Vještica je svaki dan prilazila kavezu:

– Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?

Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica,
koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi
strpljenje i naredi:
– Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U
neka doba vještica joj reče:
– Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
– Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
– Glupa gusko! – naljuti se vještica – Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu
pogledati.
Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je
svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako
nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg
glasa:
– Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.

Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i
medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda
požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve
velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa
povikaše:
– Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi
nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve
rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na ivici šume ukazala se njihova kućica.
Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog,
tužnog. Kucnuše o okno.

Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u
zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.
I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života…