Maša se nije dala prestrašiti.

Po cijele je dane smišljala kako bi mogla

pobjeći medvjedu. Mislila je, mislila i smislila!
– Medvjede, medvjede! Molim te, odnesi barem mali darak djedu i
baki u selu! – molila je.

Gle čuda, medvjed pristane. Maša je ispekla mnogo kolačića, a onda je iz

smočnice izvukla nekakvu veliku košaru pa mu reče:
– Ovu ću košaru napuniti kolačima, a ti je odnesi u moje selo. Ali da ih nisi
jeo! Gledam te s krova i pazim što radiš!
Medvjed gunđajući nakratko izađe iz kuhinje, a Maša brzo uskoči u košaru i
pokrije se kolačima. Kad se medo vratio, naprti košaru na leđa i uputi se u
selo.

Hodao je tako, hodao pa se i umorio.

– Uh, sjest ću na panj i pojesti kolačić! – uzdahne. – Gladan sam i umoran.
Odjednom se začuje Mašina vika:
– Visoko sjedim, daleko vidim! Ne sjedaj na panj, ne jedi kolačiće!
Medvjed se stane obazirati oko sebe pa reče:
– Lukava je ona! Visoko sjedi, daleko vidi!

Zatim podigne košaru pa nastavi dalje. Prošao je još malo, ali onda opet
osjeti umor i glad.
– Uh, sjest ću na panj i pojesti kolačić! – uzdahne. – Gladan sam i umoran.
Maša iz košare opet viče:
– Visoko sjedim, daleko vidim! Ne sjedaj na panj, ne jedi kolačiće!
Medvjed ustane kao da ga je pčela ubola i potrči što je brže mogao.
Našao je selo i kolibu bake i djeda pa im pokuca na vrata: – Kuc-kuc!
Otvarajte, otvarajte! Nosim vam darove od unuke!
Ali jao! Selo je bilo puno pasa što su gotovo smjesta nanjušili medvjeda.
Poput osa sjatiše se u dvorište i navale na njega. Medvjed se sav
isprepadao pa je dao šapama vjetra, a košaru je zaboravio kraj vrata.