Nacrt seminarskog rada

PREDMET : PJESNIŠTVO, FILOZOFIJA, JEZIK

PROFESORICA: ANDREA LEŠIĆ THOMAS

STUDENTICA: IVANA GOLIJANIN

TEMA: (O) kome piše Mirjana Stefanović sve ove decenije?: „Pesnik(inja) i narod“

Srpska pjesnikinja Mirjana Stefanović se na „pjesničkoj sceni“ pojavila šezdesetih

godina prošlog vijeka i postala izrazito važan pjesnički glas. Po(etika) njenog pjesništva
podrazumijeva izrazito kritički stav prema opštoj trivijalizaciji stvarnosti i antinacionalističko
raspoloženje koje joj je omogućilo a u isto vrijeme i oduzelo mnogo mjesta u javnom
kulturnom životu. Sa tim u vezi, u radu ću se baviti pojmom uloge pjesnika i njegove poezije
u određenom kulturnom kontekstu. Ideja je ispitati koliko se pjesništvo Mirjane Stefanović
„odmaklo“ od shvatanja da su pjesnici glasnici božanstva te da samo u delirijumu pišu,
poznato još kod Platona u Ijonu, koliko i na koji način je njena poezija, s obzirom na kulturne
klime sa kojima se susretala, pristupala čovjekovoj ličnosti. Mirjana Stefanović ljudski
subjekt dovodi u vezu sa predmetima, koji imaju svoje značenje za čovjeka u ljudskoj kulturi,
u kojoj je ono ljudsko centrirano kao središnje, u smislu temeljno humanističkog pogleda na
svijet, karakterističnog za srpsku socijalističku i kulturu koja je došla nakon nje. U takvoj
analizi, poslužiće mi određenje nove srpske poezije koju je dao Aleksandar Petrov u knjizi
Krila i Vazduh a koje će pokazati na koji se način pjesnikinja „angažovala“ da piše o čovjeku
uprkos različitim okolnostima.

„Novu srpsku poeziju, stvaranu tokom pedesetih i šezdesetih godina, bitno su obeležili
pesnici jedne naglašeno antiromanticarske usmerenosti. Mada su i oni, kao i pesnici
ispovedne ili intimisticke poezije, pokazali veliko interesovanje za covekovo Ja,
njihovu poeziju odlikuje drugaciji pristup i poeziji i licnosti. Poezija za njih nije
izražavanje neceg što bi se dalo iskazati u bilo kom drugom obliku osim u pesnickom,
niti je to ispovest koju jedan covek kazuje drugom. Poezija je za njih iznad svega
stvaralaštvo u jeziku. Kada je predmet njihove poezije covekova licnost, ili Ja, onda to
svakako nije samo njihova privatna licnost, kao ni samo emotivno ili samo racionalno
 ja. U poeziji novih pesnika zapaža se složeni odnos između svesnog i podsvesnog
(...)“ (Aleksandar Petrov, Krila i vazduh)

Govoreći o ulozi pjesnika, važnim će se postaviti pitanje rodnog identiteta i

spisateljske prakse s obzirom na to da ovu poeziju ipak piše žena suočena sa nebrojeno mnogo
negativnih kritika koja je ostavljena da postoji u ideologiji muških glasova. Tu je indikativno
spomenuti nekoliko pjesama koje se bave statusom Pesnika, odnosno Poetese tj. Pesnikinje.
Pjesme konstruišu različite pozicije pjesnika i pjesnikinja u periodu poznog socijalizma.
Zanimljivom za analizu se čini pjesma „Pesnikinji“. „Pesnikinja“ je ovdje konstruisana kao
netalentovana, blijeda Poetesa, koja se trudi da piše, ali joj ne uspijeva. Ona prihvata i
izražava krajnje mizogin odnos prema poetesi, kako je ona definisana dominantnom muškom
pjesničkom tradicijom. Drugačije rečeno, da bi bila tretirana kao pisac autorka mora da
kritikuje tradicionalnu žensku spisateljsku poziciju. Dok pjesma „Pesnikinji“ opisuje žensku
spisateljsku poziciju, pjesma „Kad pesnik peva“ opisuje mušku spisateljsku poziciju. Mirjana
Stefanović pokazuje da je biti Pesnik ozbiljan posao a ne razonoda.

Nakon „socijalističke“ faze i kritike(?) pozicije pjesnika u društvu, moja analiza

njenog odnosa prema stvarnosti i čovjeku će se pokazati i na primjeru pjesme Pesnik i narod
koja izrazito dobro odražava sukob ideja pjesništva nekada i danas. Pri tome, ideja je
pokazati kako se njen odnos prema pjesniku i čitaocima formirao kao spoj šarma i ironičnih
trenutaka koji vrlo jasno demistifikuju neke ustaljene a opet lažne vrijednosti. U takvoj
namjeri, Stefanović se istinski i svjesno a ne u ekstazi obraća pjesnicima i narodu u kojima
vidi prvenstveno ljude o kojima se treba pisati i kojima se treba iskreno obraćati.

LITERATURA:

 Mirjana Stefanović, Promaja, Zadužbina „Desanka Maksimović“ Narodna biblioteka

Srbije, Beograd, 2011.
 Dubravka Đurić, Politika poezije, Ažin, Beograd, 2010.
 Aleksandar Petrov, Krila i vazduh, Narodna knjiga, Beograd, 1983.
 Kate Hamburger, Logika književnosti. Prev. S. Grubačić. Nolit: Beograd, 1976.
 Platon, Ijon, Gozba, Fedar, BIGZ, Beograd, 1979.
 Emil Steiger, Umeće tumačenja i drugi ogledi. Beograd: Prosveta, 1978.