Vegecije - Sažetak Vojne Vještine

Publije Flavije Vegecije Renat
SAŽETAK VOJNE
VJEŠTINE
Prevela s latinskoga
Teodora Shek Brnardić
Uvod
Vladimir Brnardić
Stručna redakcija
Bruna Kuntić-Makvić
Latinski tekst priredila

Margareta Gašparović
Golden marketing
Zagreb, 2002.
Copyright © hrvatskoga izdanja, 2002, Golden marketing, Zagreb
Sva prava pridržana
Naslov izvornika
P. Flavii Vegeti Renati
Epitoma rei militaris
© B. G. Teubner Stuttgart und Leipzig 1995
Nakladnik
Golden marketing
Šenoina 28, Zagreb
Za nakladnika
Ana Maletić
Recenzenti
prof. dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić
prof. dr. sc. Marin Zaninović
Na naslovnici: Tropej u čast rimske pobjede nad ilirskim ustanicima

(Gardun, sjeverno od Sinja, početak 1. st.)
ISBN 953-6168-59-6
Sadržaj
Napomena Nakladnika.......................................................................................8
PUBLIJE FLAVIJE VEGECIJE RENAT - TEORETIČAR
RIMSKE VOJNE VJEŠTINE (Vladimir B r n a r d ić )............................9
Bilješka p rev o d iteljice....................................................................................37
Popis k r a t i c a ................................................................................................... 41
EPITOMA REI MILITARIS....................................................................... 43

LIBER PR IM U S:............................................................................................. 45
LIBER SECUNDUS:....................................................................................... 58
LIBER T E R T IU S :.......................................................................................... 71
LIBER QUARTUS: ....................................................................................... 96
SAŽETAK VOJNE V J E Š T IN E .................................................. 113

PRVA KNJIGA: 115
Predgovor prvoj knjizi - 1. Rimljani su sve narode pobijedili samo iz-
vježbanošću u oružju - 2. Iz kojih bi krajeva trebalo pozivati novake - 3.
Jesu li korisniji novaci s polja ili iz gradova - 4. Koja je dob prihvatljiva
za primanje novaka - 5. Kakav je stas prihvatljiv za novake - 6. Tijekom
odabira prepoznaju se po izrazu lica i držanju tijela oni koji bi mogli biti
bolji novaci - 7. Kakvih bi umijeća novake trebalo primati ili odbijati - 8.
Kad novake treba označiti - 9. Novake treba uvježbati vojničkome kora
ku, trku i skoku -10. Novaci se moraju uvježbati plivanju -11. Kako su
stari vježbali novake na štitovima od vrbova pruća i na kolcima - 12.
Novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom - 13. Novake
treba naučiti armaturi - 14. Novake treba uvježbati u bacanju sulica -
15. Novake treba brižno naučiti da odapinju strijele -16. Novake treba
uvježbati u bacanju kamena iz praćaka - 1 7 .0 vježbanju plumbatama -
18. Kako novake treba uvježbati da uzjahuju konje - 19. Novake treba
vježbati da nose teret - 20. Kojom su se vrstom zaštitnog oružja koristili
stari - 21. 0 utvrđivanju tabora - 22. Na kakvim mjestima treba posta
viti tabor - 23. Oblik u kojemu treba iscrtati tabor - 24. Na koji se način
mora utvrditi tabor - 25. Kako treba utvrditi tabor kad prijeti neprija
telj - 26. Kako se novaci vježbaju da sačuvaju vrste i razmake u bojnom
redu - 27. Koliku bi udaljenost vojnici morali prijeći i vratiti se, te koliko
bi puta mjesečno morali vježbati kad se izvode na hodnju - 28.0 potica
nju na vojnu vještinu i rimsku borbenost
5
SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE
DRUGA KNJIGA: 133

Predgovor drugoj knjizi -1 . Na koliko se rodova dijeli vojništvo - 2. Po
čemu se razlikuju legije i pomoćne čete - 3. Sto je bilo uzrokom da se
legije iscrpu - 4. Koliko su legija stari vodili u rat - 5. Kako se ustrojava
legija-6. Koliko ima kohorti u jednoj legiji; nadalje, koliko je vojnika u
jednoj kohorti - 7. Naslovi i činovi legijskoga zapovjedništva - 8.
Naslovi onih koji su vodili starinske vrste - 9. Dužnost prefekta legije -
10. Dužnost prefekta tabora - 11. Dužnost prefekta graditelja - 12.
Dužnost vojničkoga tribuna - 13. Pješačke centurije i zastave - 14.
Turme legijskih konjanika. - 15. Kako se postrojavaju bojni redovi
legija - 16. Kako se naoružavaju trijariji i centurioni - 17. Na početku
borbe teško pješaštvo stoji poput zida. - 18. Imena i činove vojnika
valja ispisati na prednjoj strani njihovih štitova - 19. Osim tjelesne
snage, od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i računanja - 20.
Vojnici moraju odvojiti polovinu novčanog dara da im se čuva kod
bojnih znakova - 21. Promaknuća se u legiji obavljaju tako da pro
maknuti prođu kroza sve kohorte - 22. U čemu se razlikuje ogla
šavanje tube, oglašavanje roga i klasik - 23. O uvježbavanju vojnika -
24. Primjeri poticanja na vojnu vježbu koji su preuzeti iz drugih
umijeća - 25. Popis legijskog oruđa i sprava
TREĆA K N JIG A :.......................................................................................... 149

Predgovor trećoj knjizi -1 . Koliko vojska mora biti velika - 2. Kako se
nadgledalo zdravlje vojske - 3. Koliku pažnju treba posvetiti nabavi i
čuvanju krme i žita - 4. Mjere osiguranja da vojnici ne dignu bunu - 5.
Vrste vojnih signala - 6. Kolikoga se opreza valja držati kad se vojska
kreće u blizini neprijatelja - 7. Kako prelaziti veće rijeke - 8. Kako se
mora urediti tabor - 9. Sto i koliko toga treba razmotriti da bi se razab-
ralo treba li se sukobiti u prepadima, zasjedi ili otvorenim bojem - 10.
Što treba napraviti ako netko ima vojsku koja se odvikla od borbe ili
novačku vojsku -11. Za što se valja pobrinuti na sam dan kad se zame
će otvorena bitka - 12. Treba istražiti osjećaje vojnika uoči borbe -13.
Kako se odabire položaj pogodan za borbu -14. Kako se mora svrstati
bojni red da u okršaju postane nepobjediv -15. Načelo koliko se u sto
pama mjesta u bojnome redu mora čuvati između pojedinih ljudi u du
žinu ili između pojedinih redova u dubinu -16. Svrstavanje konjanika
- 17. Pričuve koje se smještaju iza bojnoga reda -1 8 . Na kojemu polo
žaju mora stajati vrhovni vojskovođa, na kojemu drugi vojskovođa, a
na kojemu treći -19. Lijekovi pomoću kojih se u bojnome redu odolije
va neprijateljskoj borbenosti i varkama - 20. Na koliko se načina zapo
činje otvorena bitka i kako može pobijediti strana koja je brojčano i po
snazi slabija - 21. Neprijateljima treba otvoriti put za uzmak da bi ih
se u bijegu što lakše uništilo - 22. Kako odstupiti od neprijatelja ako se
odustane od plana borbe - 23. O devama i oklopljenim konjanicima -
24. Kako se u bojnome redu može oduprijeti srpastim četveroprezima i
slonovima - 25. Što treba učiniti kad nagne u bijeg dio vojske ili čitava
vojska - 26. Opća pravila ratovanja
6
Sadržaj
ČETVRTA K N JIG A :....................................................................................180

Predgovor četvrtoj knjizi -1 . Gradovi moraju biti utvrđeni prirodno ili
umjetno - 2. Bedemi se ne smiju graditi ravno, već s uglovima - 3. Ka
ko se bedemi pojačavaju zemljanim nasipom - 4. Rešetke i kako da vat
ra ne ošteti vrata - 5. Izrada opkopa - 6. Kako da neprijateljske strelice
ne ranjavaju ljude na bedemu - 7. Kako se skrbi da opsjedani ne trpe
glad - 8. Potrepštine koje treba pripremiti za obranu bedema - 9. Sto
činiti ako se iscrpi zaliha tetiva - 10. Sto činiti da opsjedanima ne po
nestane vode - 11. Ako je ponestalo soli -12. Sto treba činiti kada se u
prvome naletu dopre do bedema - 13. Popis sprava kojima se osvajaju
bedemi - 14. Ovan, srp i kornjača - 15. Bojne kolibe, zaštitni krovovi i
opsadni nasip - 16. Rovke - 17. Pokretni tornjevi - 18. Kako se može
zapaliti pokretni toranj -19. Kako bedemima dodati visinu - 20. Kako
potkopati zemlju da sprava ne može nanijeti štetu - 21. Ljestve, pok
retni most, opsadni most i opsadna dizalica - 22. Bacačke sprave koji
ma se brani bedem: baliste, onagri, škorpioni, arkubaliste, fustibali i
praćke - 23. Protiv ovnova su korisne perine, laso, vukovi i teški stu
povi - 24. Lagumi kojima se potkopava bedem ili prodire u grad - 25.
Sto je stanovnicima grada činiti ako neprijatelji upadnu u grad - 26.
Kako se valja čuvati da neprijatelji kradomice ne zauzmu bedem - 27.
Kada se stanovnicima grada priprema prepad - 28. Što je činiti opsje-
dateljima da ne bi pretrpjeli prepad stanovnika grada - 29. Vrste baca-
čkih sprava kojima se brani grad - 30. Kako se dobiva mjera za izradu
ljestava i sprava - 31. Pravila pomorske bitke - 32. Naslovi prefekta
flote - 33. Po čemu se zovu liburne - 34. Kolikom se brižnošću grade li-
burne - 35. Čega se valja pridržavati kad se siječe drvo - 36. Mjeseci ti
jekom kojih treba sjeći debla - 37. Razmjeri liburna - 38. Imena i broj
vjetrova - 39. Mjeseci kad se sigurnije plovi - 40. Kako treba promatra
ti predznake oluje - 41. Vremenska prognoza - 42. Plimna podneblja,
tj. plima - 43. Poznavanje navigacije i veslači - 44. Brodsko oružje i
ratne sprave - 45. Kako se u pomorskoj bitki postavljaju zasjede - 46.
Što se zbiva kada se pomorska bitka zameće otvorenim bojem
G lo s a r .............................................................................................................199
Bibliografija................................................................................................... 219
Kazalo p o jm o v a............................................................................................. 227
Kazalo i m e n a ................................................................................................ 231
7
Napomena Nakladnika
Prvi hrvatski prijevod Vegecijeva spisa Epitoma rei militaris (Sažetak

vojne vještine) priređen je prema znanom trećem (najnovijem) izdanju Teub-
nerova kritičkog izdanja iz 1995. u redakciji Alfa Onnerforsa.
Prema istom izdanju, uz neznatne korekcije koje čitanje latinskog izvor
nika još više približuju današnjem čitatelju, priređen je latinski izvornik s
pripadajućom ortografijom.
Uvodni tekst uz ovo izdanje napisao je Vladimir Brnardić, dipl. povj., koji
je pripremio i kazala, latinski je tekst priredila Margareta Gašparović, prof.,
a glosar i bibliografiju prevoditeljica mr. sc.Teodora Shek Brnardić. Bilješke
su napisali T. Shek Brnardić i Vladimir Brnardić. Predajući ovu knjigu na
uvid javnosti, Nakladnik zahvaljuje svim suradnicima, a napose prof. dr. sc.
Bruni Kuntić-Makvić, koja je stručnom redakcijom u znatnoj mjeri pri
donijela ostvarenju ovoga važnog i zahtjevnog projekta.
8
PUBLIJE FLAVIJE VEGECIJE RENAT - TEORETIČAR
RIMSKE VOJNE VJEŠTINE
I. O autoru i djelu
Djelo Publija Flavija Vegecija Renata Sažetak vojne vještine (Epitoma rei
militaris), napisano na prijelazu 4. i 5. stoljeća, vojna je rasprava koja je imala
golem utjecaj u zapadnome svijetu. Prepisivan i proučavan tijekom srednjega
vijeka, Vegecije se ubrajao među najpopularnije antičke pisce s velikim brojem
sačuvanih prijepisa datiranih do godine 1300.,1a i u novom vijeku njegovo je
djelo znatno utjecalo na europsku taktiku. Slobodno se može ustvrditi daje
Vegecijevo djelo stoljećima vrijedilo kao »vojna Biblija« Europe.2
0 samom Vegeciju poznato je malo. Veći dio podataka o njegovu životu
pretpostavljen je posredno iz njegovih djela. Osim Sažetka vojne vještine, s
velikom sigurnošću pripisuje mu se i autorstvo jedinoga sačuvanoga rimskog
djela s područja veterine, Zbirke pravila veterinarskog umijeća (Digesta artis
mulomedicinae).3U djelu o veterini dodano mu je ime Publije, kao i u najsta
rijemu prijepisu Sažetka vojne vještine iz 7. stoljeća u zbirci Excerpta Vatica
na. U svim ostalim izdanjima naziva se samo Flavije Vegecije Renat. Iz djela
0 veterini saznajemo o Vegeciju da je bio istaknuti uzgajivač konja i da je
mnogo putovao Carstvom.4
Prema Vegecijevu imenu drži se da je bio podrijetlom iz Hispanije.
Naime, ime izvedeno iz nadimka Vegetus najoubičajenije je u Hispaniji i u
Narbonskoj Galiji. Njegovo živo zanimanje za Kvinta Sertorija,5 rimskoga
1 Milner, 1993, XIII.

2 EB XII, 1995, 294, s.v. »Vegetius, Renatus Flavius«.
3 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 993; Von Al-
brecht, 1994, 1172-1173; Conte, 1994, 637; P. Harvey »Vegetius (Flavius Vegetius Rena
tus)«, Companion, 1984, 444; LAA, 1996, 600-601, s.v. »Vegecije Renat, Flavije«.
4 Milner, 1993, XXII.
5 Kvint Sertorije (Quintus Sertorius), 123-72. pr. Krista, rimski državnik i vojskovođa. Kao
kvestor 90. pr. Krista rano se istaknuo novačeći jedinice i naoružavajući ih za italski ili sa
veznički rat (90.-89. pr. Krista). U građanskom ratu (88.-82. pr. Krista.) između Sule i Ma
rija stao je na Marijevu stranu i bio zaslužan za zauzimanje Rima. Imenovan je pretorom i
poslan u Hispaniju. Kada je Sula na njega poslao vojsku, povukao se u Mauretaniju. Ponov
no se vratio oko 80. pr. Krista i zavladao Hispanijom. Organizirao je hispanska plemena te
ih opremio i uvježbao na rimski način zajedno s rimskim izbjeglicama i dezerterima. Rim
skim vojskovođama koje je imenovao Senat (uključujući i Gneja Pompeja), pružao je uspje
šan otpor osam godina, sve dok ga 72. pr. Krista izdajnički nije ubio jedan njegov zapovjed
nik. RE II 2, 1923, 1746-1753, s.v. »Sertorius, Quintus«; P. Harvey, »Sertorius, Quintus«,
Companion, 1984, 391; EB X, 1995, 653, s.v. »Sertorius, Quintus«.
9
plemića koji je podigao ustanak u Hispaniji 80. pr. Krista, u okviru rimskih
političkih borbi,6također donekle govori u prilog tezi o hispanskom podrijet
lu.78Iz naslova na početku djela o vojnoj vještini saznajemo daje Vegecije vir
illustris i comes? To znači d aje bio pripadnik visokorangiranoga senator-
skog plemstva u kasnomu Rimskom Carstvu, koje je činilo najviši sloj carske
birokracije i stožernih zapovjednika. Može se izvući zaključak da Vegecije ni
je sudjelovao u ratnim operacijama jer nigdje ne daje primjere iz vlastitog is
kustva. Ističe kako samo kompilira podatke iz knjiga najboljih autora s pod
ručja vojne vještine.9 Pretpostavlja se daje bio državni službenik,10 a s obzi
rom na njegovo dobro poznavanje konja, neki navode da je možda bio pred
stojnik carskih staja (comes sacri stabuli).1112Drugi misle daje bio predstojnik
državne blagajne (comes sacrarum largitionum).12,
Vegecije u predgovorima djela iskazuje kršćanska uvjerenja i svjedoči o
teokratskom karakteru kasnoga Rimskog Carstva gotovo izjednačujući cara
s Bogom. Uz kršćanstvo, on je ujedno bio i tradicionalistički obožavatelj Ver-
gilija13 i Salustijevih povijesnih djela.14 Usprkos sličnosti materijala nije do
kazano d a je čitao Livija.15 Drži se da kod njega djela grčkih vojnih pisaca
imaju vrlo malu važnost jer Vegecije piše da se mora ispitati vojno umijeće
rimskoga naroda.16 Jedino se u IV. knjizi, u cjelini o pomorstvu, nazire jači
6 Veg. Mil. I. 7, 9.
7 Milner, 1993, XXII.
8 Dosl. svijetli muž i pratilac.Veg. Mil. naslov. Od doba cara Konstantina Velikog (306.-337.)
comes je bio naslov dvorskih i državnih službenika koji su se po činu i hijerarhiji dijelili u tri
skupine: viri illustres ili comites primi ordinis, viri spectabiles ili comites secundi ordinis i
viri clarissimi ili comites tertii ordinis.
9 Veg. Mil. I. predgovor, 8, 28; II. predgovor, 3, 4, 18; III. 6, 10, 20.
10 Milner, 1993, XXIII.
11 Milner, 1993, XXIII, bilj. 3.
12 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 993.
13 Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro), 70.-19. pr. Krista, rimski pjesnik Eneide
(Aeneis), Georgikđ (Georgica) i Bukolika (Bucolica). RE I I 8 i I I 16,1958,1021-1264 i 1264-
1439, s.v. »Vergilius, Publius Maro«; Von Albrecht, 1994,1, 531-564; Conte, 1994,262-290;
Povijest svjetske književnosti II, 1977, 253-256; P. Harvey, »Virgil (Publius Vergilius Ma
ro)«, Companion, 1986, 446-448; LAA, 1996,602, s.v. »Vergilije Maron, Publije«.
14 Gaj Salustije Krisp (Gaius Sallustius Crispus), 86.-35. pr. Krista, rimski političar i povjes
ničar. Napisao je djela O Katilininoj uroti (De Catilinae coniuratione) i Rat s Jugurtom
(Bellum lugurthinum), a u djelu Povijesti (Historiae) opisao je razdoblje od 78. do 67. pr.
Krista. RE II 2, 1920, 1913-1955, s.v. »Salustius, Gaius Crispus«; Von Albrecht, 1994, I,
347-370; Conte, 1994,234-244; Povijest svjetske književnosti, II, 1977,240-241; P. Harvey,
»Sallust (Gaius Sallustius Crispus)«, Companion, 1986, 380-381; LAA, 1996, 519, s.v. »Sa
lustije Krispo, Gaj«.
15 Tit Livije (Titus Livius) 59. pr. Krista -17. p. Krista. Rimski povjesničar poznat po monu
mentalnoj povijesti Rima od 753. do 9. pr. Krista pod naslovom Od osnutka Grada (Ab Urbe
condita). RE 25 Halbband., 1926, 816-853, s.v. »Livius, Titus«; Von Albrecht, 1994, 659-
689; Conte, 1994, 367-376; Povijest svjetske književnosti II, 1977, 259; P. Harvey, »Livy,
(Titus Livius)« Companion, 1986, 243-245; LAA, 1996, 391, s.v. »Livije, Tit«.
16 Milner, 1993, XXII; Schanz, 1881, 139.
10
grčki utjecaj.17 Svakako treba istaknuti i njegovo zanimanje za medicinu i

zdravlje u djelu o vojnoj vještini. To i nije iznenađujuće s obzirom na njegov
interes na sličnom polju i autorstvo djela o veterini. Ipak ostaje otvorenim pi
tanje je li Vegecije imao neki stupanj zdravstvene naobrazbe ili je bio sa
mouk.
Sažetak vojne vještine
Vegecijevo vojno djelo nije povjesničarsko, kao što bi se moglo očekivati.

On, naime, ne piše o povijesti rimske vojske ili o njezinu izgledu i ustroju u
prošlosti i ne opisuje vojsku svojega vremena. U Vegecijevu djelu miješaju se
elementi prošlosti i suvremenosti. On je teoretičar vojnog umijeća, a primjere
kojima će se koristiti u izlaganju uzima anakrono iz svih razdoblja. Vegecije
nije bio praktičan vojnik i nije pisao s polazišta vlastita vojničkog ili zapovjed
ničkog iskustva. Oslanjao se na djela starijih rimskih pisaca i na vojno zakono
davstvo, odnosno na propise pojedinih rimskih careva koji su prvorazredan iz
vor. Na dva mjesta18navodi izvore - Marka Porcija Katona Starijeg Cenzora,19
Aula Kornelija Celza,20 Seksta Julija Frontina21 i Tarutenija Paterna,22 te od-
17 Lammert, 1940, 18.

18 Veg. Mil. I. 8; II. 3.
19 Marko Porcije Katon Cenzor Stariji (Marcus Porcius Cato Censorius Maior), 234.-149. pr.
Krista, rimski državnik, vojskovođa, vojni pisac, povjesničar, pisac o gospodarstvu i govor
nik. Sin seljaka, kao običan vojnik i tribun borio se u Drugom punskom ratu, te uspješnim
ratovanjem u Hispaniji priskrbio trijumf. Poslije je obnašao mnoge upravne dužnosti. Sre
dinom 2. st. pr. Krista napisao je djelo O vojnoj vještini (De re militari) od kojegje danas os
talo sačuvano tek nekoliko fragmenata. RE 22, 1954, 108-165, s.v. »Cato, Marcus Porcius
Censorius«; Von Albrecht, 1994,314-326; Conte, 1994,85-90; Povijest svjetske književnosti
II, 1977,230-231; P. Harvey, »Cato, Marcus Porcius« Companion, 1984,94; LAA, 1996,336,
s.v. »Katon Cenzor, Marko Porcije«.
20 Aulo Kornelije Celzo (Aulus Cornelius Celsus), 1. st. pr. Krista. Rimski enciklopedijski pi
sac. Napisao je enciklopediju koja se bavila poljoprivredom, vojnom znanošću, retorikom, fi
lozofijom, pravom i medicinom. Do danas se sačuvao samo dio O medicini (De medicina).
KP 1,1964,1102, s.v. »Celsus, Aulus Cornelius«; Von Albrecht, 1994, 982-983; Conte, 1994,
388-389; P. Harvey, »Celsus, Aulus Cornelius«, Companion, 1984, 96; LAA, 1996, 355, s.v.
»Kornelije Celzo, Aulo.»
21 Sekst Julije Frontin (Sextus Iulius Frontinus), 40.-103. p. Krista, rimski vojskvođa, politi
čar i vojni pisac. Knjige o vojništvu pod naslovom O vojnoj vještini (De re militari) i Taktika
po Homeru (rupi ifj? k <x0' 'Ophpov tatcxucrji;) nisu sačuvane. U djelu Ratne varke (Stratege
mata) u prve tri knjige, na temelju primjera iz povijesti Grčke i Rima, opisuje ratne varke
primjenjivane u različitim prilikama: prije bitke, tijekom bitke i za vrijeme opsada. Četvrta
knjiga pod nazivom Ratna djela (Strategetica), koja sadrži anegdote o vođenju i upravljanju
vojskom, a do nas je dospjela pod njegovim imenom, vjerojatno je rad njegova imitatora. NP
IV, 1998,678, s.v. »Frontinus Sextus Julius«; Von Albrecht, 1994,986; Conte, 1994,503; P.
Harvey, »Frontinus, Sextus Julius«, Companion, 1986,181; LAA, 1996,226, s.v. »Frontin,
Sekst Julije«.
22 Tarutenije Paterno (Tarrutenius Paternus), 2. st. p. Krista, rimski pravnik i visoki dvorski
činovnik cara Marka Aurelija. Sastavio je djelo o vojničkom pravu u četiri knjige, O vojnoj
vještini (De re militari), od kojeg su sačuvani samo fragmenti. RE II. 4,1932,2405-2407, s.v.
»Paternus Tarrutenius«; LAA, 1996, 558, s.v. »Tarutenije Paterno«.1
11
redbe careva Augusta,23 Trajana24 i Hadrijana.25 Vegecije ne opisuje stvarnu

vojsku određenog razdoblja. Izvacima iz starijih djela potkrepljuje vlastitu
predodžbu o tome kakva je bila slavna i učinkovita vojska predaka. Nakana
mu je vrlo pragmatična: iz njegova bi djela suvremenici, prvenstveno car i voj
skovođe, trebali doznati kako im valja postupati da rimskom oružju povrate
staru slavu i sjaj. Podatke starih pisaca preuzima i slaže anakrono, ne obaziru
ći se na kronološki redoslijed i vremenske razmake između autora, na stupanj
razvijenosti vojne vještine i na različite epohe. Kroz djelo Vegecije dosljedno
zadržava stavove.26 U nekim se stvarima čak i ponavlja, ali ponekad ih ipak
drukčije opisuje.27Vjerojatno je to učinio nesvjesno, ekscerptirajući i kompili
rajući izvatke iz različitih starijih djela.
Ostalo je još uvijek djelomice otvorenim pitanje kako se Vegecije koristio
djelima navedenih autora i kako je strukturirao tekst Sažetka vojne vještine.
O tome postoje dvije temeljne teorije. Po prvoj se smatra daje svaka od četiri
Vegecijeve knjige zasnovana na sažetku jednoga starijeg djela, iz kojega je
preuzet i izvorni raspored. U svim se knjigama, doduše, razaznaju podaci iz
različitih vremenskih razdoblja, kao i izvaci više autora i izvora, ah to ne pobi-
23 Gaj Julije Cezar Oktavijan August (Gaius Julius Caesar Octavianus Augustus), 63. pr.
Krista -14. p. Krista, prvi rimski car od 27. pr. Krista. Prvo vojno iskustvo stekao je u Iliri
ku, a nakon ubojstva Gaja Julija Cezara borio se za prevlast u građanskom ratu i pobijedio je
suparnika Marka Antonjja i egipatsku kraljicu Kleopatru. Skršio je otpore unutar Carstva,
završio osvajanje Hispanjje i osigurao granice južnog Egipta i prostor južno od Dunava. Po
kušao je granicu s rijeke Rajne pomaknuti na Elbu, ali zbog poraza u Teutoburškoj šumi (9.
p. Krista) nije uspio. Preustrojio je vojsku na stajaćim i profesionalnim temeljima. Ustrojio
je stajaću ratnu mornaricu i carsku pretorijansku gardu. Pokrenuo je, a možda čak i bio nji
hov autor, jednoobrazna Pravila službe (Augusti constitutiones) kojima je regulirana unu
tarnja služba u rimskoj vojsci. NP, II, 1997, 302-314, s.v. »Augustus, Gaius Julius Caesar
Octavianus«; VE VI, 1973, 347, s.v. »Oktavijan August«.
24 Marko Ulpije Trajan (Marcus Ulpius Traianus), 53.-117., rimski car od 98. p. Krista. Vojnu
karijeru započeo je kao legijski legat u Siriji, sudjelovao je u vojnim pohodima na Eufratu i
na Rajni. Tijekom 19 godina vladavine vodio je tri velika rata. Osigurao je limes na Rajni, a
kako bi učinio isto i na Dunavu, pokrenuo je dva đačka rata (101.-102. i 105.-106.), koji su
rezultirali osvajanjem Daklje i stvaranjem rimske provincije. Trajan je zatim krenuo u is
točni pohod protiv Parta u Armeniji i Mezopotamiji i pokrenuo je IV. partski rat (114.-117.).
Zauzeo je Armeniju i sjevernu Mezopotamiju, te Babilon i ostale dijelove Perz ije, ali zbog us
tanka u Carstvu 116. morao je prekinuti osvajanja. U Trajanovo doba Rimsko Carstvo je do
segnulo najveći teritorijalni opseg. KP V, 1975, 919-920, s.v. »Traianus, Marcus Ulpius«.
25 Publije Elije Hadrijan (Publius Aelius Hadrianus), 76.-138., rimski car od 117. p. Krista.
Sudjelovao je u Trajanovim đačkim i partskim ratovima. Vodio je defenzivnu politiku Car
stva, povukao se i utvrdio granicu na Eufratu (napustivši Asiriju, Mezopotamiju i Armeni
ju) i u Britaniji (Hadrjjanov zid). Nije vodio ratove, osim što je ugušio pobunu Židova (132-
135.). Iako nije bio vojnik poput Trajana, učvrstio je disciplinu u vojsci i ojačao granicu. Radi
lakše popune legija, njihovu novačku osnovu, odnosno područje, dotad ograničeno samo na
Italiju, proširio je i na provincije. Time je promijenio njihov etnički sastav, jače ih vezao za
mjesto boravka, ali tako ograničio manevarsku sposobnost rimske vojske. Tijekom njegove
vladavine u legiji (Hadrijanova legija) povećanje broj vojnika prve kohorte na 1000 (cohors
miliaria). RE VII, 1912, 2177, s.v. »Hadrianus, Publius Aelius«; NP V, 1998, 59-63, s.v.
»Hadrianus, Publius Aelius«; VE III, 1972, 380, s.v. »Hadrijan«. RE Suppi. X, 1965, 1005;
Veg. MU. I. 8; II. 3.
26 Delbriick, 1990, II 203.
27 Veg. MU. npr. opisi signala trube za opoziv noćne straže i način utvrđivanja tabora u II. 22 i
III. 8.
12
Publije Plavije Vegecije Renat
ja navedenu teoriju. I mnogi su pisci prije Vegecija također svoja djela sastav
ljali antičkom tehnikom ekscerptiranja, te kompiliranjem starijih autora. Ta
ko se predloškom prve Vegecijeve knjige smatra Celzo, koji se služio Kato
nom.28Pretpostavlja se daje u drugoj knjizi kao podloga u potpunosti uporab-
ljeno Patemovo djelo koje je kao izvor koristilo Augustove, Trajanove i Hadri-
janove propise.29 Treća i četvrta knjiga temelje se na Frontinu,30 a on se opet
mjestimično služio Katonom. Po jednome tumačenju31 u četvrtoj se knjizi ra
zaznaje i znatan utjecaj Marka Terencija Varona32 i Gaja Julija Higina.33 Ta
kođer se u dijelu četvrte knjige posvećenom ratnim spravama pomišlja na pri
sutnost i utjecaj Vitruvija Poliona.34U odjeljcima o pomorstvu i o pomorskom
ratovanju nazire se, zbog češće upotrebe grčkih riječi, utjecaj grčkih autora, te
Varona i propisa careva Augusta i Hadrijana. Frontin je Vegeciju mogao pos
redovati ove izvatke, ah se on Varonom možda služio i izravno.35
Po drugoj teoriji čitavo je djelo uređeno slaganjem izvadaka iz starijih iz
vora i literature u sadržajne cjeline uz opsežnu Vegecijevu argumentaciju i
interpretaciju.36 Nažalost, Vegecije izvatke povezuje tako da nikada nije pot
puno jasno iz kojeg razdoblja ih navodi, što uzima iz prošlosti, a što iz vlasti
ta iskustva. Ova okolnost otežava korištenje Vegecijeva djela za povjesničar-
sko istraživanje.37
Ne zna se pouzdano kada je Vegecije napisao Sažetak vojne vještine, ali
se mogu odrediti granice nastanka. Tekst je uređen nakon Gracijanove
sm rti 383., jer se taj car u prvoj knjizi naziva Božanskim.38Flavije Eutropi-
28 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965,1008.
29 Ibid., 1006.
30 Schenk, 1930, 3.
31 Wisman, 1979, 16.
32 Marko Terencije Varon (Marcus Terentius Varro) 116.-27. pr. Krista. Rimski pisac i polihis
tor, autor 75 djela s područja književnosti, filologije, povijesti i prirodnih znanosti. RE Sup
pi. VI, 1935,1172-1276, s.v. »Varro, Marcus Terentius«; Von Albrecht, 1994, 472-490; Con
te, 1994, 210-220; Povijest svjetske književnosti II, 1977, 238; P. Harvey, »Varro, Marcus
Terentius«, Companion, 1986, 443; LAA, 1996, 598, s.v. »Varon, Marko Terencije«.
33 Gaj Julije Higin (Gaius Iulius Hyginus) 1. st. pr. Krista/1. st. Rimski filolog i antikvar, pred
stojnik jedne od triju javnih knjižnica u Rimu. Po uzoru na Varona sastavljao je spise s pod
ručja filologije, geografije, povijesti i poljoprivrede. RE 19 Halbband., 1917, 628-651, s.v.
»Hyginus, Gaius Julius«; Von Albrecht, 1994, 693; Conte, 1994, 386; Povijest svjetske knji
ževnosti II, 1977, 265; P. Harvey, »Hyginus, Gaius Julius«, Companion, 1986, 218; LAA,
1996, 276, s.v. »Higin, Gaj Julije«.
34 Vitruvije Polion (Vitruvius Pollio) 1. st. pr. Krista. Rimski arhitekt i graditelj, autor jedinog
iz antike sačuvanog djela o graditeljstvu (De architectura). Vitruvije je u posljednjoj, 10.
kpjizi opisao strojeve, a među njima i ratne sprave. KP V, 1975, 1309-1313, s.v. »Vitruvius,
Pollio«; Von Albrecht, 1994, 695-701; Conte, 1994, 387-388; Povijest svjetske književnosti
II, 1977, 265; P. Harvey, »Vitruvius Pollio«, Companion, 1986, 448; LAA, 1996, 605, s.v.
»Vitruvije, Polion«; Vitruvije, 1999, predgovor. Capitani, 1980, 179-185.
35 Lammert, 1940, 19.
36 Milner, 1993, XVII; A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X,
1965, 1013-1014.
37 Jahns, 1889, 113.
38 Veg. MU. I. 20. Gracijan (Flavius Gratianus Augustus), rimski car 375.-383. Bio je naklo
njen pojedinim postrojbama Alana, radi čega gaje vojska napustila i priklonila se Petroniju
13
je39je u Konstantinopolu priredio izdanje koje je datirano konzulima za go

dinu 450. Datum nastanka djela treba tražiti un u tar tih 67 godina. Osim
toga, ne zna se pouzdano u kojoj je polovini Rimskoga Carstva djelo napisa
no. Na osnovi mjesta Eutropijeva izdanja drži se da je Vegecije pisao u is
točnom dijelu Carstva. Po novim tumačenjima, zbog spominjanja cara Gra-
cijana,40 pretpostavlja se da je djelo nastalo u zapadnom dijelu Carstva.
Ovoj tezi ide u prilog i prije iznesena pretpostavka o Vegecijevu hispan-
skom podrijetlu.
Vezano uz datiranje djela javlja se i problem posvete. Naime, Vegecije u
predgovorima pojedinih knjiga spominje cara kojemu ujedno posvećuje i
upućuje djelo, ali nigdje ne navodi njegovo ime. Mišljenja o tome podijeljena
su između četiri kandidata: Valentinijana II. (375.-392.), Teodozija I. (379-
395.), Honorija (393.^23.) i Valentinijana III. (425.-455.).41 Dugo se vjero
valo i navodilo u mnogim izdanjima da je djelo posvećeno Valentinijanu II.
zbog toga što su ime Valentinijan dodali kasniji prepisivači, te je ono ušlo u
rukopisnu predaju. Na tu su temu napisane mnoge rasprave i izneseni razli
čiti argumenti.42Ipak, najjači dokazi govore u prilog Teodozija I.43 Odgovara
vrijeme njegova vladanja, tj. od 379. do 395., jer Vegecije u djelu aludira na
bitku kod Hadrijdnopola 378.,44 ali još nigdje ne spominje gotsko osvajanje i
pljačkanje Rima godine 410. Dapače, na tri mjesta spominje Rim kao uzor
neosvojena grada.45 Ovime se ujedno i sužava vremenski okvir nastanka dje
la. Također se nigdje ne spominju Vandali, jedna od najopasnijih skupina
barbara koja je započela invaziju na Carstvo upadom u Galiju 406., dok se
Goti, Huni i Alani spominju.46 Štoviše, Vegecije naziva Hune i Alane jednim
narodom.47 Tako se mogao izraziti do 406. kada su se Alani odvojili i priklju
čili Vandalima, a Huni su se naselili u Panoniji.48 U poglavlju o pomorskom
ratovanju Vegecije ne spominje sukobe s barbarima na moru jer ih vjerojat
no još nije bilo kad gaje pisao. Vandali su svladali pomorsku vještinu i stekli
Maksimu, vrhovnom zapovjedniku legija u Britaniji. Po njegovoj zapovijedi Gracijana je u
Lugdunu (današnji Lyon) ubio jedan od njegovih zapovjednika. RE VII, 1912,1831-1839, s.v.
»Gratianus, Flavius Augustus«. Epitet »božanski« (divus) carevi su dobivali nakon smrti.
39 Flavije Eutropije (Flavius Eutropius), 5. st., pojavljuje se kao korektor izdanja Vegecijeva
rukopisa datiranog u Konstantinopolu 450. godine. RE VI, 1909,1521, s.v. »Eutropius, Fla
vius«.
40 Milner, 1993, XXV.
41 Sablayrolles, 1984, 141.
42 Wisman, 1979, 15, bilj. 6.
43 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965,993. Dobar preg
led ove problematike iznosi Milner u predgovoru svoga prijevoda. Milner, 1993, XXV-
XXVIII.
44 V e g .M il.III.il.
45 Misli se na obranu Rima od raznih neprijatelja tijekom povijesti, a posebice od opsade Gala
390. pr. Krista kad su prema legendi kapitolijske guske spasile Rim. Veg. Mil. IV. pred
govor, 9, 26.
46 Veg. Mil. I. 20; III. 26.
47 Veg. Mil. III. 26.
48 Milner, 1993, XXVIII.
pomorsku moć tek oko godine 419. Vegecije spominje postavke o načinu ra
čunanja Uskrsa,49 što se može povezati s jednom od Teodozijevih teoloških
reformi 387.-388., kada je aleksandrijski biskup Teofil izradio kalendar za
100 godina temeljen na godini Teodozijeva konzulata 380.50Temeljem svega
toga nastanak se Vegecijeva djela može smjestiti u kraće razdoblje između
godina 388. i 395.
Vegecije također spominje osnivanje novih gradova,51 što je bilo dio politi
ke Istočnoga Rimskog Carstva. Samom Teodoziju se pripisuje impresivan
broj novoosnovanih gradova, a car kojemu se Vegecije obraća, po piščevim je
riječima utemeljio mnoge gradove.52 Posljednji prilog pretpostavci d aje Ve-
gecijevo djelo bilo posvećeno Teodoziju, jest činjenica daje od mogućih kan
didata jedino kod Teodozija zabilježen amaterski interes za povijest rimske
Republike. Stoga je vjerojatno sa zanimanjem pročitao prvu knjigu koju mu
je Vegecije posvetio, a zatim, kako i sam Vegecije navodi, naručio pisanje slje
deće tri.53 Uzimajući u obzir pretpostavku daje Vegecije živio u zapadnome
dijelu Carstvu, a Teodozije I. pretežito boravio u istočnom dijelu, neki autori
postavljaju pitanje kako su njih dvojica došla u vezu.54 Teodozije je bio his-
panskog podrijetla, a postao je vladarem 379. nakon bitke kod Hadrijanopo-
la. Tada mu je ostavljen na brigu čitav Ilirik i dio zapadnog dijela Carstva. Sa
svojim protivnicima borio se na prostoru sve do Alpa, a nakon pobjede nad
Maksimom 388., ostao je tri godine u Milanu. Bio je ujedno i posljednji car
koji je vladao čitavim Rimskim Carstvom, koje je nakon njegove smrti 395.
podijeljeno na istočni i zapadni dio.551 sam je Vegecije s obzirom na zanima
nje i dobro poznavanje raznih vrsta konja vjerojatno mnogo putovao, a s ob
zirom na titulu vjerojatno je bio vezan uz carski dvor.
Sažetak vojne vještine najčešće se dijeli na četiri knjige. U nekim rukopisi
ma i izdanjima cjelina o pomorskom ratovanju56odvojena je kao zasebna, pe
ta knjiga. Prva knjiga govori o odabiru novaka, područjima odakle treba bi
rati novake i načinu obuke, te kako graditi i utvrđivati tabor. Druga knjiga
potpuno je posvećena ustroju vojske, posebice »stare legije«, zapovijedanju,
bojnom poretku i ratnim spravama. Treća knjiga obrađuje pitanja vezana uz
vojsku i razm atra strategiju i taktiku rimske vojske (preporučuje sedam boj
nih poredaka); dalje raspravlja o snazi, moralu, izboru bojišta, upotrebi ko
njice i organiziranju opskrbe. U posljednjem, 26. poglavlju treće knjige sa-
žimlje se sva ratna vještina u tridesetak općih pravila ratovanja. Posljednja,
četvrta knjiga sastoji se od dvije cjeline: prva navodi ratne sprave i borbene
postupke kojima se gradovi i utvrde osvajaju ili brane tijekom opsade, a u
49 Veg. Mil. IV. 35.
50 Milner, 1993, XVIII.
51 Veg. Mil. IV. predgovor.
52 Veg. Mil. IV. predgovor.
53 Veg. Mil. II. predgovor; III. predgovor; IV. predgovor.
54 Milner, 1993, XVIII-XIX.
55 Dictionnaire de la civilisation romaine, J. C. Fredouille, 1972, s.v. »Theodosie«, 233.
56 Veg. Mil. IV. 31-46.
15
drugoj je kratak pregled o plovidbi, ratnim brodovima, morskim strujama i

vjetrovima, klimi i vještini ratovanja na moru.
Vegecije sustavno opisuje i iznosi kako se vojnici novače i obučavaju, tu
mači ustroj i strategiju te opisuje naoružanje i vojnu opremu. On je pritom i
vrlo selektivan. Riječne ratne brodove ne opisuje, uz obrazloženje daje u nje
govo doba napredak na tom području zadovoljavajući.57 Konjica je slabo zas
tupljena jer Rimljanima za dugo vrijeme nije bila prioritetan rod vojske;
osim toga, on o konjici piše u svom drugom djelu Mulomedicina, i u samom
djelu o vojnoj vještini navodi da je taj rod vojske uznapredovao i da je sa
dašnje znanje dostatno, te da ne treba ništa sakupljati iz djela starijih auto
ra.58 Malo piše i o upotrebi miješanih jedinica sastavljenih od konjice i lakog
pješaštva. O opsjeđanju gradova piše manje nego o načinu obrane od opsade.
To možemo pripisati suvremenim okolnostima: Carstvo se moralo braniti od
barbarskih nasrtaja, a tadašnji rimski neprijatelji Goti, Huni i Alani nisu
živjeli u gradovima. Vegecije zanemaruje upotrebu različitih barbarskih po
moćnih trupa u carskoj vojsci i uglavnom je posredno kritizira jer drži da bi
se na čitavu vojsku trebao primjenjivati legijski model. Također se iz djela ne
razbire daje rimska vojska u Vegecijevo doba podijeljena na pokretne odjele
koji su smješteni u unutrašnjosti (comitatenses i palatini) i na stacionirane
pogranične odjele (limitanei).59 Razlog tome je Vegecijev pretežiti interes za
pokretnu vojsku.60
Kroz čitavo Vegecijevo djelo provlači se kritika tadašnjega kasnorimsko-
ga vojnog ustroja. Po njegovu mišljenju mnogo različitih vrsta jedinica oslab
ljuje vojsku, a ponajprije kritizira postojanje posebnih barbarskih lakih pje
šačkih jedinica i elitnih odreda konjice. Kritizirajući nekadašnje pomoćne če
te (auxilia) koje su podupirale legiju u mnogo podređenijoj ulozi, Vegecije se
izjašnjava protiv suvremenih barbarskih pomoćnih četa (auxilia palatina).61
Apelira da se obnovi stara hijerarhija zapovjednika, administrativni i borbe
ni ustroj »stare legije«. Legiju uzima kao model samodostatnosti, te kroz nje
zin primjer provlači glavnu postavku da je kvaliteta nadmoćna kvantiteti.
Vegecije ujedno priznaje učinkovitost gerilskoga ratovanja. Uzima naime u
obzir suvremenu stvarnost, kad barbari brojnošću ljudstva nadilaze Rimlja
ne, a lojalnost njihovih jedinica nije pouzdana. Kad tako piše i zagovara legij
ski ustroj, Vegecije zapada u duboko proturječje jer je stara legija koju zazi
va, bila namijenjena sukobljavanju na otvorenom bojnom polju, općenito
frontalnim napadima koji su Vegeciju zazorni.
Kad Vegecije raspravlja o legiji, pojavljuje se problem njezina predočava
nja, odnosno njezine vizualizacije. Naime, nije potpuno jasno koji model legi
je Vegecije preferira. Legija se tijekom rimske povijesti razvijala i mijenjala
pa su je u različitim oblicima opisivali i pisci kojima se Vegecije služio. Osim
57 Veg. Mil. IV. 46.

58 Veg. Mil. III. 26.
59 V. »Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske«, str. 27 sqq.
60 Milner, 1993, XVI.
61 Milner, 1993, 31, bilj. 3.
16
toga, on želi prikazati idealnu, izvanvremensku legiju. Ipak, prema nekim

pokazateljima moglo bi se konstatirati vrijeme, a time i model legije na koji
se Vegecije najčešće referira. Kad piše o legiji, u njegovu se tekstu pojavljuju
elementi uobičajeni za 2. i 3. st. pr. Krista, ponajprije tehnički termini i kate
gorije vojnika - hastati, principes, triarii, velites, ferentarii i accensi koje je
preuzeo od Katona. S druge strane, prepoznaju se termini za civilne i vojne
službe iz kasnoga Carstva, poput supernumerarii, decani, centenarii. Prev
ladava procjena daje temelj Vegecijeva pisanja legija carskoga doba, a ističe
se nekoliko ključnih razdoblja čije se okolnosti mogu raspoznati u Vegecije-
voj drugoj knjizi: doba reformi cara Galijena, te Dioklecijanovo i Konstanti-
novo doba.62
Vegeciju su često predbacivah što miješa pojmove iz različitih razdoblja i
što ne uzima u obzir raznolikost uvjeta u različitim epohama. No, kao što
smo istaknuli, Vegecije nije pisao povijest rimske vojske. On je iz različitih
razdoblja uzimao što je držao najboljim kako bi prikazao model legije kakvu
bi po njegovu mišljenju trebalo ustrojiti. Zbog toga kod njega opravdano na
istom mjestu stoje drevne institucije i pojmovi zajedno sa suvremenim ter
minima i praksom.63Vegecije također nije pisao Sažetak vojne vještine kako
bi prikazao sve što se u njegovo doba moglo reći o vještini ratovanja. Reagi
rao je na trenutne neuspjehe kojima je bio svjedokom, te je iznio kritiku na
ustroj i strategiju koje je smatrao lošima. Formulirao je i ponudio rješenja do
kojih je došao sam, vlastitim znanjem i sposobnošću. Mješavina razdoblja i
pojmova u Sažetku vojne vještine pričinja, doduše, poteškoće današnjim ko
risnicima koji bi željeli odvojene i vremenski sređene, a po mogućnosti i iscr
pnije podatke o rimskoj vojsci i rimskom vojnom umijeću. Međutim, Vegeci
jeva mješavina i odabir podataka nisu rezultat piščeva nemara, već rezultat
njegova načina rada i svrhe koju je odredio djelu. Njime se treba koristiti op
rezno i promišljeno, no ono je još uvijek neprocjenjiv izvor za antičku vojnu i
ratnu povijest.
Vegecijevo djelo kroz povijest

U doba. kada je djelo nastalo, ono nije imalo gotovo nikakva praktičnog u t
jecaja. Tek su se u bizantsko vrijeme počela proučavati Opća pravila ratova
nja (Regulae bellorum generales) iz 26. poglavlja treće knjige, koja su i poslije
bila vrlo popularna. Još potkraj 6. i početkom 7. st. dio Vegecijeva teksta, me
đu kojim i Opća pravila ratovanja, preveden je na grčki i uvršten u djelo
62 Sablayrolles, 1984, 143-144. Galijen 218.-268., rimski car od 253., pokušao je reformirati
vojsku, ali nije uspio učvrstiti disciplinu. Reforma vojske bila je također jedna od najvažnijih
djelatnosti cara Dioklecijana, 225.-305., car od 284. Odvijala se niz godina, a završena je u
doba Konstantina, 274.-337., car od 306., i njegovih nasljednika. Bit reforme bila je podjela
vojske na dva dijela: pogranične snage (limitanei) i pokretnu vojsku (comitatenses). Maškin,
1987, 489-490.
63 Milner, 1993, XVII-XVIII.
17
Strategija (Strategicon) koje se pripisuje caru Mauriciju64 zajedno s više dru

gih odlomaka iz djela grčkoga vojnog pisca Onasandra i drugih izvora.65
Zanimanje za Vegecijevo djelo raslo je tijekom srednjega vijeka, a vrhu
nac je doseglo u razdoblju od 9. do 13. stoljeća. Iz toga razdoblja sačuvao se
najveći broj prijepisa. Drži se daje Vegecijevo djelo bilo jedno od najviše pre
pisivanih, prevođenih i prepričavanih u čitavoj Europi do 1300. godine.66 Sa
čuvan je velik broj prijevoda na različite jezike. Djelo se dopunjavalo i prila-
gođavalo kako bi se bolje uklopilo u viteško razdoblje. Nasuprot tome, pojedi
ni dijelovi Sažetka vojne vještine izdvajali su se i pridodavali novim djelima o
ratovanju. Posebice su se Opća pravila ratovanja mogla uvijek ponavljati jer
se sastoje od osnovnih načela koja su bila definirana u općoj formi, te se mo
gu prilagoditi velikom rasponu različitih ratnih situacija i povijesnih razdob
lja.67 Njihova dogmatska forma posebno je odgovarala senzibilitetu srednje
ga vijeka. Za povijest vojne znanosti Opća pravila ratovanja imaju iznimno
značenje. Kao što piše sam Vegecije, u njima su spojene temeljne postavke
koje su izvrsni pisci zapisivali tijekom mnogih stoljeća.68 Ova trideset i tri
pravila, koja bi se zbog ponavljanja i variranja nekih mogla svesti na dvade
set i jedno kao suština antičke vojne teorije, imala su vrlo velik ugled ne sa
mo tijekom srednjega vijeka nego sve do 19. stoljeća.69
Tijekom srednjega vijeka osim Općih pravila ratovanja, posebice s razvo
jem opsadnoga ratovanja, sve više u središte interesa dolazi četvrta knjiga.
Ona u trideset poglavlja govori o opsadnom ratovanju.70 Taj dio Vegecijeva
djela bio je u srednjemu vijeku jedini pristupačan izvor za opsadno ratovanje
i kao takav se proučavao. Osim toga, ta knjiga pokazuje da su u Vegecijevo
doba nastale velike promjene u bacačkom oružju.71
Najstariji danas poznati rukopis potječe iz 7. stoljeća.72 Iako nema nijed
noga sačuvanog rukopisa datiranog u 8. stoljeću, pretpostavlja se da Vegecije
nije pao u zaborav jer se već u 9. stoljeću pojavljuje nekoliko rukopisa. U ka
rolinško doba prepisan je za potrebe franačke vojske, a ime mu se spominje u
64 Mauricije (Mauricius Flavius Tiberius), 539.-602., bizantski vojskovođa i car od 582. Uspio
je preustrojiti raspadajuće kasno Rimsko Carstvo u novo i dobro organizirano srednjovje
kovno Bizantsko Carstvo. RE XIV, 1930,2387-2393, s.v. »Mauricius, Flavius Tiberius«; EB
VII, 1995,955, s.v. »Maurice«. U djelu Strategikon čije mu se autorstvo pripisuje, u 12 knji
ga opisuje ratnu vještinu i poput Vegecija zastupa defenzivan pristup. U VII. knjizi iznio je
opće principe ratovanja sasvim slično kao što ih je iznio Vegecije. VE IX, 1975, s.v. »Strategi
kon«, 208.
65 Onasandar, grčki vojni pisac iz 1. stoljeća. Autor je nekoliko vojnih djela: »Taktika«, »O
vještini vojskovođe« i »O ratnim lukavstvima«. RE 35 Halbband., 1939,403-405, s.v. »Ona
sandar«; LAA, 1996, 447, s.v. »Onasandar«; Milner, 1993, 108, bilj. 5.
66 Wisman, 1979, 13.
67 Milner, 1993, XIII.
68 Jahns, 1889, 114.
69 Jahns, 1889, 115.
70 Veg. Mil. IV. 1-30.
71 Jahns, 1889, 118.
72 Springer, 1979,1, 85.
18
oporuci stanovitoga grofa Everarda od Frejusa iz godine 837.73Dvadeset i če

tiri rukopisa datiraju se u 9. i 10. stoljeće, devedeset i devet u razdoblje od 11.
do 15. stoljeća. S početka 16. stoljeća identificirano je dvadeset i sedam ruko
pisa i inkunabula.74Mnoge kopije posvećene su vladarima ili su ih oni naru
čili: karolinški kralj Lotar II. (855./56.),75 njemački car Henrik III. (1017,-
1056.), francuski kralj Filip IV. (1285.-1314.), kralj Alfons X. od Kastilje
(1252.-1284.) ili aragonski kralj Alfons V. (1416.-1458.). Omiljenost Vegeci-
jeva bila je tolika da je djelo prije godine 1500. više puta bilo prevođeno na
francuski, talijanski, engleski i njemački jezik.76
Iz godine 1271. potječe najstariji poznati prijevod na anglo-normanskom
dijalektu francuskog jezika, a rukopis je nastao u bliskoistočnoj luci Akri po
nalogu princeze Eleonore Kastiljske, kao poklon za njezina muža princa
Edwarda od Engleske.77On je boravio u Akri od svibnja 1271. do rujna 1272.,
tijekom Osmoga križarskog rata. Prevoditelj, magistar Richards, namjerno
je izostavio znatne dijelove originala misleći da su nevažni za Edwarda, ali je
držao shodnim ostaviti navedene Vegecijeve izvore.78 U prijevodu je rabio
terminologiju svoga vremena umjesto rimskih naziva. Postoji mišljenje da
prijevod treba datirati ranije, u razdoblje između 1254. i 1256. ili pak kasni
je, godinom 1306. kada je mogao biti izrađen za Edwarda II.79Francuski pri
jevod napravio je 1284. Jean deMeung80na zahtjev Jeana de Briennea, grofa
d'Eu. Prevoditelj je osuvremenio izvorni tekst upotrebom feudalne termino
logije, te je spis o antičkom ratovanju preobrazio u priručnik viteštva.81 Naj
stariji talijanski prijevodi nastali su u 14. i 15. stoljeću, a iz 15. stoljeća potje
ču još i kastiljski i portugalski prijevod. Prvi prijevod na neromanski jezik
bio je godine 1408. na engleski, a do kraja istoga stoljeća Vegecije je preveden
i na njemački jezik.82Nakon izuma tiskarskoga stroja, Vegecijevo djelo bilo je
jedno od prvih tiskanih djela,83 a tijekom renesanse tiskano je u više navra-
73 Delbriick, 1990, II, 203.

74 Wisman, 1979, 17.
75 Delbriick, 1990, III, 636.
76 Springer, 1979, 86.
77 Edward I. (1239.-1307.), od 1272. engleski kralj. Najznačajniji vladar dinastije Plantagen-
ta. Uspješno je ratovao protiv Walesa, Škotske i Francuske. Sudjelovao je u Osmom križar
skom ratu s francuskim kraljem Lujem IX., provevši kraće vrijeme u Akri. LM, N. Anger-
mann, III, 1986, 1584-1587, s.v. »Eduard I«; EBIV, 1995, 374, s.v. »Edward I«.
78 Thorpe, 1952,1, 39, 46.
79 Legge, 1953, II, 262-265.
80 Jean de Meung ili Mehun (c. 1250.-1322.), učeni francuski pjesnik. Prijevod Vegecijeva dje
la ubraja se u njegova značajna djela. BU XXXVII, 1827, 379-382, s.v. »Meung, Jean de«.
81 Wisman, 1979,18.
82 Wisman, 1979, 20-22.
83 Prvi tiskani tekst na latinskom datiranje godinom 1474. u Utrechtu, a ostali godinom 1475.
u Parizu i Kolnu i godinama 1487., 1494. i 1496. u Rimu. Wisman, 1979,17. Prema drugim
tumačenjima prvi tekst je tiskan 1471. u Veneciji, a zatim 1473. u Utrechtu, 1476. u Kolnu i
1478. u Parizu. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965,
997.
19
ta.84 Istodobno je i sekundarna literatura koja se oslanjala na prijevode Sa

žetka vojne vještine prema kraju srednjega vijeka postajala sve bogatija.85
Iako je Vegecijevo djelo pretežito teorijski priručnik, imalo je i praktičnu
vrijednost. Mnogi su prinčevi i vojskođe studirali Vegecija, poput Karla Ćela
vog86 u bitki kod Nancyja 1477. ili Geoffroia Plantageneta87 koji je tijekom
opsade utvrde Gaillard, u namjeri da pronađe najbolje načine napada, pažlji
vo proučavao to djelo.88 Iako su Vegecijevi opisi rimske discipline i uvježba-
nosti dugo izazivali iskreno divljenje srednjovjekovnih čitalaca i pisaca, ipak
nisu znatno promijenili njihovu nedisciplinu i pomanjkanje uvježbanosti.89
Vegecije je uz grčkoga povjesničara Polibija90 imao velik utjecaj i na jed
nog od najznačajnijih teoretičara vlasti, vojnog pisca i teoretičara u doba re
nesanse, Niccoloa Machiavellija.91 Machiavelli se u vojno-teorijskoj raspravi
0 vojnoj vještini (De re militari) uvelike služi s ta dva izvora, glorificirajući
rimski vojni poredak, tehniku i taktiku, sve do najsitnijih tehničkih detalja
pohoda, taborovanja, opskrbe, itd.92Iako je Machiavelli previše naglasio ulo
gu pješaštva i nije ispravno procijenio ulogu i budućnost topništva, povezao
je vojne čimbenike s političkima i time je utjecao na kasnije vojne teoretičare.
Vojna vještina ima posebnu ulogu u njegovoj političkoj teoriji, i nitko prije
njega nije tome pitanju posvetio toliku pažnju.93Za razliku od Vegecija, Mac
hiavelli ne opisuje samo kako najbolje riješiti vojna pitanja, nego izravno po
vezuje ratovanje s umijećem vladanja, što njegovo djelo čini značajnim.94
Naime, on je na temelju antičke literature prepoznao i formulirao tu među-
84 Delbriick, 1990, III, 203.
85 Elits, 1998, 142. Na str. 158, bilj. 4, navedena su neka takva djela.
86 Karlo ćelavi (1433.-1477.) posljednji veliki vojvoda Burgundije. Poginuo je u bitki kod Nan
cyja 1477. LM, N. Angermann, V, 1991, 989-991, s.v. »Karl der Kiihne«; EB III, 1995,104,
s.v. »Charles the Bold«.
87 Geoffroi (Gottfried) Plantagenet (1113.-1151.), grof od Anjoua. Začetnik dinastije Planta-
genet koja je vladala Engleskom od 1154. do 1485. Oženio se princezom Matildom, kćeri en
gleskoga kralja Henrika I. Nakon njegove smrti, zahtijevao je Normandiju koju je i osvojio
1144. LM, N. Angermann, VI, 1993, 2206, s.v. »Plantagenet«; Grand Larousse Encyclo-
pedique, VIII, 1963, 542, s.v. »Plantagenet«.
88 Wisman, 1979, 13.
89 Elits, 1998, 60.
90 Polibije, 2. st. pr. Krista. Grčki povjesničar, autor Povijesti (Historia) u 40 knjiga o prerasta
nju Rima u svjetsku silu. Još u antici bio je na visokoj cijeni zbog dokumentarne pouzdanos
ti. RE 21,1952,1440-1596, s.v. »Polibius«; Von Albrecht, 1994,659; Povijest svjetske knji
ževnosti II, 1977,170-171; P. Harvey, »Polybius (Polubios)«, Companion, 1986, 339; LAA,
1996, 485, s.v. »Polibije«.
91 Niccolo Machiavelli (1469.-1527.), firentinski pisac, državnik, politički i vojni teoretičar.
Njegovo najpoznatije djelo je Vladar (II Principe), u kojemu opisuje idealnog vladara. Ideje o
vojništvu iznosi u vojno-teorijskoj raspravi O vojnoj vještini (De re militari). Machiavelli,
1985,1, predgovor.
92 Machiavelli se uvelike oslanja na Vegecijevo djelo, preuzimajući strukturu i redoslijed izla
ganja. Iako rabi brojne njegove teme, od Vegecija uzima samo one dijelove koji odgovaraju
renesansnom načinu ratovanja, kombinirajući ih s izlaganjima drugih pisaca, prvenstveno s
Polibijem.
93 Machiavelli, 1985,1, 43; Vladar, 1985,1, 97-375.
94 Keegan, 1994, 353.
20
zavisnost u skladu sa svojim vremenom. Još je jedna razlika između Vegecija

i Machiavellija. Vegecije je naklonjen strategiji iscrpljivanja, dok je Machia-
velli bliži teoriji uništenja.95
Tijekom 16. stoljeća Vegecijevo djelo je i dalje popularno; rade se i prilago
đuju novi prijevodi i tiskaju novi primjerci. Jedem takav prijevod, izdan u ob
liku četiri knjige o viteštvu, poklonjenje caru Maksimilijanu I. Habsburgu.96
U Italiji su Vegecija čitali Federigo Gonzaga97 i Francesco dei Medici.98 Naj
veći interes toga vremena bio je opet usmjeren na treću knjigu Sažetka vojne
vještine, posebice na »Opća pravila ratovanja«. Kratko i jasno iznesena u
dogmatskoj formi, i dalje su bila sm atrana temeljem vojne teorije. Prven
stveno zahvaljujući njima, Vegecijevo je djelo bilo tako omiljeno i tijekom re
nesanse.99Upotreba baruta Vegeciju nije oduzela popularnost. Poradi razvo
ja efikasnosti vatrenog oružja, tijekom 16. stoljeća vojskovođe - kondotijeri,
kojima su vojnici bili temeljni ulog, nastojali su izbjegavati bitke. Za to su
pronalazili uporišta u Vegeciju i njegovim tvrdnjama: Bolje je neprijatelja
svladati oskudicom, prepadima i strahom nego u bitki u kojoj obično više mo
že sreća negoli borbenost.100Mnogi novovjekovni pisci bili su pod ovakvim u t
jecajem.101 Vojna revolucija 16. stoljeća ipak je tražila i drugačije postavke,
koje je također mogla naći kod Vegecija. Red i disciplina bili su ključni poj
movi u vojnoj literaturi koja je pratila tu revoluciju. Za Vegecija su oni činili
bit rimske vojne doktrine. Stoga nije ni čudo d aje mladi vojvoda od Albe102
strasno izučavao Vegecija u dobi od trinaest godina, nastojeći ovladati svo
jom budućom profesijom. Modernizatorima 16. stoljeća Vegecije je postao
uzor jer je pokazivao da su Rimljani inzistirali na intenzivnom vježbanju i
strogom, gotovo opsesivnom održavanju reda i discipline.103
95 Delbriick, 1990, IV, 295.

96 Maksimilijan I. Habsburg (1459.-1519.), austrijski nadvojvoda i car Svetoga Rimskog
Carstva. Bio je talentiran vojskovođa i vojni reformator, a nazivali su ga i »posljednjim vi
tezom«. Who’s Who inMilitaryHistory, J. Keegan & A. Wheatcroft, 1996,192, s.v. »Maxi-
milan I«.
97 Federigo Gonzaga (1500.-1540.), vojskovođa, papin general i od 1530. vojvoda od Manto-
ve. U njegovo doba dvor obitelji Gonzaga u Mantovi uzdigao se do najvećeg sjaja. EI XVII,
1933-39, 542, s.v. »Gonzaga«; EB V, 1995, 360, s.v. »Gonzaga dynasty«.
98 Francesco dei Medici (1541.-1587.), drugi veliki vojvoda Toskane. BU, XXXVII, 1827, s.v.
»Medici«, 9-11. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965,
997; EB VII, 1995, 1002, s.v. »Medici, Francis (I)«.
99 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 998.
100 Veg. Mil. III. 26, pravilo 4.
101 Elits, 1998, 16.
102 Femando Alvarez de Toledo y Pimentel, treći vojvoda od Albe (1507.-1582.) španjolski
vojskovođa i državnik poznat po surovoj i tiranskoj vladavini u Nizozemskoj (1567.-1573.)
i osvajanju Portugala (1580.). Jedan od naznačajnijih vojskovođa svoga vremena. Inzisti-
rao je na rigoroznom vježbanju i disciplini svojih jedinica, te razvio taktičku upotrebu vat
renog oružja i logistiku. EB 1 ,1995, 205, s.v. »Alba, Ferdando Alvarez de Toledo y Pimen
tel, 3er duque de«; VE 1,1970,81, s.v. »Alba«; Who’s Who inMilitaryHistory, J. Keegan &
A. Wheatcroft, 1996, 6-8, s.v. »Alva, Femando Alvarez de Toledo«.
103 Elits, 1998, 60.
21
U 17. stoljeću austrijski vojskovođa, maršal Raimondo grof Montecucco-

li,104 uzeo je Vegecija kao početnu osnovu za pisanje djela o ratnoj vještini.
Opaska iz njegova dnevnika o tome kako se danas svatko tko upravlja ko
njem i maše kopljem smatra velikim vojskovođom nakon što pročita nekoliko
Vegecijevihpoglavlja, svjedoči o popularnosti starog autora.105Njemački voj
ni pisac Johann Jakob von Wallhausen106uključio je u djelo izdano 1616. nje
mački prijevod Vegecija, kao dodatak poglavlju o rimskomu ratnom umije
ću.107
U doba prosvjetiteljstva Vegecijevo djelo proučavalo se tako opsežno daje
on bio sm atran u punom smislu autorom 18. stoljeća.108Djelo je bilo izuzetno
omiljeno i izazivalo svekoliko oduševljenje. Austrijski maršal princ Karl Jo-
seph de Ligne109je ustvrdio kako je Vegecijev rad zlatna knjiga (Tranc. Uvre
dor).110Uz to je još zapisao: Vegecijeje rekao kako je Bog nadahnjivao legiju,
ali po m enije Bog nadahnuo Vegecija.111 Osim princa de Lignea, i francuski
se maršal J acques-Frangois Pyusegur112služio Vegecijem pišući vojno-teorij-
sku raspravu Umijeće ratovanja (L'art de la guerre).113 Engleski racionalis-
tički povjesničar Edward Gibbon (1737.-1794.) služio se Vegecijevim djelom
pišući znamenitu Povijest opadanja i propasti Rimskoga Carstva (History o f
the Decline and Fali ofthe Roman Empire) koja je izašla godine 1787. Vegeci
je mu je bio oslonac kad je opisivao vojnu snagu Carstva u doba Antonina.114
104 Raimondo grof Montecuccoli (1609.-1680.), carski maršal, vojni reformator i pisac, te za
povjednik carskih snaga i predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća u Beču. Zapovijedao je car
skom vojskom prilikom pobjede nad Turcima u bitki kod St. Gotharda 1664. Bio je protiv
nik hrvatskoga bana Nikole Zrinskog i sudjelovao je u gušenju zrinsko-frankopanske uro
te 1670. Njegovo najvažnije djelo je O vojnoj vještini (Dell’arte militare), VE V, 1973,574,
s.v. »Montekukoli«; BL, C. Wurzbach, XIX, 1868,46-50, s.v. »Montecuculi«; Who’s Who in
Military History, J. Keegan & A. Wheatcroft, 1996, 210-202, s.v. »Montecuccoli, Rai-
mundo«.
105 Aigner, 1998, 31.
106 Johann Jakob von Wallhausen (7-1623.), njemački vojni pisac s početka 17. stoljeća. Želio
je u šest knjiga obraditi ratnu taktiku svoga vremena. Objavio je samo tri: Pješačko ratno
umijeće (Kriegskunst zu Fuss) 1615., Konjaničko ratno umijeće (Kriegskunst zu Pferd)
1616. i Artiljerijsko ratno umijeće (Archiley Kriegskunst) 1617. VEX, 1975,286, s.v. »Val-
hauzen«; ADB XL, 1896, 747-749, s.v. »Wallhausen«.
107 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 998; VE X,
1975, 286, s.v. »Valhauzen«.
108 Duffy, 1998, 53.
109 Karl Joseph von Ligne, knez od Amblisea (1735.-1814.), austrijski carski maršal i vojni pi
sac belgijskog podrijetla. Sudjelovaojeuratu za bavarsko nasljeđe (1778.-9.) i austro-tur-
skom ratu (1788.-91.). Djela s područja vojne vještine Melanges militaires, litteraires et
sentimentaires u 34 toma objavio je 1813. VE V, 1973, 90, s.v. »Linj«; ADB XVIII, 1883,
642-644, s.v. »Ligne«.
110 Aigner, 1998, 32.
111 Delbruck, 1990, II, 203.
112 Jacques-Fran$ois Pyusegur (1656.-1743.) francuski maršal i vojni pisac. Autor djela o rat
noj vještini Umijeće ratovanja (L’art de la guerre) izdanog 1784. u Parizu, u kojemu izme
đu ostalog zastupa strategiju iscrpljivanja u kojoj dominira manevar bez bitke. VE, VI,
1973, 674, s.v. »Pijizegir«.
113 VE X, 1975, 394, s.v. »Vegecije«.
114 Gibbon, 1952,4-7.
22
Zbog sustavnosti i jasnoće, Vegecijevo je djelo bilo privlačno i austrijskom

prijestolonasljedniku i budućem caru Josipu II. (1765.-1790.). On je, vjero
jatno za potrebe vojske, 1759. naručio njemački prijevod od topničkog satni
ka Johanna Theobalda Biona koji je Vegecijevo djelo preveo s francuskog.115
Tijekom 18. i 19. stoljeća pojavilo se još nekoliko prijevoda. U istom raz
doblju napreduje kritička obrada Vegecijeva izvornika. Traga se za vjerodos
tojnijim izvornicima, tekstovi se uspoređuju, i provjerava se Vegecijeva gra
đa. Prednjače izdanja Karla Langa leipziške izdavačke kuće Teubner iz godi
ne 1869. i 1885.116U 19. stoljeću proširuje se znanstveni interes za Vegecije
vo djelo, koje je predmetom velikog broja rasprava.117 Tijekom 20. stoljeća
pojavljuju se nova kritička izdanja izvornika i prijevodi, te izuzetno velik
broj rasprava i studija vezanih uz Sažetak vojne vještine, ili potpuno posveće
nih djelu i piscu.118
Konačno, valja reći da se Vegecije spominje i kao autor jedne do danas vr
lo često citirane izreke koja glasi: Onaj tko želi mir, neka se priprema za rat
(Qui desiderat pacem, preparet bellum).119 Ova izreka je najranije spominja
nje klasičnoga paradoksa, si vis pacem, para bellum - ako želiš mir, pripre
maj se za rat. Cesto se citira,120 posebno kao opravdanje za naoružavanje ili
posjedovanje oružja.121
Vegecijevo djelo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u

Zagrebu
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu nalazi se osam
različitih izdanja122Vegecija iz razdoblja od 17. do 19. stoljeća. Pri kraju aus-
tro-ugarskog razdoblja ažurno su se nabavljala tada vodeća Teubnerova iz
danja antičkih pisaca, a među njima je bio i Vegecije. Od navedenih osam iz
danja četiri su izvornika,123a četiri su prijevodi. Od četiri prijevoda dva su na
francuskom, jedan na njemačkom ijedan na srpskom jeziku.124 Izuzevši iz-
115 Aigner, 1998, 32. Primjerak ovoga prijevoda Vegecija nalazi se i u Nacionalnoj i sveuči
lišnoj knjižnici u Zagrebu, (v. niže bilj. 124)
116 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 999. C. Lang,
Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris, B. G. Teubner, Lipsiae 1869. i 1885. Oba izda
nja također se nalaze u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, (v. niže bilj. 122)
117 Milner, 1993, XV.
118 Vidi bibliografiju: Sablayrolles, 1984, 139-145; Milner, 1993, 143-147; Miiller, 1997, 323-
326.
119 Veg. MU. III, predgovor.
120 http://www.alumni.umbc.edu/--efreem2/quotes.html [26. 11. 1999.], http://www.saf.org/
pub/rkba/wais/data files/shell/research/rkba.quotes.l [26. 11. 1999.]
121 The United States Armed Forces: Peace Through Strength http://www.rjgeib.com/
thoughts/war/war.html [26. 11. 1999.]
122 Veg. 1592, Veg. (1607) 1632, Veg. 1744, Veg. 1759, Veg. 1851, Veg. 1869, Veg. 1885, Veg.
1954.
123 Veg. 1592, Veg. (1607) 1632, Veg. 1869, Veg. 1885.
124 Francuski Veg. 1744 i 1851; njemački Veg. 1759; srpski Veg. 1954.
23
danja s kraja 19. stoljeća koja su nabavljena redovitim putem nabave, samo
je za dva primjerka moguće utvrditi kako su dospjeli u Knjižnicu, odnosno
tko su im bili nekadašnji vlasnici.
Sa sigurnošću možemo ustanoviti da jedno od tih izdanja potječe iz
knjižnice Nikole Zrinskoga (1620.-1665.). Nalazi se u sklopu zbirke Bibliot
heca Zriniana koja se čuva u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne
knjižnice.125 Knjiga se navodi i u katalogu knjižnice Nikole Zrinskog, sastav
ljenom 10. listopada 1662.126Zavedena je pod rednim brojem 26. unutar sek
cije knjiga o vojništvu (Militares), zajedno s poznatim djelima poput Wall-
hausenova. U sekciji prevladavaju djela o fortifikacijama i topništvu. Nikola
Zrinski imao je skupocjeno pariško izdanje Vegecijeva izvornika iz 1607. Pri
redio gaje Godescalcus Stewechius i popratio opširnim komentarima, goto
vo dvostruko duljima od teksta Sažetka vojne vještine. Priređivač i izdavač
Franciscus Modus na kraju je knjige dodao brojne ilustracije koje danas iz
gledaju gotovo fantastično. Na prednjim listovima je i velika posveta iz koje
se saznaje daje knjigu Nikoli Zrinskom poklonio svećenik Daniel Kleschius,
župnik iz mjesta Sv. Juraj, godine 1664.127 Osim navedenog, u knjižnici se
nalaze i mnoga klasična djela rimske starine koja se također bave vojnom
vještinom, kao i djela Niccoloa Machiavellija.
Tragove Vegecijeva štiva nalazimo i u djelima Nikole Zrinskog. Homo
universalis Nikola Zrinski poznat je kao epski pjesnik, patriotski publicist,
izuzetan politički teoretičar svoga vremena, ratnik i vojskovođa, a ujedno je
bio i začetnik vojne znanosti u Hrvatskoj i Ugarskoj.128Poznata su četiri nje
gova djela s tog područja,129 a tri su izravno ili posredno u svezi s Vegecijem.
Prvo kratko vojno-teorijsko djelo Mali taborski traktat (Tabori Kis Tracta),
napisano između 1646. i 1651. godine, teoretska je rasprava o optimalnom
izgledu i veličini vojske za pohod i ratovanje. U djelu Hrabri vojskovođa (Vi
tez Hadnagy), napisanom u razdoblju od 1650. do 1653., Nikola Zrinski raz
vija ideje o vojnoj reformi, o kvalitetama potrebnim vojskovođi i o dobroj na
suprot lošoj strategiji. Lik dobroga vojskovođe gradi pod utjecajem Machia-
vellijeva pisanja.130 Također zagovara ideju da modema vojska treba pje
šaštvo jednako kao i plavokrvnu konjicu.131
Posljednje djelo, Lijek protiv turskog afiuma ili antidot protiv mira Tura
ka s Mađarima (Az torok đfiam ellen valo orvossag), nudi projekt stvaranja
125 NSK, Zbirka rijetkosti, BZ 221.

126 A Bibliotheca Zriniana tortenete es allomanya, Tibor Klaniczay (ur.), 1991,242 i 528 (dalje
BZ, 1991).
127 Izgleda daje prilikom pisanja posvete došlo do pogreške u navođenju godine kada je knjiga
poklonjena Nikoli Zrinskom (1664.), jer se već 1662. ta ista knjiga nalazi u katalogu njego
ve knjižnice. BZ, 1991, 241-244.
128 Barker, 1972, 218.
129 Zrlnyi Miklds hadtudomanyi munkai, Zoltan Horvath (ur.), 1957. (Vojna djela Nikole
Zrinskog, dalje ZM, 1957).
130 Prema Machiavelliju dobar vojskovođa morao bi biti mudar, te nagrađivati i kažnjavati
vojnike. Machiavelli, 1985,1, 462, 476-477.
131 Barker, 1972, 219-220.
24
Publije Flavije Vegecije R enat
nacionalne vojske, popunjene pretežito seljacima i plaćene dobrovoljnim po

rezima prema volji aristokracije. Zrinski, poput Vegecija kojega i citira, ne
dvojbeno drži d aje za vojnu službu najprikladniji seljak odrastao u prirod
nim uvjetima, jednostavna načina razmišljanja, bez prohtjeva, sposoban za
rat i koji se u borbi ponajmanje boji smrti. On je djelo pisao nakon pada Vara-
da 1660. i propasti Sedmogradske u ratu s Turcima, kada se postavilo pitanje
odakle crpsti vojsku za rat protiv Turaka. Zrinski predlaže da izvorom voj
ske bude cijeli narod, ali ne samo politički narod - plemstvo, nego i niži sloje
vi, a ponajprije seljaštvo. Za običaje onoga vremena i grčeviti feudalni svjeto
nazor ovo je bilo neuobičajeno, ali napredno promišljanje ratne znanosti.1321
druge tvrdnje Zrinski podupire i potvrđuje djelima starih autora, prvenstve
no Vegecijem. Poziva se i na ocjene povjesničara, s kojima se očito slaže daje
Vegecije najbolji majstor u pisanju vojnih djela.133U svoje djelo umeće i veliki
izvod iz Vegecijeva djela koji je sklopio od citata s raznih mjesta.134Još jedna
postavka u tom spisu izravno je vezana uz Vegecija. Naime, Zrinski tvrdi da
se ugarski narod135mora uzdati sam u sebe jer ga nedostatak samopouzdanja
sprečava da se usavrši u vojnoj vještini kao što su to činili stari Rimljani o ko
jima piše Vegecije.136
Ovo posljednje djelo imalo je najveći utjecaj od svih njegovih djela, posebi
ce u vrijeme ustanka mađarskih kuruca na prijelazu 17. i 18. stoljeća.137 U
vojno-teorijskim djelima Zrinski je izložio načela vojnog ustroja i taktike za
koje se zalagao: dobro opremljena i dobro uvježbana vojska veličine oko
48 000 vojnika, omjer pješaštva i konjice 2:1, opskrba, odnosno uređenje i pu
njenje skladišta prije pohoda, izbjegavanje izravne bitke koja bi mogla odlu
čiti sukob, ako je moguće poraziti protivnika glađu.138Gotovo sve ove tvrdnje
mogu se naći i kod Vegecija. Slične nazore imao je i carski vojskovođa grof
Raimondo Montecuccoli. Zbog unutarnjepolitičkih okolnosti u državi i razli
čite pozicije u odnosu prema vladaru, njih su dvojica bila u sukobu. Zrinski je
u početnoj fazi turskoga rata (1663.-1664.) napisao nekoliko anonimnih
pamfleta, napadajući Montecuccolija i njegove dotadašnje zapovjedničke od
luke. Zamjerao mu je sporu, opreznu strategiju i taktiku. Sukob je izbio i oko
utvrde Novi Zrin koju je 1661. dao sagraditi Zrinski. Montecuccoli je želio os
labiti Zrinske i dopustio je da njihov grad zauzmu Turci.
132 ZM, 1957, 36 i 368.

133 ZM, 1957,387. Nikola Zrinski, Lijek protiv turskog afiuma ili Antidot protiv mira Turaka
s Mađarima, Zrinski i Europa, Jadranka Damjanov (ur.), 2000,213 (dalje Zrinski, 2000).
134 ZM, 1957,388-392. Zrinski, 2000, 213-220 i 220-221. Nikola Zrinski od Vegecija preuzima
veće ili manje dijelove sljedećih knjiga i poglavlja: 1.1, II. 18, II. 2 3,1.3 ,1.4 ,1.6 ,1. 7, III. 1,
III. predgovor, II. 23 i 1.28. To su dijelovi koji opisuju način odabiranja novaka, uvježbava
nje vojnika i disciplinu.
135 Termin »ugarski narod« upotrijebljen je u značenju kakvo ima u doba Nikole Zrinskoga
odnosno kada je označavao samo hrvatsko i ugarsko plemstvo kao nosioce političkih prava.
136 ZM, 1957, 393.
137 Barker, 1972, 220.
138 Barker, 1972, 221.
25
Uzevši u obzir sve izložene činjenice, možemo pretpostaviti da bi se već

prije spomenuti zapis u Montecuccolijevu dnevniku (vidi str. 22) mogao od
nositi na Nikolu Zrinskog. Očito da je i protivnicima Nikole Zrinskog bilo
poznato njegovo veliko zanimanje za Vegecijevo djelo. Jednako tako, osim
što je Vegecije imao znatna udjela u djelovanju Nikole Zrinskoga, vjerojatno
je utjecao i na njegova sina Adama. On se vojno obrazovao na tragu očevih
načela i najvjerojatnije služio djelima iz njegove knjižnice.
Drugi stari primjerak Vegecijeva djela iz NSK139140pripadao je jednako tako
poznatoj hrvatskoj velikaškoj obitelji Drašković. Mnogi su njezini pripadnici
bili nosioci visokih činova u carskoj vojsci. Izdanje na unutarnjoj strani kori
ca nosi rukom pisanu oznaku Ex libris J/osephi/ C/asimiri/ Draskovich. In
bib/liotheca/ Zagr/abiensi/ anno 1826.140 Knjige iz ostavštine obitelji Draško
vić knjižnici je 1822. poklonio grof M. Drašković,141 a opravdano se može
pretpostaviti da je knjiga pripadala Josipu Kazimiru Draškoviću (1716,-
1765.). Knjiga je objavljena u Amsterdamu 1744. godine u prijevodu na fran
cuski jezik. Josip Kazimir Drašković bio je vojnik i carski časnik, a napredo
vao je sve do čina generala topništva (Feldzeugmeister). Uspješno je ratovao
u Italiji, te posebice u Češkoj i Sleziji tijekom sedmogodišnjeg rata (1756-
1763.) za što je bio i dva puta odlikovan redom Marije Terezije, tada najvišim
odlikovanjem.142
Na kraju možemo kao zanimljivost spomenuti daje Vegecijevo djelo 1916.
godine zavedeno u katalogu knjiga koje su se najviše upotrebljavale u ta
dašnjoj Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.143
139 Veg. 1744.

140 Kako je knjižnica Draškovićevih poklonjena 1822., pretpostavljamo da godina 1826. ozna
čava doba kada je knjiga registrirana i zavedena u inventar nekadašnje Knjižnice kraljev
ske akademije znanosti, a današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
141 Rojnić, 1974, 18. Nismo uspjeli otkriti tko se krije iza imena M. Drašković.
142 Hrvatski biografski leksikon III, 1996, 590, s.v. »Drašković, Josip Kazimir«. Vegecijevu
popularnost među časničkim zborom u Hrvatskoj u 2. pol. XVIII. st. potvrđuje i činjenica
da se u Novoselskoj knjižari u Zagrebu, koju je nadgledao biskup Maksimilijan Vrhovac,
1796. prodavalo tri izdanja Vegecijeva djela na francuskom, latinskom i njemačkom jezi
ku, a 1801. samo dva, na francuskom i njemačkom. U popisu Novoselske knjižare Vegecije
je bio svrstan u tematsku podgrupu Militarbiicher (vojne knjige), koja je sadržavala mno
go knjiga o odgoju i obrazovanju časnika. Vidi VerzeichniB, 1796, 113, 114 i 116, i Ver-
zeichniB, 1801, 17 i 73.
143 Katalog Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu, 1916. Ipak, samo detaljnije istraživa
nje Vegecijevih izdanja u javnim i privatnim knjižnicama diljem Hrvatske moglo bi dati
pouzdanu sliku o čitanosti i recepciji Sažetka vojne vještine. Mi smo na njegova izdanja
nailazili samo sporadično, pa smo tako ustanovili da se još jedan primjerak starijega pa
riškog izdanja (Veg. 1535.) nalazi pod signaturom S1969 u čuvenoj biblioteci Stancovicia-
ni, istarskoga bibliofila i svećenika don P etra Stankovića (1771.-1852.). Danas se knjiga
kao i čitava biblioteka nalaze u Zavičajnom muzeju u Rovinju - opširnije o knjižnici vidi M.
Bertoša, »Petar Stanković«, Stancoviciana, 1995,1. Vegecijevim djelom, iako to nigdje iz
ričito ne navodi, služio se i šibenski humanist Ivan Polikarp Severitan pri pisanju IV. knji
ge, »O pripravi za rat«, svojega djela »Monoregija«. T aje knjiga objavljena 1522. i bila je
posvećena urbinskom vojvodi Francesku Mariji della Rovere da Montefeltro. U IV. knjizi
u devet kraćih poglavlja Polikarp tumači kako izabrati ratnike, koje vještine moraju imati,
kako ih uvježbavati u ratnim vještinama, na što treba paziti u vojsci, kako postaviti bojni
26
II. Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske144145

Organizacija i ustroj rimske vojske evoluirali su i stalno se mijenjali u
razdoblju od gotovo trinaest stoljeća postojanja rimske države, od osnutka
grada Rima i razdoblja kraljeva u 8. stoljeću pr. Krista pa sve do pada Zapad
noga Carstva u 5. stoljeću. Pokušat ćemo naznačiti osnovne i najznačajnije
karakteristike toga razvoja u pojedinim periodima.146Težište je na onim seg
mentima rimske vojske koji su istaknuti kod Vegecija, poput legije, odabra
noga vojnog nazivlja i terminologije, te posebice ratnih bacačkih sprava. Ti
jekom rada na Vegecijevu tekstu tu se pojavilo mnogo nedoumica i nejasno-
ća. Značajne segmente poput opisa tabora, taktike ili mornarice Vegecije je
opisao jednostavnije i s manje specifičnih termina, te smo ocijenili da o njima
nisu potrebna dodatna pojašnjenja.
U najstarije, kraljevsko doba za vladavine prvoga kralja Romula, Rimlja
ni su se borili kao pješaci naoružani kopljem, sulicom, mačem, nožem i sjeki
rom, a bogatiji su nosili kacigu i oklop. U 6. stoljeću borili su se u sastavu et-
rursko-rimske vojske koja se u doba kralja Tarkvinija Starijeg dijeli u tri di
jela: na Etruščane koji se bore u falangi,146 te Rimljane i Latine. Rimska se
vojska okupljala u legiju koja je postala temelj rimske vojne organizacije. Ia
ko je njezino izvorno podrijetlo nepoznato, drži se da se razvila od falange,
odnosno kao zbroj malih, dobro integriranih i koordiniranih falangi. Dobro
razrađen i jasan zapovijedni lanac, te upotreba bojnih znakova za komunika
ciju učinili su je mnogo fleksibilnijom od falange. Ove odlike uz neke kasnije
promjene učinile su legiju dugo vremena osnovnom formacijom rimske voj
ske.
Sm atra se daje u najranijem razdoblju (8.-7. st.) legija brojila 3.000 pješa
ka, kojima je bilo pridruženo 300 konjanika. Legija je bila ustrojena po ple
menskom principu i svaka od 30 kurija davala je 100 pješaka i 10 konjanika.
red i urediti tabor, o obliku bojnih redova, o strojevima za bacanje kamenja, o tomjevima
za osvajanje utvrda, te o načinu osvajanja i obrane utvrda. Vidi Polikarp, 1998. Osim toga,
Vegecijeve podatke o rimskoj floti, navigaciji i pomorskoj taktici obilno je crpio Bare Popa
rio pišući prvo poglavlja knjige »O pomorskoj sili Hrvata« objavljenoj u Zagrebu 1889. go
d ine-vidi Visković, 1999,59. Zadarski arheolog Julijan Medini u jednom svom radu tako
đer je iskoristio Vegecijev navod iz IV. 33 (Liburnia namque Dalmatiae pars est ladertinae
subiacens civitati= »Liburnija je, naime, dio Dalmacije podložen gradu Jaderu«) pokuša
vajući dokazati da provincija Liburnija u Vegecijevo doba više nije postojala kao adminis-
trativno-teritorijalnajedinica Carstva i daje iznova postala dio provincije Dalmacije. Usp.
Medini, 1980, 389-390.
144 V. bibhografiju o rimskoj vojsci.
145 Ne pokušavamo dati cjeloviti i potpun pregled razvoja i ustroja rimske vojske nego želimo
omogućiti čitatelju da usporedi Vegecijeve opise i terminologiju s općenito prihvaćenim
činjenicama u modernoj literaturi.
146 Falanga je vrsta taktičke formacije sastavljene od bloka teško naoružanih pješaka koji su
stajali rame uz rame u liniji dubokoj nekoliko redova. Falangu su razvili Grci, a usavršili
Makedonci. Rimljani su je preuzeli i koristili sve do 2. st. pr. Krista. EBIX, 1995, 352, s.v.
»Phalanx«.
27
U vrijeme kralja Servija Tulija (578.-534. pr. Krista) provedena je, oko
550. pr. Krista, po predaji politička i vojna reforma uvođenjem imovinskoga
cenzusa i podjelom rimskih građana u centurije. Konjicu je davalo osam
naest najbogatijih centurija vitezova. Pješaštvo su činili vojnici raspoređeni
prema imetku u pet razreda, odnosno prema oružju i bojnoj opremi koju su
mogli pribaviti. Vojnici iz prva tri imovinska razreda činili su teško, a vojnici
iz posljednja dva razreda lako pješaštvo. Tako su u prvom redu stajali najbo
lje opremljeni vojnici, tj. četrdeset centurija prvoga imovinskog razreda. Bili
su opremljeni kao teško pješaštvo poput grčkih hoplita: kacigom, oklopom i
nazuvcima, te štitom, kopljem i mačem. Sljedeći redovi bili su sve slabije op
remljeni, a opremani su na italski način. Deset centurija drugoga imovin
skog razreda činili su teški kopljanici opremljeni kacigom, štitom, nazuvci
ma, mačem i kopljem. Treći imovinski razred davao je također deset centuri
ja, i to lakih kopljanika opremljenih kacigom, štitom, mačem i kopljem. Čet
vrti imovinski razred davao je deset centurija čarkara opremljenih štitom,
kopljem i sulicama. Posljednji, peti razred činilo je petnaest centurija lako
naoružanih suličara i praćkara bez ikakve zaštitne opreme. Najsiromašniji
su ulazili u sastav inženjerije i vojne glazbe, svaka veličine dvije centurije, ili
su pak bili potpuno oslobođeni vojne službe.
Obveza služenja u vojsci protezala se od 17. do 60. godine života. S obzi
rom na starosnu dob vojnici su se dijelili na.mlađe ljudstvo (iuniores) (od 17
do 45 godina)147 koji su imali aktivnu službu u ratu, i starije ljudstvo (senio
res) (od 46 do 60 godina) koji su bili pričuva stacionirana u Rimu.
Legija je od druge polovine 6. stoljeća pr. Krista brojila 4.000 vojnika. Nje
zin prvi red sastavljen od 40 centurija prvoga razreda borio se u bojnom redu
falange. Centurije drugoga, trećeg i četvrog razreda tvorile su drugu, treću i
četvrtu liniju iza falange ili su se borile na krilima. Centurije petoga razreda
otpočinjale su bitku boreći se ispred ili s krila bojnog poretka.
Prem a opisima ratova rimskog povjesničara Tita Livija148pretpostavlja
se d aje legija do 4. stoljeća pr. Krista dosegla 5.000 vojnika i bila postavlje
na u tri bojna reda od kojih se svaki sastojao od 15 odjela - začetaka mani-
pula. Prvi i drugi bojni red sastojali su se od teškog pješaštva (principes i
hastati). Ti prvobitni »manipuli« principa i hastata brojili su po 60 vojnika i
bili su opremljeni: teškom sulicom (pilum), mačem, kacigom i štitom. Sva
kom manipulu hastata pridodano je 20 čarkara (leves). Zadnji bojni red bio
je podijeljen u tri banderija (vexilla) po 60 vojnika. Na čelu su bili trijariji
(triarii) opremljeni poput principa i hastata, osim što su umjesto sulice
imali koplje (hasta). Iza njih su bili mlađi i manje istaknuti vojnici rorariji
(rorarii), a na začelju su posljednji stajali najslabije opremljeni vojnici ak-
cenzi (accensi).149 Rorariji i akcenzi tvorili su lako pješaštvo. Osim toga, le
giji su bili pridruženi i brojni tehničari, građevinari, obrtnici i konačari.
147 Kod Vegecija se termin iuniores koristi kao sinonim za tirones, pa smo ga u skladu s time
prevodili »novaci«, dok smo izraz iuvenes mjestimično prevodili s »mlađe ljudstvo«.
148 V. gore bilj. 15.
149 Connolly, 1988, 127.
28
Publije Fiavije Vegecije Renat
Iako se mnogi učenjaci ne slažu s ovom interpretacijom Livijevih podataka,

ona u osnovi nije netočna jer čini logičan korak od petodijelne prem a poslije
poznatijemu trodijelnom ustroju legije. U sklopu rimske vojske nalazile su
se i savezničke formacije italskih naroda, a legija se još uvijek borila u for
maciji falange. Dvije rimske legije bile su u središtu bojnog poretka, a na
svakom krilu nalazila se po jedna jedinica savezničkoga pješaštva. Do njih
je bila postavljena konjica.
Tijekom 4. stoljeća pr. Krista provedene su brojne reforme koje se pripi
suju Furiju Kamilu.150 Među najvažnije se ubraja uvođenje vojničke plaće,
odnosno svojevrsne nadoknade vojnicima, što je omogućavalo produljenje
pohoda. Druga, mnogo važnija reforma bila je ustrojavanje taktičkih jedinica
- manipula (manipuli). Ovom reformom stvorena je manipularna legija koja
je bila mnogo pokretljivija. Legija je bila postavljena u tri bojna reda. Svaki
se sastojao od 10 manipula. Manipul se dijelio n a dvije centurije (centuriae)
radi lakšeg upravljanja i kontroliranja. Prvi bojni red činili su najmlađi voj
nici hastati (hastati), srednji bojni red vojnici u zreloj dobi principi (princi
pes), a posljednji je bojni red bio sastavljen od veterana trijarija (triarii). Ma
nipuli su se kod trijarija nazivali pili. Nekadašnji term in rorarii izašao je iz
uporabe, a lako naoružani pješaci (accensi i leves) sada su se nazivali »veliti«
(velites) i bili su raspoređeni po svim manipulima, po 40 u svakom. Manipuli
principa i hastata brojili su po 120, a manipuli trijarija po 60 vojnika. Legija
je sveukupno brojila 4.200 vojnika (1.200 hastata, 1.200 principa, 600 trijari
ja i 1.200 velita). U odnosu prema nekadašnjoj legiji manipuli principa i has
tata bili su podvostručeni na 120 vojnika, dok su manipuli trijarija još uvijek
brojili 60 vojnika. Osim toga, legiji je bilo priključeno i 300 konjanika raspo
ređenih u 10 turm i (turmae) po 30 konjanika. Ovim promjenama legija je do
bila napadačkiji karakter nego što je imala dotad. Zauzimala je bojni poredak
u tri linije s međusobno razdvojenim manipulima u obliku šahovskoga polja.
Na krilima se nalazila konjica, a bitku su obično započinjali veliti postavljeni
ispred prve linije. Ovakva organizacija i ustroj legije zadržao se tijekom 3. i 2.
stoljeća pr. Krista, a detaljno ju je, kao i čitavu rimsku vojsku svoga vreme
na, opisao Polibije.
Tijekom Drugoga punskog rata (218.-201. pr. Krista) započela je reorga
nizacija vojske, a u potpunosti ju je oko 100. pr. Krista proveo Gaj Marije
(157.-86. pr. Krista).151 On je stvorio profesionalnu vojsku i svima je omogu-
150 Marko Furije Kamilo (Marcus Furius Camillus) 5./4. st. pr. Krista, rimski državnik i
vojskovođa. Pet puta je bio imenovan diktatorom, a pripisuje mu se i reforma rimske vojne
organizacije. P. Harvey, »Camilius, Marcus Furius«, Companion, 1986, 89. RE VII, 1912,
324-348, s.v. »Camillius, Marcus Furius«.
151 Gaj Marije (Gaius Marius), 157.-86. pr. Krista, rimski vojskovođa. Nakon uspješno prove
dene vojne reforme 101. pr. Krista, poraziojeCimbrekod Vercele, grada u gornjoj Italiji, a
Teutone i Ambrone kod Akve Sekscije (današnji Aix-en-Provence u Francuskoj) 102. pr.
Krista. Time se osvetio za poraz rimske vojske konzula Kvinta Servilija Cepiona 106. pr.
Krista i Malija Maksima 105. pr. Krista. RE XIV, 1930, »C. Marius«, 1814-1815; KP III,
1969,1031-1032, s.v. »C. Marius«. Usp. Uvod, bilj. 5 o Sertoriju i Prijevod, bilj. 51 o »Mari-
jevim mulama«.
29
ćio stupanje u vojnu službu, bez obzira na imetak i podrijetlo. Nakon savez
ničkoga rata (90.-88. pr. Krista),152nestalo je razlike između rimskih i savez
ničkih italskih legija jer su svi stanovnici Apeninskoga poluotoka južno od ri
jeke Po dobili rimsko građansko pravo. To je omogućilo još veće popunjava
nje legija. Služba u vojsci trajala je 16 (poslije 25-26) godina, a nakon toga su
isluženi veterani dobivali zemlju. Plaću, oružje i opremu osiguravala je drža
va. Sve je to omogućilo znatno povećanje brojnosti legija i vojske. U skladu s
time slijedio je i preustroj legije. Povećanje broj vojnika u centuriji na 80-
100, a trijariji su po brojnosti izjednačeni s hastatim a i principima. Nestala je
razlika i u naoružanju između hastata, principa i trijarija, a ukinuti su i lako
naoružani pješaci - veliti. Legija je tipizirana i sastavljena je samo od teškoga
pješaštva. Marije je kao osnovnu taktičku jedinicu ustrojio kohortu (cohors).
Kohorta je obuhvaćala tri nekadašnja manipula: po jedan hastata, principa i
trijarija, a brojila je 600 vojnika. Kohortska legija je imala 10 kohorti, odnos
no brojila je 6.000 vojnika. Sistem manipula i manipularna taktika izgubili
su taktičko značenje, ali je zadržano nazivlje radi označavanja činova. U svr
hu veće pokretljivosti Marije je ukinuo golemu komoru s prtljagom koja je
dotad pratila legiju, pa je od tada svaki vojnik sam nosio svoju odjeću, opre
mu i naoružanje, te određenu zalihu hrane. Zbog tereta koji su nosili, vojnici
su dobili pogrdni naziv »Marijeve mule«.153 Kako je legija postala tipizirana,
ulogu lakog pješaštva i konjice preuzele su pomoćne čete (auxilia). Tako je,
primjerice, u Cezarovo doba u njih novačena galska i germanska konjica,
germanska i numidska konjica kombinirane s lakim pješaštvom, te hispan-
sko teško i lako pješaštvo i konjica. U Cezarovo doba razvoj je legije bio u ze
nitu. Cezar je uveo redne brojeve legija. U građanskim ratovima unovačeno
je mnogo legija, a nakon završetka ostalo ih je 30 koje su bile krema vojske.
Poslije, u doba cara Augusta, broj legija je smanjen na 25.
Legijom su zapovijedala šestorica tribuna (tribuni militum), zapovijeda
jući po dvojica svaka dva mjeseca, izmjenjujući se svaki dan. U Cezarovo do
ba na mjesta tribuna dolazili su mladi plemići kako bi stekli titule prijeko
potrebne za političku karijeru. Zbog njihova neznanja i neiskustva, na čelo
legija vojskovođe su imenovali legate (legati). Nakon pojave legata, tribuni
su postali samo počasni sudionici vojnih pohoda. Na čelu manipula stajala su
dva centuriona (centuriones), koje su imenovali vojnički tribuni između naj
sposobnijih vojnika. Jedan se zvao centurio prior (prvi centurion), a drugi
centurio posterior (drugi centurion). O stupnju pojedinih centuriona u legiji
odlučivalo je njihovo pripadanje hastatima, principima ili trijarijima. Najviši
su bili centurioni trijarija, zatim principa, pa hastata. Najviši čin imao je cen
turion prvog manipula trijarija, a nazivao se centurio prim i pili ili prim us p i
lus. On se pozivao u ratno vijeće. Najniži čin imao je drugi centurion desete
manipule hastata (decimus hastatus posterior). Kako bi došao do najvišeg či
na, centurion je sasvim ili djelomice morao proći red centurionskih mjesta.
152 V. Prijevod, bilj. 72.
153 V. Prijevoji, bilj. 51.
30
Dozapovjednike (principales) su činili zamjenici centuriona (optiones), tese-

rariji-nositelji lozinki (tesserarii), znakonoše (signiferi - draconarii, vexilla
rii, imaginiferi i aquiliferi), uhode i teklići (speculatores), svirači (cornicines,
tubicines i bucinatores), poljski učitelji (campigeni, campidoctores), izvidnici
koji su odabirali mjesto za tabor (metatores), mjernici, tj. poljomjerci (menso
res, agrimensores), pobočnici (cornicularii), te razni drugi povlaštenici (beni-
ficiarii) i službenici po uredima, liječnici, kao i veterinari.
Vojska pod vodstvom konzula imala je dvije, a ponekad i četiri legije.
Osim legija, konzularnu vojsku su činile savezničke i pomoćne jedinice koje
su brojnošću bile jednake ili čak i brojnije od legija. U slučaju velike opasnos
ti vojskom je zapovijedao diktator (dictator) s vrlo velikim ovlastima, kojega
je imenovao Senat. Savezničke jedinice (socii) davala su italska plemena pre
ma odredbama ugovora o savezništvu, a borile su se na krilima vojske pa su
se zato zvale »saveznička krila« (alae sociorum) ili »kohorte na krilima« (co
hortes alares). Savezničke jedinice imale su sličnu organizaciju kao i rimske
legije, a zapovijedali su im saveznički prefekti (praefecti sociorum) koje je
imenovao konzul. Pomoćne čete (auxilia) bile su sastavljene od peregrina,
podanika rimske države bez rimskoga građanskog prava, poput: kretskih
strijelaca, galskih pješaka, numidskih konjanika ili balearskih praćkara.
U doba ranoga Principata i Carstva nije bilo značajnijih promjena što se
tiče ustroja legije. Uz brojeve, svih 25 legija dobiva i imena. Kako bi zaštitio
granice, car Oktavijan August šalje legije u parovima u utvrđene granične lo
gore, a u Rimu formira gradske kohorte (vigiles i urbani) i ostavlja pretori-
jansku gardu (praetoriani). Kohorte su brojile oko 500 vojnika (cohors quin
gentaria), a svaka je bila podijeljena na šest centurija s 80 vojnika.
Negdje u drugoj polovini 1. stoljeća prva je legijska kohorta narasla na
800 vojnika, a u doba cara Hadrijana (117.-138.) na 1.000 (cohors miliaria).
Umjesto na šest kao ostale kohorte, prva kohorta dijelila se na pet centurija.
Legija je brojila 5.500, a još joj je bilo pridodano 120 konjanika raspoređenih
u 4 turm e za izvidničku i glasničku službu. U isto doba transformirane su
pomoćne čete (auxilia) iz skupina koje se bore na vlastiti način, često pod za
povjedništvom vlastitih vođa, u uređene, jednoobrazne jedinice. Te su se tru
pe podizale u provincijama i ustrojavale u kohorte od 500 vojnika (cohors
quingentaria) podijeljenih u šest centurija. Standardizirala se oprema i nao
ružanje, a služba u njima trajala je 25 godina. Nakon završetka vojne službe
vojnici su dobivali rimsko građansko pravo koje se potvrđivalo zapisom na
metalnim pločama (diploma).154U Hadrijanovo doba započela je provincijali
zacija i barbarizacija rimske vojske te opadanje vojne discipline.
Konjica je oduvijek bila slaba točka rimske vojske pa je njezina slabost i
malobrojnost bila uzrokom mnogih poraza. U drugoj polovini 2. stoljeća uki
nuta je legijska konjica, a konjanici su se kao pomoćne trupe novačili na
prostoru vojnih operacija. Osim lake konjice, u doba cara Hadrijana u službu
se uvodi teška konjica unovačena na Istoku, tzv. cataphracti. Jedinice konja-
154 O diplomama u Panoniji kao povijesnom izvoru vidi Bašić, 2001.
31
nika nazivaju se »ale« (ala, dosl. »krilo«j, a broje po 500 vojnika (ala quin
gentaria) podijeljenih u 16 turm a po 32 konjanika. Turma se dijelila u tri de-
kurije sa po 10-14 konjanika; njome je zapovijedao dekurion (decurio), prvi
od trojice dekuriona, a zamjenjivao gaje i pomagao mu opcion (optio). Kra
jem 1. stoljeća broj konjanika povećava se na 1.000 vojnika (ala miliaria) koji
su bili razvrstani u 24 turm e po 42 konjanika. U doba Carstva ustrojene su i
kombinirane jedinice sastavljene od konjanika i pješaka. One su bile poznate
već otprije jer su ih imali Germani, Numiđani i Hispanci. Ove konjaničke ko
horte (cohortes equitatae) dijelile su se na 6 ili 10 centurija po 80 pješaka koji
ma je bilo pridodano 4 turm e sa po 120 konjanika ili 8 turm i sa po 240 konja
nika, ovisno o tome je li se radilo o kohorti od 500 (cohors equitata quingenta
ria) ili od 1.000 vojnika (cohors equitata miliaria). Znatan broj ovih jedinica
upućen je na granicu, jer su bile posebno pogodne za pograničnu ophodničku
službu.
Začeci prije spomenute pretorijanske garde nalaze se u tjelesnoj straži
konzula koju je činilo dvanaest liktora, a poslije odabrani extraordinarii. P ri
likom opsade Numancije 133. pr. Krista, Scipion Emilijan povećao je tjeles
nu stražu ustrojivši pretorijansku kohortu (cohors praetoriana) od 500 voj
nika. Uskoro je svaki vojskovođa imao pretorijansku gardu koja je dobila ime
po tome što je bila smještena uz vojskovođin šator (praetorium). Car Oktavi-
jan August ustrojio je carsku gardu od devet pretorijanskih kohorti. Ta car
ska pretorijanska garda brojila je 4.500 vojnika, a bila je pod zapovjed
ništvom pretorijanskoga prefekta (praefectus praetorii). Tijekom 2. i 3. st.
broj pretorijanskih kohorti varira (9-10), kao i broj vojnika u njima (500-
1.500). Služba u pretorijanskoj gardi trajala je 16 godina, pretežito u Rimu, a
plaća pretorijanaca bila je tri puta veća od plaće legionara. Služba u grad
skim kohortama (cohortes urbanae) koje je osnovao car Oktavijan August
trajala je 20 godina, a plaća je bila između legionarske i gardijske. Gradske
kohorte brojile su 500 do 1.500 vojnika, a zapovijedao im je gradski prefekt
(praefectus Urbi). Car Oktavijan August također je osnovao i sedam kohorti
noćnih redara (cohortes vigiles) zaduženih za borbu protiv požara i noćnu re
darsku službu u Rimu. Brojile su jednako ljudi kao i gradske kohorte, a na
čelu im je bio prefekt redara (praefectus vigilum).
Tijekom 3. st. je carska pretorijanska garda bila raspuštena i preustroje
na te je činila novu pokretnu pričuvu. Odjeli vojske (numeri) sastojali su se
od legija, ala, te pretorijanskih i pomoćnih kohorti. Zapovjednici nose titulu
dux ili magister militum. Izdvojene od odjela numeri, ali izjednačene s njima
bile su elitne konjaničke jedinice scholae pod zapovjedništvom magistra
(magister officiorum).
U doba cara Galijena (253.-268.) centralizirala se glavna vojska ustroje
na od pješačkih odreda-veksilacija (vexillationes) koje su bile izuzete od legi
ja i ostalih jedinica na granici. Legije su oslabljene i raščlanjene na manje
specijalizirane odrede (nekadašnje vexillationes) koji su brojili od 300 do 500
vojnika. Jačina same legije znatno se smanjila i ona je od 4. st. nadalje brojila
oko 1.000 vojnika. I druge su formacije bilo slabo popunjene. Ustrojavaju se i
32
nove konjaničke jedinice: kopljanici lanciarii i equites promoti. Glavna voj

ska podređena je vrhovnom pješačkom (magister peditum) i konjaničkom za
povjedniku (magister equitum) s podređenim nižim zapovjednicima duces.
Car Dioklecijan (284.-305.), a nakon njega i Konstantin (306.-337.) podi
jelili su redovitu vojsku na graničnu vojsku (limitanei) i na pokretnu vojsku
(comitatenses).
Od Dioklecijanova vremena počinje razvoj carske garde (palatini) u pok
retnu vojsku, a jedinice granične vojske postaju drugorazredne. Jedinice
granične vojske obuhvaćale su različite odrede pješaka - legio, cohors i auxi
lia, konjanika - equites cunei, equites i alae, te riječne ophodnje - ripenses.
Konjaničke jedinice equites cunei i equites činili su neromanski, germanski
konjanici, a one su bile nadomjestak za nekadašnju legijsku konjicu (vexilla
tiones). Jedinice granične vojske bile su smještene u malim utvrdama, garni
zonima i utvrđenim gradovima uzduž granica pod zapovjedništvom vojsko
vođa (duces). Pokretnu vojsku (comitatenses) činile su elitne jedinice konjice
(vexillationes), teškoga pješaštva (legiones) i lakoga pješaštva (auxilia palati-
na). Te su snage bile koncentrirane u većim gradovima i glavnim gradovima
oba dijela Carstva. One su se podizale u slučaju kad se granična vojska ne bi
mogla oduprijeti većemu prodoru neprijatelja. Zajedno s pokretnom vojskom
borile su se i elitne konjaničke jedinice carske garde (scholae palatinae), te
jurišne konjaničke jedinice equites promoti i equites comites. Carska se garda
u to doba u najvećoj mjeri sastojala od barbara, jednako kao i vexillationes,
auxilia palatina, te granične konjaničke jedinice equites. Jedino su još legije,
jedinice teškoga pješaštva, bile u većoj mjeri popunjene rimskim građanima.
U razdoblju između 3. i 5. stoljeća pokretne pješačke jedinice brojile su
500-1.000 vojnika, a konjaničke znatno manje od 500, osim možda elitnih
trupa scholae koje su imale 500 konjanika. Iako je još car Dioklecijan učinio
obveznom nasljednu vojnu službu, uvijek je nedostajalo novaka. I usprkos
tome što su u vojsku sve više ulazili barbari koje je privlačio mnogo veći stan
dard života, nedostatak vojnika postao je kroničan problem koji će mučiti
Carstvo sve do njegove propasti.
U vrijeme vladavine Konstantinovih sinova od 330. do 350. stvarale su se
neovisne regionalne vojske kojima su zapovijedali magistri m ilitum kao na
dopuna glavnoj vojsci. Iz granične vojske (limitanei) izdvojene su konjaničke
jedinice koje su postale dio pokretne vojske (comitatenses) kao pseudocomi-
tatenses.
Vojska iz razdoblja kasnoga 4. stoljeća dijelila se na redovitu i plaćeničku.
Poraz kod Hadrijanopola 378. bio je prijeloman događaj za vojni ustroj kas-
norimske vojske. Najveći dio uvježbanih vojnika redovite vojske, tj. rimskih
građana i romaniziranih barbara uvježbanih na rimski način, bio je ubijen, i
to je bio gotovo nenadoknadiv gubitak. Dio legija iz granične vojske je tije
kom 5. stoljeća prešao u pokretnu vojsku kao legiopseudocomitatensis. Zbog
slabljenja centralne vlasti, stvorile su se nove regionalne i lokalne vojske ko
jima zapovijedaju comites rei militaris. Tijekom vladavine Teodozija I. Car
stvo se sve više oslanjalo na neredovite vojne formacije. Sve brojnije odrede
33
davali su barbarski saveznici, foederati, nastanjeni s odobrenjem unutar

Carstva ili neposredno uz njegove granice. Njihova je ugovorna obveza bila
da kao nadoknadu za dodijeljenu im zemlju, ratuju za Carstvo. Rimski su ca
revi bili prisiljeni uzimati u vojnu službu čitave narode pod zapovjedništvom
njihovih vladara. Drugi izvor novačenja ovakvih neredovitih snaga bile su
skupine koje su se bezuvjetno predale Rimljanima (dediticii), a oni su im od
redili status i razrezali razne obveze, uključujući i vojnu službu.
Slabljenjem centralne vlasti i zbog opće nesigurnosti i provala barbara,
dolazi do općeg utvrđivanja Carstva (obnova gradskih utvrda, građenje utvr
đenih villae rusticae), a s time i do pojave neregularnih jedinica, odnosno pri
vatnih vojski sastavljenih od vojnika najamnika (buccellarii). Ime ovih unaj
mljenih neregularnih vojnika dolazi od latinskoga naziva za vojničku pogaču
buccella i pokazuje da su to bili pravi najamnici koji su ratovali za privatne
poslodavce. Bili su zaštita od barbarskih provala u suradnji s ostalom voj
skom, ali su se njihovi gospodari njima koristili i za međusobne obračune.
Prema kraju Carstva sve je više rasla ovisnost rimskih careva o barbar
skim vojskama kojima više nisu zapovijedali Rimljani. Vojna služba barbara
pojedinaca, bez obzira na njihovu brojnost, bitno se razlikovala od vojne
službe čitavih naroda, koji zadržavaju socijalnu strukturu i političku organi
zaciju. Tu razliku će Carstvo vrlo brzo osjetiti.
Ratne sprave
Osim po ustroju i disciplini, rimska je vojska bila poznata i po upotrebi
tehničkih dostignuća u ratovanju, točnije po korištenju ratnih sprava koje su
Rimljani uglavnom preuzeli od Grka. One su ponajprije korištene u opsjeđa-
nju gradova. Za prilaženje zidinama koristili su različite vrste zaklona: vi
nea, porticus, pluteus, musculus i testudo; kao i pokretne tornjeve (turres am
bulatoriae) na više katova s pokretnim mostom (sambuca) koji se mogao pre
baciti preko zidina. U donjem dijelu tornja ili u posebnom zaklonu (testudo
arietaria) nalazio se ovan (aries) namijenjen rušenju zida. Istoj namjeni slu
žili su bušilo (terebra) i srp (falx muralis). Osim toga, za napad na gradove,
ali i za obranu, koristile su se bacačke sprave, hitala (tormenta).
Antičke ratne bacačke sprave155dijele se prema principu rada u dvije gru
pe, ovisno o tome dobiva li se energija kojom su izbacivale projektile napinja
njem tetive i luka - tenzijom, ili uvijanjem snopa vlakana - torzijom.
Grci su sve svoje bacačke sprave nazivali katapultima (grč. KaraTtak-tT]«; i
KaiarteAirn;) iako je svaka od njih imala i svoje zasebno ime. Nomenklaturu
su preuzeli i Rimljani, ali se kod njih tijekom 1. stoljeća pr. Krista nazire ten
dencija da po nazivima razluče bacače za kamenje, odnosno sprave koje izba-
155 P. Connoly, 1988, 281-282 i 302-303; Vitruvije, 1999, 207-212; EB VII, 1995, s.v. »Mecha-
nical Artillery«; Roman catapults, http://home.t-online.de/home/cl.baatz/catapult.htin
[ 20 . 1. 2002 . ] .
34
čuju projektile u luku - ballistae od bacača za strijele, odnosno sprave koje iz
bacuju projektile pravocrtno - catapultae. Značajna promjena dogodila se u
3. st. kad se pojavio novi, učinkovitiji bacač za kamenje, »onager« (grč.
ovaypoq, lat. onagrus ili onager, divlji magarac). To je uzrokovalo promjenu
u nazivlju i term in ballistae prenesen je na bacače strijela. Jednako tako,
ovisno o povijesnom razdoblju, izraz »škorpion« (scorpio) upotrebljavao se ili
za jednu vrst katapulta ili za mali onager.
Balista kao određen tip bacača za strelice radila je na principu torzije s
dvije poluge koje su se zbog napetosti uvijenih tetiva rotirale u vodoravnoj
razini. Između vanjskih krajeva poluga bila je napeta tetiva koja je posredo
vanjem vlastite napetosti i rotiranja poluga izbacivala strijelu ili koplje. Ona
ger je tako nazvan jer je trzaj njegova zadnjeg kraja kad bi izbacivao projektil
podsjećao na ritanje divljeg magarca. Radio je također na principu torzije
jedne poluge koja se zbog napetosti uvijenih tetiva rotirala u okomitoj razini.
Na kraju poluge bio je žličasti završetak ili na užad obješena vreća u koju bi
se stavljao kamen ili zapaljiva kugla smole. Najmanji tip onagera dobio je na
ziv »škorpion« (scorpio) zbog toga što je svojom uzdignutom polugom s leža-
jem za kamen podsjećao na škorpiona koji se upravo sprema napasti otrov
nom bodljom na vrhu repa. Obje sprave i dalje su se općenito nazivale »kata
pultima«.
Rimljani su efikasno upotrebljavali velike baliste i onagre tijekom opsa
da. Postojale su i manje baliste koje su zamijenile nekadašnju vrst katapulta
»škorpion« (scorpio) i nazivale se manuballistae. Njima komplementarne bi
le su kolne baliste (carroballistae), male sprave za izbacivanje strijela na
principu torzije, smještene na kola s kotačima. Zbog pokretljivosti, bile su
sastavni dio legije koja je imala u svom sastavu pedesetak manjih bacačkih
sprava koje su osim kolnih balista uključivale i arcuballistae. To je bila naj
manja bacačka sprava koja je radila na principu tenzije, odnosno napetosti
luka.
Antičke promjene u upotrebi term ina za bacačke sprave i njihovo miješa
nje prenijele su se u kasniju literaturu i stvorile veliku zbrku i među
stručnjacima i među zainteresiranom širom publikom. Kad Vegecije piše o
bacačkim spravama,156 termine upotrebljava sa značenjima koja su imali u
njegovo doba. Prem a tome balista i njezine podvrste izbacuju sulice i streli
ce, a onager kamenje. Tijekom srednjega vijeka bacačko se oružje rabilo i
razvijalo na rimskim polazištima sve dok ga primjenom baruta nije istisnulo
vatreno oružje.
Vladimir Brnardić
156 Usp. II. 25; III. 3, 24; IV. 18,21, 22.
35
Bilješka prevoditeljice
Prevođenje Vegecijeva djela na hrvatski nije bilo nimalo jednostavna za

daća. Bez obzira na to što »hrvatski« Vegecije kasni za sličnim prijevodima
na nacionalne jezike u prosjeku tri do pet stoljeća i što današnja informa
tička revolucija omogućuje skupljanje i dobavljanje relevantne literature u
vrlo kratkom roku, Sažetak vojne vještine bio je pravi prevodilački izazov. Da
se prihvatim Vegecijeva djela koje je tijekom stoljeća postalo pravi vojni kla
sik potakao me vlastiti interes za kulturnu povijest vojske i recepciju rim
skih autora u razdoblju ranoga novog vijeka, pa je zanimanje prevladalo
neiskustvo. Utjehu m ije pružala činjenica što se smatra daje i sam Vegecije
bio laik u vojnim pitanjima, tj. da nije bio aktivni pripadnik vojske već samo
promatrač koji je s njom dolazio u dodir zahvaljujući svojoj veterinarskoj
profesiji, te daje materijal za svoje djelo prvenstveno crpio iz književnih za
pisa.
Premda nevelika opsega, to djelce zahtijevalo je dakle, osim prevodi
lačkog umijeća, i široko znanje iz povijesti oružja i ratovanja, antičke opće i
vojne povijesti, arheologije, a pogotovo razumijevanje mnogih vojnih teh
ničkih term ina koji, nažalost, nisu standardizirani u hrvatskoj terminologiji.
Trebalo je postupno i strpljivo stvarati priručni latinsko-hrvatski rječnik
raznih izraza vezanih za rimske vojne starine, vojnu nauku, tj. taktiku, mo
ralno i fizičko stanje vojnika, te razne činove i dostojanstva u rimskoj vojsci i
državi, tako daje njihovo fiksiranje postalo jedno od glavnih načela prevodi
lačkoga rada. Glosar na kraju knjige proizašao je iz djelomične sistemati
zacije tog priručnog rječnika. Bogata izražajnost latinskoga jezika na pod
ručju semantike imenica i glagola koji se odnose na borbu i ratovanje zahtije
vala je mukotrpnu tekstualnu analizu, a nerijetko i čitanje raznoraznih
rječnika i leksikona, te hrvatskih i stranih prijevoda rimskih pisaca kako bi
se pronašli odgovarajući hrvatski ekvivalenti. Zbog toga je trebalo više puta
ući u suvremenu vojnu terminologiju, pri čemu je često vrebala opasnost od
uporabe anakronizama. Tako sam npr. izbjegavala anakrone pojmove »čas
nik« i »general« za označavanje rimskih zapovjednika, a koji su se pojavljiva
li u pojedinim stranim prijevodima. Rimski zapovjednici, naime, nisu morali
imati formalno vojno obrazovanje, a činove su mogli dobivati i ljudi iz redova
civila. S druge strane, novovjekovni oblik »časnika« uključivao je u najvećem
broju slučajeva i vojnu izobrazbu, što nije bio slučaj u rimsko doba. Za prije
vod latinskoga pojma centurio ostavili smo kroatizirani i jako obilježeni oblik
37
»centurion« ne posežući za hrvatskim prijevodnim, ali opet anakronim no

vovjekovnim ekvivalentom »stotnik«, tj. »satnik«. Kako bismo barem djelo
mice prikazali heuristički put pri odgonetavanju pravoga značenja pojedinih
termina, navest ćemo još dva primjera.
Za konačni prijevod izraza depugnatio, za koji u svim rječnicima stoji pri
jevod »borba«, trebalo je analizirati njegovu uporabnu čestotu i hermeneu-
tičkom metodom izvući značenje »borbenoga, bojevog ib bojnog poretka«,
pri čemu smo se odlučili za ovo posljednje. Pojam virtus kao tradicionalno
etički koncept bio je posebno zanimljiv. Za njega smo ustanovili čitav niz ni
jansi u značenju tako daje prijevod, sukladno kontekstu, varirao od uzvišene
»ratničke vrline«, preko »borbenosti« sve do do konkretne fizičke »snage«.
Nit vodilja bila je pritom činjenica da se virtus etimološki izvodi od imenice
vir u značenju »muškarac« pa su time njezina izvorna značenja usko vezana
za »muškost«, tj. tradicionalno »muške« vrline ili kreposti poput »hra
brosti«, »junaštva«, »rodoljublja«, »ratobomosti« i, poshje, srednjovjekovno
ga »viteštva«. Upravo je rimska virtus bila jedna od najpoželjnijih vojničkih
karakteristika tijekom mnogih stoljeća, pa je stoga trebalo osobito paziti pri
prenošenju njezina sadržaja na hrvatski jezik.
Početna konstatacija daje Vegecije bio laik u vojnim pitanjima bila je ta
kođer uzrokom nekih problema jer je on kao čovjek od pera i civilna osoba,
pojedine vojne termine više izvodio etimološki negoli poznavanjem njihova
stvarnog značenja. Dodatnu zbrku stvaralo je i njegovo vlastito anakrono
korištenje mnogih termina: razmaci od nekoliko stoljeća nisu u Vegeciju bu
dili ni najmanju sumnju u značenjske promjene pojedinih koncepata. Npr.
dux kao opći naziv za vojskovođu u republikansko doba nije isto što i dux u
njegovo vrijeme, kad se tako naziva konkretna državna služba. Comes kao
obični pratilac u Cezarovim pohodima nije isto što i comes militum, visoki
vojni čin u doba kasnoga Carstva. Stoga je katkad bilo teško odgonetnuti o
kojem razdoblju rimske povijesti Vegecije zapravo pripovijeda, je li spome
nuta legija ona iz doba Republike ili se on referira na postrojbe iz suvreme
noga razdoblja.
Kako smo već vidjeli na primjeru »centuriona«, mnogi latinski termini
morali su biti kroatizirani, pri čemu je znatnog udjela imala i tradicija hrvat
skoga arheološkog nazivlja (npr. spata, arkubalista, monoksil, beneficijariji,
metatori, itd.). Neki su izrazi u nedostatku odgovarajućega hrvatskog ekvi
valenta morali biti i opisno prevođeni (npr. bojna koliba, zaštitni krov, leteći
konjanički odred, itd.), za što je također dijelom postojala prethodna prevo
dilačka tradicija (npr. u Racovim i Smerdelovim prijevodima Cezarovih dje
la, te u Musićevim i Srepelovim priređenim izdanjima »Rimskih starina«).
No kako se njih tijekom vremena nije konzistentno pridržavalo, iznova je
trebalo napraviti odabir najsretnijih rješenja.
Jednostavan i sažet Vegecijev stil, prepun aksiomatskih izreka, zahtije
vao je isto takav hrvatski pa su rečenice većinom kratke i jasne. Međutim,
mjestimičnoj nejasnoći pridonosilo je i Vegecijevo korištenje raznih reto
ričkih figura, te je pojedine misli valjalo i nekobko puta prerađivati da bi se
38
Bilješka prevoditeljice
dobilo prihvatljivo rješenje. Utoliko se slažem s dobrom konstatacijom Bour-

dona de Sigraisa, francuskog prevoditelja Vegecija iz polovine 18. stoljeća:
»Učeni ljudi otkrili su eleganciju u Vegeciju, odnosno da on katkada poseže
za retoričkim izrazima, te je njegov način govora iznad barbarstva njegova
stoljeća: no pobližim motrenjem [uviđa se da] on nastoji biti elegantan ondje
gdje bi trebao biti precizan.« (Veg. 1744, XXI). To se posebno odnosilo na
predgovore pojedinih knjiga kad se autor obraćao neimenovanom caru, i kad
je iz Vegecijeva uzvišenog izraza trebalo iščitati stvarni kontekst političkih
zbivanja u Carstvu i motivaciju pisanja pojedinih poglavlja.
Ipak, nakon završenog prijevoda i detaljne analize, postaje upitnom teza
prijašnjih tumača i prevoditelja daje Vegecije samo kompilator koji »lijepi« i
slaže odlomke iz starijih vojnih pisaca, a pritom ne pokazuje nikakvu origi
nalnost u razmišljanju. S obzirom na unutarnje reference i konzistentnost u
upotrebi pojedinih fraza, te neprestano ponavljanje pojedinih ključnih misli
poput potrebe uvježbavanja vojske i u mirnodopsko vrijeme, razabire se daje
Vegecije logičniji nego što se to naizgled čini. Predstojnik kraljevskih staja
poznavao je prilike u Carstvu i ponudio je svoj Sažetak kao najbolji lijek koji
je znao kako bi pomogao rimskom obrambenom sustavu. Stoga se činjenica
što je bio izabran za sažimatelja rimske vojne vještine nipošto ne može sma
trati pukom slučajnošću.
Treba istaknuti da je ovo izdanje Sažetka vojne vještine rađeno prema
najnovijemu (trećem) Teubnerovu kritičkom izdanju Vegecija iz 1995. u re
dakciji švedskoga filologa Alfa Onnerforsa, a povremeno sam konzultirala i
recentni engleski prijevod N. P. Milnera iz 1993., te njemački Friedhelma
L. Miillera iz 1997. Latinski je tekst zajedno s pripadajućom ortografijom u
cijelosti preuzet iz Onnerforsova izdanja. Ipak, učinjene su neznatne ko
rekcije kritičkog izdanja pa je prof. M argareta Gašparović provela jednače
nje konsonanata po zvučnosti u prefiksima složenih riječi (npr. *adp->
*app-, *inl->*ill-, *ads-»*ass-, itd.) kako bi čitanje latinskog izvornika bilo
još više prilagođeno klasično obrazovanom čitatelju. Osim toga, i za glasove
[u] i [v] umetnula je dva različita slova, a ne samo -u- kao što je to slučaj kod
Onnerforsa, što dodatno olakšava praćenje latinskoga teksta.
U svladavanju vojne terminologije veliku mi je stvarnu i moralnu potpo
ru pružio moj suprug Vladimir Brnardić, koji je izradio uvod te bilješke uz
ovo izdanje Vegecija. Kao što je već napomenuto, prosječno obrazovanoj pre
voditeljici filologinji odgonetavanje pravog značenja pojedinih term ina neri
jetko je bilo moguće jedino putem hermeneutičkog postupka, dok su Vladi
miru, čiju kompetenciju za vojnu povijest dokazuju mnogobrojni stručni
članci u časopisu »Hrvatski vojnik«, a koji je uz to služio i vojni rok u doba
prevođenja, izrazi iz vojne prakse i njihovo značenje bili uobičajena pojava.
Uzevši u obzir (ne)iskustvo pri interpretiranju pojedinih mjesta, držim da
posljednji priređivač Teubnerova izdanja, spomenuti Alf Onnerfors, ima do
nekle pravo kad u uvodu kritičkog izdanja iz 1995. navodi da najbolji prije
vod po njegovu mišljenju potječe iz pera engleskog narednika J. Clarkea iz
39
1767. (dva puta reprintiran, i to u 20. st.!), jer da Vegecija ipak najbolje mogu
razumjeti i protumačiti vojni profesionalci.
Čitav prijevod s komentarima te uvod i glosar dvaput je pomno pregleda
la prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić, izv. prof. na Katedri za staru povijest Od
sjeka za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njoj sam iz
nimno zahvalna na bezbrojnim prevodilačko-stilskim, a napose termino
loškim i kontekstualnim upozorenjima i ispravkama koji su proistekli iz po
vezanoga znanja profesionalnoga povjesničara, klasičnoga filologa i arheolo
ga, a bez kojih bi »hrvatski« Vegecije ostao mnogo nedotjeraniji. Za prof. dr.
Kuntić-Makvić vrijedi isto što i spomenuti Bourdon de Sigrais kaže za Go-
descalca Stewechiusa, nizozemskoga priređivača Vegecija iz 16. st., čijim se
komentarima najviše okoristio: »Imao je glavu kako za gramatička, tako i za
vojna pitanja.« {Veg. 1744, XXIIII). Jednako tako, iskreno zahvaljujem dipl.
jur. Tomislavu Aralici, strastvenom sakupljaču starog oružja i autoru broj
nih vojnopovijesnih rasprava, koji je našao vremena pročitati prvu, mjesti
mično nesuvislu verziju radnog prijevoda i protumačiti nejasna mjesta, po
gotovo što se tiče raznih tipova rimskog oružja i opreme. Osoblju u Nacional
noj i sveučilišnoj knjižnici, napose prof. Šonji Martinović i bivšem djelatniku
dipl. soc. Josipu Prgometu, dugujem neizmjernu zahvalnost na bezbrojnim
uslugama koje su mi pružili tijekom prevodilačkog rada. Također, zahva
ljujem na razumijevanju i pomoći Vladimirovim i mojim roditeljima. Napo
sljetku, treba reći da za sve preostale pogreške u prijevodu odgovaram samo i
isključivo ja.
Zagreb, listopad 2001.

mr. Teodora Shek Brnardić
40
Popis kratica
ADB Allgemeine Deutsche Biographie

BL Biographisches Lexikon
BU Biografia Universale
EB Encyclopaedia Britannica
EI Enciclopedia Italiana
KP Der kleine Pauly
LAA Leksikon antičkih autora
LM Lexikon des Mittelalters
NP Der neue Pauly
RE Realencyclopadie
VE Vojna enciklopedija
41
EPITOMA REI
MILITARIS
PUBLII FLAVII VEGETI RENATI
VIRI ILLUSTRIS COMITIS
EPITOMA REI MILITARIS
LIBRI NUMERO IV
Primus liber electionem edocet iuniorum, ex quibus locis vel quales milites
probandi sint aut quibus armorum exercitiis imbuendi. Secundus liber vete
ris militiae continet morem, ad quem pedestris institui possit exercitus. Ter
tius liber omnia artium genera, quae terrestri proelio necessaria videntur,
exponit. Q uartus liber universas machinas, quibus vel oppugnantur civita
tes vel defenduntur, enumerat; navalis quoque belli praecepta subnectit.
Incipiunt capitula libri primi
I. Romanos omnes gentes sola armorum exercitatione vicisse

II. Ex quibus regionibus tirones legendi sint
III. Utrum ex agris an ex urbibus utiliores sint tirones
IIII. Cuius aetatis tirones probandi sint
V. Qua statura iuniores probandi sint
VI. Ex vultu et positione corporis agnosci in eligendo qui meliores
possint esse tirones
VII. Cuius artis tirones vel eligendi sint vel respuendi
VIII. Quando tirones signandi sint
VIIII. Ad gradum militarem et cursum et saltum exercendos tirones
X. Ad usum natandi exercendos tirones
XI. Quemadmodum ad scuta viminea vel ad palos antiqui exercebant
tirones
XII. Non caesim sed punctim ferire docendos tirones
XIII. Armaturam docendos tirones
XIIII. Tirones exercendos ad missilia iacienda
XV. Sagittis diligenter tirones imbuendos
XVI. Ad iactandos lapides fundis exercendos tirones
XVII. De exercitio plumbatarum
XVIII. Quemadmodum ad ascendendos equos tirones exercendi sint
XVIIII. Ad portandum pondus exercendos tirones
XX. Quo armorum genere usi sint antiqui
XXI. De munitione castrorum
45
Liber I. prologus-1
XXII. In qualibus locis constituenda sint castra

XXIII. Quali specie castra delinianda sint
XXIIII. Quo genere munienda sint castra
XXV. Quemadmodum munienda sint castra, cum hostis immineat
XXVI. Quemadmodum exerceantur tirones, ut in acie ordines et inter
valla custodiant
XXVII. Quantum spatium ire vel redire debeant vel quotiens in mense
exerceri, cum educuntur milites ambulatum
XXVIII. De adhortatione rei militaris Romanaeque virtutis
Libri primi prologus
Antiquis temporibus mos fuit bonarum artium studia mandare litteris

atque in libris redacta offerre principibus, quia neque recte aliquid inchoa
tur, nisi post Deum faverit imperator, neque quemquam magis decet vel me
liora scire vel plura quam principem, cuius doctrina omnibus potest prodes
se subiectis. Quod Octavianum Augustum ac bonos dehinc principes liben
ter habuisse frequentibus declaratur exemplis. Sic regnantium testimoniis
crebuit eloquentia, dum non culpatur audacia. Hac ego imitatione compul
sus dum considero clementiam vestram ausibus litterarum magis ignoscere
posse quam ceteros, tanto inferiorem me antiquis scriptoribus esse vix sensi,
licet in hoc opusculo nec verborum concinnitas sit necessaria nec acumen in
genii, sed labor diligens ac fidelis, ut, quae apud diversos historicos vel armo
rum disciplinam docentes dispersa et involuta celantur, pro utilitate Roma
na proferantur in medium. De dilectu igitur atque exercitatione tironum per
quosdam gradus et titulos antiquam consuetudinem conamur ostendere,
non quo tibi, imperator invicte, ista videantur incognita, sed ut, quae sponte
pro rei publicae salute disponis, agnoscas olim custodisse Romani imperii
conditores et in hoc parvo libello, quicquid de maximis rebus semperque ne
cessariis requirendum credis, invenias.
I. Romanos omnes gentes sola armorum exercitatione vicisse

In omni autem proelio non tam multitudo et virtus indocta quam ars et exer
citium solent praestare victoriam. Nulla enim alia re videmus populum Ro
manum orbem subegisse terrarum nisi armorum exercitio, disciplina castro
rum usuque militiae. Quid enim adversus Gallorum multitudinem paucitas
Romana valuisset? Quid adversus Germanorum proceritatem brevitas po
tuisset audere? Hispanos quidem non tantum numero sed et viribus corpo
rum nostris praestitisse manifestum est; Afrorum dolis atque divitiis sem-
per impares fuimus; Graecorum artibus prudentiaque nos vinci nemo dubi
tavit. Sed adversus omnia profuit tironem sollerter eligere, ius, ut ita dixe
rim, armorum docere, cottidiano exercitio roborare, quaecumque evenire in
acie atque proeliis possunt, omnia in campestri meditatione praenoscere, se
vere in desides vindicare. Scientia enim rei bellicae dimicandi n utrit auda
ciam: nemo facere metuit quod se bene didicisse confidit. Etenim in certami-
46
Liber I. 2-4
ne bellorum exercitata paucitas ad victoriam promptior est, rudis et indocta

multitudo exposita semper ad caedem.
II. Ex quibus regionibus tirones legendi sint

Rerum ordo deposcit, ut, ex quibus provinciis vel nationibus tirones legendi
sint, prima parte tractetur. Constat quidem in omnibus locis et ignavos et
strenuos nasci. Sed tamen et gens gentem praecedit in bello et plaga caeli ad
robur non tantum corporum sed etiam animorum plurimum valet; quo loco
ea, quae a doctissimis hominibus comprobata sunt, non omittamus. Omnes
nationes, quae vicinae sunt soli, nimio calore siccitas, amplius quidem sape-
re, sed minus habere sanguinis dicunt ac propterea constantiam ac fiduciam
comminus non habere pugnandi, quia m etuunt vulnera qui exiguum sangui
nem se habere noverunt. Contra septentrionales populi, remoti a solis ardo
ribus, inconsultiores quidem, sed tamen largo sanguine redundantes, sunt
ad bella promptissimi. Tirones igitur de temperatioribus legendi sunt plagis,
quibus et copia sanguinis suppetat ad vulnerum mortisque contemptum et
non possit deesse prudentia, quae et modestiam servat in castris et non pa
rum prodest in dimicatione consiliis.
III. Utrum ex agris an ex urbibus utiliores sint tirones

Sequitur, ut, utrum de agris an de urbibus utilior sit tiro, requiramus. De
qua parte numquam credo potuisse dubitari aptiorem armis rusticam ple
bem, quae sub divo et in labore nutritur, solis patiens, umbrae neglegens,
balnearum nescia, deliciarum ignara, simplicis animi, parvo contenta, dura
tis ad omnem laborum tolerantiam membris, cui gestare ferrum, fossam du
cere, onus ferre consuetudo de rure est. Interdum tamen necessitas exigit
etiam urbanos ad arma compelli, qui ubi nomen dedere militiae, primum la
borare, decurrere, portare pondus et solem pulveremque ferre condiscant,
parvo victu utantur et rustico, interdum sub divo interdum sub papilionibus
commorentur. Tunc demum ad usum erudiantur armorum, et, si longior
expeditio emergit, in agrariis plurimum detinendi sunt proculque habendi a
civitatis illecebris, u t eo modo et corporibus eorum robur accedat et animis.
Nec infitiandum est post urbem conditam Romanos ex civitate profectos
semper ad bellum; sed tunc nullis voluptatibus, nullis deliciis frangebantur,
sudorem cursu et campestri exercitio collectum natans iuventus abluebat in
Tiberi; idem bellator, idem agricola, genera tantum mutabat armorum; quod
usque adeo verum est, ut aranti Quinctio Cincinnato dictaturam constet obla
tam. Ex agris ergo supplendum robur praecipue videtur exercitus; nescio quo
modo enim minus mortem timet qui minus deliciarum novit in vita.
IIII. Cuius aetatis tirones probandi sint

Nunc, qua aetate milites legi conveniat, exploremus. Et quidem, si antiqua
consuetudo servanda est, incipientem pubertatem ad dilectum cogendam
nullus ignorat; non enim tantum celerius sed etiam perfectius imbuuntur
quae discuntur a pueris. Deinde militaris alacritas, saltus et cursus ante
47
Liber I. 5-7
temptandus est, quam corpus aetate pigrescat. Velocitas enim est quae per
cepto exercitio strenuum efficit bellatorem. Adulescentes legendi sunt, sicut
ait Sallustius, nam 'simul ac iuventus belli patiens erat, in castris per labo
rem usum militiae discebant.' Melius enim est, u t exercitatus iuvenis cause-
tu r aetatem nondum advenisse pugnandi, quam doleat praeterisse. Habeat
etiam spatium universa discendi. Neque enim parva aut levis ars videtur ar
morum, sive equitem sive peditem sagittarium velis imbuere sive scutatum,
arm aturae numeros omnes omnesque gestus docere, ne locum deserat, ne
ordines turbet, u t missile et destinato ictu et magnis viribus iaciat, u t fossam
ducere, sudes scienter figere noverit, tractare scutum et obliquis ictibus ve
nientia tela deflectere, plagam prudenter vitare, audacter inferre. Huic tali
ter instituto tironi pugnare adversum quoslibet hostes in acie formido non
erit sed voluptas.
V. Qua statura iuniores probandi sint

Proceritatem tironum ad incomam scio semper exactam, ita u t VI pedum vel
certe V et X unciarum inter alares equites vel in primis legionum cohortibus
probarentur. Sed tunc erat amplior multitudo, et plures militiam sequeban
tu r armatam; necdum enim civilis pars florentiorem abduxerat iuventutem.
Ergo necessitas exigit, non tam staturae rationem habere quam virium. Et
ipso Homero teste non fallimur, qui Tydeum minorem quidem corpore sed
fortiorem armis fuisse significat.
VI. Ex vultu et positione corporis agnosci in eligendo qui meliores possint

esse tirones
Sed qui dilectum acturus est vehementer intendat, ut ex vultu, ex oculis, ex
omni conformatione membrorum eos eligat, qui implere valeant bellatores.
Namque non tantum in hominibus sed etiam in equis et canibus virtus mul
tis declaratur indiciis, sicut doctissimorum hominum disciplina comprehen
dit; quod etiam in apibus M antuanus auctor dicit esse servandum:
Nam duo sunt genera, hic melior, insignis et ore
E t rutilis clarus squamis, ille horridus alter
Desidia latamque trahens inglorius alvum.
Sit ergo adulescens Martio operi deputandus vigilantibus oculis, erecta cer
vice, lato pectore, umeris musculosis, valentibus brachiis, digitis longiori
bus, ventre modicus, exilior clunibus, suris et pedibus non superflua carne
distentis sed nervorum duritia collectis. Cum haec in tirone signa deprehen
deris, proceritatem non magnopere desideres. Utilius est enim fortes milites
esse quam grandes.
VII. Cuius artis tirones vel eligendi sint vel respuendi

Sequitur, ut, cuius artis vel eligendi vel penitus repudiandi sint milites, in
dagemus. Piscatores aucupes dulciarios linteones omnesque, qui aliquid
tractasse videbuntur ad gynaecea pertinens, longe arbitror pellendos a cas
tris; fabros ferrarios carpentarios macellarios et cervorum aprorumque ve-
48
Liber I. 7-8
natores convenit sociare militiae. Et hoc est in quo totius rei publicae salus
vertitur, u t tirones non tantum corporibus sed etiam animis praestantissimi
deligantur; vires regni et Romani nominis fundamentum in prima dilectus
examinatione consistunt. Nec leve hoc putetur officium aut passim quibus
cumque mandandum; quod apud veteres inter tam varia genera virtutum in
Sertorio praecipue constat esse laudatum. Iuventus enim, cui defensio pro
vinciarum, cui bellorum est committenda fortuna, et genere, si copia suppe
tat, et moribus debet excellere. Honestas enim idoneum militem reddit, ve
recundia, dum prohibet fugere, facit esse victorem. Quid enim prodest, si
exerceatur ignavus, si pluribus stipendiis moretur in castris? Numquam
exercitus profecit tempore, cuius in probandis tironibus claudicarit electio.
Et quantum usu experimentisque cognovimus, hinc tot ubique ab hostibus
illatae sunt clades, dum longa pax militem incuriosius legit, dum honestio
res quique civilia sectantur officia, dum indicti possessoribus tirones per
gratiam aut dissimulationem probantium tales sociantur armis, quales do
mini habere fastidiunt. A magnis ergo viris magnaque diligentia idoneos eli
gi convenit iuniores.
VIII. Quando tirones signandi sint

Sed non statim punctis signorum inscribendus est tiro delectus, verum ante
exercitio praetemptandus, ut, utrum vere tanto operi aptus sit, possit agnos
ci. Et velocitas in illo requirenda videtur et robur, et utrum armorum discip
linam ediscere valeat, utrum habeat confidentiam militarem. Plerique enim,
quamvis non improbabiles videantur in specie, tamen experimentis compro
bantur indigni. Repudiandi ergo minus utiles et in locum eorum strenuissi-
mi subrogandi sunt. In omni enim conflictu non tam prodest multitudo
quam virtus. Signatis itaque tironibus per cottidiana exercitia armorum est
demonstranda doctrina. Sed huius rei usum dissimulatio longae securitatis
abolevit. Quem invenias, qui docere possit quod ipse non didicit? De historiis
ergo vel libris nobis antiqua consuetudo repetenda est. Sed illi res gestas et
eventus tantum scripsere bellorum, ista, quae nunc quaerimus, tamquam
nota linquentes. Lacedaemonii quidem et Athenienses aliique Graecorum in
libros rettulere complura quae tactica vocant; sed nos disciplinam militarem
populi Romani debemus inquirere, qui ex parvissimis finibus imperium
suum paene solis regionibus et mundi ipsius fine distendit. Haec necessitas
compulit evolutis auctoribus ea me in hoc opusculo fidelissime dicere, quae
Cato ille Censorius de disciplina militari scripsit, quae Cornelius Celsus,
quae Frontinus perstringenda duxerunt, quae Paternus diligentissimus iu-
ris militaris assertor in libros redegit, quae Augusti et Traiani Hadrianique
constitutionibus cauta sunt. Nihil enim mihi auctoritatis assumo sed ho
rum, quos supra rettuli, quae dispersa sunt, velut in ordinem epitomata con
scribo.
49
Liber I. 9-11
IX. Ad gradum militarem et cursum et saltum exercendos tirones

Primis ergo meditationum auspiciis tirones militarem edocendi sunt gra
dum. Nihil enim magis in itinere vel in acie custodiendum est, quam ut om
nes milites incedendi ordinem servent. Quod aliter non potest fieri, nisi assi
duo exercitio ambulare celeriter et aequaliter discant. Periculum enim ab
hostibus semper gravissimum sustinet divisus et inordinatus exercitus. Mi
litari ergo gradu viginti milia passuum horis quinque dumtaxat aestivis con
ficienda sunt. Pleno autem gradu, qui citatior est, totidem horis viginti quat
tuor milia peragenda sunt. Quicquid addideris, iam cursus est, cuius spa
tium non potest definiri. Sed et cursu praecipue assuefaciendi sunt iuniores,
ut maiore impetu in hostem procurrant, ut loca oportuna celeriter, cum usus
advenerit, occupent vel adversariis idem facere volentibus praeoccupent, ut
ad explorandum alacriter pergant, alacrius redeant, u t fugientium facilius
terga comprehendant. Ad saltum etiam, quo vel fossae transiliuntur vel im
pediens aliqua altitudo superatur, exercendus est miles, ut, cum eiusmodi
difficultates evenerint, possint sine labore transire. Praeterea in ipso con
flictu ac dimicatione telorum bellator cum cursu saltuque veniens adversarii
praestringit oculos mentemque deterret priusque plagam infligit, quam ille
ad cavendum vel ad resistendum certe se praeparet. De exercitio Gnaei Pom
pei Magni Sallustius memorat 'cum alacribus saltu, cum velocibus cursu,
cum validis vecte certabat'. Neque enim ille aliter potuisset par esse Serto
rio, nisi seque et milites frequentibus exercitiis praeparasset ad proelia.
X. Ad usum natandi exercendos tirones

Natandi usum aestivis mensibus omnis aequaliter debet tiro condiscere.
Non enim semper pontibus flumina transeuntur, sed et cedens et insequens
natare cogitur frequenter exercitus. Saepe repentinis imbribus vel nivibus
solent exundare torrentes, et ignorantia non solum ab hoste, sed etiam ab ip
sis aquis discrimen incurrit. Ideoque Romani veteres, quos tot bella et conti
nuata pericula ad omnem rei militaris erudiverant artem, campum Martium
vicinum Tiberi delegerunt, in quo iuventus post exercitium armorum sudo
rem pulveremque dilueret ac lassitudinem cursus natandi labore deponeret.
Non solum autem pedites sed et equites ipsosque equos vel lixas, quos galea
rios vocant, ad natandum exercere percommodum est, ne quid imperitis,
cum necessitas incumbit, eveniat.
XI. Quemadmodum ad scuta viminea vel ad palos antiqui exercebant

tirones
Antiqui, sicut invenitur in libris, hoc genere exercuere tirones. Scuta de vi
mine in modum cratium corrotundata texebant, ita ut duplum pondus cratis
haberet, quam scutum publicum habere consuevit. Idemque clavas ligneas
duplicis aeque ponderis pro gladiis tironibus dabant. Eoque modo non tan
tum mane sed etiam post meridiem exercebantur ad palos. Palorum enim
usus non solum militibus sed etiam gladiatoribus plurimum prodest. Nec
umquam aut harena aut campus invictum armis virum probavit, nisi qui di-
50
Liberi. 11-13
ligenter exercitatus docebatur ad palum. A singulis autem tironibus singuli

pali defigebantur in terram, ita ut nutare non possent et sex pedibus emine
rent. Contra illum palum tamquam contra adversarium tiro cum crate illa et
clava velut cum gladio se exercebat et scuto, u t nunc quasi caput aut faciem
peteret, nunc a lateribus minaretur, interdum contenderet poplites et crura
succidere, recederet assultaret insiliret, quasi praesentem adversarium, sic
palum omni impetu, omni bellandi arte temptaret. In qua meditatione ser
vabatur illa cautela, u t ita tiro ad inferendum vulnus insurgeret, ne qua par
te ipse pateret ad plagam.
XII. Non caesim sed punctim ferire docendos tirones

Praeterea non caesim sed punctim ferire discebant. Nam caesim pugnantes
non solum facile vicere sed etiam derisere Romani. Caesa enim, quovis impe
tu veniat, non frequenter interficit, cum et armis vitalia defendantur et ossi
bus; at contra puncta duas uncias adacta mortalis est; necesse est enim, ut
vitalia penetret quicquid immergitur. Deinde, dum caesa infertur, brachium
dextrum latusque nudatur; puncta autem tecto corpore infertur et adversa
rium sauciat, antequam videat. Ideoque ad dimicandum hoc praecipue gene
re usos constat esse Romanos. Dupli autem ponderis illa cratis et clava ideo
dabantur, ut, cum vera et leviora tiro arma sumpsisset, velut graviore pon
dere liberatus securior alacriorque pugnaret.
XIII. Armaturam docendos tirones

Praeterea illo exercitii genere, quod arm aturam vocant et campidoctoribus
traditur, imbuendus est tiro; qui usus vel ex parte servatur. Constat enim
etiam nunc in omnibus proeliis armaturis melius pugnare quam ceteris. Ex
quo intellegi debet, quantum exercitatus miles inexercitato sit melior, cum
arm atura utcumque eruditi reliquos contubernales suos bellandi arte prae
cedant. Ita autem severe apud maiores exercitii disciplina servata est, u t et
doctores armorum duplicibus rem unerarentur annonis et milites, qui pa
rum in illa prolusione profecerant, pro frumento hordeum cogerentur acci
pere, nec ante eis in tritico redderetur annona, quam sub praesentia praefec
ti legionis, tribunorum vel principiorum experimentis datis ostendissent se
omnia, quae erant in militari arte, complere. Nihil enim neque firmius
neque felicius neque laudabilius est republica, in qua abundant milites eru
diti. Non enim vestium nitor vel auri argenti gemmarumque copiae hostes
aut ad reverentiam nostram aut ad gratiam inclinant, sed solo terrore subi
guntur armorum. Deinde in aliis rebus, sicut ait Cato, si quid erratum est,
potest postmodum corrigi; proeliorum delicta emendationem non recipiunt,
cum poena statim sequatur errorem; nam aut confestim pereunt qui ignave
imperiteque pugnaverint aut in fugam versi victoribus ultra pares esse non
audent.
51
Liberi. 14-17
X n il. Tirones exercendos ad missibilia iacienda

Sed ad inceptum revertor. Tiro, qui cum clava exercetur ad palum, hastilia
quoque ponderis gravioris, quam vera futura sunt iacula adversum illum pa
lum tamquam adversus hominem iactare compellitur. In qua re armorum
doctor attendit, u t magnis viribus hastile contorqueat, u t destinato ictu vel
in palum vel iuxta dirigat missile. Eo enim exercitio et lacertis robur accres
cit et iaculandi peritia atque usus acquiritur.
XV. Sagittis diligenter tirones imbuendos

Sed prope tertia vel quarta pars iuniorum, quae aptior potuerit reperiri, ar
cubus ligneis sagittisque lusoriis illos ipsos exercenda est semper ad palos.
Et doctores ad hanc rem artifices eligendi, et maior adhibenda sollertia, ut
arcum scienter teneant, u t fortiter impleant, u t sinistra fixa sit, u t dextra
cum ratione ducatur, u t ad illud, quod feriundum est, oculus pariter animu
sque consentiat, ut, sive in equo sive in terra, rectum sagittare doceantur.
Quam artem et disci opus est diligenter et cottidiano usu exercitioque serva
ri. Quantum autem utilitatis boni sagittarii in proeliis habeant, et Cato in
libris de disciplina militari evidenter ostendit, et Claudius pluribus iaculato-
ribus institutis atque perdoctis hostem, cui prius impar fuerat, superavit.
Africanus quidem Scipio, cum adversus Numantinos, qui duos exercitus po
puli Romani sub iugum miserant, esset acie certaturus, aliter se superiorem
futurum esse non credidit, nisi in omnibus centuriis lectos sagittarios mis
cuisset.
XVI. Ad iactandos lapides fundis exercendos tirones

Ad lapides vero vel manibus vel fundis iaciendos exerceri diligenter convenit
iuniores. Fundarum usum primi Balearium insularum habitatores et inve
nisse et ita perite exercuisse dicuntur, u t matres parvos filios nullum cibum
contingere sinerent, nisi quem ex funda destinato lapide percussissent. Sae
pe enim adversum bellatores cassidibus catafractis loricisque munitos tere
tes lapides de funda vel fustibalo destinati sagittis sunt omnibus graviores,
cum membris integris letale tam en vulnus importent et sine invidia sangui
nis hostis lapide ictus intereat. In omnibus autem veterum proeliis fundito
res militasse nullus ignorat. Quae res ideo ab universis tironibus frequenti
exercitio discenda est, quia fundam portare nullus est labor. E t interdum
evenit, u t in lapidosis locis conflictus habeatur, u t aut mons sit aliquis defen
dendus aut collis, u t ab oppugnatione castellorum sive civitatum lapidibus
barbari fundisque pellendi sint.
XVn. De exercitio plumbatarum

Plumbatarum quoque exercitatio, quos mattiobarbulos vocant, est tradenda
iunioribus. Nam in Illyrico dudum duae legiones fuerunt, quae sena milia
militum habuerunt, quae, quod his telis scienter utebantur et fortiter, Mat
tiobarbuli vocabantur. Per hos longo tempore strenuissime constat omnia
bella confecta, usque eo, u t Diocletianus et Maximianus, cum ad imperium
52
Liber I. 17-20
pervenissent, pro merito virtutis hos Mattiobarbulos Iovianos atque Hercu-

lianos censuerint appellandos eosque cunctis legionibus praetulisse docean
tur. Quinos autem mattiobarbulos insertos scutis portare consuerunt, quos
si oportune milites iactent, prope sagittariorum scutati imitari videntur offi
cium. Nam hostes equosque consauciant, priusquam non modo ad manum
sed ad ictum missibilium potuerit perveniri.
X V ni. Quemadmodum ad ascendendos equos tirones exercendi sint

Non tantum autem a tironibus, sed etiam ab stipendiosis militibus sahtio
equorum districte est semper exacta. Quem usum usque ad hanc aetatem, li
cet iam cum dissimulatione, pervenisse manifestum est. Equi hgnei hieme
sub tecto, aestate ponebantur in campo; supra hos iuniores primo inermes,
dum consuetudo proficeret, deinde armati cogebantur ascendere. Tantaque
cura erat, u t non solum a dextris sed etiam a sinistris partibus et insihre et
desilire condiscerent, evaginatos etiam gladios vel contos tenentes. Hoc
idem assidua meditatione faciebant, scilicet u t in tum ultu proelii sine mora
ascenderent qui tam studiose exercebantur in pace.
XVIIII. Ad portandum pondus exercendos tirones

Pondus quoque baiulare usque ad LX libras et iter facere gradu mihtari
frequentissime cogendi sunt iuniores, quibus in arduis expeditionibus ne
cessitas imminet annonam pariter et arma portandi. Nec hoc credatur esse-
difficile, si usus accesserit; nihil enim est, quod non assidua meditatio facilli
mum reddat. Quam rem antiquos milites factitavisse Vergilio ipso teste cog
novimus, qui ait
Non secus ac patriis acer Romanus in armis
Iniusto sub fasce viam cum carpit, et hosti
Ante expectatum positis stat in agmine castris.
XX. Quo armorum genere usi sint antiqui

Locus exigit, ut, quo armorum genere vel instruendi vel muniendi sint tiro
nes, referre temptemus. Sed in hac parte antiqua penitus consuetudo deleta
est; nam licet exemplo Gothorum et Alanorum Hunnorumque equitum ar
ma profecerint, pedites constat esse nudatos. Ab urbe enim condita usque ad
tempus divi Gratiani et catafractis et galeis muniebatur pedestris exercitus.
Sed cum campestris exercitatio interveniente neglegentia desidiaque cessa
ret, gravia videri arma coeperunt, quae raro milites induebant; itaque ab im
peratore postulant primo catafractas, deinde cassides se deponere. Sic detec
tis pectoribus et capitibus congressi contra Gothos milites nostri multitudi
ne sagittariorum saepe deleti sunt; nec post tot clades, quae usque ad tan ta
rum urbium excidia pervenerunt, cuiquam curae fuit vel catafractas vel ga
leas pedestribus reddere. Ita fit, u t non de pugna sed de fuga cogitent qui in
acie nudi exponuntur ad vulnera. Quid enim pedes sagittarius sine catafrac-
ta, sine galea, qui cum arcu scutum tenere non potest, faciat? Quid ipsi dra
conarii atque signiferi, qui sinistra manu hastas gubernant, in proelio fa-
53
Liber 1. 20-21
cient, quorum et capita nuda constant et pectora? Sed gravis pediti lorica vi
detur et galea fortasse raro meditanti, fortasse arm a raro tractanti; ceterum
cottidianus usus non laborat, etiam si onerosa gestaverit. Sed illi, qui labo
rem in portandis veteribus munimentis armorum ferre non possunt, detec
tis corporibus et vulnera sustinere coguntur et mortes et, quod est gravius,
aut capi aut certe fuga rempublicam prodere. Sic dum exercitia laboremque
declinant, cum maximo dedecore trucidantur u t pecudes. Unde enim apud
antiquos murus dicebatur pedestris exercitus, nisi quod pilatae legiones
praeter scuta etiam catafractis galeisque fulgebant? usque eo, u t sagittarii
sinistra brachia manicis munirentur, pedites autem scutati praeter cataf-
ractas et galeas etiam ferreas ocreas in dextris cruribus cogerentur accipere.
Sic erant muniti illi, qui in prima acie pugnantes principes, in secunda has
tati, in tertia triarii vocabantur. Sed triarii genibus positis solebant intra
scuta subsidere, ne stantes vulnerarentur venientibus telis et, cum necessi
tas postulasset, tamquam requieti vehementius invaderent hostes. A quibus
constat saepe factam esse victoriam, cum hastati illi et qui priores steterant
interissent. E rant tamen apud veteres inter pedites qui dicebantur levis ar
maturae, funditores et ferentarii, qui praecipue in cornibus locabantur et a
quibus pugnandi sumebatur exordium; sed hi et velocissimi et exercitatissi
mi legebantur; nec erant admodum multi, qui cedentes, si proelii necessitas
compulisset, inter principia legionum recipi solebant, ita u t acies immota
consisteret. Usque ad praesentem prope aetatem consuetudo permansit, ut
omnes milites pilleis, quos Pannonicos vocant, ex pellibus uterentur; quod
propterea servabatur, ne gravis galea videretur in proelio homini, qui gesta
bat aliquid semper in capite. Missilibus autem quibus utebatur pedestris
exercitus pila vocabantur, ferro subtili trigono praefixa unciarum novem si
ve pedali, quod in scuto fixum non potest abscidi et loricam scienter ac forti
ter directum facile perrumpit, cuius generis apud nos iam rara sunt tela.
Barbari autem scutati pedites his praecipue utuntur, quas bebras vocant, et
binas etiam ac ternas in proeliis portant. Sciendum praeterea, cum missili
bus agitur, sinistros pedes in ante milites habere debere; ita enim vibrandis
spiculis vehementior ictus est. Sed cum ad pila, u t apellant, venitur et manu
ad manum gladiis pugnatur, tunc dextros pedes in ante milites habere de
bent, ut et latera eorum subducantur ab hostibus, ne possint vulnus accipere
et proximior dextra sit, quae plagam possit inferre. Instruendos igitur ac
protegendos omni arte pugnandi, quocumque armorum antiquorum genere
constat esse tirones. Necesse est enim, u t dimicandi acriorem sumat auda
ciam qui munito capite vel pectore non timet vulnus.
XXI. De munitione castrorum

Castrorum quoque munitionem debet tiro condiscere; nihil enim neque tam
salutare neque tam necessarium invenitur in bello; quippe, si recte constitu
ta sunt castra, ita intra vallum securi milites dies noctesque peragunt, etiam
si hostis obsideat, quasi muratam civitatem videantur secum ubique porta
re. Sed huius rei scientia prorsus intercidit; nemo enim iam diu ductis fossis
54
Liber I. 21-25
praefixisque sudibus castra constituit. Sic diurno vel nocturno superventu

equitum barbarorum multos exercitus scimus frequenter afflictos. Non so
lum autem considentes sine castris ista patiuntur, sed cum in acie casu
aliquo coeperint cedere, munimenta castrorum, quo se recipiant, non ha
bent et more animalium inulti cadunt, nec prius moriundi finis fit, quam
hostibus voluntas defuerit persequendi.
XXII. In qualibus locis constituenda sint castra

Castra autem, praesertim hoste vicino, tuto semper facienda sunt loco, u t
lignorum et pabuli et aquae suppetat copia, et, si diutius commorandum sit,
loci salubritas eligatur. Cavendum etiam, ne mons sit vicinus aut altior lo
cus, qui ab adversariis captus possit officere. Considerandum, ne torrenti
bus inundari consueverit campus et hoc casu vim patiatur exercitus. Pro nu
mero autem militum vel impedimentorum munienda sunt castra, ne maior
multitudo constipetur in parvis neve paucitas in latioribus u ltra quam opor
tet cogatur extendi.
XXIII. Quali specie castra delinianda sint

Interdum autem quadrata, interdum trigona, interdum semirotunda prout
loci qualitas aut necessitas postulaverit, castra facienda sunt. Porta autem,
quae appellatur praetoria, aut orientem spectare debet aut illum locum, qui
ad hostes respicit, aut, si iter agitur, illam partem debet attendere, ad quam
est profecturus exercitus, intra quam primae centuriae, hoc est cohortes, pa
piliones tendunt et dracones et signa constituunt. Decumana autem porta,
quae apellatur, post praetorium est, per quam delinquentes milites educun
tur ad poenam.
XXIIII. Quo genere munienda sint castra

Castrorum autem diversa triplexque munitio est. Nam si nimia necessitas
non premit, caespites circumciduntur e terra et ex his velut murus instrui
tur, altus tribus pedibus supra terram, ita u t in ante sit fossa, de qua levati
sunt caespites; deinde tum ultuaria fossa fit lata pedes novem et alta pedes
VII. Sed ubi vis acrior imminet hostium, tunc legitima fossa ambitum conve
nit munire castrorum, ita u t XII pedes lata sit et alta sub linea, sicut appel
lant, pedes novem. Supra autem saepibus hinc inde factis, quae de fossa le
vata fuerit terra congeritur et crescit in altum IIII pedes. Sic fit, u t sit XIII
alta et XII lata; supra quam sudes de lignis fortissimis, quas milites portare
consueverant, praefiguntur. Ad quod opus ligones rastra qualos aliaque
utensilium genera habere convenit semper in promptu.
XXV. Quemadmodum munienda sint castra cum hostis immineat

Sed facile est absentibus adversariis castra munire, verum, si hostis incum
bat, tunc omnes equites et media pars peditum ad propulsandum impetum
ordinantur in acie, reliqui post ipsos ductis fossis m uniunt castra, et per
praeconem indicatur, quae centuria prima, quae secunda, quae tertia opus
55
Liber I. 25-28
omne compleverit. Post hoc a centurionibus fossa inspicitur ac m ensuratur

et vindicatur in eos, qui neglegentius fuerint operati. Ad hunc ergo usum in
stituendus est tiro, ut, cum necessitas postulaverit, sine perturbatione et ce
leriter et caute castra possit munire.
XXVI. Quemadmodum exerceantur tirones u t in acie ordines et

intervalla custodiant
Nihil magis prodesse constat in pugna, quam ut assiduo exercitio milites in
acie dispositos ordines servent necubi contra quam expedit aut conglobent
agmen aut laxent. Nam ut constipati perdunt spatia pugnandi et sibi invi
cem impedimento sunt, ita rariores atque interlucentes aditum perrumpen
di hostibus dabunt. Necesse est autem statim metu universa confundi, si in
tercisa acie ad dimicantium terga hostis accesserit. Producendi ergo tirones
sunt semper ad campum et secundum matriculae ordinem in aciem dirigen
di, ita u t primo simplex et extensa sit acies, ne quos sinus, ne quas habeat
curvaturas, ut aequali legitimoque spatio miles distet a milite. Tunc praeci
piendum, u t subito duplicent aciem, ita u t in ipso impetu is, ad quem respon
dere solent, ordo servetur, Tertio praecipiendum, ut quadratam aciem re
pente constituant, quo facto in trigonum, quem cuneum vocant, acies ipsa
mutanda est. Quae ordinatio plurimum prodesse consuevit in bello. Iubetur
etiam, u t instruant orbes, quo genere, cum vis hostium interruperit aciem,
resisti ab exercitatis militibus consuevit, ne omnis multitudo fundatur in fu
gam et grave discrimen immineat. Haec si iuniores assidua meditatione per
ceperint, facilius in ipsa dimicatione servabunt.
XXVII. Quantum spatium ire vel redire debeant vel quotiens in mense
exerceri cum educuntur milites ambulatum
Praeterea et vetus consuetudo permansit et divi Augusti atque Hadriani
constitutionibus praecavetur, u t ter in mense tam equites quam pedites edu
cantur ambulatum; hoc enim verbo hoc exercitii genus nominant. Decem
milia passuum armati instructique omnibus telis pedites militari gradu ire
ac redire iubebantur in castra, ita u t aliquam itineris partem cursu alacriore
conficerent. Equites quoque divisi per turm as armatique similiter tantum
itineris peragebant, ita u t ad equestrem meditationem interdum sequantur
interdum cedant et recursu quodam impetus reparent. Non solum autem in
campis, sed etiam in clivosis et arduis locis et descendere et ascendere u t
raque acies cogebatur, u t nulla res vel casus prorsus pugnantibus posset ac
cidere, quam non ante boni milites assidua exercitatione didicissent.
XXVIII. De adhortatione rei militaris Romanaeque virtutis

Haec fidei ac devotionis intuitu, imperator invicte, de universis auctoribus,
qui rei militaris disciplinam litteris mandaverunt, in hunc libellum enuclea
ta congessi, u t in dilectu atque exercitatione tironum si quis diligens velit
existere, ad antiquae virtutis imitationem facile corroborare possit exerci
tum. Neque enim degeneravit in hominibus Martius calor nec effetae sunt
56
Liber I. 28
terrae, quae Lacedaemonios, quae Athenienses, quae Marsos, quae Samni

tes, quae Paelignos, quae ipsos progenuere Romanos. Nonne Epirotae armis
plurimum aliquando valuerunt? Nonne Macedones ac Thessali superatis
Persis usque ad Indiam bellando penetrarunt? Dacos autem et Moesos et
Thracas in tantum bellicosos semper fuisse manifestum est, u t ipsum Mar
tem fabulae apud eos natum esse confirment. Longum est, si universarum
provinciarum vires enumerare contendam, cum omnes in Romani imperii
dicione consistant. Sed longae securitas pacis homines partim ad delectatio
nem otii partim ad civilia transduxit officia. Ita cura exercitii militaris primo
neglegentius agi, postea dissimulari, ad postremum olim in oblivionem per
ducta cognoscitur, nec aliquis hoc superiore aetate accidisse miretur, cum
post primum Punicum bellum viginti et quod excurrit annorum pax ita Ro
manos illos ubique victores otio et armorum desuetudine enervaverit, u t se
cundo Punico bello Hannibali pares esse non possent. Tot itaque consulibus,
tot ducibus, tot exercitibus amissis, tunc demum ad victoriam pervenerunt,
cum usum exercitiumque militare condiscere potuerunt. Semper ergo legen
di et exercendi sunt iuniores. Vilius enim constat erudire armis suos quam
alienos mercede conducere.
57
Liber II.
Incipiunt capitula libri secundi

I. In quot genera dividatur res militaris
II. Quid inter legiones et auxilia intersit
III. Quae causa exhauriri fecerit legiones
IUI. Quotenas legiones antiqui ad bellum duxerunt
V. Quemadmodum legio constituatur
VI. Quot cohortes in una sint legione, item quot milites in una cohor
te sint
VII. Nomina et gradus principiorum legionis
VIII. Nomina eorum, qui antiquos ordines ducebant
VIIII. De officio praefecti legionis
X. De officio praefecti castrorum
XI. De officio praefecti fabrorum
XII. De officio tribuni militum
XIII. De centuriis atque vexillis peditum
XIIII. De turm is equitum legionariorum
XV. Quemadmodum legionum acies instruantur
XVI. Quemadmodum triarii vel centuriones arm entur
XVII. Commissa pugna gravem armaturam stare pro muro
XVIII. Nomina militum et gradus in scutis eorum aversis scribenda
XIX. Praeter corporis robur notarum vel computandi artem in tironi
bus eligendam
XX. Donativi partem dimidiam debent apud signa milites sequestrare
servandum ipsis
XXI. In legione ita fieri promotiones, u t per omnes cohortes transeant
qui promoventur
XXII. Quid inter tubicines et cornicines et classicum intersit
XXIII. De exercitatione militum
XXIIII. Exempla adhortationum exercitii militaris de aliis artibus tracta
XXV. Enumeratio ferramentorum vel machinarum legionis
Libri secundi prologus
Instituta maiorum partis armatae plenissime clementiam vestram peritissi-

meque retinere continuis declaratur victoribus ac triumphis, siquidem indu
bitata approbatio artis sit rerum semper effectus. Verum tranquillitas tua,
imperator invicte, altiori consilio, quam mens poterat terrena concipere ex
libris antiqua desiderat, cum ipsam antiquitatem factis recentibus antece
dat. Igitur cum haec litteris breviter comprehendere maiestati vestrae non
tam discenda quam recognoscenda praeciperer, certavit saepius devotio cum
pudore. Quid enim audacius, quam domino ac principi generis humani, do-
58
Liber II. prologus-2
mitori omnium gentium barbararum, aliquid de usu ac disciplina insinuare

bellorum, nisi forte iussisset fieri, quod ipse gessisset? Et rursus tanti impe
ratoris non oboedire mandatis plenum sacrilegii videbatur atque periculi.
Miro itaque timore in parendo audax factus sum, dum metuo videri auda-
cior, si negassem. Ad quam temeritatem praecedens me indulgentiae vestrae
perennitatis animavit. Nam libellum de dilectu atque exercitatione tironum
dudum tamquam famulus obtuli; nec tamen culpatus abscessi nec formido
iussum aggredi opus, quod spontaneum cessit impune.
I. In quot genera dividatur res militaris

Res igitur militaris, sicut Latinorum egregius auctor carminis sui testatur
exordio, armis constat et viris. Haec in tres dividitur partes, equites pedites
classem. Equitum alae dicuntur ab eo, quod ad similitudinem alarum ab u t
raque parte protegant acies; quae nunc vexillationes vocantur a velo, quia
velis, hoc est flammulis, utuntur. Est et aliud genus equitum, qui legionarii
vocantur propterea, quod connexi sunt legioni; ad quorum exemplum ocrea
ti sunt equites instituti. Classis item duo genera sunt, unum liburnarum,
aliud lusoriarum. Equitibus campi, classibus maria vel flumina, peditibus
colles urbes plana et abrupta servantur. Ex quo intellegitur magis reipubli-
cae necessarios pedites, qui possunt ubique prodesse; et maior numerus mi
litum sumptu expensa minore nutritur. Exercitus ex re ipsa atque opere
exercitii nomen accepit, u t ei numquam liceret oblivisci quod vocabatur. Ve
rum ipsi pedites in duas divisi sunt partes, hoc est in auxilia et legiones. Sed
auxilia a sociis vel foederatis gentibus m ittebantur; Romana autem virtus
praecipue in legionum ordinatione praepollet. Legio autem ab eligendo ap
pellata est, quod vocabulum eorum desiderat fidem atque diligentiam, qui
milites probant. In auxiliis minor, in legionibus longe amplior consuevit mi
litum numerus ascribi.
II. Quid inter legiones et auxilia intersit

Denique Macedones Graeci Dardani phalangas habuerunt, ut in una pha
lange armatorum VIII milia censerentur. Galli atque Celtiberi pluresque
barbarae nationes catervis utebantur in proelio, in quibus erant sena milia
armatorum. Romani legiones habent, in quibus singulis sena milia, inter
dum amplius militare consuerunt. Quid autem inter legiones et auxilia inte-
resse videatur, expediam. Auxiliares cum ducuntur ad proelium, ex diversis
locis, ex diversis numeris venientes nec disciplina inter se nec notitia nec af
fectione consentiunt. Alia instituta, alius inter eos est usus armorum. Ne-
cesse est autem tardius ad victoriam pervenire qui discrepant, antequam di
micent. Denique cum in expeditionibus plurimum prosit omnes milites
unius praecepti significatione converti, non possunt aequaliter iussa com
plere qui ante pariter non fuerunt. Tamen haec ipsa si sollemnibus diversi-
sque exercitiis prope cottidie roborentur, non mediocriter iuvant. Nam le
gionibus semper auxilia tamquam levis arm atura in acie iungebantur, u t in
his proeliandi magis adminiculum esset quam principale subsidium. Legio
59
Liber II. 2-4
autem propriis cohortibus plena cum gravem armaturam, hoc est principes
hastatos triarios antesignanos, item levem armaturam, hoc est ferrentarios
sagittarios funditores ballistarios, cum proprios et sibi insitos equites legio
narios isdem matriculis teneat, cum uno animo parique consensu castra mu
niat, aciem instruat, proelium gerat, ex omni parte perfecta, nullo extrinse
cus indigens adiumento, quantamlibet hostium multitudinem superare con
suevit. Documentum est magnitudo Romana, quae semper cum legionibus
dimicans tantum hostium vicit, quantum vel ipsa voluit vel rerum natura
permisit.
III. Quae causa exhauriri fecerit legiones

Legionum nomen in exercitu permanet hodieque, sed per neglegentiam su
periorum temporum robur infractum est, cum virtutis praemia occuparet
ambitio et per gratiam promoverentur milites, qui promoveri consueverunt
per laborem. Deinde contubernalibus completis stipendiis per testimoniales
ex more dimissis non sunt alii substituti. Praeterea necesse est aliquantos
morbo debilitari atque dimitti, aliquantos deserere vel diversis casibus inte
rire, ut, nisi annis singulis, immo singulis paene mensibus in recedentium
locum iuniorum turba succedat, quamvis copiosus exhauriatur exercitus.
Est et alia causa, cur attenuatae sint legiones: magnus in illis labor est mili
tandi, graviora arma, plura munera, severior disciplina. Quod vitantes ple-
rique in auxiliis festinant militiae sacramenta percipere, ubi et minor sudor
et maturiora sunt praemia. Cato ille Maior, cum et armis invictus esset et
consul exercitus saepe duxisset, plus se reipublicae credidit profuturum, si
disciplinam militarem conferret in litteras. Nam unius aetatis sunt quae for
titer fiunt; quae vero pro utilitate reipublicae scribuntur, aeterna sunt.
Idem fecerunt alii complures, sed praecipue Frontinus, divo Traiano ab eius-
modi comprobatus industria. Horum instituta, horum praecepta, in quan
tum valeo, strictim fideliterque signabo. Nam cum easdem expensas faciat
et diligenter et neglegenter exercitus ordinatus, non solum praesentibus,
sed etiam futuris saeculis proficiet, si provisione maiestatis tuae, imperator
Auguste, et fortissima dispositio reparetur armorum et emendetur dissimu
latio praecedentium.
IIH . Quotenas legiones antiqui ad bellum duxerunt

In omnibus auctoribus invenitur singulos consules adversum hostes copio
sissimos non amplius quam binas duxisse legiones additis auxiliis socio
rum. T anta in illis erat exercitatio, ta n ta fiducia, u t cuivis bello duae legio
nes crederentur posse sufficere. Quapropter ordinationem legionis an
tiquae secundum normam militaris iuris exponam. Quae descriptio si ob
scurior aut impolitior videbitur, non mihi sed difficultati ipsius rei conve
nit imputari. Attento itaque animo saepius relegenda sunt, u t memoria in
tellegentiaque valeant comprehendi. Necesse est enim invictam esse rem-
publicam, cuius im perator m ilitari arte percepta quantos voluerit faciat
exercitus bellicosos.
60
Liber II. 5-7
V. Quemadmodum legio constituatur

Diligenter igitur lectis iunioribus animis corporibusque praestantibus, addi
tis etiam exercitiis cottidianis quattuor vel eo amplius mensuum, iussu aus
piciisque invictissimi principis legio formatur. Nam victuris in cute punctis
milites scripti, cum matriculis inseruntur, iurare solent; et ideo militiae sac
ram enta dicuntur. Iurant autem per Deum et per Christum et per sanctum
Spiritum et per maiestatem imperatoris, quae secundum Deum generi hu
mano diligenda est et colenda. Nam imperator cum Augusti nomen accepit,
tamquam praesenti et corporali Deo fidelis est et praestanda devotio et im
pendendus pervigil famulatus. Deo enim vel privatus vel militans servit,
cum fideliter eum diligit qui Deo regnat auctore. Iurant autem milites omnia
se strenue facturos, quae praeceperit imperator, numquam deserturos mili
tiam nec mortem recusaturos pro Romana republica.
VI. Quot cohortes in una sint legione item quot milites in una cohorte sint
Sciendum autem est in una legione decem cohortes esse debere. Sed prima
cohors reliquas et numero militum et dignitate praecedit. Nam genere atque
institutione litterarum viros electissimos quaerit. Haec enim suscipit aqui
lam, quod praecipuum signum in Romano est semper exercitu et totius le
gionis insigne; haec imagines imperatorum, hoc est divina et praesentia sig
na, veneratur; habet pedites MCV, equites loricatos CXXXII, et appellatur
cohors miliaria; haec caput est legionis, ab hac, cum pugnandum est, prima
acies incipit ordinari. Secunda cohors habet pedites DLV, equites LXVI, et
appellatur cohors quingentaria. Tertia cohors similiter habet pedites DLV,
equites LXVI, sed in hac cohorte tertia validiores probari moris est, quia in
media acie consistit. Cohors quarta habet pedites DLV, equites LXVI. Co
hors quinta habet pedites DLV, equites LXVI; sed et quinta cohors strenuos
desiderat milites, quia, sicut prima in dextro, ita quinta in sinistro ponitur
cornu. Hae quinque cohortes in prima acie ordinantur. Sexta cohors habet
pedites DLV, equites LXVI; in ipsa quoque enucleati ascribendi sunt iunio-
res, quia in secunda acie post aquilam et imagines cohors sexta consistit. Co
hors septima habet pedites DLV, equites LXVI. Cohors octava habet pedites
DLV, equites LXVI; sed et ipsa animosos desiderat viros, quia in secunda
acie consistit in medio. Cohors nona habet pedites DLV, equites LXVI. Coho
rs decima, habet pedites DLV, equites LXVI; et ipsa bonos consuevit accipe
re bellatores, quia in secunda acie sinistrum possidet cornu. His decem co
hortibus legio plena fundatur, quae habet pedites sex milia centum, equites
DCCXXX. Minor itaque numerus armatorum in una legione esse non debet;
maior autem interdum esse consuevit, si non tantum unam cohortem sed
etiam alias miliarias fuerit iussa suscipere.
VII. Nomina et gradus principiorum legionis

Antiqua ordinatione legionis exposita, principalium militum et, u t proprio
verbo utar, principiorum nomina ac dignitates secundum praesentes m atri
culas indicabo. Tribunus maior per epistolam sacram imperatoris iudicio
61
Liber II. 7-8
destinatur. Minor tribunus pervenit ex labore. Tribunus autem vocatur ex

tribu, quia praeest militibus, quos ex tribu primus Romulus legit. Ordinarii
dicuntur qui in proelio primos ordines ducunt. Augustales appellantur qui
ab Augusto ordinariis iuncti sunt. Flaviales item, tamquam secundi Augus
tales, a divo Vespasiano sunt legionibus additi. Aquiliferi qui aquilam por
tant. Imaginarii vel imaginiferi qui imperatoris imagines ferunt. Optiones
ab adoptando appellati, quod antecedentibus aegritudine praepeditis hi
tamquam adoptati eorum atque vicarii solent universa curare. Signiferi qui
signa portant, quos nunc draconarios vocant. Tesserarii qui tesseram per
contubernia militum nuntiant; tessera autem dicitur praeceptum ducis, quo
vel ad aliquod opus vel ad bellum movetur exercitus. Campigeni, hoc est an
tesignani, ideo sic nominati, quia eorum opera atque virtute exercitui genius
crescit in campo. Metatores qui praecedentes locum eligunt castris. Benefi
ciarii ab eo appellati, quod promoventur beneficio tribunorum. Librarii ab
eo, quod in libros referant rationes ad milites pertinentes. Tubicines, corni
cines et bucinatores qui tuba vel aere curvo vel bucina committere proelium
solent. Armaturae duplares qui binas consequuntur annonas, simplares qui
singulas. Mensores qui in castris ad podismum demetiuntur loca, in quibus
tentoria milites figant, vel hospitia in civitatibus praestant. Torquati dupla
res, torquati simplares, quibus torques aureus solidus virtutis praemium
fuit, quem qui meruisset praeter laudem interdum duplas consequebatur
annonas. Duplares, sesquiplares: duplares duas, sesquiplares unam semis
consequebantur annonam. Candidati duplares, candidati simplares. Hi sunt
milites principales, qui privilegiis muniuntur. Reliqui munifices appellan
tur, quia munera facere coguntur.
VIII. Nomina eorum qui antiquos ordines ducebant

Vetus tam en consuetudo tenuit, ut ex primo principe legionis promoveretur
centurio primi pili, qui non solum aquilae praeerat, verum etiam quattuor
centurias, hoc est CCCC milites, in prima acie gubernabat. Hic tamquam ca
put totius legionis merita consequebatur et commoda. Item primus hastatus
duas centurias, id est CC homines, ducebat in acie secunda, quem nunc du
cenarium vocant. Princeps autem primae cohortis centuriam semis, hoc est
CL homines, gubernabat. Ad quem in legione prope omnia, quae ordinanda
sunt, pertinent. Item secundus hastatus centuriam semis, id est CL homi
nes, regebat. Triarius prior centum homines gubernabat. Sic decem centu
riae cohortis primae a quinque ordinariis regebantur. Quibus magnae utili
tates et magnus honor est a veteribus constitutus, ut ceteri milites ex tota le
gione omni labore ac devotione contenderent ad tanta praemia pervenire.
Erant etiam centuriones, qui singulas centurias curabant; qui nunc cente
narii nominantur. E rant decani, denis militibus praepositi, qui nunc caput
contubernii vocantur. Secunda cohors habebat centuriones quinque; simili
ter tertia, quarta usque ad decimam cohortem. In tota autem legione erant
centuriones quinquaginta quinque.
62
Liber II. 9-11
V im . De officio praefecti legionis

Sed legati imperatoris ex consulibus ad exercitus mittebantur, quibus legio
nes et auxilia universa obtemperabant in ordinatione pacis vel necessitate
bellorum, in quorum locum nunc illustres viros constat magistros militum
substitutos, a quibus non tantum binae legiones sed etiam plures numeri gu
bernantur. Proprius autem iudex erat praefectus legionis, habens comitivae
primi ordinis dignitatem, qui absente legato tamquam vicarius ipsius potes
tatem maximam retinebat. Tribuni vel centuriones ceterique milites eius
praecepta servabant. Vigiliarum sive profectionis tessera ab eodem peteba
tur. Si miles crimen aliquod admisisset, auctoritate praefecti legionis a tri
buno deputabatur ad poenam. Arma omnium militum, item equi vestes an
nona ad curam ipsius pertinebant. Disciplinae vis et severitas, exercitatio
non solum peditum sed etiam equitum legionariorum praecepto eius cottidie
curabatur. Ipse autem iustus diligens sobrius legionem sibi creditam assi
duis operibus ad omnem devotionem, ad omnem formabat industriam, scie
ns ad praefecti laudem subiectorum redundare virtutem.
X. De officio praefecti castrorum

Erat etiam castrorum praefectus, licet inferior dignitate, occupatus tamen
non mediocribus causis, ad quem castrorum positio, valli et fossae aestima
tio pertinebat. Tabernacula vel casae militum cum impedimentis omnibus
nutu ipsius curabantur. Praeterea aegri contubernales et medici, a quibus
curabantur, expensae etiam ad eius industriam pertinebant. Vehicula, sag
marii necnon etiam ferramenta, quibus materies secatur vel caeditur quibu
sque aperiuntur fossae, contexitur vallum aquaeductus, item ligna vel stra
mina arietes onagri ballistae ceteraque genera tormentorum ne deessent
aliquando, procurabat. Is post longam probatamque militiam peritissimus
omnium legebatur, ut recte doceret alios quod ipse cum laude fecisset.
XI. De officio praefecti fabrorum

Habet praeterea legio fabros tignarios structores carpentarios ferrarios pic
tores reliquosque artifices ad hibernorum aedificia fabricanda, ad machinas
turres ligneas ceteraque, quibus vel expugnantur adversariorum civitates
vel defenduntur propriae, praeparatos, qui arma, qui vehicula ceteraque ge
nera tormentorum vel nova facerent vel quassata repararent. Habebant
etiam fabricas scutarias loricarias arcuarias, in quibus sagittae missibilia
cassides omniaque armorum genera formabantur. Haec enim erat cura
praecipua, u t quicquid exercitui necessarium videbatur numquam deesset
in castris, usque eo, u t etiam cunicularios haberent, qui ad morem Bessorum
ducto sub terris cuniculo murisque intra fundamenta perfossis improvisi
emergerent ad urbes hostium capiendas. Horum iudex proprius erat prae
fectus fabrorum.
63
Liber II. 12-14
XII. De officio tribuni militum

Decem cohortes habere diximus legionem. Sed prima erat miliaria, in qua
censu genere litteris forma virtute pollentes milites m ittebantur. Huic tri
bunus praeerat armorum scientia, virtute corporis, morum honestate prae
cipuus. Reliquae cohortes, prout principi placuisset, a tribunis vel a praepo
sitis regebantur. Tanta autem servabatur exercendi militis cura, u t non so
lum tribuni vel praepositi contubernales sibi creditos sub oculis suis iube-
rent cottidie meditari, sed etiam ipsi armorum arte perfecti ceteros ad imita
tionem proprio hortarentur exemplo. Tribuni autem sollicitudo, tribuni lau
datur industria, cum miles veste nitidus, armis bene m unitus ac fulgens,
exercitii usu et disciplina eruditus incedit.
XIII. De centuriis atque vexillis peditum

Primum signum totius legionis est aquila, quam aquilifer portat. Dracones
etiam per singulas cohortes a draconariis feruntur ad proelium. Sed antiqui,
quia sciebant in acie commisso bello celeriter ordines aciesque turbari atque
confundi, ne hoc posset accidere, cohortes in centurias diviserunt et singulis
centuriis singula vexilla constituerunt, ita ut, ex qua cohorte vel quota esset
centuria, in illo vexillo litteris esset ascriptum, quod intuentes vel legentes
milites in quantovis tum ultu a contubernalibus suis aberrare non possent.
Centuriones insuper, qui nunc centenarii vocantur, nimium bellicosus lori
catos transversis cassidum cristis, quo facilius noscerentur, singulas iusse-
runt gubernare centurias, quatenus nullus error exsisteret, cum centeni mi
lites sequerentur non solum vexillum suum sed etiam centurionem, qui sig
num habebat in galea. Rursus ipsae centuriae in contubernia divisae sunt,
u t decem militibus sub uno papilione degentibus unus quasi praeesset deca
nus, qui caput contubernii nominatur. Contubernium autem manipulus vo
cabatur ab eo, quod coniunctis manibus pariter dimicabant.
X IIII. De turm is equitum legionariorum

Quemadmodum inter pedites centuria vel manipulus appellatur, ita inter
equites turm a dicitur; et habet una turm a equites XXXII. Huic qui praeest
decurio nominatur. Centum enim decem pedites ab uno centurione sub uno
vexillo gubernantur; similiter XXXII equites ab uno decurione sub uno
vexillo reguntur. Praeterea sicut centurio eligendus est magnis viribus, pro
cera statura, qui hastas vel missibilia perite iaculetur et fortiter, qui dimica
re gladio et scutum rotare doctissime noverit, qui omnem artem didicerit ar
maturae, vigilans sobrius agilis, magis ad facienda quae ei im perantur quam
ad loquendum paratus, contubernales suos ad disciplinam retineat, ad ar
morum exercitium cogat, ut bene vestiti et calciati sint, u t arm a omnium
defricentur ac splendeant, similiter eligendus est decurio, qui turm ae equi
tum praeponatur, imprimis habili corpore, u t loricatus et armis circumdatus
omnibus cum summa admiratione equum possit ascendere, equitare fortis
sime, conto scienter uti, sagittas doctissime mittere, turmales suos, id est
sub cura sua equites positos, erudire ad omnia quae equestris pugna depos-
64
Liber II. 14-16
cit, eosdem cogere loricas suas vel catafractas, contos et cassides frequenter
tergere et curare. Plurimum enim terroris hostibus armorum splendor
importat. Quis credat militem bellicosum, cuius dissimulatione situ ac robi
gine arm a foedantur? Non solum autem equites sed etiam ipsos equos assi
duo labore convenit edomari. Itaque ad decurionem et sanitatis et exercita
tionis tam hominum quam equorum pertinet cura.
XV. Quemadmodum legionum acies instruantur

Nunc, qualiter instruenda sit acies, si pugna immineat, declaretur unius le
gionis exemplo; quod, si usus exegerit, transferri possit ad plures. Equites lo
cantur in cornibus. Acies peditum a prima cohorte incipit ordinari in cornu
dextro. Huic cohors secunda coniungitur. Tertia cohors in media acie collo
catur. Huic adnectitur quarta. Quinta vero cohors sinistrum suscipit cornu.
Sed ante signa et circa signa nec non etiam in prima acie dimicantes princi
pes vocabantur, hoc est ordinarii ceterique principales. Haec erat gravis ar
matura, quia habebant cassides catafractas ocreas scuta gladios maiores,
quos spathas vocant, et alios minores, quos semispathia nominant, plumba
tas quinas positas in scutis, quas primo impetu iaciunt, item bina missibilia,
unum maius ferro triangulo unciarum novem, hastili pedum quinque semis,
quod pilum vocabant, nunc spiculum dicitur, ad cuius ictum exercebantur
praecipue milites, quod arte et virtute directum et scutatos pedites et lorica
tos equites saepe transverberat, aliud minus ferro unciarum quinque, hastili
pedum trium semis, quod tunc vericulum, nunc verutum dicitur. Prima
acies principum, secunda hastatorum armis talibus docetur instructa. Post
hos erant ferentarii et levis armatura, quos nunc exculcatores et arm aturas
dicimus, scutati qui plumbatis gladiis et missibilibus accincti sunt, sicut nu
nc prope omnes milites videntur armati. E rant item sagittarii cum cassidi
bus catafractis et gladiis, sagittis et arcubus, erant funditores, qui ad fundas
vel fustibalos lapides iaciebant, erant tragularii, qui ad manuballistas vel ar-
cuballistas dirigebant sagittas. Secunda acies similiter armabatur, in qua
consistentes milites hastati vocabantur. Sed in secunda acie dextro cornu co
hors sexta ponebatur, cui iungebatur septima. Octava cohors mediam aciem
tenebat nona comitante. Decima cohors in secunda acie sinistrum semper
obtinet cornu.
XVI. Quemadmodum triarii vel centuriones arm entur

Post omnes autem acies triarii cum scutis, catafractis et galeis ocreati cum
gladiis semispathiis plumbatis binis missibilibus locabantur, qui genu po
sito subsidebant, ut, si primae acies vincerentur, ab his quasi de integro re
parata pugna posset sperari victoria. Omnes antesignani vel signiferi,
quamvis pedites, loricas minores accipiebant et galeas ad terrorem hos
tium ursinis pellibus tectas. Centuriones vero habebant catafractas et scu
ta et galeas ferreas, sed transversis et argentatis cristis, u t celerius agnos
cerentur a suis.
65
Liber II. 17-19
XVII. Commissa pugna gravem armaturam stare pro muro

Illud autem sciendum est et modis omnibus retinendum: commisso bello pri
ma ac secunda acies stabat immota, triarii quoque residebant. Ferentarii au
tem arm aturae exculcatores sagittarii funditores, hoc est levis armatura, ad
versarios provocabant ante aciem praecedentes. Si hostes fugare potuerant,
sequebantur; si eorum virtute aut multitudine premebantur, revertebantur
ad suos et post eos stabant. Excipiebant autem proelium gravis armatura,
quae tamquam murus, u t ita dicam, ferreus stabat et non solum missibilibus
sed etiam gladiis comminus dimicabat. Et si hostes fugassent, non sequeba
tu r gravis arm atura, ne aciem suam ordinationemque turbaret et ad disper
sos recurrentes hostes incompositos opprimerent, sed levis arm atura cum
funditoribus, sagittariis et equitibus fugientes sequebatur inimicos. Hac dis
positione atque cautela sine periculo legio vincebat aut superata servabatur
incolumis, quia legionis ius est facile nec fugere nec sequi.
XVIII. Nomina militum et gradus in scutis eorum aversis scribenda

Sed ne milites aliquando in tum ultu proelii a suis contubernalibus aberra
rent, diversis cohortibus diversa in scutis signa pingebant, u t ipsi nominant,
digmata, sicut etiam nunc moris est fieri. Praeterea in averso scuto unius
cuiusque militis litteris erat nomen ascriptum, addito et ex qua esset cohorte
quave centuria. Ex his igitur apparet legionem bene institutam quasi muni
tissimam esse civitatem, quae omnia proelio necessaria secum ubique porta
ret nec metueret repentinum hostium superventum, quae etiam in mediis
campis subito fossa se valloque muniret, quae omne genus militum, omne
genus contineret armorum. Si quis igitur pugna publica superari barbaros
cupit, ut divinitas nutu, dispositione imperatoris invicti reparentur ex tiro
nibus legiones votis omnibus petat. Intra breve autem spatium temporis iu-
niores diligenter electi et exercitati cottidie non solum mane sed etiam post
meridiem omni armorum disciplina vel arte bellandi veteres illos milites, qui
orbem terrarum integrum subegerunt, facile coaequabunt. Nec moveat,
quod olim est consuetudo m utata quae viguit; sed huius felicitatis ac provi
sionis est perennitas tua, u t pro salute reipublicae et nova excogitet et an
tiqua restituat. Omne opus difficile videtur, antequam temptes; ceterum si
exercitati et prudentes viri dilectui praeponantur, celeriter manus bellis ap
ta poterit aggregari et diligenter institui. Quidvis enim efficit sollertia, si
competentes non denegentur expensae.
XIX. Praeter corporis robur notarum vel computandi artem in tironibus

eligendam
Sed quoniam in legionibus plures scholae sunt, quae litteratos milites quae
runt, ab his, qui tirones probant, in omnibus quidem staturae magnitudi
nem, corporis robur, alacritatem animi convenit explorari, sed in quibusdam
notarum peritia, calculandi computandique usus eligitur. Totius enim legio
nis ratio, sive obsequiorum sive militarium munerum sive pecuniae, cottidie
ascribitur actis maiore prope diligentia quam res annonaria vel civilis po-
66
Liber II. 19-21
lyptychis adnotatur. Cottidianas etiam in pace vigilias, item excubitum sive

agrarias de omnibus centuriis et contuberniis vicissim milites faciunt: u t ne
quis contra iustitiam praegravetur aut alicui praestetur immunitas, nomina
eorum, qui vices suas fecerunt, brevibus inseruntur. Quando quis commea
tum acceperit vel quot dierum, adnotatur in brevibus. Tunc enim difficile
commeatus dabatur nisi causis iustissimis approbatis. Nec aliquibus milites
instituti deputabantur obsequiis nec privata eisdem negotia mandabantur,
siquidem incongruum videretur imperatoris militem, qui veste et annona
publica pascebatur, utilitatibus vacare privatis. Ad obsequia tamen iudicium
vel tribunorum nec non etiam principalium deputabantur milites, qui voca
bantur accensi, hoc est postea additi quam fuisset legio completa, quos nunc
supernumerarios vocant; fascicularia tamen, id est lignum foenum aquam
stramen, etiam legitimi milites in castra portabant. Munifices enim ab eo
appellantur, quod haec munera faciunt.
XX. Donativi partem dimidiam debent apud signa milites sequestrare

servandum ipsis
Illud vero ab antiquis divinitus institutum est, u t ex donativo, quod milites
consequuntur, dimidia pars sequestraretur apud signa et ibidem ipsis militi
bus servaretur, ne per luxum aut inanium rerum comparationem ab ipsis
contubernalibus posset absumi. Plerique enim homines et praecipue paupe
res tantum erogant, quantum habere potuerint. Sepositio autem ista pecu
niae primum ipsis contubernalibus docetur accommoda; nam cum publica
sustententur annona, ex omnibus donativis augetur eorum pro medietate
castrense peculium. Miles deinde, qui sumptus suos scit apud signa deposi
tos, de deserendo nihil cogitat, magis diligit signa, pro illis in acie fortius di
micat, more humani ingenii, u t pro illis habeat maximam curam, in quibus
suam videt positam esse substantiam. Denique decem folles, hoc est decem
sacci, per cohortes singulas ponebantur, in quibus haec ratio condebatur.
Addebatur etiam saccus undecimus, in quem tota legio particulam aliquam
conferebat, sepulturae scilicet causa, ut, si quis ex contubernalibus defecis
set, de illo undecimo sacco ad sepulturam ipsius promeretur expensa. Haec
ratio apud signiferos, u t nunc dicunt, in cophino servabatur. Et ideo signife
ri non solum fideles sed etiam litterati homines eligebantur, qui et servare
deposita scirent et singulis reddere rationem.
XXI. In legione ita fieri promotiones u t per omnes cohortes transeant

qui promoventur
Non tantum humano consilio sed etiam divinitatis instinctu legiones a Ro
manis arbitror constitutas. In quibus decem cohortes ita sunt ordinatae, ut
omnium unum corpus, una videatur esse coniunctio. Nam quasi in orbem
quendam per diversas cohortes et diversas scholas milites promoventur, ita
ut ex prima cohorte ad gradum quempiam promotus vadat ad decimam co
hortem et rursus ab ea crescentibus stipendiis cum maiore gradu per alias
recurrat ad primam. Ideo primi pili centurio, postquam in orbem omnes co-
67
Liber II. 21-23
hortes per diversas administraverit scholas, in prima cohorte ad hanc perve

nit palmam, in qua ex omni legione infinita commoda consequatur; sicut pri
miscrinius in officio praefectorum praetorio ad honestum quaestuosumque
militiae pervenit finem. Ita legionarii equites cohortes suas contubernii af
fectione venerantur, cum naturaliter equites a peditibus soleant discrepare.
Per hanc ergo contextionem in legionibus et omnium cohortium et equitum
peditumque servabatur una concordia.
XXII. Quid inter tubicines et cornicines et classicum intersit

Habet praeterea legio tubicines cornicines bucinatores. Tubicen ad bellum
vocat mihtes et rursum receptui canit. Cornicines quotiens canunt, non mi
lites sed signa ad eorum obtemperant nutum. Ergo quotiens ad aliquod opus
exituri sunt soli mihtes, tubicines canunt, quotiens movenda sunt signa, cor
nicines canunt; quotiens autem pugnatur, et tubicines et cornicines pariter
canunt. Classicum item appellatur quod bucinatores per cornu dicunt. Hoc
insigne videtur imperii, quia classicum canitur imperatore praesente vel
cum in militem capitaliter animadvertitur, quia hoc ex imperatoris legibus
fieri necesse est. Sive ergo ad vigilias vel ad agrarias faciendas sive ad opus
aliquod vel ad decursionem campi exeunt milites, tubicine vocante operan
tu r et rursus tubicine admonente cessant. Cum autem moventur signa aut
iam mota figenda sunt, cornicines canunt. Quod ideo in omnibus exercitiis et
processionibus custoditur, u t in ipsa pugna facilius obtemperent milites, si
ve eos pugnare sive stare sive sequi vel redire praeceperint duces; siquidem
ratio manifesta sit semper in otio debere fieri quod necessario faciendum vi
detur in proelio.
XXIII. De exercitatione militum

Legionis ordinatione digesta ad exercitium revertimur, unde, sicut iam dic
tum est, exercitus nomen accepit. Iuniores quidem et novi milites mane ac
post meridiem ad omne genus exercebantur armorum. Veteres autem et
eruditi sine intermissione semel in die exercebantur armis. Neque enim lon
gitudo aetatis aut annorum numerus artem bellicam tradit, sed post quanta
volueris stipendia, inexercitatus miles semper est tiro. Armaturam, quae
festis diebus exhibetur in circo, non tantum armaturae, qui sub campidocto
re sunt, sed omnes aequaliter contubernales cottidiana meditatione disce
bant. Nam et velocitas usu ipso acquiritur corporis et scientia feriendi hos
tem seque protegendi, praesertim si gladiis comminus dimicetur; illud vero
maius est, quod servare ordines discunt et vexillum suum in tantis per
mixtionibus in ipsa prolusione comitantur nec inter doctos aliquis error
exsistit, cum multitudinis sit tan ta confusio. Ad palum quoque vel sudibus
exerceri percommodum est, cum latera vel pedes aut caput petere punctim
caesimque condiscant. Saltus quoque et ictus facere pariter assuescant, in
surgere tripudiantes in clipeum rursusque subsidere, nunc gestiendo provo
lare cum saltu, nunc cedentes in terga resilire. Missibilibus etiam palos ipsos
procul ferire meditentur, u t et ars dirigendi et dexterae virtus possit accres-
68
Liber II. 23-25
cere. Sagittarii vero vel funditores scopas, hoc est fruticum vel straminum
fasces, pro signo ponebant, ita u t sexcentis pedibus removerentur a signo, ut
sagittis vel certe lapidibus ex fustibalo destinatis signum saepius tangerent.
Propterea sine trepidatione in acie faciebant quod ludentes in campo fece
rant semper. Assuescendum est etiam, u t semel tantum funda circa caput
rotetur, cum ex ea em ittitur saxum. Sed et manu sola omnes milites medita
bantur libralia saxa iactare, qui usus paratior creditur, quia non desiderat
fundam. Missibilia quoque vel plumbatas iugi perpetuoque exercitio dirigere
cogebantur usque adeo, u t tempore hiemis de tegulis vel scindubs, quae si
deessent, certe de cannis, ulva vel culmo et porticus tegerentur ad equites et
quaedam velut basilicae ad pedites, in quibus tempestate vel ventis aere tu r
bato sub tecto armis erudiebatur exercitus. Ceteris autem etiam hibernis
diebus, si nives tantum pluviaeque cessarent, exerceri cogebantur in campo,
ne intermissa consuetudo et animos militum debilitaret et corpora. Silvam
caedere, portare onera, transsilire fossas, natare in mari sive fluminibus,
gradu pleno ambulare vel currere etiam armatos
cum sarcinis suis frequentissime convenit, u t cottidiani laboris usus in pace
difficilis non videatur in bello. Sive ergo legio sive auxiha fuerint, exercean
tu r assidue. Nam quemadmodum bene exercitatus miles proelium cupit, ita
formidat indoctus. Postremo sciendum est in pugna usum amplius prodesse
quam vires; nam si doctrina cesset armorum, nihil paganus distat a milite.
XXIIII. Exempla adhortationum exercitii militaris de aliis artibus tracta

Athleta venator auriga propter exiguam mercedem vel certe plebis favorem
cottidiana meditatione artes suas aut servare aut augere consuevit; militem,
cuius est manibus servanda respublica, studiosius oportet scientiam dimi
candi usumque rei bellicae iugibus exercitiis custodire, cui contingit non
tantum gloriosa victoria sed etiam amplior praeda, quem ad opes ac dignita
tes ordo mibtiae et imperatoris iudicium consuevit evehere. Artifices scaeni
ci ab exercitus non recedunt pro laude vulgi; miles sacramento lectus ab
exercitio armorum vel novellus vel iam vetustus cessare non debet, cui pug
nandum est pro salute propria et libertate communi, praesertim cum an
tiqua sit prudensque sententia omnes artes in meditatione consistere.
XXV. Enumeratio ferramentorum vel machinarum legionis

Legio autem non tantum militum numero sed etiam genere ferramentorum
vincere consuevit. Primum omnium instruitur iaculis, quae nullae loricae,
nulla possunt scuta sufferre. Nam per singulas centurias singulas carrobal
listas habere consuevit, quibus muli ad trahendum et singula contubernia
ad armandum vel dirigendum, hoc est undecim homines, deputantur. Nam
hae quanto maiores fuerint, tanto longius ac fortius tela iaculantur. Non so
lum autem castra defendunt, verum etiam in campo post aciem gravis arm a
turae ponuntur; ante quarum impetum nec equites loricati nec pedites scu
tati possunt hostium stare. In una autem legione quinquaginta quinque car
roballistae esse solent. Item decem onagri, hoc est singuli per singulas co-
69
Liber II. 25
hortes, in carpentis bubus portantur armati, ut, si forte hostes ad oppugnan

dum venerint vallum, sagittis et saxis possint castra defendi. Scaphas quo
que de singulis trabibus excavatas cum longissimis funibus et interdum
etiam ferreis catenis secum legio portat, quatenus contextis isdem, sicut di
cunt, monoxylis, superiectis etiam tabulatis, flumina sine pontibus, quae va
dari nequeunt, tam a peditibus quam ab equitatu sine periculo transeantur.
Habet ferreos harpagonas, quos lupos vocant, et falces ferreas confixas lon
gissimis contis, item ad fossarum opera facienda bidentes ligones palas ras
tra alveos cophinos, quibus terra portetur. Habet quoque dolabras secures
ascias serras, quibus materies ac pali dedolantur atque serrantur. Habet
praeterea artifices cum omnibus ferramentis, qui ad expugnandas hostium
civitates testudines musculos arietes vineas, u t appellant, turres etiam am
bulatorias faciunt. Verum ne singula enumerando plura dicantur, universa,
quae in quocumque belli genere necessaria esse creduntur, secum legio de
bet ubique portare, ut, in quovis loco fixerit castra, armatam faciat civita
tem.
70
Liber III.
Incipiunt capitula libri tertii

I. Qui modus esse debeat exercitus
II. Quemadmodum sanitas gubernetur exercitus
III. Quanta cura providenda sint atque servanda pabula vel frumenta
IIII. Quemadmodum oporteat providere, ne seditionem milites faciant
V. Signorum militarium quanta sint genera
VI. Quanta sit servanda cautela, cum vicinis hostibus movetur exerci
tus
VII. Quemadmodum flumina, quae maiora sunt, transeantur
VIII. Quemadmodum castra debeant ordinari
VIIII. Quae et quanta consideranda sint, u t intellegatur, utrum super
ventibus et insidiis an publico debeat Marte confligi
X. Quid oporteat fieri, si quis desuetum a pugna exercitum habeat
vel tironem
XI. Quae ipso die procuranda sint, quo publica committitur pugna
XII. Investigandum, quid sentiant milites pugnaturi
XIII. Quemadmodum idoneus locus eligatur ad pugnam
XIIII. Quemadmodum acies debeat ordinari, u t in conflictu reddatur in
victa
XV. Ratio podismi, quantum spatium in acie inter singulos homines in
longum vel inter singulos ordines in latum debeat custodiri
XVI. De equitibus ordinandis
XVII. De subsidiis, quae post aciem collocantur
XVIII. In quo loco primus dux stare debeat, in quo secundus, in quo ter
tius
XVIIII. Quibus remediis virtuti vel dolis hostium resistatur in acie
XX. Quot generibus pugna publica committatur et quomodo etiam qui
inferior numero et viribus est valeat obtinere
XXI. Viam abscedendi hostibus dandam, ut deleantur facilius fugientes
XXII. Quemadmodum ab hostibus recedatur, si consilium displicet pug
nae
XXIII. De camelis et catafractis equitibus
XXIIII. Quomodo quadrigis falcatis vel elephantis in acie possit obsisti
XXV. Quid fieri debeat, si vel pars fugerit vel totus exercitus
XXVI. Regulae bellorum generales
71
Liber III. prologus-l
Libri tertii prologus
Athenienses et Lacedaemonios ante Macedonas rerum potitos prisci loquun

tu r annales. Verum apud Athenienses non solum rei bellicae sed etiam di
versarum artium viguit industria, Lacedaemoniis autem praecipua fuit cura
bellorum. Primi denique experimenta pugnarum de eventibus colligentes
artem proeliorum scripsisse firm antur usque eo, u t rem militarem, quae vir
tute sola vel certe felicitate creditur contineri, ad disciplinam peritiaeque
studia revocarent ac magistros armorum, quos tacticos appellaverunt, iu-
ventutem suam usum varietatemque pugnandi praeceperint edocere. O vi
ros summa admiratione laudandos, qui eam praecipue artem ediscere volue
runt, sine qua aliae artes esse non possunt! Horum sequentes instituta Ro
mani Martii operis praecepta et usu retinuerunt et litteris prodiderunt.
Quae per diversos auctores librosque dispersa, imperator invicte, mediocri
tatem meam abbreviare iussisti, ne vel fastidium nasceretur ex plurimis vel
plenitudo fidei deesset in parvis. Quantum autem in proeliis Lacedaemonio
rum disciplina profuerit, u t omittam cetera, Xanthippi declaratur exemplo,
qui Atilium Regulum Romanumque exercitum saepe victorem, cum Cartha
giniensibus non virtute sed arte solus ferret auxilium, prostratis exercitibus
cepit ac domuit unoque congressu triumphans bellum omne confecit. Nec
minus Hannibal petiturus Italiam Lacedaemonium doctorem quaesivit ar
morum, cuius monitis tot consules tantasque legiones inferior numero ac vi
ribus interemit. Igitur qui desiderat pacem, praeparet bellum; qui victoriam
cupit, milites imbuat diligenter; qui secundos optat eventus, dimicet arte,
non casu. Nemo provocare, nemo audet offendere quem intellegit superio
rem esse, si pugnet.
I. Qui modus esse debeat exercitus

Primus liber tironum dilectum exercitiumque deprompsit, sequens legionis
institutionem disciplinamque edocuit militarem, hic tertius classicum sonat.
Ideo enim illa praemissa sunt, u t haec, in quibus peritia certaminum et victo
riae summa consistit, disciplinae ordine custodito et intellegerentur celerius
et amplius adiuvarent. Exercitus dicitur tam legionum quam etiam auxilio
rum nec non etiam equitum ad gerendum bellum multitudo collecta. Huius
modus a magistris quaeritur armorum. Nam cum Xerxis et Darii et Mithrida
tis ceterorumque regum, qui innumerabiles armaverant populos, exempla re
leguntur, evidenter apparet nimium copiosos exercitus magis propria multi
tudine quam hostium virtute depressos. Nam pluribus casibus subiacet am
plior multitudo; in itineribus pro mole sua semper est tardior, in longiore au
tem agmine etiam a paucis superventum assolet pati; in locis autem asperis
vel fluminibus transeundis propter impedimentorum moras saepe decipitur;
praeterea ingenti labore numerosis animalibus equisque pabula colliguntur.
Rei quoque frumentariae difficultas, quae in omni expeditione vitanda est, ci
to maiores fatigat exercitus. Nam quantolibet studio praeparetur annona,
tanto maturius deficit, quanto pluribus erogatur. Aqua denique ipsa nimiae
72
Liber III. 1-2
multitudini aliquando vix sufficit. Quod si casu acies verterint tergum, neces-
se est multos cadere de multis et illos, qui effugerint, ut semel territos postea
formidare conflictum. Veteres autem, qui remedia difficultatum experimentis
didicerant, non tam numerosos quam eruditos armis exercitus habere volue
runt. Itaque in levioribus bellis unam legionem mixtis auxiliis, hoc est decem
milia peditum et duo milia equitum, crediderunt posse sufficere, quam ma
num praetores velut minores duces ad expeditionem saepe ducebant. Quod si
magnae hostium copiae dicerentur, consularis potestas cum viginti milibus
peditum et quattuor milibus equitum tamquam comes maior mittebatur.
Quod si infinita multitudo ex gentibus ferocissimis rebellasset, tunc nimia ne
cessitate cogente duo duces et duo mittebantur exercitus cum eiusmodi prae
cepto, ut: 'provideant, ne quid respublica detrimenti capiat, consules ambo al-
terve,’ alter ambove. Denique cum diversis regionibus, contra diversos hostes
a populo Romano annis prope omnibus pugnaretur, ideo sufficiebant militum
copiae, quia utilius iudicabant non tam grandes exercitus habere quam plu-
res, illa tamen ratione servata, ne umquam amplior multitudo socialium auxi
liarium esset in castris quam civium Romanorum.
II. Quemadmodum sanitas gubernetur exercitus

Nunc, quod vel maxime providendum est, quemadmodum semitas custodia
tu r exercitus, admonebo, hoc est locis aquis tempore medicina exercitio. Lo
cis, ne in pestilenti regione iuxta morbosas paludes, ne aridis et sine opacita
te arborum campis aut collibus, ne sine tentoriis aestate milites commoren
tur; ne egressi tardius et calore solis et fatigatione itineris contrahant mor
bum, sed potius in aestu ante lucem coepto itinere ad destinata perveniant;
ne saeva hieme iter per nives ac pruinas noctibus faciant aut lignorum pa
tiantur inopiam aut minor illis vestium suppetat copia; nec sanitati enim
nec expeditioni idoneus miles est, qui algere compellitur. Nec perniciosis vel
palustribus aquis u tatu r exercitus; nam malae aquae potus veneno similis
pestilentiam bibentibus generat. Iam vero u t hoc casu aegri contubernales
oportunis cibis reficiantur ac medicorum arte curentur, principiorum tribu
norumque et ipsius comitis, qui maiorem sustinet potestatem, iugis quaeri
tu r diligentia; male enim cum his agitur, quibus necessitas et belb incumbit
et morbi. Sed rei militaris periti plus cottidiana armorum exercitia ad sani
tatem militum putaverunt prodesse quam medicos. Itaque pedites sine in
termissione imbribus vel nivibus sub tecto, reliquis diebus exerceri in campo
voluerunt. Similiter equites non solum in planis sed etiam in abruptis et fos
sarum hiatu difficillimis semitis seque et equos suos assidue exercere iusse-
runt, u t nihil his in necessitate proelii accidere posset incognitum. Ex quo
intellegitur, quanto studiosius armorum arte docendus sit semper exercitus,
cum ei laboris consuetudo et in castris sanitatem et in conflictu possit praes
tare victoriam. Si autumnali aestivoque tempore diutius in isdem locis mili
tum multitudo consistat, ex contagione aquarum et odoris ipsius foeditate
vitiatis haustibus et aere corrupto perniciosissimus nascitur morbus, qui
prohiberi non potest nisi frequenti mutatione castrorum.
73
Liber III. 3-4
III. Quanta cura providenda sint atque servanda pabula vel frumenta
Ordo postulat, u t de commeatu pabuli frumentique dicatur. Saepius enim
penuria quam pugna consumit exercitum, et ferro saevior fames est. Deinde
reliquis casibus potest in tempore subveniri, pabulatio et annona in necessi
tate remedium non habent, nisi ante condantur. In omni expeditione unum
est et maximum telum, u t tibi sufficiat victus, hostes frangat inopia. Ante
igitur quam inchoetur bellum, de copiis expensisque sollers debet esse trac
tatus, u t pabula, frumentum ceteraeque annonariae species, quas a provin
cialibus consuetudo deposcit, maturius exigantur et in oportunis ad rem ge
rendam ac munitissimis locis amplior semper modus quam sufficit aggrege
tur. Quod si tributa deficiunt, prorogato auro comparanda sunt omnia.
Neque enim divitiarum secura possessio est, nisi armorum defensione serve
tur. Frequenter autem necessitas geminatur et obsidio saepe fit longior
quam putaris, cum adversarii etiam ipsi esurientes circumsidere non desi
nant quos fame sperant esse vincendos. Praeterea quicquid in pecore vel
quacumque fruge vinoque hostis inferens bellum ad victum suum poterit oc
cupare, non solum admonitis per edicta possessoribus sed etiam coactis per
electos exsecutores ad castella idonea et armatorum firmata praesidiis vel ad
tutissimas conferendum est civitates urgendique proviciales, u t ante irrup
tionem seque et sua moenibus condant. Reparatio etiam murorum torm en
torumque omnium ante curanda est. Nam si semel hostes praevenerint oc
cupatos, metu universa turbantur, et quae ex aliis urbibus petenda sunt in
terclusis itineribus denegantur. Sed fidelis horreorum custodia et erogatio
moderata consuevit sufficere pro copia, maxime si ab initio procuretur. Ce
terum sera parsimonia est tunc servare, cum deficit. In expeditionibus ar
duis per capita magis militum quam per dignitates ab antiquis praebebantur
annonae, ita u t post necessitatem eisdem a republica redderentur. Hieme
lignorum et pabuli, aestate aquarum vitanda est difficultas. Frumenti vero
et aceti vel vini nec non etiam salis omni tempore necessitas declinanda, ita
u t urbes atque castella ab his militibus, qui minus prompti inveniuntur in
acie, armis sagittis fustibalis, fundis etiam et saxis, onagris ballistisque de
fendantur. Praecipueque vitetur, ne adversariorum dolo atque periuriis de
cipiatur provincialium incauta simplicitas. Frequentius enim commercio
rum pacisque simulatio credulis quam arma nocuerunt. Qua ratione famem
collecti patiuntur hostes, dispersi vero crebris superventibus facile vincun
tur.
IIII. Quemadmodum oporteat provideri ne seditionem milites faciant

Interdum movet tum ultum ex diversis locis collectus exercitus et, cum pug
nare nolit, irasci se simulat, cur non ducatur ad bellum; quod hi praecipue
faciunt, qui in sedibus otiose delicateque vixerunt. Nam asperitate insoliti
laboris offensi, quem in expeditione necesse est sustinere, praeterea me
tuentes proelium qui armorum exercitia declinarant ad eiusmodi praecipi
tan tu r audaciam. Cui vulneri multiplex medicina consuevit opponi, u t dum
adhuc separati sunt et in sedibus suis, tribunorum vel vicariorum nec non
74
Liber III. 4-5
etiam principiorum ad omnem disciplinam artissima severitate teneantur

nihilque aliud nisi devotionem moderationemque custodiant, campicursio
nem, ut ipsi appellant, inspectionemque armorum, assidue faciant, nullis
commeatibus vacent, ad nomen, ad signa observare non desinant. Ad sagit
tas iaciendas, ad missibilia dirigenda, ad iactandos lapides vel funda vel ma
nu, ad arm aturae gestum, ad vectes pro similitudine gladiorum punctim cae-
simque feriendos multo die usque ad sudorem sunt frequentissime detinen
di, cursu etiam et saltu ad transm ittendas fossas nihilominus imbuendi. Seu
mare sive fluvius vicinus est sedibus, aestivo tempore ad natandum cogendi
sunt omnes, praeterea silvam caedere, iter per dumos et abrupta facere, ma
teriem dedolare, aperire fossam, occupare aliquem locum et, ne a contuber
nalibus detrudantur scutis, invicem obviantibus niti. Ita exercitati et eruditi
in sedibus milites, sive illi legionarii sive auxiliares sive equites fuerint, cum
ad expeditionem ex diversis convenerint numeris, aemulatione virtutis
proelium magis necesse habeant optare quam otium: nemo cogitat de tum ul
tu, qui fiduciam de arte vel viribus gerit. Dux autem esse debet attentus, ut
in omnibus legionibus sive auxiliis vel vexillationibus a tribunis, vicariis
principiisque, si qui turbulenti vel seditiosi sunt milites, non pro invidia sug-
gerentum sed pro rerum veritate cognoscat eosque prudentiori consilio seg
regatos a castris ad agendum aliquid, quod ipsis prope videatur optabile, aut
ad castella urbesque deputet muniendas atque servandas, tan ta subtilitate,
ut, cum abiciuntur, videantur electi. Numquam enim ad contumaciam pari
consensu multitudo prorumpit, sed incitatur a paucis, qui vitiorum sceleru
mque impunitatem sperant peccare cum plurimis. Quod si ferri medicinam
necessitas extrema persuaserit, rectius est more maiorum in auctores crimi
num vindicari, u t ad omnes metus, ad paucos poena perveniat. Laudabilio
res tamen duces sunt, quorum exercitum ad modestiam labor et usus insti
tuit, quam illi, quorum milites ad oboedientiam suppliciorum formido com
pellit.
V. Signorum militarium quanta sint genera

Multa quidem sunt ediscenda atque observanda pugnantibus, siquidem nul
la sit neglegentiae venia, ubi de salute certatur. Sed inter reliqua nihil magis
ad victoriam proficit quam monitis obtemperare signorum. Nam cum voce
sola inter proeliorum tum ultus regi multitudo non possit et cum pro necessi
tate rerum plura ex tempore iubenda atque facienda sint, antiquus omnium
gentium usus invenit, quomodo quod solus dux utile iudicasset per signa to
tus agnosceret et sequeretur exercitus. Tria itaque genera constat esse sig
norum, vocalia semivocalia muta. Quorum vocalia et semivocalia percipiun
tu r auribus, m uta vero referuntur ad oculos. Vocalia dicuntur quae voce hu
mana pronuntiantur, sicut in vigiliis vel in proelio pro signo dicitur, u t puta
'victoria' 'palma' 'virtus' 'Deus nobiscum' 'triumphus imperatoris' et alia,
quaecumque voluerit dare is, qui in exercitu habet maximam potestatem.
Sciendum tam en est ista vocabula cottidie debere variari, ne ex usu signum
hostes agnoscant et explorantes inter nostros versentur impune. Semivoca-
75
Liber III. 5-6
lia sunt quae per tubam aut cornu aut bucinam dantur. Tuba quae directa
est appellatur; bucina quae in semet aereo circulo flectitur; cornu quod ex
uris agrestibus, argento nexum, temperatum arte spirituque canentis flatus
emittit auditum. Nam indubitatis per haec sonis agnoscit exercitus, utrum
stare vel progredi an certe regredi oporteat, utrum longe persequi fugientes
an receptui canere. Muta signa sunt aquilae dracones vexilla flammulae tu
fae pinnae; quocumque enim haec ferri iusserit ductor, eo necesse est
signum suum comitantes milites pergant. Sunt et alia m uta signa, quae dux
belli in equis aut indumentis et in ipsis armis, u t dinoscatur hostis, praecipit
custodiri; praeterea manu aliquid vel flagello more barbarico vel certe mota,
qua utitur, veste significat. Quae omnia in sedibus itineribus, in omni exer
citatione castrensi universi milites et sequi et intellegere consuescant. Con
tinuus enim usus necessarius videtur in pace eius rei, quae in proelii confu
sione servanda sit. Item mutum et commune signum est, quotiens proficis
cente turba excitatus pulvis ad similitudinem nubium surgit hostiumque
prodit adventum; similiter si divisae sint copiae, per noctem flammis, per
diem fumo significant sociis quod aliter non potest nuntiari. Aliquanti in
castellorum aut urbium turribus appendunt trabes, quibus aliquando erec
tis aliquando depositis indicant quae geruntur.
VI. Quanta sit servanda cautela cum vicinis hostibus movetur exercitus
Qui rem militarem studiosius didicerunt, asserunt plura in itineribus quam
in ipsa acie pericula solere contingere. Nam in conflictu arm ati sunt omnes
et hostem comminus vident et ad pugnandum animo veniunt praeparati; in
itinere minus armatus minusque attentus est miles et superventus impetu
vel fraude subsessae repente turbatur. Ideo omni cura omnique diligentia
providere dux debet, ne proficiscens patiatur incursum vel facile ac sine
damno repellat illatum. Primum itineraria omnium regionum, in quibus
bellum geritur, plenissime debet habere perscripta, ita u t locorum intervalla
non solum passuum numero sed etiam viarum qualitate perdiscat, compen
dia deverticula montes flumina ad fidem descripta consideret, usque eo, ut
sollertiores duces itineraria provinciarum, in quibus necessitas gerebatur,
non tantum adnotata sed etiam picta habuisse firmentur, u t non solum con
silio mentis verum aspectu oculorum viam profecturus eligeret. Ad hoc a
prudentioribus et honoratis ac locorum gnaris separatim debet universa pe
rquirere et veritatem colligere de pluribus, praeterea sub periculo eligenda
rum viarum duces idoneos scientesque praecipere eosque custodiae manci
pare addita poenae ostentatione vel praemii. E runt enim utiles, cum intelle
gant nec fugiendi sibi copiam superesse et fidei praemium ac perfidiae para
ta supplicia. Providendum quoque, u t sapientes exercitatique quaerantur,
ne duorum aut trium error discrimen pariat universis; interdum autem im
perita rusticitas plura promittit et credit se scire quae nescit. Sed cautelae
caput est, ut, ad quae loca vel quibus itineribus sit profecturus exercitus, ig
noretur; tutissimum namque in expeditionibus creditur facienda nesciri. Ob
hoc veteres Minotauri signum in legionibus habuerunt, ut, quemadmodum
76
Liber III. 6
ille in intimo et secretissimo labyrintho abditus perhibetur, ita ducis consi

lium semper esset occultum. Securum iter agitur quod agendum hostes mi
nime suspicantur. Verum, quia exploratores altrinsecus missi profectionem
suspicionibus vel oculis deprehendunt et interdum transfugae proditore
sque non desunt, quemadmodum occurri ingruentibus debeat, intimetur.
Dux cum agmine exercitus profecturus fidelissimos argutissimosque cum
equis probatissimis m ittat, qui loca, per quae iter faciendum est, in progres
su et a tergo, dextra laevaque perlustrent, ne aliquas adversarii moliantur
insidias. Tutius autem operantur exploratores noctibus quam diebus. Nam
quodammodo ipse sui proditor invenitur cuius speculator fuerit ab adversa
riis comprehensus. Primi ergo equites iter arripiant, deinde pedites, impedi
m enta sagmarii calones vehiculaque in medio collocentur, ita u t expedita
pars peditum et equitum subsequatur. Nam ambulantibus interdum qui
dem a fronte, sed frequentius a tergo superventus infertur. A lateribus
quoque pari armatorum manu impedimenta claudenda sunt; nam insidiato
res alii in alio loco impulsant, transversos frequenter incursant. Illud tamen
praecipue servandum est, u t ea pars, ad quam hostis venturus creditur, op
positis lectissimis equitibus et levi arm atura nec non etiam peditibus sagit
tariis muniatur. Quod si undique circumfunduntur inimici, undique debent
praeparata esse subsidia. Ne vero repentinus tum ultus amplius noceat, ante
commonendi sunt milites, u t parati sint animo, u t arma in manibus ha
beant: in necessitate subita conterrent, provisa non solent esse formidini.
Antiqui diligentissime praecavebant, ne a calonibus interdum vulneratis in
terdum timentibus et sagmariis clamore pavefactis pugnantes milites turba
rentur, ne dispersi longius aut conglobati amplius quam expedit impedirent
suos hostibusque prodessent. Et ideo ad exemplum militum etiam impedi
menta sub quibusdam signis ordinanda duxerunt. Denique ex ipsis caloni
bus, quos galearios vocant, idoneos ac peritos usu legebant, quos non am
plius quam ducentis sagmariis puerisque praeficerent. Hisque vexilla da
bant, u t scirent, ad quae signa deberent impedimenta colligere. Sed propug
natores ab impedimentis laxamento aliquo dividuntur, ne constipati laedan
tu r in proelio. Ambulante exercitu, u t locorum varietas evenerit, ita defen
sionis ratio variatur. Nam in campis patentibus equites magis solent impug
nare quam pedites; at vero in locis silvestribus vel montuosis sive palustri
bus pedestres magis formidandae sunt copiae. Illudque vitandum, ne per
neglegentiam aliis festinantibus aliis tardius incedentibus interrum patur
acies aut certe tenuetur; continuo enim hostes interpellata pervadunt. Prae
ponendi ergo sunt exercitatissimi campidoctores vicarii vel tribuni, qui alac
riores retardent et pigrius incedentes accelerare compellant. Nam qui mul
tum praecesserint, superventu facto non tam redire quam effugere cupiunt.
Qui vero extremi sunt, deserti a suis vi hostium et propria desperatione su
perantur. Sciendum etiam, quod adversarii in his locis, quae sibi oportuna
intellegunt, subsessas occultius collocant vel aperto Marte impetum faciunt.
Sed ne secreta noceant, ducis praestat industria, quem omnia prius convenit
explorare; deprehensa vero subsessa, si circumveniatur utiliter, plus pericu-
77
Liber III. 6-7
li sustinet quam parabat inferre. Aperta autem vis si praeparetur in monti

bus, altiora loca praemissis sunt praesidiis occupanda, u t hostis, cum adve
nerit, reperiatur inferior nec audeat obviare, cum tam a fronte quam supra
caput suum cernat armatos. Quod si angustae sunt viae, sed tamen tutae,
melius est praecedere cum securibus ac dolatoriis milites et cum labore vias
aperire quam in optimo itinere periculum sustinere. Praeterea nosse debe
mus hostium consuetudinem, utrum nocte an incipiente die an hora refi
ciendi lassis supervenire consueverint, et id vitare, quod illos facturos puta
mus ex more. Iam vero utrum peditibus an equitibus, utrum contatis an sa
gittariis amplius valeant, utrum numero hominum an armorum munitione
praecellant, scire nos convenit et ordinare quod nobis utile, illis docetur ad
versum, tractare quoque, per diem an per noctem iter expediat inchoari,
quanta locorum intervalla sint, ad quae cupimus properare, ne aestate
aquae penuria obsit euntibus, ne hieme difficiles aut inviae occurrant palu
des maioresque torrentes et impedito itinere circumveniatur exercitus, priu
squam ad destinata perveniat. Ut nostra commoditas est sapienter ista vita
re, ita, si adversariorum imperitia vel dissimulatio occasionem nobis dederit,
non oportet omitti, sed explorare sollicite verum, proditores ac transfugas
invitare, ut, quid hostis moliatur in praesenti vel in futurum, possimus ag
noscere, paratisque equitibus ac levi arm atura ambulantes eosdem vel pabu
la victumque quaerentes improviso terrore decipere.
VII. Quemadmodum flumina quae maiora sunt transeantur

In transitu fluviorum gravis molestia neglegentibus frequenter emergit.
Nam si aqua violentior fuerit aut alveus latior, impedimenta pueros et ipsos
interdum ignaviores solet mergere bellatores. Ergo explorato vado duae
acies equitum electis animalibus ordinantur intervallis competentibus sepa
ratae, u t per medium pedites et impedimenta transeant. Nam acies superior
aquarum impetum frangit, inferior qui rapti subversique fuerint colligit
atque transponit. At cum altior fluctus nec peditem nec equitem patitur, si
per plana decurrat, ductis multifariam spargitur fossis divisusque facile
transitur. Navigeri vero amnes stilis fixis ac superpositis tabulatis pervii
fiunt vel certe tumultuario opere colligatis inanibus cupis additisque trabi
bus transitum praebent. Expediti vero equites fasces de cannis aridis vel ul
va facere consuerunt, super quos loricas et arma, ne udentur, imponunt; ipsi
equique natando transeunt colligatosque secum fasces pertrahunt loris. Sed
commodius repertum est, ut monoxylos, hoc est paulo latiores scafulas ex
singulis trabibus excavatas, pro genere ligni et subtilitate levissimas, car
pentis secum portet exercitus, tabulatis pariter et clavis ferreis praeparatis.
Ita absque mora constructus pons et funibus, qui propterea habendi sunt,
vinctus lapidei arcus soliditatem praestat in tempore. Sed instantes adversa
rii ad transitus fluminum insidias vel superventus facere consuerunt. Ob
quam necessitatem in utraque ripa collocantur arm ata praesidia, ne alveo
interveniente divisi opprimantur ab hostibus. Cautius tamen est sudes ex
utraque parte praefigere ac sine detrimento, si qua vis illata fuerit, sustine-
78
Liber III. 7-8
re. Quod si pons non tantum ad transitum sed etiam ad recursum et com
meatus necessarius fuerit, tunc in utroque capite percussis latioribus fossis
aggereque constructo defensores milites debet accipere, a quibus tamdiu te
neatur, quamdiu locorum necessitas postulat.
VIII. Quemadmodum castra debeant ordinari

Consequens videtur, itineris observatione descripta ad castrorum, in quibus
manendum est, venire rationem. Non enim belli tempore ad stativa vel man
sionem civitas m urata semper occurrit, et incautum est plenumque discri
minis exercitum passim sine aliqua munitione considere, cum militibus ad
capiendum cibum occupatis, ad munera facienda dispersis facile nectantur
insidiae; postremo noctis obscuritas, necessitas somni, pascentium equorum
dispersio occasionem superventibus praestat. In metandis castris non suffi
cit locum bonum legere, nisi talis sit, ut alter eo non possit melior inveniri,
ne utilior praetermissus a nobis et ab adversariis occupatus apportet incom
modum. Cavendum quoque, ne per aestatem aut morbosa in proximo aut sa
lubris aqua sit longius, hieme, ne pabulatio desit aut lignum, ne subitis tem
pestatibus campus, in quo manendum est, soleat inundari, ne sit in abruptis
ac deviis et circumsedentibus adversariis difficilis praestetur egressus, ne ex
superioribus locis missa ab hostibus in eum tela perveniant. Quibus caute
studioseque provisis, pro necessitate loci vel quadrata vel rotunda vel trigo
na vel oblonga castra constitues, nec utilitati praeiudicat forma, tamen pul
chriora creduntur quibus ultra latitudinis spatium tertia pars longitudinis
additur. Ita autem ab agrimensoribus podismum mensurae colligi oportet,
u t ad quantitatem concludatur exercitus. Nam propugnatores angusta con
stipant et ultra quam convenit latiora diffundunt. Tribus autem modis defi
niunt castra muniri posse. Primum in unius noctis transitum et itineris oc
cupationem leviorem, cum sublati caespites ordinantur et aggerem faciunt,
supra quem valli, hoc est sudes vel tribuli lignei, per ordinem digeruntur.
Caespes autem circumciditur ferramentis, qui herbarum radicibus continet
terram; fit altus semissem pedem, latus pedem, longus pedem semis. Quod si
terra solutior fuerit, u t ad similitudinem lateris caespes non possit abscidi,
tunc opere tum ultuario fossa percutitur, lata pedes quinque, alta tres, cui
intrinsecus agger excrescit, u t sine metu securus requiescat exercitus. Stati
va autem castra aestate vel hieme, hoste vicino, maiore cura ac labore fir
mantur. Nam singulae centuriae, dividentibus campidoctoribus et princi
piis, accipiunt pedaturas et scutis vel sarcinis suis in orbem circa propria sig
na dispositis cincti gladio fossam aperiunt latam aut novem aut undecim aut
tredecim pedibus vel, si maior adversariorum vis metuitur, pedibus decem et
septem - imparem enim numerum observari moris est -; tum saepibus ductis
vel interpositis stipitibus ramisque arborum, ne terra facile dilabatur, agger
erigitur; supra quem ad similitudinem muri et pinnae et propugnacula com
ponuntur. Opus vero centuriones decempedis metiuntur, ne minus foderit
aut erraverit alicuius ignavia, et tribuni circumeunt nec ante discedunt qui
strenui sunt quam fuerint universa perfecta. Ne tamen aliquis superventus
79
Liber III. 8-9
laborantibus fiat, omnes equites et pars peditum, quae non operatur privile
gio dignitatis, ante fossam in procinctu arm ata consistit et ingruentes repel
lit inimicos. Prima igitur signa locis suis intra castra ponuntur, quia nihil est
venerabilius eorum maiestate militibus, duci praetorium eiusque comitibus
praeparatur, tribunis tabernacula collocantur, quibus per contubernales de
putatos ad munera aqua, lignum et pabula ministrantur. Tunc pro gradu le
gionibus et auxiliis, equitibus et peditibus loca, in quibus papiliones tendant,
deputantur in castris, ac de singulis centuriis quaterni equites et quaterni
pedites excubitum noctibus faciunt. Et quia impossibile videbatur in specu
lis vigilantes singulos permanere, ideo in quattuor partes ad clepsydram
sunt divisae vigiliae, ut non amplius quam tribus horis nocturnis necesse sit
vigilare. A tubicine omnes vigiliae committuntur et finitis horis a cornicine
revocantur. Idoneos tam en tribuni et probatissimos eligunt, qui circumeant
vigilias et renuntient, si qua emerserit culpa, quos circumitores appellabant;
nunc militiae factus est gradus et circitores vocantur. Sciendum tamen est
equites extra vallum nocturnas excubias facere debere. Per diem autem cas
tris positis alii mane alii post meridiem propter fatigationem hominum
equorumque agrarias faciunt. Inter praecipua convenit ducem providere, si
ve in castris sive in civitate consistat, ut animalium pascua, subvectio fru
menti ceterarumque specierum, aquatio lignatio pabulatio secura ab hos
tium reddatur incursu. Quod aliter non potest evenire nisi per loca idonea,
qua nostrorum ambulat commeatus, praesidia disponantur, sive illae civita
tes sint sive castella murata. Quod si non reperitur antiqua munitio, oportu-
nis locis circumdata maioribus fossis tum ultuaria castella firmantur. Nam a
castris diminutivo vocabulo sunt nuncupata castella. Intra quae in agrariis
aliquanti pedites equitesque degentes tutum iter commeantibus praestant.
Difficile enim hostis ad ea loca audet accedere, in quibus a fronte et a tergo
novit adversarios commorari.
IX. Quae et quanta consideranda sint u t intellegatur utrum

superventibus et insidiis an publico debeat Marte confligi
Quisquis hos artis bellicae commentarios ex probatissimis auctoribus bre
viatos legere dignabitur, quam primum rationem proelii depugnandique cu
pit audire praecepta. Sed conflictus publicus duarum aut trium horarum
certamine definitur, post quem partis eius, quae superata fuerit, spes omnes
intercidunt. Ideo omnia ante cogitanda sunt, ante temptanda, ante facienda
sunt quam ad ultimum veniatur abruptum. Boni enim duces non aperto
Marte proelium, in quo est commune periculum, sed ex occulto semper at
tem ptant, u t integris suis, quantum possunt, hostes interim ant vel certe ter
reant, in qua parte quae necessaria admodum sunt ab antiquis reperta per
scribam. Praecipua ars et utilitas ducis est, u t adhibitis ex universo exercitu
scientibus belli et sapientibus viris de suis et hostium copiis saepius tractet,
omni, quae plurimam nocet, adulatione summota, utrum maiorem nume
rum pugnatorum ipse an hostes habeant, utrum ipsius an adversariorum
homines magis arm ati sint et muniti, qui magis exercitati, qui sint in neces-
80
Liber III. 9
sitatibus fortiores. Quaerendum etiam, u tra pars equites, u tra pedites ha
beat meliores, sciendumque in peditibus vel maxime consistere robur exerci
tus; et inter ipsos equites, qui contatis, qui sagittariis antecedat, quis plures
loricas induat, quis utiliores equos adduxerit; postremo loca ipsa, in quibus
pugnandum est, utrum inimicis an nobis videantur accommoda; - nam si
equitatu gaudemus, campos debemus optare, si pedite, loca eligere angusta,
fossis paludibus vel arboribus impedita, et aliquotiens montuosa -; cui magis
victus abundet aut desit; nam fames, u t dicitur, intrinsecus pugnat et vincit
saepius sine ferro. Vel maxime autem tractandum est, utrum expediat ne
cessitatem protrahi an celerius dimicari; interdum enim sperat adversarius
expeditionem cito posse finiri et, si dilatus fuerit in longum, aut penuria ma
ceratur aut desiderio suorum revocatur ad propria aut nihil magnum faciens
per desperationem abire compellitur. Tum fracti labore et taedio plurimi de
serunt, aliquanti produnt, aliquanti se tradunt, quia adversis rebus rarior fi
des est et nudari incipit qui copiosus advenerat. Ad rem pertinet, qualis ipse
adversarius vel eius comites optimatesque sint, nosse, utrum temerarii an
cauti, audaces an timidi, scientes artem bellicam vel ex usu an temere pug
nantes; quae gentes cum his fortes, quae ignavae sint; nostra auxilia cuius fi
dei quarumque sint virium; quos animos illius copiae, quos habeat noster
exercitus; quae pars sibi magis victoriam repromittat. Eiusmodi enim cogi
tationibus virtus augetur aut frangitur. Desperantibus autem crescit auda
cia adhortatione ducis et, si nihil ipse timere videatur, crescit animus, si ex
insidiis vel occasione aliquid fortiter feceris, si hostibus adversae res coepe
rint evenire, si vel infirmiores aut minus armatos ex inimicis potueris supe
rare. Cavendum enim est, ne dubitantem formidantemque exercitum ad
pugnam publicam aliquando producas. Interest, utrum tirones an veteres
milites habeas, et utrum ante breve tempus in expeditionibus fuerint an an
nos aliquos in pace durarint; nam pro tironibus accipiendi sunt qui pugnare
longo tempore desierunt. Sed cum legiones auxilia vel equites ex diversis ad
venerint locis, dux optimus et separatim singulos numeros per tribunos elec
tos, quorum scitur industria, ad omnia genera exercere debet armorum et
post in unum collectos quasi depugnaturos conflictu publico exercebit ipse
saepius temptabitque, quid artis possint habere, quid virium, quemadmo
dum sibi ipsi consentiant, utrum ad tubarum monita, ad signorum indicia,
ad praecepta vel nutum suum diligenter obtemperent. Si errant in aliquibus,
exerceantur atque doceantur, quamdiu possint esse perfecti. Si vero in cam
picursione, in sagittando, in iaculando, in ordinanda acie ad plenum fuerint
eruditi, ne sic quidem temere sed occasione capta ad publicam ducendi sunt
pugnam; sed ante minoribus proeliis imbuendi. Dux itaque vigilans sobrius
prudens, tamquam de civili causa inter partes iudicaturus, adhibito consilio
de suis et adversarii copiis iudicet. Et si multis rebus superior invenitur,
oportunum sibi non differat inire conflictum. Si vero adversarium intellegit
fortiorem, certamen publicum vitet; nam pauciores numero et inferiores vi
ribus superventus et insidias facientes sub bonis ducibus reportaverunt sae
pe victoriam.
81
Liber III. 10
X. Quid oporteat fieri si quis desuetum a pugna exercitum habeat vel

tironem
Omnes artes omniaque opera cottidiano usu et iugi exercitatione proficiunt.
Quod si in parvis verum est, quanto magis decet in maximis custodiri. Quis
autem dubitet artem bellicam rebus omnibus esse potiorem, per quam liber
tas retinetur et dignitas, propagantur provinciae, conservatur imperium?
Hanc quondam relictis doctrinis omnibus Lacedaemonii et postea coluere
Romani; hanc solam hodieque barbari putant esse servandam; cetera omnia
aut in hac arte consistere aut per hanc assequi se posse confidunt; haec dimi
caturis est necessaria, per quam vitam retineant et victoriam consequantur.
Dux ergo, cui tantae potestatis insignia tribuuntur, cuius fidei atque virtuti
possessorum fortunae, tutelae urbium, salus militum, reipublicae creditur
gloria, non tantum pro universo exercitu sed etiam pro singulis contuberna
libus debet esse sollicitus. Si quid enim illis eveniat in bello, et ipsius culpa et
publica videatur iniuria. Ergo si tironem vel diu armis desuetum exercitum
ducit, singularum legionum sive auxiliorum nec non etiam vexillationum vi
res animos consuetudinem diligenter exploret. Sciat etiam, si potest fieri,
nominatim, quis comes, quis tribunus, quis domesticus, quis contubernalis
quantum possit in bello; auctoritatem severitatemque maximam sumat, om
nes culpas militares legibus vindicet, nulli errantium credatur ignoscere, in
diversis locis, in diversis occasionibus omnium experimenta praecipiat. His,
ut oportet, curatis, cum dispersi ad praedandum securi oberrant hostes, tu
nc probatos equites sive pedites cum tironibus aut inferioribus mittat, u t ex
occasione fusis inimicis et illis peritia et reliquis crescat audacia. Ad transi
tus fluviorum, ad praecipitia montium, ad silvarum angustias, ad paludum
aut viarum difficultatem superventus nullo sciente disponat atque ita iter
suum temperet, u t cibum capientes aut dormientes aut vacantes certe, secu
ros inermes discalciatos, destratis equis, nihil suspicantes ipse paratus inva
dat, quatenus in huiusmodi certaminibus sui fiduciam colligant. Nam qui
ante longum tempus aut omnino numquam viderunt homines vulnerari vel
occidi, cum primum aspexerint, perhorrescunt et pavore confusi de fuga ma
gis quam de conflictu incipiunt cogitare. Praeterea si excurrant adversarii,
longo itinere fatigatos aggrediatur et ultimos vel certe insperatos superve
niat; eos etiam, qui longe a suis aut pabuli aut praedae gratia commorantur,
subito occupet cum delectis. Illa enim ante temptanda sunt, quae si male
cesserint, minus noceant, si bene, plurimum prosint. Inter hostes discordia
rum serere causas sapientis est ducis. Nulla enim quamvis minima natio po
test ab adversariis perdeleri, nisi propriis simulatibus se ipsa consumpserit.
Nam civile odium ad inimicorum perniciem praeceps est, ad utilitatem suae
defensionis incautum. Unum illud est in hoc opere praedicendum, u t nemo
desperet fieri posse quae facta sunt. Dicat aliquis: Multi anni sunt, quibus
nullus fossa aggere valloque mansurum circumdat exercitum. Respondebi
tur: Si fuisset ista cautela, nihil nocturni aut diurni superventus hostium
nocere potuissent. Persae imitantes Romanos ductis fossis castra consti
tuunt, et, quia harenosa sunt prope omnia, saccos, quos inanes portaverant,
82
Liber III. 10-11
ex pulverulenta, quae effoditur, terra complent eorumque cumulo aggerem

faciunt. Omnes barbari carris suis in orbem conexis ad similitudinem castro
rum securas a superventibus exigunt noctes. Veremur, ne discere nequea
mus quae a nobis alii didicerunt? Haec ex usu librisque antea servabantur,
sed omissa diu nemo quaesivit, quia vigentibus pacis officiis procul aberat
necessitas belli. Sed ne impossibile videatur reparari disciplinam, cuius usus
intercidit, doceamur exemplis. Apud veteres ars militaris in oblivionem sae
pius venit, sed prius a libris repetita est, postea ducum auctoritate formata.
Scipio Africanus sub aliis imperatoribus Hispanienses exercitus frequenter
victos accepit; hos disciplinae regula custodita omni opere fossisque facien
dis ita diligenter exercuit, ut diceret fodientes luto inquinari debere qui ma
dere hostium sanguine noluissent. Cum ipsis denique Numantinos capta ci
vitate sic concremavit, u t nullus evaderet. Metellus in Africa Albino impe
rante subiugatum accepit exercitum, quem ita emendavit veteribus institu
tis, ut postea eos, a quibus sub iugum missi fuerant, superarent. Cimbri Cae
pionis et Mallii legiones intra Gallias debellarunt; quarum reliquias cum
Gaius Marius suscepisset, ita erudivit scientia et arte pugnandi, u t innume
rabilem multitudinem non solum Cimbrorum sed etiam Teutonum et Am-
bronum publico Marte deleret. Facilius autem est ad virtutem novos imbue
re quam revocare perterritos.
XI. Quae ipso die procuranda sint quo publica committitur pugna
Praemissis levioribus artibus belli ad publici conflictus incertum et ad fata
lem diem nationibus ac populis ratio disciplinae militaris invitat. Nam in
eventu aperti Martis victoriae plenitudo consistit. Hoc ergo tempus est, quo
tanto magis duces debent esse solliciti, quanto maior speratur diligentibus
gloria et maius periculum comitatur ignavos, in quo momento peritiae usus,
pugnandi doctrina consiliumque dominatur. Veteribus saeculis mos fuit
parco cibo curatos milites ad certamen educere, u t audaciores sumpta esca
redderet et longiore conflictu non fatigarentur inedia. Praeterea observan
dum est praesentibus hostibus, sive ex castris sive ex civitate producas ad
proelium, ne, dum per angusta portarum particulatim procedit exercitus, a
collectis et paratis debilitetur inimicis. Ideoque providendum est, u t ante
omnes milites egrediantur portas et aciem construant quam hostis adveniat.
Quod si intra civitatem manentibus paratus advenerit, aut differatur egres
sus aut certe dissimuletur, ut, cum adversarii insultare coeperint his, quos
non putant exituros, cum ad praedam aut ad redeundum converterint ani
mum, cum ordines solverint, tunc illis stupentibus lectissimi quique pro
rum pant et conferti aggrediantur ignaros. Observatur autem, ne longo spa
tio fatigatum militem neve lassos post cursum equos ad publicum proelium
cogas; multum virium labore itineris pugnaturus amittit. Quid faciet, qui ad
aciem marcidus adventat? Hoc et veteres declinarunt et superiore vel nostra
aetate, cum Romani duces per imperitiam non cavissent, ne quid amplius di
cam, exercitus perdiderunt. Impar enim condicio est lassum cum requieto,
sudantem cum alacri, currentem cum eo, qui steterit, subire conflictum.
83
Liber III. 12-14
XII. Investigandum quid sentiant milites pugnaturi

Ipsa die, qua certaturi sunt milites, quid sentiant, diligenter explora. Nam
fiducia vel formido ex vultu verbis incessu motibus cernitur. Ne confidas sa
tis, si tiro proelium cupit; inexpertis enim dulcis est pugna; et noveris te
oportere differre, si exercitati bellatores m etuunt dimicare. Monitis tamen
et adhortatione ducis exercitui virtus accrescit et animus, praecipue si futuri
certaminis talem acceperint rationem, qua sperent se facile ad victoriam
perventuros. Tunc inimicorum ignavia vel error ostendendus est, vel, si ante
a nobis superati sunt, commemorandum. Dicenda etiam quibus militum
mentes in odium adversariorum ira et indignatione moveantur. Animis pae
ne omnium hominum hoc naturaliter evenit, u t trepident, cum ad conflic
tum hostium venerint. Sine dubio autem infirmiores sunt quorum mentes
ipse confundit aspectus; sed hoc remedio formido lenitur, si, antequam dimi
ces, frequenter exercitum tuum locis tutioribus ordines, unde et videre hos
tem et agnoscere consuescant. Interdum audeant aliquid ex occasione: aut
fugent aut interim ant inimicos; mores adversariorum, arma, equos recog
noscant. Nam quae ex usu sunt non timentur.
XIII. Quemadmodum idoneus locus eligatur ad pugnam

Bonum ducem convenit nosse magnam partem victoriae ipsum locum, in
quo dimicandum est, possidere. Elabora ergo, u t conserturus manum pri
mum auxilium captes ex loco, qui tanto utilior iudicatur, quanto superior
fuerit occupatus. In subiectos enim vehementius tela descendunt, et maiore
impetu obnitentes pars altior pellit. Qui adverso nititur clivo, duplex subit
cum loco et hoste certamen. Sed illa distantia est, quod, si de peditibus tuis
victoriam speras contra equites hostium, loca aspera inaequalia montuosa
debes eligere, si vero de equitibus tuis contra adversarii pedites victoriam
quaeris, sequi debes paulo quidem editiora loca, sed plana atque patentia,
neque silvis neque paludibus impedita.
X IIII. Quemadmodum acies debeat ordinari u t in conflictu reddatur

invicta
Ordinaturus aciem tria debet ante prospicere, solem pulverem ventum.
Nam sol ante faciem eripit visum, ventus contrarius tu a inflectit ac depri
mit, hostium adiuvat tela, pulvis a fronte congestus oculos implet et claudit.
Haec momento eo, quo acies ordinantur, etiam imperiti vitare solent, sed du
ci provido cavendum est in futurum, ne post paululum accedente die noceat
solis m utata conversio, ne ventus adversus hora solita eo pugnante nasca
tur. Ita ergo constituantur ordines, u t haec post occipitium nostrum sint et,
si potest fieri, adversariorum impetant faciem. - Acies dicitur exercitus in
structi frons quae adversum hostem spectat. Haec in pugna publica, si sa
pienter disponitur, plurimum iuvat, si imperite, quamvis optimi bellatores
sint mala ordinatione franguntur. Instructionis lex est, u t in primo exercita
ti et veteres milites collocentur, quos antea principes vocabant, in secundo
ordine circumdati catafractis sagittarii et optimi milites cum spiculis vel lan-
84
Liber III. 14-15
ceis ordinentur, quos prius hastatos vocabant. Singuli autem arm ati in di
rectum ternos pedes inter se occupare consuerunt, hoc est, in mille passibus
mille sescenti sexaginta sex pedites ordinantur in longum, u t nec acies inter
luceat et spatium sit arm a tractandi; inter ordinem autem et ordinem a ter
go in latum sex pedes distare voluerunt, u t haberent pugnantes spatium ac
cedendi atque recedendi; vehementius enim cum saltu cursuque tela mit
tuntur. In his duobus ordinibus et aetate maturi et usu confidentes et muni
ti etiam gravioribus armis collocantur. Hi enim ad vicem muri nec cedere
nec sequi aliquando cogendi sunt, ne ordines turbent, sed venientes adversa
rios excipere et stando pugnandoque repellere vel fugare. Tertius ordo dis
ponitur de arm aturis velocissimis, de sagittariis iuvenibus, de bonis iacula-
toribus, quos antea ferentarios nominabant. Quartus item ordo construitur
de scutatis expeditissimis, de sagittariis iunioribus, de his, qui alacriter ve
rutis vel mattiobarbulis, quas plumbatas nominant, dimicant, qui diceban
tu r levis arm atura. Sciendum ergo est stantibus duobus primis ordinibus
tertium et quartum ordinem ad provocandum cum missilibus et sagittis pri
mo loco semper exire. Qui si hostes in fugam vertere potuerint, ipsi cum
equitibus persequuntur; sin vero ab hostibus pulsi fuerint, redeunt ad pri
mam ac secundam aciem et inter ipsos recipiunt se ad loca sua. Prim a autem
et secunda acies, cum ad spathas et ad pila, u t dicitur, ventum fuerit, totum
sustinet bellum. In quinta acie ponebantur interdum carroballistae et ma
nuballistarii fundibulatores funditores. Fundibulatores sunt qui fustibalis
lapides iaciunt. Fustibalus fustis est longus pedibus quattuor, cui per me
dium ligatur funda de corio et utraque manu impulsus prope ad instar onag
ri dirigit saxa. Funditores sunt qui fundis lino vel saetis factis - has enim di
cunt esse meliores - contorto circa caput brachio dirigunt saxa. Quibus scuta
deerant, sive lapidibus manu iactis sive missibilibus in hoc ordine dimica
bant, quos accensos tamquam iuniores et postea additos nominabant.
Sextus ordo post omnes a firmissimis et scutatis et omni genere armorum
munitis bellatoribus tenebatur; quos antiqui triarios appellabant. Hi, ut
requieti et integri acrius invaderent hostes, post ultimas acies sedere con
sueverant. Si quid enim primis ordinibus accidisset, de horum viribus repa
rationis spes tota pendebat.
XV. Ratio podismi quantum spatium in acie inter singulos homines in

longum vel inter singulos ordines in latum debeat custodiri
Explanato, qualiter debeant acies instrui, nunc podismum mensuramque ip
sius ordinationis exponam. In mille passibus campi una acies mille sescentos
sexaginta sex suscipiet pedites, propterea quia singuli pugnatores ternos oc
cupant pedes. Quod si sex acies in mille passibus campi volueris ordinare,
novem milia nongenti nonaginta sex pedites sunt necessarii. Si autem in te r
no hunc numerum volueris tendere, duo milia passuum comprehendit; sed
melius est plures acies facere quam militem exspargere. Senos pedes a tergo
inter singulas acies in latum diximus interpatere debere, et ipsi bellatores
stantes singulos obtinent pedes. Ideoque si sex acies ordinaveris, quadragin-
85
Liber III. 15-17
ta duo pedes in latum et mille passus in longum decem milium hominum te
nebit exercitus. Si autem in terno ordinare volueris, viginti unum pedes in
latum et duo milia passuum in longum decem milium tenebit exercitus. Ad
hanc rationem, sive viginti milia sive triginta milia peditum fuerint, iuxta
mensurae podismum sine aliqua dubitatione difficultatis poterunt ordinari,
nec dux fallitur, cum sciat, qui locus quantos capere possit armatos. Dicunt,
si angustior locus sit vel multitudo sufficiat, etiam in deno vel amplius acies
ordinari. Magis enim expedit, u t conferti pugnent quam longius separati;
nam si nimium fuerit acies tenuata, cito ab adversariis facta impressione
perrum pitur et nullum postea potest esse remedium . Qui autem numeri in
dextro cornu, qui in sinistro, qui in medio debeant ordinari, vel iuxta digni
tates eorum servatur ex more, vel certe pro qualitate hostium commutatur.
XVI. De equitibus ordinandis

Constructa acie peditum equites ponuntur in comibus, ita u t loricati omnes
et contati iuncti sint peditibus, sagittarii autem vel qui loricas non habent
longius evagentur. A fortioribus namque equitibus peditum protegenda
sunt latera et a velocioribus atque expeditis hostium cornua superfundenda
atque turbanda. Scire dux debet, contra quos drungos, hoc est globos, hos
tium quos equites oporteat poni. Nam nescio qua occulta ratione, immo pae
ne divina, alii contra alios dimicant melius, et qui fortiores vicerant ab infe
rioribus saepe vincuntur. Quod si equites impares fuerint, more veterum ve
locissimi cum scutis levibus pedites ad hoc ipsum exercitati isdem miscendi
sunt, quos expeditos velites nominabant. Quo facto quamvis fortissimi equi
tes hostium evenerint, tamen adversum mixtum agmen pares esse non pos
sunt. Unum hoc remedium omnes duces veteres invenerunt, u t assueface
rent iuvenes currentes egregie et inter binos equites singulos ex his pedites
collocarent cum levioribus scutis gladiis atque missibilibus.
XVII. De subsidiis quae post aciem collocantur

Sed optima ratio est et ad victoriam plurimum confert, u t lectissimos de pe
ditibus equitibus cum vicariis, comitibus tribunisque vacantibus habeat dux
post aciem praeparatos, alios circa cornua alios circa medium, ut, sicubi hos
tis vehementer insistit, ne rum patur acies, provolent subito et suppleant lo
ca additaque virtute inimicorum audaciam frangant. Hoc primi Lacones in
venerunt, imitati sunt Carthaginienses, Romani postea ubique servarunt.
Hac dispositione nulla melior invenitur. Nam directa acies hoc solum agere
debet et potest, u t hostem repellat aut fundat. Si cuneus sit agendus aut for
fex, superfluos habere debebis post aciem, de quibus cuneum vel forficem fa
cias. Si ducenda sit serra, item ex abundantibus ducitur; nam si de loco suo
ordinatum militem transferre coeperis, universa turbabis. Si globus hos
tium separatus aut alam tuam aut partem aliquam urgere coeperit, nisi su
perfluos habeas, quos contra globum possis opponere, sive pedites sive equi
tes de acie tuleris, dum aha vis defendere, aha periculosius denudabis. Quod
si bellatorum tibi copia non abundat, melius est aciem habere breviorem,
86
Liber III. 17-19
dummodo in subsidiis colloces plurimos. Nam circa medias partes campi ex

peditibus bene armatis debes habere lectissimos, de quibus cuneum facias et
statim aciem hostium rumpas; circa cornua autem de contatis loricatisque
equitibus ad hoc reservatis et levi arm atura peditum alas hostium circumve
nire te convenit.
XVIII. In quo loco primus dux stare debeat in quo secundus in quo tertius
Dux, qui praecipuam sustinet potestatem, inter equites et pedites in parte
dextra stare consuevit. Hic enim locus est, in quo tota acies gubernatur, ex
quo rectus est liberque procursus. Ideo autem inter utrosque consistit, ut et
consilio regere et auctoritate tam equites quam pedites ad pugnam possit
hortari. Hic de equitibus supernumerariis mixtis peditibus expeditis adver
sariorum sinistrum cornu, quod contra ipsum stat, circumire debet et a te r
go semper urgere. Secundus dux in media acie ponitur peditum, qui eam sus
tentet et firmet. Hic fortissimos pedites et bene armatos de illis superfluis
secum habere debet, ex quibus aut ipse cuneum faciat et hostium aciem
rumpat aut, si adversarii cuneum fecerint, ipse forficem faciat, ut cuneo illi
possit occurrere. In sinistra parte exercitus tertius esse dux debet, satis bel
licosus et providus, quia sinistra pars difficilior est et velut manca in acie
consistit. Hic circa se bonos equites supernumerarios et velocissimos pedites
habere debet, de quibus sinistrum cornu semper extendat, ne circumvenia
tu r ab hostibus. Clamor autem, quem barritum vocant, prius non debet at
tolli, quam acies utraque se iunxerit. Imperitorum enim vel ignavorum est
vociferari de longe, cum hostes magis terreantur, si cum telorum ictu clamo
ris horror accesserit. Semper autem studere debes, u t prior instruas aciem,
quia ex arbitrio tuo potes facere quod tibi utile iudicas, cum nullus obsistit;
deinde et tuis auges confidentiam et adversariis fiduciam minuis, quia for
tiores videntur qui provocare non dubitant. Inimici autem incipiunt formi
dare, qui vident contra se acies ordinari. Hinc additur maximum commo
dum, quia tu instructus paratusque ordinantem et trepidum adversarium
praeoccupas. Pars enim victoriae est inimicum turbare, antequam dimices,
exceptis superventibus vel incursionibus repentinis ex occasione, quam nu-
mquam dux exercitatus amittit: nam in itineribus iam fatigatis, in flumi
num transgressione divisis, in paludibus occupatis, in iugis montium labo
rantibus, in campis exsparsis atque securis, in mansione dormientibus opor-
tunum proelium semper infertur, cum aliis negotiis occupatus hostis prius
interim atur quam praeparare se possit. Quod si cauti sint adversarii et insi
diarum nulla sit copia, tunc adversus praesentes scientes videntes aequa
condicione pugnatur.
x v n n . Quibus remediis virtuti vel dolis hostium resistatur in acie

Tamen ars belli non minus in hoc aperto conflictu quam in occultis fraudi
bus adiuvat eruditos. Cavendum vel maxime, ne ab ala cornuque sinistro,
quod saepius evenit, aut certe dextro, quod licet raro contingit, circumve
niantur tui a multitudine hostium aut a vagantibus globis, quos dicunt
87
Liber III. 19-20
drungos. Quod si acciderit, unum remedium est, u t alam cornuque replices

et rotundes, quatenus conversi tui sociorum terga defendant; sed in angulo
ipsius extremitatis fortissimi collocentur, quia ibi impetus amplior fieri con
suevit. Item adversus cuneum hostium certis resistitur modis. Cuneus dici
tu r multitudo peditum, quae iuncta cum acie primo angustior deinde latior
procedit et adversariorum ordines rumpit, quia a pluribus in unum locum
tela m ittuntur. Quam rem milites nominant caput porcinum. Contra quod
ordinatio ponitur, quam forficem vocant. Nam ex lectissimis militibus in V
litteram ordo componitur et illum cuneum excipit atque ex utraque parte
concludit, quo facto aciem non potest rumpere. Item serra dicitur quae ab
strenuis directa ante frontem opponitur hostibus, u t turbata acies repare
tur. Globus autem dicitur qui a sua acie separatus vago superventu incursat
inimicos, contra quem alter populosior vel fortior im m ittitur globus. Obser
vandum quoque, ne sub tempore, quo iam committitur pugna, velis ordines
commutare aut de locis suis aliquos numeros ad alia transferre. Statim enim
nascitur tum ultus atque confusio, et in imparatos conturbatosque facilius
hostis incumbit.
XX. Quot generibus pugna publica committatur et quomodo etiam qui

inferior numero et viribus est valeat obtinere
Depugnationum septem sunt genera vel modi, cum infesta ex utraque parte
signa confligunt. Una depugnatio est fronte longa quadro exercitu, sicut
etiam nunc et prope semper solet proelium fleri. Sed hoc genus depugnatio
nis periti armorum non optimum iudicant, quia, in prolixo spatio cum tendi
tu r acies, non aequalis semper campus occurrit, et si hiatus aliqui in medio
vel sinus aut curvatura fit, in eo loco acies frequenter irrum pitur. Praeterea,
si multitudine adversarius antecedit, a lateribus aut dextram aut sinistram
alam circumvenit. In quo periculum magnum est, nisi supernumerarios ha
beas, qui procurrant hostemque sustineant. Hoc genere solus debet conflige
re qui et plures et fortes habuerit bellatores, ut ex utroque cornu hostem cir
cumveniat et quasi in sinum sui concludat exercitus. Secunda depugnatio
est obliqua, plurimis melior. In qua si paucos strenuos loco idoneo ordinave
ris, etiam si multitudine hostium et virtute turberis, tamen poteris reporta
re victoriam. Huius talis est modus. Cum instructae acies ad congressum ve
niunt, tunc tu sinistram alam tuam a dextra adversarii longius separabis, ne
vel missibilia ad eam vel sagittae perveniant ; dextram autem alam tuam si
nistrae alae illius iunges et ibi primum inchoa proelium, ita u t cum equitibus
optimis et probatissimis peditibus sinistram partem illius, ad quam te iunxe-
ris, aggrediaris atque circumeas et detrudendo atque supercurrendo ad hos
tium terga pervenias. Quod si semel adversarios exinde pellere coeperis, ac
cedentibus tuis indubitatam victoriam consequeris et pars exercitus tui,
quam ab hoste submoveris, secura durabit. Ad similitudinem autem A litte
rae vel libellae fabrilis acies in hoc dimicandi genere componuntur. Quod si
tibi prior adversarius fecerit, illos, quos post aciem supernumerarios dixi
mus debere poni, tam equites quam pedites, ad sinistrum tuum colliges cor-
88
Liber III. 20
nu, et sic adversario resistes magnis viribus, ne arte pellaris. Tertia depug
natio est similis secundae, sed in hoc deterior, quod a sinistro cornu tuo cum
illius incipies dextro confligere. Nam quasi mancus impetus est eorum et
aperte cum difficultate aggrediuntur hostes qui in sinistro dimicant cornu.
Quod apertius explanabo. Si quando alam sinistram longe habueris melio
rem, tunc ei fortissimos equites peditesque coniunge et in congressu ipsam
primam applica ad alam hostium dextram, et quantum potes adversarii
dextram partem pellere et circumire festina. Tuam autem aliam exercitus
partem, in qua deteriores bellatores habere te nosti, a sinistra illius longissi
me separa, ne vel gladiis invadatur vel ad eam tela perveniant. In hoc genere
cavendum est, ne inimicorum cuneis transversa tu a acies elidatur. Hoc au
tem modo uno casu utiliter pugnabitur, si adversarius inferiorem dextrum
cornum habuerit et tu longe fortiorem sinistram. Q uarta depugnatio talis
est. Cum ordinaveris aciem, ante quadringentos vel quingentos passus
quam ad hostem pervenias non sperante eo subito ambas alas tuas incitare
te convenit, u t ex utroque cornu improvisos hostes vertas in fugam et cele
rius victoriam consequaris. Sed hoc genus certaminis, licet cito superet, si
exercitatos fortissimosque produxerit, tamen periculosum est, quia mediam
aciem suam qui sic dimicat nudare compellitur et in duas partes exercitum
separare. Et si primo impetu victus non fuerit inimicus, habet occasionem,
qua invadat et divisa cornua et mediam aciem destitutam. Quinta depugna
tio est quartae similis, sed hoc unum amplius habet, quod levem arm aturam
et sagittarios ante primam aciem ponit, u t illis resistentibus non possit ir
rumpi. Nam sic de dextro cornu suo illius sinistram et de sinistro cornu suo
illius dextrum aggreditur. Quod si fugare potuerit, statim vincit; sin minus,
media acies ipsius non laborat, quia a levi arm atura sagittariisque defendi
tur. Sexta depugnatio optima est, prope similis secundae, qua u tu n tu r qui de
numero suorum et de virtute desperant. Et si bene ordinaverint, quamvis
cum paucioribus semper victoriam consequuntur. Nam cum instructa acies
ad hostes accedit, dextram alam tuam sinistrae alae hostium iunge et ibi per
equites probatissimos et velocissimos pedites incipe proelium. Reliquam au
tem partem exercitus tui longissime ab adversariorum acie remove et in di
rectum porrige quasi veru; nam, cum sinistram partem illius et a lateribus et
a tergo coeperis caedere, sine dubio vertis in fugam. Adversarius autem nec
de dextra parte sua nec de media acie potest suis laborantibus subvenire,
quia acies tua extenditur et tota se porrigit ad similitudinem I litterae lon-
gissimeque recedit ab hostibus. Quo genere in itineribus saepe confligitur.
Septima depugnatio est quae loci beneficio adiuvat dimicantem. In hac
quoque et cum paucioribus et cum minus fortibus poteris adversarium susti
nere, hoc est, si montem aut mare aut flumen aut lacum aut civitatem aut
paludes aut abrupta in una parte habeas, ex qua hostis non possit accedere,
reliquum exercitum tuum directa acie ordines, sed in illa, quae munitionem
non habet, omnes equites et ferentarios ponas. Tunc securas pro tuo arbitrio
cum hoste confligis, quia ab una parte loci natura te munit, ab alia duplex
prope ponitur equitatus. Illud tam en observandum est, quo nihil melius in-
89
Liber III. 20-22
venitur, ut, sive dextro cornu solo pugnare volueris, ibi fortissimos ponas, si
ve de sinistro, ibi strenuissimos colloces, sive in medio facere cuneos volue
ris, per quos acies hostium rumpas, in cuneo exercitatissimos ordines bella
tores. Victoria enim per paucos fieri consuevit. Tantum est, u t electi a duce
sapientissimo in his locis, in quibus ratio et utilitas postulat, ordinentur.
XXI. Viam abscedendi hostibus dandam u t deleantur facilius fugientes

Plerique rei militaris ignari pleniorem victoriam credunt, si adversarios aut
locorum angustiis aut armatorum multitudine circumdederint, u t aditum
non inveniant abscedendi. Sed clausis ex desperatione crescit audacia, et
cum spei nihil est, sumit arma formido. Libenter cupit commori qui sine du
bio scit se esse moriturum. Ideoque Scipionis laudata sententia est, qui dixit
viam hostibus, qua fugerent, muniendam. Nam cum abscedendi aditu pate
facto mentes omnium ad praebenda terga consenserint, inulti more pecu
dum trucidantur. Nec insequentium ullum periculum est, cum victi quibus
defendi potuerant arm a converterint. Hoc genere, quanto maior fuerit, tan
to facilius multitudo prosternitur. Neque enim ibi requirendus est numerus,
ubi animus semel territus non tam tela hostium cupit declinare quam vul
tum. Ceterum clausi, licet exigui numero et infirmi viribus, hoc ipso tamen
sunt hostibus pares, quia desperantes sciunt aliud sibi licere non posse. Sed
una salus victis nullam sperare salutem.
XXII. Quemadmodum ab hostibus recedatur si consilium displicet pugnae

Digestis omnibus, quae ratio militaris experimentis et arte servavit, unum
superest edocere, quemadmodum recedatur ab hostibus. Nam disciplinae
bellicae et exemplorum periti nusquam maius periculum imminere testan
tur. Qui enim ante congressum recedit ex acie, et suis fiduciam minuit et ini
micis addit audaciam. Verum quia hoc saepius necesse est evenire, quibus
modis tuto possit fieri, declarandum est, primum u t tui nesciant, ideo te re
cedere, quia declinas inire conflictum, sed credant arte aliqua se ideo revoca
ri, u t ad oportuniorem locum invitetur hostis ac facilius superetur aut certe
insequentibus adversariis secretiores collocentur insidiae. Nam necesse est
ad fugam parati sint qui ducem suum sentiunt desperare. Illud quoque vi
tandum est, ne hostes te recedere sentiant et statim irruant. Propterea ple
rique ante pedites suos equites posuerunt, u t discurrentes adversarios vide
re non sinerent, quem ad modum pedites abscedebant. Item particulatim in
cipientes a primis singulas acies subducebant retroque revocabant, in gradu
suo manentibus reliquis, quos sensim postea cessimque ad illos iungebat,
quos subduxerant primum. Aliquanti exploratis itineribus noctu cum exer
citu recedebant, u t hostes, die orta cum intellexissent, non possent compre
hendere praecedentes. Praeterea levis arm atura praem ittebatur ad colles,
ad quos subito totus revocaretur exercitus, et si hostes insequi voluissent, a
levi arm atura, quae ante occupaverat locum, additis equitibus fundebantur.
Nihil enim periculosius existimant, quam si inconsulte insequentibus ab his,
qui in subsessa fuerint vel qui ante se paraverint, obvietur. Hoc tempus est,
90
Liber III. 22-24
quo opportune collocantur insidiae, quia adversus fugientes maior audacia

et minor cura est. Necessario autem amplior securitas gravius solet habere
discrimen. Imparatis, cibum capientibus, in itinere lassis, equos suos pas
centibus ac nihil tale suspicantibus superventus assolent fieri. Quod et nobis
vitandum est et hosti in eiusmodi occasionibus pernicies inferenda. Hoc
enim casu oppressis nec virtus potest nec multitudo prodesse. Qui in acie
publica vincitur pugna, beet et ibi ars plurimum prosit, tamen ad defensio
nem suam potest accusare fortunam; qui vero superventum insidias subses
sas passus est, culpam suam non potest excusare, quia haec evitare potuit et
per speculatores idoneos ante cognoscere. Cum receditur, talis fraus fieri
consuevit. Recto itinere pauci equites insequuntur, valida manus occulte per
aha m ittitur loca; ubi ad agmen inimicorum pervenerint equites, tem ptant
leviter atque discedunt; ille credit quicquid insidiarum fuerat praeterisse et
sine cura resolvitur ad neglegentiam; tunc illa manus, quae secreto itinere
destinata fuerat, superveniens opprimit ignorantes. Multi, cum ab hoste dis
cedunt, si per silvas ituri sunt, praem ittunt qui angusta vel abrupta occu
pent loca, ne ibidem patiantur insidias; et rursus post se praecisis arboribus
vias claudunt, quas concaedes vocant, u t adversariis facultatem adimant
persequendi. Et paene utrique parti in itinere ad subsessas communis occa
sio est: nam qui praecedit, oportunis vallibus vel silvosis montibus post se re
linquit insidias, in quas cum inciderit inimicus, recurrit ipse et adiuvat suos;
qui vero sequitur, aversis semitis longe ante destinat expeditos et praece
dentem adversarium arcet a transitu deceptumque a fronte et a tergo con
cludit. Dormientibus noctu adversariis et qui praecessit potest regredi et qui
sequitur, quantumvis intersit, potest supervenire per fraudem. In transfre
tatione fluviorum qui praecedit illam partem tem ptat opprimere, quae pri
ma transierit, dum reliqui alveo separantur; qui autem sequitur festinato
itinere, illos, qui nondum potuerunt transire, conturbat.
XXIII. De camelis et catafractis equitibus

Camelos aliquantae nationes apud veteres in acie produxerunt et Urcilliani
intra Africam vel ceteri Mazices hodieque producunt. Sed hoc genus anima
lium, harenis et tolerandae siti aptum, confusas etiam in pulvere vento vias
absque errore dirigere memoratur. Ceterum praeter novitatem, si ab insoli
tis videatur, inefficax bello est. Catafracti equites propter munimina, quae
gerunt, a vulneribus tuti, sed propter impedimentum et pondus armorum
capi faciles et laqueis frequenter obnoxii, contra dispersos pedites quam con
tra equites in certamine meliores, tamen aut ante legiones positi aut cum le
gionariis mixti, quando comminus, hoc est manu ad manum, pugnatur, acies
hostium saepe rumpunt.
XXIIII. Quomodo quadrigis falcatis vel elephantis in acie possit obsisti

Quadrigas falcatas in bello rex Antiochus et Mithridates habuerunt. Quae ut
primo magnum intulere terrorem, itapostmodum fuere derisui. Nam diffici
le currus falcatus planum semper invenit campum et levi impedimento reti-
91
Liber III. 24-25
netur unoque afflicto aut vulnerato equo decipitur. Sed maxime hac Roma
norum militum arte perierunt: ubi ad pugnam ventum est, repente toto
campo Romani tribulos abiecerunt, in quos currentes quadrigae cum incidis
sent, deletae sunt. Tribulus autem est ex quattuor palis confixum propugna
culum, quod, quoquomodo abieceris, tribus radiis stat et erecto quarto infes
tum est. Elephanti in proeliis magnitudine corporum, barritus horrore, for
mae ipsius novitate homines equosque conturbant. Hos contra Romanum
exercitum primus in Lucania rex Pyrrhus eduxit, postea Hannibal in Africa,
rex Antiochus in Oriente, Iugurtha in Numidia copiosos habuerunt. Adver
sus quos diversa resistendi excogitata sunt genera. Nam et centurio in Luca
nia gladio manum, quam promuscidem vocant, uni abscidit, et bini catafrac-
ti equi iungebantur ad currum, quibus insidentes clibanarii sarisas, hoc est
longissimos contos, in elephantos dirigebant. Nam muniti ferro nec a sagit
tariis, quos vehebant beluae, laedebantur et earum impetum equorum cele
ritate vitabant. Alii contra elephantos catafractos milites immiserunt, ita u t
in brachiis eorum et in cassidibus vel umeris aculei ingentes ponerentur e
ferro, ne manu sua elefas bellatorem contra se venientem posset apprehen
dere. Praecipue tamen velites antiqui adversum elephantos ordinaverunt.
Velites autem erant iuvenes levi arm atura corpore alacri, qui ex equis opti
me missibilia dirigebant. Hi equis praetercurrentibus ad latiores lanceas vel
maiora spicula beluas occidebant, sed crescente audacia postea collecti plu-
res milites pariter pila, hoc est missibilia, in elephantos congerebant eosque
vulneribus elidebant. Illud additum est, u t funditores cum fustibalis et fun
dis rotundis lapidibus destinatis Indos, per quos regebantur elephanti, cum
ipsis turribus affligerent atque mactarent, quo nihil tutius invenitur. Prae
terea venientibus beluis, quasi irrupissent aciem, spatium milites dabant.
Quae cum in agmen medium pervenissent, circumfusis undique armatorum
globis cum magistris absque vulneribus capiebantur illaesae. Carroballistas
aliquanto maiores - hae enim longius et vehementius spicula dirigunt - su
perpositas curriculis cum binis equis vel mulis post aciem convenit ordinari,
et, cum sub ictu teli accesserint, bestiae sagittis ballistariis transfiguntur.
Latius tam en contra eas et firmius praefigitur ferrum, u t in magnis corpori
bus maiora sint vulnera. Adversum elephantos plura exempla et machina
menta rettulimus, ut, si quando necessitas postulaverit, sciatur, quae sint
tam immanibus beluis opponenda.
XXV. Quid fieri debeat si vel pars fugerit vel totus exercitus
Sciendum vero est, si pars exercitus vicerit et pars fugerit, minime desperan
dum, cum in eiusmodi necessitate ducis constantia totam sibi possit vindica
re victoriam. Innumerabilibus hoc accidit bellis, et pro superioribus sunt ha
biti qui minime desperarunt. Nam in simili condicione fortior creditur quem
adversa non frangunt. Prior ergo de caesis hostibus spolia capiat, quod ipsi
dicunt, colligat campum, prior clamore ac bucinis exsultare videatur. Hac fi
ducia ita perterrebit inimicos, ita suis fiduciam geminabit, quasi victor ex
omni parte discesserit. Quod si aliquo casu omnis in acie fundatur exercitus,
92
Liber III. 25-26
perniciosa clades; tamen reparationis multis fortuna non defuit, et medicina

quaerenda est. Dux ergo providus sub ea cautela publico debet Marte confli
gere, ut, si quid pro varietate bellorum vel condicionis humanae secus acci
derit, absque gravi detrimento liberet victos. Nam si vicini colles fuerint, si
post terga munitio, si ceteris abscedentibus fortissimi quique restiterint, se
suosque servabunt. Frequenter iam fusa acies dispersos ac passim sequentes
reparatis viribus interemit. Numquam exsultantibus maius solet evenire
discrimen, quam cum ex subita ferocia in formidinem commutantur. Sed
quocumque eventu colligendi sunt superstites, bello erigendi adhortationi
bus congruis et armorum instauratione refovendi. Tunc novi dilectus, nova
quaeruntur auxilia et, quod amplius prodest, captatis occasionibus in ipsos
victores per occultas insidias impetus faciendus ac sic audacia reparanda.
Nec oportunitas defit, cum pro felicitate superbius et incautius mentes effe
rantur humanae. Si quis hunc casum ultimum putat, cogitet eventus om
nium proeliorum inter initia contra illos magis fuisse, quibus victoria debe
batur.
XXVI. Regulae bellorum generales

(1) In omnibus proeliis expeditionis condicio talis est, u t quod tibi prodest
adversarium noceat, quod illum adiuvat tibi semper officiat. Numquam ergo
ad illius arbitrium aliquid facere aut dissimulare debemus, sed id solum age
re, quod nobis utile iudicamus. Contra te enim esse incipis, si imiteris quod
fecit ille pro se, et rursum quicquid pro tu a parte temptaveris contra illum
erit, si voluerit imitari.
(2) In bello qui plus in agrariis vigilaverit, plus in exercendo milite laborave
rit, minus periculum sustinebit.
(3) Numquam miles in acie producendus est, cuius antea experimenta non
ceperis.
(4) Aut inopia aut superventibus aut terrore melius est hostem domare
quam proelio, in quo amplius solet fortuna potestatis habere quam virtus.
(5) Nulla consilia meliora sunt nisi illa, quae ignoraverit adversarius, an
tequam facias.
(6) Occasio in bello amplius solet iuvare quam virtus.
(7) In sollicitandis suscipiendisque hostibus, si cum fide veniant, magna fi
ducia est, quia adversarium amplius frangunt transfugae quam perempti.
(8) Melius est post aciem plura servare praesidia quam latius militem
exspargere.
(9) Difficile vincitur qui vere potest de suis et de adversarii copiis iudicare.
(10) Amplius iuvat virtus quam multitudo.
(11) Amplius prodest locus saepe quam virtus.
(12) Paucos viros fortes natura procreat, bona institutione plures reddit in
dustria.
(13) Exercitus labore proficit, otio consenescit.
(14) Numquam ad certamen publicum produxeris militem, nisi cum eum vi
deris sperare victoriam.
93
Liber III. 26
(15) Subita conterrent hostes, usitata vilescunt.

(16) Qui dispersis suis inconsulte sequitur, quam ipse acceperat adversario
vult dare victoriam.
(17) Qui frumentum necessariaque non praeparat, vincitur sine ferro.
(18) Qui multitudine et virtute praecedit, quadrata dimicet fronte, qui pri
mus est modus.
(19) Qui imparem se iudicat, dextro cornu suo sinistrum cornu pellat inimi
ci, qui secundus est modus.
(20) Qui sinistram alam fortissimam habere se novit, dextram alam hostis
invadat, qui est tertius modus.
(21) Qui habet exercitatissimos milites, in utroque cornu pariter proelium
debet incipere, qui quartus est modus.
(22) Qui levem armaturam optimam regit, utram que alam hostis invadat fe
rentariis ante aciem constitutis, qui quintus est modus.
(23) Qui nec numero militum nec virtute confidit, si depugnaturus est, de
dextra sua sinistram alam hostium pulset reliquis suis porrectis in similitu
dinem veri, qui sextus est modus.
(24) Qui pauciores infirmioresque habere se novit, septimo modo ex uno la
tere aut montem aut civitatem aut mare aut fluvium aut aliquod debet habe
re subsidium.
(25) Qui confidit equitatu, aptiora loca quaerat equitibus et rem magis per
equites gerat.
(26) Qui confidit pedestribus copiis, aptiora loca peditibus quaerat et rem
magis per pedites gerat.
(27) Cum explorator hostium latenter oberrat in castris, omnes ad tentoria
sua per diem redire iubeantur, et statim deprehenditur explorator.
(28) Cum consilium tuum cognoveris adversariis proditum, dispositionem
mutare te convenit.
(29) Quid fieri debeat, tractato cum multis, quid vero facturus sis, cum pau
cissimis ac fidelissimis vel potius ipse tecum.
(30) Milites timor et poena in sedibus corrigit, in expeditione spes ac prae
mia faciunt meliores.
(31) Boni duces publico certamine numquam nisi ex occasione aut nimia ne
cessitate confligunt.
(32) Magna dispositio est hostem fame magis urgere quam ferro.
(33) Quo genere depugnaturus sis, nesciant hostes, ne aliquibus remediis ob
sistere moliantur.
De equitatu sunt m ulta praecepta; sed cum haec pars militiae usu exercitii,
armorum genere, equorum nobilitate profecerit, ex libris nihil arbitror colli
gendum, cum praesens doctrina sufficiat.
Digesta sunt, imperator invicte, quae nobilissimi auctores diversis probata
temporibus per experimentorum fidem memoriae prodiderunt, u t ad peri
tiam sagittandi, quam in serenitate tua Persa miratur, ad equitandi scien
tiam vel decorem, quae Hunnorum Alanorumque natio velit imitari, si pos
sit, ad currendi velocitatem, quam Saracenus Indusque non aequat, ad ar-
94
Liber III. 26
maturae exercitationem, cuius campidoctores vel pro parte exempla intel

lexisse gaudent, regula proeliandi, immo vincendi artificium iungeretur,
quatenus virtute pariter ac dispositione mirabilis reipublicae tuae et impe
ratoris officium exhiberes et militis.
95
Liber IV.
Incipiunt capitula libri quarti

I. Civitates aut natura aut opere debere muniri
II. Non directos sed angulosos muros faciendos
III. Quemadmodum muris e terra iungatur aggestus
IIII. De cataractis et portis, ne noceantur ab ignibus
V. De fossis faciendis
VI. Ne sagittis hostium homines laedantur in muro
VII. Quibus modis providendum sit, ne famem patiantur obsessi
VIII. Quae species praeparandae sint pro defensione murorum
VIIII. Quid faciendum sit, si nervorum defuerit copia
X. Quid faciendum, ne aquae inopiam patiantur obsessi
XI. Si sales defuerint
XII. Quid faciendum, cum primo impetu venitur ad muros
XIII. Enumeratio machinarum, quibus muri oppugnantur
XIIII. De ariete falce testudine
XV. De vineis, de pluteis, de aggere
XVI. De musculis
XVII. De turribus ambulatoriis
XVIII. Quemadmodum ambulatoria turris possit incendi
XVIIII. Quemadmodum altitudo muris addatur
XX. Quo pacto suffodiatur terra, ut machina nocere nihil possit
XXI. De scalis sambuca exostra et tollennone
XXII. De ballistis onagris scorpionibus arcuballistis fustibalis fundis,
per quae torm enta defenditur murus
XXIII. Adversum arietes prosunt culcitae laquei lupi columnae gravio
res
XXIIII. De cuniculis, per quos aut murus defoditur aut civitas penetratur
XXV. Quid facere debeant oppidani, si hostes irruperint civitatem
XXVI. Quae sit adhibenda cautela, ne hostes furtim occupent murum
XXVII. Quando oppidanis inferantur insidiae
XXVIII. Quid faciant obsidentes, ne ab oppidanis patiantur insidias
XXVIIII.Quo genere tormentorum civitas defendatur
XXX. Quemadmodum mensura colligatur ad scalas vel machinas facien
das
XXXI. Praecepta belli navalis
XXXII. Nomina iudicum, qui praeerant classi
XXXIII. Unde appellentur liburnae
XXXIIII. Qua diligentia fabricentur liburnae
XXXV. Qua observatione sit caedenda materies
XXXVI. Quo mense caedendae sint trabes
XXXVII. De modo liburnarum
96
Liber IV. prologus-2
XXXVIII. Nomina ventorum et numerus

XXXVIIII. Quibus mensibus tutius navigetur
XL. Quemadmodum tempestatum observanda sint signa
XLI. De prognosticis
XLII. De aestuariis, hoc est de rheumate
XLIII. De locorum notitia sive remigibus
XLIIII. De telis tormentisque navalibus
XLV. Quemadmodum navali bello collocentur insidiae
XLVI. Quid flat, cum aperto Marte bellum navale committitur
Libri quarti prologus
Agrestem incultamque hominum in initio saeculi vitam a communione mu

torum animalium vel ferarum urbium consitutio prima discrevit. In his no
men reipublicae repperit communis utilitas. Ideo potentissimae nationes ac
principes consecrati nullam maiorem gloriam putaverunt quam aut fundare
novas civitates aut ab aliis conditas in nomen suum sub quadam amplifica
tione transferre. In quo opere clementia serenitatis tuae obtinet palmam. Ab
illis enim vel paucae vel singulae, a pietate tu a innumerabiles urbes ita iugi
labore perfectae sunt, u t non tam humana manu conditae quam divino nutu
videantur natae. Cunctos imperatores felicitate moderatione castimonia,
exemplis indulgentiae, studiorum amore praecedis. Regni animique tui bona
cernimus et tenemus quae anticipare et superior optavit aetas et extendi in
perpetuum ventura desiderat. Quibus rebus tantum universo orbi praesti
tum gratulamur, quantum vel humana mens petere vel gratia potuit divina
conferre. Sed dispositionibus vestrae clementiae quantum profecerit muro
rum elaborata constructio, Roma documentum est, quae salutem civium Ca
pitolinae arcis defensione servavit, u t gloriosius postea totius orbis posside
ret imperium. Ad complementum igitur operis maiestatis vestrae praecep
tione suscepti rationes, quibus vel nostrae civitates defendendae sint vel
hostium subruendae, ex diversis auctoribus in ordine digeram, nec laboris
pigebit, cum omnibus profutura condantur.
I. Civitates aut natura aut opere debere muniri

Urbes atque castella aut natura m uniuntur aut manu aut utroque, quod fir
mius ducitur; natura aut locorum edito vel abrupto aut circumfuso mari sive
paludibus vel fluminibus; manu fossis ac muro. In illo naturah beneficio tu
tissimum eligentis consilium, in plano quaeritur fundantis industria. Vide
mus antiquissimas civitates ita in campis patentibus constitutas, u t defi
ciente auxilio locorum arte tamen et opere redderentur invictae.
II. Non directos sed angulosos muros faciendos

Ambitum m uri directum veteres ducere noluerunt, ne ad ictus arietum esset
expositus, sed sinuosis anfractibus, iactis fundamentis, clausere urbes, creb-
rioresque turres in ipsis angulis ediderunt propterea, quia, si quis ad murum
97
Liber IV. 2-7
tali ordinatione constructum vel scalas vel machinas voluerit admovere, non
solum a fronte sed etiam a lateribus et prope a tergo velut in sinu circumclu
sus opprimitur.
III. Quemadmodum muris e terra iungatur aggestus

Murus autem u t numquam possit elidi, hac ratione perficitur. Intervallo vi
cenum pedum interposito duo intrinsecus parietes fabricantur. Deinde ter
ra, quae de fossis fuerit egesta, inter illos m ittitur vectibusque densatur, ita
u t a muro primus paries pro rata inferior, secundus longe minor ducatur, ut
de plano civitatis ad similitudinem graduum quasi clivo molli usque ad pro
pugnacula possit ascendi, quia nec murus ullis potest arietibus rumpi, quem
terra confirmat, et quovis casu destructis lapidibus ea, quae inter parietes
densata fuerat, ad muri vicem ingruentibus moles obsistit.
IH I. De cataractis et portis ne noceantur ab ignibus

Cavetur praeterea, ne portae subiectis ignibus exurantur. Propter quod
sunt coriis ac ferro tegendae; sed amplius prodest, quod invenit antiquitas,
u t ante portam addatur propugnaculum, in cuius ingressu ponitur catarac
ta, quae anulis ferreis ac funibus pendet, ut, si hostes intraverint, demissa
eadem extinguantur inclusi. Ita tamen supra portam murus est ordinandus,
ut accipiat foramina, per quae de superiore parte effusa aqua subiectum res
tinguat incendium.
V. De fossis faciendis
Fossae autem ante urbes latissimae altissimaeque faciendae sunt, u t nec fa
cile possint coaequari replerique ab obsidentibus et, cum aquis coeperint re
dundare, ab adversario cuniculum continuari minime patiantur. Nam dupli
ci modo opus subterraneum peragi, earum altitudine qj; inundatione, prohi
betur.
VI. Ne sagittis hostium homines laedantur in muro

Formidatur, ne multitudo sagittariorum de propugnaculis exterritis defen
soribus appositisque scalis occupet murum. Adversum quod catafractas vel
scuta in civitatibus debent habere quam plurimi. Deinde per propugnacula
duplicia saga ciliciaque tenduntur impetumque excipiunt sagittarum.
Neque enim facile transeunt spicula quod cedit ac fluctuat. Inventum
quoque remedium est, u t de ligno crates facerent, quas metallas vocaverunt,
lapidibusque complerent, ea arte inter bina propugnacula constitutas, ut, si
super scalas ascendisset hostis et partem aliquam ipsius contigisset, supra
caput suum vergeret saxa.
VII. Quibus modis providendum sit ne famem patiantur obsessi

Multa defensionum oppugnationumque sunt genera, quae locis competenti
bus inseremus. Nunc sciendum est obsidendi duas esse species, unam, cum
adversarius oportunis locis praesidiis ordinatis continuis insultibus oppug-
98
Liber IV. 7-9
nat obsessos, alteram, cum vel aqua prohibet inclusos vel deditionem sperat
a fame, quando omnes prohibuerit commeatus. Hoc enim consilio ipse otio
sus ac tutus fatigat inimicum. Ad quos casus possessores quamvis levi suspi
cione pulsati omnem alimoniam victus intra muros debent studiosissime
collocare, u t ipsis exuberet substantia, adversarios inopia cogat abscedere.
Non solum autem porcinum sed et omne animalium genus, quod inclusum
servari non potest, deputari oportet ad laridum, u t adminiculo camis fru
m enta sufficiant. Aves autem cohortales et sine impensa in civitatibus n u t
riuntur et propter aegrotantes sunt necessariae. Pabula equis praecipue
congerenda et quae apportari nequiverint exurenda, vini, aceti ceteraru-
mque frugum vel pomorum congerendae sunt copiae nihilque, quod usui
proficiat, hostibus relinquendum. Nam, u t hortorum cura in viridiariis do-
morum vel areis exerceatur, utilitatis ac voluptatis ratio persuadet. Parum
autem proficit plurimum collegisse, nisi ab exordio dimensione salubri per
idoneos erogatio temperetur: numquam periclitati sunt fame qui frugalita
tem inter copias servare coeperunt. Imbellis quoque aetas ac sexus propter
necessitatem victus portis frequenter exclusa est, ne penuria opprimeret ar
matos, a quibus moenia servabantur.
VIII. Quae species praeparandae sint pro defensione murorum

Bitumen sulphur picem liquidam oleum, quod incendiarium vocant, ad exu
rendas hostium machinas convenit praeparari; ad arma facienda ferrum ut-
riusque temperaturae et carbones servantur in conditis; ligna quoque hasti
libus sagittisque necessaria reponuntur. Saxa rotunda de fluviis, quia pro
soliditate graviora sunt et aptiora mittentibus, diligentissime colliguntur; ex
quibus muri replentur et turres; minima ad fundas sive fustibalos vel mani
bus iacienda; maiora per onagros diriguntur, maxima vero pondere for
maque volubili in propugnaculis digeruntur, u t demissa per praeceps non
solum hostes obruant subeuntes sed etiam machinamenta confringant. Ro
tae quoque de lignis viridibus ingentissimae fabricantur, vel intercisi ex vali
dissimis arboribus cylindri, quas taleas vocant, u t sint volubiles, levigantur,
quae per pronum labentia subito impetu bellatores solent quosque deterre
re. Trabes quoque et tabulata vel diversae magnitudinis clavos ferreos esse
oportet in promptu. Nam oppugnantium machinis per alias machinas con
suevit obsisti, praecipue cum subitis operibus addenda sit muris vel propug
naculis altitudo, ne adversariorum mobiles turres superemineant et capiant
civitatem.
V IIII. Quid faciendum sit si nervorum defuerit copia

Nervorum quoque copiam summo studio expedit colligi, quia onagri vel bal
listae ceteraque torm enta nisi funibus nervinis intenta nihil prosunt. Equo
rum tamen saetae de caudis ac iubis ad ballistas utiles asseruntur. Indubita
tum vero est crines feminarum in eiusmodi tormentis non minorem habere
virtutem Romanae necessitatis experimento. Nam in obsidione Capitolii
corruptis iugi ac longa fatigatione tormentis, cum nervorum copia defecis-
99
Liber IV. 9-13
set, matronae abscisos crines viris suis obtulere pugnantibus, reparatisque

machinis adversariorum impetum reppulerunt. M aluerunt enim pudicissi-
mae feminae deformato ad tempus capite libere vivere cum maritis quam
hostibus integro decore servire. Cornua quoque vel cruda coria proficit colli
gi ad catafractas texendas aliaque machinamenta sive munimina.
X. Quid faciendum ne aquae inopiam patiantur obsessi

Magna urbis utilitas est, cum perennes fontes murus includit. Quod si natu
ra non praestat, cuiuslibet altitudinis effodiendi sunt putei aquarumque
haustus funibus extrahendi. Sed interdum sicciora sunt loca quae montibus
sunt saxisque munita; in quibus superposita castella extra murum inferio
res reperiunt fontium venas ac de propugnaculis vel turribus destinatis pro
tegunt telis, u t aquatoribus liber praestetur accessus. Quod si u ltra ictum te
li, in clivo tam en civitatis subiecta sit vena, castellum parvulum, quem bur
gum vocant, inter civitatem et fontem convenit fabricari ibique b a ll is t a s sa
gittariosque constitui, u t aqua defendatur ab hostibus. Praeterea in omni
bus publicis aedificiis multisque privatis cisternae sunt diligentissime sub
struendae, u t receptacula aquis pluvialibus, quae de tectis effluunt, praes
tent. Difficile sitis vicit, qui quamvis exigua aqua ad potum tam en tantum in
obsidione sunt usi.
XI. Si sales defuerint

Si m aritima sit civitas et sales defuerint, liquor ex mari sumptus per alveos
aliaque patula vasa diffunditur, qui a calore solis duratur in salem. Quod si
hostis ab unda prohibeat, nam hoc accidit, harenas, quas excitatum vento
mare superfuderat, aliquando colligunt et dulci aqua eluunt, quae sole sicca
ta nihilominus m utatur in sales.
XII. Quid faciendum cum primo impetu venitur ad muros

Violenta autem impugnatio quando castellis vel civitatibus praeparatur,
mutuo utrimque periculo sed maiore oppugnantium sanguine exercentur
luctuosa certamina. Illi enim, qui muros invadere cupiunt, terrifico appara
tu expositis copiis in spem deditionis formidinem geminant tubarum strepi
tu hominumque permixto; tunc - quia timor magis frangit insuetos - primo
impetu stupentibus oppidanis, si discriminum experimenta non norunt, ad
motis scalis invaditur civitas. Quod si a fidentibus sive militaribus viris re
pellatur prim a congressio, statim clausis crescit audacia, et iam non terrore,
sed viribus et arte confligitur.
X III. Enumeratio machinarum quibus muri oppugnantur

Admoventur enim testudines arietes falces vineae plutei musculi turres; de
quibus singulis, qualiter fabricentur, quo etiam pacto proelientur vel repel
lantur, edisseram.
100
Liber IV. 14-17
X llll. De ariete falce testudine

De materia ac tabulatis testudo contexitur, quae, ne exuratur incendio, co
riis vel ciliciis centonibusque vestitur. Haec intrinsecus accipit trabem, quae
aut adunco praefigitur ferro et falx vocatur ab eo, quod incurva est, u t de
muro extrahat lapides, aut certe caput ipsius vestitur ferro et appellatur
aries, vel quod habet durissimam frontem, quae subruit muros, vel quod mo
re arietum retrocedit, u t cum impetu vehementius feriat. Testudo autem a
similitudine verae testudinis vocabulum sumpsit, quia, sicut illa modo redu
cit modo profert caput, ita machinamentum interdum reducit trabem inter
dum exerit, u t fortius caedat.
XV. De vineis de pluteis de aggere

Vineas dixerunt veteres quas nunc militari barbaricoque usu causias vocant.
E lignis levioribus machina colligatur, lata pedibus octo, alta pedibus sep
tem, longa pedibus sedecim. Huius tectum munitione duplici tabulatis crati
busque contexitur. Latera quoque vimine saepiuntur, ne saxorum teloru
mque impetu penetrentur. Extrinsecus autem, ne immisso concremetur in
cendio, crudis ac recentibus coriis vel centonibus operitur. Istae, cum plures
factae fuerint, iunguntur in ordinem, sub quibus obsidentes tu ti ad sub
ruenda murorum penetrant fundamenta. Plutei dicuntur qui ad similitudi
nem absidis contexuntur e vimine et ciliciis vel coriis proteguntur ternisque
rotulis, quarum una in medio, duae in capitibus apponuntur, in quacumque
parte volueris admoventur more carpenti; quos obsidentes applicant muris,
eorumque munitione protecti sagittis sive fundis vel missibilibus defensores
omnes de propugnaculis civitatis exturbant, u t scalis ascendendi facilior
praestetur occasio. Agger autem ex terra lignisque extollitur contra murum,
de quo tela iactantur.
XVI. De musculis
Musculos dicunt minores machinas, quibus protecti bellatores superfoeda-
tum auferunt civitatis; fossatum etiam apportatis lapidibus, lignis ac terra
non solum complent sed etiam solidant, u t turres ambulatoriae sine impedi
mento iungantur ad muros. Vocantur autem a marinis beluis musculi; nam
quemadmodum illi, cum minores sint, tamen ballenis auxilium adminiculu
mque iugiter exhibent, ita istae machinae breviores vel deputatae turribus
magnis adventui illarum parant viam itineraque praemuniunt.
X V n. De turribus ambulatoriis
Turres autem dicuntur machinamenta ad aedificiorum speciem ex trabibus
tabulatisque compacta et, ne tantum opus hostili concremetur incendio, dili
gentissime ex crudis coriis vel centonibus communita, quibus pro modo alti
tudinis additur latitudo. Nam interdum tricenos pedes per quadrum inter
dum quadragenos vel quinquagenos latae sunt. Proceritas autem ipsarum
tan ta fit, u t non solum muros sed etiam turres lapideas altitudine superent.
His plures rotae mechanica arte subduntur, quarum lapsu volubili magnitu-
101
Liber IV. 17-20
do tam ampla moveatur. Praesens autem periculum civitatis est, si ad mu

rum fuerit turris admota. Plures enim accipit scalas et diverso genere cona
tu r irrumpere. Nam in inferioribus habet arietem, cuius impetu destruit
muros, circa mediam vero partem accipit pontem, factum de duabus trabi
bus saeptumque de vimine, quem subito prolatum inter turrem murumque
constituunt et per eum egredientes de machina bellatores in civitatem tran
seunt et occupant muros. In superioribus autem turris illius partibus conta-
ti et sagittarii collocantur, qui defensores urbis ex alto contis missibilibus
saxisque prosternant. Quo facto civitas capitur sine mora. Quid enim auxilii
superest, cum hi, qui de murorum altitudine sperabant, repente supra se as
piciunt altiorem hostium murum?
XVIII. Quemadmodum ambulatoria turris possit incendi

Huic tam manifesto discrimini multis occurritur modis. Primum, si confi
dentia vel virtus est militaris, eruptione facta globus egreditur armatorum
et vi hostibus pulsis machinamentum illud ingens direptis coriis de lignis
exurit. Quod si oppidani exire non audeant, ad maiores ballistas malleolos
vel falaricas cum incendio destinant, u t perruptis coriis vel centonibus in
trinsecus flamma condatur. Malleoli velut sagittae sunt, et, ubi adhaeserint,
quia ardentes veniunt, universa conflagrant. Falarica autem ad modum has
tae valido praefigitur ferro; inter tubum etiam et hastile sulphure resina bi
tumine stuppisque convolvitur infusa oleo, quod incendiarium vocant; quae
ballistae impetu destinata perrupto munimine ardens figitur ligno turrita-
mque machinam frequenter incendit. Depositi quoque homines funibus,
cum hostes dormiunt, in lanternis portant lucernas et incensis machinis
rursum levantur in murum.
XVIIII. Quemadmodum altitudo muris addatur

Praeterea partem muri, ad quam machina conatur accedere, caemento
atque lapidibus vel luto sive lateribus, postremo tabulatis exstruendo fa
ciunt altiorem, ne defensores moenium desuper urbi ventura possit oppri
mere. Constat autem inefficax machinamentum reddi, si inveniatur infe
rius. Verum obsidentes eiusmodi dolum adhibere consueverunt. Primo ta
lem exstruunt turrem , quae propugnaculis civitatis videatur inferior; deinde
secreto aliam de tabulatis intrinsecus turriculam faciunt et, cum muris fue
rit machina sociata, subito funibus trochleisque de medio turricula illa pro
ducitur, de qua egredientes armati, quia altior invenitur, statim capiunt ci
vitatem.
XX. Quo pacto suffodiatur terra u t machina nocere nihil possit

Interdum longissimas ferratasque trabes opponunt machinae venienti ea-
mque a m uri vicinitate propellunt. Sed cum Rhodiorum civitas oppugnare
tu r ab hostibus et turris ambulatoria supra murorum altitudinem ac tu r
rium omnium pararetur, mechanici ingenio inventum est tale remedium.
Per noctem sub fundamenta muri cuniculum fodit et illum locum, ad quem
102
Liber IV. 20-23
die postero turris fuerat promovenda, nullo hostium sentiente egesta terra
cavavit intrinsecus, et, cum rotis suis moles fuisset impulsa atque ad locum,
qui supter cavatus fuerat, pervenisset, tanto ponderi solo cedente subsedit
nec iungi muris aut moveri ulterius potuit. Ita civitas liberata est et machina
derelicta.
XXI. De scalis sambuca exostra et tollennone

Admotis turribus funditores lapidibus, sagittarii iaculis, manuballistarii vel
arcuballistarii sagittis, iaculatores plumbatis ac missibilibus e muris submo
vent homines. Hoc facto scalis appositis occupant civitatem. Sed qui scalis
nituntur frequenter periculum sustinent, exemplo Capanei, a quo primum
scalarum oppugnatio perhibetur inventa, qui tanta vi occisus est a Theba
nis, u t extinctus fulmine diceretur. Et ideo sambuca, exostra et tollennone
obsidentes in murum hostium penetrant. Sambuca dicitur ad similitudinem
citharae; nam quemadmodum in cithara chordae sunt, ita in trabe, quae
iuxta turrem ponitur, funes sunt, qui pontem de superiore parte trochleis
laxant, u t descendat ad murum, statimque de tu rri exeunt bellatores et per
eum transeuntes moenia urbis invadunt. Exostra dicitur pons, quem supe
rius exposuimus, quia de tu rri in murum repente protruditur. Tollenno dici
tur, quotiens una trabes in terram praealta defigitur, cui in summo vertice
alia transversa trabes longior dimensa medietate conectitur eo libramento,
ut, si unum caput depresseris, aliud erigatur. In uno ergo capite cratibus si
ve tabulatis contexitur machina, in qua pauci collocantur armati; tunc per
funes attracto depressoque alio capite elevati imponuntur in murum.
XXII. De ballistis onagris scorpionibus arcuballistis fustibalis fundis per

quae torm enta defenditur murus
Adversum haec obsessos defendere consueverunt ballistae onagri scorpiones
arcuballistae fustibali sagittarii fundae. Ballista funibus nervinis tenditur,
quae, quanto prolixiora brachiola habuerit, hoc est quanto maior fuerit, tan
to spicula longius mittit; quae si iuxta artem mechanicam temperetur et ab
exercitatis hominibus, qui mensuram eius ante collegerint, dirigatur, penet
rat quodcumque percusserit. Onager autem dirigit lapides, sed pro nervo
rum crassitudine et magnitudine saxorum pondera iaculatur; nam quanto
amplior fuerit, tanto maiora saxa fulminis more contorquet. His duobus ge
neribus nulla torm entorum species vehementior invenitur. Scorpiones dice
bant, quas nunc manuballistas vocant, ideo sic nuncupati, quod parvis subti-
libusque spiculis inferant mortem. Fustibalos, arcuballistas et fundas des
cribere superfluum puto, quae praesens usus agnoscit. Saxis tam en graviori
bus per onagrum destinatis non solum equi eliduntur et homines sed etiam
hostium machinamenta franguntur.
XXIII. Adversum arietes prosunt culcitae laquei lupi columnae graviores

Adversum arietes etiam vel falces sunt plura remedia. Aliquanti centones et
culcitas funibus chalant et illis opponunt locis, qua caedit aries, u t impetus
103
Liber IV. 23-26
machinae m ateria molliore fractus non destruat murum. Alii laqueis captos
arietes per multitudinem hominum de muro in obliquum trah u n t et cum ip
sis testudinibus evertunt. Plures in modum forficis dentatum funibus illi
gant ferrum, quem lupum vocant, apprehensumque arietem aut evertunt
aut ita suspendunt, u t impetum non habeat feriendi. Interdum bases colum
naeque marmoreae vibrato impetu iaciuntur e muris arietesque confrin
gunt. Quod si tanta vis fuerit, u t murus arietibus perforetur et, quod saepe
accidit, decidat, salutis una spes superest, u t destructis domibus alius intrin
secus murus addatur hostesque intra binos parietes, si penetrare temptave
rint, perimantur.
XXIIII. De cuniculis per quos aut murus defoditur aut civitas penetratur
Aliud genus oppugnationum est subterraneum atque secretum, quod cuni
culum vocant a leporibus, qui cavernas sub terris fodiunt ibique conduntur.
Adhibita ergo multitudine ad speciem metallorum, in quibus auri argen
tique venas Bessorum rim atur industria, magno labore terra defoditur cava-
toque specu in exitium civitatis inferna quaeritur via. Quae fraus duplicibus
operatur insidiis. Aut enim penetrant urbem et noctu non sentientibus oppi
danis egrediuntur per cuniculum reseratisque portis suorum agmen indu
cunt hostesque in ipsis domibus perimunt ignorantes aut certe, cum ad mu
rorum fundamenta pervenerint, suffodiunt eorum maximam partem appo
sitis siccioribus lignis ruinamque muri tum ultuario opere suspendunt; sar
menta insuper iungunt aliaque fomenta flammarum; tunc praeparatis bella
toribus operi ignis im m ittitur combustisque columnis ligneis atque tabula
tis muro subito corruente irruptioni aditus reseratur.
XXV. Quid facere debeant oppidani si hostes irruperint civitatem

Innumerabilibus declaratur exemplis saepe caesos ad internicionem hostes,
qui pervaserant civitatem. Quod sine dubio evenit, si oppidani muros ac tu r
res retinuerint vel altiora occupaverint loca. Tunc enim de fenestris ac tectis
omnis aetas ac sexus irrumpentes obruit saxis aliisque generibus telorum;
quod ne sustineant, obsidentes portas civitatis aperire consuerunt, u t resis
tere desinant fugiendi potestate concessa. Necessitas enim quaedam virtutis
est desperatio. In hoc casu unum oppidanis auxilium est, sive per diem sive
per noctem hostis intraverit, u t muros turresque teneant ac loca superiora
conscendant hostesque per vicos et plateas undique obruant dimicantes.
XXVT. Quae sit adhibenda cautela ne hostes furtim occupent murum

Frequenter dolum excogitant obsidentes ac simulata desperatione longius
abeunt. Sed ubi post metum murorum vigiliis derelictis requieverit incauta
securitas, tenebrarum ac noctis occasione captata cum scalis clanculo ve
niunt murosque conscendunt. Propter quod maior est adhibenda custodia,
cum hostis abscesserit, et in ipsis muris ac turribus tuguriola collocanda, in
quibus vigiles hibernis mensibus ab imbribus vel frigore, aestivis defendan
tu r a sole. Illud quoque usus invenit, ut acerrimos ac sagacissimos canes in
104
Liber IV. 2&-30
turribus nutriant, qui adventum hostium odore praesentiant latratuque tes-

tentur. Anseres quoque non minore sollertia nocturnos superventus clamo
ribus indicant. Nam ingressi Capitolinam arcem Galli Romanum nomen
eruerant, nisi clamore anserum excitatus Manlius restitisset. Mira diligen
tia sive fortuna viros, qui universum orbem erant missuri sub iugum, avis
una servavit.
XXVn. Quando oppidanis inferantur insidiae

Non solum in obsidionibus sed in universo genere bellorum supra omnia du
citur hostium consuetudinem explorare diligenter ac nosse. Oportunitas
enim insidiarum aliter non potest inveniri, nisi scias, quibus horis adversa
rius a laboris intentione discedat, quibus reddatur incautior, interdum me
dio die, interdum ad vesperum, saepe nocte, aliquando eo tempore, quo su
m itur cibus, cum utriusque partis milites ad requiem aut ad curanda corpo
ra disperguntur. Quod in civitate cum coeperit fieri, obsidentes astu se a
proelio subtrahunt, u t adversariorum neglegentiae licentiam tribuant.
Quae ipsa im punitate cum creverit, repente admotis machinis vel appositis
scalis occupant civitatem. Et ideo in muris saxa ceteraque torm enta ponun
tu r in promptu, u t cognitis insidiis accurrentes ad manum habeant quod
supra caput hostium evolvant atque iaculentur.
XXVIII. Quid faciant obsidentes ne ab oppidanis patiantur insidias

Cum neglegentia intervenerit, paribus insidiis subiacent obsidentes. Nam
sive cibo sive somno fuerint occupati sive otio aut aliqua necessitate dispersi,
tunc oppidani repente prorumpunt, ignorantes perimunt, arietes machinas
ipsosque aggeres ignibus concremant omniaque in perniciem suam fabricata
opera subvertunt. Propter quod obsidentes ultra ictum teli fossam faciunt
eamque non solum vallo et sudibus sed etiam turriculis instruunt, u t erum
pentibus ex civitate possint obsistere, quod opus loriculam vocant. Saepe,
cum obsidio describitur, invenitur in historiis loricula urbem esse circumda
tam.
XXVIIII. Quo genere tormentorum civitas defendatur

Sed ex alto destinata missibilia sive plumbatae vel lanceae, veruta vel spicu
la in subiectos vehementius cadunt. Sagittae quoque arcubus missae et saxa
manibus, fundis sive fustibalis directa, quanto de excelsiore loco exeunt,
tanto longius penetrant. Ballistae vero et onagri, si a peritis diligentissime
temperentur, universa praecedunt, a quibus nec virtus ulla nec munimina
possunt defendere bellatores. Nam more fulminis quicquid percusserint aut
dissolvere aut irrumpere consuerunt.
XXX. Quemadmodum mensura colligatur ad scalas vel machinas faciendas

Ad capiendos muros scalae vel machinae plurimum valent, si ea magnitudi
ne compactae fuerint, u t altitudinem exsuperent civitatis. Mensura autem
colligitur duplici modo; aut enim linum tenue et expeditum uno capite necti-
105
Liber IV. 30-33
tu r in sagitta, quae cum ad muri fastigia directa pervenerit, ex mensura lini

murorum altitudo deprehenditur, aut certe, cum sol obliquus umbram tu r
rium murorumque iaculatur in terram, tunc ignorantibus adversariis um
brae illius spatium m ensuratur itemque decempeda figitur et umbra ipsius
similiter mensuratur. Quo collecto nemo dubitat ex umbra decempedae in
veniri altitudinem civitatis, cum sciatur, quanta altitudo quantum umbrae
m ittat in longum.
Quae ad oppugnandas vel defendendas urbes auctores bellicarum artium
prodiderunt vel quae recentior necessitatum usus invenit, pro publica, u t ar
bitror, utilitate digessi, illud iterum iterumque commonens, u t sollertissime
caveatur, ne quando aut potus inopia emergat aut cibi, quibus malis nulla
arte succurritur; ideoque intra muros tanto plura condenda sunt, quanto
scitur clausurae tempus in obsidentum potestate consistere.
XXXI. Praecepta belli navalis

Praecepto maiestatis tuae, imperator invicte, terrestris proelii rationibus
absolutis navalis belli residua, ut opinor, est portio; de cuius artibus ideo
pauciora dicenda sunt, quia iam dudum pacato mari cum barbaris nationi
bus agitur terrestre certamen. Romanus autem populus pro decore et utili
tate magnitudinis suae non propter necessitatem tum ultus alicuius classem
parabat ex tempore, sed, ne quando necessitatem sustineret, semper habuit
praeparatam. Nemo enim bello lacessere aut facere audet iniuriam ei regno
vel populo, quem expeditum et promptum ad resistendum vindicandumque
cognoscit. Apud Misenum igitur et Ravennam singulae legiones cum classi
bus stabant, ne longius a tutela urbis abscederent et, cum ratio postulasset,
sine mora, sine circuitu ad omnes mundi partes navigio pervenirent. Nam
Misenatium classis Galliam Hispanias Mauritaniam Africam Aegyptum
Sardiniam atque Siciliam habebat in proximo. Classis autem Ravennatium
Epirum Macedoniam Achaiam Propontidem Pontum Orientem Cretam
Cyprum petere directa navigatione consueverat, quia in rebus bellicis celeri
tas amplius solet prodesse quam virtus.
XXXn. Nomina iudicum qui praeerant classi

Liburnis autem, quae in Campania stabant, praefectus classis Misenatium
praeerat, eas vero, quae Ionio mari locatae fuerant, praefectus classis Ra
vennatium retinebat; sub quibus erant deni tribuni per cohortes singulas
constituti. Singulae autem liburnae singulos nauarchos, id est quasi navicu
larios, habebant, qui exceptis ceteris nautarum officiis gubernatoribus
atque remigibus et militibus exercendis cottidianam curam et iugem exhibe
bant industriam.
XXXIIL Unde appellentur liburnae

Diversae autem provinciae quibusdam temporibus mari plurimum potue
runt, et ideo diversa genera navium fuerunt. Sed Augusto dimicante Actiaco
proelio, cum Liburnorum auxiliis praecipue victus fuisset Antonius, experi-
106
Liber IV. 33-37
mento tanti certaminis patuit Liburnorum naves ceteris aptiores. Ergo simi
litudine et nomine usurpato ad earundem instar classem Romani principes
texuerunt. Liburnia namque Dalmatiae pars est Iadertinae subiacens civita
ti, cuius exemplo nunc naves bellicae fabricantur et appellantur liburnae.
XXXIIII. Qua diligentia fabricentur liburnae

Sed cum in domibus substruendis harenae vel lapidum qualitas requiratur,
tanto magis in fabricandis navibus diligenter cuncta quaerenda sunt, quia
maius periculum est navem vitiosam esse quam domum. Ex cupresso igitur
et pino domestica sive silvestri, larice et abiete praecipue liburna contexitur,
utilius aereis clavis quam ferreis configenda; quamlibet enim gravior
aliquanto videatur expensa, tamen, quia amplius durat, lucrum probatur af
ferre; nam ferreos clavos tempore et umore celeriter robigo consumit, aerei
autem etiam in fluctibus propriam substantiam servant.
XXXV- Qua observatione sit cadenda materies

Observandum praecipue, u t a quinta decima luna usque ad vicesimam se
cundam arbores praecidantur, ex quibus liburnae contexendae sunt. His
enim tantum octo diebus caesa materies immunis servatur a carie, reliquis
autem diebus praecisa etiam eodem anno interna vermium labe exesa in pul
verem vertitur, quod ars ipsa et omnium architectorum cottidianus usus
edocuit et contemplatione ipsius religionis agnoscimus, quam pro aeternita
te his tantum diebus placuit celebrari.
XXXVI. Quo mense caedendae sint trabes

Caeduntur autem trabes utiliter post solstitium aestivum, id est per men
sem Iulium et Augustum et per autumnale aequinoctium, id est usque in Ka-
lendas Ianuarias. His namque mensibus arescente umore sicciora et ideo
fortiora sunt ligna. Illud etiam cavendum, ne continuo, u t deiectae fuerint
trabes, secentur vel statim, u t sectae fuerint, m ittantur in navem, siquidem
et adhuc solidae arbores et iam divisae per tabulas duplices ad maiorem sic
citatem m ereantur indutias. Nam quae virides compinguntur, cum nativum
umorem exsudaverint, contrahuntur et rimas faciunt latiores, quo nihil est
periculosius navigantibus quam hiare tabulata.
XXXVII. De modo liburnarum

Quod ad magnitudinem pertinet, minimae liburnae remorum habent singu
los ordines, paulo maiores binos, idoneae mensurae ternos vel quaternos in
terdum quinos sortiuntur remigio gradus. Nec hoc cuiquam enorme videa
tur, cum in Actiaco proelio longe maiora referantur concurrisse navigia, u t
senorum etiam vel u ltra ordinum fuerint. Scaphae tam en maioribus liburnis
exploratoriae sociantur, quae vicenos prope remiges in singulis partibus ha
beant, quas Britanni picatos vocant. Per has et superventus fieri et commea
tus adversariorum navium aliquando intercipi assolet et speculandi studio
adventus earum vel consilium deprehendi. Ne tamen exploratoriae naves
107
Liber IV. 37-38
candore prodantur, colore veneto, qui marinis est fluctibus similis, vela tin
guntur et funes, cera etiam, qua ungere solent naves, inficitur. Nautaeque
vel milites venetam vestem induunt, u t non solum per noctem sed etiam per
diem facilius lateant explorantes.
XXXVIII. Nomina ventorum et numerus

Qui cum exercitu armatis classibus vehitur, turbinum signa debet ante
praenoscere. Procellis namque et fluctibus liburnae gravius quam vi hos
tium saepe perierunt, in qua parte naturalis philosophiae tota est adhibenda
sollertia, quia ventorum tempestatumque caelesti ratione natura colligitur.
Et pro acerbitate pelagi, sicut providos cautela tutatur, ita neglegentes
extinguit incuria. Igitur ventorum numerum atque vocabula ars navigandi
primum debet inspicere. Veteres autem iuxta positionem cardinum tantum
quattuor ventos principales a singulis caeli partibus flare credebant, sed
experimentum posterioris aetatis XII comprehendit; horum vocabula ad
summovendam dubitationem non solum Graeca sed etiam Latina protuli
mus, ita u t ventis principalibus declaratis eos, qui ipsis dextra laevaque co-
niuncti sunt, indicemus. A verno itaque solstitio, id est ab orientali cardine,
sumemus exordium, ex quo ventus oritur apheliotes, id est subsolanus; huic
a dextra iungitur caecias sive euroborus, a sinistra eurus sive vulturnus. Me
ridianum autem cardinem possidet notus, id est auster; huic a dextra iungi
tu r leuconotus, hoc est albus notus, a sinistra libonotus, id est corus. Occi
dentalem vero cardinem tenet zephyrus id est subvespertinus; huic a dextra
iungitur lips sive africus, a sinistra iapyx sive favonius. Septentrionalem ve
ro cardinem sortitus est aparctias sive septentrio; cui adhaeret a dextra
thrascias sive circius, a sinistra boreas, id est aquilo. Hi saepe singuli, inter
dum duo, magnis autem tempestatibus et tres pariter flare consuerunt; ho
rum impetu maria, quae sua sponte tranquilla sunt et quieta, undis exaes
tuantibus saeviunt; horum flatu pro natura temporum vel locorum ex pro
cellis serenitas redditur et rursum in procellas serena m utantur. Nam se
cundo spiramine optatos classis invenit portus, adverso stare vel regredi aut
discrimen sustinere compellitur. Et ideo difficile naufragium pertulit qui
ventorum rationem diligenter inspexit.
XXXVIIII. Quibus mensibus tutius navigetur

Sequitur mensuum dierumque tractatus. Neque enim integro anno vis
atque acerbitas maris patitur navigantes, sed quidam menses aptissimi, qui
dam dubii, reliqui classibus intractabiles sunt lege naturae. Pachone decur
so, id est post ortum Pleiadum, a die sexto Kalendarum Iuniarum usque in
Arcturi ortum, id est in diem octavum decimum Kalendarum Octobrium, se
cura navigatio creditur, quia aestatis beneficio ventorum acerbitas mitiga
tur; post hoc tempus usque in tertium Idus Novembres incerta navigatio est
et discrimini propior propterea, quia post Idus Septembres oritur Arcturus,
vehementissimum sidus, et octavo Kalendarum Octobrium aequinoctialis
evenit acerba tempestas, circa Nonas vero Octobres Haedi pluviales, quin-
108
Liber IV. 49-51
tum Idus easdem Taurus. A Novembri autem mense crebris tempestatibus

navigia conturbat Vergiliarum hiemalis occasus. Ex die igitur tertio Iduum
Novembrium usque in diem sextum Iduum M artiarum maria clauduntur.
Nam lux minima noxque prolixa, nubium densitas, aeris obscuritas, vento
rum imbri vel nivibus geminata saevitia non solum classes a pelago sed
etiam commeantes a terrestri itinere deturbat. Post natalem vero, u t ita di
cam, navigationis, qui sollemni certamine publicoque spectaculo multarum
gentium celebratur, plurimorum siderum ipsiusque temporis ratione usque
in Idus Maias periculose maria tem ptantur, non quo negotiatorum cesset in
dustria, sed quia maior adhibenda cautela est, quando exercitus navigat cum
liburnis quam cum privatorum mercium festinat audacia.
XL. Quemadmodum tempestatum observanda sint signa

Praeterea aliorum ortus occasusque siderum tempestates vehementissimas
commovent; in quibus licet certi dies auctorum attestatione signentur, ta
men, quia diversis casibus aliquanta m utantur et, quod confitendum est,
caelestes causas humana condicio ad plenum nosse prohibetur, ideo nauti
cae observationis curam trifariam dividunt. Aut enim circa diem statutum
aut ante vel postea tempestates fieri compertum est. Unde praecedentes
rcpoÊipd^siv, nascentes die sollemni x£ipa^£iv, subsequentes psTaxeipaêw
Graeco vocabulo nuncuparunt. Sed omnia enumerare nominatim aut inep
tum videatur aut longum, cum auctores plurimi non solum mensuum sed
etiam dierum rationem diligenter expresserint. Transitus quoque siderum,
quos planetas vocant, cum praescripto cursu Dei arbitrio creatoris susci
piunt signa vel deserunt, frequenter assolent serena turbare. Interluniorum
autem dies tempestatibus plenos et navigantibus quam maxime metuendos
non solum peritiae ratio sed etiam vulgi usus intellegit.
XLI. De prognosticis
Multis quoque signis et de tranquillo procellae et de tempestatibus tranquil
la produntur, quae velut in speculo lunae orbis ostendit. Rubicundus color
ventos, caeruleus indicat pluvias, ex utroque commixtus nimbos et furentes
procellas. Laetus orbis ac lucidus serenitatem navigiis repromittit, quam
gestat in vultu, praecipue si quarto ortu neque obtunsis cornibus rutila
neque infuso fuerit umore fuscata. Sol quoque exoriens vel diem condens in-
terest utrum aequalibus gaudeat radiis an obiecta nube varietur, utrum soli
to splendore fulgidus an ventis urgentibus igneus neque pallidus vel pluvia
sit impendente maculosus. Aer vero et mare ipsum nubiumque magnitudo
vel species sollicitos instruit nautas. Aliquanta ab avibus, aliquanta signifi
cantur a piscibus, quae Vergilius in Georgicis divino paene comprehendit in
genio et Varro in libris navalibus diligenter excoluit. Haec gubernatores sese
scire profitentur, sed eatenus, quatenus eos peritiae usus instituit, non al-
tior doctrina firmavit.
109
Liber IV. 52-54
X Ln. De aestuariis hoc est de rheumate

Elementum pelagi tertia pars mundi est, quae praeter ventorum flatum suo
quoque spiramine motuque vegetatur. Nam certis horis, diebus pariter ac
noctibus, aestu quodam, quod rheuma vocant, ultro citroque percurrit et
more torrentium fluminum nunc exundat in terras nunc refluit in altitudi
nem suam. Haec reciprocantis meatus ambiguitas cursum navium secunda
adiuvat, retardat adversa. Quae dimicaturo magna sunt cautione vitanda.
Neque enim auxilio remorum rheumatis impetus vincitur, cui interdum ce
dit et ventus; et quoniam in diversis regionibus, diverso lunae crescentis mi-
nuentisque statu certis horis ista variantur, ideo proelium navale gesturus
consuetudinem pelagi vel loci ante congressum debet agnoscere.
XLHI. De locorum notitia sive remigibus

Nauticorum gubernatorumque sollertia est loca, in quibus navigatur, portu
sque cognoscere, u t infesta prominentibus vel latentibus scopulis, vadosa ac
sicca vitentur; tantum enim securitas maior est, quanto mare altius fuerit.
In nauarchis dibgentia, in gubernatoribus peritia, in remigibus virtus ehgi-
tu r propterea, quia navahs pugna tranquillo committitur mari libumaru-
mque moles non ventorum flatibus sed remorum pulsu adversarios percutit
rostris eorumque rursum impetus vitat, in quo opere lacerti remigum et ars
clavum regentis magistri victoriam praestat.
XLIIII. De telis tormentisque navalibus

Multa quidem armorum genera proelium terrestre desiderat; sed navale cer
tamen non solum plures armorum species verum etiam machinas et tormen
ta flagitat, tamquam in muris dimicetur et turribus. Quid enim crudelius
congressione navali, ubi aquis homines perim untur et flammis? Praecipua
ergo esse debet tegminum cura, ut catafracti vel loricati galeati etiam et oc
reis muniti sint milites. De onere namque armorum nemo potest conqueri,
qui stans pugnat in navibus; scuta quoque validiora propter ictus lapidum et
ampliora sumuntur. Praeter falces et harpagones ahaque navalia genera te
lorum sagittis missibilibus fundis fustibalis plumbatis onagris ballistis scor
pionibus iacula invicem diriguntur et saxa et, quod est gravius, qui de virtu
te praesumunt, admotis liburnis iniectis pontibus in adversariorum tran
seunt naves ibique gladiis manu ad manum, u t dicitur, comminus dimicant.
In maioribus etiam liburnis propugnacula turresque constituunt, u t ta
mquam de muro ita de excelsioribus tabulatis facilius vulnerent vel peri
mant inimicos. Oleo incendiario stuppa sulphure bitumine obvolutae et ar
dentes sagittae per ballistas in hosticarum navium alveos infiguntur uncta-
sque cera et pice et resina tabulas tot fomentis ignium repente succendunt.
Alii ferro interim untur et saxo, alii ardere coguntur in fluctibus; inter tanta
tamen mortium genera qui acerrimus casus est: absumenda piscibus inse
pulta sunt corpora.
110
Liber IV. 55-56
XLV. Quemadmodum navali bello collocentur insidiae

Ad instar autem terrestris proelii superventus fiunt ignorantibus nauticis
vel circa oportunas insularum angustias collocantur insidiae. Idque agitur,
u t imparati facilius deleantur; si longo remigio fatigati sunt hostium nautae,
si vento urgentur adverso, si pro rostris est rheuma, nihil suspicantes dor
m iunt inimici, statio, qu.am tenent, exitum non habet, si dimicandi optata
evenit occasio, fortunae beneficiis iungendae sunt manus et ex oportunitate
proelium conserendum. Quod si cautela hostium evitatis insidiis publico
Marte confligat, tunc liburnarum instruendae sunt acies, non directae u t in
campis, sed incurvae ad similitudinem lunae, ita u t productis comibus acies
media sinuetur, ut, si adversarii perrumpere temptaverint, ipsa ordinatione
circumdati deprimantur. In comibus autem praecipuum robur et liburna
rum collocatur et militum.
XLVL Quid fiat cum aperto Marte bellum navale committitur

Praeterea utile est, u t alto et libero mari tu a semper classis utatur, inimico
rum vero pellatur ad litus, quia pugnandi impetum perdunt qui detruduntur
in terras. In eiusmodi certamine tria armamentorum genera plurimum ad
victoriam prodesse compertum est, asseres falces bipennes. Asser dicitur,
cum trabes subtilis ac longa ad similitudinem antemnae pendet in malo u t
roque capite ferrato. Hunc, sive a dextra sive a sinistra parte adversariorum
se iunxerint naves, pro vice arietis vi impellunt; qui bellatores hostium sive
nautas sine dubio prosternit ac perimit ipsamque navem saepius perforat.
Falx autem dicitur acutissimum ferrum curvatum ad similitudinem falcis,
quod contis longioribus inditum chalatorios - sunt funes, quibus antemna
suspenditur, repente praecidit collapsisque velis liburnam pigriorem et inu
tilem reddit. Bipennis est securis habens ex utraque parte latissimum et
acutissimum ferrum. Per has in medio ardore pugnandi peritissimi nautae
vel milites cum minoribus scafulis secreto incidunt funes, quibus adversa
riorum ligata sunt gubernacula. Quo facto statim capitur tamquam inermis
et debilis navis; quid enim salutis superest ei, qui amiserit clavum?
De lusoriis, quae in Danubio agrarias cottidianis tu tan tu r excubiis, reticen
dum puto, quia artis amplius in his frequentior usus invenit quam vetus doc
trina monstraverat.
111
SAŽETAK VOJNE
VJEŠTINE
Svijetli muž i komes
Publije Flavije Vegecije Renat:
Sažetak vojne vještine
u četiri knjige
Prva knjiga podučava o odabiru novaka, s kojih mjesta i kakvi su vojnici

prihvatljivi, te kakvim ih vježbama u rukovanju oružjem treba obučavati.
Druga knjiga obuhvaća drevni način vojevanja prema kojemu se može ustro
jiti pješačka vojska. Treća knjiga izlaže sve vrste umijeća koje se smatraju
neophodnima u kopnenoj bitki. Četvrta knjiga nabraja sve sprave kojima se
gradovi osvajaju ili brane; dodaje i pravila pomorske bitke.
Prva kniiga
Počinju glave prve knjige

1. Rimljani su sve narode pobijedili samo izvježbanošću u oružju
2. Iz kojih bi krajeva trebalo pozivati novake
3. Jesu li korisniji novaci s polja ili iz gradova
4. Koja je dob prihvatljiva za primanje novaka
5. Kakav je stas prihvatljiv za novake
6. Tijekom odabira prepoznaju se po izrazu lica i držanju tijela oni koji
bi mogli biti bolji novaci
7. Kakvih bi umijeća novake trebalo primati ili odbijati
8. Kad novake treba označiti
9. Novake treba uvježbati vojničkome koraku, trku i skoku
10. Novaci se moraju uvježbati plivanju
11. Kako su stari vježbali novake na štitovima od vrbova pruća i na
kolcima
12. Novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom
13. Novake treba naučiti arm aturi
14. Novake treba uvježbati u bacanju sulica
15. Novake treba brižno naučiti da odapinju strijele.
16. Novake treba uvježbati u bacanju kamena iz praćaka
17. O vježbanju plumbatama
18. Kako novake treba uvježbati da uzjahuju konje
19. Novake treba vježbati da nose teret
20. Kojom su se vrstom zaštitnog oružja koristili stari
21. O utvrđivanju tabora
115
Prva knjiga, predgovor-1
22. Na kakvim mjestima treba postaviti tabor

23. Oblik u kojemu treba iscrtati tabor
24. Na koji se način mora utvrditi tabor
25. Kako treba utvrditi tabor kad prijeti neprijatelj
26. Kako se novaci vježbaju da sačuvaju vrste i razmake u bojnom redu
27. Koliku bi udaljenost vojnici morali prijeći i vratiti se, te koliko bi
puta mjesečno morali vježbati kad se izvode na hodnju
28. O poticanju na vojnu vještinu i rimsku borbenost
Predgovor prvoj knjizi
U staro doba je vladao običaj da se plodovi dobrih umijeća povjere pismu i da

se u obliku knjiga prinesu vladarima. Ništa, naime, nema dobar početak ako
tome nakon Boga nije sklon car, niti ikome dolikuje znati bolje ili više negoli
vladaru, čija učenost može koristiti svim podanicima. Brojni nam primjeri
svjedoče da su Oktavijan August1i dobri vladari nakon njega to rado prihva
ćali. Tako je svjedočenjem vladalaca napredovala rječitost, dok se smionost
nije osuđivala. Nadahnut željom da to oponašam, smatrajući da Vaša Bla
gost može praštati književnim pokušajima više nego drugi, jedva sam osjetio
da sam toliko slabiji od starih pisaca. Za ovo djelce ipak nisu bile nužne ni
skladnost izraza ni vrhunska nadarenost, već marljiv i vjerodostojan rad da
se za rimski probitak iznese na vidjelo ono što se u raspršenu i zakukuljenom
obliku krije kod različitih povjesničara i onih koji poučavaju znanost o
oružju. Nastojim, dakle, postupno i u nekoliko naslova o novačenju i uv
ježbavanju novaka prikazati starinski običaj, ne zato što bi se činilo daje to
Tebi, Nepobjedivi Care, nepoznato, već da raspoznaš kako su se utemeljitelji
Rimskoga Carstva nekoć pridržavali onoga što Ti sam po sebi poduzimaš za
očuvanje države, te da u ovoj neznatnoj knjižici pronađeš što god smatraš
vrijednim istraživanja kad se radi o bitnim i uvijek potrebnim stvarima.
1. Rimljani su sve narode pobijedili samo izvježbanošću u oružju

U svakoj bitki pobjedu obično ne pruža toliko mnoštvo i neobučena borbenost
koliko umijeće i uvježbanost. Vidimo, naime, da rimski narod nije pokorio svi
jet ničim drugim doli uvježbanošću u oružju, znanjem podizanja tabora i
vičnošću vojevanja. Sto bi inače vrijedili malobrojni Rimljani protiv mnoštva
Gala? Što bi se mogli usuditi niski Rimljani protiv visokih Germana? Poznato
je da Hispanci nisu naše nadvisivali samo brojnošću, već i tjelesnom snagom.
Afrikancima nikad nismo bili ravni u lukavštinama i bogatstvu.2 Nitko nije
1 V. Uvod, bilj. 23.

2 Vjerojatno aludira na bogatstvo Kartage i lukavost numidijskog kralja Jugurte (160.-104.
pr. Krista) koji je nezakonito prigrabio vlast i vješto vladao Numidijom potplaćujući rimske
vojskovođe i senatore. Poznata je njegova izreka o korumpiranosti Rima: Urbem venalem et
mature perituram, si emptorem invenerit! (Potkupljiva li grada, koji će brzo propasti ako
nađe kupca!). Sali. lug. XXXV. 10.
116
Prva knjiga, 1-3
dvojio da smo svladani grčkom umjetnošću i razboritošću.3 No protiv svega je

koristilo umješno odabrati novake, podučiti ih - da tako reknem - zakonitosti
ma oružja, ojačati ih svakodnevnim vježbanjem, poljskom ih obukom unapri
jed upoznati sa svime što se može desiti u bojnom redu i u bitkama, te strogo
kažnjavati zabušante. Poznavanje bojne vještine, naime, pothranjuje borbenu
odvažnost. Nitko se ne boji činiti ono za što se uzda daje dobro naučio. U bor
benom nadmetanju spremnije su za pobjedu uvježbane male snage: sirovo i
neobučeno mnoštvo uvijek je izloženo pokolju.
2. Iz kojih bi krajeva trebalo pozivati novake

Redoslijed gradiva zahtijeva da se u prvome dijelu raspravi iz kojih bi provin
cija i naroda valjalo pozivati novake. Poznato je da se svagdje rađaju i mlitav-
ci i okretni ljudi. Pa ipak, u boju i narod nadvisuje narod, i podneblje snažno
utječe ne samo na snagu tijela već i duha. Stoga ovdje nemojmo propustiti
ono što odobravaju veleučeni ljudi. Oni kažu da su svi narodi blizu Sunca isu
šeni vrlo velikom vrućinom pa su, istina, razboritiji, ali imaju manje krvi, te
da zbog toga nemaju postojanosti i samopouzdanja u borbi prsa o prsa. Oni,
naime, koji znaju da imaju malo krvi, boje se rana. Suprotno tome, sjeverni
narodi, udaljeni od sunčanih žega, doduše su nepromišljeni, ali su ipak na
dasve spremni za bojeve jer obiluju izdašnom krvi. Novake zato treba uzima
ti iz umjerenijih podneblja, tako da im i dostaje obilje krvi kako bi prezirali
rane i smrt, i da im ne može uzmanjkati razboritosti koja pazi na smjemost u
taboru i nemalo pomaže domišljatosti tijekom borbe.
3. Jesu li korisniji novaci s polja ili iz gradova

Slijedi da istražimo je li korisniji novak s polja ili iz gradova. Vjerujem da u
tom pogledu nikada nije moglo biti dvojbe da je seoski puk prikladniji za
oružje. On odrasta pod vedrim nebom i u znoju lica svoga, podnosi sunce, ne
mari za hladovinu, ne poznaje kupališta, nije iskusio naslade, priprosta je
duha, zadovoljan malim, udovi su mu očvrsnuli, te potpuno podnosi napore i
on je sa sela vičan rukovati željezom, kopati opkop i nositi teret. Ponekad
ipak nužda iziskuje da se i gradski ljudi stjeraju k oružju. Kad oni stupe u
vojnu službu, neka najprije nauče podnositi napore, trčati, nositi teret i tr
pjeti sunce i prašinu, neka se hrane oskudno i priprosto, neka borave sad pod
vedrim nebom, a sad pod šatorima. Tek tada neka prolaze obuku u korište
nju oružja. Iskrsne li pak duži pohod, neka ih se što više zadržava na polj
skim postajama i drži podalje od zamamnosti grada, kako bi im se tako osna
žila i tijela i duhovi. Neporecivo je da su Rimljani, otkako je osnovan Rim,
uvijek u rat kretali iz grada. Međutim, tada ih nisu slamale nikakve naslade i
nikakvi užici. Plivajući u Tiberu, mladež je ispirala znoj koji je sakupila pri
trčanju i vježbanju na polju. Isti je čovjek bio i ratnik i seljak, samo je mije
njao vrstu oruđa To je istina sve do te mjere daje, zna se, Kvinkciju Cincina-
3 Usp. Horacijevu izreku: Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio (Po
korena je Grčka zarobila divljeg pobjednika i unijela umjetnosti u priprosti Lacij). Horat.
Ep. II. 1, 156.
117
Prva knjiga, 3-5
tu 4 diktatura ponuđena dok je orao. Čini se, dakle, da glavninu vojske valja
pribavljati s polja. Nekako se, naime, manje boji smrti onaj koji je u životu
upoznao manje užitaka.
4. Koja je dob prihvatljiva za primanje novaka5

Istražimo sada u kojoj je dobi prikladno novačiti vojnike. Stvarno, ako treba
sačuvati starinski običaj, svatko dobro zna da na novačenje valja pozivati po
četkom mladenaštva.67Ono, naime, što se uči od dječačke dobi ne upija se sa
mo brže, već i potpunije. Drugo, u vojničkoj žustrosti, skoku i trku treba se
okušati prije negoli tijelo otromi od starosti. Brzina je ono što po završetku
uvježbavanja čini okretnog ratnika. Treba novačiti mladiće, upravo kako
kaže Salustije: Čim je mladež postala sposobnom da izdrži rat, u taboru je
kroz rad stjecala vičnost vojevanju.1 Bolje je, naime, da se uvježban mladić
žali da još nije dosegao dob zajborbu, negoli da ju je propustio. I neka ima vre
mena da nauči sve. Oružano umijeće ne čini se malenom ili laganom stvari,
bilo da želiš obučiti konjanika, pješaka strijelca ili skutata, bilo da ga želiš
naučiti svim pojedinostima i svim pokretima armature, da ne napusti mjes
to, da ne poremeti vrste, da hiće bacačko oružje točno naciljavši i velikom
snagom, da umije iskopati opkop i znalački učvrstiti kolce, rukovati štitom i
kosim pokretima odbiti oružje koje dolazi, smišljeno izbjeći udarac, a smjelo
ga zadati. Ovako obučenom novaku borba protiv bilo kakva neprijatelja u
bojnom redu neće biti na strah, već na zadovoljstvo.
5. Kakav je stas prihvatljiv za novake

Znam da se uvijek zahtijevalo da rast novaka dostigne standardnu visinu,8
tako da se za konjanike u alama odnosno za prve kohorte u legiji prihvaćalo
6, odnosno barem 5 stopa i 10 palaca.9Ali tada je broj stanovnika bio veći i vi
še ih je stupalo u službu pod oružjem. Civilna služba, naime, još nije bila od
vukla mladež u punijoj snazi. Zato nužda traži da se o stasu ne vodi toliko ra-
4 Lucije Kvinkcije Cincinat (Lucius Quinctius Cincinnatus), 519.-? pr. Krista, rimski vojsko
vođa. Prema tradiciji 458. pr. Krista Cincinat je dobio diktatorske ovlasti da bi spasio kon
zulsku vojsku koju su opkolili Ekvi na brdu Algid u Laciju. Izaslanici Senata zatekli su Cin-
cinata kako ore. Cincinat je saslušao izaslanike, preuzeo zapovjedništvo nad vojskom i pora
zio neprijatelja u jednom danu, te proslavio trijum f u Rimu. Nakon toga se odrekao dikta
torskih ovlasti i vratio na svoje gospodarstvo. U kasnijoj rimskoj tradiciji Cincinat se spomi
nje kao oličenje starih rimskih vrlina. RE XXIV, 1963,1020-1023, s.v. »Cincinnatus, Lucius
Quinctius«.
5 Pregled novaka, poznat pod nazivom probatio ili »prihvat«, provodili su u doba Republike
vojni tribuni ili vojskovođe. U doba Carstva pregled su obavljale civilne vlasti, obično upra
vitelji provincija osobno. Provjeravah su identitet, visinu, starost i kvalifikacije kandidata
za vojnu službu prije nego što bi ih uputili u jedinice.
6 »Mladenaštvo« (pubertas) je u antici bio termin za označavanje početka zrelosti, a odnosi se
na dob između 15 i 17 godina.
7 Sali. Cat. VII. 4.
8 grč. e-pcopna - urez, oznaka; odatle se izvodi naziv za standardnu visinu vojnika
9 1,77 ili 1,78 odnosno barem 1,67 m.
118
Prva knjiga, 5-7
čuna koliko o snazi. I ne vara nas svjedočanstvo samog Homera,10koji bilježi

daje Tidej11 bio manji tijelom, ali snažniji s oružjem.
6. Tijekom odabira prepoznaju se po izrazu lica i držanju tijela oni koji bi

mogli biti bolji novaci
No, onaj koji namjerava provoditi novačenje neka silno pazi da po izrazu lica,
po očima, po cjelokupnom oblikovanju udova odabere one koji bi bili sposob
ni ispuniti ulogu ratnika. Jer se borbenost iskazuje mnogim pokazateljima
ne samo kod ljudi već i kod konja i pasa, kao što su to svojim znanjem obuh
vatili veleučeni ljudi. Treba paziti čak i kod pčela, kaže pisac iz M antue:12
Naime, postoje dvije vrste: ova bolja krasna je lica
i sjajna s crvenim ljuskama: ona druga je dlakava,
troma i neslavno vuče golemi trbuh.
Zato bi mladić, kojeg treba odrediti za Marsov posao,13trebao biti budnih oči
ju, uspravne šije, širokih prsa, mišićavih ramena, jakih ruku, duljih prstiju,
plosnata trbuha, omanje stražnjice, listova i stopala koji nisu nabijeni su
višnim mesom, već su zategnuti od čvrstih mišića. Kada na novaku opaziš te
znakove, ne traži visinu pod svaku cijenu; korisnije je, naime, da su vojnici
snažni nego golemi.
7. Kakvih bi umijeća novake trebalo primati ih odbijati

Slijedi da ispitamo kakvih umijeća vojnike treba odabrati ili potpuno odbi
ti.14Ribare, lovce na ptice, slastičare, tkalce i sve one za koje se bude činilo da
su se bavili nečime što je povezano sa ženskim poslovima,15 mislim da valja
tjerati daleko od tabora. U vojnu je službu prikladno uključiti graditelje, ko
vače, kolare, mesare te lovce na jelene i veprove. Ono o čemu ovisi očuvanje
čitave države jest da se odaberu novaci najvrsniji ne samo tijelom već i du
hom. Snaga vladanja i temelj rimskog imena počivaju na prvom pregledu pri
godom novačenja. I neka se ne misli daje ovo lagana dužnost ili da se može
povjeriti bilo kome i bilo gdje. Poznato je da su stari kod Sertorija među toli-
10 »Malen je Tidej bio po stasu, al’ bijaše ratnik!« II. V. 801 (prijevod Tome Maretića i Stjepana
Ivšića, Homer, 1987, 111). Homer - grčki pjesnik kojemu se pripisuju najstariji poznati eu
ropski spjevovi Ilijada i Odiseja. U njima se opisuju Trojanski rat i pustolovine Odiseja, jed
nog od grčkih junaka pod Trojom, na povratku kući nakon rata.
11 Tidej (Tydeus) je prema grčkoj mitologiji bio sin kalidonskoga kralja Eneja i kraljice Peribe-
je, a Diomedov otac. Kao jedan od vođa sudjelovao je u pohodu sedmorice protiv Tebe g4je je
i poginuo. RE II 7, 1948, 1702-1708, s.v. »Tydeus«.
12 Verg. Georg. IV. 92-94.
13 Misli se na rat, jer je Mars bio rimski bog rata. Ratovanje i bojne vještine bile su kod Rimlja
na pod njegovom zaštitom.
14 U legiju je bilo zabranjeno uzimati gostioničare, zaposlenike u javnim kućama, kuhare, pe
kare, kao i sve one koji su se bavili »nečasnim« zanimanjima poput glumaca, gladijatora, ko-
čijaša i vlasnika javnih kuća. Rimljani su također gajili duboku sumnju u moralnost različi
tih vrsta trgovaca. Pristup u legije bio je zabranjen i tkalcima i radnicima u državnim tek
stilnim radionicama.
15 Gynecaea - dosl. ženske odaje. U 4. stoljeću ovaj izraz označava neku vrstu tekstilnih tvor
nica u državnom vlasništvu koje su između ostalog izrađivale i vojne odore.
119
Prva knjiga, 7-8
kim nizom vrlina upravo to osobito hvalili.16Mladež, kojoj valja povjeriti ob
ranu provincija i ratnu sreću, ako je ima dovoljno, mora se odlikovati i vr-
snošću, i vladanjem. Časnost, naime, tvori prikladnog vojnika, stid ga čini
pobjednikom jer mu priječi da bježi. Kakva je korist uvježbavati mlitavca, i
da taj u taboru proboravi nekoliko godina službe? Od vojske nikada nije bilo
pravodobne koristi ako je šepao izbor kad su se u nju primali novaci. I kako
znamo iz prakse i iskustva, neprijatelji su nam svagdje nanijeli toliko poraza
zbog toga što se tijekom dugog razdoblja mira vojnici manje savjesno nova
če,17što svatko časniji teži za civilnom službom, što se kao novaci koje je pos
jednicima naređeno predati, podmićivanjem ili svjesnim previdom izborni
ka, pod oružje stavljaju oni koje je gospodarima muka imati.18Veliki muževi
trebaju, dakle, s velikom pomnošću odabirati pogodne novake.
8. Kad novake treba označiti

Odabranoga novaka ne smije se odmah upisati istočkanim znakovima,19već
ga prije valja iskušati u vježbi da se može uvidjeti je li uistinu pogodan za ta
ko naporan posao. Čini se da od njega treba zahtijevati brzinu i snagu, te je li
sposoban svladati rukovanje oružjem i ima li vojničkoga samopouzdanja. Vr
lo ih se mnogo, naime, na probama pokaže neprikladnima, premda se naiz
gled čine vrlo prihvatljivi. Zato treba odbiti one koji su manje korisni i na
domjestiti ih onim najokretnijima. Naime, u svakom okršaju ne koristi toli
ko mnoštvo koliko borbenost. Kad su novaci tako označeni, valja im svakod
nevnim vježbama pokazivati znanje rukovanja oružjem. Provedbu je toga
ukinuo nemar dugotrajne sigurnosti. Bi li našao ikoga tko bi mogao poduča
vati ono što sam nije naučio? Zato moramo oživjeti starinski običaj iz povijes
nih i drugih knjiga. No stari su pisci pisali samo o ratnim pothvatima i isho
dima, ispuštajući kao poznato ono što mi sada istražujemo. Lakedemonjani,
16 O samom Sertoriju v. Uvod, bilj. 5. Tu njegovu sposobnost opisao je i Plutarh: »... čim se vra
tio u Rim, imenovan bi kvestorom Cisalpinske Galije, i to u kritičnom trenutku. Je r kako sa
mo što nije izbio marsički rat (ili tzv. saveznički rat, 90.-88. pr. Krista), primivši zapovijed
da unovačuje vojnike i izrađuje oružje, obavi on taj posao sa žarom i brzinom tako da pored
sporosti i mlitavosti drugih mladih ljudi steče glas čovjeka koji će radino provesti svoj život«.
Plut. Sert. 4 (prijevod Zdeslava Dukata, Plutarh II, 1988, 285).
17 Kod Rimljana se često pojavljuje misao kako mir škodi borbenoj spremnosti. O tome nam
svjedoči Polibije kada govori o rimskoj najavi rata protiv Dalmata oko 156. pr. Krista: »Što
je najvažnije, došli su do zaključka [tj. rimski Senat] daje iz više razloga došao zgodan tre
nutak da se sada povede rat protiv njih [tj. protiv Dalmata]. Naime, u ove dijelove Ilirije ok
renute prema Jadranskom moru Rimljani nisu kročili otkako su izbacili Demetra Farskog,
a nikako nisu željeli da Italike raznježi dugogodišnji mir jer je ovo bila već dvanaesta godina
od rata s Perzejem i borbi u Makedoniji. Tako ih je u otpočinjanju rata protiv spomenutog
naroda vodila težnja da obnove ratnički duh i spremnost vlastitih trupa, i da istodobno zap-
laše Ilire, te ih prisile da se pokore njihovim zapovijedima«. Polyb. XXXII. 19.
18 Ovdje se misli na prvobitno slobodne seljake-zakupnike (coloni) koji su u doba Carstva obra
đivali zemlju zakupljenu od rimskih veleposjednika. Oni su postupno bili sve više vezani za
zemlju na kojoj su živjeli.
19 U Vegecijevo doba novacima su u kožu tetovirali znakove po kojima se vidjelo kojoj vojnoj je
dinici su pripadali. Taj postupak je značio konačni, a donekle i neopozivi prijam novih vojni
ka u jedinicu. Tetoviranje novaka služilo je da bi se spriječilo dezertiranje.
120
Prva knjiga, 8-9
Atenjani i drugi Grci su, istina, u knjigama objavili više toga što oni naziva
ju tactica;20 no na nam a je da ispitamo vojnu vještinu rimskoga naroda koji
je svoju vlast proširio iz vrlo uskih granica gotovo svim područjima pod
suncem i do kraja samoga svijeta. Ova me nužda natjerala da odvijem svit-
ke pisaca i da u ovom djelcu najvjerodostojnije kažem ono što je onaj slavni
Katon Cenzor21 napisao o vojnoj znanosti, što su Kornelije Celzo22 i Fron-
tin23 držali da treba dotaknuti, što je u knjige uobličio Paterno,24 nadasve
revan zastupnik vojnog prava, što određuju Augustove, Trajanove25 i Had-
rijanove26 konstitucije. Ne prisvajam si, naime, nikakvo autorstvo, već sa
mo zapisujem kao po redu sažetak onoga što se raspršeno nalazi kod onih
koje sam gore naveo.
9. Novake treba uvježbati vojničkome koraku, trku i skoku

Novake, dakle, valja naučiti vojničkome koraku na samom početku obuke.
Na maršu ili u bojnom redu najviše, naime, treba paziti na to da svi vojnici
čuvaju red stupanja To se može postići samo tako da neprestanim vježba
njem nauče brzo i jednolično koračati. Podijeljena i nesvrstana vojska uvijek
je, naime, izložena vrlo ozbiljnoj opasnosti od neprijatelja. Vojničkim kora
kom treba, dakle, prijeći 20.000 koraka za samo pet ljetnih sati.27Punim pak
korakom, koji je brži, valja prevaliti 24.000 koraka za isto toliko sati.28 Sto
god bi na to dodao, već je trk za koji se razdaljina ne može ograničiti. No no
vake valja i trkom privići da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja, kad
steknu praksu, da brzo zauzmu povoljne položaje i preotmu ih protivnicima
koji hoće učiniti isto, da hitro kreću u izviđanje i još hitrije se vrate, te da što
lakše s leđa sustižu neprijatelje u bijegu. Vojnika treba vježbati i skoku kojim
se preskakuju opkopi i svladava nekakva visoka prepreka, tako da bez napo
ra može prijeći preko takvih teškoća kada se pojave. Osim toga, u samom
okršaju i borbi oružjem ratnik koji nadolazi trkom i skokom, zaokuplja pro
tivnikov pogled i odvraća mu pamet, te zadaje udarac prije negoli se onaj pra
vo pripremi da se zaštiti ili da se odupre. O vježbanju Gneja Pompeja Velikog
pripovijeda Salustije: Nadmetao se sa žustrima skokom, s brzima trkom, sja-
20 Grč. TCocTiKĆt - vještina svrstavanja vojske u bojni red i vođenja bitke; odatle dolazi današnji
internacionalizam »taktika«
27 29,6 km. To znači da su se kretali brzinom od otprilike 5 km/h. »Vojnički korak« je stručni
termin kojim se koristi samo Vegecije. Vjerojatno odgovara brzini »standardne hodnje« ili
iustum iter koji se spominje u Cezarovu spisu O građanskom ratu (usp. Caes. Bell. Civ. III.
76). On<lje se definira kao normalna hodnja po dobrim putovima i dobrom vremenu, s do
voljno vremena da se izgradi tabor i odmori tijelo, te drugi dan pravodobno krene.
28 35,52 km. To znači da su se kretali brzinom 6 km/h.
121
Prva knjiga, 9-11
kima štapom. Niti bi drugačije mogao biti ravan Sertoriju, da nije i sebe i svo
je vojnike učestalim vježbama bio pripremio za bitke.29
10 . Novaci se moraju uvježbati plivanju

Svaki novak bez razlike mora za ljetnih mjeseci naučiti plivati jer se rijeke ne
prelaze uvijek po mostovima,30 već je vojska mnogo puta prisiljena plivati i
kad odstupa i kad progoni. Bujice se često preliju od iznenadnih pljuskova ili
snijega, pa onaj koji to ne zna, ne zapada u opasnost samo od neprijatelja već
i od puke vode. Zato su stari Rimljani, koje su toliki ratovi i neprestane opas
nosti poučili svakom umijeću vojne vještine, odabrali da Marsovo polje bude
u blizini Tibera, kako bi u njemu mladež nakon vježbi u oružju spirala znoj i
prašinu, te kako bi umor od trčanja otklanjala plivačkim naporom. Vrlo je
pak zgodno da se plivanju uvježbaju ne samo pješaci već i konjanici i sami ko
nji, kao i dobavljači,31 koje nazivaju galeariji, da im se ne bi što dogodilo ne-
vičnima kada pritisne nužda.
11. Kako su stari vježbali novake na štitovima od vrbova pruća i na

kolcima32
Prema onome što piše u knjigama, stari su novake vježbali na sljedeći način.
Zaobljene štitove izrađivali su od vrbova pruća u obliku pletera koji je bio
dvostruko teži nego što je obično bio propisani štit. Novacima su i umjesto
mačeva davali drvene batine jednako tako dvostruke težine. Na ovaj način
vježbali su se na kolcima ne samo ujutro već i popodne.33 Kolci, naime, nisu
nadasve korisni samo za vojnike već i gladijatore. Nikada se nijedan muž nije
pokazao nepobjedivim na oružju niti u areni, niti na bojnom polju, ako se on,
revno uvježban, nije podučavao na kolcu. Svaki je novak učvršćivao po jedan
kolac u zemlju tako da se ne može klimati i da strši šest stopa.34 Protiv toga
se kolca kao protiv neprijatelja novak vježbao onim pleterom i batinom kao
mačem i štitom, tako daje čas tobože gađao glavu ili lice, čas je prijetio s bo-
29 Gnej Pompej Veliki (Gnaeus Pompeius Magnus), 106.-48. pr. Krista, rimski vojskovođa i dr
žavnik iz vremena kasne Republike. Trijumvir (61.-54. pr. Krista), sudrug i zet, poslije pro
tivnik Gaja Julija Cezara. Imenovanje zapovjednikom vojske u Hispaniji koja se borila pro
tiv Sertorija (v. Uvod, bilj. 5). Isprva je trpio poraze, ali je s dolaskom svježih snaga postupno
prešao u ofenzivu. RE XXI, 1952, 2062-2211, s.v. »Pompeius, Gnaeus Magnus«. Sali. Hist.
frag. II. 19.
30 Sarkastična Vegecijeva aluzija na vojnike njegova vremena koji su bili smješteni u garnizo
nima carskih gradova (urbani milites), te bili razmaženi tekovinama civilizacije i nespremni
gaziti preko rijeka.
31 Latinskim izrazom lixae nazivali su se vojni dobavljači, no to je bio naziv i za one koji su u
vojsci prodavali pečenu hranu.
32 Vegecije piše o gladijatorskim metodama vježbanja, ali izostavlja posljednji stupanj - mače
vanje sa živim protivnikom.
33 Vegecije dosljedno ističe popodnevno vježbanje kao nešto osobito. To navodi na pomisao da
je vojska u njegovo vrijeme napustila praksu da vježba i poslijepodne, što je prije vjerojatno
činila. Popodnevni odmor (meridiatio) bio je inače karakterističan za mediteransko podneb
lje jer je u to doba dana sunce bilo najjače, no držalo se da vojska mora biti vična djelovati u
svim vremenskim uvjetima.
34 1,78 m.
122
Prva knjiga, 11-13
kova, i ponekad je nastojao podsjeći potkoljenice i noge; uzmicao je, priskaki-

vao, nasrtao, i kolac je kao stvarna protivnika iskušavao svakim napadom i
cjelokupnim umijećem bojevanja. U toj se vježbi vodila briga da se pazi na to
kako bi se novak izdigao i zadao ranu tako da se sam ni s koje strane ne otvo
ri udarcu.
12. Novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom

Novaci su osim toga učili da ne udaraju sječimice, već ubodom. Rimljani, nai
me, nisu samo lako pobjeđivali one koji su se borili sječimice nego su ih i is
mijavali. Što se god zasiječe, kakvim god zamahom stiglo, ne ubija često jer
zaštitno oružje i kosti štite životne organe. Nasuprot tome, ubod zarinut dva
palca35 postaje smrtonosan: što god se zabada, nužno prodre do životnih or
gana. Naposljetku, dok se nanosi zasjek, ogoljuju se desna ruka i bok. Ubod
se pak zadaje zaštićena tijela i ranjava protivnika prije negoli on to vidi. Poz
nato je da su se Rimljani zbog toga borili prvenstveno na taj način.36 Davali
su pleter i batine dvostruke težine kako bi se novak bezbrižnije i žustrije bo
rio kad uzme pravo i lakše oružje, jer je oslobođen težega tereta.
13. Novake treba naučiti arm aturi

Osim toga, novaka valja obučavati onom vrstom vježbe koju zovu armatura,
a povjerava se poljskim učiteljima. Ta praksa čak je djelomice sačuvana. Zna
se da se i sada arm ature u svim bitkama bore bolje negoli ostali.37 Iz toga se
mora razabrati koliko je uvježbani vojnik bolji od neuvježbanoga, jer oni koji
su ma i najmanje obučeni u armaturi, nadvisuju ostatak svojih drugova u
umijeću bojevanja. Kod starih se vježbena stega tako strogo čuvala da su i
učitelji oružja bili nagrađivani dvostrukim sljedovanjem, a oni koji se u ovom
pokusu nisu iskazivali, bili su prisiljeni umjesto pšenice primati ječam. Slje
dovanje u pšeničnom zrnu ne bi im bilo vraćeno prije no što bi pružili dokaze
u nazočnosti prefekta legije, tribuna i prvaka i pokazali da ispunjavaju sve
što je obuhvaćalo vojničko umijeće. Ništa, naime, nije ni jače, ni sretnije ni
pohvalnije od države u kojoj ima obilje obučenih vojnika. Naše neprijatelje
ne navodi sjaj odijela ili obilje zlata, srebra i dragulja da nas poštuju i da nas
vole, već ih poniznim čini jedino strah od oružja. Ako se u ostalome zatim
štogod i pogriješilo, kako kaže Katon, to se može i poslije ispraviti. Propusti u
bitkama ne daju se popraviti jer kazna slijedi odmah za pogreškom: oni koji
35 3,7 cm.
36 Osim ovog, razlog za udaranje bodom bio je i rimski način borbe unutar zatvorenih formaci
ja i pod zaštitom velikih štitova. Tada su vojnici, pružajući ruke kroz prostore između štito
va, mačevima nastojali ubosti protivnika. Stoga je za ovu svrhu, prema uvriježenu mišljenju
temeljenom na Polibijevim izvještajima, tijekom Drugoga punskog rata (218.-202. pr. Kris
ta) u naoružanje rimske vojske uveden kratki hispanski mač (gladius Hispaniensis). Ovaj je
mač bio namijenjen prvenstveno za bod. To se dogodilo vjerojatno za vrijeme reformi Publi-
ja Kornelija Scipiona Emilijana Afričkog Numancijskog tijekom opsade Nove Kartage 209.
pr. Krista. Vegecijevo medicinsko objašnjenje zasigurno je dio razloga koji govori u prilog
uvođenja mača koji je omogućio zbijeni borbeni poredak.
37 V.Glosar.
123
Prva knjiga, 13-15
se mlitavo i nevjesto bore ili smjesta poginu ili nagnu u bijeg i više se ne usu
đuju biti pobjednicima.
14. Novake treba uvježbati u bacanju sulica

No vraćam se na započeto. Novak koji se batinom vježba na kolcu, tjera se da
na taj kolac, kao na čovjeka, baca drške također veće težine nego što će biti
prave sulice. Pritom učitelj oružja pazi da dršku zavitla velikom snagom ka
ko bi ju, točno naciljavši, upravio ili u kolac ili tik do njega. Tom vježbom,
naime, raste i snaga mišica, i stječe se iskustvo i vičnost u izmetanju.
15. Novake treba brižno naučiti da odapinju strijele

Međutim, otprilike trećinu ili četvrtinu novaka koji se budu mogli naći po
godnijima, valja vježbati drvenim lukovima i vježbovnim strijelama, uvijek
na istim onim kolcima. I još treba izabrati učitelje, majstore za to, i pokloniti
što veću pozornost da znalački drže luk, da ga jako napnu, d aje lijeva ruka
nepokretna, da se desna proračunato povlači, da se oko i duh složno usmjere
na ono što treba pogoditi i da budu poučeni ravno odapinjati strijelu bilo s
konja, bilo s tla. To se umijeće mora i brižno naučiti, i održavati time što će se
svakoga dana primjenjivati i vježbati. Od kolike su pak koristi dobri strijelci
u bitkama, očito pokazuje i Katon u knjigama o vojnoj znanosti,38 a Klaudi-
je39je nadvladao neprijatelja, kojemu prije nije bio dorastao, kad je pripremio
i obučio veći broj strijelaca. Kad se Scipion Afrički40kanio sukobiti u bojnom
redu s Numantincima, koji dvije vojske rimskoga naroda bijahu poslali pod
38 Djelo O vojnoj vještini (De re militari) napisao je Marko Porcije Katon Stariji Cenzor (v.
Uvod, bilj. 19) sredinom 2. stoljeća pr. Krista. Danas je izgubljeno osim nekoliko fragmena
ta, ali gaje Vegecije zasigurno imao cijelo.
39 Apije Klaudije Pulher (Appius Claudius Pulcher), 4.-3. st. pr. Krista, rimski vojskovođa. Ti
jekom opsade kampanijskog grada Kapue 211. pr. Krista ustrojio je lako naoružane jedinice
- velite (velites), ali ta se zasluga u tradiciji često pripisuje njegovu kolegi Kvintu Flaviju
Flaku. RE III, 1899, 2846-2847, s.v. »Pulcher, Appius Claudius«.
40 Publije Kornelije Scipion Emilijan Afrički Numancijski (Publius Cornelius Scipio Aemilia-
nus Africanus Minor Numantinus), 185./4.-129. pr. Krista, rimski vojskovođa. Pod zapov
jedništvom oca Lucija Emilija Paula (Lucius Aemilius Paullus) sudjelovao je u Trećem ma
kedonskom ratu i u bitki kod makedonskoga grada Pidne 168. pr. Krista. U ovoj bitki fleksi
bilne rimske legije porazile su dotad gotovo nepobjedivu monolitnu makedonsku falangu, a
Rim je zadobio vlast nad Grčkom. Istaknuo se kao vojni tribun u hispanskom pohodu. U
Trećem punskom ratu zbog nezadovoljstva dotadašnjim voderyem rata, izabran je za kon
zula 148. pr. Krista iako nije bio dovoljno star. Nakon uspješne opsade 146. pr. Krista zau
zeo je i razorio Kartagu. Zbog rimskih poraza u keltiberskim ratovima ponovno je izabran
za konzula 134. pr. Krista i preuzeo je zapovjedništvo nad demoraliziranom i rastrojenom
vojskom u Hispaniji. Otpočeo je reforme te uveo red i disciplinu. Istjerao je iz tabora bludni
ce, gatare i trgovce, uklonio svu nepotrebnu raskoš i natjerao vojsku da vježba hodnjom, ko
panjem rovova, oskudicom i kaznama. Nakon opsade 133. pr. Krista zauzeo je i razorio his-
panski grad Numanciju, glavno keltibersko uporište. Scipion Emilijan je kod Numancije uv
rstio strijelce i praćkare ne samo u sve kohorte već i u centurije (Scipio Aemilianus ad N u
mantiam omnibus non cohortibus tantum, sed centuriis sagittarios et funditores interpo
suit, Front. Strat. 4.7.27). RE IV, 1901,1439-1462, s.v. »Publius, Cornelius Scipion Aemilia
nus Africanus Numantinus«.
124
Prva knjiga, 15-17
jaram,41vjerovao je da će ih nadvladati jedino ako u sve centurije uvrsti odab

rane strijelce.
16. Novake treba uvježbati u bacanju kamena iz praćaka

Novake valja pomno vježbati u bacanju kamena ili iz ruku ili iz praćaka. P ri
ča se da su stanovnici Balearskih otoka prvi izmislili praćku, te da su se njo
me tako vješto služili da majke svojim malim sinovima nisu dopuštale da do
taknu ijednu hranu osim one koju bi pogodili kamenom naciljanim iz praćke.
Naime, oblo kamenje koje se odapinje iz praćke ili fustibala mnogo je puta za
ratnike zaštićene kacigama, katafraktima i lorikama pogubnije od bilo kak
vih strelica, jer bez obzira na neozlijeđene udove ipak zadaje smrtonosnu
povredu, pa neprijatelj od udarca kamena pogiba ne gubeći krv.42 Svatko
dobro zna da su praćkari vojevali u svim bitkama starih. Svi novaci moraju
to naučiti kroz učestalo vježbanje zato što nositi praćku nije nikakav napor.43
Ponekad se dogodi da se okršaj odvija na kamenitim mjestima, da treba bra
niti neko brdo ili brežuljak, te da barbare valja od opsjedanja utvrđenja ili
gradova odbiti kamenjem i praćkama.
17. O vježbanju plumbatama

Novacima valja prenijeti vježbu plumbatama, koje nazivaju matiobarbuli. U
Iliriku su dugo vremena bile dvije legije4445sa po 6.000 vojnika koje su nazivali
matiobarbuli jer su se znalački i hrabro služili tim bacačkim oružjem. Zna se
da su oni dugo vremena sve ratove dovršavali vrlo okretno, do te mjere da su
Dioklecijan46 i Maksimijan,46 došavši na vlast, smatrali da te matiobarbule
treba zbog zasluga borbenosti nazvati jupiterovci i herkulovci,47te se čini da
41 Jaram je u rimskoj vojnoj tradiciji označavao simbol poraza i poniženja. Sastojao se od dva
uspravljena koplja i trećeg koje je bilo položeno poprečno preko njih, a ispod su sagibajući se
morali proći poraženi protivnici. Rimska vojska prvi je put doživjela takvo poniženje nakon
bitke sa Samnićanima kod Kaudijskog klanca 321. pr. Krista. Kaudijski klanac postao je
»crna točka« rimske povijesti. Numantinci su rimsku vojsku poslali pod jaram 137. pr. Kris
ta prilikom rimske opsade grada Numancije. Usprkos brojčanoj nadmoći, rimska je vojska
bila opkoljena i prisiljena na predaju.
42 Vegecije je promatrao borbu i s psihološkog stajališta jer se vojnici boje rana i pogled na pre
više krvi mogao ih je demoralizirati, (usp. I. 2)
43 Vegecije ironizira nesposobnost njemu suvremenih »urbanih« vojnika da nose teško oružje i
opremu.
44 Misli se na legiju VI. Herculia, koja je služila na području današnjeg Srijema i Bačke i na le
giju V. Iovia koja je služila na području današnje istočne Slavonije i Srijema.
45 Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus), 225.-305., rimski
car od 284. RE II 14 Halbband, 1948, 2419-2495, s.v. »Diocletianus, Gaius Aurelius Vale
rius«^. Uvod, bilj. 62.
46 Marko Aurelije Valerije Maksimijan (Marcus Aurelius Valerius Maximianus), Dioklecija
nov suvladar, 286.-305. p. Krista. RE XIV, 1930, 2486-2516, s.v. »Maximianus, Marcus Au
relius Valerius«.
47 Nakon stoje Dioklecijan odabrao Maksimijana za svog suvladara, sebi je nadjenuo naslov
Jovije (Iovius), a Maksimijanu naslov Herkulije (Herculius), kao štićenicima Jupitera i
Herkula. Zbog toga su matiobarbule nazvali jupiterovcima (Ioviani) i herkulovcima (Her-
culii).
125
Prva knjiga, 17-19
su ih pretpostavili svim legijama.48 Obično su nosili po pet matiobarbula za

taknutih za štitove. Ako ih vojnici prikladno izbace, gotovo se čini da skutati
oponašaju dužnost strijelaca. Ranjavaju, naime, neprijatelje i konje prije no
što je moglo doći ne samo do borbe prsa o prsa, nego i prije no što je palo ba-
cačko oružje.
18. Kako novake treba uvježbati da uzjahuju konje

I novaci i vojnici s više godina službe uvijek su strogo vježbali uzjahivanje ko
nja. Zna se daje ta praksa doprla sve do današnjega doba, premda se već pro
vodi nemarno.49 Drveni konji postavljali su se zimi pod krovom, a ljeti u po
lju. Novake su najprije tjerali da ih uzjahuju bez oružja, dok se ne bi navikli,
a onda i pod oružjem. Tome se poklanjala tolika briga da su učili uzjašiti i sja
šiti ne samo s desne, već i s lijeve strane, čak i držeći isukane mačeve ili duga
koplja. Uporno su činili isto to vježbajući, kako bi u vrevi bitke uzjahivali ne
zastajkujući jer su u miru bili tako pomno vježbani.
19. Novake treba vježbati da nose teret

Novake se također mora vrlo često tjerati da na leđima nose teret do 60 lib
ri50 i da marširaju vojničkim korakom jer njih na teškim pohodima nužno
očekuje da nose i sljedovanje i oružje.511 neka se ne misli daje to teško, ako se
48 Vegecije je jedini izvor koji svjedoči o upotrebi plumbata kod jupiterovaca i herkulovaca, po
časti najvišega para palatinskih legija (legiones palatinae) u 4. stoljeću (v. Uvod).
49 Vjerojatno kao dio konjaničkih vježbi (armatura equestris). Drži se daje ova vježba uzjahi-
vanja drvenog, a zatim pravog konja s oružjem izvorno bila izmišljena za velite (velites) u 3.
stoljeću pr. Krista.
50 Oko 20 kg. Obično se vjeruje da su legionari nosili oko 36 kg prtljage (VE VI, 1973,419, s.v.
»Oprema, vojna«). Nažalost, Vegecije ne opisuje točno stoje on sve uračunao u navedenih
20 kg. Pretpostavljamo da misli na osobne stvari, odjeću, zalihu hrane i vode za tri do pet
naest dana, pribor za spravljanje jela (kablić i vojnička porcija), pletenu košaru (cophinus,
qualus), lanac, kožni remen, oruđe; pilu (serra), pijuk (dolabra, dolatorium), lopatu (rut
rum) i tmokop (bidens, raster), te dva do četiri kolca (sudes, vectes) za pravljenje nasipa oko
tabora (vallum). Prtljagu (sarcinae) bi legionari objesili na štap koji bi nosili na ramenu.
Osim prtljage, legionari su nosili zaštitnu opremu (kaciga i oklop) i naoružanje. Prema ar
heološkim nalazima i rekonstrukcijama prstenasti oklop (lorica hamata) težio je 12-15 kg, a
obručasti oklop (lorica segmentata) oko 9 kg. Kaciga (cassis) je težila oko 2-3 kg, a štit (scu
tum) 5,5-7,5 kg. Laka sulica (pilum) težila je oko 2 kg, mač (gladius Hispaniensis) oko kilo
gram i korice mača oko pola kilograma. Naoružanju je još pripadao i bodež. Prema ovome
ukupna težina naoružanja i zaštitne opreme iznosila 20-29 kg. Ako zbrojimo težinu prtljage
(20 kg), težinu naoružanja i zaštitne opreme (20-29 kg), izlazi da su legionari morali tijekom
pohoda nositi 40-49 kg tereta. Kad već spominjemo pojedine vrijednosti, zgodno je napome
nuti da su vojničke sandale (caligae), koje su legionari također nosili, težile nešto manje od
kilograma. Connoly, 1988., 230-234. Prema drugom proračunu težina prtljage koja se nosila
na štapu iznosila je 18,4 kg, a težina oružja, štita, kacige i oklopa 29,4 kg. To bi ukupno izno
silo 47,9 kg. Usporedbe radi, pruski pješak 1839. godine nosio je 34 kg, njemački i ruski pje
šak 1914. godine 28,25 kg, odnosno 38 kg, a panzer grenadier njemačke vojske 1986. godine
39,10 kg opreme ljeti i 41,50 kg zimi. Junkelmann, 1991., 197-199.
51 Ovo je započelo Marijevom reformom, kad su vojnici morali sami nositi opremu i oružje da
bi se smanjila prateća prtljaga koja je opterećivala i usporavala kretanje vojske na pohodu.
Otad potječe i podrugljiv naziv za vojnike - »Marijeve mule«. O Gaju Mariju v. Uvod, bilj.
151.
126
Prva knjiga, 19-20
stekne vičnost. Ne postoji, naime, ništa što ustrajno vježbanje ne bi učinilo

posve lakim. Znamo da su stari vojnici tako postupali, a svjedok je sam Vergi-
lije koji kaže:
Kao kad Rimljanin ljuti u očinskome oružju
prijeđe put pod nemilim teretom, podigne tabor, i u stroju
stane pred neprijatelja prije no što ovaj to očekuje.52
20 . Kojom su se vrstom zaštitnog oružja koristili stari

Mjesto iziskuje da pokušamo iznijeti kojom vrstom oružja novake treba op
remiti, odnosno zaštititi. Što se toga tiče, starinski je običaj potpuno zbrisan.
Premda je naoružanje konjanika unaprijeđeno po uzoru na Gote, Alane i Hu
ne, poznato je da su pješaci nepokriveni. Od osnutka Rima sve do vremena
božanskoga Gracijana53 i pješačka se vojska štitila oklopima i kacigama. No
kako je poljsko vježbanje sustajalo, dok su nastupali nemar i zabušavanje,
oružje se počelo činiti teškim jer su ga vojnici rijetko navlačili; zato traže od
imperatora najprije da odlože oklope, a zatim i kacige. Tako je naše vojnike
protiv Gota često satiralo mnoštvo njihovih strijelaca, jer su se s njima suko
bili otkrivenih prsa i glava. Ni nakon toliko poraza, koji su doveli do propasti
tolikih gradova, nitko se nije pobrinuo da pješacima vrati niti oklope, niti ka
cige. Tako dolazi do toga da oni koji se u bojnom redu nepokriveni izlažu ra
njavanju, ne misle na borbu nego na bijeg. Ta što da bez oklopa i kacige radi
pješak strijelac koji ne može uz luk držati još i štit? Što da u bitki rade zmajo-
noše i znakonoše koji lijevom rukom rukuju stjegovima, a zna se da su im
glave i prsa goli? Oklop54 i kaciga čine se teškim onome pješaku koji po svoj
prilici rijetko vježba i koji vjerojatno rijetko nosi oružje. Inače, danomice
vježbati znači ne osjećati napor niti ako se nosilo nešto teškoga. Oni pak koji
ne mogu podnijeti napor da nose starinske zaštitne opreme, prisiljeni su ot
krivenih tijela podnijeti rane i sm rt i, što je još gore, ili biti uhvaćeni ili, daka
ko bijegom, izdati državu. Tako ih uz golemu sramotu kolju poput ovaca, jer
otklanjaju vježbe i napore. Zbog čega se, naime, kod starih pješačka vojska
nazivala zid, ako ne zbog toga što su legije naoružane sulicama blještale osim
štitovima, još i oklopima i kacigama? To je išlo tako daleko da su se lijeve ru
ke strijelaca branile štitnicima, a pješaci skutati su osim oklopa i kaciga bili
obvezani prihvatiti još i željezne nazuvke na desnim potkoljenicama. Tako
su bili zaštićeni oni koji su se zvali principi kad su se borili u prvom bojnom
redu, hastati u drugom, a triariji u trećem. Trijariji su obično ostajali klečati
iza štitova kako stojeći ne bi zadobivali rane od doletjela oružja, i kako bi od
morni, kad je to nužda zatražila, što silovitije navalili na neprijatelja. Pozna
to je da su oni često odnijeli pobjedu iako su već bili izginuli i hastati i oni koji
52 Verg. Georg. III. 346-348.

53 Rimski car Gracijan (375.-383.) je, za razliku od prethodnika, izgubio dodir s vojskom zbog
strasti za lovom. Izgleda d aje u vrijeme njegove vladavine prestalo redovito uvježbavanje
vojske i nošenje oklopa i kaciga. V. Uvod, bilj. 38.
54 Vegecije ovdje sinonimno upotrebljava dva izraza za dvije različite vrste oklopa (cataphrac
tes i lonca), kako bi istaknuo opću važnost oklopa kao zaštite tijela.
127
Prva knjiga, 20-22
su stajali prvi. Ipak su kod starih među pješacima koje su zvali lako naoruža
nima, bili praćkari i ferentariji. Oni su se uglavnom smještali na krilima, te
započinjali borbu. Za njih su se odabirali oni najbrži i najuvježbaniji i nije ih
bilo jako mnogo jer su oni, ako bi ih nužda bitke prisilila da se povlače, obično
bili primljeni među prve redove legije kako bi bojni red ostao postojan. Goto
vo do današnjega doba zadržao se običaj da svi vojnici nose kožnate kape koje
zovu panonskima. Toga se pridržavalo zato da se kaciga ne bi u bitki činila
teškom čovjeku koji je na glavi uvijek nešto nosio. Među bacačkim oružjem
kojim se koristila pješačka vojska pilum se nazivala ona sulica na koju se
stavljao fini trokutasti željezni šiljak od devet palaca ili od stope.55Kad se za
bije u štit, ne može se otrgnuti, a kad je naciljan znalački i snažno, lako pro
bija oklop. Ovakvo bacačko oružje u nas je već rijetko. Njime se osobito služe
barbarski pješaci s dugim štitovima, nazivaju ga bebre i u bitkama ih nose
čak po dva i po tri. Valja osim toga znati da vojnici, kad se djeluje bacačkim
oružjem, moraju iskoračiti lijevom nogom. Sulice koje se tako zavitlaju ima
ju, naime, silovitiji udarac. Nakon što prođe takozvano adpila,56borba se vo
di mačevima prsa o prsa, vojnici moraju iskoračiti desnom nogom da bi im se
bok odmaknuo od neprijatelja kako ne bi mogao primiti ranu, a da bi se des
nica približila kako bi mogla zadati udarac. Jasno je stoga da novake valja
opremiti i zaštititi svakim borbenim umijećem i svim tipovima starinskoga
zaštitnog oružja. Onaj, naime, tko zaštićene glave i prsa ne strepi od rane,
nužno stječe veću odvažnost za borbu.
21. O utvrđivanju tabora

Novak također mora naučiti kako se utvrđuje tabor. U ratu, naime, ništa ni
je ni tako spasonosno ni tako nužno; ako je tabor valjano sagrađen, vojnici
unutar nasipa bez brige provode dane i noći, čak i ako ih opsjeda neprijatelj,
te se čini kao da sa sobom posvuda nose obzidani grad. Međutim, to je znanje
potpuno nestalo; nitko već dugo nije postavio tabor davši prokopati opkope i
pozabijati kolce. Znamo da su tako mnoge vojske često uništene dnevnim ili
noćnim prepadom barbarskih konjanika. No oni ne trpe od toga samo kad
logoruju bez tabora, već i kad su u bojnom redu nekim slučajem započeli od
stupati, a nemaju taborsko utvrđenje da bi se u nj povukli, pa padaju bez od
mazde poput životinja, a umiranje ne prestaje prije negoli neprijateljima uz-
manjka volje da ih progone.
22. Na kakvim mjestima treba postaviti tabor

Tabor uvijek, a osobito kad je neprijatelj blizu, treba načiniti na sigurnom
mjestu gdje ima dovoljno drva, krme i vode, a ako se mora duže zadržati, ne
ka se odabere zdravo mjesto. Valja još paziti da u blizini ne bude brdo ili povi
šeni položaj koji bi mogao biti na smetnju ako ga zauzmu protivnici. Treba
55 26,67 ili 29,63 cm.

56 »Do sulica«: u bitki je nakon bacanja sulica slijedila borba izbliza. Bojni bi se redovi primak-
nuli, i vojnici bi se bacali na neprijatelja isukanim mačevima. V. Glosar.
128
Prva knjiga, 22-25
razmotriti ne plave li bujice obično ravan, da vojska u takvoj prilici ne bi

pretrpjela udar.57 Tabor se pak mora utvrditi u skladu s brojem vojnika i s
količinom prtljage, kako se preveliko mnoštvo ne bi zbijalo u malome taboru,
ili malen broj opet bio prisiljen da se po previše prostranome razvlači više ne
go što je potrebno.
23. Oblik u kojemu treba iscrtati tabor

Tabore katkad valja podizati u obliku kvadrata, katkad trokuta, katkad po
lukruga, kako već iziskuje kakvoća položaja ili nužda. Vrata koja se nazivaju
pretorijskima58 moraju gledati na istok ili m otriti na ono mjesto s kojega se
vide neprijatelji ili - ako traje marš - na onu stranu na koju će krenuti voj
ska. Iza njih razapinju šatore i postavljaju zmajeve i bojne znakove prve cen
turije, tj. kohorte.59V rata koja se nazivaju dekumanskima i kroz koja se voj
nici prijestupnici izvode na kažnjavanje, nalaze se iza pretorija.
24. Na koji se način mora utvrditi tabor

Tabori se utvrđuju različito i trostruko. Ako ne pritišće prevelika nužda, sa
zemlje se izrezuju buseni i slažu se poput zida, tri stope visoko iznad tla,60ta
ko da sprijeda bude jarak iz kojeg je busenje izvađeno. Potom se kopa privre
meni opkop širok devet, a dubok sedam stopa.61 Kad zaprijeti žešći neprija
teljski udar, onda valja utvrditi obod tabora propisnim opkopom, širokim
dvanaest, a dubokim devet stopa62 ispod crte,63 kako to zovu. Iznad toga se
na pregrade načinjene prema van i prema unutra nagomilava zemlja koja je
bila izbačena iz opkopa, i raste u vis četiri stope.64Tako je naposljetku visoka
13, a široka 12 stopa.65Na nju se zabijaju kolci od vrlo čvrsta drva koje su voj
nici obično nosili sa sobom. Za ovu gradnju prikladno je uvijek imati u prip
remi motike, trnokope, košare i druge vrste oruđa.
25. Kako treba utvrditi tabor kad prijeti neprijatelj

Lako je utvrditi tabor kad je protivnik odsutan. Međutim, ako neprijatelj pri
tisne, onda se svi konjanici i polovina pješaka svrstaju u bojni red da odbiju
57 Primjer neopreza u tom pogledu jest utvrđeni tabor što ga je kou hispanskoga grada Ilerde
49. pr. Krista dao sagraditi Gaj Julije Cezar. Tabor je bio smješten između dviju rijeka, Sli-
kor i Cinga i kada je pala jaka kiša, rijeke su nabujale i razlile se. Riječne bujice porušile su
oba mosta tako daje bila onemogućena opskrba i uskoro se Cezarova vojska našla u teškom
položaju. Tek nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, zbog dubine vode i neprijateljske pri
sutnosti na suprotnoj obali, Cezar je uspostavio mostobran i u dva dana izgradio novi most.
Caes. Bell.Civ. I. 48-55.
58 Glavna vrata. Dobila su ime prema nazivu za glavni stan vojskovođe »pretorij«.
59 Vegecije obično izjednačuje centurije s kohortama, dajući im znak zmaja, očito pod utjeca
jem kasnorimske upotrebe.
60 Otprilike 0,9 m.
61 Širok 2,7 m, a dubok 2,1 m.
62 Širokim 3,6 m, a dubokim 2,7 m.
63 Tj. razine tla.
64 1, 2m .
65 Visoka 3,9 m, a široka 3,6 m.
129
Prva knjiga, 25-27
nalet, dok preostali iza njih kopaju opkope i utvrđuju tabor. Glasnik objav
ljuje koja je centurija čitav rad završila prva, koja druga, a koja treća. Nakon
toga centurioni pregledavaju i mjere opkop te kažnjavaju one koji su previše
nemarno obavili zadaću. Novaka stoga valja pripremiti i za ovakav postu
pak, kako bi bez pomutnje, brzo i brižno mogao utvrditi tabor kada to nužda
zatraži.
26. Kako se novaci vježbaju da sačuvaju vrste i razmake u bojnom redu

Zna se da u borbi ništa ne koristi više nego da vojnici ustrajnim vježbanjem u
bojnom redu sačuvaju sređene vrste kako stroj ne bi negdje ili sabili ili ras-
tegnuli više negoli je korisno. Naime, jednako kao što zbijeni gube prostor za
borbu ijedan drugome smetaju, isto će tako prorijeđeni i kad se između njih
pomalja svjetlo, pružiti neprijateljima pristup za prodor. Sve se odmah
nužno od panike pretvori u zbrku, ako neprijatelj probije bojni red i priđe
borcima s leđa. Novake, dakle, treba neprestano izvoditi na polje, te ih svr
stavati u bojni red slijedom popisa tako da bojni red najprije bude jednosta
van i rastegnut, da ne vijuga i ne krivuda, tako da vojnik od vojnika bude
udaljen na jednakom i propisnom razmaku. Tada im treba narediti neka b r
zo podvostruče bojni red tako da se pri tome pokretu sačuva onaj red kojim
se obično odazivaju. Kao treće treba zapovijediti da odjednom oblikuju četve
rokutni bojni red,66 a nakon toga bojni red valja promijeniti u trokut koji zo
vu klin.67 Taj je poredak u boju obično najviše koristio. Još se zapovijeda da
oblikuju krugove, čime su uvježbani vojnici obično pružali otpor kad bi nep
rijateljski udar probio bojni red, kako cijelo mnoštvo ne bi nagrnulo u bijeg i
kako ne bi zaprijetila ozbiljna opasnost.68Ako su to novaci svladali upornim
vježbanjem, lakše će to očuvati u pravoj borbi.
27. Koliku bi udaljenost vojnici morali prijeći i vratiti se, te koliko bi puta
mjesečno morali vježbati kad se izvode na hodnju
Ostao je, osim toga, i stari običaj, što ga čuvaju konstitucije božanskog Au
gusta i Hadrijana, da se i konjanici i pješaci triput mjesečno izvode u hod-
66 Četverokutni bojni red (quadrata acies) bio je i pohodna formacija u obliku četverokuta sa
šupljom sredinom u koju se smještala komora i prtljaga. U kasnijoj se vojnoj terminologiji
bojni poredak u obliku četverokuta nazivao »kara«, odnosno u ovom slučaju »šuplja kara«.
67 Formacija sastavljena od dvije kose borbene linije koje se sijeku pod kutom usmjerenim pre
ma neprijatelju. Ponekad je toj formaciji bila dodana i stražnja linija koja je činila treću stra
nicu trokuta.
68 Prema rimskim pravilima napuštanje stražarskog mjesta ili mjesta u bojnom redu bio je
najveći prekršaj vojne discipline i kažnjavao se smrću. Usp. Polyb. 1 .17. Smrtna presuda iz
vršavala se batinanjem ili kamenovanjem (fustuarium), a izvršavali su je vojnici čiji je život
bio doveden u opasnost nepažnjom osuđenika. Ako bi čitava jedinica tijekom bitke napustila
bojni poredak i povukla se bez zapovijedi ili se pobunila, njezini bi vojnici bili kažnjeni deset-
kovanjem (decimiranjem). Okrivljena bi jedinica bila izdvojena i izvedena pred legiju. Voj
skovođa b ije ukorio, a zatim bi ždrijebom izdvojio po jednoga od svake desetorice vojnika.
Izdvojeni vojnici bili su ubijeni batinanjem. Ostali su umjesto obroka žita dobivali obrok ra
ži, a morali su taborovati izvan opkopa dok se ne bi iskupili kakvim junačkim djelom. Polyb.
VI. 38.
130
Prva knjiga, 27-28
nju.69 Tom riječi, naime, nazivaju ovu vrstu vježbe: pješacima u potpunoj
odori i opremljenim svim oružjem, zapovijeda se neka vojničkim korakom
otiđu i vrate se u tabor prevalivši 10.000 koraka,70no tako da stanovit dio pu
ta prijeđu što bržim trkom. I konjanici su, razdijeljeni po turm am a i pod pu
nom ratnom spremom, slično prevaljivali isti put tako da za konjaničku
vježbu čas progone, čas se povlače i kao iz nekog uzmaka obnavljaju napad.71
Oba bojna reda bila su prisiljena ne kretati se samo poljima, već se i spuštati i
penjati po brežuljkastim i strmim terenim a kako ih u borbi ne bi moglo zade
siti ništa, čak ni sasvim slučajno, što nisu već prije, kao dobri vojnici, naučili
ustrajnim vježbanjem.
28. O poticanju na vojnu vještinu i rimsku borbenost

Ovo sam, Nepobjedivi Care, vjerodostojno i odano izdvojio u ovu knjižicu od
različitih autora koji su pismu povjerili znanost vojne vještine, da bi po uzo
ru starinske borbenosti vojsku lako mogao ojačati onaj koji bi htio postati
revnim u novačenju i uvježbavanju novaka. Niti je, naime, nestalo ratničke
vatrenosti u ljudima, niti su se iscrple zemlje koju su rodile Lakedemonjane,
Atenjane, Marse, Samnićane, Peligne,72pa ni zemlje koje su rodile Rimljane
same. Zar nisu Epirani nekoć bili vrlo moćni oružjem?73Zar nisu Makedonci
i Tesalci, svladavši Perzijance, ratujući prodrli sve do Indije?74 Očito je da su
69 Svakih sedam do deset dana. Ovo je jedino mjesto gdje se Vegecije izričito poziva na uredbe
careva Augusta i Hađrijana koje je načelno prije označio kao izvor (usp. I. 8).
70 14,8 km.
71 Jedan od oblika vježbanja bile su i konjičke igre (hippica gymnasia) u kojima su se dvije eki
pe konjanika borile s vježbovnim sulicama. Te su igre bile popularne u čitavom carstvu, po
sebice tijekom 3. stoljeća.
72 Kao dokaz da su Rimljani uvijek imali dobre resurse za vojsku Vegecije nabraja nekoć najo
pasnije protivnike Rima koji su postali žitelji rimske države. Spartanci i Atenjani već su iz
ranije povijesti bili poznati kao vrsni ratnici, a Grčka je pod rimskom vlasti od 146. pr. Kris
ta. Rim je od 343. do 290. pr. Krista vodio tri rata sa Samnićanima, moćnim italskim ple
menskim savezom južnoga dijela Apeninskog poluotoka, radi prevlasti u Italiji. Jedna od
epizoda ovih ratova bio je strahoviti rimski poraz kod Kaudijskog klanca 321. pr. Krista (v.
bilj. 41). Marsi i Peligni, italski narodi u središnjem dijelu Apeninskog poluotoka, tvorili su
jezgru posljednjega neuspješnog izazova rimskoj moći u Italiji. Zajedno s drugim narodima,
uključujući i Samnićane, pobunili su se protiv Rimljana i poveli italski ili saveznički rat
(90.-88. pr. Krista). Zahtijevali su izjednačavanje s Rimljanima priznavanjem rimskoga
građanskog prava.
73 Epir je bio planinska država u obalnoj regiji današnje sjeverozapadne Grčke i Albanije. Pos
tao je moćna helenistička vojna sila u doba kralja Pira (318.-272., vladar od 297. pr. Krista).
On je potisnuo Makedonsko kraljevstvo i zauzeo najveći dio sjeverne Grčke. Na poziv grada
Tarenta uključio se u rat protiv Rimljana. U neprekidnim pohodima borio se s Rimljanima u
Italiji i Kartažanima na Siciliji od 280. do 275. pr. Krista. U nekoliko je navrata pobijedio
Rimljane. Nakon bitke kod Auskula 279. pr. Krista, u kojoj je Pir porazio Rimljane uz vrlo
velike vlastite gubitke, nekome tko mu je čestitao na uspjehu odgovorio je: »Ako Rimljane
pobijedimo još u jednoj bitki, bit ćemo potpuno upropašteni«. Plut. Pyr. 21. (prijevod Zdesla-
va Dukata, Plutarh, II. 1988,53). Izraz »Pirova pobjeda« zadržao se u uporabi sve do danas.
U sukobima s vojskom kralja Pira Rimljani su se prvi put morali boriti protiv slonova. Bu
dući da su se borbe pretežito odvijale u Lukaniji, Rimljani su slonovima dali nadimak »Lu-
kanijske krave«. Connoly, 1988, 74-75.
74 Aleksandar III. Makedonski (356.-323., vladar od 336. pr. Krista, Aleksandar Veliki) pora
zio je i pokorio Perzijsko Carstvo nakon bitke kod Gaugamele 331. pr. Krista. Nakon toga je
131
Prva knjiga, 28
Dačani, Mezijci i Tračani uvijek bili ratoborni toliko da pripovijesti tvrde ka
ko se kod njih rodio Mars osobno. Predugo je, a da bih uznastojao nabrojati
snage svih provincija, iako su sve one u posjedu Rimskoga Carstva. Bez-
brižnost dugotrajnog mira odvukla je ljude dijelom na uživanje dokolice, a
dijelom na civilne službe. Tako se raspoznaje da se briga za vojničko vježba
nje najprije provodi nemarnije, potom se hini, i naposljetku je već odavna
gurnuta u zaborav. I neka se nitko ne čudi što se to dogodilo u ranije doba,
kad je nakon Prvoga punskog rata7576 onih dvadeset i nešto godina mira doko
licom i odviknutošću od oružja toliko oslabilo ondašnje Rimljane, svuda pob
jednike, da u Drugom punskom ratu76 nisu mogli biti dorasli Hanibalu.77
Stoga su se pobjede domogli, izgubivši tolike konzule, vojskovođe i vojske,
tek onda kad su postali kadri ovladati vojničkom vičnošću i vježbanjem. No
vake stoga treba uvijek pozivati i vježbati. Jasno je, naime, da je jeftinije obu
čiti u oružju svoje vlastite ljude nego unajmiti strane plaćenike.78
god. 327.-325. pr. Krista vodio pohod na istok sve do današnjeg Pakistana i rijeke Ind. RE I,
1894, 1412-1434, s.v. »Alexander III«.
75 Tri punska rata vođena su između Kartažana i Rimljana. Prvi punski rat trajao je od 264. do
241. pr. Krista.
76 Drugi punski rat trajao je od 218. do 201. pr. Krista. Nakon što je zauzeo grad Sagunt u His-
paniji, Hanibal je poveo kartašku vojsku preko Pireneja i Alpa u Italiju. Rimljani su ga u ne
koliko navrata pokušali zaustaviti, ali su poraženi kod Ticina i na rijeci Trebiji. Nakon toga
Rimljani su doživjeli najteže poraze, kad su u zasjedi kod Trazimenskogjezera 217. pr. Kris
ta i u bitki kod Kane 216. pr. Krista uništene čitave rimske vojske. Hanibal i kartaška voj
ska ostali su u Italiji sve do 203. pr. Krista, a do tada su već Rimljani polako preuzeli inicija
tivu. Pobjedom kod Ilipe 206. pr. Krista izbacili su Kartažane iz Hispanije, a nakon pobjede
u Africi kod Zame 202. pr. Krista Kartaga je morala prihvatiti mir.
77 Hanibal, 247.-183./1. pr. Krista, kartaški vojskovođa, sin kartaškoga vojskovođe Hamilkara
Barke. Nakon smrti oca, od 221. pr. Krista na čelu je kartaške vojske u Hispaniji, gdje je slo
mio otpor nekoliko iberskih plemena. Zauzeo je 219. pr. Krista grad Sagunt, koji je bio u sa
vezu s Rimom, što je bio povod Drugom punskom ratu. Uz velike teškoće i gubitke 218. pr.
Krista prešao je Alpe i upao u Italiju. Nanio je Rimljanima poraze kod Ticina i na rijeci Tre
biji, a kod Trazimenskogjezera 217. pr. Krista uhvatio je u zasjedu i uništio čitavu rimsku
vojsku. Briljirao je u bitki kod Kane 216. pr. Krista. Ipak, unatoč pobjedama, zbog nedostat
ne logistike i rimskog iskrcavanja nedaleko Kartage prisiljen je povući se u Afriku, gdje je
202. pr. Krista doživio težak poraz u bitki kod Zame. Nakon sklapanja mira napustio je Kar-
tagu i borio se protiv Rimljana u službi sirijskog kralja Antioha III. Rimski saveznici Rođani
porazili su ga u pomorskoj bitki kod rta Side 190. pr. Krista, a posljednju pobjedu postigao je
nad pergamskom flotom u službi kralja Bitinije. RE VII, 1912,2323-2351, s.v. »Hannibal«.
78 Jedno od mjesta gdje Vegecije posredno kritizira preveliko oslanjanje careva na barbare kao
konjicu, pomoćne (auxilia) i neregularne jedinice.
132
Druga knjiga
Počinju glave druge knjige

1. Na koliko se rodova dijeli vojništvo
2. Po čemu se razlikuju legije i pomoćne čete
3. Sto je bilo uzrokom da se legije iscrpu
4. Koliko su legija stari vodili u rat
5. Kako se ustrojava legija
6. Koliko ima kohorti u jednoj legiji; nadalje, koliko je vojnika u jednoj
kohorti
7. Naslovi i činovi legijskoga zapovjedništva
8. Naslovi onih koji su vodili starinske vrste
9. Dužnost prefekta legije
10. Dužnost prefekta tabora
11. Dužnost prefekta graditelja
12. Dužnost vojničkoga tribuna
13. Pješačke centurije i zastave
14. Turme legijskih konjanika
15. Kako se postrojavaju bojni redovi legija
16. Kako se naoružavaju trijariji i centurioni
17. Na početku borbe teško pješaštvo stoji poput zida
18. Imena i činove vojnika valja ispisati na prednjoj strani njihovih
štitova
19. Osim tjelesne snage, od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i
računanja
20. Vojnici moraju odvojiti polovinu novčanog dara da im se čuva kod
bojnih znakova
21. Promaknuća se u legiji obavljaju tako da promaknuti prođu kroza
sve kohorte
22. U čemu se razlikuje oglašavanje tube, oglašavanje roga i klasik
23. O uvježbavanju vojnika
24. Primjeri poticanja na vojnu vježbu koji su preuzeti iz drugih
umijeća
25. Popis legijskog oruđa i sprava
Predgovor drugoj knjizi
Neprestane pobjede i trijumfi pokazuju da se Vaša Blagost u potpunosti i vr

lo vično pridržava uredbi predaka o vojnoj službi, jer je ishod događaja uvijek
nedvojbeni dokaz nečijega umijeća. Tvoja Spokojnost, međutim, Nepobjedivi
Imperatore, s namjerom dubljom nego što je to mogao pojmiti zemaljski um,
traži drevne upute iz knjiga premda samu starinu nadvisuje nedavnim čini-13
133
Druga knjiga, predgovor-1
ma. Stoga, kad mi je bilo naređeno da Vašem Veličanstvu to ukratko prika-

žem u pismenom obliku, ne da biste učili, već da biste osvježili, često se moja
odanost sukobljavala sa sramom. Bi li, naime, bilo ičega drskijeg nego natu
cati nešto o ratnoj praksi i znanosti Gospodaru i Vladaru ljudskog roda, Kro
titelju svih barbarskih naroda,79 osim ako, možda, nije naredio da se opiše
ono što je sam izvršio? A opet, ne pokoriti se naređenjima velikoga cara činilo
se punim svetogrđa i opasnosti. Tako sam od silna straha postao drskim u
poslušnosti, bojeći se da bih izgledao još drskijim da sam to odbio. Na tu me
nepromišljenost nadahnula prethodna popustljivost Vaše Vječitosti. Naime,
nema tomu dugo da sam kao sluga podastro knjižicu o novačenju i uvježba
vanju novaka; odstupio sam, a da me nisu pogodili prigovori, i ne bojim se
prihvatiti djela koje m ije zapovijeđeno, jer je bez kazne prošlo ono koje sam
bio načinio sam od sebe.
1. Na koliko se rodova dijeli vojništvo

Vojništvo se sastoji od oružja i muževa, kako svjedoči vrsni latinski pisac na
početku svojega spjeva.80 Ono se dijeli na tri roda: konjanike, pješake i flotu.
Odredi konjanika zovu se ale po tome što poput krila s obje strane štite bojni
red. Sada se nazivaju vexillationes po zastavi81jer nose zastave, to jest pla-
mence. Postoji još jedna vrsta konjanika koji se zovu legijskima jer su bili
spojeni s legijom. Po uzoru na njih ustrojeni su konjanici nazuvčari.82 Tako
đer postoje i dvije vrste flote: prvo su liburne, a drugo riječni patrolni čamci.
Konjanici čuvaju polja, brodovi mora i rijeke, a pješaci brežuljke, gradove,
ravnice i strm a mjesta. Iz ovoga se razabire da su državi nužniji pješaci jer
oni mogu svagdje biti od koristi; i veći se broj vojnika hrani uz manje troško
ve i izdatke.83Vojska84je dobila ime po činu i poslu vježbe kako nikada ne bi
mogla zaboraviti ono po čemu je nazvana. Pješaci su podijeljeni na dva dijela,
to jest na pomoćne čete i legije. Pomoćne čete slali su saveznički narodi, tj.
oni vezani ugovorom,85no rimska se borbenost osobito ističe u ustroju legija.
Legija je pak nazvana po »izabiranju«.86 Ta riječ zahtijeva pouzdanost i
79 Domitor omnium gentium barbararum (Krotitelj svih barbarskih naroda) - titula nekoliko
rimskih careva u 4. i 5. stoljeću.
80 Radi se o epu Eneida Publija Vergilija Marona. Dio stiha, na koji se Vegecije poziva, glasi:
»Pjevam o oružju i mužu ...« (Arma virumque cano...). Verg. Aen. I. 1.
81 V. Glosar.
82 Lat. ocreati izvedeno je prema ocrea - nazuvak.
83 Često se daju primjedbe da se Vegecije protivi većoj uporabi konjice tijekom kasnog Carstva.
Međutim, kada on ističe potrebu za pješaštvom, misli na rimsko legijsko pješaštvo, nasuprot
barbarskim pješačkim jedinicama auxilia ili vexillationes. Njih je držao samo malo boljima
od barbarskih najamnika koji su i više koštali.
84 Lat. exercitus u konkretnom značenju »vojska« Vegecije ispravno etimološki povezuje s nje
zinim prvobitnim apstraktnim značenjem »vježba«. Konkretno značenje izvedeno je od
»vojnika skupljenih za vježbu ili smotru«, što je počelo označavati cjelokupnu vojsku. Ap
straktni smisao vježbe prešao je na druge riječi, npr. exercitium, a posebno na exercitatio.
Ova značenja mogu se dosljedno pratiti i kod Vegecija, passim. Ernout-Meillet, 1959, 205,
s.v. »exercitus«.
85 V. Glosar.
134
Druga knjiga, 1-2
brižnost onih koji primaju vojnike. U pomoćne čete obično se upisivao manji,
a u legije kudikamo veći broj vojnika.
2. Po čemu se razlikuju legije i pomoćne čete8687

Makedonci, Grci i Dardanci88 imali su takve falange da je jedna brojila 8.000
oružanika. Gali, Keltiberi89 i više barbarskih naroda koristili su se u bitki
družinama u kojima je bilo 6.000 oružanika. Rimljani imaju legije, a u svakoj
je od njih obično služilo po 6.000 ljudi, a katkad i više. Objasnit ću kakvom se
čini razlika između legija i pomoćnih četa. Kad se u bitku vode vojnici po
moćnih četa, koji dolaze s različitih mjesta i iz različitih odreda, oni nisu me
đusobno povezani ni stegom, ni poznanstvom, niti čuvstvima. Razlikuju se
po uredbama i drukčije se služe oružjem. Nužno pak sporije dolaze do pobje
de oni koji odudaraju jedni od drugih prije no što su pošli u borbu. Naposljet
ku, iako na pohodima najviše koristi da se svi vojnici okrenu na znak jedne
jedine naredbe, oni koji prije nisu bili zajedno ne mogu jednako izvršavati za
povijedi. One ipak znatno pomažu ako se gotovo danomice utvrđuju uobiča
jenim i raznolikim vježbama. Pomoćne su se čete, naime, legijama u bojnom
redu oduvijek pridruživale kao lako pješaštvo da bi im više bile potpora pri
vođenju bitke negoli glavna pričuva.90 Kad je legija popunjena vlastitim ko
hortama, kad ima teško pješaštvo, odnosno principe, hastate, trijarije i ante
signane,91 a uz to i lako pješaštvo, to jest ferentarije, strijelce, praćkare te sa-
mostrelce, kad u svom sastavu ima vlastite legijske konjanike s istih vojnih
popisa, kada jednodušno i složno utvrđuje tabor, postrojava se u bojni red,
vodi bitku - potpuna u svakom pogledu i nemajući potrebe ni za kakvim
vanjskim dodacima - ona je obično porazila svako mnoštvo neprijatelja.92
Dokaz je tomu rimska veličina koja je, boreći se uvijek legijama, porazila toli
ko neprijatelja koliko je sama htjela ili koliko joj je dopuštala priroda stvari.
86 Lat. eligere (izabrati) zapravo je izvedenica glagola legere (birati), od čijeg se korijena uvrije
ženo izvodi riječ legio u značenju »izbor«, tj. »mogućnost izbora«. Ernout i Meillet povezuju
ovo značenje s odjelom rimske vojske jer da su legionari bili regrutirani prema izboru, kako
sugerira i sam Vegecije. Druga se pretpostavka odnosi na mogućnost izbora samih legionara
da izaberu suborca po vlastitoj volji. Usp. Ernout-Meillet, 1959, 348, s.v. »legio«.
87 Termin auxilia je u Vegecijevo doba označavao elitne barbarske lake jedinice (auxilia pala-
tina) (v. Uvod i Glosar). Pišući o pomoćnim jedinicama, Vegecije se koristi izvorima koji opi
suju pomoćne čete u vrijeme kad su pomagale legijama u mnogo podređenijoj ulozi. Kritizi
rajući stare pomoćne čete, on ustvari kritizira pomoćne čete svoga doba.
88 Dardanci su bili ratoboran narod s prostora srednjeg Balkana, odnosno s prostora današnje
ga Kosova. Pokorili su ih prvo Makedonci 335. pr. Krista, a potom i Rimljani u 1. stoljeću pr.
Krista. Bilo ih je teško kontrolirati, ali su poslije bili bogat izvor novaka za vojske Zapadno
ga i Istočnoga Rimskog Carstva. KP I, 1964,1386-1387, s.v. »Dardani«.
89 Keltiberija je bila pokrajina u Hispaniji.
90 Pričuva o kojoj piše Vegecije su trijariji. Riječ subsidium (pričuva) ima isti korijen kao i sub-
sidere (sjesti dolje). Naime, treći bojni red legije, koji su činili trijariji, kleknuo bi ili sjeo zak
lanjajući se i čekajući iza štitova.
91 Antesignanima Vegecije još naziva poljske učitelje (campigeni) (v. niže II. 7).
92 Vegecije sugerira kako je vojska njegova vremena slaba zbog toga što je sastavljena od razli
čitih vrsta i tipova zasebnih jedinica. Također kritizira zasebno postojanje (pretežito bar
barskih) jedinica konjice i lakog pješaštva.
135
Druga knjiga, 3-4
3. Što je bilo uzrokom da se legije iscrpu

Naziv legija zadržao se u vojsci i danas: međutim, snagu iz prijašnjih vreme
na slomio je nem ar jer je častohleplje prigrabilo nagrade za borbenost, pa su
se iz usluge promicali vojnici koji su obično bili promicani zbog svojega tru
da. Zatim, kad su suborci ispunili godine službe i bili po običaju otpušteni sa
svjedodžbom, nisu ih nadomještali drugima. Osim toga, neizbježno je da ne
ke oslabi bolest, pa da budu otpušteni, a da neki dezertiraju ili propadnu u
različitim nesrećama tako da se čak i brojnija vojska iscrpljuje ako svake go
dine, štoviše gotovo svakoga mjeseca, grupa novaka ne dođe na mjesto onih
koji odstupaju.93 Postoji i drugi razlog zašto su se legije osule: u njima je vrlo
naporno služiti, oružje je teže, zadataka ima više, a stega je stroža. U namjeri
da to izbjegne, većina hita položiti prisege vojne službe u pomoćne čete jer je
tamo i manje znoja, i nagrade su brže. Iako je Katon Stariji u oružju bio ne
pobjediv, a kao konzul je često vodio vojske, vjerovao je da će državi više ko
ristiti ako opiše vojnu znanost. Junačka djela, naime, pripadaju samo jedno
me dobu, a ono što se piše za državni probitak jest vječno. Isto je učinilo i više
drugih, posebno Frontin kojega je božanski Trajan hvalio zbog takve djelat
nosti.94 Njihove uredbe i pravila naznačit ću kratko i vjerno koliko mogu.
Naime, budući da i brižno i nemarno uređena vojska stvara iste troškove, ko
ristit će ne samo sadašnjim već i budućim naraštajim a da se skrblju Tvoga
Veličanstva, Uzvišeni Care, istodobno obnovi najjači raspored oružja i ispra
vi nem ar Tvojih prethodnika.
4. Koliko su legija stari vodili u rat

Kod svih se pisaca nalazi da po jedan konzul protiv vrlo brojnog neprijatelja
nije vodio više od dvije legije uz dodatak savezničkih pomoćnih četa. Tolika je
u njih bila uvježbanost i toliko samopouzdanje da se vjerovalo kako za bilo
koji rat mogu biti dostatne dvije legije.95 Zbog toga ću objasniti ustroj starin
ske legije prema propisu vojnoga prava.96 Bude li se ovaj opis činio odveć ne
jasnim ili nedotjeranim, za to ne treba kriviti mene već težinu samoga pred
meta. Stoga to valja više puta iznova pažljivo čitati da bi se moglo zapamtiti i
razumjeti. Država, naime, nužno postaje nepobjedivom ako njezin impera-
93 Tri su načina na koji su vojnici mogli biti otpušteni: častan otpust, otpust s razlogom i sra
motan otpust. Častan otpust dobivao se nakon određenog broja godina provedenih u vojnoj
službi. Po Konstantinovu zakonu, vojnik je dobivao častan otpust nakon najmanje 20 godi
na vojne službe, ali ne sa svim privilegijama veterana. Za dobivanje svih privilegija veterana
uz časni otpust bilo je potrebno najmanje 24 godine vojne službe. Otpust s razlogom uslije
dio bi pošto bi vojnika proglasili nesposobnim za vojnu službu zbog duševnog ili tjelesnog
nedostatka. Sramotan, odnosno nečastan otpust dobivao bi se zbog počinjena kriminalnog
djela.
94 Sekst Julije Frontin bio je consul ter ordinarius (tri puta redoviti konzul) za vladavine Tra-
jana, ali je njegovo djelo napisano za cara Domicijana. V. Uvod, bilj. 21.
95 Rimljani su prvi put podigli više od četiri (osam) legija prije bitke kod Kane 216. pr. Krista.
96 Ius militare Izidor u Etimologijama definira kao pravila vođenja rata u najširem smislu, uk
ljučujući međunarodne odnose, vojničku disciplinu, razlike u plaćama, činovima i nagrada
ma, te kaznama (Isid. Etym. 5.7.1-2).
136
Druga knjiga, 4-6
tor, koji je svladao vojno umijeće, učini spremnim za rat onoliko vojski koliko
želi.
5 . Kako se ustrojava legija

Legija se, prema tome, oblikuje po zapovijedi i pod auspicijima nepobjediva
vladara pošto su brižno odabrani novaci izvrsne ćudi i tijela, uz dodatak sva
kodnevnih vježbi od četiri ili više mjeseci. Naime, pošto su vojnici obilježeni
trajnim točkama na koži, obično prisežu kada ih unose u popise. Zbog toga se
govori o »vojnim prisegama«.97 Prisežu Bogom, Kristom i Duhom Svetim te
Carevim Veličanstvom koje po volji Božjoj ljudski rod mora voljeti i štovati.
Otkako je imperator dobio naslov »Uzvišeni«, mora mu se iskazivati i vjerna
odanost i budna služba kao nazočnom i utjelovljenom Bogu. I privatnik i voj
nik, naime, služe Bogu kada vjerno ljube onog koji vlada po volji Božjoj. Voj
nici pak prisežu da će spremno obavljati sve što imperator zapovijedi, da ni
kada neće dezertirati iz vojne službe i da neće odbiti sm rt za rimsku državu.
6. Koliko ima kohorti u jednoj legiji; nadalje, koliko je vojnika u jednoj

kohorti
Valja znati da u jednoj legiji mora biti 10 kohorti. Međutim, prva kohorta
nadmašuje ostale i brojem vojnika i ugledom jer traži muževe najbiranije i po
vrsnosti i po pismenom obrazovanju. Ona, naime, preuzima orla koji je uvi
jek glavni bojni znak u rimskoj vojsci i biljeg čitave legije. Ona štuje likove ca
reva, to jest znakove božanske nazočnosti. Ima 1.105 pješaka, 132 oklopljena
konjanika i naziva se tisućnička kohorta. To je glava legije i od nje se uoči
borbe počinje svrstavati prvi bojni red. Druga kohorta ima 555 pješaka, 66
konjanika i naziva se petstotinska kohorta. Treća kohorta slično ima 555
pješaka i 66 konjanika, no za tu treću kohortu obično se primaju oni snažniji
jer stoji u središtu bojnoga reda. Četvrta kohorta ima 555 pješaka i 66 konja
nika. Peta kohorta ima 555 pješaka i 66 konjanika, no i peta kohorta zahtije
va okretne vojnike jer je peta na lijevom krilu smještena tako kao što je prva
na desnom. Tih pet kohorti svrstava se u prvi bojni red. Šesta kohorta ima
555 pješaka i 66 konjanika; u nju treba upisati novake koji su se oprobali, jer
šesta kohorta stoji u drugom bojnom redu odmah iza orla i likova. Sedma ko
horta ima 555 pješaka i 66 konjanika. Osma kohorta ima 555 pješaka i 66 ko
njanika, ali i ona traži srčane muževe jer stoji u sredini drugoga bojnog reda.
Deveta kohorta ima 555 pješaka i 66 konjanika. Deseta kohorta ima 555 pje
šaka i 66 konjanika; i ona obično prima dobre ratnike jer drži lijevo krilo u
drugom bojnom redu. S ovih deset kohorti potpuno je ustrojena legija koja
ima 6.100 pješaka i 73098 konjanika. U jednoj legiji, dakle, broj oružanika ne
97 Cijeli postupak prisege, tetoviranja i upisivanja bio je dio religijskog posvećenja. Vegecije
to poistovjećuje s kršćanskim ritualom krštenja kada se krštenici također označuju zna
kom križa. Suvremeni glagol koji je označavao obred krštenja bio je signare, odnosno con
signare.
98 Vegecije je pogrešno zbrajao jer po iskazanim brojevima konjanika za svaku kohortu u legiji
ima ukupno 726, a ne 730 konjanika.
137
Druga knjiga, 6-7
smije biti manji; no uobičajilo se da katkad bude veći ako se legiji naredilo da
ne primi samo jednu već i druge tisućničke kohorte.
7. Naslovi i činovi legijskoga zapovjedništva

Izloživši starinski ustroj legije, uputit ću prema sadašnjim popisima na nas
love i činove istaknutih vojnika, ili - da se poslužim pravom riječi - legijskoga
zapovjedništva." Višeg tribuna postavlja posvećenim pismom car prema
svojoj prosudbi. Nižim tribunom postaje se vlastitim naporom.99100 Tribun
potječe od riječi tribus jer se nalazi na čelu vojnika koje je Romul prvotno
odabrao iz tribusa.101Kaže se da su ordinariji102oni koji prvi vode vrste u bit
ku. Augustalima se nazivaju oni koje je August pridružio ordinarijima Bo
žanski Vespazijan dodao je legijama flavijale kao druge augustale. Orlonoše
su oni koji nose orla. Slikonoše ili slikonosci su oni koji nose careve likove.
Optiones su nazvani prema »usvajanju«103jer obično vode brigu o svemu kad
pretpostavljene spriječi bolest, kao njihovi posinci i zamjenici. Znakonoše su
oni koji nose bojne znakove, a sada ih zovu zmajonoše. Teserariji dojavljuju
lozinke desetinama vojnika Tessera je lozinka, vojskovođina naredba kojom
se vojska pokreće ili na neki posao ili u boj. Kampigeni,104 to jest antesigna
ni,105 nazvani su tako jer se njihovim trudom i vrlinom povećava sposobnost
vojske106 na bojnom polju. Metatori su prethodnici koji odabiru mjesto za ta
bor. Beneficijariji107 se nazivaju po tome što se promiču tribunovim dobro
činstvom, a knjigovođe108po tome što u knjige unose račune koji se tiču vojni
ka. Tubicines, cornicines i bucinatores nazivaju se tako zato što obično zapo
činju bitku oglašavanjem tube, mjedenoga roga i bucine.109Dvostruke arma-
99 Vegecije miješa principia (općeniti naziv za zapovjednike, zapovjedništvo) s principales

milites (istaknuti vojnici koji su obavljali dužnost nižih zapovjednika).
100 Na terenu, tj. u samoj jedinici, što bi značilo bez ikakvih intervencija odozgo.
101 Po rimskoj tradiciji u doba kraljeva tribuse su činila tri plemena (Ramnes, Tities i Luce
res), a poslije su to bili okruži u gradu Rimu kojih je broj dosegao 24. Izraz tribunus (sc. mi
litum) doista se izvodi od riječi tribus, a ovim su se naslovom označavale ne samo vojne već
i civilne službe, kao npr. tribunus plebis i tribunus aerarii. Ernout-Meillet, 1959, 702, s.v.
»tribunus«.
102 Usp. lat. ordo - vrsta. To su centurioni prve kohorte. V. Glosar.
103 Vegecije izvodi etimologiju tog naslova od izraza iz pravnog jezika adoptare (usvojiti). P ri
tom se poziva na rimski koncept adopcije, gdje posinak nasljeđuje poziciju »oca obitelji«
(pater familias) u obitelji u koju je ušao. Međutim, adoptare je zapravo izvedenica od optio,
koja izvorno znači »mogućnost ili sloboda izbora«, tj. »slobodan izbor«, dok u vojničkom
žargonu dobiva konkretno značenje »pomoćnik kojega je izabrao centurion«. Ernout-
Meillet, 1959, 464, s.v. »optio«.
104 Latinski termin campigeni Vegecijev je sinonim za uviježeniji izraz campidoctores, a obje
riječi imaju isto značenje - poljski učitelji, tj. instruktori obuke.
105 Dosl. oni ispred bojnih znakova.
106 Vegecije etimološki izvodi riječ campigeni od imenica campus (polje) i genius (duh, dušev
na snaga, sposobnost, nadarenost).
107 Dosl. nadarenici ili povlaštenici. Lat. beneficium - dobročinstvo.
108 Lat. librarii ima isti korijen kao i liber - knjiga.
109 Spomenuti nazivi profesionalnih vojnih trubača i puhača složenice su riječi tuba - tuba
(ravna truba), cornu - rog i budna - bucina (zavinuta truba) + canere = svirati. Usp. III. 5
i Glosar.
138
Druga knjiga, 7-8
ture su oni koji dobivaju dva sljedovanja, a jednostruke jedno. Mjernici su

oni koji u taboru na stopu premjeravaju prostor gdje vojnici razapinju šato
re, a u naseljima pribavljaju konak. Postoje dvostruki i jednostruki ogrlica-
ri,110oni koji su kao nagradu za hrabrost primili ogrlicu od punoga zlata. Tko
je nju zavrijedio, osim pohvale je katkad dobio i dvostruko sljedovanje. Dup
lari i seskviplari: duplari dobivaju dva, a seskviplari jedno i po sljedovanje.
Kandidati duplari i simplari111 su istaknuti vojnici koji se odlikuju povlasti
cama. Ostali koji su prisiljeni obavljati službe nazivaju se službujućim vojni
cima.
8. Naslovi onih koji su vodili starinske vrste

Stari je običaj ipak tražio da se prvi princip legije promiče u centuriona pri-
mipila. On nije samo bdio nad orlom već je u prvome bojnom redu ravnao i
četirima centurijama, tj. s 400 vojnika. Kao glava čitave legije stjecao je zas
luge i pogodnosti. Jednako je tako prvi h astat112u drugome bojnom redu vo
dio dvije centurije, to jest 200 ljudi, a njega sada zovu ducenarij.113 Princip
prve kohorte ravnao je centurijom i pol, tj. sa 150 ljudi. Na njemu u legiji leži
gotovo sve što treba uređivati. Jednako je tako drugi hastat114upravljao cen
turijom i pol, tj. sa 150 ljudi. Prvi trijarij115 ravnao je stotinom ljudi. Tako je
pet ordinarija upravljalo s deset centurija prve kohorte.116Za njih su stari od
redili velike probitke i veliku čast kako bi i ostali vojnici iz čitave legije nasto
jali svakim naporom i odanim službovanjem doći do tolikih nagrada. Bilo je i
centuriona koji su se brinuli za jednu centuriju; njih sada nazivaju centena-
riji. Postojali su i desetnici117 nadređeni desetorici vojnika i njih sada zovu
glava desetine. Druga kohorta imala je pet centuriona, slično treća, četvrta i
sve do desete kohorte. U čitavoj pak legiji bilo je 55 centuriona.118
110 Vojnici odlikovani dvjema, odnosno jednom ogrlicom.

111 Ovu vrstu vojnika Vegecije spominje bez objašnjenja ili jer su najniži ili jer su oni doslovce
kandidati da postanu duplari i seskviplari (po slijedu teksta epitet simplares bi mogao biti
pogrešno umetnut).
112 Tj. prvi centurion hastata.
113 Vegecije je krivom etimologijom povezao termin ducenarius i broj ducenti. Ducenarius i
centenarius bili su samo srednje rangirani dočasnički činovi u rimskoj vojsci kasnog Car
stva, ali nam njihove dužnosti i funkcije nisu točno poznate. Zasigurno se zna da nisu up
ravljali s dvije stotine ljudi, kako pretpostavlja Vegecije.
114 Tj. drugi centurion hastata.
115 Tj. prvi centurion trijarija.
116 V.Glosar.
117 V.Glosar.
118 U legiji je bilo 55 centurija. Vegecije zbraja centurione po broju centurija (kojih je bilo 10 u
sastavu prve kohorte i po pet u sastavu ostalih devet, znači ukupno 55). Zaboravio je daje
deset centurija prve kohorte bilo pod zapovjedništvom pet centuriona ordinarija tako daje
ukupno bilo 50, a ne 55 centuriona. Inače, u vrijeme Carstva legija je imala 59 centuriona:
prva kohorta imala ih je pet, a ostalih devet imalo je šest centuriona u sklopu svake od
njih. Ukupno je u legiji bilo i 59 centurija: prva kohorta imala ih je pet, a ostale kohorte po
šest.
139
Druga knjiga, 9-11
9. Dužnost prefekta legije

K vojskama su se slali carski legati, bivši konzuli. Njima su se pokoravale
legije i sve pomoćne čete u redu i miru, kao i u stisci i ratu. Zna se da su ih
sada zamijenili svijetli muževi magistri m ilitum 119 koji ne ravnaju samo po
dvjema legijama već i s više odreda. Pravi pak naredbodavac bio je prefekt
legije koji je imao dostojanstvo komesa prvoga reda120 i koji je u legatovoj
odsutnosti kao njegov zamjenik zadržavao najvišu vlast. Tribuni, centurio
ni i ostali vojnici izvršavali su njegove naredbe. Od njega se tražila lozinka
za noćne straže ili za pokret. Ako bi vojnik počinio neki zločin, ovlašću pre
fekta legije tribun bi vojnika osuđivao na kaznu. Na njegovoj brizi bilo je
oružje svih vojnika, jednako tako konji, odore i sljedovanje. Prem a njegovoj
zapovijedi svakodnevno se vodila briga o snazi i strogosti stege i o vježbanju
ne samo pješaka već i legijskih konjanika. On je pak sam, pravedan i brižan,
sebi povjerenu legiju upornim radom oblikovao do potpune odanosti i radi
nosti tim trjeznije što je znao da se vrlina podčinjenih pretapa u prefektovu
pohvalu.
10. Dužnost prefekta tabora

Postojao je i prefekt tabora121koji je, doduše, bio nižega dostojanstva no ipak
zadužen za važne stvari. Pod njegovom su nadležnosti bili smještaj tabora i
procjena nasipa i opkopa. Po njegovu se migu vodila briga o šatorima i bara
kama vojnika, zajedno s čitavom prtljagom. Njegovoj su djelatnosti pripadali
osim toga bolesni suborci, liječnici koji su ih liječili i troškovi. Još se brinuo
da nikad ne ponestane kola, tovamih konja, željeznog oruđa kojim se reže i
siječe drvo, otvaraju opkopi, gradi nasip i vodovod, a jednako tako drva i ste
lje, ovnova, onagra, balista i drugih vrsta ratnih sprava. Njega su izabirali
nakon duge i dokazane vojne službe kao najiskusnijeg od sviju kako bi druge
pravilno poučio onome što je sam uz pohvalu obavljao.
11. Dužnost prefekta graditelja

Legija uz to ima graditelje, drvodjelje, zidare, kolare, kovače, ličioce i druge
majstore koji su dobro pripremljeni za gradnju zgrada u zimskim taborima,
sprava, drvenih tornjeva i ostalog čime se osvajaju neprijateljski gradovi ili
brane vlastiti. Oni izrađuju novo oružje, kola i ostale vrste ratnih sprava ili
ih popravljaju kad su oštećeni. Imali su i radionice za štitove, oklope i lukove
u kojima su se izrađivale strijele, kacige, bacačko i sve vrste oružja.122Glavna
je briga bila da u taboru nikada ne uzmanjka nešto što se činilo nužnim voj
sci, sve do te mjere da su imali i lagumaše koji bi poput Besa123iskopali lagum
119 V. Glosar.
120 Vegecije ovdje uspoređuje rang i važnost titule prefekta legije sa suvremenim činom comi
tiva (sc. dignitas) prim i ordinis, (v. Uvod, bilj. 8)
121 Praefectus castrorum je dužnost, odnosno čin koji je uveo car August.
122 U vrijeme Dioklecijanovih reformi ove službe bile su centralizirane u stalne radionice
oružja i opreme.
123 Narod u Trakiji koji se bavio rudarstvom.
140
Druga knjiga, 11-13
pod zemljom i prokopali temelje zidina, te iznenada izronili da bi zauzeli

neprijateljske gradove. Prefekt graditelja bio je njihov pravi naredboda
vac.124
12. Dužnost vojničkoga tribuna

Rekli smo da legija ima deset kohorti. No prva je bila tisućnička kohorta, u
koju su se slali vojnici koji su se isticali imetkom, vrsnošću, obrazovanošću,
izgledom i vrlinom. Njoj je bio na čelu tribun koji se odlikovao poznavanjem
oružja, snagom tijela i časnim ponašanjem. Ostalim kohortama ravnali su
tribuni odnosno nadređeni, kako je već odlučio princip.125A na vježbanje voj
nika polagala se tolika briga da nisu samo tribuni, odnosno nadređeni zapo
vijedali da njima povjereni suborci danomice vježbaju pred njihovim očima,
već su i sami, savršeni u oružanom umijeću, vlastitim primjerom ostale so
kolili da ih oponašaju. Tribunovo se, naime, nastojanje i tribunova radinost
hvali kad vojnik stupa u sjajnoj odori, dobro zaštićen i blistava oružja, te obu
čen u postupku vježbanja i stezi.
13. Pješačke centurije i zastave

Prvi bojni znak čitave legije je orao kojeg nosi orlonoša. Zmajeve u bitku nose
zmajonoše, i to po jedan za svaku kohortu. No stari su znali da se u bitki, kad
se boj zametne, brzo miješaju i remete vrste i bojni redovi. Da se to ne bi
moglo događati, kohorte su stoga podijelili na centurije, i svakoj odredili po
zastavu tako da na toj zastavi slovima bude zapisano iz koje je kohorte cen
turija i koja je po broju. Gledajući i čitajući ovo, vojnici nisu mogli odlutati od
svojih suboraca, kakva god bila ratna vreva.126 Povrh toga naredili su da po
jedinim centurijama ravnaju centurioni, koje sada zovu centenariji, iznimno
raspoloženi za borbu, oklopljeni i perjanica stavljenih poprijeko na kacige
kako bi ih se lakše raspoznalo, da ne bi bilo nikakve zabune, jer po stotinu
vojnika nije slijedilo samo svoju zastavu već i centuriona koji je na kacigi
imao znak. Same su centurije opet podijeljene na desetine, tako da desetorici
vojnika koji borave pod jednim šatorom bude pretpostavljen jedan kao deset
nik, koji se zove glava desetine. Desetinu su pak zvali manipulom zbog toga
što su se zajedno borili združenim rukama.127
124 Ovaj je zapovjednik bio pobočnik koji je u vrijeme kasne Republike i ranoga Carstva tu
službu obično obnašao kao počasnu. Ipak se može raspravljati i o njegovim dužnostima
oko tehničkih stvari i opremljenosti legije.
125 Lat. princeps izjednačen je sa starim prvim centurionom principa. (Usp. II. 8).
126 Opis zastave (vexillum) vjerojatno je Vegecijeva vlastita rekonstrukcija, povezana s infor
macijom u njegovim izvorima o amblemima na štitovima i oznakama na štitu s vlasniko
vim imenom i centurijom (radi izbjegavanja zabune ili krađe), što je Vegecije krivo pove
zao s amblemima. Postojanje znakova centurije u doba Principata je nesigurno, a gotovo je
sigurno da nisu postojali u vrijeme Republike.
127 Ovo je jedinstvena Vegecijeva etimologija koju on izvodi prvenstveno iz imenice manus
(ruka). Riječ manipulus (*mani-plos) inače se prema Waldeu i Hoffmannu etimološki iz
vodi od manus (ruka) i pleo (punim), a u hrvatskom bi doslovni prijevod glasio »rukohvat».
Walde i Hoffmann pretpostavljaju da se značenje vojnog odjela može objasniti time što su
141
Druga knjiga, 14-15
14. Turme legijskih konjanika

Ono što se među pješacima naziva centurija ili manipul, to je među konjani
cima turm a; jedna turm a ima 32 konjanika. Njihov pretpostavljeni naziva se
dekurionom. Jedan centurion, naime, ravna pod jednom zastavom sa 110
pješaka, a slično jedan dekurion pod jednom zastavom upravlja s 32 konjani
ka.128 Osim toga, kao što je centuriona valjalo odabirati tako da bude vrlo
snažan i visoka stasa, takvog da vješto i snažno izmeće koplja i bacačko
oružje, da se vrlo umješno zna boriti mačem i okretati štitom, daje potpuno
svladao umijeće armature, budnog, trijeznog i pokretljivog, spremnijeg činiti
što mu se zapovijeda negoli govoriti, da svoje suborce drži u stezi i prisiljava
ih da vježbaju oružjem, da budu dobro obučeni i obuveni, da svačije oružje
bude ulašteno i blistavo - slično tome valja odabrati dekuriona koji će se pos
taviti na čelo konjaničke turme, ponajprije gipka tijela, kako bi pod oklopom
i opasan svim oružjem na golemo divljenje mogao uzjahati konja, oštrim tr
kom jahati, znalački se koristiti dugim kopljem, vrlo vješto odapinjati strije
le, svoje turmale, tj. konjanike stavljene pod njegovu skrb, obučiti u svemu
što zahtijeva konjanička bitka i prisiljavati ih da često čiste svoje lorike i ka-
tafrakte, duga koplja i kacige i da se brinu za njih. Blistavo oružje, naime,
neprijateljima ulijeva vebk strah. Tko bi povjerovao daje vojnik raspoložen
za boj ako mu je oružje iz nemara nagrđeno prljavštinom i hrđom? Međutim,
ustrajnim naporom ne treba samo osposobljavati konjanike već i krotiti ko
nje. U dekurionovoj je, dakle, nadležnosti briga i za zdravlje i za vježbu ljudi
jednako kao i konja.
15. Kako se postrojavaju bojni redovi legija

Sada neka se primjerom jedne legije objasni kako valja ustrojavati bojni red
ako prijeti borba, a to se - zatraži li praksa - može primijeniti na više njih.
Konjanici se smještaju na krilima. Pješački bojni red počinje se svrstavati od
prve kohorte na desnom krilu. Za njom se nastavlja druga kohorta. Treća ko
horta smješta se u sredini bojnoga reda. Na nju se nadovezuje četvrta. Peta
pak kohorta preuzima lijevo krilo. Oni koji se bore ispred i oko bojnih znako
va i također u prvome bojnom redu, nazivali su se principi, tj. ordinariji i os
tali istaknuti vojnici. Ovo je bilo teško pješaštvo jer su imali kacige, katafrak-
te, nazuvke, štitove, veće mačeve koje nazivaju spatama i druge manje, pod
imenom poluspate,129pet plumbata zataknutih unutar štitova koje se bacaju
u prvom naletu, zatim po dvije sulice, jednu veću, s trokutastom oštricom od
devet palaca i drškom od pet i pol stopa,130 koju su nazivali pilum , a sada se
zove spiculum. Nju su vojnici osobito uvježbavali bacati jer je umješno i
razni vezani svežnjevi slame, koji su se držali u ruci (vjerojatno nešto poput fasces), služili
kao vojne oznake manipula. Usp. Walde-Hoffmann, 1938, II, 29, s.v. »manipulus«. V. Glo-
sar.
128 V. Glosar.
129 Spata (spatha) i poluspata (semispathium ili semispatha) jesu kasnorimski mačevi koji su
se koristili kao zamjena za raniji tip gladius.
130 Oštrica 16,65 cm i drška 163 cm.
142
Druga knjiga, 15-17
snažno naciljana, često probadala i pješake skutate i oklopljene konjanike.

Druga, manja, s oštricom od pet palaca i s drškom od tri i pol stope131tada se
zvala vericulum, a sada verutum. Za takvo se oružje uči da su njime oprem
ljeni principi u prvom i hastati u drugome bojnom redu. Iza njih su bili feren-
tariji i lako pješaštvo koje sada zovemo ekskulkatori i armature, kao i skutati
koji su bili opasani plumbatama, mačevima i bacačkim oružjem, kako se sa
da gleda da su naoružani gotovo svi vojnici. Zatim su tu bili strijelci s kaciga
ma, katafraktim a i mačevima, strijelama i lukovima, praćkari koji su bacali
kamenje iz praćaka i fustibala, i tragulariji koji su odapinjali strijele iz ma-
nubalista i arkubalista.132Slično se naoružavao drugi red, u kojemu su stajali
vojnici koje su zvali hastati. No u drugome bojnom redu na desno se krilo
postavljala šesta kohorta, na koju se nastavljala sedma. Osma kohorta drža
la je sredinu reda, a deveta ju je pratila. Deseta kohorta u drugome bojnom
redu uvijek zaprema lijevo krilo.
16. Kako se naoružavaju trijariji i centurioni

Iza svih bojnih redova smještali su se trijariji sa štitovima, katafraktima, ka
cigama, nazuvcima, mačevima i semispatama, plumbatama i parom sulica.
Oni su klečeći čekali u pričuvi da bi ipak moglo biti nade u pobjedu ako prvi
bojni redovi budu pobijeđeni, a oni gotovo u potpunosti obnove bitku. Svi an
tesignani i znakonoše, premda pješaci, dobivali su manje lorike i kacige prek
rivene medvjeđim kožama da zastraše neprijatelja. Centurioni su imali ka-
tafrakte, štitove i željezne kacige, no s poprečnim srebrnim perjanicama da
ih njihovi ljudi brže raspoznaju.
17. Na početku borbe teško pješaštvo stoji poput zida

Ovo treba znati i obdržavati na svaki način: kad bi se zametnuo boj, prvi i
drugi bojni red stajali bi nepokretno, a i trijariji su mirovali straga. Ferenta-
riji su pak, arm ature,133 ekskulkatori, strijelci i praćkari, tj. lako pješaštvo,
nastupali ispred bojnoga reda i izazivali protivnike. Ako bi neprijatelje mogli
natjerati u bijeg, progonili bi ih. Ako bi ih suzbila njihova sposobnost ili broj
nost, vraćali bi se k svojima i stajali iza njih. Bitku je preuzimalo teško pje
šaštvo koje je stajalo takoreći poput željezna zida i borilo se ne samo ba
cačkim oružjem već i mačevima prsa o prsa. Ako bi neprijatelje nagnalo u bi
jeg, teško pješaštvo nije ih progonilo da ne poremeti svoj bojni red i ustroj te
da se neprijatelji ne povrate i ne pritisnu ga raspršeno i neporedano, već je
protivnike u bijegu gonilo lako pješaštvo s praćkarima, strijelcima i konjani
cima. Uz ovaj raspored i mjere opreza legija je bez pogibelji pobjeđivala ili je,
131 Oštrica 9,25 cm i drška 104 cm.

132 Manubaliste i arkubaliste, dvije vrste samostrela, bili su karakteristična kasnorimska
oružja, a Vegecije je gotovo jedini izvor koji spominje specijalne vojnike-tragularije koji su
ih opsluživali. Vegecije jednostavno osuvremenjuje manipulski legionarski bojni red što ga
je opisao Katon u djelu O vojnoj vještini, (v. Uvod, bilj. 19 i Glosar)
133 Lako pješaštvo. Usp. III. 15.
143
Druga knjiga, 17-19
nadvladana, ostajala cijelom, jer je legijsko pravilo ni olako bježati, ni lako

goniti.
18. Imena i činove vojnika valja ispisati na prednjoj strani njihovih štitova
Da vojnici u vrevi bitke ponekad ne odlutaju od svojih suboraca, za različite
kohorte slikali su na štitovima različite znakove, digmata, kako to sami zo
vu, a tako se obično radi i danas.134 Osim toga, na prednjoj se strani štita slo
vima upisivalo ime svakoga vojnika, uz dodatak iz koje je kohorte ili centuri
je.135 Iz prethodnoga je stoga jasno daje dobro pripremljena legija poput va
ljano utvrđena grada jer posvuda nosi sa sobom sve što je nužno za bitku i jer
se ne boji iznenadnoga prepada neprijatelja, jer se ona brzo utvrđuje opko
pom i nasipom čak i usred ravnice, i jer obuhvaća svaku vrstu vojnika i sve ti
pove oružja. Ako netko, dakle, poželi poraziti barbare u otvorenoj bitki, neka
svim svojim molitvama traži da se božanskom voljom i po nahođenju Nepob
jediva Cara legije obnove novacima. Za kratko će se vrijeme novaci, brižno
odabrani i danomice uvježbavani ujutro i poslijepodne u svakoj tehnici ruko
vanja oružjem i bojnom umijeću, lako izjednačiti s onim starim vojnicima ko
ji su podjarmili čitav svijet. I neka ne uznemiruje što se običaj, koji je valjao,
odavno promijenio; Tvoja Vječitost je takve sreće i brižnosti da za spas drža
ve i izmisli novo i obnovi drevno. Svako se djelo čini teškim prije negoli se po
kuša. Uostalom, ako uvježbani i razboriti muževi budu predvodili novačenje,
brzo će se moći sakupiti i pomno pripremiti jedinica prikladna za boj. Um
ješnost, naime, postiže sve ako se ne uskraćuju primjereni izdaci.
19. Osim tjelesne snage od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i

računanja
Budući da u legijama postoji više odjela za koje su potrebni pismeni vojnici,
prikladno je dakako da oni koji primaju novake kod svih ispitaju veličinu sta
sa, tjelesnu snagu i žustrost duha, no kod nekih se odabire vještina pisanja i
iskustvo računanja i obračunavanja. Računovodstvo čitave legije, bilo posil
nih službi i ono običnih vojnika, bilo novčanog poslovanja, svakodnevno se
upisuje u zapisnike gotovo brižnije nego što se opskrba i civilne službe bilježe
na pločice. Danomice, čak i u miru, vojnici iz svih centurija i desetina u smje
nam a drže straže, noćne i poljske. Da ne bi netko bio nepravedno preoptere
ćen ili izuzet, u bilješke se unose imena onih koji su obavili svoju smjenu. U
bilješke se naznačuje kad netko dobije dopust i koliko dana. Tada se, naime,
dopust vrlo teško davao osim ako razlozi nisu bili prihvaćeni kao vrlo oprav
dani. Osposobljeni vojnici nisu se raspoređivali za posilne niti su im se povje-
134 Dokaz da su veliki motivi oslikani na štitovima bili simboli prepoznavanja pojedinih jedi
nica pruža nam Tacit. Opisujući drugu bitku kod Cremone 69. godine između Vitelijevih i
Vespazijanovih legija, on navodi kako su jedne noći uz mjesečinu dvojica vojnika uzela šti
tove poginulih neprijatelja i skrivajući se iza njih uspjela prodrijeti među neprijatelje i
onesposobiti jednu bacačku spravu. Tac. Hist. III. 23.
135 Vegecije obično ne pravi razliku između kohorte i centurije vjerojatno stoga što se u malim
legijama njegova doba ta razlika nije uočavala.
144
Druga knjiga, 19-21
ravali privatni poslovi. Činilo se neprimjerenim da bi se carev vojnik, koji je

uživao državnu odoru i sljedovanje, bavio privatnim poslovima.136Ipak su za
posilne naredbodavaca, tribuna, pa čak i istaknutih vojnika raspoređivali
vojnike koji su se zvali »pribrojeni«, tj. dodani poslije, pošto je legija bila po
punjena, i koje sada zovu »prekobrojni«. Redoviti vojnici svejedno su u tabor
nosili svežnjeve odnosno drvo, sijeno, vodu i stelju. Njih zovu »službujući-
ma« po tome što obavljaju ove službe.
20. Vojnici moraju odvojiti polovinu svoga novčanog dara da im se

čuva kod bojnih znakova
Božjom voljom stari su donijeli uredbu da se polovina novčanog dara137što ga
vojnici postižu odvoji kod bojnih znakova, i da ga se ondje za vojnike čuva ka
ko ga sami suborci ne bi mogli spiskati na raskoš i kupnju nekorisnih stvari.
Naime, većina ljudi, pogotovo siromašnih, troši onoliko koliko može dobiti.
Ovo pohranjivanje novca ponajprije smatraju korisnim sami suborci: kako se
izdržavaju državnim sljedovanjem,138 njihova taborska zarada od svih se
novčanih darova povećava za polovinu. Drugo, vojnik koji zna da je njegov
novac za trošenje odložen kod bojnih znakova, uopće ne razmišlja o tome da
dezertira, miliji su mu bojni znakovi, za njih se u bojnom redu žešće bori - u
skladu s ljudskom naravi koja se najviše brine za ono u čemu gleda svoj op
stanak. Naposljetku se postavljalo deset kesa, tj. deset vreća, po jedna za sva
ku kohortu, i u njima se čuvao taj udio. Dodavala se i jedanaesta vreća u koju
je čitava legija prilagala neki djelić za sprovod, da bi se, ako bi koji od subora
ca poginuo, iz te jedanaeste vreće pokrio trošak za njegov pokop. Taj se iznos
čuvao kod znakonoša, u košari, kako sada kažu. Zbog toga se za znakonoše
nisu odabirali samo pouzdani, već i pismeni ljudi koji će znati čuvati pologe i
svakom pojednicu vratiti udio.
21. Promaknuća se u legiji obavljaju tako da promaknuti prođu kroza

sve kohorte
Mislim da Rimljani nisu ustrojili legije samo ljudskom odlukom, već i božan
skim poticajem. U njima je deset kohorti svrstano tako da izgleda kako svi či
ne jedno tijelo, jednu svezu. Vojnici se, naime, promiču kroz razne kohorte i
razne odjele kao u nekom krugu, tako da čovjek koji se iz prve kohorte pro
miče bilo za koji čin, ide do desete kohorte i od nje se s višim činom, kako ras
tu godine službe, kroz druge kohorte opet vraća k prvoj. Tako centurion
primipil u prvoj centuriji, nakon što je u krugu u različitim odjelima bio up
ravljao svim kohortama, u prvoj kohorti dolazi do ove nagrade, kojom stječe
bezbrojne pogodnosti iz čitave legije, te poput prvog tajnika u stanu prefekta
pretorija dočeka častan i unosan kraj vojne službe. Tako legijski konjanici
poštuju svoje kohorte kao drage suborce, iako se po prirodi konjanici obično
136 Zloupotrebe koje je zabranio August, ali koje su gotovo uvijek bile prakticirane.
137 V. Glosar.
138 V. Glosar.
145
Druga knjiga, 21-23
ne slažu s pješacima.139 U legijama se ovom povezanošću čuva jedinstvena

sloga i svih kohorti, i konjanika i pješaka.
22. U čemu se razlikuje oglašavanje tube, oglašavanje roga i klasik

Legija ima osim toga trubače na tubi, puhače na rogu i trubače na bucini.
Trubač na tubi zove vojnike u boj i opet svira na povlačenje. Kad zasviraju
puhači na rogu, njihovu signalu ne pokoravaju se vojnici, već bojni znakovi.
Stoga, kad god samo vojnici izlaze na neki posao, sviraju trubači na tubi, a
kada treba pomaknuti bojne znakove, sviraju puhači na rogu. No kada se bije
boj, podjednako sviraju i trubači na tubi i puhači na rogu. Klasik se pak zove
ono što trubači na bucini oglašavaju rogom.140 To se čini znakom zapovjed
ničke vlasti jer se klasik trubi u imperatorovoj nazočnosti ili kad se provodi
sm rtna kazna nad vojnikom - što se nužno čini prema odluci imperatora. Bi
lo da vojnici odlaze na noćnu stražu ili na poljske postaje, bilo da idu na neki
posao ili na manevre na vježbalištu, na znak tube počinju, i opet na trubače-
vu opomenu prestaju. Kad bojni znakovi kreću ili kad ih valja zaustaviti u
kretanju, sviraju puhači na rogu. Toga se pridržavaju na svim vježbama i
napredovanjima, tako da bi u samoj borbi vojnici lakše poslušali - bilo da im
vojskovođe narede neka se bore, neka stanu, neka gone ili neka se vrate; oči
to je razborito da se u miru uvijek provodi ono za što se čini da će se nužno
morati raditi tijekom bitke.
23. O uvježbavanju vojnika

Obradivši ustroj legije, vraćamo se na vježbanje po kojemu je, kako je već re
čeno, vojska dobila ime. Novaci i vojnici početnici bili su vježbani ujutro i
poslijepodne za sve vrste oružja, dok su veterani i obučeni vojnici neizostav
no vježbali oružjem jedanput na dan. Naime, ni duljina dobi ni broj godina
službe ne daju bojno umijeće, već neuvježban vojnik ostaje novakom čak i na
kon koliko god hoćeš godina službe. Armaturu koja se za blagdana prikazuje
u cirku nisu učile samo arm ature pod poljskim učiteljem, već jednako svi su
borci svakodnevnim vježbanjem. Brzina se, naime, stječe jedino tjelovje
žbom, kao i znanje kako probadati neprijatelja i sebe zaštititi u borbi, osobito
ako se mačevima bori prsa o prsa. No još je važnije to što tijekom pokusa oni
uče kako sačuvati vrste i prate svoj bojni znak u brojnim komešanjima, te
među obučenim vojnicima nema nikakve zabune, pa makar među mnoštvom
nastao velik metež. Također je vrlo korisno da vježbaju na kolcu i štapovima
jer nauče kako navaliti bodom i sječimice na bokove, noge i glavu.141Neka se
naviknu istodobno poskočiti i udariti, uzdići se u skokovima na štit i opet
139 Na ovom mjestu čini se da Vegecije naglo skreće s primarne teme ovog poglavlja, tj. raspra
ve o legijskim promaknućima. Budući da redaktor izvornika Alf Onnerfors ne spominje ni
kakav interpolirani tekst, možda Vegecije želi naglasiti da nije bilo stroge podjele između
ljudstva pješačkih i konjaničkih jedinica jer kaže da su vojnici bili promicani kroz sve ko
horte i odjele.
140 Vegecije je ovdje izjednačio zavinutu trubu (budna) s rogom (cornu).
141 Unatoč prethodnim tvrdnjama (usp. 1.11) Vegecije svjedoči da su Rimljani rabili mačeve i
za sječu, a ne samo za bod.
146
Druga knjiga, 23-25
čučnuti, sad se razmahati i izletjeti u skoku, a sad ustuknuti i odskočiti n at

rag.142Neka također vježbaju izdaleka gađati te kolce sulicama da bi im mog
lo porasti umijeće ciljanja i sposobnost desne ruke. Strijelci i praćkari pos
tavljali su kao metu scopae, tj. svežnjeve šiblja ili slame i odmicali se 600 sto
pa143 od mete da bi cilj češće pogađali strijelom i barem kamenjem iz fustiba-
la. Zbog toga su u bojnom redu bez straha radili sve ono što su oduvijek činili
igrajući se na vježbalištu. Valja se još priviknuti da se praćka samo jedanput
zavrti oko glave kad se iz nje izbacuje kamen. Međutim, svi su vojnici vježba
li bacati kamene od libre144 golom rukom, što se drži jednostavnijom prak
som jer ne zahtijeva praćku. Još su ih tjerali da uzastopnim i neprestanim
vježbanjem hicu bacačko oružje i plumbate, i to dotle da su u zimsko doba cr-
jepovima i šindrom, a u nedostaku njih barem trskom, rogozom i slamom,
natkrivali trijemove za konjanike, a za pješake nešto poput dvorane. U njima
se pod krovom vojska obučavala u rukovanju oružjem za oluja ili vjetrovita
vremena. No i za preostalih zimskih dana, samo ako bi prestali snijeg i kiše,
morali su vježbati na vježbalištu kako prekidanje navike ne bi oslabilo duho
ve i tijela vojnika. Preporučljivo je da što češće sijeku šumu, nose terete,
preskaču grabe, plivaju u moru ili rijekama, stupaju punim145 korakom ili
čak naoružani trče sa svojom prtljagom, da se prakticiranje svakodnevnoga
napora u miru ne čini preteškim u ratu. Stoga, bilo da se radi o legiji, bilo o
pomoćnim četama, neka neprestano vježbaju. Kako dobro uvježban vojnik
žudi za bitkom, tako je se neobučen boji. Konačno, valja znati da u bitki više
koristi vičnost nego snaga. Ako, naime, izostane obučenost u oružju, seljači
na se ne razlikuje od vojnika.
24. Primjeri poticanja na vojnu vježbu koji su preuzeti iz drugih umijeća

Atlet, lovac na predstavama i vozač trkaćih kola obično za bijedna plaću, a si
gurno za naklonost puka, svakodnevnim vježbanjem ili čuvaju ili povećavaju
svoja umijeća. Vojnik, čije ruke moraju štititi državu, mora neprestano
vježbajući gorljivije čuvati svoje znanje o borbi i vičnost bojnoj vještini. Njega
ne zapada samo slavna pobjeda već i obilniji plijen jer su ga red vojne službe i
imperatorova prosudba obično uzdizale do imetka i dostojanstava. Scenski
umjetnici ne odustaju od vježbi zbog pohvale svjetine. Vojnik, odabran prise
gom, ne smije prestati vježbati s oružjem bilo daje početnik ili već stari ra t
nik. Mora se boriti za vlastiti spas i za opću slobodu, posebno jer stara i mud
ra izreka kaže da se sva umijeća sastoje u vježbanju.
25. Popis legijskog oruđa i sprava

Legija obično nije pobjeđivala samo brojnošću vojnika već i vrstom svoga
oruđa.146147Prije svega, oprema se sulicama kojima se ne mogu oprijeti nikakve
142 Ove borbene kretnje opisane su već u I. 11.
143 Oko 178 m.
144 Oko 327,36 g.
145 Tj. brzim.
146 Tj. ratnim spravama i graditeljskom opremom.
147
Druga knjiga, 25
lorike i nikakvi štitovi. Jedna centurija obično je imala jednu kolnu balistu
kojoj su bile dodijeljene mazge za vuču i po jedna desetina, tj. jedanaest ljudi,
da bije punili oružjem i odapinjali. Sto su one, naime, bile veće, to se oružje
dalje i silovitije izbacivalo. One ne samo što brane tabor već se postavljaju i
na polje iza bojnog reda teškoga pješaštva. Pod njihovim udarom ne mogu os
tati na mjestu niti neprijateljski oklopljeni konjanici niti pješaci skutati. U
jednoj legiji obično ima 55 kolnih balista. Zatim, na kolima s volovskom zap
regom vozi se deset naoružanih onagara, tj. po jedan za svaku kohortu, da bi
se tabor mogao braniti strijelama i kamenima, u slučaju ako bi neprijatelj
možda došao osvajati nasip. Legija nosi sa sobom i čamce, izdubljene iz jed
nog debla i opremljene vrlo dugom užadi, a katkad i željeznim lancima, da bi,
povezavši, kako kažu, monoksile147i položivši na njih daske, i pješaštvo i ko
njica preko njih bez pogibelji prelazili nepremošćene rijeke koje se ne mogu
pregaziti. Legija ima željezne čakije koje zovu vukovi i željezne srpove
pričvršćene na vrlo dugačke drške. Zatim, za kopanje opkopa ima trnokope,
motike, štihače, lopate, korita i košare kojima se nosi zemlja. Ima i pijuke,
sjekire, bradve i pile kojima se siječe i pili građa i kolci. Uz to uključuje i maj
store koji su opremljeni svakojakim oruđem i koji za osvajanje neprijatelj
skih gradova izrađuju kornjače, rovke, ovnove, bojne kolibe, kako ih zovu, i
pokretne tornjeve. I da se ne bi, nabrajajući svaku pojedinu spravu, spome
nulo previše toga, legija mora sa sobom posvuda nositi sve što se smatra
nužnim za bilo koju vrstu rata, tako da tvori naoružan grad gdje se god uta
borila.147
147 grč. (jo v 6 ^ u /.o v - jedno deblo ili klada
148
Treća knjiga
Počinju glave treće knjige

1. Koliko vojska mora biti velika
2. Kako se nadgledalo zdravlje vojske
3. Koliku pažnju treba posvetiti nabavi i čuvanju krme i žita
4. Mjere osiguranja da vojnici ne dignu bunu
5. Vrste vojnih signala
6. Kolikoga se opreza valja držati kad se vojska kreće u blizini
neprijatelja
7. Kako prelaziti veće rijeke
8. Kako se mora urediti tabor
9. Sto i koliko toga treba razmotriti da bi se razabralo treba li se
sukobiti u prepadima, zasjedi ili otvorenim bojem
10. Sto treba napraviti ako netko ima vojsku koja se odvikla od borbe ili
novačku vojsku
11. Za što se valja pobrinuti na sam dan kad se zameće otvorena bitka
12. Treba istražiti osjećaje vojnika uoči borbe
13. Kako se odabire položaj pogodan za borbu
14. Kako se mora svrstati bojni red da u okršaju postane nepobjediv
15. Načelo koliko se u stopama mjesta u bojnome redu mora čuvati
između pojedinih ljudi u dužinu ili između pojedinih redova u
dubinu
16. Svrstavanje konjanika
17. Pričuve koje se smještaju iza bojnoga reda
18. Na kojemu položaju mora stajati vrhovni vojskovođa, na kojemu
drugi vojskovođa, a na kojemu treći
19. Lijekovi pomoću kojih se u bojnome redu odolijeva neprijateljskoj
borbenosti i varkama
20. Na koliko se načina započinje otvorena bitka i kako može pobijediti
strana koja je brojčano i po snazi slabija
21. Neprijateljima treba otvoriti put za uzmak da bi ih se u bijegu što
lakše uništilo
22. Kako odstupiti od neprijatelja ako se odustane od plana borbe
23. O devama i oklopljenim konjanicima
slonovima.
25. Sto treba učiniti kada nagne u bijeg dio vojske ili čitava vojska
26. Opća pravila ratovanja 149
149
Treća knjiga, predgovor-1
Predgovor trećoj knjizi
Stari anali izvješćuju da su Atenjani i Lakedemonjani osvojili svijet prije Ma

kedonaca. No dok se Atenjani nisu revno bavili samo ratnim umijećem već i
različitim umjetnostima, Lakedemonjanima su ratovi bili glavna briga. Tvr
di se da su oni, skupljajući iskustvo iz ishoda borbi, prvi pisali o umijeću vo
đenja bitaka, i to dotle da su vojno umijeće, za koje se vjeruje da se zasniva na
pukoj borbenosti ili barem na sreći, uzdigli do stručne znanosti i vještine ko
ja se proučava i odredili su da učitelji oružja, koje su zvali taktičarima, pou
čavaju njihovo mlado ljudstvo vičnoj i raznovrsnoj borbi. O, muževa li koje
valja hvaliti najvećim divljenjem jer su željeli proučiti upravo tu vještinu bez
koje druga umijeća ne mogu ni opstati! Slijedeći njihove uredbe, Rimljani su
pravila za Marsov posao primjenjivali u djelu i književno opisali. Pa si Ti, Ne
pobjedivi Care, zapovjedio da moja osrednjost sažme to što je bilo raspršeno
kod raznih pisaca i po knjigama, tako da se ne pojavi dosada zbog previše po
tankosti, a da ne nestane potpune vjerodostojnosti ako bi one bile oskudne.
Koliko je pak u bitkama znanost koristila Lakedemonjanima, razjašnjava se,
da ostalo izostavim, Ksantipovim148primjerom. On je sravnio vojske, zarobio
i ukrotio Atilija Regula i rimsku vojsku koja je često pobjeđivala, te je u jed
nom jedinom okršaju slavio pobjedu i zaključio čitav rat iako je Kartažanima
pružao pomoć sam samcat, ne ratničkom vrlinom već umijećem. Hanibal je
isto tako tražio lakedemonskoga taktičara kad je namjeravao krenuti na Ita
liju,149 i po njegovim savjetima uništio je toliko konzula i toliko legija, prem
da je bio slabiji i brojnošću i snagom. Stoga neka se priprema za ra t onaj koji
želi mir.150 Onaj koji žudi za pobjedom, neka pomno obučava vojnike. Onaj
koji želi sretan ishod, neka borbu vodi u skladu s umijećem, a ne sretnim slu
čajem. Nitko se ne usuđuje izazvati ili uvrijediti onoga za kojega razabire da
je nadmoćniji dođe li do borbe.
1. Koliko vojska mora biti velika

Prva knjiga iznijela je kako se biraju i vježbaju novaci; iduća je objasnila us
troj legije i vojničku stegu; ova treća zove u borbe.151 Ono je, naime, bilo stav
ljeno sprijeda da bi se ovo u čemu se sastoji vičnost borbama i bit pobjeđiva-
148 Ksantip, 3. st. pr. Krista, spartanski vojskovođa. Njega su Kartažani pozvali u pomoć na
kon što ih je u Prvom punskom ratu 256. pr. Krista na afričkom tlu porazio Marko Atilije
Regul. Ksantip je reformirao kartašku vojsku i porazio Rimljane, te zarobio Regula iduće
godine u bitki kod današnjeg Tunisa, nakon čega je napustio službu Kartage. Usprkos
ovom porazu, rat su dobili Rimljani. RE II 9,1967,1348-1351, s.v. »Xanthippos«.
149 Ovaj je taktičar identificiran kao Sosil, 3-/2. st. pr. Krista, grčki povjesničar. Kao Haniba-
lov učitelj grčkog i pratilac, opisao je njegov ratni pohod u sedam knjiga po kojima ga neki
povjesničari identificiraju i kao Hanibalova učitelja taktike. RE I I 5,1927,1204-1206, s.v.
»Sosylos«.
150 Ova Vegecijeva izreka najranije je spominjanje klasičnoga paradoksa, si vis pacem, para
bellum - »Ako želiš mir, pripremaj se za rat!« (v. Uvod, str. 23)
151 Dosl. oglašava klasik. Usp. I. 22.
150
Treća knjiga, 1
nja i brže razumjelo i da bi bilo od veće koristi jer se poštivao redoslijed vojne
znanosti. Vojska je naziv za mnoštvo legija, pomoćnih četa i konjanika koji
su sakupljeni da bi se vodio rat.152O njezinoj veličini istražuju vojni stručnja
ci. Kad se opetovano razm atraju primjeri Kserksa,153Darija,154M itridata155i
ostalih kraljeva koji su naoružali nebrojene narode, postaje očiglednim da su
odveć brojne vojske bile poražavane više vlastitim mnoštvom negoli borbe-
nošću neprijatelja. Veće je mnoštvo izloženo brojnijim nesrećama: nam arše-
vima je u skladu s golemošću uvijek presporo, a preduga povorka obično trpi
od prepada čak i šačice ljudi. Pri prelasku strm ina ili rijeka često bude uhva
ćena u zamku jer ju usporava prtljaga. Uza sve to, krma za brojne životinje i
konje skuplja se s velikim naporom. Teškoće u nabavi žita, koje treba izbje
gavati na svakom pohodu, brzo iscrpljuju prevelike vojske. Je r s kolikom se
god pomnjom pripremila opskrba žitom, presuši utoliko brže što je više ljudi
troši. I na kraju, sama voda ponekad je jedva dostatna za preveliko mnoštvo.
Ako slučajno bojni redovi nagnu u bijeg, nužno je da od mnogih poginu mno
gi, a da se oni koji su pobjegli, kako su jednom prestrašeni, poslije užasavaju
okršaja. Stari, koji su lijek za poteškoće naučili iz iskustva, nisu htjeli imati
vojske toliko brojne koliko obučene u oružju. Stoga su vjerovah da za manje
ratove može dostajati jedna legija s primiješanim pomoćnim četama, tj.
10.000 pješaka i 2.000 konjanika; takvu su postrojbu na pohod često vodili
pretori kao niži vojskovođe.156Ako bi bilo govora o velikim neprijateljskim je
dinicama, slao se nositelj konzularskih ovlasti kao viši vojskovođa157 s 20.000
pješaka i 4.000 konjanika. Ako bi pak ustalo bezgranično mnoštvo iz najsu-
rovijih plemena, tada su pod pritiskom krajnje nužde slali dvojicu vojskovo
đa i dvije vojske s ovakvom naredbom: »Neka konzuli paze da republika ne
152 Misli se na trodijelnu vojsku iz 4. stoljeća p. Krista (v. Uvod). O etimologiji izraza exercitus
v. bilj. 84.
153 Kserkso, 486.-465. pr. Krista, perzijski kralj. Napao je Grčku 480. pr. Krista, premaHero-
dotovu opisu s golemom vojskom od 1.700.000 pješaka, 80.000 konjanika, 1.207 ratnih i
3.000 malih brodova, kao i s dodatnim pomoćnim jedinicama. Ipak, današnji povjesničari
drže da se radi o znatno manjoj vojsci od otprilike 180.000 vojnika i 800 trirema. Kserkso-
va vojska poražena je na moru u bitki kod Salamine 480. pr. Krista, a na kopnu kod Plateje
479. pr. Krista. RE II 9, 1967, 2096-2102, s.v. »Xerxes«.
154 Darije I , 521.-486. pr. Krista, perzijski kralj, Kserksov otac. God. 490. pr. Krista Darije je
poslao vojnu ekspediciju u Grčku. Iste godine Darijevu vojsku je porazio atenski vojskovo
đa Miltijad u bitki kod Maratona. Dvije godine prije, tj. 492. pr. Krista, također prigodom
pokušaja osvajanja Grčke, nevrijeme je Dariju uništilo flotu. RE IV, 1901, 2184-2199, s.v.
»Dareios«.
155 Mitridat VI. Eupator, 115.-63. pr. Krista, kralj Ponta. Neumoran neprijatelj Rima, 73. pr.
Krista skupio je veliku vojsku protiv konzula Lucija Licinija Lukula, ali je poražen kod Ki-
zika, grada na Propontidi. Uzrok porazu bio je problem s opskrbom, stoje iskoristio njegov
protivnik. RE XV, 1932, 2163-2205, s.v. »Mithridates VI Eupator Dionysus«.
156 Latinski termin duces često je označavao i zapovjednike ograničena područja, no ovdje Ve-
gecije rabi izraz minores duces kao nestručni naziv (usp. velut - kao) da bi označio vojsko
vođe nižega ranga. Njih nije mogao nazvati minores comites jer je taj izraz stručno označa
vao »vojskovođe« koji su u doba kasnog Carstva imali visoki čin »pratilaca drugog reda«
(comites secundi ordinis).
157 Pod izrazom comes maior misli se na magister militum.
151
Treća knjiga, 1-2
pretrpi neku štetu«, obojica ili jedan od njih.158 Naposljetku, budući da se

rimski narod gotovo svake godine borio u različitim krajevima protiv različi
tih neprijatelja, broj vojnika u jedinicama bio je dovoljan upravo zbog toga
što su Rimljani sudili daje korisnije imati više vojski negoli golemu vojsku,
ipak poštujući načelo da u taboru nikada ne bude veće mnoštvo savezničkih
vojnika negoli rimskih građana.
2. Kako se nadgledalo zdravlje vojske

Sad ću dati naputak o onome o čemu treba najviše skrbiti - kako se čuva
zdravlje vojske, tj. položajima, vodom, vremenom, liječenjem i vježbom. Polo
žajima, da se vojnici ne zadržavaju u kužnim predjelima pored močvara punih
svakojakih boleština, na sušnim ravnicama i brežuljcima bez sjenovitog drve
ća i ljeti bez šatora; da ne navuku bolest od vrućine sunca i iscrpljenosti mar-
šem jer su izašli prekasno, već da za ljetnih žega radije započnu marš i stignu
na odredište prije zore; da za oštre zime ne marširaju noću po snijegu i ledu ih
da ne oskudijevaju drvom ih da im ne manjka odjeće. Vojnik koji je prisiljen
zepsti niti je potpuno zdrav niti je sposoban za pohod. Neka vojska ne upotreb
ljava škodljivu ih močvarnu vodu, jer piti lošu vodu shčno je trovanju i izaziva
zarazu kod onih koji je piju. Sad se traži živa budnost istaknutih vojnika i tri
buna i samog vojskovođe159koji drži više zapovjedništvo, da se pri takvom ude
su bolesni suborci krijepe prikladnom hranom160 i ozdravljuju liječničkim
umijećem. Ne postiže se, naime, uspjeh s onima koji su opterećeni i ratom i bo
lešću. No vojni su stručnjaci držali da zdravlju vojnika više koriste svakodnev
ne vježbe oružjem negoli liječnici. Zato su odlučili da pješaci neprekidno
vježbaju po kišnom i snježnom vremenu pod krovom, a u ostale dane na
vježbalištu. Shčno su zapovijedah da konjanici neprestano vježbaju ne samo
na ravnicama nego i na strminama i stazama vrlo teškim zbog razjapljenih
prokopa, tako da ih u stisci bitke ne može zadesiti ništa nepoznato. Iz ovog se
razabire kolikim marom uvijek treba obučavati vojsku u oružanom umijeću,
jer naviknutost na napor može donijeti i zdravlje u taboru i pobjedu u okršaju.
Ako se velik broj vojnika dulje zadržava na istim položajima u jesensko ih ljet
no vrijeme, zaražuje se pitka voda, a crpilišta se kvare odurnim smradom i za
gađenim zrakom, pa se rađa vrlo smrtonosna bolest161koja se ne može spriječi
ti nikako drugačije osim tako da se tabor često premješta.
158 To je tzv. senatus consultum ultimum (konačna senatska odluka), kojom je Senat u doba
Rimske Republike u slučaju krajnje opasnosti konzulima davao ovlast da po izboru Senata
ustoliče jednoga diktatora koji će imati neograničenu vlast na određeno vrijeme. Takvom
je senatorskom odlukom nastupalo izvanredno stanje i prestajalo autonomno djelovanje
svih redovitih dužnosnika.
159 Vegecije u daljnjem tekstu ne upotrebljava naziv dux (vojskovođa) u titularnom smislu za
označavanje visoke vojne službe kakva je postojala u njegovo doba. Tim terminom označa
va redovitog ili izvanrednoga vrhovnog vojnog zapovjednika, što je bilo uobičajeno u stari
je doba.
160 Primjerice, piletinom. Usp. IV. 7 gdje Vegecije izrijekom savjetuje meso peradi kao hranu
bolesnicima.
161 Na primjer, kolera ili tifus.
152
Treća knjiga, 3
3. Koliku pažnju treba posvetiti nabavi i čuvanju krme i žita

Redoslijed traži da se govori o nabavi krme i žita. Oskudica vrlo često iscr
pljuje vojsku više nego borba, a glad je surovija od mača. Drugo, ostalim ne
voljama može se pravodobno doskočiti: za nužnu potrebu krme i žita nema
lijeka osim ako ih se unaprijed ne uskladišti. Na svakom pohodu jedino je i
najučinkovitije oružje da ti imaš dosta živeža, a da neprijatelja slomi nestaši
ca. Stoga, prije nego se započne rat, mora se pažljivo razmotriti ljudstvo i
potrošnja da se što ranije utjeraju krma, žito i ostale vrste opskrbe koje se
obično traže od stanovnika provincije i da se količina uvijek veća nego što je
dovoljno skupi na mjestima koja su prikladna za pothvat i vrlo sigurna.162
Ponestane li obveznih podavanja, sve treba kupiti novčanim rezervama. Bo
gatstvo se, naime, ne posjeduje sigurno ako ga ne čuva i ne brani oružje.
Cesto se pak nužda udvostruči i opsada često postane dužom no što si mislio
kad protivnici, i sami gladujući, ne prestaju opsjedati one za koje se nadaju
da će biti svladani glađu. Osim toga, valja skloniti u prikladna utvrđenja, oja
čana naoružanim posadama, ili u posve sigurne gradove, sve što bi od stoke,
bilo kakva uroda ili vina neprijateljski napadač mogao prisvojiti za svoje uz
državanje, i to ne opomenuvši samo posjednike ukazima, već i primoravši ih
odabranim utjerivačima, te prisiliti žitelje provincija da prije provale zaklo
ne sebe i svoja dobra iza zidina.163 Unaprijed se treba pobrinuti za popravak
bedema i svih ratnih sprava jer ako neprijatelji jednom preteknu one koji su
time zauzeti, od panike se sve poremeti, i ono što valja zatražiti iz drugih
gradova, ne može se dobiti jer su putovi presječeni. Jak nadzor nad žitnica-
ma i umjerena potrošnja obično su odgovarali broju ljudi, pogotovo ako bi se
o tome od početka vodilo računa. No zakašnjela je štedljivost čuvati onda kad
već ponestaje.
Na teškim pohodima stari su dijelili sljedovanja po glavi vojnika više nego po
dostojanstvima, tako da to država nadoknadi kad prođe stiska.164165Zimi treba
izbjegavati poteškoće s drvima i krmom, a ljeti s pitkom vodom. Stiska sa ži
tom, vinskim octom, vinom i solju mora se otkloniti uvijek, i to tako da oni voj
nici koji se pokažu manje spremnim u bojnome redu, brane gradove i utvrđe
nja oružjem, strijelama, fustibalima, praćkama, kamenjem, onagrima i balis-
tama. Osobito neka se pazi da lukavi i krivokletnički protivnik ne prevari
neoprezne i priproste žitelje provincija. Lakovjernicima su tobožnji mir i trgo
vanje mnogo češće naštetili negoli oružje. Po ovome načelu neprijatelji na oku
pu trpe glad, a rasprše li se, lako ih je pobjeđivati učestalim prepadima.166
162 Stanovnici provincija imali su na brizi da za opskrbu vojske dopreme u državna skladišta
kao vrst poreza razne vrste hrane. Taj je sustav bio poznat pod nazivom annona militaris
(vojno žito).
163 Vegecije predviđa da će idući ratovi za Carstvo biti obrambeni, te da će pohodi ići preko te
ritorija Carstva. Opisane mjere su bile poduzete 359. p. Krista kad je perzijski kralj Sapor
napao Mezopotamiju i 37677. p. Krista kad su Goti provalili u Trakiju. Svi stanovnici su
zajedno sa stokom smješteni u utvrđene gradove, a čitava okolina je napuštena i spaljena.
164 To se dogodilo u vojsci cara Julijana tijekom perzijskog pohoda 363. p. Krista.
165 Strategija koja je primijenjena protiv Gota pod vodstvom Fritigerna kad su oni opsjedali
Hadrijanopol 377. p. Krista.
153
Treća knjiga, 4-5
4. Mjere osiguranja da vojnici ne dignu bunu

Vojska sakupljena iz raznih mjesta ponekad diže bunu, i premda se ne želi
boriti, pretvara se daje ljuta što ju se ne vodi u boj. To rade osobito oni koji su
na svojim položajima živjeli dokoličarski i lagodno. Povrijeđeni su težinom
neuobičajena napora koji se na pohodu nužno mora podnositi, a uz to se boje
bitke jer su bili otklonili vježbanje u oružju, pa srljaju u takvu drskost. Toj se
rani obično suprotstavljao višestruki lijek, i to tako da ih tribuni, njihovi
zamjenici, te istaknuti vojnici najvećom strogošću drže u potpunoj stezi dok
su još razdvojeni na svojim položajima, tako da budu odani i smjerni, da stal
no provode campicursio kako to oni zovu166i pregled oružja, da ih ne mimoi
đe dopremanje opskrbe, i da stalno budu pokorni naslovu i znakovima. Valja
ih za bijela dana što češće držati da odapinju strijele dok ih znoj ne oblije, up
ravljaju sulice, bacaju kamene iz praćke ili iz ruke, izvode arm aturu, da šta
povima umjesto mačevima udaraju sječimice i ubodom. Jednako ih tako tre
ba obučavati da u trku i skoku preskaču opkope. Ako se u blizini njihovih po
ložaja nalazi more ili rijeka, ljeti sve treba tjerati da plivaju, a osim toga neka
krče šumu, neka marširaju kroz guštare i po strminama, tešu drvo, otvaraju
opkop, neka zauzimaju neki položaj i neka se naizmjence sa suborcima trude
da oni koji se odupiru ne odgurnu štitovima. Kad se vojnici koji su tako uv
ježbani i obučeni na svojim položajima okupe iz različitih odreda za pohod,
bili oni legionari, pripadnici pomoćnih četa ili konjanici, neizbježno više žu
de za borbom negoli za dokolicom, jer se nadmeću u borbenosti. Na pobunu
ne misli nitko tko se pouzdaje u svoje umijeće i snagu.
Vojskovođa mora paziti da dozna od tribuna, njihovih zamjenika i istaknutih
vojnika ima li u svim legijama, pomoćnim četama i veksilacijama kakvih ne
mirnih i buntovnih vojnika, ne po zlonamjernosti dojavljivača već prema is
tinitim činjenicama, te da ih što promišljenijom zapovijedi rasporedi neka iz
dvojeni iz tabora rade nešto što se njima čini gotovo poželjno, ili neka utvr
đuju i čuvaju utvrde i gradove. Vojskovođa mora paziti da to učini na tako fin
način da se njima učini kako su odabrani, dok su zapravo udaljeni. Jer kod
mnoštva prkos nikad ne izbija jednoglasno, već ga potiču malobrojni pojedin
ci koji se nadaju da će izbjeći kaznu za opačine i zlodjela ako zgriješi velik
broj ljudi. Stvori li krajnja nužda uvjerenje daje lijek u maču, po običaju pre
daka ispravnije je da se kazne tvorci zločina, tako da strah pogodi sve, a kaz
na nekolicinu. Ipak su hvale vijedniji vojskovođe čija je vojska postala smjer
nom zbog rada i vičnosti, nego oni čije vojnike na poslušnost tjera strah od
smrtne kazne.
5. Vrste vojnih signala

Oni koji se bore moraju doista naučiti i držati se mnogo toga, jer nema opros-
ta za nemar kad je na kocki spas. Između svega ostaloga, pobjedi najviše pri
donosi kad se poštuju znakovi upozorenja. Budući da se u vrevi bitke
mnoštvom ne može upravljati samo glasom, i budući da prema potrebi situa-
166 Manevre.
154
Treća knjiga, 5-6
čije više toga treba u jedan mah zapovjediti i izvršiti, starinska praksa svih
naroda je pronašla kako da čitava vojska po znakovima dozna i slijedi ono što
je jedan vojskovođa procijenio korisnim. Zna se da zato postoje tri vrste sig
nala: glasni, poluglasni i nijemi. Glasni i poluglasni signal opažaju se ušima,
dok se nijemi signali tiču očiju. Glasnim se nazivaju oni koji se izgovaraju
ljudskim glasom, kao lozinke u noćnoj straži ili u bitki, npr. »pobjeda«, »pal
ma«, »vrlina«, »Bog s nama«, »imperatorov trijumf« i ostalo što poželi zadati
onaj koji drži najviše zapovjedništvo u vojsci. Ipak treba znati da se te riječi
moraju svakodnevno mijenjati kako neprijatelji ne bi iz uporabe prepoznali
lozinku i kretali se nekažnjeno, špijunirajući među našima.
Poluglasni signali daju se ravnom trubom, rogom ili zavinutom trubom. Tu
ba se naziva ravna truba, budna, ona koja se mjedenim krugom svija u sebe,
a cornu je instrum ent od roga divljih turova optočen srebrom, koji ispušta
zvuk ako je ugođen umješnim puhanjem sviračeva daha. Naime, njihovi to
novi ne mogu se pomiješati, i vojska iz njih doznaje treba li stati, napredovati
ili odstupati, slijediti bjegunce nadaleko ili svirati na povlačenje.
Nijemi signali su orlovi, zmajevi, zastave, plamenci, kreste, perjanice. Kamo
god da je vođa njih zapovjedio nositi, onamo nužno kreću i vojnici koji prate
svoj znak. Postoje i drugi nijemi znakovi za koje ratni vojskovođa naređuje
neka se drže na konjima, odjeći ili na samom oružju da bi se raspoznavao
neprijatelj. Osim toga, on može pokazati nešto rukom ili bičem, na barbarski
način, ili nekim pokretom odjeće koju nosi. Sve su to svi vojnici navikli slije
diti i razumjeti na položajima, na marševima i u cjelokupnome taborskom
uvježbavanju. Čini se, naime, d aje u miru neophodno stalno primjenjivati
ono čega se treba pridržavati u metežu bitke.167
Zatim postoji opći nijemi znak kad se prašina koju podigne kretanje gomile
diže poput oblaka i oda dolazak neprijatelja. Slično tome razdvojene čete sig
naliziraju saveznicima noću vatrom, a danju dimom ono što se drukčije ne
može dojaviti. Neki na kulama utvrđenja i gradova vješaju grede koje pone
kad uspravljaju, a ponekad spuštaju dojavljujući ono što se događa.168
6. Kolikoga se opreza valja držati kad se vojska kreće u blizini neprijatelja

Oni koji su pomnije proučili vojnu vještinu navode da na marševima obično
nastaje više pogibelji negoli u samom bojnom redu, jer u okršaju su svi nao
ružani i vide neprijatelja pred sobom, a u borbu dolaze spremna srca. Na
maršu je vojnik manje naoružan i manje pažljiv, pa ga trenutno smete nasr
taj prepada ili varka zasjeda. Zato se vojskovođa mora svom brižnošću i svom
marljivošću pobrinuti da vojska u kretanju ne pretrpi navalu ili d aju lako i
bez gubitka suzbije, ako se ona ipak dogodi.
167 Usp. II. 22, etpassim. Valja primijetiti da Vegecije ovu misao varira nebrojeno puta u svom
djelu. Čini se da time naglašeno ističe svoje mišljenje daje nedostatak uvježbanosti ključni
problem neuspjeha rimskih postrojbi u ratnim situacijama.
168 Jednostavni signali koji još nisu činili sustav signalnih znakova.
155
Treća knjiga, 6
Najprije, on mora imati posve potpune popise putova svih onih krajeva u ko
jima se vodi rat kako bi razdaljine mjesta znao i po broju koraka, i po kakvoći
putova, i kako bi razmotrio vjerodostojno opisane prečace, sporedne putove,
brda i rijeke. Tvrdi se da su savjesniji vojskovođe imali popise putova u pro
vincijama u kojima je izbila opasnost, ne samo s opaskama već i naslikane,
tako da onaj koji misli krenuti može odabrati put ne samo prema razumskoj
procjeni već i prema očinjem vidu. K tomu on mora sve pojedinačno ispitati
kod razboritijih ljudi na položaju i poznavatelja mjesta, te prema više njih
sastaviti pravu sliku. Dalje, kad je pred pogibeljnim odabirom puta, mora
uzeti sposobne i upućene vodiče te ih staviti pod nadzor pokazavši im i kaznu
i nagradu. Bit će, naime, korisni kad shvate da nemaju mogućnosti za bijeg i
da im je za vjernost spremljena nagrada, a za nevjeru smrtne kazne. Također
se treba pobrinuti da se pronađu pametni i uvježbani ljudi, da ne zapadnu u
opasnost svi pogreškom dvojice-trojice. Ponekad neiskusni seljaci obećaju i
vjeruju da znaju mnogo toga što zapravo ne znaju. No vrhunac opreza je da
ostane tajna kamo će i kojim putovima vojska poći. Na pohodima se smatra
najsigurnijim da se ne zna što se ima učiniti. Zbog toga su stari u legijama
imali Minotaurov169 znak da vojskovođina odluka uvijek bude tajna, poput
M inotaura za kojeg se pripovijeda da se skrivao u dubini posve nepristu
pačnog labirinta. Bezbrižno se maršira kad neprijatelj i ne sluti da se to čini.
Usprkos tome treba priopćiti kako se valja suprotstaviti napadačima, jer iz
vidnici poslani s druge strane otkrivaju prolazak prema naznakama ili svo
jim očima, a nikad ne uzmanjka ni prebjega i izdajica. Vojskovođa koji nam
jerava krenuti s postrojem vojske, neka pošalje vrlo pouzdane i snalažljive
ljude na najprokušanijim konjima da sprijeda i straga, zdesna i sbjeva preg
ledaju mjesta kroz koja na maršu treba proći, da protivnici ne snuju kakvu
zasjedu. Izvidnici sigurnije rade noću negoli danju. Na neki je, naime, način
sam svoj izdajica onaj čijeg su uhodu uhvatili protivnici.
Prvi, dakle, neka započnu marš konjanici, onda neka se pješaci, prtljaga, to-
vam i konji, sluge i vozila smjeste u sredinu tako da za njima slijedi lako nao
ružani dio pješaka i konjanika. Jer na vojnike u hodnji katkad se, doduše, iz
vršava prepad sprijeda, no kudikamo češće straga. Prtljagu također treba
zatvoriti s bokova sličnom četom oružanika jer jedni napadači iz zasjede uda
re na jedno, drugi na drugo mjesto i često navaljuju s boka. Ipak, posebno se
treba pridržavati toga da se onaj dio za koji se vjeruje da će neprijatelj poći na
nj, osigura štitom najprobranijih konjanika, lakih pješaka i pješaka strijela
ca. Ako se neprijatelj raširi u okruženje, pričuve moraju biti spremne na
svim stranama. Kako iznenadni metež ne bi nanio previše štete, vojnike tre
ba prije upozoriti da budu duhom spremni i da oružje drže u rukama: sve što
se u stisci dogodi nenadano, izaziva strah, a ono što se predvidi, obično ne
stvara paniku. Stari su vrlo zdušno pazili da vojnike u borbi ne ometu što ra
njeni, a što samo prestrašeni sluge i vikom poplašeni tovarni konji, da se ne
rasprše predaleko ili ne sabiju više od potrebnog, te tako onemoguće svoje i
169 Minotaur, mitska neman s otoka Krete, čovjek s glavom bika.
156
Treća knjiga, 6
pomognu neprijatelju. Zato su procijenili da i prtljagu treba svrstati pod ne

ke znakove poput vojnika. Naposljetku, između samih slugu koje zovu galea-
riji odabirali su prikladne i vične ljude kako bi ih stavili na čelo dvjestotinjak
tovarnih konja i momaka. I ovima su davali zastave da znaju uz koje bojne
znakove moraju okupiti prtljagu. Branitelji su bili odvojeni od prtljage odre
đenim razmakom da se u bitki stiješnjeni ne bi ranjavali.
Kad je vojska na hodnji, načelo obrane mijenja se onako kako se mijenja te
ren. Na otvorenim poljima obično konjanici napadaju više nego pješaci, dok
se u šumovitim, brdovitim i močvarnim krajevima više treba bojati pješačkih
jedinica. Treba izbjegavati da se bojni red zbog nem ara prekida ili stanjuje
zato što se jedni žure, a drugi stupaju presporo jer neprijatelji odmah probi
jaju prekinuta mjesta. Stoga zapovjedništvo treba dati najiskusnijim polj
skim učiteljima, zamjenicima tribuna i tribunim a kako bi žustrije vojnike
usporavali, a one koji tromije stupaju natjerali da ubrzaju. Pri iznenadnom,
naime, prepadu oni koji su jako odmakli naprijed žele umaći više negoli se
vratiti, dok one koji su zadnji i napušteni od svojih svladava i neprijateljski
udar i vlastiti očaj.
Treba imati na umu da protivnici postavljaju skrivene zasjede i započinju ot
voreni napad samo na onim mjestima koja smatraju pogodnima. Da skrovita
mjesta ne bi naškodila, odgovorna je revnost vojskovođe čiji je posao da sve
unaprijed istraži; ako se otkrivena zasjeda dobro opkoli, u većoj je pogibelji
no što se spremala nanijeti. Ako se pak otvoreni udar priprema u brdima, va
lja naprijed poslati posade koje će zauzeti povišena mjesta, tako da se nepri
jatelj nađe na nižim položajima kad stigne i da se ne usudi suprotstaviti, jer
vidi oružanike i pred sobom i iznad svoje glave. Ako su putovi uski, no ipak
sigurni, još je uvijek bolje da vojnici odu naprijed sa sjekirama i pijucima i da
naporno krče put nego da na najboljoj cesti zapadnu u pogibelj.
Osim toga, moramo znati navike neprijatelja - čine li prepad obično noću,
zorom ili u sate odmora kad su ljudi umorni - i izbjegavati ono za što prema
njihovu običaju mislimo da će učiniti. Štoviše, naš je posao da znamo jesu li
im jači pješaci ili konjanici, kopljanici ili strijelci, jesu li nadmoćniji u broju
ljudi ili u oružanoj opremi, te da odredimo ono za što se drži daje nam a ko
risno, a njima nepovoljno. Naše je i da razmotrimo isplati li se marš započe
ti po danu ili po noći, kolika je udaljenost između mjesta do kojih želimo b r
zo napredovati da ljude na ljetnoj hodnji ne pogodi nestašica vode, a da se
zimi ne ispriječe teške ili neprohodne močvare i veće bujice te da vojska ne
bude opkoljena uz prekid m arša prije negoli stigne do odredišta. Upravo
kao što je naša prednost mudro izbjegavanje ovih stvari, tako ne treba pro
puštati priliku koju nam pruža protivničko neiskustvo ili nemar. Naprotiv,
treba pažljivo ispitati, pozvati izdajnike i prebjege da bismo mogli saznati
što neprijatelj snuje sada ili u budućnosti, te da ga sa spremnim konjanici
ma i lakim pješacima nenadano preplašimo i uhvatimo dok je u hodnji ili
traži krm u i živež.
157
Treća knjiga, 7-8
7. Kako prelaziti veće rijeke

Pri prelasku rijeka za nemarne vojske često iskrsavaju ozbiljne teškoće. Jer
ako je vodena struja prejaka ili riječno korito preširoko, zna potonuti prtlja
ga, momci, a ponekad i slabiji ratnici. Stoga, pošto se ispita gaz, usporedno se
na prikladnim razmacima svrstaju dva reda konjanika na izabranim životi
njama, kako bi po sredini prešli pješaci i prtljaga. Gornji red razbija pritisak
struje, a donji skuplja i prebacuje one koji bi bili povučeni ili prevrnuti.170
Ondje gdje je tok predubok i za pješaka i za konjanika, ako teče ravnicom, is
kopaju se mnogostruki kanali, on se razvede i podijeljen se lako prelazi. Plov
ne rijeke postaju prohodne ako se zabiju kolci i na njih postave daske, ili se
barem na brzu ruku mogu zajedno svezati prazne bačve i na njih dodati trup
ci da se omogući prelazak.171Laki konjanici obično svlače svoju opremu i pra
ve svežnjeve od suhe trske i rogoza na koje stavljaju oklope i oružje kako se
ne bi smočili. Oni sami sa svojim konjima prelaze plivajući i sa sobom vuku
svežnjeve koje su zavezali na uzde. No ispostavilo se daje pogodnije da voj
ska sa sobom na dvokolicama nosi monoksile, tj. nešto šire čunove, izdublje
ne u pojedinačnim trupcima, vrlo lagane u skladu s vrstom drva i tankoćom,
uz koje su pripravljene daske i željezni klinovi. Takav most sagrađen bez
zadržavanja i povezan konopcima, koje treba u tu svrhu imati, pravodobno
pruža čvrstoću kamena luka.
Prijeteći protivnici obično pripremaju zasjedu ili prepad kod riječnih prijela
za. Zbog te se opasnosti na obje obale smještaju naoružane posade da nepri
jatelji ne pritijesne one koje razdvaja korito. Ipak je još opreznije podići pali-
sade na obje strane i bez gubitaka izdržati udar, dođe Ii do njega. Ako most
ne bi trebao samo za prelazak već i za povratak i za opskrbu, onda se na sva
kom kraju moraju iskopati poširoki opkopi i podići nasip, a most mora dobiti
vojnike branitelje da ga drže tako dugo koliko to iziskuje potreba za tim polo
žajima.
8. Kako se mora urediti tabor172

Nakon što je napisano razmatranje o marširanju, čini se prikladnim da dođe
na red tabor u kojemu treba boraviti. U ratno doba ne nailazi se uvijek na ob
zidani grad da bude stalan tabor ili postaja. Neoprezno je i vrlo rizično da voj
ska logoruje posvuda bez neke zaštite, jer se vojnicima koji su zabavljeni uzi
manjem obroka ili raspršeni na obavljanju zadataka Iako postavlja zasjeda;
naposljetku, noćna tmina, potreba za snom, konji raspršeni na paši, sve to
pruža priliku za prepade.
Pri premjeravanju tabora nije dovoljno odabrati dobar položaj, osim ako nije
toliko dobar da se bolji ne može naći. Ako nam pogodniji položaj promakne,
mogu ga zauzeti protivnici i učiniti opasnim. Također treba paziti da se ljeti
ne bude dulje u blizini nezdrave, a predaleko od čiste vode, zimi da ne pones-
170 Ovo je bila ijedna od Cezarovih metoda. Usp. Caes. Bell. Civ. I. 64.
171 Neku vrst pontonskoga mosta. Vegecije ne spominje plutače od napuhanih životinjskih
mješina koje su također mogle poslužiti za konstrukciju pontonskoga mosta.
172 Kraća verzija onoga što je već izloženo u I. 21-25.
158
Treća knjiga, 8
tane krme ili drva, da polje na kojemu se boravi obično ne plave nenadane
oluje, da nije na strmom i zabačenomu mjestu koje protivnici mogu opkoliti i
odakle je teško izaći, te dabacačko oružje koje neprijatelj odapinje s viših po
ložaja ne dopire do njega. Kad se to pažljivo i pomno osiguralo, podići ćeš pra
vokutan, okrugao, trokutast ili duguljast tabor kako traži položaj.173 Oblik
nije presudan za svrhovitost, no ipak se vjeruje da su ljepši oni tabori koji su
za trećinu duži nego što su široki. Poljomjerci moraju mjeru u stopama izra
čunati tako da se podudara s veličinom vojske. Tijesan tabor zbija branitelje,
dok ih preširok raspršuje više no što je dobro.
Tabor se, kako navode, može utvrditi na tri načina: ponajprije zajedno noće
nje ili za kraće zadržavanje tijekom marša. Tada se izvađeno busenje reda ta
ko da tvori nasip. Na njega se u nizu postavljaju valli, tj. palisade ili drveni
zašiljeni kolci. Busen se obrezuje željeznim oruđem tako da korijenje biljaka
zadrži zemlju; visok je pola stope, širok stopu, a dug stopu i pol.174 Ako je
zemlja prerahla, tako da se busen ne bi mogao izrezati u obliku cigle, onda se
kopa privremen opkop, širok pet stopa i dubok tri stope,175 kojemu s un u t
rašnje strane izrasta nasip tako da vojska bezbrižno može otpočinuti bez
straha.
Stalni tabor utvrđuje se s većom brižnošću i naporom, bilo ljeti, bilo zimi,
kad je neprijatelj blizu. Svaka centurija dobiva dužinu u stopama koju im po
dijele poljski učitelji i zapovjednici. Odloživši svoje štitove i naprtnjače u
krug oko vlastitih bojnih znakova, opasani mačem, vojnici otvaraju opkop ši
rok 9,11 ili 13 stopa ili, ako postoji bojazan od većega protivničkog udara, 17
stopa176 - običaj je da se poštuju neparni brojevi. Onda se postave potporne
ograde ili se umeću debla i granje drveća da se zemlja ne bi lako odronila, i
podiže se nasip. Na njega se kao na bedem postavljaju kruništa i grudobrani.
Centurioni mjere rad motkama od 10 stopa da neki mlitavac ne iskopa manje
ili ne pogriješi. Tribuni također obilaze, te i oni koji su brzi ne odlaze prije
negoli je sve završeno. Da se ipak ne bi desio kakav prepad na radnike, svi
konjanici i dio pješaka koji ne radi zbog povlastice čina, stoji naoružan pod
punom spremom ispred opkopa i odbija neprijateljski napad.
U nutar tabora se, dakle, prvi na svoja mjesta postavljaju bojni znakovi jer
vojnici ništa ne štuju više od njihova veličanstva, vojskovođi i njegovoj prat
nji177priprema se pretorij, a za tribune se postavljaju veliki šatori za koje su
borci raspoređeni na tu dužnost pribavljaju vođu, drvo i krmu. Tada se pre
ma činu legijama i pomoćnim četama, konjanicima i pješacima u taboru od
ređuju mjesta gdje će razapeti šatore. Iz svake centurije noću stražare po če-
173 Tabor slobodnog, a ne pravokutnog oblika javlja se u posljednjem razdoblju Carstva.

174 Visina oko 15 cm, širina oko 30 cm, a dužina oko 45 cm.
175 Širina oko 1,5 m i dubina 0,8 m. U poglavlju II. 24 opisan je privremeno iskopani jarak ši
rok 9, a dubok 7 stopa.
176 2,7 m ili 3,3 m ili 3,9 m ili 5 m.
177 Lat. comites (dosl. pratioci). Pod ovim izrazom Vegecije ne podrazumijeva neki poseban
čin već pretorijance, tj. zapovjednikovu tjelesnu stražu na pohodu, ađutante i priručne
dužnosnike (blagajnici i si.).
159
Treća knjiga, 8-9
tiri konjanika i četiri pješaka. I budući da se činilo nemogućim da pojedini

straćari ostanu stalno budni na svojim povišenim stražarnicama, noćno
stražarenje je vodenim satom bilo podijeljeno na četiri dijela tako da se noću
ne mora bdjeti više od tri sata. Sve noćne straže šalje na mjesto trubač tube, a
po isteku njihova vremena opoziva ih puhač roga.178 Tribuni izabiru sposob
ne i vrlo iskušane ljude da obilaze noćne straže i da dojave ako iskrsne neka
pogreška. Njih su zvali circumitores.179 Sada je to postalo vojnim činom i na
ziva se circitores. Treba ipak znati da konjanici moraju po noći stražariti iz
van nasipa. Pošto je tabor postavljen, zbog umora ljudi i konja, jedni po danu
straćare na poljskim postajama ujutro, a drugi popodne.
Bilo da se zaustavlja u taboru ili u gradu, vojskovođa se osobito mora pobri
nuti da stočna ispaša, dovoz žita i drugih zaliha, nabava vode, drva i krme
budu osigurani od neprijateljskog naleta. Jedini način da se to postigne jest
da se posade rasporede na prikladnim položajima kuda se kreće naša opskr
ba, bili to gradovi ili obzidana utvrđenja. Ako nema stare utvrde, neka se na
pogodnim položajima podignu privremena utvrđenja, okružena povećim op
kopima. Castella180 su, naime, dobila naziv kao umanjenica od castra. Neko
licina pješaka i konjanika koji u njima borave na stražarskoj dužnosti, jamče
da će opskrba sigurno proći. Neprijatelj se teško usuđuje prići onomu mjestu
za koje zna da se ondje i sprijeda i straga nalaze protivnici.
9. Što i koliko toga treba razmotriti da bi se razabralo treba li se

sukobiti u prepadima, zasjedi ili otvorenim bojem
Tko se god bude udostojao čitati ove zapise o ratnome umijeću, sažete iz naj-
provjerenijih autora, želi što prije čuti kako se vodi bitka i pravila bojnog po
retka. Otvoreni okršaj završava za dva-tri sata, a nakon toga nestaje svaka
nada za poraženu stranu. Zato sve treba unaprijed promisliti, iskušati i uči
niti prije nego što se dođe do ruba ponora. Dobri se naime vojskovođe ne oku
šavaju u bitki otvorenog tipa, gdje vlada opća opasnost, već uvijek iz potaje,
kako bi bez vlastitih gubitaka pobili koliko je god moguće neprijatelja ili ih
barem zastrašili. Opisat ću što su stari našli daje u tom pogledu bitno.181
Vojskovođino je glavno umijeće i odlika da iz čitave vojske sazove ratne znal
ce i mudre ljude, te da s njima bez ikakva dodvoravanja (koje najviše šteti)
što češće raspravlja o svojim i o neprijateljskim snagama, ima li veći broj bo
raca on sam ili ga imaju neprijatelji, jesu li bolje naoružani i zaštićeni njegovi
ljudi ili protivnički, tko je bolje uvježban i tko je u stisci hrabriji. Trebajoš is
pitati koja strana ima bolje konjanike, a koja pješake - znajući d aje glavna
178 Ovo se kosi s opisom u poglavlju II. 22 gdje se navodi da sve vojničke dužnosti, pa tako i
noćna straža, otpočinju i završavaju zvučnim signalom tube, tj. ravne trube.
179 Ophodnici.
180 Utvrđenja. Manje utvrđenje nazivalo se poslije burg. Rimski vojnici preuzeli su taj naziv
od Germana tijekom 1. i 2 stoljeća p. Krista. Usp. IV. 10.
181 Vegecije je pisao neposredno nakon poraza u bitki kod Hadrijanopola 378., te se zbog toga
zalaže za gerilski način ratovanja. Osim toga, smatrao je Rimljane brojčano slabijima od
barbara te nije vjerovao u lojalnost barbarskih pomoćnih jedinica u rimskoj vojsci.
160
Treća knjiga, 9
snaga vojske u pješacima. Što se konjanika pak tiče: tko ima više kopljanika,
tko strijelaca, tko nosi više oklopa, tko je doveo bolje konje. Naposljetku: tre
ba ispitati čine li se položaji gdje se treba boriti pogodnijima za neprijatelje ili
za nas; jer ako imamo jaku konjicu, moramo se odlučiti za ravnicu, a ako je
jako pješaštvo, moramo izabrati tijesne položaje, prepriječene jarcima, mo
čvarama ili drvećem, a ponekad i brdovite. Jednako tako treba ispitati koja
strana obiluje ili oskudijeva živežem jer glad se, kako kažu, bori iznutra i
češće pobjeđuje bez mača. Ponajviše pak treba raspraviti isplati li se zavlačiti
opasnu situaciju ili se što brže pobiti. Protivnik se ponekad nada da se pohod
može brzo završiti, i ako se on dugo otegne, ili ga tišti oskudica ili ga želja
njegovih opoziva natrag u vlastitu zemlju, ili ga razočaranje što nije učinio
ništa vrijedno natjera da otiđe. Tada mnogi dezertiraju, slomljeni naporom i
premorenošću, neki izdaju, a neki se predaju jer je vjernost u nesreći rjeđa i
počinje ostajati sam onaj koji je došao s velikim snagama.182
Dio je posla i da se sazna kakav je sam protivnik, njegovi pratioci i odličnici,
jesu li nepromišljeni ili oprezni, odvažni ili plašljivi, poznaju li ratno umijeće
ili se bore po iskustvu i nasumice. Koji su narodi s njima hrabri, a koji kuka
vički? Koliko su vjerne i snažne naše pomoćne čete? Kakav je moral njihovih
jedinica, a kakav naše vlastite vojske? Koja strana sebi više obećava pobjedu?
Takvim se naime razmišljanjima povećava ili skršuje ratnička vrlina. Kad su
ljudi malodušni, njihova smionost raste kad ih vojskovođa sokoli, raste i nji
hov moral ako se čini da se on sam ne boji, ako iz zasjede ili u nekoj prilici uči
niš nešto junačkoga, ako se neprijateljima počnu događati neprilike ili ako
uspiješ svladati čak i slabije ili manje naoružane iz neprijateljskog sastava.
Treba paziti da u otvorenu bitku nikad ne izvodiš vojsku koja oklijeva i upla
šena je. Važna je stvar imaš li novake ili veterane i jesu li nedugo prije bili na
pohodu ili su nekoliko godina proboravili u miru. Novacima, naime, treba
sm atrati i one koji su se prestali boriti prije dugo vremena. Međutim, kad le
gije, pomoćne čete i konjanici dođu s različitih mjesta, izvrstan vojskovođa
mora ih odvojeno, kao pojedinačne jedinice, uvježbati u svim tipovima oružja
preko odabranih tribuna poznate savjesnosti, a nakon toga će ih sabrane u
jedno što češće osobno vježbati kao da će se boriti u otvorenom okršaju i isku-
šat će kakvu bi vještinu i snagu mogli imati, kako se među sobom slažu, po
koravaju li se pažljivo opomenama tuba, porukama znakova, njegovim na
redbama i njegovome migu. Ako u nečemu pogriješe, neka vježbaju i budu
poučavani dok ne uzmognu biti savršeni. No i kad ih se potpuno osposobi u
poljskim manevrima, odapinjanju strijela, izmetanju i svrstavanju u bojni
red, ni onda ih ne treba u otvorenu borbu voditi nepromišljeno, već jedino u
odabranoj prilici; a i tada ih prije treba obučavati na manjim bitkama.
Budan, trijezan i promišljen vojskovođa neka se posavjetuje i neka o svojim i
protivničkim četama prosudi kao da će presuditi među strankam a u građan-
182 Alarika, vođu zapadnih Gota, napustio je veliki dio vojske nakon neodlučne bitke kod li-
gurskoga grada Polencije 402. i poraza kod Verone 403., što mu gaje nanio rimski vojsko
vođa Flavije Stilihon.
161
Treća knjiga, 9-10
skoj parnici. Pa ako nalazi daje umnogome nadmoćniji, neka ne odgađa da

uđe u okršaj kad je za nj zgodno. Ako je pak razabrao daje neprijatelj jači, ne
ka izbjegava otvoreno nadmetanje. Vojske i manje po brojnosti i slabije po
snazi pod dobrim vojskovođama često su izvojevale pobjedu izvodeći prepade
i zasjede.
10. Sto treba napraviti ako netko ima vojsku koja se odvikla od borbe
ili novačku vojsku
Svakodnevna primjena i neprestano vježbanje unapređuju sva umijeća i pos
love. Pa ako je to istina u sitnicama, koliko više dolikuje pridržavati se toga u
bitnim stvarima! Tko bi dvojio daje ratno umijeće od svega vrjednije kad se
njime održava sloboda i dostojanstvo, šire provincije i čuva vlast? To su umi
jeće nekoć, napustivši sve ostale znanosti, njegovali Lakedemonjani, a nakon
toga i Rimljani; barbari i danas drže da jedino njega treba čuvati; da se sve
ostalo ili od njega sastoji ili njime može postići; neophodno je onima koji se
spremaju u borbu jer njime čuvaju život i stječu pobjedu. Vojskovođa, dakle,
kojemu se dodjeljuju oznake goleme moći, čijoj se vjernosti i ratničkoj vrlini
povjerava imetak posjednika, zaštita gradova, spas vojnika i slava države, ne
mora se brinuti samo za cjelokupnu vojsku već i za suborce pojedinačno. Kad
bi se njima nešto dogodilo u ratu, to bi izgledalo kao njegova krivnja i držav
na šteta.
Stoga, ako vodi novake ili vojsku koja se odavna odvikla nositi oružje, neka
pomno ispita snagu, moral i navike pojedinih legija, pomoćnih četa i veksila-
cija. I neka sazna, ako je to moguće, poimenice bojnu sposobnost svakog pra
tioca, tribuna, pomoćnog zapovjednika i suborca. Neka se lati pune ovlasti i
strogosti, neka po zakonu kažnjava svaki vojnički prijestup, neka bude na
glasu da nikome ne oprašta pogrešku, neka određuje da se svi okušaju na
različitim mjestima i u različitim situacijama. Pobrinuvši se za sve to kako
treba, kad raspršeni neprijatelji bezbrižno tumaraju naokolo u potrazi za
plijenom, neka pošalje iskušane konjanike ili pješake zajedno s novacima ili
sa slabijim vojnicima kako bi, zahvaljujući zgodnoj prilici, razbili neprijate
lja, od čega će prvima porasti vičnost, a drugima odvažnost.
Neka u potpunoj tajnosti priređuje prepade na riječnim prijelazima, u pla
ninskim klancima, šumskim tjesnacima, pri teško prohodnim močvarama i
cestama. Neka uredi svoje marširanje tako da sam potpuno spreman napada
neprijatelje kada ništa ne slute, kad uzimaju obroke, spavaju ili barem doko-
ličare, bezbrižni, dakako, nenaoružani, izuti, neosedlanih konja, sve dotle
dok u nadmetanjima ovakve vrste njegovi ljudi ne zadobiju samopouzdanje.
Jer oni koji dugo vremena ili uopće nikad nisu vidjeli kako se ljudi ranjavaju
ili ubijaju, zgroze se kad to prvi put ugledaju, strah ih smete i počinju misliti
na bijeg više negoli na okršaj. Osim toga, ako bi protivnici krenuli u prodor,
neka ih napadne kad su umorni od dugoga marša; neka izvrši prepad na za
čelje, a u svakom slučaju nenadano. I one koji se zadržavaju daleko od svojih
zbog krme ili plijena, neka iznenada prepadne s odabranim ljudima. Najpri
je, naime, treba pokušati ono što manje škodi ako pođe po zlu, a donosi vrlo
162
Treća knjiga, 10
veliku korist ako uspije.183 Stvar je mudrog vojskovođe da među neprijatelje

posije sjeme razdora. Je r protivnici ne mogu potpuno uništiti nijedan narod,
ma kako malen bio, ako se ovaj sam ne poždere svojim vlastitim razmirica
ma. Građanska mržnja brzo uništava neprijatelje i ne pazi na korist vlastite
obrane.
U ovome djelu valja obznaniti jedno: neka se svatko uzda da se može učiniti
ono što je već napravljeno. Reći će tkogod: »Mnogo je godina prošlo otkako
nitko ne opasuje opkopom, nasipom i palisađom vojsku koja se sprema od
sjesti«. Odgovor će biti: »Daje bilo toga opreza, neprijateljski prepadi ne bi
nam bili mogli nanijeti štetu ni noću ni danju«.184 Perzijanci oponašaju Rim
ljane i postavljaju tabore prokopavši opkope, a kako je kod njih gotovo sve
pješčara, donose prazne vreće, pune ih iskopanom prašinom i njihovim go
milanjem slažu nasip. Svi barbari povezuju svoja kola u krug poput tabora i
provode noći sigurni od napada.185Bojimo li se da ne bismo mogli naučiti ono
što su drugi naučili od nas?
Te su se vještine prije čuvale i primjenom i u knjigama, no napuštene su i du
go nitko nije razmišljao o njima jer su mirnodopske dužnosti bile "u punom
zamahu, a ratna stiska daleko. No primjeri nam pokazuju kako ne smije iz
gledati nemogućim da se obnovi znanost čija se primjena izgubila. Kod sta
rih je vojno umijeće često padalo u zaborav, no najprije se obnavljalo iz knji
ga, a nakon toga se oblikovalo zapovjednom vlašću vojskovođa. Scipion Af
rički preuzeo je hispanske vojske koje su pod drugim zapovjednicima često
bile pobijeđene. Pridržavajući se pravila stege, pomno ih je vježbao svakim
poslom, uključujući i kopanje opkopa, te govorio da moraju kopati i kaljati se
blatom oni koji se nisu htjeli umrljati neprijateljskom krvlju. S njima je na
posljetku osvojio grad Numanciju i spalio ga tako da nitko od njegovih sta
novnika nije umakao.186Metel je u Africi preuzeo vojsku koja je bila poslana
pod jaram kad je Albin bio njezin zapovjednik. Prema starim uredbama opo
ravio ju je tako da su poslije nadvladali iste one koji su ih bili poslali pod ja
ram .187 Cimbri su potukli Cepionove i Malijeve legije u Galiji. Njihove ostat
ke preuzeo je Gaj Marije i obučio ih u znanju i umijeću borbe tako da su u ot
vorenom boju uništili bezbrojno mnoštvo ne samo Cimbra, već i Teutona i
183 Tu je strategiju uspješno primjenjivao Sebastijan kao magister militum (vrhovni vojni za
povjednik) u borbi protiv pljačkaških pohoda Gota uoči bitke kod Hadrijanopola 378. p.
Krista za razliku od cara Valenta koji se upustio u otvorenu bitku i bio poražen. Kasnije je
Modares kao magister militum, 380.-382. u Trakiji ponovio sličnu strategiju i nanio neko
liko poraza Gotima, uhvativši ih nespremne kada su uživali u plijenu.
184 Ovo je posredno bila i Vegecijeva primjedba da ni vojska Teodozija I. nije uvijek gradila u t
vrđene tabore iako je bilo očito da to treba učiniti.
185 Kolski gradovi Gota, Huna i Alana.
186 V.bilj. 40.
187 Kvint Cecilije Metel Numidski (Quintus Caecilius Metellus Numidicus), ?-oko 91. pr.
Krista, rimski vojskovođa. Kao konzul 109. pr. Krista preuzeo je zapovjedništvo nad voj
skom u ratu protiv Jugurte (111.-105. pr. Krista) nakon njezina poraza 110. pr. Krista.
Također je preobučio vojsku te iste godine porazio Numiđane kod rijeke Mutul u sjevernoj
Africi. RE III, 1899,1218-1221, s.v. »Quintus, Caecilius Metellus Numidicus«.
163
Treća knjiga, 10-12
Ambrona.188 No ratničkom vrlinom je lakše zadojiti nove ljude nego opet k

njoj prizvati one koje je prožeo strah.
11. Za što se valja pobrinuti na sam dan kad se zameće otvorena bitka
Nakon rasprave o lakšim bojnim umijećima, načelo vojne znanosti poziva k
neizvjesnom otvorenom okršaju i danu sudbonosnome za narode i pukove.
Jer o ishodu otvorenoga boja ovisi čitava pobjeda. To je dakle vrijeme kad
vojskovođe moraju biti to pozorniji što je veća slava kojoj se mogu nadati rev
ni ljudi i što je veća pogibelj koja snalazi mlitavce. U tom trenutku nadmoć
donosi primijenjeno iskustvo, poznavanje i plan borbe.
U davno vrijeme vojnici su se obično izvodili u nadmetanje okrijepljeni
skromnim obrokom da ih hrana koju su blagovali učini odvažnijima i da ih u
okršaju koji se oduljio ne mori glad. Uz to u nazočnosti protivnika valja pazi
ti, izvodiš li vojsku u bitku iz tabora ili iz grada, d aje okupljeni i pripravni
neprijatelji ne oslabe dok u dijelovima nastupa kroz uska vrata. Zato se treba
pobrinuti da svi vojnici prođu kroz vrata i postroje se u bojni red prije negoli
neprijatelj dođe. Ako li neprijatelj stigne spreman na one koji su još u gradu,
neka se izlazak odgodi ili se barem prikriva. Kad protivnici počnu izazivati
one za koje misle da neće izaći, kad skrenu misli na plijen ili na povratak, kad
raspuste redove, tada neka svi najbiraniji provale na zapanjene protivnike i
neka ih nespremne zbijeno napadnu.
Pazi da vojnike umorne zbog velike razdaljine i konje iznemogle od galopira-
nja ne siliš na otvorenu bitku. Borac napornim maršem gubi mnogo snage.
Kakav će biti učinak onoga koji u bojni red dotetura izmožden? I stari su to
otklanjali, a kad se rimski vojskovođe u ranije ili naše doba zbog neiskustva
nisu toga čuvali - da ne reknem više - upropaštavali su vojske.189 U nerav
nopravan, naime, okršaj ulazi umoran čovjek s odmornim, znojem obliven sa
žustrim, onaj koji je trčao s onim koji je mirovao.
12. Treba istražiti osjećaje vojnika uoči borbe

Na sam dan kad će se vojnici sukobiti, pažljivo istraži što osjećaju jer se iz nji
hovih lica, riječi, hoda i kretnji razabira samopouzdanje ili panika. Ako no
vak želi bitku, ne uzdaj se u to jer je borba slatka neiskusnima. A znat ćeš da
ju moraš odgoditi, ako se iskusni ratnici boje boriti. Borbenost i moral vojske
ipak rastu vojskovođinim opomenama i sokoljenjem osobito ako su primili
takav plan budućega sukoba da se prema njemu nadaju kako će lako postići
pobjedu. Tad treba pokazati da su neprijatelji mlitavi ili da griješe, ili spome
nuti ako smo ih već svladali. Valja također kazati nešto što će u duhovima
vojnika pobuditi gnjev i gnušanje, te ih potaknuti da mrze protivnike.190
188 V. Uvod, bilj. 151.

189 Vegecije možda ima na umu bitku kod Hadrijanopola 378. p. Krista u kojoj su Goti, Huni i
Alani ubili cara Valenta zajedno s dvije trećine vojske istočnog dijela Rimskog Carstva.
190 Drži se d aje grčki vojni pisac Eneja Taktik iz 4. st. pr. Krista napisao čitavu knjigu pod
naslovom Čuveni događaji ('AKonapaxa) o tome što treba reči jedinicama. LAA, 1996,
170, s.v. »Eneja Taktik«.
164
Dušama gotovo svih ljudi prirodno se događa da strepe kad dođe do okršaja s
neprijateljima. No bez sumnje su slabiji oni kojima pamet smućuje već i sam
pogled na neprijatelja. Panika se ublažava tim lijekom da prije no što se bo
riš, često svoju vojsku poredaš na sigurnim položajima odakle se privikavaju
gledati i prepoznavati neprijatelja. Neka se katkad osmjele iskoristiti priliku
- neka neprijatelje ib tjeraju u bijeg ib ubijaju; neka prepoznaju običaje,
oružje i konje protivnika, jer ono što se pozna iz prakse, ne izaziva strah.
13. Kako se odabire položaj pogodan za borbu

Dobar vojskovođa mora znati da velik dio pobjede ovisi o samome položaju
na kojemu se valja boriti. Potrudi se, dakle, da uoči izravna sukoba najprije
dobiješ pomoć od položaja, koji se ocjenjuje to korisnijim što si povišeniji za
posjeo. Bacačko oružje silovitije se spušta na one koji su niže, i strana koja je
više većim naletom potiskuje one koji joj se suprotstavljaju. Onaj tko se penje
uz obronak ulazi u dvostruku borbu: i s položajem i s neprijateljem. Među
tim, postoji razlika: ako se nadaš svojim pješacima pobijediti neprijateljske
konjanike, moraš odabrati strm, neravan i brdovit položaj, a ako težiš pobje
di svojih konjanika nad protivničkim pješacima, moraš dakako ići na malo
povišenije, ali ravne i otvorene položaje koje ne zaprečuju niti šume niti
močvare.
14. Kako se mora svrstati bojni red da u okršaju postane nepobjediv

Kad se vojskovođa sprema svrstati bojni red, mora prije toga obratiti pažnju
na tri stvari: sunce, prašinu i vjetar. Sunce ispred hca oduzima vid, suprotan
vjetar skreće i potiskuje tvoje bacačko oružje, a neprijateljskome pomaže.
Prašina koja puše u lice puni i zatvara oči. Čak i neiskusni to obično izbjegnu
u trenutku kad svrstavaju bojne redove, no brižan vojskovođa mora paziti da
i ubuduće, nakon što dan malo odmakne, ne naškodi promijenjen položaj
sunca ili da tijekom borbe u uobičajeno vrijeme ne zapuše suprotan vjetar.
Vrste dakle treba postrojavati tako da ovo našim vojnicima bude iza zatiljka,
te da po mogućnosti protivnika tuče u lice.191
Bojni red se naziva čelo postrojene vojske koje gleda prema neprijatelju. Ako
se ono mudro rasporedi, to izuzetno mnogo pomaže u otvorenoj bitki, a ako
se rasporedi nevješto, čak i najbolji ratnici budu zbog toga razbijeni. Zakon
postrojavanja glasi da se u prvi red postave izvježbani i iskusni vojnici koje
su prije nazivali principima, a da se u drugi red poredaju strijelci zaštićeni
oklopima i najbolji vojnici sa sulicama s remenom, koje su prije zvali hastati-
ma. Pojedinačni oružanici u ravnoj liniji obično su među sobom imali po tri
stope,192 što znači da se na 1.000 koraka u dužinu svrstava 1.666 vojnika193
191 Ovo su iznad svega problemi kojima su Rimljani pripisivali poraz koji su im 216. pr. Krista
nanijeli Kartažani u bitki kod Kane, grada u Apuliji. U drugom pak slučaju navodi se »ču
desni vjetar« koji je pomogao caru Teodoziju I. da 394. p. Krista pobijedi rimskog uzurpa
tora Flavija Eugenija u bitki na rijeci Frigidu u podnožju Julijskih Alpa.
192 0,9 m.
193 1.000 koraka u dužinu ili 1 milja (od mille - tisuću), tj. 1.480 m.
165
tako da kroz bojni red ne probija svjetlo i da bude prostora za baratanje

oružjem. Odredili su da između dvaju redova s leđa u dubinu bude razmak
od šest stopa,194kako bi borci imali prostora stupati naprijed-nazad; bacačko
oružje silovitije se hice iz skoka i trka. U ova dva reda postavljaju se vojnici
zrelije dobi, samopouzdani zbog iskustva i opremljeni čak i težim oružjem.
Njih, naime, treba prisiliti da poput zida nikada niti odstupaju, niti kreću u
potjeru, kako ne bi poremetili redove, već da prime nadolazak protivnika i da
ih stojeći na mjestu i boreći se odbiju i natjeraju u bijeg.
U trećemu redu raspoređuju se vrlo brze armature, mladi strijelci i dobri su-
ličari koji su se prije zvali ferentariji. Četvrti red slično tvore vrlo laki skuta-
ti, mlađi strijelci i oni koji se žustro bore sulicama ili matiobarbulima koje
zovu plumbate. Njih su zvali lako pješaštvo. Treba znati da prva dva reda
stoje, dok treći i četvrti red uvijek izlaze na prvi položaj da izazivaju ba-
cačkim oružjem i strijelama. Ako oni uzmognu neprijatelja natjerati u bijeg,
u potjeru kreću zajedno s konjicom. A ako ih neprijatelj uspije odbiti, vraćaju
se do prvoga i drugog reda i kroz njih se povlače na svoja mjesta. Prvi i drugi
red podnose čitav teret boja kad se došlo ad spathas et ad pila,195 kako se
kaže. U peti red ponekad su stavljali kolne baliste i samostrelce, fundibulato
re i praćkare. Fundibulatori196su oni koji bacaju kamenje iz fustibala. Fusti-
bal je motka dugačka četiri stope na koju je po sredini pričvršćena kožnata
praćka197 kojom se upravlja s obje ruke, a kamenje upravlja gotovo poput
onagra. Praćkari su oni koji izbacuju kamenje iz praćaka od lana ili strune -
za njih kažu da su bolje - zavitlavši ih rukom iznad glave. Oni koji nisu imali
štitove borili su se u tome redu hićući kamenje ili bacačko oružje iz ruku.
Njih su nazvali »pribrojeni«, kao novake i kao naknadno dodane. Šesti red
iza svih ostalih držali su vrlo čvrsti ratnici, opremljeni i štitom i svim tipovi
ma oružja. Njih su stari zvali trijarijima. Oni su obično sjedili198iza zadnjega
bojnog reda kako bi odmorni i čili što žešće napali neprijatelja. Ako se, nai
me, nešto desilo prvim redovima, sva je nada da se to popravi ovisila o njiho
voj snazi.
15. Načelo koliko se u stopama mjesta u bojnome redu mora čuvati

između pojedinih ljudi u dužinu ili između pojedinih redova u dubinu
Objasnivši kako se moraju postrojavati bojni redovi, sada ću izložiti o mjeri u
stopama i razmjere postroja. Na 1.000 koraka polja jedan će bojni red primiti
1.666 pješaka, zato što svaki borac zauzima po tri stope.199 Pa ako odlučiš
svrstati šest bojnih redova na 1.000 koraka polja, potrebno je 9.996 pješaka.
194 1,8 m.
195 Dosl. do mačeva i sulica, tj. do borbe prsa o prsa. Usp. I. 20 gdje se taj dio bitke naziva ad
pila i v. Glosar.
196 Praćkari s praćkom na motki.
197 Praćka na motki bila je izrađena od kožne praćke koja je bila pričvršćena na kraju, a ne na
sredini štapa.
198 Usp. I. 20.
199 V. bilj. 192 i 193.
166
Ako pak odlučiš taj broj razviti u tri reda, on zaprema 2.000 koraka. No bolje
je načiniti više bojnih redova negoli raspršivati vojnike. Rekli smo da između
pojedinih redova treba s leđa u dubinu biti po šest stopa,200a sami ratnici sto
jeći zauzimaju po stopu. Zbog toga će vojska od 10.000 ljudi zauzeti 42 stope
u dubinu i 1.000 koraka u dužinu ako svrstaš šest bojnih redova.201Ako odlu
čiš poredati tri bojna reda, vojska od 10.000 ljudi zauzet će 21 stopu u dubinu
i 2.000 koraka u dužinu.202 Prema tome načelu, bilo pješaka 20.000 ili
30.000, moći će se prema mjeri u stopama svrstati bez ikakve primisli o
teškoći, i vojskovođa se ne može prevariti kada zna koji položaj može primiti
koliko oružanika.
Kažu da se može svrstati po deset i više bojnih redova ako je položaj preuzak
ili ako je brojnost dovoljna. Više koristi da se vojnici bore zbijeno nego da su
razmaknuti predaleko. Ako bojni red bude previše stanjen, brzo se prekine
kada protivnici pritisnu i poslije toga nema nikakva lijeka. Koji se pak odredi
moraju svrstati na desnome krilu, koji na lijevome, a koji na sredini, na to se
u pravilu pazi u skladu s njihovim dostojanstvima ili se, dakako, mijenja pre
ma sposobnosti neprijatelja.
16. Svrstavanje konjanika203

Kad se postavi pješački bojni red, konjanici se postavljaju na krila tako da svi
oklopnici i kopljanici na konju stoje tik do pješaka, dok konjanici strijelci i
vojnici bez oklopa izjahuju podalje. Snažniji, naime, konjanici moraju štititi
bokove pješaka, a brži i lako naoružani moraju se prosuti na neprijateljska
krila i poremetiti ih. Vojskovođa mora znati koje konjanike treba staviti pro
tiv kojih neprijateljskih drunga, tj. letećih konjaničkih odreda.204 Iz ne znam
kojega tajnovitog razloga, no svakako gotovo natprirodnog, jedni se bore bo
lje protiv drugih, i oni koji su bili pobijedili jače od sebe često dožive poraz od
slabijih. Ako pak konjanika ne bi bilo dovoljno, njima po starom običaju valja
primiješati najbrže pješake s lakim štitovima, posebno za to uvježbane, koje
su zvali lakim velitima. Kad se to učini, neprijateljski konjanici ne mogu biti
ravnopravni s mješovitom formacijom, pa makar izjahali i najjači. Svi stari
vojskovođe našli su da je jedinstveni lijek uvježbati mladiće koji izvrsno trče
200 V. bilj. 194.

201 12,4 m u dubinu i 1.480 m u dužinu. Vegecije krivo zbraja dubinu bojnoga reda jer je izme
đu šest redova pet, a ne šest razmaka po 6 stopa, što iznosi 30 stopa. Ako tome pribrojimo
šest redova od kojih je svaki dubine jednu stopu, dobivamo zbroj od 36 stopa, odnosno du
binu bojnog reda od 10,6 m.
202 6,2 m u dubinu i 2.960 m u dužinu. Vegecije ponovno krivo zbraja jer su između tri bojna
reda dva razmaka od po 6 stopa pa ukupna dubina bojnog reda, kada još pribrojimo širinu
tri reda od po 1 stopu, iznosi 15 stopa, odnosno 4,6 m.
203 Vegecije relativno malo piše o konjici ili miješanim formacijama konjice i lakog pje
šaštva zato što je u njegovo doba ta taktika bila već dovoljno razvijena i uspješna. Usp.
III. 26.
204 V.Glosar.
167
te da po jednoga od tih pješaka, naoružanih lakim štitovima, mačevima i su

licama, smjeste između po dva konjanika.205
17. Pričuve koje se smještaju iza bojnoga reda

Najbolje načelo, koje najviše pridonosi pobjedi, jest to da vojskovođa iza boj
noga reda ima pripravne najbiranije pješake i konjanike, zajedno s neraspo
ređenim zamjenicima tribuna, pratiocima i tribunima, jedne oko krila, a
druge oko sredine, da bi oni mogli odmah izletjeti gdjegod neprijatelj siloviti-
je pritisne, popuniti položaje i slomiti neprijateljevu smjelost pridodavši svo
ju borbenost, kako vojni red ne bi bio probijen. To su prvi otkrili Lakonci,
oponašali Kartažani, a Rimljani svagdje poštivah.206 Nema boljeg rasporeda
od ovog. Ravni bojni red mora i može izvesti jedino to da odbije ili razbije
neprijatelja. Ako valja oblikovati klin ili kliješta, morat ćeš iza bojnog reda
imati viškove od kojih ćeš ih načiniti. Ako treba povesti pilu, i ona se izvodi iz
viškova. Ako, naime, počneš svrstanoga vojnika premještati s njegova polo
žaja, sve ćeš poremetiti. Ako izdvojeni leteći konjanički odred neprijatelja
počne pritiskati tvoju alu ili neki njezin dio, ako nemaš viškova koje bi mogao
suprotstaviti tome odredu, opasno ćeš ogoljeti jednu stranu dok želiš obrani
ti drugu, bilo da iz bojnog reda izvučeš pješake ili konjanike.
Ako nemaš dovoljno ratnika, bolje je imati kraći bojni red, samo da u pričuvu
smjestiš vrlo veliki broj. Pri sredini polja moraš imati najbiranije dobro nao
ružane pješake od kojih ćeš napraviti klin i odmah probiti neprijateljski bojni
red. Na krilima ti valja kopljaničkim i oklopljenim konjanicima rezerviranim
za to i lako naoružanim pješaštvom opkoliti neprijateljske ale.207
18. Na kojemu položaju mora stajati vrhovni vojskovođa, na kojemu

drugi vojskovođa, a na kojemu treći208
Vojskovođa koji ima najviše zapovjedništvo obično je stajao na desnoj strani
između konjanika i pješaka. To je, naime, položaj s kojeg se ravna čitavim
bojnim redom i s kojega se napreduje ravno i slobodno. On stoji između jed
nih i drugih zbog toga da bi mogao po planu upravljati, a ugledom sokoliti na
borbu i konjanike i pješake. On mora prekobrojnim konjanicima pomiješa
nim s lakim pješacima opkoliti protivničko lijevo krilo, koje stoji nasuprot
njemu, i neprestano ga pritiskati s leđa.
205 Postojali su suvremeni oblici ovakvih miješanih formacija kojima je Vegecije vjerojatno
pretpostavio velite iz srednjega razdoblja Republike. Originalni veliti vjerojatno su ukinu
ti u doba Marijevih reformi ili nedugo nakon njih.
206 Spartansku taktiku usvojili su Kartažani posredovanjem Ksantipa (v. bilj. 148) i Sosila (v.
bilj. 149) u Prvom i Drugom punskom ratu. Pošto je Hanibal primijenio taktiku napa
dačke pričuve u bitki kod Kane 216. pr. Krista, preuzeli su je i Rimljani, a razvio ju je i pri
mijenio Scipion Afrički (v. bilj. 40).
207 Ovo je djelomično suprotno onome što je Vegecije napisao u III. 16 gdje piše daje ovo zada
tak lake konjice.
208 Drugi vojskovođa - prvi zamjenik vrhovnog vojskovođe; treći vojskovođa - drugi zamjenik
vrhovnog vojskovođe.
168
Drugi vojskovođa se postavlja na sredinu pješačkoga bojnog reda da ga podr

žava i učvršćuje. On mora sa sobom imati vrlo jake i dobro naoružane pješa
ke iz onih prekobrojnih od kojih će ili sam napraviti klin i probiti neprijatelj
ski bojni red, ili ako protivnici naprave klin, oblikovati kliješta da doskoči
njihovu klinu. Na lijevoj strani vojske mora biti treći vojskovođa, dovoljno
ratoboran i snalažljiv jer je lijeva strana nespretnija i stoji u bojnom redu po
put bogalja.209 On oko sebe mora imati dobre prekobrojne konjanike i vrlo b r
ze pješake kojima uvijek može proširiti lijevo krilo kako ga neprijatelji ne bi
opkolili. Vika pak, koju zovu barritus, ne smije se podizati prije no što se oba
bojna reda sastanu.210 Običaj je neiskusnih i kukavičkih ljudi da podvikuju
izdaleka jer se neprijatelji više boje ako užas od ratnog poklika nastupi zajed
no s udarcima oružja.
Uvijek pak moraš nastojati da prvi postrojiš bojni red jer možeš po vlastitoj
prosudbi učiniti ono što smatraš za sebe korisnim dok ti nitko ne smeta.
Drugo, time svojima povećavaš samouvjerenost, a protivnicima umanjuješ
samopouzdanje jer se čini da su jači oni koji se ne sustežu izazivati. Neprija
telje koji vide da se protiv njih svrstava bojni red, počinje hvatati panika.
Odatle proizlazi golema prednost jer ti, već postrojen i pripravan, zaokupljaš
drhćućega neprijatelja koji se tek svrstava. Dio je pobjede smutiti neprijate
lja prije no što se pobiješ, uz iznimku prepada i iznenadnih navala kad se
pruži prilika koju izvježban vojskovođa nikad ne propušta: protiv već umor
nih na marševima, razdvojenih koji prelaze rijeke, zaglibljenih u močvara
ma, zadihanih na planinskim grebenima, raštrkanih i bezbrižnih na poljima,
usnulih na postaji, uvijek je zgodno započeti bitku jer neprijatelj zabavljen
drugim poslovima bude uništen prije nego što se može spremiti. Ako su pro
tivnici oprezni i nema nikakve prilike za zasjedu, onda se borba vodi podjed
nakim uvjetima protiv nazočnog neprijatelja koji zna i vidi.
19. Lijekovi pomoću kojih se u bojnome redu odolijeva neprijateljskoj

borbenosti i varkama
Pa ipak, ratno umijeće pomaže onima koji su obučeni u takvom otvorenom
okršaju jednako kao u skrivenim varkama. Iznad svega valja paziti da tvoje
ljudstvo s lijeve ale, tj. krila - što se događa češće, ili s desne - što se doduše
rjeđe dogodi, ne opkoli mnoštvo neprijatelja ili pokretljivi konjanički odredi,
koje zovu drungima.211Ako se to desi, jedini je lijek da alu, tj. krilo svijaš una
zad i zaobljuješ, dok tvoji, zaokrenuti, ne budu branili leđa vlastitih drugova.
209 Do ovog dolazi zbog toga što vojnici drže štit u lijevoj, a mač u desnoj ruci, te im je stoga
desna strana s kojom moraju napadati manje zaštićena i ranjivija.
210 Naziv barritus prema rimskom piscu Amijanu Marcelinu (4. st.) izvorno potječe od ratnog
poklika K omuta (Comuti). Oni su bili neko pleme ili je to bio opći naziv za Germane u car
skoj službi. Taj poklik brzo se proširio na čitavu vojsku, no u rimskoj su se vojsci već prije
upotrebljavali različiti ratni poklici. Usp. Amm. Hist. XXXI. 7.11.
211 V. Glosar.
169
Na krajnjem uglu moraju biti smješteni oni najsnažniji, jer je ondje obično
veća navala.212
I neprijateljskome se klinu odolijeva točno određenim načinima. Klinom se
naziva mnoštvo pješaka koje nastupa u zbijenome bojnom redu, sprijeda
uže, zatim sve šire i probija protivničke redove, jer mnogo njih odašilje ba-
cačko oružje na jedan položaj. Vojnici to zovu svinjska glava. Protiv nje se
slaže postroj koji zovu kliješta. Naime, od najbiranijih vojnika sastavlja se
red u obliku slova V i prima onaj klin, te ga zatvara s obje strane tako da on
ne može probiti bojni red. Pilom se naziva onaj ravni postroj koji okretni voj
nici ispred čela suprotstavljaju neprijatelju kako bi se popravio poremećeni
bojni red. Globus213 se naziva odred koji je odvojen od svoga bojnog reda i nes
talnim prepadima navaljuje na neprijatelja. Protiv njega se šalje drugi broj
niji i jači leteći konjanički odred. Valja poštivati i to da u trenutku kada bitka
već započinje, ne odlučuješ zamijeniti redove ili premjestiti neke odrede s nji
hovih položaja na druge. Odmah, naime, nastaje nered i pomutnja, a neprija
telj lakše pritisne one koji su nespremni i smeteni.
20. Na koliko se načina započinje otvorena bitka i kako može pobijediti

strana koja je brojčano i po snazi slabija
Postoji sedam vrsta ili načina bojnog poretka kad se s obje strane sukobljava
ju suprotni bojni znakovi. Prvi je bojni poredak dugim čelom i vojskom pos
trojenom u pravokutnik kako se i sada, i to gotovo uvijek, odvija bitka. No
stručnjaci za oružje ne smatraju tu vrstu bojnog poretka najboljom, jer se ne
nailazi uvijek na jednako tlo kad se bojni red razvije na širokom prostoru.
Ako u sredini nastanu neke praznine, ili izbočina i zakrivljenje, na tom se
mjestu bojni red često kida. Osim toga, ako je protivnik brojčano nadmoćniji,
on s boka opkoljava tvoju desnu ili lijevu alu. U tome je velika opasnost ako
nemaš prekobrojne vojnike da istrče i zadrže neprijatelja. Na ovaj se način
može sukobiti samo onaj koji raspolaže s više snažnih ratnika, kako bi opko
lio neprijatelja na oba krila i stisnuo ga kao u zagrljaj svoje vojske.
Drugi bojni poredak je kos i u mnogočemu bolji. Po njemu ćeš ipak pobijediti,
čak i ako te smeta mnoštvo i borbenost neprijatelja, samo ako malo žustrih
ljudi svrstaš na prikladan položaj. Postupak je ovakav: kad se postrojeni boj
ni redovi sraze, tada ćeš ti svoje lijevo krilo držati podalje od protivnikova
desnog krila tako da do njega ne dopiru bacačko oružje i strijele. Svoju desnu
alu priljubit ćeš uz njegovu lijevu i ondje najprije započni bitku tako da svo
jim najboljim konjanicima i najprokušanijim pješacima napadneš i opkoliš
njegovu lijevu stranu uz koju si prionuo, pa ćeš, odgurujući ga i pretičući,
dospjeti iza neprijateljevih leđa. Kad jednom uspiješ protivnike otjerati s te
strane, nastupanjem svojih postići ćeš sigurnu pobjedu, dok će onaj dio tvoje
vojske koji si udaljio od neprijatelja, trajno biti izvan opasnosti. Pri ovoj vrsti
212 Takozvani bojni poredak »uglate linije« koji je bio često primjenjivan u grčkoj taktici.
213 V. Glosar, s. v. »odred, leteći konjanički«.
170
Treća knjiga, 20
borbe slažu se bojni redovi poput slova A ili zidarske razulje.214Ako to nepri
jatelj prvi tebi napravi, skupi na svojemu lijevom krilu one konjanike i pješa
ke za koje smo rekli da se moraju postaviti iza bojnog reda kao prekobrojni, i
tako ćeš se protivniku oduprijeti velikom snagom da ne bi bio natjeran na uz
mak njegovim umijećem.
Treći je bojni poredak sličan drugome, no utoliko lošiji jer ćeš svojim lijevim
krilom započeti okršaj s njegovim desnim. Naime, navala onih koji se bore na
lijevom krilu kao daje osakaćena i oni napadaju neprijatelje uz očite teškoće.
To ću bolje pojasniti. Ako ikad budeš imao znatno bolju lijevu alu, tada joj
pribroji najsnažnije konjanike i pješake i pri srazu ju prvo prisloni na desnu
neprijateljsku alu i požuri se, koliko god možeš, rastjerati i opkoliti desnu
stranu protivnika. Svoj drugi dio vojske, za koji znaš da su u njemu lošiji ra t
nici, odvoji što dalje od neprijateljeva lijevog krila da ne bi bio napadnut ma
čevima i da do njega ne doseže bacačko oružje. U ovoj vrsti borbe treba paziti
da neprijateljski klinovi ne probiju tvoj poprečni bojni red. Takav način bor
be bit će koristan jedino u slučaju da protivnik ima slabije desno, a ti znatno
snažnije lijevo krilo.
Četvrti bojni poredak je ovakav: kada svrstaš svoj bojni red, na 400 ili 500 ko
raka215prije nego stigneš do neprijatelja, trebaš iznenada podbosti obje svoje
ale dok on to ne očekuje, kako bi na oba krila neprijatelja natjerao u bijeg iz
nenadivši ga, i tako što brže postigao pobjedu. Ta vrsta borbe, doduše, brzo
nadvlada ako su izvedeni uvježbani i vrlo snažni borci, ali je ipak pogibeljna
jer je onaj koji se tako bori prisiljen ogoljeti sredinu svoga bojnog reda i razdi
jeliti vojsku na dvoje. Ako se neprijatelj ne pobijedi prvim naletom, on ima
priliku napasti i podijeljena krila i napuštenu sredinu bojnoga reda.216
Peti bojni poredak nalik je četvrtom, jedino uz poboljšanje što stavlja lako
pješaštvo i strijelce ispred prvoga bojnog reda tako da se on zbog njihova ot
pora ne bi mogao probiti. Tako naime vojskovođa svojim desnim krilom na
pada neprijateljsko lijevo i svojim lijevim neprijateljsko desno. Ako ga uz
mogne natjerati u bijeg, odmah pobjeđuje; ako li ne, sredina njegova bojnog
reda ne trpi, jer ju brane lako pješaštvo i strijelci.
Šesti bojni poredak je najbolji i vrlo sličan drugome, a njime se služe oni voj
skovođe koji se ne pouzdaju u brojnost i borbenost svojih. Ako ih dobro svr
staju, uvijek postižu pobjedu čak i manjim snagama. Kad postrojeni bojni red
dođe do neprijatelja, prioni svojom desnom alom uz neprijateljevu lijevu i on
dje započni bitku najprokušanijim konjanicima i najbržim pješacima. Preos
tali pak dio svoje vojske odmakni što dalje od protivničkoga bojnog reda i
pruži ga poput ražnja. Kad, naime, počneš sjeći njegovo lijevo krilo i s bokova
i s leđa, bez sumnje ćeš ga natjerati u bijeg. Protivnik ne može priteći svojima
214 Bojni redovi se susreću najednom od krajeva pod oštrim kutem. Vodoravnu crticu u slovu
A treba zanemariti.
215 590 ili 740 m.
216 Ovu taktiku primijenio je Scipion Afrički Stariji protiv Hazdrubala u bitki kod hispansko-
ga grada Ilipe 206. pr. Krista.
171
u nevolji ni svojim desnim krilom niti sredinom bojnoga reda, jer je tvoj bojni
red rastegnut i čitav se proteže poput slova I, te je vrlo daleko od neprijatelja.
Tako se često sukobljuje na marševima.
Sedmi bojni poredak je onaj koji prednošću položaja potpomaže onoga tko se
bori. I po njemu ćeš moći zadržati neprijatelja i s malobrojnijim i sa slabijim
vojnicima. To jest, ako s jedne strane imaš planinu, more, rijeku, jezero,
grad, močvare ili ponor odakle neprijatelj ne može pristupiti, svoju preostalu
vojsku svrstaj u ravni bojni red, ali na onu stranu koja nema osiguranje, pos
tavi sve konjanike i ferentarije. Tada se bezbrižno sukobljuješ s neprijate
ljem po vlastitu nahođenju, jer te sjedne strane štiti prirodni položaj, a s dru
ge se postavlja gotovo udvostručena konjica.
Ipak treba poštovati ono od čega se ništa boljega ne nalazi: ako se namjera
vaš boriti samo desnim krilom, ondje postavi najsnažnije, ako lijevim, ondje
smjesti one najžustrije. Ako odlučiš u sredini napraviti klinove kojima ćeš
probiti neprijateljske bojne redove, u klin svrstaj najuvježbanije ratnike.
Pobjedu, naime, obično odnosi nekolicina. Potrebno je samo da vrlo mudar
vojskovođa postroji odabrane ljude na one položaje gdje to traži procjena i
probitak.
21. Neprijateljima treba otvoriti put za uzmak da bi ih se u bijegu što

lakše uništilo
Većina neupućenih u vojnu vještinu vjeruje daje pobjeda potpunija ako pro
tivnike opkole ili u tjesnacu ili velikim brojem oružanika tako da oni ne nađu
prolaza za odstup. Međutim, zatvorenima u beznađu raste odvažnost, i kad
nema nikakve nade, oružje uzima panika. Rado žudi za zajedničkom smrću
onaj koji zna da će nedvojbeno umrijeti.217
Zbog toga je hvale vrijedna ona Scipionova misao da neprijateljima treba
sagraditi put kojim će bježati.218 Kad se otvori prolaz za uzmak i svačije se
misli usredotoče na okretanje leđa, onda ih se bez otpora kolje poput stoke.219
Nema nikakve opasnosti za gonitelje jer su pobijeđeni okrenuli oružje kojim
su se mogli braniti. Na taj se način mnoštvo uništava to lakše što je veće. Ne
217 »Oni bačeni u provaliju ne vuku za sobom krvnika zato što ih je gurnuo, nego zato što se
našao blizu, a nekim prirodnim čuvstvom ucviljene duše umirućima je najdraže umrijeti
zajedno s još nekim«. (Praecipitati non quod impulit lenium trahunt, sed quod occurrit, et
naturali quodam deploratae mentis affectu monentibus gratissimum est commori). Sen.
Contr. IX. 6.2. (Zahvaljujem kolegi mr. Nevenu Jovanoviću na ljubaznoj pomoći oko pro
nalaženja različitih lekcija ovoga citata, što se i te kako odrazilo na razumijevanje citira
nog sadržaja, op. prev.).
218 »Scipion Afrički obično je govorio da neprijatelju ne treba samo dopustiti da pobjegne već
mu za to treba i sagraditi put«. (Scipio Africanus dicere solitus est hosti non solum dan
dam esse viam ad fugiendum, sed etiam muniendam). Front. Strat. IV. 7.16. U kasnijoj
tradiciji »put« je zamijenjen sa »zlatni most«.
219 «... pazite da ne izgubite svoje živote neosvećeni, i da se zarobljeni poput stoke ne dadete
poklati radije negoli da boreći se poput muškaraca ostavite neprijateljima krvavu i žalos
nu pobjedu« (..., cavete inulti animam amittatis, neu capti potius sicuti pecora trucidemi
ni, quam virorum more pugnantes cruentam atque luctuosam victoriam hostibus relinqua
tis). Sali. Cat. 58.21.
172
smije se, naime, pitati za brojnost kad jednom preplašen duh ne želi toliko
otkloniti neprijateljevo oružje koliko neprijateljevo lice.220 Inače, ljudi u
klopci, premda malobrojni i slabijih snaga, ravnopravni su neprijateljima sa
mim time što bez nade znaju da im nema drugoga izlaza. »Naime, jedini je
spas poraženima ne nadati se nikakvu spasu«.221
22. Kako odstupiti od neprijatelja ako se odustane od plana borbe

Pošto sam proradio sve što je vojna nauka sačuvala iskustvom i umijećem,
preostaje jedino poučiti kako odstupati od neprijatelja. Oni koji se razumiju
u ratnu znanost i poznaju primjere, tvrde da nigdje ne prijeti veća opasnost.
Tko odstupa iz bojnoga reda prije sraza, svojima umanjuje samopouzdanje, a
neprijateljima daje odvažnost. No kako do toga često dolazi, valja nam objas
niti na koje se načine to može sigurno izvesti.
Najprije, neka tvoji ne znaju da odstupaš zato što odbijaš ući u okršaj, već
neka vjeruju da ih se opoziva po nekoj smicalici da bi se neprijatelj privukao
na prikladnije mjesto i bio lakše nadvladan, ili barem da se protivnicima koji
gone namjesti što skrovitija zasjeda. Nužno su, naime, spremni na bijeg oni
koji osjećaju da njihov vojskovođa gubi nadu. Također treba izbjegavati da
neprijatelji osjete da odstupaš i onda odmah nahrupe. U tu svrhu mnogi su
postavljali konjanike ispred svojih pješaka da raštrkavajući se ne dopuste
protivnicima vidjeti kako je pješaštvo odstupalo. Zatim su u dijelovima odvo
dili i opozivali po jedan bojni red počinjući od prvoga, dok su na svojemu
mjestu stajali preostali, koje su poslije postupno priključivali k onima koje su
prve bili odveli.222
Nekolicina je istražila putove i odstupala s vojskom noću tako da ih neprija
telji uznapredovale ne bi mogli dostići kad to u zoru opaze. Osim toga, lako
pješaštvo slalo se naprijed na brežuljke na koje će se naglo povući čitava voj
ska. Ako je neprijatelj odlučio progoniti, razbijalo gaje lako pješaštvo koje je
prethodno zauzelo položaj i kojemu su se dodavali konjanici. Smatra se da
nema ničega opasnijeg nego kad se nepromišljenim goniteljima ispriječe oni
koji su bili u zasjedi ili koji su se unaprijed pripremili.
Ovo je trenutak kad je zgodno postaviti zasjedu jer je odvažnost veća, a oprez
manji kad se nekoga goni. Nužno, naime, opuštenija bezbrižnost obično do
nosi i veću pogibelj. Prepad se obično izvršava na one koji su nespremni, dok
jedu obrok, dok su umorni na maršu, dok pasu svoje konje i ništa takvo ne
slute. Mi to moramo izbjegavati, a neprijatelju u takvim okolnostima donije
ti propast. Onima koje je zatekao takav udes, ne može koristiti niti borbe
nost niti brojnost. Onaj koji je pobijeđen u bojnome redu u otvorenoj bitki,
premda i ondje umijeće silno koristi, ipak može u svoju obranu optužiti sud
binu; onaj pak koga je snašao prepad, zasjeda ili zamka, ne može ispričati
220 Caes. Bell. Gali. I. 39.1

221 Verg. Aen. II. 354.
222 Ovo je ratna varka Lucija Emilija Paula, primijenjena 168. pr. Krista u bitki kod Pidne.
173
svoju pogrešku jer je to mogao izbjeći i o tome unaprijed saznati preko pouz
danih izvidnika.
Pri odstupanju se obično primjenjivala ovakva varka: manji broj konjanika
izravno progoni dok se jaka četa potajno šalje drugim putovima. Kada konja
nici stignu do neprijateljske čete, malo čarkaju i odlaze. Neprijatelj vjeruje
daje svaka zasjeda gotova i bezbrižno se prepušta nepažnji. Tada poduzima
prepad ona četa koja je bila poslana odvojenim putem i neočekivano ih prit-
ješnjuje. Mnogi vojskovođe, kad odstupaju od neprijatelja i ako kane ići kroz
šumu, šalju prethodnicu da zauzme tjesnace i strmine kako se ondje ne bi
upalo u zasjedu. Jednako tako iza sebe zatvaraju putove posječenim stabli
ma, koja zovu concaedes, kako bi protivniku oduzeli mogućnost da ih goni.
Prigode za zasjedu tijekom marša gotovo su jednake za obje strane: onaj koji
ide naprijed ostavlja iza sebe klopke u prikladnim dolinama ili na šumovitim
brdima i kad neprijatelj u njih upadne, vraća se pomagati svojima. Gonitelj
pak daleko ispred sebe upućuje po sporednim stazama lake jedinice da nepri
jatelja koji je naprijed, spriječi proći i da ga nadigranog zatvori i sprijeda i
straga. Na protivnike koji noću spavaju može se vratiti i onaj koji je naprijed,
i varkom izvršiti prepad onaj koji goni, ma koliko god bio udaljen. Pri prela
ženju rijeka onaj koji je naprijed neka pokušava pritisnuti onaj dio neprijate
lja koji je prvi prešao dok ga od ostalih još razdvaja riječno korito, a onaj koji
goni ubrzanim maršem ometa one koji još nisu mogli prijeći.
23. 0 devama i oklopljenim konjanicima223

Nekoliko je naroda kod starih u bojnome redu izvodilo deve, a Urcilijani u
Africi i ostali Mazici izvode ih i danas. Za tu vrstu životinje, prikladnu za pi
jesak i trpljenje žeđi, kažu da se bez pogreške drži putova, čak i ako su zame
teni u pješčanoj oluji. Inače u boju nije učinkovita - izuzevši novinu kad je
ugledaju oni koji tome nisu vični.224 Oklopljeni konjanici sigurni su od rana
zbog zaštite koju nose na sebi, no zbog smetnje i težine oružja lako ih zarob-
ljuju i često su plijen lasa.225 Oni su u nadmetanju bolji protiv raštrkanih pje
šaka nego protiv konjanika, no kad ih se postavi ispred legija ili ih se pomije
ša s legionarima, često probijaju neprijateljski bojni red u borbi izbliza, tj. pr
sa o prsa.226
223 Sirijski kralj Antioh III., 223.-187. pr. Krista, bio je izgleda prvi koji je upotrijebio oklop-
ljenu konjicu i deve protiv Rimljana 190. pr. Krista u bitki kod Magnezije, grada u Lidiji.
224 Tvrdi se da su Rimljani djelomice upotrebljavali deve u bitkama (zvali su ih dromedarii sc.
cameli), kao i za transport, te za ophodarsku službu u pustinjama.
225 Parti su imali konjanike koji su se borili vješto rabeći laso, a jednako su bili ćuveni i po svo
joj oklopljenoj konjici. Poslije je taj način borbe postao poznat kao hunska taktika.
226 Dosl. rukom o ruku (manu ad manum).
174
Treća knjiga, 24

slonovima
Kraljevi Antioh227i M itridat228upotrebljavali su u ratu četveroprege sa srpo
vima.229Premda su isprva ulijevali veliki strah, poslije su im se podsmjehiva
li. Jer srponosna kola uvijek teško nalaze tlo koje je ravno, zadrži ih i laka
zapreka, a gotova su ako im je jedan konj udaren ili ranjen. No nestala su po
najviše ovim pronalaskom rimskih vojnika: kad bi došlo do borbe, Rimljani
su naglo po cijelom polju pobacali tribule. Kad bi četveroprezi u trk u naletje
li na njih, bili su uništeni. Tribul je obrambeno oružje napravljeno od četiri
štapa. Kakogod da ga baciš, na tri šiljka stoji, a opasno je zbog četvrtog koji je
uspravan.
Slonovi u bitkama smućuju ljude i konje golemim tijelom, jezovitim trublje-
njem i neviđenim izgledom. Kralj Pir ih je u Lukaniji prvi izveo protiv rimske
vojske,230 a poslije su ih u velikom broju posjedovali Hanibal u Africi,231 kralj
Antioh na Istoku232i Jugurta u Numidiji.233 Protiv njih su bili izmišljeni raz
ličiti načini otpora. Centurion u Lukaniji odrezao je svojim mačem jednome
od njih »ruku«, koju zovu surla.234 Par oklopljenih konja prezao se u kola na
kojima su sjedili oklopnici235 koji su slonove gađali sarisama, tj. vrlo dugim
kopljima. Kako su bili zaštićeni željezom, nisu ih mogli ozlijediti strijelci koje
su nosile grdosije, a njihov su nalet izbjegavali hitrošću svojih konja. Drugi
su na slonove slali oklopljene vojnike236 na čije su se ruke, kacige i ramena
stavljali golemi željezni šiljci da slon ne može surlom uhvatiti ratnika koji ide
na njega. Stari su protiv slonova posebno svrstavali velite. Veliti su bili mla
đe ljudstvo, lako naoružano i žustra tijela, koji su s konja izvrsno gađali suli
cama. Oni su projahivali i s bokova ubijali grdosije širim sulicama s reme
nom i većim spikulima. Kad je nakon toga porasla odvažnost, više je sakup
ljenih vojnika na slonove zajednički izmetalopila, tj. bacačko oružje, i obara
lo ih ranama.
227 V. bilj. 223.

228 Mitridat VI. Eupator, kralj Ponta, 2./1. st. pr. Krista. Njegov vojskovođa Arhelaj rabio je
srpasta bojna kola u bitki kod grčkoga grada Heroneje 86. pr. Krista. Sam Mitridat upot
rebljavao ih je na sjeveru Male Azije protiv konzula Lucija Licinija Lukula 73. pr. Krista.
V. bilj. 155. Mitridatov sin Farnak upotrebljavao ih je 47. pr. Krista protiv Julija Cezara
kod Žele, grada u Maloj Aziji.
229 Prema tradiciji izumio ih je perzijski kralj Kir Veliki u 6. st. pr. Krista.
230 U bitki na rijeci Siris u Lukaniji, pokrajini u Južnoj Italiji, i kod Herakleje u Grčkoj 280.
pr. Krista. V. bilj. 73.
231 Upotrijebio ih je protiv Rimljana u bitki kod numidskoga grada Zame 202. pr. Krista.
232 Upotrijebio ih je protiv Rimljana u bitki kod Magnezije 190. pr. Krista. V. bilj. 223.
233 Upotrijebio ih je protiv Rimljana u bitki na rijeci Mutul u Numidiji 109. pr. Krista.
234 U originalu stojipromuscis umjesto ispravnog oblika proboscis, no vjerojatno se radi o kri
vom čitanju. Aluzija na incident u bitki kod Auskula u Apuliji, a ne u Lukaniji, 279. pr.
Krista.
235 Vegecije za njih upotrebljava starorimski termin clibanarii, podrijetlom iz perzijskoga je
zika.
236 Pješake.
175
Dodano je i to da praćkari okruglim kamenjem iz fustibala i praćaka gađaju

Indijce koji su upravljali slonovima te da ih obaraju s tomjića i ubijaju.237 Od
toga nije bilo pronađeno ništa sigurnije. Osim toga, vojnici bi grdosijama u na
letu davali prostora kao da su prodrle u bojni red. Kad bi stigle usred postroja,
opkolili bi ih sa svih strana odredi oružanika koji bi ih neozlijeđene i bez ranja
vanja zarobljavali zajedno s njihovim goničima. Preporučljivo je da se iza boj
noga reda svrstaju nešto veće kolne baliste - jer one izbacuju koplja dalje i
snažnije - postavljene na kola s parom konja ih mula. Kad grdosije dospiju u
domet bacačkog oružja, probadaju ih strijele iz balista. Protiv njih se na strije
le natiče širi i čvršći željezni šiljak da na velikim tijelima budu što veće rane.
Naveli smo više primjera i sredstava protiv slonova da bi se znalo što valja sup
rotstaviti tako užasnim grdosijama zatraži li to ikada nužda.238
25. Sto treba učiniti kad nagne u bijeg dio vojske ih čitava vojska
Uistinu valja znati da se uopće ne smije gubiti nada ako dio vojske pobijedi, a
dio se da u bijeg, jer u takvoj stisci postojan vojskovođa može za se zadobiti
potpunu pobjedu. To se desilo u nebrojenim ratovima i nadmoćnijima su se
smatrali oni koji uopće nisu gubili nadu. Vjeruje se, naime, da je u sličnim
uvjetima jači onaj koga nesreća ne slama. Neka zato vojskovođa prvi skine
plijen s ubijenih neprijatelja, neka - kako sami kažu - obere polje,239 neka se
vidi da se on prvi raduje poklicima i bucinama. Takvim samopouzdanjem će
tako prestrašiti neprijatelje i tako uvišestručiti samopouzdanje svojih kao da
je izašao potpunim pobjednikom.
Ako se nekim slučajem raspe čitava vojska u bojnome redu, to je ubitačan po
raz. Ipak su mnogi imali sreću da to poprave i lijek se mora tražiti. Stoga bri
žan vojskovođa u otvoreni boj mora ući s tim oprezom da poražene izvuče bez
teške štete ako se štogod dogodi zbog prevrtljivosti ratova ih u skladu s ljud
skim stanjem. Budu li u blizini brežuljci, bude li iza leđa utvrda, ih budu li se
svi najsnažniji odupirali dok se ostali povlače, sačuvat će sebe i svoje. Cesto je
već rasuti bojni red povratio snage i šatro posvuda raštrkane gonitelje. Nika
da opijene pobjedom ne snalazi veća nesreća nego kad iskažu krvoločnost, a
ona se pretvori u paniku.
Pri svakom ishodu valja sakupiti preživjele, podići ih za bojevanje, iznova
ojačati prikladnim hrabrenjem i popravljenim oružjem. Tada su potrebna
nova novačenja, nove pomoćne čete, i što je od još veće koristi, treba napadati
pobjednike iz skrivenih zasjeda kad se za to uhvati prilika i tako obnavljati
odvažnost. Prilika neće nedostajati jer ljudske duhove uspjeh ponese da bu
du objesniji i neoprezniji. Ako netko misli da mu je to posljednji udes, neka
razmisli o tome da su ishodi svih bitaka u početku više bih protiv onih kojima
je pobjeda bila zajamčena.
237 Rimljani su sve goniče slonova, odakle god bili, nazivali Indijcima (Indi).
238 Perzijanci su još u 4. stoljeću redovito upotrebljavali slonove na bojnom polju.
239 Ovaj izraz podsjeća na zemljoradnički slang primijenjen na bojno polje koji nije ostao nig
dje drugdje zabilježen.
176
Treća knjiga, 26
26. Opća pravila ratovanja240

(1) U svim bitkama na pohodu uvjet je takav da ono što koristi tebi,
škodi neprijatelju, dok ono što pomaže njemu, uvijek smeta tebi.
Zato nikad ne smijemo napraviti ili propustiti ništa po protivnikovoj
volji, već raditi samo ono što smatramo korisnim za sebe. Jer poči
nješ biti protiv sebe samoga budeš li oponašao ono što je protivnik
učinio za sebe i opet, što god ti pokušaš za svoju stranu, bit će protiv
njega bude li on to odlučio oponašati.
(2) Onaj koji bude više bdio na poljskim postajama i više se trudio oko
uvježbavanja vojnika, u boju će se izvrgavati manjoj pogibelji.241
(3) U bojni se red nikad ne smije izvesti vojnik kojeg prije nisi isku
šao.242
(4) Bolje je neprijatelja svladati oskudicom, prepadima i strahom nego u
bitki u kojoj obično više može sreća negoli borbenost.243
(5) Nema boljeg plana od onoga o kojemu protivnik nije imao pojma dok
ga nisi izvršio.244
(6) Prilika u ratu obično više pomaže negoli borbenost.245
(7) Vrlo pouzdana metoda je pobuniti i prihvatiti neprijateljske vojnike
ako dođu s povjerenjem, jer protivnika više slamaju prebjezi negoli
pali vojnici.246
(8) Bolje je iza bojnoga reda imati više zaštitnih četa nego preširoko ras
pršiti vojnike.247
(9) Teško je pobijediti onoga koji može istinski ocijeniti svoje i protiv
ničke snage.248
(10) Borbenost više pomaže negoli mnoštvo.249
(11) Od položaja je često više koristi negoli od borbenosti.250
(12) Priroda rađa malo snažnih ljudi: više ih stvara radinost dobrom obu
kom.251
(13) Vojska naporom postaje učinkovita, dokolicom malaksava.252
(14) Da nisi vojnika izveo u otvorenu borbu, osim ako vidiš da se nada
pobjedi.253
240 Vegecijeva »Opća pravila ratovanja« bila su najpopularniji dio njegova djela, posebice tije
kom srednjega vijeka.
241 Usp. I 3; II. 19, 23; III. 10,11.
242 Usp. III. 9, 10.
243 Usp. III. 3, 9, 22.
244 Usp. II. 6,18.
245 Usp. III. 9,18.
246 Usp. III. 6.
247 Usp. III. 17.
248 Usp. III. 9.
249 Usp. I. 8; III. 13, 16, 20.
250 Usp. III. 13.
251 Usp. I. 1, 2; II. 23, etpassim.
252 Usp. I. 28; II. 23; HI. 4.
253 Usp. III. 9, 12.
177
Treća knjiga, 26
(15) Iznenađenja plaše neprijatelje, a uobičajene stvari su bez učinka.254

(16) Tko nepromišljeno goni raspršenim snagama, neprijatelju želi dati
pobjedu koju je sam bio zadobio.255
(17) Tko ne priprema žito i potrepštine, biva pobijeđen bez oružja.256
(18) Tko je nadmoćniji brojnošću i borbenošću, neka se bori četverokut-
nim čelom. To je prvi način.257
(19) Tko ocjenjuje da nije ravnopravan, neka svojim desnim krilom nava
li na neprijateljevo lijevo. To je drugi način.258
(20) Tko zna da ima vrlo jaku lijevu alu, neka napadne neprijateljsku
desnu. To je treći način.259
(21) Tko ima vrlo uvježbane vojnike, mora započeti bitku istodobno na
oba krila. To je četvrti način.260
(22) Tko upravlja izvrsnim lakim pješaštvom, neka napadne oba neprija
teljska krila ferentarijima postrojenim ispred bojnoga reda. To je pe
ti način.261
(23) Tko se ne pouzdaje niti u brojnost vojnika niti u njihovu borbenost,
a namjerava se boriti, svojom desnom neka suzbije lijevu neprijatelj
sku alu, pošto je ostale svoje vojnike pružio poput ražnja. To je šesti
način.262
(24) Tko zna da ima manje slabijih vojnika, mora prema sedmom načinu
s jednoga boka imati brdo, grad, more, rijeku ili neku potporu.263
(25) Tko se pouzdaje u svoju konjicu, neka potraži položaj pogodniji za
konjanike i neka bitku vodi više konjanicima.264
(26) Tko se pouzdaje u pješačke čete, neka potraži položaj pogodniji za
pješake i neka bitku vodi više pješacima.265
(27) Kad neprijateljski uhoda kradom njuška po taboru, neka zapovijedi
da se svi za dana vrate u svoje šatore, pa je uhoda odmah uhvaćen.266
(28) Kada saznaš daje tvoj plan izdan protivnicima, preporučljivo je da
promijeniš raspored.267
254 Usp. III. 6, 12.

255 Usp. III. 22, 25.
256 Usp. III. 1, 3, 8, 9.
257 Usp. III. 20.
258 Usp. III. 20.
259 Usp. III. 20.
260 Usp. III. 20.
261 Usp. III. 20.
262 Usp. III. 20.
263 Usp. III. 20.
264 Usp. III. 9.
265 Usp. III. 9.
266 Ovo pravilo nije izrijekom spomenuto u tekstu.
267 Ovo pravilo nije izrijekom spomenuto u tekstu.
178
Treća knjiga, 26
(29) Nakon što si s mnogima raspravio što bi se moralo napraviti, ono što
ćeš doista učiniti raspravi s posve malo vrlo pouzdanih ili radije sam
sa sobom.268
(30) Vojnike na bivacima popravlja strah i kazna, dok ih na pohodu čine
boljim nada i nagrade.269
(31) Dobri vojskovođe nikada se ne sukobljavaju u otvorenoj borbi, osim
zbog dobre prilike ili u velikoj stisci.270
(32) Velika je prednost pritijesniti neprijatelja više glađu negoli ma
čem.271
(33) Neka neprijatelji ne znaju na koji ćeš se način boriti, kako ne bi
smislili kojim će se protumjerama oduprijeti.272
Za konjicu postoji mnogo uputa, no kako je ovaj rod vojske uznapredovao
primjenom vježbanja, tipom oružja i plemenitošću konja, mislim da ne treba
ništa sakupljati iz knjiga, jer dostaje sadašnje znanje.
Proradio sam, Nepobjedivi Care, ono što su najvrsniji autori predali sjećanju
pošto je potvrđeno u različitim razdobljima pouzdanim iskustvom, da bi se
pravilo vođenja bitaka, štoviše umješnost pobjeđivanja, nadovezalo na stre
ljačku vještinu Tvoje Prejasnosti, kojoj se divi Perzijanac, na Tvoje jahačko
znanje ili bolje diku što bije želio oponašati narod Huna i Alana - kad bi mo
gao, na brzi trk kojemu nije ravan Saracen niti Indijac, na Tvoju uvježbanost
u armaturi, kojoj bi se poljski učitelji radovali kad bi bar dijelom vidjeli prim
jere - kako bi Ti divljenja vrijedan zbog ratničke vrline jednako koliko i zbog
upućenosti, obavljao za svoju državu i dužnost imperatora i dužnost vojnika.
268 Usp. III. 6, 9.

269 Usp. III. 4.
270 Usp. III. 9.
271 Usp. III. 3, 9.
272 Usp. III. 19, 20.
179
Četvrta kniiea
Počinju glave četvrte knjige

1. Gradovi moraju biti utvrđeni prirodno ili umjetno
2. Bedemi se ne smiju graditi ravno, već s uglovima
3. Kako se bedemi pojačavaju zemljanim nasipom
4. Rešetke i kako da vatra ne ošteti vrata
5. Izrada opkopa
6. Kako da neprijateljske strelice ne ranjavaju ljude na bedemu
7. Kako se skrbi da opsjedani ne trpe glad
8. Potrepštine koje treba pripremiti za obranu bedema
9. Što činiti ako se iscrpi zaliha tetiva
10. Što činiti da opsjedanima ne ponestane vode
11. Ako je ponestalo soli
12. Što treba činiti kada se u prvome naletu dopre do bedema
13. Popis sprava kojima se osvajaju bedemi
14. Ovan, srp i kornjača
15. Bojne kolibe, zaštitni krovovi i opsadni nasip
16. Rovke
17. Pokretni tornjevi
18. Kako se može zapaliti pokretni toranj
19. Kako bedemima dodati visinu
20. Kako potkopati zemlju da sprava ne može nanijeti štetu
21. Ljestve, pokretni most, opsadni most i opsadna dizalica
22. Bacačke sprave kojima se brani bedem: baliste, onagri, škorpioni,
arkubaliste, fustibali i praćke
23. Protiv ovnova su korisne perine, laso, vukovi i teški stupovi
24. Lagumi kojima se potkopava bedem ili prodire u grad
25. Što je stanovnicima grada činiti ako neprijatelji upadnu u grad
26. Kako se valja čuvati da neprijatelji kradomice ne zauzmu bedem
27. Kada se stanovnicima grada priprema prepad
28. Što je činiti opsjedateljima da ne bi pretrpjeli prepad stanovnika
grada
29. Vrste bacačkih sprava kojima se brani grad
30. Kako se dobiva mjera za izradu ljestava i sprava
31. Pravila pomorske bitke
32. Naslovi prefekta flote
33. Po čemu se zovu libume
34. Kolikom se brižnošću grade liburne
35. Čega se valja pridržavati kad se siječe drvo
36. Mjeseci tijekom kojih treba sjeći debla
37. Razmjeri libum a
38. Imena i broj vjetrova
180
Četvrta knjiga, predgovor-1
39. Mjeseci kad se sigurnije plovi

40. Kako treba promatrati predznake oluje
41. Vremenska prognoza
42. Plimna podneblja, tj. plima
43. Poznavanje navigacije i veslači
44. Brodsko oružje i ratne sprave
45. Kako se u pomorskoj bitki postavljaju zasjede
46. Što se zbiva kada se pomorska bitka zameće otvorenim bojem
Predgovor četvrtoj knjizi
Na početku povijesti priprost i neuljuđen život ljudi najprije se od zajednice s

nijemim životinjama ili zvijerima razdvojio osnutkom gradova. U njima je
zajednička korist otkrila naziv »opća stvar«. Stoga su najmoćniji narodi i
posvećeni vladari držali da nema veće slave nego osnivati nove gradove ili uz
stanovito proširenje prenijeti pod svoje ime one koje su osnovali drugi. U
ovom djelovanju Milost Tvoje Prejasnosti drži pobjedničku palmu. Oni su,
naime, dovršili po nekoliko ili po jedan grad, a Tvoja je Pobožnost neprekid
nim radom nebrojene gradove dovršila tako da se ne čini da ih je sagradila
ljudska ruka već da su niknuli Božjim migom. Ti sve careve nadilaziš sre
ćom, suzdržanošću, ćudoređem, primjerima naklonosti i ljubavlju prema
nauci. Razabiremo i uživamo dobra Tvoje vladavine i Tvoga duha, koja su
prijašnja pokoljenja željela da urane, dok buduća žele da se protegnu dovije
ka. Zahvaljujemo što se time čitavome svijetu podarilo toliko koliko je ljudski
um mogao tražiti ili božanska milost udijeliti. No za uporabu Vašoj Blagosti,
dokazom koliko je korisna razrađena gradnja bedema jest Rim, koji je obra
nom kapitolijske tvrđe očuvao spas građana, da bi poslije tim slavnije držao
vlast nad čitavim svijetom.273 Stoga ću za dopunu djela kojeg sam se prihva
tio po zapovijedi Vašeg Veličanstva, iz raznih autora redom proraditi načela
po kojima valja braniti naše gradove ili razarati neprijateljske, i neću žaliti
truda jer se sastavlja nešto što će koristiti svima.
1. Gradovi moraju biti utvrđeni prirodno ili umjetno

Gradovi i utvrde utvrđuju se ili prirodno ili ljudskom rukom ili i jednim i
drugim, što se ocijeni pouzdanijim. Prirodno je: položajem na uzvisini, str
mini ili opkoljenome morem, močvarama ili rijekama, a ljudskom rukom je
opkopima i bedemom. Za prirodno zaštićen položaj potrebno je da odabira-
telj vrlo sigurno procjenjuje, a za otvoren položaj potrebno je daje utemelji
telj radin. Vidimo vrlo drevne gradove koji su na otvorenim ravnicama pos
tavljeni tako da su bez pomoći položaja umijećem i radom ipak učinjeni neos
vojivima.
273 Jedno od mjesta koje se odnosi na tradiciju o galskoj opsadi Rima 390. pr. Krista.
181
Četvrta knjiga, 2-6
2. Bedemi se ne smiju graditi ravno, već s uglovima

Opseg bedema stari nisu htjeli zacrtavati ravno kako ne bi bio izložen udar
cima ovnova, već su gradove zatvarali položivši temelje sa zavojitim lomovi
ma, a na samim su uglovima izbočivali što brojnije kule. Činili su to zato što,
odluči li tko tako građenome zidu primaknuti ljestve ili ratne sprave, biva
pritiješnjen i s čela i s bokova, pa gotovo i s leđa, kao daje opkoljen u zaljevu.
3. Kako se bedemi pojačavaju zemljanim nasipom

Na sljedeći se način postiže da se bedem nikada ne može srušiti. N a razmaku
od 20 stopa274grade se iznutra dva zida. Onda se među njih baca zemlja koja
je bila iskopana iz opkopa i čvrsto se nabija kolcima tako da se prvi zid povu
če razmjerno niže od bedema, a drugi znatno niže, kako bi se s razine grada
kao stubama moglo po blagoj kosini uspeti sve do grudobrana. Ovnovi, nai
me, ne mogu probiti nijedan zid učvršćen zemljom, a ako se kamenje nekim
slučajem razruši, masa koja je bila nabijena između zidova ispriječuje se ulje
zima umjesto bedema.
4. Rešetke i kako da vatra ne ošteti vrata

Također treba paziti da vrata ne izgore od podmetnute vatre. Zbog toga ih
treba obložiti kožama i željezom. Još je korisnije ono što je pronađeno u sta
rini, da se pred vrata doda kula na čiji se ulaz postavlja rešetka koja visi na
željeznim lancima i užadi. Ako neprijatelji uđu, ona se spušta, a oni se zatvo
re i pogubljuju. Zid iznad vrata ipak treba urediti tako da ima otvore kroz ko
je će odozgo izlivena voda ugasiti podmetnuti požar.
5. Izrada opkopa
Opkope pred gradovima treba raditi što šire i dublje, da ih opsjedatelji ne
mogu lako zaravnati i zatrpati i da potpuno spriječe protivnika da nastavi la-
gum kad se jednom ispune vodom. Naime, dovršetak podzemnih radova spr
ječava se na dva načina: dubinom i plavljenjem otkopa.
6. Kako da neprijateljske strelice ne ranjavaju ljude na bedemu

Postoji bojazan da će mnoštvo strijelaca odagnati branitelje s grudobrana, te
da će neprijatelj prisloniti ljestve i zauzeti bedem. Kao protulijek tome, što
veći broj ljudi u gradovima mora imati oklope i štitove. Drugo, preko grudob
rana se razapinju dvostruke kabanice i pokrivači, te primaju nalet strijela:
niti sulice ne prolaze lako kroz ono što popušta i povija se. Pronađen je i ta
kav lijek da se naprave drveni sanduci koje su zvali metallae,275 napune se
kamenjem i postave između dva grudobrana tako da neprijatelj, uspne li se
ljestvama i dotakne neki dio sanduka, svali kamenje na svoju glavu.
274 5,9 m.
275 Vjerojatno je trebalo stajati matellae (umanjenica od matula - lonac) jer se izraz metallae
u ovom značenju ne spominje ni kod jednoga drugog pisca. Usp. Lewis-Shortov i George-
sov latinski lječnik, s.v. »metalla«, i »matella«.
182
četvrta knjiga, 7-8
7. Kako se skrbi da opsjedani ne trpe glad

Mnogo je vrsta obrane i osvajanja koje ćemo uvrstiti na prikladnim mjesti
ma. Za sada valja znati da postoje dva oblika opsade - jedan, kad je protivnik
svrstao posade na prikladne položaje i napada opsjedane neprekidnim nava
lama, i drugi, kad je opsjedane lišio vode ili se nada predaji zbog gladi, jer je
spriječio bilo kakvu opskrbu. Po tome planu on je dokon i siguran, a neprija
telja iscrpljuje.
Za ovakve slučajeve zemljoposjednici, potaknuti makar i najmanjom sum
njom, moraju nadasve brižno smjestiti unutar zidina svaku vrstu živeži da
njima samima bude dosta hrane, a da protivnike nestašica prisili da odstupe.
Ne samo prasad, već i svaku drugu vrstu životinja koje se ne mogu držati zat
vorene, valja odrediti za sušenje, kako bi se žito dopunilo mesom. Dvorišne
se ptice u gradovima hrane bez troška i potrebne su zbog bolesnika.276 Treba
skupiti krm u posebno za konje, a što se ne bude moglo odnijeti, treba spaliti;
treba stvoriti zalihe vina, octa te drugih plodova i voća i ništa se uporabljivo-
ga ne smije ostaviti neprijateljima. Načelo koristi i užitka savjetuje da se u
parkovima kuća ili na otvorenim javnim površinama njeguju povrtnjaci.
Međutim, malo koristi ono čega se i najviše skupilo, ako prikladni službenici
od početka ne obuzdaju potrošnju spasonosnom mjerom: oni koji su se u obi
lju počeli držati štedljivosti, nikada nisu bili ugroženi glađu. Zbog oskudice
živeža vrata su se također često zatvarala pred onima koji nisu bili za borbu
zbog dobi ili spola, da nestašica ne bi pritisnula oružanike koji su čuvali be
deme.
8. Potrepštine koje treba pripremiti za obranu bedema

Potrebno je pripremiti bitumen, sumpor, tekuću smolu277 i ulje što ga nazi
vaju napalnim278 da bi se spalile neprijateljske ratne sprave. Željezo oba ta-
lišta279i ugljen čuvaju se u skladištima radi izrade oružje, a skladišti se i drvo
potrebno za drške i strijele. Iz rijeka se vrlo marljivo sakuplja oblo kamenje
jer je u skladu sa svojom gustoćom teže i zgodnije za one koji ga bacaju. Nji
me se pune bedemi i kule. Najmanje se izbacuje praćkama, fustibalima ili ru
kama, veće se upravlja iz onagra, a najveće koje se i po težini i po obliku može
valjati, skuplja se na grudobranima da bi se strmoglavilo i da ne bi samo zatr
palo neprijatelje koji su dolje prišli već i zdrobilo njihove sprave. Izrađuju se i
golemi kotači od sirova drva i valjci što ih zovu taleae, usječeni od golemih de-
bala, tešu se da bi se mogli valjati, i obično odbiju sve ratnike kad se naglim
naletom skotrljaju niz kosinu. Također je potrebno imati pri ruci grede i das
ke te željezne klince raznih veličina. Spravama osvajača obično se suprot
stavljalo drugim spravama, osobito kad se hitnim radovima moraju povisiti
276 V. bilj. 160.

277 Perzijanci su prigodom opsade Bezabde, mezopotamskoga grada na zapadnoj obali Tigri-
sa, 360. p. Krista izlili kipuću smolu na rimskoga opsadnog ovna.
278 Perzijski proizvod, vjerojatno vrsta nafte.
279 Tj. željezo i čelik koji se skladište da bi se od njih poslije izrađivalo oružje. U tom procesu
bio je također potreban i ugljen.
183
bedemi i grudobrani kako ih neprijateljski pokretni tornjevi ne bi nadvisili i

zauzeli grad.
9. Sto činiti ako se iscrpi zaliha tetiva

Korisno je sa što većom brižnošću stvoriti zalihu tetiva jer onager, balista i
ostale bacačke sprave nisu ni za što ako nisu zapeti konopcima od tetiva,
premda spominju da su za baliste od koristi i strune konjskih repova i griva.
Prema iskustvu iz pogibelji u koju je bio zapao Rim nema nikakve sumnje da
je ženska kosa jednako učinkovita na takvim bacačkim spravama. Tijekom
opsade Kapitolija te sprave su se pokvarile od neprestana i dugotrajna iscr
pljivanja i kad je ponestalo zalihe tetiva, matrone su odsjekle svoju kosu i
predale je svojim muževima borcima: popravljenim spravama odbile su pro
tivničku navalu. Ove su, naime, nadasve čedne žene više voljele slobodno
živjeti sa svojim muževima privremeno nagrđene glave negoli služiti neprija
teljima netaknuta uresa.280 Korisno je sakupiti rogove i sirove kože za krpa
nje oklopa i drugih sprava i zaštita.
10. Sto činiti da opsjedanima ne ponestane vode

Velika je prednost za grad kad bedem obuhvaća nepresušne izvore. Ako to ne
osigurava priroda, treba iskopati zdence bilo koje dubine i vodu crpiti uže-
tom. Katkad su za to odviše suhi brdski ili stjenoviti utvrđeni položaji. Utvr
đenja na njima pronalaze žile izvora niže, izvan bedema i štite ih bacačkim
oružjem koje se odapinje s grudobrana i kula kako bi se vodonošama pružio
slobodan pristup. Ako se pak žila nalazi izvan dometa bacačkog oružja, ali
ipak na padini pod gradom, između grada i izvora valja sagraditi maleno u t
vrđenje koje zovu burg281 i ondje postaviti baliste i strijelce da vodu brane od
neprijatelja. Osim toga, treba ispod svih javnih i mnogih privatnih zgrada vr
lo brižno sagraditi cisterne da primaju oborinske vode koje otječu s krovova.
Žeđ je teško pobjeđivala one koji su tijekom opsade uživali vodu, pa makar
malo nje i samo za piće.
11. Ako je ponestalo soli

Ako se grad nalazi na moru, a ponestalo je soli, iz mora se uzme tekućina i
rastoči se u korita i druge plitke posude gdje ju toplina sunca skrutne u sol.
Ako neprijatelj priječi pristup do mora - jer se i to dešava - katkad skupljaju
pijesak što gaje more natopilo kad gaje bio uzburkao vjetar. Ispiru ga slat
kom vodom koja se suši na suncu i jednako_se pretvara u sol.
280 Za žene u Rimu bilo je sramotno ostati bez kose. Kosa je, slično kao i brada kod muškaraca,
simbol plodnosti. Žena koja je prva dala primjer koji Vegecije visoko cijeni bila je Domicija.
Ženska kosa rabila se još za izradu tetiva za baliste u vrijeme rimske opsade Kartage 146.
pr. Krista i prilikom opsade Salone 49./8. pr. Krista u građanskom ratu između Cezara i
Pompeja. Caes. Bell.Ciu. III. 9.
281 V. bilj. 180.
184
četvrta knjiga, 12-15
12. Što treba činiti kada se u prvom naletu dopre do bedema

Kad se pak priprema siloviti napad na utvrđenja i gradove, vode se bolne bor
be uz obostranu opasnost, ali se više prolijeva krv osvajača.282 Oni, naime,
koji žele osvojiti bedeme, izlože čete u strahovitoj spremi i udvostručuju pa
niku miješajući buku tuba i ljudi u ime nade u predaju. Dok su tada građani
zapanjeni prvim naletom - jer strah više slama nenavikle - ako nemaju is
kustva s pogibelji, ljestve se primaknu i provali se u grad. Ako li pak samo
pouzdani muževi ili vojnici odbiju prvi napad, opsjedanima odmah raste od
važnost i okršaj se više ne vodi strahom, već snagama i umijećem.
13. Popis sprava kojima se osvajaju bedemi

Sprave za primicanje su kornjače, ovnovi, srpovi, bojne kolibe, zaštitni kro
vovi, rovke i pokretni tornjevi. Prikazat ću kako se svaka od njih gradi, kako
se rabi u bitki i kako se odbija.
14. Ovan, srp i kornjača

Kornjača se gradi od drvenih dasaka, a prekriva se kožama, pokrivačima i
krpama da ju ne bi uništila vatra. U nju se stavlja balvan na koji je sprijeda
pričvršćena željezna kuka i po tome se zove srp jer je svinuta da bi iz zida iz
vlačila kamenje, ih je njegov vrh obložen željezom pa se naziva ovan,283 ili za
to što ima iznimno tvrdo čelo koje podriva bedeme, ili zato što se poput ovna
povlači da bi što silovitije udario iz zaleta. Kornjača je dobila ime jer je slična
pravoj kornjači: kako ona sad uvlači, a sad izvlači glavu, tako sprava u jed
nom trenutku uvlači balvan, a u drugom ga pruža da bi snažnije udarila.
15. Bojne kolibe, zaštitni krovovi i opsadni nasip

Bojnim kolibama su stari nazivali sprave koje sada u vojničkom i barbar
skom žargonu zovu causiae.284 Sprava se sklapa od lakšega drva, široka je
osam, visoka sedam, a dugačka 17 stopa.285 Njezin se krov izrađuje dvostru
kom zaštitom dasaka i pletera. Bokovi se zagrađuju vrbovim prućem da kroz
njih ne prodru udari kamena ili bacačkog oružja. Izvana se prekriva sirovim
i svježim kožama i krpama da ju ne spali podmetnuti požar. Kad ih se više
napravilo, povezuju se u niz286 i pod njima opsjedatelji sigurno prodiru da bi
potkopavali temelje bedema.
Zaštitnim krovovima se nazivaju one građevine koje se u obliku apsida pletu
od vrbova pruća, i pokrivaju pokrivačima i kožama, pa se postavljaju na tri
kotača, od kojih je jedan u sredini, a dva na krajevima tako da se poput kola
282 Kao primjer se mogu navesti veliki perzijski gubici kad su opsjedani mezopotamski grado
vi Amida, Nisibis i Singar 359. p. Krista.
283 U hrvatskoj prevodilačkoj tradiciji ta se sprava naziva i »zidoder«. (usp. Žepić, 2000, s.v.
»aries«)
284 Grč. Kaucta - šešir široka oboda.
285 Široka je oko 2,4 m, visoka 2 m i dugačka 5 m.
286 Neravna linija postavljena okomito na zid. Takve linije su također upotrebljavane uspo
redno s ovnovima, pokretnim tornjevima i opsadnim opkopima.
185
mogu micati s bilo koje strane. Njih opsjedatelji prislanjaju uza zidine i pod
njihovom zaštitom strijelama, praćkama i sulicama tjeraju s gradskih gru
dobrana sve branitelje da se stvori lakša prilika za uspinjanje ljestvama. Op
sadni nasip podiže se od zemlje i drva nasuprot bedema i s njega se izmeće
bacačko oružje.
16. Rovke
Musculi se nazivaju manje sprave koje štite ratnike dok uklanjaju gradsku
ogradu; i ne samo što pune opkop donesenim kamenjem, drvom i zemljom,
već ga i učvršćuju kako bi se pokretni tornjevi mogli bez zapreke prisloniti
uza zidine. Musculi287 se zovu prema morskim životinjama; kao što one,
premda su malene, stalno pružaju pomoć i potporu kitovima, tako se i ove
znatno manje sprave dodjeljuju velikim tornjevima te pripremaju put za nji
hov dolazak i unaprijed im grade prolaze.
17. Pokretni tornjevi

Tornjevima se nazivaju sprave sklopljene od greda i dasaka nalik zgrada
ma. One se vrlo brižno zaštićuju sirovim kožama i krpama da veliku grad
nju ne spali neprijateljski požar. Njihova širina povećava se razmjerno visi
ni jer su njihove dimenzije katkad 30, a katkad 40 i 50 četvornih stopa.288
Visina im pak biva tolika da ne nadvisuju samo bedeme, već i kamene kule.
Pod njih se mehaničkim umijećem stavlja mnogo kotača čijim će se lakim
kotrljanjem pokretati tako golema veličina. Opasnost za grad je izravna
ako se toranj primakne bedemu, jer prim a više ljestava, a s njega se pokuša
va prodrijeti na različite načine. U donjem dijelu ima ovna čijim udarom ru
ši bedeme, a u visini srednjeg dijela nosi most napravljen od dvije grede i og
rađen vrbovim prućem. Njega naglo ispruže i postave između kule i bede
ma, a preko njega ratnici izađu iz sprave, prijeđu u grad i zaposjednu bede
me. Naviše dijelove tornja smještaju se kopljanici i strijelci koji dugim kop
ljima, bacačkim oružjem i kamenjem odozgo obaraju branitelje grada.289
Kad je to učinjeno, grad se smjesta osvaja. Kakva pomoć preostaje kada oni
287 Dosl. mišići. Ova živopisna usporedba nije nigdje drugdje zabilježena, stoga je vjerojatno
Vegecijeva. U djelu Historia Naturalis Plinija Starijeg (XI. 165) spominje se samo muscu
lus marinus kao riba pratilac kitova (...qui balneam antecedit..), no nigdje se ne izvodi us
poredba s ratnim spravama. Stoga je ipak vjerojatnije daje naziv za tu spravu potekao od
umanjenice za mus (miš) na kojeg podsjeća oblikom i kretanjem, no ne i djelatnošću. Bez
obzira na izvorno značenje ovog termina, mi smo se u prijevodu odlučili za rješenje »rov-
ka« (usp. prijevode Cezarovih djela Kolomana Raca i Tona Smerdela). Naime, ova životi
njica, koja izgledom podsjeća na mješavinu krtice i miša, posjeduje sposobnost rovanja,
dok miš to ne radi, pa je tako tom sposobnošću sličnija radnjama dotične ratne sprave.
288 Oko 2,6 m2, 3,5 m2i 4,3 m2. Vitruvije piše daje čuveni pokretni toranj Demetrija Poliorke-
ta bio širok 60 (17,8 m), a visok 135 stopa (40 m). Usp. Vitr. X. 16.
289 Kad je 361. p. Krista car Julijan opsjedao Akvileju, bila su napravljena tri pokretna tornja
s pokretnim mostovima na donjim i platformama za strijelce na gornjim katovima. Sprave
su se dopremale do zidina na splavima. Ostrogotski kralj Vitigis tijekom opsade Rima
536/7. p. Krista dao je izgraditi pokretne tornjeve na kotačima koje su vukli volovi.
186
koji su nadu polagali u visinu bedema, iznad sebe najednom ugledaju viši
neprijateljski zid?290
18. Kako se može zapaliti pokretni toranj

Ovoj, tako očitoj opasnosti doskače se na mnogo načina. Najprije, ako ima sa
mopouzdanih i borbenih vojnika, izvrši se provala u kojoj izlazi četa oružani-
ka, udarom odbije neprijatelje, zguli kože s drva i spali golemu spravu. Ako
se građani ne usude izaći, iz većih balista odapinju zapaljene goruće strijele i
koplja da probiju kože i krpe i da unutra izazovu požar. Malleoli su poput
strijela, a spaljuju sve gdjegod se zabodu jer stižu u plamenu. Falarica se op
rema čvrstim željeznim vrhom poput koplja; između tuljca i drške ornata se
sumporom, smolom, bitumenom i kučinom koja je natopljena uljem što ga
zovu napalnim.291 Odapinje se snagom baliste, buši oklop i u plamenu se za
bija u drvo te često spaljuje tom jastu spravu. Također se užetom spuštaju
ljudi dok neprijatelji spavaju, nose uljanice u svjetiljkama i pale sprave, te se
opet podižu na bedem.292
19. Kako bedemima dodati visinu

Osim toga, povisuju dio bedema kojemu se sprava pokušava primaknuti, na
dograđujući ga cementom i kamenjem, ih blatom i opekama i naposljetku
daskama kako sprava ne bi mogla pritijesniti branitelje zidina ako kani nad
visiti grad. Jasno je daje sprava učinjena nedjelotvornom ako se pokaže pre
niskom. Opsjedatelji su obično primjenjivali ovakvu lukavštinu: najprije iz
grade toranj tako da se čini nižim od gradskih grudobrana, a zatim unutra
potajno od dasaka načine drugi tornjić. Kad se sprava prislonila uza bedeme,
taj se tornjić naglo uzdigne konopcima i koloturima iz sredine. Budući daje
on viši, iz njega izlaze oružanici koji odmah zauzimaju grad.
20. Kako potkopati zemlju da sprava ne može nanijeti štetu

Ponekad se spravi koja nadolazi suprotstavljaju vrlo duge i željezom okova
ne grede i odguruju je iz blizine bedema. No kad su neprijatelji osvajali grad
Rođana i kad se pripremao pokretni toranj viši od bedema i svih kula, prona
đen je dosjetljivošću jednog mehaničara ovakav lijek: on je noću ispod teme
lja bedema prokopao lagum i izdubio je iznutra onaj položaj kamo se sutra
dan imao primaknuti toranj, iznijevši zemlju da to nijedan neprijatelj nije
opazio. Kad je gromada dognana na svojim kotačima i stigla do mjesta koje je
odozdo bilo šuplje, tlo je popustilo pod golemim teretom i sprava je propala,
290 Kod opsade Pirisabora, mezopotamskoga grada na istočnoj obali Eufrata 363. p. Krista bio
je dovoljan samo pogled stanovnika grada na pokretni toranj cara Julijana u izgradnji da
ponude predaju.
291 V. bilj. 278. 0 gorućim strijelama (malleoli) i koplju (falarica) v. Glosar.
292 Ovakva akcija zabilježena je prigodom gotske opsade tračkoga grada Filipopola 250/1, kao
i prigodom perzijske opsade Bezabde 360. p. Krista.
187
te se nije mogla niti približiti bedemima niti se dalje pokretati. Tako je grad
bio oslobođen, a sprava napuštena.293
21. Ljestve, pokretni most, opsadni most i opsadna dizalica

Kad su se primakli tornjevi, praćkari obaraju ljude s bedema kamenjem, stri
jelci strijelama, samostrelci iz manubalista i arkubalista strelicama, a suliča-
ri plumbatama i bacačkim oružjem. Kad je to učinjeno, postavljaju ljestve i
zauzimaju grad. No oni koji se uspinju ljestvama često se izlažu opasnosti,
što se vidi iz primjera Kapaneja koji se smatra prvim pronalazačem zauzima
nja ljestvama: njega su Tebanci ubili tolikom žestinom da se pričalo da gaje
pogodio grom.294 Zato opsjedatelji prodiru na neprijateljski bedem pokret
nim mostom, opsadnim mostom i opsadnom dizalicom. Sambuca295je dobila
ime zbog sličnosti s kitarom. Kao što kitara ima žice, tako su na gredi koja se
postavlja uz toranj konopci koji odozgo koloturima otpuštaju most da se
spusti na bedem. Iz tornja odmah izlaze ratnici, prelaze mostom i navaljuju
na gradske zidine. Exostra se naziva most o kojemu smo prethodno izložili;
on se s tornja naglo pruža na bedem. Tolleno se zove kad se jedna greda što
dublje zabije u zemlju, na njezin vrh se poprečno veže druga, duža greda,
točno na sredini i uravnotežena tako da se jedan kraj podiže ako se drugi pri
tisne do zemlje. Na jednome se kregu od pletera ili dasaka splete sprava na
koju se smješta nekoliko oružanika. Kad se jedan kraj konopcima privuče i
stisne do zemlje, vojnici se drugime podižu i stavljaju na bedem.
22. Bacačke sprave kojima se brani bedem: baliste, onagri, škorpioni,

arkubaliste, fustibali i praćke
Protiv ovih bacačkih sprava opsjedane su obično branile baliste, onagri,
škorpioni, arkubaliste, fustibali, (strijelci)296 i praćke. Balista se zapinje ko
nopcima od tetiva i što su joj ručice duže, odnosno što je veća, to dalje odašilje
svoje sulice. Ako je namještena prema zakonima mehanike i ako iz nje gađa
ju uvježbani ljudi koji su prije proračunali njezin domet, ona probija sve što
pogodi. Onager izbacuje kamenje, čija težina ovisi o debljini i veličini tetiva.
Što je sprava veća, tim veće kamenove vitla poput munje. Od te dvije vrste
nema snažnijeg oblika bacačkih sprava. Škorpionima su zvali ono što sada
zovu manubaliste,297 a nazvani su tako jer usmrćuju malim i sitnim ubođi-
293 Vegecije odstupa od priče kod Vitruvija, usp. Vitr. X. 16. Tijekom opsade Roda što ju je po
duzeo Demetrije I. Poliorket 305./4. pr. Krista, opsjedani su stanovnici blatom iz kanala
smočili tlo ispred pokretnog tornja - heliopola tako daje utonuo u blato dok je napredovao.
Vegecijeva taktika je ona koju preporučuje grčki vojni pisac Eneja Taktik u djelu Opsade
gradova (TloliopKrinKaj u 4. stoljeću pr. Krista.
294 Vegecije ovdje nudi racionalno objašnjenje događaja u priči o pohodu sedmorice na Tebu,
središnjoj epizodi Tebaide, spjeva rimskog pjesnika Publija Papinija Stacija (oko 45.-96. p.
Krista). Ondje Jupiter gromom ubija Kapaneja, koji je bio jedan od napadača.
295 Latinski izraz za pokretni most doslovno znači »harfa«.
296 U izdanju Karla Langa iz 1885. ovaj izraz je s pravom stavljen u zagradu jer Vegecije ovdje
nabraja samo oružje, tj. predmete, dok »strijelac« kao ljudski čimbenik upadljivo ne pripa
da tom nizu. Alf Onnerfors u izdanju iz 1995. ne izdvaja tu iznimku.
297 Vrsta samostrela.
188
ma. Smatram suvišnim opisivati fustibale, arkubaliste i praćke jer se i sada

koriste.298 Kamenjem veće težine koje se odapinje onagrom ne obaraju se sa
mo konji i ljudi, već se i drobe neprijateljske sprave.
23. Protiv ovnova su korisne perine, laso, vukovi i teški stupovi

Ima više sredstava protiv ovnova ili srpova. Neki konopcima spuštaju krpe i
perine te ih vješaju ispred mjesta gdje udara ovan, da udarac sprave oslabi na
mekanoj tvari i da ne razvaljuje bedem.299 Drugi hvataju ovnove lasom, i
mnoštvo ih ljudi vuče ukoso od bedema te ih prevrću zajedno s kornjačama.
Mnogi na konopce poput kliješta vežu nazubljeno željezo koje zovu vuk,
obuhvate ovna te ga ih izvrnu ili objese tako da više nema zamaha za udar.
Ponekad se s bedema zavitlaju i bacaju mramorna postolja i stupovi čime se
drobe ovnovi. Ako je udar bio tako velik da su ovnovi probili bedem i da se on
odronio, što se često događa, preostaje jedna nada u spas: da se sruše kuće i
da se iznutra doda drugi bedem te da se neprijatelji pobiju između dva zida
ako pokušaju prodor.300
24. Lagumi kojima se potkopava bedem ili prodire u grad

Drugi način osvajanja je podzemni i tajni, a zovu ga cuniculum301 po zečevi-
ma koji pod zemljom kopaju jazbine i ondje se kriju. Uzme se, dakle, velika
skupina ljudi i velikim se radovima iskopava zemlja kao u rudnicima gdje
Besi302 marljivo crpe zlatne i srebrne žile, te se izdubi špilja i traži podzemni
put za propast grada. Ta ratna varka izvodi se na dva načina: ili opsjedatelji
kroz lagum prodru u grad, izađu noću a da građani to ne primijete, otkraču-
naju vrata, uvedu četu svojih i neprijatelje koji nisu ničega svjesni, pobiju u
vlastitim kućama;303 ili, kad su doprli do bedemskih temelja, potkopaju nji
hov najveći dio i podmetnu što suše drvo, te bedem privremeno podupru pro
tiv urušavanja. Odozgo dodaju grančice loze i drugo gorivo. Kad se ratnici
pripreme, gradnja se potpaljuje. Kad su izgorjeli drveni potpornji i daske, be
dem se naglo uruši i otvori se pristup za upad.
25. Što je stanovnicima grada činiti ako neprijatelji upadnu u grad

Bezbrojni primjeri pokazuju nam da su neprijatelji koji su bili preplavili grad
često pretrpjeli opći pokolj. To se nedvojbeno događa ako građani zadrže be
deme i kule i ako zauzmu više položaje. Tada, naime, sve dobi i spolovi s pro
zora i krovova zatrpavaju uljeze kamenjem i drugim vrstam a bacačkog
298 Vegecije zaboravlja daje već prije (III. 14) opisao fustibal, tj. praćku na štapu (fustibalus) i
običnu praćku (funda).
299 U tu su se svrhu koristile i bale slame, vunene vreće, svježe oguljene napuhane ili ispunje
ne volovske kože.
300 Opsada beotijskoga grada Plateje 429. pr. Krista u Peloponeskom ratu. Usp. Thuc. II. 76.3.
301 Dosl. »kunić«.
302 V. bilj. 123.
303 Opsada mezopotamskoga grada Maozamalcha 363. p. Krista. Usp. Amm. Hist. XXIV. 4.
21-23.
189
oružja. Da ih to ne bi snašlo, opsjedatelji su obično otvarali gradska vrata da

se stanovnici prestanu odupirati jer im je pružena mogućnost da pobjegnu.
Nužda je, naime, svojevrsna prisila na borbenost. U tom slučaju, bilo da nep
rijatelj uđe danju ili noću, opsjedanima jedino pomaže da drže bedeme i kule,
i da zaposjednu više položaje te da sa svih strana zasipaju neprijatelje dok se
bore po ulicama i trgovima.304
26. Kako se valja čuvati da neprijatelji kradomice ne zauzmu bedem

Opsjedatelji često smisle prijevaru i udalje se, hineći da su izgubili nadu. No
kad se branitelji nakon straha ostave stražarenja na bedemima i počinu u
neopreznoj bezbrižnosti, oni u noćnoj tmini zgrabe priliku, potajno dođu s
ljestvama i uspnu se na bedeme. Zbog toga treba pojačati stražarenje kad
neprijatelj odstupi, i na same bedeme i kule postaviti zaklone koji će stražare
u zimskim mjesecima štititi od kiše i hladnoće, a u ljetnima od sunca. Praksa
je također otkrila da se na kulama hrane vrlo oštri i budni psi koji će po vonju
predosjetiti da neprijatelji dolaze, i to posvjedočiti lavežem. I guske jednako
budno svojim gakanjem dojavljuju noćne prepade. Ušavši na kapitolijsku
tvrđu, Gali bi, naime, bili zatrli Rimljane da im se Manlije nije odupro probu
đen gakanjem gusaka. Muževe koji su imali podjarmiti čitav svijet tako je ču
desnom budnošću ili srećom spasila jedna ptica.305
27. Kada se stanovnicima grada priprema prepad

Najvažnijom stvari ne samo pri opsadama već i u svakoj vrsti ratovanja drži
se brižno istražiti i znati navike neprijatelja. Jer se prilika za prepad može
naći samo ako znaš u koje sate protivnik prestaje pozorno raditi, kada posta
je neoprezniji, ponekad u podne, ponekad uvečer, često noću, katkad u doba
kad se objeduje ili kad se vojnici obiju strana rasprše da počinu ili da se ure
de. Kad se to počne zbivati u gradu, opsjedatelji se himbeno povuku iz borbe
da bi se nemar protivnika razmahao. Kad on poraste samim time što je ostao
nekažnjen, iznenada primiču sprave i postavljaju ljestve te zauzimaju grad.
Zato se kamenje i ostale bacačke sprave ostavljaju spremnima na bedemima,
da bi oni koji dotrče kad se sazna za prepad, pri ruci imali što će svaliti i izme-
tati na neprijateljske glave.
28. Sto je činiti opsjedateljima da ne bi pretrpjeh prepad stanovnika grada

Kad nastupi nemar, opsjedatelji jednako podbježu prepadima. Jer bilo da su
zabavljeni hranom ili spavanjem, ili da se rasprše u dokolici ih iz neke druge
potrebe, tada građani iznenada provaljuju i ubijaju ih dok nisu ničega svjes
ni, spaljuju ovnove, sprave, pa i same nasipe, te uništavaju što je bilo sagra
đeno za njihovu propast. Zbog toga opsjedatelji prave opkop izvan dometa
304 Kada je prema Frontinovoj priči epirski kralj P ir silom provalio u neki grad (quandam ci
vitatem), te zatvorio gradska vrata, primijetio je da se zatvoreni un u tra bore još žešće,
očajni zbog bezizlazna položaja. Zbog toga je naredio da se vrata otvore dopuštajući im bi
jeg. Usp. Front. S t rat. n . 6.9.
190
bacačkog oružja, i ne opremaju ga samo nasipom i palisadom već i tornjići-

ma, kako bi se mogli oduprijeti onima što nahrupe iz grada. Tu gradnju zovu
»oklopićem«.306 Kad se u povijesnim djelima opisuje opsada, često se nalazi
da je grad bio opkoljen lorikulom.
29. Vrste bacačkih sprava kojima se brani grad

Ako se bacačko oružje poput plumbata, sulica s remenom, dužih i kraćih su
lica odapne s visine, većom snagom pada na ljude ispod sebe. I strijele odape
te iz lukova te kamenje bačeno iz ruku, praćaka i fustibala prodire tim dublje
što s višeg položaja polazi. Baliste i onagri nadmašuju ostale sprave ako ih
stručnjaci vrlo pažljivo namjeste. Od njih ratnike ne može obraniti nikakva
borbenost ih oklopi jer obično poput groma ili razbiju ili probiju što su god
pogodili.
30. Kako se dobiva mjera za izradu ljestava i sprava

Ljestve i ratne sprave vrlo su korisne da se zauzmu bedemi ako su bile nap
ravljene u takvoj veličini da nadilaze visinu grada. Mjera se pak izračunava
na dva načina: ili se jedan kraj tanke, lagane niti veže za strijelu, ona se naci
lja na vrh bedema, i kad onamo dospije, visina bedema se odredi po dužini ni
ti; ili se, a da to protivnici ne slute, mjeri dužina sjene kula i bedema dok koso
sunce baca na zemlju njihov obris. Zatim se u zemlju zabije štap od deset sto
pa307 i slično se mjeri njegova sjena. Kad se mjera pribavi, svakome je jasno
da se preko sjene štapa od deset stopa dobije visina, jer se zna koja visina ba
ca koliko sjene u dužinu.
Proradio sam za javno dobro, kako vjerujem, o osvajanju i obrani gradova
ono što su objavili pisci o ratnim umijećima ili što je u nuždi otkrila novija
praksa, stalno iznova opominjući neka se nadasve brižno pazi da nikada ne
izbije nestašica pitke vode ili hrane, jer se tim zlima nikako ne može doskoči
ti. U nutar bedema treba pohraniti tim više što se zna daje trajanje opsade u
moći opsjedatelja.
31. Pravila pomorske bitke

Kad su, Nepobjedivi Care, po odredbi Tvoga Veličanstva prorađena načela
kopnene bitke, dio koji preostaje po mome mišljenju pripada pomorskom bo
ju. 0 njegovim umijećima valja kazati nešto manje jer je na moru odavna us
postavljen mir i s barbarskim se narodima boj vodi na kopnu.308 Rimski na
rod u skladu sa svojom dikom i s onim stoje korisno za njegovu veličinu, flo
tu nije spremao odjedanput, niti zbog nužde koju bi nametnuo nekakav ne
red, već ju je uvijek držao pripravnu da se nikada ne bi našao u stisci. Nitko
se ne usudi ratom izazvati ili nanijeti nepravdu onom kraljevstvu ili narodu
za koji zna daje opremljen i spreman na otpor i odmazdu. Po jedna legija s
306 Loricula je umanjenica za lorica - oklop.

307 Oko 3 m.
308 Vegecije ovo piše prije nego što su ojačale vandalske pomorske snage koje su već oko 419.
p. Krista postale vrlo ozbiljne.
191
brodovima bila je stoga stalno smještena u Mizenu i u Raveni, ne predaleko

da zaštite Grad,309 a da, kad posao to zatraži, ploveći bez otezanja ili zaobila
ženja stignu u sve dijelove svijeta. Flota u Mizenu imala je na dohvatu Gali
ju, Hispaniju, Mauretaniju, Afriku, Egipat, Sardiniju i Siciliju. Ravenska flo
ta obično je plovila ravno u Epir, Makedoniju, Ahaju, Propontidu, Pont, Ori-
jent, Kretu i Cipar. U ratnim pitanjima brzina je obično korisnija od borbe
nosti.
32. Naslovi prefekta flote

Prefekt mizenske flote zapovijedao je liburnama usidrenim u Kampaniji,
dok je one koje su bile smještene u Jonskom moru držao prefekt ravenske
flote. Pod njima je deset tribuna svaki za jednu kohortu. Svaka liburna imala
je po jednog nauarha,310 tj. nešto poput gospodara broda, koji se, izuzevši os
tale mornarske dužnosti, danomice brinuo i neprekidno se trsio vježbati kor
milare, veslače i vojnike.
33. Po čemu se zovu liburne311

Različite provincije imale su u stanovitim razdobljima znatne pomorske sna
ge i zato su postojale različite vrste brodova. Međutim, kad se August borio u
bitki kod Akcija312i kad je Antonije bio pobijeđen prvenstveno pomoćnim če
tama Liburna, iz iskustva tako velike bitke postalo je jasno da su brodovi Li
burna prikladniji od ostalih. Zato su rimski vladari, koristeći se sličnošću s
njima i njihovim imenom, sagradili flotu po uzoru na njih. Liburnija je,
naime, dio Dalmacije podložen gradu Jaderu;313 po njezinu se uzoru danas
grade ratni brodovi i nazivaju se liburnama.
34. Kolikom se brižnošću grade liburne

Kao što se pri temeljenju kuća zahtijeva dobra kakvoća pijeska ili kamena,
tim se više pri gradnji brodova sve mora brižno ispitati, jer je veća opasnost
da bude manjkav brod nego kuća. Zato se liburna prvenstveno gradi od čem
presa, domaćeg ili šumskog bora, tise i jele. Korisnije ju je zakovati mjede
nim nego željeznim klincima; premda se trošak čini nešto većim, ipak je do
kazano da to donosi dobitak jer duže traje. Željezne klince s vremenom i u
vlazi brzo izjede hrđa, dok mjedeni čuvaju svoj sastav čak i u valovima.
309 Tj. Rim.

310 V. Glosar.
311 Naziv »liburna« rabio se u doba kasnog Carstva za sve ratne brodove bez obzira na veliči
nu, a ne samo za lake dvoveslarke (biremes) koje su tako nazivane tijekom 1. stoljeća pr.
Krista.
312 U bitki kod Akcija 2. rujna 31. pr. Krista, ispred grčke zapadne obale, August je s admira
lom Vipsanijem Agripom porazio brodovlje Antonija i Kleopatre. Tom pobjedom August je
preuzeo potpunu kontrolu nad rimskim svijetom.
313 Današnji Zadar. V. Uvod, bilj. 143.
192
35. čega se valja pridržavati kad se siječe drvo

Posebno se treba pridržavati toga da se debla za gradnju liburna sijeku izme
đu 15. i 22. u mjesecu.314 Na truljenje je otporno samo ono drvo koje je posje
čeno unutar tih osam dana; ako se pak siječe u ostale dane, još iste ga godine
iznutra izjedu crvi, unište i rastvore u prah. O ovome nas poučava umijeće i
svakodnevna praksa svih arhitekata, a to spoznajemo i promišljajući o samoj
vjeri za koju je odlučeno da se na vijeke vjekova slavi samo u ove dane.315
36. Mjeseci tijekom kojih treba sjeći debla

Debla se korisno sijeku nakon ljetnoga solsticija, odnosno tijekom mjeseca
srpnja i kolovoza, i tijekom jesenskog ekvinokcija sve do siječanjskih Kalen-
da.316 Tih, naime, mjeseci vlaga isparava pa je drvo suše i time čvršće. Valja
se čuvati toga da se debla pile odmah čim su rušena ili da se postave na brod
čim su ispiljena - jer i ona debla koja su još u jednom komadu, i ona koja su
već rastavljena na dvostruke daske, trebaju mirovanje da bi se bolje osušila.
Daske koje se vežu dok su još zelene, skupe se kad izluče svoju prirodnu vla
gu i prave poširoke pukotine, a za moreplovce ništa nije opasnije nego da op
lata zjapi.
37. Razmjeri liburna

Sto se tiče veličine, najmanje liburne imaju po red vesala, malo veće po dva, a
one prikladnih mjera dobivaju po tri, četiri, a katkad i po pet redova za vesla-
nje. I neka se ovo nikome ne čini izvanredno mnogo, jer se priča da su se u
bitki kod Akcija sukobili kudikamo veći brodovi koji su bili sa po šest i više
redova.317Većim libum am a pridružuju se izvidnički čamci koji sa svake stra
ne imaju oko 20 veslača; njih Britanci zovu picati. Oni obično izvršavaju pre
pade, ponekad presijecaju opskrbu protivničkih brodova i pomnim motre
njem otkrivaju njihov dolazak ili namjere. Kako izvidničke brodove ne bi iz
dala njihova bjelina, jedra i užad boje se u venetsko plavu boju koja sliči mor
skim valovima, a ona se unosi i u vosak kojim se obično mažu brodovi. Mor
nari i vojnici oblače se u venetsko plavu odjeću da se na izviđanju lakše sakri
ju i po noći i po danu.
314 Riječ je o lunarnom datiranju, odnosno prema mjesečevim mijenama koje prolaze kroz
svoj ciklus tijekom 28 dana. Vegecije preporuča vrijeme između punog mjeseca i njegove
zadnje četvrti.
315 Određivanje Uskrsne nedjelje na iste lunarne dane utvrđeno je oko 388. p. Krista pod pok
roviteljstvom cara Teodozija I.
316 Tj. 1. siječnja.
317 Valja napomenuti da su liburne koje je upotrijebio Oktavijan u bitki kod Akcija bile prije
svega male, pa se Vegecijevi podaci o tim golemim brodovima ne mogu odnositi na izvorne
liburne. Usp. Horacijev prikaz liburna u dotičnoj bitki: »Ići ćeš liburnama među visoke
grudobrane brodova, prijatelju Mecenate, spreman svakoj Cezarovoj (tj. Oktavijanovoj,
op. prev.) pogibelji podvrći se sa svojom«. (Ibis Liburnis inter alta navium, /amice, propug
nacula, / paratus omne Caesaris periculum/ subire, Maecenas, tuo.) Hor. Epod. I. 1-4.
193
38. Imena i broj vjetrova

Onaj koji s vojskom plovi na naoružanom brodovlju mora unaprijed znati
predznake oluje. Jer su oluje i valovi često potopili više liburna nego neprija
teljski udar. U tome treba primijeniti čitavo znanje prirodne filozofije jer se
priroda vjetrova i nevremena razabire iz ustroja neba. A što se tiče surovosti
pučine, kao što oprez štiti brižne, tako nebriga utapa nemarne. Zato umijeće
plovidbe mora najprije razmotriti broj i imena vjetrova.
Stari su vjerovali da prema položaju nebeskih osi pušu samo četiri glavna
vjetra, svaki sjedne strane neba, međutim iskustvo kasnijih vremena pozna
je njih 12. Njihova imena iznijeli smo ne samo na grčkom318 već i na latin
skom jeziku da bismo uklonili dvojbu, i to tako da ćemo, objasnivši glavne
vjetrove, prikazati one koji se nastavljaju na njih zdesna i slijeva. Počnimo od
proljetnoga solsticija, tj. od istočne osi, odakle se diže vjetar Afeliot, tj. Sub-
solan;319 na nj se zdesna nastavlja Kekija ili Eurobor,320 a slijeva Eur ili Vul
turno.321 Not, tj. Auster322 zauzima južnu os; na nj se zdesna nastavlja Leu-
konot, tj. Bijeli Not,323 a slijeva Libonot, tj. Kor.324 Zefir, tj. Subvespertin325
drži zapadnu os, a na nj se zdesna nastavlja Lib ili Afrik,326 a slijeva Japig ili
Favonije.327 Sjeverna os zapala je Aparktija ili Septentriona;328uza nj je zdes
na Traskija ili Circije,329 a slijeva Borej, tj. Akvilon.330
Oni često pušu pojedinačno, ponekad po dva, a za velikoga nevremena
obično i po tri zajedno. Pod njihovim naletom mora, koja su prirodno mirna i
spokojna, bjesne uskipjelih valova. Njihovim puhanjem nakon oluja vraća se
vedrina, i vedrina se opet obraća u oluju, kako već pristoji okolnostima i polo
žajima. Povoljnim puhanjem brodovlje nalazi željene luke, a suprotnim je
prisiljeno usidriti se, vratiti se ili se izložiti pogibelji. Zato teško daje pretr
pio brodolom onaj koji je pomno proučio sustav vjetrova.
39. Mjeseci kad se sigurnije plovi

Slijedi rasprava o mjesecima i datumima. Jer silina i surovost mora ne do
puštaju plovidbu tijekom cijele godine, već su samo neki mjeseci jako pogod
ni, neki su dvojbeni, a ostali su prema zakonu prirode nemogući za brodovlje.
318 U originalu nazivi vjetrova nisu ispisani grčkim alfabetom već su transliterirani abece
dom.
319 Istočni vjetar, istočnjak.
320 Sjeveroistočni vjetar.
321 Jugoistočni vjetar.
322 Južni vjetar, jugo.
323 Jugoistočni vjetar.
324 Jugozapadni vjetar.
325 Zapadni vjetar, zapadnjak.
326 Jugozapadni vjetar.
327 Sjeverozapadni vjetar.
328 Sjeverni vjetar, sjevernjak, sjeverac.
329 Sjeverozapadni vjetar.
330 Sjeveroistočni vjetar.
194
Nakon zalaska Pahona, odnosno poslije izlaska Plejada, od šest dana prije li
panjskih Kalenda331 pa sve do izlaska Arktura, tj. do 18 dana prije listopad
skih Kalenda,332 plovidba se sm atra sigurnom jer blagotvornost ljeta sma
njuje žestinu vjetrova. Nakon toga, sve do tri dana prije studenačkih Ida,333
plovidba je nesigurna i sve bliža pogibelji zato što nakon rujanskih Ida334 iz
lazi Arktur, najsilovitija zvijezda, osam dana prije listopadskih Kalenda335iz
bija žestoko ekvinocijsko nevrijeme, na listopadske None336 pojavljuju se ki
šovite Hijade, a pet dana prije Ida istog mjeseca337 Bik. Od mjeseca pak listo
pada zimski zalazak Vergilija338čestim olujama ometa plovidbu. Zato su mo
ra zatvorena od tri dana prije studenačkih Ida339 sve do šest dana prije ožuj
skih Ida340. Premalo svjetla i duge noći, gusti oblaci, magloviti zrak, žestina
vjetrova udvostručena kišom i snijegom ne odvraćaju samo brodove od puči
ne već i pješake od kopnenoga puta. Nakon »rođendana plovidbe«341, da tako
reknem, koji se slavi svečanim natjecanjem i javnom svečanošću kod mnogih
naroda, još je opasno hvatati se u koštac s morima sve do ožujskih Ida342zbog
brojnih zvijezda i samoga vremena - ne zato što bi to odvraćalo radine trgov
ce, već zato što valja pokazati veći oprez kad vojska plovi na hburnam a nego
kad privatnika roba požuruje na smionost.
40. Kako treba promatrati predznake oluje

Osim toga, i izlasci i zalasci drugih zvijezda pokreću vrlo žestoka nevremena.
Premda su za njih zabilježeni točni datumi svjedočanstvima pisaca, kako se
dosta toga mijenja iz različitih razloga i, što valja priznati, kako ljudskim
sposobnostima nije dano potpuno spoznati nebeske uzroke, ipak zbog toga
brigu o pomorskom motrenju dijele na troje. Utvrđeno je, naime, da se nev
remena dižu ili na određeni dan ili prije i poslije njega. Zato grčkom riječju za
ona koje prethode kažu Ttpoêipaêiv, za ona koja izbiju na određeni dan
XevpdC£lv>a za ona koja slijede pETaxeiiidêiv.343 No čini se neprikladnim i
dugim nabrojiti sve poimence, jer je vrlo mnogo pisaca pomno prikazalo ne
samo računanje mjeseci već i dana. Izlasci zvijezda koje se nazivaju planeti
331 Tj. 27. svibnja.

332 Tj. 14. rujna.
333 Tj. 11. studenog.
334 Tj. 13. rujna.
335 Tj. 24. rujna
336 Tj. 7. listopada.
337 Tj. 11. listopada.
338 Rimsko ime za zviježđe Plejada.
339 Tj. 11. studenog.
340 Tj. 10. ožujka.
341 Pomorska svečanost Izidina plovidba (Navigium. Isidis) ili tot jtX,oiou|>e<na održavala se 5.
ožujka u čast božice Izide Pelagije. Tom prigodom u more se porivao Izidin brod u znak
slobodne plovidbe. Vegecije kao kršćanin ne imenuje pogansku božicu čije su se svečanosti
nastavile slaviti još u 6. stoljeću.
342 Tj. 15. ožujka.
343 Nevrijeme prije, nevrijeme i nevrijeme poslije.
195
obično kvare vedrinu kad one po putanji koju im je odredila volja Boga Stvo
ritelja ulaze u zviježđa ili izlaze iz njih. Ne samo naučno iskustvo, već i pučka
praksa uviđaju da su i dani mladoga mjeseca puni nevremena i da ih se po
morci moraju i te kako bojati.
41. Vremenska prognoza

Mnogi znakovi koje Mjesečev krug pokazuje kao u ogledalu također nakon
mirnoga vremena nagovješćuju oluju, a tijekom nevremena mirno vrijeme.
Crvenkasta boja naviješta vjetrove, plava kiše, a mješavina obje boje naobla
ku i bijesne oluje. Veseo i svijetao krug obećaje plovilima vedrinu koju nosi
na licu, osobito ako pri četvrtom izlasku nije crven s tupim rogovima ili za-
tamnjen upijenom vlagom. I Sunce je važno kad izlazi ili zaključuje dan - ve
seli li se ravnomjernim zrakama ili se mijenja iza oblaka koji ga zaklanja,
blista li uobičajenim sjajem ili plamsa zbog udara vjetra, te da nije blijedo ili
pjegavo od prijeteće kiše. Pažljive mornare poučavaju zrak i samo more, te
veličina i oblik oblaka. Neke obavijesti daju ptice, neke ribe koje je Vergilije
uvrstio u GeorgikeSii gotovo božanskom vještinom, a Varon pomno obradio u
knjigama o pomorstvu.34345Kormilari kažu da to znaju, ali samo onoliko koliko
ih je poučila vičnost stečena iskustvom, što nije bilo utvrđeno nikakvom dub
ljom učenošću.
42. Plimna podneblja, tj. plima

Element mora trećina je svijeta koju osim puhanja vjetrova oživljava i njezi
no vlastito disanje i kretanje. U određene sate, naime, jednako po danu kao i
po noći, neka struja koju zovu plimom poteče naprijed-natrag te se poput ri
ječne bujice najprije razlije po kopnu, a zatim oteče na svoju razinu. Ovaj
dvosmjerni tok pomaže kretanju brodova kada ide u njihovu smjeru, a uspo
rava ga ako mu je suprotan. Onaj koji kreće u borbu treba to vrlo oprezno iz
bjegavati. Jakost plime ne može se nadvladati ni veslanjem, a katkad je čak i
vjetar slabiji od nje. Budući da se ona u različitim krajevima u određene sate
mijenja u skladu sa stupnjem Mjesečeva rasta ili opadanja, onaj koji namje
rava povesti pomorsku bitku mora prije sukoba saznati osobitosti toga mora
i položaja.
43. Poznavanje navigacije i veslači

U posao m ornara i kormilara pripada poznavanje položaja po kojima se plo
vi, kao i luka, kako bi se izbjegle opasne stršeće i podvodne hridi, plićaci i
sprudovi. Sigurnost je tim veća što je more dublje. Kapetani346 se biraju po
brižnosti, kormilari po vičnosti, a veslači po snazi, jer se pomorska bitka za
meće po mirnome moru i masivne liburne ne probijaju kljunovima protivni-
344 O vremenskim predznacima kod Vergilija v. Georg. I 351 sqq.

345 Vegecije bi ovdje mogao imati na umu nekoliko danas nesačuvanih djela Marka Terencija
Varona: O morskoj obali (De ora maritima), O obalama (De litoribus), Pomorski dnevnik
(Ephemeris navalis) i Pomorstvo (Navales).
346 V.bilj. 310.
196
ke i ne izbjegavaju njihov uzvratni udarac puhanjem vjetrova, već gonjene

veslima. U tome poslu pobjedu donose mišići veslača i umijeće majstora koji
upravlja kormilom.
44. Brodsko oružje i bacačke sprave

Kopnena bitka zahtijeva mnoge tipove oružja, a pomorska borba ne zahtije
va samo više vrsta oružja nego čak i sprave i hitala kao da se borba vodi na
bedemima i kulama. Ima li ičega okrutnijeg od pomorskog sraza gdje ljudi
pogibaju i od vode i od vatre? Posebnu brigu mora se posvetiti obrambenom
oružju tako da vojnici budu pokriveni katafraktima, lorikama, pa čak i kaci
gama i nazuvcima. Nitko se ne može tužiti na težinu zaštitnog oružja jer se
na brodovima bori stojećki.347Zbog udarca kamena uzimaju se jači i širi štito
vi. Uz srpove i čakije348te druge pomorske tipove bacačkog oružja, ciljaju jed
ni na druge strijelama, sulicama, praćkama, fustibalima, plumbatama,
onagrima, balistama i škorpionima, te izmeću koplja i kamenje. Sto je još
opasnije, oni koji se uzdaju u svoju borbenost primiču libume, bacaju mosto
ve i prelaze na protivničke brodove gdje se mačevima bore prsa o prsa ili, ka
ko se kaže, izbliza.349 Na većim liburnama postavljaju čak grudobrane i to r
njeve tako da s viših katova mogu kao s bedema lakše ranjavati i ubijati nep
rijatelje. Strijele omotane napalnim uljem, kučinom, sumporom i bitume
nom, zapaljene se odapinju balistama i zabadaju se u trupove neprijateljskih
brodova, pa vatra naglo zahvaća oplatu premazanu voskom, katranom i
smolom - mnogo zapaljivih tvari. Jedni pogibaju od mača i kamena, a drugi
su prisiljeni gorjeti među valovima. Sto je među tolikim vrstam a smrti ipak
najgori udes: nepokopana tijela proždru ribe.
45. Kako se u pomorskoj bitki postavljaju zasjede

Baš kao i kod kopnene bitke, prepadi se izvode na mornare dok ništa ne sum
njaju i zasjede se smještaju u prikladne otočne tjesnace. Ovo se radi s mišlju
da ih se nepripravne što lakše uništi. Ako su neprijateljski mornari izmoreni
dugim veslanjem, ako ih muči suprotni vjetar, ako struja ide protiv njihovih
kljunova, ako neprijatelji ništa ne sluteći spavaju, ako njihovo sidrište nema
izlaza, ako se ukaže željena prilika za borbu, dobročinstvima Fortune350 tre
ba pridružiti šake i u zgodnoj prigodi zametnuti bitku. No ako oprezni nepri
jatelji izbjegnu zasjede i sukobe se u otvorenom boju, onda liburne ne treba
postrojiti u bojni red ravno kao na bojištima, već zakrivljeno poput mjeseca,
tako da se krila bojnoga reda isture, a sredina bude uvinuta. Ako protivnici
347 Jednostavno prenijevši situaciju s kopna na more, Vegecije je i dalje zabrinut zbog nepo
pularnosti teškog oklopa. No pritom se ne obazire na učinak što bi ga teška oprema imala
na kretanje oružanika po vlastitom i neprijateljskom brodu, pri prelasku iz jednog plovila
u drugo ili kod pada u more.
348 V. Glosar.
349 V. bilj. 56.
350 Rimska božica sreće, sudbine i uspjeha.
197
pokušaju prodor, sam ih stroj opkoljuje i potapa. Na krilima je smještena

glavna snaga i liburna i vojnika.
46. Sto se zbiva kad se pomorska bitka zameće otvorenim bojem

Također je preporučljivo da tvoja flota uvijek koristi duboko i otvoreno more,
dok se neprijateljeva gura prema obali, jer oni koji bivaju potiskivani prema
kopnu, gube borbeni zalet. Zna se da u ovoj vrsti borbe najviše pridonose
pobjedi tri tipa oružja: udarne grede, srpovi i dvosjekle sjekire. Asser je naziv
za tanku, dugu gredu poput jarbolskoga križa koja visi s jarbola i koja s oba
kraja ima željeznu glavu. Kad se brodovi protivnicima prikvače bilo s desne
bilo s lijeve strane, njome silovito udaraju umjesto ovnom. Ona sigurno oba
ra i ubija neprijateljske ratnike i mornare, a vrlo često probije i sam brod.351
Falx352 se naziva vrlo oštra oštrica svinuta poput srpa i nataknuta na što du
že drške. Ona brzo presijeca kalaterije, tj. konopce o kojima visi jarbolski
križ, pa jedra padnu i srp učini liburnu presporom i beskorisnom.
Bipennis353je sjekira koja s obje strane ima vrlo široko i oštro sječivo. Njima
u žaru borbe vrlo vješti mornari i vojnici u malim čamcima kradom sijeku ko
nopce kojima je vezano protivničko kormilo. Kad se ovo učini, brod se odmah
osvaja jer je razoružan i slab. Jer, ima li spasa onome tko je izgubio svoje kor
milo?
Mislim da ne treba govoriti o riječnim patrolnim čamcima koji svakodnevno
stražareći čuvaju položaje na Dunavu budući da je njihova vrlo raširena
primjena razvila veće umijeće nego što gaje bio prikazao starinski nauk.
351 Vegecije jedini opisuje udarnu gredu (asser) kao mornarički ovan (aries). Inače je to bio
balvan na koji je bila postavljena čakija.
352 Srp. V. Glosar
353 Dvosjekla sjekira. V. Glosar.
198
Glosar1
AKCENZI (accensi sc. milites, pribrojeni vojnici), prema Vegeciju vojnici

dodani nešto kasnije, odnosno kad bi legija već bila popunjena. Služili su kao
pričuvna momčad u legiji, a mogli su obnašati i administrativne poslove kao
pobočnici zapovjednicima. U Vegecijevo doba nazivali su ih »prekobrojni voj
nici«* (supernumerarii).
ALA (ala), 1. krilo u bojnom poretku (još se nazivalo i cornu); 2. samostalna
konjanička formacija u doba carske vojske koja se sastojala od 500 do 1.000
(prema kraju 1. st.) konjanika pod zapovjedništvom prefekta ale (praefectus
alae ili praefectus equitum alae). Dijelila se na 16 ili 24 turme* (turmae) po
30-33 ili 20-24 konjanika, a turm a (turma) na dekurije* (decuriae). V. konja
nici.
ANTESIGNANI (antesignani sc. milites, prednjaci), u doba manipularne
taktike vojnici, odabrani od najboljih hastata*, koji su prvi dolazili u sukob s
neprijateljem. Ime su dobili zato što su, kao prvi bojni red legije, stajali is
pred (ante) bojnih znakova* (signa). Poslije, u doba kohortne taktike, orao*
(aquila) kao bojni znak legije stajao je također iza bojnog reda (acies triplex)
odabranih vojnika koji su bili zaduženi za njegovu obranu. Vegecije ih naziva
i campigeni. Usp. učitelji, poljski.
ARKUBALISTA (arcuballista), samostrel, vrlo mala ratna sprava za izba
civanje strijela uz pomoć sile dobivene zapinjanjem luka, a ne torzijom. Op
služivali su ih samostrelci*. V. balista i sprave, bacačke.
ARMATURA (armatura), 1. pogotovo u doba Carstva, uobičajeni izraz za
igru pod oružjem (pyrrhicha militaris). Rimski su je mladići izvodili pod pu
nom ratnom spremom, dijelom na konju (armatura equestris), a dijelom
pješke (armatura pedestris) pred gledateljstvom prilikom svečanosti u Cir-
ku. U doba kasnoga Carstva izvodili su je zapovjednici i carevi. Sastojala se
od vojnih manevara koji su bili uvježbavani pod vodstvom poljskog učitelja*
(campidoctor). Vegecije ju je smatrao vrhuncem antičkog legionarstva; 2. na
ziv za vojnika koji je izvodio armaturu.
1 U obzir su uzeti osnovni pojmovi kojima Vegecije opisuje rimske činove, vrste jedinica,
oružje, ratne sprave i gradnje. Objašnjenja se nipošto ne smiju smatrati konačnima, a još
manje sveobuhvatnima. Znakom zvjezdice (*) upućuje se na pojmove koji upotpunjuju zna
čenje glavnog pojma.
199
ARMATURE, DVOSTRUKE (armaturae duplares), prema Vegeciju vojni

ci armature* koji su dobivali dva sljedovanja*. Usp. duplari, kandidati, dup
lari i ogrličari, dvostruki.
ARMATURE, JED N O STRU K E (armaturae simplares), prema Vegeciju
vojnici armature* koji su dobivali jedno sljedovanje*. Usp. kandidati, sim
plari i ogrličari, jednostruki.
AUGUSTALI (Augustales sc. milites), zapovjednici koje je prema Vegeciju
car August pridružio ordinarijima*. V. flavijali.
BALISTA (ballista), ratna bacačka sprava. Do 3. st. označavala je spravu za
izbacivanje kamenja, a nakon toga spravu za izbacivanje strijela. Iz nje se s
vremenom razvilo nekoliko tipova balisti: arkubalista,* kolna balista* i ma-
nubalista*. V. sprave, bacačke.
BALISTA, KOLNA (carroballista), mala, ali moćna ratna bacačka sprava
za izbacivanje strijela na principu torzije koja je služila kao potpora pje
šaštvu. Dva kraka koja su najednom kraju bila povezana tetivom, a drugim
krajem zataknuta u splet tetiva, zatezala su se pomoću vitla i oslobađala su
se otponcem. Sprava je bila postavljena na kola s dva ili četiri kotača (ballista
quadrirotis) što je omogućavalo da se brzo premješta i lako manevrira. V. ba
lista i sprave, bacačke.
B E N E F IC IJA R IJI (beneficiarii sc. milites, nadarenici), vojnici koje je voj
skovođa na prijedlog zapovjednika oslobodio redovite službe (munus) obi
čnih vojnika. Cesto su ih dodijelili istim zapovjednicima kao pobočnike. Nji
hov položaj smatrao se darovanim (usp. beneficium - dobročinstvo), a na
kraju službovanja dobivali su nagradu. U doba Carstva tako su se nazivali
dozapovjednici koji su kao pobočnici služili u uredima visokih zapovjednika.
BUCINA (budna), signalna zavinuta mjedena truba ili rog pužastog oblika.
Svirali su je trubači bucine, tj. zavinute trube (bucinatores) (<bucina+cane
re - svirati). Usp. klasik, rog i tuba.
BURG (burgus), germanska riječ koju su Rimljani prihvatili u 1./2. st. kao
naziv za malu samostojnu utvrdu, tj. stražarski toranj četvrtaste strukture
koji je bio solidno građen s visinom većom od jednog kata. Burgi su međusob
no bili povezani u lanac i jedni drugima u vidokrugu, a pokrivali su prostor
između većih utvrda. Sustav utvrda - burgi kao zaštite putova dokazan je
arheološki za kasno 4. st. u ondašnjoj Panoniji i Noriku, te u današnjoj Belgi
ji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. V. utvrđenje.
CEN TU R IJA (centuria, pl. centuriae), vojna jedinica od 60 do 100 vojnika.
Na čelu joj je bio centurion* (centurio). Centurije su u doba kraljeva i Repub
like imale dvostruki karakter, vojni i politički: vojni kako bi svaki vojnik
znao svoje mjesto, a politički zbog izbora predstavnika u skupštini. Poslije
im je ostao samo vojni karakter o kojemu piše i Vegecije.
200
Glosar
CENTURION (centurio, pl. centuriones), zapovjednik vojne jedinice centu

rije* (centuria). Centurioni su bili osnovica legije*, a bili su prepoznatljivi po
posrebrenom oklopu i po perjanici poprečno postavljenoj na kacigu. Birali su
ih tribuni, a izabrani centurion (prior) birao je svoga partnera (posterior) s
kojim je zapovijedao manipulom* (manipulus). Legija je imala 59 centurio
na. V. ordinariji.
CENTURION, DRUGI HASTATA (hastatus posterior), v. centurion i or
dinariji.
CENTURION, PR V I HASTATA (hastatus), v. centurion i ordinariji.
CENTURION, PRVI TR IJA R IJA (triariusprior), v. centurion i ordinariji.
CAKLJA (harpago), 1. duga motka s lancem na kojemu je visjela željezna
kuka, a upotrebljavala se prilikom opsada za rušenje zidova i palisada; 2.
čakija koja je u pomorskom ratovanju bila namijenjena za hvatanje i privla
čenje protivničkih brodova. Uvedena je u pomorsko naoružanje tijekom P r
voga punskog rata pod zapovjedništvom konzula Dulija 260. pr. Krista. Tim
pronalaskom umanjila se važnost pomorske borbene taktike u korist promi
canja statičnih abordaža, odnosno zauzimanja protivničkih brodova iskrca
vanjem pješaka i borbom na protivničkom brodu. V. ruka, željezna.
ČETE, POM OĆNE (auxilia), sve pomoćne jedinice drukčije od legije, a koje
su uključivale konjicu i sve vrste pješaštva (praćkari i strijelci). U doba rano
ga Carstva te jedinice, koje su se borile na svoj vlastiti način, a često i pod
vlastitim vođama, postupno su bile preustrojene u jedinice koje su bile ujed
načene prema veličini i ustroju. Konjaničke pomoćne čete nazivale su se
»alama,«* a pješačke »kohortama«*. V. praćkari i strijelci.
ČETVEROPREG, SR PA STI (quadrigae falcatae), skitska bojna kola sa
srpovima na kotačima.
DAR, NOVČANI (donativum), premija koja se dijelila vojnicima prigodom
careva rođendana ili kad je car stupao na prijestolje.
D EK U RIJA (decuria), konjanička desetina. Usp. ala, dekurion, turm a i
veksilacije.
DEKURION (decurio), zapovjednik konjaničke desetine ili dekurije* (decu
ria). Tri dekurije tvorile su turmu* (turma) kojom je zapovijedao najstariji
dekurion. V. konjanici.
D ESETN IK (decanus) ili GLAVA D ESETIN E (caput contubernii), zapov
jednik desetine* vojnika (contubernium). Termin decanus u izvorima se ne
spominje prije 4. stoljeća.
D ESETIN A (contubernium), sekcija od 8-10 vojnika koji su zajedno boravili
u istom šatoru (papilio). Zapovijedao im je desetnik* (caput contubernii, de
canus).
201
DIZALICA, OPSADNA (tollenno), sprava različite konstrukcije u kojoj se

manji broj vojnika u košari od dasaka ili pruća podizao na zidine.
DO MAČEVA I SULICA (ad spathas etadpila, adpila), dio bitke, tj. borba
prsao prsa, u kojoj bi vojnici isukali mačeve* (spathae) i jurišali na neprijate
lja pošto bi prethodno izbacili laku i tešku sulicu - pilum* (pilum) na daljinu
od 30 do 50 m. Ponekad vojnici nisu izbacili teški pilum već su se njime koris
tili za blisku borbu kao kopljem.
D O PU ST (commeatus), 1. term in commeatus značio je i »opskrba,« tj. njezi
no dopremanje; 2. dopust koji se vojnicima inače rijetko davao. Tijekom do
pusta bilo je zabranjeno bavljenje trgovinom i novčarskim poslovima.
DRUNG (drungus), riječ keltskog podrijetla, kao i globus, nazivje za slobod
nu konjaničku formaciju koju su Rimljani prihvatili pod barbarskim utjeca
jem. Poslije to ostaje i standardna formacija ranobizantske vojske. V. odred,
leteći konjanički.
DUPLARI (duplares sc. milites), prema Vegeciju vojnici koji su dobivali dva
sljedovanja*. Usp. armature, dvostruke, kandidati, duplari i ogrličari, dvo
struki.
EKSKULKATORI (exculcatores), čarkari, lako opremljeni vojnici u doba
Carstva koji su bili naoružani lukom i strijelama, praćkama i sulicama, a
zaštićeni ponekad samo štitom i kacigom. Oni su prvi uznemiravali neprija
telja i otpočinjali bitku. Usp. veliti.
F E R E N T A R IJI (ferentarii sc. milites), lako pješaštvo* (levis armatura),
naoružano praćkom i sulicom koje je stajalo na krilima bojnoga reda i otpoči-
njalo bitku. To je bio arhaičan izraz već u doba Cezara i Livija.
FLAVIJALI (Flaviales sc. milites), zapovjednici koje je prema Vegeciju car
Vespazijan pridružio legijama kao druge augustale*.
FUSTIBAL (fustibalus), vrsta praćke. Imala je isti princip rada kao i obična
praćka* (funda), samo što su joj krajevi bili pričvršćeni na štap, a to joj je da
valo jači zamah. Bila je uvedena u naoružanje u kasnorimskom razdoblju, a
znalo se za nju i u srednjem vijeku. Njome su bili naoružani laki pješaci (levis
armatura) - fundibulatori* (fundibulatores). Usp. pješaštvo, lako i oružje,
bacačko.
FUNDIBULATORI (fundibulatores), lako opremljeni vojnici koji su bili
naoružani fustibalom* - praćkom na štapu (fustibalus). Nisu imali ni kacigu
ni oklop, već su bili zaštićeni samo krznom. Usp. pješaštvo, lako i praćkari.
GLAVA DESETIN E, v. desetnik.
GLAVA, SVIN JSKA (caputporcinum), vojnički sleng za klin* (cuneus,), je
dan od sedam bojnih poredaka koje opisuje Vegecije. Usp. pila.
202
Glosar
GREDA, UDARNA (asser), brodska ratna sprava u obliku udarne grede

koja je vjerojatno služila za bušenje trupa i obaranje jedra protivničkog bro
da. Vegecije ju opisuje kao sličnu ovnu* (aries).
GRUDOBRAN (pinna, propugnaculum), nadgradnja od palisada u obliku
kruništa, kule ili tornja, koja se posebno podizala na većim ratnim brodovi
ma, ali i na zidinama ili nasipu* da bi se strijelci bolje zaštitili i bili na višem
položaju.
HASTATI (hastati sc. milites), vojnici prvoga bojnog reda u legiji. Bili su op
remljeni kao oklopljeno pješaštvo i najmlađe životne dobi. Isprva su bili nao
ružani kopljem* (hasta) po kojemu su i dobili ime. Poslije su dobili pilum*
(pilum).
IZVIDNICI (exploratores, a može i speculatores), njihov glavni zadatak bio
je pribavljanje točnih vijesti o položaju, jačini i kretanju protivnika. Bili su
ustrojeni u odjele. V. uhode.
KANDIDATI, DUPLARI (candidati duplares sc. milites), prema Vegeciju
istaknuti vojnici, a možda i kandidati za kakav vojni čin, kojima su bile dodi
jeljeni neki privilegiji i koji su vjerojatno dobivali dvostruko sljedovanje*.
Usp. armature, dvostruke, duplari i ogrličari, dvostruki.
KANDIDATI, SIM PLARI (candidati simplares sc. milites), prema Vegeci
ju istaknuti vojnici, a možda i kandidati za kakav vojni čin, kojima su bili do
dijeljeni neki privilegiji i koji su vjerojatno dobivali jedno sljedovanje*. Usp.
armature, jednostruke i ogrličari, jednostruki.
KATAFRAKT (cataphractes), ljuskasti oklop, načinjen od metalnih pločica
ili ljuski pričvršćenih na kožnu podlogu. Vegecije ga često zamjenjuje i term i
nom lorika* (lorica). U doba kasnoga Carstva nosila gaje samo teška konji
ca. Dosezao je do koljena i težio oko 25-30 kg, a ponekad je imao i kapuljaču.
Postojali su i katafrakti koji su pokrivali i tijelo konja. Usp. konjica, teška.
KLASIK (classicum sc. signum), signal bojne trube (zavinute trube ili
roga), kojim se trubilo u carevoj ili vojskovođinoj nazočnosti. Tim se signa
lom također označavao poziv na sastanak, šutnju, pogubljenje, polazak
noćne straže i polazak iz tabora.
K LIJEŠTA (forfex), 1. bojna formacija u obliku kliješta; 2. nazubljeno želje
zo koje se vezalo na konopac da bi se hvatao ovan (aries), a koje se još zvalo i
vuk* (lupus).
KLIN (cuneus), bojni poredak u obliku klina. U vojničkom slengu taj se bojni
poredak još nazivao i svinjska glava* (caput porcinum). Usp. pila.
KNJIGOVOĐE (librarii sc. milites), činovnici koji su prepisivali akte i vodi
li legijske knjige.
KOHORTA (cohors), 1. u doba Republike to je bila samostalna vojna forma
cija saveznika (cohortes sociorum)-, 2. u doba Carstva formacija garde (cohor-
203
tes praetoriae) i gradske vojske (cohortes urbanae). 3. kohorta je bila jedan od

osnovnih odjela legije* koji se sastojao od po jednoga manipula* (manipulus)
hastata (hastati), principa (princeps) i trijarija (triarii). Brojila je 400 do 600
vojnika. U sastavu legije bilo je 10 kohorti. Svaka je imala 6 centurija* (cen
turia). Od vremena cara Hadrijana prva kohorta imala je 5 centurija i 800
vojnika.
KOHORTA, PETSTO TIN SKA (cohors quingentaria), naziv za devet ko
horti* legije (2.-10.) koje su za razliku od prve brojile 500 vojnika, ustrojenih
u 6 centurija.
KOHORTA, TISUĆNIČKA (cohors miliaria), naziv za prvu kohortu* legi
je koja se u doba Carstva povećala na oko 800-1.000 vojnika, ustrojenih u 5
umjesto 6 centurija.
KOLCI (sudes), odnosno drveni zašiljeni štapovi, od kojih se radila ograda ili
palisada* (vallus) na nasipu* (agger, vallum) oko tabora. Legionari su nosili
dva do četiri kolca kao dio vojničke prtljage* (sarcinae).
KOLIBA, BO JN A (vinea), hodnik kroz koji su se vojnici zaštićeni od pro
jektila približavali zidinama tijekom opsade. Ukošeni krov i bočne strane bili
su pokriveni kožama (coria) i vlažnim vrećama kao zaštita od vatre. Prema
Vegecijevu opisu bila je dugačka oko 5 m, visoka 2 m i široka 2,4 m. Usp.
krov, zaštitni.
KONZUL (consul), u doba Rimske Republike izborni jednogodišnji magis
trat, nositelj vrhovne izvršne vlasti i automatski vrhovni zapovjednik vojske.
Svake godine birala su se po dva konzula koji su se svaki dan izmjenjivali u
zapovjedništvu nad vojskom. Oni su imenovali tribune* (tribuni). Usp. voj
skovođa.
K O N JA N ICI ili TURMALI (equites, turmales sc. equites). Rimljani nisu
imali posebno razvijenu konjicu već su im za tu svrhu služile savezničke, a
poslije sve više i najamničke barbarske jedinice. Konjica je bila organizirana
u ale* (alae) od po 500 -1.000 konjanika koje su bile sastavljene od 10 turmi*
(turmae). U doba kasnoga Carstva uz ale se pojavljuju i nove jedinice konjice:
granična konjica (equites), veksilacije* - elitne jedinice konjice pokretne voj
ske (vexillationes) i elitne konjaničke jedinice carske garde (scholae palati-
nae). Usp. dekurion i konjica, teška.
K ONJANICI, K O PLJA N IČ K I (equites contati), konjanici naoružani du
gim kopljem* (contus).
KONJICA, TEŠKA (equites cataphracti, loricati, ocreati), oklopljena konji
ca. Usp. katafrakt, lorika i nazuvak.
K O P L JE (hasta), rimsko »nacionalno oružje«. Isprva koplje kojim je bila
naoružana rimska falanga, a u doba Republike samo trijariji* - vojnici treće
ga bojnog reda dok su prva dva reda, tj. principi* i hastati*, nosili pilum* (pi-
204
Glosar
lum). Lako naoružani vojnici legije nosili su 5 - 7 bacačkih kopalja (hastae

velitares).
K O P L JE , DUGO (contus), dugo i teško konjaničko koplje sa željeznim vr
hom koje je bilo slično makedonskoj sarisi (sarissa, kod Vegecija sarisa). To
je isprva bilo oružje sarmatskih konjanika koje su u doba Carstva prihvatili i
Rimljani. Usp. konjanici, kopljanički.
K O PL JE , GORUĆE (falarica), dugačko koplje s čvrstim željeznim vrhom
iza kojeg se između tuljca i motke nalazio zamotuljak lakozapaljive tvari. Iz
bacivalo se iz velikih balista* (ballistae). Osim velikog tipa koji se upotreblja
vao samo kod opsada, postojao je i manji tip koji se izbacivao rukom, te goru
će strijele* (malleoli). Usp. oružje, bacačko.
KORNJAČA (testudo), 1. ratna sprava za zaštitu vojnika ili drugih ratnih
sprava: ovna (aries) ili srpa (falx) prilikom probijanja zidina tijekom opsade.
Građena je od greda i dasaka, a poradi zaštite od požara bila je prekrivena
pokrivačima (ciliciae, centones) i životinjskim kožama (coria)\ 2. bojna for
macija koju su činili vojnici držeći štitove jedan do drugoga na stranam a i
nad glavama. Formaciju je mogao načiniti bilo koji broj vojnika uz uvjet da u
prvom redu bude jedan vojnik manje nego u ostalim redovima. Pričalo se da
je čvrstina formacije provjeravana tako što bi se preko nje prelazilo kolima.
Usp. klin, pila.
KROV, ZAŠTITNI (pluteus), zaštitni krov, streha, nadstrešnica ili trijem
od pletenoga pruća koji je bio pokriven kožom (corium). Služio je kao zaštita
od manjih projektila (sulica, kamenja, strijela) kad bi se napadači tijekom op
sade približavali zidinama. Usp. koliba, bojna.
LAGUM (cuniculus), podzemni prokop, tunel koji je bio namijenjen rušenju
zidina, odnosno prodoru u unutrašnjost opsjednutoga grada. Usp. lagumaši.
LAGUMAŠI (cunicularii), pioniri, inženjerci pod zapovjedništvom prefekta
graditelja (praefectus fabrorum). Prilikom opsada kopali su lagume* (cuni
culi).
LEGAT (legatus), dužnost koja je dugo postojala u rimskoj vojsci. Legate je u
doba Republike iz redova senatora birao i imenovao vojskovođa, te im dodje
ljivao moć i odgovornost. Obično su to bili iskusni vojnici, ali ponekad se le
gatura kao i kod tribuna dodjeljivala manje sposobnima zbog političkih raz
loga. Cezar je imenovao legate zapovjednicima nad jednom ili čak i nekoliko
legija ili pak pomoćnim jedinicama. Nisu nužno bili vezani uz legiju, ali su bi
li prikladniji od neiskusnih tribuna kojima su bili nadređeni po položaju. U
doba Carstva legate je iz redova senatora imenovao car, a u provincijama le
gati su mogli biti i namjesnici provinicija s civilnom i vojnom vlašću. Od 2. st.
legata u značenju zapovjednika legije postupno počinje zamjenjivati naziv
»prefekt legije«*. Car Galijen je oko 260. prestao imenovati tradicionalne le
gate. Prem a Vegeciju službu legata zamijenio je magister m ilitum *.
205
LEG IJA (legio), osnovna rimska vojna formacija koja je bila sastavljena od
rimskih građana. Ovisno o povijesnom razdoblju brojila je od 3.000 do 6.000
vojnika. U doba Republike legijom su zapovijedali vojnički tribuni*. Od vre
mena Cezara i u doba Carstva na čelo legije dolazi legat*, a od 2. st. postupno
ga zamjenjuje prefekt legije*. Usp. centurija, kohorta i manipul.
LIBURNA (liburna), morski ratni brod na jedra i vesla, sinonim za ratnu
galiju. Rimljani su je preuzeli od Liburna, naroda koji je živio na prostoru
sjeverne Dalmacije i Hrvatskog primorja. Imala je jedan red vesala, ali je bila
brža od većih ratnih brodova. Od 1. st. Rimljani grade liburne mnogo veće
nego što su bile izvorno, a pojam »liburna« odnosio se na vrstu kvalitetnoga
broda i poprimio je općenito značenje.
LORIKA (lorica), opći naziv za oklop, a dijelio se na tri osnovna i više drugih
tipova. Osnovna tri tipa su: obručasti oklop (lorica segmentata), kožnati ili
metalni ljuskasti oklop (lorica squamata) i lančani, odnosno prstenasti oklop
(lorica hamata) - pancirna košulja. Ostali tipovi jesu: oklop od mrežaste žice
(lorica reticulata), kožnati oklop, pločasti oklop, pektoral, te paradni oklop.
U doba kasnoga Carstva oklop je nosila pretežito konjica, a pješaštvo vrlo
malo. Usp. katafrakt, konjica, teška.
LORIKULA (loricula), mali grudobran* koji se gradio na vrhu zidina ili op
kopa.
v
MAC (gladius, semispathium, spatha). Rimljani su tijekom povijesti rabili
kratke (gladii, semispathia) i duge (spathae) mačeve. Kratak dvosjekli mač
vjerojatno hispanskoga podrijetla (gladius Hispaniensis) ili možda i galskog,
a bio je namijenjen i za bod i za sječu. Dužina oštrice iznosila je oko 50 cm.
Rimljani su ga rabili od 3./2. st. pr. Krista do 2/3. st. p. Krista. V. spata i se-
mispata.
M A G IST E R M ILITU M . Od doba Konstantina Velikog (306.-337.) magis
ter m ilitum ili militiae bio je naslov carskih generala i legata* s najvećom
vojnom moći unutar dodijeljena okruga. Konstantin je imenovao jednog ma
gister equituma i jednog magister pedituma za zapovjednike čitave vojne up
rave. U slučaju rata oba roda vojske stavljala su se pod zapovjedništvo jednog
vojskovođe koji se onda nazivao magister utriusque militiae ili magister ar
morum. Ispod njih su se nalazili duces kojih je bilo 35, a desetorica na najvi
šem položaju nosili su naslov comites.
M ANIPUL (manipulus), bojna formacija koja je bila sastavljena od dvije
centurije* (centuriae). Legija* je imala 30 manipula, odnosno 10 kohorti*
(cohortes) sastavljenih od po 3 manipula. Nakon napuštanja manipularne
taktike tijekom 1. st. pr. Krista, manipul gubi taktičko značenje, a u uporabi
je ostao samo kao povijesni termin.
MANUBALISTA (manuballista), samostrel, ručna balista, mala ratna
sprava za izbacivanje strijela na principu torzije koja je bila slična kolnoj ba-
206
Glosar
listi* (carroballista) samo što nije bila postavljena na kola s kotačima. Usp.
arkubalista, balista, samostrelci i sprave, bacačke.
MATIOBARBULI (mattiobarbuli), 1. vrsta bacačkog oružja - plumbata*;
2. vojnici naoružani plumbatama. Vegecije piše o plumbatama kao poseb
nom oružju vojnika dviju legija u Iliriku po časti najvišega para palatinskih
legija (legiones palatinae) u 4. st. Nakon što je Dioklecijan odabrao Maksimi-
jana za svoga suvladara, sebi je nadjenuo naslov Jovije (Iovius), a Maksimija-
nu naslov Herkulije (Herculius), kao štićenicima Jupitera i Herkula. Zbog
toga su matiobarbule nazvali jupiterovcima (Ioviani) i herkulovcima (Hercu-
lii). Vegecije je jedini izvor koji svjedoči o upotrebi plumbata kod jupiterova-
ca i herkulovaca.
METATORI (metatores), prema Vegeciju prethodnici koji odabiru mjesto za
tabor (<metari - odmjeriti).
M JE R N IC I (mensores), mjerači logora, konačari, tj. vrsta legijskih zapov

jednika koji su unutar tabora određivali mjesta šatora (papilio) pomoću
mjernog instrum enta (groma ili gruma). Brinuli su se i za druge stvari veza
ne uz taborovanje. V. poljomjerci.
MOST, OPSADNI (exostra), opsadni viseći most koji se prislanjao na zidine
opsjedanoga grada.
MOST, PO K RETN I (sambuca, »harfa«), pokretni viseći most koji je užadi-

ma bio pričvršćen za grede pokretnoga tornja (turris ambulatoria), te se
spuštao kada se toranj približio zidinama i preko njega su vojnici prelazili na
zidine.
NARODI, VEZANI UGOVOROM (foederatae gentes), narodi koji su bili
vezani ugovorom (foedus) s rimskom državom; ugovor ih je, između ostalog,
obvezivao na trajnu vojnu zajednicu što je uključivalo i vojnu obvezu. Ugovor
je mogao biti ravnopravan (foedus aequum) i neravnopravan (foedus ini
quum). Narodi vezani ravnopravnim ugovorom zadržavali su svoj suvereni
tet te su o svom trošku i pod vlastitim zapovjedništvom okupljali vojsku u
slučaju da Rimu zatreba. Ugovorne strane nazivale su se tada saveznici* (so
di). S druge strane, narodi, tj. države vezane neravnopravnim ugovorom
priznavale su vrhovnu vlast Rima, no pritom su njihovi stanovnici ostajali
slobodni.
N ASIP (agger, vallum), 1. zemljani zaštitni nasip, oko tabora, na koji su se

zabijali kolci* (sudes) od kojih se radila palisada* (vallus)-, 2. opsadni nasip
od zemlje, drva i kamenja koji se gradi prema zidu opsjednute utvrde da bi se
lakše prišlo.
NAUARH (nauarchus) (grč. vauap%oq - vođa broda) (<vau<;-brod + apxa>

- vodim), kapetan broda.
207
NAZUVAK (ocrea), najčešće željezni (ferrea) oklop za potkoljenicu. Rimski

vojnici nosili su ga na lijevoj, izloženijoj nozi. Centurioni i teški konjanici su
ga nosili na obje noge. V. konjica, teška.
NAZUVCARI (equites ocreati), teški konjanici koji su nosili nazuvak* (oc
rea) na svakoj nozi. V. konjica, teška.
ODRED, LETEĆ I KONJANIČKI (globus), leteći vod, eskadron. Slobodna
konjanička formacija, a slično kao i drung* (drungus) također izraz za pos
trojbe ili formacije u ranobizantskoj vojsci.
OGRLIČARI, JED N O STR U K I (torquati simplares sc. milites), vojnici od
likovani zbog borbenosti (virtus) jednom ogrlicom (torquis ili torques) uz ko
ju su katkad dobivali i po dva sljedovanja*.
OGRLIČARI, DVOSTRUKI (torquati duplares sc. milites), vojnici odliko
vani zbog borbenosti (virtus) dvjema ogrlicama (torquis ili torques) uz koje
su katkad dobivali i po dva sljedovanja*.
ONAGER (onager, »magarac«), bacačka sprava za izbacivanje velikog ka
menja na principu torzije. Pojavila se u 3. st. i bila je mnogo jednostavnija ne
go dotadašnje baliste. Imala je jednu polugu koja je jednim krajem bila zatak
nuta u uvijen snop tetiva dok se na drugom kraju nalazio nastavak za ka
men. Nakon natezanja, otpuštanjem otponca poluga se kretala u okomitom
planu i prilikom udarca u poprečnu gredu izbacivala kamen. Zbog težine slu
žila je samo kod opsada ili statične obrane. Legija je osim 55 kolnih balista*
(carroballista) imala 10 onagra, po jedan za svaku kohortu. V. balista i spra
ve, bacačke.
O PH O DN ICI (circumitores), nadglednici koji su u ophodnji nadgledali
noćne straže. Poslije je taj naziv bio uveden i kao vojni čin (circitores).
O PK O P (fossa, fossatum), 1. opkop rađen prilikom utvrđivanja tabora*
(castra) i utvrđenja* (burgus, castellum); najprije bi se kopao jarak, a od isko
panog materijala gradio bi se nasip* (agger, aggestus, vallum) koji se još do
datno mogao utvrditi ogradom od kolja ili drveta* (sudes, vallus); 2. gradski
opkop. Usp. burg.
O PKOP, PR IV R EM EN I (fossa tumultuaria), opkop za privremeni tabor

na pohodu gdje će vojska boraviti samo jednu noć. Opkop se radio kopanjem
plitkog jarka širokog 1,5 ili 2,7 m i dubokog 0,8 ili 2,1 m. Od iskopanog mate
rijala gradio se nasip* (agger, vallum). Nasip se još utvrđivao ogradom od ko
laca* (sudes) odnosno palisađe* (vallus). Opkop za duži boravak nazivao se
propisni opkop* (fossa legitima).
O PKOP, P R O P IS N I (fossa legitima), opkop koji se kopao oko tabora kad je
vojska duže vrijeme boravila u njemu. Širina opkopa bila je tada 3,6 m, a du
bina 2,7 m. Usp. opkop, privremeni.
208
Glosar
O PTIO NES, pobočnici koje su centurioni sami izabirali za pomoćnike

(<optio - slobodan izbor).
ORAO (aquila), lik orla postavljen na vrh drvene motke kao oznaka i simbol
legije. Uveo gaje vojskovođa Gaj Marije (157.-86. pr. Krista) tijekom vojnih
reformi oko 100. pr. Krista umjesto dotadašnjih 5 znakova legije. Do Cezaro
va vremena izrađivao se od srebra i zlata, a poslije samo od zlata. Nikada se
nije iznosio iz tabora dok je legija boravila u njemu, a njegov gubitak smatrao
se najvećom sramotom. Vojnici koji su ga nosili zvali su se orlonoše* (aquili
feri). Usp. antesignani, znakonoše i znakovi, bojni.
O R D IN A R IJI (ordinarii sc. centuriones), centurioni prvoga bojnog reda,
odnosno prve kohorte. Bilo ih je pet: primipil (primus pilus), prvi centurion
principa (princeps), prvi centurion hastata (hastatus), drugi centurion prin
cipa (princeps posterior) i drugi centurion hastata (hastatus posterior). Ter
min ordinarius ili ordinatus zamijenio je krajem 3. st. term in centurio. Pre
ma Vegeciju se nazivaju: primipil (primuspilus), prvi centurion hastata (pri
mus hastatus), princip (princeps), drugi centurion hastata (hastatus poste
rior) i prvi centurion trijarija (triarius prior)-. 1. PRIMIPIL (centurio prim i
pili), tj. prvi princip legije (primus princeps legionis), bio je prvi centurion u
legiji, najviši po činu i položaju. Zapovijedao je čitavom prvom kohortom koja
je imala više vojnika od ostalih kohorti (cohors) i neposredno prvom dvostru
kom centurijom. Imao je pravo sjediti s tribunima u ratnom vijeću. Na ovom
je mjestu služio godinu dana nakon čega je nosio počasni naziv »bivšeg pri-
mipila« (ex-primuspilus)-, 2. PRVI CENTURION HASTATA (hastatus), pre
ma Vegeciju bio je drugi po rangu centurion legije (primus hastatus) koji je
zapovijedao dvostrukom drugom centurijom (200 vojnika) prve kohorte; 3.
PRINCIP (princeps), bio je treći po rangu centurion legije (primus princeps)
koji je zapovijedao trećom centurijom (150 vojnika) prve kohorte. On je ujed
no bio zadužen i za svu administraciju legije. U doba Carstva prema Vegeciju
viši administrativni zapovjednik koji je bio jednak starom prvom centurionu
principa; 4. DRUGI CENTURION HASTATA (hastatus posterior), bio je čet
vrti po rangu centurion legije (secundus hastatus) koji je zapovijedao četvr
tom centurijom (150 vojnika) prve kohorte; 5. PRVI CENTURION TRI
JARIJA (triarius prior), bio je peti po rangu centurion legije (princeps poste
rior, secundus princeps) koji je zapovijedao petom centurijom (100 vojnika)
prve kohorte.
ORLONOŠE (aquiliferi), vojnici koji su nosili orla* (aquila) kao oznaku le
gije, a birali su ih među najhrabrijim vojnicima legije. Oni su kao oznaku no
sili lavlju kožu preko kacige. Na leđima su nosili okrugao štit. V. znakonoše i
znakovi, bojni.
O RU ŽJE, ZAŠTITNO (arma), skupni naziv za oružje, a ponekad samo za
obrambeno oružje: štit, oklop, kacigu, oklop za noge i ruke, žičanu košulju,
itd.
209
ORUŽJE, BACAČKO (missibilia, missilia, tela), bacaljke, oružje za baca

nje. Vegecije upotrebljava ove nazive kao opće termine za sve bacačko oružje
- za kamene i olovne projektile, za praćku* (funda) i fustibal* (fustibalus), za
strijele* (sagittae), za luk (arcus) i za goruću strijelu* (malleolus), za sulicu
(iaculum): pilum* (pilum), plumbatu (plumbata), tj. matiobarbul (mattio
barbulus), sulicu s remenom* (lancea), spikul* (spiculum), verikul* (vericu-
lum) i verut* (verutum) i goruće koplje* (falarica), strijele* i koplja za škor
pione, balistu i kolnu balistu (sagittae, spicula), te za kamene kugle za ona
ger.
OVAN (aries ), ratna sprava koja je udaranjem probijala zid i vratnice. Izra
đivala se od drvenog trupca, balvana, koji je katkada bio obložen životinj
skim kožama. Sprava je imala željeznu glavu na vrhu, ponekad u obliku ov
na. Usp. greda, udarna.
PALISADA (vallus), ograda napravljena na nasipu od kolaca* (sudes) koje
su vojnici nosili kao dio vojničke prtljage* (sarcinae) ili od drvenih trupaca.
Usp. nasip.
PILA (serra), 1. pila, alatka za piljenje drva; 2. bojni poredak u obliku pile.
Usp. glava, svinjska i klin.
PILUM (pilum), vrsta sulice. Prvo bi se bacio lakši, a zatim teži pilum koji se
ponekad u bliskoj borbi rabio i kao koplje. Dugačak tanki željezni šiljak bio je
učvršćen na drvenu motku s dva željezna klina; poslije je jedan bio zamije
njen drvenim klinom. Ako bi pilum pogodio štit, drveni klin bi puknuo i ši
ljak bi se savinuo tako da protivnik nije mogao lako iščupati pilum i baciti ga
natrag, već bi zbog nespretnosti morao odbaciti štit. U Vegecijevo doba
sličnim su se sulicama koristili barbarski pješaci s dugim štitovima i nazivali
ih bebrae. V. do mačeva i sulica i oružje, bacačko.
PJEŠAŠTVO, LAKO (armatura levis), lako naoružani pješaci u koje Vege
cije ubraja ferentarije* (ferentarii), strijelce* (sagittarii) i praćkare* (fundi
tores), odnosno fundibulatore* (fundibulatores). Imali su samo lako bacačko
oružje (missibilia), malene okrugle štitove (parmae) i mačeve (gladii). Bili su
slični nekadašnjim velitima* (velites).
PJEŠAŠTVO, TEŠKO (armaturagravis), teško naoružano pješaštvo u ko
je su se ubrajali principi* (principes), hastati* (hastati) i trijariji* (triarii).
Nosili su štit (scutum), mač (gladius ili spatha), kraću (pilum, spiculum) i
dužu sulicu (vericulum, verutum) ili koplje (hasta), željeznu kacigu (cassis),
oklop - katafrakt (cataphractes) i loriku (lorica) i nazuvke (ocreae).
PLAMENAC (flammula), uska duga zastavica, kojom se u doba kasnoga
Carstva koristila konjica.
PLUMBATE (plumbata sc. iacula), vrsta sulica vjerojatno ilirskog podrijet
la koja je bila uvedena u naoružanje rimske vojske u doba vladavine cara
Dioklecijana krajem 3. st. Imale su olovni uteg ispod vrška, dužine oko me-
210
Glosar
tar. Na krajevima su mogle imati pera za stabilnost u letu, a domet se značaj

no povećavao uporabom remena. U kasnorimskom razdoblju pojavljuju se u
raznolikim oblicima i veličinama, neke za ispaljivanje iz ratnih sprava, druge
za bacanje iz ruku. Usp. sulica s remenom.
POKLIK, RATNI (barritus), izvorno osorna, mukla bojna pjesma starih
Germana. S ulaskom sve većeg broja Germana u rimsku vojsku u doba kas
nog Carstva preuzimaju ga kao ratni poklik i Rimljani.
P O L JO M JE R C I (agrimensores), (<ager - po\je+metiri - mjeriti) vrsta le-
gijskih zapovjednika koji su izračunavali opseg i veličinu zemljišta na koje
mu se trebao podići tabor. V. mjernici.
POSLUGA (galearii, lixae), 1. vojnički sluge, ali i poslužitelji zaduženi za
brigu oko tovam ih životinja i prtljage; 2. term in lixae najprije je označavao
one koji su u vojsci prodavali pečenu hranu, a ujedno je to bio i opći naziv za
vojnu poslugu.
PO ST A JE, P O L JS K E (agrariae sc. stationes), istaknute straže smještene
ispred utvrđenog tabora u polju (in agro).
PRAĆKA (funda), kožna praćka pomoću koje se izbacivalo kamenje ih me
talni projektili. Projektil se stavljao u sredinu kožnog remena, a oba kraja
primala su se jednom rukom. Praćka bi se jedanput ili više puta zavrtila i ot
pustio bi se jedan kraj remena. Poradi centrifugalne sile projektil bi izletio u
željenom pravcu. Rabili su ih laki pješaci -praćkari* (funditores). V. fustibal
i oružje, bacačko.
PRAĆKARI (funditores), laki pješaci (levis armatura) koji su bili naoružani
samo praćkom* (funda). Oni nisu imali ni kacigu ni oklop, već su bili zaštiće
ni samo krznom. V. fundibulatori i pješaštvo, lako.
PR E FE K T FLOTE (praefectus classis), zapovjednik brodovlja.
PR E FE K T L E G IJE (praefectus legionis), zapovjednik legije. Titula je bila
nepoznata prije 2. st., kada se njome postupno počinje nazivati zapovjednik
legije koji se dotad nazivao legat* (legatus).
PR E FE K T GRADITELJA (praefectus fabrorum), pomoćnik zapovjednika
i zapovjednik graditelja (inženjerije).
P R E F E K T TABORA (praefectus castrorum), zapovjednik logora, treći po
hijerarhiji nakon legata* (legatus) i tribuna latiklavija (tribunus laticlavius).
Njegovu funkciju uveo je car August, a bio je zadužen za legijsku opremu i
transport. Možemo ga usporediti s današnjim zapovjednikom logistike. Prije
imenovanja obično je već obnašao funkciju prvog centuriona primipila* (cen
turio prim i pili).
PR EK O B R O JN I (V OJN ICI) (supernumerarii sc. milites), 1. vojnici prido
dani zapovjednicima i dozapovjednicima kao posluga; 2. četa dodana legija
ma preko broja, koja se birala od građana u 5. razredu po podjeli rimskoga
211
kralja Servija Tulija (6. st. pr. Krista); 3. u 4. st. pr. Krista lako naoružani
vojnici u pričuvi* (subsidium), odnosno peti bojni red legije sastavljen od naj-
nepouzdanijih i naknadno pridodanih vojnika akcenza* (accensi) koji su pos
lije zamijenjeni velitima (velites)', 4. naziv za novake iz 3. i 2. st. pr. Krista,
povezan sa suvremenim nazivom tiro (novak, početnik).
PRETORIJ (praetorium), prostor u rimskom utvrđenom taboru na križa
nju glavnih cesta na kojemu je bio postavljen stožer, tj. vojskovođin šator, a
služio je za okupljanje vojske. Ispred pretorija vojskovođa je držao govor ili
sudio. Osim šatora, tu se nalazio i oltar, a prije bitke ondje se vješala crvena
zastava.
PRIČUVA (subsidium), pojačanje. Kod legije je pričuvu činio treći red sas
tavljen od trijarija. Usp. akcenzi i prekobrojni vojnici.
PREVnPIL (centurio prim i pili), v. centurion i ordinariji.
P R IN C IP (princeps), v. centurion i ordinariji.
PRINCIPI (principes), oklopljeno pješaštvo drugoga bojnog reda koje je bilo
sastavljeno od vojnika u najboljim godinama i punoj snazi.
PRTLJAGA (impedimenta), teška prtljaga, komora koja se sastojala od oko
500 šatora, zapovjedničke prtljage, deka, ručnih mlinova, te različitog alata,
pribora i sprava. U prtljagu su se ubrajali i ljudi u pratnji, te tovame životi
nje.
PRTLJAGA, VOJNIČKA (sarcinae), prtljaga koju su vojnici nosili tijekom
pohoda. Sastojala se, osim oklopa, štita i oružja, od osobnih stvari, odjeće, po
suda za pripremanje hrane, alata, 2 - 4 kolca (sudes) za gradnju palisada
(vallus), košare, te hrane za pola mjeseca. Prtljaga se nosila na štapu preko
lijevog ramena i bez naoružanja je težila oko 20 kg. Običaj da vojnici nose pr
tljagu uveo je Gaj Marije tijekom vojnih reformi, te od tada vojnici nose nadi
mak »Marijeve mule«.
PUHAČI ROGA (cornicines), v. rog.
RED, BOJNI (acies), u rimskom vojništvu acies se naziva formacija za bit
ku, linijski ravnomjerno raspoređena vojska, a naziv se rabi jednako za pje
šaštvo, kao i za konjicu i flotu.
ROG (cornu), bio je etruščanskog podrijetla, a njime se davao zvučni signal
klasik* (classicum). U njega su puhali puhači roga (cornicines) (<cornu +ca-
nere - svirati), koji su se nalazili zajedno s trubačima tube (tubicines) u sva
kom manipulu. Usp. bucina i tuba.
ROVKA (musculus), pokretna koliba koja je bila namijenjena zaštiti vojnika
koji su željeli probiti brešu u zidu opsjedanoga grada. Svojom konstrukcijom
i čvrstoćom morala je biti otporna na kamenje i grede koji su na nju bili baca
ni s zidina. Poradi zaštite od požara bila je prekrivena svježe oguljenim živo
tinjskim kožama (coria).
212
Glosar
RUKA, ŽELJEZNA (manus ferrea), ratna sprava na brodovima, neka vrsta

čakije za hvatanje i prebacivanje na protivničke brodove. Pojam bi također
mogao označavati most s kukom na kraju kojom bi se zakvačilo za protiv
nički brod, te je preko njega pješaštvo jurišalo na protivnički brod (corvus).
V. čakija.
SAM OSTRELCI (arcuballistarii, ballistarii, manuballistarii se. milites),
legionari koji su opsluživali baliste* (ballistae) - legijske ratne bacačke spra
ve; spominju se i kao pješačka pratnja cara Julijana (361.-363.). Na čelu im
je bio magister ballistarius. V. arkubalista, manubalista i tragulariji.
SARISA (sarissa, kod Vegecija sarisa), vrsta vrlo dugoga makedonskog
koplja koje Vegecije spominje kao oružje u borbi protiv slonova. V. koplje, du
go-
SAVEZNICI (socii), opći pojam za rimske saveznike i savezničke pomoćne
čete. Najprije su to bili italski saveznici izvan Lacija poput Sabina, Umbra i
drugih, a poslije je to postao opći naziv za sve narode koji su s Rimom bili ve
zani ugovorom (foedus) i prema tome u slučaju potrebe bezuvjetno morali
pružati vojnu pomoć. V. narodi, vezani ugovorom.
SEM ISPATA (kod Vegecija semispathium, inače može i semispatha), po-
luspata, vrsta kraćega dvosjeklog mača koji se upotrebljavao u kasnoj antici.
Vegecije teg term in ponekad rabi kao oznaku za stari tip mača* (gladius).
Usp. mač i spata.
SESKVIPLARI (sesquiplares se. milites), vojnici koji su dobivali jedno i pol
sljedovanje*.
SJEK IR A (securis), sjekira sa širokom oštricom.
SJEK IRA , DVOSJEKLA (bipennis sc. securis), borbena sjekira s dvije
oštrice. Kao oružje pojavljuje se još kod Homera. Poslije pretežito oružje bar
barskih naroda, a posebice se pripisivalo Amazonkama.
SKUTATI (scutati sc. milites), 1. lako naoružani pješaci koji su bili oprem
ljeni dugim štitom (scutumf, 2. kasnorimski strijelci ili kopljanici sa štitom
koji je bio pričvršćen na tjelesni oklop; 3. naziv za strijelce na konju u ranobi-
zantskoj vojsci.
SLIKONOŠE ili SLIKONOSCI (imaginiferi, imaginarii sc. milites), nosi
telji slike ili poprsja s carevim, a ponekad i s caričinim likom. Bili su prepoz
natljivi po medvjeđem ili vučjem krznu prebačenom preko kacige. Usp. zna-
konoše.
SLU ŽBU JU ĆI (V OJNICI) (munifices), dozapovjednici koji nisu oslobođe
ni obnašanja vojničkih službi (munera).
SLJED O V A N JE (annona sc. militaris), najprije vojnički dnevni obrok, a
poslije dnevna plaća vojnika u novcu. Uključivalo je i hranu, piće, smještaj i
213
odjeću za koju vojnici u doba kasnoga Carstva, za razliku od svojih prethod

nika, nisu morali plaćati.
SPATA (spatha), vrst dugoga dvosjeklog, pretežito konjaničkog mača. U
rimskoj vojsci pojavljuje se u 1. st. kao oružje pomoćnih jedinica. Krajem 2. i
početkom 3. st. zajedno sa semispatom* (semispathium) istiskuje stariji tip
mača* (gladius) zbog toga što se promijenio način borbe. Bila je duža, s oštri
com dužine 70 do 100 cm, i pretežito namijenjena za sječu. Prema Vegeciju, u
doba Dioklecijana, tj. krajem 3. st., svi su legionari upotrebljavali spate. Ve-
gecije u pisanju rabi »spatu« kao opći kasnorimski naziv za »mač«, zamjenju
jući pritom starije nazive pugio i gladius.
SPIKUL (spiculum), vrsta sulice. Imao je trostran željezni vrh, dug 22 cm
koji je bio nasađen na drvenu dršku dužine 1,6 m. Vjerojatno je imao uteg od
olova između drvene drške i kratkoga željeznog vrha. Vegecije upotrebljava
term in spiculum i kao opći naziv za koplja koja su se odapinjala kolnim balis-
tama. Usp. oružje, bacačko, pilum i pješaštvo, teško.
SPRAVE, BACAČKE (tormenta), hitala, opći naziv za bacačke ratne spra
ve - arkubalistu,* balistu,* kolnu balistu,* manubalistu,* onager,* i škor
pion.*
SRP (falx), 1. željezna jednostruka ili dvostruka kuka u obliku srpa koja je
bila nataknuta na balvan za trganje zidina čupanjem kamenja (falx mura
lis), sličan ovnu*; 2. zavinuta željezna oštrica nataknuta na dugu motku kao
oruđe na brodovima kojim se presijecala brodska užad (falx navalis).
STRIJELA, GORUĆA (malleolus), koristila se u opsadnom i pomorskom
ratovanju. Na sebi je, poput gorućeg koplja* (falarica), imala pričvršćen za
paljivi smotuljak načinjen od sumpora, smole, pakline, kučine i ulja. Tako
đer je bila namijenjena potpaljivanju protivničkih opsadnih sprava ili brodo
va. V. oružje, bacačko.
STRIJELE (sagittae), 1. strijele za luk i samostrele; 2. strijele za balistu ko
je su bile sigurno veće od običnih strijela. V. oružje, bacačko.
STRIJELCI (sagittarii sc. milites), laki pješaci (levis armatura) čije je os
novno oružje bio luk i strijela. Bili su ustrojeni u kohorte* (cohortes), a u do
ba Carstva kao konjanici ustrojeni su u ale* (alae). V. čete, pomoćne.
SULICA S REMENOM (lancea), sulica koja je u sredini drške imala re
men. On se prije bacanja omotao oko drške kako bi sulica pri bacanju odmo-
tavanjem remena i rotiranjem oko vlastite osi zadržala kinetički moment za
precizniji let i lakše savladala otpor zraka. Vojnik bi zataknuo kažiprst desne
ruke kroz rupe nastale dvostrukim namotavanjem remena, ali ne na sredini
nego malo iza točke težišta. Domet te sulice bio je čak do 80 m. U početku je
to bilo oružje pomoćnih četa, a u doba cara Hadrijana (117.-138.) počeli su se
njome koristiti i legionari. Vegecije spominje da se šira sulica s remenom ra
bila i u borbi protiv slonova. V. oružje, bacačko.
214
Glosar
SULIČARI (iaculatores) (<iaculum - sulica), prema Vegeciju lako naoruža

ni pješaci koje su prije zvali ferentariji*.
ŠKORPION (scorpio), u doba Grka i Rimljana do 3. st. najmanja ratna ba-
cačka sprava* koja je na principu torzije izbacivala strijele. U doba kasnoga
Carstva, tj. nakon 3. st., bila je to sprava za izbacivanje kamenja na principu
torzije jedne poluge poput onagera, samo manja. Ime je dobila po okomitoj
poluzi koja je podsjećala na uzdignuti rep škorpiona.
TABOR (castra). Postojale su dvije vrste tabora: privremeni (pohodni, op
sadni) i stalni tabor* (stativa sc. castra), odnosno zimovnik* (hiberna sc. cas
tra). Privremeni su bili podizani samo zajedno noćenje ili za duže vrijeme o
čemu je ovisilo utvrđivanje (dubina jarka, visina nasipa).
TABOR, STALNI (stativa sc. castra), stalni utvrđeni tabor u kojemu je voj
ska boravila duže od jednog dana. Isprva je bio korišten kao baza ili zimov
nik*. Stalni tabori, građeni od kamena, ponekad su prerastali u gradove.
TESERARIJI (tesserarii sc. milites), dojavljivači parola, naredbi ili lozinki
(tessera). Dozapovjednici koji su bili zaduženi za stražarske službe i dužnos
ti.
TORANJ, POKRETNI (turris ambulatoria), gradnja na više katova koja je
morala nadvisivati zidine. Izrađivana je od drva i imala je kotače. Nakon što
bi toranj približili zidinama, vojnici bi preko opsadnoga mosta* (exostra)
upadali na zidine i preko njih se probijali u grad. Na pojedinim katovima tor
nja bile su smještene bacačke sprave, a na najdonjoj razini ponekad i ovan*
(aries). Poradi zaštite od zapaljivih projektila izvana je bio prekriven živo
tinjskim kožama (coria) i pokrivačima (ciliciae, centones).
TRAGULARIJI (tragularii sc. milites), skupni naziv za vojnike koji su op
služivali ratne bacačke sprave, ponajprije samostrele. Sinonim za samostrel-
ce* (ballistarii).
TRIBUL (tribulus), kugla s četiri šiljka koja je ostajala stajati na tri šiljka
kada bi se bacila. Četvrti šiljak je stršao u zrak i njime su se onesposobljavala
bojna kola i konjanici.
TRIBUN, VOJNIČKI (tribunus sc. militum), zapovjednik legije u doba Re
publike. Bilo ih je šest, a u parovima su se mijenjali u zapovjedništvu svaka
dva mjeseca. S vremenom njihova uloga postaje politička, pa kao tribuni slu
že mladići koji žele ući u Senat. Zbog njihova neiskustva, Cezar umjesto njih
za zapovjednika legije imenuje legata* (legatus).
TRIBUN, NIŽI (tribunus minor), prema Vegeciju vojnik koji dolazi na
mjesto tribuna vlastitim radom, tj. zaslugama.
TRIBUN, VIŠI (tribunus maior), prema Vegeciju vojnik koji je na mjesto
tribuna postavljen carskim imenovanjem.
215
TR I J A R IJ I (triarii sc. milites), vojnici trećega bojnog reda legije koji je bio
sastavljen od veterana. Bili su opremljeni kao teško pješaštvo, ali su isprva
imali koplje* (hasta), a tek poslije pilum* (pilum).
TRUBAČI BUCINE (bucinatores), v. bucina.
TRUBAČI TUBE (tubicines), v. tuba.
TUBA (tuba), ravna metalna truba kojom se označavala uzbuna, početak
bitke, napad, povlačenje, te početak kakvog posla. Svirali su je trubači tube*
ili ravne trube (tubicines) (<tuba+canere - svirati) koji su se nalazili zajedno
s puhačima roga* (cornicines) u svakom manipulu. Usp. bucina, klasik i rog.
TURMA (turma), najmanja taktička jedinica konjice od 30 do 33, a poslije 20
do 24 konjanika pod zapovjedništvom dekuriona* (decurio). V. ala, dekurija i
konjanici.
TURMALI (turmales sc. equites), v. konjanici i turma.
U Č IT E L JI, P O L JS K I (campidoctores, campigeni, doctores armorum), in
struktori, viši dozapovjednici u kasnorimskom pješaštvu.
UHODE (speculatores, a može i exploratores), špijuni kojih je u doba Carstva
bilo 10 po legiji, tj. po jedan za svaku kohortu. Svi su potpadali pod zapovjed-
nikov stožer. V. izvidnici.
U TV RĐ EN JE (castellum), mali tabor, utvrda koja je bila građena duž
važnih komunikacija i granice. Nazivala se i burg* (burgus).
V EK SILA CIJE (vexillationes), 1. odjeli vojnika (pješaka i konjanika) isprva
neregularne, a potom i regularne vojske pod vlastitom zastavom* (vexillum)-,
2. u doba kasnoga Carstva elitne konjaničke postrojbe pokretne vojske koje
su prema Vegeciju nosile zastavice, tj. plamence, i po tome dobile svoj naziv
(vexillum - zastavica < umanjenica od velum - zastava). Usp. plamenac.
V ELITI (velites), vrlo pokretljivi laki pješaci naoružani mačem, sulicama i
kopljima (hasta velitaris), te okruglim štitom (parma). Nisu nosili oklop, no
poneki su imali kacigu prekrivenu vučjom kožom. Služili su kao čarkari za
uznemiravanje protivnika na početku bitke, a bili su uvježbani i za zajed
ničku borbu s konjicom. Ukinuti su tijekom ili nedugo nakon Marijevih re
formi rimske vojske oko 100. pr. Krista. Termin se zadržao kao oznaka lakog
pješaštva* (levis armatura). V. ekskulkatori.
VERIKUL (vericulum), vrsta sulice sa željeznim vrhom dužine 12 cm i drve
nom drškom dužine nešto više od metra. Vjerojatno potječe od piluma* (pi
lum), a poslije se naziva venit* (verutum). V. oružje, bacačko.
VERUT (verutum), vrsta sulice, a prvobitni naziv bio je verikul* (vericu
lum). V. oružje, bacačko.
216
Glosar
VISINA, STANDARDNA (NOVAKA) (incomma, grč. cytcoppa), na gr

čkom jeziku taj term in označuje standardnu, uobičajenu visinu koja je bila
potrebna za prijam novaka u vojsku.
V O JN ICI, ISTAKNUTI (principales sc. milites), vojnici koji su obavljali
dužnost nižih zapovjednika, tj. dozapovjednika, te su stoga imali neke privi
legije. Vegecije miješa taj izraz s terminom principia kao općenitim nazivom
za legijske zapovjednike, tj. zapovjedništvo.
VOJSKA (exercitus), naziv za discipliniranu i uvježbanu vojsku. Vegecije ga
ispravno etimološki povezuje s apstraktnim »vježba« (exercitium). Konkret
no značenje izvedeno je od »vojnika skupljenih za vježbu ili smotru«, što je
počelo označavati cjelokupnu vojsku.
VOJSKOVOĐA (dux), zapovjednik vojske na određenom pohodu i pod
ručju. Vegecije ne upotrebljava naziv dux (vojskovođa) u titulam om smislu
za označavanje visoke vojne službe kakva je postojala u njegovo doba, već ka
ko bi označio redovitoga ili izvanrednoga vrhovnoga vojnog zapovjednika,
što je bilo uobičajeno u starije doba.
VRATA, GLAVNA (praetoria sc. porta), u rimskom taboru vrata koja su bi
la okrenuta prema neprijatelju ili u smjeru pohoda vojske.
VRATA, DEKUMANSKA (decumana sc. porta), stražnja vrata u rimskom
taboru.
VUK (lupus), kliješta vezana na konopcu koja su bila namijenjena hvatanju
ovna (aries) ili srpa (falx). V. kliješta.
ZASTAVA (velum, vexillum), četverokutna zastava konjanika i samostal
nih pješačkih odjela. Jedan od najstarijih rimskih stjegova koji su kroz poje
dina razdoblja nosile različite formacije. Jedna je pripadala legiji i na njoj je
upisano njezino ime. Davane su konjanicima ili samostalnim pješačkim odje
lima (vexillationes) koji su se udaljavali od legije umjesto ostalih bojnih zna
kova. V. veksilacije.
ZIMOVNIK (hiberna sc. castra), tabor koji se podizao da vojska u njemu
prezimi. Bolje su ga utvrđivali nego privremeni tabor tijekom pohoda, a po
nekad su ga gradili od kamenja. V. tabor i tabor, stalni.
ZMAJ (draco), bojni znak u obliku zmaja koji je bio izrađen od platna s raz
japljenom čeljusti i zubima, a nosio se na motki. U rimskoj vojsci je »zmaj«
bio naziv za bojni znak pomoćne konjice skitskoga podrijetla. Prvi put se po
javljuje na Trajanovu stupu kod Dačana. Do 4. st. proširio se po čitavoj rim
skoj vojsci, uključujući i pješačke jedinice legije. Prema Vegeciju to je bio kas-
norimski bojni znak kohorte. V. znakovi, bojni.
ZM AJONOŠE (draconarii sc. milites), znakonoše koji su nosili bojni znak u
obliku zmaja* (draco). V. znakonoše i znakovi, bojni.
217
ZNAKONOŠE (signiferi), nosači bojnih znakova* (signa), odnosno stjego-

va. U carsko doba legija je imala jednog orlonošu (aquilifer),* jednog slikono-
šu* (imaginifer), 10 zmajonoša* (draconarii) i 59 znakonoša s bojnim znako
vima centurija. Znakonoše su pazili na isplatu plaća i čuvali ušteđevinu legi
je. Imenovali su ih centurioni između najboljih i najhrabrijih vojnika.
ZNAKOVI, B O JN I (signa), stjegovi kao biljeg (insigne) čitave jedinice. Naj
stariji su bili bojni znakovi manipula s likom životinja (vuk, Minotaur, konj
ili vepar) ili otvorenog dlana na motki. Reformom Gaja Marija svakoj legiji je
bio dodijeljen bojni znak s likom orla* (aquila), a i svaka centurija je dobila
svoj bojni znak. U carsko doba legije dobivaju bojni znak s carskim likom
(imago), a poslije svaka kohorta dobiva bojni znak u obliku zmaja* (draco).
V. znakonoše.
218
Bibliografija
I. Kritička izdanja Vegecijevih djela:

(* - djela dostupna u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu)
Sažetak voine vještine

(latinski nazivi: De re militari, Epitoma rei militaris. Institutorum rei militaris
[libri])
1. Veg. 1535=Flavii Vegetii Renati viri illustris De re militari libri quatuor, Pa
risiis 1535.*
2. Veg. 1592=Flavi Vegeti Renati viri inlflustris] De re militari libri quatuor.
Post omnes omnium editiones ope veterum librorum correcti, a Godescalco
Stewechio Heusdano, Lugduni Batavorum, 1592.*
3. Veg. (1607) 1632=Petrus Scriverius De re militari (zbirka vojnih pisaca koja
sadrži i Flavii Vegetii Renati viri inlustris Institutorum rei militaris ad Va-
lentianum Augustum [ libri]), Lutetiae Parisiorum, 1607. ( u istom svesku
nalazi se kao privez Petri Scriverii Correctionum militarium liber sive Ani
madversiones in Vegetium De re militari nunc primum ex intervallo XXV an
norum recensitae atque auctae, 1632)*
4. Veg. 1869= Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris recensuit Carolus
Lang, Lipsiae, 1869.*
5. Veg. 1885=Flavi Renati Vegeti Epitoma rei militaris recensuit Carolus Lang,
Lipsiae, 1885.*
6. P. Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris edidit A lf Önnerfors, Stutgar-
diae et Lipsiae, 1995.
Mulomedicina
1. Publius Vegetius Renatus, Artis veterinariae sive mulomedicinae libri IV.
Opus sane in rebus medicis minime aspernandum (v. Scriptores rei rusticae
veteres Latini, etc., Tom. II), Lipsiae 1735.*
2. Publius Renatus Vegetius, Artis veterinariae sive mulomedicinae libri IV.
Opus sane in rebus medicis minime aspernandum (v. Scriptores rei rusticae
veteres Latini, etc., Tom. II), Lipsiae 1773-74.*
3. Renatus Publius Vegetius, Artis veterinariae libri IV. (v. Scriptores rei rusti
cae veteres Latini, etc., Vol. III), Biponti, 1787.*
4. Vegetii Digesta Artis Mulomedicinae edidit E. Lommatsch, Lipsiae, 1903.
219
II. Važniji prijevodi i dvojezična izdanja Sažetka vojne vještine :

1. Veg. 1744=Institutions militaires de Végèce (prev. s lat. Bourdon de Sigrais),
Amsterdam, 1744.*
2. Veg. 1759=Kriegslehren des Vegez (prev. s franc, satnik Johann Theobald
Bion), Beč, 1759.*
3. Flavius Vegetius Renatus: The Military Institutions ofthe Romans (prev. s
lat. poručnik J. Clarke), London, 1767; (Clarkeov prijevod prir. Th. R. Phil
lips), Harrisburg, 19442; Westport, 19853.
4. Veg. 1851 =Ammien Marcellin, Jornandès, Frontin (Les stratagèmes), Végèce,
Modestus, avec la traduction en français (prev. s lat. pod uredništvom M. Ni-
sarda), Paris, 1851.*
5. Veg. 1954=Vegecije: Rasprava o vojnoj vještini (prev. s franc, pukovnik Rista
J. Petrović), Beograd, 1954.*
6. Flavius Vegetius Renatus: Epitoma Rei Militaris (prir. i prev. s lat. Leo F.
Stelten), New York, 1990.
7. Vegetius: Epitome of Military Science (prev. s lat., uvod i bilješke nap. N. P.
Milner), Liverpool, 1993.
8. Flavio Vegezio Renato: Compendio delle instituzioni militari (prev. Claudia
Giuffrida Manmana), Catalania, 1997.
9. Vegetius: Abriß des Militärwesens (prir. i prev. s lat. Friedhelm L. Müller),
Stuttgart, 1997.
III. Korišteni rječnici, leksikoni i enciklopedije:

1. ANIĆ, Vladimir, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1966.
2. ANIĆ, Vladimir i Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999.
3. BELOSTENEC, Ivan, Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum
aerarium, Zagreb, 1740, repr. 1998.
4. BENEŠIĆ, Julije, Rječnik hrvatskog književnog jezika od preporoda do I. G.
Kovačića, Zagreb, 1985.
5. BLAISE, Albert, Dictionnaire latin-française de auteurs chrétiens, Strasbourg
1954.
6. BOJESEN, Ernst Frederick Christian, Rimske starine po K. J. Bojesenu pri
redio Milivoj Srepel, Zagreb, 19002.
7. BUJAŠ, Željko, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1999.
8. DANIČIĆ, Đuro, Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, sv. I, Zagreb, 1880-82.
9. Der kleine Pauly. Lexikon der Antike, Stuttgart, 1964-1975.
10. Der neue Pauly. Enzyklopädie der Antik, Stuttgart, 1996-1998.
11. DIVKOVIĆ, Mirko, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb, 19803.
12. DOROGHY, Zvonimir, Blago latinskog jezika, Zagreb, 1966.
13. Enciclopedia italiana di scienze, lettere ed arti, Milano, 1929-1948.
14. Encyclopædia Britannica, Chicago, 1995. (izdanje na CD Rom-u, 1997)
15. ERNOUT A. i A. MEILLET, Dictionnaire étymologique de la langue latine,
Paris 19594.
16. FORCELLINI, Egidio, Lexicon totius Latinitatis, Padova, 1940-1941.
17. FREDOUILLE, Jean-Claude, Dictionnaire de la civilization romaine, Paris,
1972.
18. GEORGES, Karl Ernst, Ausführliches lateinisch-deutsches Handwörterbuch,
sv. I-II, Darmstadt, 1992.
19. Grand Larousse encyclopédique en dix volumes, Paris, 1960-1964.
20. HURM, Antun, Njemačko-hrvatski ili srpski rječnik, Zagreb, 19826.
220
Bibliografija
21. IVEKOVIĆ, F. i I. BROZ, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1901.

22. JAMBREŠIĆ, Andrija, Lexicon Latinum, Zagreb, 1742, 19922.
23. KOLLER, Hermann, Orbis pictus Latinus, Zürich, 19895.
24. KLAIĆ, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1984.
25. Larousse dictionnaire de la civilisation romaine, Paris, 1972.
26. Leksikon antičkih autora, Zagreb, 1996.
27. Lexikon des Mittelalters, München, 1980-1998.
28. LEWIS, Charlton T. i Charles SHORT, A Latin Dictionary, Oxford, 1998.
29. LÜBKER, Friedrich, Reallexikon des klassischen Altertums für Gymnasien,
Leipzig, 1891.
30. MAREVTĆ, Jozo, Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 1997.
31. MAREVIĆ, Jozo, Katarina FILKOVIĆ i Margareta GAŠPAROVIĆ, Latinsko-
hrvatski enciklopedijski rječnik, 2 sv., Zagreb, 2000.
32. MARN, Franjo, Prijegled grčke i rimske literature s izvadkom iz starina, Zag
reb, 1891.
33. MATESIC, Josip, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb,
1982.
34. MUSIC, August, Nacrt grčkih i rimskih starina po dr.-u E. Wagneru i dr.-u
G. pl. Kobilinskom (upotp. i prir. Nikola Majnarić), Zagreb, 19422.
35. NOVAKOVIĆ, Darko et al., Hrvatsko-latinski frazeološki rječnik, Zagreb,
1994.
36. Oxford Latin Dictionary, Oxford, 1968-1976.
37. Paulys Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Georg Wis-
sowa et al. (ur.), Stuttgart, 1893-1980.
38. RAC, Koloman, »Rječnik geografskih imena i ratnih starina«, u: Gaja Julija
Cezara Galski i gradjanski rat (prev., uvod i bilješke napisao Koloman Rac),
Zagreb, 1897.
39. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Beograd, 1962.
40. TESANOVIC, Uroš, Nemačko-srpskohrvatski rečnik vojnih i vojnotehničkih
reči i izraza, Beograd, 1940.
41. Thesaurus linguae Latinae, Leipzig, 1900-1966.
42. TOTH, Teodor et al., Vojnički rječnik: magjarsko-hrvatski dio, Budimpešta,
1900.
43. VEH, Otto, Leksikon rimskih careva: od Augusta do Justinijana I. (27. pr.
Kr.-565. posl. Kr.) (prev. Katarina Rončević), Jastrebarsko, 2001.
44. Vojna enciklopedija, Beograd, 1973.
45. WALDE A. i J. B. HOFFMANN, Lateinisches etymologisches Wörterbuch,
Heidelberg, 1938.
46. ŽEPIĆ, Milan, Latinsko-hrvatski rječnik (prir. Veljko Gortan), Zagreb,
200013.
221
IV. Korišteni prijevodi rimskih i grčkih pisaca, te ostalih koji su pisali o

vojništvu:1*
1. AMIJAN, Marcelin, Istorija (prev. s lat., uvod i bilješke nap. Milena Milin),
Beograd, 1998.
2. CEZAR, Gaj Julije, Galski i gradjanski rat (prev. s lat., uvod i bilješke nap.
Koloman Rac), Zagreb, 1897.
3. ______ , Moji ratovi (prev. s lat. Ton Smerdel), Zagreb, 1972.
4. ______ , Galski rat; Građanski rat (prev. s lat. Ahmed Tuzlić), Novi Sad,
1988.
5. HOMER, Ilijada (prev. s grč. Tomo Maretić, pregl. Stjepan Ivšić), Zagreb,
19878.
6. _______, Odiseja, (prev. s grč. Tomo Maretić, pregl. Stjepan Ivšić), Zagreb,
1987.
7. MACHIAVELLI, Niccolô, »O vojnoj vještini« (prev. s tal. Sanja Roić), u: Da-
mir Grubiša (ur.), Niccolô Machiavelli: Izabrano djelo. Politička djela, vojno-
teorijska rasprava, diplomatska izvješća, sv. I, Zagreb, 1985, str. 379-479.
8. _______, »Vladar« (prev. s tal. Ivo Frangeš), u: Damir Grubiša (ur.), Niccolô
Machiavelli: Izabrano djelo. Politička djela, vojno-teorijska rasprava, diplo
matska izvješća, sv. I, Zagreb, 1985, str. 97-147.
9. PLUTARH, Usporedni životopisi (prev. s grč. Zdeslav Dukat), 3 sv., Zagreb,
1988.
10. POLIBIJE, Istorije (prev. s grč. Marijana Rici), 2 sv., Novi Sad, 1988.
11. POLIKARP, Ivan Severitan, Monoregija (prev. s lat. Boris Nikšić i Zrinka
Blažević), Zagreb, 1998.
12. POLYBIUS, The Rise ofthe Roman Empire (prev. s grč. lan Scott-Kilvert),
Harmondsworth, 1979.
13. SALUSTIJE, Gaj Krisp, Djela (Katilinin rat, Rat s Jugurtom, Historije, Dvoj
bena djela) (prev. s lat. Josip Miklić), Zagreb 1998.
14. TACIT, Kornelije, Anali (prev. s lat. Jakov Kostović), Zagreb, 1970.
15. _______, Germanija (prev. s lat. Milivoj Srepel), Split, repr.1993.
16. _______, Historije (prev. s lat. Josip Miklić), Zagreb, 1987.
17. TUKIDID, Povijest peloponeskog rata (prev. s grč. Stjepan Telar), Zagreb,
1957.
18. VERGILIJE, Publije Maron, Djela P. Vergila Marona (Ekloge, Georgike,
Eneida) (prev. s lat. Tomo Maretić), Zagreb,1994.
19. VITRUVIJE, Marko Polion, Deset knjiga o arhitekturi (prev. s lat. Matija Lo-
pac i Vladimir Bedenko), Zagreb, 1999.
20. ZRINSKI, Nikola, »Lijek protiv turskog afiuma ili Antidot protiv mira Tura
ka s Mađarima« (prev. s mađ. Jadranka Damjanov), u: Jadranka Damjanov
(ur.), Zrinski i Europa , 2000, str. 202-228.
1 Treba naglasiti da su ovo samo izabrani prijevodi koje smo konzultirali tijekom izrade pri
ručnog rječnika za potrebe prevođenja Vegecijevih termina. Opširniji popis prijevoda rim
skih i grčkih pisaca vidi kod: Zlatko Šešelj, Bibliografija antike Ia. Prijevodi klasične grčke i
rimske književnosti u knjigama 1800-1980, Zagreb, 1991.
222
Bibliografija
V. Filološki i biografski radovi o Vegeciju i njegovu djelu:

(Cjelovitu bibliografiju o Vegeciju do 1984. objavio je R. Sablayrolles pod br. 21. Re
centni naslovi mogu se naći u Onnerforsovom kritičkom izdanju iz 1995. Mi smo pre
ma njima napravili izbor relevantnih radova.)
1. ANDERSSON, A , Studia Vegetiana: commentatio academica, Upsala, 1938.

2. BARNES, T. D., »The Date of Vegetius«, Phoenix, 33 (1979): 254-257.
3. BLACKMAN, D. R. i G. G. Betts (ur.), Concordantia in Vegetii opera. A Con
cordance to Vegetius, Hildesheim N. Y., 1989.
4. DORJAHN, A. P. i L. K BORN., »Vegetius on the Roman Army«, The Classi-
cal Journal, 29 (1933): 13-22.
5. BORNSTEIN, D. D., »Military Strategy in Malory and Vegetius' De Re Mili
tari«, Comparative Literature Studies, 9 (1972): 123-129.
6. BRUNCKE, H., »Zu Flavi Vegeti Renati Epitoma rei militaris«. Philologus,
37 (1877): 57 sqq.
7. CAPITANI, Umberto, »Una presenza di Vitruvio in Vegezio?«, Maia, 32
(1980): 179-185.
8. DALMASSO, L., »La storia di un estrato di Vegezio. Saggio sulla fortuna del-
1'Epitoma Rei Miltaris«, Rendiconti dellTnstituto Lombardo, (1907): 805-814.
9. GEMOLL, A., »Exercitationes Vegetianae«, Hermes, 6 (1872): 113-118.
10. GOFFART, W.,»The Date and Purpose of Vegetius' De Re Militari«, Traditio,
33 (1977): 65-100.
11. JÄHNS, Max, »Flavius Vegetius Renatus«, u: Geschichte der Kriegswissen
schaften, sv. I, München, 1889, str. 109-126.
12. LAMMERT, Friedrich, »Zu Vegetius Epitoma rei militaris IV 1-30«, Philolo
gische Wochenschrift, 51 (1931).
13. , »Die älteste erhaltene Schrift über Seetaktik und ihre Beziehung
zum Anonymus Byzantinus des 6. Jahrhunderts, zu Vegetius und zu Aineias'
Strategika«, Klio, 15 (1940).
14. , »Ennius, Livius XXI, 49-51 und Vegetius De Re Militari IV, 32«,
Wiener Studien, (1940): 89-95.
15. LEGGE, M. Dominica,»The Lord Edward's Vegetius«, Scriptorium, 7 (1953):
262-265.
16. MILNER, N. P., Vegetius and the Anonymus De Rebus Bellicis (doktorska di
sertacija, Sveučilište u Oxfordu, 1991)
17. NEUMANN, A. R.,»Das augusteisch-hadrianische Armeereglement und Ve
getius«, Classical Philology, 21 (1936): 1-10.
18. . Paulys Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft,
Stuttgart, 1965, sv. 10 (suppi.), coli. 992-1020, s.v. »Vegetius«.
19. PARKER, H. M., »The antiqua legio of Vegetius«, Classical Quarterly, 26, 3-4
(1932): 137-149.
20. SABBAH, G., »Pour la datation théodosienne du De Re Militari de Végèce«,
Mémoires, 2 (1980): 131-155.
21. SABLAYROLLES, Robert, »Bibliographie sur YEpitoma rei militaris de
Végéce«, Calais du group de recherche des Romains et provinces, 3 (1984):
139-146.
22. SANDER, E., »Frontin als Quelle des Vegetius«, Philologische Wochenschrift,
49 (1929): 1230-1231.
223
23. _______ , »Die historischen Beispiele in der Epitoma des Vegetius«, Philolo
gische Wochenschrift, 50 (1930): coli. 955-958.
24. _______ , »Die Quellen von IV, 1-30 der Epitoma des Vegetius«, Philologische
Wochenschrift, 51 (1931): 395 sqq.
25. _______ , »Die Hauptquellen der Bücher I-III der Epitoma Rei Militaris«,
Philologus, 87 (1932): 369-375.
26. _______ , »Frontin als Quelle des Vegetius'«, Philologische Zeitschrift, 49
(1929): 1230-1231.
27. _______ , »Die antiqua ordinatio legionis des Vegetius«, Klio, 14 (1939): 382-
391.
28. _______ , »Die Qullen des Buches IV, 31-46 der Epitoma Rei Militaris des Ve
getius«, Rheinisches Museum, 99 (1956): 153-172.
29. SCHANZ, Martin, »Zu den Quellen des Vegetius«, Hermes, 16 (1881): 137-
146.
30. SCHENK, Dankfrid,» Flavius Renatus Vegetius: Die Quellen der Epitoma rei
militaris«, Klio, (1930): 6 sqq.
31. SEECK, Otto, »Die Zeit des Vegetius«, Hermes, 11 (1876): 61-83.
32. SPRINGER, Matthias, »Vegetius im Mittelalter«, Philologus, 123 (1979): 85-
90.
33. STELTEN, Leo F., »Vegetius and the Military«, The Classical Bulletin, 44
(1968): 70-71.
34. THORPE, Lewis, »Master Richards, a Thirteenth Century Translator of the
‘De Re Militari’ of Vegetius«, Scriptorium, 6 (1952): 39-50.
35. WISMAN, Josette A., »L'Epitoma rei militaris de Végèce et sa fortune au
Moyen Age«, Le Moyen Age, 85 (1979): 13-31.
VI. Izabrani radovi o rimskoj vojsci:

(Opća literatura o rimskoj vojsci na svjetskim jezicima višeje nego obimna. Ovdje na
vodimo samo neke najosnovnije radove i istovremeno preporučujemo posjet raznoraz
nim Internet stranicama koje sadržavaju opsežne bibliografije o svim aspektima rim
ske vojne povijesti).
Vidi npr. sljedeće stranice [skinute 12. listopada 2001.]:
http://www.fiu.edu/~eltonh/warfare/rwarfare.html
http://www.csun.edu/~hcfll004/armybibl.html
http://members.tripod.com/~S_van_dorst/biblio.html
1. AIGNER, Heribert, »Die Rolle des (der) ARMATURA im römischen Heer«, u:

Proceedings of the 1991 International ISHPES Congress, Madrid, 1993, str.
202- 210 .
2. CONNOLLY, Peter, Greece and Rome at War, London, 1988.
3. _______ , Rimska vojska. Od makedonskog i galskog rata do kraja Rimskog
Carstva, Ljubljana, 199112345678.
4. DELBRÜCK, Hans, Warfare in Antiquity, Lincoln, 1990.
5. _______ , The Barbarian Invasions, Lincoln, 1990.
6. DOBSON, A i B. Domaszewski, Die Rangordnung des römischen Heeres,
Köln, 1967.
7. GIBBON, Edward, The Decline and Fall of the Roman Empire, Chicago,
1952.
8. GROSSE, R., Les armes romaines, Paris, 1926.
224
Bibliografija
9. HOFFILLER, Viktor, »Oprema rimskog vojnika u prvo doba Carstva. I. dio«,

Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, 11 (1910-11): 145-240.
10. _______ , »Oprema rimskog vojnika u prvo doba Carstva. II. dio«, Vjesnik Hr
vatskog arheološkog društva, 12 (1912): 16-123.
11. JAHNS, Max, Geschichte der Kriegswissenschaften, Münich, 1889.
12. JOBST, Werner (ur.), Carnuntum. Das Erbe Roms an der Donau, Wien,
1992.
13. JUNKELMANN, Marcus, Römische Kavallerie-Equites Aloe, Stuttgart, 1989.
14. _______ , Die Legionen des Augustus, Mainz am Rhein, 1991.
15. MEHLS, E., Altrömische Heeresturmen, Wien, 1928.
16. MOMMSEN, Theodor, »Das römische Militärwesen seit Diocletian«, Hermes,
24 (1889): 195-279.
17. LIBERATI A. i F. SILVERIO, Organizzazione militare: esercito, Roma, 1988.
18. STARR, C. G., The Roman Imperial Navy, 31. B. C.-A. D. 324, Connecticut,
1975.
19. VEITH, J. Kromayer-Georg, Heerwesen und Kriegsführung der Griechen und
Römer, München, 1928,19632.
20. WATSON, G. R., The Roman Soldier, London, 1969.
21. WEBSTER, G., The Roman Imperial Army ofthe First and Second Centuries
AD, London, 19853.
VII. Ostalo:
1. AIGNER, Herbert, »Von ‘amikaler’ Antikebegeisterung zur wissenschaftlic
hen Betrachtung des Altertums: Die neue Gelehrsamkeit des 18. Jahrhun
derts«, Zur Ausweitung des Horizonts (=Jahrbuch der österreichischen Ge
sellschaft zur Erfoschung des achtzehnten Jahrhunderts), (12) 1998: 29-39.
2. ALBRECHT, Michael von, Geschichte der römischen Literatur, München,
1994.
3. Allgemeine deutsche Biographie, Leipzig, 1875-1903.
4. BAKlO, J., Prehrana korisnika Vele špilje u svijetlu prehrane stanovnika u
neolitiku, Zagreb 2001.
5. BARKER, Thomas H., »Montecuccoli as an Opponent of the Hungarians«, u:
Armi antiche-Bolletino dellAccademia di s. Marciano-Torino, Numero spe
ziale per il 6° Congresso dell'Associazione Internazionale dei Musei d'Armi e
di Storia Militare, Zurigo, 1972, str. 205-232.
6. BAŠIĆ, Petar, Rimske vojne diplome iz Panonije kao povijesni izvor (diplom
ski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2001)
7. BERTOŠA, Miroslav, »Petar Stanković«, u: Bruno Dobrić (ur.), Stancovicia-
na: katalog izložbe, Rovinj,1995, str. 1.
8. BILIC-DUJMUŠIĆ, Siniša, Ratne operacije u provinciji Ilirik (magistarski
rad, Sveučilište u Zadru, 2001)
9. Biografia universale antica e modema, Venezia, 1822-1831.
10. Cameron, Averil, The Mediterranean World in Late Antiquity, AD 395-600,
London, 1993.
11. CONTE, Gian Biagi, Latin Literature. A History, Baltimore, 1994.
12. ČALE, Frano et al. (ur.), Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977.
13. DELBRÜCK, Hans, Médiéval Warfare, Lincoln, 1990.
14. ______ , The Dawn of Modern Warfare, Lincoln, 1990.
15. DUFFY, Christoper, The Military Expérience in the Age ofReason, Hertford-
shire, 1998.
225
16. ELITS, David, The Military Revolution in Sixteenth Century Europe, London,
New York, 1998
17. HARVEY, Paul, The Oxford Companion to Classical Literature, Oxford, 1984.
18. Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1996.
21. HORVATH, Zoltàn (ur.), Zrinyi Miklôs hadtudômânyi munkâi [Vojna djela
Nikole Zrinskog], Budapest, 1957.
19. Katalog Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Priručna djela, udžbenici
i djela, koja se najviše upotrebljavaju, sv. I, Zagreb, 1916.
20. KEEGAN, John, A History of Warfare, London, 1994.
21. KLANICZAY, Tibor (ur.), A Bibliotheca Zriniana tôrténete és âllomânya [Po
vijest i inventar knjižnice Zrinskih], Budapest, 1991.
22. KUHNEL, H., Bildwörterbuch der Bekleidung. Vom Alten Orient bis zum
ausgehenden Mittelalter, Stuttgart, 1990.
23. MASKIN, Nikolaj Aleksandrovič, Istorija starog Rima (prev. s rus. Miroslav
Marković), Beograd, 1987.
24. MEDINI, Julijan, »Provincija Libumija«, Diadora, 9 (1980): 363-441.
25. ROJNIC, Matko, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1974.
26. SCARRE, Chris, Chronicle ofthe Roman Emperors, London, 1997.
27. Verzeichniß der Bücher welche in der Kaiserlichen Königlichen privilegierten
von Novoßelschen Buchhandlung in Agram um beygesetzte Preise zu haben
sind, Zagreb, 1796.
28. Verzeichniß der Bücher welche in der Kaiserlichen Königlichen privilegierten
von Novoßelschen Buchhandlung in Agram um beygesetzte billige Preise zu
haben sind, Zagreb, 1801.
29. VISKOVIĆ, Berislav, »U povodu 100. obljetnice knjige O pomorskoj sili Hrva
ta«, Vila Velebita, 1 (1999): 58-61.
30. Who's Who in Military History from 1453 to the Present Day, Andrew
WHEATCROFT i John KEEGAN (ur.), London, 1996.
31. WURZBACH, Constantin von, Biographisches Lexikon des Kaiserthums
Österreich, Wien, 1856-1891.
226
Kazalo pojmova1
akcenzi (accensi sc. milites) 17, 28, 29, čakija (harpago) 148, 197,198; v. ruka
145, 166 željezna
ala (ala) 32, 33, 118, 134, 168, 169, čete, pomoćne (auxilia) 16, 30, 31, 33,
171; v. konjanici 133-136,140,147,151, 154, 159,
antesignani (antesignani sc. milites) 161,162,176,192; v. praćkari i stri
135, 138, 143; v. učitelji, poljski jelci
arkubalista (arcuballista) 38, 143,180, četveropreg, srpasti (quadrigae falca
188, v. balista i sprave, bacačke tae) 149, 175
armatura (armatura) 115,118, 123,
142, 143, 146, 154,166, 179 dar, novčani (donativum) 133, 145
armature, dvostruke (armaturae dupla dekurija (decuria) 32; v. ala, dekurion,
res) i jednostruke (armaturae sim turma i veksilacije
plares) 139 dekurion (decurio), 32,142; v. konjanici
augustali (Augustales sc. milites) 138; desetina (contubernium) 138,139, 141,
v. flavijali 144,148
desetnik (decanus) ili glava desetine
balista (ballista) 35, 38,140,147,153, (caput contubernii) 141
166,176,180, 184,187,188, 197; dizalica, opsadna (tollenno) 180,188
sprave, bacačke do mačeva i sulica (ad spathas et ad
balista, kolna (carroballista) 35, 147, pila, ad pila) 128, 166
148, 176; v. balista i sprave bacačke dopust (commeatus) 144
beneficijariji (beneficiarii sc. milites) 38 drung (drungus) 167, 169; v. odred, le
bucina (budna) 30,133,138-139,146, teći konjanički
155, 176; v. klasik, rog i tuba duplari (duplares sc. milites) 139; v. ar
burg (burgus) 21,160,184; v. utvrđenje mature, kandidati, duplari
centurija (centuria, pl. centuriae) 28-32, ekskulkatori (exculcatores) 143; v. veliti

124-125, 129-130,133,139-142,
144-145, 147,159 ferentariji (ferentarii sc. milites) 128,
centurion (centurio, pl. centuriones) 30, 135,143, 166, 172,178
38,130,133, 139-143, 145,159,175 flavijali (Flaviales sc. milites) 138
centurion, prvi hastata (hastatus) 30; v. fundibulatori (fundibulatores) 166; v.
centurion i ordinariji pješaštvo, lako i praćkari
centurion, prvi trijarija (triarius prior) fustibal (fustibalus) 125, 143, 147, 153,
30; v. centurion i ordinariji 166,176, 180, 183, 188, 189, 191,
centurion, drugi hastata (hastatus pos 197; v. pješaštvo, lako i oružje, ba-
terior) 30; v. centurion i ordinariji cačko
1 Ovim kazalom obuhvaćeni su samo pojmovi iz Glosara.
227
glava desetine, v. desetnik koplje, goruće (falarica) 187; v. oružje,

glava, svinjska (caput porcinum) 170; v. bacačko
pila kornjača (testudo) 148, 180,185, 189; v.
greda, udarna (asser) 198 klin, pila
grudobran (pinna, propugnaculum) krov, zaštitni (pluteus) 38, 180, 185; v.
159, 182-184, 186,187,193, 197 koliba, bojna
hastati (hastati sc. milites) 17, 28-30, lagum (cuniculus) 141, 180, 182, 187,
127, 128, 135, 139, 143, 165 189; v. lagumaši
lagumaši (cunicularii) 141
izvidnici (exploratores, a može i specu legat (legatus) 12, 30,140
latores) 31, 156, 174; v. uhode legija (legio), 12, 13, 15-17, 22, 27-33,
35, 38,118, 119, 123-130, 133-148,
kandidati, duplari (candidati duplares 150, 151, 154, 156, 159, 161-163,
sc. milites) i simplari (candidati 174, 191; v. centurija, kohorta i ma-
simplares sc. milites) 139; v. arma nipul
ture, duplari i ogrličari, dvostruki liburna (liburna) 134, 180, 192-198
katafrakt (catafractes) 125, 142, 143, lorika (lorica) 125, 142, 143, 147, 197;
197; v. konjica, teška v. katafrakt, konjica, teška
klasik (classicum sc. signum) 37,133, lorikula (loricula) 191
146, 150
kliješta (forfex) 168-170, 189 mač (gladius, semispathium, spatha)
klin (cuneus) 130,158,168-172,183, 13, 14, 16, 19, 22, 23, 26-28, 39,
192; v. pila 40, 122, 123, 126, 128, 142, 143,
knjigovođe (librarii sc. milites) 138 146, 153, 159, 161, 166, 168, 169,
kohorta (cohors), (cohortes sociorum) 171, 175, 179, 197; v. spata i se-
12, 30-32, 118, 124, 129, 133, 135, mispata
137-146, 148, 192 magister militum 32, 151, 163
kohorta, petstotinska (cohors quingen manipul (manipulus) 28-30, 141-143
taria) 137 manubalista (manuballista) 143, 188; v.
kohorta, tisućnička (cohors miliaria) arkubalista, balista, samostrelci i
137, 138,141 sprave, bacačke
kolci (sudes) 115, 122,124, 129, 148, matiobarbuli (mattiobarbuli) 125,126,
158,159,182 166
koliba, bojna (vinea) 38,148,180, 185 metatori (metatores) 31, 38
konzul (consul) 14, 15, 31, 32, 39,117, mjernici (mensores) 31, 139, 159; v. po-
124,132, 136, 140, 150-152,163, ljomjerci
164,175; v. vojskovođa most, opsadni (exostra) 180, 188
konjanici ili turmali (equites, turmales most, pokretni (sambuca) 34, 180,188
sc. equites) 131; v. dekurion i konji
ca, teška narodi, vezani ugovorom (foederatae
konjanici, kopljanički (equites contati) gentes) 31, 34,134
33, 157, 161, 167, 168 nasip (agger, vallum) 126,128,140,
konjica, teška (oklopljeni konjanici) 144,148,158-160,163,180,182,
(equites catafracti, loricati, ocreati) 185,186, 190
143,148, 149,168,174; v. kata nauarh (nauarchus) 192
frakt, lorika i nazuvak nazuvak (ocrea) 28, 127, 134, 142, 143,
koplje (hasta) 22, 27, 28, 35 197; v. konjica, teška
koplje, dugo (contus) 142; v. konjanici, nazuvčari (equites ocreati) 134; v. konji
kopljanički ca, teška
228
Kazalo pojmova
odred, leteći konjanički (globus) 38, postaje, poljske (agrariae sc. stationes)
167, 168,170 117,146, 160,177
ogrličari, dvostruki (torquati duplares praćka (funda) 28, 31,124,125,128,
sc. Milites) i jednostruki (torquati 135, 143,147,153, 154,166, 176,
simplares sc. milites) 139 180,183,186-189,197; v. fustibal i
onager (onager) 35, 140, 148, 153, 166, oružje, bacačko
180,183,184,188,189,191,197; v. praćkari (funditores) 166; v. fundibula
balista i sprave, bacačke tori i pješaštvo, lako
ophodnici (circumitores) 160 prefekt flote (praefectus classis) 180,
opkop (fossa, fossatum) 117, 118, 121, 192
128, 130, 140, 144, 148, 154, 158- prefekt graditelja (praefectus fabrorum)
160, 163, 180-182, 185-186, 190; v. 133,140, 141
burg prefekt legije (praefectus legionis) 123,
opkop, privremeni (fossa tumultuaria) 133, 140
129, 159 prefekt tabora (praefectus castrorum)
opkop, propisni (fossa legitima) 129 133, 140
optiones 31, 138 prekobrojni (vojnici) (supernumerarii
orao (aquila), (aquiliferi). 141; v. ante sc. milites) 145,166,169-171
signani, znakonoše i znakovi, bojni pretorij (praetorium) 129, 145, 159
ordinariji (ordinarii sc. centuriones) pričuva (subsidium) 135, 145, 149, 168
138, 139,142 primipil (centurio primi pili) 139, 145;
orlonoše (aquiliferi) 141; v. znakonoše i v. centurion i ordinariji
znakovi, bojni princip (princeps) 139,141; v. centurion
oružje, bacačko (missibilia, missilia, te i ordinariji
la) 18, 118, 125, 126,128,142,143, principi (principes) 17, 28, 29,127, 135,
147, 159, 165, 166,170,171,175, 142,143
184,186,188, 191 prtljaga (impedimenta) 30, 129, 130,
oružje, zaštitno (arma) 115,123,127, 140,151,156-158
128,197 prtljaga, vojnička (sarcinae) 30,126,
ovan (aries) 140, 148,180,182,185, 147
189,190; v. greda, udarna puhači roga (cornicines) 138,146,160
palisada (vallus) 158,159, 163,191; v. red, bojni (acies) 28, 29,128-130, 133-
nasip 135,137,139,142,143,147-149,
pila (serra), 10,12, 13, 29, 130,148, 151,166,167,170-174,175, 197
152,168,170,175,194; v. glava, rog (cornu) 133, 138,146, 155; v. buci
svinjska i klin na i tuba
pilum (pilum) 28,126,128,142 rovka (musculus) 148,180,185, 186
pješaštvo, lako 16, 28, 30,135,143,166, ruka, željezna (manus ferrea), 197, 198;
167,171,173,178 v. čakija
pješaštvo, teško (armatura gravis) 28,
30, 33,133,135, 142,143,148 samostrelci (arcuballistarii, ballistarii,
plamenac (flammula) 134 manuball. sc. milites), 135,166,188
plumbate (plumbata sc. iacula) 115, sarisa (sarissa, kod Vegecija sarisa)
125,126,142, 143,147,166,188, 175; v. koplje, dugo
191,197; v. sulica s remenom saveznici (socii) 31, 34,134; v. narodi,
poklik, ratni (barritus) 169 vezani ugovorom
poljomjerci (agrimensores), v. mjernici semispata (semispathium, inače može i
posluga (sluge, dobavljači) (galearii, semispatha) 142,143; v. mač i spata
lixae) 122,157 seskviplari (sesquiplares sc. milites) 139
229
sjekira (securis) 27, 148,157 trubači tube (tubicines) 31,138,146,

sjekira, dvosjekla (bipennis sc. securis) 160; v. tuba
198 tuba (tuba) 133,138,146,155,161,
skutati (scutati sc. milites) 118,126, 185; v. bucina, klasik i rog
127,143,148,166 turma (turma), (decurio) 29, 31, 32,
slikonoše ili slikonosci (imaginiferi, 129,131, 133,142; v. ala, dekurija i
imaginarii sc. milites) 138; v. zna- konjanici
konoše turmali (turmales sc. equites) 142; v.
službujući (vojnici) (munifices) 139,145 konjanici i turma
sljedovanje (annona sc. militaris) 123,
126, 139, 140, 145,153
spata (spatha) 38,142 učitelji, poljski (campidoctores, campi
geni, doctores armorum) 31, 123,
spikul (spiculum) 175; v. oružje, ba-
cačko, pilum i pješaštvo, teško 135,138,146,157,159,179
sprave, bacačke (tormenta) 27, 34, 35, uhode (speculatores, a može i explorato
180,184,188,190,191,197 res) 31, 156, 178; v. izvidnici
srp (falx) 34, 180,185, 189,197,198 utvrđenje (castellum) 125,128, 153,
strijela, goruća (malleolus) 187; v. 155,160,184,185
oružje, bacačko
strijelci (sagittarii sc. milites) 35,118, veksilacije (vexillationes) 32, 154, 162;
124-127,135, 143, 147,156,157, v. plamenac
161, 165-167, 171, 175,182,184, veliti (velites) 17, 29, 30,124, 126,167,
186-188; v. čete, pomoćne 168,175; v. ekskulkatori
strijele (sagittae) 35, 115,124, 140,143, verikul (vericulum) 143; v. oružje, ba
147, 148, 153, 161, 166,170,176, cačko
182, 183, 186, 188, 191, 197 verut (verutum) 143; v. oružje, bacačko
sulica s remenom (lancea) 165, 175; v.
visina, standardna (incomma) 118
oružje, bacačko
suličari (iaculatores) 28,166,188 vojnici, istaknuti (principales sc. mili
tes) 138,139,145,152,154
škorpion (scorpio) 35, 180,188, 197 vojska (exercitus) 134, 151
vojskovođa (dux) 32, 38, 152
tabor (castra) 15, 27, 31, 115-120,128- vrata, đekumanska (decumana sc. por
131, 135, 138-140, 145,149, 152, ta) 129
154,158-160,178 vrata, glavna (praetoria sc. porta) 129
tabor, stalni (stativa sc. castra) 159 vuk (lupus) 148, 180, 189; v. kliješta
teserariji (tesserarii sc. milites) 31, 138
toranj, pokretni (turris ambulatoria) zastava (velum, vexillum) 133,134, 141,
180,187 155,157; v. veksilacije
tragulariji (tragularii sc. milites) 143
zimovnik (hiberna sc. castra) 149
tribui (tribulus) 175
tribun, niži (tribunus minor) i viši (tri zmaj (draco) 129,141,155; v. znakovi,
bunus maior) 138 bojni
tribun, vojnički (tribunus sc. militum) zmajonoše (draconarii sc. milites) 127,
30, 123,133,140, 141,145, 152, 138, 141; v. znakonoše i znakovi,
154, 157,159-162, 168,192 bojni
trijariji (triarii sc. milites) 28-30, 133, znakonoše (signiferi) 31, 127,138, 143,
135,139, 143,166 145
trubači bucine (bucinatores) 31,138, znakovi, bojni (signa) 133,137,138,
146; v. bucina 141, 142, 145-146,157,159
230
Kazalo imena
Afeliot, istočni vjetar 194 Algid, brdo u Laciju, bitka 458. pr. Kr.
Afrik, jugozapadni vjetar, v. Lib 117
Afrika 116, 132,163,174,175,192 Alpe, Julijske Alpe, planinski lanac 15,
Agripa (1. st.), Vispanije, admiral cara 132,165
Oktavijana Augusta 192 Ambroni, germansko pleme s Jutland-
Ahaja, područje uz sjevernu obalu Pelo- skog poluotoka 29,164
poneza, rimska provincija u Heladi Amida, grad u Mezopotamiji, opsada
192 359. pr. Kr. 185
Akcij, mjesto pored grčke zapadne oba Amsterdam, grad u Nizozemskoj 26
le, pomorska bitka 31. pr. Kr. 192, Antioh III., kralj Sirije (223.-187. pr.
193 Kr.) 132,174,175
Akra, luka na Bliskom istoku 19 Antonije, Marko (82.-30. pr. Kr.), rim
Akva Sekscija, današnji Aix-en-Proven- ski trijumvir 12, 192
ce u Francuskoj, bitka 102. pr. Kr. Antonini, rimska carska dinastija koja
29 je dala tri cara: Antonija Pija (138.-
Akvileja, drevni grad italskog plemena 161.), Marka Aurelija (161.-180.) i
Veneta u pokrajini nazvanoj Galia Komoda (180.-192.) 22
Transpadana, u današnjoj Italiji, Anjou, francuska kraljevska dinastija
opsada 361. g. 176 20
Akvilon, sjeveroistočni vjetar, v. Borej Aparktij, sjeverni vjetar 194
Alani, iranski nomadski narod sarmat- Apeninski poluotok, poluotok u sre
skoga podrijetla koji je naseljavao dišnjem dijelu Sredozemnoga mora
stepski prostor sjeveroistočno od Cr 30, 131
noga mora 13, 14,16, 127, 163, 164, Apulija 165, 175
179 Arhelaj (1. st. pr. Kr.), vojskovođa pont-
Alarik (5. st.), vođa zapadnih Gota 161 skoga kralja Mitridata VI. Eupatora
Alba, Fernando Avarez de Toledo y Pi- 175
mentel (1507.-1582.), španjolski Arktur, zvijezda 194
vojskovođa 21 Armenija, zemlja istočno od Male Azije
Albanija 131 i Kapadokije u južnom dijelu Zakav-
Albin, rimski vojskovođa (2./1. pr. Kr.) kazja 12
163 Atenjani, stanovnici Atene 121, 131,
Aleksandar III. Makedonski (356.-323. 150
pr. Kr.), makedonski kralj i vojsko August, božanski 131
vođa 132 August, Gaj Julije Oktavijan (63. pr.
Alfons V. (1396.-1458.), kralj Aragona Kr.-14. p. Kr.), rimski car (27. pr.
(1416.-1458.) 19 Kr.-14. p. Kr.) 12,13, 30, 31, 32,
Alfons X. (1221.-1284.), kralj Kastilje i 116,121, 131, 138,140, 145,192,
Leona (1252.-1284.) 19 193
231
Aurelije, Marko (121- 180.), rimski car Cincinat, Lucije Kvinkcije (6.-5. st. pr.
(171.-190.) 11 Kr.), rimski vojskovođa 117
Auskul, mjesto u Apuliji, bitka 279. pr. Cinga, rijeka u Hispaniji 128
Kr. 131 Cipar, otok u istočnom dijelu Sredo
Auster, južni vjetar, v. Not zemnoga mora 192
Circije, sjeverozapadni vjetar 194
Babilon, grad u Perziji 12 Clarke, J., engleski narednik i prevodi
Bačka, područje između rijeka Dunava i telj Vegecija 39
Tise, sjeverozapadni dio Vojvodine Cornuti, v. Kornuti
125 Cremona, grad u sjevernoj Italiji, bitka
Balearski otoci, otoci u Sredozemnom 69. g. 144
moru, ispred Španjolske 125
Balkan, prostor u jugoistočnoj Europi Češka, država u srednjoj Europi 26
135
barbari, naziv za narode koji ne pripa Dakija, Dačani 12, 132
daju helensko-rimskom kulturnom Dalmacija, rimska provincija na is
krugu 14, 33, 34, 125,134,135,144, točnoj obali Jadranskoga mora 27,
162,163,191 192
Besi, pleme iz Trakije 141, 189 Dalmati 120
Bezabda, grad u Mezopotamiji, bitka Dardanci, pleme u Meziji 135
360. pr. Kr. 141,189 Darije I., kralj Perzije (521.-486. pr.
Bibliotheca Zriniana, knjižnica Nikole Kr.) 151
Zrinskog 24 della Rovere da Montefeltro, Francesco
Bijeli not, jugoistočni vjetar, v. Leukonot Marija 26
Bik, zviježđe 18 Demetar Farski, ilirski vladar i vojsko
Bion, Johann Theobald (18. st.), aus vođa (260.-213. pr. Kr.) 120
trijski topnički kapetan 23 Demetrije I. Poliorket (4.-3. st. pr. Kr.),
Bizant, država nasljednica Istočnoga sin Aleksandrova generala Antigona
Rimskog Carstva 18 i vladar Makedonije 186,188
Borej, sjeveroistočni vjetar 194 Dioklecijan, Gaj Aurelije Valerije (245.-
Brien d’Eu, Jean de, grof 19 311.), rimski car (284.-305.) 17, 33,
Britanci, stanovnici Britanije 193 125, 140
Britanija, rimska provincija koja se pro Diomed, sin Tideja 119
tezala na području današnje Engle Domicija, rimska heroina 184
ske i Walesa 12, 14 Domicijan (51.-96.), rimski car (81-
Burgundija, srednjovjekovna država, 96.) 136
odnosno povijesna pokrajina u is Drašković, hrvatska plemićka obitelj 26
točnoj Francuskoj 20 Drašković, Josip Kazimir (1716.-1765.),
austrijski general 26
Carstvo, Rimsko 9, 10, passim Drašković, M. 26
Celzo, Aulo Kornelije (1. st. pr. Kr.), Dunav, rijeka u Europi 12, 198
rimski enciklopedijski pisac 11, 13,
121 Edward I. (1239.-1307.), engleski kralj
Cepion, Kvint Servilije (2. st. pr. Kr.), (1272.-1307.) 19
rimski konzul 29, 163 Edward II. (1284.-1327.), engleski kralj
Cezar, Gaj Julije (63.-14. pr. Kr.), rimski (1307.-1327.) 19
vojskovođa i državnik 12, 30, 38,121, Egipat, zemlja na sjeveroistoku Afrike
122,128,158,175,184,186,193 uz rijeku Nil 12,192
Cimbri, germansko ratničko pleme s Ekvi, italsko pleme 117
Jutlandskog poluotoka 29, 163 Elba 12
232
Kazalo imena
Eleonora Kastiljska, kastiljska princeza našnju Francusku, nazivaju ih još i

i žena engleskoga kralja Edwarda I. Keltima; stanovnici Galije 14, 116,
19 135,190
Eneja, kalidonski kralj 119 Galija, Cisalpinska, rimska provincija u
Engleska, zemlja na južnom dijelu bri današnjoj sjevernoj Italiji 120
tanskog otoka 20 Galija, Narbonska, senatorska provinci
Epir, pokrajina u sjevernoj Heladi, pla ja koja se prostirala jugom današnje
ninska država u sjeverozapadnoj Francuske 9
Grčkoj 131,192 Galija, naziv za zemljopisno područje
Epirani, stanovnici Epira 131 na kome su stanovali Gali (Kelti)
Erdelj (Transilvanija, Sedmogradska), 14, 163,192
povijesna istočnoeuropska pokrajina Galijen, Lucinije Egnacije (213.-268.),
25 rimski car (253.-268.) 17, 32
Etruščani, stanovnici Etrurije 27 Gaugamele, grad u Perziji, bitka 331.
Eufrat, rijeka u Mezopotamiji 12,187 pr. Kr. 132
Eur, jugoistočni vjetar 194 Germani, naziv za skupinu raznih bar
Eurobor, sjeveroistočni vjetar 194 barskih plemena germanskoga pod
Europa 9,18 rijetla koji su naseljavali prostor sje
Eutropije, Flavije (5. st.), korektor izda verne Europe (npr. Ambroni, Cim
nja Vegecijeva rukopisa 13, 14 bri, Goti, Teutoni, Vandali) 32,116,
Excerpta Vaticana, zbirka rukopisa iz 7. 160, 169
st. 9 Gibbon, Edward (1737.-1794.), engleski
povjesničar 22
Farnak (1. st. pr. Kr.), kralj na Pontu, Gonzaga, Federigo (1500.-1540.), pa
sin kralja Mitridata VI. Eupatora pinski general i vojvoda od Mantove
175 21
Favonije, sjeverozapadni vjetar 194 Goti, germansko pleme, dijelili su se na
Filip IV. (1268.-1314.), francuski kralj Istočne i Zapadne Gote 14,16, 20,
(1285.-1314.) 19 127, 153, 161, 163, 164
Filipopolis, grad u Trakiji, opsada 250./ Gracijan, Flavije (359.-383.), rimski car
I. Filipopol 187 (367.-383.) 13, 14, 127
Flak, Kvint Flavije (3. st. pr. Kr.), rim Grci, stanovnici Grčke 27, 34,121,135
ski vojskovođa 124 Grčka, država na jugoistoku Europe 11,
Flavije Eugenije (4. st.), rimski uzurpa 124,131,151,175
tor 165
Fortuna, rimska božica sreće, sudbine i Hadrijan, Publije Elije (76.-148.), rim
uspjeha 197 ski car (117.-138.) 12, 13, 31, 121,
Frejus, Everard de, grof 19 131, 164
Francuska, država u zapadnoj Europi Hadrijanopol, grad u Trakiji, bitka 378.
19, 29 g. 14,15, 33,153,160,163
Frigid, rijeka u podnožju Julijskih Alpa, Hamilkar Barka (?-229./8. pr. Kr.), kar
bitka 394. g. 165 taški vojskovođa, otac Hanibala i
Fritigern (4. st.), vođa Gota 153 Hazdrubala 132
Frontin, Sekst Julije (40.-103.), rimski Hanibal (247,- 183./1. pr. Kr.), kartaški
vojskovođa, političar i vojni pisac vojskovođa 132,150,168,175
II, 13, 121, 136, 190 Hazdrubal (?-221. pr. Kr.), kartaški
vojskvođa 171
Gaillard, utvrda 20 Henrik I. (1069.-1135.), engleski kralj
Gali, zajednički naziv za sve narode i (1100.-1135.) i vladar Normandije
plemena koja su nastanjivala da 20
233
Henrik III., njemački car (1017.-1056.) Indija, poluotok i potkontinent na jugu

19 Azije 132
Herakleja, grad u Makedoniji, današnja Indijci {Indi), stanovnici Indije 176
Bitola, bitka 280. pr. Kr.175 Iovia, V. legia 125
Herculia, VI. legia 125 Isidis Navigium, Izidina plovidba, po
Herkul, grčki mitski junak 125 morska svečanost koja se održavala
Herkulije, ime rimskoga cara Maksimi- 5. ožujka 195
jana 125 Istočno Rimsko Carstvo 15,135,164
herkulovci, Herculii, pripadnici VI. le Italija, država na Apeninskom poluoto
gije Herculia 125 ku 29,176, 179
Herodot (480.-425. pr. Kr.), grčki pov Izida Pelagija, rimska božica 195
jesničar 151
Heroneja, grad u Grčkoj, bitka 86. pr. Jader, antički grad na istočnoj obali
Kr.175 Jadranskog mora, današnji Zadar
Higin, Gaj Julije (1. st. pr. K r.-l. st.), 27, 192
rimski filolog i antikvar 13 Japig, sjeverozapadni vjetar, v. Favoni-
Hijade, oblak koji čini nekoliko stotina je
zvijezda u zodijačkoj konstelaciji Jonsko more 192
Taurusa (bika) 194 Josip II. (1741.-1790.), habsburški vla
Hispanci, stanovnici Hispanije 32, 116 dar i car (1765.-1790.) 23
Hispanija, rimski naziv za današnju Jovije, ime rimskoga cara Dioklecijana
Španjolsku i Portugal 9-12,122, 125
124, 132, 135, 192 Jugurta, kralj Numidije (111.-105. pr.
Homer (9. st. pr. Kr.?), grčki epski pjes Kr.) 116,163,175
nik 11, 119 Julijan, rimski car (360.-363.) 186,187
Honorije, Flavije (385.-423.), zapadno- Jupiter, rimsko vrhovno božanstvo 188
rimski car (395.-423.) 14 jupiterovci, Ioviani, pripadnici V. legije
Horacije, rimski pjesnik (65.-8. pr. Kr.) Iovia 125
117, 193
Hrvatska 24, 26 Kalende, prvi dan u mjesecu rimskoga
Huni, azijski nomadski narod koji je kalendara, mlađak 193, 194
oko 370. osvojio jugoistočnu Europu Kamilo, Marko Furije (5.-4. st. pr. Kr.),
i u sljedećih sedam desetljeća stvo rimski državnik i vojskovođa 29
rio golemo carstvo 14,16,127,163, Kampanija, regija u južnoj Italiji na Ti-
164, 179 renskom moru, između rijeke Ga-
rigliano i Polikastorskog zaljeva 192
Ide, trinaesti ili petnaesti dan u mjese Kana, grad u Apuliji u južnoj Italiji, bit
cu rimskoga kalendara, uštap 194, ka 216. pr. Kr. 136, 165,168
195 Kapanej, jedan od junaka priče o sed
Ilerda, grad u Hispaniji, današnja Leri- morici protiv Tebe 188
da, bitka 49. pr. Kr. 128 Kapitolij, jedan od sedam rimskih bre
Ilipa, grad u Hispaniji, bitka 206. pr. žuljaka na kojemu je bila citadela,
Kr. 132,171 opsada 390. pr. Kr. 184
Ilirik, rimska provincija koja se prote Kapua, glavni grad Kampanije, opsada
zala od rijeke Drim u Albaniji do Is 211. pr. Kr. 124
tre i od Jadranskog mora do rijeke Karlo Ćelavi (1433.-1477.), veliki vojvo
Save, poslije je podijeljena na pro da Burgundije (1467.-1477.) 20
vinciju Dalmaciju i Panoniju 12,15, Kartaga, grad na sjevernoj obali Afrike,
125 razorena 146. pr. Kr. 116,124,132,
Indi, Indijci 176, 179 150,184
234
Kazalo imena
Kartažani, stanovnici Kartage 131,132, Leukonot, jugoistočni vjetar 194

150, 165,168 Lib, jugozapadni vjetar 194
Katon, Marko Porcije Cenzor (234.- Libonot, jugozapadni vjetar 194
149.), rimski državnik i vojskovođa, Liburni, ilirsko pleme, stanovnici Li-
vojni pisac, povjesničar i govornik burnije 192
11,13,17, 121,123,124, 136, 143 Liburnija, prostor Dalmacije jugois
Kaudij, samitski grad, bitka 321. pr. točno od grada Zadra 27, 192
Kr. 125, 131 Lidija, pokrajina na Bliskom istoku 174
Kekija, sjeveroistočni vjetar, v. Eurobor Ligne, Karl Joseph von (1735.-1814.),
Keltiberi, stanovnici Keltiberija, pleme austrijski maršal i vojni pisac 22
na izmiješanoga keltskog i ibersko- Livije, Tit (59. pr. Kr.-17. p. Kr.), rim
ga podrijetla 135 ski povjesničar 10, 28, 29
Keltiberija, pokrajina na prostoru da Lotar II. (817.-855.), kralj Italije iz di
našnje sjeverne i središnje Španjol nastije Karolinga 19
ske 135 Lugdun, današnji grad Lyon u Francus
Kir Veliki (6. st. pr. Krista), kralj Perzi koj 14
je 175 Luj IX. (1214.-1270.), francuski kralj
Kizik, grad u Propontidi, bitka 73. pr. (1226.-1270.) 19
Kr. 151 Lukanija, pokrajina u južnoj Italiji 131,
Kleopatra (69.-30. pr. Kr.), egipatska 175
kraljica, ljubavnica Julija Cezara i Lukul, Lucije Licinije, rimski konzul
žena Marka Antonija 12, 192 74. pr. Kr. 151,175
Kleschius, Daniel, župnik u Sv. Juiju 24
Koln, grad u Njemačkoj 19 Machiavelli, Niccolo (1469.-1527.), tali
Konstantin I., Flavije Valerije (274,- janski politički i vojni pisac i teoreti
337.), rimski car (306.-337.) 10, 17, čar 20, 21, 24
33, 136 Mađari, narod u srednjoj Europi 24
Konstantinopol, grad na Bosporu koji je Magnezij, grad u Lidiji, bitka 28. pr.
osnovao car Konstatin I. 13, 14 Kr. 174, 175
Kor, jugozapadni vjetar, v. Libonot Makedonci, stanovnici Makedonije 27,
Kornuti 169 131, 135, 150
Korvin, Matija (1440.-1490.), ugarsko- Makedonija, pokrajina sjeverno od Gr
hrvatski kralj (1458.-1490.) čke 120,192
Kosovo, pokrajina na Balkanu 135 Makedonsko kraljevstvo 131
Kreta, otok u istočnom dijelu Sredo Maksim Petronije, vrhovni zapovjednik
zemnoga mora 156, 192 legija u Britaniji u doba cara Graci-
Ksantip (3. st. pr. Kr.), spartanski voj jana 13, 15
skovođa 150, 168 Maksim, Malije, rimski konzul 29, 163
Kserkso, kralj Perzije (486.-465. pr. Maksimijan, Marko Aurelije Valerije
Kr.) 151 (250.-310.), rimski car 286.-305. i
307.-310. g. 125
Lacij, pokrajina u središnjoj Italiji, sino Maksimilijan I. Habsburg (1459.-1519.),
nim za Rim 117 austrijski nadvojvoda i car Sv. Rim
Lakedemonjani, drugi naziv za Spar skog Carstva (1493.-1519.) 21
tance 120, 131, 150, 162 Mala Azija, poluotok u zapadnom dijelu
Lakonci, drugi naziv za Spartance 168 Azije 175
Lang, Karl, poznati njemački izdavač Manlije, rimski legendarni heroj 190
antičkih djela u 19. st. 23, 188 Mantua, rimski grad, današnja Manto-
Latini, italsko pleme naseljeno u Laciju va u sjevernoj Italiji 21,119
27 Maozamalch, grad u Mezopotamiji, op-
235
sada 363. g. 189 Modares, magister militum u Trakiji

Maraton, mjesto u Grčkoj, bitka 490. (380.-382.) 163
pr. Kr. 151 Modus, Franciscus (17. st.), priređivač i
Marcelin, Amijan (330.-395.), rimski izdavač Vegecijeva djela 24
povjesničar i pisac 169 Montecuccoli, Raimond grof (1609-
Marije, Gaj (157.-86. pr. Kr.), rimski 1680.), austrijski maršal, vojni re
vojskovođa 9, 29, 30, 126, 163, 168 formator i pisac 22, 25, 26
Marijeve mule, pogrdni naziv za rimske Miiller, Friedhelm L., njemački prevo
legionare nakon Marijevih reformi ditelj Vegecija 39
(muli Mariani) 29, 30, 126 Musić, August, jezikoslovac 38
Mars, rimski bog rata 119, 132,150 Mutul, rijeka u Numidiji, danas Mei
Marsi, italsko pleme iz središnjega dije leque, bitka 109. pr. Kr. 163, 175
la Apeninskoga poluotoka 131
Marsovo polje, poljana u Rimu na kojoj Nancy, grad u Francuskoj, bitka 1477.
se sakupljala vojska 122 g. 20
Matija Korvin, v. Korvin Nisibis, grad u Mezopotamiji, opsada
Matilda, princeza (12. st.), kći englesko 359. g. 185
ga kralja Henrika I. 20 Nizozemska, država u zapadnoj Europi
Mauretanija, antička regija u sjevernoj 21
Africi na prostoru današnjega Maro None, peti ili sedmi dan u mjesecu rim
ka te zapadnoga i središnjeg dijela skoga kalendara, prva četvrt Mjese
Alžira, sjeverno od planinskog lanca čeve mijene 194
Atlasa 9,192 Normandija, pokrajina i poluotok u za
Mauricije, Flavije Tiberije (539.-602.), padnoj Francuskoj 20
bizantski vojskovođa i car (582- Not, južni vjetar 194
602.) 18 Nova Kartaga, grad u Hispaniji, opsada
Mazici, narod u Africi 174 209. pr. Kr. 123
Mecenat, pokrovitelj rimskog pjesnika Novi Zrin, utvrda na utoku rijeke Mure
Horacija 193 u rijeku Dravu 25
Medici, Francesco dei (1541.-1587.), ve Numancija, grad u Hispaniji, opsada
liki vojvoda Toskane 21 133. pr. Kr. 32, 124, 125
Medini, Julijan, zadarski arheolog 27 Numantinci, stanovnici Numancije 124
Metel, Kvint Cecilije Numiđski (?-91. Numidija, država u sjevernoj Africi 116,
pr. Kr.), rimski vojskovođa 163 175
Meung, Jean de (c. 1250.-1322.), fran Numiđani, stanovnici Numidije 32,163
cuski pjesnik 19
Mezijci, stanovnici Mezije 132 Onasandar (1. st.), grčki vojni pisac 18
Mezopotamija, država u međurječju Onnerfors, Alf, švedski redaktor i prire
Eufrata i Tigrisa 12, 153 đivač Vegecija 39,146,188
Milano, grad u sjevernoj Italiji 15 Orijent, rimska provincija, Bliski istok
Milner, N. P., engleski prevoditelj Ve- 192
gecija 39 Ostrogoti, istočni Goti 186
Miltijad (6.-5. st. pr. Kr.), atenski voj
skovođa 151 Paha 194
Minotaur, grčko mitsko biće pola čovjek Pakistan 132
pola bik, čuvar labirinta na Kreti Panonija, rimska provincija na prosto
156 ru srednjega toka Dunava 14, 31
Mitridat VI. Eupator, kralj Ponta Pariz, glavni grad Francuske 19, 22
(115.-63. pr. Kr.) 151,175 Parti, azijsko ratničko konjaničko ple
Mizen, luka jugoistočno od Rima 192 me koje je živjelo jugoistočno od
236
Kazalo imena
Kaspijskoga jezera, naselilo Mezo Iberskoga poluotoka 21

potamiju i osnovalo ondje carstvo Principat 31, 141
(247. pr. Kr.-224. p. Kr.) 12 Propontida, antički naziv za Mramorno
Paterno, Tarutenije (2. st.), rimski more 151, 192
pravnik i visoki dvorski činovnik 11, Pulher, Apije Klaudije (4.-3. st. pr.
13,121 Kr.), rimski vojskovođa 124
Paul, Lucije Emilije (2. st. pr. Kr.), rim Pyusegur, Jacques-Franois (1656-
ski vojskovođa 124, 173 1743.), francuski maršal i vojni pi
Peligni, italsko pleme iz središnjega di sac 22
jela Apeninskoga polutoka 131
Peribeja, žena kalidskoga kralja Eneje Rac, Koloman, klasični filolog 38, 186
119 Rajna, rijeka u današnjoj Njemačkoj 12
Perzej, makedonski kralj (212.-175. pr. Ravena, grad u Italiji na obali Jadran
Kr.) 120 skoga mora 192
Perzija, država na prostoru nekadašnje Regul, Marko Atilije (3. st. pr. Kr.),
Mezopotamije 12, 132,176 rimski vojskovođa 150
Perzijanci, stanovnici Perzije 163,179, Republika, rimska 15, 38,128,132,
183 141,152,168
Perzijsko Carstvo 132 Richards, magistar (13. st.), prevoditelj
Pidna, grad u Makedoniji, bitka 178. Vegecijeva djela 19
pr. Kr. 124,173 Rim, glavni grad Rimskoga Carstva, op
Pir, kralj Epira (297.-272. pr. Kr.) 131, sada 390. pr. Kr. 9,13, 14,19, 27,
175, 190 117, 138,181, 186
Pireneji, planinski lanac na sjeveru Pi- Rimljani, stanovnici Rima i Rimskoga
renejskog poluotoka 132 Carstva 16, 21, 25, 27, 34, 35,115-
Pirisabor, grad u Mezopotamiji na ist. 117,119,120,122,123,127,131,
obali Eufrata, opsada 363. g. 187 132,135,136,145,146,150,152,
Plantagenet, Geoffroi (Gottfried), grof 160,162,163,165,168,174-176,190
od Anjoua, začetnik dinastije Plan Rod, otok u istočnom Sredozemlju 188
tagenet 20 Romul, jedan od braće blizanaca, osni
Plantagenet, vladarska dinastija u En vač grada Rima 27
gleskoj (1154.-1485.) 19, 20 Rovinj, grad u Istri 26
Plateja, grad u Beotiji u Grčkoj, bitka
479. pr. Kr., opsada 429. pr. Kr. Sagunt, grad u Hispaniji 132
151,189 Salamina, grad u Grčkoj, pomorska bit
Plejada, zviježđe 195 ka 480. pr. Kr. 151
Plutarh, grčki filozof i biograf (1./2. st.) Salona, grad na istočnoj obali Jadrana,
120,131 današnji Solin, opsada 49./8. pr. Kr.
Polencija, grad u Liguriji, bitka 402. g. 184
161 Salustije Krisp, Gaj (86.-35. pr. KrJ,
Polibije (2. st. pr. Kr.), grčki povjesni rimski političar i povjesničar 10,
čar 20, 29,120,123 118, 121
Pompej, Gnej Veliki (106.-48. pr. Kr.), Samićani, italsko pleme iz južnoga dije
rimski vojskovođa 9, 121, 122, la Apeninskoga poluotoka 125, 131
184 Sapor II. (4. st.), kralj Perzije 153
Pont, država u Maloj Aziji, na obali Cr Saraceni, u antičko doba naziv za
noga mora 151, 192 arapsko pleme koje je živjelo na Si-
Poparić, Bare (1865.-1948.), hrvatski najskom poluotoku; tijekom sred
povjesničar i književnik 27 njeg vijeka naziv se proširio na sve
Portugal, država na zapadnom dijelu ljude islamske vjeroispovijesti 179
237
Sardinija, otok u zapadnom Sredozem Stilihon, Flavije (5. st.), rimski vojsko
lju 192 vođa 161
Scipion, Publije Kornelije Emilijan Af Subsolan, istočni vjetar, v. Afeliot
rički Numancijski (185./4.-129. pr. Subverspetin, zapadni vjetar, v. Zefir
Kr.), rimski vojskovođa 32,123, Sula, Lucije Kornelije (138.-78. pr.
124, 163, 168, 171, 172 Kr.), rimski diktator 9
Sebastijan (4. st.), rimski magister mi Sveti Juraj, mjesto 24
litum 163
Sedmogradska, v. Erdelj, Transilvanija Škotska, povijesna pokrajina na sjeveru
Senat, vrhovno zakonodavno tijelo u britanskoga otoka 19
rimskoj Republici 9, 31,118,152 Šlezija, pokrajina u srednjoj Europi 26
Sent Gotthard, mjesto na austrijsko- Šrepel, Milivoj, klasični filolog i knji
mađarskoj granici, bitka 1664. g. ževni kritičar 38
22
Septentrion, sjeverni vjetar, v. Aparktij Tacit, Kornelije, rimski povjesničar (1./
Sertorije, Kvint (123.-72. pr. Kr.), rim 2. st.) 144
ski državnik i vojskovođa 9, 119, Taktik, Eneja (5. st. pr. Kr.), grčki vojni
120,122, 164 pisac 164, 188
Severitan, Ivan Polikarp (1572.-1626.), Tarent, grad u Italiji 131
hrvatski humanist 26 Tarkvinije Stariji (6. st. pr. Kr.), rimski
Sicilija, otok u središnjemu dijelu Sre kralj 27
dozemnoga mora 12, 192 Teba, grad u Grčkoj 188
Sida, rt 132 Teodozije I., rimski car (379.-395.) 14,
Sigrais, Bourdon de, francuski prevodi 15, 33, 163,165, 193
telj iz 17. st. 39, 40 Teofil, aleksandrijski biskup u doba ca
Singar, grad u Mezopotamiji, opsada ra Teodozija 1 .15
359. g. 185 Tesalci, stanovnici Tesalije 132
Sirija, pokrajina na Bliskom istoku iz Teubner, njemačka izdavačka kuća u
među Kilikije i Palestine 12 Leipzigu u Njemačkoj 23, 39
Siris, rijeka u Lukaniji, bitka 280. pr. Teutoni, germansko pleme s Jutland-
Kr. 175 skog poluotoka 29,163
Slavonija, pokrajina između rijeke Dra Tiber, rijeka koja protječe Rimom 18,
ve i rijeke Save 125 117,122
Slikor, rijeka u Hispaniji 128 Ticin, mjesto u sjevernoj Italiji, bitka
Smerdel, Ton, klasični filolog i književ 218. pr. Kr. 132
nik 38,186 Tidej, sin kalidonskoga kralja Eneja,
Sosil (3.-2. st. pr. Kr.), grčki povjesni sudjelovao u pohodu sedmorice pro
čar 150,168 tiv Tebe 119
Spartanci, stanovnici Sparte 131,168 Tigris, rijeka u Mezopotamiji 183
Srijem, područje između rijeke Dunava Toskana, pokrajina u srednjoj Italiji 21
i Save 125 Tračani, stanovnici Trakije 132
Stacije, Publije Papinije (45.-96.), rim Trajan, Marko Ulpije (53.-117.), rimski
ski pjesnik 188 car (98.-117.) 12,13,121,136
Stancoviciana (sc. bibliotheca), zbirka Trakija, pokrajina na zapadnoj obali
knjiga don Petra Stankovića 26 Crnoga mora 141,153,163
Stanković, don Petar (1771.-1852.), is Traskija, sjeverozapad, vjetar, v. Circije
tarski svećenik i bibliofil 26 Trazimensko jezero, jezero u sjevernoj
Stewechius, Godescalcus (16./17. st.), Italiji, bitka 217. pr. Kr. 132, 217
nizozemski priređivač Vegecijeva Trebija, rijeka u sjevernoj Italiji, bitka
teksta 24, 40 218. pr. Kr. 132
238
Kazalo imena
Troja, grad u Maloj Aziji, danas u Tur Vergilije, Publije Maron (70.-19. pr.
skoj 119 Kr.), rimski pjesnik 10, 127,134,
Tulije, Servije (578.-534. pr. Kr.), rim 195, 196
ski kralj 28 Verona, grad u sjevernoj Italiji, bitka
Tunis, država u sjevernoj Africi 150 403. g. 161
Turci 22, 24, 25 Vespazijan (17.-79.), rimski car (69-
79.) 144
Ugarska, povijesna država u srednjoj Vitelije, rimski car i vojskovođa (15,-
Europi 24 69.) 144
Urcilijani, narod u Africi 174 Vitigis (6. st.), ostrogotski kralj 186
Uskrs, kršćanski blagdan koji se obilje Vitruvije, Marko Polion (1. st. pr. Kr.),
žavao u vrijeme ekvinocija 15, 193 rimski arhitekt 13, 34,186,188
Utrecht, grad u Nizozemskoj 19 Vrhovac, Maksimilijan 26
Valent (328.-378.), istočnorimski car Wales, pokrajina u zapadnom dijelu bri

(364.-378.) 163, 164 tanskog otoka 19
Valentijan II. (371.-392.), rimski car Wallhausen, Johann Jakob von (?-
(375.-392.) 14 1623.), njemački vojni pisac 22, 24
Valentijan III. (419.-455.), zapadnorim-
ski car (425.-455.) 14 Zadar, grad na istočnoj obali Jadrana
Vandali, germansko pleme koje je, bje 192
žeći pred Hunima, stvorilo kraljev Zagreb, glavni grad Hrvatske 23, 26, 40
stvo u sjevernoj Africi, a 455. godine Zama, grad u Numidiji u Africi, bitka
su opustošili Rim 14 202. pr. Kr. 132, 175
Varad, grad u Transilvaniji 25 Zefir, zapadni vjetar 194
Varon, Marko Terencije (116.-27. pr. Zela, grad u Maloj Aziji, bitka 47. pr.
Kr.), rimski pisac i polihistor 13, Kr. 175
196 Zrinski, Adam, hrvatski plemić, sin Ni
Venecija, luka i grad u sjevernoj Italiji kole Zrinskog 26
na obali Jadranskoga mora 19 Zrinski, Nikola (1620.-1670.), hrvatski
Vercela, grad u sjevernoj Italiji 29 plemić 22, 24, 26
Vergilij, rimsko ime za zviježđe Plejada
195 Židovi 12
239
Nakladnik
Golden marketing
Zagreb, Šenoina 28
tel.: 01/4839-567, 4839-564

faks: 01/4839-567, 4839-670
e-mail: golden-marketing@zg.tel.hr
www.golden-marketing.hr
Za nakladnika
Ana Maletić
Urednik
Radule Knežević
Izvršni urednik
Ilija Ranić
Lektorica
Alka Zdjelar-Paunović
Korice
Studio Golden
Tisak i uvez
Tiskara Znanje, Zagreb
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 355.01 (37)
VEGETIUS Renatus, Flavius

Sažetak vojne vještine / Publije Flavije Vegecije Renat ; prevela s
latinskoga Teodora Shek Brnardić ; latinski tekst priredila Margareta
Gašparović ; uvod Vladimir Brnardić. - Zagreb, Golden marketing, 2002.
Prijevod djela: Epitoma rei militaris. - Bibliografija. - Kazalo.
ISBN 953-6168-59-6
420129097

Vegecije - Sažetak Vojne Vještine

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vegecije - Sažetak Vojne Vještine

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Publije Flavije Vegecije Renat

Latinski tekst priredila

Na naslovnici: Tropej u čast rimske pobjede nad ilirskim ustanicima

EPITOMA REI MILITARIS....................................................................... 43

SAŽETAK VOJNE V J E Š T IN E .................................................. 113

DRUGA KNJIGA: 133

TREĆA K N JIG A :.......................................................................................... 149

ČETVRTA K N JIG A :....................................................................................180

Prvi hrvatski prijevod Vegecijeva spisa Epitoma rei militaris (Sažetak

1 Milner, 1993, XIII.

grčki utjecaj.17 Svakako treba istaknuti i njegovo zanimanje za medicinu i

Sažetak vojne vještine

Vegecijevo vojno djelo nije povjesničarsko, kao što bi se moglo očekivati.

17 Lammert, 1940, 18.

redbe careva Augusta,23 Trajana24 i Hadrijana.25 Vegecije ne opisuje stvarnu

je39je u Konstantinopolu priredio izdanje koje je datirano konzulima za go­

drugoj je kratak pregled o plovidbi, ratnim brodovima, morskim strujama i

57 Veg. Mil. IV. 46.

toga, on želi prikazati idealnu, izvanvremensku legiju. Ipak, prema nekim

Vegecijevo djelo kroz povijest

Strategija (Strategicon) koje se pripisuje caru Mauriciju64 zajedno s više dru­

oporuci stanovitoga grofa Everarda od Frejusa iz godine 837.73Dvadeset i če­

73 Delbriick, 1990, II, 203.

ta.84 Istodobno je i sekundarna literatura koja se oslanjala na prijevode Sa­

zavisnost u skladu sa svojim vremenom. Još je jedna razlika između Vegecija

95 Delbriick, 1990, IV, 295.

U 17. stoljeću austrijski vojskovođa, maršal Raimondo grof Montecucco-

Zbog sustavnosti i jasnoće, Vegecijevo je djelo bilo privlačno i austrijskom

Vegecijevo djelo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u

125 NSK, Zbirka rijetkosti, BZ 221.

nacionalne vojske, popunjene pretežito seljacima i plaćene dobrovoljnim po­

132 ZM, 1957, 36 i 368.

Uzevši u obzir sve izložene činjenice, možemo pretpostaviti da bi se već

139 Veg. 1744.

II. Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske144145

Iako se mnogi učenjaci ne slažu s ovom interpretacijom Livijevih podataka,

Dozapovjednike (principales) su činili zamjenici centuriona (optiones), tese-

154 O diplomama u Panoniji kao povijesnom izvoru vidi Bašić, 2001.

nove konjaničke jedinice: kopljanici lanciarii i equites promoti. Glavna voj­

davali su barbarski saveznici, foederati, nastanjeni s odobrenjem unutar

156 Usp. II. 25; III. 3, 24; IV. 18,21, 22.

Prevođenje Vegecijeva djela na hrvatski nije bilo nimalo jednostavna za­

»centurion« ne posežući za hrvatskim prijevodnim, ali opet anakronim no­

dobilo prihvatljivo rješenje. Utoliko se slažem s dobrom konstatacijom Bour-

Zagreb, listopad 2001.

ADB Allgemeine Deutsche Biographie

Incipiunt capitula libri primi

I. Romanos omnes gentes sola armorum exercitatione vicisse

XXII. In qualibus locis constituenda sint castra

Libri primi prologus

Antiquis temporibus mos fuit bonarum artium studia mandare litteris

I. Romanos omnes gentes sola armorum exercitatione vicisse

ne bellorum exercitata paucitas ad victoriam promptior est, rudis et indocta

II. Ex quibus regionibus tirones legendi sint

III. Utrum ex agris an ex urbibus utiliores sint tirones

IIII. Cuius aetatis tirones probandi sint

V. Qua statura iuniores probandi sint

VI. Ex vultu et positione corporis agnosci in eligendo qui meliores possint

VII. Cuius artis tirones vel eligendi sint vel respuendi

VIII. Quando tirones signandi sint

IX. Ad gradum militarem et cursum et saltum exercendos tirones

X. Ad usum natandi exercendos tirones

XI. Quemadmodum ad scuta viminea vel ad palos antiqui exercebant

je39je u Konstantinopolu priredio izdanje koje je datirano konzulima za go

Strategija (Strategicon) koje se pripisuje caru Mauriciju64 zajedno s više dru

oporuci stanovitoga grofa Everarda od Frejusa iz godine 837.73Dvadeset i če

ta.84 Istodobno je i sekundarna literatura koja se oslanjala na prijevode Sa

nacionalne vojske, popunjene pretežito seljacima i plaćene dobrovoljnim po

nove konjaničke jedinice: kopljanici lanciarii i equites promoti. Glavna voj

Prevođenje Vegecijeva djela na hrvatski nije bilo nimalo jednostavna za

»centurion« ne posežući za hrvatskim prijevodnim, ali opet anakronim no

terrae, quae Lacedaemonios, quae Athenienses, quae Marsos, quae Samni

hortes per diversas administraverit scholas, in prima cohorte ad hanc perve

hortes, in carpentis bubus portantur armati, ut, si forte hostes ad oppugnan

Athenienses et Lacedaemonios ante Macedonas rerum potitos prisci loquun

ille in intimo et secretissimo labyrintho abditus perhibetur, ita ducis consi

li sustinet quam parabat inferre. Aperta autem vis si praeparetur in monti