VITEZOVIĆEV SPJEV ODILJENJE SIGETSKO

Seminarski rad

U Splitu, 8. svibnja 2018. godine

SADRŽAJ:
1. UVOD.....................................................................................................................................2
2. PAVAO RITTER VITEZOVIĆ...........................................................................................3
3. ODILJENJE SIGETSKO.......................................................................................................4
3.1. Kompozicija i struktura spjeva.............................................................................5
4. ZAKLJUČAK......................................................................................................................14
5. LITERATURA....................................................................................................................15
.

1
1. UVOD

Razdoblje baroka u književnosti iznjedrilo je brojne poznate književnike i znanstvenike, kako

u Europi, tako i Hrvatskoj. Jedan od čuvenih autora tog razdoblja zasigurno je i Pavao Ritter
Vitezović, svestran čovjek koji se uz književnost bavio i jezikom, a bio je i politički angažiran.
Jedno od značajnijih njegovih djela koje je donekle i obilježilo epohu baroka i 17. stoljeće u
Hrvatskoj je Odiljenje sigetsko. Svrha ovog rada je da ukratko predstavi Pavla Rittera
Vitezovića i približi čitateljima starije hrvatske književnosti djelo Odiljenje sigetsko kao
„posljednje“ u nizu mnogih djela koja su obilježila obitelji Zrinski i Frankopane te njihov
utjecaj na hrvatsku povijest i politiku 17. stoljeća.

2
2. PAVAO RITTER VITEZOVIĆ

Pavao Ritter rođen je u Senju 1652. godine. Pavlov otac se kao njemački vojnik doselio u
Krajinu gdje je za ratničke zasluge dobio plemstvo i to na dan Pavlovog rođenja. Pretpostavlja
se da je osnovnu školu završio u Senju gdje je još uvijek vladalo glagoljaštvo. Kod isusovaca
je polagao gimnaziju za vrijeme rektorata Juraja Habdelića. Zbog brojnih poznanstava s učenim
ljudima stekao je daljnje znanje.
Od njegovih boravaka u drugim zemljama, najznačajniji je bio u Kranjskoj, u gradu
baruna Valvasora za kojeg je radio bakroreze. Nakon odlaska iz Kranjske, vršio je razne službe
kao što su poslanik grada Senja na saboru u Šoprunu i na carskom dvoru u Beču, a zatim i kao
kraljevski agent hrvatskih staleža sa zadaćom da zastupa iste u Beču. (Kombol, 1996. 307.-308.
str.)
Vlastiti književni opus stvara još od mladosti kada je počeo pisati stihove na latinski i
hrvatski jezik, pa su tako sačuvane stotine latinskih i pokoja hrvatska poslanica i prigodnica
namijenjene njegovim poznanicima, a jedna od najpoznatijih prigodnica je Poslanica grofu
Franji Ivanoviću, napisana latinskim distihom kao pjesnička poslanica. Godine 1677. piše
raspravu o rodu Gusića, jednom od 12 starohrvatskih plemena čije su starješine imali značajnu
ulogu u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, a koja je objavljena 1681. godine.
(www.wikipedia.org). Godine 1684. u Linzu objavljuje spjev Odiljenje sigetsko, a godinu
kasnije i u Beču.
Godine 1687. rimsko-njemački car, Leopold I. na velikom saboru u Požunu imenovao
je svoga sina Josipa I. ugarsko-hrvatskim kraljem, a to imenovanje je bilo popraćeno i brojnim
dodjelama odličja te je jedno od njih dobio i Pavao Ritter za tzv. „zlatnog viteza“. Neki izvori
navode da se čak tad prozvao Vitezovićem što je zapravo obilježilo cijelu njegovu književnost.
Prateći događaje tadašnjeg doba, Vitezović je 1689. godine opjevao pobjedu Hrvata nad
Turcima pod vodstvom Petra Draškovića na Uni, a zove se Novljančica i do danas je izgubljena.
Godine 1691. imenovan je podžupanom Like što nije dugo potrajalo jer se protivno Hrvatima
Lika i Krbava oduzela banskoj vlasti i pripojila Vojnoj Krajini. Godine 1694. u pogon je
stavljena zagrebačka tiskara i zaključkom hrvatskog sabora Vitezović postaje njezin upravitelj.
Prvo Vitezovićevo veće historijsko djelo na hrvatskom jeziku je Kronika aliti spomen vsega
svieta vikov, izdano pod pokroviteljstvom mecene Ivana Znike, starješine zagrebačkog kaptola,
a kojem je djelo i posvećeno. Kronika je napisana za širi puk kako bi ih upoznao s pravom
povijesti Hrvata. (Kombol, 1996. 308.-309., 312. str.).

3
 Vitezović je također sudjelovao u pregovorima o novim granicama nakon rata s
Turcima, 1699. godine. On je tada i usmenim i pismenim putem objašnjavao prava kraljevine
Hrvatske i područja koja joj pripadaju. Godinu dana nakon izdaje spis, njegovo najpoznatije
histografsko djelo Croatia rediviva što u prijevodu znači Oživljena Hrvatska, a u nekim
literaturama i Oživjela Hrvatska, kratka brošura od 32 stranice na latinskom jeziku, tiskana u
Zagrebu 1700. godine, a do danas je sačuvana u dva primjerka. Jedan primjerak se čuva u
HAZU-u. Originalni naslov ovog djela je Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno caesare
čime zastupa ideju panilirizma. (Kombol, 1996. 308., 311. str.)
Vitezovića smatramo i pretečom ilirskog pokreta jer se nametala potreba za sređivanjem
hrvatskog pravopisa pa je izradio fonetsku osnovu preko pravila jedan glas – jedno slovo
odnosno jedan znak, a za neka slova je uveo i upotrebu dijakritičkih znakova. Plod njegova rada
na jeziku bio je latinsko-hrvatski rječnik, ali do danas je sačuvan samo Lexicon latino-illyricum
u rukopisu. (Kombol, 1996. 311. str.). S jedinstvenim pravopisnim pravilima postavlja hrvatski
jezik kao središnji slavenski jezik, a pravopisnim rješenjima uvodi trodijalekatsku koncepciju
što je bilo presudno za Gajev pravopis. Također radi i djelo o ilirskim grbovima utopijskog
značaja pod nazivom Stemmatografija, u kojem na 86 stranica prikazuje i opisuje 56 ilirskih
grbova, od kojih su neki dodijeljeni Albaniji, Poljskoj, Transilvaniji, Moldaviji, Panoniji i
Liburniji čime želi najaviti ideju panilirizma kao najrealniju. Jedan od grbova sa šesterokrakom
zvijezdom i polumjesecom, Insignia veteris Illirici imperii, jedan je od grbova Gajevih iliraca.
(Kombol, 1996. 308. str.)
Zbog različitih obaveza koje je obavljao, često je izbivao iz Zagreba, pa tako i iz tiskare.
No, 1701. godine odlučno se vraća u Zagreb nadajući se da će i ostati. Međutim, 1706. godine
kuća mu je izgorjela i tako oštetila tiskara što ga je zapravo otjeralo iz Zagreba. Tragedijama
nije bilo kraja, pa tako 1708. godine umire njegova žena, barunica Katarina Vojnović koja mu
je rodila sina bez kojeg ostao čak 10 godina prije. Slom, upropaštenost i napuštanje od svih
odvodi ga u Beč. Iako na rubu siromaštva i propast, njegov rad na povijesnim spisima donosi
mu titulu dvorskog savjetnika i baruna, no to mu nije pomoglo da izađe iz siromaštva.
(www.wikipedia.org)
Pred sam kraj života u oskudici, svakodnevno se bori za opstanak pljačkajući tuđe
domove. Dotučen tugom i neimaštinom umire u Beču, 20. siječnja 1713. godine. Samo dan
nakon njegove smrti, u stan mu dolaze bilježnici i ekspeditori kako bi popisali njegovu
ostavštinu. Tada je načinjen poseban spis za takve okolnosti pod nazivom Invetarium rerum u
kojem je bilo spomenuto desetak znanstvenih knjiga i 16 rukopisnih zbornika. (Kombol, 1996.
307. str.).

4
3. ODILJENJE SIGETSKO

Godine 1684. Pavao Ritter Vitezović izdaje svoje glavno pjesničko djelo, Odiljenje sigetsko, u
Linzu (Austrija), a samo godinu dana nakon i u Beču. To djelo se sastoji od niza samostalnih
pjesama o sigetskoj bitci u obliku monologa, dijaloga, poslanica i nadgrobnica. U djelu se
Vitezović ponekad nadovezuje na djelo Nikole i Petra Zrinskog, Opsida sigetska. (Kombol,
1996. 309. str.)
U pokojoj literaturi možemo vidjeti da je ovaj spjev barokni ep, ali kako Kombol navodi,
spjev kao barokni ep je najviše i jedino određen nizom sadržajnih elemenata poput prikazivanja
borbe za kršćanstvo, uzdizanja nacije, njezine sile i povijesne uloge. Uz najistaknutije
predstavnike nacije, Vitezović nam daje i uvid u njihov emocionalni život, ratničku mudrost i
spretnost u dvobojima, a također informira čitatelja i o božanskim silama. Stoga, u samom
izboru tema i motiva vidimo tipičnost baroka, ali ne i u načinu izlaganja. (Kombol, 1996. 309.
str.).

3.1. Kompozicija i struktura spjeva

Odiljenje sigetsko tematski nastavlja tradiciju uspješnih obrada sigetske epopeje, no ne

na uobičajen epsko-kronološki način, već s fokusom na sigetskoj bitci nakon njezina završetka.
U četiri dijela spjeva se, napisana pretežno u dvanaesteračkim distisima, ogleda struktura
rastrganih i pojedinačnih slika o posljednjim danima obrane s glavnim idealom: postojanje
svjesne žrtve za opće dobro. (https://hr.wikisource.org/wiki/Odiljenje_sigetsko).
Djelo se smatra žanrovskim hibridom, odnosno lirsko-epskim spjevom, elegično-
nostalgičnog tona i fragmentirane kompozicije, a novost je folklorna književnost što nam
potvrđuje pjesma Gospodična Sofija i oral u kojoj ptica donosi glasove gospodični Sofiji da joj
je poginuo zaručnik Gašpar.

S: Orle moj, orle moj, nemoj dalje litat,

padi na hrast ter stoj: ništo ću te pitat.
Nî v dubravi evoj kî će te se hitat
niti se dice boj da hte pruglo splitat.
O: Pusti me za tvoje i zdravje i sriću
litat v strane koje gdi ptice ne liću.
Ne znaš nepokoje, tuge i nesriću
ke nevoljno moje srdašce razmiću.
S: Vidim te bolčicom kako mašeš krili

5
 zaštrapan krvčicom ku ste nigdi pili.
Neg gdo te s tužicom, dragi orle, cvili
i s ovom zemljicom nemiloma dili?
O: Nemoj me pitati, tako t' sriće tvoje,
nemoj ponavljati ljute rane moje,
nego me litati pusti v strane koje
za prvo pušćati žitkom tuge moje.

Djelo započinje posvetom na latinskom jeziku sinu bana Nikole, Adamu Zrinskom.
Zatim nastavlja predgovorom namijenjenom Adamu, ali i drugim čitateljima, u kojem
pojašnjava grafiju radi lakšeg čitanja i ispričava se svima koji budu čitali zbog pojedinih mana
na koje mogu naići te zbog nedostatka zadnja tri dijela koja je Vitezović imao namjeru dovršiti.

Znam da pisam knjige moje

mnogim hoće draga biti,
a pod nebom ne znam gdo je
kî svim more ugoditi.

Dil prvi započinje obraćanjem grada u prvom licu osobama koje naziva gospoje
hrabrene i hrvatske vile, zahvaljujući im što su mu upomoć poslale svoje sinove i muževe s
Nikolom Zrinskim na čelu. Nitko drugi nije htio gradu pomoći nego samo Hrvati. Siget zna da
se gospoje čude što se njihovi dragi još ne vraćaju iz boja. Sad grad uzima proklinjati svoju
sreću jer će zbog nje njegovo ime zauvijek ostati sinonim za rat i jad, a radije bi on da je i
sasvim razoren, nego da su zbog njega mnogi rastuženi. Siget je rastužen, a gospoje su postale
udovice.

Gospoje hrabrene i hrvatske vile,

ke ste radi mene mnogu skrb imile,
nit ste se brinile pomoć mi poslati
od turačke sile za moć me zdržati,
dojdohu vam brati i vojni i sini,
s njimi vitez zlati ban Mikula Zrini,
da ovoj zidini sigetskoj pomogu,
na koju car čini zvrvit silu mnogu.

Svi ti mrtvi leže vitezi hrabreni

6
 jaoh tebi i teže, joh i teže meni!
Svi su pobijeni od meča turskoga
žrtva učinjeni za dom i za Boga.

Zatim se nastavlja obraćanjem Zrinskoga sinu Jurju u trenutku opsade. Sigetski branitelj
predviđa katastrofu, konstatira da je sve to Božja kazna za grijehe, a da je vojniku ionako smrt
pisana. Kaže potom sinu neka ide, a neka pusti oca da bdije jer je ionako na to navikao jer sin
treba još da se razvija, kako bi mogao služiti domovini. Želja za bojem lijepa je i pohvalna, ali
ne treba gubiti život uzalud, nego ga sačuvati za bolju prigodu. Upućuje Jurja da pođe na poklon
vladaru, a neka pozdravi prijatelje i znance i neka im stavi na dušu obranu domovine, budući
da sâm Zrinski u tome više neće moći sudjelovati jer je u vlastitu je smrt posve uvjeren.

Jurju, dite moje, vidiš, da kot mravi

od svih stran nastoje turski na nas lavi.

Sin se suprotstavlja ocu, izjavljujući da će skupa s njim podnijeti sve tegobe. Neka
Zrinski šalje koga drugog k vladaru, a sin će ostati s njim, jer kad ne bi ostao, ne bi mu ni bio
sin. Kad bi sad otišao, tvrdi Juraj, ne bi bio nikakav vojnik; radije će pasti u ropstvo, nego
propustiti priliku za boj; koliko god da je još mlad, ima veliku želju za borbom. Moli ga zato
još jednom da ga pusti ostati. Ni Juraj kao da ne sumnja da Zrinski u tom boju mora poginuti.

Nemoj, gospodine, sina rastavljati,

ove ću težine s tobom odbavljati.
Imaš koga slati u kraljeve dvore
koji bolje znati one pute more.
Nemoj mi pokore takove činiti
po kôj sin ne more tvoj naslidnik biti.

Dil drugi započinje obraćanjem bana kralju. Obraćajući se kralju, Zrinski najprije kaže
kako mu piše ukratko, i to krvlju, jer nema kada tražiti pero i crnilo. Pismo nema drugoga
razloga do da iskaže vjernost kralju: kralj je povjerio Zrinskome na čuvanje sigetsku utvrdu, pa
je ovaj dužan da mu o tome podnese račun. Siget je plaćen životom samoga turskog cara, a
opsadnici su prolili toliko krvi da su sav grad mogli njome oprati. Branitelji su, pak, odlučili
izginuti tako da o tome ostane vječni spomen. U času dok piše, Zrinski ima još sasvim malo
momaka, a svi su svjesni da će do noći biti na nebu. Već im je nad glavama turska sablja, a u
mislima im je kralj, dok zazivaju Isusovo ime.

7
 Kralju, kruno sveta, svita gospodine,
evo od Sigeta najkašnje novine.
Nakratko me čine jur krvjom pisati,
pera i črnine nî časa iskati.

Najkašnjim se bore tvoje sluge bojom,

tvoju svitlost dvore i krvčicom svojom:
s družinom mi tvojom zadnja ura bije,
nad glavom se mojom turska sablja vije.
Isusa vapije koji godar pada:
»A sve toga prije ne daj Turkom grada!«

Obraćajući se gospodi i knezovima hrvatske države, Zrinski im pišući neposredno pred

smrt nastoji pružiti utjehu. Oni su čuli da je Siget ugrožen, ali ne znaju ishod. Javlja im, dakle,
da je grad pao i da su u njemu svi izginuli, ali da nije bilo uzalud. Oprašta se s njima i traži da
mole za njega i njegovu momčad.
Domovina zna da je Zrinski za nju pao i zbog toga je u velikoj tuzi. Tješi bana da je
izvršio svoju dužnost i stekao vječnu slavu. Sva domovina žali za Zrinskim, i tvrdi kako će se
o njemu pjevati i govoriti dok je svijeta i vijeka.

Bane, naša diko, naš viteški bane,

čusmo tve veliko borenje i rane
i smrti ke brane vratit ti se k svojim
v ove tvoje strane i vitezom tvojim.
Vas u tugi stojim iz ove prilike,
plačem zbranim mojim nesriće tulike.

Obraćajući se gradu, ban konstatira kako je svaki dalji otpor uzaludan, pomoći može još
jedino Bog. Branitelji su, pak, dali Bogu dušu, zemlji tijelo, a kralju vjeru.
Monolog teče u času kad je Zrinski odlučio poginuti sa svojom posadom, a grad ga od
toga odgovara. Kad je već kralj digao ruke od utvrde, a ni Bog joj ne želi pomoći, pa je, dakle,
njezina sudbina odlučena, onda nema svrhe da junaci zbog nje ginu. Nije Siget toliko vrijedan
da Zrinski zbog njega pogine. Uostalom, ako ostane živ, onda još ima nade da nekad ponovo
osvoji tu utvrdu. Zahvaljujući banu na ljubavi i požrtvovnosti, Siget ga moli da sačuva svoj
život.

8
 Kud ćeš se diliti, viteški bane moj?
Komu ćeš pustiti nesrićni Siget tvoj?
Ja li ću po tvojoj smrti sam ostati
i neviri ovoj moje ključe dati?
To li ćeš pušćati, gospodine mili,
Sigetom vladati kljetoj turskoj sili?

Obraćajući se svojim vojnicima, ban najprije hvali njihova dosadašnja junačka djela,
kad su odolijevali mnogo jačoj turskoj sili. Potom tvrdi kako je sad Bog odlučio da ih stavi na
kušnju i kako ih čeka sigurna smrt. Za junaka je čast slavno poginuti, pa im ne treba biti žao što
će u Sigetu ručati, a na nebu večerati. Zato se sad s njima oprašta, spominjući imenom Alapića,
pa ih poziva da s njim vrate dušu Bogu koji je za njih umro. Vojnici uzvraćaju banu da su
odlučni umrijeti na bojnom polju, a da ih pod njegovim zapovjedništvom nije strah, znajući da
ih zato čeka rajska slava.
Hvaleći vojničke vrline bana i njegovih vojnika, Siget im zahvaljuje što su ga svagda
zdušno branili. U takvu trenutku, junaci koji su više mislili na obranu grada nego na vlastiti
život zaslužili su svojim držanjem vječnu slavu iskazavši domoljublje i odanost kralju. Ipak
čini se da njegov monolog teče usporedo s bitkom jer na kraju govori kako mu je mučno gledati
gdje Turci nadiru, a Hrvati ginu. Na kraju se oprašta s vojnicima izjavljujući kako su svojim
držanjem pokazali što je pravovjernost i ljubav prema domovini.

Viteški moj bane, koga slavno dilo

na sve svita strane jur se j' rastočilo,
komu j' sigdar bilo skrbljivo hotenje
da b' se raširilo kršćansko poštenje,
kralju poklonjenje da bi vas svit hranil,
mir i pomnoženje svojih rasprostranil;
kî si vazdar branil susedstvo kot dom svoj,
pri kralju nastanil i Bogu najam tvoj.

Javlja grad kralju da se boj završio i da su hrvatski junaci, nakon duge obrane, poklekli
pred turskom silom, ali su radije izginuli nego da predaju utvrdu. Turci su skupo platili tu
pobjedu: od svojih bi kostiju mogli sagraditi grad te veličine, toliko ih je izginulo, a i car im je
umro. I kralj se ponaša kao da je od Sigeta dobio pismo. Izjavljuje potom da mu je žao što nije

9
mogao pomoći i što će odsad Siget biti pod Turcima. Izražava nadu da će u budućnosti doći
vladari i vojskovođe koji će Siget vratiti u kršćanske ruke.
Siget izvještava Rimsku crkvu da je pao u turske ruke pošto su ga Hrvati neko vrijeme
branili, a potom izginuli. Sad u gradu Turci ruše crkve i oltare te se kockaju za crkveno blago.
Grad više nije kršćanski, pa će zbog toga zauvijek plakati.

Rimska crikvo sveta, čista viro Krsta,

na ku od diteta bî skrb moja čvrsta,
došla je zla vrsta tužnih rokov mojih
da ginem od prsta zmed prstenov tvojih.
Postah pogreb svojih, zgubih cvit orsaga,
svega se odsvojih i mila i draga.
Krvavoga traga znamenje pustiše,
kî se zavolj blaga ove špilje biše.
Glave pogubiše hrabreni Hrvati
koji me braniše, mogu reć, kot brati.

Vjetar je razagnao maglu, prestala je pucnjava, pa Siget, obraćajući se sebi odlučuje

pogledati kakav je ishod bitke. Konstatira da je pobjeda na turskoj strani i da mu je došlo
vrijeme da lije suze. Zidine su njegove pale, Turci su ih razgradili i sad hodaju gradom, a
nekadašnji branitelji leže u blatu, dok njihove glave s kolaca gledaju na grad.
Vila Hrvatkinja govori u ime onih hrvatskih gospoja kojima se grad obratio na početku.
Nabrajaju se imena turskih vojskovođa, koja kao da već i samim svojim zvukom izazivaju strah.
Zatim vila prelazi u prvo lice jednine i tvrdi kako je oplakala svaku ranu naših junaka i prežalila
svakoga tko je poginuo. Priča potom kako je više puta poručivala da je vrijeme za povratak
junaka kući, ali je Siget odgovarao da rat dobro napreduje i neka junaci još malo ostanu. Sve bi
žene bile uzele oružje i imale bi bar to zadovoljstvo da poginu skupa sa svojim muškarcima. I
one imaju hrabrosti, a osim toga, njihova ljubav može nadomjestiti snagu.

Otpokle k Sigetu mi nesrićne mile

v tekućemu letu drage smo pustile,
kruto smo skrbile zvidajuć takoje
v ognju turske sile kako naši stoje.
Gda smo glase koje odonud imale,
da naši ne dvoje, još smo trepetale.

10
 Pred očmi imale jesmo Sulimana,
vazdar se bojale šege Delimana,
moći Demirhana, privare Mehmeta,
naredbe Rustana i Kurtova sveta,
kîh imena eta sama ljude straše.

Dil treti započinje putnikom koji nailazi pokraj Sigeta. Vidi ruševine i grobove, pa se
pita što je to, a jeka mu odgovara tako što ponavlja posljednje slogove njegovih riječi, a ti
slogovi onda imaju smisla. Putnik se čudi tragovima bitke i doznaje da su svi branitelji izginuli
i da je to bila Božja kazna, a Siget da je u turskim rukama. Raspituje se potom kako je tekla
bitka, doznaje da turski car nije ušao u grad jer je prije umro, pa mu vidi i grob i umuje o
prolaznosti zemaljske slave. Putnik želi od Jeke doznati kako je poginuo ban i ostali junaci, pa
njihov čin ističe kao primjer drugima. Spominje i turske mladiće i junake koji su izginuli, a
onda prelazi na drugu temu: priznaje Jeki da je zaljubljen, pa je pita o naravi ljubavnoga
osjećaja, je li koristan ili štetan, i dobiva odgovor da je štetan. Sve je to uvod u priču o ljubavi
Jeke i Lužana koja je tragično završila. Lužan bi, po svemu sudeći, bio Narcis. Prema jednoj
grčkoj legendi, zbog neuzvraćene ljubavi i čežnje za Narcisom, nimfa Eho pobjegla je u šume
i spilje, te na kraju i sama postala stijenom što odbija sve zvukove. Narcis je, pak, zaljubivši se
u svoj lik i ogledajući se u vodi u tu vodu upao i u njoj se utopio, pa zato Vitezović spominje
bunar. Nakon još nešto općenitoga razmatranja o ljubavi, vraća se Putnik temi Sigeta. Pita Jeku
hoće li i drugi gradovi, poput Kaniže, doživjeti sudbinu Sigeta, i doznaje da hoće, i to zbog
izdaje. Sam će Siget, pak, biti tursko uporište i nanijeti mnogo štete svojim nekadašnjim
braniteljima. Putnik još pita ima li nade, pa dobiva odgovor da se nad svim zvijerima ističu orao
i lav, dakle heraldičke životinje kršćanskih vladara, pa zaključuje da je u tome nada. Još od Jeke
doznaje da su branitelji sada u raju i da im pripada vječna slava. Na kraju zahvaljuje Jeki i
oprašta se od nje.

Otkud je ov hamet, otkud to grobovje?

Jeda li to zamet Sigetov je? Ov je.
Držim na priliku kot da glasi ječe,
ter mi nigdo niku rič izreče? Reče.
Ovdi niko božje stvorenje se krije;
odgovara: glas je kako prije! I je.
Javi se gdo si god, čija j' to rič bila
kâ me j' na ov prihod zabavila! Vila.

11
 Oh, kako jaki grad (čudno spomenutje)
mora trpiti sad rasutje! Rasut je.
Ke su mu pušćali rati v ovoj stranki,
kruto ti su mali ti ostanki! Tanki.
Gdi mu j' prva sila, gdi mu je spodoba,
kâ ga j' na to dila zla hudoba? Doba.
Sâm turski poglavnik pride pod te zide
i š njim mnogi vojnik za napride? Pride.

Da, gdi Vid ne biše, a ona j' općila,

nî li koga više ljubila? Ubila.
I ona j' tu pala od krvi i pota,
vač se je pušćala slipota? Lipota.
I njoj meč smrt zada kod drugih vojnika,
što je mužu sada ta vladika? Dika.

Blago njemu sasvim kî se tako trudi!

Jeda smrt kot dobrim i zlim prudi? Udi.
Pravo, zli od dobrih lučeni su zdavno,
u paklu je po grih zlo pripravno! Ravno.
Dobri pak najim svoj drže v nebu dični,
kîm u nebu pokoj je pravični! Vični.

Dil četrti sastoji se od nadgrobnih spomenika. Započinje epitafom koji zaziva putnika
da stane i posluša. Nabrajaju se Sulejmanovi vojni uspjesi, pa se konstatira da je pao pod
Sigetom. Kad to zna, putnik može dalje.
Natpis obavještava putnika da tu leži Sulejman koji je osvojio velik dio svijeta, ali je
pod Sigetom izgubio glavu, a putnik iz toga može izvući pouku.
Idući spomenik započinje podnaslovom Putniče, dakle u drugom licu jednine. Neka
putnik plače, jer nema na svijetu groba koji je to više zaslužio. Tu leži Mikula Zrinski, uzdanica
Nijemaca, Mađara i Hrvata, otac i sin svoje domovine. Sudjelovao je u mnogim ratovima, bio
ban, a onda je branio Siget i nije ga htio živ predati. Suprotstavio se velikom caru i tako
zamijenio zemlju nebom, ostavivši domovinu u plaču. I Turci se klanjaju njegovu grobu. Natpis
od plača ne može više reći, pa nuka putnika da ide dalje.

Putniče! Stoj ter štij razlogom, tumači ter plači,

12
 grihota je nogom da se ov grob tlači.
Nî bilo do sih dob (što je svit okružil)
vridnijih, kî bi grob veće suz zaslužil
neg ov v kôm počiva jedno čudo svita,
sika vire živa, cvit ratnoga cvita,
knez Mikula Zrinski, vitez Runa zlata,
slavni ban slovinski, Dalmat i Hrvata,
pače čast kršćanska, dika dalmatinska,
hrabrenost hrvatska i slava slovinska,
Nimcev čvrsto pleće, Ugrov zalog cine, -
sin al otac veće svoje domovine,
kî se j' najveć strašil od uzrokov rati,
a najmanje plašil što se ima stati.
Mnogič je boja bil, pridobil je sigdar,
a ob slavi rabil pridobića nigdar.

Još je mnogo natpisa bilo iza ovoga za mnoge vojskovođe, kraljeve i pale borce na koje
je prolaznik nailazio.
Riječ odiljenje znači rastanak ili oproštaj te je zapravo Vitezovićevo Odiljenje sigetsko
niz elegičnih razgovora i oproštaja sa Sigetom i njegovim junacima. On nije htio pjevati ep ili
epopeju jer prije njega to učinio Petar Zrinski. Sva četiri dijela uglavnom su evokacija
uspomena na branitelje i napadače Sigeta. (Kombol, 1996. 317. str.).

13
4. ZAKLJUČAK

Vitezović bitku želi prikazati kao nesreću koja je bolno odjeknula u cijeloj narodnoj zajednici.
U tome je osebujnost njegova pjesničkog doživljaja, a iz toga izlazi i lirska koncepcija djela
koja kao temeljna nit drži na okupu njegove prividno nepovezane dijelove. Mišlju da napiše
Odiljenje sigetsko Vitezović se bavio godinama, a poticaj je dobio čitajući djelo Petra Zrinskog
Adrijanskog mora sirena. Otvoreno veličanje roda Zrinskih u desetljeću nakon urote i
pogubljenja u Bečkom Novom Mestu bilo je nezgodno. Djelo je mogao objaviti kada mu se
učinilo da je stekao dovoljno zaštitnika da ga obrane od mogućih prigovora o kojima posve
jasno govori u predgovoru.

14