad sam se
u noći probudio, mogao sam cijelu stvar izgovoriti napamet, a riječ
»napustiti« poprimila je mnogo vrsta fizičkih predodţbi. Leţao sam i
nisam mogao spavati, dok me je sjećanje za sjećanjem podbadalo
mrţnjom i ţeljom. Njena kosa raširena kao lepeza na parketu, i stuba
koja škripi, dan u prirodi kad smo legli u jarak da nas ne vide sa ceste
i kad sam gledao kako se mraz iskri izmeĎu perastih pramenova njene
kose na tvrdoj zemlji i traktor koji je vozio cestom u našem najslaĎem
trenutku a da se vozač uopće nije osvrnuo. Zašto mrţnja ne ubije
ţelju? Sve bih dao da sam mogao zaspati. Ponašao bih se kao neki
školarac da sam vjerovao u mogućnost da nešto moţe zamijeniti nju.
Ali bilo je razdoblje kad sam pokušao naći zamjenu, ali nije uspjelo.
Ja sam ljubomoran čovjek — mislim da je glupo pisati te riječi u
nečem što je, čini mi se, dugačak zapis o ljubomori — na Henryja,
ljubomori na Saru i ljubomori na onog drugog kojem je gospodin
Parkis tako nespretno slijedio trag. Kako to sve sad pripada prošlosti,
osjećam ljubomoru prema Henryju samo onda kad sjećanja naročito
oţive (jer, kunem se, da smo se vjenčali, uz njen pristanak, i moju
ţelju, mogli smo do kraja ţivota biti sretni). Ali još ostaje ljubomora
prema mom suparniku — melodramska riječ, do boli nedovoljna da bi
se njome izrazilo nepodnošljivo samozadovoljstvo, povjerenje i
uspjeh koji on uvijek uţiva. Kadšto pomislim da me on čak ne bi ni
prepoznao kao dio te slike, pa osjetim veliku ţelju da svratim
pozornost na sebe, da mu zavičem u uho: »Ne moţeš me ignorirati.
Tu sam. Makar što se poslije dogodilo, Sarah me je tada ljubila.«
Sarah i ja smo vodili duge prepirke o ljubomori. Bio sam ljubomoran
čak i na prošlost o kojoj mi je iskreno pripovijedala onako kako se
dogaĎalo — o avanturama koje uopće ništa nisu značile (osim moţda
nesvjesne ţelje da upozna onaj krajnji grč koji Henry, na ţalost, nije
uspio izazvati). Svojim ljubavnicima bila je isto tako odana kao i
Henryju, ali ono što je trebalo da mi pruţi neku utjehu (jer bi ona
nesumnjivo i meni bila odana), to me ljutilo. Jedno vrijeme smijala bi
se mojoj srdţbi, jednostavno odbijajući da vjeruje da sam iskren. Isto
tako kao što je odbijala da vjeruje u svoju vlastitu ljepotu; ja sam se
ljutio što nije bila ljubomorna na moju prošlost, na moju eventualnu
budućnost. Nisam htio vjerovati da ljubav moţe zadobiti bilo kakav
drugi oblik osim mog oblika: mjerio sam ljubav prema stupnju svoje
ljubomore, a prema tom sam mjerilu, naravno, zaključio da me ona
uopće ne ljubi.
Prepirke su uvijek poprimale isti tijek; opisat ću samo jedan osobit
slučaj, jer se tom prilikom prepirka svršila glupošću koja nije ničemu
vodila, osim moţda do ove sumnje koja se uvijek pojavljuje kad
počinjem pisati; osjećaj da je ona na kraju krajeva imala pravo, a ja
krivo.
Sjećam se kako sam ljutito rekao: »To je samo ostatak tvoje
nekadašnje frigidnosti. Frigidna ţena nikad nije ljubomorna; ti
jednostavno još nisi nadoknadila zaostale obične ljudske osjećaje.
Ljutio sam se što se nije usprotivila. — Moţda imaš pravo. Ja samo
kaţem da ţelim da budeš sretan. Nije mi drago kad si nesretan. Neće
me smetati makar što ti uradio samo da budeš sretan.
— Ti traţiš izgovor. Ako ja spavam s nekom drugom, ti smatraš da
moţeš isto to učiniti — bilo kad.
— To je bez osnove. Ja ţelim da budeš sretan, to je sve.
— I krevet bi mi pripremila?
— Moţda i to.
Nesigurnost je najgori osjećaj koji obuzima ljubavnike; kadšto se i
najdosadniji brak bez ţelje čini boljim. Nepovjerenje izvrće značenja i
truje povjerenje. U čvrsto opsjednutom gradu svaki straţar je
potencijalni izdajnik. Čak i prije vremena gospodina Parkisa kušao
sam da je iskušavam: uhvatio bih je u malim laţima, u riječima koje
nisu značile ništa osim straha preda mnom. Jer ja sam znao svaku laţ
uvećati do izdajstva, pa sam čak u najiskrenijim riječima znao čitati
skriveno značenje. Kako nisam mogao podnijeti ni pomisao da bi ona
rukom mogla dodirnuti nekog drugog muškarca, cijelo sam vrijeme
bio u strahu i u svakom najmanjem pokretu njene ruke vidio sam
intimnost.
— Zar ti ne bi više volio da sam sretna nego da sam nesretna? —
upitala me s neumoljivom logikom.
— Radije bih umro ili tebe vidio mrtvu — odgovorio sam — nego da
te vidim s drugim muškarcem. Nisam čudak. To je obična ljudska
ljubav. Pitaj bilo koga. Svi će ti reći isto — ako su ikada ljubili. — Iz
rugivao sam joj se. — Svatko tko ljubi taj je i ljubomoran.
Bili smo u mojoj sobi. Došli smo tamo u sigurno doba dana, u kasno
proljetno poslijepodne da vodimo ljubav; konačno smo jednom imali
sate i sate vremena, ali sam ih ja sve potratio u svaĎi tako da nismo
imali vremena za ljubav. Sjela je na krevet i rekla: — Ţao mi je.
Nisam te htjela naljutiti. Mislim da imaš pravo. — Ali je nisam
ostavio na miru. Mrzio sam je, jer sam sam sebe ţelio uvjeriti da me
ne voli; ţelio sam da je udaljim iz svog ţivčanog sustava.
Pitam se sada kakvu sam ja to zamjerku gajio protiv nje, voljela me ili
ne voljela? Bila mi je odana gotovo godinu dana, pruţila mi je mnogo
zadovoljstva, podnosila je moje ćudi, a što sam ja njoj pruţio za
uzvrat osim trenutnog zadovoljstva? Ušao sam u tu avanturu
otvorenih očiju, znajući da će jednog dana ipak doći kraj, a ipak kad
me je iznenada obuzeo osjećaj nesigurnosti, logično vjerovanje u
bespomoćnu budućnost, ja bih je mučio i mučio kao da sam tog časa
ţelio uvesti budućnost na vrata, toga neţeljenog i preranog gosta.
Moja ljubav i moj strah djelovali su kao savjest. Da smo vjerovali u
grijeh jedva da bi naše ponašanje bilo drugačije.
— Ti bi bila ljubomorna na Henryja — rekoh.
— Ne. Ne bih mogla biti ljubomorna. To je besmislica.
— Kad bi vidjela da ti je brak ugroţen?
— To se nikad ne bi moglo dogoditi — reče ona hladno, a ja sam
njene riječi primio kao uvredu i izašao iz sobe, spustio se stubištem i
ravno na ulicu. Je li ovo kraj? — pitao sam se glumeći sam sebi.
Nema potrebe da se ikad vratim. Ako je budem uspio izbaciti iz svoje
duše, ne bih li mogao negdje pronaći miran prijateljski brak koji bi
jednostavno trajao? Tada moţda ne bih bio ljubomoran, jer ne bih
dovoljno ljubio; bio bih siguran, a moje samosaţaljenje i mrţnja išli
bi podruku preko Commona, nad kojim se spustila tama, kao dva
idiota bez čuvara.
Kad sam počeo pisati rekao sam da je ovo pripovijetka o mrţnji, ali
sada nisam u to uvjeren. Moţda je moja mrţnja isto tako nepotpuna
kao i moja ljubav. Upravo sam digao pogled s rukopisa i uhvatio sliku
svoga vlastitog lica u ogledalu blizu pisaćeg stola, pa pomislih: da li
mrţnja zbilja tako izgleda? Jer me je ono lice podsjetilo na ono lice
koje smo svi mi vidjeli u djetinjstvu kako nas gleda iz izloga, crte lica
zamagljene našim dahom, dok s toliko čeţnje zurimo na sjajne i
nedohvatne predmete u izlogu.
Mora da se ta prepirka dogodila nekako u svibnju 1940. godine. Rat
nam je pomogao na vrlo mnogo načina, i zbog toga sam ga smatrao
zapravo svojim nečasnim i nepouzdanim ortakom u toj avanturi.
(Namjerno bih stavio kaustičnu sodu riječi »priča« na svoj jezik, s
nagovještajem da je to početak kraja.) Mislim da su Nijemci tada već
izveli invaziju u Nizozemsku: proljeće je poput lešine mirisalo na zle
kobi, ali mene ništa drugo nije zanimalo osim dviju praktičnih
činjenica — Henry je bio premješten u ministarstvo sigurnosti i radio
do kasno u noć, a moja gazdarica, od straha pred zračnim napadima,
preselila se u podrum i više nije vrebala preko ograda stubišta
nepoţeljne posjetioce. Moj se ţivot ništa nije promijenio, zahvaljujući
mojoj hromosti (jedna noga mi je bila malo kraća od druge zbog
jednog nesretnog slučaja u djetinjstvu); tek kad su počeli zračni
napadaji, smatrao sam svojom duţnošću da se javim civilnoj
protuavionskoj zaštiti. Dosad kao da sam se bio ogradio od rata.
Te večeri kad sam stigao na Piccadilly još sam bio pun mrţnje i
nepovjerenja. Više nego išta na svijetu ţelio sam povrijediti Saru.
Ţelio sam povesti neku ţenu i legnuti s njom na isti krevet na kome
sam vodio ljubav sa Sarom; kao da sam znao da je jedini način da je
mogu povrijediti samo takav da povrijedim sebe. U to doba noći ulice
su bile mračne i tihe, premda su po nebu bez mjesečine šarali krugovi
i snopovi reflektora. Nisu se mogla vidjeti lica ţena koje su stajale u
veţama i na ulazima u prazna skloništa. Poput krijesnica one su
morale signalizirati svojim dţepnim svjetiljkama. Duţ cijele Sackville
Street palila su se i gasila mala svjetla. Zatekao sam se kako
razmišljam o tome što sada radi Sarah. Je li otišla kući ili čeka da se ja
kojom srećom vratim kući?
Neka ţena zasvijetli svjetiljkom pa reče: — Hoćeš sa mnom kući,
dragi? — Odmahnuo sam glavom i produţio. Malo dalje na ulici
jedna djevojka je razgovarala s jednim muškarcem: kad si je
osvijetlila lice, načas sam ugledao nešto mlado, tamno i sretno i još
nepokvareno: ţivotinju koja još nije svjesna da je u ropstvu. Prošao
sam, ali sam se ipak vratio i pošao prema njima; dok sam se
pribliţavao, onaj muškarac ode, a ja je upitah: — Hoćeš li nešto
popiti?
— Hoćeš li poslije sa mnom kući?
— Hoću!
— Rado bih jednu čašicu na brzinu. Ušli smo u gostionicu na kraju
ulice i ja sam naručio dva whiskyja, ali dok je pila, nisam joj mogao
vidjeti lice, jer mi je pred očima stalno bilo Sarino. Bila je mlaĎa od
Sare, nije joj moglo biti više od devetnaest, bila je ljepša, moglo bi se
čak reći manje pokvarena, ali jedino zbog toga što je u njoj bilo
mnogo manje pokvarljivog: spoznao sam da je ne ţelim više nego što
ţelim društvo psa ili mačke. Pripovijedala mi je kako ima lijep stan na
najvišem katu samo nekoliko kuća dalje; rekla mi je koliko plaća
stanarinu i koliko joj je godina i gdje je roĎena i kako već godinu
dana radi u kavani. Kazala mi je da ne ide kući sa svakim tko je
nagovori, ali da je odmah vidjela da sam gentleman. Rekla je i da ima
kanarinca koga naziva Jones po nekom gentlemanu koji joj ga je
darovao. Počela je objašnjavati kako je u Londonu teško nabaviti
hranu za ptice. Pomislio sam: ako je Sarah još u mojoj sobi, mogao
bih je nazvati. Čuo sam djevojku kako me pita imam li vrt i bih li se
ponekad sjetio njenog kanarinca i donio joj ptičje hrane. Reče: — Ne
ljutite se što vas to pitam, zar ne?
Gledajući je preko čaše whiskyja pomislio sam kako je to čudno da
prema njoj uopće ne osjećam nikakvu ţelju. Kao da sam nakon svih
tih godina slobodnog seksualnog ţivota najednom sazreo. Moja strast
prema Sari zauvijek je ubila jednostavnu poţudu. Nikad više neću
moči uţivati ţenu bez ljubavi. A ipak, zacijelo me nije ljubav dovela
u ovu gostionicu; cijelo vrijeme dok sam išao od Commona govorio
sam sam sebi da je to mrţnja, kao što još uvijek sebi govorim dok
pišem ovu priču o Sari, pokušavajući da je zauvijek izbacim iz svojih
misli. Uvijek sam znao reći — mogao bih je zaboraviti samo da je
mrtva.
Izašao sam iz gostionice, ostavivši djevojku da ispije svoj whisky i s
novčanicom od jedne funte kao melem za njen ponos, i pošao New
Burlington Streetom do telefonske govornice. Nisam ponio dţepnu
svjetiljku pa sam morao kresati šibicu za šibicom dok nisam okrenuo
svoj broj. Čuo sam isprekidani zvuk i mogao sam zamisliti telefon na
mom pisaćem stolu; točno sam znao koliko je Sari potrebno koraka do
telefona ako sjedi u naslonjaču ili leţi na krevetu. A ipak sam pustio
da telefon zvoni u praznoj sobi pol minute. Zatim sam telefonirao
njenoj kući, a njena djevojka mi je rekla da se Sarah još nije vratila.
Zamišljao sam kako se šeta Commonom za vrijeme zamračenja — u
one dane to nije bilo baš sigurno mjesto i pogledavši na sat, pomislih:
da nisam bio budala, mogli smo još tri sata provesti zajedno. Vratio
sam se kući i pokušao čitati knjigu, ali sam cijelo vrijeme uzalud
osluškivao neće li telefon zazvoniti. Moj ponos mi nije dao da joj
ponovno telefoniram. Najzad sam otišao u krevet i uzeo dvostruku
dozu napitka za spavanje. Prva stvar koje sam ujutro bio svjestan bio
je Sarin glas na telefonu; razgovarala je kao da se ništa nije dogodilo.
Osjećao sam ponovno potpun mir, ali čim sam spustio slušalicu stari
mi je Ďavao došapnuo misao kako ona tri protraćena sata njoj uopće
ništa nisu značila.
Nikad nisam razumio zašto se ljudi, koji mogu progutati golemu
nevjerojatnost osobnog Boga, usteţu od osobnog Ďavola. Ali sam
intimno tako točno znao na koji način Ďavao radi u mojoj mašti.
Nikakva tvrdnja koju je Sarah igda izrekla nije bila dokaz protiv
njegovih prepredenih sumnji, premda bi obično čekao dok ona ode
prije negoli ih je izgovorio. On bi poticao naše svaĎe davno prije nego
su se odigrale; on nije bio toliko Sarin neprijatelj, koliko je bio
neprijatelj ljubavi, a zar se to nije moglo očekivati od Ďavola? Mogu
zamisliti — kad bi postojao Bog koji ljubi, Ďavao bi se osjetio
ponukan da uništi čak i najslabiju i najlošiju imitaciju te ljubavi. Zar
se on ne bi bojao da bi navika ljubavi mogla rasti, i zar ne bi pokušao
da nas sve namami u stupicu, pa da svi postanemo izdajnici i da mu
pomognemo u iskorjenjivanju ljubavi? Ako postoji Bog kojemu
sluţimo kao materijal za pravljenje svetaca, onda i Ďavao moţda ima
svoje ambicije; moţda sanja da uvjeţba čak i takve osobe kao što sam
ja, ili čak jadni Parkis, da postanu njegovi sveci, spremni s posuĎenim
fanatizmom da uništimo ljubav gdje god je naĎemo.
 3.

Učinilo mi se da sam u narednom Parkisovu izvještaju otkrio pravo

oduševljenje za Ďavolsku igru. Najzad je uistinu nanjušio ljubav i
kradom je slijedio, dok mu je sin bio za petama kao lovački pas.
Otkrio je gdje je Sarah provodila toliko dragocjenog vremena: štaviše,
zacijelo je znao da su ti posjeti bili potajni. Morao sam priznati da je
gospodin Parkis dokazao da je lukav detektiv. Uz pomoć svog sina
uspio je izvesti Milesovu sluţavku iz kuće baš u onom trenutku kad je
»osoba u pitanju« išla Cedar Roadom prema broju 16. Sarah se
zaustavila i razgovarala sa sluţavkom, koja je imala slobodan dan, a
sluţavka joj je predstavila mladog Parkisa. Zatim je Sarah produţila i
zamakla za idući ugao, gdje je osobno čekao Parkis. On je vidio kako
se malo prošetala i vratila. Kad je vidjela da su mali Parkis i djevojka
nestali iz vida, pozvonila je na broju 16. Gospodin Parkis se tada
bacio na posao da provjeri stanovnike broja 16. To nije bilo lako, jer
je kuća imala više stanova, a on nije znao na koje je od triju zvona
Sarah pozvonila. Obećao je konačni izvještaj za nekoliko dana. Sve
što je trebao uraditi kad se Sarah ponovno uputi u tom smjeru, bilo je
da poĎe prije nje i da sva tri puceta napraši puderom. Razumije se,
bez obzira na prikaz. A, jer ne postoji dokaz da je »osoba u pitanju«
učinila nešto loše. Ako budu potrebni takvi dokazi na temelju
izvještaja u svrhu sudskog postupka, moţda će biti potrebno da se
stranku, nakon nekog vremena, prati u stan. Bit će potreban i drugi
svjedok koji će identificirati stranku. Nije potrebno uhvatiti stranku na
djelu: da bi sud donio presudu dovoljna je izvjesna neurednost haljina
i uzbuĎenost.
Mrţnja je vrlo slična fizičkoj ljubavi: ima svoje krize a zatim
razdoblja mira. Jadna Sarah, pomislio sam čitajući izvještaj gospodina
Parkisa, to je bio taj trenutak orgazma moje mrţnje, i sad sam bio
zadovoljan. Sad kad je bila opkoljena, mogao sam je ţaliti. Ništa nije
počinila osim ljubavi, a tu su bili Parkis i njegov sin i pazili na svaki
pokret, kujući zavjeru s njenom sluţavkom, stavljajući puder na
zvonca, planirajući ţestoke upade, moţda u jedini mir u kojemu je
danas uţivala. Gotovo sam htio poderati izvještaj i opozvati uhode.
Moţda bih to i učinio da nisam, u otrcanom klubu kome sam
pripadao, otvorio Tatler i ugledao Henryjevu fotografiju. Henry je
sada brao lovorike: u povodu kraljeva roĎendana za vrijeme dijeljenja
plemstva i odlikovanja za svoje zasluge u ministarstvu primio je
orden komtura britanske imperije; imenovan je predsjednikom
Kraljevske komisije: a ovdje je bio na svečanoj večeri britanskog
filma »Posljednja sirena«, blijed i touljook pod fleševima, drţeći Saru
ispod ruke. Sarah je spustila glavu da izbjegne bljesku, ali ja sam
prepoznao onu gustu isprepletenu kosu koja je hvatala prste ili im se
odupirala. Odjednom sam poţelio da pruţim ruku i dotaknem je, kosu
na njenoj glavi i tijelu. Poţelio sam da leţi pokraj mene i da okrenem
glavu na jastuku i razgovaram s njom; ţelio sam gotovo nezamjetljiv
miris i okus njene koţe, a tu je bio Henry, gledajući u novinarsku
kameru samodopadnošću i sigurnošću šefa odjela u ministarstvu.
Sjeo sam ispod uštavljene jelenje glave što ju je darovao Sir Walter
Besant 1898, i napisao pismo Henryju. Pisao sam mu da imam nešto
vaţno s njim raspraviti i bi li htio sa mnom objedovati — neka izabere
bilo koji dan idućeg tjedna. Bilo je tipično za Henryja da me je odmah
nazvao i u isto vrijeme predloţio da ja objedujem s njim; nikad nisam
sreo nikoga tko bi bio neugodniji gost. Ne sjećam se točno što je bio
izgovor, ali me je ljutio. Mislim da je rekao da njegov klub ima neki
osobito dobar portugizac, ali pravi razlog bio je taj što ga je osjećaj
obveze zamarao — čak i obveza na besplatni objed. Nije ni slutio
kako će malena biti njegova obveza. Odabrao je subotu, a toga je dana
moj klub gotovo prazan. Novinari dnevnih novina ne izdaju novine,
školski inspektori su otišli kući u Bromley i Streatham, a nikad mi
nije bilo sasvim jasno što se toga dana dogaĎa sa svećenicima —
moţda ostaju kod kuće da pripremaju nedjeljne propovijedi. Što se
tiče pisaca (za koje je klub osnovan), gotovo svi vise na zidu —
Conan Doyle, Charles Garvice, Stanley Weyman, Nat Gould, i još
pokoje slavnije i glasovitije lice; ţive pisce moţete izbrojati na prste
jedne ruke. U klubu sam se uvijek osjećao kao kod svoje kuće, jer je
bilo malo vjerojatnosti da ću sresti kojeg kolegu pisca.
Sjećam se da je Henry izabrao bečki odrezak — bio je to znak
njegove bezazlenosti. Uistinu vjerujem da nije imao pojma što
naručuje i da je očekivao nešto poput »Wiener-Schnitzela«. Izvan
svoje kuće osjećao se nesigurno i bilo mu je neugodno da prigovara
jelu, ali je ipak nekako uspio da primora tu ruţičastu raskvašenu
smjesu da siĎe niz grlo. Sjetio sam se one pompozne pojave pred
fleševima i nisam pokušao da ga opomenem kad je naručio Cabinet
Pudding. Za vrijeme tog odvratnog obroka razgovarali smo opširno
— ni o čemu! Henry se trudio što je najbolje mogao da velom
tajnovitosti prekrije sjednice Kraljevske komisije o kojima su svakog
dana izvještavale novine. Zatim smo pošli u predvorje da popijemo
kavu i našli se posve sami ispred kamina i izmeĎu praznih crnih
naslonjača ispunjenih konjskom dlakom. Pomislio sam kako rogovi
po zidovima odgovaraju situaciji, i spustivši noge na starinsku nisku
ogradu kamina, potpuno sam zatvorio Henryju izlaz iz njegovog kuta.
Promiješao sam kavu i upitao: — Kako je Sarah?
— Prilično dobro — reče Henry izbjegavajući iskren odgovor.
Paţljivo je i sumnjičavo okusio svoje vino; i pretpostavljam da nije
zaboravio bečki odrezak.
— Jesi li još uvijek zabrinut? — upitah ga. On tuţno podigne pogled.
— Zabrinut? — Bio si zabrinut. Tako si mi rekao.
— Ne sjećam se. Ona je prilično dobro — objasni on kao da sam ga
pitao za njeno zdravlje.
— Jesi li igda konzultirao onog detektiva?
— Nadao sam se da si to zaboravio. Nisam se dobro osjećao — znaš,
kuhalo se ono oko Kraljevske komisije. Bio sam izmoren radom.
— Sjećaš li se da sam ti ponudio da ću ga posjetiti umjesto tebe?
— Mora da smo obojica bili pomalo premoreni.
Zagledao se gore u stare rogove iznad naših glava stisnuvši oči i
pokušavajući da pročita ime darovatelja. Reče glupo: — Čini se da
ovdje imate mnogo trofeja. — Nisam namjeravao da ga pustim da se
izvuče, pa rekoh: — Posjetio sam ga nekoliko dana kasnije.
On spusti čašu pa reče: — Bendrix, ti uopće nisi imao nikakva prava
da...
— Ja plaćam sve troškove.
— To je strahovita drskost. — Ustade, ali sam ga ukliještio tako da
nije mogao izaći bez sile, a sila nije pristajala Henryjevu karakteru.
— Sigurno bi volio da se provjeri i opravda? — rekoh.
— Ništa nema da se provjeri i opravda. Molim te hoću da odem.
— Mislim da bi trebalo da pročitaš izvještaje.
— Nemam namjeru...
— Onda smatram da bi trebalo da ti pročitam nešto o potajnim
sastancima. Njeno ljubavno pismo sam vratio detektivima za
odlaganje u kartoteku. Dragi moj Henry, potpuno si nasamaren.
Pomislio sam da će me zaista udariti. Da me je udario, ja bih mu sa
zadovoljstvom uzvratio udarac, udario bih tog glupana kome je Sarah
na svoj način ostala odana kroz toliko godina, ali u taj čas uĎe u klub
tajnik kluba. Bio je to čovjek duge sijede brade, a nosio je prsluk
zamrljan juhom, podsjećao je na viktorijanskog pjesnika, ali je
zapravo pisao kratke tuţne uspomene na pse koje je nekoć vidio.
(Njegov »Zauvijek Fido« imao je veliki uspjeh 1912.)
— Ah, Bendrix — reče on — dugo vas nisam ovdje vidio. —
Predstavio sam ga Henryju, a on reče brzo poput frizera: — Svaki dan
pratim izvještaje.
— Kakve izvještaje? — Henryju valjda prvi put nije pao na pamet
njegov posao kad je ta riječ bila izgovorena.
— Kraljevske komisije.
Kad je napokon otišao, Henry reče: — Sad mi daj te izvještaje i pusti
me da idem.
Pomislio sam da je promišljao o tim stvarima dok je tajnik bio s
nama, pa sam mu pruţio posljednji izvještaj. Bacio ga je ravno u vatru
i ţaračem ga nabio u ognjište. Nisam mogao a da ne pomislim kako u
toj gesti ima dostojanstva. — Što ćeš poduzeti? — upitah.
— Ništa.
— Nisi se oslobodio činjenica.
— Do Ďavola s činjenicama— reče Henry. Nikada ga prije nisam čuo
da psuje.
— Uvijek ti mogu dati kopiju.
— Hoćeš li me konačno pustiti da odem? — reče Henry. Demon je
završio svoj posao; osjećao sam kao da mi je sav otrov istekao.
Skinuo sam noge s ograde i pustio Henryja da proĎe. Smjesta je otišao
iz kluba, zaboravio šešir, onaj crni naduti šešir s kojeg se cijedila kiša
kad sam ga sreo na Commonu.
Činilo mi se da se to zbilo bogzna otkada, a ne prije nekoliko tjedana.
 4.

Nadao sam se da ću ga dostići, ili barem da ću ga ugledati na

dugačkom preglednom Whitehallu, pa sam ponio sa sobom njegov
šešir, ali ga nigdje nisam vidio. Okrenuo sam se ne znajući kamo da
poĎem. Danas je najgore s vremenom — ima ga previše. Svratio sam
u malu knjiţaru blizu kolodvora podzemne ţeljeznice Charing Cross i
pitao se je li Sarah u ovaj čas moţda spustila ruku na napudrano
zvonce u Cedar Roadu, a gospodin Parkis čeka iza ugla. Da sam
mogao vratiti vrijeme natrag mislim da bih pustio da Henry,
zaslijepljen kišom, proĎe pokraj mene. Ali počinjem sumnjati bih li
igda mogao svojom voljom promijeniti tijek dogaĎaja. Sad smo
Henry i ja saveznici, svaki na svoj način, no nismo li mi saveznici
protiv sve bujnijeg tijeka dogaĎaja?
Prešao sam preko ulice, pa pokraj uličnih prodavača voća, ušao u
Victoria Gardens. Toga tmurnog i vjetrovitog dana nije mnogo ljudi
sjedilo na klupama, i odjednom sam primijetio Henryja, ali mi je
trebao koji tren da ga prepoznam. Vani, bez šešira, kao da se pridruţio
anonimnim i izvlaštenim ljudima koji dolaze iz najsiromašnijih
predgraĎa i koje nitko ne poznaje; starac koji hrani vrapce, ţena sa
smeĎim paketom označenim »Swan & Edgar's«. Sjedio je tamo
pognute glave gledajući u cipele. Tako dugo sam ţalio isključivo sam
sebe da mi se činilo čudno što ţalim svog neprijatelja. Tiho sam
stavio šešir na klupu pokraj njega i bio bih otišao da nije digao pogled
iz kojeg sam primijetio da je plakao. Mora da je prešao dugačak put.
Suze pripadaju jednom svijetu koji se razlikuje od Kraljevske
komisije.
— Oprosti, Henry — rekoh. Kako li je lako vjerovati da se običnim
kajanjem moţemo ukloniti svojoj krivnji.
— Sjedni — zapovjedi Henry autoritetom svojih suza, a ja ga
poslušah. On reče: — Razmišljao sam.
— Jeste li vas dvoje bili ljubavnici, Bendrix?
— Po čemu sudiš...?
— To je jedino objašnjenje.
— Ne znam o čemu govoriš.
— To je takoĎer jedino opravdanje, Bendrix. Zar ti ne shvaćaš da je to
što si učinio — čudovišno? — Dok je to govorio, prevrtao je šešir i
provjeravao ime proizvoĎača. — Čini mi se da me drţiš strašnom
budalom, Bendrix, što to nisam naslutio. Zašto me nije napustila?
Zar da ja njega podučavam o karakteru vlastite ţene? Otrov je u meni
ponovno proradio. Rekoh: — Imaš dobar siguran prihod. Ti si način
ţivota koji je ona prihvatila. Ti si sigurnost. — Slušao je ozbiljno i
paţljivo kao da sam ja svjedok koji pod zakletvom svjedoči pred
Kraljevskom komisijom. Ogorčeno sam nastavio: — Nisi nam zadao
neprilika više nego drugima.
— Zar je bilo i drugih?
— Ponekad sam mislio da ti je sve poznato, ali da te nije briga.
Katkad sam čeznuo da se s tobom otvoreno porazgovaram — kao što
to sada radimo kad je prekasno. Htio sam ti reći što mislim o tebi.
— Što si mislio?
— Da si njen svodnik. Podvodio si je meni i podvodio si je njima, a
sad je podvodiš onom posljednjem. Vječni makro. Zašto se ne
naljutiš, Henry?
— Nikad nisam ništa znao.
— Podvodio si svojim neznanjem. Podvodio si je, jer nikad nisi znao
kako da vodiš s njom ljubav, pa ju je morala traţiti drugdje. Podvodio
si pruţajući joj priliku... Podvodio si, jer si bio gnjavator i budala tako
da sada netko tko nije dosadan i budala, doţivljava s njom
izvanbračne avanture u Cedar Roadu.
— Zašto je tebe ostavila?
— Zbog toga što sam i ja postao gnjavator i glup. Ali se nisam takav
rodio, Henry. Ti si me takvim stvorio. Nije te ostavila, pa sam ja
postao gnjavator, dosaĎivao sam joj svojim tuţaljkama i ljubomorom.
On reče: — Ljudi imaju visoko mišljenje o tvojim knjigama.
— A kaţu da si ti prvorazredan predsjednik komisije. Koga bijesa
znači naš posao?
On reče tuţno: — Ne znam što bi drugo moglo biti vaţnije, — i
nastavi promatrati tmuran kumulus što je plovio iznad juţne obale.
Galebovi su nisko letjeli iznad teretnih brodića, a kula s topovskim
puškarnicama stajala je crna u zimskom svjetlu izmeĎu porušenih
skladišta. Otišao je čovjek koji je hranio vrapce kao i ţena s paketom
od smeĎeg papira, a prodavači voća u sumraku ispred stanice urlali su
poput ţivotinja. Činilo se kao da će cijeli svijet zatvoriti zastore, kao
da ćemo uskoro svi biti prepušteni sami sebi. — Pitao sam se zašto
me cijelo vrijeme nisi posjetio — reče Henry.
— Slutim — na neki način — da se naša ljubav završila. Više nije
bilo ničeg drugog što bismo mogli zajedno raditi. S tobom je mogla
ići u kupovinu, kuhati i zaspati, ali sa mnom je mogla samo voditi
ljubav.
— Ona te jako voli — reče on kao da je bio njegov posao da mene
tješi, kao da su moje oči nabrekle od suza.
— Čovjek se ne zadovoljava njeţnošću.
— Ja sam bio zadovoljan.
— Ţelio sam da ljubav traje u nedogled i da se nikad ne umanji… —
Nikad nisam tako ni s kim razgovarao, osim sa Sarom, ali Henryjev
odgovor ni je bio Sarin odgovor. On reče: — To nije u ljudskoj
prirodi. Čovjek se mora zadovoljiti... — Ali to nije bilo ono što je
Sarah rekla, i sjedeći tamo pokraj Henryja u Victoria Gardensu i
gledajući kako se dan gasi, prisjetio sam se svršetka cijele »ljubavne
priče«.
 5.

Rekla mi je — bile su to gotovo posljednje riječi koje sam čuo od nje

prije nego što je ušla u trijem sa zakazanog sastanka: — Ne trebaš se
toliko bojati. Ljubav neće prestati samo zato što se nećemo viĎati... —
Već je stvorila odluku, ali nisam to znao do idućeg dana kad telefon
ništa drugo nije predstavljao do tiha otvorena usta nekog mrtvaca.
Ona reče: — Dragi, dragi moj. Ljudi cijeli ţivot vole Boga a da ga ne
vide, zar ne?
— Naša ljubav nije te vrste.
— Kadšto ne vjerujem da postoji neka druga vrst ljubavi. — Mislim
da je trebalo da već tada uočim da je bila pod utjecajem nekog stranca
— nikad tako nije govorila kad smo prvi put bili zajedno. Mi smo se
bili sretno sloţili da isključimo Boga iz našeg svijeta. Dok sam joj
paţljivo dţepnom lampom osvjetljavao put kroz opustošeno
predsoblje, ona ponovno reče: — Sve će biti u redu ako se dovoljno
volimo.
— Ja te ne mogu jače voljeti — rekoh. — Već si dobila sve.
— Ne znaš — reče ona. — Ti to ne znaš.
Prozorsko se staklo mrvilo pod našim nogama. Samo je staro
viktorijansko obojeno staklo iznad vrata ostalo čitavo. Staklo je bivalo
bijelo gdje se raspadalo u prašinu, kao led što ga djeca razbiju na
mokrim poljima ili pokraj ceste. Ona mi ponovno reče: — Nemoj se
bojati. — Znao sam da ne misli na ona čudna nova oruţja koja još
uvijek, poslije pet sati, monotono kao pčele zuje s juga.
Bila je to prva noć što smo je poslije lipnja 1944. godine, nazvali V-l.
Bili smo se odvikli od zračnih napadaja. Osim kratkih razdoblja u
veljači 1944. nije bilo uznemiravanja otkako je »blitz« presahnuo
nakon zadnjih velikih zračnih napadaja 1941. Kad su opet počele
zavijati sirene i kad su dolijetali prvi roboti, pretpostavljali smo da se
nekoliko aviona probilo kroz našu noćnu obranu. Tjeskobno smo se
osjećali kad se znak prestanka uzbune nije začuo ni nakon sat
vremena. Sjećam se da sam rekao Sari: — Mora da su naši popustili.
Predugo nisu imali posla. — I u taj tren, leţeći u mraku na mom
krevetu, ugledali smo prvog robota. Preletio je nisko iznad Commona
i mi smo pomislili da je to avion u plamenu, a njegovo čudno duboko
brujanje poput bumbara učinilo nam se kao da je to odjek motora bez
kontrolnog ureĎaja. Došao je drugi, pa treći. Tad smo promijenili
mišljenje o našoj obrani: — Ruše ih kao golubove — rekoh, — mora
da su poludjeli kad i dalje nastavljaju. — Ali su navaljivali, sat za
satom, čak i kad je zora svanula, dok i mi nismo spoznali da je to
nešto novo.
Upravo smo bili legli u krevet kad je počeo napadaj. Bilo nam je
svejedno. U ono vrijeme smrt nije ništa značila; u početku sam čak
ţelio da doĎe smrt; to razorno uništenje koje bi zauvijek spriječilo
ustajanje, odijevanje, gledanje kako njena dţepna svjetiljka klizi na
drugu stranu Commona, poput straţnjeg svjetla nekog sporog
automobila koji se polagano udaljava. Kadšto sam se pitao nije li
vječnost na kraju krajeva beskonačno produţenje trenutka smrti, a to
je bio trenutak koji bih ja odabrao, koji bih još i sad izabrao da je ona
još uvijek ţiva, čas potpunog povjerenja i potpunog uţitka, čas kad je
bilo nemoguće svaĎati se, jer nismo mogli misliti. Tuţio sam se na
njenu opreznost, i s gorčinom usporeĎivao naše upotrebljavanje riječi
»luk« s komadićem pisma što ga je gospodin Parkis skupio iz
otpadaka, ali čitajući njenu poruku mom nepoznatom nasljedniku
manje bih bio povrijeĎen da nisam znao kako je u stanju da se poda.
Ne, V-l nas se nisu ticali, sve dok ljubavni čin nije bio završen.
Iscrpio sam sve što sam imao, leţao sam na leĎima s glavom na
njenom trbuhu i s njenim okusom — rijetkim i neuhvatljivim poput
vode — u mojim ustima, kad se jedan robot srušio na Common i mi
smo čuli kako se lomi staklo tamo preko, dolje na juţnoj strani.
— Mislim da bismo trebali sići u podrum — rekoh.
— Tamo će biti tvoja gazdarica. Ne mogu se pojaviti pred drugim
ljudima.
Nakon posjedovanja pojavljuje se njeţnost pomiješana s
odgovornosti, i kad čovjek zaboravi da je samo ljubavnik koji uopće
ni za što nije odgovoran. Rekoh: — Moţda je ona otišla. Idem dolje
da vidim.
— Nemoj ići. Molim te, ne idi.
— Vratit ću se za čas. — Bila je to fraza koju smo stalno
upotrebljavali, premda smo znali da u tim danima taj trenutak lako
moţe biti vječno dug. Obukao sam kućni kaput i upalio dţepnu
svjetiljku. Gotovo je nisam trebao: nebo je bilo sivo i u neosvijetljenoj
sobi mogao sam vidjeti obrise Sarina lica.
Ona reče: — Poţuri se!
Dok sam trčao niza stube, čuo sam kako dolijeće slijedeći robot, a
onda kad je motor bio ugašen, nastade iznenadna tišina iščekivanja.
Još nismo imali vremena da naučimo da je to trenutak opasnosti kada
se trebalo maknuti od stakla i ispruţiti po zemlji. Uopće nisam čuo
eksploziju, a probudio sam se nakon pet sekundi ili pet minuta u
promijenjenom svijetu. Mislio sam da sam još na nogama, a tama me
zbunila: činilo se kao da mi netko pritiska hladnu pesnicu na obraz, a
usta su mi bila slana od krvi. Tijekom nekoliko trenutaka duh mi je
bio od svega osloboĎen, osim osjećaja umora, kao da sam dugo
putovao. Uopće se nisam sjećao Sare i bio sam potpuno slobodan od
straha, ljubomore, nesigurnosti, mrţnje. Duh mi je bio čisti list papira,
na kojemu je netko upravo htio napisati poruku sreće. Bio sam
siguran, kad mi se sjećanje vrati, da će se pisanje nastaviti i da ću biti
sretan.
Ali kad se sjećanje vratilo bilo je drukčije. Prvo sam razabrao da
leţim na leĎima; ono što je iznad mene balansiralo, bila su prednja
vrata i da mi ona zaklanjaju svjetlo. Neke druge krhotine su udarile po
vratima i zadrţale ih nekoliko desetaka centimetara iznad mog tijela.
Bilo je čudno kad sam poslije primijetio da sam imao modrice od
ramena do koljena kao da me izubijala sjena tih vrata. Šaka, koja mi
je pritiskala obraz, bila je porculanska kvaka na vratima, i ona mi je
izbila dva zuba. Nakon toga sam se, naravno, sjetio Sare i Henryja i
straha od svršetka ljubavi.
Izvukao sam se ispod vrata i stresao sa sebe prašinu. Viknuo sam u
podrum, ali ni tamo nije bilo nikoga. Kroz veţu uništenu od
artiljerijske vatre, ugledao sam sivo jutarnje svjetlo; zatim me obuzeo
osjećaj velike praznine koja se širila iz porušenog predvorja: spoznao
sam da je ono drvo, što je zaklanjalo svjetlo, jednostavno nestalo —
čak nije bilo ni traga oborenom stablu. Negdje daleko poţarne straţe
zviţdaljkom su davale znakove. Popeo sam se uza stube. Na prvom
nizu stuba ograda je nestala i bila pokrivena stopu debelom ţbukom,
ali — u tadašnjim računanjima — kuća zapravo i nije bila teško
oštećena. Pun su pogodak pretrpjeli naši susjedi. Vrata moje sobe bila
su otvorena i idući hodnikom ugledao sam Saru; sišla je s kreveta i
zgurila se na podu — od straha, čini mi se. Izgledala je smiješno
mlada, poput golog djeteta. Rekoh: — Ovaj put je bilo blizu.
Ona se naglo okrenu i sa strahom zagleda u mene. Nisam znao da je
moj kućni kaput bio razderan i sav zaprašen ţbukom; kosa mi je bila
bijela od ţbuke, a na usnama i obrazu zgrušala mi se krv. — Oh, Boţe
— reče ona— ţiv si.
— Glas ti zvuči kao da si razočarana.
Ustala je s poda i dohvatila svoju odjeću. Rekoh joj: — Nema smisla
da već ideš. Uskoro će sirena dati znak svršetka uzbune.
— Ja moram ići — odgovori ona.
— Dvije bombe ne padaju na isto mjesto — rekoh automatski, jer to
je bila poslovica koja se često pokazala pogrešnom.
— Ranjen si.
— Izgubio sam dva zuba, to je sve.
— DoĎi ovamo da ti operem lice. — Obukla se prije nego sam uspio
bilo što odgovoriti — nijedna ţena koju sam igda poznavao nije se
znala tako brzo obući. Isprala mi je lice vrlo polagano i paţljivo.
— Što si radila na podu? — upitah.
— Molila sam se.
— Komu?
— Bilo komu ili čemu što moţda postoji.
— Bilo bi razumnije da si sišla dolje. — Njena ozbiljnost me plašila.
Htio sam da je od toga odvratim zadirkivanjem.
— Sišla sam — reče ona.
— Nisam te čuo.
— Tamo nije bilo nikoga. Nisam te mogla vidjeti, a onda sam
ugledala tvoju ruku ispruţenu ispod vrata. Pomislila sam da si mrtav.
— Mogla si prići i provjeriti.
— Pokušala sam, ali nisam mogla dignuti vrata.
— Bilo je mjesta da me izvučeš. Vrata me nisu pritisnula. Osvijestio
bih se.
— Ne razumijem. Bila sam uvjerena da si mrtav.
— Onda nisi imala zašto da se moliš, zar ne? — zadirkivao sam je. —
Osim za čudo.
— Kad je čovjek potpuno bespomoćan— reče ona — moţeš moliti i
da se dogodi čudo. Čuda se dogaĎaju bijednima, zar ne, a ja sam bila
bijedna.
— Ostani do svršetka uzbune. — Ona odmahnu glavom i izaĎe ravno
iz sobe. Pratio sam je niza stube i protiv svoje volje počeo sam je
zadirkivati. — Hoću li te vidjeti danas poslije podne?
— Ne. Ne mogu.
— Sutra bilo u koje doba ...
— Henry se vraća.
Henry, Henry — to ime odzvanjalo je kroz naš odnos, prigušujući
svaki ugoĎaj sreće ili radosti ili vedrine podsjećavajući nas da ljubav
umire, a privrţenost i navika odnose pobjedu. — Ne trebaš se toliko
plašiti — reče ona — ljubav nema kraja... — I prošle su gotovo dvije
godine do onog sastanka u predsoblju i. . . Ti?
 6.

Danima iza toga, ja sam se naravno, nadao. Pomislio sam da je to

samo slučaj što telefon ne odgovara, a kad sam nakon tjedan dana
sreo njenu sluţavku i upitao je za Milesove i saznao da su na selu,
uvjeravao sam sam sebe da se u ratno doba pisma lako izgube. Jutro
za jutrom osluškivao bih klopotanje u poštanskom ormariću i
namjerno sam ostao gore, dok mi gazdarica nije donijela poštu. Nisam
htio pregledati pisma — kako bih odgodio razočaranje i odrţao nadu
što je moguće dulje. Čitao sam pisma po redu i tek kad sam stigao do
dna hrpe, bio sam siguran da od Sare nema ništa. Zatim se dan otezao
do poslijepodnevne pošte u četiri sata i onda sam morao opet
progurati noć.
Gotovo tjedan dana nisam joj pisao, sprečavao me ponos, dok ga
jednog jutra nisam potpuno odbacio. Pisao sam zabrinuto i ogorčeno,
naslovio na sjevernu stranu Commona i na omotu dodao »hitno« i
»Molim uputite dalje«. Nisam dobio odgovor i tada sam izgubio nadu;
točno sam se sjetio što je rekla: — Ljudi cijelog ţivota vole Boga, zar
ne, a da ga ne vide. — Pomislio sam s mrţnjom: ona se uvijek ţeli
isticati u svojim očima, miješa religiju s bijegom da bi joj to samoj
zvučalo plemenito što me je napustila. Neće priznati da sada više voli
ići u krevet s X-om.
To je uopće bilo najgore razdoblje: moja je profesija da zamišljam i
da mislim u slikama pedeset puta na dan, a čim bih se noću probudio,
zastor bi se digao a igra počela; uvijek ista igra, Sarah vodi ljubav,
Sarah sa X-om, radi isto ono što smo nas dvoje radili. Sarah cjeliva na
svoj naročiti način, izvija se u luk u seksualnom činu i ispušta krik
kao od bola, Sarah se prepušta. Noću bih uzimao pilule da odmah
zaspim, ali nikad nisam našao pilule od kojih bih spavao do jutra.
Tijekom dana samo su me roboti mogli rastresti, samo nekoliko
sekundi izmeĎu tišine i pada bombe moj duh je bio osloboĎen Sare.
Prošla su dva tjedna a slike su bile jednako jasne i česte, i činilo se da
neće nikada prestati, i sasvim ozbiljno sam počeo razmišljati o
samoubojstvu. Čak sam bio odredio dan, te sam skupljao pilule za
spavanje s nekim osjećajem nade. Govorio sam sebi: na kraju krajeva
ne mora se ţivjeti beskonačno. Tada je došlo vrijeme, a igra se i dalje
nastavljala i nastavljala i ja se nisam ubio. Bio je to kukavičluk,
spriječila me jedna uspomena — sjećanje na razočarani izgled
Sarinog lica kad sam ušao u sobu nakon pada V-l. Nije li se ona u
duši nadala mojoj smrti tako da bi njena nova veza s X-om manje
pekla njenu savjest? Jer ona je imala neku vrstu elementarne savjesti.
Ako se sad ubijem, ona se uopće više neće morati zbog mene
uznemirivati, a svakako nakon naših četiriju zajednički provedenih
godina bilo bi zacijelo trenutaka zabrinutosti čak i uz X-a. Neću joj
pruţiti to zadovoljstvo. Da sam znao način, ja bih povećao njenu
zabrinutost da je do kraja slomi. Ljutila me moja nemoć. A kako sam
je mrzio!
Naravno, i mrţnja i ljubav imaju svoj kraj. Nakon šest mjeseci
primijetio sam da jedan cijeli dan nisam mislio o Sari i da sam bio
sretan. Nije to mogao biti baš kraj mrţnje, jer sam odmah otišao u
papirnicu da kupim razglednicu i napišem ushićenu poruku koja bi joj
mogla — tko zna? — prouzročiti trenutačnu bol. Ali kad sam napisao
njenu adresu, izgubio sam ţelju da je povrijedim, pa sam razglednicu
bacio na cestu. Bilo je čudno kako je moj sastanak s Henryjem oţivio
mrţnju. Sjećam se kako sam — dok sam otvarao idući izvještaj
gospodina Parkisa razmišljao: kad bi samo i ljubav mogla tako
oţivjeti.
Gospodin Parkis je dobro obavio svoj posao: puder je uspio i stan je
bio pronaĎen — stan na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16:
stanari, neka gospoĎica Smythe i njen brat Richard. Pitao sam se je li
gospoĎica Smythe bila isto tako pogodna sestra kao što je Henry bio
pogodan muţ. To ime raspalilo je sav moj pritajen snobizam — taj
»y«, a na kraju ono »e«. Razmišljao sam, zar je pala tako nisko kao
što je jedan Smythe u Cedar Roadu? Je li on bio kraj jednog dugog
lanca ljubavnika posljednje dvije godine, ili ću — kad ga budem sreo
(a odlučio sam da ga vidim manje nejasno nego u izvještajima
gospodina Parkisa) — ugledati čovjeka zbog koga me napustila u
lipnju 1944.?
— Bih li pozvonio i odmah ušao i suočio se s njim kao uvrijeĎeni
muţ? — upitao sam gospodina Parkisa (s kim sam se sastao prema
dogovoru u restoranu A. B. C. — sam je to predloţio, jer je njegov sin
bio s njim i on ga nije mogao odvesti u bar).
— Ja sam protiv toga, gospodine — reče gospodin Parkis, dodajući
treću ţličicu šećera u čaj. Njegov sin sjedio je za stolom tako da nije
mogao čuti razgovor, zabavljajući se čašom oranţade i kolačićem s
groţĎicama i voćem. Primijetio je svakoga tko bi ušao. Dok su gosti
otresali vodenasti snijeg sa šešira i kaputa, promatrao ih je smeĎim,
okruglim i sjajnim očima, kao da poslije mora podnijeti izvještaj —
moţda je morao, kao dio Parkisova učenja. — Znate, gospodine —
reče Parkis — to komplicira stvar pred sudom, osim ako moţete
pruţiti dokaze.
— To nikad neće stići pred sud.
— Prijateljska nagodba?
— Nedostatak interesa — rekoh ja. — Zbilja, ne moţe se napraviti
guţvu zbog nekoga tko se zove Smythe. Jednostavno ţelim ga vidjeti
— to je sve.
— Najsigurniji način bio bi, gospodine, da se pojavite kao pregledač
brojila za plin.
— Ne mogu valjda staviti tu šiljastu kapu.
— Razumijem vaše osjećaje, gospodine. To je stvar koju pokušavam
izbjeći. A volio bih da to i moj sin izbjegne kad doĎe vrijeme. —
Pogled mu je pratio svaku dječakovu kretnju. — Zaţelio je sladoled,
ali sam rekao da danas nije vrijeme za sladoled — i on malo zadrhta
kao da ga je od pomisli na sladoled zazeblo. U prvi tren nisam
shvaćao značenje njegovih riječi kad je rekao: — Svako zanimanje
ima svoje dostojanstvo, gospodine.
Upitao sam ga: — Biste li mi posudili svog sina? — Ako mi obećate
da neće biti ni šta neugodno, gospodine. — odgovori on sumnjičavo.
— Neću ga posjetiti dok je tamo gospoĎa Miles. Taj prizor dobit će
univerzalnu svjedodţbu.
— Ali što vam treba moj sin, gospodine?
— Reći ću da mu je pozlilo, da smo se zabunili u adresi. Uvjeren sam
da će pustiti da malo sjedne.
— Dječak će to dobro izvesti — reče gospodin Parkis ponosno — i
nitko ne moţe odoljeti Lanceu.
— Ime mu je Lance, zar ne?
— Po Sir Lancelotu, gospodine; od Okruglog stola.
— IznenaĎen sam. To je bila prilično neugodna epizoda.
— Našao je svetog Grala — reče gospodin Parkis.
— To je bio Galahad. Lancelota su zatekli u krevetu s Guineverom.
— Zašto osjećamo ţelju da za dirkujemo neduţnog? Je li to zavist?
Gospodin Parkis reče tuţno, gledajući preko stola u svog sina kao da
ga je izdao: — Nisam znao.
 7.

Idući dan, prije nego što smo pošli u Cedar Road, — za inat njegovu
ocu — kupio sam dječaku sladoled u High Streetu. Henry Miles je
priredio koktel-partiju — tako je obavijestio gospodin Parkis, i zrak je
bio čist. Predao mi je dječaka, poravnavši mu odijelo. Dječak je, u
čast prvog stupanja na pozornicu s jednim klijentom, obukao najbolje
odijelo, dok sam ja obukao najlošije. Malo sladoleda od jagoda palo
mu je sa ţličice i uprskalo odijelo. Sjedio sam šuteći dok nije
progutao zadnju kap. Zatim sam ga upitao: —Još jedan? — On kimne
glavom. — Opet jagode? On reče: — Vaniliju — i nakon duţe stanke
doda: —Molim.
Drugi sladoled je jeo jako polako, paţljivo liţući ţličicu kao da
odstranjuje otiske prstiju. Zatim smo, drţeći se za ruku, otišli kao otac
i sin, preko Commona prema Cedar Roadu. Ni Sarah ni ja nismo imali
djece. Zar ne bi bilo pametnije da smo se vjenčali i da smo imali djecu
i ţivjeli zajedno u slatkom i dosadnom miru, a ne u ovoj mješavini
poţude i ljubomore i izvještaja gospodina Parkisa?
Pozvonio sam na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16. Rekoh
dječaku: — Zapamti — tebi je zlo.
— A ako mi daju sladoled... — poče on: Parkis ga je naučio da bude
na sve spreman.
— Neće.
Pretpostavio sam da je vrata otvorila gospoĎica Smythe — ţena
srednjih godina sijede ukrašene kose kao na sajmu u dobrotvorne
svrhe. Rekoh: — Stanuje li ovdje gospodin Wilson?
— Ne. Ţao mi je ...
— A znate li slučajno stanuje li kat niţe?
— U ovoj kući ne stanuje nitko s imenom Wilson.
— Oh, boţe — rekoh — doveo sam ovog dječaka čak dovle, a sada
mu je zlo...
Nisam se usudio pogledati dječaka, ali po načinu kako ga je
gospoĎica Smythe motrila, bio sam siguran da on tiho i uspješno
glumi svoju ulogu. Gospodin Savage bi bio ponosan da ga prizna
članom svoga tima.
— Molim vas uĎite, neka malo sjedne — reče gospoĎica Smythe.
— Vrlo ste ljubazni.
Pitao sam se koliko puta je Sarah prošla kroz ova vrata u malo
prenatrpano predsoblje. Evo me u X-ovu stanu. SmeĎi meki šešir na
kuki vjerojatno je pripadao njemu. Prsti mog nasljednika — prsti koji
su dirali Saru — svaki dan su hvatali kvaku ovih vrata koja su sada
bila otvorena prema blijedom plamenu plinske peći, prema ruţičastim
sjenilima svjetiljki koje su sjale kroz tmurno snjeţno poslijepodne i na
mnoštvo kretonskih nepotpuno zategnutih navlaka na pokućstvu. —
Mogu li donijeti dječaku čašu vode?
— To je vrlo ljubazno. — Prisjetio sam se da sam to već rekao.
— Ili malo oranţade?
— Nemojte se truditi.
— Oranţade — reče dječak odlučno. Opet duga stanka i: — molim —
dok je ona izlazila kroz vrata. Sad smo bili sami pa sam ga pogledao:
šćućurivši se na kretonu zaista je izgledao bolestan. Da mi nije
namignuo pomislio bih da je zaista bolestan... GospoĎica Smythe se
vratila, noseći oranţadu, a ja rekoh: — Pa kaţi hvala, Arthur.
— Ime mu je Arthur?
— Arthur James — rekoh.
— Posve staromodno ime.
— Mi smo staromodna obitelj. Njegova majka je voljela Tennysona.
— Ona je...?
— Da — rekoh, a ona sa saţaljenjem pogleda dječaka.
— Mora da vam je on utjeha.
— I briga — rekoh. Počeo sam se stidjeti; ni malo nije posumnjala, a
kakva mi korist od toga što sam ovdje? Moj sastanak s X-om ništa
nije bio bliţi, a da li bih bio išta sretniji da sam se s tim čovjekom
našao licem u lice? Promijenio sam taktiku. Rekoh: — Trebalo je da
se predstavim. Zovem se Bridges.
— A ja Smythe.
— Čini mi se da smo se već negdje upoznali.
— Mislim da nismo. Vrlo dobro pamtim lica.
— Moţda sam vas vidio na Commonu.
— Kadšto proĎem onuda sa svojim bratom.
— Da to nije slučajno John Smythe?
— Ne — reče ona — Richard. Kako se osjeća mali dječak?
— Gore — reče Parkisov sin.
— Da mu izmjerimo temperaturu?
— Mogu li dobiti još malo oranţade?
— To ne moţe ništa škoditi, zar ne? — upita gospoĎica Smythe. —
Jadno dijete. Moţda ima groznicu.
— Dovoljno smo vam smetali.
— Moj brat mi nikad ne bi oprostio da vas nisam zadrţala. On jako
voli djecu.
— Je li vaš brat kod kuće?
— Očekujem ga svaki čas.
— Vraća se s posla?
— Pa njegov radni dan je u stvari nedjelja.
— Svećenik? — upitao sam s prikrivenom zlobom i dobio zagonetan
odgovor.
— Zapravo nije. — Izraz zabrinutosti spustio se izmeĎu nas poput
zastora i ona se povukla iza njega sa svojim osobnim brigama. Kad je
ustala, vrata predsoblja se otvoriše a na njima se pojavi X. U
polumraku predsoblja ostavljao je dojam čovjeka s lijepim glumačkim
licem — licem koje se prečesto gledalo u ogledalo, s licem na kojem
je tračak prostote, a ja sam tuţno i bez zadovoljstva pomislio kako bih
ţelio da je imala bolji ukus. Onda se to lice pokazalo u svjetlu
svjetiljaka. Debele modrice koje su mu prekrivale lijevi obraz,
izgledale su skoro kao znakovi prepoznavanja — oklevetao sam ga,
on nije mogao biti zadovoljan gledajući se u ogledalo.
GospoĎica Smythe reče: — Moj brat Richard. Gospodin Bridges.
Sinčić gospodina Bridgesa se osjeća slabo. Pozvala sam ih da uĎu.
Dok smo se rukovali on je gledao dječaka: primijetio sam kako su mu
ruke suhe i tople. On reče: — Vašeg sina sam već negdje vidio.
— Na Commonu?
— Moţda.
Bio je previše snaţan za ovu sobu; nije pristajao uz kreton. Je li
njegova sestra tamo sjedila dok su oni u drugoj sobi... ili su je poslali
iz kuće da posvršava sitne poslove dok su oni vodili ljubav?
Dakle, vidio sam tog čovjeka; nije bilo razloga da dulje ostanem —
sad kad sam ga ugledao javilo se mnoštvo pitanja — gdje su se
upoznali? Je li ona prva počela? Što je vidjela u njemu? Kako dugo,
kako često su bili ljubavnici? Znao sam napamet njene riječi, koje je
napisala: »Nemam potrebe da ti pišem ili da razgovaram s tobom...
Znam da tek počinjem voljeti, a već sve ţelim napustiti svakoga osim
tebe«, i zagledao sam se u oteklinu jagodaste boje na njegovu obrazu i
pomislio — nigdje nema sigurnosti; grbavac, bogalj — svi oni imaju
okidač koji pokreće ljubav.
— Što je bio pravi razlog vašeg dolaska? — upadne on iznenada u
moje misli.
— Rekao sam vašoj sestri, gospoĎici Smythe — neki čovjek imenom
Wilson...
— Ne sjećam se vašeg lica, ali se sjećam lica vašeg sina. — Učinio je
kratak bojaţljivi pokret, kao da je ţelio pomilovati dječakovu ruku:
oči su mu odavale neku apstraktnu njeţnost. On reče: — Ne trebate
me se bojati. Navikao sam da ljudi dolaze ovamo. Uvjeravam vas da
sam vam ţelio samo pomoći.
GospoĎica Smythe objasni: — Ljudi su često tako stidljivi. — Ni za
ţivu glavu nisam mogao razumjeti o čemu se sve tu radi.
— Samo sam traţio čovjeka koji se zove Wilson.
— Vi znate da ja znam da takav čovjek ne postoji.
— Molim vas da mi dopustite da pogledam u telefonski imenik, kako
bih provjerio njegovu adresu...
— Sjedite još časak — reče on i turobno se prepusti teškim mislima o
dječaku.
— Moram ići. Arthur se osjeća bolje, a Wilson .. . — njegova
dvosmislenost me je zbunjivala.
— Ako ţelite, vi moţete otići, naravno, ali mogli biste ostaviti
dječaka ovdje — barem samo na pol sata? Ţelim s njim razgovarati.
— Učinilo mi se kao da je prepoznao Parkisova pomoćnika i da će mu
po stavljati unakrsna pitanja. Rekoh: — Sve što ga ţelite pitati,
moţete pitati mene. — Svaki put kad je prema meni okrenuo svoj
neobiljeţen obraz, moj bijes je rastao, jer svaki put kad sam ugledao
njegov ruţni tamnomodri obraz, moja se srdţba ugasila i nisam
mogao vjerovati — kao što nisam mogao vjerovati da ovdje meĎu
kretonom sa cvjetnim šarama postoji ţudnja, dok gospoĎica Smythe
priprema čaj. Očaj uvijek moţe naći odgovor, ali me očaj sada i pitao:
bih li više volio da se radi o ljubavi, a ne o poţudi?
— Vi i ja smo prestari — reče on — Ali profesori i svećenici — tek
oni su počeli da ga kvare svojim laţima.
— Nemam, dovraga pojma što vi to govorite, — rekoh i odmah
prema gospoĎici Smythe dodah: — Oprostite.
— Eto vidite, tako — reče on — dovraga, a da sam vas naljutio, vi
biste vjerojatno rekli moj Boţe! Učinilo mi se da sam ga šokirao;
moţda je bio nekonformistički propovjednik. GospoĎica Smythe je
rekla da radi nedjeljom, ali ipak je to strašno bizarno da takav čovjek
bude Sarin ljubavnik. To je odjednom smanjilo njenu vaţnost, njena
ljubavna avantura postala je vic. Na mojoj idućoj večeri Saru bih
mogao iskoristiti kao junaka komične anegdote. Načas sam je se
oslobodio. Dječak reče: — Zlo mi je. Mogu li dobiti još čašu
oranţade?
GospoĎica Smythe reče: — Dragi moj, mislim da bi bilo bolje da više
ne piješ.
— Zaista moramo otići. Ovo je bilo vrlo lijepo od vas. — Nastojao
sam da modre mrlje dobro drţim pred očima. Rekoh: — Vrlo mi je
ţao ako sam vas moţda uvrijedio. To je bilo sasvim slučajno. Ja, eto,
ne dijelim vaše religiozno vjerovanje.
On me začuĎeno pogleda. — Pa ja nemam nikakvo religiozno
uvjerenje. Ni u što ne vjerujem.
— Pomislio sam da se niste sloţili...
— Mrzim pompu koja je preostala. Oprostite mi. Pretjerao sam,
gospodine Bridges, znam, ali kadšto se bojim da će čak
konvencionalne riječi — kao na primjer zbogom, ljude podsjetiti na
pompu. Kad bih barem mogao vjerovati da moj unuk čak neće ni znati
da nam jedna riječ, kao Bog, nije značila više nego što nam je značila
ikoja riječ u svahili jeziku.
— Imate unuka? On reče potišteno: — Nemam djece. Zavidim vam
na vašem sinu. To je velika duţnost i velika odgovornost.
— Što ste ga htjeli pitati?
— Ţelio sam da se osjeća kao kod svoje kuće jer moţda bi tada opet
došao. Čovjek toliko toga ţeli reći svom djetetu. Kako je postao
svijet… Ţelio sam mu pripovijedati o smrti. Ţelio sam ga osloboditi
svih onih laţi koje im ubrizgavaju u školi.
— Mnogo za pol sata.
— Sjeme se moţe posijati.
Rekoh zlobno: — To je iz EvanĎelja.
— Oh, i mene su pokvarili. Nije potrebno da mi na to ukazujete.
— Da li vas ljudi zaista posjećuju — potajno?
— Bili biste iznenaĎeni — reče gospoĎica Smythe.
— Ljudi čeznu za porukom nade.
— Nade?
— Da, nade — reče Smythe. — Zar ne shvaćate kakvo bi to bilo
smirenje, kad bi svi na svijetu znali da ne postoji ništa drugo, već
samo ovo što mi ovdje imamo? Nikakve buduće naknade, nagrade,
kazne. — Lice mu je odavalo neku luĎačku plemenitost kad se
jagodasta oteklina na jednom obrazu nije vidjela.
— Onda bismo počeli ureĎivati ovaj svijet poput raja.
— Zaista ima mnogo toga da se najprije objasni — rekoh.
— Smijem li vam pokazati svoju knjiţnicu?
— To je najbolja racionalistička knjiţnica u juţnom Londonu —
objasni gospoĎica Smythe.
— Mene ne treba obraćati, gospodine Smythe. Onako ni u što ne
vjerujem. Osim od zgode do zgode.
— S tim se moramo pozabaviti — od zgode do zgode.
— Čudno, baš to su trenuci nade. — Ponos se moţe prerušiti u nadu.
Ili sebičnost.
— Mislim da to nema nikakve veze. To se dogaĎa iznenada, bez
ikakvog razloga, miris...
— Oh — reče Smythe — graĎa cvijeta, dokazivanje zbog
konstrukcije, sve ono o satu kojemu je po treban urar. To je
staromodno. Schwenigen je na to sve odgovorio prije dvadeset pet
godina. Da vam protumačim...
— Ne danas. Zaista moram odvesti sina kući. Ponovno je učinio onaj
pokret nemoćne njeţnosti, poput odbijenog ljubavnika. Odjednom
sam pomislio na koliko mu je smrtnih postelja bio zabranjen pristup.
Poţelio sam da ja njemu pruţim neku poruku nade, ali kada je
okrenuo onaj ruţni obraz, ugledao sam samo arogantno glumačko
lice. Više mi se sviĎao kad je bio za ţaljenje, nedorastao, zastario.
Ayer, Russell, oni su danas u modi, ali sam sumnjao da on ima mnogo
baš tih logičkih pozitivista u svojoj knjiţnici. On je imao samo
kriţare, a ne nepristrane.
Primijetio sam da na odlasku nije upotrijebio opasni izraz — zbogom.
Odapeo sam ravno u njegov lijepi obraz:
— Trebali biste se upoznati s mojom prijateljicom, gospoĎom Miles.
Nju zanima... i tada sam zastao. Strelica je pogodila. Činilo se kao da
je oteklina jače pocrvenjela, i ja začuh gospoĎicu Smythe kako reče:
— Oh, moj Boţe — a on se naglo okrenuo. Nije bilo sumnje da sam
mu zadao bol, ali ta je bol bila isto toliko moja koliko i njegova. Kako
li sam poţelio da je moje tane promašilo. Vani, Parkisov sin je
povraćao u slivnik uz pločnik. Pustio sam ga da povraća, stojeći tamo
i pitajući se, zar ju je i on izgubio? Zar tome nema kraja? Moram li
sada otkriti Y-a?
 8.

Parkis reče: — Zbilja je to bilo vrlo lako, gospodine. Nastala je takva

guţva, i gospoĎa Miles je mislila da sam jedan od njegovih prijatelja
iz ministarstva, a gospodin Miles je mislio da sam jedan od njenih
prijatelja.
— Je li bila ugodna koktel-partija? — upitah, sjetivši se ponovno
onog prvog susreta kad sam ugledao Saru s onim strancem.
— Rekao bih vrlo uspješna, gospodine, ali mi se čini da se gospoĎa
Miles nije osjećala dobro. Domogla se vrlo gadnog kašlja. Slušao sam
ga sa zadovoljstvom: moţda na toj zabavi nije bilo ljubljenja po
kutovima ni pipanja. — On s ponosom spusti na moj pisaći stol
paketić zamotan u smeĎi papir. — Od djevojke sam doznao gdje je
njena soba. Da me je netko primijetio, rekao bih da traţim nuţnik; ali
nitko me nije primijetio. Bio je tamo, na njenom pisaćem stolu; mora
da je toga dana na njemu radila. Naravno, moţda je bila vrlo oprezna,
ali moje iskustvo s dnevnicima mi uvijek govori da oni odaju tajne.
Ljudi izmišljaju svoje male šifre, ali ih se vrlo brzo prozre, gospodine.
Ili izostave pojedinosti, ali uskoro doznate što su izostavili. — Dok je
on govorio, odmotao sam knjigu i otvorio je. — To je u ljudskoj
naravi, gospodine, ako već vodite dnevnik, onda i ţelite da se nekih
dogaĎaja sjećate. Čemu biste ga inače pisali?
— Jeste li ga pročitali? — zapitah.
— Ocijenio sam njegovu prirodu, gospodine, a po jednom opisu
procijenio sam da ona nije oprezan tip.
— Nije od ove godine — rekoh. — Star je dvije godine. Na trenutak
se zbunio.
— Ipak će mi posluţiti — rekoh.
— TakoĎer će postići cilj, gospodine — osim ako joj oprostite.
Dnevnik je pisan u velikoj trgovačkoj knjizi, njenim poznatim čvrstim
rukopisom precrtanim crvenim i plavim linijama. Nije bilo
svakodnevnog upisivanja, pa sam mogao umiriti Parkisa: —
Obuhvaća nekoliko godina.
— Mislim da ju je nešto nagnalo da ga izvadi i čita. — Je li moguće,
pitao sam se, da se u njoj toga dana probudila neka uspomena na
mene, na našu ljubav, pa je nešto uzmutilo njen mir? Rekoh Parkisu:
— Drago mi je što sam to dobio, vrlo drago. Znate, zaista mislim da
sad moţemo zaključiti naše račune.
— Nadam se da ste zadovoljni, gospodine.
— Sasvim zadovoljan.
— I da ćete tako pisati gospodinu Savageu, gospodine. On dobiva
loše izvještaje od klijenata, a dobre nikad nitko ne napiše. Što je neki
klijent zadovoljniji, to više ţeli zaboraviti; odmah nas izbrisati iz
sjećanja. Zbog toga ih se ne moţe osuĎivati.
— Napisat ću.
— I hvala vam, gospodine, što ste bili ljubazni prema mom dječaku.
Bio je malo uzbuĎen, ali ja znam kako je — teško je dječacima kao
što je Lance, zabraniti da jedu sladoled. Izvuče vam ga gotovo bez
riječi.
Ţelio sam čitati, ali Parkis je odugovlačio. Moţda mi zapravo nije
posve vjerovao da ću ga se sjetiti, pa je ţelio da mi čvršće usiječe u
sjećanje te molećive oči i otegnute brkove.
— Uţivao sam u vašem društvu, gospodine — ako se uopće moţe
reći da čovjek uţiva pod tim tuţnim okolnostima. Ne radimo mi
uvijek za prave gentlemane, pa makar oni imali i titule. Jednom sam
radio za nekog plemića iz Gornjeg doma, gospodine, koji se
razbjesnio kad sam mu predao izvještaj, kao da sam ja krivac. To
čovjeku oduzima volju, gospodine, što više uspijete, to im je milije da
vas više ne vide.
Znao sam da više ne ţelim vidjeti Parkisa i njegove su riječi pobudile
u meni osjećaj krivnje. Nisam mogao čovjeka najuriti. On nastavi: —
Razmišljao sam, gospodine, htio bih vam dati neku malenkost za
uspomenu — ali se bojim da ne biste htjeli primiti.
Kako je to čudno kad te netko voli. To automatski izaziva izvjesnu
odanost. Pa sam slagao Parkisu: — Uvijek sam uţivao u našim
razgovorima.
— Koji su počeli, gospodine, tako nesretno zbog one glupe zabune.
— Jeste li to ikad ispripovjedili dječaku?
— Jesam, gospodine, ali tek nakon nekoliko dana, poslije uspjeha s
košarom za papir. To je otupilo griţnju savjesti. Spustio sam pogled
na dnevnik i pročitao: »Tako sam sretna. M. se sutra vraća.« Na časak
se nisam dosjetio tko je taj M. Kako je to čudno i neobično kad čovjek
pomisli da je bio voljen, da je nečija nazočnost jednoć imala tu moć
da stvori razliku izmeĎu sreće i mrtvila u jednom danu drugog
čovjeka.
— Ali ako zaista ne biste zamjerili za jednu uspomenu, gospodine...
— Naravno da ne bih, Parkis.
— Imam ovdje nešto, gospodine, što bi vas moţda moglo zanimati i
što biste mogli upotrijebiti. — On izvadi iz dţepa jedan predmet
zamotan u svileni papir i stidljivo ga spusti na pisaći stol. Odmotao
sam ga. Bila je to jeftina pepeljara s oznakom »Hotel Metropole,
Brightlingsea.« — Ima o tome cijela pripovijetka, gospodine. Sjećate
li se slučaja Bolton?
— Ne bih mogao reći da se sjećam. — Svojedobno bila je to velika
senzacija, gospodine. Lady Bolton, njena sluţavka i muškarac,
gospodine. Svi su zatečeni zajedno! Ova pepeljara stajala je pokraj
kreveta. Na onoj strani gdje je bila gospoĎa.
— Mora da ste sakupili cijeli mali muzej.
— Trebao sam to predati gospodinu Savageu — to bi ga naročito
zanimalo — ali sad mi je drago, gospodine, što mu nisam dao. Vidjet
ćete da će ta oznaka pobuditi komentare kad vaši prijatelji budu
stresali pepeo sa cigareta — a vi imate spreman odgovor — slučaj
Bolton. Svi će poţeljeti da čuju više o tome.
— Zvuči senzacionalno.
— Sve je to ljudska priroda, gospodine, zar ne, i ljudska ljubav.
Premda sam bio iznenaĎen. Nisam očekivao trećeg partnera. A soba
nije bila ni velika ni otmjena. Tada je gospoĎa Parkis još bila ţiva, ali
nisam imao volje da joj opisujem pojedinosti. Takve su je stvari
uzbuĎivale.
— Svakako će mi ovo biti draga uspomena — rekoh.
— Kad bi pepeljare mogle govoriti, gospodine.
— Da, zaista.
S tom dubokoumnom mišlju čak je i Parkis završio svoje
pripovijedanje. Posljednji pomalo ljepljivi stisak ruke (moţda je bio u
dodiru s Lanceovom rukom), i otišao je. Nije bio jedan od onih ljudi
koje čovjek očekuje da će ih ponovno vidjeti. Tada sam otvorio Sarin
dnevnik. Najprije sam potraţio onaj dan u lipnju 1944, kad se sve
završilo. Kad sam otkrio razlog tome, pronašao sam mnogo drugih
datuma iz kojih sam mogao točno saznati usporeĎujući ih sa svojim
dnevnikom, kako se njena ljubav postupno izgubila. Ţelio sam da s
ovim postupam kao što se postupa s dokumentom u parnici pred
sudom — jednoj od Parkisovih parnica — ali nisam imao potrebnu
mjeru mirnoće. Jer ono što sam našao kad sam otvorio dnevnik, nije
bilo ono što sam očekivao. Mrţnja i sumnjičavost i zavist odveli su
me tako daleko da sam njene riječi čitao kao ljubavnu izjavu stranca.
Očekivao sam mnoštvo dokaza protiv nje — zar je nisam tako često
uhvatio u laţi? — a sad je ovdje bio napisan potpun odgovor u koji
sam mogao vjerovati kad već nisam mogao vjerovati njenim riječima.
Najprije sam pročitao nekoliko posljednjih stranica, a onda sam ih
ponovno pročitao da bih bio potpuno siguran. Čudno je to kad čovjek
otkrije da ga netko voli, a zna da u njemu ne postoji ništa što bi itko
osim roditelja ili Boga, mogao voljeti.
 TREĆA KNJIGA

1.

…ništa nije ostalo, kad smo završili, osim tebe. Ni za jedno od nas
dvoje. Mogla sam provesti cijeli ţivot trošeći zaredom po malo
ljubavi, dopunjavajući je tu i tamo s ovim ili onim muškarcem. Ali
već prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, potrošili smo svu ljubav koju
smo imali. Ti si bio tamo, učeći nas kako da je potratimo kao što si
učio onog bogataša, tako da nam jednog dana ne ostane ništa osim te
Tvoje ljubavi. Ali ti si previše dobar prema meni. Kad Te molim za
bol, Ti mi pruţaš mir. Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je
više potreban.

12. veljače 1946.

Prije dva dana obuzeo me poseban osjećaj mira i ljubavi. Ţivot će
opet biti sretan, ali noćas sam sanjala da se penjem dugačkim stubama
da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek bila sretna jer
kad doĎem na vrh stubišta, mi ćemo voditi ljubav. Doviknula sam mu
da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog
stranca koji je tutnjao kao sirena u magli opominjući izgubljene
brodove, i uplašio me. Pomislila sam: iznajmio je svoj stan i otišao, a
ja ne znam gdje je; i spuštajući se niza stube, voda se podigla i doprla
mi iznad struka, a predsoblje je bilo puno guste magle. Tada sam se
probudila. Više nemam mira. Isto ga toliko ţelim kao što sam ga
nekad ţeljela. Htjela bih s njim jesti sendviče. Ţelim s njim piti u
baru. Umorna sam i ne ţelim više nikakve patnje. Ţelim Mauricea.
Ţelim običnu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Boţe, ti znaš da ţelim
Tvoju patnju, ali ja je ne ţelim sada. Uzmi je na neko vrijeme i daj mi
je drugom zgodom.
Poslije toga počeo sam čitati dnevnik od početka. Nije ga pisala svaki
dan, a ja nisam ni ţelio pročitati sve odlomke. Kazališta koja je
posjećivala s Henryjem, restorane, društva — sav taj ţivot o kojem
nisam ništa znao još je uvijek mogao raniti.
 2.

12. lipnja 1944.

Kadšto se tako umorim pokušavajući ga uvjeriti da ga volim i da ću
ga uvijek voljeti. On se obara na moje riječi kao tuţitelj na sudu i
izvrće ih. Znam da se boji one pustinje koja bi ga opkolila kad bi naša
ljubav prestala, ali on ne moţe shvatiti da ja to isto osjećam. Ono što
on kaţe glasno, ja tiho govorim sama sebi i ovdje upisujem. Što moţe
čovjek izgraditi u pustinji? Kadšto, nakon dana tijekom kojeg smo
nekoliko puta vodili ljubav, pitam se je li uopće moguće doći do kraja
seksa, a znam da se i on to isto pita i boji one točke gdje počinje
pustinja. Što ćemo raditi u pustinji ako izgubimo jedno drugo? Kako
čovjek moţe poslije toga ţivjeti?
On je ljubomoran na prošlost i sadašnjost i budućnost. Njegova ljubav
je poput srednjovjekovnog pojasa nevinosti. Samo kad je nazočan, sa
mnom, u meni, onda se osjeća sigurnim. Kad bih samo mogla u njemu
pobuditi osjećaj sigurnosti, onda bismo se mogli voljeti mirno, sretno
a ne divljački, pretjerano, i pustinja bi se polako udaljila. Moţda za
cijeli ţivot.
Kad bi čovjek mogao vjerovati u Boga, bi li On ispunio pustinju?
Uvijek sam ţeljela da me netko voli ili da mi se divi. Osjećam strašnu
nesigurnost ako me koji muškarac napadne ili ako izgubim prijatelja.
Čak ne ţelim izgubiti muţa. Ja ţelim sve, zauvijek, svuda. Bojim se
pustinje. Bog vas voli, govore u crkvama, Bog je sve. Ljudima koji to
vjeruju ne treba divljenja, oni ne moraju spavati s nekim, oni se
osjećaju sigurni. Ali ja ne mogu izmisliti neko vjerovanje.
Maurice je cijeli današnji dan bio prema meni vrlo drag. Često mi
govori da još nikad ni jednu ţenu nije toliko volio. Misli da ću mu
vjerovati ako mi to često kaţe. Ali ja to jednostavno vjerujem, jer i ja
njega na isti način volim. Kad bih ga prestala voljeti, prestala bih
vjerovati u njegovu ljubav. Kad bih voljela Boga, vjerovala bih u
Njegovu ljubav prema meni. Nije dovoljno samo to da čovjek nešto
treba. Prvo moramo sami voljeti, no ja ne znam na koji način. Ipak,
meni je to potrebno, još kako mi je potrebno.
Cijelog dana bio mi je drag. Samo jednom, kad je bilo spomenuto ime
nekog muškarca, primijetila sam kako je odvratio pogled. On misli da
ja još uvijek spavam s drugim muškarcima, a kad bih i spavala, zar bi
to bilo tako vaţno? Ako on kadšto ima neku ţenu, da li se ja tuţim? Ja
ga ne bih lišila nekog malog društva u pustinji, ako tamo ne bismo
mogli imati jedno drugo? Katkad pomislim kad bi do toga došlo,
odbio bi mi čak i čašu vode; natjerao bi me u takvu potpunu
osamljenost da bih bila sama bez igdje ikoga i ičega — poput
pustinjaka; ali pustinjaci nikad nisu sami, ili barem tako kaţu. Tako
sam smušena. Što mi to jedno drugome činimo? Jer ja znam da mu
činim isto ono što on radi meni. Kadšto smo tako sretni, a nikad u
ţivotu nismo znali za veću nesreću. To je kao da zajedno klešemo isti
kip klešući ga iz uzajamne nevolje. Ali ja čak ne znam ni skicu toga
kipa.

17. srpnja 1944.

Jučer sam otišla s njim njegovoj kući i radili smo sve kao obično.
Nemam hrabrosti da sve to zapišem, ali bih voljela, jer sada — dok
ovo pišem — već je sutra, i bojim se doći do kraja od jučer. Tako
dugo dok ovo pišem, jučer je danas i mi smo još zajedno.
Dok sam ga jučer čekala na Commonu, tamo je bilo govornika. Po
jedan član nezavisne laburističke partije i komunističke partije, zatim
neki čovjek koji je jednostavno pripovijedao viceve, i jedan koji je
napadao kršćanstvo, koji je — mislim — pripadao Racionalističkom
društvu South Londona ili tome slično. Bio bi lijep da nije imao neku
oteklinu koja mu je pokrivala jedan obraz. Imao je jako malo
slušatelja i nitko ga nije prekidao upadicama. Napadao je nešto što je
već mrtvo, i ja sam se pitala čemu se muči. Stajala sam i slušala ga
nekoliko minuta: pobijao je dokaze da postoji Bog. Uistinu nisam
znala da postoje — osim ove kukavičke potrebe koju osjećam da ne
budem sama.
Iznenada me obuzeo strah da je Henry promijenio mišljenje i da je
poslao brzojav kojim me obavještava da će se vratiti kući. Nikad ne
znam čega se najviše bojim — svoga ili Mauriceovog razočaranja.
Djeluje isto: počinjemo se svaĎati. Ja se ljutim na samu sebe, a on na
mene. Otišla sam kući, a brzojav nije stigao. Zakasnila sam deset
minuta na sastanak s Mauriceom i počela se ljutiti kako bih se
sukobila s njegovom srdţbom, a on je neočekivano postao ljubazan
prema meni.
Još nikad nismo zajedno proveli tako dug dan, nakon kojeg je slijedila
cijela noć. Kupili smo zelene salate i zemičke i racionirani maslac;
nismo namjeravali mnogo jesti, i bilo je vrlo toplo. I sad je toplo;
svatko će reći: kakvo divno ljeto, a ja sam u vlaku, putujem na selo da
se pridruţim Henryju, i svemu ja zauvijek kraj. Strah me je: ovo jest
pustinja, i nema nikoga i ničega milje i milje naokolo. Da sam u
Londonu, moţda bih brzo poginula, ali kad bih bila u Londonu otišla
bih do telefona i nazvala onaj jedini broj što ga znam napamet. Često
zaboravim i vlastiti broj; mislim da bi Freud rekao da ga ţelim
zaboraviti, jer je to i Henryjev broj. Ali ja volim Henryja i ţelim da
bude sretan. Samo ga danas mrzim, jer on i jest sretan, a ja i Maurice
nismo. A Henry neće ništa znati. Reći će da izgledam umorna i mislit
će da je to zbog menstruacije — on se više ne trudi da vodi računa o
tim danima.
Večeras su opet zavijale sirene — mislim sinoć, ali zar je to vaţno? U
pustinji ne postoji vrijeme. Ali ja mogu izaći iz pustinje kad god
zaţelim. Mogu sutra stići na vlak, odvesti se kući i telefonirati
Mauriceu. Henry će moţda još biti na selu, i mi ćemo moći zajedno
provesti noć. Zavjet uopće nije tako vaţan — i to nekomu koga nikad
nisam poznala, nekome u koga zapravo ne vjerujem. Osim mene i
Njega nitko neće znati da sam prekršila zavjet. — On ne postoji, zar
ne? On ne moţe postojati. Ne moţe postojati milosrdan Bog i ovaj
očaj.
Ako se vratim, gdje ćemo biti? Tamo gdje smo bili jučer prije nego su
počele zavijati sirene, i godinu dana prije toga. Bijesni jedno na drugo
od straha da će doći kraj, pitajući se što ćemo učiniti sa ţivotom kad
nam više ništa ne ostane. Više se ništa ne moram pitati; više se
nemam čega bojati. Ovo je svršetak. Ali, dragi Boţe, što da radim s
tom ţeljom da volim?
Zašto pišem »dragi Boţe«? On nije drag — ne, meni on nije drag.
Ako postoji, onda mi je on usadio taj zavjet u dušu i ja ga zbog toga
mrzim. Mrzim. Svakih nekoliko minuta projuri natraške niz prugu
neka siva kamena crkva ili gostionica; pustinja je puna crkava i
gostionica. I poduzeća s mnogo prodavaonica, i ljudi na biciklima, i
trave i krava, i tvorničkih dimnjaka. Vidim ih kroz pijesak kao ribu
kroz vodu u akvariju. I Henry čeka u akvariju i pruţa svoju gubicu na
poljubac.
Nismo obraćali paţnju na sirene. Nisu nam bile vaţne. Nismo se
plašili umrijeti na taj način. Ali napadaj se i dalje nastavljao i
nastavljao. Nije to bio običan napadaj; još nije dopušteno da o tome
novine pišu, ipak to svi znaju. To je ona nova stvar o kojoj su nam
govorili. Maurice je sišao niza stube da vidi ima li koga u podrumu —
bojao se za mene, a ja za njega. Znala sam da će se nešto dogoditi.
Nisu prošle ni dvije minute kako je otišao, kad li je na ulici
eksplodiralo. Njegova soba nalazila se na straţnjoj strani i ništa se
nije dogodilo, osim što je otpalo malo ţbuke, a vrata se razvalila.
Znala sam da je on bio u prednjem dijelu kuće kad je pala bomba.
Sišla sam niza stube; bile su zakrčene krhotinama i polomljenom
ogradom, a predsoblje je bilo u uţasnom neredu. U prvi čas nisam
vidjela Mauricea, a onda sam ugledala njegovu ruku kako se pruţa
ispod vrata. Dodirnula sam mu ruku: zaklela bih se da je to bila mrtva
ruka. Kad se dvoje ljudi vole, oni ne mogu prikriti nedostatak
njeţnosti u poljupcu, a zar ja ne bih otkrila ţivot da ga je i malo
ostalo, kad sam mu dodirnula ruku? Znala sam ako ga primim za ruku
i povučem je k sebi, da će ona sama od sebe otpasti. Sada, naravno,
znam da je to bila histerija. Bila sam prevarena. Nije bio mrtav. Je li
čovjek odgovoran za ono što obeća u histeriji? Ili za ona obećanja
koja prekrši? Sad sam histerična, dok sve ovo zapisujem. Ali nigdje
nema ni jedne jedine osobe kojoj bih čak mogla reći da sam nesretna,
jer bi me upitali zašto, i ispitivanja bi počela, a meni popustili ţivci.
Ne smiju mi popustiti ţivci, jer ja moram braniti Henryja. Oh,
dovraga s Henryjem, dovraga s Henryjem. Hoću nekoga tko će
prihvatiti istinu o meni i kome zaštita nije potrebna. Ja sam beštija i
varalica, zar nema nikoga tko moţe voljeti beštiju i varalicu?
Klekla sam na pod; bila sam luda što sam tako nešto učinila: nisam to
morala raditi čak ni kad sam bila dijete — moji roditelji nikad nisu
vjerovali u molitvu kao ni ja. Nisam imala pojma što da kaţem.
Maurice je bio mrtav. Umro je. Nešto kao duša nije postojalo. Čak i
ono polusreće koju sam mu pruţila isteklo je iz njega poput krvi. Više
nikad neće imati prilike da bude sretan; nikad ni s kim neće biti
sretan. Razmišljala sam: moţda bi ga neka druga mogla voljeti i
usrećiti više nego što sam mogla ja, ali sada on više neće imati prilike.
Kleknula sam i spustila glavu na krevet i poţeljela da mogu vjerovati.
Dragi Boţe, rekla sam — zašto dragi, zašto dragi? — učini da
vjerujem. Ja ne mogu vjerovati. Učini da vjerujem. Rekla sam: ja sam
beštija i laţljivica i mrzim samu sebe. Ja ništa ne mogu učiniti od
sebe. Učini da vjerujem? Čvrsto sam zatvorila oči i zarinula nokte u
dlanove dok više ništa drugo nisam mogla osjećati već samo bol, i
rekla sam: ja ću vjerovati. Daj da bude ţiv, i ja ću vjerovati. Daj mi
priliku. Daruj mi sreću. Učini to i ja ću vjerovati. Ali to nije bilo
dovoljno. Vjerovati ne nanosi bol. Zato sam rekla: volim ga i učinit ću
sve samo ako ga oţiviš. Rekla sam vrlo polagano: odreći ću ga se
zauvijek, samo daj da ţivi i daj mu priliku; i stiskala sam nokte i
stiskala dok nisam osjetila kako mi koţa puca, i rekla sam; ljudi mogu
voljeti i ako jedno drugo ne vide, zar ne, oni Tebe vole cijelog svog
ţivota a da Te ne vide; i tada se on pojavio na vratima, i bio je ţiv, i ja
sam pomislila: sada počinje smrtna muka zbog toga što sam bez
njega, i poţeljela sam da je opet tamo pod vratima, siguran, mrtav.

9. srpnja 1944.
Henry i ja uhvatili smo vlak u 8,30. Prazan vagon prvog razreda.
Henry je glasno čitao izvještaje Kraljevske komisije. Uhvatili smo
taksi kod Paddingtona i Henryja sam ostavila kod ministarstva.
Natjerala ga da obeća da će večeras doći kući. Vozač je pogriješio i
odvezao me na juţnu stranu, iza broja 14. Vrata su popravljena, a
prednji prozori zabijeni daskama. Uţasno je osjećati se mrtvim.
Čovjek ţeli da se opet osjeća ţiv na bilo koji način. Kad sam stigla na
sjevernu stranu, našla sam tamo stara pisma, koja nisu otpremljena
dalje, jer sam naredila »ne otpremajte ništa«. Stari katalozi, stari
računi, jedno pismo označeno sa »Hitno. Molim proslijediti«. Htjela
sam ga otvoriti i vidjeti da sam još ţiva, ali sam ga poderala zajedno s
katalozima.
 3.

10. srpnja 1944.

Mislila sam da neću prekršiti svoje obećanje ako na Commonu
slučajno sretnem Mauricea, pa sam izašla poslije zajutarka a onda
opet poslije objeda pa rano uvečer i šetala se unaokolo, ali ga nisam
vidjela. Nisam mogla ostati vani poslije šest, jer je Henry imao goste
na večeri. Govornici su opet bili na Commonu kao u lipnju, a čovjek s
oteklinom na licu još je uvijek napadao kršćanstvo, ali nitko se nije na
nj obazirao. Pomislila sam, kad bi me bar on mogao uvjeriti da čovjek
ne mora drţati obećanje nekome u koga ne vjeruje i da se čuda ne
dogaĎaju, i prišla sam i neko ga vrijeme slušala, ali sam se stalno
osvrtala ne bih li slučajno ugledala Mauricea. Čovjek je govorio i o
postanku EvanĎelja i kako je najranije EvanĎelje napisano više od sto
godina od Kristova roĎenja. Nikad nisam znala da su tako rana, ali
nisam razumjela zašto je tako vaţno kad je legenda nastala. A zatim je
govornik rekao da Krist u EvanĎelju nikad nije tvrdio da je Bog. Ali,
je li uopće postojao taj čovjek Krist i što uopće znači EvanĎelje u
usporedbi s patnjom čekanja i patnje što ne vidim Mauricea? Neka
ţena sijede kose dijelila je male posjetnice, na kojima je bilo otisnuto
ime, Richard Smythe, i njegova adresa u Cedar Roadu; bio je to poziv
svima neka doĎu i osobno s njim razgovaraju. Neki slušatelji su odbili
primiti posjetnice i otišli kao da ţena skuplja milodare, a drugi ih
bacili na travu. Vidjela sam kako je neke pokupila, vjerojatno zbog
štednje. Činilo se to vrlo tuţno — uţasna oteklina, pripovijedanje o
nečem što nikoga ne zanima, a odbačene posjetnice bile su kao
odbačeno prijateljstvo. Stavila sam karticu u dţep i nadala se da me je
vidio kako to činim.
Na večeru je došao Sir William Mallock. On je bio jedan od
savjetnika Lloyda Georgea u pitanju nacionalnog osiguranja, vrlo star
i ugledan čovjek. Henry naravno više nije imao veza s mirovinama,
ali ga taj predmet dalje zanima i rado se sjeća onih dana. Nije li on
radio na mirovinama za udovice kad smo Maurice i ja prvi put
zajedno večerali i kad je sve počelo? Henry je počeo dugu debatu s
Mallockom punu statistike o tome bi li mirovine udovica dosegle istu
onu visinu koju su imale prije deset godina, kad bi im se mirovina
podigla za jedan šiling. Nisu se slagali u pitanju ţivotnih troškova;
bila je to vrlo akademska diskusija, jer su obojica tvrdili da nacija ne
bi mogla podnijeti povišenje mirovina. Morala sam razgovarati s
Henryjevim šefom u Ministarstvu sigurnosti, a ništa mi nije palo na
pamet o čemu sam mogla razgovarati, osim o V-1, i odjednom sam
poţeljela da svima ispripovijedam kako sam sišla niza stube i kako
sam našla Mauricea zatrpanog. Htjela sam im reći, da sam bila gola,
jer nisam imala vremena da se obučem. Bi li se Sir William Mallock
barem osvrnuo, i bi li Henry i čuo? Imao je divnu sposobnost da ništa
ne čuje, osim ono o čemu se upravo razgovara, a predmet razgovora
tog časa bio je indeks ţivotnih troškova za 1943. Htjela sam im reći
da sam bila gola, jer smo Maurice i ja čitavu večer vodili ljubav.
Pogledala sam Henryjeva šefa. Njegovo ime je Dunstan. Imao je
slomljen nos, a njegovo zgnječeno lice podsjećalo je na lončarske
otpatke — lice odbijeno za izvoz. Jedino je znao, pomislila sam, da se
smiješi: i ne bi se naljutio i ostao bi ravnodušan — on bi to prihvatio
kao nešto što čine ljudska bića. Imala sam osjećaj da moram učiniti
samo prvi korak, pa će on odgovoriti. Pitala sam se: zašto ne bih?
Zašto ne bih pobjegla iz te pustinje, pa makar na pol sata? Ništa nisam
osjećala za strane ljude, samo za Mauricea. Ne mogu cijelog svog
ţivota ostati sama s Henryjem a da mi se nitko ne divi, da nikoga ne
uzbudim, da slušam kako Henry razgovara s drugim ljudima, da se
skamenjujem pod kapanjem razgovora kao onaj polucilindar siga u
Cheddar spiljama.
15. srpnja 1944.
Ručala s Dunstanom u Jardin des Gourmets. Rekao je...
21. srpnja 1944.
Popila nekoliko čaša pića s Dunstanom kod kuće, dok je on čekao
Henryja. Sve je išlo...
23. srpnja 1944.
Večerala sa D. Poslije je došao sa mnom kući na još jednu čašicu. Ali
nije uspjelo; nije uspjelo.
23. — 30. srpnja 1944.
Telefonirao D. Rekla da nisam doma. Pošla na put s Henryjem.
Civilna zaštita u juţnoj Engleskoj. Konferencija sa šefovima civilne
protuavionske zaštite i gradskim inţenjerima. Problem štete od
eksplozija. Problemi dubokih skloništa. Problem da se čovjek pravi da
je ţiv. Henry i ja spavamo jedno pokraj drugog noć na noć kao figure
na nadgrobnim spomenicima. U novom pojačanom skloništu u
Bigwell-on-Sea načelnik civilne zaštite me poljubio. Henry otišao u
drugu prostoriju s gradonačelnikom i inţenjerom, a ja zaustavila
načelnika zaštite, dodirnula mu ruku i postavila pitanje o ugraĎenim
čeličnim leţajima u kabini, nešto glupo o tome zašto nema dvostrukih
leţajeva za oţenjene. Htjela sam ga navesti da me poljubi. On me
okrenuo i pritisnuo o jedan leţaj, tako da me metal zabolio u leĎima, i
poljubio me. Zatim je izgledao tako začuĎen da sam se nasmijala i
uzvratila mu poljubac. Ali ništa nije uspjelo. Zar više nikad neće
uspjeti? Gradonačelnik i Henry su se vratili. Govorio je: — U slučaju
nuţde moţemo naći mjesta za dvije stotine. — Te noći, dok je Henry
bio na sluţbenoj večeri, zamolila sam glavnu telefonsku centralu da
mi da Mauriceov broj. Leţala na krevetu i čekala spoj. Rekla sam
Bogu: odrţala sam svoje obećanje šest tjedana. Ne mogu u Tebe
vjerovati, ne mogu Te voljeti, ali sam odrţala obećanje. Ako opet ne
oţivim, postat ću drolja, jednostavno drolja. Sama ću sebe namjerno
uništiti. Svake ću se godine sve više navikavati. Hoće li se Tebi to
nešto više svidjeti nego da prekršim svoje obećanje? Bit ću poput onih
ţena po barovima što se glasno smiju, a oko njih se tiska po trojica
muškaraca, diraju ih bez intimnosti. Već se raspadam na komadiće.
Strpala sam slušalicu uz rame, a telefonska centrala je odgovorila: —
Sad nazivamo vaš broj. — Rekla sam Bogu: ako on odgovori, vraćam
se sutra. Točno sam znala gdje stoji njegov telefon pokraj kreveta.
Jednom sam ga u snu oborila, udarivši ga rukom. Glas jedne djevojke
reče: — Halo — a ja sam gotovo spustila slušalicu. Ţeljela sam da
Maurice bude sretan, no jesam li ţeljela da baš tako brzo naĎe sreću?
Noćas me spopala muka u ţelucu; ali mi je logika pritekla u pomoć,
pa sam počela diskutirati sa svojim razumom — zašto on ne bi bio
sretan? Ostavila si ga; ti ţeliš da on bude sretan. Rekoh: — Mogu li
razgovarati s gospodinom Bendrixom?
Ali sve je propalo. On moţda ne bi ni htio da ja sada prekršim svoje
obećanje; moţda je našao neku koja će ostati s njim, jesti s njim, ići
svakamo s njim, spavati s njim jednu noć za drugom, sve dok mu se
ne osladi i postane navika, odgovarati mjesto njega na telefonske
pozive. Onda glas reče: — Gospodin Bendrix nije ovdje. Otišao je na
nekoliko tjedana. Ja sam u meĎuvremenu unajmila njegov stan.
Spustila sam slušalicu. Najprije sam bila sretna, a zatim sam opet
postala nesretna. Nisam znala gdje je. Izgubili smo vezu. U istoj
pustinji, moţda traţeći isti izvor, ali ne videći jedno drugo, uvijek
sami. Jer da smo bili zajedno to ne bi bila pustinja. Rekla sam Bogu:
Dakle to je to. Počinjem vjerovati u Tebe, a ako budem vjerovala u
Tebe, ja ću Te mrziti. Imam slobodnu volju da prekršim svoje
obećanje, zar ne, ali nemam snage da bilo što postignem ako ga
prekršim. Dopustio si da telefoniram, a onda si mi pred nosom
zatvorio vrata. Pustio si me da griješim, ali si mi oduzeo plodove
moga grijeha. Pustio si me da pobjegnem s Dunstanom, ali mi nisi
dopustio da u tome uţivam. Natjerao si me da otjeram ljubav, a onda
kaţeš da za mene nema ni poţude. Što očekuješ da ću sada uraditi,
Boţe? Kamo da idem odavle?
Kad sam išla u školu učila sam o jednom kralju — bio je to jedan od
Henryja, onaj koji je dao ubiti Becketa — i on se, kad je vidio da su
njegovi neprijatelji zapalili njegovo rodno mjesto, zakleo, jer mu je to
Bog učinio, »zbog toga što si mi oteo grad koji sam najviše volio,
mjesto gdje sam roĎen i odgojen, ja ću Ti oteti ono što u meni najviše
voliš.« Začudo sjetila sam se te molitve nakon šesnaest godina. Kralj
se tako zakleo na svom konju prije sedam stotina godina, a ja to sada
molim i ponavljam, u hotelskoj sobi hotela Bigwell Regis u Bigwell-
on-Sea: otet ću ti, Boţe, ono što najviše u meni voliš. Nikad nisam
napamet znala Očenaš, ali ovoga se sjećam — je li to molitva? Je li to
ono što u meni najviše voliš?
Što najviše voliš? Da vjerujem u Tebe, mislim da bih vjerovala u
besmrtnu dušu, no je li to ono što Ti voliš? Zar je zbilja moţeš vidjeti
ispod moje koţe? Čak ni Bog ne moţe voljeti nešto što ne postoji, ne
moţe voljeti nešto što ne moţe vidjeti. Kad me on pogleda, vidi li
nešto što ja ne vidim? Mora da je to krasno kad on to moţe voljeti.
Previše od mene traţi da vjerujem — da u meni ima nešto vrijedno
ljubavi. Ţelim da mi se muškarci dive, ali to je smicalica koju se nauči
u školi — pokret očiju, boja glasa, laki dodir prstima na ramenu ili na
glavi. Kad oni misle da im se divite, oni će vam se diviti što imate
dobar ukus, a kad vas oboţavaju, za trenutak imate iluziju da tu ima
nešto što je vrijedno divljenja. Cijeli svoj ţivot pokušavala sam ţivjeti
u toj iluziji — to je umirujući lijek koji mi pomaţe da zaboravim da
sam beštija i laţljivka. Ali što Ti onda moţeš voljeti u ovakvoj beštiji
i laţljivki? Gdje nalaziš tu besmrtnu dušu o kojoj toliko
pripovijedaju? Gdje vidiš u meni tu divnu stvar vrijednu ljubavi —
baš u meni izmeĎu svih ljudi? Mogu razumjeti da to nalaziš u Henryju
— mom Henryju, hoću reći. Moţeš to naći u Mauriceu. On je
plemenit i dobar i strpljiv i voli me, uvijek me voli. On voli čak i
svoje neprijatelje. Ali u toj beštiji i laţljivki, gdje nalaziš išta što se
moţe voljeti?
Kaţi mi to, Boţe, a ja ću se latiti da Ti to otmem zauvijek. Kako je
kralj odrţao svoje obećanje? Ţeljela bih da se mogu sjetiti. Ničeg
drugog se ne sjećam osim što je naredio da ga redovnici bičuju na
Becketovom grobu. To ne zvuči kao odgovor. Mora da se to dogodilo
prije. Henry opet noćas nije kod kuće. Ako siĎem dolje u bar i
slučajno upoznam kojega muškarca i odvedem ga na plaţu pa legnem
s njim izmeĎu pješčanih humaka, zar Ti neću oteti ono što najviše
voliš? Ali ne vrijedi. To više ne ide. Ne mogu Te raniti, ako u tome
ništa ne uţivam. Mogla bih isto tako zabadati u sebe čavle kao što su
činili pustinjaci. Pustinja. Hoću učiniti nešto u čemu ću uţivati i što će
Tebe raniti. Inače što je to nego samo obamiranje, a to je kao neki
izraz vjerovanja. I vjeruj mi, Boţe, ja još u Tebe ne vjerujem još ne
vjerujem u Te.
 4.

12. rujna 1944.

Objedovala kod Petera Jonesa i kupila novu svjetiljku za Henryjevu
radnu sobu. Usiljen objed, okruţena drugim ţenama. Nigdje
muškarca. Kao da sam bila dio neke vojničke čete. Gotovo osjećaj
mira. Poslije otišla na Piccadilly u kino s jednosatnim programom
kratkih filmova i vidjela ruševine u Normandiji i dolazak nekog
američkog političara. Ništa nemam da radim do sedam kad dolazi
Henry. Sama popila nekoliko čašica pića. Bila je to pogreška. Moram
li se odreći i pića? Ako izbacim sve, kako ću postojati? Ja sam bila
osoba koja je voljela Mauricea, a provodila se s drugim muškarcima i
uţivala u piću. Što se dogaĎa kad čovjek raskrsti sa svim onim što
čini njegovo ja? Henry se vratio. Primijetila sam da je zbog nečeg vrlo
zadovoljan: očigledno je ţelio da ga pitam zbog čega, ali nisam htjela.
Ipak mi je rekao u krevetu: — Predlaţu me za O. B. E.
— Što je to? — upitah.
Prilično se začudio što ja to ne znam. Objasnio je da će iduća etapa za
godinu dvije, kad bude šef svog odjela, biti C. B. E, »a poslije toga«
— rekao je — kad odem u mirovinu, vjerojatno će mi dati K. B. E.
— To je konfuzno — rekoh — zar se ne moţeš drţati istih slova?
— Zar ti ne bi bilo drago da budeš Lady Miles? — upita Henry, a u
meni se nešto pobuni: jedino što ţelim jest da budem gospoĎa
Bendrix, ali sam tu nadu zauvijek napustila. Lady Miles — koja nema
ljubavnika i ne pije, nego razgovara sa Sir Williamom Mallockom o
mirovinama. Gdje bi moje ja bilo cijelo to vrijeme?
Sinoć sam promatrala Henryja dok je spavao. Tako dugo dok sam bila
ono što zakon naziva okrivljenom strankom, mogla sam ga gledati s
privrţenošću kao da je dijete kome je potrebna moja zaštita. Sad sam
bila ono što nazivaju neduţnom, i on me stalno dovodi do ludila.
Imao je tajnicu koja mu je kadšto telefonirala kući. Rekla bi: — Oh,
gospoĎo Miles, je li H. M. doma? — Sve tajnice upotrebljavaju te
nepodnošljive inicijale, što ne znači intimnost već kolegijalnost. H.
M. — razmišljala sam gledajući ga kako spava — H. M. His Majesty9
i supruga His Majestyja. Kadšto bi se nasmiješio u snu kao da kaţe:
da, vrlo zabavno, ali bolje da se nastavi s poslom, zar ne?
Jednom sam ga bila upitala: — Jesi li ikad imao koju avanturu s
nekom tajnicom?
— Avanturu?
— Ljubavnu avanturu.
— Ne, naravno da nisam. Kako si došla na tu pomisao?
— Ne znam. Jednostavno me zanima.
— Nikad nisam volio neku drugu ţenu — reče on i poče čitati
večernje novine. Nisam mogla a da se ne upitam: zar je moj muţ tako
neprivlačan da ga nikad nijedna ţena nije poţeljela? Osim mene,
naravno. Mora da sam ga nekoć na neki način ţeljela, ali sam
zaboravila zašto; i bila sam premlada da bih znala što izabirem. To je
tako nepravedno. Dok sam voljela Mauricea, voljela sam Henryja, a
sada sam, što se kaţe, dobra i nikoga uopće ne volim. A ponajmanje
Tebe.

9
His Majesty = Njegovo Veličanstvo; engl. (Prev.)
 5.

8. svibnja 1945.
Sišli smo u St James's Park uvečer da promatramo proslavu dana
pobjede. Pokraj vode obasjane reflektorima, izmeĎu zgrade
konjaničke garde i kraljevske palače bilo je vrlo tiho. Nitko nije vikao
niti pjevao niti se opio. Ljudi su po dvoje sjedili na travi, drţeći se za
ruke. Vjerujem da su bili sretni, jer je tada bio mir i više nije bilo
bombi. Rekoh Henryju: — Ne sviĎa mi se ovaj mir.
— Razmišljam kamo će me premjestiti iz ministarstva sigurnosti.
— U ministarstvo informacija? — upitah pokušavajući da budem
zainteresirana.
— Ne, ne, to ne bih prihvatio. Ono je puno privremenih drţavnih
sluţbenika. Kako bi ti se sviĎalo ministarstvo unutrašnjih poslova?
— Sve što se tebi sviĎa, Henry — rekoh. Uto je kraljevska obitelj
izašla na balkon, a gomila svijeta je vrlo pristojno zapjevala. Nisu to
bili voĎe poput Hitlera, Staljina, Churchilla, Roosvelta: bila je to
jednostavno obitelj koja nikome nije ni šta naţao učinila. Poţeljela
sam da je Maurice uz mene. Ţeljela sam početi iznova i da i ja takoĎer
pripadam jednoj obitelji.
— Vrlo dirljivo, zar ne? — reče Henry. — Eto, sada svi moţemo
noću mirno spavati — kao da smo igda noću radili što drugo već
samo mirno spavali.
10. rujna 1945.
Moram biti razumna. Prije dva dana kad sam ispraznila svoju staru
torbicu — Henry mi je neočekivano darovao novu kao »dar mira« —
zacijelo ga je stajala mnogo novaca — našla sam posjetnicu na kojoj
je pisalo: »Richard Smythe, 16 Cedar Road, privatno i savjeti, dnevno
od 4 do 6. Svatko je dobro došao.« Pomislila sam: — Dosta su sa
mnom nemilo postupali. Sad ću uzeti drukčiji lijek. Ako me on uspije
uvjeriti da se ništa nije dogodilo, da moje obećanje ne vrijedi, pisat ću
Mauriceu i upitati ga ţeli li nastaviti. Moţda ću čak napustiti Henryja.
Ne znam. Ali najprije moram biti razumna. Vi še neću biti histerična.
Bit ću razumna. I tako sam otišla i pozvonila u Cedar Roadu.
Sad se pokušavam sjetiti što se dogodilo. GospoĎica Smythe je
pripremila čaj i poslije čaja otišla ostavivši me nasamu s njenim
bratom. Pitao me kakve imam poteškoće. Sjedila sam na sofi
presvučenoj satiniranom tkaninom, a on je sjedio na prilično tvrdom
stolcu s mačkom u krilu. Gladio je mačku, i imao je lijepe ruke, ali
meni se nisu sviĎale. Gotovo da mi se više dopala jagodasta oteklina,
ali on je namjerno sjedio tako da mi je pokazivao samo zdravi obraz.
Rekoh: — Recite zašto ste tako sigurni da nema Boga?
Promatrao je svoje ruke što su gladile mačku, i meni ga je bilo ţao, jer
se ponosio svojim rukama. Da njegovo lice nije bilo nagrĎeno, moţda
se s time ne bi ponosio.
— Slušali ste moje govore na Commonu?
— Da — rekoh.
— Tamo moram postavljati stvari u vrlo jednostavnom obliku da
potaknem ljude da sami razmišljaju. Vi ste počeli sami razmišljati?
— Mislim da jesam.
— U kojoj ste Crkvi odgojeni?
— Ni u kojoj.
— Znači niste kršćanka?
— Moţda sam krštena — to je društveni običaj, zar ne?
— Ako ni u što ne vjerujete, zašto traţite moju pomoć?
Zaista, zašto? Nisam mu mogla ispripovijedati o Mauriceu kako je
leţao ispod vrata i o svom obećanju. Zasad još nisam mogla. A to nije
bilo sve, jer koliko sam obećanja dala i prekršila u ţivotu? Zašto je
ovo obećanje trajno ostalo, poput neke ruţne vaze dobivene na dar od
nekog prijatelja; čovjek čeka da je sluţavka razbije; godinama ona
razbija vrijedne predmete, a ruţna vaza ostaje. Zapravo nikad prije
nije mi to pitanje palo na um, a sada ga je baš on morao ponoviti.
Rekoh: — Nisam sigurna da ne vjerujem. Ali i ne ţelim vjerovati.
— Pripovijedajte mi — reče on, i kako je zaboravio ljepotu svojih
ruku i okrenuo prema meni svoj ruţni obraz zaboravivši se u ţelji da
pomogne, počela sam pripovijedati — o onoj noći i kako je pala
bomba i o onom glupom zavjetu.
— I vi zbilja vjerujete — reče on — da je moţda...
— Da.
— Pomislite na tisuće ljudi širom cijelog svijeta koji se ovog časa
mole, a molitve im ne bivaju uslišane.
— Tisuće su ljudi umirale u Palestini kad je Lazar...
— Mi ne vjerujemo u tu priču, vi i ja, zar ne? — reče on kao da smo
sudionici.
— Naravno da ne vjerujem, ali milijuni ljudi jesu vjerovali. Mora da
su to drţali neophodnim...
— Ljudi ne zahtijevaju da neka stvar bude razumna, ako su im
povrijeĎeni osjećaji. Ljubavnici nisu razumni, zar ne?
— Moţete li razjasniti i ljubav? — upitah.
— Oh da — odgovori on. — U nekih je to ţelja za posjedovanjem,
poput pohlepe; u drugih ţelja da se predaju, da izgube osjećaj
odgovornosti, ţelja da im se netko divi. Kadšto jednostavno ţelja da
se moţe s nekim razgovarati, da predaju svoj teret nekome komu to
neće biti teško. Ţelja da ponovno naĎu oca ili majku. I pod svim tim,
naravno, biološki motiv.
Pomislih: — Sve je to istina, ali nema li povrh toga još nešto? Sve
sam ja to u sebi iskopala, i u Mauriceu takoĎer, ali lopata još uvijek
nije dodirnula stijenu. — A ljubav prema Bogu? — upitah ga.
— Sve je to isto. Čovjek je stvorio Boga na svoju sliku, pa je prirodno
da ga voli. Znate ona ogledala na sajmovima što izobličuju. Čovjek je
napravio i jedno ogledalo koje uljepšava, u kojem sebe vidi lijepa i
moćna i pravedna i razumna. To je njegova predodţba o samom sebi.
On se ovdje lakše prepoznaje nego u ogledalu koje izobličuje i koje
ga nagoni da se smije, a kako li on sam sebe voli u ovom ogledalu.
Dok je govorio o ogledalima koja izobličuju i poljepšavaju, nisam se
mogla sjetiti o čemu on to zapravo pripovijeda, jer sam razmišljala o
onom vremenu od njegova puberteta kad se cijelo to vrijeme gledao u
ogledalo i jednostavnim namještanjem glave pokušavao da ga
ogledala uljepšavaju, a ne izobličuju. Pitala sam se zašto nije pustio
dovoljno dugu bradu da sakrije oteklinu; moţda na tom mjestu nije
rasla dlaka, ili moţda zbog toga što je mrzio obmanu? Palo mi je na
pamet da je to čovjek koji zaista voli istinu, ali tu je opet bila ta riječ
— ljubav, a bilo je sasvim jasno na koliko se ţelja njegova ljubav
prema istini mogla razdijeliti. Naknada za nedostatak od roĎenja,
čeţnja za vlašću, ţelja da mu se dive, to više što njegovo jadno
sablasno lice nikad neće moći pobuditi poţudu. Obuzela me strašna
ţelja da mu lice dodirnem rukom, da ga tješim ljubavnim riječima,
trajnim kao što je trajna njegova oteklina. Činilo mi se kao onda kad
sam ugledala Mauricea pod vratima. Ţeljela sam se moliti, pridonijeti
neku pretjeranu ţrtvu samo da se izliječi, ali mi nije preostalo ništa što
bih mogla ţrtvovati.
— Draga moja — reče on — izostavite iz toga po misao o Bogu. To
je samo pitanje vašeg ljubavnika i vašeg muţa. Nemojte tu stvar
brkati s fantomima.
— Ali kako da se odlučim — ako ne postoji nešto kao što je ljubav?
— Morate se odlučiti za ono što će na kraju krajeva biti najveća sreća.
— Vjerujete li vi u sreću?
— Ne vjerujem ni u kakvu potpunu sreću.
Pomislila sam da je njegova jedina sreća koju ikad moţe postići ovo:
pomisao da moţe utješiti, savjetovati, pomoći, spoznaja da moţe
nekome koristiti. To ga svakog tjedna tjera na Common da govori
ljudima koji naiĎu pa odu ne pitajući ga ništa, a njegove posjetnice
bacaju na tratinu. Ima li ljudi koji tako često dolaze kao što sam ja
danas došla? Pitala sam ga: — Imate li mnogo posjetilaca?
— Ne — reče on. Njegova ljubav prema istini bila je jača od njegova
ponosa. On reče: — Nakon dugog vremena — vi ste prva.
— Koristio mi je razgovor s vama — rekoh. — Vi ste mi razbistrili
mnoge pojmove. — To je bila jedina utjeha koju mu čovjek moţe
pruţiti — podrţati njegovu iluziju.
On reče stidljivo: — Ako imate vremena, zaista bismo mogli početi
od početka i ići do korijena pitanja. Hoću reći, na filozofske
argumente i povijesne dokaze.
Vjerojatno sam odgovorila nešto izbjegavajući otvoren odgovor, jer
on nastavi: — To je zaista vaţno. Ne smijemo potcjenjivati svoje
neprijatelje. Oni imaju svoje argumente.
— Imaju?
— Da, ali to nisu čvrsti argumenti, već nešto površno. To su varavi
dokazi.
Promatrao me zabrinuto. Mislim da se pitao nisam li i ja jedna od
onih koje samo prolaze. Činilo se da malo traţi kad nervozno reče: —
Jedan sat na tjedan. To bi Vam mnogo pomoglo. — A ja pomislih: zar
ja nemam sada i previše vremena? Mogu čitati knjigu ili ići u kino, a
ne shvaćam riječi ni slike ne pamtim. Ja i moja nesreća — stalno mi
bubnja u ušima i puni oči suzama. Ovo poslijepodne načas sam ih
zaboravila. — Da — rekoh — doći ću. Lijepo je od vas što nalazite
vremena i za mene. — Rekoh to zgrtajući svu nadu koju sam mogla u
njegovo krilo, moleći se Bogu od kojeg me obećao izliječiti: — Daj
da mu pomognem.

2. listopada 1945.
Danas je bilo jako vruće i sipila je kiša. Otišla sam u mračnu crkvu na
uglu Park Roada da tamo malo posjedim. Henry je bio kod kuće, a ja
ga nisam ţeljela vidjeti. Kad je bio kod kuće, pokušala sam da za
zajutrakom budem srdačna, prijazna za objedom i večerom, ali sam
kadšto zaboravila na to; on je ipak bio srdačan. Eto, dvoje ljudi koji su
cijelog ţivota srdačni jedno prema drugom. Kad sam ušla i sjela i
osvrnula se naokolo, vidjela sam da je to rimokatolička crkva, puna
sadrenih kipova i loše umjetnosti, realističke umjetnosti. Mrzim te
kipove, to raspelo, sve to isticanje ljudskog tijela. Nastojala sam
pobjeći od ljudskog tijela i svega onoga što mu je potrebno. Mislila
sam da bih mogla vjerovati u neku vrst Boga koji nije sličan nama,
nešto neodreĎeno, bez oblika, svemirsko — čemu sam ja nešto
obećala, a koje mi je nešto dalo zauzvrat — nešto što se proteţe iz
neodreĎenosti u stvaran ljudski ţivot, poput guste pare koja se
provlači izmeĎu stolaca i zidova. Jednog dana i ja ću postati dio te
pare — i zauvijek pobjeći od sebe same. A onda sam ušla u tu mračnu
crkvu u Park Roadu i ugledala sva ona tijela kako stoje oko mene na
svim oltarima — odvratni sadreni kipovi spokojnih lica. Sjetila sam se
da katolici vjeruju u uskrsnuće tijela, onog tijela koje sam zauvijek
htjela uništiti. Ovom tijelu nanijela sam toliko rana. Pa kako bih
mogla poţeljeti da ga sačuvam za vječnost. Iznenada sam se sjetila
jedne Richardove izreke — kako ljudska bića izmišljaju doktrine da
bi zadovoljila svoje ţelje, i pomislila sam kako griješi. Kad bih ja
izmislila neku doktrinu, postavila bih da se tijelo ponovno ne rodi, da
istrune sa svim prošlogodišnjim crvima. Čudno je to kako se ljudska
duša njiše amo-tamo, od jedne krajnosti do druge. Leţi li istina u
nekoj točki putanje njihala, u točki u kojoj njihalo nikad ne miruje, a
ne na sporoj vertikali gdje se na kraju njiše kao zastava bez vjetra, već
pod nekim kutom, bliţe jednoj krajnosti nego drugoj? Kad bi barem
neko čudo moglo zaustaviti njihalo pod kutom od šezdeset stupnjeva,
čovjek bi mogao povjerovati da je istina tamo. Pa njihalo se i danas
njihalo, a ja sam razmišljala o Mauriceovu tijelu umjesto o svom.
Razmišljala sam o izvjesnim crtama koje mu je ţivot urezao u lice,
crtama koje su isto tako lične, kao što su crte njegova rukopisa.
Razmišljala sam o svjeţoj brazgotini na njegovu ramenu, koju ne bi
zadobio da nije jednom zgodom pokušao zaštiti tijelo drugog čovjeka
od zida koji se rušio. Nije mi htio reći zašto je ta tri dana proveo u
bolnici; Henry mi je to ispripovijedao. Ta brazgotina bila je dio
njegova karaktera kao i njegova ljubomora. I tako sam razmišljala,
ţelim li da to tijelo bude para (moje da, ali njegovo?), i spoznala sam
da ţelim da ta brazgotina traje kroz svu vječnost. Ali bi li moja para
mogla voljeti tu brazgotinu? Tada sam počela ţeljeti da i moje tijelo
koje sam mrzila postoji, ali samo zbog toga što je moglo voljeti tu
brazgotinu. Moţemo voljeti u duhu, ali moţemo li voljeti samo
duhom? Ljubav se stalno širi tako da moţemo voljeti čak i svojim
neosjetljivim noktima; volimo čak i svojom odjećom tako da rukav
moţe osjetiti rukav.
Richard ima pravo, pomislih, mi smo izmislili uskrsnuće tijela, jer su
nam potrebna naša tijela, i odmah sam priznala da on ima pravo, a da
je ovo bajka koju pričamo jedno drugom za utjehu; otad više nisam
osjećala nikakvu mrţnju prema tim kipovima. Oni su bili kao obojene
slike u Hansu Andersenu; bili su poput loše poezije, ali netko je
osjetio potrebu da je napiše, netko tko nije bio tako ponosan da te
kipove radije sakrije nego da izloţi svoju glupost. Hodala sam crkvom
promatrajući te kipove jednog za drugim. Pred najruţnijim od svih —
ne znam koja je to bila svetica — molio je jedan sredovječan čovjek.
Spustio je pokraj sebe svoj polucilindar, a u polucilindru bilo je
nekoliko korijena celera umotanog u novinski papir.
A na oltaru, naravno, bilo je i jedno tijelo — tako poznato tijelo,
poznatije od Mauriceova, tako poznato da mi nikad nije palo na pamet
da je to tijelo sa svim tjelesnim dijelovima, čak s onim dijelovima
koje je sakrivala tkanina oko bokova, što je bila jedina odjeća. Sjetila
sam se jednog takvog tijela u nekoj španjolskoj crkvi koju sam bila
posjetila s Henryjem, tijela s kojeg je tekla krv skrletne boje iz očiju i
ruku. To mi se smučilo. Henry je ţelio da se divim stupovima iz
dvanaestog stoljeća, ali mi je bilo zlo i ţeljela sam izaći na svjeţi
zrak. Pomislila sam: — Ovi ljudi vole okrutnost. Para ne bi mogla
šokirati krvlju i kricima.
Kad sam izašla na plaţu, rekla sam Henryju: — Ne mogu podnijeti
sve te obojene rane. — Henry je bio vrlo razborit; on je uvijek
razborit. On reče: — Naravno, to je vrlo materijalistička vjera. Puna
magije...
— Zar je magija materijalistička? — upitah.
— Jest. Daţdevnjakovo oko i ţablja noga, prst djeteta koje se ugušilo
pri porodu. Ništa ne moţe biti više materijalističko od toga. Oni još
uvijek vjeruju da u misi dolazi do pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv
Isusovu.
Sve sam to znala, ali sam mislila da je to više manje nestalo za
vrijeme reformacije, osim, naravno, za sirotinju. Henry me je ispravio
(kako je često Henry ispravio moje zbrkane misli): — Materijalizam
nije samo razmišljanje siromaha — reče on. — I neki najizvrsniji
umovi bili su materijalisti: Pascal, Newman; tako oštroumni u nekim
smjerovima, a tako nemilosrdno praznovjerni u drugim. Moţda ćemo
jednog dana znati zašto; moţda je to neki nedostatak u ţlijezdama.
I tako sam danas gledala to materijalno tijelo na tom materijalnom
kriţu i pitala se: kako je svijet mogao tamo zabiti čavlima u paru?
Para, naravno, ne osjeća ni bol ni radost. Bilo je to samo moje
praznovjerje kad sam zamišljala da ona moţe odgovoriti na moje
molitve. Dragi Boţe, rekla sam, a trebalo je da kaţem: draga paro.
Rekla sam da mrzim, ali kako se moţe mrziti paru? Mogla bih mrziti
taj lik na kriţu s njegovim prisvajanjem prava na moju zahvalnost —
»Ja sam ovo propatio zbog tebe«, ali paru... A ipak Richard je
vjerovao u nešto još ništavnije od pare. Mrzio je bajku, borio se protiv
bajke, shvaćao je bajku ozbiljno. Ja ne bih mogla mrziti Ivicu i
Maricu, ne bih mogla mrziti njihovu kućicu od šećera kao što je on
mrzio legendu o raju. Dok sam bila dijete, mogla sam mrziti zlu
kraljicu iz Snjeguljice, ali Richard nije mrzio svog Đavola iz bajke.
Đavao ne postoji, ni Bog ne postoji, ali sva njegova mrţnja bila je
uperena protiv dobrog lika iz vilinske bajke, ne protiv zlog u vilinskoj
bajci. Zašto? Pogledala sam gore na to dobro poznato tijelo,
protegnuto u imaginarnoj boli, spuštene glave kao u čovjeka koji
spava. Pomislila sam: kadšto sam mrzila Mauricea, ali bih li ga mrzila
da ga nisam i voljela? Oh, Boţe, kad bih Te zaista mogla mrziti, što bi
to značilo?
Jesam li ja na kraju krajeva materijalist?, pitala sam se. Imam li neki
nedostatak u ţlijezdama da me tako malo zanimaju te uistinu vaţne
nepraznovjerne stvari i ideje — kao što su Dobrotvorna komisija i
indeks ţivotnih troškova i više kalorija za radničku klasu? Jesam li ja
materijalist jer vjerujem u nezavisan ţivot onog čovjeka s cilindrom,
metal na kriţu, u ove ruke kojima se ne mogu moliti? Pretpostavimo
da Bog postoji i da je imao tijelo poput ovoga — zašto je krivo
vjerovati da je njegovo tijelo postojalo u istoj mjeri kao i moje? Zar bi
ga itko mogao voljeti ili mrziti da nema tijelo? Ne mogu voljeti paru
koja je bila Maurice. To je surovo, to je ţivotinjski, to je
materijalistički, znam, ali zašto da ne budem ţivotinjska i surova i
materijalistička? Izašla sam iz crkve. Kipeći od bijesa, i uprkos
Henryju i sveg razumnog i objektivnog učinila sam nešto što sam
vidjela da ljudi čine u španjolskim crkvama: umočila sam prste u
takozvanu svetu vodicu i učinila nekakav znak kriţa na čelu.
 6.

10. siječnja 1946.

Noćas nisam mogla izdrţati kod kuće, pa sam izašla na kišu. Sjetila
sam se onog trenutka kad sam zarila nokte u svoje dlanove; ja tada
nisam znala da si se to Ti uselio u bol. Rekla sam: — Daj mu da ţivi
— ne vjerujući u Tebe, ali moje nevjerovanje Tebi nije bilo vaţno. Ti
si ga obuhvatio svojom ljubavlju i prihvatio kao ţrtvu. A noćas mi je
kiša promočila kaput i haljinu i koţu, i ja sam drhtala od hladnoće, i
tada kao da sam Te prvi put gotovo voljela. Šetala sam po kiši ispred
Tvojih prozora i ţeljela sam čekati ispred njih cijelu noć, samo da bih
Ti pokazala da nakon svega mogu naučiti da volim i da se više ne
bojim pustinje, jer si Ti bio tamo. Vratila sam se kući i tamo našla
Mauricea s Henryjem. Tako si ga po drugi put vratio u moj ţivot; prvi
put sam Te zbog toga mrzila, a Ti si moju mrţnju kao i moje
nevjerovanje obuhvatio svojom ljubavlju, čuvajući ih da bi mi ih
kasnije pokazao tako da bismo se oboje mogli smijati — kao što sam
se kadšto smijala Mauriceu govoreći:
—Sjećaš se kako smo nekada bili glupi…?
 7.

18. siječnja 1946.

Objedovala sam s Mauriceom prvi put nakon dvije godine; —
telefonirala i zamolila ga da se vidimo, a moj autobus je zapeo u
prometu na Stockwellu i zakasnila sam deset minuta. Načas sam
osjetila nekadašnji strah da će se nešto dogoditi da pokvari dan, da će
se naljutiti na mene. Ali nisam imala ţelju da mu se najprije
umiljavam svojom srdţbom. Kao i toliko drugih stvari čini se da se u
meni ugasila i sposobnost da se srdim. Ţeljela sam ga vidjeti i pitati o
Henryju. U posljednje vrijeme Henry je bio nekako čudan. Bilo je
neobično za njega da izaĎe i s Mauriceom pije u pubu. Henry pije
samo kod kuće ili u svom klubu. Pomislila sam da je moţda
razgovarao s Mauriceom. Čudila bih se da se brine za mene. Otkako
smo se vjenčali nije bilo manje razloga da se brine. Ali kad sam bila s
Mauriceom činilo se da nema drugog razloga da budem s njim osim
da — budem s njim. O Henryju ništa nisam doznala. Od vremena do
vremena Maurice je pokušao da me uvrijedi i uspio je, jer je zapravo
sebi nanosio bol, a ja ne mogu podnositi da on sebe ranjava.
Jesam li prekršila ono staro obećanje s tim što sam objedovala s
Mauriceom? Prije godinu dana tako bih mislila, ali sad ne mislim
tako. U ono vrijeme sve sam to shvaćala doslovno, jer sam se bojala i
jer nisam znala o čemu se sve radi, jer nisam imala povjerenje u
ljubav. Objedovali smo kod Rulesa i bila sam sretna, jednostavno zato
što sam bila s njim. Samo sam na kratko bila nesretna kad smo se
opraštali iznad one rešetke. Vjerovala sam da će me opet poljubiti i
čeznula sam za tim, a zatim me uhvatio napadaj kašlja i taj trenutak je
nestao. Znala sam, kad je odlazio, da razmišlja o svim mogućim
neistinitim stvarima i da ga one bole, a mene su takoĎer boljele jer su
njega boljele.
Htjela sam zaplakati a da me nitko ne vidi, pa sam ušla u Nacionalnu
galeriju portreta, ali na studentski dan — bilo je tamo previše ljudi,
zato sam se vratila u Maiden Lane i ušla u jednu crkvu, koja je uvijek
previše mračna da bi čovjek mogao promatrati svog susjeda. I sjela
sam. Bila je gotovo prazna osim mene i nekog malog čovjeka koji je
ušao i tiho se molio u klupi iza mene. Sjetila sam se kako sam prvi put
bila u jednoj od tih crkava i kako sam ih mrzila. Nisam se molila.
Jednom sam se i previše molila. Rekla sam Bogu, kao što bih rekla
svom ocu, da sam se mogla sjetiti da sam imala oca:
— Dragi Boţe, umorna sam.

3. veljače 1946.
Danas sam vidjela Mauricea, ali on mene nije vidio. Išao je u
»Pontefract Arms«, a ja sam ga pratila. Provela sam jedan sat u Cedar
Roadu — dugi, otegnuti sat, pokušavajući da pratim dokazivanja
jadnog Richarda, a iz njih sam samo izvukla osjećaj izvrnutog
vjerovanja. Zar bi itko mogao tako ozbiljno i tako polemično
raspravljati o jednoj legendi? Ako sam uopće išta razumjela, bila je to
pokoja neobična činjenica koju nisam poznala, a čini mi se da bi ta
činjenica teško pomogla njegovom dokazivanju. Dokazivao je da je
postojao čovjek koji se zvao Krist. Izašla sam osjećajući se umorna i
bespomoćna. Išla sam k njemu da me oslobodi praznovjerja, ali svaki
put kad sam se vratila, njegov fanatizam je još dublje učvršćivao to
praznovjerje. Ja sam pomagala njemu, ali on meni nije. Ili jest? Cijeli
sat uopće nisam mislila na Mauricea, ali se on odjednom pojavio
prelazeći ulicu.
Drţeći ga na oku cijelim sam ga putem pratila. Tako smo često bili
zajedno kod »Pontefract Armsa «. Znala sam u koji bar će otići, što će
naručiti. Bih li ušla za njim, upitala sam se, i naručila piće da vidim
kako se okreće i sve počinje iznova? Jutra bi bila puna nade, jer bih
mu mogla telefonirati, čim Henry ode, a onda bih se radovala
večerima kad bi mi Henry rekao da će se kasno vratiti kući. A moţda
bih sada napustila Henryja. Učinila sam sve najbolje što sam mogla.
Nisam imala novaca da ih donesem Mauriceu, a njegove knjige
donosile su nešto malo više nego što je bilo dovoljno za njega samog.
Ja bih mu tipkala, pa bismo mogli uštedjeti pedeset funti na godinu.
Ne plašim se siromaštva. Uvijek je bolje pruţiti se prema veličini
pokrivača, jer ćeš i onako poţnjeti kako si posijao.
Stajala sam u vratima lokala i promatrala ga kako ide prema baru.
Ako se okrene i ugleda me, rekla sam Bogu, ući ću, ali on se nije
okrenuo. Pošla sam kući, ali sam stalno mislila na nj. Gotovo dvije
godine bili smo stranci. Nisam znala što radi u odreĎeno doba dana,
ali sad on više nije bio stranac jer sam znala kao nekoć gdje se nalazi.
Popio bi još jednu čašu piva, a zatim bi se vratio u onu poznatu sobu
da piše. Njegove dnevne navike bile su još uvijek iste, i ja sam ih
voljela kao što čovjek voli stari kaput. Osjećala sam se zaštićena s tim
njegovim navikama. Nikad nisam voljela nepoznatost.
I pomislila sam kako bih ga mogla učiniti sretnim i kako lako.
Čeznula sam da ga opet vidim kako se smije od sreće. Henry nije bio
kod kuće. Bio je pozvan na objed poslije ureda i telefonirao je da se
neće vratiti do sedam. Čekala bih do šest i trideset, a onda telefonirala
Mauriceu. Rekla bih: dolazim k tebi noćas i sve ostale noći. Sita sam
ţivota bez tebe. Spremila bih modri veliki kovčeg i onaj mali smeĎi.
Uzela bih dovoljno odjeće kao za mjesec dana ljetovanja. Henry je
civiliziran čovjek i za mjesec dana sve bi se pravne stvari sredile,
trenutačna bi gorčina prestala, a sve ostalo što bi mi trebalo od kuće
mogla bih uzeti bez ţurbe. Ne bi bilo mnogo gorčine; Henry i ja više
nismo bili ljubavnici. Brak je postao prijateljstvo, a to prijateljstvo bi
se ubrzo moglo nastaviti kao i prije.
Odjednom sam se osjetila slobodnom i sretnom. Više se neću zbog
Tebe brinuti, rekla sam Bogu dok sam prelazila preko Commona,
postojiš li ili ne postojiš, jesi li Ti Mauriceu pruţio drugu šansu ili
sam ja to sve zamislila. Moţda je to ta druga šansa koju sam molila za
njega. Ja ću ga usrećiti, to je moja druga zakletva, Boţe, i zabrani mi
ako moţeš, zabrani mi ako moţeš.
Popela sam se uza stube u svoju sobu i počela pisati Henryju. »Dragi
Henry«, napisala sam, ali to je zvučalo neiskreno. »Najdraţi« bila je
laţ, i tako je moralo biti kao znancu: — Dragi Henry, tako sam
napisala — Dragi Henry, bojim se da će ti ovo biti priličan udarac, ali
posljednjih pet godina voljela sam Mauricea Bendrixa. Dvije godine
se nismo vidjeli i nismo jedno drugom pisali, ali ne pomaţe. Ja ne
mogu sretno ţivjeti bez njega; zato sam otišla. Znam da dugo
vremena nisam bila osobita ţena, ali uopće nisam bila ničija
ljubavnica od lipnja 1944. tako da smo svi odreda jadni. Nekoć sam
mislila da ću jednostavno samo doţivjeti tu ljubavnu avanturu i da će
ona polagano i sa zadovoljstvom iščeznuti, ali nije se tako dogodilo.
Volim Mauricea više nego sam ga voljela 1939. Čini mi se da sam
bila djetinjasta, ali sad znam da svaki čovjek prije ili poslije mora
izabrati svoj put, inače će napraviti neprilike na sve strane. Zbogom.
Bog te blagoslovio. Precrtala sam »Bog te blagoslovio« tako jako da
se nije moglo pročitati. Zvučalo je samozadovoljno, a uostalom Henry
ne vjeruje u Boga. Zatim sam htjela napisati »Voli te«, ali je ta riječ
bila neprikladna, premda sam znala da je to istina. Ja volim Henryja
na neki svoj neobičan način.
Stavila sam pismo u omotnicu i označila »Vrlo osobno«. Mislila sam
da će to opomenuti Henryja da ga ne otvara ni u čijoj nazočnosti —
jer je mogao dovesti kući kojeg prijatelja, a nisam ţeljela da
povrijedim njegov ponos. Izvukla sam kovčeg i počela spremati
stvari, a onda sam odjednom pomislila: kamo sam stavila pismo?
Odmah sam ga našla i opet pomislila: pretpostavimo da ga u brzini
zaboravim ostaviti u predsoblju, a Henry me čeka i čeka da se vratim
kući. Zato sam pismo odnijela dolje da ga ostavim u predsoblju.
Gotovo sam sve spremila — samo da smotam večernju haljinu, a
Henry neće doći još pola sata.
Upravo sam spustila pismo na stol u predsoblju na vrh popodnevne
pošte kad začuh ključ u bravi. Ponovno sam zgrabila pismo, ne znam
zašto, a onda je ušao Henry. Činio se bolestan i uznemiren. Reče: —
Oh, ti si tu? — i proĎe pokraj mene ravno u svoju radnu sobu. Čekala
sam časak i pošla za njim. Pomislila sam: — Sad mu moram predati
ovo pismo u ruke; za to će biti potrebno više hrabrosti. Kad sam
otvorila vrata ugledala sam ga kako sjedi pokraj kamina da se nije
potrudio da zapali vatru i plače.
— Što je, Henry? — upitah ga. On reče: — Ništa. Jako me boli glava,
to je sve.
Zapalila sam vatru u kaminu. Rekoh: — Imam malo veganina.
— Nemoj se mučiti, — reče on. — Već mi je bolje.
— Kako si proveo današnji dan?
— Oh, gotovo kao i obično. Malo napornije.
— S kim si objedovao?
— S Bendrixom.
— S Bendrixom? — rekoh. — Zašto ne s Bendrixom? Pozvao me na
objed u svoj klub. Uţasno jelo.
Stala sam iza njega i stavila ruku na njegovo čelo. Bilo je neobično
ovo što sam uradila čas prije nego što ću ga napustiti zauvijek. Poslije
vjenčanja on bi to tako meni učinio kad sam bila nervozna i imala
strašne glavobolje, jer ništa nije išlo kako treba. Načas sam zaboravila
da sam se onda samo pretvarala da me je na taj način izliječio. On
stavi svoju ruku na moju pa mi je čvrsto pritisne na svoje čelo. —
Volim te — reče on — Znaš li ti to?
— Znam — rekoh. Mogla sam ga mrziti zbog toga što je to rekao; to
je bilo kao da postavlja svoje pravo na mene. Da me zbilja voliš,
pomislila sam, ponašao bi se kao svaki drugi povrijeĎeni muţ.
Naljutio bi se i tvoja bi me ljutnja oslobodila.
— Ne mogu bez tebe — reče on. Oh, moţeš, ţeljela sam da se
pobunim. Bit će nezgodno, ali moţeš. Jednom si promijenio novine i
brzo si se privikao. To su riječi, konvencionalne riječi
konvencionalnog muţa, i one uopće ništa ne znače; a onda sam
pogledala njegovo lice u ogledalu i vidjela da još plače.
— Henry? — rekoh — Što ti je?
— Ništa. Rekao sam ti.
— Ne vjerujem ti. Je li se nešto dogodilo u uredu?
On reče s nekom čudnom gorčinom — Što bi se tamo moglo
dogoditi?
— Je li te Bendrix na neki način uzrujao?
— Naravno da nije. Kako bi mogao?
Htjela sam maknuti ruku, ali ju je dalje čvrsto drţao. Bojala sam se
što će zatim reći; bojala sam se nepodnošljivog tereta kojim mi je
opterećivao savjest. Maurice je već sada zacijelo kod kuće; da se
Henry nije vratio, ja bih za pet minuta bila s njim. Vidjela bih sreću
umjesto jada. Ako čovjek ne vidi nesreću, ne vjeruje u nju. Svakome
moţemo bol zadati iz daljine. Henry reče: — Draga moja, nisam
mnogo vrijedio kao muţ.
— Ne znam što misliš — rekoh.
— Dosadan sam ti. Moji prijatelji su dosadni. Mi više — znaš — ništa
ne radimo zajedno.
Rekoh: — U svakom braku jednom to mora prestati. Mi smo dobri
prijatelji. — To je trebala da bude taktika za moj bijeg. Kad on to
prihvati, dat ću mu pismo, reći što namjeravam i izići iz kuće. Ali on
je taj mig propustio, i ja sam još ovdje, a vrata su se pred Mauriceom
opet zatvorila. Samo ovaj put za to ne mogu kriviti Boga: sama sam
zatvorila vrata. Henry reče: — Nikad ne mogu o tebi misliti kao o
prijatelju. Čovjek moţe biti bez prijatelja. — Pogleda me iz ogledala i
reče: — Nemoj me ostaviti, Sarah. Ustraj još nekoliko godina.
Pokušat ću... — ali se nije mogao dosjetiti što će to pokušati. Oh, bilo
bi bolje za nas oboje da sam ga napustila prije mnogo godina, ali mu
ne mogu zadati taj udarac kad je prisutan. I sad će uvijek biti tu, jer
sam vidjela kako izgleda njegov jad.
Rekoh: — Neću te napustiti. Obećajem. — Još jedno obećanje koje
moram drţati, a kad sam ga već dala, više nisam mogla izdrţati uza
nj. On je pobijedio, Maurice izgubio, a ja sam ga mrzila zbog njegove
pobjede. Bih li mrzila Mauricea da je on pobijedio? Popela sam se uza
stube i poderala pismo u tako sitne komadiće da ga više nitko ne bi
mogao sastaviti, i gurnula nogom kovčeg pod krevet, jer sam bila
previše umorna da ga ispraznim, i počela pisati ovo. Mauriceova bol
ulazi u njegovo pisanje; u njegovim rečenicama moţe se čuti trzanje
ţivaca. Pa ako bol moţe stvoriti pisca, i ja takoĎer učim pisati,
Maurice. Ţeljela bih samo jednom s tobom razgovarati. Ne mogu
razgovarati s Henryjem. Ni s kim ne mogu razgovarati. Dragi Boţe,
daj mi da razgovaram.
Jučer sam kupila raspelo, jeftino ruţno raspelo, jer sam kupovala na
brzinu. Pocrvenjela sam kad sam zamolila da ga kupim. Mogao me je
netko vidjeti u trgovini. Trebali bi na vrata staviti neprozirna stakla
kao u trgovinama prezervativa. Kad zaključam vrata svoje sobe, mogu
ga izvaditi s dna svoje kutije za nakit. Ţeljela bih da znam jednu
molitvu koja nije ja, pa ja, ja. Pomozi mi. Daj mi da budem sretnija.
Daj mi da uskoro umrem. Ja, ja, ja.
Daj mi da mislim na onu strašnu oteklinu na Richardovu licu. Daj mi
da vidim Henryjevo lice niz koje teku suze. Daj mi da zaboravim
sebe. Dragi Boţe, pokušala sam voljeti, a napravila sam takvu zbrku
od toga. Kad bih mogla voljeti Tebe znala bih kako da volim njih.
Vjerujem u legendu. Vjerujem da si se rodio. Vjerujem da si umro za
nas. Vjerujem da si Bog. Nauči me kako da volim. Ne marim za bol.
Njihovu bol ne mogu izdrţati. Daj da ja i dalje patim, ali ublaţi
njihovu bol. Dragi Boţe, kad bi Ti mogao samo na kratko vrijeme sići
sa svog Kriţa i pustiti mene da se tamo popnem umjesto Tebe. Kad
bih mogla patiti poput Tebe, mogla bih liječiti kao što to Ti činiš.

4. veljače 1946.
Henry danas nije pošao na posao. Ne znam zašto. Pozvao me na
objed, zatim smo otišli u Nacionalnu galeriju, rano večerali i pošli u
kazalište. Ponašao se poput roditelja koji doĎe pred školu i izvede
dijete u šetnju. Ali dijete je bio on.

5. veljače 1946.
Henry računa da u proljeće odemo na odmor u inozemstvo. Ne
moţemo se odlučiti izmeĎu dvoraca u dolini Loire i Njemačke gdje bi
mogao napisati izvještaj o drţanju Nijemaca za vrijeme
bombardiranja. Ţeljela bih da proljeće nikad ne doĎe. Opet počinjem:
ţelim, ne ţelim. Kad bih mogla voljeti Tebe, mogla bih voljeti i
Henryja. Bog je postao čovjekom. On je bio Henry sa svojim
astigmatizmom, Richard sa svojom oteklinom, samo ne Maurice. Kad
bih mogla voljeti rane gubavca, zar ne bih mogla voljeti Henryjevo
dosaĎivanje? Ali mi se čini da bih se okrenula od gubavca da je ovdje
isto tako kao što se zatvaram od Henryja. Ţelim uvijek nešto
dramatično. Umišljam sebi da sam spremna za bol Tvojih čavala, a ne
mogu izdrţati dvadeset četiri sata zemljopisnih karata i Michelinovih
vodiča. Dragi Boţe, ja nisam ni od kakve koristi. Ja sam još uvijek
ista beštija i laţljivka. Makni me s puta.

6. veljače 1946.
Danas sam imala strašnu scenu s Richardom. Govorio mi je o
kontradikcijama u kršćanskim Crkvama; pokušala sam slušati, ali
nisam najbolje uspijevala i on je to primijetio. Odjednom me upita: —
Zbog čega vi dolazite ovamo? — a prije nego sam se snašla, uteče mi:
— Da vas vidim.
— Mislio sam da dolazite učiti — reče on, a ja sam odgovorila da sam
to i htjela reći.
Znala sam da mi ne vjeruje i mislila da će njegov ponos biti
povrijeĎen i da će se naljutiti, ali on se uopće nije naljutio. Ustao je iz
svog naslonjača presvučenog satiniranom tkaninom i sjeo pokraj
mene na baršunastu sofu s one strane s koje se nije vidio njegov
bolesni obraz. On reče: — Mnogo mi znači što vas vidim svaki tjedan
— a tada sam znala da će mi se udvarati. Spustio je svoju ruku na moj
zglob i upitao: — Volite li me?
— Da, Richard, naravno — rekoh — inače ne bih bila ovdje.
— Hoćete li se udati za mene? — upita on, a njegov ponos ga natjera
da me tako upita kao da me pita ţelim li još jednu šalicu čaja.
— Henry bi se mogao usprotiviti —rekoh pokušavajući da to skrenem
u šalu.
— Ništa vas ne bi moglo natjerati da napustite Henryja? — a ja ljutito
pomislih, ako ga nisam ostavila zbog Mauricea, koga Ďavola očekuješ
da ću ga zbog tebe ostaviti?
— Udata sam.
— To ništa ne znači ni vama ni meni.
— Ipak znači — rekoh. — Jednom sam mu to mo rala reći. — Ja
vjerujem u Boga — rekoh — i u sve ostalo. Vi ste me tome naučili.
Vi i Maurice.
— Ne razumijem. — Uvijek ste govorili da su vas svećenici naučili
da ne vjerujete. Pa moţe biti i obrnuto. On pogleda svoje lijepe ruke
— one su mu preostale. Reče vrlo polagano: — Nije me briga što vi
vjerujete. Što se mene tiče moţete vjerovati u cijelu tu glupu torbu
trikova. Ja vas volim, Sarah.
— Ţao mi je — rekoh.
— Volim vas više nego što sve to mrzim. Kad bih s vama imao djecu
dopustio bih vam da ih pokvarite.
— Ne biste trebali tako nešto reći.
— Nisam bogat čovjek. To je jedino mito koje mogu ponuditi — da
se odreknem svoje vjere.
— Ja volim drugoga, Richard.
— Ali ga ne volite mnogo kad se osjećate vezani onom glupom
zakletvom.
Rekoh očajno: — Učinila sam sve najbolje što sam mogla da je
prekršim, ali nije uspjelo.
— Zar me smatrate budalom?
— Zašto?
— Zar da očekujem da ćete voljeti muškarca s ovim — i okrene svoj
ruţni obraz prema meni. — Vi vjerujete u Boga, — reče on. — To je
lako. Vi ste lijepi. Nemate se na što ţaliti, ali zašto da ja volim nekog
Boga koji je ovo dao jednom djetetu?
— Dragi Richard — rekoh — nema ničega tako jako lošeg... —
zatvorila sam oči i stavila usne na njegov ruţni obraz. Načas mi se
smučilo, jer se bojim nakaznosti, a on je mirno sjedio i pustio da ga
cjelivam. Mislila sam da cjelivam bol, a bol pripada Tebi kao što
sreća nikad ne pripada. Volim Te u Tvojoj patnji. Gotovo sam osjetila
metalni okus slane koţe i pomislila: kako si Ti dobar. Mogao si nas
ubiti srećom, a puštaš nas da budemo s Tobom u patnji.
Osjetila sam kako se naglo odmaknuo i otvorila oči. On reče: —
Zbogom.
— Zbogom, Richard.
— Više se ne vraćajte — reče on — ne mogu podnijeti vaše ţaljenje.
— To nije ţaljenje.
— Učinio sam budalu od sebe.
Otišla sam. Nije vrijedilo ostati. Nisam mu mogla reći da mu zavidim
što nosi na sebi znak patnje i što vidi Tebe svaki dan u ogledalu
umjesto one dosadne ljudske stvari koju nazivamo ljepota.

10. veljače 1946.

Nemam potrebe da Ti pišem ili da razgovaram s Tobom, tako sam Ti
počela pisati pismo prije nekoliko dana, i stidjela sam se i poderala
ga, jer se činilo tako glupo pisati pismo Tebi koji znaš sve prije negoli
ja i pomislim. Jesam li igda tako jako voljela Mauricea prije nego što
sam Tebe zavoljela? Ili sam uistinu cijelo vrijeme samo Tebe voljela?
Jesam li dodirnula Tebe kad sam njega dotakla? Jesam li mogla
dodirnuti Tebe a da nisam najprije dodirnula njega, dodirnula ga tako
kao što nikad nisam dodirnula Henryja ili bilo koga? A Maurice me
volio i doticao kao što nikad nije dodirnuo neku drugu ţenu. Ali je li
on volio mene ili Tebe? Jer je on u meni mrzio one stvari koje Ti
mrziš. On je uvijek bio na Tvojoj strani a da toga nije bio svjestan. Ti
si ţelio naš rastanak, ali i on ga je ţelio. Radio je na tome svom
svojom srdţbom i svojom ljubomorom, i radio na tome svojom
ljubavlju. Jer on mi je pruţio toliko mnogo ljubavi, a ja sam njemu
pruţila takoĎer mnogo ljubavi, da osim Tebe ubrzo drugo ništa i nije
ostalo. Ni za jedno ni za drugo. Mogla sam provesti cijeli ţivot
darujući pomalo ljubavi zaredom, dopunjujući je tu i tamo, na ovog ili
onog muškarca. Ali već prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, mi smo
svu svoju ljubav iscrpjeli. Ti si bio tamo učeći nas kako da je
potratimo kao što si učio onog bogataša tako da nam jednog dana ne
preostane ništa drugo osim ove ljubavi prema Tebi. Ali Ti si previše
dobar prema meni. Kad Te molim patnju, Ti mi pruţaš mir. Daj ga i
njemu. Daj mu moj mir — njemu je potrebniji.

12. veljače 1946.

Prije dva dana imala sam divan osjećaj mira i spokojstva i ljubavi.
Ţivot će opet biti sretan, ali sinoć sam sanjala kako se penjem uz
dugačke stube da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek
bila sretna, jer kad se popnem na vrh stuba mi ćemo voditi ljubav.
Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas;
bio je to glas nekog stranca koji je tutnjao poput sirene u magli što
opominje zalutale brodove, i uplašio me. Pomislila sam: napustio je
svoj stan i otišao, a ja ne znam gdje je on. I dok sam silazila niza
stube, podigla se voda i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilo
puno guste magle. Uto sam se probudila. Više nemam mira. Ţelim ga
kao što sam ga nekad ţeljela. Htjela bih s njim jesti sendvič, i piti s
njim u baru. Umorna sam i ne ţelim više nikakve patnje. Ţelim
Mauricea. Ţelim običnu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Boţe, Ti
znaš da sam htjela ţeljeti Tvoju patnju, ali je sad ne ţelim. Uzmi je na
neko vrijeme i daj mi je drugi put.
 ČETVRTA KNJIGA

1.

Više nisam mogao čitati. Neprestano sam preskakao neki odlomak

koji bi me previše zabolio. Ţelio sam otkriti sve o Dunstanu, premda
nisam ţelio otkriti previše, ali sada — pošto sam čitao dalje — sve se
vraćalo u daleko vremensko razdoblje kao neki dosadan datum u
povijesti. I nije imalo vaţnosti za sadašnjost. Ostalo mi je poglavlje
koje je bilo staro tjedan dana. »Ţelim Mauricea. Ţelim običnu
pokvarenu ljudsku ljubav.«
To je sve što ti mogu dati, pomislih. Ne poznam nikakvu drugu
ljubav, ali ako misliš da sam svu potratio griješiš. Ostalo je dovoljno
za naša dva ţivota, i pomislio sam na onaj dan kad je spremila svoj
kovčeg, a ja sam sjedio ovdje, ne znajući da je sreća tako blizu. Bilo
mi je jako drago što nisam znao i što sada znam. Sad sam mogao
nešto poduzeti. Dunstan nije bio vaţan. Pripadnik civilne
protuavionske zaštite nije bio vaţan. Pošao sam do telefona i nazvao
njen broj.
Odgovorila je sluţavka. Rekoh: — Ovdje gospodin Bendrix. Ţelim
razgovarati s gospoĎom Miles. — Ona mi reče neka pričekam. Dok
sam čekao Sarin glas, osjećao sam da mi ponestaje dah kao da sam pri
kraju duge trke. Ali javio se opet glas sluţavke koji mi reče da
gospoĎa Miles nije kod kuće. Ne znam zašto joj nisam vjerovao.
Pričekao sam pet minuta, a onda sam čvrsto nategnuo rupčić preko
mikrofona, i ponovno nazvao.
— Je li gospodin Miles kod kuće?
— Ne, gospodine.
— Mogu li onda razgovarati s gospoĎom Miles? Ovdje Sir William
Mallock. Nakon samo kratke stanke javila se Sarah.
— Dobar večer. Ovdje gospoĎa Miles.
— Znam — rekoh. — Poznam ti glas, Sarah.
— Ti… ja sam mislila…
— Sarah — rekoh — doći ću da te vidim.
— Ne, molim te, nemoj. Slušaj, Maurice. U krevetu sam. Govorim iz
kreveta.
— To bolje.
— Ne budi lud, Maurice. Hoću reći da sam bolesna.
— Onda ćeš me morati vidjeti. Što je, Sarah?
— Oh, ništa. Jaka nahlada. Slušaj, Maurice. — Polagano je rastavljala
riječ po riječ kao neka guvernanta, i to me je naljutilo. — Molim-te-
ne-moj doći- ne-mo-gu-te-primiti.
— Volim te, Sarah, i dolazim.
— Neću biti ovdje. Ustat ću. — Pomislih, ako potrčim, trebat će mi
samo četiri minute da prijeĎem Common; za to vrijeme ona se ne
moţe obući. — Reći ću sluţavki da nikoga ne pusti unutra.
— Ona nema takvu tjelesnu gradu da bi me mogla izbaciti. A mene bi
trebalo izbaciti, Sarah.
— Molim te, Maurice... Ja te molim. Nisam od tebe već dugo ništa
traţila.
— Osim jednog objeda.
— Maurice, nisam baš zdrava. Jednostavno te da nas ne mogu primiti.
Idući tjedan...
— Prošlo je uţasno mnogo tjedana. Hoću da te vidim sad. Večeras.
— Zašto, Maurice.
— Ti me voliš.
— Kako znaš?
— Svejedno. Hoću da te zamolim da poĎeš sa mnom.
— Ali, Maurice, to ti isto tako mogu odgovoriti putem telefona.
Odgovor je: ne.
— Ne mogu te dodirnuti putem telefona, Sarah.
— Maurice, dragi moj. Obećaj da nećeš doći.
— Dolazim.
— Slušaj, Maurice. Uţasno sam bolesna. Imam jake bolove. Ne ţelim
ustati.
— I ne moraš.
— Kunem se da ću ustati i otići iz kuće, ako mi ne obećaš...
— Ovo je za nas oboje vaţnije, Sarah, od nahlade.
— Molim te, Maurice. Molim te. Henry će se uskoro vratiti kući. —
Neka se vrati — i spustih slušalicu.
Ovo je bila gora noć od one kad sam prije mjesec dana sreo Henryja.
Ovaj put je padala susnjeţica umjesto kiše; snijeg je već bio na pol
puta, i kapi su se probijale kroz rupice za dugmad kišnog kaputa;
zasjenile su svjetiljke na Commonu tako da je bilo nemoguće trčati, a
ja i onako nisam mogao brzo trčati zbog svoje noge. Krivo mi je što
nisam ponio dţepnu svjetiljku iz doba rata, jer mi je trebalo dobrih
osam minuta da stignem do kuće na sjevernoj strani. Upravo sam
sišao s pločnika da prijeĎem ulicu, kad se vrata otvoriše, a Sarah
iziĎe. Pomislio sam pun sreće: sad je imam. Znao sam posve sigurno
da ćemo prije nego što proĎe noć opet spavati zajedno. A kad se to
jednom obnovi, sve se moţe dogoditi. Nikad je prije nisam poznao i
nikad prije toliko volio. Što čovjek više pozna, to više voli, pomislim.
Vratilo mi se opet povjerenje.
Previše se ţurila a da bi me mogla vidjeti kroz susnjeţicu preko
širokog kolnika. Skrenula je ulijevo i brzo se udaljavala. Pomislih:
morat će negdje sjesti, pa ću je uhvatiti u klopku. Išao sam za njom na
udaljenosti od dvadesetak metara, ali ona se ni jednom nije osvrnula.
Obišla je Common, prošla pokraj ribnjaka i bombardirane knjiţare,
kao da ide prema podzemnoj ţeljeznici. Pa ako bude potrebno, bio
sam spreman da razgovaram s njom čak i u prepunoj podzemnoj
ţeljeznici. Sišla je niza stube podzemne ţeljeznice i prišla blagajni, ali
nije ponijela torbicu, a kad je pretraţila dţepove, nije našla ni sitniša
— čak ni tri novčića od po pol penija, što bi joj omogućilo da se vozi
amo-tamo od jutra do ponoći. Ponovno se popela uza stube pa prešla
ulicu kojom voze tramvaji. U jednu jazbinu bila je utjerana, a sigurno
se dosjetila i druge. Likovao sam. Bojala se sebe, ali se nije bojala
mene, bojala se sebe i onoga što će se dogoditi kad se sretnemo.
Osjećao sam da sam već dobio igru, i već sam mogao osjećati
izvjesnu samilost prema svojoj ţrtvi. Ţelio sam joj reći: ne brini se,
nemaš se čega bojati, oboje ćemo uskoro biti sretni, noćna mora je
gotovo prošla.
Uto sam je izgubio. Bio sam previše siguran u sebe i dao joj preveliku
prednost. Prešla je cestu dvadeset metara ispred mene (opet sam zbog
bolesne noge zakasnio kad sam se penjao uza stube); jedan tramvaj je
izmeĎu nas prošao i ona je nestala. Moţda je skrenula lijevo niz High
Street ili pošla ravno Park Roadom, ali je nisam mogao vidjeti. Nisam
se jako zabrinuo — ako je ne naĎem danas, naći ću je sutra. Sad sam
znao cijelu tu apsurdnu pripovijest o zavjetu; sad sam bio siguran u
njenu ljubav — ona me u to uvjerila. Ako se dvoje ljudi vole, oni
spavaju zajedno; to je matematička formula, iskušana i dokazana
ljudskim iskustvom.
U High Streetu bio je jedan A. B. C. restoran pa sam i tamo pokušao.
Tamo je nije bilo. Zatim sam se sjetio crkve na uglu Park Roada i
odmah sam znao da je otišla tamo. Slijedio sam je i, zaista, sjedila je
tamo u sporednoj laĎi blizu jednog stupa i ruţnog kipa Djevice. Nije
se molila. Jednostavno sjedila je zatvorenih očiju. Vidio sam je samo
pri svjetlu svijeća ispred kipa, jer je cijela crkva bila vrlo mračna.
Sjeo sam iza nje, kao nekad gospodin Parkis, i čekao. Sad kad sam
znao kraj priče, mogao sam godinama čekati. Bilo mi je hladno i bio
sam prokisao, ali vrlo sretan. Čak sam s blagošću mogao gledati na
oltar i na lik koji je tamo visio. Ona nas obojicu voli, pomislih, ali ako
treba da doĎe do sukoba izmeĎu lika i čovjeka, znam tko će
pobijediti. Ja sam mogao spustiti ruku na njeno bedro ili usne na njene
grudi; lik je zatvoren iza oltara i nije se mogao maknuti da brani svoj
ideal.
Odjednom je počela kašljati, pritiskajući ruku na grudi. Znao sam da
je boli i nisam je mogao ostaviti samu u boli. Prišao sam i sjeo pokraj
nje i stavio ruku na njeno koljeno dok je kašljala. Pomislio sam: kad
bi bar čovjek posjedovao moć da dodirom moţe izliječiti. Kad je
napadaj kašlja prestao, ona reče: — Molim te, pusti me na miru.
— Nikad te neću pustiti na miru — rekoh.
— Što te spopalo, Maurice? Onog dana na objedu nisi bio takav.
— Bio sam ogorčen. Nisam znao da me voliš.
— Zašto misliš da te volim? — zapita ona, ali je pustila da drţim ruku
na njenom koljenu. Onda sam joj ispripovijedao kako je Parkis ukrao
njen dnevnik — nisam ţelio da meĎu nama bude ikakve laţi.
— To nije bilo lijepo — reče ona.
— Nije. — Ponovno je počela kašljati, a zatim se iscrpljena ramenom
naslonila na mene.
— Mila moja — rekoh — sve je prošlo. Čekanje, hoću reći. Odlazimo
zajedno.
— Ne — reče ona.
Zagrlio sam je i rukom joj dodirnuo grudi. — Ovdje počinjemo
ispočetka — rekoh. — Bio sam loš ljubavnik, Sarah. Tome je bila
kriva nesigurnost. Nisam ti vjerovao, nisam te dovoljno poznao. Ali
sad sam siguran.
Ništa nije rekla, ali se i dalje naslanjala na mene. To se činilo kao
pristanak. Rekoh: — Reći ću ti kako bi bilo najbolje. Vrati se kući i
odleţi u krevetu nekoliko dana — ne moţeš putovati s takvom
nahladom. Telefonirat ću ti svaki dan i pitati kako ti je. Kad se budeš
dovoljno oporavila, doći ću i pomoći ti da spremiš stvari. Nećemo
ostati ovdje. U Dorsetu imam roĎaka koji ima praznu kuću; moţemo
se koristiti njome. Ostat ćemo tamo tjedan dana i odmoriti se. Ja ću
moći završiti svoju knjigu. Zatim moţemo urediti s odvjetnicima.
Potreban nam je odmor oboma. Umoran sam i nasmrt izmučen bez
tebe, Sarah.
— I ja. — Rekla je to tako tiho da ne bih mogao čuti te riječi da mi
nisu bile poznate. Ali bio je to karakterističan znak koji je odjekivao
kroz cijeli naš odnos, od prvog ljubavnog čina u Paddington hotelu.
— I ja — to se odnosilo na usamljenost, tugu, razočaranje, radost i
očaj, to je bila tvrdnja da ćemo sve podijeliti.
— Novaca će biti malo — rekoh — ali ne premalo. Naručili su da
napišem Ţivot generala Gordona i predujam je dovoljan da moţemo
tri mjeseca udobno ţivjeti. Zatim ću moći predati roman i za njega
dobiti predujam. Obadvije knjige će izići ove godine i one će nas
uzdrţavati dok ne dovršim iduću. Kad si uza me moći ću raditi. Znaš,
sad svakog trenutka mogu uspjeti. No ipak bit će to običan uspjeh i ti
ćeš ga mrziti, i ja ću ga mrziti, ali ćemo kupiti svega, pa i raskošnih
stvari i bit će nam lijepo, jer ćemo biti zajedno.
Odjednom sam primijetio da spava. Iscrpljena bijegom, zaspala mi je
na ramenu kao toliko puta u taksiju, u autobusima, na klupi u parku.
Sjedio sam mirno i pustio je da se odmara. U mračnoj crkvi ništa je
nije moglo uznemiriti. Svijeće su treperile oko Djevice, a nikog
drugog nije bilo u crkvi. Zbog njene teţine sve više me je boljela
ruka, ali to mi je bio najveći uţitak koji sam ikad iskusio.
Kaţu da na djecu utječe što im se šapće u snu, i ja sam počeo šaptati
Sari, tiho da je ne probudim, nadajući se da će moje riječi hipnotički
ući u njenu podsvijest.
— Volim te, Sarah — šaptao sam. — Nikad te prije nitko nije volio,
kao što te ja volim. Bit ćemo sretni. Henry neće mariti, osim zbog
ponosa, a ponos brzo zacijeliti. U zamjenu za tebe, on će pronaći neku
novu naviku — moţda će skupljati grčke novčiće. Odlazimo, Sarah,
odlazimo. Sad nas nitko ne moţe zaustaviti. Ti me voliš, Sarah, — i
zašutio sam jer sam počeo razmišljati treba li kupiti novi kovčeg.
Onda ju je kašalj probudio.
— Spavala sam — reče ona.
— Sad moraš poći kući, Sarah. Ozebla si.
— Ono nije moj dom, Maurice — reče ona. — Neću nikamo odavle.
— Hladno je.
— Svejedno mi je što je hladno. A mračno je. U mraku mogu u sve
vjerovati.
— Jednostavno vjeruj u nas.
— To sam i mislila.
— Opet je zatvorila oči, a kad je pogledala na oltar pomislio sam
pobjedonosno, gotovo kao da je On ţivi suparnik: Vidiš — ovi
argumenti pobjeĎuju, i blago sam joj milovao grudi.
— Umorna si, zar ne? — upitah.
— Vrlo umorna.
— Nisi trebala tako bjeţati preda mnom.
— Nisam ja bjeţala od tebe. — Ona odmakne rame. — Molim te,
Maurice, sad idi.
— Ti bi morala biti u krevetu.
— Bit ću uskoro. Neću da se vratim s tobom. Jednostavno ţelim da se
ovdje oprostimo.
— Obećaj mi da nećeš dugo ostati.
— Obećajem.
— I da ćeš mi telefonirati?
Kimnula je glavom, ali kad sam pogledao njene ruke, što ih je drţala
u krilu kao nešto odbačeno, vidio sam da je prekriţila prste. Upitah je
sa sumnjom: — Govoriš li mi istinu? — Rastavio sam joj prste, pa
rekoh: — Ne planiraš li opet pobjeći od mene?
— Maurice, dragi Maurice, — reče ona — nemam snage za to. — I
zaplače stavivši šake na oči kao što rade djeca.
— Oprosti — reče ona. — Sad idi. Molim te, Maurice, smiluj se.
Nakon te molbe više nisam mogao nastaviti dodijavanjem i
domišljanjem; nisam mogao nastaviti slušajući tu molbu. Poljubio
sam joj gustu kovrčastu kosu, a odmičući se osjetio njene usne, vlaţne
i slane u kutu svojih usana. — Bog te blagoslovio — reče ona, a ja
pomislih: — Te riječi prekriţila je u svom pismu Henryju. Kad se
kaţe zbogom, onda mu čovjek uzvrati zbogom, jedino ako taj čovjek
nije Smythe, i tako sam nehotice odgovorio na njen blagoslov. Ali kad
sam se na izlazu iz crkve okrenuo i ugledao je onako sklupčanu na
rubu svjetla svijeće, poput prosjaka koji je ušao da se ogrije, zamislio
sam Boga kako je blagosliva, ili Boga koji je voli. Kad sam počeo
pisati našu priču mislio sam da pišem priču o mrţnji, ali mrţnja se
nekamo zametnula i ja jedino znam da je Sarah usprkos njenim
pogreškama i nepouzdanosti bila bolja od većine ljudi. Isto tako je
dobro što bar jedno od nas dvoje u nju vjeruje; ona sama nikad nije u
sebe vjerovala.
 2.

Idućih nekoliko dana morao sam se dobro potruditi da budem

razborit. Sad sam radio za nas oboje. Odredio sam sebi ujutro
najmanje sedamsto pedeset riječi romana, ali obično sam uspio da do
jedanaest sati napišem tisuću riječi. Djelovanje nade zapanjuje; roman
koji se vukao cijelu prošlu godinu, ţurno se pribliţavao kraju. Znao
sam da Henry odlazi na posao oko devet i pol, i najvjerojatnije je bilo
da će ona telefonirati izmeĎu deset i dvanaest i pol. Henry je počeo
dolaziti kući na objed (tako mi je rekao Parkis); nije se moglo
očekivati da će mi telefonirati sve do tri sata. Do dvanaest i pol, ja bih
pregledao svoj dnevni rad i pisao pisma, a tad sam bio osloboĎen
očekivanja, makar kako da mi je bilo teško. Do dva i pol mogao sam
provesti u čitaonici Britanskog muzeja praveći zabilješke za Ţivot
generala Gordona. Nisam se mogao tako usredotočiti na čitanje i
unošenje zabilješki kao što sam to mogao pišući knjigu, a pomisao na
Saru razdvojila bi me od misionarskog ţivota u Kini. Često sam se
pitao zašto su meni povjerili da napišem tu biografiju. Bolje bi bili
uradili da su izabrali pisca koji je vjerovao u Gordonova Boga.
Mogao sam ga cijeniti zbog nepopustljiva stava kod Khartouma, zbog
mrţnje prema političarima koji su zaštićeni sjedili kod kuće, ali
Biblija na pisaćem stolu pripada drukčijem svijetu misli nego što je
moj. Moţda se izdavač ponadao da će moj cinički način obraĎivanja
Gordonova kršćanstva izazvati succes de scandale10. Nisam imao
nikakve namjere da mu ugodim; taj Bog bio je takoĎer Sarin Bog, i ja
se neću bacati kamenjem ni na kakva fantoma kojeg je ona vjerovala
da ga voli. Za vrijeme tog razdoblja nisam osjećao nikakve mrţnje
prema njenom Bogu, pa — zar se na kraju nije pokazalo da sam ja
jači?

10
succes de scandale = uspješan skandal; franc. (Prev.)
Jednog dana dok sam jeo sendviče koji su uvijek, i ne znam zašto, bili
uprljani mojom tintanom olovkom, sa susjednog stola pozdravi me
poznati glas prigušenim tonom iz obzira prema drugim čitaocima. —
Nadam se da je sad sve u redu, gospodine, ako ćete mi oprostiti
osobnu nametljivost.
Pogledao sam preko svog pisaćeg stola u te nezaboravne brkove. —
Vrlo dobro, Parkis, hvala. Izvolite jedan zabranjeni sendvič?
— Oh, ne, gospodine. Nikako ne bih mogao...
— Hajdete, izvolite. Zamislite da je to na račun tekućih troškova. —
Oklijevajući uzeo je jedan, a kad ga je počeo jesti, primijeti s nekom
vrsti uţasa kao da je primio novčić, a onda vidio da je zlatan. — To je
prava šunka.
— Moj izdavač poslao mi je jednu konzervu iz Amerike.
— To je vrlo lijepo, gospodine.
— Još uvijek imam vašu pepeljaru, Parkis — prošaptah, jer me je moj
susjed ljutito pogledao.
— Pepeljara predstavlja samo sentimentalnu vrijednost — odvrati on
šaptom.
— Kako vaš sin?
— Pomalo je razdraţljiv, gospodine.
— IznenaĎen sam što vas nalazim ovdje. Posao? Nadam se da ne
uhodite koga od nas? — Nisam mogao zamisliti da bi itko od ovih
prašnjavih ţitelja čitaonice — ljudi koji su i u sobi nosili šešire i
šalove da bi se ugrijali, ovaj Indijac koji je s mukom proučavao
sabrana djela Georgea Eliota, ili onaj čovjek koji je svaki dan spavao
glavom poloţenom pored iste gomile knjiga — da bi bilo koji od njih
bio upleten u neku dramu seksualne ljubomore.
— Oh ne, gospodine. Ovo nije posao. Danas imam slobodan dan, a
dječak je danas otišao u školu.
— Što čitate?
— Sudske izvještaje iz »Timesa«, gospodine. Danas proučavam
Russellov slučaj. To našem radu pruţa neku vrst podloge, gospodine.
Otvara vidike. Čovjeka odvraća od svakodnevnih sitnih detalja.
Poznavao sam jednog od svjedoka u ovom slučaju, gospodine. Radili
smo u istom uredu. Pa on je ušao u povijest, što ja neću nikada
postići.
— Oh, nikad se ne zna, Parkis.
— Zna se, gospodine. To je ono što obeshrabruje. Slučaj Bolton bio je
sve što sam mogao dostići. Zakon kojim se zabranjuje da se
svjedočenje u brakorazvodnim parnicama objavljuje bio je udarac za
ljude iz moje profesije. Sudac, gospodine, nikad nas ne spominje
imenom, a često ima predrasuda prema našoj profesiji.
— To mi nikad nije palo na pamet — rekoh sućutno.
Čak je i Parkis mogao pobuditi čeţnju. Nikad ga nisam mogao vidjeti
a da ne pomislim na Saru. Vratio sam se kući podzemnom
ţeljeznicom u nadi da ću biti u njenom društvu, i sjedeći kod kuće,
očekujući telefonski poziv, spoznao sam da se moja druţica ponovno
udaljila, to neće biti danas. U pet sati nazvao sam njen broj, ali čim
sam čuo kako telefon zvoni, spustio sam slušalicu; moţda se Henry
ranije vratio, a ja sad nisam mogao razgovarati s Henryjem, jer sam ja
bio pobjednik, jer je Sarah voljela mene i htjela napustiti njega. Ali
odgoĎena pobjeda isto tako moţe napeti ţivce kao i odgoĎeni poraz.
Prošlo je osam dana kad je telefon opet zazvonio. To nije bilo u doba
dana kad sam ga očekivao, jer je zazvonio prije devet sati ujutro, a
kad sam rekao: — »Halo«— javio se Henry.
— Je li tamo Bendrix? — zapita on. U njegovu glasu bilo je nešto
vrlo čudno i ja pomislih: je li mu rekla?
— Da, pri aparatu.
— Dogodilo se nešto uţasno. Moraš znati. Sarah je mrtva. Kako se
konvencionalno vladamo u takvim trenucima. Rekoh: — Strašno mi
je ţao, Henry.
— Radiš li nešto večeras?
— Ne.
— Ţelio bih da doĎeš na čašicu. Da ne budem sam.
 PETA KNJIGA

1.

Ostao sam cijelu noć s Henryjem. Prvi put sam spavao u Henryjevom
domu. Imali su samo jednu sobu za goste, a Sarah se u nju preselila
prije tjedan dana (da ne bi uznemiravala Henryja svojim kašljem), i
tako sam spavao na sofi u dnevnoj sobi gdje smo nekoć vodili ljubav.
Nisam htio prenoćiti, ali me je on molio.
Mora da smo skupa ispili bocu i pol whiskyja. Sjećam se da je Henry
rekao: — Čudno je to, Bendrix, kako čovjek ne moţe biti ljubomoran
na mrtve. Mrtva je samo nekoliko sati, a već sam zaţelio da budeš sa
mnom.
— Nisi imao razloga da budeš tako ljubomoran. Odavno se sve to
završilo.
— Sad mi takva utjeha nije potrebna, Bendrix. Ni u jednog ni u
drugog od vas dvoje nikad nije sve prošlo. Ja sam bio sretan čovjek.
Bila je moja sve ove godine. Mrziš li me?
— Ne znam, Henry. Mislio sam da te mrzim, ali sad ne znam.
Sjedili smo u njegovoj radnoj sobi bez svjetla. Plinska peć nije davala
dovoljno svjetla da bismo mogli vidjeti lica, pa sam samo po zvuku
njegova glasa mogao znati kad je Henry plakao. Bacač diska ciljao je
iz tame na nas obojicu. — Pripovijedaj mi Henry, kako se to
dogodilo.
— Sjećaš li se one noći kad sam te sreo na Commonu? Prije tri ili
četiri tjedna, zar ne? Te noći se jako nahladila. Nije htjela uzimati
lijekove. Nisam ni znao da joj je zahvatilo pluća. O tim stvarima
nikad nikom nije pripovijedala, čak ni svom dnevniku, pomislih. U
njemu nije bilo ni riječi o bolesti. Nije imala vremena da u dnevniku
bude bolesna.
— Na kraju je legla u krevet — nastavi Henry— ali nitko je tamo nije
mogao zadrţati, i nije htjela k liječniku — nikad nije u njih vjerovala.
Ustala je i prije tjedan dana izišla van. Bog zna kamo i zašto. Rekla je
da joj je potrebno gibanje. Prvi sam se vratio kući i vidio da je izišla.
Vratila se tek u devet, sva prokisla, gore nego prvi put. Mora da je
satima hodala po kiši. Cijelu noć ju je tresla groznica, nekome je
govorila, ne znam kome; ni tebi, ni meni, Bendrix. Poslije toga sam je
natjerao da primi liječnika. Rekao je da bi se spasila da je prije tjedan
dana dobila penicilin.
Obojica nismo imali što da radimo, osim da natačemo whisky. Mislio
sam na stranca za koga sam platio Parkisu da ga otkrije; stranac je
sigurno na kraju pobijedio. Ne, pomislih, ne mrzim Henryja. Mrzim
Tebe, ako postojiš. Sjećam se što je rekla Richardu Smytheu: da sam
je ja naučio vjerovati. Ni za ţivu glavu ne znam kako; ali kad
pomislim što sam odbacio, onda mrzim i samog sebe. Henry reče:
— Umrla je jutros u četiri. Nisam bio nazočan. Bolničarka me nije na
vrijeme pozvala.
— Gdje je bolničarka?
— Obavila je svoj posao vrlo uredno. Imala je drugi hitan slučaj i
otišla prije objeda.
— Ţelio bih ti pomoći.
— Pa već jesi s tim što tu sjediš. Bio je to grozan dan, Bendrix. Znaš,
nikad nisam imao posla sa smrću. Uvijek sam pretpostavljao da ću ja
prvi umrijeti — a Sarah bi znala što treba da radi — ako bi tako dugo
ostala sa mnom. — Na neki način to je ţenski posao — kao raĎanje
djece.
— Mislim da ti je liječnik pomogao.
— On je ove zime u strašnoj ţurbi. Telefonirao je pogrebniku. Ja ne
bih znao kamo da se obratim. Nikad nismo imali poslovni telefonski
imenik. Ali liječnik mi ne moţe reći što da uradim s njenom odjećom
— ormari su je puni. Pudrijere, mirisi — ne mogu te stvari tek tako
baciti… Kad bi bar imala sestru… — Odjednom je zastao, jer su se
kućna vrata otvorila i zatvorila, isto onako kao one noći kad je on
rekao: — Sluţavka — a ja odgovorio. — To je Sarah. — Osluškivali
smo kako sluţavka korača uza stube. Kako neobično prazna moţe biti
kuća u kojoj se nekoć nalazilo troje ljudi. Ispili smo whisky i ja sam
natočio još po jednu čašu. — Imam puno whiskyja u kući — reče
Henry. — Sarah je pronašla nov izvor… — on ponovno zastane. Ona
je stajala na kraju svakog puta. Više nije imalo nikakva smisla
pokušavati da je izbjegne makar na trenutak. Pomislih: — Zašto si
nam Ti to morao učiniti? Da nije vjerovala u Tebe, još bi bila ţiva, i
još uvijek bismo bili ljubavnici. Bilo je tuţno i čudno sjetiti se da sam
prije bio nezadovoljan s tom situacijom. Sad bih je rado dijelio s
Henryjem. Rekoh: — A pogreb?
— Bendrix, ne znam što da radim. Dogodilo se nešto vrlo zagonetno.
Kad je bila u bunilu (naravno, nije znala što govori) bolničarka mi je
rekla da je stalno traţila svećenika. Stalno je ponavljala: Oče! Oče!, a
to nije mogao biti njezin roĎeni otac. Nikad ga nije upoznala.
Naravno, bolničarka je znala da mi nismo katolici. Bila je vrlo
razborita. Umirila ju je. Ali ja sam zabrinut, Bendrix.
Pomislio sam ogorčeno i srdito: — Ti si mogao ostaviti na miru
jadnog Henryja. Godinama smo ţivjeli bez Tebe. Zašto se odjednom
uplićeš u sve situacije poput nekog nepoznatog roĎaka koji se vratio s
drugog kraja svijeta?
Henry reče: — Kako ţivimo u Londonu, spaljivanje je
najjednostavnija stvar. Dok mi to bolničarka nije rekla, imao sam
namjeru da se to obavi u Golders Greenu. Pogrebnik je nazvao
krematorij. Oni mogu urediti za Saru prekosutra.
— Bila je u bunilu — rekoh — ne moraš se obazirati na ono što je
rekla.
— Pitam se bih li se trebao o tome posavjetovati sa svećenikom. Ona
je tako mnogo krila. Koliko ja znam, moţda je postala katolkinja. U
posljednje vrijeme bila je tako čudna.
— Oh, ne, Henry. Ni u što ona nije vjerovala, ni šta više od tebe ili od
mene. Htio sam da je spale. Ţelio sam da mogu reći: Uskrisi to tijelo
ako moţeš! Moja ljubomora nije završila njenom smrću kao
Henryjeva. Bilo je to kao da je još uvijek ţiva, u društvu ljubavnika
kojega je više voljela od mene. Kako li sam samo ţelio da mogu
poslati za njom Parkisa da uznemiri njihovu vječnost.
— Jesi li sasvim siguran?
— Sasvim siguran, Henry. — Pomislih, moram biti oprezan. Ne
smijem biti kao Richard Smythe, ne smijem mrziti, jer kad bih zaista
mrzio ja bih vjerovao, a kad bih vjerovao kakve li pobjede za Tebe i
za nju. To je kao igranje teatra, to pripovijedanje o osveti i ljubomori,
to je nešto s čime sebi punim mozak kako bih zaboravio stvarnost
njene smrti. Prije tjedan dana trebalo je samo da joj kaţem: — Sjećaš
li se kad smo ono prvi put bili zajedno i kako nisam imao šiling za
plinski sat? — i taj prizor pojavio bi se pred nama oboma. Sad je taj
prizor bio samo preda mnom. Ona je zauvijek izgubila sve naše
uspomene i kao da mi je svojom smrću otela dio mene samog. Gubio
sam svoju individualnost. Bila je to prva faza moje smrti, uspomene
su otpadale poput gangrenastih udova.
— Mrzim sve te gluposti oko molitava i kopača grobova, ali ako je to
Sarah ţeljela, pokušat ću sve to urediti.
— Odabrala je vjenčanje u matičnom uredu — rekoh — pa prema
tome ne bi ţeljela svoj pogreb u crkvi.
— Ne, mislim da je to uistinu tako, zar ne?
— Matični ured i spaljivanje — rekoh — idu zajedno. — A Henry u
tami podiţe glavu kao da je po sumnjao ne govorim li ironično.
— Prepusti sve to meni — predloţih isto tako kao što sam u ovoj istoj
sobi, kraj ovog istog kamina, bio predloţio da posjetim gospodina
Savagea umjesto njega.
— To je lijepo od tebe, Bendrix. — On natoči pre ostali whisky u
naše čaše, vrlo paţljivo i do iste visine.
— Ponoć je — rekoh — moraš malo odspavati. Ako moţeš.
— Liječnik mi je ostavio neke pilule. — Ali još nije ţelio ostati sam.
Znao sam točno kako se osjeća, jer sam i ja poslije jednog dana
provedenog sa Sarom odlagao što sam dulje mogao samoću svoje
sobe.
— Stalno zaboravljam da je ona mrtva — reče Henry. I ja sam isto
iskusio tijekom cijele 1945. — teška godina — ujutro kad sam se
probudio zaboravljao sam da je naša ljubavna priča svršila, da će
telefon prenijeti svaki drugi glas osim njenog. Bila je isto tako mrtva
tada kao i sada. Mjesec dva ove godine neki me duh mučio nadom, ali
duh je otjeran u grob, a bol će uskoro prestati. Svakog ću dana pomalo
umirati, ali kako li sam čeznuo da to usporim. Čovjek ţivi dok pati.
— Idi u krevet, Henry.
— Bojim se da ću sanjati o njoj.
— Nećeš ako uzmeš jednu liječnikovu tabletu.
— Hoćeš li i ti jednu, Bendrix?
— Ne.
— Zar ne bi htio... moţda... ostati preko noći? Vani je ruţno.
— Ne smeta mi vrijeme.
— Učinit ćeš mi veliku uslugu.
— Onda ću, naravno, ostati.
— Donijet ću dolje plahte i pokrivače.
— Nemoj se mučiti, Henry — ali on je već otišao.
Pogledao sam parkete i sjetio se točno boje zvuka njenog krika. Na
pisaćem stolu, gdje je pisala pisma, stajala je hrpa raznih predmeta, a
svaki sam predmet mogao protumačiti poput šifre. Pomislih: Nije čak
bacila ni taj oblutak. Smijali smo se njegovu obliku, a eto još je tu kao
pritiskač za papire. Što će Henry uraditi s njim, i s minijaturnom
bočicom likera za koju ni jedno od nas dvoje nije marilo, i s
komadićem stakla što ga je uglačalo more, i s malim drvenim
kunićem što sam ga našao u Nottinghamu? Bih li sve te predmete
ponio sa sobom? Inače će otići u košaru za otpatke kad Henry najzad
stigne sve očistiti; a hoću li moći podnijeti njihovo društvo?
Dok sam ih gledao, ušao je Henry natovaren pokrivačima. —
Zaboravio sam ti reći, Bendrix, ako tu ima nešto što ţeliš... ne
vjerujem da je ostavila poruku.
— To je jako lijepo od tebe.
— Sad sam zahvalan svima koji su je voljeli.
— Uzet ću ovaj kamenčić ako smijem.
— Čuvala je najčudnovatije stvari. Donio sam ti svoju pidţamu,
Bendrix.
Henry je zaboravio donijeti jastuk, pa sam leţao glavom na tvrdom
jastučiću. Učinilo mi se da osjećam njen miris. Ţelio sam stvari koje
više nikad neću imati — jer zamjena ne postoji. Nisam mogao
spavati. Utisnuo sam nokte u dlanove, kao što je ona činila, kako bi
bol spriječila mozak da radi, klatno moje ţelje njihalo se zamorno
amo-tamo kao ţelja da zaboravim i da se sjećam, ţelja da umrem i da
još neko vrijeme ţivim. I napokon sam zaspao.
Šetao sam se Oxford Streetom i bio zabrinut, jer sam morao kupiti
neki dar, a sve trgovine bile su pune jeftinog nakita koji se svjetlucao
pod prigušenim osvjetljenjem. Od vremena do vremena učinilo mi se
da sam vidio nešto lijepo, a kad bih se pribliţio izlogu i vidio nakit
izbliza, bio je isto tako umjetan kao svi ostali; na primjer neka grozna
ptica sa skrletnim očima, koje su trebale pruţiti dojam rubina. Imao
sam malo vremena, pa sam ţurio od dućana do dućana. Tad je iz
jednog dućana izišla Sarah, i ja sam znao da će mi pomoći. — Jesi li
nešto kupila, Sarah?
— Ne ovdje — reče ona — ali tamo malo dalje imaju neke lijepe
bočice.
— Ţuri mi se — zamolih je — pomozi mi. Moram nešto naći, jer je
sutra roĎendan.
— Ne brini se — reče ona. — Nešto će se naći. Ne brini se — i
odjednom se više nisam brinuo. Oxford Street se protegnuo u veliko
sivo zamagljeno polje, noge su mi bile bose, a ja sam hodao po rosi,
sam, i posrnuvši u nekoj plitkoj udubini probudio sam se, a još uvijek
mi je u ušima zvučao glas: — Ne brini se —poput šapta, proljetnog
zvuka koji pripada djetinjstvu.
U vrijeme zajutraka Henry je još uvijek spavao, a sobarica koju je
Parkis potkupio donijela je kavu i prţeni kruh na pladnju. Razmakla
je zastore, a susnjeţica se pretvorila u snijeg zaslijepljive bjeline. Još
su mi oči bile mutne od spavanja i zadovoljna sna, pa sam se
iznenadio kad sam vidio da su sluţavkine oči crvene od plača. —
Nešto nije u redu, Maud? — upitao sam, i tek kad je spustila pladanj
na stol i bijesno izišla, ja sam se posve razbudio — u praznoj kući i
praznom svijetu. Uspeo sam se gore i pogledao u Henryjevu sobu. On
je još uvijek bio u dubokom snu, smiješio se poput pseta, a ja sam mu
zavidio. Zatim sam sišao dolje i pokušao pojesti prţeni kruh.
Zvonce je zazvonilo i ja sam čuo kako sluţavka vodi nekoga gore —
pogrebnika, čini mi se, jer sam čuo da se vrata gostinjske sobe
otvaraju. Taj čovjek je gleda mrtvu: ja je nisam vidio, nisam to ni
ţelio, kao što ne bih ţelio da je vidim u naručju nekog drugog
muškarca. Neki bi se muškarac moţda u tom slučaju uzbudio; ja
nisam. Ja ne. Nitko me neće natjerati da smrti postanem svodnik.
Sabrao sam svoje misli i razmišljao: Sada kad je zbilja svemu kraj,
moram početi ispočetka. Jednom sam se bio zaljubio; a mogu se opet
zaljubiti. Premda nisam bio uvjeren u to: činilo mi se da sam razdao
sav svoj seks.
Opet zvono. Koliko se posla obavljalo u ovoj kući, dok je Henry
spavao. Ovaj put mi priĎe Maud i reče: — Dolje je neki gospodin i
pita za gospodina Milesa, ali ga ne bih htjela probuditi.
— Tko je to?
— Onaj prijatelj gospoĎe Miles — reče ona i s tim je prvi i jedini put
priznala svoj udjel u našoj bijednoj suradnji.
— Radije ga dovedite gore — rekoh. Sada sam se osjećao superioran
prema Smytheu, sjedeći u Sarinoj dnevnoj sobi obučen u Henryjevu
pidţamu, znajući toliko toga o njemu, dok on nije ni šta znao o meni.
On me zbunjeno pogleda, pa otrese snijeg na parket. Rekoh: — Već
smo se jednom upoznali. Ja sam prijatelj gospoĎe Miles.
— S vama je bio jedan mali dječak.
Tako je.
Došao sam u posjet gospodinu Milesu — reče on.
— Čuli ste novost?
— Zbog toga sam i došao.
— On spava. Liječnik mu je dao neke tablete. Bio je to strašan udarac
za sve nas — dodah glupo. On se osvrtao po sobi; u Cedar Roadu,
dolazeći ni od kuda, bila je bez dimenzija, čini mi se, poput sna. Ali
ova joj je soba davala sadrţajnost — i to je bila Sarah. Snijeg je
polagano napadao na prozorski ţlijeb poput hrpe na lopati. I sobu su
zakopali sa Sarom.
On reče: — Doći ću ponovno — i okrene se turobno tako da je njegov
ruţni obraz bio okrenut prema meni. Pomislih: Ovo je ljubila svojim
usnama. Saţaljenje ju je uvijek moglo namamiti u zamku.
On ponovi glupo: — Došao sam posjetiti gospodina Milesa i reći mu
kako mi je ţao...
— U takvim prilikama obično se nešto napiše.
— Mislio sam da bih moţda mogao nešto pomoći — reče on
neodlučno.
— Nije potrebno da obratite gospodina Milesa.
— Obratim? — zapita on osjećajući se u neprilici i zbunjeno.
— Za krutu zbilju da od nje ništa nije ostalo. Kraj. Nestanak.
On odjednom plane: — Ţelio sam je vidjeti, to je sve.
— Gospodin Miles čak ne zna da vi postojite. To nije od vas jako
razborito, Smythe, što dolazite ovamo.
— Kad je pogreb?
— Sutra u Golders Greenu.
— To ona ne bi ţeljela — iznenadi me on.
— Ona ni u što nije vjerovala, upravo kao što vi tvrdite za sebe.
On reče: — Zar nitko od vas ne zna? Ona je trebala postati katolkinja.
— Glupost.
— Pisala mi je. Ona se odlučila. Moje riječi ništa nisu pomogle.
Počela je s... poukom; upotrebljavaju li oni tu riječ? — Tako, imala je
još tajni, pomislih. To nije nikad zapisala u dnevnik, kao ni svoju
bolest. Koliko će se toga još otkriti? Ta pomisao bila je poput očaja.
— To je za vas bio udarac, zar ne? — doviknuh mu podrugljivo,
pokušavajući da na njega prebacim svoju bol.
— Oh, naravno, ljutio sam se. Ali ne moţemo svi u isto vjerovati.
— Nekoć niste to tvrdili. On me pogleda kao da ga moje
neprijateljstvo zbunjuje. Pa upita: — Nije li slučajno vama ime
Maurice?
— Tako je.
— Pripovijedala mi je o vama.
— A ja sam čitao o vama. Napravila je budalu od nas obojice.
— Bio sam nerazuman — reče. — Zar je ne bih mogao vidjeti? —
doda — a ja začuh teške cipele pogrebnika kako silaze niza stube i
začuh onu istu stubu kako škripi.
— Leţi gore. Prva vrata lijevo.
— Ako gospodin Miles... — Nećete ga probuditi.
Dok je sišao ja sam se obukao. On reče: — Hvala vam.
— Meni ne zahvaljujte. Ona više nije moja kao što nije ni vaša.
— Nemam prava pitati — reče on — ali bih ţelio kad biste vi —
voljeli ste je, znam, — i doda kao da guta gorak lijek — ona je vas
voljela.
— Što hoćete s tim reći?
— Ţelio bih da za nju nešto učinite.
— Za nju?
— Dajte joj njen katolički pogreb. To bi ona voljela.
— U čemu je tu uopće razlika?
— Za nju mislim da nema razlike. Ali uvijek se isplati biti plemenit.
— A kakve veze imam ja s tim?
— Uvijek je govorila da vas njen muţ vrlo poštuje.
Ţelio sam smijehom razbiti mrtvilo ove pokojničine sobe. Sjeo sam
na sofu i počeo se grohotom smijati. Pomislio sam kako gore leţi
mrtva Sarah, Henry spava s glupim osmijehom na licu, a ljubavnik s
oteklinom na licu raspravlja o pokopu s ljubavnikom što je uposlio
Parkisa da pospe puderom njegovo zvono na vratima. Suze su mi
potekle niz obraze koliko sam se smijao. Jednom sam za vrijeme
bombardiranja vidio čovjeka kako se smije ispred svoje kuće ispod
koje su bili pokopani njegova ţena i dijete.
— Ne razumijem — reče Smythe. Stisnuo je pesnice kao da se
pripremio na obranu. Bilo je toliko toga što ni jedan od nas dvojice
nije razumio. Patnja je bila poput neke neobjašnjive eksplozije koja
nas je srušila na jednu hrpu. — Idem — reče on i lijevom rukom
uhvati kvaku. Obuze me čudna pomisao, jer nisam imao razloga da
pretpostavljam da je ljevak.
— Morate mi oprostiti — reče on. — Uzrujan sam. Svi smo uzrujani.
Pruţih mu ruku. On je oklijevao a onda je prihvati svojom lijevom
rukom.
— Smythe — rekoh — što imate u ruci? Jeste li nešto uzeli iz njene
sobe? — On otvori šaku i pokaţe mi čuperak kose. — To je sve —
reče.
— Niste imali nikakva prava...
— Oh, ona sada ne pripada nikome — reče on, i odjednom je ugledah
onakvu kakva je bila — otpadak koji čeka da ga uklone. Ako vam je
potreban pramen kose, uzmite ga, ili joj odsijecite nokte, ako odresci
nokata imaju za vas neku vrijednost. Kao u svetice, njene kosti se
mogu podijeliti — ako ih netko traţi. Uskoro će je spaliti, pa zašto ne
bi svatko prije toga mogao imati ono što ţeli? Kakav sam ja bio
glupan za te tri godine kad sam zamišljao da je na neki način
posjedujem. Nitko nas ne posjeduje, čak ni sami sebe ne posjedujemo.
— Oprostite — rekoh.
— Znate li što mi je napisala? — zapita Smythe. — Bilo je to tek
prije četiri dana — a ja s tugom pomislih kako je imala vremena da
piše njemu, a nije imala vremena da telefonira meni. — Pisala je:
»Molite se za mene«. Zar to ne zvuči čudno, traţi od mene da molim
za nju?
— Što ste uradili?
— Oh — reče on — kad sam čuo da je umrla, molio sam se.
— Jeste li znali neke molitve?
— Nisam.
— Ne čini mi se ispravnim moliti se Bogu u koga ne vjerujete.
Izišao sam s njim iz kuće; nije imalo smisla ostati dok se Henry
probudi. Prije ili poslije morat će se suočiti s činjenicom da ostane
sam, isto kao i ja. Promatrao sam Smythea kako trzajući se korača
ispred mene preko Commona, pa pomislih: histeričan tip.
Nevjerovanje moţe biti proizvod histerije isto kao i vjerovanje.
Mokar snijeg, što se topio pod koracima mnoštva ljudi koji su
prolazili, ulazio mi je kroz potplate i podsjećao me na rosu iz mog
sna, ali kad sam se pokušao sjetiti njenog glasa koji kaţe: — Ne brini
se — spoznao sam da ne pamtim zvukove. Nisam mogao imitirati
njen glas. Čak ga nisam mogao ni karikirati. Kad sam ga se pokušao
sjetiti bio je anoniman — kao svaki drugi ţenski glas. Počeo je proces
zaboravljanja. Moramo čuvati glasove na gramofonskim pločama kao
što čuvamo fotografije.
Uspeo sam se razbijenim stubama u predsoblje. Ništa nije bilo isto
kao one noći 1944., osim obojenog stakla na vratima. Nitko ne zna
ničemu početka. Sarah je zaista vjerovala da je kraj počeo kad je
ugledala moje tijelo pred vratima. Nikad nije htjela priznati da je kraj
već odavno počeo –ve rjeĎi telefonski pozivi zbog ovog ili onog
nedovoljnog razloga, svaĎe koje sam s njom počinjao jer sam
razabrao opasnost od svršetka ljubavi. Počeli smo gledati iznad
ljubavi, ali sam samo ja bio svjestan puta kojim smo gonjeni. Da je
bomba pala godinu dana prije, ona ne bi dala to obećanje. Pokidala bi
nokte pokušavajući da me oslobodi. Kad doĎemo do kraja ljudskih
bića, moramo se zavaravati vjerom u Boga, poput gurmana koji traţi
sloţenije umake uz svoja jela. Pogledao sam u predsoblje, prazno
poput ćelije, odvratne zelene boje, pa pomislih: ţeljela je da imam
drugu priliku i eto je – prazan ţivot, bez mirisa, antiseptičan,
zatvorski ţivot. I optuţivao sam je za to kao da su njene molitve
zaista izazvale tu promjenu. Što sam ti učinio da si me morala osuditi
na ţivot? Nove stube i ograda škripale su sve do gore. Nikad se nije
njima penjala. Čak su i kućni popravci bili dio procesa zaboravljanja.
Kad se sve mijenja, potreban je Bog izvan vremena koji ne
zaboravlja. Jesam li još volio ili sam samo ţalio ljubav?
Ušao sam u sobu, a na mom pisaćem stolu leţalo je pismo od Sare.
Bila je mrtva više od dvadeset i četiri sata, a još dulje bez svijesti.
Zašto je pismo trebalo tako dugo da prijeĎe preko komada tratine?
Tada sam vidio da je napisala pogrešan kućni broj, pa se opet iskopalo
malo stare gorčine. Prije dvije godine ne bi zaboravila moj broj.
Obuzela me takva bol pri pomisli da ću čitati njen rukopis da sam
pismo gotovo primakao plinskoj peći, ali je radoznalost bila jača od
boli. Bilo je napisano olovkom, vjerojatno zato što je pisala u krevetu.
»Najdraţi Maurice« — pisala je, »ţeljela sam ti pisati one noći kad si
otišao, ali sam se prilično slabo osjećala, a Henry se mnogo brinuo
oko mene. Pišem ti umjesto da telefoniram. Ne mogu ti telefonirati jer
bih mogla čuti tvoj pomalo smušeni glas kad bih ti rekla da neću poći
s tobom. Jer ja zbilja neću otići s tobom, Maurice, najdraţi Maurice.
Volim te, ali više te neću vidjeti. Ne znam kako ću ţivjeti u toj patnji i
čeţnji i cijelo vrijeme molim se Bogu da ne bude prema meni
nesmiljen i neka me ne ostavi na ţivotu. Dragi Maurice, ja ţelim imati
i jedno i drugo, kao svaki drugi čovjek. Dva dana prije nego si me
nazvao otišla sam jednom svećeniku i rekla mu da ţelim postati
katolkinja. Ispripovijedala sam mu o svom obećanju i o tebi. Rekla
sam mu da zapravo više nisam udana za Henryja. Ne spavamo
zajedno — od prve godine provedene s tobom. A to zapravo i nije bio
brak, rekla sam; matični ured ne moţeš nazvati vjenčanjem. Pitala
sam mogu li postati katolkinja i udati se za tebe? Znam da se ti ne bi
protivio da proĎeš taj obred. Svaki put kad sam mu postavila neko
pitanje, imala sam mnogo nade; upravo kao da sam otvarala kapke na
prozorima nove kuće i traţila vidik, a svaki prozor je jednostavno
gledao u prazan zid. Ne, ne, ne — govorio je on; ja se ne mogu udati
za tebe, ne mogu se više s tobom sastajati, ako postanem katolkinja.
Pomislila sam: dovraga sa svima njima i izišla sam iz sobe u kojoj
sam ga posjetila i zalupila vratima da pokaţem što mislim o
svećenicima. Oni su se postavili izmeĎu nas i Boga, pomislila sam;
Bog ima više milosrĎa. Tada sam izišla iz crkve i ugledala raspelo
koje tamo stoji i pomislila: naravno, On ima milosrĎa, samo što je to
neko čudno milosrĎe, koje kadšto izgleda kao kazna. Maurice, moj
najdraţi, osjećam neku podmuklu glavobolju, kao da ću umrijeti. Bar
da nisam tako jaka kao konj. Ne ţelim ţivjeti bez tebe, i znam da ću te
jednog dana sresti na Commonu, ali tada baš neću mariti ni za
Henryja ni za Boga ni za što drugo. Ali kakve mi koristi, Maurice?
Vjerujem da postoji Bog — vjerujem u svu tu vreću smicalica i nema
ničega u što ne vjerujem; oni bi mogli rastaviti Trojstvo na bezbroj
dijelova, i ja bih vjerovala. Mogli bi iskopati zapise koji bi dokazivali
da je Pilat izmislio Krista kako bi bio unaprijeĎen, a ja bih i u to
vjerovala. Zaraţena sam vjerom kao nekom bolešću. Zavoljela sam
vjeru kao da sam se u nju zaljubila. Nikad prije nisam voljela kao što
tebe volim i nikad nisam ni u što vjerovala kao što sada vjerujem.
Sigurna sam. Prije nikad nisam ni u što bila sigurna. Kad si se pojavio
na vratima krvav u licu, postala sam sigurna. Jednom za svagda.
Premda to tada nisam znala. Borila sam se protiv vjere dulje nego što
sam se borila protiv ljubavi, ali izgubila sam bitku potpuno.«
»Maurice, dragi, nemoj se ljutiti. Ţali za mnom, ali se nemoj ljutiti. Ja
sam varalica i laţljivka, ali ovo nije ni varanje ni laţ. Mislila sam da
sam sigurna u sebe i da znam što je pravo a što krivo, a ti si me naučio
da ne budem sigurna. Ti si uklonio sve moje laţi i varanje same sebe,
kao što se počisti krš sa ceste da bi netko nesmetano prošao tim
putem. Netko vaţan, i sada je On došao, ali ti si mu sam očistio put.
Kad pišeš pokušavaš biti točan, a naučio si me da i ja traţim istinu, i
upozorio si me kad nisam govorila istinu. Zar zaista tako misliš, rekao
bi, ili samo smatraš da tako misliš? Eto vidiš, svemu si ti kriv,
Maurice, svemu si ti kriv. Molim se Bogu da me ne ostavi ovako na
ţivotu.«
To je bilo sve. Bila je majstor da joj se molitve uslišaju prije nego ih
izgovori, jer nije li počela umirati one noći kad je izišla na kišu i našla
me s Henryjem? Da sam pisao roman, mogao sam ga tu završiti;
roman — tako mislim — negdje mora svršiti. Ali počinjem vjerovati
da je moj realizam cijelo to vrijeme bio na krivom putu, jer kao da se
u ţivotu nikad ništa ne završava. Kemičari tvrde da se materija nikad
ne moţe potpuno uništiti, a matematičari kaţu da čovjek kad prelazi
sobu, svaki korak smanji na polovicu, nikad neće stići do suprotnog
zida. Pa kakav li bih ja bio optimist da sam i pomislio da se ova priča
ovdje završava. Uza sve to, poţelio sam, kao i Sarah, da nisam tako
jak kao konj.
 2.

Zakasnio sam na sprovod. Otišao sam u grad da se sastanem s

čovjekom po imenu Waterbury, koji je namjeravao u jednom od malih
časopisa napisati članak o mom radu. Bacio sam novčić uvis hoću li
se sastati s njim ili ne. Vrlo dobro sam poznavao pompozne fraze u
njegovu članku, pa prikrivena značenja koja će njegov članak otkriti,
a kojih nisam uopće bio svjestan, i pogrešaka kojih sam bio sit da se s
njima suočim. Na kraju će me pokroviteljski staviti — vjerojatno
nešto iznad Maughama, jer je Maugham popularan, a ja još nisam
počinio taj zločin — još ne; ali premda sam zadrţao malo
ekskluzivnosti neuspješnog pisca, mali časopisi, kao mudri detektivi,
mogu nanjušiti da je popularnost na vidiku.
Zašto sam se uopće mučio da bacim novčić uvis? Nisam se ţelio
sastati s Waterburyjem, a svakako nisam ţelio da piše o meni. Jer sad
je prestalo moje zanimanje za posao; nitko me ne moţe mnogo
obradovati hvalom niti me uvrijediti pokudom. Kad sam počeo pisati
roman o drţavnom sluţbeniku još sam bio zainteresiran, ali kad me je
Sarah ostavila, otkrio sam kakav je moj posao: tako neduţna droga,
poput cigarete, da proguram tjedne i godine. Ako se gasimo smrću
kao što pokušavam vjerovati, zar ima više svrhe da čovjek za sobom
ostavi nekoliko knjiga, umjesto bočica, odjeće ili jeftinog nakita? A
ako Sarah ima pravo, kako li je nevaţna sva vaţnost umjetnosti. Bacio
sam uvis novčić, mislim, jednostavno zbog osamljenosti. Nisam imao
što da radim prije sprovoda; htio sam se samo ohrabriti čašom, dvije
pića. Čovjek moţe prestati obazirati se na svoj rad, ali se nikad ne
smije prestati obazirati na konvencije, a muškarcu ne smiju popustiti
ţivci na javnom mjestu.
Waterbury je čekao u malom baru u ulici koja vodi od Tottenham
Court Roada. Nosio je crne hlače od rebrasta baršuna i pušio jeftine
cigarete; poveo je djevojku koja je bila mnogo viša i zgodnija od
njega, nosila istu vrst hlača i pušila iste cigarete. Bila je vrlo mlada, a
ime joj je bilo Sylvia. Vidjelo se da je na dugom tečaju studija što ga
je tek počela s Waterburyjem — bila je u fazi imitiranja svoga
učitelja. Pitao sam se gdje će završiti s tim pogledima, s tim ţivahnim
dobroćudnim očima i zlatnom kosom. Hoće li se za deset godina
uopće sjećati Waterburyja i bara pokraj Tottenham Court Roada? Bilo
mi ga je ţao. Sad je bio tako ponosan, tako se prema nama oboma
ponašao pokroviteljski, ali je bio na strani koja gubi. Pa, pomislih,
uhvativši njen pogled preko svoje čaše, dok je on izricao neku osobito
idiotsku primjedbu o tijeku svijesti, čak sam mu je i sad mogao oteti.
Njegovi su članci bili uvezani u papir, a moje knjige u platno. Znala je
da od mene moţe više naučiti. A ipak, jadnik, imao je hrabrosti da je
ignorira kad bi povremeno stavila neku jednostavnu, ljudsku
neinteligentnu primjedbu. Htio sam ga opomenuti na praznu
budućnost, ali umjesto toga popio sam još jednu čašu, pa rekoh: —
Ne mogu dugo ostati. Moram stići na pokop u Golders Greenu.
— Pokop u Golders Greenu! — uzviknu Waterbury. — Tipično za
osobe iz vaših romana. Morao je biti Golders Green, zar ne?
— Nisam ja izabrao to mjesto.
— Ţivot oponaša umjetnost.
— Neki prijatelj? — upita Sylvia suosjećajno, a Waterbury se zagleda
u nju zbog te njene primjedbe, bez veze s prethodnim predmetom
razgovora.
— Da.
Primijetio sam da ona razmišlja — muškarac? — ţena? — kakav
prijatelj? i to mi je godilo. Jer sam za nju bio ljudsko biće, a ne pisac:
čovjek čiji su prijatelji umirali i koji je išao na njihove pogrebe, koji
je osjećao radost i bol, kojemu bi moţda čak utjeha bila potrebna, a ne
samo vješt pisac čija djela uţivaju moţda veću simpatiju nego
gospodina Maughama, premda ga naravno ne moţemo svrstati tako
visoko kao…
— Što mislite o Forsteru? — zapita Waterbury.
— Forster? Oh, oprostite. Upravo sam razmišljao koliko vremena mi
treba do Golders Greena.
— Morate računati dobrih četrdeset minuta — reče Sylvia. — Morate
čekati na vlak za Edgware.
— O Forsteru — ponovi Waterbury razdraţljivo.
— Od stanice morate autobusom — reče Sylvia.
— Zaista, Sylvia, Bendrix nije došao ovamo da razgovara o tome
kako će stići u Golders Green.
— Oprosti, Peter, samo sam mislila...
— Prvo ispeci, pa reci, Sylvia — reče Waterbury.
— A sad, moţemo li se vratiti na Forstera?
— Moramo li? — upitah.
— Bilo bi zanimljivo, jer pripadate tako različitim školama...
— Pripada li on nekoj školi? Čak nisam znao da i ja pripadam nekoj
školi. Pišete li udţbenik? Sylvia se osmjehnu, a ja primijetih njen
osmijeh. Znao sam da će on od toga trenutka oštro nabrusiti oruţje
svog zanata, ali bilo mi je svejedno. Ravnodušnost i oholost su vrlo
slične, a on je vjerojatno mislio da sam ja ohol. Rekoh: — Zaista
moram otići.
— Ta ovdje smo samo pet minuta. Zaista je vaţno da taj članak bude
dobar.
— Meni je zaista vaţno da ne zakasnim u Golders Green.
— Ne razumijem zašto.
Sylvia reče: — I ja idem do Hampsteada. Pokazat ću vam put.
— Nisi mi o tome rekla ni riječi — reče Waterbury sumnjičavo. —
Znaš da svake srijede posjećujem svoju majku.
— Danas je utorak.
— Onda ne moram ići sutra.
— To je vrlo lijepo od vas — rekoh. — Bit će mi ugodno vaše
društvo.
— U jednom od vaših romana sluţili ste se tijekom svijesti — reče
Waterbury u očajničkoj ţurbi. — Zašto ste taj način napustili?
— Oh, ne znam. Zašto čovjek promijeni stan?
— Jeste li to smatrali neuspjehom?
— Tako smatram sve svoje knjige. Pa zbogom, Waterbury.
— Poslat ću vam otisak članka — reče on kao da se prijeti.
— Hvala.
— Nemoj kasno, Sylvia. Bartok je na trećem programu u šest i pol.
Zajedno smo izašli u ruševine Tottenham CourtRoada. Rekoh: —
Hvala vam što ste prekinuli sastanak.
— Oh, znala sam da ţelite otići — reče ona.
— Kako vam je prezime?
— Black.
— Sylvia Black — rekoh — to je dobra kombinacija. Gotovo
predobra.
— Je li bio dobar prijatelj?
— Da.
— Ţena?
— Da.
— Ţao mi je — reče ona. Imao sam dojam da to iskreno kaţe. Imala
je mnogo toga da nauči što se tiče knjiga i glazbe, i kako da se odijeva
i razgovara, ali nikad je neće trebati učiti čovjekoljublju. Sišla je sa
mnom u prenatrpanu podzemnu ţeljeznicu i stajali smo jedno uz
drugo drţeći se za koţnate drţače. Osjećajući je pripijenu uza me,
podsjetio sam se ţelje. Hoće li to sad uvijek biti tako? Ne ţelja, već
samo sjećanje na ţelju. U Goodge Streetu okrenula se da propusti
novog putnika, a ja samo sjetio njeno bedro na svojoj nozi kao nešto
čega je čovjek svjestan da se dogodilo prije mnogo vremena.
— Ovo je prvi pogreb kojemu prisustvujem — rekoh samo da
povedem razgovor.
— Onda su vam majka i otac ţivi?
— Otac mi je ţiv. Majka mi je umrla dok sam biona školovanju. Htio
sam uzeti nekoliko dana dopusta, ali moj otac je drţao da bi me to
uzrujalo tako da me se to nije dojmilo. Samo su me one večeri kad je
stigla vijest oslobodili učenja.
— Ne bih voljela da me spale — reče ona.
— Više volite crve?
— Da, više bih voljela crve.
Glave su nam bile tako blizu da smo mogli razgovarati a da ne
podiţemo glas, ali zbog stiske nismo se mogli gledati. Rekoh: —
Meni bi bilo sasvim svejedno — i odmah se upitah zašto li sam
slagao, jer je bilo vaţno, mora da je bilo vaţno, jer ja sam na kraju
nagovorio Henryja da je ne pokopa.
 3.

Jučer poslije podne Henry se pokolebao. Telefonirao mi je i molio me

da doĎem. Čudno kako smo se zbliţili otkako je nestalo Sare. Ovisio
je sada o meni isto onoliko koliko je prije ovisio o Sari — bio sam
domaćin u kući. Čak sam sebi prisvajao pravo da se upitam hoće li me
on zamoliti da se preselim k njemu kući kad proĎe pogreb, i kakav bih
mu dao odgovor. Što se tiče ţelje da zaboravim Saru, bilo je svejedno
u kojoj sam kući. Sarah je pripadala i jednoj i drugoj.
Kad sam stigao, on je još uvijek bio omamljen lijekovima. Inače bih
imao s njim više muke. Neki svećenik ukočeno je sjedio na rubu
naslonjača u njegovoj radnoj sobi — čovjek zlovoljna upala lica,
vjerojatno jedan od redemptorista, koji nedjeljama servira priče o
paklu u onoj mračnoj crkvi u kojoj sam posljednji put vidio Saru.
Vjerojatno se ispočetka protivio Henryju i to mi je pomoglo.
— Ovo je gospodin Bendrix, pisac — reče Henry. — Otac Crompton.
Bendrix je bio vrlo dobar prijatelj moje supruge. — Imao sam dojam
da to otac Crompton već zna. Nos mu se objesio niz lice poput
potpornja, a ja pomislih: — Moţda je baš taj čovjek pred Sarom
zalupio vrata nade.
— Dobar dan — reče otac Crompton tako zlovoljno, da sam osjetio
da nije daleko od toga da me prokune u deseto koljeno.
— Gospodin Bendrix mi je vrlo mnogo pomogao oko pogreba —
objasni Henry.
— Da sam znao vrlo rado bih za vas sve poduzeo.
Nekoć sam mrzio Henryja. Sad mi se moja mrţnja činila
bezvrijednom. Henry je bio ţrtva isto tako kao što sam i ja bio ţrtva, a
pobjednik je bio taj grozni čovjek sa smiješnim ovratnikom. Rekoh:
— To sigurno ne biste mogli učiniti. Vi ne odobravate spaljivanje.
— Mogao sam urediti katolički pogreb.
— Ona nije bila katolkinja.
— Izrazila je ţelju da to postane.
— Je li to dovoljno da postane katolkinja?
Otac Crompton je iznio jednu formulu. Poloţio ju je pred nas kao
neku novčanicu. — Mi priznajemo ţelju za krštenjem. — Novčanica
je leţala tamo izmeĎu nas očekujući da je netko podigne. Nitko nije
posegnuo. Otac Crompton nastavi: — Još ima vremena da otkaţete
svoje aranţmane. — Pa ponovi: — Sve ću za vas urediti — i to tonom
upozorenja kao da se obraća Lady Macbeth i obećava joj neki bolji
postupak da namiriše svoje ruke, nego što su to miomirisi iz Arabije.
Henry reče iznenada: — Je li to zbilja jako vaţno? Naravno, ja nisam
katolik, oče, ali ne razumijem…
— Ona bi bila sretnija…
— Ali zašto? — Crkva daje povlastice, gospodine Miles, a ne samo
odgovornosti. Za naše mrtve sluţe se posebne mise. Redovno se čitaju
molitve. Mi se sjećamo naših mrtvih — doda on, a ja ljutito pomislih:
kako ih se to sjećaš? Tvoje su teorije u redu. Propovijedaš vaţnost
pojedinca. Naša kosa je sva izbrojena, kaţeš, ali ja osjećam njenu
kosu na dlanu svoje ruke; sjećam se finih pahuljica na završetku njene
hrptenjače dok je potrbuške leţala na mom krevetu. I mi se sjećamo
naših mrtvih, ali na svoj način.
Promatrajući Henryja kako postaje neodlučan, smjelo slagah: — Mi
apsolutno nemamo razloga da vjerujemo da bi ona postala katolkinja.
Henry poče: — Naravno bolničarka je rekla — ali ga prekinuh: — Na
kraju bila je u bunilu.
Otac Crompton reče: — Nikada ne bih mogao ni sanjati da vam se
namećem, gospodine Miles, bez nekoga ozbiljnog razloga.
— Dobio sam pismo od gospoĎe Miles tjedan da na prije njene smrti
— rekoh mu. — Kad ste je vi posljednji put vidjeli?
— Otprilike u isto vrijeme. Prije pet-šest dana.
— Čini mi se vrlo čudno što taj predmet čak nije ni napomenula u
svom pismu.
— Moţda vi, gospodine… gospodine Bendrix, niste uţivali njeno
povjerenje.
— Moţda vi, oče, prenaglo stvarate i to pogrešne zaključke. Ljude
moţe zanimati vaša vjera, mogu oni o toj vjeri postavljati pitanja, ali
ne zato da bezuvjetno postanu katolici. — Brzo sam nastavio
Henryju: — Bilo bi apsurdno da sad sve promijenimo. Upute su
izdane. Pozvani su prijatelji. Sarah nikad nije bila fanatik. Ona bi bila
posljednja koja bi ţeljela neugodnosti zbog nekog hira. Napokon —
tjerao sam dalje, fiksirajući pogledom Henryja — to će biti savršen
kršćanski obred. Makar Sarah nije ni bila kršćanka. Mi nigdje o tome
nismo vidjeli nikakav znak. Ali uvijek moţemo ocu Cromptonu dati
novac za jednu misu.
— To nije potrebno. Jutros sam jednu odsluţio. — On pokrene ruke
na krilu; bila je to prva promjena u njegovoj ukočenosti. Činilo se kao
da gledaš kako se pomiče i naginje debeli zid nakon pada bombe. —
Svakako ću je danas spomenuti u misi — reče on.
Henry reče s olakšanjem kao da je to riješilo stvar. — Vrlo lijepo od
vas, oče — i pomakne kutiju za cigarete.
— Čini se čudno i drsko što vam to kaţem, gospodine Miles, ali čini
mi se da vi ne razumijete kako je bila dobra vaša supruga.
— Ona mi je bila sve — reče Henry.
— Mnogi ljudi su je voljeli — rekoh.
Otac Crompton okrene pogled prema meni poput školskog ravnatelja
koji je čuo kako neki balavac iz dna razreda dobacuje upadicu.
— Moţda ne dovoljno — reče on.
— Pa — rekoh — da se vratimo na ono o čemu smo raspravljali.
Mislim da sad ne moţemo promijeniti stvar, oče. To bi prouzročilo i
mnogo govorkanja. Tebi se ta naklapanja ne bi sviĎala, zar ne, Henry?
— Ne. Oh, ne.
— Izašao je oglas u The Timesu. Morali bismo tiskati ispravak. Ljudi
primjećuju takve stvari. Izazvalo bi komentare. Napokon, ti nisi
nepoznat, Henry. Trebalo bi razaslati brzojave. Mnogi ljudi su već
poslali vijence u krematorij. Razumijete što mislim, oče.
— Ne mogu reći da razumijem.
— Ono što vi traţite nije nerazumno.
— Čini se da vi imate čudnu skalu vrijednosti, gospodine Bendrix. —
Ali vi sigurno ne vjerujete da spaljivanje utječe na uskrsnuće tijela,
oče?
— Naravno da ne vjerujem. Već sam vam rekao svoje razloge. Ako se
oni gospodinu Milesu ne čine dovoljno jakima, onda se tu više nema
što reći. — On ustade sa stolca; kako je to bio ruţan čovjek! Dok je
sjedio, barem je odavao dojam snage, ali su mu noge bile prekratke za
njegovo tijelo, a kad je ustao, začudio sam se kako je nizak. Činilo se
kao da je iznenada krenuo u daljinu.
Henry reče: — Da ste došli malo ranije, oče. Molim vas, nemojte
mislit…
— Ne mislim o vama ništa loše, gospodine Miles.
— Moţda o meni, oče? — upitah ga izazovno.
— Oh, ne brinite, gospodine Bendrix. Makar što učinili, to sad neće
na nju djelovati. Ispovijedanje nauči čovjeka da prepozna mrţnju. On
pruţi ruku Henryju, a meni okrene leĎa. Ţelio sam mu reći: — O
meni krivo sudite. Ja ne mrzim Saru. Griješite i prema Henryju. On ju
je pokvario, ne ja. Htio sam se obraniti: »Ja sam je volio«, a u
ispovjedaonici sigurno nauče kako da prepoznaju i taj osjećaj.
 4.

— Iduća stanica je Hampstead — reče Sylvia.

— Morate sići da posjetite svoju majku?
— Mogla bih produljiti do Golders Greena da vam pokaţem put.
Obično ne posjećujem majku utorkom.
— To bi bilo dobro djelo — rekoh.
— Mislim da morate uzeti taksi, ako ţelite stići na vrijeme.
— Čini mi se da zapravo nije grijeh ako propustim početak obreda.
Ispratila me do izlaska iz stanice, a zatim se htjela vratiti. Činilo mi se
čudnim što se toliko trudila. Nikad u sebi nisam vidio nikakve
vrednote koje bi neka ţena voljela, a sada manje nego ikad. Bol i
razočaranje su poput mrţnje. Čovjek postane ruţan od samoţaljenja i
gorčine. A kako ga takoĎer čine sebičnim. Nisam imao ništa da
pruţim Sylviji; ja nikad ne bih mogao biti jedan od njenih učitelja. Ali
trebao sam njenu ljepotu da me podrţi, jer sam se bojao idućih pola
sata, bojao sam se lica koja će uhoditi moju osamljenost pokušavajući
da otkriju po mom ponašanju kakve su bile moje veze sa Sarom, tko
je koga napustio.
— Ali ne mogu se pojaviti ovako obučena — pobunila se ona kad
sam je zamolio da mi pravi društvo. Vidio sam kako joj je milo što
sam ţelio da bude sa mnom. Znao sam da bih je odmah mogao
oduzeti Waterburyju. Njegovo vrijeme je već isteklo. Ako hoću, on će
slušati Bartoka sam.
— Stajat ćemo otraga — rekoh.
— Vi moţete biti strana osoba koja okolo šeta.
— One su barem crne — reče ona misleći na svo je hlače. U taksiju
sam spustio svoju ruku na njenu nogu kao neko obećanje, ali nisam
imao namjeru da obećanje odrţim. Iz tornja krematorija se dizao dim,
a voda je stajala u pol tuceta napola smrznutih barica na pošljunčanim
stazama. Mimo nas prošlo je mnogo ljudi — s prethodne kremacije,
pretpostavljam; imali su ţivahno veselo drţanje ljudi koji su napustili
neku dosadnu zabavu i sada mogu »nastaviti«.
— Ovim putem — reče Sylvia.
— Vi vrlo dobro poznajete ovo mjesto.
— Tata je ovdje pokopan prije dvije godine.
Kad smo stigli do kapelice, svi su se razilazili. Waterburyjeva pitanja
o tijeku svijesti baš su me predugo zadrţala. Osjetio sam čudan
konvencionalni ţalac boli što na kraju nisam vidio Sarin kraj i tupo
pomislih: — To je, dakle, bio njen dim što se vijao iznad vrtova u
predgraĎu. Henry je izašao sam, sav zaslijepljen od plača; plakao je i
nije me vidio. Nikog drugog nisam poznao osim Sir Williama
Mallocka koji je nosio cilindar. On me pogleda s negodovanjem i
poţuri dalje. Bilo je tu tucet muškaraca s izgledom drţavnih
sluţbenika. Je li tu bio Dunstan? No to nije bilo tako vaţno. Neke
supruge bile su u društvu svojih muţeva. Barem su one bile
zadovoljne obredom — to im se gotovo moglo pročitati na šeširima.
Poslije Sarina nestanka sve su se osjećale sigurnijima.
— Ţao mi je — reče Sylvia.
— Nije vaša krivnja.
Pomislih: Da smo je balzamirali, one nikad ne bi bile sigurne. Čak bi i
njeno mrtvo tijelo odreĎivalo mjerilo po kojemu bi se sudilo o drugim
tijelima.
Prošao je Smythe i brzo odgacao po baricama ne govoreći ni s kim.
Začuh kako neka ţena reče: — Carterovi su nas pozvali za vikend
desetog u mjesecu.
— Ţelite li da odem? — upita Sylvia.
— Ne, ne — rekoh — volio bih da ostanete.
Prišao sam vratima kapelice i pogledao unutra. Pristup do peći bio je
na časak prazan, ali onda su počeli iznositi stare vijence i unositi
nove. Neka starica klečala je tu i molila se, što se nije podudaralo s
ovom situacijom; bila je kao neki glumac iz neke druge predstave
koga je iznenadilo dizanje zavjese. Neki poznati glas iza mene reče:
— Drago mi je, ali i tuţno što vas vidim ovdje, gospodine, odakle se
mrtvi ne vraćaju.
— Došli ste, Parkis! — uzviknuh.
— Vidio sam osmrtnicu u The Timesu, gospodine, pa sam zamolio
gospodina Savagea da mi da slobodan dan.
— Pratite li uvijek svoje ljude čak tako daleko?
— Ona je bila vrlo fina gospoĎa — reče on prijekorno. — Jednom me
je na ulici upitala za put ne znajući dakako razlog zašto se tu nalazim.
A na koktel-partiji pruţila mi je čašu šerija.
— Juţnoafričkog serija? — zapitah ga s mukom.
— Ne bih znao reći, gospodine, ali način kako je to uradila — oh,
takvih kao što je ona bila nije bilo mnogo. I moj sin takoĎer… Stalno
pripovijeda onjoj.
— Kako vaš sin, Parkis?
— Nije dobro, gospodine. Ima ţestoke bolove u ţelucu.
— Jeste li bili kod liječnika?
— Još ne, gospodine. Vjerujem da je najbolje stvari prepustiti prirodi.
Do neke granice. Ogledao sam se na te strane ljude koji su svi poznali
Saru. Upitah: — Tko su ovi ljudi, Parkis?
— Onu mladu djevojku ne poznam, gospodine.
— Ona je došla sa mnom.
— Oprostite. Onaj tamo dalje je Sir William Mallock, gospodine.
— Poznam ga.
— Onaj gospodin što je upravo zaobišao baricu, gospodine, šef je
odjela u kojem radi gospodin Miles.
— Dunstan?
— Tako mu je ime, gospodine.
— Kako vi mnogo znate, Parkis.
Mislio sam da je ljubomora posve mrtva; mislio sam da bih bio
spreman da je dijelim s mnoštvom muškaraca kad bi samo opet bila
ţiva. Ali kad sam ugledao Dunstana u meni se na nekoliko sekundi
probudila stara mrţnja. — Sylvia — viknuh kao da bi me Sarah
mogla čuti — jeste li večeras kamo pozvani na večeru?
— Obećala sam Peteru…
— Peteru?
— Waterburyju.
— Zaboravite ga.
Jesi li tu, Sarah. Promatraš li me? Gledaj kako mogu bez tebe. Nije to
tako teško, rekao sam joj. Moja mrţnja mogla je vjerovati u njeno
preţivljenje, samo moja ljubav je znala da ona više ne postoji, kao da
je neka mrtva ptica.
Skupljao se novi pogreb, a ţena pokraj ograde zbunjeno ustade
ugledavši strane ljude kako ulaze. Umalo se nije našla na spaljivanju
nekog drugog.
— Mislim da bih mu mogla telefonirati.
Mrţnja se prevukla preko predstojeće večeri kao dosada. Opredijelio
sam se. Bez ljubavi morat ću izvoditi ljubavne pokrete. Osjećao sam
krivnju prije nego sam počinio zločin — zločin što neduţnog uvlačim
u svoj labirint. Seksualni čin ne mora predstavljati ništa, ali kad
čovjek doĎe u moje godine onda nauči da se u svako doba moţe
pokazati da moţe biti sve. Ja sam bio zaštićen, ali tko zna na kakve
bih mogao neuroze naići u tog djeteta? Na kraju večeri ja bih
nespretno vodio ljubav i sama moja nespretnost, čak moja
impotencija, ako se pokaţe da sam impotentan, mogla bi riješiti
pitanje. Ili ću stručno voditi ljubav, pa bi je i moje iskustvo takoĎer
moglo dovesti u nepriliku. Zaklinjao sam Saru: — Izvuci me iz
ovoga, izvuci me, zbog nje, ne zbog mene.
Sylvia reče: — Mogla bih mu reći da mi je majka bolesna. — Bila je
spremna lagati; bio je to kraj za Waterburyja. Jadni Waterbury. S tom
prvom laţi trebali smo postati sukrivci. Stajala je tamo u crnim
hlačama izmeĎu zaleĎenih barica, a ja pomislih, da ovdje moţe početi
čitava duga budućnost. Zaklinjao sam Saru: »Izvuci me iz toga. Neću
počinjati sve ispočetka i nanijeti joj bol. Ja sam nesposoban za ljubav.
Osim prema tebi, prema tebi«. Ona sijeda starica krene prema meni,
drobeći tanki led.
— Jeste li vi gospodin Bendrix? — upita ona.
— Jesam.
— Sarah mi je pripovijedala — reče ona, i dok je oklijevala obuze me
neka luda nada da ona ima da mi preda neku poruku, da mrtvi mogu
govoriti.
— Vi ste bili njen najbolji prijatelj — često mi je pripovijedala.
— Bio sam jedan od njenih prijatelja.
— Ja sam njena majka. — Nisam se čak ni sjetio je li njena majka
ţiva. U ono vrijeme uvijek smo imali tako mnogo toga da
pripovijedamo tako da su cijela područja naših ţivota bila prazna
poput ravne novootkrivene zemljopisne karte koju je trebalo poslije
popuniti.
Ona reče: — Vi niste znali za mene, zar ne?
— Pa zapravo…
— Henry me nije volio. To je bilo prilično nezgodno, pa sam se
drţala po strani. Govorila je mirno i razborito, a ipak su joj suze tekle
iz očiju kao same od sebe. Muškarci i njihove supruge svi su se
razišli; drugi su ljudi prolazili izmeĎu nas troje i ulazili u kapelu.
Samo je Parkis oklijevao. Mislio je valjda kako mi moţda moţe biti
na pomoći dajući mi daljnje obavijesti, ali se drţao podalje, znajući,
kako bih rekao, svoje mjesto.
— Moram vas zamoliti za veliku uslugu — reče Sarina majka.
Pokušao sam se sjetiti njenog prezimena — Cameron, Chandler,
počinjalo je sa C. — Došla sam danas u takvoj ţurbi iz Great
Missendena… — ona obriše suze s očiju tako ravnodušno kao da
briše krpom za pranje posuĎa. Bertram, sjetih se, tako joj je ime,
Bertram.
— Da, gospoĎo Bertram — rekoh.
— I zaboravila sam premjestiti novac u svoju crnu torbicu.
— Mogu li vam nešto pomoći?
— Ako biste mi mogli posuditi jednu funtu, gospodine Bendrix.
Znate, treba da nešto večeram prije odlaska. U Great Missendenu rano
zatvaraju lokale — i dok je govorila ponovno obriše oči. Nešto me na
njoj podsjećalo na Saru. Trijeznost u njenoj boli, moţda neka
neodreĎenost. Nije li nekoć pre često vrijeĎala Henryja? Rekoh: —
Večerajte sa mnom, rano.
— Ne bih vam htjela smetati.
— Volio sam Saru — rekoh.
— I ja sam je voljela. Vratio sam se Sylviji i objasnio joj: — To je
njena majka. Moram je pozvati na večeru. Ispričavam se. Mogu li vas
nazvati da se dogovorimo za drugu priliku?
— Naravno.
— Je li vaše ime u telefonskom imeniku?
— Waterbury je u imeniku — reče ona turobno.
— Idući tjedan.
— Bit će mi drago. — Ona mi pruţi ruku i reče: — Zbogom.
Vidio sam da ona zna da je to bio propušten trenutak koji se ne
ponavlja. Hvala Bogu, to nije bilo vaţno. Blago ţaljenje i radoznalost
dok ne doĎe do stanice podzemne ţeljeznice i jedna ljutita riječ
Waterburyju zbog Bartoka. Dok sam se vraćao gospoĎi Bertram,
opazio sam da govorim opet Sari: »Vidiš, volim te. Ali ljubav se ne
moţe čuti tako uvjerljivo kao što se moţe čuti mrţnju.«
Kad smo se pribliţavali vratima krematorija, primijetio sam da je
Parkis nestao. Nisam vidio kad je otišao. Jamačno je shvatio da mi
više nije potreban.
GospoĎa Bertram i ja večerali smo u Isola Belli. Nisam htio onamo
gdje sam igda bio sa Sarom, i naravno, odmah sam počeo usporeĎivati
ovaj restoran sa svim ostalim restoranima koje smo zajedno
posjećivali. Sarah i ja nikad nismo pili chianti i sad me je način
pijenja podsjetio na tu činjenicu. Mogao sam baš naručiti naše
omiljelo crveno vino; i mislio sam na nju najviše što je bilo moguće.
Čak je ispunila i prazninu.
— Obred mi se nije sviĎao — reče gospoĎa Bertram.
— Ţao mi je.
— Bio je tako neljudski. Kao na tekućoj vrpci.
— Činilo mi se prikladno. Napokon bilo je i molitava.
— Onaj svećenik — tko je bio onaj svećenik?
— Nisam ga vidio.
— Govorio je o Velikom Svemu. Dugo ga nisam razumjela. Mislila
sam da kaţe Veliki Sem. — Ponovno su joj suze počele kapati u juhu.
Ona nastavi: — Gotovo sam se nasmijala i Henry me vidio. Vidjela
sam da mi je to pripisao na teret.
— Ne slaţete se s njim?
— On je vrlo podao čovjek — reče ona, pa obriše suze ubrusom i
počne ţestoko zveckati ţlicom po juhi miješajući rezance. — Jednom
sam morala od njega posuditi deset funti, jer sam došla u London u
namjeri da ostanem, a zaboravila torbicu. To se svakome moţe
dogoditi.
— Naravno da moţe.
— Uvijek se ponosim s tim što nikome na svijetu ništa ne dugujem.
Njeno pripovijedanje podsjećalo je na sistem podzemne ţeljeznice;
kretalo se u krugovima i zavojima. Uz kavu sam počeo primjećivati
povratne stanice: Henryjeva podlost, njeno financijsko poštenje, njena
ljubav prema Sari, njeno nezadovoljstvo s pogrebnim obredom,
Veliko Sve — iz tih stanica neki su vlakovi išli prema Henryju.
— Bilo je tako smiješno — reče ona. — Nisam se htjela smijati.
Nitko nije volio Saru više od mene. — Kako mi svi uvijek to isto
tvrdimo i kako se ljutimo kad to čujemo iz tuĎih usta. — Ali Henry to
nije htio razumjeti. On je hladan čovjek.
Jako sam se trudio da promijenim tijek razgovora. — Ne znam kakav
smo drukčiji obred mogli izabrati.
— Sarah je bila katolkinja — reče ona. Uzela je čašu i u jednom
gutljaju ispila pol čaše vina.
— Glupost — rekoh.
— Oh — reče gospoĎa Bertram — ona to ni sama nije znala.
Odjednom, neobjašnjivo, osjetio sam strah poput čovjeka koji je
počinio takozvani savršeni zločin, pa promatra prve neočekivane
pukotine u zidu svoje obmane. Kako duboko zadire ta pukotina?
Moţe li se na vrijeme zatrpati?
— Ništa ne razumijem što govorite. — Zar vam Sarah nikad nije rekla
da sam nekoć bila katolkinja?
— Nije.
— Nisam bila neka naročita katolkinja. Znate, moj muţ je mrzio sve
to. Ja sam bila njegova treća ţena, i prve godine, kad bih se naljutila
na njega, znala bih mu reći da nismo propisno vjenčani. Bio je opak
čovjek — doda ona mehanički.
— Ako ste vi katolkinja, to ne znači da je i Sarah. Ona otpije još jedan
gutljaj vina i reče: — To još nikad ni ţivoj duši nisam rekla. Mislim
da sam malo pripita. Mislite li da sam pripita, gospodine Bendrix?
— Naravno da niste. Ţelite li još vina? Dok smo čekali vino pokušala
je prebaciti razgovor, ali sam je nepopustljivo vraćao natrag. — Što
ste s tim htjeli reći — Sarah je bila katolkinja?
— Obećajte da nećete reći Henryju.
— Obećajem.
— Neko vrijeme bili smo u Normandiji. Sarah je tek navršila dvije
godine. Moj muţ je običavao ići u Deauville. Tako je on govorio, ali
sam znala da posjećuje svoju prvu ţenu. Jako sam se razljutila. Sarah
i ja pošle smo u šetnju duţ pješčane obale. Sarah je stalno htjela sjesti,
a ja sam joj dopustila da se malo odmori pa smo se opet još malo
šetale. Rekla sam: — »Sarah, ovo je tajna izmeĎu tebe i mene.« Već
tada je znala čuvati tajnu — ako je htjela. Bojala sam se da vam to
ispripovijedam, ali to je bila dobra osveta, zar ne?
— Osveta? Ne razumijem vas dobro, gospoĎo Bertram.
— Mom muţu, naravno. Nije to bilo samo zbog njegove prve ţene.
Rekla sam vam da mi nije dopuštao da budem katolkinja? Oh, nastale
bi takve scene kad sam pokušala poći na misu, pa sam pomislila:
Sarah će postati katolkinja, a on neće znati i ja mu neću reći, osim ako
se stvarno razljutim.
— I rekli ste mu?
— Godinu dana poslije toga otišao je i ostavio me.
— Tako ste opet mogli biti katolkinja?
— Oh, pa nisam mnogo vjerovala, znate. A tada sam se udala za
Ţidova; i on je bio teţak. Kaţu da su Ţidovi vrlo plemeniti. Ne
vjerujte. Oh, ovaj je bio opak čovjek.
— Ali što se dogodilo na obali?
— Ništa se, naravno, nije dogodilo na obali. Htjela sam samo reći da
smo se tim putem šetale. Ostavila sam Saru pred vratima i ušla da
naĎem svećenika. Morala sam mu malo slagati — neduţne laţi — da
bih mu objasnila stvar. Mogla sam sve svaliti na svog muţa. Rekla
sam da je prije vjenčanja obećao, a poslije prekršio obećanje. Mnogo
je pomoglo što nisam znala dobro francuski. Kad čovjek ne zna prave
riječi sve zvuči strašno istinito. Uostalom, on je to odmah učinio, a mi
smo poslije objeda uhvatile autobus da se vratimo.
— Što je učinio?
— Krstio je na katoličku vjeru.
— Je li to sve? — upitah s olakšanjem.
— Pa to je sakrament — bar tako kaţu.
— Najprije sam pomislio da ste rekli da je Sarah bila prava katolkinja.
— Pa, znate, bila je, samo to nije znala. Ţeljela bih da ju je Henry
propisno pokopao — reče gospoĎa Bertram, a groteskne suze
ponovno počeše kapati.
— Ne moţete ga kriviti kad čak ni Sarah nije znala.
— Uvijek sam ţeljela da je se to »primi«. Kao cijepljenje.
— Čini mi se da se kod vas baš nije jako »primilo« — nisam se
mogao suzdrţati da to ne kaţem, ali ona se nije uvrijedila. — Oh —
reče ona — imala sam mnogo iskušenja u svom ţivotu. Nadam se da
će na kraju sve biti dobro. Sarah je bila vrlo strpljiva sa mnom. Bila je
dobra djevojka. Nitko je nije bolje razumio od mene. — Popila je još
malo vina, pa reče: — Da ste je bar vi dobro poznavali. Eto, da je bila
odgojena kako treba, da se ja nisam udala za tako nemoguće
muškarce, iskreno vjerujem da je mogla postati svetica.
— Ali se jednostavno nije primilo — rekoh surovo i doviknuh
konobaru neka donese račun. Na leĎima sam osjetio kao da me je
uhvatio vjetar od leta onih sivih gusaka što lete iznad naših budućih
grobova, ili sam se nahladio u ledenom perivoju. Samo da je to
smrtonosna nahlada kao što je bila u Sare.
Nije se primilo, ponavljao sam sam sebi cijelim putem kući u
podzemnoj ţeljeznici, pošto sam ostavio gospoĎu Bertram kod
Marylebonea i posudio joj još tri funte »jer je sutra srijeda i ja moram
biti kod kuće zbog dvorkinje«. Jadna Sarah, ono što se »primilo« to je
bio taj niz muţeva i očuha. Njena majka ju je uspješno naučila da
jedan muškarac nije dovoljan za cijeli ţivot, ali ona sama je prozrela
laţne razloge udaja svoje majke. Kad se udala za Henryja, udala se za
cijeli ţivot; to sam u očaju spoznao.
Ali ta mudrost nema veze s onim podmuklim obredom blizu obale.
Nisi se Ti »primio«, rekao sam Bogu, u koga nisam vjerovao, tom
imaginarnom Bogu za koga je Sarah mislila da mi je spasio ţivot
(moţe li se zamisliti: u koju svrhu?) i koji je u svom nepostojanju
uništio jedinu duboku sreću koju sam igda doţivio. O, ne, nisi se Ti
primio, jer to bi bila magija, a ja u magiju vjerujem još manje nego
što vjerujem u Tebe. Magija je Tvoj kriţ, Tvoje uskrsnuće tijela,
Tvoja sveta katolička Crkva, Tvoja zajednica svetaca.
Leţao sam na leĎima i promatrao kako se sjene drveća Commona
prepliću na mom stropu. To je samo slučajnost, pomislih, uţasna
slučajnost koja ju je na kraju gotovo vratila Tebi. Ne moţe se s malo
vode i jednom molitvom za cijeli ţivot obiljeţiti dvogodišnje dijete.
Kad bih u to vjerovao, vjerovao bih u Tijelo i Krv. Nije bila Tvoja sve
ove godine, bila je moja. Ti si na kraju pobijedio. Nije potrebno da me
na to podsjećaš, ali ona me nije varala s Tobom, dok je ovdje leţala sa
mnom, na ovom krevetu s ovim jastukom pod kriţima. Dok je
spavala, ja sam bio s njom, ne Ti. Ja sam je uzimao, ne Ti.
Sva su se svjetla pogasila i tama pala preko kreveta, a ja sam sanjao
da sam na sajmu s puškom u ruci. Pucao sam u boce koje su se činile
kao da su napravljene od stakla, ali moja tanad odskakala je od boca
kao da su bile presvučene čelikom. Pucao sam i pucao i ni jednu
nisam mogao razbiti. U pet ujutro sam se probudio s istom mišlju u
glavi: tijekom onih godina ti si bila moja, a ne Njegova.
 5.

Kad sam pomislio da bi me moţda Henry mogao pozvati da ţivim s

njim u njegovoj kući, bila je to moja sablasna šala. Nisam zapravo
očekivao tu ponudu, a kad ju je iznio bio sam iznenaĎen. Čak i njegov
posjet tjedan dana nakon pogreba bio je iznenaĎenje; još nikad nije
bio u mojoj kući. Sumnjam da se igda pribliţio mnogo bliţe juţnoj
strani Commona nego li one noći kad sam ga po kiši sreo na
Commonu. Čuo sam da netko zvoni i pogledao kroz prozor, jer nisam
ţelio nikakvih posjetilaca; pomislio sam da bi to mogao biti
Waterbury i Sylvija. Svjetiljka pokraj platane išarala je Henryjev crni
šešir. Sišao sam niza stube i otvorio vrata. — Slučajno ovuda
prolazim — lagao je Henry.
— UĎi.
Stajao je i nespretno oklijevao dok sam vadio piće iz ormarića. On
reče: — Čini mi se da te zanima general Gordon.
— Traţe da napišem biografiju.
— Hoćeš li je napisati?
— Mislim da hoću. Sada mi se baš ne radi.
— Ni meni se ne radi — reče Henry.
— Zasijeda li još Kraljevska komisija?
— Da.
— To ti daje mogućnost da o nečem razmišljaš.
— Zbilja? Da, mislim da je tako. Do prekida za objed.
— Uostalom, to je vaţan posao. Izvoli svoj sherry.
— To nije ni ţivoj duši od koristi.
Kako je dugačak put prevalio Henry od one samodopadne fotografije
u »Tatleru« koja me je onako naljutila. Dao sam povećati Sarinu
fotografiju s obične amaterske fotografije, pa sada leţi preokrenuta na
mom pisaćem stolu. On je prevrne. — Sjećam se kad sam je
fotografirao — reče on. Sarah mi je rekla da ju je fotografirala jedna
njezina prijateljica. Pretpostavljam da je lagala da bi poštedjela moje
osjećaje. Na slici se činila mlaĎa i sretnija, ali ne i ljepša nego u
godinama kad sam je ja upoznao. Ţelio bih da sam joj ja mogao
pridonijeti da tako izgleda, ali sudbina je ljubavnika da promatra kako
se nesreća poput sadre stvrdnjava oko njegove ljubavnice.
Henry reče: — Pravio sam budalu od sebe da bih je natjerao da se
nasmiješi. Je li general Gordon zanimljiva ličnost?
— Na neki način jest.
— Ovih dana čudno se osjećam u kući. Pokušavam što je više moguće
da ne ulazim u kuću. Pretpostavljam da nisi slobodan da večeramo u
klubu? — reče Henry.
— Imam mnogo posla koji moram dovršiti.
On se ogleda po mojoj sobi i reče: — Ovdje nemaš mnogo mjesta za
svoje knjige.
— Nemam. Neke moram drţati pod krevetom.
On podiţe časopis što mi ga je poslao Waterbury prije intervjua da mi
pokaţe primjerak svog rada i reče: — U mojoj kući ima mjesta.
Zapravo bi mogao imati vlastiti stan. — Bio sam previše zapanjen da
bih mogao odgovoriti. On ţurno nastavi, prevrćući stranice časopisa
kao da ga u stvari ne zanima njegov prijedlog. — Razmisli. Ne moraš
sada odlučiti.
— To je vrlo lijepo od tebe, Henry.
— Ti bi meni učinio uslugu, Bendrix.
Pomislih: zašto ne? Smatraju da pisci nisu nekonvencionalni. Zar sam
ja konvencionalniji od nekog višeg drţavnog sluţbenika?
— Noćas sam sanjao — reče Henry — o svima nama.
— Zaista?
— Mnogo toga se ne sjećam. Zajedno smo pili. Bili smo sretni. Kad
sam se probudio mislio sam da nije mrtva.
— Ja o njoj sada ne sanjam.
— Ţelio bih da smo pustili onog svećenika da radi kako ţeli.
— To bi bilo apsurdno, Henry. Ona nije bila ništa veća katolkinja od
tebe ili mene.
— Vjeruješ li u zagrobni ţivot, Bendrix?
— Ako misliš osobni ţivot poslije smrti — ne.
— Ne moţe se pobiti, Bendrix.
— Nemoguće je bilo što pobiti. Pišem, recimo, roman, pa kako moţeš
dokazati da se opisani dogaĎaji nikad nisu dogodili, da ličnosti nisu
stvarne? Slušaj. Danas sam na Commonu sreo čovjeka sa tri noge.
— Uţas — reče Henry ozbiljno. Izrod?
— I bile su pokrivene ribljim ljuskama.
— Šališ se.
— Ali dokaţi mi da se šalim, Henry. Ti ništa više ne moţeš pobiti
moju priču, kao što ja ne mogu pobiti postojanje Boga. Ja jednostavno
znam da je on laţ, isto kao što ti znaš da je moja priča laţna.
— Naravno, postoje dokazi.
— Oh, mogao bih i ja izmisliti filozofski dokaz za svoju priču, rekao
bih, zasnovan na Aristotelu.
Henry naglo vrati razgovor na svoju prethodnu temu. — Ako doĎeš i
stanuješ u mene, moţeš nešto i uštedjeti. Sarah je uvijek govorila da
tvoje knjige nemaju onaj uspjeh koji zasluţuju.
— Oh, sjena uspjeha pala je na njih. — Pomislio sam na
Waterburyjev članak. Rekoh: — NaiĎe trenutak kad moţeš čuti kako
popularni kritičari zamaču pera za pisanje hvalospjeva čak prije nego
li je iduća knjiga napisana. To je samo pitanje vremena. — Govorio
sam, jer se još nisam odlučio.
Henry reče: — Nema više gorčine, zar ne, Bendrix? Naljutio sam se
na tebe u tvom klubu — zbog onog čovjeka. Ali zar je to sad uopće
vaţno?
— Pogriješio sam. On je bio samo neki suludi raspaljivački racionalist
koji ju je zainteresirao sa svojim teorijama. Zaboravi to, Henry.
— Ona je bila dobra, Bendrix. Ljudi pripovijedaju, ali ona je bila
dobra. Nije bila njena krivnja da je ja nisam mogao… pa… voljeti
kako treba. Znaš da sam strašno razborit i oprezan. Nisam od one vrsti
koja moţe biti ljubavnik. Ona je ţeljela nekoga kao što si ti.
— Ostavila je i mene. Otišla, Henry.
— Znaš li da sam jednoć pročitao jednu tvoju knjigu; Sarah me
natjerala. Opisao si kuću poslije ţenine smrti.
— »Častohlepan domaćin.«
— To je bio naslov. U ono vrijeme mi se činilo da je sve u redu.
Smatrao sam da je vrlo uvjerljiva, ali si potpuno pogriješio, Bendrix.
Opisivao si kako se muţu kuća činila uţasno prazna; hodao je
sobama, pomicao stolce, pokušavajući stvoriti dojam kretanja kao da
je još netko tamo. Kadšto bi si natočio piće u dvije čaše.
— Zaboravio sam. Zvuči pomalo knjiţevno.
— To nekako ne pristaje, Bendrix. Muka je u tome što se kuća ne čini
prazna. Vidiš, u staro vrijeme često sam se vraćao kući iz ureda, a ona
bi bila negdje vani — moţda s tobom. Dozivao bih je, a ona ne bi
odgovorila. Tada je kuća bila prazna. Gotovo sam očekivao da neću
naći ni pokućstva. Znaš da sam je na svoj način volio, Bendrix.
Posljednjih mjeseci, kad sam se vratio kući a nje nije bilo tamo,
uţasavao sam se da me čeka pismo. »Dragi Henry«… znaš kako se to
već piše u romanima?
— Da.
— Ali sad se kuća više nikad ne čini tako prazna. Ne znam kako da to
opišem. Zato što je više nema — uopće nije otišla. Znaš, nikad nije
negdje drugdje. Ne objeduje ni s kim, nije s tobom u kinu. Nigdje ona
ne moţe biti osim u svom domu.
— Ali gdje je njen dom? — upitah.
— Oh, moraš mi oprostiti, Bendrix. Vrlo sam napet i umoran. Ne
spavam dobro. Kako ne mogu razgovarati s njom, razgovaram o njoj;
a to mogu jedino s tobom.
— Ona je imala mnogo prijatelja. Sir William Mallock, Dunstan…
— S njima ne mogu razgovarati o njoj. Kao ni s onim čovjekom,
Parkisom.
— Parkis! — uzviknuh, zar je on zauvijek ušao u naše ţivote?
— Rekao mi je da je bio na njenoj koktel-partiji. Sarah je skupljala
čudne ljude. Rekao je da ga i ti poznaš.
— Što je zaboga htio od tebe?
— Rekao je da je ona bila vrlo ljubazna prema njegovu sinu — sam
Bog zna kada. Dječak je bolestan. Čini se da ţeli nešto njeno za
uspomenu. Dao sam mu jednu ili dvije njene stare dječje knjige. Bilo
ih je mnogo u njenoj spavaonici i sve išarane olovkom. To je dobar
način da ih se riješim. Čovjek ih jednostavno ne moţe poslati
»Fovlesu«, zar ne? Nema ništa loše u tome da ih poklonim, zar ne?
— Ne. To je bio čovjek iz Savageove detektivske agencije koga sam
namjestio da je prati.
— Mili Boţe, da sam to znao… Ali činilo mi se da ju je zaista volio.
— Parkis je čovječan — rekoh. — Njega je lako ganuti.
Ogledao sam se po svojoj sobi. Odakle Henry dolazi, tamo neće biti
ništa više od Sare, čak moţda i manje, jer će ona tamo biti
razvodnjena.
— Preselit ću se k tebi, Henry, ali mi moraš dopustiti da platim dio
stanarine.
— Vrlo mi je milo, Bendrix. Ali ta kuća je slobodan posjed i ne
plaćam ništa. Ali moţeš platiti svoj dio općinskog prireza.
— Uz tromjesečni otkaz kako bih mogao naći drugi stan za
iznajmljivanje kad se budeš ponovno oţenio. Shvatio me je sasvim
ozbiljno.
— Nikad se više ne bih ţelio oţeniti. Nisam tip za brak. Sari sam
nanio veliko zlo kad sam se njome oţenio. To sada znam.
 6.

I tako sam se preselio na sjevernu stranu Commona. Propala mi je

stanarina za tjedan dana, jer je Henry ţelio da se odmah preselim.
Platio sam pet funti za kamion koji je prevezao moje knjige i odjeću.
Dobio sam gostinjsku sobu, a ostavu je Henry preuredio u moju radnu
sobu. Gore na katu bila je kupaonica. Henry se preselio u svoju
dnevnu sobu, a njihova zajednička soba s hladnim bračnim krevetima
ostavljena je za goste, koji nikad nisu dolazili. Nakon nekoliko dana
počeo sam razumijevati što je Henry mislio kad je rekao da kuća
nikad nije prazna. Radio sam u Britanskom muzeju do zatvaranja, a
zatim se vratio i čekao Henryja, pa smo obično izišli da nešto
popijemo u »Pontefract Arms«. Jednoć kad je Henry otišao na neko
savjetovanje u Bournemouth, pokupio sam neku djevojku i doveo je
kući. Nije išlo. Znao sam to odmah; bio sam impotentan. I da
poštedim njene osjećaje rekao sam joj da sam jednoj ţeni, koju sam
volio, obećao da to nikad neću činiti ni s jednom drugom. Bila je vrlo
zlatna i puna razumijevanja; prostitutke imaju veliko poštovanje
prema osjećajima. Taj put u duši nisam traţio nikakve osvete, nego
sam samo osjećao tugu što zauvijek napuštam nešto u čemu sam tako
mnogo uţivao. Poslije sam sanjao o Sari; bili smo opet ljubavnici u
mojoj staroj sobi na juţnoj strani, ali i opet nije išlo, samo ovaj put
zbog toga nisam bio tuţan. Bili smo sretni i nismo se ţalili.
Nekoliko dana poslije otvorio sam ormar u svojoj spavaonici i našao
hrpu dječjih knjiga. Henry je opljačkao ovaj ormar za Parkisova sina.
Bilo je tu nekoliko knjiga bajki Andrewa Langa s koricama u boji,
mnogo knjiga Beatrix Potters, »Djeca iz Nove Šume«, »Rugoba na
Sjevernom polu«, i još nekoliko starijih knjiga za odraslu djecu —
»Posljednja ekspedicija Kapetana Scotta« i pjesme Thomasa Hooda.
Ova posljednja bila je uvezana u koţu na školski način, s natpisom da
je ta knjiga poklonjena Sari Bertram za napredak u algebri. Algebra!
Kako se čovjek mijenja.
Te večeri nisam mogao raditi. Leţao sam na podu meĎu knjigama i
pokušao otkriti barem nekoliko značajki u praznim poljima Sarinog
ţivota. Kadšto ljubavnik čezne da bude takoĎer otac i brat;
ljubomoran je na godine koje nije podijelio s njom. »Rugoba na
Sjevernom polu« vjerojatno je jedna od Sarinih prvih knjiga jer je
gotovo sva bila zaprljana kredama šarenih boja, besmisleno,
uništavajuće. U jednoj od knjiga Beatrix Potters ime joj je bilo
napisano olovkom; jedno štampano slovo bilo je napisano naopako. U
knjizi »Djeca iz nove šume« napisala je vrlo uredno i točno: »Sarah
Bertram. Njena knjiga. Molim traţi dozvolu da posudiš, a ako je
ukradeš, bit će to na tvoju ţalost.« Bile su to primjedbe svojstvene
svakom djetetu koje je igda ţivjelo; tragovi tako anonimni kao otisci
ptičjih nogu zimi u snijegu. Kad sam zatvorio knjigu, odmah ju je
prekrila prolaznost vremena.
Sumnjam da je igda čitala Hoodove pjesme. Stranice su bile jednako
čiste kao onda kad joj je njena razrednica ili neki odličan posjetilac
predao tu knjigu. A kad sam htio vratiti knjigu u ormar, na pod je
ispao tiskani list papira — vjerojatno program tog istog dodjeljivanja
nagrade. Meni poznatim rukopisom na cedulji je bilo napisano:
»Kakva jezovita glupost « (Ali čak i naši rukopisi počinju kao mladi
pa s vremenom prelaze u umorne arabeske). Mogao sam zamisliti
Saru kako to piše i pokazuje svojoj susjedi dok se razrednica vraća na
svoje mjesto, a roditelji joj s poštovanjem plješću. Ne znam zašto, ali
kad sam ugledao tu izreku jedne učenice, s uzbuĎenjem,
nerazumijevanjem i povjerenjem — sjetio sam se jedne druge njene
rečenice: »Ja sam laţljivka i varalica«. Ovdje pod rukom bila je
neduţnost. Kakva šteta što nije ţivjela još samo dvadeset godina da bi
to sama na sebi osjetila. Laţljivka i varalica. Jesam li je ja tako opisao
u trenutku bijesa? Uvijek je podrţavala moju kritiku, samo su se
pohvale okliznule od nje poput snijega.
Okrenuo sam list i pročitao program od 23. srpnja 1926: »Muzika na
vodi« J. Handela, svira gospoĎica Duncan, R. C. M11; recitacija
Beatrice Collins: »Lutah usamljena kao oblak« Tudora Avresa izvodi
Školsko pjevačko društvo; Chopinov valcer u A-molu, violinski
recital izvodi Mary Pippitt. Dugo ljetno poslijepodne od prije
dvadeset godina proteglo je svoje sjene prema meni, a ja sam mrzio
ţivot, koji nas tako mijenja na gore. Pomislih, da sam tog ljeta upravo
počeo pisati svoj prvi roman; kad sam počeo raditi, bilo je tako
mnogo uzbuĎenja, ambicije, nade; tada nisam bio ogorčen, bio sam
sretan. Vratio sam list u nepročitanu knjigu i gurnuo je u dno ormara
ispod »Rugobe« i Beatrix Potters. Oboje smo bili sretni dok nas je
razdvajalo samo deset godina i nekoliko pokrajina, koje će se poslije
spojiti bez neke osobite svrhe, osim da jedno drugom zadamo tako
mnogo boli. Uzeo sam Scottovu »Posljednju ekspediciju«.
To je nekoć bila jedna od mojih omiljenih knjiga. Sada se činila
neobično zastarjela. To junaštvo gdje je led bio jedini neprijatelj,
samoţrtvovanje koje uključuje vlastitu smrt i ničiju drugu. IzmeĎu
nas i njih stajala su dva rata. Pogledao sam fotografije: brade i zaštitne
naočale, male mogile od snijega, britanska drţavna zastava, poniji
dugačkih griva kao staromodnih frizura izmeĎu ogoljenih stijena. Čak
je i smrt predstavljala »odsjek onog vremena«, kao i učenica što je
označila stranice crtama, uskličnicima i koja je uredno napisala na
rubu Scottovog posljednjeg pisma kući: »A što dolazi poslije? Bog?
Robert Browning« takoĎer je bila »odsjek vremena«. Čak joj je onda,
pomislih, On bio na pameti. On je bio isto tako potajni ljubavnik, koji
iskorištava prolazno raspoloţenje kao neki junak koji nas namamljuje
svojim nevjerojatnostima i svojim legendama. Stavio sam natrag
posljednju knjigu i okrenuo ključ u bravi.

11
R.C.M. – Royal College Of Music — Kraljevska visoka muzička škola; eng.
(Prev.)
 7.

— Gdje si bio, Henry— upitah. Obično je bio prvi pri zajutraku a

kadšto je odlazio od kuće prije nego sam sišao, ali jutros njegov tanjur
nije bio taknut. Čuo sam kako se prednja vrata tiho otvaraju i on se
pojavio.
— Oh, samo sam se malo prošetao ulicom — reče on neodreĎeno.
— Cijelu noć bio si vani? — zapitah.
— Ne, naravno, nisam.
— Da bi se oslobodio te optuţbe, reče mi istinu: — Danas je otac
Crompton sluţio misu za Saru.
— To još uvijek radi?
— Jednom mjesečno. Smatrao sam da uljudnost zahtijeva da se
pojavim.
— Mislim da nije znao da si tamo.
— Poslije sam prišao da mu zahvalim. Zapravo pozvao sam ga na
večeru.
— Onda ću ja izići.
— Ţelio bih da ne izaĎeš, Bendrix. Napokon, on je na svoj način bio
Sarin prijatelj.
— Nećeš i ti valjda postati vjernik, Henry?
— Naravno da neću. Ali oni imaju isto toliko prava na svoje mišljenje
kao što i mi imamo na svoje.
I tako je došao na večeru. Ruţan, upalih obraza, nezgrapan, s nosom
Torquemade — to je bio čovjek koji je čuvao Saru od mene. On ju je
podrţavao u apsurdnom zavjetu, koji je trebala zaboraviti za tjedan
dana. Ona je po kiši išla u njegovu crkvu traţeći utočište, a umjesto
toga našla je smrt. Bilo mi je teško da pokaţem čak i najosnovniju
uljudnost i Henry je morao sam izgurati sav teret večere. Otac
Crompton nije bio naviknut da večera izvan svoje kuće. Imao sam
dojam da on to prima kao duţnost na koju je teško mogao sabrati
misli. Bio je vičan samo lakoj društvenoj konverzaciji, a odgovori su
mu padali kao panjevi preko ceste.
— U ovom kraju imate mnogo sirotinje; tako mi se čini — reče Henry
dok smo jeli sir, i bio je prilično umoran. Pokušao je tako mnogo tema
— utjecaj knjiga, kino, nedavan posjet Francuskoj, mogućnost trećeg
rata.
— To nije problem — odgovori otac Crompton.
Henry se jako trudio. — Nemoral? — zapita u pomalo neiskrenom
tonu koji ne moţemo izbjeći u takvom razgovoru.
— To nikad nije problem — reče otac Crompton.
— Mislio sam, moţda… na Commonu se noću vidi…
— To se, kako vidite, dogaĎa na svakom otvorenom prostoru. Osim
toga, sada je zima.
— I s tim je okončana ova tema.
— Izvolite još malo sira, oče?
— Ne, hvala.
— Pretpostavljam da u ovakvom predjelu imate mnogo muke da
skupite prilog — hoću reći — za dobrotvorne svrhe.
— Ljudi daju koliko mogu.
— Malo brandyja uz kavu?
— Ne, hvala vam.
— Nećete imati ništa protiv ako mi…
— Naravno da neću. Od brandyja ne mogu zaspati, to je sve; a moram
ustati u šest.
— Ali zašto?
— Molitve. Čovjek se navikne.
— Bojim se da nikad nisam mogao mnogo moliti — reče Henry, —
od dječačkog doba. Molio bih da proĎem s odličnim.
— I jeste li prošli?
— S vrlo dobrim. Kako vidim, takva vrst molitve ne pomaţe mnogo,
zar ne, oče?
— Bolje ikakva nego nikakva. U svakom slučaju, to je priznanje
Boţje moći, i to je — mislim — neka vrsta hvalospjeva.
Otkako je počela večera, nisam ga čuo da tako mnogo govori.
— A ja sam mislio — rekoh — da je to slično kucanju o drvo ili kao
izbjegavanje crte na rubu pločnika. U toj dobi svakako.
— Oh — reče on — pa nisam ja protiv malo praznovjerja. Tako ljudi
doĎu na pomisao da ovaj svijet nije sve. — Pogledao me ruţno niza
svoj nos. — To bi mogao biti početak mudrosti.
— Vaša je crkva svakako duboko utonula u praznovjerje: sv.
Januarije, kipovi koji krvare, vizije Djevice, i sve takve stvari.
— Pokušavamo da odijelimo ono što nije istinito. A zar nije
pametnije vjerovati da se bilo što moţe dogoditi, nego…?
Zvonce zazvoni. Henry reče: — Rekao sam djevojci da moţe poći na
spavanje. Molim vas oprostite, oče, samo časak.
— Idem ja — rekoh. Bio sam sretan, što sam pobjegao od njegove
teške prisutnosti. Odgovori su mu bili previše spremni; jedan amater
se nikad ne bi smio nadati da će ga uhvatiti u pogrešci. On je bio
poput čarobnjaka koji samo svojom vještinom gnjavi čovjeka. Otvorio
sam ulazna vrata i ugledao krupnu ţenu u crnini kako drţi neki
paketić. Pomislio sam da je to naša dvorkinja dok nije rekla: — Jeste
li vi gospodin Bendrix, gospodine?
— Jesam.
— Moram vam ovo predati — i brzo mi gurne paketić u ruku kao da
je sadrţavao nešto eksplozivno.
— Od koga je paket?
— Od gospodina Parkisa, gospodine. — Prevrtao sam paket s
nevjericom. Pomislio sam da je moţda zametnuo neki od svojih
dokaza pa mi ga sad naknadno šalje. Ţelio sam da zaboravim
gospodina Parkisa.
— Hoćete li mi dati potvrdu; gospodine? Moram paket predati vama u
ruke.
— Nemam ni olovke — ni papira. Zaista, ne mogu se gnjaviti.
— Vi znate kakav je gospodin Parkis kad su u pitanju dokumenti,
gospodine. Imam olovku u torbici.
Napisao sam joj potvrdu primitka na poleĎini neke stare omotnice.
Paţljivo ju je spremila u torbicu i zatim je sitnim koracima odjurila
prema vratima kao da je ţeljela otići što je moguće dalje i brţe. Stajao
sam u predsoblju i odvagnuo predmet u ruci. Henry mi doviknuo iz
blagovaonice. — Što je, Bendrix?
— Paket od Parkisa — rekoh. To je zvučalo kao fraza koja se teško
izgovara.
— Vjerojatno vraća knjigu.
— U ovo doba? Na mene je adresirano.
— Pa što je onda? — Nisam htio otvoriti paketić; zar nismo obojica
bili zauzeti bolnim stanjem zaboravljanja? Osjećao sam da sam
dovoljno kaţnjen za svoje posjete agenciji gospodina Savagea. Začuh
glas oca Cromptona kako reče: — Gospodine Miles, sada moram
poći.
— Još je rano.
Pomislih, ako ostanem u sobi, neću se morati pridruţiti ljubaznošću
Henryjevoj ljubaznosti, moţda će prije otići. Otvorio sam paketić.
Henry je imao pravo. Bile su to bajke Andrewa Langa, ali izmeĎu
listova bio je umetnut jedan listovni papir. Bilo je to Parkisovo pismo.
»Poštovani gospodine Bendrix« — pročitao sam, i pomislivši da je to
pismo zahvalnosti, uočio sam posljednje rečenice. — I tako pod tim
okolnostima ne bih ţelio dalje drţati ovu knjigu u kući, pa se nadam
da ćete objasniti gospodinu Milesu da ne postoji nezahvalnost sa
strane Vama odanog — Alfreda Parkisa.«
Sjeo sam na stolac u predsoblju. Čuo sam Henryja kako kaţe: —
Nemojte misliti da sam ograničena mišljenja, oče Crompton… — i
počeh čitati Parkisovo pismo od početka.
»Poštovani gospodine Bendrix, pišem vama a ne gospodinu Milesu,
jer sam siguran u vašu simpatiju zbog našeg bliskog, premda tuţnog,
druţenja i zbog toga što ste vi knjiţevni gentleman mašte i naviknut
na neobične dogaĎaje. Vi znate da se moj sin u posljednje vrijeme
loše osjeća, i kako to nije zbog sladoleda, bojao sam se upale slijepog
crijeva. Liječnik kaţe da treba operirati — to ne moţe škoditi — ali ja
se jako bojim mog jadnog sina dati pod noţ, jer je njegova majka
umrla pod noţem. Siguran sam da je to bilo zbog nepaţnje, i što bih ja
učinio kad bih na isti način izgubio sina? Bio bih potpuno sam.
Oprostite zbog ovih detalja, gospodine Bendrix, ali u mojoj profesiji
navikli smo da stvari iznosimo redom i da stvari najprije objasnimo
tako da se sudac ne moţe poţaliti da mu činjenice već nisu jasno
prikazane. Tako sam u ponedjeljak rekao liječniku da pričekamo dok
ne budemo posve sigurni. Ipak ja kadšto pomislim da mu je to
donijela nahlada i čekanje vani, dok je uhodio ispred kuće gospoĎe
Miles, a vi ćete mi oprostiti ako kaţem da je ona bila vrlo ljubazna
gospoĎa koja je zasluţila da je ostavimo na miru. U mom poslu ne
moţe čovjek uzimati i birati po volji, ali sve od onog prvog dana u
Maiden Laneu poţelio sam da smo uhodili neku drugu ţenu. No moj
sin je bio strahovito uzbuĎen kad je čuo da je jadnica umrla. Samo je
jednom s njim razgovarala, ali nekako je došao do zaključka, mislim,
da je njegova majka bila poput nje, što ona u stvari nije bila, premda
je bila uistinu na svoj način dobra ţena koja mi nedostaje svakog dana
mog ţivota. Pa kad mu se temperatura popela na 39.5, što je za
dječaka kao što je on visoka temperatura, počeo je razgovarati s
gospoĎom Miles isto onako kao onda na ulici, pa joj je rekao da je
uhodi što, naravno, ne bi učinio, jer je čak u svojoj dobi imao svoj
profesionalni ponos. Zatim je počeo plakati kad je ona otišla, a zatim
je spavao, ali kad se probudio, temperatura mu je još uvijek bila 38,9,
i traţio je dar što mu ga je u snu obećala. Zbog toga sam gnjavio
gospodina Milesa i prevario ga, zbog čega se stidim, jer nije postojao
profesionalni razlog, već je to bilo samo zbog moga jadnog sina«.
»Kad sam dobio knjigu i dao mu je, on se smirio. Ali sam bio
zabrinut, jer je liječnik rekao da više neće preuzeti nikakav rizik i da u
srijedu mora otići u bolnicu, a da je bilo slobodnih kreveta, poslao bi
ga još noćas. Pa vidite, zbog moje jadne ţene i mog jadnog sina,
nisam mogao spavati od briga i bojao sam se noţa. Vama, gospodine
Bendrix, mogu slobodno reći da sam se usrdno molio. Molio sam se
Bogu, a zatim sam se molio svojoj ţeni da uradi što moţe, jer ako je
itko u raju, onda je ona sada tamo, a molio sam gospoĎu Miles ako je
tamo neka takoĎer učini što moţe. Pa ako se odrastao čovjek moţe
tako vladati, gospodine Bendrix, moţete razumjeti da je moj jadni sin
u mašti vidio razne stvari. Kad sam se jutros probudio, temperatura
mu je bila 37,3 i nije osjećao bolove, a kad je došao liječnik više
uopće nije bilo otekline, pa je liječnik rekao da moţemo još malo
pričekati, i on se cijeli dan osjećao dobro. Ali rekao je liječniku da je
došla gospoĎa Miles i odnijela mu bol — dodirnula mu lijevu stranu
trbuha, oprostite mi taj nepristojni izraz — i nešto mu je napisala u
knjizi. Ali liječnik je rekao da mora biti jako miran, da ga ta knjiga
uzbuĎuje, pa tako pod tim okolnostima više bih volio da nemam tu
knjigu u kući…«
Kad sam okrenuo pismo našao sam post scriptum.
»Nešto je napisano u knjizi, ali svatko moţe vidjeti da je to napisano
prije mnogo godina, dok je gospoĎa Miles bila malena djevojčica,
samo što ja to ne mogu objasniti svom jadnom sinu od straha da mu
se bol ne vrati. S poštovanjem A. P.«
Okrenuo sam čisti list na početku knjige i tamo našao neuobličenu
črčkariju tintanom olovkom, istu onakvu kakvu sam prije vidio u
drugim knjigama u kojima je dijete imenom Sarah Bertram sastavljalo
svoje bilješke.
»Bolesna kad bijah,
majka da mi knjigu,
Bolestan tko leţi,
bolest od nje bjeţi.
Knjigu Lang napisao,
brigu s njom je brisao, Al,
tko je ukrade bit će modre
brade!«
Odnio sam je u blagovaonicu. — Što je to? — zapita Henry.
— Knjiga — odgovorih.
— Jesi li pročitao što je Sarah u njoj napisala prije nego si je dao
Parkisu?
— Nisam. Zašto?
— Slučajna podudarnost, to je sve. Ali čini se da nije potrebno da
dijeliš vjersko uvjerenje s ocem Cromptonom, pa da ipak budeš
praznovjeran. — Dao sam pismo Henryju, a on ga pročita i pruţi ocu
Cromptonu.
— Ne sviĎa mi se — reče Henry. — Sarah je mrtva. Ne volim da se o
njoj okolo pripovijeda…
— Znam što misliš. I ja tako osjećam.
— To je kao da slušam kako strani ljudi o njoj razglabaju.
— Oni ništa loše o njoj ne govore — reče otac Crompton, spustivši
pismo. — Sad moram poći. — Ali se nije pomakao, nego je gledao u
pismo na stolu.
On upita: — A ta pisana posveta?
Gurnuh mu knjigu preko stola:
— Oh, to je napisano prije mnogo godina. Napisala je takve stvari u
mnogim svojim knjigama, kao sva djeca.
— Vrijeme je čudna stvar — reče otac Crompton.
— Naravno, dijete ne bi razumjelo da je to sve bilo napisano u
prošlosti.
— Sveti Augustin se pitao odakle dolazi vrijeme. Rekao je da dolazi
iz budućnosti, koja još ne postoji, u sadašnjost koja ne traje, a odlazi u
prošlost koja je prestala postojati. Mislim da mi ništa bolje ne
moţemo razumjeti vrijeme od djeteta.
— Nisam mislio…
— No, dobro — reče on, ustajući — ne smijete to uzeti k srcu,
gospodine Miles. To samo pokazuje kako je vaša supruga bila dobra
ţena.
— To mi ništa ne pomaţe, zar ne? Ona je dio prošlosti koja je prestala
postojati.
— Čovjek koji je napisao ovo pismo ima u sebi mnogo osjećaja. Ništa
ne škodi moliti se mrtvima kao i za mrtve. — On ponovi svoju frazu:
— Bila je dobra ţena.
Posve iznenada sam se razljutio. Vjerujem da me je najviše razljutila
njegova samodopadnost, osjećaj da ga nikad ništa intelektualno ne bi
moglo uznemiriti, njegovo svojatanje da je intimno poznavao svakoga
koga je poznavao samo nekoliko sati ili dana, a koga smo mi
poznavali godinama. Rekoh: — Ona uopće nije bila takva.
— Bendrix — reče Henry oštro.
— Svakom muškarcu znala je staviti naočnjake — rekoh — čak i
svećeniku. Ne samo da je vas obmanula, oče, već je prevarila svog
muţa i mene. Bila je laţljivka od glave do pete.
— Nikad se nije izdavala za nešto što nije bila.
— Ja nisam bio njen jedini ljubavnik…
— Prestani — reče Henry. — Nemaš prava…
—Pustite ga — reče otac Crompton — neka se jadnik izbjesni.
— Ne treba mi vaša profesionalna samilost, oče. Zadrţite je za svoje
pokajnike.
— Vi meni ne moţete zapovijedati koga moram saţalijevati,
gospodine Bendrix.
— Nju je mogao imati svaki muškarac. — Ţelio sam da vjerujem u
ono što sam rekao, jer mi onda ništa ne bi nedostajalo i ništa ne bih
ţalio. Onda više ne bih bio vezan uz nju, makar gdje bila. Bio bih
slobodan.
— A o pokajanju vi me ništa ne moţete naučiti, gospodine Bendrix.
Ispovijedam dvadeset i pet godina. Ništa ne moţemo učiniti što već
neki sveci nisu učinili prije nas.
— Nemam zašto da se kajem, osim za neuspjeh. Vratite se svojem
vlastitom stadu, oče, vratite se svojoj prokletoj ispovjedaonici i svojoj
krunici.
— Naći ćete me tamo u svako doba kad vam budem potreban.
— Ja da vas trebam? Oče, ne ţelim biti surov, ali ja nisam Sarah,
Sarah — ne!
Henry reče zbunjeno: — Ţao mi je, oče.
— Ne treba vam biti ţao. Znam ja kad čovjek pati.
Nisam mogao probiti debelu koţu njegove samouvjerenosti.
Odgurnuh stolac i rekoh: — Griješite, oče. To nije ništa tako
istančano kao patnja. Ja ne patim, ja mrzim. Mrzim Saru, jer je bila
mala drolja, mrzim Henryja, jer se prilijepila uza nj, i mrzim vas i
vašeg imaginarnog Boga jer ste nam je vi svima uzeli.
— Vi zaista znate mrziti — reče otac Crompton. Suze su mi navrle na
oči, jer sam bio bespomoćan da bilo koga od njih dvojice povrijedim.
— Idite svi doĎavola — viknuh.
Tresnuo sam za sobom vrata i njih dvojicu ostavio zatvorene. Neka
izlije svu svoju svetu mudrost na Henryja, pomislih, ja ostajem sam.
Ţelim biti sam. Ako tebe ne mogu imati, uvijek ću biti sam. Oh, kadar
sam vjerovati kao svaki drugi čovjek. Trebalo bi samo da dosta dugo
drţim zatvorene oči svoje duše, pa bih mogao vjerovati da si ti noću
došla Parkisovu sinu i dotakla ga rukom koja donosi mir. Prošlog
mjeseca u krematoriju molio sam te da spasiš onu djevojku od mene,
a ti si meĎu nas gurnula svoju majku — ili bi oni tako rekli. Ako
počnem u to vjerovati, onda moram vjerovati u tvog Boga. Morao bih
voljeti tvog Boga. Prije bih zavolio muškarce s kojima si spavala.
Moram biti razuman, govorio sam sam sebi dok sam se uspinjao
stubama. Sarah je već dugo mrtva, a mrtve se ne voli takvom snagom,
samo ţive, a ona nije ţiva, ne moţe biti ţiva. Ne smijem vjerovati da
je ţiva. Legao sam na krevet, zatvorio oči i pokušao da budem
razuman. Ako je kadšto tako jako mrzim kao što to ponekad biva,
kako je onda mogu voljeti? Moţe li čovjek zaista i mrziti i voljeti? Ili
ja to zapravo samo sebe zaista mrzim? Mrzim knjige koje pišem i
njihovu sitnu i nevaţnu vještinu, mrzim dušu umjetnika u sebi tako
pohlepnu za oponašanjem da sam imao namjeru da zavedem ţenu
koju nisam volio da dobijem podatke koje mi je mogla dati; mrzim
ovo tijelo koje je toliko uţivalo, ali nije moglo izraziti ono što je srce
osjećalo, i mrzim svoju nepovjerljivu dušu što je poslala Parkisa da te
uhodi, da zvonce na vratima posipa praškom, da kopa po košari za
papir, da krade tvoje tajne.
Iz ladice ormarića pokraj kreveta izvadio sam dnevnik i otvorivši ga
nasumce pod datumom prošlog siječnja čitao sam: »O Boţe, kad bih
Te zaista mogla mrziti, što bi to značilo?« I pomislih da mrziti Saru
znači samo voljeti Saru, a mrziti sebe znači samo voljeti sebe. Nisam
vrijedan mrţnje — Maurice Bendrix, pisac romana »Častohlepni
domaćin«, »Okrunjena slika«, »Grob u luci«. Bendrix piskaralo.
Ništa, čak ni Sarah — nije vrijedna naše mrţnje, ako Ti postojiš, ništa
osim tebe.
»A ja sam kadšto mislila da mrzim Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga
isto tako nisam i voljela? O Boţe, kad bih te zaista mogla mrziti…«
Sjećam se kako se Sarah molila Bogu u koga nije vjerovala, a sada
sam ja govorio toj istoj Sari u koju nisam vjerovao. — Jednom si nas
oboje ţrtvovala da bi mene vratila u ţivot, ali kakav je to ţivot bez
tebe? Lako je tebi voljeti Boga. Ti si mrtva. Ti ga imaš. Ali meni je
ţivot dojadio, trunem od zdravlja. Ako počnem voljeti Boga, ne mogu
jednostavno umrijeti. Moram nešto učiniti. Moram te doticati rukama,
moram te okusiti svojim jezikom. Čovjek ne moţe voljeti i ništa ne
činiti. Ne koristi što mi govoriš da se ne brinem, kao što si mi jednom
rekla u snu. Ako bih igda volio na taj način, to bi bio kraj svemu.
Voleći tebe nemam teka za hranu, ne osjećam poţudu ni za kojom
drugom ţenom, ali kad bih Njega volio, ne bi bilo zadovoljstva ni u
čemu kad On nije prisutan. Čak bih izgubio i svoj rad, prestao bih biti
Bendrix. Sarah, bojim se…
Te noći bio sam potpuno budan u dva sata ujutro. Sišao sam do
smočnice i pojeo malo biskvita i popio čašu vode. Bilo mi je ţao što
sam onako govorio o Sari pred Henryjem. Onaj svećenik je rekao da
mi ništa ne moţemo učiniti što već neki sveci nisu učinili. To je
moţda istina što se tiče ubojstva ili preljube, tih neobičnih grijeha, ali
bi li i jedan svetac mogao imati na duši zavist i zlobu? Moja mrţnja
bila je isto tako sićušna kao i moja ljubav. Tiho sam otvorio vrata i
pogledao Henryja. Spavao je pri svjetlu i rukom štitio oči. Skrivenih
očiju tijelo mu je odavalo neku anonimnost. Bio je jednostavno samo
čovjek — jedan od nas. Činio se kao prvi neprijateljski vojnik kojega
čovjek sretne na bojnom polju, mrtav čovjek koga se ne moţe
razlikovati, ni bijeli ni crveni, već samo ljudsko biće kao što je bio i
sam. Ostavio sam dva biskvita pokraj njegova kreveta u slučaju da se
probudi i ugasi svjetlo.
 8.

Posao na knjizi mi nije dobro napredovao (kakvo traćenje vremena je

pisanje romana, ali kako bih drukčije utukao vrijeme?), pa sam pošao
preko Commona da slušam govornike. Bio je tamo jedan čovjek koji
me je znao zabaviti za predratnih dana, i bilo mi je milo kad sam ga
ugledao ţiva i zdrava na njegovu stajalištu. Nije iznosio neku poruku
kao što to čine politički i religiozni govornici. Bio je to neki bivši
glumac i jednostavno je pripovijedao pripovijetke i recitirao po koji
stih. Izazivao je svoju publiku da ga uhvate u pogrešci, traţeći bilo
koji stih. »Stari mornar«, doviknuo bi netko, i on bi odmah, s
naročitim zanosom, izgovorio prvu kiticu od četiri stiha. Neki šaljivac
vikne: »Shakespeareov trideset drugi sonet«, a on nasumce izrecitira
četiri kitice, a kad je šaljivac prigovorio, on reče: »Imate krivo
izdanje«. Ogledao sam se oko sebe i meĎu slušaocima ugledao
Smythea. Moţda me on prvi vidio, jer je imao prema meni okrenutu
lijepu stranu lica, onu stranu koju Sarah nije poljubila, ali ako je bilo
tako, izbjegavao je moj pogled.
Zašto sam uvijek ţelio razgovarati s nekim koga je Sarah poznavala?
Progurao sam se do njega i rekao: — Halo, Smythy. — On pritisne
rupčić na bolesni obraz i okrene se prema meni. — Ah, to ste vi,
gospodine Bendrix — reče.
— Nisam vas vidio od pogreba.
— Bio sam odsutan.
— Zar još uvijek ovdje govorite?
— Ne.
— Oklijevao je i zatim dodao nevoljko: — Odustao sam od javnih
govora.
— Ali još uvijek dajete kućne satove? — bockao sam ga.
— Ne, i toga sam se odrekao.
— Nadam se da niste promijenili svoje uvjerenje. On reče tuţno: —
Ne znam u što da vjerujem.
— Ni u što. Dakako, u tome je stvar.
— Tako je bilo. — Krenuo je iz gomile svijeta, a ja se naĎoh na
njegovoj bolesnoj strani. Nisam se mogao suzdrţati a da ga i dalje
malo ne bockam. — Boli vas zub? — upitah.
— Ne. Zašto?
— Tako mi se učinilo. Zbog rupčića.
Nije odgovorio, nego je skinuo rupčić. Nije bilo nikakve ruţnoće da
se sakrije. Koţa mu je bila potpuno svjeţa i mlada, osim jedne
beznačajne plave mrlje. On reče: — Dojadilo mi je da objašnjavam
znancima kad ih sretnem.
— Našli ste lijek?
— Da. Rekao sam vam da sam bio odsutan.
— U sanatoriju?
— Da.
— Operacija?
— Zapravo ne. — I nevoljko doda: — Ovo je učinjeno dodirom.
—Liječenje vjerom u moć molitve?
— Ja ni u što ne vjerujem. Nikad ne bih išao nekom nadriliječniku.
— Što je bilo? Urtikarija?
On reče neodreĎeno, kako bi završio razgovor: — Moderne metode.
Elektricitet.
Vratio sam se kući i pokušao navaliti na posao. Kad god počnem
pisati, uvijek se pojavi neko lice u romanu koje tvrdokorno neće
oţivjeti. Na njemu nema ništa psihološki pogrešno, ali ono zapinje,
moram ga gurati, pronalaziti nove riječi i upotrijebiti svu tehničku
vještinu što sam je prikupljao godinama napornog rada kako bih
svojim čitaocima prikazao ţivo. Kadšto dobijem gorku zadovoljštinu
da ga neki kritičar pohvali kao najbolje ocrtano lice u romanu. Ali ako
ga nisam jasno nacrtao, ono je svakako s mukom razvučeno. Kad god
počnem pisati, ono mi teško leţi na duši, kao slabo probavljena hrana
u ţelucu, i lišava me stvaralačkog zadovoljstva u svakom prizoru u
kojem je prisutno. To lice nikad ne učini ništa neočekivano, nikad me
ne iznenadi i nikad ne preuzme odgovornost na sebe. Svako mi drugo
lice romana pomaţe, a ovo samo smeta.
A ipak čovjek ne moţe bez njega. Mislim da Bog isto tako osjeća
prema nekim ljudima. Sveci, moglo bi se pretpostaviti, na neki način
sami sebe stvaraju. Oni oţivljuju. Oni su sposobni da učine ili kaţu
nešto što iznenaĎuje. Oni stoje izvan radnje; radnja ih ne uvjetuje. Ali
nas treba podstrekavati. Mi posjedujemo tvrdoglavost nepostojanja.
Mi smo nerazrješivo vezani uz radnju i Bog nas tu i tamo umorno
tjera, već prema svojoj namjeri, lica bez poezije, bez slobodne volje;
naša je jedina vaţnost u tome da negdje i gdjekad pomognemo da se
opremi scena u kojoj se ţivo lice kreće i govori, osiguravajući
svecima mogućnosti da pokaţu svoju slobodnu volju.
Bio sam sretan kad sam čuo zatvaranje vrata i Henryjeve korake u
predsoblju. To je bila izlika da prestanem pisati. Ono lice moţe tako
do sutra ujutro ostati nepomično. Najzad je došao čas da odemo u
»Pontefract Arms«. Čekao sam da me zovne. Već smo za mjesec dana
uskladili naš način ţivota poput dvojice neţenja koji ţive sedam
godina zajedno. Ali on me nije pozvao, čuo sam kako ulazi u svoju
radnu sobu. Malo zatim pošao sam za njim; nedostajalo mi je moje
piće.
Sjetio sam se one zgode kad sam zajedno s njim prvi put došao
ovamo. Sjedio je tamo, pokraj zelenog Bacača diska, zabrinut i
klonuo duhom, ali kad sam ga sada promatrao, nisam osjećao ni zavist
ni zadovoljstvo.
— Da nešto popijemo, Henry?
— Da, da. Naravno. Samo sam htio obuti druge cipele. — Imao je
gradske i seoske cipele, a Common je po njegovu mišljenju bilo selo.
Sagnuo se nad vezicama za cipele; jedan čvor nije mogao razvezati —
uvijek je petljao s prstima. Kad mu je dojadilo da se gnjavi, silom je
skinuo cipelu. Podigao sam je i razvezao čvor.
— Hvala, Bendrix. — Moţda mu je čak i tako mali znak drugarstva
ulio samopouzdanje.
— Danas mi se nešto vrlo neugodno dogodilo u uredu — reče. —
Ispripovjedaj mi.
— Nazvala me gospoĎa Bertram. Mislim da ne poznaš gospoĎu
Bertram.
— O, da. Neki dan sam je upoznao. — Čudan izraz, »neki dan«, kao
da su svi dani isti osim onog jednog.
— Nikad se nismo osobito dobro slagali.
— To mi je pripovijedala.
— Sarah se u tome uvijek dobro snalazila. Nije joj dala blizu.
— Je li došla posuditi novaca?
— Da. Htjela je deset funti. Njena uobičajena pripovijetka, došla je u
grad samo na jedan dan, kupovala, ponestalo joj novca, banke
zatvorene… Bendrix, nisam škrtac, ali me njezin način razbjesni. Ona
ima svoje dvije tisuće funti godišnje. Gotovo isto toliko koliko ja
zaraĎujem.
— Jesi li joj dao?
— Jesam. Uvijek joj dam, ali nevolja je u tome što se nisam mogao
suzdrţati da joj ne očitam bukvicu. To ju je razbjesnilo. Rekao sam
joj koliko puta je posudila i nije vratila novac. Izvadila je čekovnu
knjiţicu i rekla da će mi smjesta napisati ček na cijelu svotu. Bila je
tako ljuta da sam uvjeren da je to ozbiljno mislila. Zaista je zaboravila
da je već iskoristila posljednji ček. Htjela me poniziti, a uspjela je
poniziti samo sebe, jadnica. Naravno, to je bilo još gore.
— Što je učinila?
— Ubijedila me da nisam Sari priredio dostojan pogreb.
Ispripovijedala mi je neobičnu priču…
— Znam. Ispripovijedala mi je to uz nekoliko čašica vina.
— Misliš da laţe?
— Ne.
— To je neobična slučajnost, zar ne? Krštena s dvije godine, a onda
se počela vraćati nečemu čega se nije mogla sjetiti… To je poput
infekcije.
— Tako je kako ti kaţeš, čudna slučajnost. — Jednom prije vratio
sam Henryju potrebnu snagu; sada mu neću dopustiti da oslabi.
— Doţivio sam ja takve slučajnosti — nastavih. — Prošle godine,
Henry, bilo mi je tako dosadno da sam čak biljeţio brojeve
automobila. Iz toga vidiš kakva je slučajnost. Deset tisuća svih
mogućih brojeva i sam Bog zna koliko kombinacija, a ipak sam u
prometnom zastoju više puta vidio dva automobila s istim brojevima
jedan pokraj drugog.
— Da. Tako se to dogaĎa.
— Nikad neću izgubiti vjeru u slučajnost, Henry. Telefon je u
gornjem katu slabo zazvonio; dosad ga nismo čuli, jer je u radnoj sobi
prekidač bio isključen.
— Oh, Boţe moj, Boţe moj — reče Henry.
— Ništa me ne bi iznenadilo da je to opet ona ista ţena.
— Pusti je neka zvoni — i dok sam mu govorio, zvono je prestalo
zvoniti.
— Nije to zato što sam ja škrt — reče Henry. — Mislim da u deset
godina nije posudila više od sto funti.
— Hajdemo van da nešto popijemo.
— Slaţem se. Oh, nisam obuo cipele. — Sagnuo se, i ja sam ugledao
njegovo ćelavo tjeme, kao da su mu ga brige razorile. I ja sam bio
jedna od njegovih briga. Reče: — Ne znam što bih bez tebe, Bendrix.
— Oprašio sam nekoliko pahuljica prhuti s njegova ramena. — I tako,
Henry… — a onda prije nego što smo uspjeli krenuti, zvono ponovno
zazvoni.
— Pusti — rekoh. — Bolje je da se javim. Nikad ne znaš… — On
ustane. Vezice su mu visjele s cipela, i priĎe pisaćem stolu. — Halo
— reče on. — Ovdje Miles. — Pruţi mi slušalicu i reče s olakšanjem.
— Za tebe.
— Da — rekoh. — Ovdje Bendrix.
— Gospodine Bendrix — reče muški glas. — Morao sam vas nazvati.
Jutros vam nisam rekao istinu.
— Tko ste vi?
— Smythe — reče glas.
— Ne razumijem.
— Rekao sam vam da sam bio u sanatoriju. A ni kad nisam bio u
sanatoriju.
— To me ni najmanje ne zanima. Njegov glas dopirao je do mene
putem ţice.
— Mislim da vas ipak zanima. Niste me dobro razumjeli. Nitko nije
liječio moje lice. Izliječilo se iznenada, preko noći.
— Kako? Još uvijek ne…
On reče afektirano, urotnički. — Vi i ja znamo kako. To se ne moţe
zaobići. Nije pravo što sam to od vas skrivao. To je bilo… — ali
spustio sam slušalicu prije nego je uspio upotrijebiti onu glupu
novinarsku riječ koja je bila alternativa za »slučajnost «. Sjetio sam se
njegove čvrsto stisnute desne šake, sjetio sam se i svog bijesa da se
mrtvi mogu tako razdijeliti na komadiće, dijeliti kao njihovo odijelo.
Pomislih: Tako je umišljen da uvijek mora imati neku vrst otkrića. Za
tjedan ili dva on će govoriti o tome na Commonu i pokazivati svoje
iscijeljeno lice. To će se pojaviti u novinama: »Racionalistički
govornik izliječen čudotvornim lijekom«. Pokušavao sam skupiti svu
svoju vjeru u slučajnost, ali jedino na što sam mogao pomisliti, i to sa
zavišću, jer nisam imao nikakvu relikviju, bio je unakaţen obraz koji
je noću leţao na njenoj kosi.
Ako si ti svetica, onda nije teško postati svetac. To je nešto što On
moţe zahtijevati od bilo koga: skoči! Ali ja neću skočiti. Sjedio sam
na krevetu i rekao Bogu: Ti si je uzeo, ali mene još nisi uhvatio.
Poznam ja Tvoju lukavost. Ti nas podiţeš na visoko mjesto i nudiš
nam cijeli svemir. Ti si Ďavao, Boţe, koji nas mamiš da skočimo. Ali
meni Tvoj mir nije potreban i ne ţelim Tvoju ljubav. Ţelio sam nešto
posve jednostavno i vrlo mirno, ţelio sam Saru za cijeli ţivot, a Ti si
mi je uzeo. Svojim sjajnim spletkama upropastio si nam sreću, kao što
ţetelac razori mišje gnijezdo. Mrzim Te, Boţe, mrzim Te kao da
postojiš.
Pogledao sam na blok papira. Bio je bezličniji od čuperka kose. Kosu
moţeš dodirnuti usnama i prstima, a od duha sam bio smrtno umoran.
Ţivio sam za njeno tijelo i ţelio sam njeno tijelo. Ali dnevnik je bio
sve što sam imao, pa sam ga zaključao natrag u ladicu. Jer ne bi li to
bila još jedna Njegova pobjeda kad bih ga uništio i ostao još potpunije
bez nje? Rekoh Sari: U redu, neka bude kako ti hoćeš. Vjerujem da
ţiviš i da On postoji, ali bilo bi potrebno nešto više nego što su tvoje
molitve kad bih svoju mrţnju prema Njemu mogao pretvoriti u ljubav.
On me je opljačkao, a ja ću, kao onaj kralj o kome si pisala, opljačkati
Njega za ono što On u meni traţi. Mrţnja je u mom mozgu, ne u
ţelucu ili na koţi. Mrţnju ne mogu odstraniti kao onaj osip na koţi ili
bol u trbuhu. Zar te nisam mrzio koliko i volio? A zar ja ne mrzim i
sam sebe.
Doviknuh Henryju: — Spreman sam.
I rame uz rame uputili smo se preko Commona prema »Pontefract
Arms«. Svjetla su bila utrnuta, ljubavnici su se sastajali na raskršćima,
a na drugoj strani trave bila je kuća s porušenim stubama gdje mi je
On vratio ovaj beznadni osakaćeni ţivot.
— Radujem se ovim našim večernjim šetnjama — reče Henry.
— Da.
Pomislih da ću ujutro nazvati liječnika i upitati ga je li moguće
liječenje vjere. A onda pomislih: Radije ne, tako dugo dok čovjek ne
zna, moţe sebi zamišljati bezbrojna liječenja… Stavio sam dlan na
Henryjevu ruku i tako je drţao. Sad sam morao biti jak za nas obojicu,
a on još nije bio ni ozbiljno zabrinut.
— Te šetnje su jedina stvar kojima se radujem — reče Henry.
Na početku sam napisao da je ovo zapis o mrţnji, i šetajući tako uz
Henryja prema večernjoj čaši piva, zaključio sam da bi jedna molitva
mogla odgovarati ovom zimskom raspoloţenju: O Boţe, dosta si
učinio, dosta si me opljačkao, ali ja sam preumoran i prestar da bih
naučio voljeti; pusti me na miru zauvijek.