Professional Documents
Culture Documents
Interkulturalnost PDF
Interkulturalnost PDF
ïñtérkûltùråłnøst
întërkúltùrãłnôšt
ìñtèrkùltùràlnòst
časopis za podsticanje i afirmaciju interkulturalne komunikacije mart 2011. / br. 01
íñtêrkültúräłnóst
1
INTERKULTURALNOST
časopis za podsticanje i afirmaciju interkulturalne komunikacije
Uredništvo: dr Dušan Marinković, Novi Sad, dr Dragan Prole, Novi Sad, dr Ivana Živančević-Sekeruš, Novi Sad,
dr Željko Vučković, Sombor, dr Aleksandra Jovićević, Beograd/Rim, mr Dragan Jelenković, Pančevo/Beograd,
dr Ira Prodanov, Novi Sad, dr Andrej Mirčev, Osijek/Berlin
Stalni saradnici: Franja Petrinović, Novi Sad, Sava Stepanov, Novi Sad, Vera Kopicl, Novi Sad, Ivana Vujić, Beograd,
dr Saša Brajović, Beograd, dr Nikolae Manolesku, Bukurešt, Serž Pej, Pariz, Petru Krdu, Vršac, mr Majda Adlešić, Novi Sad,
mr Dragana Beleslijin, Novi Sad, dr Jasna Jovanov, Novi Sad, Tanja Kragujević, Beograd, dr Nada Savković, Novi Sad,
dr Damir Smiljanić, Novi Sad/Minhen, Tomislav Kargačin, Novi Sad, mr Boris Labudović, Novi Sad, Ivana Inđin, Novi Sad
Savet: dr Nikola Grdinić, koordinator Saveta, dr Vladislava Petković-Gordić, Milorad Belančić, mr Mladen Marinkov,
dr Mikloš Biro, dr Lidija Merenik, dr Kornelija Farago, dr Svenka Savić, mr Svetislav Jovanov, dr Milan Uzelac, dr Janoš Banjai,
dr Ljiljana Pešikan-Ljuštanović, dr Žolt Lazar, dr Zoran Đerić, dr Zoran Kinđić, dr Dragan Koković
pravni konsultant: Olivera Marinkov, Novi Sad PR, komunikacije: Dušica Marinović lektura i korektura: Vera Vasilić
vizuelni identitet: Dragan Jelenković međunarodna saradnja: Ileana Ursu, Meral Tarar Tutuš, Nebojša Radić, Univerzitet Kembridž
foto editorijal (za prvi broj): Vladimir Pavić prelom: Pavle Halupa logo: Miloš Trkulja štampa: Štamparija „Stojkov“ tiraž: 500
2
SADRŽ AJ
Uvodnik
Aleksandra Đurić Bosnić, Mentalni megalopolisi ili otkrivanje drugosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
INTERKULTURALNA ISTRAŽIVANJA
Damir Smiljanić, Princip uključenja trećeg. Kratki prilog kulturološkoj logici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Boris Labudović, HABERMAS ILI LUMAN: JAVNOST KAO MERA KOMUNIKACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Majda Adlešić, UnapreĐenje kvaliteta ambijenta interkulturalne komunikacije (pogled sa strane) . . . . 34
Dragan Koković, MULTIKULTURNO I INTERKULTURNO OBRAZOVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
Svenka Savić, RODNI IDENTITET I OBRAZOVANJE ROMKINJA U SRBIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Marija Aleksandrović, Romske epsko-lirske pesme - starija i nova beleženja (klasifikacija, teme, značenje) . . . . . 68
Vladislava Gordić Petković, BIOGRAFSKO I ISTORIOGRAFSKO U ŽENSKOJ PROZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Dragana Beleslijin, ŽENA KOJA NESTAJE (Vidovi ispoljavanja ženske seksualnosti u prozi Judite Šalgo) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Zoran Đerić, EPISTOLOGRAFIJA STANISLAVA IGNACI VITKJEVIČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124
Nada Savković, UTISAK VENECIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
Marija Nenadić, UTICAJ ŠOPENHAUEROVE FILOZOFIJE NA EMINESKUOVO STVARALAŠTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142
Nemanja Sovtić, LIK PETRUŠKE IGORA STRAVINSKOG – PETRUŠKA I/ILI PJERO? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .154
Jasna Jovanov, MINHEN KAO IZVORIŠTE SIMBOLIZMA U SRPSKOM SLIKARSTVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168
Saša Brajović, INTERKULTURALNOST U BOKI KOTORSKOJ RENESANSNOG I BAROKNOG DOBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192
Vera Kopicl, DEKONSTRUKCIJA RODNIH STEREOTIPA U VIDEO ARTU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204
VIĐENJA
Milorad Belančić, DECENTRIRANA SLIKA SVETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220
Ljiljana Pešikan Ljuštanović, DREVNA OBREDNOST I ELEMENTI LIKOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232
Sava Stepanov, KARDINALNE TAČKE SRPSKO-MAĐARSKIH UMETNIČKIH ODNOSA (1896-1942) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238
Bruna Emanuela Manai i Franko Manai, O RADIO EMISIJI: DIE SPRACHEN MOABITS, OFFENER KANAL, BERLIN . . . . . . 266
Klaudija Marija Ril, MENTALNA REPREZENTACIJA BILINGVIZMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280
Mikloš Biro, PSIHOLOŠKI ASPEKTI POMIRENJA: PRIMER SRBA I ALBANACA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 294
DIJALOZI
Janoš Banjai, DUHOVNI PROSTOR „IZMEĐU“, Aleksandra Đurić-Bosnić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303
KOORDINATE
Valter Burkert, POLIS I POLITEIZAM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310
Dušan Marinković, ONTOLOŠKE NESIGURNOSTI FLUIDNIH VREMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328
Žolt Lazar, PROGNANA BIĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338
3
4
uvodn ik
Mentalni megalopolisi
ili otkrivanje drugosti
5
6
8
interkulturalna istra živanja
9
interkulturalna istra ži vanja
10
interkulturalna istra živanja
datnoj diferencijaciji tog odnosa. Veze se intenziviraju: time što osobe A i B ulaze u
bliži odnos sa trećom osobom C, može da se promeni njihov odnos – može doći do
dodatnog zbližavanja, ali efekat je često suprotan (ako se vratimo na malopre nave
deni primer deteta kao onog Trećeg koje može doprineti dodatnoj stabilnosti brač
ne veze ili je možda baš ugroziti). Zimel navodi nekoliko specijalnih figura Trećeg:
posrednik, onaj ko posreduje u nekom sporu, koji mora biti neutralan i nepristrasan;
tzv. „Treći koji se smeje“ (lat.: Tertius gaudens) – dovoljno je prisetiti se poslovice
prema kojoj se treći smeje, dok se dvojica svađaju, da bi se uvidelo šta Zimel tom
figurom želi reći; zatim onaj Treći koji po principu divide et impera pokušava da na
ruši odnos dva pojedinca i izvuče neku korist odatle.
Zimel je svojim istraživanjima o formama podruštvljavanja dao doprinos kon
stituisanju jednog zasebnog vida istraživanja koji je dobio naziv‚ formalna sociolo
gija‘.6 On je time pokrenuo jedan pravac mišljenja u sociologiji i kulturnim nauka
ma (ili barem pripremio teren za njegovu delatnost) koji je bio itekako plodan za
razmatranje društvenih i kulturnih problema. Dovoljno je navesti teoriju figuracija
Norberta Elijasa [Norbert Elias], teoriju sistema Talkota Parsonsa [Talcott Parsons]
i Niklasa Lumana [Niklas Luhmann] ili pak teoriju socijalnih mreža Bruna Latura
[Bruno Latour] koje danas dominiraju sociološkom diskusijom. Proces civilizacije
se može opisati kao određena istorijska figuracija u okviru koje se daju rekonstru
isati interdependencije između Sopstva i Drugog na taj način da dejstvom nečeg
Trećeg spoljna prisila biva transformisana (sublimirana) u samoprisilu, što dovodi
do kultivacije viteza kao tipične figure srednjeg veka i time do nastanka dvorskog
(feud alnog) društva. Opasnost od zapadanja u „monadološko“ mišljenje, koje je de
limično dato i u teoriji sistema, pokušava se posledn
jih dvadesetak godina otkloniti
novim misaonim modelima kao što je onaj (socijalne) mreže. Mreža se ne sastoji iz
dijade (odnosa dva elementa ili aktera), nego nastaje iz povezivanja dva aktera sa
trećim, ovog opet sa drugima itd., što na kraju stvara složenu konfiguraciju odnosa.
Otuda ovaj trend u medijskim naukama, nekim ekonomskim teorijama ili teori
ji nauke (tzv. Actor-Network-Theory). U svakom slučaju osnovna jedinica ovakvog
oblika povezivanja među ljudima je pre trijada nego dijada, pa je i iz tog razloga
atraktivna figura Trećeg kao mehanizam diferencijacije ne samo socijalnih nego i
teorijskih struktura.
Dodatnu atraktivnost su njegova razmatranja o „triangularnom“ karakteru soci
jalnih interakcija (možda bi čak moglo biti i reči o „komunikacionom troug lu“ kao
kvazi-logičkoj figuri) dobila time što je Zimel umeo da pronađe konkretne primere
za apstraktne misaone tipove. Posebno upečatljiv primer u Sociologiji daje u ekskur
11
interkulturalna istra ži vanja
su o strancu.7 Stranac biva određen kao onaj ko danas dolazi i sutra ostaje. Dakle,
on je topološki određen – kao onaj ko dolazi iz jednog mesta u drugo i koji ostaje
ovde. Stranac je uvek stranac u odnosu na lokalno stanovništvo. Istina, stranac je
iz perspektive jedne zajednice ili jednog društva u funkciji (potpuno ili delimično)
Drugog. Ali postoje situac ije u kojima stranac inkorporira Trećeg – to su pre svega
one situac ije u kojima su dve grupe ili dva pojedinca u konf liktnom odnosu. (Nije
se slučajno Zimel bavio i sociologijom konf likata. Jedno poglavlje Sociologije se bavi
upravo problemom spora.) U zavisnosti od svoje motivacije ili pak objektivne kon
stelacije odnosa stranac u konfliktnim slučajevima može na različit način odigrati
figuru Trećeg. Kao autsajder, dakle, kao neko ko stoji izvan dešavanja, ko zbog toga
ne želi da se meša u konflikt; međutim, on zbog te svoje neutralnosti može biti in
volviran u konflikt kao posrednik ili čak kao sudija, ukoliko se s time slože oba tabo
ra. Kao dodatni rival, tako što će se priključiti jednoj stranci, kako bi joj pomogao u
borbi protiv druge, što u slučaju povoljnog ishoda može značiti i dobitak za njega.
Ali isto tako može biti i Tertius gaudens: promišljenom taktikom može izigrati i jed
nu i drugu stranu, kako bi sebi obezbedio najveću korist.
Ovaj poslednji, možda i najzanimljiviji, slučaj može da se ilustruje na fiktivnim
primerima, koji su i realno zamislivi. Takvi primeri imaju status misaonog eksperi
menta i kao takvi su takođe od značaja za kulturološku logiku. Radi se o motivu koji
je korišćen u delima popularne kulture. Kao jedan od prvih autora se može navesti
američki autor kriminalističkih priča Dešil Hemet [Dashiell Hammett], tačnije nje
gov roman iz 1929. godine Crvena žetva [Red Harvest], zatim film Akire Kurosave
[Akira Kurosawa] Jođimbo – Telesna straža [Yōjimbō] (1961) i vestern-varijanta tog
filma koju je snimio Serđo Leone [Sergio Leone] Za šaku dolara [Per un pugno di
dollari] (1964).8 Radnja je u tim primerima skoro identična, samo je kontekst raz
ličit. Glavni junak Hemetovog romana je bezimeni (!) detektiv kojem polazi za ru
kom da prevari dve bande koje se međusobno bore za primat u gradu Personvilu
[Personville]; umesto detektiva u Kurosavinom filmu na scenu stupa lutajući samu
raj koji takođe traži naklonost prvo jednog klana, a zatim i drugog, a u italijanskom
vesternu u jednom meksičkom selu tajanstveni stranac takođe lukavom promenom
strana izig rava dve velike porodice – američku porodicu Bakster [Baxter] i mek
sičku familiju Roho [Rojo]. U sva tri slučaja stranac je taj koji upada u konflikt
dveju bandi odnosno klanova i koji je primoran da igra dvostruku ulogu. I pored
7 Neobično za nekoga ko je pisao eseje o raznoraznim temama kao što su estetika drške ili psihologija
nakita. Ali to pokazuje da se formalno-teorijski način mišljenja i esejistički način pisanja ne isključu
ju. To je model pisanja koji se nažalost izgubio u postmoderni gde se forsira radikalni „esejizam“.
8 Ovde je odlučujuća teorema o dvostrukoj kontingenciji koja polazi od činjenice dvostruke nesigur
nosti u ishod komunikacije od strane oba (!) partnera, kako Ega tako i Altera, što ima konsekvence za
samorefleksiju – Treći je ovde izostavljen, a možda je potrebno upravo njega integrisati u elementarnu
socijalnu interakciju.
12
interkulturalna istra živanja
svih peripetija Treći sva tri puta izlazi kao pobednik. Da nekad nema imena, samo
potvrđuje anonimnost kategorije Trećeg – nije bitna njegova referencija (na šta se
odnosi), nego njegova funkcija (da konfiguriše odnose).
U strukturalnom pogledu se uključenjem Trećeg dâ primetiti intenziviranje so
cijalnih odnosa koje je moguće sa različitim akcentom: odnosi se mogu još više
zaoštriti ukoliko se stranac umeša u konflikt i podrži jednu od konfliktnih strana,
ili pak spor može biti ublažen ako je strancu stalo do pomirenja, a može biti čak i
razrešen ako uspešno odigra ulogu posrednika (možda i sudije). Naravno, ne mo
raju samo konflikti biti polje gde se posebno vidi promena „kvaliteta“ odnosa koju
za sobom povlači dolazak Trećeg, ali je simptomatično da se u slučaju konfliktnih
veza najjasnije može uočiti kako Treći utiče na diferencijaciju socijalnih odnosa.
Možda iz tog razloga što su konflikti po sebi indikatori strukturalnih promena u
okviru društva.
Kao dalji primer konfliktnih situacija, u kojima se javlja figura Trećeg, mogu
se navesti ljubavne veze između troje ljudi. U okviru literature je omiljen motiv
„ljubavnog trougla“, gde je obično dat rivalitet između dva muškarca zbog ljuba
vi prema jednoj ženi, mada isto tako dve žene mogu doći u konflikt oko jednog
ljubavnika. Posebno je u romantičkoj literaturi bio prisutan taj motiv ljubavnog
rivaliteta. Razlog za fascinantnost ove triangularne konstelacije može se naći u
promeni poimanja i praktikovanja same ljubavi, kako ju je opisao Luman u svojoj
(slobodno se može reći) klasičnoj studiji o ljubavi kao strasti (pasiji).9 Romanti
ka više ne insistira na razdvajanju ljubavi i braka, prijateljstva i seksualnosti za
razliku od koda intimnosti koji je dominirao ranijim vekovima, gde su ljubav u
smislu pasije (strasna ljubav) i brak kao institucionalizovana forma ljubavi čini
li suprotnosti. Jedan primer daje pripovetka Undina Fridriha de la Mot Fukea
[Friedrich de la Motte Fouqué], objavljena 1811. godine,10 gde je glavni junak,
vitez Huldbrand, kao Treći razapet između ljubavi prema nimfi Undini i mladoj
kneginji Bertaldi. On prvo stupa u brak sa Undinom, a zatim i sa Bertaldom – ali
obe bračne veze ne uspevaju. Strasna ljubav prema magičnom biću ne trpi prisilu
institucije, a bračna ljubav je pak osuđena na propast ukoliko je samo proizišla iz
proračuna i pragmatizma i isključuje pasiju. Takva konstelacija odnosa mora za
vršiti onako kako je to često slučaj u romantizmu – smrću: prognana Undina po
ljupcem ubija Huldbranda, pošto to od nje zahtevaju običaji njenog sveta. Dakle,
za razliku od prethodnog primera, Treći je ovde gubitnik.
13
interkulturalna istra ži vanja
11 Na kraju krajeva, ne zauzima li teoretičar društva ili kulture sâm poziciju Trećeg kada se bavi od
nosom dva pojedinca?
14
interkulturalna istra živanja
šte u smislu nekog trećeg entiteta) kako bi se horizont naučnog razmatranja uvek
mogao proširivati. I fikcija Trećeg može biti od heur ističkog značaja za nauku. Kao
drugo, figura Trećeg je emancipatorna kategorija – njome se može ukazati na nepra
vednosti koje u jednom društvu trpe svi oni koji su isključeni iz dualne interakcije
ili binarnog diskursa. Etabliranjem Trećeg se može dati doprinos poboljšanju me
đuljudskih odnosa, pošto njegovo uključivanje u komunikaciju kao ravnopravnog
aktera i partnera utiče na obrazovanje respekta pred drugima. Tercijarna logika tako
za sobom povlači tercijarnu etiku: respekt pred Trećim u teoriji može doprineti ve
ćem respektu pred drugima u praksi. Ali, bez obzira na sve te pozitivne efekte koje
može imati uključenje Trećeg u razmatranje društvenih odnosa koji čine jednu ili
više kultura, ne sme se preterati u entuzijazmu koji ovih dana budi govor o Trećem.
Drugim rečima, od triangulacije odnosa ne treba praviti „Sveto Trojstvo“. Nauka ne
bi smela završiti u fetišizaciji jednog broja. Zato će i ovde biti potreban metodolo
ški oprez kako figura Trećeg ne bi postala preprekom za naučni uvid umesto da ga
podstiče.
LITERATURA
1. Eßlinger, Eva; Tobias Schlechtriemen; Doris Schweitzer; Alexander Zons (ed.): Die Figur des
Dritten. Ein kulturwissenschaftliches Paradigma, Frankfurt a. M., Suhrkamp Verlag, 2010.
2. Fleck, Ludwik: Entstehung und Entwicklung einer wissenschaftlichen Tatsache, Frankfurt a.
M., Suhrkamp Verlag, 1980.
3. Fouqué, Friedrich de la Motte: Undine, Stuttgart, Reclam Verlag, 1998.
4. Kun, Tomas S.: Struktura naučnih revolucija, Beog rad, Nolit, 1974.
5. Luman, Niklas: Ljubav kao strast. Prilog kodiranju intimnosti, Sremski Karlovci – Novi Sad,
Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2010.
6. Luman Niklas: Društveni sistemi. Osnovi opšte teorije, Sremski Karlovci – Novi Sad, Izdavač
ka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2001.
7. Simmel, Georg: Soziologie. Untersuchungen über die Formen der Vergesellschaftung (Ge
samtausgabe Bd. 11), Frankfurt a. M., Suhrkamp Verlag, 1992.
8. Zimel, Georg: „Stranac“, u: Zlatna greda, 2003, god. 3, br. 23: 24–26.
15
The Inclusion of the Third.
A Short Contribution to the Cultural Logic
S umm a r y : In this article the author considers the consequences that the inclusion
of the figure of the Third could have for the cultural sciences. As examples, we will
use the concrete figures of stranger, love triangle, transgender. It will be shown
what kind of structural changes in human interrelations (especially the conflicting
ones) have been caus ed by the Third Person, and in which way the cultural and
social theory has to deal with the relevance of this figure.
Ke y w o r d s : the figure of the Third, cultural logic, Georg Simmel, formal sociology,
stranger, conflict, ménage à trois, transgender
16
17
18
interkulturalna istra živanja
Reči audience (publika) i public (javno, javnost) u engleskom jeziku imaju više
značenja. U prvom redu imenica audience je označavala akt ili stanje slušanja, for
malno saslušanje ili intervju, priliku da se bude saslušan (kao u izrazu being giving
an audience with), a onda i: grupu slušalaca ili gledalaca; čitalačku, gledalačku ili
slušalačku publiku; grupu strastvenih obožavalaca ili posvećenika. Termin potiče
iz staroengleskog, odnosno starofrancuskog, s korenom iz latinske reči audientia
(audire – slušati). Tipična upotreba reči audience danas se odnosi na kolektivni izraz
za ljude koji recipiraju javno komuniciranje, gledajući ili slušajući, bez obzira na to
da li su locirani na jednom mestu ili rasuti pored svojih prijemnika. Time se misli
na publiku u svakom smislu: gledaoce televizije, slušaoce radija, posetioce koncerta
ili političkog mitinga. U engleskom jeziku termin audeince (publika) podrazumeva
pasivnost (primaoci pre nego saučesnici) mase (agregata). Tek je Džon Fisk (John
Fiske) početkom devedesetih uveo glagol audiencing, pridajući time publici nešto
aktivniju ulogu u komuniciranju (što bi se, ilustracije radi, moglo tumačiti analogno
teoriji o koristima i zadovoljstvima).
Public kao pridev u engleskom jeziku znači: izložen opštem pogledu, otvoren;
dobro poznat, značajan (public figure); materijalan, opažajan; koji je u odnosu, koji
se tiče cele nacije ili države (public law); koji je pitanje države. Kao imenica, ta reč
se pre svega odnosi na: ljude u celini, na populaciju; grupu ljudi koji imaju zajed
nički interes ili karakteristike (reading public). I ova reč potiče iz staroengleskog, a
koren joj je u latinskoj reči publicus (pridev koji označava nešto narodno, državno
ili opštinsko). Kolokvijalna upotreba reči public veoma je široka, pa se može prepo
znati kao označitelj za vidljivo, prominentno, opažajno, vladino, nacionalno, opšte,
narodno, društveno ili otvoreno. Kao imenica se često odnosi na populaciju uopšte,
a potom i na grupe koje dele zajedničke brige, interese, razumevanja ili potrebe.
Asocijacije koje reč public izazivaju na engleskom govornom području uglavnom se
odnose na kolektivitet za koji se pretpostavlja da je relativno homogen, jedinstven u
akcijama ili tvrdnjama. Plural publics (javnosti) koristi se veoma retko i predstavlja
skorašnji akademski pokušaj da se naglasi heterogenost određenih grupa.
Reč public u engleskom jeziku ima mnogo izvedenica i idioma koje različito pre
vodimo, kao u primerima public domain (javna sfera), public enemy (državni nepri
jatelj), public relations (odnosi s javnošću) ili public school (državna škola). Takođe
valja nabrojati i izraze kao što su publishing (izdavaštvo) i publicity (publicitet).
Vezu izraza public u engleskom jeziku sa nekakvom aktivnom participacijom,
deliberacijom i mobilizacijom u rečnicima je teško naći, iako se u akademskim kru
govima javnost često tretira kao racionalna i aktivna.
Za englesko audience u nemačkom jeziku koriste se sledeći termini: anhören, ge
hör (slušanje); audienz (formalna recepcija ili saslušanje, audijencija); zuhörerschaft
i publikum. Najčešći prevod reči audience u mas-medijskom kontekstu svakako je
19
interkulturalna istra ži vanja
publikum (slušaoci, gledaoci, čitaoci), reč koja ima isti latinski izvor kao i engleska
reč public – latinski termin publicus, ali – kao što vidimo – drugačije značenje. U
Nemačkoj reč publikum obično označava kolektivni naziv za slušaoce ili gledaoce,
odnosno posetioce; ime za ljude koji prate umetnost ili nauku; naziv za posetioce
muzeja, restorana ili kafea. Nemački komunikolozi češće upotrebljavaju izraz rezi
pient (sa značenjem kao i kod nas, od latinskog recipere – primiti).
Engleska reč public (javnost) odgovara nemačkoj reči öffentlichkeit, što je izraz
koji je istraživačima javnog mnjenja poznat po naslovu uticajnog dela Jirgena Ha
bermasa Strukturwandel der öffentlichkeit, koji je na engleski jezik preveden kao The
structural transformation of the public sphere, a kod nas kao javno mnjenje. Izrazu
javna sfera (koji je preko engleskog jezika dospeo i do nas kao najčešći termin ko
jim prevodimo nemačku reč öffentlichkeit) posvetićemo pažnju nešto kasnije. Reč
öffentlichkeit obično označava nešto što je otvoreno, dostupno, pristupačno, što svi
mogu da vide ili čuju. I izvedenice imaju to značenje: öffentliche Veranstaltung (javni
skup ili događaj) ili das öffentliche Wohl (javno dobro). Ova reč ima dugu diskurziv
nu istoriju u nemačkoj akademskoj javnosti, a time i relativni normativni karakter,
praktično pozitivnu, aktivnu konotaciju u odnosu na, recimo, negativno vrednova
nje reči masse (masa).
Reči publika i javnost imaju svoje denotacije i konotacije u srpskom jeziku ko
je svakako valja obrazložiti. Imenica publika može se naći u jedinom savremenom
Velikom rečniku stranih reći i izraza (Klajn i Šipka, 2006) kao derivat latinskog pu
blicus, a u značenjima: skup prisutnih osoba, gledaoci, slušaoci; ljudi sa istim inte
resovanjem, ukusom ili odnosom prema čemu, oni koji prate određenu kulturnu,
umetničku ili zabavnu delatnost; pa čak i kao javno mnjenje ili javnost (?!) i široke
mase. Izvedenice su nam poznate: publikacija, publicistika i publicitet.
Reč javnost (u istom obliku i značenju u srpskom, hrvatskom i slovenačkom
jeziku, s tim što Slovenci upotrebljavaju i izraz občinstvo – od staroslovenskog na
ziva za zajednicu, kod nas opština) dolazi nam od staroslovenskog javiti – učiniti
poznatim ili vidljivim (javiti – obavestiti, saopštiti; javlja mu se – vidi). U starom
dobrom leksikonu Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskoga jezika (Lalević, 1974)
može se pronaći neodređeni oblik prideva javan (u smislu pristupačan, neskriven,
vidljiv, otvoren, poznat) i određeni oblik prideva javni (narodni, državni, zajednič
ki, opšti), dok se reč javnost ne objašnjava posebno, te se čitalac upućuje na sino
nime – narod i svet.
Reč javnost, dakle, u srpskom jeziku funkcioniše dvojako. U prvom značenju
misli se na otvorenost, pristupačnost, neskrivenost ili vidljivost, a u drugom na za
jednicu ili narod, naročito na populaciju koja ima potencijalni stav ili opredeljenje.
Tako se može reći: bez javnosti nema javnosti. Drugim rečima, bez javnosti kao do
stupnosti i otvorenosti teme ili problema nema zajednice koja može da zauz me ade
20
interkulturalna istra živanja
21
interkulturalna istra ži vanja
- nije tako. Javnost je mnogo šira od publike i istraživanja javnog mnjenja na to često
ukazuju: nije neuobičajeno da se ispitanici u velikom procentu izjasne kao neoba
vešteni ili nedovoljno obavešteni o nekom problemu ili pojavi (dakle nisu nikako
pripadali publici u bilo kom vidu), a da se ipak njihovi odgovori uvrste u ukupno
opredeljenje javnosti. Javnost je, dakle, javnost i kada nije obaveštena. Treba svaka
ko istaći i to da postoji izraz kojim se javnost izjednačava s publikom (pojaviti se u
javnosti, gde javnost prosto podrazumeva publiku u smislu fizičkog svedoka nečijeg
pojavljivanja), a da se obrnuto ne praktikuje. Javnost se često smatra publikom ko
ja reaguje, kao što je slučaj kada je „javnost osudila ili nije dobro prihvatila“ neku
emisiju ili novinski tekst. Doduše, ne bi uvek trebalo podrazumevati da su svi koji
osuđuju (javnost) zaista i oni koji su gledali ili čitali (publika). U Srbiji se, naime,
prečesto poziva na javnost i u slučajevima kada se o potencijalnoj reakciji javnosti
ne zna ama baš ništa.
Javnost, recimo još jednom, obično podrazumeva apstraktan, zamišljeni skup
individua neke zajednice. Kad kažemo javnost, ne mislimo ni na koga konkretno.
Osim u jednom slučaju: kad kažemo javnosti, u pluralu. Tada obično mislimo na
segmentirane javnosti, pri čemu smo obično u stanju da imenom i prezimenom
navedemo bar dva ili tri predstavnika te vrste “javnosti” (stručne, profesionalne ili
neke druge grupe).
Pod javnošću, dakle, u smislu ovog rada, podrazumevamo s jedne strane otvo
renost, dostupnost i pristupačnost, sa druge sliku zajednice koja potencijalno mni i
replicira, ali i predstavu o tom mnjenju. Tako se engleski izraz public relations, koji
bukvalno znači javni odnosi, ovde prevodi kao odnosi s javnošću, a da se time ne gu
bi originalni smisao.
22
interkulturalna istra živanja
javnost ima svoj osnov, kako u privatnom području (građansko društvo, unutra
šnji porodični prostor, literarna javnost, politička javnost i sam grad) tako i u sferi
javne vlasti (država kao područje prisile i dvor kao arena plemićskog društva).
Građansku elitu činili su ljudi koji ne vladaju, a vežbalište javnog rezonovanja
- proces samoprosvećivanja - obuhvatila je literarna javnost. Javnost javnih vla
sti biva potom negirana političkim rezonovanjem privatnih ljudi. Habermasova
buržoaska javna sfera podrazumevala je jednak status učesnika, racionalni argu
ment kao jedinog arbitra, diskurs sastavljen od problema od zajedničkog značaja
i inkluzivnost. Pad buržoaske javne sfere Habermas vidi u posredovanoj javnosti
i pasivnoj potrošnji masmedija.
Važno je ovde uvideti da termin javna sfera ima dva povezana skupa značenja:
prvi je u vezi s javnošću kao aktuelnim fizičkim entitetom i narodnim suvereni
tetom, a drugi uključuje koncept javnosti i otvorenosti. Isto srećemo u konceptu
javnosti u engleskom public, nemačkom öffentlichkeit, srpskom javnost ili ruskom
гласност. Zašto je onda bio potreban izraz javna sfera? Zato što bi, osim navede
nih osobina, javna sfera trebalo da podrazumeva i „tzv. tržište ideja, racionalnost
otvorenog diskursa i istinski suverenitet javnosti“ (Murphy, 2005: 1964). Javna sfera
nije samo javnost, niti samo uslov jednakosti i opšteg pristupa, nego i proces i pro
stor kroz koji privatne osobe formiraju javno mnjenje. Habermas zapravo replicira
pozitivističkoj sociologiji, on ponovo uvodi značaj razuma i racionalnog diskursa.
Otuda i potreba za terminom javna sfera. Engleski prevodilac je nemački öffentlich
keit preveo kao public sphere i zato da bi izbegao reči kao što su publicness (bukvalan
prevod, uvažava značenje nemačkog sufiksa keit) ili publicity, jer bi u suprotnom
Habermasov koncept u američkom kontekstu neizbežno opteretio negativnim ko
notacijama reklamne i propagandne industrije.
Javna sfera je, dakle, mnogo više od samog koncepta javnosti. Dve godine po
premijeri njegove studije o strukturalnoj transformaciji javne sfere, Habermas pi
še enciklopedijsku odrednicu za Fischer Lexicon Staat und Politik (na engleskom:
Habermas, 1974), gde jasno navodi da javnoj sferi pripadaju svi domeni društve
nog života u kojima javno mnjenje može da bude formirano, stvoreno u svakoj
konverzaciji privatnih osoba. Neophodan uslov predstavlja dijalog u javnom mi
ljeu, pri čemu privatne osobe ne treba da budu motivisane zaradom niti da bu
du potčinjene pravnim regulacijama birokratske države. Drugim rečima, niko nije
prisiljen na poslušnost, niko nije rob profita. Javnost je suprotna tajnoj politici,
ona predstavlja demokratsku kontrolu aktivnosti države, ona kritikuje i posreduje
između države i društva.
Habermas stalno revidira i unapređuje koncept javne sfere. U svom značajnom
delu Between facts and norms (Habermas, 1996) on pod javnom sferom podrazu
meva komunikacijsku strukturu (sistemski izraz) ukorenjenu u svet života (Huserlov
23
interkulturalna istra ži vanja
1 Videti: Hohendahl, Peter Uwe (ed) (2000). Offentlichkeit – Geschichte eines kritischen Begriffs.
Stuttgart: J. B. Metzler.
24
interkulturalna istra živanja
25
interkulturalna istra ži vanja
26
interkulturalna istra živanja
27
Mas-mediji ne reprezentuju, dakle, nikakvu ontološku, objektivno dostupnu
stvarnost. Kao autopoietički kognitivni sistem, oni promatraju realnost i time je
konstituišu. Nema apsolutno autentičnog i jedinstvenog tumačenja događaja, svi
promatrači imaju svoju perspektivu. Mediji konstruišu realnost za društvo i jav
nost, ali ta realnost nije ništa više i ništa manje stvarna od zbilje bilo kojeg drugog
sistema (čoveka, politike, ekonomije). Svet je u fenomenološkom smislu horizont.
Konstrukcija stvarnosti uvek je i stvarnost konstrukcije.
Osnovna funkcija mas-medijskog sistema u društvu svakako je – stabilizacija
odnosa redundantnog i kontingentnog. Mediji nam nude ograničen izbor. Nepo
znato pretvaraju u znano. Čovekova je iskonska težnja da sebi objasni svet u kojem
živi. Sve što nam je nepoznato unosi nam neizvesnost i strah.
28
fotografija: Vladimir Pavić
29
interkulturalna istra ži vanja
30
interkulturalna istra živanja
Zaključak
Lumanova paradigma veoma je značajna: ukoliko je komunikologija valjano
promisli, lakše će sebe diferencirati od sociologije, jednostavnije zauzeti mesto
opservacije trećeg stepena i bolje sagledavati javno komuniciranje i procese kon
stituisanja značenja, objašnjenja i smisla (rečju, razumevanja) u društvu.
Da li je moguće poslušati Lumana, a istovremeno ne zanemariti utopijske
principe Habermasa? Možda je stvarno moguće definisati novu, kritičko-sistem
sku teoriju? Možda, ukoliko nam neko odgovori na pitanje s kog mesta će kritički
31
interkulturalna istra ži vanja
Literatura
1. Aronson, Elliot; Wilson, Timothy D. i Akert, Robin M.: Socijalna psihologija, Zagreb,
Mate, 2005.
2. Bentele, Ginter: „Odnosi s javnošću: Rekonstruktivni pristup“, CM, 2007, 2 (2): 5–23.
3. Fraser, N.: “Rethinking the Public Sphere: A Contribution to the Critique of Actually Exi
sting Democracy”, Social Text, 1990, 25/26: 56–80.
4. Habermas, Jirgen: Javno mnjenje. Beograd, Kultura, 1969.
5. Habermas, Jürgen: “The public sphere: An encyclopedia article (1964)”, New German Cri
tique, 3 (autumn 1974): 49–55.
6. Habermas, Jürgen: Between facts and norms, Cambridge, Polity Press, 1996.
7. Habermas, Jürgen: “Political communication in media society: Does democracy still enjoy
an epistemic dimension? The impact of normative theory on empirical research”, Commu
nicaton theory, 2006, 16 (4): 411–426.
8. Klajn, Ivan i Šipka, Milan: Veliki rečnik stranih reči i izraza, Novi Sad, Prometej, 2006.
9. Kleinstüber, Hans: “Habermas and the public sphere: From a German to a European per
spective”, The Public, 2001, 8 (1): 95–108.
10. Labudović, Boris: “Pojam komunikacije u opštoj teoriji društvenih sistema Niklasa Luma
na”, CM, 2007, 2 (2): 23–44.
11. Labudović, Boris: “Niklas Luman kao komunikolog: masmediji i javnost u opštoj teoriji
društvenih sistema”, CM, 2007, 2(4): 89-110.
32
interkulturalna istra živanja
12. Lalević, M. S.: Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskoga jezika, Beograd, Leksikografski za
vod Sveznanje, 1974.
13. Luhmann, Niklas: “Autopoiesis: What is Communication?”, Communication Theory, 1992,
2 (3): 251–259.
14. Luhmann, Niklas: The reality of the mass media, Cambridge, Polity Press, 2000.
15. Луман, Никлас: Друштвени системи: Основи опште теорије, Нови Сад, Издавачка
књижарница Зорана Стојановића, 2001 a.
16. Luhmann, Niklas (2001b). Znanost društva. Zagreb: Politička kultura.
17. Meinhof, Urlike Hanna: “Audiences and publics: comparing semantic fields across diffe
rent languages”, Audiences and publics: When cultural engagement matters for the public
sphere. Edited by Sonia Livingstone, Bristol, Intelect Press, 2005.
18. Milivojević, Snježana: “Javnost i ideološki efekti medija”, Reč, 2001, 64 (10): 151-213.
19. Moeller, Hans-Georg: Luhmann explained: From souls to systems, Chicago and La Salle,
Open Court, 2006.
20. Murphy, Thomas F.: “Public sphere”, New dictionary of the history of ideas. Editor in chief
Maryanne Cline Horowitz. Farmington Hills, Thompson Gale, 2005.
21. Noelle-Neumann, Elisabeth: “The spiral of silence: A theory of public opinion”, Journal of
Communication, spring 1974.
22. Rejk, Ben i Edkok, Kristina: Vrednosti, stavovi i promena ponašanja, Beograd, Nolit,
1978.
23. Thompson, J.: “The Theory of Public Sphere: A Critical Apraisal”, Polity Reader in Cultu
ral Theory, Cambridge, Polity Press, 1974: 91–99.
24. Trebješanin, Žarko: Rečnik psihologije, Treće pregledano izdanje, Beograd, Stubovi kultu
re, 2004.
Habermas or Luhmann:
Public as a measure of communication
S umm a r y : The paper sheds some light on the way Niklas Luhmann (1827-1998)
theoretically approaches mass media and public and compares his key observations
with the paradigm of Jürgen Habermas.
Niklas Luhmann / Jürgen Habermas / public / mass media / system
K ey w o r d s :
/ communication
33
interkulturalna istra ži vanja UDC 341.234:316.774(497.113)
Unapređenje kvaliteta
ambijenta interkulturalne
komunikacije
(pogled sa strane)
Rad se bavi problemom nedovoljno kvalitetne interkulturalne
Ap s t r a k t :
komunikacije etničkih grupa, pre svega u Vojvodini. Paralelno sa uočava
njem problema odnosno oblasti u kojima se oni pojavljuju (obrazovanje,
istorija, svakodnevni život, kultura) ukazuje se na genezu nastanka (uzrok)
ali i potencijalne mogućnosti njihovog prevazilaženja. Time je ovaj rad
dobio karakter logičkog okvira projektnog zadatka koji je jedno od potenci
jalnih rešenja ovakvih problema. Sagledavanjem problema i označavanjem
nekoliko specifičnih ciljeva stvaraju se uslovi za definisanje aktivnosti čiji
rezultat vodi opštem cilju koji je sadržan u naslovu. Iako se rad bavi proble
mom interkulturalne pokretljivosti jedne etničke grupe – Slovaci u Vojvodi
ni, primenjiv je globalno jer se pozicionira upravo na osnovnim vrednostima
i namenjen je svim kategorijama stanovništva. Otvorene mogućnosti zajed
ničkog života za sve biće jedina potvrda da je cilj ostvaren.
K lj u č n e r eč i : interkulturalna komunikacija, Slovaci, projektni zadatak
UVOD
Polazno stanovište obuhvata činjenice da je Vojvodina multietnički region. Po
slednjih dvadesetak godina nametnuta ideja multikulturalnosti dominirala je kao
pasivni princip izražavanja te multietničnosti koju je pratio vrlo nekritičan odnos
svih etničkih grupa prema sopstvenoj istoriji, obrazovanju i kulturi, bez obzira na
brojnost stanovništva. Delimični uzrok još uvek prisutne etničke distanciranosti je
nastanak nove države u kojoj sve, negativno i pozitivno, što vezujemo za narode
unutar nje u stvari prenosimo iz odnosa prema novostvorenim državama u regionu
(Mihić i dr., 2003). Prisutna je i specifična situacija sa etničkim grupama koje ne
34
interkulturalna istra živanja
35
interkulturalna istra ži vanja
„ukupnog skupa znakova kojima članovi datog društva prepoznaju jedni druge i
koji ih razlikuju od ljudi koji ne pripadaju tom društvu“1. Kultura se određuje i kao
„skup distinktivnih duhovnih, materijalnih, intelektualnih i emocionalnih obraza
ca nekog društva ili grupe ljudi… zajedno s njihovom umetnošču, književnošću,
životnim stilovima, načinima zajedničkog života, sistemima vrednosti, tradicijom
i verovanjem“2. Sa nivoa socijalne kohezije, može se reći da se kultura nalazi u cen
tru individualnog i društvenog identiteta i da predstavlja glavnu komponentu u
razumevanju identiteta grupa3. Samo onaj ko je jasno i objektivno određen u sop
stvenoj kulturi nema strah od različitosti i zauz ima pozitivan stav prema interkul
turnoj komunikaciji. Sposobnost reagovanja na elemente druge kulture nije data
rođenjem nego se stiče kao znanje i veština i u tome je dodatni izazov (Krstanović,
2009). Interkulturalna komunikacija samim tim, ne podrazumeva dijalog nego su
akteri ti koji svojim znanjem i kroz vežbu dolaze do interkulturalne kompetentno
sti i sposobnosti stupanja u dijalog. Svest o značenju sopstvene kulture dozvoljava
prepoznavanje različitosti i jača sposobnost efikasne percepcije stvarnosti, prihva
tanja sebe, a samim tim i drugih (Mihić i dr., 2003). Biti svestan svog sopstvenog
kulturnog identiteta znači i prihvatiti spontanost, mogućnost zapažanja problema,
sposobnost „odvajanja” od same kulture i okruženja, a time i mogućnost interkul
turalizacije. Dijalog između kultura je pre svega dijalog ljudskih bića. Još jedan
preduslov uspešnog dijaloga je odsustvo predrasuda, stereotipa i pretpostavki. Cilj
interkulturalnog dijaloga je stvaranje održivog načina zajedničkog života u kvali
tetnom ambijentu multikulturnog društva. Interkulturalno vaspitanje sadrži dve
ključne dimenzije: uvažavanje različitosti i poštovanje ljudskih prava i proces je koji
od svakog pojedinca zahteva da poznaje sopstvenu kulturu da bi bio sposoban da
razume kulture drugih.
Metod rada
Stvaranje ambijenta za kvalitetnu interkulturalnu komunikaciju nezamislivo
je bez direktnog, verbalnog dijaloga čiji je sintetizovani rezultat odgovor na zadati
korpus problema. Teme su unapred osmišljene ali su pitanja praktično rezultat toka
razgovora. Svrha ovakvog razgovora je dolaženje do što individualnijih odgovora
kojima percipiramo kompleksnost problema ali istovremeno otkrivamo i moguća
rešenja. Ovaj deo zadatka spada među nejdelikatnije jer je u dugom nizu godina
o temama koje objedinjuje princip multikulturalnosti izgrađen kolektivni stav o
1 UNESCO (1992): International Conference on Education, 43rd Session, The Contribution of Edu
cation to Cultural Development, p. 5, § 10.
2 UNESCO Universal Declaration on Cultural Diversity, 2001.
3 UNESCO Guid elines on Intercultural Education, Education Sector UNESCO (ED-2006/WS/59)
– CLD 29366, Paris.
36
interkulturalna istra živanja
37
interkulturalna istra ži vanja
38
interkulturalna istra živanja
39
interkulturalna istra ži vanja
Rezultati
Planiranje i vođenje ovakvih razgovora i analiza, povereno stručnim timovima,
su osnovna aktivnost koju bismo čak mogli smatrati preduslovom ovakvog pro
jektnog zadatka pre nego što otpočnemo bilo kakve aktivnosti. Iz čitavog ukupnog
korpusa odgovora izdvojiće se nekoliko dominantnih problema. Na osnovu njih
planiraju se dalje aktivnosti i očekivani rezultati.
Analizom ovog razgovora može se zaključiti sledeće: kod Slovaka u Vojvodini
izražen je nedostatak kritičkog odnosa prema istoriji i nedovoljno je istraživanja
istorije Slovaka, neadekvatna je forma obrazovanja i učenja jezika i kulture, pri
sutna multikulturalnost kao pasivni princip upoznavanja - bez suštinske razmene
informacija i komunikacije, predstavljanje i komunikacija s drugima u ograničenim
sadržajima, neobjektivno predstavljanje drugima, zatvorenost. S obzirom da je ov
de reč uglavnom o sistemskim problemima veliku odgovornost ima država. Tako,
na primer, nedovoljni su i čak neadekvatni konkursi kojima se podstiču projekti sa
naglaskom da su namenjeni nacionalnim manjinama a da se pritom ne stimuliše
upravo interkulturalna razmena.
Ideja ovog rada je inicijacija istraživanja kroz otvoreni direktni dijalog sa poje
dincem. Kritični broj ispitanika, različitih intelektualnih, socijalnih i starosnih kate
gorija, rezultiraće dovoljno slojevitim sadržajem odgovora na osnovu čega se mogu
definisati problemi. Razradom tog svojevrsnog background problema izdvojiće se
aktivnosti koje bi dovele do osvešćivanja kulturnih razlika, prepoznavanja razlika
u komunikaciji, stvaranja školskih mreža za interkulturalni razvoj, otvaranja mul
timedijalnih centara za mlade, stvaranja boljih poslovnih šansi izlaskom iz okvira
sopstvene sredine i kulture itd. Većim rasponom odgovora i mogućnosti za aktivno
sti stvara se i više specifičnih ciljeva.
zaključak
Kvalitetan ambijent interkulturalne komunikacije nije nedostižan. Vojvodina
zapravo jeste tvorevina interkulturalne razmene, osetljivosti i kompetencija koje
su političkom idejom države u prethodnom periodu potpuno potisnute pred po
pulizmom multukulturalnosti. Stalna previranja i promene stvorile su nestabilnu
situaciju u kojoj je različitost naroda i kultura imala dvostruku ulogu – i spajanja
i razdvajanja. Programima i sistemskim odlukama država može ohrabriti i stimu
lisati ljude na interkulturalnu razmenu ali veliku odgovornost imaju sami narodi.
Stvaranje kvalitetnog ambijenta interkulturalne komunikacije mora omogućiti ne
samo njeno sprovođenje nego i održivost novonastalih odnosa.
40
interkulturalna istra živanja
LITERATURA
1. Đurić, Jelena: „Identitet i interkulturalnost – Srbija kao mesto prožimanja Balkana i Srednje
Evrope“, Filozofija i društvo, Beograd 2008, br. 3: 217-231.
2. Gošović, Rada: „Ne prelazi ulicu bez traga ka interkulturalnosti“, Interkulturalno obrazovanje,
Beograd, Grupa 484, 2009: 9-19.
3. Krstanović, Snežana, „Ne prelazi ulicu bez traga ka interkulturalnosti“, Interkulturalnost i kul
turna politika, Beograd, Grupa 484, 2009: 35-43.
4. Mihić, Vladimir i dr, „Poznajem, prihvatam, poštujem – istraživanje etničke distance kod de
ce i njihovih roditelja“, Psihologija, Beograd 2003, br. 36(2): 167-182.
41
interkulturalna istra ži vanja UDC 316.722:37
Multikulturno ili
interkulturno obrazovanje
Poslednjih godina razvila se velika rasprava o multikulturalizmu
Ap s t r a k t :
kao načelu da u svakom društvu istovremeno postoje razne kulturne grupe
naspram kojih ni jedan kulturni oblik nema legitimnost da se uspostavi kao
dominantna kultura. Odatle nužnost utvrđivanja pravila suživota tih grupa
na osnovu apsolutne jednakosti i uzajamnog priznavanja. Usled široke i vrlo
duge upotrebe u smislu kulturnih raznolikosti, multikulturalizam je postao
sastavni deo mnogih kulturnih i obrazovnih politika, ali ujedno i sredstvo
njihove provere i ocene u poštovanju osnovnih demokratskih prava na raz
ličitost i njeno izražavanje. Multikulturalizam nije osnovni problem teorije
kulture, nego je u funkciji rešavanja praktičnih problema određene kulturne
i obrazovne politike.
multikulturalizam, interkulturalizam, kulturna politika,
K lj u č n e r eč i :
obrazovna politika, obrazovanje
42
interkulturalna istra živanja
„da decu u školi treba podučavati samo onim stvarima za koje pretpostavljamo da bi mo
gle za njih imati poželjne posledice (koje ulepšavaju svet oko njih). Napokon, neki ljudi
(multikulturalisti) danas negiraju mogućnost utvrđivanja objektivne istine uopšte. Sugeri
še se da svaka grupa za sebe konstituiše samodovoljan univerzum diskursa. Dobar primer
su afrocentristi, koji teže restruktuirati školske programe i pedagoške metode u skladu sa
razumevanjem epistemologije i vrednosnog sistema temeljenog na Africi. Cilj segregacije
otvoreno zastupaju zagovornici škola temeljenih na rodu ili seksualnoj orijentaciji, zalažući
se za odvojene javne škole za dečake i devojčice, odnosno gej i lezbejske škole s ’odgovara
jućim promenama programa pedagogije i nastavnog osoblja’. Predlaže se, dakle, da se svaka
grupa treba obrazovati prema svom distinktivnom programu. Takve predloge treba naravno
43
interkulturalna istra ži vanja
odbaciti” (Mesić, M., 2006: 189-190). Obrazovanje se očigledno ne može svesti na „orgija
nje” u razlikama.
44
interkulturalna istra živanja
45
interkulturalna istra ži vanja
46
interkulturalna istra živanja
47
interkulturalna istra ži vanja
Razum
evanje kulture sopstvenog naroda 1 6
48
interkulturalna istra živanja
LITERATURA
1. Beri, B.: Kultura i jednakost – egalitarna kritika multikulturalizma, Zagreb, Naklada Jesenski
i Turk, 2006.
2. Krespi, F.: Sociologija kulture, Zagreb, Politička kultura, 2006.
3. Mesić, M.: Multikulturalizam – društveni i teorijski izazovi, Zagreb, Školska knjiga, 2006.
4. Petrović, A. i Janjetović D.: „Interkulturno obrazovanje u našim školama“, u zborniku Izazo
vi demokratije i škola, Beograd, Institut za pedagoška istraživanja, 2002.
5. Raz, Dž.: Etika u javnom domenu, Podgorica, CID, 2005.
6. Vong, F.: “Traganje za zajedništvom“, Pregled, 1992, br. 258.
49
50
52
interkulturalna istra živanja
I
1. Projekat o predškolskom vaspitanju i obrazovanju romske dece (finansi
rao REF u Romskom edukativnom centru u Subotici: 2007-2009) pokazao je da je
prisustvo romskih asistenata uz vaspitačice povoljno uticalo na vaspitanje romske
dece u predškolskim ustanovama. Nakon dobrog iskustva u projektu, predloženo
je da se uvedu romski asistenti u predškolske ustanove i u osnovne škole u školskoj
2010-2011. godini. Ono što ostaje kao problem na predškolskom uzrastu jeste pri
prema romske dece za polazak u prvi razred s obzirom na to da je polazak u školu
određen za jednu godinu ranije, s jedne strane, a sa druge strane da sva romska
deca slušaju nastavu na jeziku većinskog naroda. Tačnije, još uvek nije zaživela
praksa obrazovanja romskih učenika na romskom kao maternjem jeziku. Onda je
53
interkulturalna istra ži vanja
osnovni zadatak u tom uzrastu pripremiti romsku decu za ulazak u škole jezički,
što do sada nije rađeno dovoljno sistematski i dovoljno dobro u različitim delo
vima u Srbiji.
2. Završen projekat u osnovnoj školi pod nazivom «Šanse i izbori za romske
devojčice» (finansirala CARE fondacija u Novosadskom humanitarnom centru)**
donosi rezultate o romskim učenicima i učenicama prikupljenim iz matičnih knjiga
(osnovne škole Dositej Obradović u Novom Sadu) i kratkih intervjua sa romskim
učenicima i njihovim roditeljima (iz naselja Veliki Rit i dela grada Slana Bara). Po
daci pokazuju da je tokom poslednjih nekoliko godina od ukupno upisanih 105
romskih učenika (61 devojčica i 44 dečaka), školovanje prekinulo 33 (31,4%). U
Matičnoj knjizi najučestalija konstatacija za ovu grupu učenika i učenica je – ‘na
stavio/la je školovanje u školi Sveti Sava’ (za školovanje odraslih ili dece sa lakim
mentalnim oštećenjima). Zabrinjava i podatak da često nema nikakvih napomena
o prestanku školovanja romske dece. Ovo dokazuje da postojeća evidencija u školi,
zakonom određena, nije dovoljno rigorozno sprovedena kad su u pitanju romski
učenici. Iz toga sledi da je za opstanak romskih učenika u sistemu obrazovanja va
žna dosledna zakonu evidencija o procesu njihovog školovanja.
Za nas je važan podatak ove analize da je među romskim učenicima koji su
prekinuli školovanje više učenica (37,7%), a manje (22,7%) učenika. Devojčice su
prekidale školovanje u proseku sa 12 godina, sa završena 3 razreda osnovne škole, a
dečaci u proseku sa 14 godina, u proseku sa 4 završena razreda osnovne škole. Mada
su devojčice ranije od dečaka napuštale obrazovni sistem, i jedni i drugi su bili sta
riji od uzrasta drugih učenika u istom razredu, što znači da su školovanje ili kasnije
počeli ili su ponovili neke od razreda. Podaci o znanju srpskog jezika pokazuju da
je ono nedovoljno.
Nakon ovih preliminarnih podataka uvedena je pedagoška asistentkinja u pro
šloj školskoj godini. Njen zadatak je bio da pomaže u usvajanju znanja predviđenog
za pojedine predmete u datim razredima (najviše srpski jezik i matematika). Rezul
tati su bili više nego povoljni: mali broj romskih učenika je napustio sistem osnov
nog obrazovanja.
Ovde valja dodati podatke iz dopunske nastave koju u osnovnim školama izvode
romski studenti ili koordinatori. Prvi podatak se tiče urednosti dolaženja: na časove
dopunske nastave češće i urednije dolaze romske učenice nego romski učenici pa je
i to podatak koji dobro objašnjava bolji uspeh učenica na kraju svakog razreda.
Navodim još jedno značajno iskustvo u radu Ekumenske humanitarne organi
zacije (EHO) u Novom Sadu. Već celu deceniju se odvija program pomoći romskoj
deci u učenju (vid dopunske nastave) u njihovim romskim naseljima, što je dobar
model rada sa romskom decom. Ubuduće bi trebalo ispitati mogućnosti da se ova
kva nastava više izvodi u prostorima koji su romskoj deci bliski.
54
interkulturalna istra živanja
55
interkulturalna istra ži vanja
56
interkulturalna istra živanja
mentorski rad sa studentima koji imaju teškoća u studiranju. I ovaj projekat dono
si podatke (Savić i Grbić, 2008, 73) da je “više upisanih romskih studentkinja od
romskih studenata” u visokoškolske obrazovne institucije (četvorogodišnje fakulte
te i dvo- i trogodišnje više i visoke škole), da one češće nastavljaju studije: master,
magistarske, doktorske. One, dakle:
pre završ avaju studij e od romskih studenat a (mada dugo studiraju i nerom
ski studenti);
Ono što je ovde važno istaći jeste da ni ovaj projekat nije sračunat na razvijanje
i očuvanje romskog identiteta, pa onda ni rodnog, nego na sticanje znanja i uspešno
uklapanje u strukturu univerziteta kao institucije. Dodajmo ovde da je pored ovog
projekta važno i to da romski studenti imaju mogućnost dobijanja stipendije (na
osnovu konkursa koji raspisuju OSI i REF). Romski studenti su uglavnom smešteni
u studentskim domovima. Potom valja istaći da je na pomolu ponovo mogućnost za
diskontinuitet u ovom dobro osmišljenom programu rada sa romskim učenicima i
studentima. Već u školskoj 2010/11. je manji broj mesta u studentskim domovima
za romske studente, a i broj stipendija je manji nego prošle školske godine, tako da
srednješkolskim učenicima koji su prošli mentorske programe u prošloj školskoj
godini mogu izostati smeštaj u domu, stipendija ili mentorska podrška na univerzi
tetskom nivou u ovoj školskoj godini. Diskontinuitet dobrih praksi je najveća opa
snost u ovom trenutku jer ovi projekti nisu još uvek postali deo ukupnog sistema
obrazovanja u zemlji. Otuda je i izgrađivanje obrazovnih identiteta mladih Roma i
Romkinja otežano.
8. Valja pomenuti i rad Škole romologije na Univerzitetu u Novom Sadu (finan
sijska podrška Fonda za otvorenu društvo) kao vid stručnog obrazovanja, u kojoj se
obrazuju romski i neromski polaznici i polaznice zainteresovani za učenje romskog
jezika, kulture, istorije i stanovanja Roma, uključujući i rodnu perspektivu. Ovo je
za sada jedino mesto na kojem se eksplicitno govori o Romkinjama, primenom teo
rije kritičke analize diskursa na podatke o izveštavanju medija o romskoj zajednici,
zatim na podatke o zdravlju, religiji, književnosti, običajima u romskoj zajednici
(Svenka Savić i Veronika Mitro, 2007). Tokom sedam godina (2004-2010) Školu je
pohađalo preko 1000 polaznica i polaznika romske i neromske zajednice, a diplome
primilo oko 500 njih, od kojih su više od 100 romski polaznici i polaznice (svake
godine u Školi je više Romkinja nego Roma).
57
interkulturalna istra ži vanja
58
interkulturalna istra živanja
59
interkulturalna istra ži vanja
II
Osnovno je onda pitanje kako sistem obrazovanja razvija poželjan identitet rom
skih učenica i studentkinja, u našem slučaju rodne identitete? Koje su prioritetne
komponente identiteta u toku obrazovanja za koje bismo se mi založile? Da li želimo
da podstičemo tradicionalni identitet (ma šta to značilo) ili evropski, koji je zacrtan
u programima približavanja Evropskoj uniji? Valja napomenuti da neki romski uče
nici poznaju znanja i veštine koje obrazovni sistem ne uključuje (na primer, većina
romske dece je u nekom stepenu bilingvalna - znanja njihovog maternjeg jezika i je
zika sredine, ali ta vrsta znanja nema vrednosti u postojećem sistemu ni na jednom
60
interkulturalna istra živanja
stupnju obrazovanja). Čini se da, čim uđu u školu, još uvek romski učenici treba da
zaborave na svoj identitet, pre svega na jezik kao deo identiteta.
Nije jasno kakav identitet Romkinja hoćemo da razvijamo u obrazovnom siste
mu danas u Srbiji na svim stupnjevima obrazovanja u našem tranzicijskom društvu.
Izgleda da su dve osnovne težnje: da se zadovolje zahtevi tradicionalne romske zajed
nice, s jedne strane, i zahtevi tranzicijskog društva u Srbiji, sa druge. Ovo drugo već
ima i znak u skraćenici RAE (Romi, Aškalije, Egipćani), koja se, na primer, koristi u
prijavama za dobijanje stipendija stranih donatora, a postala je i uobičajena u nekim
zvaničnim dokumentima EU koji su prevodi na srpski jezik. Kako se izgrađuje iden
titet mladih Roma i Romkinja koji za obeležje imaju skraćenicu (RAE), čiji maternji
jezik nije deo obrazovnog sistema...
Nadalje, do sada raspolažemo malim brojem valjanih podataka o drugim
komponentama obrazovanja, kao što su stavovi, predrasude i stereotipi nastav
nika prema romskoj populaciji. U tom pogledu se izdvajaju istraživanja Marine
Arsenović-Pavlović, koja pokazuje da studenti Fakulteta za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju (tj. budući nastavnici u radu sa romskim učenicima u grupi označe
noj kao ‘Drugi’) imaju predrasude prema romskoj zajednici i ispoljavaju sopstve
ne stereotipe. U ovom pogledu nam nedostaju istraživanja nastavnika u sistemu
obrazovanja na nižim stupnjevima.
Kako prevazići postojeću situaciju u kojoj patrijarhalni sistem obrazovanja u Srbiji
još više pritiska romske učenice i studentkinje kao različite, s jedne strane, a sa druge
strane njih pritiska i kontroliše patrijarhalna tradicija unutar romske zajednice. Ako
je identitet skup raznih komponenata, onda se brinemo za rodni identitet u okviru
opresije sistema obrazovanja, s jedne strane, i zahteva tradicionalne zajednice, sa dru
ge strane. Otuda je očekivan podatak da romske učenice i studentkinje radije ostaju
verne zahtevima svoje romske zajednice jer ne žele da ih ona odbaci. To je jedan od
razloga za rano napuštanje sistema obrazovanja romskih učenica, koje se i inače u
njemu ne osećaju udobno. Pripadnost zajednici je uvek nadređena individualnoj želji
u romskoj zajednici i ta komponenta identiteta mora postati deo obrazovnog sistema
kod nas, ako hoćemo da sačuvamo romske učenice u sistemu. To podrazumeva otva
ranje mogućnosti za dalje školovanje onih koje su zbog prerane udaje (prodaje) ili ra
đanja deteta izašle iz sistema: u takvim slučajevima omogućiti im ostanak na nastavi,
dnevni boravak za njihovu decu blizu škola i sl., a ponajviše poraditi na smanjivanju
diskriminacije unutar samog sistema.
Osnovno je pitanje: da li obrazovni sistem u koji su uključene romske učenice i
studentkinje može da podrži poželjne identitete romskih učenica i studentkinja te da
u njihovu budućnost uključi razvijanje raznih komponenata identiteta (profesional
ni, aktivistički, rodni...). Ako je identitet konstrukcija društva onda bi trebalo da se
dogovorimo kako da konstruišemo poželjan identitet Romkinja danas kod nas unu
61
interkulturalna istra ži vanja
III
Upravo zato što romski učenici i učenice nisu dovoljno glasni, dovoljno vidljivi i
nemaju dovoljnu pažnju u školi, jedna od mogućnosti za ostvarivanje drugačijeg od
nosa je izgrađivanje modela slušanja i razumevanja (Svenka Savić, 2010). Osnovna
je zamisao da je važno ostvariti razgovor u školi: nastavnika i romskog učenika ili
učenice, odnosno neromskih i romskih vršnjaka. Slušanje je ovde termin i podrazu
meva da sagovornik čuje nameru romskog učenika onako kako je kaže, a ne kako to
naše predrasude i stereotipi prema njima filtriraju. To slušanje obogaćuje nastavnika
novim saznanjima o učenicima i shodno tome onda razumeju potrebe romskih uče
nika. Razumevanje pokreće proces davanja...
Ukratko, predlog je u ovom modelu da se stvori više prostora za individualni
rad sa romskim učenicima kroz razgovor, pre svega u onim oblastima u kojima za
to postoji preka potreba. Ovaj model, naravno, nije specifičan za romske učenike
nego doprinosi razvoju identiteta ‘Drugih’ u interakciji vršnjaka, osoblja škole i
romskih učenica (studentkinja) – u svakodnevici življenja u školskoj i akadem
skoj sredini. Razgovor nam pomaže da učimo iz susreta tradicionalnih vrednosti
romske zajednice (videti podatke u navedenoj literaturi uz rad) i da ih uz pomoć
učenika i učenica ‘pomešamo’ sa evropskima. Ovaj model je na liniji zagovaranja
interkulturnog dijaloga.
IV
Kad je reč o romskim učenicima i učenicama, nekoliko završenih eksperimental
nih projekata na svim uzrastima (predškolsko, osnovno, srednje, visoko) sprovedenih
u poslednjih nekoliko godina u Vojvodini dokazuju da: romski učenici žele da se ško
luju, da pokazuju zadovoljavajuće rezultate kad im se obezbede minimalni egzisten
cijalni i radni uslovi, da su u tome mnogo bolje romske učenice od romskih učenika, i
da su njihovi roditelji u takvim uslovima motivisani da školuju žensku romsku decu.
Možemo zaključiti da je mnogo korisnih projekata (ostvarenih uz donatorsku
pomoć) pokazalo put kojim bi sistem obrazovanja u Srbiji mogao nadalje ići, kad je
reč o romskim učenicima i studentima. Obaveza je sada na Ministarstvu prosvete da
razmotri mogućnosti implementiranja u obrazovni sistem, tim pre što svi projekti
pokazuju izuzetno dobre rezultate kada su u pitanju romske učenice i studentkinje.
Na njih možemo da se oslonimo kao na graditeljke romske intelektualne elite.
62
interkulturalna istra živanja
Napomene
* U 2010. su objavljene dve analize: 1. Stjepanović-Zaharijevski, Dragana, Dani-
jela Gavrilović i Nevena Petrušić, Obrazovanje za rodnu ravnopravnost: Analiza
nastavnog materijala za osnovnu i srednju školu, UNDP, Punta, Niš, 132 str.;
2. Gordana Đorić, Natalija Žunić i Tatjana Obradović-Tošić, Obrazovanje za
rodnu ravnopravnost: Analiza nastavnog materijala za građansko vaspitanje,
UNDP, Punot, Niš, 146 str.
** Deo rezultata je saopštio tim (Veronika Mitro, Zlata Jović, Đorđe Jovanović,
Aleksandar Jovanović) juna 2010.
*** U školskoj 2010/11. na doktorske studije upisane su 4 doktorantkinje na
Univerzitetu u Novom Sadu: Zita Farkaš, Mediciski fakultet; Slavica Denić,
Menadžment u obrazovanju ACIMSI UNS; Biljana Nikolić, Pravni fakultet;
Slađana Halilović i Petar Miler, Fakultet tehničkih nauka.
LITERATURA
63
interkulturalna istra ži vanja
10. Knežević, Srebrica: »Žene Roma i njihov smisao za adaptaciju u skladu sa ekonomskim pro
menama«, Etnološki pregled, Beograd, 1982, br. 17: 279-293.
11. Kuzmanović, Bora: “Stereotipije o Romima i etnička distanca prema Romima”, Sociologija,
Beograd, 1992, 34/1: 119-126.
12. Maluckov, Mirjana: Etnološka građa o Romima-Ciganima u Vojvodini, Novi Sad, Etnografski
muzej, 1979, 420 str.
13. Mitro, Veronika (ur.): Nevidljive – ljudska prava Romkinja u Vojvodini, Novi Sad, Futura
publikacije, 2004, 53 str.
14. Mitro, Veronika: Mediji o Romima, Novi Sad, Ženske studije i istraživanja, 2009, URL: http://
www.yenskestudije.org.rs
15. Mitro, Veronika; Aleksandrović, Marija: Devica: da ili ne?, Novi Sad, AB print publikacije,
2003.
16. Mitro, Veronika, Jelena Jovanović; Šajin, Danica: Spremni za brak: da ili ne?, Novi Sad, AB
print publikacije, 2003.
17. Mitrović, Aleksandra: Na dnu: Romi na granici siromaštva, Beograd, Institut za kriminolo-
ška i sociološka istraživanja, 1990, 125 str.
18. Mršević, Zorica: »Romkinje između mita i (srbijanske tranzicije) stvarnosti«, Kruh i ruže,
Zagreb 2004, br. 24: 13-17.
19. Mršević, Zorica: „Parametri rodne analize romske zajednice u periodu tranzicije“, Prava
čoveka, Beograd 2004, vol. 3/3-4: 9-23.
20. Savić Svenka et al. (ur.): Romkinje: biografije starih Romkinja u Vojvodini, Novi Sad, Futura
publikacije: Ženske studije i istraživanja, 2001, 230 str.
21. Savić, Svenka: „Žene iz manjinskih grupa u Vojvodini: pogled iz vizure žene iz većinskog
naroda“, Informator, Novi Sad 2002, br. 35-36: 8-20.
22. Savić, Svenka: “Šta nam to potvrđuju grafiti ispisani po Vojvodini?“, u: Govor mržnje i naci
onalizam: uzroci i posledice / ur. Marija Gajicki, Novi Sad, “Vojvođanka” - regionalna ženska
inicijativa, 2007.
23. Savić, Svenka et al.: Romkinje 2, Novi Sad, Futura publikacije, Ženske studije i istraživanja,
2007, 214 str.
24. Savić, Svenka; Grbić, Milena: Akademskim obrazovanjem do romske elite, Novi Sad, Univer-
zitet u Novom Sadu, Ženske studije i istraživanja, Futura publikacije, 2008, 144 str.
25. Savić, Svenka: Obrazovane Romkinje: prijedlog za model interkulturnog razumjevanja i sluša
nja, Jasenka Kodrlja, Svenka Savić i Svetlana Slapšak, urednice, Kultura, drugi, žene, Institut
za društvena istraživanja u Zagrebu, Hrvatsko filološko društvo, Plejada, 2010: 187-202.
26. Slapšak, Svetlana (ur.): „Romkinja“, u: Ženske ikone XX veka, Beograd: Biblioteka XX vek,
2001: 240-245.
27. Stjepanović-Zaharijevski, Dragana, Danijela Gavrilović i Nevena Petrušić: Obrazovanje za
rodnu ravnopravnost: Analiza nastavnog materijala za osnovnu i srednju školu, Niš, UNDP,
Punta, 132 str.
28. Vidović, Marija: „Romkinje u naselju ’Mali London’”, u: Društvene promene i položaj Roma:
Zbornik radova sa naučnog skupa održanog 10. i 11. decembra 1992. godine / ur. Miloš Macu-
ra i Aleksandra Mitrović, Beograd: SANU : Institut za socijalnu politiku, 1993: 155-166.
64
interkulturalna istra živanja
29. Žunić, Natalija: „Prava i položaj Romkinje“, Dragoljub B. Đorđević i Jovan Živković, uredni-
ci, Romi na raskršću: zbornik radova, Niš, Punta, 2002: 64-168.
S um m a r y : Over the past thirty years, there have been a significant number of pa
pers in Serbia exploring the issues of Roma women. In this paper I will observe the
socio-social category of identity, with the focus on gender as an important compo
nent of the dynamic nature of identity. If change is an important property of iden
tity, then it has to be demonstrated in which way the education of Roma women
contributes to the change of identity, by decreasing their double discrimination in
a society in which they are exposed to it. I build upon the theoretical framework
of »Otherness«, since it has been shown on multiple occasions that the existing
educational system in Serbia is implicitly discriminatory against »Others«.
The objective of this paper is to show how education affects the gender identity
of Roma women. I am using the basic results of several projects carried out in
Serbia in recent years, with the focus on the education of Roma men and women
as »Others« in preschool, elementary school, high school, university and adult
education. I will show how the influence of education can be expected to bring
about changes in gender identity, which in turn leads to the changes in other
components of the identity of Roma women in the community - Roma as well as
the majority one.
Even though the system of education in the language of the ethnic majority fo
cuses on the majority community, with almost no information on the Roma com
munity included in the program (according to the current curricula), data derived
from projects has shown that female Roma school and university students have
achieved better results than males over the course of the educational process.
Roma women recognize education as an opportunity to overcome the problem of
double discrimination in their own community - as well as in the majority one, in
which the educational process takes place. Changes in their gender identity occur
in the course of their education.
Even though there has been no clear focus on building identity and system of
values of Roma school and university students during their education in the ethnic
majority language, Roma women have displayed more skill in knowledge internali
zation and value acquisition. Their gender identity has been changing in the desi
rable direction - that of a better education - as a means of presenting themselves
more successfully in the public sphere.
K ey w o r d s : double discrimination, identity, education, Roma women, Roma com
munity
65
66
68
interkulturalna istra živanja
pesma Đilaben Rromalen - Svirajte Romi. Na situaciju svadbe jasno upućuju početni
stihovi:
“Uzeću sebi onog crnog Roma / Onog crnog Roma”; međutim, pesma potom teče kao lju
bavna pesma i nagoveštava situaciju u kojoj udatoj ženi sa detetom dolazi ljubavnik. Štaviše,
refren pesme: “Pevajte Romi / lepo pošteno” dovodi je u vezu sa pesmama o radu, pošto po
ziva muzičare da svoj posao obavljaju kako treba: “Neka ceo svet čuje / naše tambure.”
69
interkulturalna istra ži vanja
70
interkulturalna istra živanja
Stih se, naravno, može sagledati i kao pesnička slika, koja navodi na ritualnu tr
govinu ženama u okviru tradicionalnog sklapanja braka, pri čemu se ističe ženino
opredmećivanje kao robe koju “kupuje” momkova familija, te tako ona postaje nji
hova svojina. Uloga muškaraca u ritualu svadbe veoma je značajna jer oni odlučuju
o svemu što je u vezi sa darivanjem devojke, dogovaraju se o uslovima pod kojima
će se odvijati svadba i dr. Iz životne priče Nade Ferković može se videti primer ta
kve svadbe, gde ukratko opisuje ritual: “Prosili smo je (snahu) iz Draginja i kupili za
hiljadu maraka. Sedamdeset kola je išlo po nju. Njeni roditelji su zahtevali da ima
venčanicu, bele cipele i rukavice, oni su spremali svadbu kod nji, a mi smo ovde,
samo što smo im odneli, takav je običaj kod nji, starijim ženama papuče tri para i
pečeno prase. A kad smo došli kući, otišli smo u mesni odbor i crkvu da se venčaju.
Svadbu smo pravili u domu i kad smo došli sa venčanja dali smo joj muško dete da
drži u rukama da bi rodila muško dete. A ona ima sad četir devojčice! I ondak, su
žene prosipale žito na snajku, kad su ušli unutra, muzika je svirala, a mi smo pevali i
igrali. Uveče su došli pogačari, donela joj je mama beli čaršav i pogaču i metla na taj
čaršav di ćedu oni spavati, tako je kod nji običaj. Posle dvanajst, mladenci su otišli
kući, mlada se presvukla, obukla drugu belu haljinu i vratili su se natrag. Muzika je
svirala kumovima do dvanajst, a posle pogačarima. Kad se mlada vratila, njena mati
joj je dala beli čaršav i pogaču na taj čaršav, takav je običaj kod nji. Sutradan smo po
kazivali čaršav, palili smo vatru veliku i bila je i muzika, čaršav je bio ispravan, ona
je bila devojka. Onda smo se veselili dva dana i dve noći. Tu su se okupile i komšije
da vide da li je moja sna ušla kao devojka u moju kuću.” (Savić, Aleksandrović, Di
mitrov, Jovanović, 2001: 129).
U pesmi Majbarvalo me sem Rrom – Najbogatiji ja sam čovek budući svekar se
razmeće materijalnim bogatstvom i ličnom srećom jer ima sina za ženidbu i ćer
ku za udaju - zbog toga je najbogatiji čovek. Kroz celu pesmu provejava sreća, a u
poslednjoj strofi on najavljuje “specijalnu pesmu” koju će pevati, što ukazuje na
činjenicu da postoje određene pesme koje na svadbi peva isključivo svekar.1 Ova
pesma zabeležena je u Banatu, što se može videti po dijalektu koji je karakteristi
čan za Banat. Sem toga može se primetiti da u pesmi ima i neromskih izraza2 (obe
ležene su boldom), što navodi na zaključak da Romi danas sve više koriste izraze
sredine u kojoj žive, dodajući određene nastavke –a za ženski rod, i –o za muški
rod uklapajući reč u pesmu:
71
interkulturalna istra ži vanja
muzika mangav.
Muri bori avili,
te avel mange bahtali,
specijalno me tradava,
veselo gili.
Sa e Roma phenen, kaj najamen love, Svi Romi kažu, da nemamo para,
si men, si men love, ali najamen bare. imamo, imamo para, ali nemamo velikih.
U stihovima:
vidi se da je snaha veoma važan član buduće porodice: ona se pažljivo bira, za nju se
daje ogroman novac, zbog svadbe se pozajmljuje novac ako treba, samo da se isprosi
što lepša snaha i da svadba bude što bogatija.
Pesma Ušti Ružo fulavtu – Ustani Ružo, očešljaj kose po motivima se može svr
stati među svadbene; međutim, pesma je vremenom izgubila obredni karakter i sa
da samo nagoveštava ulogu i značaj neveste:
72
interkulturalna istra živanja
Sve svadbene pesme koje smo zabeležili u kafanama izgubile su svoj obredni
karakter. Pesme su vremenom dobile nov smisao zbog niza faktora koji su uticali
kako na Rome tako i na većinsko stanovništvo kraj kojeg su živeli. Nov način života
nagrizao je stari obred te danas u svadbenim romskim pesmama ima veoma mnogo
uticaja mas–medja. Retko se pevaju ili se uopšte ne pevaju pesme starijeg datuma
koje u sebi nose obredni trag.
Pesma Aven Rroma – Dolaze Romi u zbirci T. Dimića ima drugačiji obrt od pe
sama koje smo zabeležili u kafani. Kod Dimića pesma glasi:
2. Porodične pesme
Porodične pesme se pevaju u porodičnom krugu. Središnji motiv pesme je lju
bav roditelja prema deci. Preovlađuje realistički način opevanja, njihov osnovni ton
je dirljiv i nežan. Ove pesme retko idealizuju život u patrijarhalnoj prodici (Pešić,
2001: 623). Romske porodične pesme imaju niz specifičnosti uslovljenih specifič
nim načinom života i osobenim porodičnim odnosima. U pesmama koje sam za
73
interkulturalna istra ži vanja
beležila na terenu veoma je čest motiv ostavljenog muža koji žali za ženom, motiv
nesrećnog muža koji je u tamnici zbog žene, tuga ostavljenog deteta za majkom,
nesreća zbog porodice rasute po inostranstvu, lažna optužba za krađu, odricanje od
ćerke zbog zeta, nasilje u porodici koje čini pijani muž, motiv samoće u bolesti i dr.
Sve ovo ukazuje na niz socijalno–psiholoških problema s kojima se suočava siroma
šna i marginalizovna romska porodica.
Pesma Aj sa halem e love – Aj sve sam pare popio zabeležena je u Banatu. Deluje
kao splet nekoliko pesama povezanih istom melodijom. U prve dve strofe pevač žali
za prodatim konjem, u trećoj i četvrtoj strofi ide da prosi snahu, u petoj i šestoj strofi
mora da ostavi ženu na tri godine i u šestoj strofi se šeretski zaklinje da nije bio pijan
jer, u suprotnom, neka se osuši „kao suv list na vodi”. Sa stanovišta naše teme ovo je
veoma interesantno kao nagoveštaj prerastanja lirske pesme u epsko–lirsku formu s
naglašenijim elementom naracije.
U pesmi Lidi, lidi noseći motiv je nesreća zbog lažne ljubavi. Neostvarena ljubav
navela je lirski subjekat da napravi zlo zbog kojeg je u zatvoru. Sin traži od majke da
proda minđuše i kecelju koji označavaju status udate žene, dakle nešto što joj je izu
zetno vredno, i tako ga izvadi iz tamnice i dokaže majčinsku ljubav. U stihovima:
javlja se motiv prljave kecelje, što je uvreda za ženu zbog koje je u zatvoru. Metafo
ra “prljava suknja” ukazuje na ženin nemoral zbog kojeg je muž u tamnici. I ovde
se lirska pesma približava epsko–lirskoj, nagoveštavajući niz potencijalno razornih
porodičnih sukoba.
U pesmi Marel zvono kangirjako – Zvoni crkveno zvono glavni motiv je smrt
majke kojoj deca ne mogu da dođu na sahranu zato što su daleko:
74
interkulturalna istra živanja
i nemaštini. Porodični život Roma u pesmama koje ga opevaju sadrži veoma malo
vedrih, optimističkih tonova. Radost sadržana u svadbenoj pesmi iščezava pred te
gobama života.
Pesma Trin đesa thaj trin rjaća – Tri dana i tri noći ima motiv lažne optužbe
za ukradenu ovcu. Siromah “sa brigom u glavi” suočava se ovde sa nerazumljivim
tuđim svetom. Sudnica je za njega “šatra drvena”, tuđinski prostor u kojem se sudi
Romima, a jedina nada Bog kojem se zaklinje suočen sa lažnom optužbom: “Jaoj,
Bože, da umrem ja, ako istinu ne govorim”. Pesma je zabeležena u Banatu i sadrži
u sebi mešanje dijalekata (negacija -ča; -či) koji su karakteristični za područje Ba
nata i Bačke:
E čarjasa po dumoju
E čarjasa po dumoju
E grižasa ando šeroju
E grižasa ando šeroju.
U pesmi Ćer man devla jagori – Pretvori me Bože u vatricu dominantan je motiv
svađe sa zetom. Otac se odriče ćerke zbog zeta, proklinjući crnu sudbinu:
75
interkulturalna istra ži vanja
može se tumačiti u skladu sa simbolikom vatre (Kuper, 2004: 180), koja može pred
stavljati posrednika između Boga i čoveka, mučeništvo, očišćenje, ali i razornu silu.
Ovde je molba lirskog subjekta osnov upečatljive poetske slike koja se može tuma
čiti i kao duboka potreba za toplinom domaćeg ognjišta, za trajanjem u krugu poro
dice, lišenom ljudske muke i ispaštanja.
Motiv nesrećne žene koja ne zna kuda će poći u prošnju da bi nahranila svoju
decu nalazi se u pesmi Rromnjaći đilji – Ženina pesma. Žena jadikuje na polju kami
lice moleći Boga da joj olakša teret. U razgovoru sa romologom Rankom Jovanovi
ćem iz Deronja saznali smo interesantan podatak da je pesma najverovatnije nastala
za vreme branja kamilice u Deronjama. Ranko je objasnio da je branje kamilice bilo
veoma težak posao i da berači (uglavnom Romi iz obližnjih sela) nisu odlazili svo
jim kućama sve dok je trajala sezona branja, što bi dalje moglo vezati ovu pesmu za
vrstu posleničkih pesama. Za pesme koje su zabeležene u Deronjama karakteristič
no je da umesto glagola u futuru stavljaju glagol u perfektu, kao što je to slučaj u
pesmi Rromnjaći đilji – Ženina pesma, u prve dve strofe:
U prevodu na srpski jezik prva dva stiha bi glasila: “Ona će plakati, Boga pitati”
što se nikako ne uklapa u smisao pesme, jer je cela pesma ispevana u prezentu pa
tako u prevodu gubi smisao.
3. Ljubavne pesme
U nauci se pretpostavlja da su ljubavne pesme nastale u doba prelaska na ze
mljoradničko privređivanje, u kojem su postale sastavni deo kulta božanstva plod
76
interkulturalna istra živanja
može se veoma često čuti u različitim pesmama. Pesme svrstane u ljubavne imaju
različite motive: od motiva ostavljenog momka koji žali za devojkom, preko prelju
be i motiva lako prežaljene tek umrle žene do žalosti za umrlim mužem.
U stihovima pesme Mila majko, iz zbirke T. Dimića:
ogledaju se ženin očaj i nemoć da nastavi dalji život bez voljenog muža, dok u pesmi
Voša, voša – Šumo, šumo muž na vest da mu žena leži mrtva na stolu izgovara:
77
interkulturalna istra ži vanja
veza, običaja, normi mnogo više obavezuje ženu nego muškarca i inače je veoma
rasprostranjena u shvatanjima Roma.3
Pesma Šimijako bi porjako4 sastoji se iz tri, odnosno četiri strofe ispevane u
distihu. U predgovoru zbirci Kana vavas andro foro – Dolazeći sa vašara T. Dimić
kaže da se pesma pevala u zavisnosti od pevača, te tako pesmu, po njegovom mi
šljenju, peva žena, što smatram da nije tačno jer drugi stih druge strofe ukazuje na
to da pesmu peva muškarac jer je pridev čorro muškog roda:
3 Tako u knjizi Romkinje Ljiljana Pešikan-Ljuštanović kaže: „Teška sudbina starih Romkinja pokazuje
se u nekim nesumnjivo zajedničkim preživljavanjima: siromaštvo; dominantna uloga majke u odr
žavanju porodice; neškolovanje ženske dece; udaja bez prava izbora (prodaja); neharmoničan bračni
život; mukotrpna borba za opstanak; mnogobrojni abortusi; zajedničke religijske predstave i obred
no-običajna praksa – sve to ocrtava opštu sliku ženske nesreće, u siromašnoj i višestruko marginalizo
vanoj romskoj zajednici […] Možda najdrastičniji vid konformiranja s merilima zajednice pokazuje
se u odnosu prema ženskoj čednosti. Sve kazivačice prihvataju dvojni seksualni moral, koji jedna od
njih efektno uobličava u izreku: ‘Muškarcu piše na tabanu, a ženi na čelu...’ Sve one naglašavaju da je
taj starinski moral bio dobar i manje-više žale za njim. Čak i žena koja kaže da bi prihvatila snaju koja
nije nevina, uslovljava da bi to mogla da uradi ako je takva žena ‘dobra’ njenom sinu. Ovo je inače
karakteristično za tradicionalnu kulturu uopšte: žene čuvaju, zagovaraju i sprovode diskriminaciju
žena. Da je tako, u konkretnim ispovestima pokazuje i odnos prema muškom i ženskom porodu –
za jedan broj kazivačica najsrećniji događaj u životu bilo je rođenje sina. Iako, sudeći po iznesenim
iskustvima, ćerke više brinu o roditeljima, žene naglašavaju da su ćerke ‘tuđa sreća’, a, ukupno uzev,
jasno je uočljivo da se u vaspitanju, odnosu prema radu, školovanju sprovodi (i smatra normalnom)
diskriminacija ženske dece – ‚to je ženskome suđeno‘.”
Ljiljana Ljuštanović–Pešikan, Jaka kao zemlja, 26.
4 U svom specijalističkom radu pod nazivom Stih i lirsko-epska usmena romska poezija bavila sam
se između ostalog i analizom ove pesme. Tada sam pesmu svrstala u rugalice, previdevši činjenicu da
je o pesmi pisao T. Dimić. U predgovoru zbirke pesama Kana vavas ando foro - Dolazeći sa vašara
Trifun navodi da postoje dve varijante pesme koju pevaju muškarac i žena. Razliku u varijantama na
vodi:„ [...] što druga verzija ima jedan distih više [...] a peva je samo žena, dok drugu verziju pesme
peva muškarac.”
5 Navedena teza proistekla je iz razgovora sa romologom Rankom Jovanovićem iz Deronja.
78
interkulturalna istra živanja
Prevod naslova je Miš bez repa, što već na samom početku pesme dvostruko
sugeriše pogrdu i podsmevanje. Miš asocira na beznačajnost, plašljivost, siroma
štvo, a biti bez repa je nesumnjivo negativno svojstvo, koje ukazuje na nedovršenost,
prikraćenost, nezrelost. Srpska izreka “kus petao, pile dovijeke” ukazuje, čak, i na
moguću negativnu erotsku konotaciju kusavosti (nemanja repa). Stihovi alegorič
no predstavljaju ekonomsko stanje mladićeve porodice, pošto se često za siromašne
kaže “siromašan ko miš”, što je u ovoj pesmi dodatno izvrgnuto ruglu aludiranjem
na miša bez repa i slikom siromašne trpeze. Poslednja strofa ove pesme govori o ve
likom siromaštvu mladićeve porodice, jer nemaju kuću, te krevet vezuju pod šljivu.
U predgovoru zbirci Kana vavas ando foro – Dolazeći sa vašara (Acković, 2005: 73),
Trifun Dimić je naveo da pesma, pored toga što ima simboličan karakter, otkriva i
jedno verovanje ili “ćerimate”, tj. magijski obred koji podrazumeva:” [...] prebaciva
nje krila slepog miša voljenoj osobi preko glave” kako bi začarani potrčao za njim/
njom kao slepa od ljubavi. Međutim, u pesmi se ne pominje prebacivanje krila sle
pog miša voljenoj osobi preko glave, sem ako je tako prilično slobodno protumačen
motiv slepog miša; prema tome, pesma se nije mogla pevati kao magijska6. Iskaz po
kojem je ova pesma bila svadbena, odnosno pevana na veridbi, unekoliko zbunju
je. Sadržina pesme direktno protivreči uobičajenom svekrovom razmetanju bogat
stvom. Ipak, možda je ovo trag starije i složenije obredne prakse, po kojoj svadba
nije obuhvatala samo pozitivnu sliku, nego i onu rugalačku, izokrenutu, humornu:
“U premodernom arhaičnom osećanju sveta, smeh i telesno koje je u vezi sa njim,
bili su neodvojivi deo stvarnosti praznika…” (Karanović, Jokić, 2009: 5).
4. Pečalbarske pesme
Pečalbarske pesme su novijeg datuma; u njima se peva o ljudima koji su nagna
ni sirotinjom otišli iz svog zavičaja na višegodišnji rad. Česti motivi su rastanak sa
porodicom, tuga za ostavljenim roditeljima i dr. Tokom istraživanja tonski su zabe
ležene četiri pesme, od toga tri u Banatu.7 Veoma je mnogo Roma otišlo u inostran
stvo na rad, naročito iz Banata, koji je inače najnerazvijeniji deo Vojvodine.
79
interkulturalna istra ži vanja
U prvoj strofi pesme Halema love, halema - Pojele me pare, pojele dominantan
je motiv praznih ruku:
U drugoj strofi novac dobija značenje opakog živog bića, demona koji muči čoveka:
U trećoj strofi dominira motiv prelaska granice u tuđ, opasan svet, u ovom slu
čaju dodatno opasan, jer Rom koji je prelazi nema vizu:
Siromaštvo postaje u ovoj pesmi ljudska kob, gura čoveka u opasnost i odvaja ga
od porodične, majčinske sigurnosti i topline.
Pesma pod nazivom Rromoralen zabeležena je na Petrovaradinskoj tvrđavi, u
kafani Osam tamburaša, a otpevao ju je poznati romski muzičar Čvarak. Ovu pe
smu sam prvi put čula od njega. Na moju molbu da odsvira nešto staro što retko svi
ra odgovorio je: “E, ovo je jako stara pesma” i sa izuzetnim uživanjem je odsvirao. U
pesmi je dominantan motiv sloge Roma po celom svetu, što pevač osobito potenci
ra. Drugi motiv je motiv para koje omogućavaju sreću ma gde da su Romi u svetu:
80
interkulturalna istra živanja
5. Džambaske pesme
Romi su poznati po trgovini konjima. Nekada su ih zvali džambasi; otuda sam
ovim pesmama dala naziv Džambaske pesme. I danas postoje Romi u Banatu koji
trguju konjima kako rasnim, tako i običnim kljusima8. Kako vremenom trgovina
konjima nije više unosan posao, ostaje samo pesma koja se još uvek može čuti u
krugovima u kojima se vole konji. Poznati džambasi su oduvek bili Romi iz Bana
ta, te nije ni čudno što su sve tri pesme zabeležene upravo u Banatu.
Pesma pod nazivom Pasi riđo, pasi zabeležena je u zbirci Ciganska poezija,
koju su priredili Rade Uhlik i Branko V. Radičević. Pesma je prepevana, ali je sa
čuvala osnovni motiv, a to je prodaja konja zbog svadbe. Ovaj motiv odslikava
trenutak iz života običnog čoveka koji u konju vidi dobru zaradu. Druga varijanta
navedene pesme proširuje motiv prodaje konja i pokazuje na koji način razmišlja
jedan trgovac konjima:
U pesmi Aj sa halem e love – Aj sve sam pare pojeo dominantan je motiv konja.
Opis konjske opreme je veoma slikovit i ima cilj da opiše bogatstvo i lepotu konjske
opreme. U pesmi džambas žali za prodatim konjem i proćerdanim novcem, ali u
poslednjoj strofi:
javlja se motiv imovine kao osnove ravnopravnosti sa drugima, što lirskom subjektu
pruža mogućnost da se “rukuje sa svetom”. I ovde se, dakle, suočavamo sa osobenim
odnosom Roma prema imovini. “Imati nešto” za Rome prelazi granice materijalnog
81
interkulturalna istra ži vanja
javlja i u drugim pesmama (Bajramović, World Music, CD). Refren je pevljiv, rimu
je se i zbog toga se često umeće između strofa.
6. Šaljive pesme
Šaljiva pesma po pravilu ne zalazi duboko u probleme nego slavi radosti živo
ta ili peva o sitnim slabostima. Gracioznost, lakoća i dinamičnost jezika glavne su
odlike šaljive pesme; sem toga, ona je usmerena na poentu i rado se služi erotskim
asocijacijama (Konstantinović, 2001: 832).
Tokom istraživanja snimili smo pet šaljivih pesama. Pesma Jekh detharin – Jedno
jutro veoma se mnogo peva po kafanama. Pesma ima brz ritam i rado se naručuje
kod tamburaša naročito ako se želi igrati. Pesma nema konačan oblik pošto se u nju
često umeću strofe drugih pesama, ali se ritam zadržava. Stihovi:
Te merel e Bandara kaj ćerel e čingara Da umre Bandara što pravi svađu
Te merel o Koja kaj ćerel e goja. Da umre Koja što pravi kobasice.
LITERATURA
82
interkulturalna istra živanja
5. Karanović, Zoja: Svadbeni ritual kao postupak sankcionisanja i potčinjavanja moći žene, Gla
snik Etnografskog instituta SANU, knjiga XLII, Beog rad 1993.
6. Karanović, Zoja i Jasmina Jokić: Smehovno i erotsko u srpskoj narodnoj kulturi i poeziji, Novi
Sad, Filozofski fakultet, 2009.
7. Karadžić, Vuk Stefanović: Srpske narodne pripovetke, priredio M. Pantić, Beograd, Prosveta,
1988.
8. Krnjević, Hatidža: Narodne lirske pesme, Rečnik književnih termina, Beograd ²2001.
9. Krnjević, Hatidža: Svadbene pesme, Rečnik književnih termina, Beograd ²2001.
10. Konstantinović, Z.: Šaljiva poezija, Rečnik književnih termina, Beograd ²2001.
11. Kuper, Dž. K.: Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd 2004.
12. Nedić, Vladan: Narodna pesma, Rečnik književnih termina, Beog rad 1986.
13. Nedić, Vladan: Sabrana dela Vuka Stefanovića Karadžića, knjiga prva, Beog rad 1985.
14. Pešić, Radmila: Porodične pesme, Rečnik književnih termina, Beog rad ²2001.
15. Pešić, Radmila: Ljubavne pesme, Rečnik književnih termina, Beograd ²2001.
16. Pešikan–Ljuštanović, Ljiljana: Jaka kao zemlja, u knjizi: Svenka Savić, Marija Aleksandrović,
Stanka Dimitrov, Jelena Jovanović, Romkinje, priredila Svenka Savić, Novi Sad 2007.
17. Savić, Svenka, Marija Aleksandrovć, Stanka Dimitrov i Jelena Jovanović: Romkinje, Novi
Sad 2001.
S umm a r y : Roma lyric poems share a number of common characteristics. They are
all more or less narrative, so the family poems often border with the lyric-epic
poet ry. These poems also share the prevailing feeling of sadness and lonelyness.
It seems that the marginalization, poverty and discrimination have defined the
dominant feelings in the Roma community to be the ones of sadness, injustice
and rejection.
Apart from the wedding poems, all the others are shaded with negative feelings:
fear of poverty, conflicts within the community, severed family ties. The feelings
of poverty and deprivation of rights also result in the idea that wealth is the same
thing as happiness, and that without material affluence there can be no inclusion,
on equal basis, into the wider community. The position of woman depicted by Ro
ma oral lyric poetry is extremely bad. On the one hand, she bears the burden of
keeping the family, caring for children and working hard for a wage. On the other
hand, she is almost regularly accused of immorality, lewdness and family destruc
tion. The position of man, even though not being easy, at least allows him to vent
himself by drinking and behaving in socially destructive ways.
Roma lyric poetry reflects the life and dreams of the collective that composed it.
K ey w o r d s : lyric poet ry, Romaoral poetry, classification, mean ing
83
interkulturalna istra ži vanja UDC 821.163.41-31.09
84
interkulturalna istra živanja
85
interkulturalna istra ži vanja
ljujući ne samo jezičkoj bliskosti, nego i senzibilitetu za avanturu koji klasno privi
legovana Vera nema.
Mirjana Mitrović je još u knjizi priča Sveto stado (1999) istoriju čitala iz iskošene
perspektive, ali je različitost tog čitanja primećena tek u okvirima fiktivne ženske
autobiografije. Junakinja njenog romana Emilija Leta (2006) je i istorijska i izma
štana figura čija sudbina nalikuje posuvraćenoj bajci: suprug je napušta kako bi se
oženio princezom i tako postao car i bog, uzdigavši se poput Marloovog Tamerlana
– od dna do trona. Izbrisana u ime političke ambicije, marginalizovana i izolovana,
izložena poniženjima i opasnostima, Emilija doživljava preporod kroz veru u Hri
sta koji je u njenom svetu i vremenu još uvek Drugo – nešto opasno, progonjeno i
nepriznato. Osetiće na svojoj koži neprijateljstvo skorojevića i moćnika, ali i biti na
građena prijateljstvom obespravljenih – robinja i hetera. Privremeno utočište naći
će u viminacijumskoj javnoj kući, u koju “stid ne ulazi”, ali u koju nemaju pristupa
ni predrasude.
Mirjanu Mitrović zaokuplja istorija kao mogućnost dopričavanja ženske priče, i
kao mogućnost tekstualizovanja istorijskih okolnosti: njen prvi roman, Autoportret
s Milenom (1990), preobražava biog rafiju Milene Pavlović Barili u ispovedni lirski
monolog žene posvećene umetnosti i ljubavi, ali tako što se oslanja na žarišne tačke
njene biografije, produbljujući motivaciju junakinje i individualizujući je kroz lične
dileme i duševne raskole. Kako saznajemo u epilogu romana, Milenina biografija
je rekonstruisano četrnaestonoćno bdenje njenog oca Bruna Barilija u Rimu, nad
urnom sa pepelom slikarke, dok bezuspešno pokušava da iznađe način kako da tu
urnu otpremi u Požarevac. Bezuspešno posthumno putešestvije ukazuje na margi
nalnost i izuz etnost koje su pratile Milenu za života: bila je nezavisna i nepodesna,
potiskivana i skrajnuta, osuđena na nomadizam.
Glavna junakinja Mitrovićkinog romana Emilija Leta je takođe osuđena na no
madski život, ali daleko od toga da je umetnička duša i samosvojna ličnost. Prota
gonistkinja romana je prva supruga Maksima Galerija, čoveka koji će postati rimski
car. Ona nema ime – u istorijskim zapisima pomenuta je samo kao žena koju je muž
napustio kako bi se oženio Dioklecijanovom ćerkom i tako prokrčio put ka prestolu.
Emilija je, tako, književni lik koji izrasta iz jedne uzgredne napomene, dobija ime,
životopis i sudbinu koja je pretvara u alegorijsku sliku ženskosti. Emilija Leta je neka
vrsta generičkog ženskog lika koji doživljava sve nepravde i probleme sa kojima se
suočava žena u patrijarhalnom društvu. Njena dobrobit i porodična sreća žrtvova
ni su vlastoljubivosti supruga i neobuz danoj ambiciji svekrve. Emilija je sistematski
marginalizovana i izolovana, oduz eti su joj ime, brak i ljubav: nižu se poniženja koja
će ona stoički izdržati. Predstavljajući Emiliju novoj Maksimovoj nevesti, svekrva
Romula naziva je “moja službenica” i “majka naše Maksimile” (Mitrović 2006: 64).
Kada čuje te reči, Emilija Leta oseti “oštar bol” koji “nije bio obična ljubomora”:
86
interkulturalna istra živanja
“tako jasno i surovo sažeta njena životna pozicija sada više nije dopuštala nikakvo
zavaravanje. Bila je službenica i, naravno, nije smela da govori, ali nije izdržala da
ne pogleda u lice nove Maksimove supruge” (Mitrović 2006: 64). Emilija Leta po
stepeno gubi sva znamenja identiteta koja su je definisala rodno i klasno: ostaju joj
samo ćutanje i pogled kao vidovi pasivnog saznavanja sveta i pasivnog otpora ne
pravdama toga sveta:
Pokušala je da zamisli njegovu mladu nevestu. Valerija, ćerka avgusta Diokleci
jana! Kako to mora da je moćno! A opet, pitala se, da li Valerija voli Maksima. Ipak
se udaje po očevom nalogu, da brakom učvrsti vlast.
Zbog vlasti, naučila je Emilija, muškarac će ne trepnuvši ostaviti ženu koja ga
voli. A žena? Šta će žena učiniti zbog vlasti? Da li mlada Valerija voli moć ili njega,
da li je srećna, ravnodušna, pokorna ili ponosna? Trebalo bi da bude pametnija
od mene, mislila je. Mora stalno da ga osvaja. Maksim je vojnik, ili on osvaja, ili je
osvojen. S gorčinom je shvatala koliko nije imala prilike. U svetu u kojem je živela,
muškarci kući dolaze samo povremeno da donesu plen. I da oplode ženu. Za ljubav,
Maksim je ostajao suviše kratko. (Mitrović 2006: 44).
Izložena najpre klevetama, pa potom progonu i izopštenju, izgubivši ličnu i
porodičnu sreću, Emilija Leta pronalazi drugu vrstu radosti i blaženstva – stiče du
hovni mir tako što uči da prihvati svoje nesreće. Roman će opisivati njeno prinudno
odvajanje od uloga supruge, majke, ljubavnice svog bivšeg muža, suparnice koju Va
lerija i Romula doživljavaju kao isuviše jakog protivnika (premda Emilija ni jednog
trenutka ne pokazuje volju ni želju da se suprotstavi nepravdi i povrati svog muža).
Emilija je anonimizovana tako što njeno ime, umesto označitelja identiteta, po
staje povod ruganju, njeno sistematsko ponižavanje vodi nauku hrišćanskog trplje
nja, ali će ona do kraja romana izgubiti i ime i sva karakterna svojstva kako bi se na
glasila uloga vere, odnosno otkrivanja hrišćanstva kao spasenja za napuštene, utehe
za tužne, nagrade za marginalizovane. Emilija Leta je zato jedan od malobrojnih
romana u srpskoj književnoj tradiciji koji se ne trudi da dovede u ravnotežu motive
ženskog životopisa i alegorije o identitetu. Tema ličnog i individualnog razvoja su
čeljena je sa imperativom hrišćanske alegorije, sa imperativom otkrivanja vere kao
temelja identiteta, otkrivanja zajedništva kao zamene za sopstvo. Ovde se pokušaj
biografije i izlet u istoriog rafiju jednog udaljenog sveta i jedne udaljene kulture pre
tvaraju u pokušaj pisanja hrišćanske parabole.
Spisateljska praksa koja želi da problematizuje ili porekne univerzalnost ženske
prirode neminovno se okreće i protiv empirijskog i protiv patrijarhalnog. Reali
stičko može da preuzme mnogo različitih maski, ali i da se pojavi u neočekivanim
kontekstima; ono može da se igra žanrovskim odlikama i kulturnim stereotipima
sasvim ravnopravno.
87
interkulturalna istra ži vanja
88
interkulturalna istra živanja
u frenč kvoteru” (Đurđević 2007: 86), te je tako ostvarenje njene ambicije da osnu
je privatni Fakultet okultnih nauka odloženo do daljnjeg. Ona Istraživaču služi kao
travestija spiritističkog medijuma koji uspeva da prati put knjige od ruke do ruke i
diplomatske igre vezane za dragoceni dokument. Konstruišući pseudopovest potrage
za najvažnijim spomenikom srpske kulture Đurđevićka problematizuje i metafikciju
i istoriografiju: žanrovske varijacije u romanu, u kojima se postavke identiteta, politi
ke i kulture dovode do blasfemičnih reperkusija, nadilaze čak i parodiju istoriografije
kao nauke. Pritom, Đurđevićka satiričnu oštricu okreće prema masmedijskoj pošasti
proricanja i šarlatanstva, prema kulturnoj sablazni instant-obrazovanja, ukazujući na
opasnost da se šarlatanstvo i nauk a dodirnu – i to u tumačenju istorijskih tajni.
Roman Mirjane Đurđević Kaja, Beograd i dobri Amerikanac može da se čita kao
svojevrsna imagološka revizija srpskog romana. On je istovremeno i primer isto
riografske metafikcije, i parodija viđenja ovog žanra: bez propagiranja ideje o uni
katnosti istorije, bez vere u neprikosnovenost istorijskog znanja, ovaj roman radije
predstavlja istoriju Srbije i Beograda kao niz koincidencija i neočekivanih obrta, kao
sled travestija i kalambura poput onog astrološkog čitanja putanje Miroslavljevog
jevanđelja. Autorka se igra identitetom i istorijom; najpre, ona ide korak dalje od Ču
vara svetinje i, umesto Istraživača, ustoličuje Pisca, ali ne autobiografsku projekciju
nego njegovu prethodnu inkarnaciju: spisateljica Mica Đurđević je ličnost sa životo
pisom koji nalikuje autorkinom, ali situirana u fiktivnoj realnosti tačno jednu gene
raciju unazad – u godinama kad treba da se rodi “stvarna” Mirjana Đurđević, Mici
Đurđevićki se gubi svaki trag. Tri apendiksa na kraju knjige ukazuju da priča teče
dalje do u naše vreme i da se fikcija uliva u stvarnost. Heroina romana Mica Đur
đevićka je nesvršena studentkinja arhitekture, prvakinja u mačevanju, uporni borac
protiv urbanističkog haosa u ruralnom Beogradu koji se ubrzano gradi i pasionirana
kolekcionarka egzotičnih prijatelja. Naslovi njenih romana parodiraju naslove roma
na koje je napisala stvarna Mirjana Đurđević: tako ćemo prepoznati Čuvare svetinje
u naslovu Nosači bukvara, dok će Parking svetog Savatija postati Tajna kaldrmisane
porte a Đakuzi u liftu ni manje ni više nego – Amam na odžaku!
Beograd je u ovom romanu rekonstruisan u mesto susreta kultura: u njemu se
združuju Kalmici, pripadnici naroda izbeglog iz Rusije nakon Oktobarske revolucije
koji, rasejani po svetu, stižu i do Malog Mokrog Luga, dobivši u Beogradu čak i svoju
bogomolju. U ovom gradu se odigrava sudbinski susret Džona Dajnlija Prinsa, biv
šeg diplomate najmlađe svetske velesile, i Kaje, nahočeta mešovitog porekla; u ovom
gradu otpočinje prijateljstvo Srba, Amerikanaca i Kalmika. Kalmici nisu pandan Ha
zara niti projekcija Jevreja, a prikaz njihove istorije nije inkorporiran u romanu s
namerom da se kreira parabola o nesrećnom narodu koji, sticajem istorijskih okol
nosti i pogrešnih odluka svojih vlastodržaca, gubi nacionalna znamenja i nacionalni
identitet. Sa druge strane, Amerikanac nije nikakav stereotipni prikaz ljubopitljivog
89
interkulturalna istra ži vanja
90
interkulturalna istra živanja
91
LITERATURA
S umm a r y :The paper examines various cultural patterns, as well as images of nati
onal character and the mapping of the urban environment, reflected in the novels
by Serbian women writers Vida Ognjenović, Mirjana Đurđević and Mirjana Mitrović.
Women’s writing explores new perspectives of national and gender stereotypes,
while the focus upon fictitious memoirs offers both the possibilities to reread hi
storical events and to parody historiographic metafiction.
Ke y w o r d s : women’s writing, historiography, biography, characterization
92
94
interkulturalna istra živanja
Ipak, Judita Šalgo u proznom diskursu nije izneverila poetiku višestrukih identi
teta, fluktuir ajući svoj jezički izraz, držeći ga neprekidno u međuprostoru naracije i
komentara. Ukrštaji se reflektuju i na tematskom planu, pa su tako junakinje i junaci
ove proze konstrukti različitih seksualnih orijentacija, vođeni različitim nagonima,
željama i strastima. U različitim istorijskim, kulturološkim i sociološkim okvirima
formiraće se njihov rodni identitet, sa više ili manje ispoljenim rodnim crtama. Iako
slika polnog čina nije dominanta u prozi Judite Šalgo (najeksplicitnije su scene da
te u romanu Kraj puta i pripoveci Hektorov konj), mnoge situacije i opisi junakinja
indikatori su za mapiranje njihovih seksualnosti, koje se mogu klasifikovati u ne
koliko osnovnih kategorija. Podela koju predlažem obuhvata velik broj junakinja,
uz napomenu da su van moje pažnje u ovom tekstu, usled razloga ekonomičnosti,
ostali muški likovi, čija je priroda više ili manje izraženo homo- ili bi-seksualna, te
bi se oni mogli posmatrati takođe u kontekstu ženske seksualnosti. Nastojaću da
u tekstu pokažem da se seksualnost junakinja često otkriva tek kao početni, radni
obrazac koji se – u kontekstu strukturalističkog feminizma koji podrazumeva da je
ljudska subjektivnost kategorija nestabilna i promenljiva, te da je proizvod društva
i kulture u kojoj živimo (Đurić, 2009: 245) – dalje izneverava ili prevazilazi u korist
druge kategorije, shodno tumačenju identiteta koji
„predstavlja presek raznih elemenata čije se kretanje ne odvija po pravilima, nego kao no
madsko lutanje.” (Dojčinović-Nešić, 1996: 83)
95
interkulturalna istra ži vanja
1. HETEROSEKSUALNE JUNAKINJE
Heteroseksualne junakinje su junakinje anatomski predodređene za seksualno
opštenje sa muškarcima1, koje ispoljavaju nagon koji zadovoljava isključivo muški
partner. One ne pokazuju promiskuitetne karakteristike, nisu frigidne, iako mogu
naginjati nekoj od ovih kategorija. Najtipičnije predstavnice heteroseksualnih žena
su: Devojka i Vera iz romana Trag kočenja, te Olga Rot i Greta iz romana Kraj puta.
One, ujedno, otvaraju i teme materinstva, porođaja i braka.
Već jednu od uvodnih rečenica u romanu Trag kočenja u kojoj se navedeni ro
man naziva „prvencem” i „jednoćelijskim organizmom” (Šalgo, 1987: 11) dovodi u
sumnju tekst „Roman” iz knjige Život na stolu. Ako bismo se dali u potragu za naj
kraćim romanom na svetu, odgovor bismo pronašli u citiranom istoimenom tekstu,
u kojem, pošto najpre ospori mogućnost nastanka romana, iznosi elemente hipote
tičke priče:
„Mladića, dakle, neće biti. A trebalo je da bude devojka, njegova, koja njemu u inat čuva
trudnoću i sprema se za bezbolan porođaj, a jednako sebi nanosi bol, računajući da plod
guta sve” (Šalgo, 1986: 36).
1 Pod ovim podrazumevam da imaju razvijene sve reproduktivne organe i da se njihovi reproduktiv
ni organi u medicinskom pogledu mogu okarakterisati kao zdravi.
96
interkulturalna istra živanja
žine i konvencije romana kao sveobuhvatnog žanra. Eto jednoćelijskog ploda koji
je pripovedačica Traga kočenja prećutala, svesno ili nesvesno. „Roman” Judite Šalgo
možemo tumačiti i kao pesmu; u tome nas ohrabruju i izvesne figure ponavljanja,
pa i sama autorkina rečenica:
„Jedna moja pesma u knjizi Život na stolu zove se ’Roman’. Počinje rečima ’Romana neće
biti’. I tako, roman kao oblik borbe protiv sebe, protiv vlastitih granica, i ograničenja, pro
tiv vlastite opterećujuće sklonosti ka konceptualizaciji stvari. Jer roman upravo omoguću
je na širokom planu, materijalizaciju, opredmećivanje čovekovog osećanja života” (Šalgo,
2007: 121).
„Ko, dakle, priča priču? Uvek smo to nas dve. Ja i neka ličnost kojoj za jednu priliku dajem
svoje ime i kojom bih možda želela da manipulišem, ali koja me obično nadigra, nadmudri
i kaže mi o meni više nego što sam želela da čujem” (Šalgo, 2007: 137).
„Milica M. D. inače piše priče o ženama koje su obeležene skrivenim grehom svoga pola. O
ženama raspetim između zahteva tela i mutnih zabrana vesti. Ulazi pod kožu svojim juna
kinjama, bolje reći njihovim živim modelima, prati ih strpljivo, čačka njihova bolna mesta
dok se ne zapale, a sve što uoči, prenosi na papir, u istoriju bolesti, vodeći svoj lik čvrstom
pravedničkom rukom u (zasluženu) propast” (Šalgo, 2000: 160).
„Premda je potvrdnim, nezavisnim nazivima teško razriješiti što bi to moglo značiti ‘čitati
kao žena’, možemo pouzdano predložiti posve razlikovnu definiciju: čitati kao žena znači
izbjeći da se čita kao muškarac, prepoznati osobite obrane i izvrtanja muških čitanja i osigu
rati korektive” (Kaler, 1991: 47).
97
interkulturalna istra ži vanja
Potpuno telesno iščeznuće, bez zemnih ostataka, čest je način stradanja Jevreja
u istoriji. Vera se plaši da ostavi materijalne tragove, čak i talog u šoljici kafe, zazire
od bliskosti.
98
interkulturalna istra živanja
Drugi lik iz ovog romana, Nemica Greta, izrasta iz patrijarhalnih načela (otuda
njene tipično muške osobine) u princip moći i muške snage koji reprezentuje. U njoj
čitamo neke od crta „muškobanje”. Prema psihoanalitičarima, ove žene odaju
Olga je majka, a Greta želi samo da usvoji dete, a potom da osvoji Nenada. Ona
ga transparentno zavodi, videći u tom činu ne samo muško-žensku igru, nego i pri
svajanje, posvajanje, pa i čin nacionalnog preobraćanja kroz pokušaj da ga isprati u
Nemačku, u koju je otišao i njen otac. Greta delimično iskoračuje iz okvira zadate
heteroseksualne matrice, ali njen biseksualni potencijal ostaje u okvirima tadašnjih
(period neposredno posle II svetskog rata) društveno-prihvatljivih konvencija.
O Devojci (Trag kočenja) i njenoj seksualnosti, izuz ev jedne erotske scene lju
bavne predigre u automobilu, ne znamo gotovo ništa. Podstaknuta Tišminom suge
stijom, naratorka će priznati sopstveni propust:
„Zaista sam je bila zaboravila. Njena je uloga, u stvari, u tome da prekorači vremensku
granicu i iščezne. Pobegne. Njoj uspeva ono što Šandoru i Veri nije uspelo” (Šalgo, 1987:
111–112).
„Gde je devojka? Problem koji ostaje zapisan na kraju male knjige? (Trag kočenja, prim. prev.).
To je pitanje preostalo mimo namere pisca, njegovom aljkavošću ili željom, nesvesnom, da ne
što prećuti, sakrije. Da li sam devojku ja izmislila ili usamljeni vozač? Je li to bilo priviđenje?
99
interkulturalna istra ži vanja
Odjednom sam videla da izvire niz pitanja dovoljnih za jedan novi roman. Zaista, je li ona
kakav naglo iščezli, negde sačuvani izdanak, klica novog romana, gde će i njeni i neki drugi
preostali problemi biti rešeni, doći na dnevni red? ” (Šalgo, 2007: 65).
2. FEMME FATALE
Dok Olga zavodi latentno, čak nesvesno, dotle Marija Aleksandrovna (Put u Biro
bidžan) i Klara (Kraj puta), obe strankinje, zavode otvoreno, javno. U prvom slučaju,
reč je o zanosu Nenada Mitrova fatalnom Ruskinjom. U drugome, Klarina telesna
privlačnost provociraće čitav niz događaja koji se ne mogu kontrolisati. Klara je zano
sna, ali bezazlena; no, njena lepota dominira nad ostalim njenim osobinama; ona je
kobna i zato van svih kategorija etičnosti jer, prema Žanu Bodrijaru,
„Zavodnica pretvara i samu želju u iluziju. Za nju ne postoji istina želje ili tela, kao ni bilo koja
druga. Ljubav i seksualni čin mogu postati moment zavođenja jedino ako se preobraze u eklip
tičnu formu iskrsavanja/iščezavanja, to jest ako zadobiju diskontinuitet koji odstranjuje sva
ki afekat, zadovoljstvo, odnos, da bi potvrdio nadmoćnu prirodu zavođenja, transcendentnu
estetiku zavođenja, za razliku od imenentne etike zadovoljstva želje” (Bodrijar, 1994: 93–94).
Takva pozicija nije razumljiva i prihvatljiva za Olgu, koja svoju histeriju gradi
upravo na konvencijama koje se moraju poštovati, na prećutnom saglasju sa determi
nisanošću, na predrasudama. Iz tog razloga epizodu o Klari koja ulazi u već nehomo
genu jevrejsku zajednicu, narušavajući njen ritam, priča Nenad, dok Olga ćuti:
„Ne sećaš se Klare? Jednom si mi govorila da je bila slatka, kao reklama za dečji sapun. Tvoja
sestra je smatrala da liči na Sonju Heni. Ja sam je oduvek zamišljao kao Lanu Tarner. Jer, bila je
dobra, zanosna i bespomoćna, naivna. Znam toliko da je dolazila. Nikad je nisi prihvatila kao
svoju. Znam da si preklinjala svog brata da se ne ženi tom udovicom.
Tata je, mislim, bio u nju zaljubljen, ti – otvoreno ljubomorna, tvoja sestra beskrajno zavidna,
rođaci uplašeni, poznanici i prijatelji pretvorno uviđavni. Mogao sam da nesputano sanjarim o
Klari onoliko koliko je dopuštala drama Felicije Rot u kojoj je opisano sve redom: čitav Klarin
život, a posebno pokazana sva ubistva i samoubistva zbog nje počinjena” (Šalgo, 2004: 142).
Kao što i Klara šalje poljubac koji ubija, seje smrt i patnju, Marija Aleksandrovna
je predmet bolne čežnje, a možda i posetilac, eventualni ubica Nenada Mitrova. Ona
izriče mišljenje da njegova duša ima dubine i da strasno voli sve što je lepo (Šalgo,
100
interkulturalna istra živanja
1997: 20; Mitrov, 1927: 10–11). Samoj sebi u razgovoru sa Mitrovim pripusuje gata
lačke moći i psihološki njuh, kojima nagoveštava svoj misteriozni potencijal. Uopšte
uzev, u narodnoj religiji Srba, ali i nekih drugih naroda, uočava se tendencija da žena
ma pripišu natprirodne moći, koje su, opet, vezane za menstrualne cikluse:
„Mistične predstave o ženi kao biću koje je u dosluhu sa onostranom, sakralnom realnošću
imaju animistički karakter. Žena figurira kao biće u kojem je personifikovana ili inkarnirana
natprirodna moć” (Radulović, 2009: 165).
Istočni greh, o kojem govori Mitrov, postaće tako pouzdani dokaz krivice za isled
nike, a istovremeno, prema romanesknoj fabuli, odvešće pesnika u smrt.2 Njena poja
va zadobija nedvosmisleno fatalni karakter. Ona, poput Klare, ubija na daljinu, „upu
ćuje poljubac smrti.” I, naravno, – nestaje.
Već je uočeno da
„roman Put u Birobidžan donosi dva paralelna toka pripovedanja, koja se seku u vrlo zanimlji
voj tački. Jedan tok pripovedanja govori o paralelnoj jevrejskoj državi i o potrazi za njom, dok
je u drugom toku pripovedanja reč o ženskom kontinentu i o sudbini ženske pozicije u prvoj
polovini XX veka” (Božović, 1998: 101).
„Žena može, preko potpunih ili delimičnih iskustava, otkriti ili predosetiti da neće osećati za
dovoljstvo u heteroseksulnim odnosima, i da je samo neka druga žena može usrećiti: lezbijski
zagrljaj u najvećoj meri zadovoljava naročito onu ženu koja gaji kult prema svojoj ženstveno
sti” (De Bovoar, 1983: 192).
2 Prema istorijskim činjenicama, razlozi stradanja Nenada Mitrova počivaju u herojstvu i odanosti
rođaku za kojim je policija tragala.
101
102
3. BLUDNICA
Kult prostitutke u literaturi začet je u moderni, prihvataju ga ekspresionisti, ali
ga i znatno modifikuju. Dok „simbolisti i dekadenti slave prostitutku kao simbol
neograničene lepote“…kao „trijumf lepote nad moralom“, dotle
„u tome što je zakonita žena, ugnjetavana kao udata žena, poštovana kao ljudska ličnost:
to poštovanje počinje da ozbiljno ugrožava ugnjetavanje. Dotle je prostitutka kao ličnost
obespravljena i u njoj se istovremeno sažimaju svi oblici ropstva” (De Bovoar, 1983: 402).
U sliku prostitutki Judita Šalgo upisala je još nekoliko semantičkih težišta, ko
ja usložnjavaju strukturu romana Put u Birobidžan. Najpre, samu birobidžansku
histeriju kao vid spasenja, čime se ove žene približavaju kategoriji mističarki (De
Bovoar, 1983: 538–551), kroz veru u dolazak mesijane i mogućnost iskupljenja
grehova, ali i bega u nepoznate predele Birobidžana.
Sa druge strane, slika bolesnog ženskog tela, tela u raspadanju, nadovezaće se
na ovaj misticizam. Ideja progresivne, vrednosno bremenite bolesti, dobiće goto
vo teološki potencijal kroz kombinaciju predodređenosti Jevreja da budu izabrani
narod, kroz veru u dolazak Mesije kroz patnje koju ovog puta treba da ponesu
žene.
„Znate li, gospođice Papenhajm, rekao bih da je mesijanizam uhvatio korena na ovom
odeljenju. Nazvao bih ga luetički mesijanizam. Prostitutke, luetičarke posebno, veruju da
su one pozvane da spasu svet. Ili bar ženski deo sveta. Kao što možete pretpostaviti, u vidu
Velike majke, njihova spasiteljica treba da dođe iz Egipta” (Šalgo, 1997: 84).
104
interkulturalna istra živanja
Tako potencijalna smrt koja vreba bolešću načeto telo pacijentkinje postaje
predmetom razmene, svojevrsnog uloga koji ove žene razmenjuju i šire, kao što se
propagiraju vera ili ideologija. Prema Žanu Bodrijaru,
„Najozbiljnija opasnost koju bolesnik predstavlja, ono po čemu je on zaista asocijalan i sli
čan opasnom ludaku, sastoji se u njegovoj dubokoj potrebi da bude priznat kao takav i da
razmeni svoju bolest. Radi se o izvitoperenoj i neprihvatljivoj potrebi bolesnika (i samrtni
ka) da ostvari razmenu na osnovu svoje drugojačnosti – ni u kom slučaju ne time što bi se
lečio i poboljšao svoje stanje, nego time što bi dao svoju bolest, i što bi ona bila primljena,
dakle, simbolički priznata i razmenjena, umesto da bude neutralisana tehničkom bolničkom
smrću i onim čisto funkcionalnim preživljavanjem koje se još naziva zdravlje i ozdravljenje”
(Bodrijar, 1991: 208).
„Meso je reverzibilnost bića, njegova sposobnost da se ponovo uvije u sebe, dvojna orijen
tacija ka unutrašnjosti i ka spoljašnjosti, što je Merlo Ponti opisao – u izvesnoj meri proble
matično – kao invaginaciju ” (Gros, 2005: 150).
„Sifilističarke su veštice dvadesetog veka, proročice. Zdrave žene sede kod kuće, grade svoj
dom i čuvaju svoje zdravlje. Bolesnici beže od svoje bolesti, u stvari, bolest u njima nagoni
ih da se kreću i šire bolest. Zdravlje je konzervativno, bolest je revolucionarna ili imperijali
stička, svejedno, ona je u osnovi svakog širenja, pa i otkrivanja, svih avantura, čak i naučne”
(Šalgo, 1997: 143).
105
interkulturalna istra ži vanja
„Tih dana, u ranu zoru jednog sivog dana, policajac je uhapsio ispred Uprave fondova ženu
bez isprava, koja nije znala srpski. Bila je obučena neprikladno, oskudno, ogrnuta peleri
nom od ofucane sive čoje ispod koje se nazirala prljava svilena spavaćica. Više je izgledala
kao kulisa, slika, plakat postavljen na ulici pred ulazom u burdel. Odvedena u policiju,
pošto u njenoj torbici policajac osim nekoliko kruna nije našao ništa od isprava, upravo
pred vratima načelnikove kancelarije, u hodniku, pljunula je krv, pa je odvedoše u bolnicu
gde se pokazalo da pored tuberkuloze ima i lues i tako je pozvan doktor Savić koji je jedva
saznao nešto više nego policajac, sem da se zove Sutina ili Sulina i da u malom pohabanom
okruglom koferu za šešire ima nešto rublja, jedan žipon, jastučnicu i peškir sa bolničkom
oznakom na mađarskom, te je pozvan austrougarski konzul da se obaveže o plaćanju bo
ravka i da se pobrine o repatrijaciji” (Šalgo, 1997: 127).
Poput stvarne Berte Papenhajm (Džouns, 1985: 207) ispoljava svoje neobične
moći:
„Ona inače gotovo nemušta, progovorila je najednom nekim jezikom, vrstom iskvarenog
nemačkog, u početku prilično nerazumljivim, sa znatnim nanosom jidiša, ali se postepeno,
kako je govorila, a govor tekao kao bujica, nemački sve više pročišćavao, da bi nakon iz
vesnog vremena, gotovo dostigao čistotu najčistijeg literarnog nemačkog. Ugledan i tečan,
lep, tekao je preko loših, pokvarenih zuba” (Šalgo, 1997: 128).
4. KA FRIGIDNOSTI
„Bilo bi suviše jednostavno reći: u snu ona je lavica, na javi – devojka. Ili obratno. Jer i na javi
i u snu ona je i jedno i drugo: devojka lavica. Devojka se u stvari ponekad budi iz sna kao
lavica, a lavica, pogotovu iza dužeg popodnevnog sna, već pred sumrak, budi se kao devojka.
Devojka se suočava sa sobom kao lavicom, a lavica, videći s vremena na vreme svoju sliku u
kofi s vodom ili u bari koja se za kišnih dana stvara sred dvorišta, suočava se sa sobom kao
devojkom. Ona je i čovek i zver i zato dovoljna sama sebi” (Šalgo, 1995, 10–11).
„njena duboka odanost ocu, strah i istovremeno žudnja za komšijskom decom, kakvu ona
– to odavno sluti – nikada neće imati” (Šalgo, 1995: 11–12).
Sa druge strane, pozicije kćerke, koja je kod starih naroda i sama erotična, sve
dena na ulogu u porodici, i na lavlju, nedovoljno eksponiranu prirodu, kojom više
106
interkulturalna istra živanja
biva zapretena nego što koristi njene potencijalne privilegije, a koja može dati blagi
nagoveštaj incestuoznog odnosa (Mirković, 1999: 114–120), ostavlja dovoljno pro
stora da se nasluti da kćerka pripada svom ocu.
Flora Gutman (Put u Birobidžan) je ženska aktivistkinja, koja nije sasvim raš
čistila sa poretkom iz kojeg je potekla, sa poretkom u kojem su uloge jasno po
deljene i gde je ženi pripalo mesto domaćice, „čuvara svog sveta i morala koji se
raspadaju.”
„Kroz suze je videla zemlju u koju svaka devojka beži tokom života. Ta zemlja menja ime,
donekle izgled, svojstva i funkciju. Pribežište uplašene devojke, skrovište povređene, ze
mlja ispaštanja. Žena tu obnavlja snagu, beži, sklanja se i sačekuje neprijatelja ili ljubavnika.
Neke od tih zemalja su izmišljene, neke imaju realnu topografiju, nekima odgovara samo
unutrašnji pejzaž…
…Svet, zna ona, ne može da se definitivno podeli, ne mogu žene svuda i na duže, živeti
bez muškaraca, ali neka postoji jedan kutak, jedno odmorište ili čistilište, kako god da se
zamišlja, u kojem će – bar izvesno vreme – žene živeti po svom, slobodne, posvećene na
uci, muzici i poeziji, zdravlju svom i svoje dece… I svojoj emancipaciji. Zemlja u kojoj će
naučiti da žive same, da steknu hrabrost za samostalan život – ako to bude njihova želja i
opredeljenje” (Šalgo, 1997: 124–125).
„Biće da je tih godina zajedno sa Florinim telom, rasla, punila taj unutrašnji džep njene
duše ta podsvest, jer dve-tri godine kasnije kada je u salonu Haim zaprosio, najednom nije
mogla da proizvede ni glaska, vilice joj se behu ukočile, jezik odrveneo, a isto veče spopa
doše je neobično jaki bolovi na maloj osovini koja spaja njenom oku nevidljiva tri majušna
otvora među nogama. I ona je znala, upozorenje i kazna, taj bol govori: nikad se neće udati
za Haima, niti imati dece. Ako već ne može da ima doktora Savića, imaće taj bol među no
gama, bolest kao znak i žig svoje vernosti” (Šalgo, 1997: 157).
107
interkulturalna istra ži vanja
doktoru Saviću ističe da je nekada želela da bude muškarac, ali „sada sumnjam u
uspeh ženinog rada, verujem u poraz feminističkih ideja.”
„Berta Papenhajm i Flora Gutman sede jedna naspram druge. Da li putuju ili stoje? Ili jed
na od njih putuje, a druga ne? Prazna materica luta tražeći ispunjenje. Histerija je lutanje u
mestu, nemogućnost bekstva” (Šalgo, 1997: 155).
„Hipokrat je verovao da ovaj organ neometano putuje kroz žensko telo, uzrokujući razne
fizičke, moralne i mentalne smetnje – reč histerija na kraju krajeva, potiče od grčkog hyste
ra što znači materica” (Endžier, 2010: 103).
108
interkulturalna istra živanja
„Iako je u svom izveštaju Brojer napisao da je Ana O. ozdravila, njoj se bolest ponovo vra
ćala, i to u vrlo ozbiljnom obliku. To je razlog što pripovedač izlečenje stavlja pod navodni
ke i naglašava da je reč o ‘prividnom zdravlju’ Berte Papenhajm. U tom pogledu činjenice
proznog i stvarnog, istorijskog sveta poklapaju se. Međutim, na jednom drugom mestu u
romanu za Bertinu bolest kaže se da je ‘neizlečiva, neodgonetljiva’. U odnosu na istorijske
podatke, ovde je reč o bitnom odstupanju. Naime, Frojd je naknadno analizirao slučaj Ane
O. i detaljno ga objasnio, ponudivši pritom i razloge zbog kojih Brojer nije uspeo da izleči
svoju pacijentkinju. Štaviše, Frojd je čvrsto verovao da su neuroze ‘same po sebi, izlečive’…
Juditi Šalgo je ovo bilo dobro poznato. Pa ipak, pripovedač naglašava da je reč o ‘neizle
čivoj, neodgonetljivoj histeriji’. Razume se, ovde nije reč o tome da li su Frojdove analize,
objašnjenja i zaključci tačni i prihvatljivi sa stanovišta nauke, te ne bi imalo smisla tvrditi
da je Judita Šalgo sa stanovišta naknadnih naučnih uvida i saznanja odbacila Frojdove po
stavke. Da je tako, o tome bi postojao neki trag u tekstu. Naprotiv, pripovedač insistira na
‘neizlečivosti i neodgonetljivosti uopšte.’ I upravo je to razlog zbog kojeg su prećutno odba
čeni Frojdovi uvidi” (Ilić, 1998: 112).
Pseudonim pod kojim je bila poznata širom sveta, kao Frojdova izlečena pa
cijentkinja, jeste Ana O. Prvo i poslednje slovo alfabeta u njenim inicijalima kao i
samo slovo O, ukazuju na konačnost, zaokruženost Frojdove teorije. I sama nara
torka Puta u Birobidžan će ovako odrediti ime:
„Ime Ana O. jeste sinonim velikog, svetskog (Vasionskog) histeričkog kruga (iz kojeg nema
izlaza), histeričkog vira, vrtloga koji uvlači u sebe i guta svet” (Šalgo, 1997: 103).
„Najednom joj se učini da će Berta Papenhajm pred kraj večere u ovu mirnu građansku ku
ću, među činije i činijice sa piletinom u aspiku, ajvarom sa umakom od krastavaca, pašte
109
interkulturalna istra ži vanja
tom od guščije džigerice, izbljuvati sve đubre, svu gomilu pikanterija o jevrejskim kurvama,
kuplerajima Pešte i Galicije. Pred odlazak na jug, ona se ‘presvlačila’ ” (Šalgo, 1997: 122).
Slučaj Berte Papenhajm citira i Ilejn Šouvolter, koja navodi da histerija i femi
nizam postoje u jednoj vrsti kontinuuma, kao što to potvrđuje istorija Berte Papen
hajm (Showalter, 1985, 145).
Baš kao što je Berta simbolički karakter, slika lutajuće, oslobođene materice ili
slika prosvećene Evrope u sudaru sa divljim Balkanom, tako je i bolnica, kao steci
šte bolesnih i posrnulih žena u Bertinom pismu projekcija podsvesti:
Ako je, naime, u slučaju klimakterične Berte jasno da lutajuća materica pred
stavlja poslednje signale žudnje za oplodnjom, u slučaju Flore Gutman postoji eks
plicitno izneveravanje ženskog biološkog mehanizma, njegovo decidirano i svesno
napuštanje u korist sestrinstva bola, koje može ostati u međama osećanja pripad
nosti Drugom, koja za posledicu može imati rigidnost, ali i u nagoveštajima le
zbejskih odnosa. Ženski zabran, gde se leči zavisnost od muškaraca, u njenoj viziji
identifikuje se tako sa čistilištem, nakon kojeg će žena moći da bira da li hoće da
se vrati svojoj biološkoj predodređenosti ili da se potpuno, poput Berte, posveti
radu sa drugim ženama. Navedeni odlomak o bolnici kao čistilištu (iako tek nazna
čeno, zbog pesimističkih prognoza u pogledu lečenja sifilisa i TBC-a), silogistič
ki pojednostavljen, ukazuje na mogućno tumačenje same podsvesti kao čistilišta
koje selektuje određene opažaje koje mu svest dostavlja, ali na čitav psihički život
predstavnika, a posebno predstavnica ljudske vrste, koji pokušavaju da zaštite svo
je strahove, strepnje, histerije (puzavica koja prekriva bolničke zidove simboliše
nedodirljivost, konzervativnost u pogledu ishoda lečenja i promena nabolje), koja
se, tako, tek kada isplovi, obelodani i pokaže se spremnom za promenu, može pre
usmeriti u korisnu energiju i produktivnost. Stoga omeđenost i zatvorenost bol
ničkog kompleksa teže da budu probijene, a žene žude da prodru napolje, da bi na
slobodi sačekale Mesijanu koja bi ih povela u obećanu zemlju. Da bi se formirao
novi zabran, stari se mora napustiti. Ipak, obećana zemlja ima i potencijal izvesne
smrti (Gordić Petković, 2007, 35), ali i fantazmatsko utemeljenje, jer, prema Dra
ginji Ramadanski,
110
interkulturalna istra živanja
„Drugo ime za spasilačku soluciju moglo bi biti i fantomski ud, koji od bogalja pravi vir
tuoze. Tajno kod neprocenjivog nomadizma žene (iz kreveta u krevet, iz bordela u bordel)
i Jevreja (iz grada u grad, iz dijaspore u dijasporu) nije samo u preimenovanju muškog
Mesije u žensku Mesijanu. Bilo bi to odveć jednostavno. Ugroženo biće vapije za reorgani
zacijom suštine stvari” (Ramadanski, 1998).
Prazna materica, bez oplodnje, i nevina starija devojka koja dolazi u kontakt
sa muškim kontinentom obremenjuju jedna drugu svojim simboličkim potencija
lom, razmenjuju ga, zadržavajući svoje denotativno značenje, ali upisujući i nova,
stečena.
„Odvojena od saputnika ona luta po lavirintu prećutanog govora. Kao što materica luta u
telu žene, tako žena luta kroz život. Sprečena da luta oko nekog središta, ona u životu stvara
figure kao loš klizač po ledu, kao izgubljeni u pustinji. Žena koja luta, putuje, ne nalazi ni
šta, a materica koja luta po njenom telu redovno otkrije neki novi kontinent. Treba samo da
uspe da protumači nerazumljivi jezik na kojem joj se kontinent obraća” (Šalgo, 1997: 77).
Iako se ne radi o istom stepenu mentalne devijacije (kod luesa je ono drastični
je i organskog porekla, odnosno nastalo usled organske bolesti, a u histeriji uglav
nom nema fizičkog poremećaja), evidentna je veza koja se uočava između dva vida
mentalnog poremećaja kod žena. Na taj način, otvarajući bolna mesta ženske lite
rarne produkcije, Judita Šalgo korespondira sa literaturom ludila, sa samom kul
turom u kojoj žena „po tradiciji biva povezana sa ludilom” (Felman, 1995: 183).
Upravo slika ludila kod žene koja nije u prilici da promeni sebe, pa ni poredak iz
kojeg potiče, ukazaće na mogućnu, blago parodijski nastrojenu, ali svakako funk
cionalnu prirodu odnosa između proze Judite Šalgo i feminističke kritike sa kojom
je svakako bila upoznata. O tome svedoči njen iskaz:
„Što se ženske književnosti tiče, za nju je, istorijski gledano, često karakteristična latent
nost, skrivanje, prerušavanje u formi ljubavne ili porodične prepiske, ispovesti. Ženski glas
u književnosti bio je često onaj drugi glas koji je trebalo da bude u odgovarajućem kon
trapunktskom odnosu prema onom prvom, osnovnom... Koliko li je žena suptilne, britke
inteligencije, a zakočene imaginacije ostalo u senci svoje braće, svojih očeva, svoje civiliza
cije? Žene su klasici jedne paralelne, porodične istorije književnosti” (Šalgo, 2007: 133).
5. KA ANDROGINOM
Androginija u izvornom značenju predstavlja dvopolnost, ali i dominaciju mu
škog nad ženskim (Biti, 1997: 8). Prema Mišelu Fukou, hermafroditi su
„dugo smatrani zločincima ili izdancima zločina, jer su njihov anatomski sklop, samo njiho
vo biće zbunjivali zakon koji je pravio razliku između polova i propisivao njihovo spajanje”
(Fuko, 1982: 38)
111
fotografija: Vladimir Pavić
„Prsa koja upravo ulaze u prostor mladalački su jaka, pomalo i gojazna, pod vlastitim tere
tom nešto opuštena, pa izgleda kao da su u tamnoputog faraona, u čijim žilama očigledno
teče jaka nubijska krv, obrazi puni, mesnati, a priroda energična i sklona zadovoljstvima”
(Šalgo, 1995: 63).
112
Ubrzo se mit o faraonu transformiše u parodijsku sliku: junak, simbolično, po
staje zavistan od oblika ženskih grudi, čime se eksplicira seksualna moć žene i fe
tišistički nagon ka grudima kao atributima ženskosti, s jedne strane, ali i naslućuje
edipovska vezanost za majčine grudi, sa druge strane:
„Faraon na ženskim grudima ne može da umakne sudbini ženskih grudi: njegovo prazno
lice, kao i punoća, raskošna telesnost samih grudi, jesu dva vida istog ništavila. To znaju i
ženske grudi, i pamučni faraon, ali ne i punačko, beloputo lice same te žene, obeleženo ja
kim crnim obrvama i okruženo žutom farbanom kosom, lice koje, nasuprot faraonu, sasvim
budno, oprezno i strogo meri i kontroliše čitav pijačni svet” (Šalgo, 1995: 65).
113
interkulturalna istra ži vanja
„Na pogrebnim stelama kraljevskih grobnica sede kralj i kraljica jedno pokraj drugoga, on
tamnoput, ona bela, pažena i negovana, ravnopravna družbenica i savetnica svoga muža. U
životu, međutim, žena je muškarčevo čulo, njegov jezik. Ona gleda da bi on video, ona sluša
da bi on čuo, ona govori da bi se on izrazio. Ona jede da bi on živeo. Ona se pogađa oko sit
nica, troši i troši se da bi on trajao” (Šalgo, 1995: 65).
Kako priča dalje odmiče, tako će se lik muškarca, faraona, i žene, zlatokose devoj
ke sa novosadske Riblje pijace, polarizovati, zaoštriti do krajnosti, oprečnosti u sudo
vima i procenama. Kada devojka oseti miris ribe, biće zgađena. Faraon će, međutim,
u ribama videti sveta bića, koja „vode sunčevu barku i upozoravaju čamdžiju na bli
zinu zmijskog čudovišta.” (Šalgo, 1995: 68). Nešto kasnije, kada oseti vlagu, pomisliće
da su ribe „proždrale Ozirisove genitalije”. Dok se u mitskom prostoru faraona dešava
kastriranje, u Zlatinom svetu se objavljuje bremenitost. Androginija se prevazilazi
trudnoćom. Duboka, etimološka veza između androginije i neplodnosti očituje se
kod nekih slovenskih naroda u reči kurak, kurač, koja je označavala i neplodnu stariju
ženu, ali i hermafrodita (Кабакова, 2001: 203–204).
Procesualni karakter simbiotičkog zajedništva, koji obama činiocima omogućuje
da zadrže svoja svojstva (uglavnom mentalna, ali ne i fizička, ona se kod Faraona me
njaju u zavisnosti od veličine grudi) postaje tako dominantan, baš kao što fenomen
ukrštaja, spontanog spoja postaje poetička osovina prozne produkcije Judite Šalgo.
Njeni prozni tekstovi i sami liče na androgina telesa, sastavljena od narativnog i dis
kurzivnog dela, sjedinjenih u umetničkom hibridu. Inseminacija teksta ostvaruje se
najčešće žustro, te izaziva otpor. Otvor priče često nije spreman da primi tuđe seme
(zadati naslov), on ga na razne načine ignoriše i zaobilazi, katkad ga otvoreno ospo
ravajući,3 te se tako androgini karakter teksta otkriva kao trojanski konj, koji najpre
prihvata strano telo, da bi ga potom odbacio, izbacio iz utrobe, porodio.
„Hektorov konj” je, prema priznanju naratorke, seksualna semantika odenuta u
pripovedno ruho.
„Moja glava i moja vulva komplemantarne su i kada je u pitanju priroda veze između H.-a i
mene. Glava smatra da je naša veza isključivo genitalna, a vulva je uverena da je odnos čisto
cerebralan. Istina uključuje oba stava: ta veza, (kao i sam H-ov jednoiposobni stan u koji, znat
no češće od mene, zalaze i njegova bivša žena i njegova dugogodišnja ljubavnica), ta je veza,
u stvari, jedna seksualna radionica u kojoj se detalji literature ili čak poneka originalna ideja
strpljivo, bez mnogo uzbuđenja i bez straha od neuspeha, sprovode u delo” (Šalgo, 1995: 58).
114
interkulturalna istra živanja
„polazi od pretpostavke da je svaki čovekov organ osetljiv na određeni krug reči... Genitalno
razumevanje govora nije vid ljubavne predigre: on ne služi međusobnom sporazumevanju
seksualnih sagovornika, ne približava ih određenom zajedničkom cilju, nego je to alternativni
vid poimanja sveta, jedan od graničnih, ekscesnih oblika saznanja pri kojem određeni organ
ili čulo prekoračuje svoje uobičajene nadležnosti i uz veliki rizik od pometnje, haosa i bolesti,
uleće u neočekivane uvide” (Šalgo, 1995: 58).
„Posle sat i po-dva, provedenih kod H., jurim kući, pravo u muževljev krevet. Doduše, sa iz
vesnom prijatnom zadrškom. Najpre večeramo svi zajedno, cela porodica, odigramo dve-tri
partije tablića ili pokera u pasulj, ali sve te obične stvari događaju se tih dana, nakon moje
posete H., koji santimeter iznad tla: svi smo pomalo uzbuđeni, čak uzrujani, primećujemo
jedni druge jasnije, izoštrenije nego inače, raduje nas što smo na okupu, osećamo se svečano
bez vidljivog razloga” (Šalgo, 1995: 61).
Zatim sledi niz gastronomskih metafora vezanih za seks, koje jasno aludiraju o
prenesenim seksualnim vibracijama na ukućane, na atmosferu koja ukazuje na to da
ukućani znaju gde, kako i sa kim naratorka upražnjava seksualne aktivnosti:
„Prija nam sve što jedemo, sa slašću grizemo paradajz, papriku, sir, mažući margarin, seči
vom noža gladimo hleb, sa zadovoljstvom umačemo palce i kažiprst u so, i u slaniku, kao u
kakvoj majušnoj peščanoj uvali, ostavljamo meke tragove...” (Šalgo, 1995: 61).
4 Takav je slučaj sa pripovetkama „Tungsram!”, „Kako se grof od Poitiersa preodijevao u razne haljine kako
bi nepoznat kušao život u različitim staležima i zvanjima”, „Da li postoji život?” i dr. (Da li postoji život).
115
interkulturalna istra ži vanja
„u perverziji (koja je režim tekstualnog zadovoljstva) ne postoje erogene zone (izraz, uosta
lom, dosta zamoran). Isprekidanost je, kako je to dobro zapazila psihoanaliza, ona koja je
erotična. Isprekidanost kože koja svetluca između dva dela (pantalone i majica), između dva
oboda (raskriljena košulja, rukavica i rukav). Samo svetlucanje je ono koje očarava, ili pak:
dovođenje na pozornicu jednog pojavljivanja – nestajanja” (R. Bart, 1975: 12).
„Tekst koji pišete mora da mi da dokaza da me želi. Ovaj dokaz postoji: to je pisanje, pismo.
Pisanje je nauka o nasladama jezika, njegova kamasutra” (Bart, 1975: 7).
„Na snažnom vrancu, bedrima i kolenima priljubljena uz konjski trbuh, žena korača konj
skim nogama. Odvojena od tla i izdignuta nad vlastitom visinom, u sedlu kao u kolevci,
uljuljkana, dodiruje svoje vlastito dno” (Šalgo, 1995: 94).
„Nebo je vedro, a ipak niz kičmu joj seva munja, vatreno stablo genealoške jeze, tako slične
istorijskoj drhtavici o kojoj govore svedoci seobe vlastite duše, kao i mnoštvo vernika, izgna
nika, beskućnika i svakojakih putnika bez korena i spokoja u času kada napokon kreće na
jerusalimski kamen, tebanski pesak, na trojanski pepeo i prah” (Šalgo, 1995: 94).
Navedeni opis ostavlja čitaoca pred dilemom radi li se zapravo o nagoveštaju smr
ti koja jaše na konju donoseći istorijsku drhtavicu, ili naprosto o histeričnom napadu,
mističnom zanosu opisanom kao preteča histerije. Jedno od mogućnih čitanja, s ob
zirom na kontekst pripovetke, bilo bi oslobađanje žene iz stega ropstva, njena istorij
ska emancipacija, njeno odvajanje od muškarca. Oni ne koračaju istom stazom, jer:
116
interkulturalna istra živanja
„Svaka žena je trojanski konj, paklena mašina za proiozvodnju budućnosti. U njoj izraste sve
što um isprojektuje. Njena materica, kao Galilej, može da proizvede fenomene koji ranije nisu
bili poznati” (Šalgo, 1995: 94).
Istorijska uloga žene time se izjednačava sa biološkom, žena se posmatra kao ma
šina, s obzirom na svoju reproduktivnu ulogu. Feministički početak, koji eksplicira
važnu ulogu žene, tako se kontrastira sa navedenim citatom, u kojem je naglašeno
autodestruktivno svojstvo žena.
„Na slikama iz petnaestog veka sve su žene prikazane ispupčenog trbuha, kao da su trudne,
čak i Devica Marija. Po mišljenju istoričara kulture, tim je manirom pokrivano vanbračno
zatrudnjivanje, sveopšta zaraza trudnoće koja je naizmenično s kugom harala Evropom u to
vreme” (Šalgo, 1995: 95).
„Po nekim drugim procenama slikari, mistična braća naučnika, prenosili su na taj način, u
dubokoj tajnosti, nove opasne istine o heliocentričnom kretanju planeta i, štaviše, i spiral
nom fetusu naše galaksije koja pliva u kosmičkoj posteljici” (Šalgo, 1995: 95).
Ako zemlja nije središte sunčevog sistema, ako to nije čak ni galaksija, sunčev
sistem, fetus, zametak, čovek u utrobi ostaje središtem pažnje ljudske misli i u na
rednim vekovima i iz tog antropocentričnog poimanja sveta, iz antropocentrične
spoznaje i misli, ništa ga ne može istisnuti. Ljudski, a pre svega ženski organizam i
dalje ostaje najveća misterija, zagonetni tovar trojanskog konja, nepoznata pošiljka
katkad nepoznatog (vanbračnog) pošiljaoca sa nepoznatim osobinama. Telo žene
kao poprište ukrštaja, genetskih mutacija i modifikacija, sudbina upisanih tajnim,
nerazgonetnim kodovima, dobija mističnu snagu. Nije slučajno žena – rusalja, ča
robnica, proročica – medijum koji opšti sa božanskim bićima.
„Žene su poželjne kada su sapete: to je poruka u pariskom varijeteu Crazy horse, čije je de
love emitovala beogradska televizija u novogodišnjoj noći, na samom prelazu iz devedesete
u devedeset prvu. Kitnjasto gole žene malih ukrasnih grudi, tankog struka i negovanih sapi
117
interkulturalna istra ži vanja
prelazile su, kasačkim korakom, po crvenom tepihu, izazovnu granicu između večeri i jutra
dva lica istog mraka: šta će biti sutra?” (Šalgo, 1995: 102).
Navedeni odlomak iznenada otkriva drugi pol žene. Kao što je priroda trojan
skog konja, podvlači autorka u više navrata, dvostruka, kontradiktorna, tako ženina
uloga prerasta iz, naizgled, na početku priče negoveštene, majčinske, bremenite fi
gure, u blagu, latentnu pornografiju: ludi šou, u kojem se ističu obline i nagoveštava
„igra univerzalne ljubavi, bez lične strasti”. Trojanski konj postaje figura lažne nade,
uljuljkane muškosti koja u unutrašnjosti tela žene nalazi samo prividnu utehu, ne
spokoj umesto spokoja, prolongiranje čežnje za lažnom toplinom i automatizova
nim strastima.
„Mi smo, u stvari, u jednoj osobitoj seksualnoj situaciji silovanja i nasilja – nasilja koje
razulareno žensko uživanje vrši nad supsuic idnim muškarcem. Ali, ne radi se o inverziji
istorijskog nasilja koje je muška seksualna moć vršila nad ženama. Radi se o nasilju neu
tralizacije, depresije i urušavanja obeleženog člana pred provalom neobeleženog. To nije
puno nasilje, generičko, nego nasilje odvraćanja, nasilje neutruma, nasilje nultog stepena”
(Bodrijar, 1994: 33).
Poput Birobidžana, koji takođe može biti individualna ili kolektivna projekcija,
utopijska predstava, trojanski konj kao slika androgina, kao utroba napunjena tu
đim telom, postaje šifra za dekodiranje sopstvene nutrine.
„Preobražaj” počinje in medias res, opisom tek rođene bebe:
„Moje dete je prozirno: oko njegovog pepeljastog skeleta lebdi izmaglica od ružičastog pra
ha, kao sećanje na lik i neko nejasno predviđanje” (Šalgo, 1995: 134).
Prah je jasna aluzija na smrt. On ne simobilizuje samo kraj života nego, nakon
holokausta, za Jevreje ima i simboličku funkciju patnje i stradanja, ali i potpunog
fizičkog iščeznuća, često bez mogućnosti sahranjivanja, nagli prekid manifestacije
telesnog. Na kraju romana Trag kočenja vatra će sve pretvoriti u pepeo. Zato je i prvi
strah majke vezan za iščeznuće deteta:
„Ako se probudi i otvori suviše naglo, plašim se, okruniće se, rasuti u pepeo” (Šalgo,
1995: 134).
Prerana zrelost, starost deteta, kao i njegovo naglo otvaranje, promene položa
ja tela nekarakteristične za prve dane, ukazuju na rane nagoveštaje borbe. U takvoj
borbi dete, hranjeno majčinim mlekom, napreduje, dok majka postaje prozirna, gu
bi se i udaljava:
118
interkulturalna istra živanja
„Hraneći svoje dete sobom, postajala sam zaista sve prozirnija i laganija, i kako je moja
snaga odlazila, tako je dete nadolazilo kao neka druga snaga, odviše teška za mene, koju ne
mogu poneti i koja je, mada je u meni i od mene nastala – tuđa, za mene pogubna. To novo
i tuđe telo me je nadvladavalo, zauzimalo, uvlačilo se u mene kao u novu košulju, a ja sam
obamirala i sama se menjala, misli i sve moje isticalo je, isparavalo se u velikoj groznici našeg
sjedinjavanja i mog preobražaja” (Šalgo, 1995: 136-137).
Kada se pogledaju figurine drevnih Dvostrukih Boginja koje su, kako ističe Zo
ran Mirković, „ne samo udvojene trudnoćom, nego i muško-žensko” (Mirković,
1999, 16), nalik na akušersku ruku koja vrši porođaj, koja ga, prodorom u unutra
šnjost žene, čak i olakšava, jasan je smisao porođaja kao preobražaja. Žena tokom
trudnoće ne razlikuje granice koje dele njeno i detinje telo:
„Sve je od samog početka vodilo ovom našem konačnom poniranju jedno u drugo. Sada se
naša tela jedva razlikuju i niko, izuzev mene, ne može da uoči našu dvostrukost… Zapravo,
i ne bih mogla pouzdano reći da li je to telo moje ili njegovo. Mislim da pripada njemu, i u
tome me učvršćuje činjenica da se moj zamor, malaksalost, moje naglo starenje i smanjiva
nje u stvari ne poznaju po meni” (Šalgo, 1995: 137).
Dnevnik:
Kako se žena pretvara u vlastiti simbol. Preobražaj fizički i psihički. Vraćanje kroz istoriju,
kroz različite oblike, postepeno okamenjivanje do idola plodnosti, naivnog, prastarog, ru
žnog” (Šalgo, 2007: 18).
U činu nastanka teksta ključnu ulogu imaju naslovodavac i autorka. Tekst, me
đutim, otpočinje nezavistan život, zasnivajući svoju sopstvenu seksualnost, što je,
uostalom, prema Batlerovoj, i „jedna od najambivalentnijih implikacija decentrira
nja subjekta – činjenica da će ono što je neko napisao biti mesto neizbežne ekspro
prijacije” (Batler, 2001: 295).
119
interkulturalna istra ži vanja
LITERATURA
Primarna literatura:
1. Šalgo, Judita: Život na stolu, Beograd, Nolit, 1986.
2. Šalgo, Judita: Trag kočenja, Književna zajednica Novog Sada, 1987.
3. Šalgo, Judita: Da li postoji život, Beograd, Vreme knjige, 1995.
4. Šalgo Judita: Put u Birobidžan, Beograd, Stubovi kulture, 1997.
5. Šalgo Judita: Jednokratni eseji, Beograd, Stubovi kulture, 2000.
6. Šalgo, Judita: Kraj puta: završetak romana Put u Birobidžan, Beograd, Narodna knjiga, 2004.
7. Šalgo, Judita: Hronika, Novi Sad, Studentski kulturni centar, 2007.
Sekundarna literatura:
8. Božović, Gojko: „Umetnost i stvarnost”, Reč, 1998, V, 46: 98–103.
9. Đurić, Dubravka: „Judita Šalgo: granica diskursa književnosti”, ProFemina, 1997, 9/10: 115-120.
10. Đurić, Dubravka: „Mnogostruki identiteti u poeziji pesnikinja: J. Šalgo, Lj. Đurđić, R. Lazić”,
ProFemina, 2000, 21/22: 225–235.
11. Gordić Vladislava: „Judita Šalgo: priče o t(e)lu”, Reč, 1998, V, 18: 114–120.
12. Gordić Petković Vladislava: Na ženskom kontinentu, Novi Sad, Dnevnik, 2008.
13. Ilić, Dejan: „O histeričkom mehanizmu birobidžanskog fenomena”, Reč, 1998, V, 18: 104–113.
14. Lukić, Jasmina: „Birobidžan kao ženska utopija”, Reč, 1998, 46: 93–97.
15. Ramadanski, Draginja: „Jezik prizivanja”, Dnevnik, 18403, 22. IV 1998.
16. Rosić, Tatjana: „Judita Šalgo: Da li postoji život?”; Pro Femina, 1995: 5–6.
Tercijarna literatura:
17. Bart Rolan: Zadovoljstvo u tekstu, preveo Jovica Aćin, Niš, Gradina, 1975.
18. Batler, Džudit: Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama pola, prevela Slavica Miletić,
Beograd, Samizdat B92, 2001.
19. Batler, Džudit: Nevolja s rodom, prevela Adriana Zaharijević, Loznica, Karpos, 2010.
20. Bjelogrlić-Goldsvorti, Vesna: „Feminizam i psihoanaliza: o rebru koje se pobunilo”, LMS,
1989, 443: 3.
21. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1997.
22. Bodrijar, Žan: Simbolička razmena i smrt, preveo Miodrag Marković, Gornji Milanovac, Dečje
novine, 1991.
23. Bodrijar, Žan: O zavođenju, preveo Dejan Ilić, Podgorica, Oktoih – Priština, Grigorije Božo
vić, 1994.
24. Čiplić, Bogdan: „Sećanje na Nenada Mitrova“, LMS, 1951, 368, 1–2: 99–106.
25. De Bovoar, Simon, Drugi pol, II, prevela Mirjana Vukmirović, BIGZ, Beograd 1983 (drugo
izdanje).
26. Dojčinović-Nešić, Biljana: „Ginokritika: Istraživanja ženske književne tradicije“, Ženske studi
je, 1996, 5/6: 63–85.
120
interkulturalna istra živanja
27. Džouns, Ernest: Život i delo Sigmunda Frojda, preveo Voja Čolanović, Novi Sad, Matica srp
ska, 1985.
28. Đurić, Dubravka: Poezija, teorija, rod: moderne i postmoderne američke pesnikinje, Beograd,
Orion art, 2009.
29. Đurić, Dubravka: Politika poezije. Tranzicija i pesnički eksperiment, Beograd, Ažin, 2010.
30. Endžier, Natali: Žena: intimna geografija, prevela Ivana Maksimović-Tomić, Beograd, NNK
Internacional, 2010.
31. Felman, Šošana: „Žene i ludilo”, prevela Ana Gorobinski, Pro Femina, 1995, 2: 173–183.
32. Fuko, Mišel: Istorija seksualnosti: volja za znanjem, prevela Jelena Stakić, Beograd, Prosveta,
1982.
33. Gros, Elizabet: Promenljiva tela: ka telesnom feminizmu, prevela Tatjana Popović, Beograd,
Centar za ženske studije i istraživanja roda, 2005.
34. Kaler, Džonatan: O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma, prevela Sanja Čerlek,
Zagreb, Globus, 1991.
35. Lukić, Jasmina: „Žene i modeli ženskosti u prozi Milice Mićić-Dimovske“, ProFemina, 1995,
2: 161–168.
36. Mirković, Zoran: Eros – bol, Žena – Bog, Beograd, Rad, 1999.
37. Mitrov, Nenad: Dve duše, Novi Sad, Slavija, 1927.
38. Negrišorac, Ivan: Legitimacija za beskućnike. Srpska neoavangardna poezija: poetički identiteti
i razlike, Novi Sad, Kulturni centar Novog Sada, 1996.
39. Oraić-Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture, Za
greb, Naklada Ljevak, 2005.
40. Papić, Žarana / Sklevicky Lydia (ur.): Antropologija žene, preveo Branko Vučićević, Beograd,
Biblioteka XX vek / Centar za ženske studije, 2003.
41. Radulović, Lidija: Pol/rod i religija: konstrukcija roda u narodnoj religiji Srba, Beograd, Filozof
ski fakultet, 2009.
42. Ruse, Žan: Narcis romanopisac: ogledi o prvom licu u romanu, prevela Jelena Novaković, Srem
ski Karlovci – Novi Sad, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1995.
43. Sabolči, Mikloš: Avangarda @ neoavangarda, prevela Marija Cindori Šinković, Beograd, Na
rodna knjiga, 1997.
44. Stojanović-Pantović, Bojana: Morfologija ekspresionističke proze, Beograd, Artist, 2003.
45. Šasget-Smiržel, Žanin i dr.: Ženska seksualnost, preveo Radoman Kordić, Beograd, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, 2003.
46. Šuvaković, Miško: Postmoderna (73 pojma), Beograd, Narodna knjiga / Alfa, 1995.
47. Showalter, Elaine: The female Malady. Women, Madness and English Culture, 1830–1980, New
York, Pantheon Books, 1985.
48. Villanueva Gardner Katherine, Historical Dictionary of Feminist Philosophy, The Scarecrow
Press, Inc., 2006.
49. Кабакова, Г. И.: Антропология женского тела в славянской традиции, Москва, Научно-
издательский центр Ладомир, 2001.
121
A disappearing woman. Aspects of female sexuality
expressions in judita Šalgo’s prose
122
123
Epistolografija
Stanislava Ignaci Vitkjeviča
Ap s t r a k t : Stanislav Ignaci Vitkjevič, zvani Vitkaci (Stanisław Ignacy Wit
kiewicz, Witkacy 1885-1939), jedan je od najznačajnijih poljskih stvaralaca
u prvoj polovini XX veka. Bio je slikar, romanopisac, teoretičar umetnosti i
pozorišta, dramski pisac i filozof. Bavio se i fotografijom. U svakoj od po
menutih oblasti bio je inovator. Iako je tvrdio da ne ume i da ne može da
piše pisma, Vitkaci ih je napisao nekoliko hiljada! Pisanje pisama je bilo
njegova pasija, a održavanje kontakata predstavljalo je njegovu unutrašnju
potrebu. Dopisivao se sa velikim brojem ljudi, skoro sa svom intelektualnom
i umetničkom elitom tadašnje Poljske.
K lj u č n e r eč i :
epistolografija (epistola, pismo), Vitkaci i njegovi savreme
nici, Poljska između dva svetska rata
124
interkulturalna istra živanja
125
interkulturalna istra ži vanja
„Voljena Ninečko,
Iz voza sam došao direktno kući i obrijao se. Žao mi je što to nisam ura
dio ranije, jer mora biti da sam Ti izgledao fatalno. Pio sam celu noć sa
društvom. Bilo nam je čudesno, razgovori su bili vrlo bitni. Gospođica
L. jedva me pozdravila. Ne znam da li je na mene ljuta, zbog nečega.
Danas sam započeo Novi Život zauvek. Molim Te, ne smatraj me za
pijanicu, kada to, istinski, nisam. Bez C2H5OH ne bih se ispovedao o
određenim stvarima, što je bilo definitivno u pogledu na ukidanje da
ljih nesporazuma. Ako Te sve ovo oko mene bude mučilo, molim Te
da me ostaviš bez imalo sažaljenja, koje mi nije potrebno. Više o tome
neću pisati (ni govoriti). Sigurno znaš da sam za Tebe sudbinski vezan,
i da bi prekid sa Tvoje strane bio za mene katastrofa. Ipak, misli na se
be. Verujem da me dobro poznaješ, mada se čini da bolje poznaješ onu
moju lošiju stranu. Sada je s tim konačno gotovo. Voleo bih kada bi mi
apsolutno verovala i razum ela me ne samo u čisto životnim okolnosti
ma i ne samo u prosečnim trenucima, nego u celini. Bez toga možeš
Tvojim postupcima ubiti u meni ono što je u odnosima prema Tebi naj
istinskije i čega nemam za druge. Danas sam spavao do pet. Sada radim
korekture, a sutra počinjem da slikam. Pišem ti u diskreciji (nikome ne
govori!): Bobi je izazvao Gilevskog i Guća na dvoboj i imam utisak da
se od toga ne mogu odvratiti...
Tvoj Vitkaci.“ (Witkiewicz, 2005: 3)
„Najdraža Ninečko:
To što pišeš o svom zdravlju i nebrizi za sopstveni život je okrutno. To
je za mene kao nož u stomak. Ja sam za to kriv. Jasno mi je, kada bih
mogao da budem normalan muž, da bi bilo bolje. Problem je u slede
ćem: pošto mi se Ti ne dopadaš dovoljno, moram da imam druge žene,
zbog toga Ti ne želiš da živiš. Ti, sa tvojim temperamentom i sposob
nostima! Praviš od mene ubicu, a ja znam da bih živeći tako, morao da
Te mrzim, da poludim, da budem niko i, na kraju, kao najbolji izbor, da
izvršim samoubistvo. I to zbog stvari koje ne pripadaju volji – posled
nja zavisi, ali po ceni svega, jer ne mogu da živim u zatvoru. Pritom, ja
Tebe volim, hoću da budem s Tobom, čeznem za Tobom, itd. Možeš
126
interkulturalna istra živanja
127
interkulturalna istra ži vanja
128
interkulturalna istra živanja
129
interkulturalna istra ži vanja
Šta još predstavlja ovaj ogroman epistolografički materijal, koji je nastao kao
rezultat opšte Vitkacijeve skriptomanije? Sigurno nije znak virafinirane umetnosti
pisanja pisama, kao što to biva u slučaju prepiske većine velikih pisaca. Vitkaci nije
bio značajan epistolograf. Pisao je pisma spontano, ne brinući o formi, i ne smatra
jući ih za književnu probu.
„Lakše mi je da napišem raspravu, nego pismo“, objašnjavao je Ingardenu (In
garden, 2002: 23), a Kornelijusu je prosto priznao: „U pismima se uvek idiotski ispo
vedam, ne mogu protiv toga“ (Witkiewicz, 1979: 145). A ipak – pored neprocenji
vih faktografskih i dokumentacionih nijansi – Vitkacijeva korespondencija ima još
jednu vrednost. Baš kao i svaka oblast kojom se bavio, podjednako i ova, odlikuje
se originalnošću. Sadrži u sebi nešto lično i izuzetno, a pre svega pokušaj preloma
normirane (čak kodifikovane u prepisci) forme pisma, njenih šablonizovanih od
rednica, ispunjavajući ih novim, neretko šokirajućim rešenjima.
Cela Vitkacijeva korespondencija, bez sumnje, predstavlja veliko delo, most iz
među njegovog života i književnog stvaralaštva.
LITERATURA
130
interkulturalna istra živanja
13. Witkiewicz, Stanisław Ignacy: Wiersze i rysunki (red. Anna Micińska i Urszula Kenar),
Kraków 1977.
14. Witkiewicz, Stanisław Ignacy: Listy do Bronisława Malinowskiego (red. T. Jodełka-Burzecki),
Warszawa 1981.
15. Witkiewicz, Stanisław Ignacy: „Listy do Hansa Corneliusa“ (red. H. Kunstmann), Przegląd
Humanistyczny, 1979, nr. 6.
131
interkulturalna istra ži vanja UDC 930.85(450.341)
Utisak venecije
Ukazuje se na raznovrstan i intenzivan pozorišni život Venecije,
Ap s t r a k t :
koja je u XVII stoleću bila pozorišni centar Evrope; na njenog najpoznatijeg
dramskog pisca Karla Goldonija, jednog od osnivača građanskog pozorišta
u Evropi, koji je uspešno reformisao komediju del arte, pošto je u svojim
delima izražavao klasnu svest, mentalitet i etiku građanstva; na uticaj koji
su grad i pisac imali na Emanuila Jankovića, „oca srpske drame“.
K lj u č n e r eč i : Venecija, Karlo Goldoni, Emanuil Janković, uticaj pozorišnog
života, „Tergovci”, ozbiljna komedija
132
interkulturalna istra živanja
1 Knjiga Bartolomea Boronija Il Dialoghista italiano-tedesco, ossia Raccolta di molti dialoghi famigliari
..., objavljena je u Milanu 1794. godine. Rakić je upotrebio italijanski deo iz Boronijeve „zbirke uobi
čajenih dijaloga“, koji je, gotovo u celini, preveo na srpski jezik. Nemački tekst je, naravno, potpuno
izbačen, a od italijanskog teksta nedostaje samo 16 Lesingovih basana; no, ne zna se da li ih Rakić nije
preveo ili ih je Solarić, koji je nezavršeni Rakićev rukopis „popravio“ i pripremio za štampanje, izo
stavio zbog obimnosti. Besedovnik iliti razgovornik sadrži komplimente, odnosne fraze koje se upo
trebljavaju prilikom poseta, zatim izraze koji se koriste u svakodnevnom razgovoru ili u uobičajenim
čovekovim radnjama, poslovice, naravoučenija, moralna pravila, pričice i anegdote, uputstva za pisa
nje pisama, kao i sobranije raznih pisama. Knjiga ne samo što je bila jedan od prvih naših priručnika
za učenje italijanskog jezika nego je istovremeno bila i neka vrsta bontona. Ovo obimno delo od 336
strana verovatno bi ostalo u rukopisu da nije bilo zalaganja Pavla Solarića, koji je napisao predgovor i
uvod, u kojem je objavio i odlomak iz svoje Jeroglifike.
2 Borba za ujedinjenje Italije završena je 1870. godine uništenjem papske srednjevekovne države i
pripajanjem Rima Italiji.
133
interkulturalna istra ži vanja
134
interkulturalna istra živanja
135
interkulturalna istra ži vanja
U XVIII veku Venecija je i dalje živo kulturno središte, s kojim su se jedva mo
gli meriti drugi evropski centri. Pozorišni život u Veneciji uticao je na rodonačel
nika novije srpske dramske književnosti, kao što to u svojim zapisima potvrđuje
Emanuil Janković, koji je preveo Goldonijev komad Tergovci. Zahvaljujući njemu
u srpsku književnost je u XVIII stoleću uveden i žanr komedije. On je bio od onih
Srba za koje je putovanje bilo i kulturni čin, koji su putujući i boraveći u drugim,
kulturno razvijenijim sredinama imali prilike da se upoznaju i sa mogućnostima
koje su svojstvene pozorištu. Emanuil Janković, koji je studirao u Nemačkoj, puto
vao i boravio u Francuskoj, Švajcarskoj i Italiji, imao je priliku da oseti u kojoj meri
je XVIII vek - vek pozorišta u Evropi, kako je to smatrao teoretičar pozorišta Silvio
D’Amiko (D'Amiko, 1972: 238).
Emanuil Janković (1758-1791)4, koji je 1786. godine otišao da studira medicinu
u Haleu5, jednom od najpoznatijih univerzitetskih gradova u Evropi, raspust 1786.
godine provodi na putovanju po Italiji, o čemu svedoči zabeleška6 u njegovoj bro
šuri Fizičeskoe sočinenije (Janković: 1787). Obišao je alpske predele Austrije, Italije
i Švajcarske, pominje Sredozemno more, Livorno, Feraru i Milano7, a najviše ga se
dojmila Venecija,8 Goldonijev rodni grad. Putovanje u Italiju i prethodno poznava
nje jezika omogućili su Jankoviću da oseti pravi puls života grada u laguni i dopri
neli da se još kao student zainteresuje za dramsko-pozorišnu umetnost, da počne
da prevodi dramska dela. Odabrao je komade svojih savremenika, koji su mogli
4 Bio je sin novosadskog trgovca Save, poreklom iz Hercegovine, koji je u Novi Sad došao preko
Dubrovnika, Rijeke i Sarajeva, pa su Jankoviće, kao i druge doseljenike, najčešće zvali „Sarajlijama“.
Majka Sara, kći Rafajla Miloradovića, potiče iz „kuće bogatih i lepo vaspitanih ljudi“. Emanuil je imao
petoro braće i sestara: Jovana, Gavrila, Vasilija, Petra i Jelisavetu. Decu, njih trinaes toro, imali su Jo
van, najstariji brat, poznati štampar, Jelisaveta i Petar, najmlađi brat. Od ove generacije Jankovića decu
će imati samo Jovanova kći Jelena, udata Mandić. Tako se i porodica Save Jankovića ubrzo ugasila,
poput mnogih srpskih građanskih porodica XVIII i XIX veka, koje su brzo nestajale jer ih je nezdrava,
močvarna ravnica kosila zatirući njihovo postojanje u zaborav. Jedini koji je ostavio neizbrisiv trag
svoje prisutnosti bio je prerano preminuli Emanuil Janković.
5 Prvi srpski lekar bio je Jovan Apostolović, rođen u Budimu; diplomirao je 11. oktobra 1756. godine
na Univerzitetu u Haleu, od 1763. do 1765. radio je kao opštinski lekar u Novom Sadu, ali je morao
da ode jer su protiv njega, kao Srbina, bili novosadski Mađari i Nemci. Drugi Srbin lekar bio je Novo
sađanin Petar Miloradović, koji je 1769. diplomirao takođe u Haleu.
6 „Ja pri mom putovanju u Italiju i iz Italije 1786. s mojim visokopočitateljnjejšim učiteljem, go
spodinom Time, doktorom medicine... “ (Emanuil Janković: Fizičeskoe sočinenije, Lajbnic, Tajbelova
štamparija, 1787: 15).
7 Goldoni piše u Memoarima da je „...Opera u Milanu jedna od najznačajnijih u Italiji i Evropi“, kao
i da je milansko pozorište posle napuljskog bilo najveće u Italiji.
8 Janković piše o običaju trgovaca u Veneciji koji pri jednoj velikoj ćupriji (misli na Ponte Rialto, naj
čuveniji most u gradu) imaju u jednoj kući svoju banku „gdi oni svoje kreditore svaki dan pred podne
isplaćivaju, ili, ako im ko šta isplaćivati ima, tamo im donese“. (Emanuil Janković: Trgovci, Beograd,
Službeni glasnik, 2008: 30).
136
interkulturalna istra živanja
9 Pavel Jozef Šafarik 1833. godine upoređuje Vujića sa Tespisom, prvim glumcem, piscem i redite
ljem; on za Vujića kaže: „то е сербски θесписъ“. (П. І. Шаффарік, Прегледъ найновіег кныжества
Ілліриски Славяна, Сербскиј летопис, частица четверта, Будим 1933, 4). Kasnije se uobičajilo
viđenje Jokaima Vujića kao oca srpskog pozorišta.
137
interkulturalna istra ži vanja
138
interkulturalna istra živanja
ali i Getea i Šilera. Veoma često su održavane operske predstave. Boravak u Trstu
je bio presudan za inficiranje pozorišnom umetnošću Joakima Vujića, on je „sam
sobom pretstavljao pozorište; bio je direktor teatra bez glumaca, putujući pozori
šni direktor bez putujuće trupe“ (Šumarević, 1939: 97). Uspeo je da priredi tride
setak pozorišnih predstava, koje su imale poseban nacionalno-istorijski i kulturni
značaj, mada su rađene, uglavnom, u uslovima neprimerenim za rad.
Srbi su u XVIII stoleću bili i bez svog profesionalnog pozorišta i bez origi
nalne dramske književnosti. Za Srbiju, kao i za druge balkanske zemlje i za još
poneke unutar Habzburške monarhije, XVIII vek nije bio vek pozorišta kao što
je smatrao teoretičar pozorišta Silvio D’Amiko. Tek će kraj XVIII i početak XIX
stoleća značiti stvaranje nacionalnog pozorišta za zemlje koje su poput naše težile
nacionalnom oslobođenju. U procesu stvaranja naše novije dramske književnosti
i pozorišta uticaj Venecije, nekadašnje evropske teatarske prestonice, je značajan.
Razvoj dramske književnosti i pozorišta u Srbiji bio je deo opšteg kulturnog raz
voja, koji se dešavao zahvaljujući mladim intelektualcima, školovanim na evrop
skim univerzitetima i, dakako, građanskom staležu.
LITERATURA
139
interkulturalna istra ži vanja
Perception of venice
140
fotografija: Vladimir Pavić
141
interkulturalna istra ži vanja UDC Schopenhauer
821.135.1.09 Emínescu M.
142
interkulturalna istra živanja
143
interkulturalna istra ži vanja
I ne poziva zalud pesnik na indiferentnost. Kraj nije ništa drugo nego pozitivan:
odbijanje laži, odvajanje od trivijalnog i apsolutna posvećenost umetnosti, bolje po
znavanje sebe kroz prizmu drugih. Genije će ostati žrtva duhovnog dualizma – ima
jući tendencije prema ljudskim slabostima. On formira teoriju naginjanja ka smislu,
ne uzimajući u obzir svoju duboku vezanost za čoveka, tu iskrenu lutku koja zasme
java svojim neznanjem, a koja proizilazi upravo iz sopstvenog pripadanja njima.
Eminesku prihvata Šopenhauerovu predstavu vremena, kao subjektivno viđe
nje, život koji nije ništa drugo nego prividni oblik volje, karakterističan za večnu
prisutnost, a prošlost i budućnost postoje samo na planu naših misli. Da bi kon
kretizovao ovu ideju, Šopenhauer je pravio poređenje sa suncem koje, kad zađe,
ono i svane, a van naše ograničene individualnosti, život ostaje u svojoj nepreki
nutoj sadašnjosti. Istorija, kao nauka o prošlosti, potpuno je nekonstruktivna jer,
prema Šopenhaueru, smisao ljudskog života i prirode se može naći svuda i u bilo
kom trenutku i ne traži da bude priznata, ni zbog čega drugog nego zbog dubine
koncepcije (Schopenhauer 1995: 396):
144
interkulturalna istra živanja
Ili:
Ili:
Haos, prema Emineskuu, je nedefinisan, nevidljiv (“Jer sve beše mrak predubok
i bez svetla zrake more”), bez života i volje, bez svesnosti o sebi (“nije bilo misli sve
ta, ni uma da pojmi svet”), dominiran apsolutnim mirom: “i sa sobom pomirena,
večnim mirom carevala”. Večni mir je prekinut inicijalnim pokretom tačke-stvarao
ca, koja od haos a čini majku, a ona sama postaje otac:
145
interkulturalna istra ži vanja
Večno crnilo se pretvara u galaksije, (“zalutale kolonije svih svetova što ih ima”),
zvezde, sunce, zemlju, mesec:
146
interkulturalna istra živanja
A time stižemo i do objekta ljubavi, žene, o kojoj Šopenhaue r ima samo reči pu
ne prezira. Ovakve delove nalazimo i kod Emineskua, u Drugom pismu:
147
interkulturalna istra ži vanja
Na žalost, njegov gest neće biti primljen kako je očekivao, budući da je genije
nesrećan i nesposoban da usreći ikoga na zemlji:
148
interkulturalna istra živanja
Zar nam stvarnost nije silna? Neće dati što joj tražim?
Neprocenjiv dragi kamen neću naći među našim?
Zar nismo u Sibarisu i u srcu svih razvrata?
Ne rađa li sve pobede ulica i krčme vrata,
Nemamo li ljude koji lome koplja retorike
Na sred trga uz aplauz naše rulje svekolike,
Nosioce lenti, traka, pelivane što se viju
S maskom slave, da ukrase ove laži komediju?
Ovde prošlost služi pesniku da prikaže model života kojem treba težiti: slavan,
pun ljubavi prema slobodi i domovini, herojstvo, žrtvovanje, ponos, dostojanstvo.
Istorija postoji kao simbol za sve ove ideje, vrline, koje bi trebalo da budu i danas
i ubuduće.
149
interkulturalna istra ži vanja
150
interkulturalna istra živanja
Kao i:
151
interkulturalna istra ži vanja
uzimajući ideju uzaludnosti borbe. Rusu kaže da je bez sumnje ovaj teoretski pesi
mizam, koji preklapa pesnikovu prirodu, isto tako poziv upomoć, potez protesta,
refleks epohe izmučene najvećim krizama (Rusu 1966: 54).
Da bi se najbolje spoznao senzibilitet rumunskog romantičara nije dovoljno pri
kloniti se jednoj teoriji (bilo Kalineskuovoj bilo Rusuovoj) i tim putem objasniti
kompletnu kreac iju pesnika. Filozofske ideje preuzete od Šopenhauer a bile su od
neprocenjivog značaja u Emineskuovom delu, ali one ni u čemu ne umanjuju origi
nalnost pesnika, koju treba tražiti u istini i energiji lirizma, kojima je udahnuo život
apstraktnom.
Ako je Eminesku i bio smatran isključivo pesimistom pod uticajem Šopenhaue
ra, bio je to zahvaljujući svojim idejama formulisanim prema već postojećoj filozo
fiji; međutim, njegovu poetiku, ono što je stvaralački autentično, trebalo bi dešifro
vati prema skrivenom značenju slika u njegovoj poeziji.
Jasno je da je u istraživanju uticaja u književnosti veoma bitno da otkrijemo da li
je reč o površinskom uticaju ili je uticaj stigao do samih temelja poetskog izraza.
Očigledno je da je stvaralački proces kod Emineskua složen, da postoje kontra
diktornosti u njegovom misaonom središtu i verujemo da nam dešifrovanje ovih
kontrdiktornosti može ukazati na pravi odnos između pesnika i nemačkog filozofa.
LITERATURA
1. Călinescu, George: Viata lui Mihai Eminescu, Chisinău, Editura Litera, 1998.
2. Idem: Istoria literaturii române, Chisinău, Editura Litera, 1998.
3. Idem: Principii de estetică, Iaşi, Editura Junimea, 1996.
4. Idem: Opera lui Mihai Eminescu , Vol. I–II, Bucureşti, Editura Minerva, 1969-1970.
5. Caracostea, Dumitru: Arta cuvântului la Eminescu, Bucureşti, Institutul de istorie literară şi
folclor, 1938.
6. Eminescu, Mihai: Opere, Chisinău, Editura Litera, 1997.
7. Ibrăileanu, Garabet: Studii Literare, studiul Eminescu, Bucureşti, Cartea Românească, 1931.
8. Kant, Immanuel: Critica ratiunii practice, Bucureşti, Editura Stiincifică, 1972.
9. Idem: Critica ratiunii pure, Bucureşti, Editura Stiincifică, 1969.
10. Rusu, Liviu: Eminescu Schopenhauer, Bucureşti, Editura pentru literatură, 1966.
11. Schopenhauer, Arthur: Lumea ca voinţă şi reprezentare, Vol. I – II, Bucureşti, Editura Mi
nerva, 1995.
12. Slavici, Ion: Amintiri, Bucureşti, Cultura Natională, 1924.
13. Vianu, Tudor: Istoria literaturii române moderne, Bucureşti, Editura didactică şi pedagogică,
1971.
152
interkulturalna istra živanja
153
interkulturalna istra ži vanja UDC 78.071.1:929 Stravinskij I.F.
154
interkulturalna istra živanja
155
interkulturalna istra ži vanja
1 Dve Adornove ranije citirane rečenice sublimiraju presečne tačke između Petruške i Pjeroa Me
sečara. U daljem tekstu Adorno, naravno, ukazuje i na njihove razlike: „Ali linije historijskog raz
voja nove muzike odvajaju se već prema tome kako se tretira lik tragičnog klovna. Schönberg je
sve stavio na usamljenu subjektivnost koja se povlači u sebe samu“... „Takav patos je sasvim stran
Strawinskyjevom Petruški. Naravno, njemu ne nedostaju subjektivističke crte, ali muzika prelazi
prije na stranu onih koji ismijavaju zlostavljanog čovjeka nego na njegovu vlastitu, a na kraju se,
dosljedno, klovnova besmrtnost ne pretvara za kolektiv u povod da se s njim izmiri, nego da mu
zlurado prijeti. Kod Strawinskog subjektivnost poprima karakter žrtve, ali – i u tome se on podru
guje tradicionalnoj humanoj umjetnosti – muzika se ne identificira sa žrtvom, nego s uništavalač
kom instancom“. (Adorno, 1968: 168).
156
interkulturalna istra živanja
2 Dalhaus navodi da bi „kritika koja bi Adornovoj muzičkoj estetici zamerila neku činjeničnu gre
šku bila ne samo subalterna, nego i principijelno promašena, pošto logički status filozofsko-istorijske
teoreme nije status empirijske hipoteze koja se može falsifikovati protivrečnim činjenicama“. Karl
Dalhaus, Problem više kritike, Muzički talas br. 26, Beograd 2000, str. 166.
157
interkulturalna istra ži vanja
jednom baletu po motivima Edgara Alana Poa (Poe), ali je saznao da ovaj već radi
na novom projektu. U pismima slikaru Nikolaju Rerihu (Roer ich), svom prijatelju
i saradniku, Stravinski je projekat u to vreme nazivao Veliko posvećenje (The Great
Sacrifice). Do druge polovine 1910. nastalo je nekoliko skica budućeg Posvećenja
proleća, ali je Stravinski iznenada prekinuo rad na ovom delu. Razloge za to kom
pozitor navodi u svojoj Autobiografiji: „Pre nego što sam se latio Posvećenja proleća,
za šta sam procenio da će biti dug i težak zadatak, želeo sam da se osvežim kroz rad
na orkestarskom delu u kojem bi klavir imao najvažniju ulogu – nešto tipa Koncert
nog komada (Konzertstück)... Pri komponovanju imao sam na umu lutku u koju je
iznenada udahnut život, i koja svojim dijaboličnim kaskadama i arpeđima iskušava
strpljenje orkestra“ (Stravinski, 2005: 30). Međutim, u jednom intervjuu objavlje
nom u Les nouvelles littéraires, o čemu se saznaje od Taraskina, Stravinski na dru
gačiji način opisuje inicijalnu viziju svog Konzertstück-a: „Moja početna koncepcija
podrazumevala je čoveka u večernjem odelu i duge kose: reč je o romantičarskom
muzičaru ili pesniku. On bi seo za klavir i svirao ’nepodesnu’ muziku, na šta bi mu
orkestar odgovarao neprestanim protestima. Sve ukupno, efekat bi se mogao upo
rediti sa dobrim pesničanjem“ (Taruskin, 1996: 664). Početna kompozitorova ideja
bila je da ovaj satirični komad nazove Pièce burlesque, ali kasnije nije bio zadovoljan
tako „neutralnim“ naslovom. Razmišljajući o tematici koja mu je podstakla inspi
raciju, Stravinski je shvatio3 da je prvobitno zamišljeni pijanista u stvari smešna,
ružna, sentimentalna i plahovita osoba, koja ga je veoma podsećala na jednog od
glavnih likova iz ruskog narodnog lutkarskog pozorišta (prema kojem je to pozori
šte i nosilo ime) – Petrušku.4
Veza između Petruške, koji je bio neizostavni deo detinjstva gotovo svakog de
teta u devetnaestovekovnoj Rusiji, i starih paganskih kultova naročito je oživljavala
tokom tradicionalnog ruskog vašara za Poklade (Maslenice), kojeg karakteriše i ve
lik broj drugih „atavizama“. Međutim, do XIX veka mnogi ruski narodni običaji do
3 Preuzeto iz: Richard Taruskin, Program notes (London 1927) for Acollian pianola rolls; tipescript in
the Stravinsky archive: quoted from the translation in P&D: 67.
4 Lutkarska pozorišta postojala su još u vreme prethrišćanske Rusije, a prvi put se pominju u jednoj
knjizi crkvenih kanona sa kraja XIII veka. Običaj je povezivan sa svetkovinama paganskih kultova
i pominjan kao praksa vračeva koju su kasnije, u hrišćanskoj eri, produžili skomrasi. Jedan od pr
vih pisanih tragova o onome što će kasnije postati lutkarsko pozorište Petruška jeste knjiga danskog
ambasadora na ruskom dvoru Adama Oleariusa, objavljena 1636. godine. Olearius govori, između
ostalog, o lutkarskim predstavama, kojima, uz muzičku pratnju instrumenata gusli i gudok, rukovodi
samo jedan čovek, dok se u „drugom planu“ njegovog opisa nalaze medved kojeg igra i njegov učitelj.
Celokupan prizor ostavio je na danskog poslanika nimalo lep utisak, jer je „reprezentovao njihovu
(onih ljudi koji su učestvovali u svetkovini, prim. aut.) brutalnost i sodomiju pretvorenu u zabavu za
decu, koja su tako nužno gubila svako osećanje stida i čestitosti“. Preuzeto iz Taraskina: Adam Oleari
us, The Voyages and Travels of the Ambassadors Sent bz Fredrick Duke of Holstein, to the Great Duke of
Muscovy, and the king of Persia, trans. J. Davies (London 1662), 3:81; citirano u: Elizabeth A. Warner,
The Russian Folk Theatre (The Hague: Mouton, 1977), 109-110.
158
interkulturalna istra živanja
Igor Stravinski
159
interkulturalna istra ži vanja
Sve ove lutke imaju slične karakteristike: grbu, kriv nos, kreštav glas, nose štap,
zvono, šiljati šešir i vrećaste pantalone. Uza sve ovo, Petruška ima i crne čizme i ru
bašku (rubashka), rusku seljačku košulju. U svojoj komično-grotesknoj pojavi Pe
truška pokazuje nežnost i brigu jedino prema svojoj nevesti, mlekarici Praskovji
Pelegrejevnoj (skraćeno Paraša ili Paranka), dok je sa svim drugim likovima u veči
toj svađi. Među njima se nalaze: ciganin Mora, trgovac konjima, i njegovo isluženo
staro kljuse koje prodaje Petruški; šarlatanski doktor; dva Arapina – jedan pantomi
mičar, a drugi žongler; Nemac, odnosno „stranac“ koji kupuje staru i iznošenu ode
ću, a prodaje novu; vojnik sa činom desetara i, na kraju, pas mešanac koji u finalnoj
sceni odvlači Petrušku sa pozornice.
Jedna od najkarakterističnijih Petruškinih osobina jeste njegov kreštav glas, ve
oma različit od ljudskog glasa. Proizvodio se uz pomoć male mehaničke naprave
koja se stavljala na kraj jezika, blizu resice, a osim označiteljske funkcije samog Pe
truškinog lika neprijatan kreštavi zvuk imao je signalnu ulogu u lutkarskoj predsta
vi - anticipirao je prvo Petruškino pojavljivanje, a svojom prodornošću i upadljivo
šću skretao je pažnju ljudima koji, u vašarskoj gužvi, buci, i obilju drugih sadržaja,
verovatno ne bi primetili dešavanja na nevelikoj lutkarskoj pozornici. Pored toga,
neprijatni kreštavi glas bio je lajt-motiv Petruškinog fizičkog bola - centralnog dra
maturškog momenta mnogih situacija u toku predstave.5 Zbog svega toga ne iz
nenađuje činjenica da je Stravinski svoj Konzertstück preim enovao ne u Petruška,
nego u Petruškin krik. Krik, u naslovu „radne verzije“ Stravinskog, kako Taraskin za
ključuje, nije bio metafora emocionalnog patosa sa kojim se lik Petruške suočava u
kompozitorovom baletu. Štaviše, osobine Petruškinog lika iz ruske tradicije Stravin
ski je verno preneo u svog konfliktnog pijanistu, a potom ih i naknadno prepoznao
u njemu. Međutim, te osobine nikako ne odgovaraju Petruški u baletu Stravinskog
– „besmrtnom i nesrećnom heroju svakog vašara u svakoj zemlji“ – kako ga je kom
pozitor opisao u Hronici moga života. Jer, kako Taraskin naglašava, to nije Petruška,
to je Pjero (Taruskin, 1996: 667).
Dalji rad na Konzertstück-u Stravinskom je bio olakšan srećnim pronalaskom
vizuelno-literarne inspiracije u vidu folklornog Petruške. Rešenja koja je Stravinski
primenio u određenoj meri podsećaju na dramaturgiju folklorne lutkarske predsta
ve. Na primer, nakon pozdrava publici Petruška bi započeo razgovor sa sviračem
na harmonici (harmonika je instrument koji je do XIX veka gotovo u potpunosti
potisnuo tradicionalne gusli) i tražio od njega da mu svira. U početku bi plesao
sam, potom sa svojom ženom, da bi je na kraju izgurao sa scene (Taruskin, 1996:
5 Primeri su scena u kojoj Petrušku iz sedla izbacuje kobila koju mu je prodao Ciganin trgovac, kao
i scena u kojoj Nemac svojim štapom udara Petrušku po glavi. Uz to, Petruškino neljudsko kreštanje
jeste i signal završetka predstave, u kojem veliki crni pas odvlači Petrušku sa pozornice dok ovaj viče:
- Doviđenja, deco! Doviđenja, surovi svete! Viu, viu, viu....! Sve najbolje do sledećeg viđenja!
160
interkulturalna istra živanja
669). Muzika Petruškinog plesa podseća na Kamarinsku, rusku narodnu igru čija se
karakteristična melodija mnogostruko ponavlja. U umetničkoj ruskoj muzici Ka
marinskaja se prvi put sreće kod Glinke, a kasnije su je i drugi ruski kompozitori
koristili tokom celog XIX veka, uglavnom u simfonijskim finalima (npr. Čajkovski
u Drugoj simfoniji). Iako Ruska igra, u prvom činu Petruške, nije u pravom smislu
„kamarinskaja“, ona jeste briljantni moto perpetuo koji po svom karakteru, i mestu
na kojem se nalazi, dramaturški odgovara ulozi koju „kamarinskaja“ ima u narod
noj lukarskoj predstavi.
161
interkulturalna istra ži vanja
Dakle, dva muzička komada koja će kasnije postati deo baleta napisana su kao
deo Konzertstück-a, a ideja o tome da bi ova muzika mogla postati balet pala je na
pamet Djagiljevu nakon što ju je prvi put čuo prilikom jedne posete Stravinskom.
Sa Djagiljevim je tada bio i Nižinski i sva trojica su se složili da bi rad na scenariju
trebalo poveriti Aleksandru Benoau, koji je, međutim, nešto ranije odlučio da više
nikada neće uzeti učešće u bilo kom projektu poznatog impresarija. Međutim, ka
ko je Stravinski insistirao na saradnji sa Benoaom, delom zbog uspeha koji su po
stigli sa Žar pticom, a delom i zbog toga što je Benoa bio ljubitelj i dobar poznava
lac ruskih narodnih običaja i obreda, Benoa nije dugo odolevao i njegov doprinos
scenskom i dramaturškom osmišljavanju baleta bio je ogroman, uprkos kasnijim
pokušajima Stravinskog da to porekne. Taraskin ističe da se dokazi o ulozi koju
je Benoa imao prilikom stvaranja Petruške mogu pronaći kako u dokumentima iz
tog doba, tako i u samom scenariju. Sprovodeći svojevrsnu rekonstrukciju scenari
ja, Taraskin u njemu „raskriva“ Stravinskog i Benoaa sa željom da pokaže kako je
Stravinski težio ka ruskom Petruški, a da je približavanje Pjerou, većim delom, u
stvari, Benoaova zasluga.
Identitet i simbolički sadržaj Pjeroovog lika u evropskom kulturnom prostoru
neprekidno se transformisao od njegovih početaka u francuskoj Comedie dell arte
pa do pred sam kraj ekspresionizma. Nemali broj umetnika učestvovao je u procesu
komponovanja i rekomponovanja Pjeroovog identiteta u skladu sa sopstvenim sve
tonazorima i duhom vremena u kojem su stvarali. Međutim, kako muzikologinja
Ana Stefanović napominje, „nova geneza Pjeroa iz Bergama krajem XIX i početkom
XX veka čini se mnogo složenijom od celog puta koji je njegova bela figura prešla od
Commedie dell’arte pa do tada“ (Stefanović, 1994: 35). Taraskin smatra da je „pred
kraj XIX veka figura tužnog klovna u vrećastom belom odelu sa velikim dugmadi
ma, napuderisanog lica i nacrtanog osmeha postala istinski sinonim za romantičar
sku umetnost i literaturu, često zastupajući samodramatizujuću perspektivu samog
umetnika“ (Taruskin, 1996: 674). Jedan od prelomnih momenata XIX veka, nakon
čega je romantičarska recepcija Pjeroa počela da postaje pogled u sopstveni odraz
u ogledalu, jeste roman braće Gonkur (Goncourt) iz 1867. godine o slikaru op
sednutom Pjeroovim tužnim likom. Ova fantazija je postala realnost u stvaralaštvu
ilustratora Vijeta (Willette), u čijim je radovima Pjero „neka vrsta boemskog umet
nika, setnog i idealističnog...“ (Taruskin, 1996: 674). Literarni pandan ovom autoru
jeste belgijski pesnik Alber Žiro (Giraud), na čije je stihove iz 1884. Šenberg kom
ponovao svog Pjeroa Mesečara, a ne treba izostaviti ni Leonkavalove (Leoncavallo)
Pajace na njegov sopstveni libreto.
Sa zaoštravanjem okolnosti koje će dovesti do bolnog iskustva fin de siècle-a,
prepoznavanje Pjeroa prestaje da se odvija isključivo u okvirima romantičarskog
162
interkulturalna istra živanja
163
interkulturalna istra ži vanja
164
interkulturalna istra živanja
6 U folklornom Petruški najčešće su se mogla sresti dva Arapina, koji su vrlo retko učestvovali u sa
moj radnji. Uglavnom su izvodili plesnu intermeco tačku, koja je lutkarima davala priliku da pokažu
svoju veštinu. Kako saznajemo od Taraskina, koji o tome citira Kuznjecova (Ye. Kuznetsov), određena
interakcija između Arapina i Petruške dešavala se vrlo retko: „Petruška bi se pojavio nakon arapskog
plesa, u trenutku kada je jedan Arapin već otišao se pozornice. Petruška bi započeo razgovor sa dru
gim Arapinom, koji bi, potom, pevao arapsku pesmu, a Petruška bi pokušavao da ga nauči da peva
rusku. Nakon različitih komičnih nesporazuma, Petruška bi najur io Arapina sa pozornice svojim šta
pom“. Ye. Kuznetsov, Russkiye narodnїye gulyaniya, str. 60, preuz eto iz: Taruskin, 1996, 679.
165
interkulturalna istra ži vanja
LITERATURA
166
interkulturalna istra živanja
3. Kelly, Catriona: The Russian Carnival Puppet Theatre, Cambridge, Cambridge University
Press, 1990.
4. Kirstein, Lincoln: Movement and Metaphor: Four Centuries of Ballet, New York, Preager,
1970.
5. Stefanović, Ana: „Pierrot lunaire Arnolda Šenberga“, Muzički talas, Beograd, Clio, 1994, 1.
6. Stravinski, Igor: Hronika moga života: autobiografija, Beograd, Zavod za udžbenike i na
stavna sredstva, 2005.
7. Stravinski, Igor & Craft, Robert: Memoari i razgovori I-II, Zagreb, Zora, 1982.
8. Veselinović-Hofman, Mirjana: Pred muzičkim delom, Beograd, Zavod za udžbenike,
2007.
9. Šorske, Karl: Fin-de-siecle u Beču, Beograd, Geopoetika, 1998.
10. Taruskin, Richard: Stravinsky and the Russian Tradition, Berkeley, Los Angeles: University
of California Press, 1996.
11. Whittall, Arnold: „Stravinsky in context – Stravinsky as context“, u: The Cambridge Com
panion to Stravinsky, Jonathan Cross – editor, Cambridge, Cambridge University Press,
2003.
S umm a r y : The study “Igor Stravinsky’s Petrushka between the folklore Petrus
hka and Pierrot” is focused on the analysis of the character of Petrushka - the
main protagonist of the same-titled ballet by Igor Stravinsky – aiming to, among
his character traits, identify those that can be linked to the characteristics of
the tradition al character of Petrushka in the Russian puppet theater on the one
hand, and Pierrot from Commedia dell’arte on the other. Apart from focusing on
the aspect of comparable measurability, this paper attempts to address the issue
of “composing” the character of Petrushka through reconstructing the origins of
ballet, which not only reveal, but also, as a context for the creation of the syncre
tic nature of the character of Petrushka, set the co-authorship role of Alexander
Benoîs in the conception and realization of the ballet, as well as Stravinsky’s
knowledge about the tradition of origin (Russian) and about the one in which he
subsequently sought to legitimize himself (Western European). Historiog raphical
material is taken from the “Stravinsky and the Russian Tradition” monograph by
Richard Taruskin, and there is also particular emphasis on certain interpretations
of this material by the aforementioned author as paradigmatic in the context of
read ing the complex identity of Petrushka, and Stravinsky’s motives for its inter
cultural and intertradition al position ing.
K ey w o r d s : Petrushka, Pierrot, identity, reconstruction, historiography, Stra
vinsky, Benoîs, Taruskin, canon
167
interkulturalna istra ži vanja UDC 75.071.1:929 Murat M.
75.071.1:929 Aleksić S.
Sredinom XIX veka Minhen kao grad doživljava nagli procvat (Schattenhofer,
1979: 9–19; Ленц, 1988: 7–8) i prerasta u značajno univerzitetsko središte, a Mak
similijan II (Maximilian II) započinje vladavinu (1848) zavetom da će „od Minhena
168
interkulturalna istra živanja
napraviti takav grad, da niko neće moći da kaže da je upoznao Nemačku, ako nije
video i Minhen“ (Schattenhofer, 1979: 9). Maksimilijanštrase i Maksimilijaneum sa
mo su deo raskoši i napretka do kojeg je došlo u to vreme, uz industrijski razvoj koji
je omogućio procvat umetnosti, stvaranje značajnih umetničkih kolekcija i sve veći
značaj minhenske umetničke Akademije osnovane 1808. godine. Neprekidno uve
ćavanje kraljevskih umetničkih zbirki rezultiralo je njihovim otvaranjem za javnost
– Gliptoteke 1830. i Stare pinakoteke 1836. godine. Konačno, 1853. godine osnova
na je i Nova pinakoteka kao institucija koja treba da prati aktuelnu umetnost i koja
je oko 1900. godine u svom fondu već imala zavidan broj radova savremenih min
henskih slikara, kao što su: Ludvig Lefc (Ludwig Loeftz), Vilhelm Lajbl (Wilhelm
Leibl), Franc fon Lenbah (Franz von Lenbach) i Franc fon Štuk (Franz von Stuck).
Takođe, 1853/54. godine po nalogu Maksimilijana II sagrađen je moderan izložbeni
paviljon od čelika i stakla sa odgovarajućim imenom – Staklena palata (Glaspalast),
namenjen industrijskim, a od 1858. godine i godišnjim Internacionalnim umetnič
kim izložbama. Uz Novu pinakoteku, najveći značaj među zbirkama savremene li
kovne umetnosti imala je i zbirka Adolfa Fridriha fon Šaka (Adolf Friedrich von
Schack). Opredeljenjem da sakuplja slike nemačkih umetnika, kao i namerom da
sačini kolekciju kopija čuvenih dela italijanskih majstora renesanse, manirizma i
baroka, okupio je oko sebe generaciju izuzetno značajnih slikara koji su zacrtali
puteve minhenskog slikarstva toga doba, kao što su: Moric fon Švind (Moritz von
Schwind), Arnold Beklin (Arnold Böcklin), Franc fon Lenbah, Anselm Fojerbah
(Anselm Feuerbach), Hans fon Mare (Hans von Marees) i drugi.
Nove okolnosti na umetničkoj pozornici Minhena od sredine XIX veka delovale
su podsticajno i na slikarstvo u južnoslovenskim zemljama istovremeno usmerava
jući umetnike ka novoj metropoli evropskog slikarstva. Slikarstvo koje u to vreme
nastaje i kontinuirano se razvija u Minhenu sve do početka Prvog svetskog rata
poznato je pod zajedničkim imeniteljem „minhenska škola“.1 Među ostalim sli
karima iz mnogih evropskih i vanevropskih zemalja u Minhenu se, upravo u tom
periodu, školuje velik broj budućih slikara i vajara slovenskog porekla, s teritorije
Austrougarske monarhije i iz Srbije (Јованов, 1985). Oni na Akademiji, u nekom od
privatnih ateljea ili izložbenih prostora, uspostavljaju prve kontakte sa realizmom,
upoznaju opus Gistava Kurbea (Gustav Courbet), stiču saznanja o plenerizmu, im
presionizmu, kao i slikarstvu secesije, ekspresionizma i simbolizma.
Specifičnom identitetu ostvarenja minhenske škole doprinose i raznorodni uti
caji starijih evropskih umetničkih škola, kao i nemačke romantičarske škole. Neis
1 Die Münchner Schule (1850–1914), katalog izložbe održane 1979. godine u Haus der Kunst u Min-
henu. Izložba je prikazala radove nemačkih slikara pripadnika ove slikarske škole, kao i drugih autora
iz ostalih evropskih zemalja i Amerike koji su se školovali u Minhenu i tamo formirali svoj likovni
izraz; Минхенска школа 1850–1900 [katalog], Београд, Народни музеј, 1988.
169
interkulturalna istra ži vanja
170
interkulturalna istra živanja
171
interkulturalna istra ži vanja
172
interkulturalna istra živanja
173
interkulturalna istra ži vanja
174
interkulturalna istra živanja
175
interkulturalna istra ži vanja
176
interkulturalna istra živanja
177
interkulturalna istra ži vanja
178
interkulturalna istra živanja
179
interkulturalna istra ži vanja
180
interkulturalna istra živanja
zbog regrutacije, da bi iste godine nastavio studije. Mada bi mu stipendija Matice
srpske iz fonda Hristifora Šifmana omogućila da ih završi, on 1900. zbog očeve
smrti napušta Minhen, da se nikad više ne vrati. Toje ujedno i prelomni trenutak za
njegovo slikarstvo. U mađarskom selu Deska, gde je Dušan Aleksić slikao ikone u
pravoslavnoj crkvi, zatiče oca na odru i slika njegov posmrtni portret(1900; Naro-
dnimuzej,Zrenjanin), ukojem se većzapaža oslobađanje od akademskih tradicija
minhenske realističke škole,ali i od početničke nesigurnosti, a nešto slobodnijipo
tez četkice nagoveštava slikarski postupak minhenskog Fleckmalerei-a, ili „listanih
poteza“, kako ga je sam slikar nazivao. Prva decenija XX veka ispunjena je radom
na crkvenim spomenicima na teritoriji koja danas pripada Mađarskoj, Rumuniji,
Hrvatskoj i Srbiji (Beška, Deska, Golubinci, Arad, Temišvar, Vukovar, Novi Sad,
Modoš, Pančevo, manastir Bešenovo,Srpski sv. Marton,Konak, Jarkovac, Kumani,
Lugovet, Veliki Bečkerek, Đurđevo, manastir Bezdin, Sremski Karlovci, Ruma).
Pored manje-više ustaljenog programa ikonografskih tema, kao deo dekorativnog
programa u crkvama, Aleksić slika idogađaje iz srpske srednjevekovne istorije, pos
tavljajućiih u mizanscen operskog spektakla. Njegovo kretanje može se pratitiina
osnovuvelikog broja portreta uvaženih stanovnikau mestima gde je radio.Zbog tih
poslova do početka Prvog svetskograta veći deo vremenaprovodi„na terenu“, a sa
početkom vojnog sukobainestankom naručilaca crkvenihdekoracija, povlačiseu
atelje gde nastaju njegovenajznačajnije i najmodernije, ali istovremeno za dugi niz
godina manjepoznate, slike malog formata i simbolističke provenijencije.
Mobilisan, nekoliko ratnih mesecijeproveo u Segedinu.Umesto da se pridruži
vojnim formacijama, dobio je atelje i mogućnost da slika. Uprkos zaštiti koju je
uživao u Segedinu, Aleksić ipak nije mogao da ostane slep za ratne strahote i pa-
tnje koje su ga okruživale. Svoj revolt je mogao da pokaže samo onako kako mu
je to sopstvena profesija dopuštala – slikom. Najupečatljivija dela sa antiratnom
tematikom predstavljajuplatna Veliki kosač (1916;Galerija Matice srpske,NoviSad)
i Anđeo mira,kaoi motivrealizovanudve, po dimenzijama islikarskom razmišlja
nju, različite verzije (1916, 1918; Galerija Matice srpske, Novi Sad). U slikarevoj
biografiji koju je njegov brat Ivan Aleksić objavio u Letopisu Matice srpske 1928.
godine pominje se još jedno platno iz tog razdoblja – danas izgubljena slika Vizija
srpskog vojnika. Na bojnom polju umirućem srpskom vojniku ukazuje se na ho
rizontu vizija cara Dušana na konju. Neke od tih slikaizlaže 1917.u Segedin u i 1918.
u Temišvaru, u kratkom periodu nakon rata, još dok novouspostavljena granica
nije delila ovaj grad od Modoša. Nedugo zatim, granica se pomera prema zapadu
i Modoš će pripasti Rumuniji, a Stevan Aleksić, savladan bolešću, sve manje slika
i još manje želi da se pojavljuje u javnosti. Poput nekog romantičnog heroja čezne
da otputuje u Egipat, nadajući se daće tamo brzoozdraviti,kao i daće naći bezbroj
motiva za slikanje (Јованов, 2008: 41).Taj san mu se nije ostvario, čak ničežnja da
181
interkulturalna istra ži vanja
Modoš vidi „s onu stranu granice”, prisajedinjen novoosnovanoj Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca. Granica koja je delila do tada jedinstven prostor odvojila je
slikara od njegovihnaručilaca, mecena,prijatelja i rodbine i poremetila okruženje
u kojem se razvijao i rastao njegov talenat, na sličan način kao što je zasekla u
jedinstveno kulturno tkivo višenacionalne, multikulturne i multikonfesionalne
sredine, kidajući vekovima građene veze.Stevan Aleksić je preminuo nekolikodana
pre konačnog sporazuma o razgraničenju sa Kraljevinom Rumunijom, po kojem
je Modoš ipak pripao Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi tokom vremena
od značajnogsreskog mesta postaopogranična varošica ostavljena dalagano gubi
nekadašnjiznačaj.2
2 Vidi: М. Ђуканов, Кратка монографија Јаша Томића 1334–1978, Јаша Томић, Месна заједница
Јаша Томић, 1980; G. Popi, Jugoslovensko-rumunski odnosi 1918–1941, Novi Sad, Filozofski fakul-
tet u Novom Sadu, Institut za istoriju, 1984; Љ. Церовић, Срби у Румунији, Нови Сад, Матица
српска, 1997; Историја српског народа, књ. I–VII, Београд, Српска књижевна задруга, 2000; Ф.
Дворник, Словени у европској историји и цивилизацији, Београд, Clio, 2001; А. Џ. П. Тејлор,
Хабзбуршка монархија, Београд, Clio, 2001.
182
interkulturalna istra živanja
183
interkulturalna istra ži vanja
Veseli bohem (1917; poznato po fotografiji). Osnovne koordinate tog prostora su,
s jedne strane preispitivanje demonsko-anđeoskog porekla i protivrečne prirode
samog umetničkog nadahnuća, a sa druge kritičko ali i nostalgično predočavanje
izgubljenosti i usamljenosti pojedinca u trošnom i jalovom svetu, lišenom komu-
nikacije i smisla. Obogaćujući ovaj tematski prostor relacijom Smrti i Erosa, kao i
motivom dvojnika, umetnik je načinio dalji korak u odvajanju od narativnih i na-
turalističkih obrazaca, približivši se glavnom toku modernog, simbolističkog sen-
zibiliteta. Kada je reč o „autoportretima krupnog plana”, kao i o nekim portretima
– Marija Aleksić na odru (1907; Narodni muzej, Zrenjanin), Portret Slavka Gigića
(1915; Galerija Matice srpske, Novi Sad) – Aleksić je, posredstvom motiva maske
kao simptoma onostranog, obogatio svoj tematski repertoar novim i suptilnijim ni-
jansama. Među takva nijansiranja mogu se svakako svrstati i autoportreti formalno
smešteni u porodično okruženje, na kojima Aleksić izneverava žanrovska očekiva-
nja senčeći atmosferu porodičnog spokoja ironičnim tonovima. O originalnosti i
intenzitetu s kojima je Aleksić primenio načela simbolističkog izražavanja, govori
i njegovo upečatljivo spajanje angažovanog, antiratnog stava s religijsko-metafizič-
kim pitanjima. Unutar ovog izrazito nerealističkog tematskog kruga, anđeoske i
demonske figure dobijaju nova značenja, a apstraktne teme kao što su greh, isku-
pljenje, izgubljeni raj i praštanje služe iskazivanju umetnikove neposredne reakcije
na najkonkretniju stvarnost istorije i svakodnevice. U temi ženskog akta takođe
nije propustio da na sebi svojstven način artikuliše kultnu simbolističku temu ve-
zanu za suprotnost „obožavane femme fragile i opasne zavodnice, femme fatale“
(Hofstätter, 2000: 24): Bogorodica sa Hristom (1920; Narodni muzej, Beograd) i Akt
sa mrtvačkom glavom / Sifilis (1920; privatna kolekcija). Najzad, malobrojne slike
sa idilično intoniranim mitološkim motivima, poput nekakve spokojne i utopijske
završnice, zaokružuju umetnikov simbolistički prostor. Saglasje čoveka i prirode
često prikazivano u delima nemačkih neoromantičara, posebno Arnolda Beklina,
duboko ukorenjeno u mitološkoj sferi, vizuelni izraz je dobijalo kroz arkadijske fra-
gmente i prizore iz života božanstava voda i kopna, tritona, nereida, nimfi, faunova.
Aleksić nije inspiraciju tražio u epskoj, herojskoj strani mita, nego u pastoralno-
erotskoj tematici koja budi „dionizijski duh koji je iznikao iz mita i rituala, strasti i
zanosa, instinkta i intuicije, heroizma i patnje“ (Peri, 2000: 399), koja golica maštu
i dopušta autoru da alegorijsku određenost mita zamenjuje dvosmislenim simbo-
lističkim naznakama. Prizorima iz šumskog sveta pastorale, kao što su Kentaur i
nimfa (1919; Narodni muzej, Beograd), Kompozicija (kentaur i nimfa) i Kentaur s
nimfama (1920; Narodni muzej, Beograd), slikar je uspeo da sjedini dva, do tada
gotovo nepostojeća elementa u svom slikarstvu – ženski akt i pejzaž. Kao da se
prisećao Beklinovih drevnih rimskih rituala smeštenih u bukoličke predele, šumu
je prikazao kao duboku pozornicu iz čijeg dna se, kroz stabla, probija ružičasta
svetlost poput bleska zalazećeg sunca. Među tim stablima uhode se, vesele i vode
184
interkulturalna istra živanja
185
interkulturalna istra ži vanja
ne slike. Smeštana u specifične i karakteristične ambijente kao što su kafana ili atelje,
dovođena u neočekivane relacije sa drugim protagonistima (slikarevim dvojnicima,
modelima), figura samrtnog svirača/skeleta postaje promenljivi hibridni konstrukt
(lobanja, skelet), a istovremeno i osnova čitave simboličke mreže koja prenosi Ale-
ksićevo tragično viđenje umetnosti i čovekove sudbine: „Alegorija se otvara kao
očekivano obilje značenja – mistično pomirenje sadržaja i oblika – koje nikad ne
dolazi. Povorka praznih, ponavljanih slika nema kraja.“ (Madsen, 1992: 125). Ta-
kođe alegorijskog porekla, motivi „večitog Jude” i „svetog Đorđa kao ratnika” svoju
višeznačnost i asocijativnost manje duguju Aleksićevim ikonografskim intervenci-
jama, a mnogo više simbolističkom tretmanu osvetljenja. U kontekstu umetnikovog
sučeljavanja sa figurama sopstvenih dvojnika metod „slike u slici” doprinosi simbo-
ličkom predstavljanju podvojene realnosti, ali i tragično podvojene umetnikove lič-
nosti. Rešavanje odnosa prvog i drugog plana u slici – Autoportret sa suprugom Ste
fanijom (1911; Galerija Matice srpske, Novi Sad) ili Slikar sa svojim modelom (1919;
Narodni muzej, Zrenjanin) takođe pokazuje sve odlike simbolističkog postupka
koji značajno utiče na ukupan iluzionistički efekat. Na pojedinim autoportretima
krupnog plana Aleksić uspešno primenjuje metod označen kao „simbolizam pan-
tomime”, koristeći motiv skrivanja i maskiranja kao priliku da izrazi čitav spektar
raspoloženja od ironije do ravnodušnosti, od nadmoćnosti do prikrivenog užasa:
Autoportret (1911; Galerija Matice srpske, Novi Sad) ili Autoportret (1917; privatna
kolekcija). Sa još više ubedljivosti i imaginativnosti umetnik primenjuje postupak
„stilističke permutacije” u ostvarenjima eksplicitno simbolističkog prosedea: figura
anđela je jednim silovitim, skoro brutalnim mizanscenskim potezom pretvorena u
žrtvu (Anđeo mira), a lik Bogorodice je uzdignut, kroz kontrast sa prizorom ratnih
strahota, na nivo novog simbola praštanja, oplemenjene patnje i utehe (Bogorodi
ca sa Hristom). Dospevajući do sve dubljih sazvučja između sopstvenih, često ko-
šmarnih unutrašnjih konflikata i teskobnih, čak nasilnih senzacija spoljašnjeg sveta,
stavljajući, kako kaže Odilon Redon „koliko god je to moguće, logiku vidljivog u
službu nevidljivog” (Munari, 1976: 118), Aleksić je osnovne teme i preovlađujuće
vizuelne strategije simbolizma preobražavao u delotvorne činioce svoje subjektivno
intonirane, ponekad i apartne, simbolističke ikonografije.
U poređenju sa Muratovim, Aleksićev simbolizam je direktniji, mnogo ekspli-
citniji i, samim tim, otvoreniji za analizu i istovremeno podložniji poređenju sa
minhenskim umetničkim izvorima. Nema sumnje da je period školovanja na min-
henskoj Akademiji predstavljao ono najneposrednije iskustvo koje je Aleksića opre-
delilo da se tokom vremena, nakon lutanja, istraživanja i sazrevanja definitivno okre-
ne prostorima simbolističkog izražavanja. Boravak u Minhenu je, međutim, značio
i sticanje širih, posrednih iskustava i upijanje čitave jedne duhovne klime, čije se
delovanje ispoljilo na plodonosan i delotvoran način u zrelim fazama umetnikovog
opusa. Sam sklop umetnikove ličnosti i njegova težnja za artikulisanjem graničnih
186
interkulturalna istra živanja
Stevan Aleksić,
Juda pred raspećem, 1917.
Narodni muzej Beograd
187
interkulturalna istra ži vanja
188
interkulturalna istra živanja
189
interkulturalna istra ži vanja
33. Zagreb – München. Hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu [ka
talog, uredio Vuković, R.; tekstovi Kraševac, I., Kempel, L.], Zagreb, Umjetnički paviljon u
Zagrebu, 2009.
34. http://matrikel.abdk.de/.
SUMMARY: At the turn of the 20th century, a number ofpainters including Franz von
Stuck, Otto Setiz, ArnoldBöcklin, Lovis Corinth, Giovanni Segantini and many others,
whose works belong to the symbolic expression, worked in Munich. As participants
innumerousexhibitions,lecturers in private schools or professors at the Academy of
FineArts theywerein a position toinfluence the development of many generations
of fine arts students. It wasthe timewhen the Munich Academy of Fine Arts became
the most significant education venue for painters originating from Central Europe.
Many of them came fromdifferent partsofAustro-Hungarian Monarchy, which repre
sented a unique geographical entity with the population of different nationalities
and confessions. Marko Murat (born in Luka Šipanska in 1864 – died in Dubrovnik
in 1944) and Stevan Aleksić (born in Arad in 1876– died in Modoš in 1923)stand
out from the many. What they have in common is that they were both born in
the Austro-Hungarian Monarchy, Murat as a Catholic in the environment popula
ted by Serbs and Croats and Aleksić born into a Serbian family in Arad, which was
inhabited by the Romanian, Serbian, Hungarian and Germanpeople. Broughtupin
the spirit ofrespect for the national and local traditions, they both spent the greate
st part of their lives «elsewhere». Dislocated from their original environment they
balanced their own national and religious identity and identity ofthe environment
that became a constituent part of their habitus, which represented one of the cr
ucial factors intheir artisticdevelopment. Aftercompleting his studies, Marko Murat
lived inBelgrade where he organized a few exhibitionsand was one of the founders
and a professor at the Arts and Crafts School. After the First World War he returned
to Dubrovnik. Since the early days, he had had the inclination towards symbolic
interpretation, but over the yearschanges in his approach toboth the painting and
themes were apparent. Nevertheless, the nature of Murat'ssymbolism remained un
altered – it manifested through landscapes, portraits and above all historical and
religious genre. Upon leaving Arad, Stevan Aleksić spent the rest of his life in Modoš,
beingactive as a painter onthebroad territory of the present Vojvodina and Roma
nian part of Banat. At thebeginning of the First World War he retreated tohis studio
in Modoš and produced symbolic paintings, mostly small formats, in which he exp
ressedhis revoltagainst the war or interpreted the conflict between the angelic and
demonic, love and hate, Eros and Thanatos in a particular manner. Although they
belonged to differentarts generations, while studying in Munich thesetwo painters
had assumed its cosmopolitan spiritand particularities of artistic expression so as to
shape them later depending upon the climate and requirements of their living and
creativeenvironment.
Key words: Munich, Royal Academy ofFine Arts, symbolism, Marko Murat, Stevan Aleksić
190
interkulturalna istra živanja
191
interkulturalna istra ži vanja UDC 316.73(497.16 BOKA KOTORSKA)"14/16"
interkulturalnost u
boki kotorskoj renesansnog
i baroknog doba
Ap s t r a k t : Društvena i kulturna istorija Boke Kotorske moraju se posmatra
ti kao proces oblikovanja svesti o ovoj regiji kao posebnom, bogomčuvanom
mestu. Sveukupna društvena i kulturna aktivnost Bokelja kroz vekove – po
morska privreda i moreplovstvo, ratovanje, graditeljska aktivnost, liturgijski
i izvanliturgijski rituali, verbalna, literarna i muzička pregnuća – mora se
razum eti kao težnja da se ostvari sanktifikacija sopstvenog prostora. Sto
žer tog posvećenja bila je vizuelna kultura. Crkve, kapele, oltari, ikone,
votivni darovi, noseći su element bokeljskog identiteta i integriteta. Sistem
vizuelnih znakova u sebe je inkorporirao evropske tendencije ali i potrebe
lokalnih kultova, političko-crkvenih prilika i estetskog senzibiliteta. Mada
je svaka komuna, kao i konfesion alna, nacion alna i socijalna grupacija u
Boki Kotorskoj kreirala samosvojne kodove i dela vizuelne kulture uslovlje
na različitim idejnim i ideološkim okvirima, ciljnim grupama, razlozima i
namenama njihove prezentacije, percepcije i distribucije, ovde se pažnja
usmerava na one integrativne koji su različitosti objedinjavali, kreirajući
Boku Kotorsku kao koherentnu celinu, koja se i u prošlosti i u sadašnjosti
izdvaja kao zaseban entitet.
K lj u č n e r eč i : Boka Kotorska, Mletačka republika, marijanska pobožnost,
vizuelna kultura
192
interkulturalna istra živanja
u vremenu kada je Boka Kotorska bila deo Mletačke republike (od početka 15. do
kraja 18. veka).
Pošto je bila u sastavu Venecijanskog komonvelta, Boka Kotorska je sebe uskla
đivala sa venecijanskim društvenim i kulturnim standardima. Venecija je za tu uni
fikaciju ponekad izdvajala znatna, a češće skromna, sredstva iz državne kase. Sa
obraženje sa merama države čiji su podanici bili, a koja je predstavljala uvažen i
poštovan opšteevropski model, zasluga je, pre svega, samih Bokelja. Okolnosti u
kojima su živeli – kontinentalna izolovanost zbog Turaka koji su vremenom zauz e
li i primorske gradove Herceg Novi i Risan, te time zatvorili ionako uzane morske
prolaze – ometale su njihove napore. No, i pored svega, Boka je u svakom pogledu
(društveno-političkom, ekonomskom, duhovnom, kulturnom) bila deo Serenissi
me. Biti deo Serenissime značilo je u potpunosti prihvatiti njene simbole i poisto
vetiti se sa njima: svetim Markom, njegovim pratiocem lavom, državnim barjakom
i duždem. Značilo je naslediti složene odnose između države i crkve, što se u Bo
ki dodatno komplikovalo velikim prilivom pravoslavnih. Zahtevalo je preuzimanje
kompleksnih cerenomijala i fešti. Podrazumevalo je prihvatanje i glavne niti veneci
janske mitologije, oličene maksimom Venetia Vergine.
Venecijanska posvećenost Bogorodici izražava se kao složena mešavina religi
oznih i profanih elemenata. Više od drugih gradova-država, ona je u predstavi Bo
gorodice našla najprecizniju personifikaciju svog bića. Sve ideje utkane u koncept
Venetia Vergine prihvatila je, primenila, ali i na svoj osoben način oblikovala Boka
Kotorska. Formiranje Boke kao metafore Bogorodičinog kraljevstva bio je zajednič
ki naum i poslanstvo generacija učenih i dalekovidih ljudi koji su pripadali huma
nističkim krugovima, Katoličkoj crkvi, religioznim redovima, laičkim kongregacija
ma, pomorskim udruženjima. Sve to je višestruko podržavala morfološka struktura
Zaliva. Bogorodičine crkve i u njima pohranjene dragocenosti, posebno svete slike
i skulpture, podizane su na strategijski najvažnijim tačkama Zaliva. Nalaze se uz
dignute na obroncima stena ili na samoj vodi, pored obale mora ili reka-ponornica,
prislonjene uz gradske bedeme ili u srcu grada, na raskrsnicama važnih puteva (sl.
1). Tako brižljiv raspored Bogorodičinih crkava rukovođen je promišljenom strate
gijom koja je u svom korenu imala viziju Boke Kotorske kao dobro organizovane i
uređene celine (Brajović 2006). U toj celini, i pored stalnih tenzija između različitih
grupacija (u konfesionalnom, nacionalnom, socijalnom smislu), gradila se ravnote
ža. Iako krhka, opstala je vekovima.
Stari, ugledni i otmeni Kotor odranije je privlačio strance, naročito trgovce. U
njemu je, osim dominantnog katoličkog življa, tokom 14. i 15. veka živela velika i
dobro organizovana zajednica katara (Nikčević 2001, 15-16, 24). Kao i u drugim
komunama Boke, bilo je i Jevreja, naročito uspešnih u trgovini sa turskim oblastima
u neposrednoj blizini. Regularna mletačka vojska u Kotoru sastojala se od plaće
193
interkulturalna istra ži vanja
194
Kotorski zaliv sa Gospom od Škrpjela,
fotografija Stevana Kordića
Tokom 17. i 18. veka od svih mesta u Boki najviše je Perast privlačio pravoslav
ne koji su bežali pred turskom okupacijom. Bilo je mnogo pridošlica i iz Albanije,
većinom katolika, mada su ponekad dolazili i muslimani. Razlozi za to su bili mno
gobrojni. Grad je u to doba bio vrlo prosperitetan, nudio je najviše posla i zarade.
Zatim, kao grad bez naročite srednjevekovne tradicije, kojom se s pravom dičio
Kotor, ujedno bez starog plemstva, i uz izvesni nedostatak uglađenosti – otuda epi
teti poput „goropadni” Peraštani, Perast nije bio odbojan prema pridošlima, najče
šće neuljuđenima, ali spremnima da se uključe u razne rizične hajdučke i gusarske
operacije. Jedan od razloga bila je i pristupačna gradska struktura Perasta, čija je
potpuna otvorenost prema moru, neomeđenost tvrđavama, uslovila slobodno, eks
travertno ponašanje njegovih stanovnika i lakše prihvatanje pridošlica (sl. 2).
195
Perast, fotografija Dragana Babovića
196
interkulturalna istra živanja
197
interkulturalna istra ži vanja
pravoslavlje u Boki imao presudnu ulogu, Dobričević je morao imati pristanak svo
jih poslodavaca. Jedino je tako mogao nastati ovaj vizuelni komentar Žene iz Apo
kalipse (12, 1), vrlo blizak u katoličanstvu uobličenoj doktrini Bezgrešnog začeća.
Razlog zašto su savinski monasi izabrali slikara koji je do tada radio samo za
katoličke crkve Kotora, Dubrovnika i Bosne nije potpuno jasan. Slično je i sa pozni
jim, obrnutim slučajem iz Dobrote. U dobrotskoj staroj crkvi Svetog Stasije posto
jala je kapela posvećena Gospi od Ružarija, o kojoj je brinula istoimena bratovština,
osnovana 1707, čija se knjiga sačuvala. U njoj se nalazi poglavlje o oslikavanju cele
te kapele: Speso per depengar la capella tutta di Santissimo Rosari (Tomić 1979-1980,
141-151). Ova kapela i cela crkva postojale su i nakon izgradnje nove crkve 1773, ali
je u mapama iz 1886. više nema. Kapela je bila oslikana od svoda do gornjeg venca,
kako precizira ugovor iz 1716. godine. Posao oslikavanja kapele dobio je Dimitrije
Daskal, pravoslavac, rodonačelnik porodice slikara fresaka i ikonopisaca Dimitri
jevića-Rafailovića iz Risna. Za obavljeni posao slikar je primio znatnu sumu od 32
dukata. Daskal je samo godinu dana ranije izradio freske u crkvi Svetog Nikole u
Pelinovu, Grbalj, koje se smatraju njegovim najuspelijim delom. Njegovo iskustvo u
fresko tehnici i pokazani rezultati naveli su bratime Rozarija da se za njega opredele.
Verovatno su bratimi namerno izabrali pravoslavnog ikonopisca jer su želeli „grčki
manir“ koji je, kao autentičan jezik tradicije, bio na ceni u barokno doba.
I pravoslavni monasi sredinom 15. veka, i katolički bratimi početkom 18, mogli
su izabrati, dovesti i platiti slikara sasvim prikladnog, pa i u konfesionalnom smi
slu, za svoje potrebe. Ipak, oni su se opredelili za suprotno. Razlozi za to moraju se
pažljivo ispitati. Verovatno su obe grupe želele da dobiju neosporno potvrđenog
slikara i ta želja je odnela prevagu nad konfesionalnom različitošću.
Svete slike na području barske dijeceze su bile dragocene, retke i od velikog di
daktičkog i propagandnog značaja. To se vidi iz izveštaja misionara Vinćenca Đa
nelija (Vincenzo Gianeli), koji svedoči da su budvanski sveštenici latinskog obreda,
čim je barski nadbiskup Đuzepe Marija Buonaldi (Giuseppe Maria Buonaldi) 1652.
umro, iz crkve u Paštrovićima, u kojoj je pokojni nadbiskup služio, odneli sve iko
ne. Đaneli ocenjuje da su to učinili zato što su Paštrovići „šizmatici“, a njihov čin
proglašava atto barbaro, jer „Paštrovići žele živeti u jedinstvu sa Rimskom crkvom“
(Jačov 1992, 266-274, 396-397).
Vizuelna kultura Boke Kotorske ogromnim delom bila je u službi marijanske
pobožnosti. Prostor Boke Kotorske – nepristupačna, bezbedna (koliko je to uopšte
bilo moguće) struktura Zaliva – izražava se kao zemaljska metafora Bogorodičinog
kraljevstva, kao slika idealnog prostora, gde su zemlja i more u neposrednom dodi
ru sa nebom, kako u bukvalnom, tako i u metaforičnom smislu. Viđeno u društve
no-političkom okviru, to je vizija stabilne, pravične države koju čuva budno oko
Bogorodice. U tom harmoničnom domenu presudnu ulogu imaju Bogorodičine
198
interkulturalna istra živanja
svete slike. One su bile ključne za formiranje sakralne topografije Zaliva u celini.
Sveta slika i hram koji ju je čuvao bili su entiteti kojima se oblikovala sopstvena
„državnost“ i snažni vizuelni simboli političke ideje. Sve se to najjasnije ispoljavalo
prilikom javnih manifestacija, gradskih rituala, procesija i sakralnih drama (Bra
jović 2006, 266-303). Bogorodičina predstava iskazuje gradski politički autoritet i
ekonomsku stabilnost. U njoj je religijsko-politička ideologija idealizovana pa ne
predstavlja opasnost za autoritet političke uprave. Naprotiv, upravo njoj nudi jak
osećaj privilegovanosti zbog zaštite Kraljice neba i mogućnost da se i sama predstavi
kao pravedna i stabilna.
Slika Bogorodice sa Hristom-detetom suštinski je lik hrišćanske duhovnosti.
Posrednik je između Boga i čoveka, obdaren vrlinama koje poseduju svete lično
sti na njoj prikazane. Legende koje je neumitno prate kazuju da ona može sve, pa
i da se pomera, putuje. Praćenjem legendi izatkanih tokom vekova na području
crnogorske obale i zaleđa može se rekonstruisati povest Boke Kotorske. Predanja
ponekad ističu da se ikone preseljavaju dobrovoljno, u potrazi za mestom na kojem
će biti prikladno poštovane. Takav je slučaj sa ikonom iz Prčanja, Gospom Prčanj
skom. Predanje, čiji je koren u selu Prijevor u pravoslavnom Grblju, u bratstvu
Vasovića, kaže da je u „davno doba“ svetinja iz tog sela preneta u Prčanj. Kada su
je odnosili iz sela izgovorila je: „Teško selu iz kojega izlazim, blago onome u koje
idem“ (N. Luković 1965, 293). Postoji i predanje da je sliku u grad donela porodica
Čavalo (ili Čavalović) iz Grblja. U oba predanja ističe se da je svetinja doneta iz se
la u grad, iz Grblja – pretežno pravoslavnog, u Prčanj – pretežno katolički. Ona je
imala moć da objedini različitosti i da, takvim svojim ugledom, pomogne Prčanju,
nekada u posedu Kotorana, da uspostavi vlastiti autoritet. Ta „sveta sasuda“ mogla
je uticati da se postepeno stekne osećaj sigurnosti, zaštićenosti i autoriteta zajed
nice. Ona je svojim prisustvom bila garant socijalne integracije i ekonomskog raz
voja koje je ovaj grad, vremenom, počeo da uživa. Gospa Prčanjska je potvrđivala
svoju moć stalnim činjenjem čuda prilikom epidemija kuge, ratova, suša i drugih
nevolja. Naročito često su joj se obraćali u vreme kolere 1855. Poslednje veliko za
jedničko darivanje čudotvorice bilo je 1937. godine, kada je ukrašena pozlaćenim
srebrnim okvirom sa urezanim proročanskim rečima „Za mir u narodu i mir među
narodima svojoj Pokroviteljici Prčanjani“. Navedenim dobročinstvima, uključuju
ći i ono poslednje – očuvanje mira u narodu i među narodima, karakteristično za
Boku u teškim godinama II svetskog rata – Gospa Prčanjska je višestruko potvrdila
svoju integracijsku moć.
Predanja koja prate čudesne puteve bokeljskih čudotvorica često ističu njihovo
istočno poreklo, kao i to da su u novo stanište doplivale morem. Takva legenda tvo
ri biografiju Gospe od Škrpjela, najznačajnijeg vizuelnog simbola Boke Kotorske
(sl. 3). Istoimena crkva, za ovu svetu sliku podignuta u 15. veku, nosi ulogu glavnog
199
interkulturalna istra ži vanja
200
interkulturalna istra živanja
LITERATURA:
201
interkulturalna istra ži vanja
11. Monumenta Montenegrina VI/1, Episkopi Kotora i Episkopija i Mitropolija Risan, priredio V.
D. Nikčević, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica 2001.
12. Радонић J.: Римска курија и јужнословенске земље, Београд, САНУ, Посебна издања,
књ. CLV, Одељење друштвених наука, 1950.
13. Rosand D.: Myths of Venice. The Figuration of a State, Chapel Hill & London, The University
of North Carolina Press, 2001.
14. Спремић М.: Грбаљ и српска деспотовина (1421-1459), u: Грбаљ кроз вјекове. Зборник
радова са научног скупа „Грбаљ кроз вјекове“, Грбаљ и Котор, 11-13. октобра 2001, Гр
баљ 2005: 193-213.
15. Tomić A.: Crkva Sv. Eustahija u Dobroti – Hram pomoraca, Godišnjak Pomorskog muzeja u
Kotoru XXVII-XXVIII (1979-1980): 141-151.
16. Viscovich F.: Storia di Perasto dalla caduta della republica veneta al ritorno degli austriaci,
Trieste 1898.
17. Vulović S.: Gospa od Škrpjela. Povjestne crtice o čudotvornoj slici Blažene Djevice od Škrpjela
i njenom hramu na otočiću prema Perastu, Zadar 1887.
S umm a r y : The social and cultural history of Boka Kotorska must be observed as an
awareness raising process of the region as a distinct, piou s place. The entire social
and cultural activity of the Bokelj peop le over the centuries – maritime economy
and navigation, warfares, building activity, liturgical and extra-liturgical rituals,
verbal, literary and musical efforts – has to be apprehended as a strive toward
achiev ing sanctification of their own environment. The stronghold of such dedi
cation was the visual culture. Churches, chapels, altars, icons, votive gifts are the
crucial elements of the Bokelj identity and integrity. The system of visual signs has
incorporated European tendencies but also needs of local cults, political-church
situation and aesthetic sensibility. Although every commune as well as every con
fession, nation al and social group in Boka Kotorska, has creat ed distinct codes
and works of the visual culture condition ed by different conceptual and ideological
frameworks, target groups, reas ons and purposes of their presentation, perception
and distribution, the focus of attention herein is put on those integrative that
have joined differences together, making Boka Kotorska a coherent whole, which
stood out in the past and has been standing out as a separate entity since.
Ke y w o r d s : Boka Kotorska, the Venetian Republic, Marian piety, visual culture
202
interkulturalna istra živanja
203
interkulturalna istra ži vanja UDC 316.647.8
dekonstrukcija rodnih
stereot ipa u video artu
Ap s t r a k t : Jedan od ciljeva ovog rada bio je i da se pokaže kako umetničko delo
postaje operacioni subjekat između umetnice i sveta, neka vrsta socijalne skulp
ture u kojoj se ogleda suštinska posledica svesne društvene manipulacije moći.
Ono što se očigledno pokazalo je to da sve analizirane autorke kroz svoje delo
ospoljavaju svu traum u individue koja proživljava iskustvo u kojem privatno, lično
i intimno postaje domen javnog i političkog života i odlučivanja, kada postaje ste
reotip ili čak zakonski definisan način ponašanja. Među takvim pojavama koje ovaj
rad posebno akcentuje naročito su uočljive i zanimljive posledice novog konzerva
tivizma u postkomunističkim zemljama pod patronatom crkve, vidljive u patologiji
konflikta dvostrukih standarda morala demokratskog i sekularnog društva. Zato se
upravo izabrani primeri feminističke umetnosti i čine ne samo umetnički uspešni
ma nego i društveno važnima, tako neminovno usvajajući kako političke strategije,
tako i unutrašnje medijske atribute angažovane, art scene.
Spoznaja mehanizama konstruisanja stereotipa podržana je u ovom radu i analitič
kim potenciranjem činjenice da same žene učestvuju u njihovom održavanju i tako
ih poentiraju, dok upravo od spoznaje tog paradoksa polazi dekonstruktivistički
govor ovde razmatranih umetnica, po pravilu iskazan u prvom, svom, femininom
licu koje od izabranih motiva-stereotipa ujedno proizvodi i delo i politični meta-
diskurs u formi umetnosti.
Neophodnost kretanja preko kategorije roda tako, bar kako rezultat ovog istra
živanja pokazuje, ne dovodi do njegove negacije, nego do njegovog novog kon
tekstualnog određivanja, do činjenice da se rod kao pojam i socijalna struktura
može razumeti samo u odnosu sa drugim osama identiteta, uključujući i aktivni
govor, samo-refleksiju i samo-izražavanje, pa i njegovu specifičnu pod-vrstu kakva
je umetnost.
Zato ova analiza nastoji da pokaže da čvrsto kanonizovane teorije i kategorije ne
mogu da obuhvate široku mrežu aspekata propitivanja identiteta i da one u svojoj
globalističkoj i totalizirajućoj prirodi svakako nose opasnost od koloniziranja tuđih
iskustava.
dekonstrukcija, drugost, identiteti, ironija, kontekstualnost, loka
Kl j u čn e r eč i :
cioni feminizam, montaža, narativ, parodija, performativnost, simulacija, subver
zija, stereotip
204
interkulturalna istra živanja
205
interkulturalna istra ži vanja
Vodeće video umetnice poput Urlike Rozenbah povezuju simbole žene iz mito
logije i istorije umetnosti sa ličnim stanjima, Marina Abramović postavlja svoj rad
u okviru konteksta mitologije drugih kultura. Za razliku od pomenutih, slovenačke
umetnice Marina Gržinić i Aina Šmid kao matricu za svoje video radove koriste
muški filmski diskurs u koji montažom ubacuju likove žena kao komentatorke tog
diskursa, prateći umetničke radove teorijskim objašnjenjima.
206
interkulturalna istra živanja
207
interkulturalna istra ži vanja
208
interkulturalna istra živanja
I Džudit Batler i Lis Irigara lako bi u video radovima poljske umetnice Alicije
Žebrovske, Amerikanke Dženin Higins i Milice Tomić (SCG) prepoznale svoje teo
rije o strategiji imitiranja i parodiranja patrijarhalnih modela i moći ironije, perfor
mativnosti.
Video rad «Prvobitni greh / Misterija posmatra» Žebrovska je prvi put prikazala
u okviru izložbe «Anti-tela» Centra za savremenu umetnost u Varšavi. Odmah su
reagovale institucije napadima da ovaj rad narušava moralnost i da je čista porno
grafija. Neobično brzo država pokreće i sudske procese da bi zaustavila izložbu
«Anti-tela» i sprečila njeno gostovanje u inostranstvu.
Pritisak crkvenog konzervativizma u postkomunističkoj Poljskoj stvara nove
oblike cenzure, neočekivane u demokratskim društvima. Zabranjujući projekcije,
zatvarajući galerije, pa čak i sudskim gonjenjem državno-crkvena cenzura daje u
stvari ovoj feminističkoj sceni oreol angažovane umetnosti koja kroz ženska pitanja
otvara probleme poljskog društva u domenima slobode govora, osnovnih ljudskih
i umetničkih prava.
Tako burna reakcija bila je posledica činjenice da se postavka desila u godini od
koje se mnogo očekivalo i u kojoj se mnogo toga dogodilo, kada su pravni i politički
potezi odredili religiozno stanje cele nacije. Uzajamnim sporazumom poljske vlade
i Vatikana Crkva dobija povlašćen položaj, bez bilo kakvih odredaba koje garantuju
odvajanje Crkve od Države. Iste godine parlament usvaja strog i restriktivan zakon
protiv abortusa i on postaje jedan od gorućih problema poljske demokratije.
Video «Prvobitni greh» nije samo naturalistička igra suočavanja i razbijanja
stereotipa; to je pre svega surova priča o manipulaciji, o privatnom koje postaje po
litičko u životima svih onih žena koje prolaze kroz ilegalne ordinacije, potvrđujući
Fukoovu tezu da dominantni sistem vlasti uvek kontroliše seksualnost. To je horor
film tematski satkan na dovođenju do apsurda realnosti tajnog abortusa i patologije
koja iz njega sledi. Tema je u stvari način na koji nadzirući diskurs prikriva ovaj bo
lesni paradoks plemenitim akcijama Lige poljskih porodica (parlamentarne stran
ke), stereotipima ustaljenih modela materinstva i porodičnih vrednosti. Već sama
209
interkulturalna istra ži vanja
210
interkulturalna istra živanja
Dženin Higins
«We Hate You Little Boy» (jedan kanal, BW, 1998, 4 min.)
Tekst i zvuk: Džon Dankan
Glumci: Šon Krejg, Laura Elis, Fernvud Mičel
Kamera i montaža: Dženin Higins
211
interkulturalna istra ži vanja
Dankanov tekst:
«Mrzimo te, mali dečače... samo izađi i umri... mrzimo te... umri...»
koji uz navedene sadrži još devedesetak čak mračnijih «stihova», poslužio je Dže
nin Higins kao predložak za video rad u maniru andergraund filma sa centralnom
slikom na kojoj dominira figura plavog dečaka koji se nevino igra u dvorištu. Preko
ove idilične, tipično američke građanske slike prelazi ispisan velikim slovima nave
deni Dankanov tekst praćen deformisanim ljudskim izgovorom.
Ovaj tekst tek sada, izvučen iz Crne sobe i uvučen ponovo u idealizovanu sli
ku porodičnog doma, poput neke vrste psihoterapije otkriva trag suštinske traume.
Poniženje malog dečaka u stvari je manifestacija bespomoćnosti roditelja, predsta
vljenih u kratkim fleševima u slici histerične žene i umornog muškarca. Sa druge
strane, Higins nameće stav da se iza ovakvih idiličnih slika porodičnih dvorišta kri
ju Crne sobe i tu uzajamnost potvrđuje tako što svoju sliku i Dankanov tekst pred
stavlja potpuno ravnopravno.
Efekat deestetizacije umetnosti postignut je filmom koji podseća na kućni vi
deo, a u isto vreme ovom asocijacijom postavlja i tezu o estetizaciji života.
Postupak tzv. ličnih rezova, gde nasuprot globalnoj istoriji nastupa lična istori
ja, Higinsova produbljuje radeći partnerske «duo radove» sa drugim umetnicima
ili ulaskom u već postojeći umetnički rad ili diskurs u duhu postmodernističkog
nomadizma.
Savremene teorije feminizma sve češće fokusiraju problem «američke forme po
rodične i komunalne tiranije» i bave se analizom američke forme patrijarhata.
U kreiranju ovog stereotipa malograđanske porodice najveći udeo ima industri
ja komercijalne kulture, koja decenijama kreira kult porodice kao osnove za ostva
renje američkog sna, centralnog mita društva koji prevazilazi i značaj rasnog, naci
onalnog, verskog.
Prva asocijacija prilikom gledanja videa «We Hate You Little Boy» je američka
filmska industrija koja kao lajtmotiv ponavlja sliku građanske porodice. Upravo na
tom prvom asocijativnom nivou Higinsova uspostavlja osnovnu tezu dekonstrukci
je mehanizma masovne kulture u održavanju društvenih stereotipa, čiji je osnovni
cilj uklopiti pojedinca u identitet kolektiva.
Efekat začudnosti autorka postiže u prepoznavanju matrice, onim što je tako vi
dljivo da je postalo nevidljivo, uspostavljanjem svesnog odnosa prema mehanizmu
manipulacije.
Tekstom, koji ispisuje na slici, ona krši norme uobičajenog ponašanja u građan
skom društvu, uvodi provokativne oblike života i ironično i parodijski dovodi ih do
paradoksa i apsurda. Sam vizuelni poremećaj, koji umetničko delo pokazuje, reto
rički naglašava novu socijalnu skulpturu u nastajanju.
212
interkulturalna istra živanja
Milica Tomić
«Ja sam Milica Tomić» (video, instalacija, loop)
Zvuk: M. Tomić
Kamera i montaža: 3 D studio, M. Tomić, SCG, 1999.
213
interkulturalna istra ži vanja
«Moje ime je Milica i dobila sam ga 1960. Rođena sam u Beogradu, u Jugoslaviji, zemlji koja
je tih godina ušla u fazu iznenadne modernizacije.
Međutim, u ranim 80-im, počela sam da srećem ljude koji su izgovarali moje ime sa strahom.
U tih nekoliko godina druženja s ljudima koji su moje ime izgovarali sa strahom, odjednom
sam se osećala probodena strelom neophodnosti da izjednačim sledeće elemente:
J A = M I L I C A = S R P K I N J A = P R A V O S L A V N A H R I Š Ć A N K A
To što sam smatrala za svoj najintimniji identitet, činjenica da sam Pravoslavna Hrišćanka
Srpkinja, je u kasnim 80-im pokrenulo hipnotičko klatno državne politike što je dovelo do ma
sovnog halucinacijskog efekta kolektivnog identiteta, u kojem nije bilo mesta za one koji se nisu
osećali kao Srbi ili Pravoslavni Hrišćani. Štaviše, ideolozi ovakve politike su tvrdili da je intim
nost ličnog identiteta biološki uslovljena, napisana u genima, i da su Srbi koji se ne osećaju
tako nitkovi (kopilad) sa genetičkim defektom, i da treba da budu uništeni pošto predstavljaju
ranu na zdravom telu srpskog društva. Tada sam otkrila da je moj vlastiti, intimni identitet u
214
interkulturalna istra živanja
stvari pažljivo konstruisana zamka koja besprekorno hvata plen identiteta, bez obzira na to da
li sam Ja, Milica, Srpkinja i Pravoslavna Hrišćanka, spremna da to izjavim ili bar relativizi
ram. Stavljena ispred nemogućeg izbora: rana ili zdravo telo nacije, odlučila sam da privatno
zadržim identitet Pravoslavne Srpkinje, a da javno govorim sa pozicije rane» (Milica Tomić).
215
interkulturalna istra ži vanja
LITERATURA
1. Anđelković, Branislava: Uvod u feminističke teorije slike, Beog rad, Muzej savremene umet
nosti, 2004.
2. Bart, Rolan: „Alegorijski impuls: ka jednoj teoriji postmodernizma“, Delo, Beograd 1989,
br. 9-12.
3. Batler, Džudit: „Od parodije do politike“, Ženske studije, Beograd 1990, br. 4.
4. Bonitzer, Paskal: Površina videa, Beog rad, Institut za film, 1997.
5. Coui, Elisabet: Osetiti sećanje i priče drugih, Zbornik, Novi Sad, VideoMedeja, 2000.
6. Fridman, Stenford Suzan: Preko ginokritike i ginese: geografija identiteta i budućnost femini
stičke kritike, Tulsa 1996.
7. Gržinić, Marina: Telo pod komunizmom, Zbornik, Novi Sad, VideoMedeja, 2000.
8. Haravej, Dona: „Manifest kiborga“, Feminističke sveske, Beograd 1997, br. 1.
9. Irigara, Lis: „Spekulum - Svaka teorija je uvek bila prilagođena ‘muškom’“, Ženske studije,
Beog rad 2003, br. 6.
10. Isaak, Jo Anna: „Women: The Ruin of Representation“, Afterimage, 1985, no. 6.
11. Kowalczyk, Izabela: „Feminist art in Poland today“, N. Paradoxa, 1999, no. 11.
12. Krauss, Rosalind: „Video: The Aesthetics of Narcissism“, October, 1976, no. 1.
13. Leszkowicz, Pawel: Feminist Revolt: Censorship of Women’s art in Poland, ###http Bad Su
bjects, 2005.
14. Polok, Grizelda: Feminist Film Practice and Pleasure, London 1983.
15. Sretenović, Dejan: Video umetnost u Srbiji, Beograd, Centar za savremenu umetnost, 2000.
16. Šuvaković, Miško: Pojmovnik moderne i postmoderne likovne umetnosti, Novi Sad, Prometej,
1999.
17. VideoMedeja, Zbornik, Novi Sad, JUZVU VideoM
edeja, 2000.
18. Virilio, Pol: Mašine vizije, Novi Sad, Prometej, 1993.
216
interkulturalna istra živanja
SUMMARY: One of the aims of this paper was to illustrate how a piec e of art be
comes an operation al entity between the artist and the world, a certain kind of a
social sculpture that reflects the fundamental result of the conscious social mani
pulation of power. What was clearly demonstrated is that all the authors analyzed
express, via their work, the full extent of the traum a an individual experiences
when faced with having their private, personal and intimate become the domain
of the public and political life and decision-making, when it is transformed into
a stereotype, or even a legally defined way of conduct. Among these phenome
na, which are greatly highlighted in this paper, what is particularly noticeab le
and interesting are the consequences of the new conservatism in post-communist
countries under the patronage of the church, which are visible in the pathology
of the conflict of double standards regarding the morality of the democratic and
the secular society. This is why the selected examples of feminist art are not only
artistically grand but are also socially important, thus inevitably adopting both
political strategies, and internal media attributes involved, the art scene.
Identifying the mechanisms of constructing stereotypes is also supported in this
paper through analytical emphasizing of the fact that women themselves partici
pate in maintaining these stereotypes and in doing so highlight them, where the
very identification of this paradox gives grounds for the deconstructive discourse of
the here analyzed artists, which is, by default, expressed in the first, I, feminine
person, which, via the use of the selected motif-stereotypes, creat es both a piece
of art and a political meta-discourse in the form of art.
The necessity of moving across categories of gender does not, as far as the result
of this research suggests, bring about its negation, but rather its new contextual
determination, the fact that gender as a concept and social structure can be un
derstood only in relation to other axes of identity, including active speech, self-re
flection and self-expression, as well as its specific sub-type such as art.
Therefore, this analysis seeks to demonstrate that strongly canonized theories and
categories cannot encompass the wide range of aspects of ques tion ing identity,
and that they, having their globalist and totalizing nature, certainly bear the risk
of colonizing the experiences of others.
K ey w o r d s : deconstruction, otherness, identity, irony, contextuality, location
al
feminism, editing, narrative, parody, performativity, simulation, subversion, ste
reotype
217
VIĐENJA
218
219
Decentrirana
slika
sveta
220
VI ĐENJA
moderno više ne predstavlja bezuslovno načelo, jam modernog iznova uspostavi na iole obavezujući
odnosno nije na čelu svih vrednosnih kolona koje ili umereno obavezujući način, naprosto – besmi
stvaramo i rastvaramo, gradimo i razgrađujemo, i slen? Ili: bespredmetan. Da li je modernost, zahva
to po pravilu bezobzirnog hoda napred. Ukratko: ljujući autoritarnoj, po pravilu oktroisanoj prirodi
modernost je izgubila holističku neprikosnove svojih projekata naprosto iscrpela svoje potencija
nost, prestala je da bude dijalektička totalizacija. le uverljivosti? Da li je kraj moderne (ako je reč o
Volja za modernošću i progresom je, sada, frag kraju; možda je u pitanju samo decentriranje?) isto
mentizovana, multikulturalizovana. Ukratko, ho što i povratak početku? Čak, možda – haosu? Što,
listički pogled na entitete koji bi se mogli nazvati svakako, ne protivureči prethodno rečenom, tj. go
modernim izgubljen je. Čini se da je modernost voru o početku?
zauvek izgubila dodir s Večnim i Mudrim. U tom Kako se danas orijentisati u svetu bez totali
pogledu, ni samo kretanje globalizacije nije, i po zacije? Ako danas više nije moguće bezrezervno
red ideološkog privida, holistički profilisani fe prihvatanje ideje modernog i ako nije moguća ni
nomen. Postoji rascep, jaz čak i između različitih njena puka negacija, šta je onda moguće? I gde
modusa globalizacije. Nema jedinstvene procene je granica tog mogućeg, dakle, ono – nemoguće?
šta bi bilo moderno i prihvatljivo u globalnom/ Tim pitanjima dostupan je valjan odgovor samo
globalizovanom kretanju. Vrednosne ocene često ako on, ujedno, profiliše razloge, ako odgovori na
se temeljno razilaze. Posebni nalozi umnosti/mu pitanje zašto modernost nije moguće ni bezrezer
drosti, već svojom posebnošću, razbijaju shemu vno potvrditi ni bezrezervno poreći. Zaista, zašto
univerzalnog i svud-prisutnog. modernost nije moguća u granicama bezrezer
Naravno, i danas se mogu naći pobornici Bo vnog i bezuslovnog? Kad je reč o umetnosti, ova
dlerovog shvatanja večnosti i mudrosti. Po njima radikalna upitnost se postavlja u ključu sumnje u
aktuelna fragmentiranost mode, modernog, ori mogućnost i celishodnost napretka u procesu ar
ginalnog i progresivnog predstavlja, u stvari, ne tističkog samopredstavljanja ili samozakonitosti.
dopustivi pad u relativizam. Ostalima ostaje da se Ostaje još jedno pitanje koje nas vraća Bodleru: da
upitaju: da li je to zaista tako? Nostalgija za vreme li bi bilo kakvo polovično stanovište sadržavalo u
nima kada je modernost imala čvrsto, fiksno, po sebi makar i gram mudrosti?!
uzdano i zauzdano značenje može biti razumljiva,
ali ona se, zahvaljujući kontrasvrhovitim ili, čak, Krize predstavljanja
kontraindikativnim efektima većine modernih Na pregibu između klasične i moderne kultu
projekata, ne može razložno i bezrezervno oprav re sporovi oko tumačenja predstavljačke funkcije
dati. Pa ipak, ni sama reč relativizam ne deluje pre u umetnosti dovedeni su, rekli bismo, do „belog
terano utešno. Nismo li mi, sada, zapali u jedno usijanja“. Uzdrmano je klasično platonovsko tu
razdoblje potpune raspršenosti, razmrvljenosti, mačenje predstavljanja koje je odbacivalo dokso
decentriranosti i singularnosti svih vrednosti? mimetički postupak u ime predstavljanja koje cilja
Da li je aktuelni rad razlika uništio svako upo na savršeno Znanje i Istinu. Sam Platon nije bio
rište u istom, svaku sintezu ili, ako hoćete, svaku naivan, budući da je znao da epistemički verodo
aksiološku i egzistencijalnu solidarnost? Nismo li stojno predstavljanje, zapravo, nije moguće. Sve
mi, zaista, upali u jedan bunar multi-aksiološkog jedno, to je, po njegovom mišljenju, bilo ono čemu
relativizma u kojem je bilo kakav pokušaj da se po treba težiti... U moderni su se pojavile ideje o nu
221
VI Đ ENJA
žnosti izvesnog preokretanja platonizma. To preo stavan: nema umetnosti bez izvesne (i rekli bismo
kretanje bilo je, u stvari, preokretanje klasičnih tu čak kakve-takve) funkcije predstavljanja. Pritom,
mačenja načela reprezentacije koja su dugo kružila naravno, ne može da se izbegne pitanje: o kakvoj
u platonovskoj orbiti. Ipak, ideje preokretanja (pre funkciji je reč? Ili: šta i kako se u umetničkoj pred
svega, opozicije između doxe i episteme) nisu pod stavi uopšte predstavlja? Ova upitnost je, čini se,
razumevale i ukidanje pojma predstavljanja (re obavezujuća i za savremenu umetnost ukoliko je
prezentacje). U čemu se onda, zapravo, sastojalo to njen (svojevremeni) iskorak iz slike u instalaciju,
preokretanje načela predstavljanja? Za razliku od performans itd., bio svojevrsni raskid s tradicio
klasične/platonovske situacije u kojoj je tačno ko nalnim oblicima predstavljanja.
piranje (oponašanje, mimesis) likovnog predmeta Svaka kriza predstavljanja se u istoriji umetno
imalo primat nad simulacijama i simulakrumima, sti nužno doživljavala u isti mah kao „apsolutna“
sada se dešava, obrnuto, da simulacije i simulakru (= kriza koja objavljuje smrt) i kao „relativna“ (=
mi, tj. najrazličitija iskrivljena tumačenja predmet kriza koja dopušta nadživljavanje). Zašto je kriza
nog sveta, postaju ono dominantno, utemeljujuće predstavljanja morala da deluje i radikalno, iko
za umetnost. noklastički? Upravo zato što je to bila kriza koja
Moderna umetnost je jedno vreme živela na rađa temeljni neuspeh s jedne strane platonizma,
dahnuta iskrivljenim, de-formisanim predstavlja a sa druge strane preokrenutog platonizma. Da
njem, tj. tim veoma različitim učincima preokre kle, u samom kretanju umetnosti kriza se javlja
nutog mimesisa (u mimesisu se više ne traži ono kao kriza neuspešnog predstavljanja (prezentacije
slično/isto nego različito ili odstupanje), pa je, na i re-prezentacije) samog umeća-predstavljanja, tj.
kraju, i ta procedura postala zamorna. Postalo je umetnosti. Ali, destruktivnost krize predstavljanja
upitno da li pojam reprezentacije još uopšte i može uvek se nekako gubila da bi svoje mesto ustupala
da opstane. Iako je predstavljanje preokrenuto, sa novim pokušajima stabilizovanja artistički i dru
ma sablast (fantom, avet) ispravnog predstavljanja štveno prihvatljivih, konvencionalnih, uređenih,
nije bila ukinuta. Ta sablast nas i danas proganja i kodifikovanih oblika predstavljanja. Pritom, samo
to svugde, ne samo u umetnosti. Ipak, u moder umetničko predstavljanje ne bi bilo ars ili umet
nosti se kriza oko pravog tumačenja krize, najpre, nost/veština kada u sebi ne bi nosilo i usud „apso
transformisala u krizu avangardnog ponašanja. Iz lutne“ krize predstavljanja, usud smrti i nadživlja
gledalo je da pojam predstavljanja u svim razdo vanja...
bljima ili u svim okolnostima izaziva nedoumice U likovnoj umetnosti dugo se smatralo da je
i krize, te da je zato ponajbolje – otarasiti ga se! ulje na platnu privilegovani (u odnosu na zidno
Priča o predstavi/predstavljanju postala je suviše slikarstvo mnogo praktičniji) prenosnik predsta
zamorna. Tako su, onda, nastale nemoguće ili, ako ve/predstavljanja. Danas se taj primat izgubio, bu
hoćete, utopijske ideje o kraju, likvidaciji predsta dući da su nove tehnologije omogućile niz novih
vljanja. materijalnih prenosnika predstava/predstavljanja.
Napuštanjem dilema oko predstavljanja, umet Takođe, pregrade između prenosnika su razruše
nost je bila (donekle) oslobođena zamora, ali sama ne. Pošto više nema privilegovanog predstavljanja,
ideja o bespredstavnoj (ili: bespredmetnoj, pa čak više nema ni privilegovanog prenosnika. Kao, na
i dematerijalizovanoj) umetnosti nije rešila enig ravno, ni privilegovanog referenta. Ili, ako hoćete
mu konstitucije umetnosti. Razlog tome je jedno – večnosti. Takozvana smrt (tradicionalno shvaće
222
VI ĐENJA
ne) slike samo je smrt jedne privilegije, ma koliko postala svojevrsna računica, proračunatost, pred
ona bila značajna. U isti mah, reč je o smrti usre vidivost. Apstrakcija je prestala da nas iznenađu
dištenja. Smrti monocentričke vizije sveta. Nema je, i to, upravo, na svom „vrhuncu“, onda kada je
više ni transcendentnog ni transcendentalnog sre izgledalo da nudi samo biće, suštinu ili osobeni
dišta. Sve, na neki način, zapada u strukturu pred svet (likovne) umetnosti. Zato danas ona deluje
stavljanja. A struktura predstavljanja je kao i svaka kao dovršena priča, kao ponavljanje kojim ko
struktura diferencijalno (u odnosu na drugo i dru manduje Isto. Moderni posmatrač je bio u stanju
gost) određena. da se „zavrti“ u tom krugu sveta apstraktne ino
vacije, ali se na kraju suočio s opasnošću da iz tog
Nemoć apstrakcije kruga, jednostavno, izleti. Proces napuštanja i is
Vremenom su se moderna, a zatim i savreme crpljivanja apstrakcije bio je ipak veoma dug. On
na, umetnost nepovratno udaljavale od sugestije datira od Rodčenka i Dišana i traje sve do danas.
po kojoj bi se njihova artistička vrednost merila Apstrakcija je ulog u igri gubitka i povratka
po bilo kakvom saobražavanju (adekvatnosti, izo slike, igri koja još nije definitivno zaključena. Da
morfnosti) s nečim spoljašnjim, sa svetom kakav nas, čak, nije isključeno da se pojave tehnološki-
je „po sebi“. Apstraktna umetnost je u tom pogle nove epizode iscrpljivanja apstrakcije! U svakom
du bila najradikalnija i ona je htela da umetničko slučaju, ona je „savršena“ žrtva platonovskog
predstavljanje predstavi kao predstavljanje nečega koncepta istinitog predstavljanja, jer je mislila da
specifično artističkog. Svodeći referencijalnu isti jedino boja može na istinit način da predstavi bo
nu na apstrakciju, umetnost je bez sumnje težila ju (kao što, kod Platona, jedino ideja, a ne čulna
da raskine sa heteronomnom slikom sveta, kako slika, može na primeren način da predstavi ide
bi stvorila samozakonito, slobodno formiranu ju). To bi, onda, takođe trebalo da važi i za lini
sliku, sliku jednog specifično umetničkog sveta. je i za oblike. Taj zakasneli platonizam morao je,
Ipak, to je bio ambivalentan proces koji može da takođe, da bude prosnevani san. Sa neuspehom
se tumači na dva načina. Po jednom, apstrakcija, apstrakcije raspršena je nada moderne umetno
pošto raskida sa figuracijom, samim tim raskida sti da bi ona mogla na bilo koji način da doseg
i sa svakim oblikom predstavljanja (re-prezenta ne sopstvenu suštinu, svoj po sebi i za sebe dati
cije). Po drugom, suptilnijem shvatanju, raskid sa identitet. Iskustvo apstrahovanja pokazalo je da
figuracijom ne znači i raskid sa re-prezentacijom. ideja identiteta (umetničkog dela, pravca ili sa
Tako bi, onda, zatvaranjem prema predstavljanju me umetnosti) nije dostižna, da je apstrahovanje
spoljašnjeg sveta, apstrakcija sebe nužno zatvo diferencijalni postupak koji može da ide u bes
rila u krug redukovane, svedene istine vlastitog konačnost koja je, ovog puta, lišena suštine. Aps
(transcendentalnog) sveta. Time se nalog istini trakcija je mogla da ponudi samo „lošu“ besko
tog predstavljanja približio platonovskom idea načnost sebe same, same apstrakcije. Svaki korak
lu, s tim što bi se referencijalna tačka pomerila iz dalje u umetnosti mogao je biti samo iskorak iz
transcendentnog u transcendentalno područje. te zatvorenosti. On je morao da se vrati jednom
Ipak, moguće kruženje u tom krugu bi se, na otvorenom shvatanju umetnosti, tj. otvorenosti
kraju, pokazalo kao nešto čemu nedostaje ono same umetnosti za drugo u njoj samoj, a možda i
neslično, drugo, neproračunljivo, neizvesno, bezo od nje same...
bzirno ili bezočno, tako da je čak i tzv. spontanost
223
VI Đ ENJA
224
VI ĐENJA
koji se događa na relaciji između stvarnosti i digi značajnu performativnu funkciju) govori nam da,
talne simulacije, gde digitalna simulacija više ne ubuduće, o umetničkom statusu nekog dela odlu
oponaša nego proizvodi (virtuelnu) stvarnost... čuju ideje umetnika nagoveštene ili formulisane
Zato se možda može reći da umetničko predsta tim konceptom, a ne vizuelna obeležja prezento
vljanje nikada nije ni bilo dato samo po sebi, bez vanog ili re-prezentovanog objekta (u ovom sluča
tog odnosa s različitim istorijskim modelima tu ju: pisoara).
mačenja, kao i bez različitih okreta i obrta kroz Metaforičko i, zapravo, konceptualno obelež
koje zahvaljajući tumačenjima prolazi. je Fontane otvorilo je brešu: vizuelna umetnost
prestala je da bude ćutljiva, nema realnost i poče
Stvar koja ne ujeda la je da govori, priča... (Neki put i previše!) Time
Ideja o preokretanju platonizma nužno je de je ona, nužno, proširila i svoje vizuelne horizonte,
stabilizovala u umetnosti tradicionalni status slike. proširila ih je u odnosu na ograničenu vizuelnost
Ali, pomisao da slika više nije slika sveta uslovila je predstavljačke (reprezentativne) umetnosti (koja
značajnu promenu u samom umetničkom statusu se poistovećuje sa slikarstvom). Eto zašto je postao
umetnosti. Ipak, ostala je enigma: kako je moguće nužan iskorak iz slike. Tek njime se otvorila mo
da se status umetnosti menja, da ne bude „večan“, gućnost izmene ili redefinisanja ideje umetnosti.
a da to i dalje bude umetnost? S pojavom novih Jedan i samo jedan svet se raspao. Dakle, iskorak iz
ideja, slikarstvo i njegovo shvatanje (njegova ide slike koja je zastupala sliku (jednog) Sveta učinio
ja) likovnog statusa umetnosti nužno je izgubilo je mogućim konceptualno redefin isanje umetno
privilegovanu poziciju u sistemu arta. Kako je tako sti. Ali i obrnuto! Mogli bismo reči da se u umet
nešto uopšte moguće? Ono što u statusu slike nije nosti formirala svojevrsna jednačina: iskorak iz
ni predstavljanje, ni ideja, ni koncept, što je stvar slike je uslov sine qua non koncepta, kao i obrnuto,
nosno, dakle sama slika kao materijalni prenosnik upad koncepta u sistem arta, uslov je sine qua non
predstavljanja, ujedno je nešto što sam koncept ne iskoraka iz slike.
može da promeni. Dakle, da bi mogao da promeni Međutim, iskorak iz slike ne podrazumeva, bar
status slike, koncept je morao da odbaci sliku kao ne nužno, kraj predstavljanja. Naizgled neposred
prenosnika predstavljanja. Drugim rečima, bio je no pojavljivanje stvari (ready-made, instalacija) i
neophodan iskorak iz slike. događaja (performans) u ravni umetnosti, ukazuje
Taj iskorak iz slike se, istorijski gledano, na pri na to da svet ima sposobnost (ako je to sposob
meran način predstavlja pomoću Dišanovog ready nost) da u umetničkom delu samoga sebe re-pre
made-a, odnosne njegove Fontane. To je sa sobom zentuje. Dišanovi sledbenici smatrali su da se time,
donelo jedno (statusno) potpuno novo shvatanje uglavnom, gubi ideja reprezentacije, što ipak nije
umetnosti. Fontana je bila novi koncept. Njeno bilo tačno. U Fontani (ready-made-u) umetnost
ime se pojavilo na mestu na kojem je obično figu nije postavljena naspram sveta, da bi ovog primila
rirao naziv umetničkog dela (tradicionalno: slike, u svoju belinu kao ono slikovno re-prezentovanog.
skulpture). Fontana nije bila samo naziv jedne fir Otuda može da izgleda da se ready-made postup
me ili ime za jedan pisoar nego je bila i promena kom sama ideja predstavljanja ukida. Pa ipak, nije
realnog, estetskog (dizajnerskog) i ne-umetničkog tako. Fontana, iako je vizuelno data kao nešto naj
statusa tog predmeta u pravcu umetničkog objek neposrednije (pisoar), kao deo sveta, postavljena je
ta. Konceptualni karakter samog naziva (koji ima u galeriji na drugačiji način nego što stoji u javnom
225
VI Đ ENJA
prostoru i zatim je, zahvaljujući konceptualnoj in nego je to takvo oponašanje u kojem stvarne stvari
tervenciji naziva (Fontane), na dvostruki način od i stvarni događaji oponašaju Realno. Same te stva
maknuta od sveta. Odmaknuta je od sveta upravo ri/događaji su označitelji za koje mora, takođe, da
kao deo sveta koji vizuelno zastupa svet kao takav se tvrdi da – ne ujedaju. Zato se postavlja pitanje:
u ravni umetnosti. To zastupanje nije nikakva kon može li, uopšte, umetnost da promeni svoju oso
statacija nego interpretacija. Fontana na pomeren, benu sudbinu, sudbinu stvari-koja-ne-ujeda?! Mo
iskrivljen način re-prezentuje sopstvenu realnost že li umetnost da kulturu uopšte usmeri u pravcu
(realnost pisoara), rugajući se, pritom, tradicio jedne stvari-koja-ne-ujeda?!
nalnim konvencijama umetnosti. Ona podvaja
svet u njemu samom. Čini ga mnoštvenim. Cilj Re-elaboracija
re-prezentacije sveta svetom (= ready made) nije Iz prethodnih uvida sledi da je – bez obzira na
da onom predstavljenom osigura identitet predsta lične, praktične ili ideološke motive koje je Tara
vljenog. Naprotiv, dadaističko umreženje poisoara bukin imao kad je tvrdio da je bespredmetna, te
u sistem umetničkih objektata predstavlja ironič dakle apstraktna umetnost još uvek nešto što funk
nu operaciju koja baca senku na (tradicionalnu) cioniše u ravni predstavljanja – taj njegov uvid bio
istinitost/verodostojnost celog tog sistema. savršeno ispravan. Tarabukinova zabluda sastojala
Umetnički cilj Fontane, dakle, nije bio da umet se u tome što je mislio da predstavljačka funkci
nost poistoveti sa Svetom nego da jedan istrgnu ja kao takva inkriminiše svaku, pa i apstraktnu sli
ti deo sveta (a to je, ujedno, istrgnuće iz svetovne ku. Naravno, inkriminacija putem predstavljanja/
svrhovitosti, istrgnuće koje je prvi uslov da nasta reprezentacije bila je izum apstraktne umetnosti
ne jedan estetski objekt ili jedna, kantovski rečeno, koja je predstavljanje izjednačavala s mimesisom, a
svrhovitost bez svrhe) uvede i postavi (drugačije) mimesis s referiranjem na predmetni svet. Sada se,
u galerijski prostor (kao prostor arta), da ga pusti po Tarabukinu, ta inkriminacija vraća apstraktnoj
da tu govori na svoj način, tj. drugačije, odnosno slici. Njegova zamisao (upućena ponajpre Maljevi
da ga učini podložnim jednoj novoj (dadaistič ču i njegovoj suprematističkoj grupi) glasila je: ako
koj) inetrpretaciji koja neće nuditi istinu, suštinu nećete predstavljanje, onda morate da napustite i
ili identitet tog predmeta nego će njega interpre samu apstrakciju. U stvari, on je apstrakciji vratio
tativno (i diferencijalno) reprezentovati kroz raz njenu sopstvenu osudu drugih umetničkih praksi,
liku, pomak, prenos (grč. metaphorá) i tako učini osudu zbog njihovog praktikovanja logike pred
ti dostupnim svetovnosti jednog drugog sveta ili stavljanja/reprezentacije.
sveta drugosti. Ili, ako hoćete, jednoj radikalnoj Ali, tu su nastala dva problema koje Tarabukin,
multikulturalnosti! Opšte obeležje tog novog sveta zajedno sa Rodčenkom i njegovom „poslednjom
jeste to da je to svet onog bez iz sintagme svrho slikom“, nije mogao da reši. Prvi problem je glasio:
vitost-bez-svrhe. Slikarstvo je svoju svrhovitost bez šta ako ne samo slikarska nego i bilo koja umetnost
svrhe osiguravala funkcijom slikovne reprezenta nije moguća bez izvesne funkcije predstavljanja? U
cije kao osobenog jezika arta. Pravilo koje glasi: reč tom slučaju Rodčenkovi monohromi ne bi bili sa
„pas“ ne ujeda, u likovnoj umetnosti osiguravalo mo „poslednja slika“ nego i „poslednje umetničko
je nesvrhovitost estetskog oponašanja „realnog“. delo“! Kraj funkcije predstavljanja bi, u tom sluča
U umetnosti izvan slike takođe imamo oponaša ju, predstavljao ne samo kraj slikarstva nego i kraj/
nje realnog, samo što to sada nije slikovni mimesis smrt umetnosti uopšte. I možda: srećni završetak
226
VI ĐENJA
Hegelove priče?! Ali, pošto smrti/kraja umetnosti usredištena u vladajućoj slici sveta. Zato je moder
nema (usuđujemo se da to ovde aksiomatski tvrdi na kritika instrumentalizma bila više nego oprav
mo), iz toga bismo, onda, morali da zaključimo da dana. Ali, ona je bila opravdana kao što je danas
nije moguća ni objava smrti/kraja predstavljanja. opravdana kritika narcistički profilisane autono
Ta objava nije moguća ni u umetnosti, ni u filo mije (samozakonitosti, samosvrhovitosti) umet
zofiji, ni u kulturi uopšte. Nema smrti, dakle ima ničkog dela. U savremenoj umetnosti nomos je po
života, ima predstavljanja. Samo, pitanje je: kakvog stao igra, dakle skup pravila, ali sada su to pravila
predstavljanja? o pravilima igre, gde se, onda, suspenduje svako
Tu se sada profiliše još jedan problem. Ukoliko supstancijalno uporište, bez obzira da li je ono da
umetnost nije moguća bez reprezentacije, ukoliko to kao transcendentno (u smislu klasične metafi
je predstavljanje nužno/neophodno, tada se posta zike) ili kao transcendentalno (u smislu moderne
vlja pitanje ne samo o kakvom predstavljanju ne metafizike subjektivnosti). U savremenoj umet
go i o kakvoj neophodnosti ili nužnosti je reč? Da nosti predstavljanje se pred-nas-stavlja kao stalna
li „bilo kakvoj“? Hegel, koji je artističku relaciju re-elaboracija ili ponovno-uspostavljanje predsta
predstavljanja, tj. sam odnos a predstavlja b hteo vljanja. Kako je to moguće? Sartr smatra da ta mo
da, u Uvodu u estetiku, funkcionalno podvede pod gućnost leži u samoj strukturi predstavljanja. Po
veliku priču filozofije procenio je da se umetnost njemu, naime, oslikavajuća, predstavljajuća svest
„ne brani od filozofskog posmatranja samovoljom postavlja svoj predmet kao ništavilo (la conscience
lišenom pravila“. Dakle, umetnost ima razloga da imageante pose son objet comme un néant). Zato je
se brani od filozofije i njenih (preteranih, naro svest kao re-prezentacija u stvari aktivno postavlja
čito platonističkih) zahteva, ali njena odbrana ne nje, a ne pasivno primanje vlastitog objekta. Ona je
ide linijom samovolje, proizvoljnosti, besmisla. uvek drugo viđenje viđenog, uvek druga, pomere
Umetnost strategiju svoje odbrane formira kroz na slika „slike sveta“. Takođe, ta svest je uvek dru
pravila, konvencije, regule koje kompenzuju njen ga, pomerena, decentrirana slika/predstava sveta. I
konstitucionalni nedostatak, njenu nedovoljnu fi naravno, sveta bez središta.
lozofičnost. Ukratko, umetnost uvek ima, usvaja
neka pravila koja uobličuje u zakonitost (nomos) Raz-uveravanje nije nužno negacija
vlastitih artikulacija predstavljanja. Ali, ta pravila Videli smo, dakle, da s mudrošću moramo biti
nemaju supstancijalno uporište u bilo kom tvrdo oprezni. Adorno je s punim pravom tvrdio: “Sva
profilisanom a predstavlja b. Tako da ta pravila, kom umetničkom djelu je, da bi moglo biti potpu
mada bi htela da budu zakon, nomos (bilo hetero- no shvaćeno, neophodna misao, to znači i filozo
nomije, bilo auto-nomije), ipak u tome ne uspe fija, a ona i nije ništa drugo nego misao koja se ne
vaju, te ostaju samo u ravni regulativnog, tj. igre da zaustaviti” (v. Estetička teorija, Paralipomena,
pravila, ne i konstitucionalnog, tj. garantovane ili u zborniku Estetička teorija danas, Sarajevo 1900,
fatalne pravilnosti. st. 36). Filo-sofija je, svakako, model odgođeno
Moderna umetnost je zastupala intrinsični (sa sti i, prema tome, ne samo nedovršenosti nego i
mosvrhoviti, samozakoniti) model predstavljanja načelne nedovršivosti, neostvarivosti definitivne
(zastupanja), ona je htela da legitimiše samu sebe mudrosti. Taj model, jednostavno, nije kompa
za razliku od svega drugog. Njoj je dojadio klasič tibilan s večnošću. Niti sa dovršenom mudrošću.
ni instrumentalizam po kojem je slika morala biti Mudrost je nešto što se ne da zaustaviti, jer ona
227
VI Đ ENJA
je uvek drugde, u drugome: nikad u sopstvenim suštine i postojanja takođe je projekt s konačnim
zacementiranim, sedimentiranim identitetima ili identitetom. U tom ključu modernost bi uvek bila
u sopstvenim lepršavim tautologijama. U stvari, u drugobivstvo istog, što je, zapravo, Hegelova sintag
tom pogledu, mudrost je strukturirana na sličan ma. Marksizam kao i neoliberalizam bili bi samo
način kao i modernost. dovršeni hegelijanizam. Svako kretanje napred i u
Vratimo se, za trenutak, Bodleru i njegovoj pravcu drugoga, završavalo bi se, po toj logici, svo
nepokolebljivoj veri u moderno. On za svog sve đenjem na Isto.
doka uzima, videli smo, mudrost. Po njemu, sve Ali, mi znamo da se modernost uvek iznova
mora da bude/ostane u granicama mudrosti... Za potvrđuje kao – izdaja. Ona naprosto neće Isto.
što je važna mudrost? Ta stara reč koja je, od sa Nego hoće, makar i nevoljno ili protiv-voljno, igru
mog početka, već samim filozofima donosila toli drugoga, inovacije, transgresije. I u tome je, čini se,
ko neutažene ljubavi ili, što se svodi na isto, toliko sva njena “genijalnost”! Ona ne može da identitet
nevolje! Bez sumnje, važna je izvesna granica koju svega o čemu razmišlja ne vidi kao odgođen. Ako
nam ona sugeriše. Neko bi na to rekao: pa da, va ga uopšte vidi. Što je, zatim, dovoljan razlog da se
žne su restrikcije! Jer, mudro nije nešto što je dato uvek iznova formuliše zadatak, projekt. Ali ni taj
nasumce, gde god ili od danas do sutra... Ono nas, projekt nema značenje zaista modernog ukoliko on
bez sumnje, dovodi u dodir ako ne s trajnim ili u sebi ne nosi bezobzirnost, bezočnost, transgresi
večnim, onda bar s nečim što će malo potrajati. Pa ju i erupciju nečega što je naprosto neizračunljivo
ako modernost i moda ipak nisu efemerno-ništa i neuračunljivo. Projekt koji ne inicira događajnost
(kako bi moglo na prvi pogled da se kaže), ako jednog nepredvidljivog, neizračunljivog i neura
nisu jedan iščezavajući relativizam i nihilizam ili čunljivog događaja jednostavno ne može biti u pra
puka destrukcija postojanih vrednosti, onda one, vom smislu moderan.
na svoj način, učestvuju u mudrosti života, pa, ako Očigledno je da postoji i obzirno, mlako, dobro
hoćete, i u njegovoj (muzejskoj?) trajnosti. Dakle, kontrolisano kretanje modernog, gde onda prova
moderno pripada istoriji, ali ne i istoricizmu. Me la novoga i drugoga jednostavno izostaje. Time se
đutim, istorija nema krajnji (recimo: eshatološki) vraćamo na Bodlerovo traganje za večnim identi
cilj, koji bi se sastojao u pravolinijskom uvećava tetom (= mudrim formulisanjem ideje projekta).
nju ili nagomilavanju vrednosti. Novo se potčinja Primicanje njemu (rad na projektu) i njegovo ozbi
va trajnom koje je to i pre i za vreme i posle novog. ljenje (realizacija projekta) čini da se misija ubudu
Ali, trajno nije večno. I sva mudrost je, čini se, u će – ukida. To je još uvek logocentrički zarobljeno
tom odsustvu definitivne mudrosti. kretanje modernoga i modernosti. Svako ozbiljenje
Modernost ne bi bila to što jeste kad, s one projektovanog identiteta pokazuje, u stvari, da ni
strane svake faktičnosti, ne bi sebi zadavala izve kakvog identiteta nije ni bilo, da je ono realno koje
stan zadatak, cilj, projekt. Ona je, dakle, delanje, smo time dobili, u stvari, izvesna trauma, trauma
akcija, svrhovitost. Problem je samo u tome: da li tični nedostatak, nedovoljnost, rupa u simboličkom
modernost kao projekt ima identitet, da li u sebi poretku! I, zatim, pokazuje se da sve mora da krene
sadrži jednu konačnu mudrost? I da li naši mu – iznova. Da moderna svoj (traženi) identitet, svo
zeji čuvaju tu mudrost? Bodlerova ideja o učešću ju želju da učestvuje u večnome, rastvara u jednoj
u večnom sugeriše postojanje trajnog identiteta. funkciji koja je, zapravo, funkcija novog-kao-uvek,
Marksova ideja o komunizmu kao poistovećenju uračunato-novog, dobro-kontrolisanog-novog.
228
VI ĐENJA
U klasičnoj umetnosti je slika (predstava, re- Ipak, ovde ostaje jedan problem, koji nas po
prezentacija) slike Sveta. Kao takva ona je mora sebno interesuje. Da li je umetnost spremna da se
la uvek biti Ista, adekvatna, bliska Identitetu, s tim potpuno prilagodi svetu razmene? I da onda svo
što se na različite načine prikazivala (budući da ap ju logiku svede na zadovoljenje vizuelnih potreba
solutna istovetnost i nije bila moguća). Nasuprot jednog sveta sazdanog od razmenskih ćefova? Da
tome, u mlakom shvatanju moderne umetnosti li je funkcija prethodnice i prethođenja potpuno
uvek-ista je bila inovacija. Tako su nalagali projekt i definitivno isključena iz umetnosti? Ili će se, ra
i “izam”. U takvoj inovaciji-istoj-sa-sobom nužno nije ili kasnije, ponovo roditi potreba za pretho
se gubila radikalnost događaja. Ono biti-izvan-se đenjem, avangardom, transgresijom? Za nekom
be, ludilo inovacije svodilo se na tupu istovetnost- drugom modernom? To će, u svakom slučaju, biti
sa-sobom i tzv. “doslednost sebi”. Time je, naravno, hod napred, hod koji je nezamisliv bez prethođe
singularnost događaja iščezla. Ponavljanje kojim nja. No, taj proces je u moderni XX veka shvatan
komanduje Isto: uvek-novo ili novo-kao-uvek ra kao projektovano, totalizujuće, univerzalno kreta
đa dosadu i predstavlja kraj događaja, baš kao što nje. Nama ostaje da se upitamo: zar hod napred ne
je to i svaki esencijalizam ili supstancijalizam! Da bi bio moguć i bez ovih sveobavezujućih oznaka?
li je, uopšte, moguć raskid sa inovacijom koja se Bez oznaka koje se obično učvršćuju kao prisilno,
ponavlja? Da li je moguć događaj koji traje preko ideološko a priori. Dakle, zašto ne bi bio moguć
granice svakog identitarnog ponavljanja? Da li je jedan uslovno moguć hod napred? Zašto ne bi bio
moguće novo-novcato? Ili je novo u stvari uvek sa moguć hod koji pregovara sa svetom i na sebe pre
mo jedno prikriveno-staro? Tj. ono što nam obe uzima odgovornost za razlike u mogućem i, zatim,
ćava “večnost”?! za ono granično, za nemoguće?
Danas se za umetnost koja odustaje od pro Savremena umetnost, u meri u kojoj je sponta
gresističkih merila više ne tvrdi, kao u razdoblju no dekonstruktivna, nužno raskida s patološkom
avangardi, da je konzervativna, reakcionarna ili trkom za Istim, a to znači za Vernošću, Večnošću i
anahrona. Pitanje je: koji razlozi sada postoje za Mudrošću, kao i za opštim ekvivalentom. Ona na
neinsistiranje na prethođenju, na avangardi, na pušta veru da je svet po sebi i za sebe, faktički ili
ekskluzivizmu? Zašto umetnost – ako izuzmemo normativno opsednut Istim (u jednini ili množi
sujetu, hijerarhiju i moć koji, svakako, igraju va ni) i da je to Isto (izvesno to je to ili tautologija)
žnu ulogu – više skoro uopšte nema potrebu za naprosto jedina autentična stvar. Raz-uveravajuća
avangardom? Da li je to samo jedan period? U (upitna, nepoverljiva, skeptična) misao nije (bar ne
kojem nema vladajuće ideologije, pa onda nema nužno) negacija (modernog) delovanja, akcije, an
ni ozbiljnog protivljenja vladajućoj ideologiji? Ne gažmana, projekta, upućenosti na preobražaj ili iz
ko bi, možda, rekao da danas nema ni dvojnika, menu sveta. Naprotiv! Ona samo želi da ukine ono
surogata i mimikrija nečega što bi moglo da se što je u konceptu angažmana, projekta ili izmene
označi kao avangarda. Pritom, jedno je sigurno, sveta upravo nemoguće! I nasilno. Ali nemoguće u
u svetu neo-liberalne globalizacije, gde novac kao tim strategijama promena ne dolazi od samog nasi
opšti ili, čak, apsolutni ekvivalent svih vrednosti lja (jer nasilje je samo posledica), nego, upravo, od
postaje jedino merilo razmene koja “znači život”, njihovog opsesivnog, patološkog traganja za Istim.
u tom svetu, bez sumnje, svaka druga avangarda Raz-uveravajuća misao ne teži da ukine angažman
postaje izlišna. i modernost nego samo da ih de-sedimentira. De
229
konstrukcija u umetnosti teži da u njoj i u bilo če
mu što s njome dolazi u dodir ukine idealni kon
strukt identiteta, kako bi sačuvala označiteljsko te
lo, da bi ga uvela u igru znakova i da bi te znakove
podvrgnula re-interpretacijama i re-definisanju,
novoj prezentaciji ili re-prezentaciji. Taj postupak
isključuje mogućnost da se angažmanu i projektu
ponudi neprikosnovena ili zatvorena struktura bi
lo filozofske bilo ideološke dogme. Ali, takođe, on
isključuje mogućnost da im se ponudi loše besko
načna struktura novog-kao-uvek. Raz-uveravajući
gest savremene umetnosti je svojevrsno zalaganje
(ili: intervencija, angažman) koje razmišlja o sebi i,
pritom, insistira na pitanju o zalogu i ulogu. Upit
nost toj umetnosti nije više tuđa. Zato ona pita o
svemu i o sopstvenoj legitimnosti koja se iščitava u
ključu genealogije i kritike vlastitog porekla, traga,
vlastitog teksta među tekstovima.
230
231
drevna obrednost
i elementi likovnosti
Struktura prostora i njene konkretizacije u socijalne zajednice, sveti činovi prastvaranja, ili
južnoslovenskim i balkanskim obredima, reflek bitna zbivanja u prirodi, poput sezonskog umi-
tovanje strukture makrokosmosa u socijalnom, ranja i ponovnog rađanja prirode koje oponaša i
religijskom i emotivnom mikrokosmosu jedinke, ponavlja obredna praksa drevnih zajednica, oži
kao i odnosi između čulno-konkretne forme obre vljavaju u svetu moderne umetnosti, pre svega u
da, pesničkih slika i njihovih dubinskih značenja onom prostoru u kojem se ona ostvaruje kao sin
– predstavljaju do danas živi inspirativni impuls kretični multikulturni čin.
niza umetnosti, od umetnosti reči, preko teatra, Složena likovnost tradicionalne obredne prak
do najrazličitijih oblika likovnog izražavanja. se kao čulno-konkretnog otelovljenja čovekovog
Pritom dolazi do resemantizacije i deseman duha i poimanja sveta – do danas ostavlja svoj
tizacije drevnog obrednog supstrata, ali i do nje živi otisak, iako se kodovi menjaju i gube svoje
govih estetski i značenjski produktivnih revita značenje. Crvenim okićena grana, koja se stavlja
lizacija. Obred, kao složena sinkretička mani- na rogove novoizgrađene kuće, čuva svoju upe
festacija verovanja izvesne zajednice: radnjom, čatljivu vizuelnost bez obzira na prirodu i osve
govorom, gestovima, poezijom, plesom, muzi- šćenost motiva zbog kojih je podignuta. Ona – u
kom, maskiranjem ili kostimiranjem – te, više spoju sa krvlju životinje koja se žrtvuje na teme
od svega, njihovom celinom, u svetu moderne lju – do današnjih dana zaštitničkim simbolima
umetnosti na nov način revitalizuje elemente vla životnosti, krvlju, zelenilom, crvenilom, oglaša
stite komunikacije sa svetim. Događaji koji imaju va, osvećuje i štiti granice životnog prostora (Pe
odsudnu važnost za život jedinke, porodične i šikan-Ljuštanović, 2007: 226-234).
232
VI ĐENJA
Samim krajem 20. veka, na deponijama i sme i 7000. godine p.n.e.), u vreme otkrića i ustanov-
tlištima – u svetom i nečistom prostoru granice – ljenja zemljoradnje, kada je prelazak na zemljo-
članovi Ledarta vezivali su se i omotavali crvenom radnju primorao prvobitnog čoveka da usavrši
trakom. Ova nit mogla bi biti analogna onim ma tehniku računanja vremena, da se stvarno i sim
gijskim komadima crvene pređe, platna, pojasevi bolički okrene suncu, pošto dotadašnje računanje
ma i povojima koji su u tradicionalnim slovenskim vremena na osnovu mesečevog kalendara nije više
i balkanskim kulturama ovijani oko postelje poro- bilo dovoljno precizno da obezbedi dobar prinos
dilje, stavljani na kapiju, pastiru u torbu i govečetu biljaka (Elijade/Eliade, 1991). Možda su već tada
oko roga prilikom prvog izgona stoke, vezivani u bile začete one obredne vatre koje se oko solstici-
grivu ždrebetu, oko ruke detetu, skrivani pod ne ja i prolećne ravnodnevice lože sve do današnjeg
vestinsko ruho, da bi svojim životodavnim crve vremena, podržavajući i ogledajući sunce: u sjaju
nilom ograničili i zaštitili od uroka i zla (Đorđe ognja, u krugu kola, u zatvorenosti venca... Onog
vić, 1985: 161-163; Slovenska mitologija: 433-434). istog venčića od ivanjskog žutog cveća koji do da
Istovremeno, ova ledartovska crvena nit nosila je i nas kačimo na dovratke. Možda je već tada začeta
neka nova, zastrašujuća značenja. Recimo, opome- slika mladog boga vegetacije koji stiže posle zim
nu da nas krvavi trag rata sve povezuje u nečisto ske kratkodnevice noseći „guku zlata” (Srpske na
klupko. Ova nova nit nije štitila od uroka i zla, ne rodne pjesme V: 198) kojom pozlaćuje i blagosilja
go je bila sličnija onoj crvenoj traci kojom se uzi- dom. U božićnim i koledarskim pesmama, koje se
mala mera preminulome. Podsećala je da je smrt među Slovenima beleže tek od 19. veka, ima i ja-
svuda oko nas: krvavo ljudsko umiranje u kolople snih naznaka da je odista reč o ponovnom rođenju
tu građanskog rata i smrt prirode, oličena u crnim mladog sunca:
vodama vinčanske deponije izloženim na prodaju
u luksuznoj prodavnici suvenira u centru Beogra Božo ide uz ulicu, te se veseli,
da. Možda je ta ledartovska nit, ipak, bila najslič Pred njim ide žarko sunce, te mu svijetli...
nija onoj crvenoj pređi kojom je drevna bajalica (Srpske narodne pjesme V: 196)
merila bolesnika i pravila od nje krug kroz koji se
on provlačio, simulišući novo, zdravo i očišćeno ili još neposrednije izrečeno:
rođenje? Kako god da je rasplićemo, gusta sloje
vitost, nerazmrsiva složenost tog znaka, čvrsto nas Granu sunce iz brda,
povezuje sa svetom drevne obrednosti i magije, Veselo, veselo!
sluteći istovremeno svetost i moć umetničkog čina Nije sunce nego Božo,
i ironično se poigravajući njegovom marginalizo Koledo, koledo!
vanošću i stvarnom i simboličkom sputanošću. (Srpske narodne pjesme V: 187)
Ta fragmentarna, zagonetna, ambivalentna ob
rednost, koja istrajava do našeg vremena, ima svo Simboliku svetlosti možemo prepoznati i u sli
je korene u samim začecima ljudske kulture. Tako ci Božića koji se penje “k vrhu, / na srebrnu guv
se pretpostavlja da su kalendarske obredne pesme nu” (Srpske narodne pjesme V: 209), a ona je svu
(a one su se na ovim prostorima izvodile i pevale da praćena i osobenim strukturiranjem prostora:
sve do 70-ih godina 20. veka – Nedeljković, 1990) božansko dolazi izdaleka, preko vode, s brda, ili
kao vrsta nastale još u doba neolita (između 9000. dolazi odozgo ili se kreće naviše, noseći svetlost i
233
VI Đ ENJA
blagoslov otelovljene u boji sjaju teksturi poznatih pamte jednostavnu igru, jesu dečja razonoda. Još
materija, ili zagonetna, neodređena opredmeće između dva svetska rata to je bio deo složenih us
nja apstraktnih pojmova. Božić u pesmi tako nosi kršnjih obreda. Na uglu Dositejeve i Cvijićeve ovu
„igru za pojasom”, ili „kitu zdravlja i veselja”, „mira igru provlačenja i hvatanja, čiji tekst asocira venje
i pogodbe”... nje i ozelenjavanje gore, igrali su momci i devoj
U pradavnim vremenima u kojima su začeti ke dozreli za brak, čuvajući u provlačenju igrača
zemljoradnički obredi plodnosti javljaju se i mi- kroz krug ruku nagoveštaj starog obreda plodnosti
tovi o poreklu zemljoradnje i pojavi jestivih bilja- u kojem se prepliću ljubavni čin i rađanje i prepo
ka1, ili o dobijanju semena žitarica2, a analogno sa rađanje sveta.
semenom koje umire da bi živelo začinju se, kao Ta preporađajuća i obnavljajuća obrednost
jedna od najznačajnijih mitskih tema, mitovi o tesno je povezana s osobenim poimanjem feno
bogovima koji umiru da bi oživeli poput Adonisa mena prostora. Uopšte uzev, prostor u usmenim
(Мифы народов мира I: 47-48), Ozirisa (Мифы pesmama, prozi i predanju (kao, uostalom, i u pi-
народов мира II: 267-268) ili Tamuza (Мифы sanoj književnosti) predstavljen je „kao skup po-
народов мира II: 491). Nisu bez razloga tragič jedinih objekata koji imaju vlastita imena” (Lot-
ni ljubavnici boginje Ištar istovremeno baštovani man – Uspenski, 1979: 367), i po tom „kolažnom”
i oni iz čijih tela nastaju biljke (Gilgameš), poput karakteru i sposobnosti da modeluje neprostor-
bilja, oni deo svog životnog ciklusa provode pod ne (semantičke i vrednosne) odnose (Lotman
zemljom, vaskrsavajući periodično. Mirča Elijade – Uspenski, 1979: 367; Lotman, 1976: 288) – on
kaže: „Zemljoradničke kulture su razvile ono što je analogan specifičnom mitskom shvatanju pro-
bi se moglo nazvati kosmička religija, pošto je tu stora. To je strukturirani, nehomogeni, nekonti-
religiozna delatnost koncentrisana oko središnje nuirani prostor (Elijade, 1986: 61-63), suprotan
misterije – periodičnog obnavljanja Sveta” (Eli apsolutnom matematičkom prostoru, shvaćenom
jade, 1991: 41). Delovi „duhovne građevine ne- kao homogeni, izotropni, neograničeni kontinu-
olita”, ističe on, „sačuvani su rasuti u tradicijama um (Mala enciklopedija Prosveta III: 106-107).3
seljačkih društava” (Elijade, 1991: 49). Istovreme Ovaj segmentirani, nehomogeni prostor bitno se
no, oni su do danas očuvani u osobenoj likovnosti razlikuje i od profanog iskustva prostora u kojem
drevnih kodova i starih obreda. „'tačka oslonca' nema više jedinstveni ontološki
Naravno, kao sva usmena tradicija, i ove pesme status” (Elijade, 1986: 63), nego se menja, javlja i
i obredi u kojima su nastale sadrže slojeve različite nestaje prema potrebama svakodnevice, i u kojem
starosti: od onih koji ih direktno vezuju za drev- se kao „jaka mesta” izdvajaju samo „sveta mesta
na prehrišćanska verovanja i arhaične predstave iz privatnog univerzuma“ (Elijade, 1986: 63).
mitske prošlosti, preko tragova hristijanizacije, do Nasuprot ovom suštinski profanom prostoru
onih u kojima se gubi i zamagljuje veza s obredom, koji naseljava moderni čovek, u kojem i dalje ima
a pesme prelaze u ljubavnu liriku ili, ponekad, u segmenata svetog i nečistog prostora, ali oni nisu
dečju igru i folklor. Laste prolaste, za one koji još
3 “Apsolutni, matematički prostor definiše se kao idealna sre
dina koja je uz to još i homogena (tj. njeni delovi se ne mogu
1 Proširen je mit o nastanku jestive biljke i njenih plodova od kvalitativno razlikovati među sobom), kontinuirana, izotrop
tela ubijenog i raskomadanog božanstva, što ih čini svetim. na (svi njeni pravci imaju ista svojstva) i neograničena« (Mala
2 Njih junak – donosilac civilizacije krade na nebu. enciklopedija Prosveta, III: 106-107).
234
VI ĐENJA
opšti, nisu iskustvo kolektiva – tradicionalno poi- Granični prostori i prostor onog sveta mogu
manje prostora čvrsto je strukturirano, zasnovano biti opevani kao stanište demona medijatora i kao
je na nizu binarnih opozicija, koje fiksiraju pro- prostori u kojem oni deluju. Kada je o staništu reč,
storne, ali i neprostorne kvalitete: gore–dole, levo– onda se, analogno odnosu junaka prema gradu/
desno, veliko–malo, horizontalno–vertikalno, či- kući, i ovde uspostavlja suštinska veza, pa i iden-
sto–nečisto, ljudsko–neljudsko, sveto–profano. Uz tičnost koja otkriva da nije reč samo o obitavališ
izvesne razlike, većina prostora u tradicionalnoj tu nego i o delu njihove materijalne manifestaci-
kulturi ima niz zajedničkih odlika. Ako ih pred- je, o otelovljenju suštinskih svojstava ovih bića
stavimo „u obliku rečnika, tj. spiska odgovarajućih (Бeнoвскa-Сбъкoвa, 1992: 56). Tako voda u svo-
leksema” (na primer, reka, more, jezero, planina, jim najrazličitijim vidovima – reka, more, jezero,
drvo, gora, pećina, kamen, izvor, polje, grad), oni izvor, bunar – može vršiti funkciju granične vode,
„gotovo da gube sopstveno, konkretno leksičko one koja obeležava i čuva granicu sveta živih i sveta
značenje i dobijaju značenje i odgovarajuće nove mrtvih. U mitskom poimanju sveta: „Put u drugo
valentnosti u okviru nekog zatvorenog, čvrsto or- carstvo prolazi kroz zmajevu gubicu i preko vode
ganizovanog sistema” (Civjan, 1982: 68). Odno- – kao i kroz vodu, i kasnije – po vodi” (Prop, 1990:
sno, ostaju ono što jesu, ali istovremeno dobijaju i 400), ovo dvojstvo čudovišta gutača i vode očuva-
sasvim nova značenja. no je i u liku kita koji guta Jonu. Tako more, reka
Tako se granica između ovog i onog sveta ili jezero i bića koja u njima žive u tradicionalnim
prevashodno predstavlja kao voda (reka, more, predstavama o strukturi sveta dele ovaj svet od
jezero), a onaj, drugi svet, oličen je uglavnom u onoga, čuvajući, često, plodove, zlatnu granu ili
prostorima gore (planine, šume, kamena), spilje zlatno cveće čudesnog drveta, koje može dobaviti
(peštere, jame), te u korenu drveta. Ove prostore, samo junak obdaren natprirodnim svojstvima ili
istovremeno, naseljavaju ambivalentna neljudska natprirodnim pomagačima (Lič, 1983: 123; Dete-
i nadljudska bića, bića posrednici između ovog lić, 1992: 94, 97-98). Kao mesto dodira i razdvaja-
i onog sveta. Time se i u prostornom kodu po- nja sveta živih i sveta mrtvih, ove vode su izrazito
tvrđuje njihova dvostruka priroda posrednika ambivalentne. One poseduju svojstva i jednog i
između ovog i onog sveta; zemlje i neba; ženskog drugog sveta (Lič, 1983: 123), postaju „parado-
i muškog; vode i vatre, između ljudskog i životinj ksalno mesto gde oni međusobno opšte” (Elijade,
skog, ljudskog i demonskog (nad-ljudskog). Zmaj 1986: 63), i zato mogu s ljudskog stanovišta imati i
– junak srpske usmene epike rađa se obeležen pozitivno i negativno dejstvo.
svojom osobenom polimorfnošću: on i jeste i Svaki kontakt s mutnom, nedeljnom, sinoćnom
nije ljudsko biće („nije čedo no čudo golemo”), vodom koban je po ljudsko biće. Izvor te opasnosti
na njemu je „bič kose vučije” i „zmajevo kolo pod jeste upravo voda. Njena htonska priroda može biti
pazuhom”, „na bedri mu sablja upisana”, „krvava naglašena nečistoćom („mutna voda”)4 i htonskim
mu ruka do ramena” – apstraktno dvojstvo medi- bićima koja u njoj žive, poput zmije ili stonoge.
jatora izraženo je u domenu vizuelnog, dobilo je Ova „mutna voda” je, po svojoj nečistoti, dejstvu
svoj čulni, telesni izraz. Po tom pretakanju duha
u telo i tela u duh – jezik drevnog mita približava
4 Dunava je i po sebi mutna, / Mogla bi ti sreću pomutiti
se unekoliko jeziku moderne umetnosti, pa, re- (Hrvatske narodne pjesme I/1: 521, komentar uz pesme 32,
kla bih, svake umetnosti. 33, 34).
235
VI Đ ENJA
i posledicama koje njeno ispijanje ima za ljudsko kro kataklizmi” koju su oblikovali ledartovci, svaki
biće, direktno povezana s donjim svetom: „...Pod- zamrznuti predmet, svaki znak i oblik, postavljao je
zemne vode su crne (...). Mutna je (...) htonska pitanje vlastitog i opšteg smisla.
voda koja izvire iz zemlje kao manifestacija bož- U graničnom vremenu, u poslednjoj deceniji
je kazne za težak greh...” (Detelić, 1992: 88). Čo- milenijuma, umetnik se svesno izmešta na margi-
vek može biti ugrožen i ispijanjem bilo koje vode nu, u granični prostor koji je u tradicionalnoj kul
koja je zahvaćena u “nevreme”, noću, u nedelju ili turi pripadao magiji. To mogu biti podrumi, ra-
je ustajala (Karanović – Pešikan, 1994: 20-21). Ta skršća, smetlišta. Odbačeni predmeti potrošačkog
„mutna”, „snošna”, „nedelaška”, „trigodišnja” voda društva dobijaju nov smisao i nova značenja: kao
javlja se kao specifičan hronotop, u kojem se izvor amajlije, kao opomena, kao slabačka kotva u bujici
– mogući ulaz u donji svet – povezuje sa izvesnim vremena, vremenska kapsula koja čuva i pamti je
graničnim segmentima vremena (noć, praznik) dan od mnogih trenutaka. Pored prividno apsolut-
„koji ostaju nepokriveni svakodnevnom druš nog pripadanja svome vremenu, oni uspostavljaju
tvenom delatnošću” (Bratić, 1993: 16). vremensku, istorijsku osu, preispituju drevni kod
Višestruke i složene veze demona medijatora s i daju mu nova značenja. Istovremeno upravo po
vodom, po svoj prilici, proističu iz univerzalno ra- osobenoj neodr eđenosti, igri između snažne vizu
sprostranjenih i veoma arhaičnih predstava o zmaju elne upečatljivosti i suštinske neodređenosti ovih
/ džinovskoj zmiji kao oličenju i gospodaru voda. slika koje se oblikuju pred našim unutrašnjim oči
Zmaj, „vodeni car” (Prop, 1990: 331), vezuje se za ma, ovo bi mogla biti i osobena riznica više kodova
vodu kao načelo i podlogu stvaranja i plodnosti, nego slika, ali ne retko i putokaz za razum evanje
ali i za vodu kao stihiju koja „simboliše regresiju u dubinskih značenja prividno jednostavnih bića,
praformalno” (Elijade, 1986: 123), što je u skladu i predmeta, pojava, životvorni izvor nove zagonet
s njegovom ambivalentnom prirodom i s njegovom nosti sveta.
ulogom medijatora između života i smrti. Zmaj i
njemu srodna bića (ala, aždaja, zmija) gospodare
tako atmosferskom vodom, izvorima, jezerima i
rečnim tokovima, vršeći ulogu kišodavca. LITERATURA
Tu možemo tražiti i duboku sugestivnost neče-
ga što bi se, na prvi pogled, moglo doživeti kao puka 1. Бeнoвскa-Сбъкoвa, Милена: Змеяат в българския
dosetka, poput umetničke manipulacije suštinski фолклор, София, Издателство на Българската ака-
демия на науките, 1992.
nepostojanim materijalom kakav je led. Nastao iz
2. Bratić, Dobrila: Gluvo doba. Predstave o noći u narod
vode, on je za ledartovce zadržao njenu iskonsku noj religiji Srba, Beograd, Plato, 1993.
mitsku i magijsku ambivalentnost. Ako voda jeste 3. Gilgameš : sumersko-akadski ep o Gilgamešu, preveo i
izvor svekolikog rađanja, led se ovde može javiti kao priredio Marko Višić, Beograd, Draganić, 2006.
san o očuvanju, ono što će predmete, misli, snove 4. Detelić, Mirjana: Mitski prostor i epika, Beog rad, Srp
sačuvati nepokvarene, nenarušene i čiste za neko ska akademija nauka i umetnosti – Autorska izdavač
buduće vreme, poput klice. Istovremeno, voda je i ka zadruga „Dosije“, 1992.
5. Đorđević, Tihomir R.: Zle oči u verovanju Južnih Slo
stihija uništenja i regresije, pa i led ne samo da čuva
vena, priredio i pogovor napisao Ljubinko Radenko
nego i uništava. On se može posmatrati i kao me- vić, Beograd, Prosveta, 1985.
tafora i utelovljenje konačne kataklizme. I u „mi-
236
VI ĐENJA
6. Elijade, Mirča: Sveto i profano, s francuskog preveo 15. Pešikan-Ljuštanović, Ljiljana: „Običaji vezani za iz
Zoran Stojanović, predgovor (Arhajski čovek i mit) gradnju temelja i pokrivanje kuće kod stanovnika Kli
Sreten Marić, Novi Sad, Književna zajednica Novog se”, Stanaja selo zapali. Ogledi o usmenoj književnosti,
Sada, 1986. Novi Sad, DOO Dnevnik – Novine i časopisi, 2007:
7. Elijade, Mirča de (Mircea Eliade): Istorija verovanja 226-234.
i religijskih ideja I (Od kamenog doba do Eleusinskih 16. Prop, Vladimir Jakovljevič: Historijski korijeni bajke,
misterija), prevela Biljana Lukić, Beograd, Prosveta, prevela Vida Flaker, Sarajevo, Svjetlost, 1990.
1991. 17. Slovenska mitologija. Enciklopedijski rečnik, redaktori
8. Karanović, Zoja i Ljiljana Pešikan-Ljuštanović: Poslo Svetlana M. Tolstoj i Ljubinko Radenković, Beog rad,
vi i dani srpske pesničke tradicije, Novi Sad, Svetovi, Zepter Book World, 2001: 433-434 – „Pojas“.
1994. 18. Srpske narodne pjesme I, skupio ih i na svijet izdao
9. Lič, Edmund: Kultura i komunikacija. Logika povezi Vuk Stefanović Karadžić, Knjiga prva, u kojoj su
vanja simbola. Uvod u primenu strukturalističke anali različne ženske pjesme, Beč 1841. Sabrana dela Vuka
ze u socijalnoj antropologiji, preveo s engleskog Boris Karadžića, priredio Vladan Nedić, Beograd, Prosve
Hlebc, Beograd, Prosveta, 1983. ta, 1975.
10. Lotman, Jurij M.: Struktura umetničkog teksta, prevod 19. Srpske narodne pjesme V, skupio ih i na svijet izdao
i pogovor Novica Petković, Beograd, Nolit, 1976. Vuk Stef. Karadžić, Knjiga peta u kojoj su različne žen
11. Lotman, Jurij M. i Boris A. Uspenski: Mit – ime- ske pjesme, priredio Ljub. Stojanović, Biograd, Držav
kultura, preveo Novica Petković, Beograd, Treći no izdanje, 1898.
program, leto 1979: 361-382. 20. Hrvatske narodne pjesme I/1, odio prvi, Junačke pje
12. Mala enciklopedija Prosveta: opšta enciklopedija, knj. 3 sme, knjiga prva, uredili dr Ivan Broz i dr Stjepan Bo
(Po-Š), Beograd, Prosveta, 1986. sanac, Zagreb, Matica hrvatska, 1896.
13. Мифы народов мира. Энциклопедия, главный ре- 21. Civjan, Tatjana: „Semantika prostornih i vremenskih
дактор С. А. Токарев, Москва, Российсская энцик- pokazatelja“, s ruskog prevela Radmila Mečanin, Ras
лопедия, 1994. kovnik, Beog rad 1982, god. IX, br. 31: 95-102.
14. Nedeljković, Mile: Godišnji običaji u Srba, Beograd,
Vuk Karadžić, 1990.
237
VI Đ ENJA UDC 75(497.11:439)"1896/1942"
kardinalne tačke
srpsko-mađarskih
umetničkih odnosa
(1896-1942)
Umetnička kolonija u Nađbanji modernizacije i „povarošenja“... Vojvođanska pro
u ogledalu srpsko-mađarskih stranstva su premrežena željezničkom prugom te
slikarskih veza i uticaja su ustanovljeni pravci Budimpešta – Novi Sad - Ze
Umetničke srpsko-mađarske veze, ostvariva mun, Kikinda - Veliki Bečkerek (1882-83) tako da
ne tokom vremena „prekretnice devetnaestog i skoro sva vojvođanska područja imaju vezu sa Bu
dvadesetog veka“ pa sve do sredine prošlog sto dimpeštom. Preko Subotice i Sombora još ranije je
leća, veoma su dinamične, bogate i plodotvorne. postojao priključak na dugu prugu za Evropu koji
Na samom kraju devetnaestog veka austrougarska je vodio preko Trsta, a ubrzo su preko Novog Sada
monarhija je izuzetno snažna politička konglo i Beograda krenuli vozovi za Istambul... Dakako,
meracija u kojoj se odvija proces sistemskog pre željeznička mreža znatno ojačava i razvija privre
obražavanja od birokratski besprekorno uređenog du, menja izgled vojvođanskih gradova... Do kraja
feudalizma ka buržoaskom industrijskom društvu. devetnaestog veka ojačaće i domaći kapital, uzdići
Sistematski i planski se sprovodi industrijalizacija će se sloj aristokrata, veleposednika i potomaka ne
austrougarskog društva, kako u austrijskim regija kadašnjih plemića dobro uhlebljenih u vojsci, ad
ma (okolina Beča, alpski kraj, Bohemija - današnja ministraciji, ministarstvima, čvrsto oslonjenih na
Češka) tako i u centralnoj i severnoj Mađarskoj, te u rezultate rada jeftine radne snage mnogobrojnih
karpatskoj oblasti. U toj tranziciji Vojvodina ostaje bezemljaša... U takvoj atmosferi u Vojvodini svoju
dominantno poljoprivredni region ali je i tu začet umetničku afirmaciju ostvaruju umetnici visokih
blag ali vidljiv proces industrijalizacije i svojevrsne akademskih slikarskih standarda koji zadovoljava
ju ukus novostvorenog građanskog sloja poput Pa
238
VI ĐENJA
je Jovanovića iz Vršca, Uroša Predića iz Orlovata, laća i Riste Vukanovića Dahijske žrtve, te skulptura
Tan Mora iz Bečeja, Đorđa Krstića iz Kanjiže, Fe Đorđa Jovanovića Kosovski spomenik i Petra Ubav
renca Ajzenhuta iz Bačke Palanke... U regionu se, kića Takovski ustanak. Srpski Organizacioni odbor
čini se, sve to pokazalo na velikoj i tada važnoj Mi je nastojao da Kraljevinu Srbiju predstavi događa
lenijumskoj izložbi održanoj od 2. maja do 3. no jima iz nacionalne prošlosti, slikama i skulpturama
vembra 1896. u Budimpešti. Ova grandiozna ma koje se mogu shvatiti kao svojevrsne vizuelne izja
nifestacija je trebalo da ukaže na snaženje mađar ve o nacionalnom identitetu. „Našavši se u Parizu,
skog imperijalizma koji nastaje preobražajem fe umetničkom centru epohe, paviljoni sa periferije,
udalno-agrarnog društva u nacionalno burž oasko iako željni smelih novotarija, odlučuju se da osta
kapitalističko industrijsko društvo. U postavci us nu u okvirima tradicije: ograničene i anahrone ali
postavljenoj po obrascu tada popularnih „svetskih dobro poznate teritorije.“1
izložbi“ kojima se zbirno prezentovala proizvodna, No, bilo je već posve očigledno da su to bili po
društvena, kulturna i umetnička produkcija – sli slednji trzaji strogog akademskog realizma, te da se
karstvom se potvrđivala etatističko-monarhistička rađanjem novog veka pojavila potreba za novim i
moć „ilustracijom“ značajnih i prigodnih epizoda modernijim izrazima u umetnosti. Taj proces mo
iz istorije naroda uključenih u monarhijski sklop. dernizacije donosi vidljive promene: slabi uticaj
U vremenu izuz etne popularnosti „istorijskog sli bečke akademije a sa njom i specifičnog koncep
karstva“ budimpeštanskom milenijumskom iz ta „istorijskog slikarstva“. Mladi umetnici iz naših
ložbom dominira ugledni mađarski slikar Đula krajeva sve više se interesuju za škole u drugim
Bencur, reprezentativni akter tzv. „pozorišnog re sredinama: već je značajno ojačao zov Minhenske
alizma“ a u postavci su, shodno tom konceptu, iz akademije i veoma popularnih minhenskih sli
vojvođanskog podneblja uglavnom zastupljeni sli karskih škola – Hološijeve (Hollósy Simon, 1857-
kari akademskog realizma, pripadnici raznih na 1918) osnovane 1886. i Ažbeove (Anton Ažbe,
cionalnosti: Nemac Franc Ajzenhut izlaže monu 1862-1905) otvorene pet godina kasnije, 1891.
mentalnu Bitku kod Sente, Srbin Pavle Jovanović godine... Minhen je prihvatljiv, između ostalog jer
se predstavlja kultnom kompozicijom Seoba Srba je donosio novi duh bez drastičnog odricanja od
pod Arsenijem Čarnojevićem, a Pal Vago, mađar tradicije, bez radikalnih inovacija: „postupno“ su
ski slikar iz Pešte, prezentuje sliku Banatske spa ponuđene impresionističke novine: plenerizam,
hije defiluju pred carem Franjom Josifom I, koju je dnevna svetlost, jaka i čista boja... Istovremeno,
naslikao u Velikom Bečkereku, i to u specijalno za „zamirisao“ je i dah Pariza kao prvog velikog cen
tu priliku nazidanom ateljeu sa staklenim krovom tra svetske umetnosti, odakle dopiru odjeci novih
i dnevnim svetlom... Slična situacija se ponavlja i koncepata sezanizma, impresionizma, fovizma,
na velikoj Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, kubizma te raznih drugih slikarskih i neslikarskih
u specijalno sagrađenom srpskom paviljonu. I ta eksperimenata. U tadašnjoj srpskoj umetnosti ko
mo je celokupni utisak usmeren ka afirmaciji ideje ja se odvijala sred nacionalnih borb i i ratova – sve
nacionalnog – od „vizantijskog“ izgleda arhitektu te inovacije će proći bez radikalizma, biće „skru
re, preko etnografskog karaktera eksponata, pa sve šene i blage, u patrijarhalnom, narodnom okviru“
do, za tu priliku naslikanih, slika Paje Jovanovića
Krunisanje cara Dušana, Marka Murata Dolazak 1 Simona Čupić: Teme i ideje modernog, u: Srpsko slikarstvo
cara Dušana u Dubrovnik, Đorđa Krstića Pad Sta 1900-1941: 20.
239
VI Đ ENJA
a Protić lucidno konstatuje da će mnogi učesnici dagoga. Pravo sa Milenijumske izložbe Hološi, sa
procesa modernizacije srpske umetnosti svoje is svojim bivšim studentima i istomišljenicima Jano
kaze neočekivano i diskontinuitetno menjati (Sava šom Tormom (Thorma János, 1870-1937), Ištva
Šumanović – „slikar napretka i povratka“) ili loka nom Retijem (Réti István, 1872-1943), Karoljom
lizovati: Konjović će se vezati za Vojvodinu, Bijelić Ferencijem (Ferenczy Károly, 1862-1917), Belom
za Bosnu, Dobrović i Job za Dalmaciju, Zora Pe Ivanji Grinvaldom (Iványi Grünvald Béla, 1867-
trović za folklor, figure u narodnim nošnjama... 1940), Oskarom Glacom (Glatz Oskár, 1872-1958)
Dakle, prekretnica devetnaestog i dvadesetog i još nekim slikarima odlazi u Nađbanju (danas
veka afirmisala je nov pogled na svet i umetnič Baia Mare, Rumunija) i tu pokreće čuvenu umet
ko viđenje koje je usaglašeno sa mnogobrojnim ničku koloniju koja će bitno uticati na pravce raz
društvenim promenama i naučnim dostignući voja mađarskog slikarstva ali i na slikarstvo u tzv.
ma. Impresionizam jeste najznačajnija umetnička mađarskoj provinciji. Naravno, sa njima je i - Pal
pojava tog vremena jer je autentični odraz novog Sinjei Merše. Nađbanjska kolonija nema svoj „pro
urbanog senzibiliteta i posledica uznapredova gram“ ali Reti na jednom mestu zapisuje da je „ple
le tehnike i nauke. Zbog toga je interesantno sa nerističko osvetljenje bila velika novina“. Tako su,
gledavati „protok“ novih impresionističkih ideja tokom prvih godina delovanja u tu novoosnovanu
od Pariza do drugih umetničkih centara i manjih koloniju – baš kao i u tadašnje mađarsko slikarstvo
sredina. Naravno, te promene nisu bile vildljive na - stigli uticaji minhenske atmosfere, barbizonskog
budimpeštanskoj Milenijumskoj izložbi 1896. go pejzažizma, naturalističko-impresionistički i sece
dine ali nas Bela Duranci upućuje na interesantnu sionistički impulsi a rezultati ostvareni u ovoj ko
činjenicu da je među „milenijumskim“ ekspona loniji su njene učesnike sve više udaljavali od kon
tima bila i slika Majalis (Izlet) mađarskog slikara cepta akademizma.
Pala Sinjei Meršea (Szinyei Merse Pál, 1845-1920), To udaljavanje od akademizma je, po svemu
naslikana još tokom 1872-73. godine. Svoju vari sudeći, bilo primetno i u radu vojvođanskih sli
jaciju „doručka na travi“ ovaj slikar je, bez direkt kara koji su radili u Nađbanji. Tokom 1906. godi
nog ugledanja na francuski predložak, naslikao ne među učesnicima prvog kolonijskog saziva bio
kao dvadesetsedmogodišnjak, sa još uvek svežim je Somborac Jožef Mali (Mály József, 1860-1901).
sećanjima na minhensku Akademiju i svog pro Zahvaljujući rodbinskoj vezi sa Šimonom Holo
fesora Karla Pilotija, koji ga je upućivao na slika šijem studirao je na minhenskoj akademiji a po
nje u prirodi. Iako nezapažena na Milenijumskoj svoj prilici se zbog toga našao među učesnicima
izložbi, ova slika će, vremenom, dosegnuti kultni premijernog nađbanjskog skupa. U Minhenu, po
značaj u mađarskom slikarstvu svojim neuo bičaje sle pohađanja Hološijeve škole, prelazi na Akade
nim motivom, efektnim plenerizmom, slobodnim miju kod profesora Gizisa (Gysis, inače poreklom
treperenjem poteza, izvanrednom igrom svetla i Grk) na odseku „naturklasse“. Zbog toga je ovom
senke, zanosnim i sočnim kolorizmom. Njen autor umetniku svakako odgovarao nađbanjski pleneri
Pal Sinjei Merše će, na samom kraju devetnaestog stički koncept. Uostalom, po povratku u Sombor,
veka, postati uzor mnogobrojnim mlađim budim „vrativši se kući, ustalio se u gradu i tu je slikao
peštanskim slikarima koje predvodi Šimon Hološi, predele u somborskom i susednim atarima (...) a
umetnik koji je 1886. godine u Minhenu otvorio znali su ga u županiji našoj svi, voleli ga i kupovali
svoju slikarsku školu i stekao ugled modernog pe
240
VI ĐENJA
mu slike“.2 Ta rečenica je značajna jer nas upućuje sta, kao slikar koji se bavi svetlom u slici na način
na slikara čiji je koncept povezan sa pleneristič blizak impresionistima.
kim načinom slikanja – očitom posledicom nađ Antal Štrajtman je u Nađbanju odvodio i svo
banjske koncepcije... Mali je naslikao velik broj, je bečkerečke učenike a među njima su bili Emil
uglavnom pejzažnih, slika od 1896. do 1901. go Ženar (Zsénár Emil, 1884-1954), Jožef Varkonji
dine, kada je umro. Iako je preminuo već u 41. go (Várkony József, 1879-1938) i Jene Vadler (Wá
dini, izvesno je da je Jožef Mali ostvario određe dler Jenö, 1887-?), sa kojima će osnovati grupu
nu umetničku afirmaciju i ugled, o čemu svedoči Bečkerečkih impresionista, koja svoju prvu izlo
podatak da je ovom Somborcu samo godinu dana žbu priređuje 1912. godine u svome gradu; među
posle smrti, 1902. godine, u Budimpešti priređe njima je bio i izvanredno talentovani Reže Novak
na velika posthumna retrospektivna izložba. Na (Novák Rezsö, 1883-1909)... Istovremeno, u Subo
žalost, osim dve slike u Gradskom muzeju, njego tici u tom periodu deluju umetnici poput Šando
vih radova više nema u Somboru – verovatno je ra Olaha (Oláh Sándor, 1886-1966), Bele Farkaša
najveći deo njegovog opusa posle izložbe ostao u (Farkas Béla, 1984–1941), Jelene Čović (1879-
Pešti... Baš kao ni o Maliju, nema mnogo podata 1951), Angele Mačković (1883-1956) i Stipana Ko
ka ni o slikarstvu i umetničkoj delatnosti bačko pilovića (1877-1924); u Bačkom Petrovom selu je
palanačkog slikara Žigmonda Firsta (Fürst Zsig Arpad G. Balaž (Balázs G. Arpad, 1887-1981); u
mond) i Velikobečkerečanina Bele Plehla (Plechl Senti veoma interesantni Eugen Pasku (Pascu Eu-
Béla), o kojima nema faktografskih dokumenata a gen / Paszk Jenö, 1895-1948)... Svi ovi umetnici su
koji su na spisku učesnika drugog saziva kolonije oslonjeni na Nađbanju - odlascima, školovanjem,
u Nađbanji 1907. godine. iskustvom, koncepcijskim opredeljenjem. Svi oni
Verovatno je „rana Nađbanja“ među Vojvođa će u toj koloniji doći u dodir sa inovacijama iz
nima najubedljivije rezultate dosegnula u slikama pariskog kruga. Jer, ta tendencija prenošenja pa
Antala Štrajtmana (Streitmann Antal, 1850-1918). riskih aktuelnosti u Peštu i Nađbanju naročito je
Preciznog podatka o njegovom prvom dolasku u aktuelna od 1906. Te godine su u koloniji boravili
koloniju nema. Međutim, slika Ulica u Felšebanji i radili Čaba Vilmoš Perlrot (Perlrott Csaba Vil
(1903), danas u zbirci Gradskog muzeja u Subo mos, 1880-1955), dugogodišnji pariski đak Anrija
tici, svedoči o umetnikovoj slikarskoj aktivnosti Matisa (Matisse Henri, 1869-1954), te Bela Cobel
u nađbanjskom okruženju. Uz to, karakteristična (Czóbel Béla, 1883-1976), „stari“ član, koji u Nađ
treperavost plenerističkog slikarstva postignuta banji priređuje svoju samostalnu izložbu slika ko
dinamičnim, kratkim namazima boje – je osobi jom predstavlja svoje novo fovističko opredeljenje,
na bliska nađbanjskom konceptu. Sigurno crta neposredno po izlaganju sa fovistima na pariskom
na i komponovana, slika je koloristički izuzetno Jesenjem salonu 1905. godine. Tako je Cobel, kako
bogata. Štrajtman je u toj slici, baš kao i u nekim to konstatuje Duranci, „fovistički uzdrmao Nađba
drugim poznijim ostvarenjima, znao da uspostavi nju, izazivajući pojavu ’neoša’ (neoimpresionista) i
jedinstvenu kolorističku atmosferu. Tim i drugim doveo do raskola u dotad idiličnoj nađbanjskoj za
svojim slikama Štrajtman je potvrđen kao pleneri jednici“ otvorivši novu stranicu mađarskog slikar
stva. „Leta 1906. prikazao je Cobel svoje nove slike
2 Iz nekrologa objavljenog u listu Bačka, Sombor 1901, III,
iz Pariza, slike koje su već predstavljale novi stil“,
br. 22: 15. zapisuje Ištvan Reti, zapažajući jedan od najzna
241
VI Đ ENJA
čajnijih događaja u procesu modernizacije mađar Dakako, sve te promene primetiće i vojvođan
ske umetnosti početkom dvadesetog veka. Jer, već ski slikari, ponajviše oni koji su bliski Nađbanji.
sledeće godine nastaviće se proces velikog otvara Najistaknutiji među njima je Jožef Pehan (Pechán
nja mađarskog slikarstva ka Evropi, naročito Pari József, 1875-1922). On je u nađbanjsku koloniju
zu: tokom 1907. godine Peštani su mogli da u po dospeo 1908. godine, kada su tamo boravili tada
stavci Prolećnog nacionalnog salona vide, između avangardni slikari Lajoš Tihanji (Tihanyi Lajos,
ostalog, preko 60 slika Pola Gogena, da uživaju u 1885-1935), Šandor Cifer (Zeffer Sándor, 1880-
slikama Van Goga i Sezana! Jedna veza sa Parizom 1962), Geza Bornemisa (Bornemisza Géza, 1884-
već je bila ostvarena: tamo, 1905. godine, Perlrot 1966) i već pomenuti Cobel i Perlrot. Na određeni
radi u Matisovoj umetničkoj radionici, Cobel ima način Pehanu je Cobel postao slikarski uzor. Ta
ugled među fovistima, tu je i izvanredni Lajoš Ti kođe, Pehan izuzetno poštuje i slikarstvo Lajoša
hanji (Tihanyi Lajos) sa svojim tada sezanističkim Tihanjija. U Nađbanji on učvršćuje prijateljstvo
analitičkim usmerenjem, te još nekolicina slikara sa Ciferom, sa kojim se kasnije godinama dopi
koji će ta svoja iskustva već sledeće godine preneti suje i sarađuje. Uostalom, upravo ga Cifer obave
u Nađbanju, donoseći novo shvatanje slike i slikar štava o inicijativi za formiranje Doma umetnosti,
stva, izazivajući sukobe unutar idilične nađbanjske čiji će 1909. godine Pehan biti član-osnivač. Uz to,
plenerističko-impresionističke atmosfere... Tokom Pehan će uspeti, u međuvremenu, da otputuje na
1909. godine u Budimpešti se osniva Dom umet kratkotrajni studijski boravak u Pariz, a posle tog
nosti. Glavni inicijatori formiranja ove specifične iskustva on zakupljuje atelje u Budimpešti. Secesij
institucije Karolj Kernštok i Šandor Cifer, te oko ski kompozicijski i crtački odjeci u njegovoj slici
njih okupljeni umetnici, željni su novog i autentič postaju dinamičniji, njegovo slikarstvo se pribli
nog slikarstva, pogotovu posle rada i raspada tada žilo Cobelovom te je razigranije, gestualnije, ko
konzervativnog koncepta Kruga mađarskih im loristički snažnije (Ležeći akt II, 1912), a javlja se
presionista i naturalista (formiranog posle sukoba i sezanistički konstruktivistički uticaj, naročito u
sa cobelovskim fovističkim stavovima u Nađbanji izuzetnim Kupačicama (1912-13)... Očigledno je
tokom 1906. godine). Na samom kraju te iste 1909. da je Pehan jedan od onih vojvođanskih slikara
godine, 30. decembra, u Pešti je otvorena izložba koji je, zahvaljujući tom sudbinskom prepletu sa
novoformirane grupe „Tragači“ (Keresök)3 koja će mađarskim umetničkim zbivanjima, među prvi
se kasnije, tačnije 1911. godine, preimenovati u ma u Vojvodini dospeo do određenog problema
grupu „Osmorica“ (Nyolcak), a koja je bila oslo tizovanja autonomije slike i njenog zasebnog „bi
njena na Sezana, pa će tako biti „kompletirane“ ve ća“. Sa takvim ostvarenjima Pehan se ohrabrio pa
ze tadašnjeg savremenog mađarskog slikarstva sa je krajem 1912. godine priredio izložbu sa više od
tada aktuelnim evropskim tendencijama... 100 slika, u organizaciji Doma umetnika.4 A upra
vo povodom te svoje samostalne izložbe priređene
u Budimpešti i Vrbasu 1913. godine Pehan je sam
3 U srpskom jeziku postoje dve verzije naziva ove grupe. Du
napisao tekst u katalogu sa karakterističnim naslo
ranci govori o „Tragačima“ a Marija Cindori o „Istraživači
ma“. U svakom slučaju radi se o istoj grupi umetnika osnova
noj 1909. godine a čiji bi naslov trebalo da bude funkcionalan 4 Na samostalnoj izložbi slika Jožefa Pehana gost je bio
u prikazivanju odnosa prema umetnosti grupe „Osmorice“, mađarski vajar Ferenc Međeši, koji je izložio petnaestak
kako će glasiti njihovo novo ime od 1911. godine skulptura.
242
VI ĐENJA
vom „Nekoliko reči o modernoj umetnosti“. Izme sa mađarskim umetnicima. Zora Petrović studira
đu ostalog Pehan konstatuje: „Razvitak modernog u Budimpešti od 1915. do 1918. godine, Radović
duha u svim pravcima nauč io je čoveka da objekte od 1917. do 1920. godine. Oboje su studenti na
koji ga okružuju posmatra analitički, da ih razla budimpeštanskoj Akademiji, kod istog profeso
že na činioce, shvati i svede na suštinu. Osnovna ra - Ištvana Retija. Ivan Radović je bio, po ocena
vrednost nije ništa drugo, no izvestan ritam koji ma, čak najuspešniji Retijev student i upravo zbog
se održava kroz konstrukciju oblika, kompoziciju toga mu je profesor izdejstvovao novčanu pomoć
boja i sintezu linija.“5 Očito, Jožef Pehan je „do za jednomesečni boravak u slikarskoj koloniji u
stojan“ tada aktuelnih, čak avangardnih peštanskih Nađbanji. Kako je to sam često isticao, Nađbanj
zbivanja i tendencija, u periodu od 1909. do 1913. ska kolonija ga je privlačila još od njegovih ranih
godine. Posle toga, sled životnih situac ija - put u slikarskih dana u Somboru. Radović je bio izuzet
Sarajevo, mobilizacija 1915. u Subotici,6 boravak no zadovoljan kolonijom jer je tamo vredno radio
u svojstvu ratnog slikara u Beog radu, te konačni i upijao sve oko sebe, o čemu je govorio i Ivan Ta
povratak u Vrbas - smiruju avangardistički žar u baković u jednom svom razgovoru sa Belom Du
slikarstvu Jožefa Pehana. Posleratno vreme donosi rancijem. Pleneristički način slikanja je Radoviću,
novu i drugačiju situac iju – Pehan više nije u sta u tom trenutku, očigledno pogodovao. „Ostali su
nju da preko nove državne granice odlazi u svoj mi u dragoj uspomeni dani u slikarskoj koloniji
peštanski atelje, svi njegovi kontakti sa peštanskim u Nađbanji; i ranije sam živeći u banatskim pro
umetničkim životom su prekinuti, onemogućen je stranstvima voleo prirodu, ovde sam, međutim,
dodir sa značajnim izložbama koje su predstavljale nauč io da je posmatram na jedan drugi način, da
tada aktuelne evropske umetničke tendencije... dublje ulazim u njene prefinjene detalje. To se sva
Dakako, Nađbanja je i dalje okupljala umet kako odrazilo na moja slikarska shvatanja.“8
nike. Iako za koloniju više nisu karakteristične Slično Radoviću, Nađbanjska kolonija je bila
avangardističke priče, iskustva su i dalje dragoce značajno mesto i u razvoju slikarstva Zore Petro
na. Godine 1918. u Nađbanjskoj koloniji, uz sta vić. U monografskom tekstu o našoj istaknutoj sli
re vojvođanske učesnike Eugena Paskua i Arpada karki Katarina Pavlović konstatuje: “U slikarskom
G. Balaža, po prvi put borave i rade Ivan Cvejanov formiranju Zore Petrović veliku ulogu odigrao je
(1899-1931), Zora Petrović (1894-1962) i Ivan Ra njen boravak u slikarskoj koloniji Nađbanja (1918)
dović (1984-1973). Najverovatnije godinu-dve pre i uticaj njenog profesora, mađarskog impresioniste
njih, u Nađbanji je boravio i Ivan Tabaković (1898- Ištvana Retija“, a Miško Šuvaković je još decidniji u
1977)... 7 U to vreme Zora Petrović i Ivan Rado svojoj konstataciji: „Njeno školovanje u Budimpe
vić poznaju umetničke prilike u Pešti. Tu razgle šti (1915-1918) i rani boravak u Nađbanji (1918)
daju mnogobrojne izložbe, uspostavljaju kontakte su njen rad preusmerili ka modernizmu i ekspre
sivnim tendencijama posle impresionizma“.9
5 Jožef Pehan: Iz predgovora u katalogu samostalne izložbe,
Vrbas, februar 1913. 8[8] (?): „Intervju sa slikarom Ivanom Radovićem“, Politika,
6 Pehan je mobilisan u Subotici. U vojsci se sreće sa subotič Beog rad, 10. juna 1973.
kim slikarima Šandorom Olahom i Peterom Kalmanom te sa 9[9] Miško Šuvaković i Darko Šimičić: Centralnoevropski
mladim vajarom Karlom Baranjijem. aspekti vojvođanskih avangardi. Granični fenomeni, fenomeni
7 Bela Duranci: Nađbanja i Vojvođani, Likovni susret, Subo granica. Objavljeno u katalogu istoim
ene izložbe, Novi Sad,
tica 1996: 16. Muzej savremene likovne umetnosti, septembar 2002.
243
VI Đ ENJA
Ipak, najuporniji vojvođanski pohoditelj umet Osam ilustracija Adijevih pesama, ostvarenih 1930.
ničke kolonije Nađbanja svakako je bio Balaž G. godine, u kojima socijalno profilisane prizore reali
Arpad. Jedna od najinteresantnijih figura vojvo zuje jednim sugestivnim simbolično ekspresivnim
đanske umetnosti tokom prve polovine dvadesetog načinom, plastički disciplinovano sprovedenim
veka, Balaž se ovde prvi put našao 1913. godine, i – u duhu Adijeve poezije, kašakovske aktivističke
on kao učenik već pominjanog Retija. Prvi svetski filozofije i karakteristične postkubističke autono
rat prekida njegova nađbanjska gostovanja, te je u mije plastičkog promišljanja motiva.
koloniji ponovo već 1918. a iste te godine se sre
će i sa Kašakom, što će svakako uticati na njegovo ooo
ideološko shvatanje umetnosti, te na stalni socijal
no-politički prizvuk njegovog izraza. Interesantno Tokom razmeđe vekova, a potom i tokom prve
je zapažanje Jerka Denegrija, za kojeg je Balaž „ka polovine dvadesetog stoleća, Umetnička kolonija
rakterističan lik umetnika Srednje Evrope, kako Nađbanja ima značajno ali nedovoljno proučeno
se taj lik može sagledati i definisati u uslovima for i definisano mesto u vojvođanskoj i srpskoj umet
miranja u prvim decenijama XX veka“.10 Arpad G. nosti. Između Jožefa Malija, koji je učestvovao u
Balaž će biti „redovni neredovni“ gost nađbanjske premijernom sazivu 1896. godine, i Arpada G. Ba
kolonije sve do 1942. godine, kada tamo posled laža, koji je poslednji od vojvođanskih umetnika
nji put boravi. Dakle, Nađbanja je „ugrađena“ u slikao u ovoj koloniji 1942. godine, ukupno je bo
njegovu stvaralačku delatnost u širokom rasponu ravilo dvadesetak relevantnih umetnika. Najzna
pune tri decenije. Iako je najduže živeo u Subotici, čajniji među njima (Štrajtman, Pehan, Kopilović,
Balaž je, između dva rata, živeo i radio u različitim Farkaš, Olah, Radović, Z. Petrović, Tabaković, Ar
mestima. Za našu istoriju umetnosti je zanimlji pad G. Balaž) suštinski su uticali na pravce razvoja
vo da je od 1927. godine živeo i radio u Beogradu, slikarske umetnosti u Vojvodini i Srbiji. Njihova
gde je 1929. godine priredio samostalnu izložbu aktivnost u nađbanjskim okupljanjima rezultira
koju će Oto Bihalji Merin u Novoj Literaturi ozna la je uspostavljanjem čvrstih srpsko-mađarskih
čiti kao „početak novog realizma“, te da je 1930. umetničkih veza i uticaja, upoznavanjem sa aktu
godine postao član grupe „Oblik“. Njegova umet elnim tendencijama u Evropi, te uspostavljanjem
nost je izuzetno značajna i u periodu posle 1920. mnogobrojnih kontakata sa indirektnim ili direkt
godine, kada nastaju njegova najradikalnija dela nim posledicama... Preko Nađbanje su do srpskih
u duhu kubizma, kuboekspresionizma te socijal i vojvođanskih umetnika, linijom Budimpešta –
nog ekspresionizma, koji su pravi dokaz umetni Subotica – Bečkerek - Novi Sad - Beog rad, pristi
kove spremnosti da reaguje na aktuelnosti sveta zale “sveže“ informacije o trima velikim umetnič
i vremena u kojem je živeo i stvarao... Za istoriju kim scenama tog vremena (Budimpešta, Minhen,
umetnosti kod nas Balažev najznačajniji doprinos Pariz)... U proučavanju umetnosti koja se odvijala
je svakako ostvaren mapom litografskih grafika unutar vojvođanskog likovnog prostora fenomen
preplitanja umetničkih tendencija i međusobnih
10 Ješa Denegri: Ekspresionizam i kubizam, granica forme. odnosa – zasigurno ostvarenih u Nađbanji - pred
Objavljeno u katalogu Centralnoevropski aspekti vojvođan stavlja zanimljiv primer multikulturalnih feno
skih avangardi. Granični fenomeni, fenomeni granica. Obja
vljeno u katalogu istoimene izložbe, Novi Sad, Muzej savre
mena „koji nije samo posledica posrednih presto
mene likovne umetnosti, septembar 2002. ničkih uticaja, nego efekat složenih procesa tran
244
VI ĐENJA
245
VI Đ ENJA
branjen. Zbog toga Kašak pokreće novi časopis – ne na estetski nivo najznačajnijih internacionalnih
Ma (Danas), u kojem svoje priloge objavljuju akte avangardnih časopisa“.13
ri mađarskog aktivističkog pokreta, revolucionarni Po okončanju Prvog svetskog rata umetnosti
mladi umetnici koji nastoje da nametnu novu du su nametnuta nova očekivanja: novo doba i dru
hovnu klimu, novu umetnost i duhovno oslobo gačiji društveni odnosi zahtevaju novu i drugačiju
đenje čoveka... Časopis Ma ima sasvim specifični umetnost. Početkom dvadesetih godina pojavljuju
dizajn – nametnut je princip konstruktivizma, no se mnogi umetnički časopisi kao specifični feno
va tipografija, reprodukovani su radovi avangar meni iskazivanja novih umetničkih težnji. U širem
distički raspoloženih umetnika... U mađarskom regionu bivše Austro-Ugarske, tokom dvadesetih
aktivizmu učestvuju Lajoš Kašak, Laslo Moholji godina prošlog veka deluje velik broj takvih časo
Nađ, Šandor Barta, Bela Uic, Lajoš Tihanji, Petar pisa: A Tett, Ma i Akasztott Ember u Mađarskoj,
Dobrović, Šandor Bortnik, Matis Totč i drugi. Nji Genius, Periszkóp, Nepkelet, Contiporanul, 75 HP,
hova aktivnost nije bila ograničena tek peštanskim Punct i Integral u Rumuniji, Tűz u Slovačkoj, Disk
okruženjem nego su se radovi i tekstovi mađarskih u Češkoj, Zenit i Ut u Jugoslaviji...
umetnika pojavljivali u mnogim izvanmađarskim U jugoslovenskoj umetnosti tokom dvadesetih
časopisima – a Julija Sabo primećuje da je „mađar i tridesetih godina, tačnije u periodu 1921-1932,
ski kult delanja bio važan ideal u srednjeistočnoj deluje veći broj relevantnih avangardnih umetnič
Evropi, te da se lako vezivao za anarhističke sveto kih časopisa. U Beogradu, Zagrebu, Novom Sa
nazore“.12 Mađarski umetnički aktivizam je nasto du i Ljubljani pojavljuju se Svetokret, Zenit, Dada
jao da donese značajne i sveobuhvatne promene, a Tank, Dada Jazz, Dada Jok, Ut, Putevi, Svedočan
Ernst Fišer čak konstatuje da su „Ma-isti“ nastoja stva, Hipnos, Rdeči pilot, Novi oder, Tank, Večnost,
li da se nametnu kao nove duhovne vođe i tvorci 50 u Evropi, Almanah Nemoguće – L Impossible,
jednog novog i drugačijeg društva, kao avangardi Nadrealizam danas i ovde... Kako to u svom tek
stički akteri novih društvenih odnosa. Na žalost, ta stu „Istorijske avangrade: dadaizam - zenitizam –
nastojanja im se nisu ispunila – 1919. godine poraz nadrealizam“ konstatuje Milanka Todić: „Njihovo
mađarske revolucije uzrokuje zabranu rada časo postojanje omogućuje da se govori o časopisu kao
pisa a Kašak biva zatvoren... Po izlasku iz zatvora, najkompletnijem jugoslovenskom avangardnom
već 1. maja 1920. godine, Kašak je u Beču i tu po delu“.
novo pokreće Ma. Uz njega je, takođe istorijskim Svakako, naš najznačajniji umetnički časopis
događajima i razvojem situacije u Mađarskoj razo prve polovine dvadesetog veka, Zenit, počinje da
čaran, ali izuzetno stvaralački ambiciozan Laslo izlazi u Zagrebu 1921. godine a potom se 1924.
Moholji Nađ. Kašak u Beču, gde se kasnije formira „preseljava“ u Beograd, gde je izlazio sve do 1926.
jezgro mađarske kulturne emigracije, napušta ak godine. Štampano je ukupno 43 broja. Ovaj časo
tivističku oštrinu časopisa a zadržava samo načelo pis je glasilo zenitizma, umetničkog pokreta čiji
neophodnosti duhovnog oslobođenja čoveka, a Ju je osnivač Ljubomir Micić, koji se zalaže za ruše
lija Sabo zapaža da se tada „okrenuo ka evropskim nje starih vrednosti i uspostavljanje nove kulture.
tokovima novih umetnosti i uspeo da Ma uzdig On govori o „apstraktnom kosmičkom ekspresi
onizmu“ te o „ličnosti barbarogenija koja će pro
12 Julia Sabo: A Magyar aktivizmus művészete 1915-1927,
Budapest, Corvina, 1981: 130-131. 13 Isto.
246
VI ĐENJA
paloj kulturi zapadne Evrope doneti svežu snagu umetnost“ ili „kao balkanski katalizator novog
Istoka“, o „balkanizaciji evropske kulture i civili života i nove umetnosti“...16
zacije“.14 Micićeva estetika je zasnovana na ideji Zenitisti sarađuju sa mađarskim aktivistima.
autonomije umetnosti. Po njemu „Nova umet Mađarska istoričarka umetnosti Julija Sabo čak
nost je uslovljena svojim sopstvenim principima, konstatuje: „Interesantna crtica u istoriji zenitizma
svojim sopstvenim zakonima, nezavisna od zako je i to što su zenitisti sebe smatrali nastavljačima
na prirode“.15 „Na idejnom planu zenitizam je bio međunarodnog programa i kulta delovanja aktera
u znaku oštre kritike evropskog civilizacijskog mađarskog aktivizma“.17 Micić u Zenitu objavljuje
kompleksa, kojem je u duhu inovativnih tenden Kašakovu poeziju („Pesma 8“, Zenit, br. 6, Zagreb
cija ponudio panbalkansku kulturnu koncepciju, 1921) te tekst „Arhitektura slike“ („samociljna ar
izrađenu na principima neoprimitivizma“ (Vida hitektura slike i konstruktivizma“), a na naslovnim
Golubović i Irina Subotić) a zenitisti se zalažu za stranama ovog časopisa tokom 1922. godine obja
novo slikarstvo (apstrakcija, konstrukcija, kubi vljene su konstruktivističke grafike Lajoša Kašaka
zam), bave se avangardnom poezijom u kojoj se i Lasla Moholji Nađa. U broju 15 objavljen je Ka
reč često svodi na izdvojeni i osamostaljeni ele šakov linorez, poslat iz Beča, a u dvobroju 19/20,
ment... U Zenitu se pojavljuju saradnički prilozi decembra 1922. godine, i svedena linorezna gra
velikog broja avangardnih umetnika iz Evrope fika Moholji Nađa u duhu njegovih najznačajnijih
a Micić uspostavlja saradnju sa akterima ruskog radova slične provenijencije. Samo nekoliko broje
umetničkog eksperimenta Kandinskim, Malje va ranije, tokom februara iste godine, na naslovnoj
vičem, Tatljinim, El Lisickim (El Lissitzky), Ar stranici Zenita bio je objavljen čuveni Tatljinov rad
hipenkom, Zadkinim, Blokom, Erenburgom, Nacrt za spomenik. Pojava ovih geometrijsko-kon
Hlebnjikovim, italijanskim futuristima (Tomazo struktivističkih ostvarenja nikako nije bezrazlo
Marineti), mađarskim aktivistima (Kašak, Laslo žna i nezapažena. Istraživači i analitičari Zenita su
Moholji Nađ), te mnogobrojnim pojedincima ustanovili da je u početku koncept časopisa (i po
poput Valtera Gropiusa, Tea van Dusburga (Theo kreta zenitizma) bio u znaku ekspresionizma a da,
van Doesburg), Roberta Deloneja (Robert De upravo od te 1922. godine, u Zenitu prevladavaju
launay)... Pored Micića, Branka Ve Poljanskog, konstruktivističke ideje. Dakle, dvojica najistaknu
Ivana Gola i Boška Tokina, u Zenitu objavljuju tijih aktera pokreta mađarskih akcionista svojim
Vinaver, Matić, Crnjanski, Rastko Petrović, Dra prilozima bitno utiču na formiranje tog specifič
gan Aleksić te Černigoj, Gecan, Seissel (Jo Klek), nog koncepta. Uostalom, Zenit i Ma imaju mnogo
Stepančić, Petrov, Bijelić, Šumanović i drugi. zajedničkog, između ostalog sličnost „razvojnih li
Zbog svog izrazito internacionalističkog karak nija“ časopisa, istovremenost i bliskost pomenutih
tera Zenit postaje časopis koji je ravnopravan sa konstruktivističkih težnji, te sličnih tipografskih i
tadašnjim avangardističkim evropskim glasilima potpuno „usklađenih“ dizajnerskih rešenja. Osim
ali je determinisan kao autentični pokret izvan toga, potrebno je naglasiti da je sve to u potpunom
već formiranih tokova internacionalne zapadno
evropske umetničke prakse, kao „nova balkanska 16 Ljubomir Micić: „Zenitizam kao balkanski katalizator no
vog života i nove umetnosti“, Zenit, 1924, br. 34.
17 Julia Sabo: A Magyar aktivizmus művészete 1915-1927,
14 Ljubomir Micić: „Nova umetnost“, Zenit, 1924, br. 34. Budapest, Corvina, 1981: 130-131.
15 Isto.
247
VI Đ ENJA
saglasju sa tada aktuelnim evropskim umetničkim godine Hortijev politički teror ugušio mađarsku
tendencijama i zbivanjima. revoluciju a u kojoj su avangardisti okupljeni oko
Čini se da su postojale i neke bliske lične ve Kašaka i Ma ambiciozno učestvovali proklamujući
ze zenitista i mađarskih aktivista. Jedan kontakt je novu umetnost približenu potrebama „oslobođe
„materijalizovan“ crtežom aktivističkog slikara i nog“ čoveka, revoluciji i proleterskoj kulturi. Ubr
bliskog Kašakovog saradnika Lajoša Tihanjija, na zo su od režima, pa čak i od Bele Kuna, proglašeni
slovljenim Branco Pojanco szerb zenitista költő po za „dekadentnu umetnost buržoaz ije“... Taj neu
rtréja (Portret Branka Pojanka, srpskog zenitistič speh, a potom i slom sedmodnevne pečujske Ba
kog pesnika). Taj portret Branka Ve Poljanskog, ranjske srpsko-mađarske republike (14-21. avgu
Micićevog brata i pouzdanog saradnika, datiran sta 1921), čiji je predsednik bio pečujski Srbin sli
je 1920. godine. Portret ima svoju avangardistič kar Petar Dobrović, naterao je mnoge intelektualce
ku posebnost jer je Tihanji oko konstruktivistič u emigraciju. Ubrzo je budimpeštanska emigracija
ki predstavljenog portreta - iznad, ispod i sa obe formirala svoj intelektualni emigracioni centar u
strane, uz karakteristično iscrtane predstave dvoj Beču, gde su, na primer, pokrenuta tri dnevna li
nih i prelomljenih strelica, ispisao „Zenith, Zenit, sta, te niz časopisa (među kojima i obnovljeni Ma)
Зенит“, potvrđujući da je upoznat s karakterom i koji su iz Beča distribuirani mađarskoj dijaspori
konceptom zenitističkog pokreta. širom Evrope. Pečujska emigracija se upućuje ka
Ovih nekoliko pomenutih primera, u svakom Jugoslaviji i uglavnom se smešta u Beogradu i po
slučaju, svedoče o postojanju aktivnih veza iz vojvođanskim gradovima i varošicama (Novi Sad,
među dva pokreta okrenuta ka novom shvatanju Subotica, Veliki Bečkerek, Vršac)... To je, i u ovom
umetnosti i njene funkcionalizacije (zenitizam slučaju, rezultiralo pojavom avangardnih časopi
- mađarski aktivizam) te o koncepcijskoj blisko sa: u Velikom Bečkereku se pojavljuju Renaissance
sti dva časopisa (Zenit - Ma). No, izuzetno je za (Renesansa) 1920. i Faklya (Baklja) 1922. godine.
nimljiva činjenica da je taj fenomen bio vidljiv i U nekim već postojećim vojvođanskim listovima
u vreme autentičnog realizovanja. Tako je, svoje „pojačava“ se književni i umetnički „dodatak“, kao
vremeno u rumunskom časopisu slične koncepcije što je to slučaj sa vršačkim listom Szombat (Subo
Svitanje, koji je izlazio u Klužu, konstatovano da ta) iz 1918, u kojem je istaknuti saradnik Kašako
je „osnovni ideal zenitističkog pokreta sugestivni vog Ma Janoš Maca objavio dva priloga od kojih
anarhistički pogled na svet i kult delovanja, blizak je jedan izuz etno zanimljivog naslova - „Tenden
anarhizmu mađarskog aktivizma“.18 ciozno pozorište“; potom i subotički listovi Bac
Novosadski časopis Ut (Put) izlazi od marta smegyei Naplo (Bačkožupanijski dnevnik), te Hir
1922. do aprila 1925. godine. Dakle, i ovaj časopis lap (Glasnik), u kojem Mikeš Floriš objavljuje čitav
se pojavljuje na samom početku dvadesetih godina niz tekstova o novoj umetnosti, a Marija Cindori,
prošlog veka, u vreme kada takva umetnička peri verovatno najbolji poznavalac aktivističkih umet
odika postaje jedna od najznačajnijih osobenosti ničkih aktivnosti u Vojvodini, napise o avangardi
novih umetničko-aktivističkih zbivanja u Evropi. je pronašla čak i u novosadskom listu Strandujság
Povodom nastajanja Ut-a potrebno je podsetiti se (Novine za plažu)!
dramatičnih zbivanja u Mađarskoj, gde je 1919. Novosadski Ut (1922-1925) je svakako naj
značajniji avangardistički časopis u vojvođanskim
18 Julia Sabo: Isto. prostorima. Izlazio je na mađarskom jeziku. Taj
248
VI ĐENJA
časopis uređuje Zoltan Čuka (Csuka Zoltán), koji U uvodniku prvog broja Ut-a se konstatuje:
se sa pečujskom emigracijom vratio u zavičaj, ali „Živimo na poliglotnom području: ovde je više
ovog puta u novu državu. Njegovi najistaknutiji struko potrebno demonstrirati našu nadnacio
saradnici su Janoš Čuka (Csuka János), kojem je nalnost... I umetnost i kultura su nadnacionalne,
Kašak nadenuo umetničko ime Aranjimiveš Ja a mi se krećemo ka univerzalnom cilju.“ Novo
noš (Aranymüves János), te Šandor Harasti (Ha sadski Ut je veoma blizak konceptu budimpe
raszti Sándor), Peter Lerinc (Péter Lőrinc), čiji su štanskog Ma. Pismo Lajoša Kašaka, upućeno iz
pseudonimi: Arpad Lang (Láng Ārpád), i Žarko Beča, naslovljeno „Ljudima okupljenim oko ča
Plamenac, kao i mnogobrojni ovdašnji umetnici sopisa Ut“, objavljeno u drugom broju časopisa,
poput Dragana Aleksića, Milana Dedinca, Rade 1922. godine, svedoči o Kašakovom osećanju bli
ta Drainca, Stanislava Zupca, Ljubomira Micića, skosti sa redakcijom, koja se zapravo pridružuje
Žarka Vasiljevića, Stanislava Vinavera, Boška To njegovoj aktivističkoj koncepciji: „Prijatelji, sve
kina, Mihajla Petrova, Save Šumanovića... Časo do sada sam veoma retko, zapravo možda nisam
pis Ut je veoma blizak Kašaku i koncepciji časo ni jednom upotrebio ovaj način oslovljavanja, jer
pisa Ma: „Pri tome, Ma je služio – pre svega u u isprepletenim životnim putevima sve do sada
delu sveta gde se govorio mađarski jezik – kao nisam sreo čoveka koji bi svojevoljno, bez poseb
model za druge avangardne grupe i njihove pu nog ubeđivanja, bez fizičkog ili duhovnog terora,
blikacije. U Kraljevini SHS (kasnije Jugoslavi pošao sa mnom ka istom cilju. A oni sa kojima
ji) grupa mladih mađarskih avangardnih pisaca sam sada tako blizak – oni se ne računaju, jer
okupljena oko časopisa Ut (Put) u Novom Sadu smo do te mere jedno, koliko sam i ja ujedinjen
pokušala je (sa suštinskom intelektualnom i fi sa pokretom Ma: taj pokret je vrelo i još neožbu
nansijskom pomoći Ma iz Beča) da u Novom Sa kano opredmećivanje, u suštini opredmećivanje
du i Vojvodini u periodu 1922-1925. izvede akti energije i nadahnuća nekolicine prisutnih ljudi u
vističku praksu koju je Ma uspostavio u Budim najlepšu formu. Kažem, oni se ne računaju, kao
pešti između 1916. i 1919. Ovaj pokušaj nije do što se ni sam ne računam pred sobom, a oni na
kraja uspeo jer je Ut bio pod uticajem dadaista i koje smo do sada čekali, kao na nove izvore koji
zenitista“19 koji su aktivizam usmerili ka aktuel bi i nas dopunili i potvrdili, pred kojima smo se
noj estetsko-umetničkoj koncepciji avangardnih mi s mukom uzdigli kao cilj, tek danas polaze ka
časopisa prisutnih na tadašnjoj evropskoj aktu nama i pristižu, evo, i u vašem časopisu Ut – ka
elnoj sceni. Međutim, delovanje Ut-a ostaje, za prosuđivanju vlastitog života i vlastitih vredno
sigurno, najavangardističkija epizoda u istoriji sti...“20 Takođe, 1922. godine, Ut objavljuje pesmu
umetnosti vojvođanskog podneblja tokom prve Janoša Mestera kojom autor, na svoj način a u da
polovine dvadesetog veka. daističkom maniru, potvrđuje čvrstu povezanost
međusobnih uticaja tri časopisa: „Mi smo svoju
19 Deréki Pal: „Vienna“, objavljeno u: Timothy O. Benson tugu ispovraćali u senku Lajoša Kašaka i Ljubo
(ed.), Central European Avant-Gardes: Exchange and Tran
sformation, 1910-1930, Los Angeles, LACMA, 2002, str. 169-
mira Micića. Oči svoje smo uvrnuli u isti red s
170. Preuzeto iz teksta: Miško Šuvaković: „Umetnost XX veka
u Vojvodini, Kontradikcije i hibridnosti umetnosti XX veka 20 Iz pisma Lajoša Kašaka časopisu Ut, br. 2, Novi Sad 1922.
u Vojvodini“. Objavljeno u knjizi Evropski konteksti umetnosti Preuzeto iz kataloga Centralnoevropski aspekti vojvođanskih
XX veka u Vojvodini, Novi Sad, Muzej savremene umetnosti avangardi 1920-2000. Granični fenomeni - fenomeni granica,
Vojvodine, 2008. Novi Sad, Galerija savremene umetnosti, septembar 2002.
249
VI Đ ENJA
njima. Postali smo beskonačni plus. (Ma + Ut + pre Prvog svetskog rata.22 Zahvaljujući sačuvanom
Zenit). Mi novi umetnici.“21 štampanom programu Aktivističkog matinea u
Ut je u početku pod dominirajućim Kašako Subotici te Floriševom tekstu u Hirlapu, moguće
vim uticajem. U Programu Ut-a objavljenom u pr je steći utisak o karakteru tih subotičkih matinej
vom broju časopisa 1922. godine, između ostalog, skih programa. Sličnog sadržaja su zasigurno bili i
naznačeno je: „Hoćemo da povedemo ljude od drugi dadistički matineji koji su, uz same časopi
larpurlartističke umetnosti, i od epigona, prema se, bili jedini način direktnog manifestovanja no
životnim, jer iz života izraslim, krvavo ozbiljnim, ve avangardističke umetnosti u Vojvodini. Kako
ali ŽIVIM i, baš zbog toga, RADOSTIMA ZASI to navodi Marija Cindori, osim u Subotici, tokom
ĆENIM umetnostima. Naši saborci nisu boemski druge polovine 1922. i početkom 1923. priređeni
nastrojeni slikari i pesnici koji se češkaju i prene su matineji sa sličnim programima u Novom Sadu,
mažu po barovima i šambr-separeima, nego ljudi Vinkovcima, Osijeku, Velikom Bečkereku a vero
koji su se formirali na ozbiljnim putevima stvar vatno i u Somboru i Srbobranu. „Svaka od njih je
nog života, boreći se za potpunijeg čoveka i koji imala neke osnovne kašakovske elemente, ali, čak
svet osećaju u sebi...“ No, ta u početku jasna ka i na osnovu relativno oskudne građe koja je saču
šakovska aktivistička namera, zahvaljujući među vana, čini se, svaka je bila manifestacija za sebe,
sobnom prožimanju ideja i koncepata, biće proši prilagođena prostoru, vremenu i publici na koju je
rena nekim manifestacijama bliskim dadaističkoj računala.“23
strategiji. To je vreme održavanja dadaističkih ma Zbog toga, i pored nedovoljnosti i nekomplek
tinea na kojima učestvuju (ili im se dela izvode) i snosti dokumentarističkih podataka o ovim pro
autentični mađarski aktivisti (Kašak, Barta...), „Ut- gramima, treba poštovati malu istoriju tog „mati
ovci“ uglavnom formirani od članova tzv. „pečuj nejskog avangardizma“ u Vojvodini jer je to, zapra
ske“ postrevolucionarne emigracije (Čuka, Arato, vo, fenomen potvrđivanja autentičnih i radikalnih
Lang, Šugar...) te zenitisti (Micić, Poljanski, Alek umetničkih tendencija. Uostalom, pokretači i or
sić, Petrov...) U svakom slučaju, bili su to skupovi ganizatori tih programa su umetnici koji su ure
na kojima se ostvarivao koncentrat najznačajnijih đivali avangardističke časopise, a A Tett, Ma, Zenit
aktivističkih i avangardističkih tendencija koje su i Ut - sasvim izvesno - pripadaju jednoj karakte
se formirale u regionima na rubu bivše austrou rističnoj evropskoj pojavi sa početka dvadesetih
garske carevine. U kratkom članku naslovljenom godina prošlog veka, kada, skoro istovremeno, de
„Aktivistički dadaistički matine“ (održan u Subo luju mnogobrojni umetnički časopisi u skoro svim
tici 25. oktobra 1922) Mikeš Floriš, saradnik su značajnijim umetničkim evropskim centrima kao
botičkog Hirlapa, čak konstatuje da su tu zastu što su berlinski Der Sturm i Die Aktion, vajmar
pljeni autori skoro svih tada aktuelnih umetničkih ski De Stiyl, bečki 2x2, pariski L’ Esprit nouveau i
tendencija: impresionisti, aktivisti, dadaisti, kon
struktivisti, zenitisti, mašinska umetnost te izve
22 Prema tekstu Marije Cindori: „Aktivistička dadaistička
sni pojavni oblici ovih pravaca koji sežu u godine matineja u Subotici“, objavljenom u katalogu Centralnoe
vropski aspekti vojvođanskih avangardi 1920-2000. Granični
fenomeni - fenomeni granica, Novi Sad, Galerija savremene
umetnosti, septembar 2002.
23 Marija Cindori: isto.
21 Prevod: Tibor Vajda.
250
VI ĐENJA
drugi. Tako je, na jedan sasvim očigledan način, vodio i srpske i mađarske parnice“, zapisao je knji
ova krhka ali dragocena pojava u srpskoj i vojvo ževnik Pavle Ugrinov.24
đanskoj umetnosti iz dvadesetih godina proteklog Uporni istraživač Moholji Nađovog molskog
veka egzistirala uporedo sa najznačajnijim aktuel i ađanskog perioda, novosadski publicista Zoltan
nim tokovima tadašnje evropske avangarde. Kalapiš, pronašao je u jednom intervjuu iz 1924.
godine umetnikovu izjavu da „crta od svoje še
Jedan specifični slučaj: ste-sedme godine“. To je, verovatno, jedino svedo
Laslo Moholji Nađ čenje o umetnikovim počecima koje bi se moglo
Svojim biografskim podacima veliki mađar povezati sa njegovim boravkom u bačkim varoši
ski avangardni umetnik Laslo Moholji Nađ (Las cama. No, u svakom slučaju, očito je da su sećanja
zlo Moholy Nagy) je na specifičan način „vezan“ na boravak u Molu izazivala dobre uspomene te
za vojvođansku sredinu. Rođen je 20. jula 1985. se već u dokumentima segedinske gimnazije, prvi
godine u Boršodu, nedaleko od Baje, u južnoj Ma put, pojavljuje novi pridevak prezimenu: Moholji.
đarskoj, kao Laslo Vajs. No, kada je otac Lipot Vajs Potpis Laslo Moholy Nagy nalazi se već i na ra
iznenada emigrirao u Ameriku, gde mu se gubi nim slikama iz 1917. godine: Portret brata Jenea,
svaki trag, majka Karolina sa sinovima, dvogodi te Ranjeni vojnik, koje su naslikane u dalekoj Ode
šnjim Laslom i sedmogodišnjim Jeneom, seli se si, gde se zadesio na oporavku kao ranjenik u Pr
prvo u Adu kod svoje bake Rozalije Engelman, a vom svetskom ratu... Iz rata se Moholji Nađ vraća
potom u Mol, gde ih prihvata majčin brat Gustav 1918. godine, ali više ne u Mol nego u Budimpe
Nađ, ugledni i dobrostojeći advokat. Ubrzo će Ka štu, gde pokušava da nastavi studije ali i započinje
rolina roditi i trećeg sina Akoša a porodica će pre ozbiljnu umetničku aktivnost krajem septembra i
uzeti ujakovo prezime Nađ. U Molu i u obližnjoj iste te godine učestvuje na izložbi budimpeštan
Adi dečaci pohađaju osnovnu školu: 1. septembra skog Nacionalnog salona. Takođe, odmah se, već
1901. godine Laslo je upisan u prvi razred ađanske oko 1918-19. godine, uključuje u krug umetnika
jevrejske, tzv. „izrailske“ škole. „Još pre svoje pete okupljenih oko časopisa mađarskih aktivista Ma.25
godine Laslo je sa svoja dva brata dospeo u Mol Taj pokret je osnovao Lajoš Kašak (Kassák Lajos)
– bogato bačko mesto na obali Tise, mešanog ma 1916. godine, časopis je pokrenut u novembru, a
đarsko-srpskog stanovništva – u kuću svog strica u Budimpešti je kontinuirano izlazio sve do za
Gustija, molskog advokata, inače samca i neženje. brane sredinom 1919. godine. Tih godina Moho
U Molu je završio osnovnu školu i tu ostao do svo lji Nađ je blizak saradnik Kašaka a intenzivno se
je 18. godine, sve dok nije završio i gimnaziju u druži sa naprednim slikarima Lajošem Tihanjijem
Segedinu (na Tisi). Podjednako se družio sa srp i Jožefom Lampertom (pod čijim uticajem kratko
skim i mađarskim osnovcima i svojim vršnjacima, vreme stvara) te sa ostalim avangardistima Belom
i govorio srpski, možda ne baš toliko dobro kao
njegov stric Gusti, i sigurno ne tako kao pisar u 24 Pavle Ugrinov: Staro Sajmište (Skulpture, slike. Crteži –
stričevoj kancelariji – Dušan, Srbin, momak malo dokumentarna proza), Laslo Moholji Nađ (1895-1946), Beo
pogrbljen ili čak sa malom grbom. To je bilo pri grad, Narodna knjiga - Alfa, 2004: 240-241.
rodno, pogotovu što je stričeva advokatska kance 25 Naslov časopisa je veoma inspirativan jer je konstruisan
od početnih slova naslova pokreta „mađarski aktivizam“ ali
larija bila na tzv. Granici, tj. u sredini sela, između ta rečca Ma ima na mađarskom jeziku i svoje autentično zna
srpskog i mađarskog dela, i što je stric podjednako čenje - danas.
251
VI Đ ENJA
Uitzom, Šandorom Bortnikom, Petrom Dobrovi njene umetnosti u Vajmaru28 u Nemačkoj, poziva
ćem, Janošem Totč Matisom, Šandorom Bartom i Lasla Moholji Nađa da bude predavač. Kao mlad
drugim umetnicima okupljenih oko časopisa Ma. umetnik, sa dvadeset sedam godina, on zamenju
Potpisnik je zajedničkog revolucionarnog Manife je Johanesa Itena i počinje svoju pedagošku aktiv
sta mađarskih aktivista. Posle neuspele revolucije nost kao profesor uvodnog kursa na toj znameni
(mađarska komuna) stvari se bitno menjaju a Mo toj školi... Istovremeno, Moholji Nađ će upravo u
holji sa Lajošem Kašakom odlazi u Beč, da bi oda Nemačkoj ostvariti ona svoja umetnička dela koji
tle, već početkom 1920, dospeo u Berlin.26 Tu će se ma će se uvrstiti među najznačajnije učesnike mo
upoznati sa berlinskim dadaistima, sarađivaće sa dernističkog, geometrijskog, konstruktivističkog
levo orijentisanim članovima grupe „Sturm“ i iz pokreta, te inicijatora revolucionarnih inovacija u
lagati u istoim
enoj galeriji, a upoznaće El Lisickog fotografskom mediju i umetnosti...
i druge ruske konstruktiviste... Vezu sa Kašakom U Budimpešti je Laslo Moholji Nađ direkt
ne prekida, a od 1921. godine je zvanični berlin no umetnički prisutan svega dve godine (1919,
ski predstavnik časopisa Ma, koji je obnovljen u 1920). No, upravo taj kratkotrajni budimpeštan
Beču. Iste godine Kašak i Moholji Nađ u Beču iz ski period je izuzetno značajan u njegovoj umet
daju Knjigu novih umetnosti, na mađarskom i ne nosti. Malo je umetnika koji su, na samom po
mačkom jeziku, a sledeće, u Berlinu, Laslo Moho četku stvaralačke avanture, sa tolikom sigurno
lji Nađ objavljuje mapu Horizont sa slikama svojih šću izgradili jedan odlučan avangardistički stav i
„industrijskih pejzaža“27 kojima nagoveštava svoje ostvarili tako velik broj konceptualno jasnih ino
karakteristično uvažavanje odnosa tehnike i umet vacijskih dela koja će „ostati“ u istoriji ne samo
nosti. Istovremeno, slika svoje specifične apstrakt mađarske nego i ukupne univerzalne umetnosti.
ne geometrijske slike... Tako je, za kratko vreme, Ta njegova rana preludijska pripadnost mađar
izrastao u jednu od najinteresantnijih figura ta skom aktivističkom pokretu, bliskost sa Kaša
dašnje avangardne evropske umetnosti. Godine kom, izuzetno bogata saradnja sa mnogobrojnim
1923. arhitekta Valter Gropijus, osnivač i direktor tada avangardističkim časopisima u Mađarskoj
Bauhausa, državne škole za arhitekturu i prime ali i u okolnim državama gde bujaju bliske avan
gardne, aktivističke i nadrealističke umetničke
252
VI ĐENJA
grupe – donose mu brzu internacionalnu afirma noj izložbi nove umetnosti aprila 1924. godine u
ciju i značajan umetnički uticaj. Muzičkoj školi „Stanković“ u Beogradu. Postav
Upravo u tom segmentu postoji konkretna ve kom su bila obuhvaćena dela preko sto umetnika
za Lasla Moholji Nađa sa umetnošću u Srbiji. Na iz Belgije, Bugarske, Danske, Francuske, Holan
ime, Moholji je saradnik Micićevog Zenita, časo dije, Italije, Mađarske, Nemačke, Rumunije, Ru
pisa pokrenutog 1921. godine u Zagrebu, koji od sije, SAD i Jugoslavije koje je prikupila redakci
1924. izlazi u Beogradu. Ukupno je izašlo 43 broja, ja Zenita. Na ovoj izložbi su izlagali Kandinski,
kada je 1926. godine zabranjen zbog teksta „Ze Glez, Arhipenko, Delone, Moholji Nađ, Lisicki
nitizam kroz prizmu marksizma“. Ovaj časopis je te domaći umetnici Petrov, Klek, Gecan, Foretić.
ostvario izuzetnu saradnju sa umetnicima iz ino Poseban katalog za ovu izložbu, na žalost, nije
stranstva, objavljeno je mnogo priloga internaci štampan ali je u Zenitu (br. 25, 1924) na jednoj
onalno značajnih umetnika (Tatlin, Kandinski, El stranici objavljen spisak izlagača i radova. Prika
Lisicki, Arhipenko, Rodčenko, Kašak, Maljevič, zana su dela koja su reprezentovala tada najaktu
Gropius, Teo Van Duzburg, Mišel Sefor, Raul Hau elnije pojave na tadašnjoj internacionalnoj sceni
sman...). Danas je sasvim moguće konstatovati da poput kubizma, konstruktivizma, futurizma, ze
je Zenit deo evropskih avangardnih zbivanja koja nitizma, ekspresionizma...
su se, u periodu od sredine druge decenije pa sve Tokom druge polovine dvadesetih godina, po
do poznih dvadesetih godina, razvila u evropskoj sle jenjavanja Micićevog zenitizma, u Beogradu
umetnosti. deluje jedna druga skupina avangardista okuplje
Moholjijeva saradnja sa Zenitom zasnovana je nih oko ideje nadrealizma. Interesantno je kon
na Micićevom doslednom razvijanju uređivačkog statovati da se može naslutiti određeni uticaj La
koncepta. Jedan njegov linorez je objavljen u Zeni sla Moholji Nađa na delatnost srpskih nadrealista.
tu, br. 19/20 za novembar-decembar 1922. godine. Naime, primetna je sličnost postupaka nekolicine
Ta grafika predstavlja reprezentativni obrazac Mo beog radskih umetnika, pre svega Marka Ristića
holjijevog konstruktivističkog stvaralaštva a upra i Vaneta Bora, sa Nađovim specifičnim fotograf
vo je Zenit najaktivniji promoter konstruktivizma skim postupkom. Tokom svog bauhausovskog pe
kod nas. Irina Subotić konstatuje: „Najzad, zeniti rioda (1923-1929) Laslo Moholji Nađ se intenziv
zam prvi u jugoslovenskoj sredini objašnjava kon no bavio fotografijom. On je tvorac termina „new
struktivizam kao novu i značajnu manifestaciju vision“ jer je uspevao da iznađe sasvim specifične
modernog doba, pokrenutu idejama ruskih avan rakurse snimanja kako bi dospevao do rezultata u
gardista. Grafička oprema časopisa Zenit je već od kojima je stvarnost bila preoblikovana, drugačije
proleća 1921. godine dobila određenija konstruk viđena, prevedena u novi vizuelni jezik. Ipak, sa
tivistička svojstva – kako u tipografskim rešenjima svim specifičan „proizvod“ Lasla Moholji Nađa iz
korica, naslova, preloma stranica, tako i u repro njegove bauhausovske foto-laboratorije bio je – fo
dukcijama umetnika, kao što su Vladimir Tatljin, togram. Fotogramska slika se ostvaruje bez snima
Lazar El Lisicki, Laslo Moholji Nađ, Aleksandar nja, svetlosnim manipulacijama na senzibilizira
Arhipenko, Lajoš Kašak, Aleksandar Rodčenko, noj foto-hartiji. Upravo u tom postupku Milanka
Kazimir Maljevič, Vasilij Kandinski i dr.“ Todić vidi mogućnost povezivanja imena Moholji
Takođe, zahvaljujući toj saradnji sa Zenitom, Nađa sa radom beogradskog nadrealiste: „Vane Bor
Laslo Moholji Nađ izlaže i na velikoj Međunarod je posebno insistirao na konceptu vremena i slike-
253
VI Đ ENJA
254
VI ĐENJA
na. Jednu od mojih slika priređivači su postavili na štvene ideale. Pod načelom da novo doba zahteva
glavni zid u najvećoj dvorani. Sutradan štampa je novu umetnost Kašak oko sebe okuplja avangardi
s mnogo pohvala pozdravila ’nepoznatog slikara stičke snage. Mladi Dobrović je do Kašaka dospeo
Petra Dobrovića’, koji je svakako do sada bio ne zahvaljujući svom prokubističkom stavu, koji je
poznat zato što je radio i izlagao u inostranstvu... blizak novim konstrukltivističkim tendencijama,
A kada se ispostavilo da je taj veliki uspeh u stvari ali verovatno i zbog Kašakove slutnje jednog revo
tek debi jednog slikara koji je napunio tek dvade lucionarnog potencijala koji je bio deo Dobroviće
set i jednu godinu, pohvale u štampi su bile pune ve ličnosti. Već 1916. godine Kašak i Dobrović su
topline.“33 U rodnom Pečuju Petar Dobrović prire na istom zadatku. U drugom broju Kašakovog no
đuje svoju prvu samostalnu izložbu 1912. godine a vopokrenutog časopisa A Tet pojavila se reproduk
potom odlazi u Pariz i tamo, s kraćim prekidima, cija Dobrovićevog Oplakivanja Hrista. Ovu sliku
boravi do 1914. godine... Tu se u njegovom opusu izvanredno opisuje Simona Čupić u tekstu mono
javlja naklonost prema sezanizmu, dok u impre grafije o Petru Dobroviću: „Prema svom ikonograf
sivnoj seriji crteža aktova zalazi u kubizam, u spe skom značenju, ali i po anticipiranoj formi prizora,
cifično modelovanje figure kakvim se Dobrović Oplakivanje je i za Dobrovića predstavljalo logičan
usaglašava sa aktuelnim sezanističko-kubističkim izbor. Obavezujuća dramatika široke skale pokre
tendencijama. Takođe, treba napomenuti da Petar ta i mimike, kao i isticanje užasa i tuge, potpuno
Dobrović u svom kubističkom analitičkom pogle su odgovarali aktuelnim stilskim (ekspresionistič
du na predmet, baš kao i u svom celokupnom po kim) tendencijama oličenim u konceptu prenagla
tonjem slikarstvu, nikada neće dospeti do granice šenih formi i upadljivom antiverizmu. Raščereče
„napuštanja predmeta“. Po tome će (p)ostati blizak no Hristovo telo, neproporcionalno i deformisano,
situac iji u tadašnjoj mađarskoj umetnosti: pogoto dato je kao sibilijansko proročanstvo na granici iz
vu sa koncepcijama nekoliko značajnih tadašnjih među hrišćanskog i paganskog, između stvarnosti
slikara sličnog racionalističkog usmerenja, pogo i simbola. Ovo dijalektičko iščitavanje društvene
tovu nekolicini umetnika iz čuvene grupe „Istraži hipokrizije i kontradiktornosti modernizacije, oli
vači“ (Čaba Vilmoš Perlrot, Lajoš Tihanji, Robert čenih u razaranju pomoću ’naprednog’, samo pod
Berenji, Jozef Nemeš Lampert i Karolj Kernstok i seća na natuiralizam destrukcije, ali i na njegovo
drugi), osnovane 1909. godine, a koja će 1911. go (pra)iskonsko poreklo.“34 Ta slika je u kontekstu
dine promenuti ime u „Osmorica“. sadržaja A Tet dobila sasvim drugačiju konotaci
Treba imati na umu činjenicu da su Dobrovi ju, pa je po odluci vojne cenzure taj broj zaplenjen
ćeve post-pariske godine - godine rasplamsanog zbog – bogohuljenja te je tim povodom navedena i
Prvog svetskog rata. U Mađarskoj se javlja pokret Dobrovićeva reprodukcija slike Oplakivanje Hrista
mađarskog aktivizma koji predvodi Lajoš Kašak, iz 1915. godine. No, to je zasigurno tek izgovor a
autodidaktični umetnik, proleterski pesnik, čovek pravi razlozi su bili Kašakova koncepcija, njegov
koji je proputovao pola Evrope da bi izgradio jedan antimilitaristički angažman i strogo leva politička
specifičan umetnički stav boreći se za nove dru orijentacija.
Osim te kratkotrajne saradnje sa Kašakom
i aktivistima, mladi Dobrović je bio „član“ jedne
33 Anonim: „Jubilarna izložba Petra Dobrovića“, Politika,
Beograd, 15. maja 1937, 11. Preuzeto iz monografije Simona
Čupić: Petar Dobrović, Beograd, Prosveta, 2003. 34 Simona Čupić: Petar Dobrović, Beograd, Prosveta, 2003.
255
VI Đ ENJA
druge grupacije. Naime, našao se u grupi umetni Dobrović se najviše udaljio od nas, ali i od sebe iz
ka koje je ujedinila budimpeštanska kritika koja mladih dana. On je počeo isto od kubizma, ali na
je sedam mladih umetnika zapazila i izdvojila na današnjim slikama potpuno raskida ove svoje ko
prolećnoj izložbi Nacionalnog salona u Budimpe rene...“ Tako se „završilo“ kratkotrajno Dobroviće
šti 1916. godine, nadenuvši im ime „Sedmorica“ vo učešće u aktivizmu. No, Simona Čupić je u pra
(Vilmoš Perlrot-Čaba, Jozef Nemeš Lampert, Ja vu kada konstatuje da Dobrović „suštinski nikada
noš Kmeti, Rudolf Diner Deneš, Bela Uic, Lajoš i nije duhovno/intelektualno pripadao ’aktivistima’
Gulači i Petar Dobrović), aludirajući na ime ču u značenju koje pokret određuje avangardnim“ a
vene grupe „Osmorica“, koja je sudbinski uticala uz to treba pomenuti i Denegrijevu konstataciju da
na pravce razvoja mađarske umetnosti. Spontano je Dobrović „slikar koji nije pristajao na to da svoje
formirana grupa „Sedmorica“ je izlagala i na sle slikarsko djelo dovede u blizinu bilo kakvog obli
dećem salonu. Umesto Perlrot-Čabe, Uica i Gula ka pragmatizma“ jer on je „umjetnik koji pomno
čija na prolećnom salonu su u grupi bili Armand razmišlja nad vlastitom slikom, nad njenom pla
Šenberger, Andor Eros i Geza Čorb a. Sada su već stičkom građom i nad njenim sižeom, umjetnik
imali i određeni koncept – promovišu težnju ka svjestan historijskih izvora na koje se jezik i tema
monumentalizmu: „mladi umetnici koji su počeli ove slike pozivaju“37
od osnovnih premisa kubizma čine prvi korak pre No, ako je nastojao da pragmatizam, pa ma
ma velikoj monumentalnoj umetnosti XX veka“, kar bio i revolucionarne provenijencije, ne naruši
zapisano je u tekstu u katalogu „Izložbe mladih“ u autonomiju njegovog slikarstva – sam Petar Do
Budimpešti 1917. godine. Taj stav je blizak Dobro brović je itekako imao revolucionarne namere
vićevim razmišljanjima: „Efemerne vrednosti koje i ponašanje. Tokom 1918. godine on učestvuje u
su imanentne revolucionarnima, bez kojih se sko vojnoj pobuni protiv snaga vernih Hortijevoj vla
ro i ne može zamisliti borba grandioznih razmera, di. Uhapšen je a zahvaljujući kapitulaciji Austrou
vreme neminovno nagriza i ostaju samo one koje garske i revoluciji Bele Kuna – biva oslobođen. Po
su se približile pojmovima Večnog, Velikog, Ap sle toga je aktivan u svim socijalnim previranjima
solutnog. Nestaju meki liričari, slabašni podržava u Pečuju. Kada je posle okončanja Prvog svetskog
oci klasika čije su se ukočene kičme prelomile, i rata Trijanonskim mirovnim ugovorom veći deo
ostadoše samo oni koji su sa Kainovim belegom na baranjskog okruga dodeljen Mađarskoj, radnici
čelu izgoreli u svetom ludilu rešeni da stvore nov, Pečuja proglašavaju Mađarsko-srpsku baranjsku
veliki stil“.35 Ovu izložbu je oštro napao Kašak u republiku. Tom prilikom je avgusta 1921. godine,
svom časopisu Ma,36 isprovociran upravo Dobro na glavnom trgu u Pečuju, Petar Dobrović aklama
vićevim napuštanjem kubizma i avangardizma. cijom izabran za predsednika te novoustanovljene
Tom prilikom primećuje da od trojice (Lampert, Republike. Dobrović u svom govoru tom prilikom
Kmeti i Dobrović) ranijih pripadnika aktivističkog izjavljuje: „Došao je trenutak da objavimo svetu
pokreta koji su izlagali na pomenutoj izložbi „Petar da hoćemo da budemo gospodari sopstvene sud
bine i da proglasimo Mađarsko-srpsku baranjsku
35 Petar Dobrović: „Razmišljanja“, Az Alfold, Budimpešta republiku. O našoj odluci odmah ćemo obavestiti
1914, 43. Preuzeto iz knjige Simona Čupić: Petar Dobrović,
beogradsku vladu i zahtevaćemo njen pristanak i
Beograd, Prosveta, 2003.
36 L. Kassak: „Nemzeti Szalon: Fiatalok csoportkiallitasa“,
Ma, Budapest 1917: 146-147. 37 J. Denegri: Galerija likovnih umjetnosti, Osijek 1985.
256
VI ĐENJA
podršku.“38 Dobrović je već sutradan otputovao u pečujskog intelektualnog emigracionog talasa koji
Beog rad. No, njegova diplomatska misija nije us je usledio posle proglašenja Trijanonskog spora
pela: Pašić mu odlučno saopštava da Srbija ne želi zuma, propasti Mađarsko-srpske baranjske repu
da se meša i da remeti Trijanonski sporazum. U blike i drugih političkih događaja u Mađarskoj.
međuvremenu, samo sedam dana po proglašenju, Uostalom, sudbina mu je odredila drugačiji put
u Pečuj ulazi Hortijeva vojska, preuzima sve nad – egzistencijalni (politički emigrant u Jugoslaviju,
ležnosti a predsednika osuđuje na smrt. Dobro osuđen na smrt u Mađarskoj!) ali i umetnički jer
vić postaje izgnanik iz svoje mađarske domovine i on nije pretenciozni avangardista te zbog toga nije
trajno ostaje u Beogradu... među onim umetničkim emigrantima koji šire uti
Dobrovićevo intenzivno učešće u tokovima caje mađarskog umetničkog aktivizma i avangar
mađarske umetnosti traje od okončanja studija dizma. No, Dobrović u srpsku sredinu dolazi kao
1912. godine pa sve do njegove poslednje godine formirani slikar. To uostalom shvata umni Todor
boravka u Mađarskoj 1921. godine. Tokom te de Manojlović, koji svoj tekst o Dobroviću, objavljen
cenije mnogo se toga desilo u njegovoj biografiji 1920. godine, zaključuje: „Imamo pred sobom jed
i umetnosti. Impresionistički početak, iznenadni nu veoma složenu, mnogostručnu umetnost... Jer,
dodir sa kubizmom, kratkotrajna saradnja sa Ka Dobrović, iako mu je tek trideset godina, nije vi
šakom i aktivistima, „članstvo“ u „Sedmorici“, te še neki ’darovit i nadobudan mladi umetnik’, nego
mnogobrojna kvalitetna slikarska ostvarenja obez jedan Majstor koji govori jasno, zvonko i sigurno
bedili su ovom umetniku značajno mesto u mađar – i koji sada, na prvoj stopi svoga rada, daje jedro,
skoj istoriji umetnosti, među onim slikarima koji zaokrugljeno delo. Pojava Petra Dobrovića znači
su tokom te druge decenije donosili nove moderne jedan događaj u razvoju našeg slikarstva, jedno iz
ideje, jednu drugačiju i moderniju umetnost. nenadno lepo ispunjenje i, istodobno, jedno lepše
Na drugoj strani, i u srpskoj istoriji umetnosti obećanje za budućnost“39
Dobrovićevi kubistički crteži nastali još u periodu I odista, Manojlovićevo predviđanje se ostva
1912-1913. godine, „potrebni“ su kao najraniji pri rilo: Petar Dobrović je sve do svoje smrti, 1942.
mer jedne izuzetno značajne pojave u slikarstvu. godine, bio izuzetno zapaženi akter srpske i jugo
Kako to konstatuje ugledni Miodrag B. Protić, Do slovenske umetničke scene. Tokom treće deceni
brović ostvaruje „najranije avangardno rastakanje je XX veka on je postsezanistički i postkubistički
posmatranog motiva u našoj umetnosti“, mnogo konstruktivista, a u periodu 1930-1942, tokom po
ranije nego što se to nekoliko godina kasnije, u slednje decenije svog života, njegovo kolorističko
periodu od 1921. do 1924. godine, desilo u slikar slikarstvo oslonjeno na vangogovske i fovističke
stvima Save Šumanovića, Milana Konjovića, Ivana reminiscencije predstavlja istinsku zasebnost srp
Radovića i Mihajla Petrova, koji su se, u kratkim
ali za srpsku umetnost izuz etno značajnim epizo
dama, bavili kubističkim konceptom...
Dobrovićevo prisilno iseljeništvo u drugu do
movinu nije moguće posmatrati u sklopu onog
39 Todor Manojlović: „Petar Dobrović“, Misao, knj. II, sv. 1,
Beog rad, 1. februara 1920: 547-554. Preuz eto iz knjige Todor
38 Citat preuzet iz knjige Simona Čupić: Petar Dobrović, Be Manojlović: Likovna kritika, Zrenjanin, Gradska Narodna bi
ograd, Prosveta, 2003. blioteka, 2007.
257
VI Đ ENJA
ske umetnosti prve polovine dvadesetog stoleća.40 kularizma, pragmatizma i utilitarizma. Posvećen je
On ima svoj specifični stav i umetničku filozofiju: autentičnoj piktoralnoj ideji i jednom raskošnom
„Slika je za mene koloristička masa. Ja gledam u kolorizmu koji je njegovoj umetnosti obezbedio
istu kolorističku masu i na objektu koji slikam, ja autentičnost i autonomiju slike i slikarske misli.
ne aranžiram sliku, ja je prenosim onako kako mi
slim da ona doista u prirodi postoji. Intenzifikacija Godine Ištvana Nađa
kolorističkih masa na objektu to je moj program u Vojvodini (1926-1935)
po svaku cenu.“41, konstatuje sam Dobrović. A Je Ištvan Nađ (1873–1937) je put svog slikar
ša Denegri u studiji „Koloristički ekspresionizam skog obrazovanja sticao tokom poslednjih godina
četvrte decenije“ zapaža da je „Dobrović pre svega osamnaestog veka i to uobičajenom maršrutom –
kolorist, dakle slikar kojem je boja bitni nosilac iz crtačka škola u Budimpešti, Minhenska akademija
raza, a ne samo tumač ili posrednik u izražavanju te Akademija Žilijen u Parizu... Tokom 1902. go
nekih vanpikturalnih sadržaja. Njemu je svaka te dine usledili su put i boravak u Italiji, gde usavr
žnja ka literarnom, socijalnom ili moralnom zna šava stečena znanja, baš kao i u Berlinu, nekoliko
čenju umetničke komunikacije, što je upravo naj godina kasnije. Kao mlad umetnik oduševljavao se
češće i bitna osobina pravih ekspresionista, dok, Van Gogom i bio oduševljen njegovom „neumere
nasuprot tome, on slikarstvo shvata kao euforičnu nošću u slikanju“ ali je, potom, postao samosvoj
i čistu vizuelnu reakciju na impulse koje crpi iz na umetnička ličnost: izbegava rane uzore a pogo
sveta okolne realnosti“.42 tovu se čuva od poistovećenja sa nastojanjima da
Na kraju valja zaključiti da je Dobrovićeva se na zaos tavštini Munkačija (Munkácsy Mihály)
umetnost tokom njegovog mađarskog perioda bi oformi tzv. nacionalni stil. Takođe, početkom pr
la u fazi formiranja (Akademija, Pariz, aktivistički ve decenije novog stoleća, Ištvan Nađ ne „prati“
aktivnosti i uticaji, postsezanizam, težnje ka mo ni onu drugu uobičajenu rutu - od Nađbanje ka
numentalnoj umetnosti „Sedmorice“) a u zavisno novim sezanističkim ili fovističkim uticajima... U
sti od konstantnih burnih socijalnih, političkih i mađarskoj istoriji umetnosti svrstan je u zaseb
ratnih događanja. Posle napuštanja Pečuja posle nu grupu tzv. „panonskih slikara“ („Alföldi festők
1921. godine pa sve do smrti 1942. godine, Dobro Társasága“) zajedno sa Kostom (Koszta József),
vićevo slikarstvo je udaljeno od svake vrste parti Rudnaijem (Rudnay Gyula) i Tornjaijem (Tornyai
János). Do tih pozicija Nađ stiže na zaseban način
– povlači se iz gradske atmosfere, napušta Peštu i,
40 Sa delima Van Goga i fovista Dobrović se sretao u Bu
dimpešti na tada velikim izložbama te tokom svojih boravaka
shodno svom meditativnom i kontemplativnom
u Parizu, ostvarenih u periodima 1912-1914, 1919. i 1926- karakteru, odlazi u planine svog rodnog kraja i u
1930. Takođe treba imati na umu i posrednu vezu sa fovi Erdelju se „sukobljava sa prirodom kao iskonskim
zmom preko mađarskih fovista Perlrota, Cobela i drugih di
rektnih pariskih saradnika Matisa, sa kojima je Dobrović bio
rivalom u stvaralaštvu“.43
u vezi tokom svoje mađarske umetničke aktivnosti od 1912. Ištvan Nađ je slikao zasebnim „tihim“ ekspresi
do 1920. godine. onizmom. Njegovi pejzaži i portreti, kao najčešće
41 Miroslav Krleža: Petar Dobrović, Zagreb 1954: XII. teme kojima se posvećivao, slikani su odlučnim
42 Ješa Denegri: „Koloristički ekspresionizam četvrte dece
nije“. U katalogu Četvrta decenija – ekspresionizam boje, poet
ski realizam, Jugoslovenska umetnost XX veka, Beograd, Mu 43 Bela Duranci: tekst u katalogu Izložba pastela Ištvana Na
zej savremene umetnosti, jun-jul 1971. đa, Subotica, Gradski muzej, 1966.
258
VI ĐENJA
potezima ali ne bez kontrole, ne bez kontempla U sklopu tog „naknadnog“ bavljenja opusom
tivnog odnosa prema motivu i svakom naslika Ištvana Nađa izuzetno je zanimljiv angažman Be
nom detalju: Nađov ekspresionizam je lapidaran, le Durancija, koji je, tokom 1965. godine, otkrio
a umetnikova ekspresija je utkana u svaki potez, slikarsku zaostavštinu ovog umetnika u Vojvodi
u svaki bojeni podatak i koloristički zvuk. Taj od ni.47 Duranci je tada revnosno istražio biografsko-
lučni kontrolisani gest tako postaje značajan kon umetničke podatke iz tog specifičnog Nađovog
struktivan podatak u ukupnoj arhitekturi slike. Sve perioda. Naim e, u periodu 1926. do 1935. godine
je to ostvareno sažetim i koherentnim piktoralnim Nađ Ištvan je živeo u malenom bačkom selu Šaj
načinom po kojem se Nađ odista izdvaja u ukupnoj kaš. Ovaj akademski slikar je ovde u vojvođansku
mađarskoj umetnosti prve polovine dvadesetog provinciju dospeo zahvaljujući ženidbi sa Mari
veka. „U njegovoj umetnosti, zaista, monumental jom, udovom Antala Jekla, bogatog umetničkog
nost brda i planinskih masiva, geometrija ograda, mecene - Marijina majka je bila Karlina Unštat,
pašnjaka i geometarski red krčevina na obroncima Nemica, popularna babica u Šajkašu. Tako je iz
stapaju se u jedinstvo sa lapidarnom strog ošću pa svog brdovitog Erdelja dospeo u ravnicu. No, ka
nonskog predela... Svet Ištvana Nađa je omeđen, ko pokazuju Durancijeva saznanja, Nađ se brzo
konstruisan, poput sumornih balada. Slika je sve prilagođava i stvara. U Vojvodini on ostvaruje je
dena na suštinu...“ (Lajoš Nemet).44 Udaljen od dan zanimljiv i kvalitetan opus: „Opčinjen čarima
avangardista jednako koliko i od tradicionalista, i zagonetnom lepotom planina, a kasnije ravnice,
on će oformiti slikarstvo koje će biti osoben odjek večiti lutalica i usamljenik, trajno je privržen svo
jednog senzibiliteta koji je, ipak, pravoverni odraz jim slučajnim domaćinima, pastirima i seljacima,
vremena u kojem je umetnik živeo i stvarao. koji ga gostoljubivo primaju u svoje domove. Tako
Interesantno je da je Nađ Ištvan „otkrivan“ će izrasti jedan čudni opus crteža ugljenom i pa
naknadno. Iako su neki pisci poput Karolja Like stelom, kao zapisi na putu traganja, pronalaženja i
(Lyka Karoly) i Dežea Kostolanjija (Kosztolany gubljenja sebe. Vrhovi i klanci, horizontala i pole
Dezse) o njegovoj umetnosti svojevremeno pisali gle ravničarske kuće, seos ke ulice, vetrom i radom
izuzetno dobre recenzije, tek se tokom druge po klesana lica, žene, deca umorna pogleda nadiru iz
lovine dvadesetog veka počelo razjašnjavati tajan stešnjenih okvira kao strastveni izlivi nove snage.
stvo velikog ali pomalo „zaboravljenog“ slikara. Mrlje plavih, zelenih i crnih tonova, krici belih i
Pojavljuju se monografske studije Gabora Papa žućkastih akcenata skoro grebani u hartiju slivaju
(Pap Gábor), 196545; Lajoša Nemeta (Nemeth La se u jedinstveni, bolni doživljaj umetnika.“ Uglav
jos), 1972, i Ištvana Šoljmara (Solymar Istvan), ko nom, te i takve svedene tmaste pejzažne predsta
ji je najkompleksnije sagledao Nađovu umetnost 46 ve, te nekoliko izuzetnih portreta, prikupio je Du
i verovatno ponajviše doprineo njegovoj, na žalost ranci od nekoliko desetina vlasnika, evidentirao
post mortem, (re)afirmaciji. sedamdeset radova i prikazao ih u subotičkom
Gradskom muzeju tokom maja 1966. godine. Ta
44 Nemeth Lajos: Nagy Istvan, Budapest 1972. Preuz eto iz: ko je promovisana svojevremena stvaralačka pri
Bela Duranci, Nađ Ištvan u Vojvodini, Treći jugoslovenski bi
jenale pejzaža, Novi Sad, Zlatno oko i Bel art, 2002.
47 Duranci je 15. aprila 1965. godine u novosadskom Mag
45 Pap Gábor: Nagy Istvan, Budapest, Corvina Kiado, 1965. yar Szo-u pozvao vlasnike radova Ištvana Nađa da mu se jave
46 Solymar Istvan: Nagy Istvan, Budapest, Kepzomüveszeti te da mu ih pozajme za izložbu! Javilo se više od 30 vlasnika
Alap Kiodavllata, 1977. Nađovih radova.
259
VI Đ ENJA
sutnost jednog izuzetnog mađarskog umetnika u bih i sam znao takve skulpture praviti. Međešije
vojvođanskoj istoriji umetnosti. Durancijeva istra ve izvanredno pojednostavljene skulpture činile su
živanja su ukazala i na Nađovu samostalnu izlo mi se primitivnim“...49
žbu koju je ovaj umetnik priredio u Vrbasu tokom Tu u malenom bačkom selu Nađ se, kako to
aprila 1927. godine. Do nje je došlo zahvaljujući konstatuje Duranci, brzo „ukorenio“. U Šajkašu
prijateljstvu porodica Nađ i Pehan. Po svoj prilici ima prijatelje - beležnika Dobrića, učitelja Ognja
to je bila izuzetna izložba jer nedvojbeno najbolji novića... Na fotografiji snimljenoj 1932. godine
poznavalac Nađovog dela Ištvan Šoljmar smatra da Nađ je sa društvom kod prote u Gardinovcima...
je „u razdoblju od 1926. do 1929. godine Nađ do U pismu majci u Erdelj, 16. jula 1931. godine, on
segao zenit vlastite slikarske kreativnosti“. Takođe, piše o svom sinu: „Lep je i veoma pametan. Seos ki
najverovatnije je da su neki pasteli koje je Duranci vazduh čini da je zdrav. Govori mađarski, nemač
izlagao sredinom šezdesetih bili izloženi u toj vr ki i srpski.“ O sebi saopštava: “Sada sam zdrav i
baškoj postavci. Na žalost, veliki slikar Jožef Pehan ponovo mnogo radim. Imam uspeha u Jugoslaviji.
više nije među živima, preminuo je četiri godine Očekuje se i moja izložba u Beogradu...“ Na žalost,
ranije. No, prijateljstvo sa Pehanovima je, očigled nada iz pisma se ne ostvaruje te do beogradske iz
no, opstalo. Pehanov sin Bela, i sam slikar, živo se ložbe neće doći. Vrbaško izlaganje će ostati jedini
sećao Nađa, a veoma često je prisustvovao nasta poznati javni nastup Ištvana Nađa u Vojvodini. Ka
janju njegovih slika jer je ovaj slikar često „kori da je govorio o svom jugoslovenskom uspehu, Nađ
stio“ Pehanov atelje. Interesantno je da su u ateljeu je verovatno mislio na solidnu prodaju – uostalom
velikog slikara „gostovali“ i drugi umetnici. Tu je otuda i mnogobrojni vojvođanski vlasnici njego
najbolji Pehanov prijatelj vajar Ferenc Međeši to vih radova... Uskoro će slikar oboleti. Narušeno
kom jeseni 1924. godine isklesao kamenu skulptu zdravlje, privredna kriza te pogoršan položaj poro
ru koja je postavljena na Pehanov grob.48 Tako se u dice posle atentata u Marseju na kralja Aleksandra
tom ateljeu nastavila tradicija susretanja umetnika oktobra 1934. godine, promeniće Nađove životne
– osim pomenutih umetnika tu je, na primer, bo okolnosti. Duranciju je nekoliko vlasnika njegovih
ravio i poznati vojvođanski vajar Karlo Baranji. On radova iznelo svoja sećanja na umetnikovu supru
je kao mladi umetnik tu dobijao poduku od Jožefa gu Marišku Nađ, koja je prodavala pastele nasto
Pehana, a zahvaljujući njemu upoznao se sa svojim jeći da zbrine porodicu... Ištvan Nađ će preminuti
uzorom – Ferencom Međešijem. Mladi Baranji je 1937. godine u Baji, gde se porodica, nešto pre to
bio impresioniran zajedničkom izložbom Pehana i ga, iz Šajkaša preselila...
Međešija u Vrbasu 1913. godine i tada je u svojoj Interesantno je da se, skoro istovremeno sa
autobiografskoj belešci zapisao da je, oduševljen Durancijevim istraživanjima, obnavlja interesova
Međešijevim skulpturama, „naivno zaključio da nje za umetnost Imrea Nađa i u Mađarskoj. Tamo
je njegova velika retrospektivna izložba prezento
48 Interesantno je da su 2002. godine posmrtni ostaci Jožefa vana u budimpeštanskoj Nacionalnoj galeriji, sep
Pehana i njegove supruge ekshumirani i sa starog katoličko-
evangelističkog groblja preneti na vrbaško Gradsko groblje, u
tembra 1967. godine. Na toj izložbi se našao velik
grobnicu njihovog sina Bele Pehana. Tom prilikom je resta broj eksponata sa subotičke postavke, sa „vojvo
urirana i Međešijeva skulptura i preneta na novu večnu kuću
velikog umetnika. Tom prilikom je priređena i retrospektivna
izložba slika Jožefa Pehana u Galeriji kulturnog centra Vr 49 Prema navodima u tekstu Bela Duranci: „Karlo Baranji“, u
bas. knjizi Moj izbor, Novi Sad, CZVK Zlatno oko, 2004.
260
VI ĐENJA
đanskog terena“. Tom prilikom poznati budimpe nim konstruktivno zaokruženim motivima postoji
štanski istoričar umetnosti Geza Pernecki (Geza nekakva suštinska veza umetnika, predela i duha
Perneczky) konstatuje da je na izložbi u Subotici vremena u kojem su ta dela nastajala.
1966. godine „bilo izloženo trideset Nađovih vr Delo Ištvana Nađa, na svoj način, predstavlja
hunskih ostvarenja, od kojih ovom prilikom izla značajnu kariku srpsko-mađarskih umetničkih
žemo samo neke. Čuvaju se u subotičkom i som veza tokom proteklog veka. Ovaj umetnik je ov
borskom muzeju a ljubaznošću kolekcionara tu de boravio i aktivno stvarao skoro punu deceniju,
su i eksponati iz privatnih zbirki u Vojvodini“... U priredio je jednu samostalnu izložbu i težio dru
monografskom tekstu Šoljmar ukazuje na karakte goj, na žalost neostvarenoj, u Beog radu, prodavao
rističnost serije tzv. „crnih pastela“ od kojih je naj je svoja dela širokom krugu ljubitelja umetnosti u
veći broj nastao u arealu bačke ravnice oko Šajkaša Vojvodini... Dugo je Ištvan Nađ ostao izvan vizura
kuda je, skoro svakodnevno, „špartao“ ovaj neo istorije umetnosti i kod nas i u domicilnoj Mađar
bični slikar...50 Osim toga, prema navodima istog skoj. Naknadna istraživanja ukazuju na opus jed
autora, „veliki trenutak mađarske istorije umetno nog velikog slikara. Njegove zasluge se prepozna
sti je Portret devojčice (Srna)“, za koji je model bila ju u našoj umetnosti zahvaljujući, pre svega, Beli
mlada služavka u kući šajkaškog beležnika Dobri Duranciju, koji „revitalizuje“ njegov vojvođanski
ća, dok je među pejzažima kapitalno delo Vrbe kod opus; u nekoliko navrata je izlagan na izložbama
Gardinovaca, pastel iz 1930. godine, koji se čuva u fondova subotičkog muzeja, Galerije dr Vinka Per
subotičkom Gradskom muzeju...51 čića u Subotici, u vršačkom Narodnom muzeju, a
U jednom novinskom intervjuu, datom novi ugledna istoričarka umetnosti ga zapaža kao jed
naru u Baji 1933. godine, pred kraj života, Ištvan nog od najznačajnijih slikara pastela kod nas, kao
Nađ sažima svoj slikarski stav: „Celog života sam aktera nastojanja kojima se ostvaruje „drugačija
tražio suštinu. U temi dušu. U kolopletu kuća, sta interpretacija prirode kao likovne inspiracije“... 53
bala, cvetova, ljudskih likova ono što pod površi
nom vibrira. Unutrašnja vernost. Sličnost u kojoj Milan Konjović: Budimpeštansko
sve živi. Baš sve!... I danas još tvrdim da blagogla proleće, 1942. ili istorija jedne izložbe
goljivost ne kazuje suštinu.“52 U svojoj umetnosti, Konjovićeva umetnička delatnost je veoma
pogotovu u seriji pastela naslikanih u egerskim duga: započeta je u umetnikovim mladom dobu,
planinama i vojvođanskoj ravnici, umetnik je do kada je kao četrnaestogodišnjak 1912. godine na
šao do svoje umetničke i egzistencijalne sudbinske slikao svoje prve pejzažne uljane slike (koje se da
suštine. U tim crnim i teškim pejzažima, u svede nas nalaze u Galeriji Milan Konjović u Somboru),
a trajala je sve do poslednjih dana njegovog živo
ta, kada je u bolesničkoj postelji nacrtao nekoliko
50 Solymar Istvan: Nagy Istvan, Budapest, Kepzomüveszeti
Alap Kiodavllata, 1977.
crteža, novembra 1993. godine. Prve slike nastale
51 Dela Ištvana Nađa u Vojvodini nalaze se u Gradskom mu
iz umetnikove rane mladosti: Zima u Šumi, 1912;
zeju i u Galeriji dr Vinko Perčić u Subotici, u Gradskom mu Velika Šuma, 1913 (123x176cm), pa Šuma iz 1915.
zeju u Somboru te u Gradskom muzeju u Vršcu. godine – naterale su Irmu Lang, dugogodišnju di
52 Prema navodima u tekstu Bele Durancija: „Ištvan Nađ
u Vojvodini“, iz kataloga istoim
ene izložbe na Trećem jugo
slovenskom bijenalu pejzaža Pejzaž 2002, Novi Sad, CZVK 53 Jasna Jovanov: „Pastel u Vojvodini“, Polja, broj 431, Novi
Zlatno oko i Bel art, jun 2002. Sad, januar-februar, 2005.
261
VI Đ ENJA
rektoricu Galerije Milan Konjović, da u katalogu ne, kada je, posle mature, prvo mobilisan a potom
izložbe karakterističnog i odista dobro odabranog upisan u Školu rezervnih oficira.
naslova „Konjović pre Konjovića. Ulja 1912-1925“ U Budimpešti Konjović ne posećuje samo ate
konstatuje „da tridesetak slika iz najranijeg Konjo ljee i galerije. O tamošnjoj situaciji on je bio na
vićevog stvaralaštva, koje danas, kada je opus Mi različite načine informisan – još u Somboru je
lana Konjovića zaokružen, nesmanjeno plene svo primao časopis Müveszét, čiji je bio pretplatnik, a
jom likovnom zrelošću, savršenom kolorističkom u Pešti je već boravio njegov somborski prijatelj i
harmonijom, slobodom poteza i uravnoteženošću kolega Ivan Radović, tada već student peštanske
kompozicije.“54 Nesumnjivo je da Konjovićeva Akademije. Osim toga, mogao je da koristi poseb
„inspiracija“ za slikanje šuma potiče od snažnog ne pogodnosti. Jedno vreme je stanovao u čuve
utiska koji je na njega ostavio piktoralni koncept nom peštanskom hotelu „Hungaria“, gde je njegov
mađarskog slikara Lasla Pala (Paál Laszló, 1846- otac David Konjović, kao poslanik u mađarskom
1879). Ovaj umetnik je predstavljao zanimljivu fi parlamentu, imao stalnu sobu koju je često kori
guru u mađarskoj istoriji umetnosti. Školovao se u stio kao atelje. U toj sobi je čak nastao jedan ve
Beču, usavršavanje je nastavio u Holandiji, potom oma zanimljiv crtež glave zaspalog čoveka (Ivan
u Londonu (gde se inspirisao Konsteblom), a za Radović). Konjović je nastojao, upravo u Pešti, da
tim otišao u Barbizon i tu počeo da slika šumske se crtački obuč i. Tu je pohađao Slobodnu školu cr
pejzaže koji će postati karakteristika njegovog sli tanja i upoznao se sa slikarem Ištvanom Retijem
karstva.55 Palovo slikarstvo Konjović je otkrio za (Réthy Ištvan, 1872-1943), profesorom na peštan
hvaljujući jednoj monografiji sa crno-belim repro skoj Akademiji, jednim od osnivača Nađbanje. Ne
dukcijama koju je pronašao u očevoj biblioteci. U može se sa sigurnošću tvrditi da je Reti uticao na
toj knjizi ostala je podvučena rečenica: „U Palovim Konjovićev razvojni put; no, njegov plenerizam je
delima i nebo, oblak, zemlja, voda, šuma, likovi – mogao pogodovati mladom slikaru, a iskustva iz
sve je u službi njegovih lirskih osećaja, ali pri tome Nađbanje su mu takođe mogla biti interesantna...
on se ponaša kao slikar, odnosno, uspevajući da iz Međutim, iako je izuz etno cenio tog značajnog
razi isto tako i teksturu i materijalnost predmeta mađarskog umetnika, iako je „imao obezbeđeno
u tačnoj kolorističkoj i svetlosnoj vrednosti“. 56 U mesto kod Retija“57 na Akademiji, Konjović se od
svojim intervjuima Konjović je često o njemu go lučuje da umesto u Budimpeštu – otputuje u Prag,
vorio kao o svom ranom uzoru. “A po pismu vidim potom Beč, pa Pariz...
da ste imali priliku da se lično upoznate sa Pál-om“ U Parizu je Konjović nastavio da održava svoj
- piše Ivan Radović u pismu upućenom Konjoviću slikarski kontinuitet kao i veze sa slikarima iz Ma
u Budimpeštu, gde se ovaj nalazio od 1916. godi đarske. Zabeležena je njegova izjava: „Ja sam se
družio sa mađarskim slikarima i kolekcionari
54 Irma Lang: tekst u katalogu izložbe Konjović pre Konjovi
ma, i to uglavnom Jevrejima. Preko njih sam, već
ća, ulja 1912-1925, Sombor, Galerija Milan Konjović, okto 1931. stigao u jednu od najboljih galerija, a to je
bar–decembar 2004. bila Galerija Bing u Rue la Boétie“58 „Do galeriste
55 Bela Duranci: Umetničke kolonije, Subotica Osvit, 1989. Binga sam došao uz pomoć mađarskog Jevrejina,
56 Dr Lázár Béla: Paál Lászlo, Budapest, Lampel Róbert
(Wodianer F. Ésfia), 1903. (Podatak preuzet iz monografske
knjige: Irma Lang: Milan Konjović (1898-1993), Sombor, Ga 57 Irma Lang: isto.
lerija Milan Konjović, 2010. 58 Irma Lang: Isto.
262
VI ĐENJA
stručnjaka Kelermana (Kellermann). Bing je bio ge u kojima se između ostalog, ponovo i na raz
kod mene i odmah je pristao na izložbu“59. Tom ličite načine, govori o toj famoznoj Konjovićevoj
izložbom u galeriji koja je, inače, redovno izlaga izložbi. Dve autorke, Lidija Merenik i Irma Lang,
la Modiljanija, Sutina i Derena, Konjović ostvaruje dijametralno suprotno vide Konjovićev nastup u
svoj prvi veći pariski uspeh... No, šest godina ka Budimpešti 1942. godine.
snije (1937) Milan Konjović, koji više ne živi u Pa U svojoj knjizi Umetnost i vlast. Srpsko slikar
rizu nego u svom zavičajnom Somboru, izlaže u stvo 1945-1968.60 autorka Lidija Merenik konstatu
još jednoj izvanrednoj pariskoj galeriji. Ovog puta je: „Mnogo je, može se priznati, sivih momenata
to je Galerrie Mouradian-Valloton. Tom prilikom u ratno-poratnoj biografiji Milana Konjovića, koji
Moris Bec piše tekst diveći se novom disciplino je 1941. godine već bio ostvario blistavu karijeru
vanom i kolorističkom Konjoviću koji je uspeo temperamentnog koloriste u stalnom traženju i ne
da uskladi likovne elemente sa svojim motivima miru. Pod nejasnim okolnostima otpušten je iz za
Bačke i Dalmacije... Na poslednjoj strani katalo robljeničkog logora Osnabrik,61 gde je već završio
ga te Konjovićeve izložbe galerija objavljuje svoje kao oficir jugoslovenske kraljevske vojske, vratio
najznačajnije članove: Bonar, Deren, Difi, Marke, se u rodni Sombor koji je već Mađarska bila anek
Pikaso, Ruo, Utrilo, Valoton, Vlamenk, te vajari tirala. Godine 1942. izlaže samostalno u Budim
Majol i Roden... Konjović ponovo postiže izuz etan pešti, u vreme kada su mađarske fašističke snage
uspeh, kritike su izvanredne a prodat je veći broj vršile pogrome nad Srbima u Vojvodini. Budimpe
slika. Jedna je otkupljena za kolekciju dr Ernsta u štanska štampa je dala priličan značaj ovoj izložbi,
Budimpešti... Impresivan je i spisak imena značaj što je sve skupa ostavilo neprijatan ton u biografiji
nih posetilaca upisanih u sačuvanu knjigu utisaka: Konjovića. Uprkos tome što je, kako navodi Tri
Rusi Natalija Gončarova i Mihail Larionov, Konjo funović, ’sve objašnjeno i razjašnjeno’, činjenica da
vićev češki učitelj Jan Zrzavi, mađarski avangard još uvek nema objavljenih detalja o celom slučaju
ni slikari Lajoš Tihanji i Bela Cobel, kritičar Moris govori da baš i nije sve tako jasno...“ Malo dalje
Bec, mnogobrojni kolekcionari (Berže, Kelerman, u tekstu Lidija Merenik konstatuje: „...jer, po svim
Kološa, Donat), te naši poznati umetnici Ivan Ta podacima iz Konjovićeve biografije, mi znamo da
baković, Milo Milunović, Peđa Milosavljević, Ko on živi povučeno i u strahu od konsekvenci svoje,
sta Hakman, Toma Rosandić, Vasa Pomorišac, Sta po kriterijumima novog nastupajućeg režima, sa
nislav Vinaver...
Dakle, očito je da postoji kontinuitet višedece 60 Lidija Merenik: Umetnost i vlast, Beog rad, Vujičić kolek
nijske Konjovićeve saradnje sa mađarskim umet cija, 2010.
nicima. Zahvaljujući toj saradnji Konjović je izla 61 Milan Konjović je kao rezervni artiljerijski kapetan prve
klase dospeo u zarobljeništvo u Osnabriku i tamo ostao do
gao u Galeriji Tamaš u Budimpešti 1942. godine. oktobra 1941. godine. U pismu od 27. avgusta 1941. godine
Ova izložba je u našoj istoriji umetnosti i u jav Konjović javlja supruzi Emi da je saznao da je povratak kući
nosti često bila povod za razmatranje „moralnog mađarskim državljanima – siguran, te da je moli da u svemu
postupa po uputstvima koje će joj preneti poznanici koji su
lika“ Milana Konjovića. već pušteni, kako bi njegov povratak usledio što pre. To pi
Upravo u trenutku nastajanja ovog teksta desi smo je bilo poslato u tipskoj koverti pošte ratnih zarobljenika
lo se da su se, skoro istovremeno, pojavile dve knji sa štambiljem „pregledano“. Zanimljivo je da se isti pečat na
lazi i na radovima na hartiji koje je sa sobom Konjović doneo
iz zarobljeništva. Pisma i radovi iz logora se nalaze u Galeriji
59 Irma Lang: Isto. Milan Konjović u Somboru.
263
VI Đ ENJA
svim nezadovoljavajuće političke biografije“. Me demokratske snage su – u zlim vremenima – u tim
renikova se pritom oslanja na tvrdnje koje ne prav pohvalama Konjoviću dobile i koristile moguć
da dokumentarističkim potvrdama. nost afirmacije nekih vlastitih stavova... U izvešta
U monografiji o Milanu Konjoviću Irma Lang, ju koji iz Pešte objavljuje novosadska Nova pošta
kao dobro obavešteni poznavalac svih okolnosti navode se izvodi iz kritičkih napisa u peštanskoj
vezanih za biografiju velikog umetnika, argumen štampi: „Srpski slikar iz Bačke Milan Konjović
tovano i dokumentovano, citiranjem onovremen svojom izložbom, otvorenom u Galeriji Tamaš,
ski napisanih i objavljenih tekstova, objašnjava do znači stvarno novu pojavu u prestoničkom umet
gađaje oko ove izložbe u Budimpešti. Konjoviću su ničkom životu. On nam je svojim platnima doneo
izložbu u Galeriji Tamaš ponudili umetnici i kolek štimung Bačke, ali pritom nije zastao, nego je svo
cionari sa kojima je Konjović drugovao u Parizu – je shvatanje i posmatranje jasno izložio, pokazao
slikari Rudolf Diner Deneš, Bela Cobel, Andor Baš, svoje južnjačko poreklo, srodstvo sa umetničkim
grafičar Laslo Rajter (kod kojeg je Konjović stano formama srpske narodne umetnosti, veze sa bal
vao u Pešti za vreme izložbe), te kolekcionar Ke kanskom, blistavom, velikom svetlošću, koja je u
lerman, ugledni galerista Ernst - svi okupljeni oko izvesnim momentima i fatalno ozbiljno izražena
kluba „Fészek“ (koji u Budimpešti deluje od 1901. u Konjovićevim pejzažima“ (Mađar nemzet); „Ka
godine do danas), a čiji su osnivači slavna imena kve slike! Kakve boje! Duboko purpurnocrvene i
mađarske umetnosti poput slikara Đule Bencura, zvučno plave živopisno se mešaju, posebno žive,
Karolja Kernštoka, Jožefa Ripl-Ronajia, Pala Sinjei imaju nešto da nam kažu. Izvesna prigušena dra
Meršea, Janoša Vasarija, vajara Žigmonda Štrobla, matičnost zrači sa tih slika“ (A maji nap); „Milan
arhitekte Edena Lehnera... Značajni posrednik u Konjović postiže ono što je postigao Danijel Pap u
dogovaranjima oko ove izložbe bio je somborski književnosti: van granica jednostrane pristrasnosti
književnik i Konjovićev istinski privržen prijatelj obojica prikazuju Bačku – Bačku svih nas. Konjo
Janoš Herceg. Izlaganje u Galeriji Tamaš je za sva vić je slikar dramskih formi: on na platno iznosi u
kog tadašnjeg slikara predstavljalo priznanje. Tu svojim pejzažima onu veliku unutarnju borbu ju
su se sagledavali najavangardniji pravci, opusi naj goslovenske duše koja se meni toliko svidela, na
značajnijih mađarskih i svetskih umetnika, poput primer u romanu poznatog srpskog književnika
Lasla Moholji Nađa, na primer. Dakako, Konjovi Miloša Crnjanskog ’Večite seobe’.“ (Feja Deže, Ma
ću je taj poziv godio, „privlačila ga je mogućnost đarorsag); „Konjovićev neobuz dani temperament
da u Budimpešti, u vodećoj galeriji, okružen svo ne prikriva slabosti, nego mnogo pre ozbiljno zna
jim prijateljima i poznanicima prikaže po prvi put nje“ (Elek Artur, Ujsag)... 62
svoje delo i da čuje odjeke umetničkih i stručnih Irma Lang takođe citira i zapis Milenka Beljan
krugova“... Konjović je dobio – ono što je želeo! skog, objavljen još 1989. godine, gde ovaj revnosni
Kritika je afirmativno reagovala u – čak dvadese istraživač somborske istorije piše da je posle otva
tak tekstova ističući bogatstvo njegovog kolorita, ranja „Milanu Konjoviću prvi prišao grof Ištvan
svetlost, piktoralno srodstvo sa umetničkim for Betlen, vođa opozicije u Mađarskom parlamen
mama srpske narodne umetnosti, umetničku bli tu, protivnik hortijevskog režima. Grof se slikaru
skost sa književnošću Miloša Crnjanskog... Dakle, obratio rečima: Primite moje saučešće zbog klanja
taj budimpeštanski nastup je imao prevashodno
umetničku konotaciju i odjek. Štaviše, mađarske 62 Irma Lang: isto.
264
VI ĐENJA
naroda u novosadskoj raciji. Istim se rečima Ko njović crpeo od mađarskih umetnika i umetnosti
njoviću obratio i Gabor Ugron, predsednik Stran podsticaje za vlastito slikarstvo, toliko je njegovo
ke malih posednika. Izložba Milana Konjovića je slikarstvo imponovalo mnogim mađarskim umet
poslužila mađarskoj demokratskoj i antifašističkoj nicima, a u jednom sudbonosnom trenutku i ma
javnosti da se iskaže i predstavi, što je inače po po đarskoj stručnoj i laičkoj javnosti davalo poseban
litički život u Mađarskoj bilo važno zbog stanja u podsticaj za težnju ka univerzalnim dometima i
kojem su se država i nacija nalazili.“63 porukama. Konačno, ponovnim, reprezentativnim
Neshvatljiva je konstatacija Lidije Merenik da samostalnim izlaganjem Milana Konjovića u čuve
Konjović „živi povučeno i u strahu od konsekvenci nom budimpeštanskom Mičarnoku (Mücsarnok)
svoje, po kriterijumima novog nastupajućeg reži 1975. godine. I tom prilikom su peštanski mediji
ma, sasvim nezadovoljavajuće političke biog rafije“, opširno izveštavali o izložbi. Iz teksta Đerđa Hor
jer je Konjović odmah po oslobođenju postao član vata moguće je videti kako su Konjovića zapamtili
Mesnog narodnoos lobodilačkog odbora u Sombo i ponovo videli njegovu umetnost. Ovaj autor kon
ru, a decembra 1944. godine je predložen za pred statuje „da ni u novo vreme delo Milana Konjovića
sednika Sreskog narodnooslobodilačkog odbora... nije izgubilo ništa od svog žara, da on ne odustaje
Langova čak navodi i Konjovićevu reakciju na na od svoje angažovane posvećenosti životu, od svog
vedeni predlog: „Shvatam vreme u kojem živim, borilačkog humanizma, od osnovnih postulata
prihvatam se dužnosti predsednika Sreskog na svoje umetnosti, koje je uvek sledio verno i koji
rodnooslobodilačkog odbora u Somboru; molim ma je služio svim sredstvima“65 Takođe povodom
prisutne da imaju u vidu moj poziv, ja sam slikar, te peštanske izložbe Irma Lang svedoči o jednom
želim da slikam, i čim se ukaže prva prilika želim zanimljivom detalju: „Naročito je bio dirljiv susret
da budem razrešen dužnosti.“64 Sredinom okto Milana Konjovića sa bliskim poznanikom iz pari
bra 1945. godine Milan Konjović je postavljen za skih dana, velikim mađarskim slikarom, pripadni
upravnika Narodnog muzeja u Somboru... Dakle, kom Pariske škole, Belom Cobelom, kojeg deceni
Konjović nije imao razloga da se pribojava nika jama nije video. Konjović je Cobela posetio u nje
kvih konsekvenci, a upravo njegov umetnički a za govoj kući u Sent Andreji, gde je starog majstora
sigurno i društveno-politički ugled u tom vreme zatekao u bašti pri slikanju. Dugo su razgovarali,
nu dali su mu dovoljno povoda i kredibiliteta za čas na mađarskom, a čas na francuskom jeziku“.
upornu borbu protiv socijalističkog realizma, koja Bio je to njihov poslednji susret.
je trajala od prvih dana oslobođenja pa sve do nje
gove famozne izložbe „Ljudi“ u Umetničkom pavi
ljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu, od 18. marta
do 1. aprila 1951. godine...
Na kraju valja zaključiti da je upravo Milan
Konjović primer moguće varijacije odnosa srpske i
mađarske likovne umetnosti. Jer, koliko god je Ko
265
VI Đ ENJA UDC 659.145(430.131.1)
O radio-emisiji:
Die Sprachen Moab its,
Offener Kanal, Berlin
Radio-emisija Die Sprachen Moabits (Jezici Radio-emisija predstavlja akustičnu sliku ovog dela
Moabita), koju je snimila Bruna Emanuela Manai u grada, naslikanu jezicima i glasovima stanovnika i
saradnji sa Vilmom Seron Palomino, Hajdi Vinkler njihovih gostiju. Ovde se razmatra značaj navedene
i Mariom Milerom, emitovana je na berlinskom emisije, ne samo kao svedočanstva o lingvističkim
kanalu Offener u julu 2007, a snimak je dostupan i kulturnim odlikama jednog savremenog, velikog,
onlajn.1 Emisija u trajanju od jednog sata rezultat gusto naseljenog i multietničkog dela grada, nego
je terenskog rada, tokom kojeg su autori snimali i kao dela koje poseduje estetsku snagu i saznajnu
glasove i zvuke Moabita, u pokušaju da predstave, vrednost.
ako ne sve, onda većinu jezika, kultura i društve
nih odlika tog kraja. Moabit je deo grada koji je ime Deo Berlina postaje plodno tle
dobio po svojim prvim stanovnicima, francuskim za kreolizaciju
Hugenotima, koji su pobegli od katoličkih pogro Zvučni snimak Die Sprachen Moabits (Manai
ma u 17. veku. Hugenoti su dobili izvesna prava u 2007) dokumentuje jezičku realnost kvarta Mo
svom novom domu, ali nikada nisu izgubili osećaj abit u Berlinu. Predstavljeno je pedeset jezika, od
da su izgnanici. Sebe su nazivali Moabitima, stanov kojih neki imaju više dijalekata. Sve je snimljeno u
nicima biblijske oblasti Moab, gde su Jevreji živeli prirodnim okolnostima svakodnevnog života, izu
u izgnanstvu. Više od tristo godina kasnije u ovoj zetno bogatog i raznovrsnog, s obzirom na visoku
oblasti i dalje žive emigranti, ali sada iz celog sveta. koncentraciju različitih kultura u Moabitu.
Jezički fragmenti u emisiji ne nižu se sponta
1 http://www.arteleggenda.de/moabit/index.htm no i prirodno; njihov redosled rezultat je autorovih
266
VI ĐENJA
intervencija, nastalih na osnovu estetskih kriteriju no vodenim putevima, rekama i kanalima, koje sa
ma sa ciljem sažimanja, u ograničenom raspoloži kopnom (terra firma) povezuje 21 most. Ova oblast
vom vremenu, lingvističke i socijalne raznovrsnosti je prvi put naseljena 1716, kada su 24 segmenta
ovog dela grada. neobrađenog, močvarnog zemljišta dodeljena gru
Svake godine dvesto miliona ljudi napuštaju pi Hugenota (francuskih religioznih izbeglica), ka
svoje domove kako bi, manje ili više privremeno, ko bi tu mogli da zasnuju svoje domove i gaje dudo
živeli u stranoj zemlji (Ujedinjene nacije, 2009). ve za razmnožavanje svilene bube. Termin „Zemlja
Njihove migracije dovode do dubokih promena, Moabita“ prvi put se pominje u zvaničnim registri
ne samo u kulturama iz kojih oni potiču i u oni ma 1738. godine. Bilo je to ime koje su Hugenoti
ma sa kojima dolaze u dodir, nego, pre svega, i u dali zemlji u kojoj su pronašli utočište, po biblijskoj
samom pojmu kulture. Ovaj fenomen tolikih je zemlji Moab, u kojoj su jevrejske izbeglice pronašle
razmera da na njega niko nije imun: čak i oni koji utočište.
su, kao Nemci, duboko ukorenjeni u svojoj zemlji, Posle toga usledio je ubrzani proces industrijali
istoriji i porodici, našli su se de fakto zahvaćeni zacije. U drugoj polovini 19. veka mirno naselje od
ubrzanim procesom razlaganja i redefinisanja svog nekoliko kuća, okruženo zelenilom, postalo je jedan
društvenog prostora, koje nastaje kao posledica od najgušće naseljenih i najpoznatijih urbanih kon
migracionih tokova. Istovremeno se nastavlja i de glomerata u gradu. U zapadnom delu podignute
bata o tome da li bi njihovu zemlju trebalo nazivati su neke od najvećih evropskih fabrika tog vremena
zemljom imigracije. (Rojal porslej, Bojl dejri kompani, fabrika mašina
Plima kultura u pokretu raste tolikom brzinom Kraljevske mornarice, kao i fabrike topova i drugog
da čak ni „proces kreolizacije“, kako ga definiše Ed- oružja), dok su u istočnom delu nikle velike kasar
vard Glisan, teoretičar složenih kultura, ne može da ne i zatvori. Između 1910. i 1929. Moabit, kao gusto
napravi pauzu koja bi bila dovoljno duga da sama naseljen kvart radničke klase, bio je pozornica kr
sebe može da prepozna (Glissant 1996: 11-16). Su vavih klasnih sukoba; tamo je nastao snažan pokret
dar ili međusobna penetracija dveju ili više stranih radničke klase, kao i nemačka socijalistička partija.
kultura može se uporediti sa elementima sabijenim Nacisti su 1941. u Moabitu podigli prvi privre
u komori za sagorevanje, u kojoj ni jedan element meni koncentracioni logor u Berlinu. Iz tog logora
ne može da uništi onaj drugi. Istovremeno dolazi je 35.000 ljudi poslato u logore smrti. Tokom še
do toga da njihova strukturna jezgra škripe i puca zdesetih i sedamdesetih godina 20. veka velik broj
ju od napora potrebnog za prihvatanje heterogenih inostranih radnika – posebno Turaka, ali i Italija
elemenata. Zato je za ovu fuziju kultura neophod na, Španaca, Portugalaca i Grka – ohrabrivan je da
no vreme. Ovakva međusobna penetracija kultura dođe u Berlin. Velik deo njih naselio se u Moabi
zahteva više vremena nego što joj možemo obezbe tu. Danas treća generacija ovih inostranih radnika
diti u nervnim centrima planete, u kojima je kon (Gastarbeiter) čini 30% populacije ovog dela grada.
centracija kultura dostigla najviši nivo i stanje ubr Ovi Nemci doseljeničkog porekla (mit Migration
zane fluidnosti. shintergrund, kako ih definiše birokratski neologi
Kvart Moabit, u srcu Berlina, možda predsta zam) možda su izloženi procesu kreolizacije o ko
vlja primer mesta ne-mesta u kontinualnom po jem govori Glisan, jer pripadaju dvema međusobno
kretu. Ovaj kvart, marginalna zona u centru grada, stranim kulturama od kojih ni jedna ne može da
predstavlja geografsko ostrvo u potpunosti okruže nadvlada onu drugu.
267
Ovaj kraj je, međutim, u poslednjih 15 godina uništava i redefiniše društvene, pravne i psiholo
doživeo invaziju živahnog mnoštva stranaca najra ške temelje moderne države.
zličitijeg porekla. Arapi (Palestinci i Libanci), Slo Na onih 30% starih doseljenika, manje ili više
veni (Rusi, Poljaci, Srbi i Hrvati), Azijati (Kinezi, integrisanih i poznatih kao „Nemci doseljeničkog
Korejci, Vijetnamci i Tajlanđani), ljudi iz centralne porekla“, dodato je još 35% novih doseljenika, čija
Afrike (iz Gane, Kameruna, Konga i Ugande) i In struktura neprekidno raste i menja se. Ove cifre,
do-Pakistanci predstavljaju najveće etničke grupa dobijene od Berlinsko-brandenburškog zavoda za
cije. Tu su i mnogi drugi, ali u manjem broju. statistiku (Berlin-Brandenburg 2007) ne odnose
Pošto je doživeo čitav spektar migracije, mar se i na ilegalne doseljenike, kao ni na strance koji
ginalizacije, deportacije i izgnanstva koji pripada imaju pravo na nemačko državljanstvo jer su nji
ju istoriji Zapadne Evrope, kvart Moabit ponovo hovi preci napustili Nemačku pre tri veka. Takvi
se našao u prvim borbenim redovima, suočen sa su sudetski Nemci, od kojih mnogi nisu zadržali ni
novim poglavljem sage o doseljenicima, koja sada nemački jezik ni tradicije.
268
fotografija: Vladimir Pavić
Dolazak ovih pridošlica, po pravilu iz socijalno Tamo nema spomenika ni muzeja koji bi se mogli
ugroženih klasa, doveo je do odlaska srednje klase, posetiti, nema klubova niti mesta koja su trenut
ne samo starosedelaca nego i novijih doseljenika, no u modi i koja bi privukla mlade. Uprkos tome
koji su ostvarili uspeh u zemlji svog izbora. što se nalazi u centru grada, Moabit ima sve dru
štvene i urbane odlike predgrađa. Oni koji traže
Jezici u tranziciji kratkoročan smeštaj u Berlinu, i daju oglase u no
U ovom smislu, Moabit je „ne-mesto“ (Fouca vinama ili kod agencija za nekretnine, kao svo
ult 2005), tranzitna oblast, kao željeznička stanica ju željenu lokaciju navode sve delove gradskog
ili aerodrom, mesto sa kojim se ljudi ne identifi centra osim Moabita. Možda upravo zahvaljuju
kuju i koje u svojim stanovnicima ne budi osećaj ći tome što je ovaj deo grada izvan žiže koja sve
pripadnosti i zajednice. Moabit se ne uklapa do opsesivnije naglašava gradski centar kao mesto
bro u sliku Berlina, koju je grad konstruisao za odvijanja međunarodnih manifestacija, festivala,
svoju internu upotrebu, kao i za potrebe turizma. parada i velikih, medijski praćenih izložbi, njego
269
VI Đ ENJA
vi stanovnici mogu da žive skromno i bez tenzije sna i može biti modifikovana kako bi omogućila
koju nameće život u centru pažnje. prelaz sa jednog jezika na drugi. To je status na
Na ulicama Moabita veoma se često govori ka scendi kreolski koji još nije dostigao tačku u kojoj
naksprak, nemačko-turski hibridni jezik, koji je svojim govornicima obezbeđuje harizmu identite
postao gotovo kreolski, zaseban jezik sa izvornim ta, kao što to čini jezik kojim se služe mladi Turci,
govornicima. Ovaj sociolekt ili, preciznije, etno koji je gotovo kreolski. Međutim, ovo savršeno za
lekt, široko je rasprostranjen u svim većim nemač dovoljava potrebe transkulturne komunikacije ove
kim gradovima i već je godinama predmet aka generacije.
demskog interesovanja. Već je doživeo proces me Nije samo jezik u tranziciji. I organizacija uči
dijizacije (reelaboracije i širenja putem masovnih onice pokazuje odlike spontane kulturne kontami
medija, pozorišta, knjiga itd.) kako bi se na ulice nacije, do koje neizbežno dolazi u zonama dodira.
vratio legitimizovan, homogenizovan i obogaćen Na početku časa nastavnik koristi klasičan pristup,
(Zaimoglu 1995; Tertilt 1996; Androutsopoulos u kojem predavač stoji ispred razreda i drži čas, sa
2001). Međutim, posle Turaka, došli su doseljenici naglaskom na mnemoniku - kontinualno prove
iz arapskih zemalja, posebno Libana, Sirije, Iraka i ravanje i horsko potvrđivanje. Ova metodologija
Palestine, kao i severne Afrike. Die Sprachen Mo deci ostavlja veoma malo prostora za razvoj indi
abits dokumentuje rađanje novog, nemačko-arap vidualnih stavova i gledišta. Međutim, atmosfera
skog jezika, koji govore mladi i veoma mladi Moa ne odgovara u potpunosti staroj školi, u kojoj se
biti, kao što se može čuti u učionicama jedne arap autoritet postiže pomoću štapa i drugih vidova za
ske škole na času „Religion, Alltag, Philosophie“. strašivanja. Deca paze na času, ali su istovremeno
Mladi arapski nastavnik koji pripada generaciji ro opuštena, kao da pasivno učestvuju u igri. Ne is
đenih ili barem odraslih u Nemačkoj koristi jezik poljavaju strah od javljanja, što se vidi po reakci
koji predstavlja kombinaciju arapskog i nemačkog. ji jednog deteta na priču o Isusovom začeću bez
Nekada je jedan jezik dominantniji, nekad drugi, oca. Dete je bilo zapanjeno, uzviknuvši (verovatno
ali uopšte uzev zastupljeni su podjednako. Izgleda pod uticajem onoga što je naučilo na časovima bi
da deci savršeno odgovara ova lingvistička meša ologije u nemačkoj školi): „Aber das ist gar nicht
vina, jer u njihovim odgovorima nema ni nesigur möglich!“ („Ali to nije moguće!“)
nosti ni zbunjenosti. Na primer, kada nastavnik Posle predavanja u čijem je središtu nastavnik
kaže: „Mariam hat geboren لآ حيسم.ئسيع. Ohne dolazi deo časa koji je više u skladu sa nemačkim
Vater! Ohne „( “?يأشMarija je rodila Isusa, proro školskim sistemom, u čijem je središtu učenik. To
ka, bez oca. Bez koga?“), deca odmah odgovaraju znači da se učenici ohrabruju da postavljaju pita
uglas: „Ohne Vater!“ („Bez oca!“). Ni nemački ni nja i daju odgovore na pitanja svojih drugova iz
arapski, koji ulaze u sastav ovog kreolskog jezika, razreda, da iznose svoja zapažanja i vlastita mišlje
nisu standardne varijante (pod pretpostavkom da nja. I u ovome učestvuju, naizgled nesvesni sebe,
takvi standardi postoje). Ovaj dijalekt arapskog sa spontanošću onih koji smatraju da mogu da
pripada zemljama Plodnog polumeseca; nemački iznose lična mišljenja, preispituju svet oko sebe i
odgovara onom koji govore slabo obrazovani do traže objašnjenja kako bi ga bolje razum eli. U po
seljenici, koji su bili izloženi pomenutom berlin slednjem delu časa oni rado uranjaju u svet islam
skom i nemačko-turskom dijalektu. Sintaksička skih religijskih formula i sa velikim zadovoljstvom
struktura ovog nemačko-arapskog jezika nije fik recituju Alahovih 99 imena. To je svet koji, u jednu
270
VI ĐENJA
271
VI Đ ENJA
nošnje, izvodeći verovatno pogrešne imitacije po opasan i neodrživ. Ono što je danas potrebno je
pularnih plesova iz svog zavičaja (Knecht and Le ste napuštanje tog koncepta i razmišljanje o kultu
vent 2007). U gradu-državi Berlin postoje i druge rama izvan opozicije svoje-strano“ (Welsch 1999:
institucije i javna mesta posvećena poštovanju dru 192). Kako bismo razum eli šta se događa u dana
gih kultura, kao što su Haus der Kulturen der Welt šnjim gradovima, neophodno je, smatra Velš, da
(„Kuća svetskih kultura“), futurističko bivše mini na umu imamo koncept transkulturalnosti, tj. da
starstvo inostranih poslova, koje kao vanzemaljski prihvatimo da su kulture permeabilne i da teže da
svemirski brod stoji u zelenom srcu grada. Danas se obogaćuju prihvatanjem manje ili više struktu
je ovo mesto posvećeno izložbama dela vizuelnih riranih fragmenata drugih kultura, sa kojima do
umetnosti, pozorištu, muzici, književnosti i filozofi laze u dodir:
ji neevropskih kultura, koje tako dobijaju dostojan
stvo koje se može uporediti sa onim koje je obično Opšta odlika današnjih kultura jeste hibridiza
rezervisano za (evropsku) „visoku kulturu“. cija. Svaka kultura teži da posmatra sve ostale
Na nivou delova grada postoje mnogobroj ili kao sopstvene elemente, ili kao satelite. Ovo
ne javne inicijative čiji je cilj da promovišu život se odnosi na sve nivoe populacije, trgovine i
u zajednici i toleranciju među etničkim grupama. informacija (1999: 201).
Ovo je, naravno, malih razmera, ali ne toliko raz
ličito od institucija na državnom nivou. Primeri Zbog ovakvog razvoja situacije, nemoguće je
ovakvih institucija su Quartier Management, Nac ili iluzorno posmatrati multikulturalizam kao niz
hbarschftshaus, Jugendzentrum i sl., koji organizu međusobno stranih kultura:
ju sastanke, obezbeđuju prostor, organizaciju, teh
ničko oruđe, kompjutere, ozvučenje i drugu opre Prema tome, više ništa nije potpuno strano. Sve
mu i potrepštine. je dostupno. U skladu sa tim, više ne postoji ni
Sve što je multikulturalno veoma je popularno bilo šta „svoje“. Autentičnost je postala folklor,
u Berlinu. Emitovanje emisije Die Sprachen Moa ono „svoje“ što se imitira zarad drugih – koji
bits primer je vrste inicijativa koje se promovišu ma pripada i sama izvorna osoba. Naravno, i
javnim polisama, kroz lokalne institucije. Name dalje postoji retorika o regionalnim kulturama,
re koje stoje iza ovih polisa svakako su za pohva ali ona je najvećim delom estetska i na nivou
lu. Međutim, ako je verovati nemačkom filozofu simulacije; u suštini, sve se određuje transkul
Volfgangu Velšu, konceptualna osnova svega ovo turalno (1999: 201).
ga teorijski je zastarela (Welsch 1999). Velš tvrdi
da je tradicionalni koncept kulture, koji je Džon Diskurs, koji je normativan i a priori, predsta
Gotfrid Herder razvio krajem 18. veka, implicit vlja packe za društvenu polisu (koju optužuje da je
no sadržan u interkulturalnosti i multikulturali filozofski nazadna) kao i za protagoniste tekućih
zmu (Herder 1967). Herder je kulture posmatrao društvenih procesa (koje optužuje da podržavaju
kao zatvorene sfere, totalitarističke autoreferentne zabludu o folkloru). On uključuje izjave koje do
sisteme sposobne da naprave razliku jedino izme laze iz visokih ešelona akademije, ali se ne zadrža
đu unutrašnjeg (kultura) i spoljašnjeg (ne-kultura, va onoliko dugo koliko je potrebno za zapažanje i
priroda, varvarstvo). Takav model „ne samo što razum evanje objekta sopstvene materije, i zato je
nije deskriptivno upotrebljiv, nego je i normativno sasvim promašuje. Transkulturalnost zaista nije
272
VI ĐENJA
nešto što se može uspostaviti dekretom, kao što se stematizacije. Kako bi opisala doživljaj sebe ko
dekretom ne može ukinuti implicitni folklorizam ji pretenduje na autentičnost, Pratova govori o
multikulti događaja, koje javnost sada visoko ce „autoetnografskim tekstovima“, pod kojima pod
ni i koji su postali integralni deo gradskog života, razumeva
spontano cvetajući u svakom kutku grada. Kako
bismo shvatili vitalnost ove formule, potrebno je (...) tekst u kojem ljudi sebe pokušavaju da
da pogledamo program aktivnosti jedne multikulti opišu na načine koji se oslanjaju na tuđe pred
asocijacije, koja se nalazi u jednom od najzabače stave o njima. Ako su etnografski tekstovi oni
nijih kutaka grada: na obodu Moabita. Asocijacija u kojima stanovnik Evrope sebe predstavlja
se zove „Internationaler Dodoverein e.V., Kunst — onima koje doživljava kao druge (obično dru
und Kulturtreff in Moabit — Art Kunst“, a poznata gima koje je pokorio), autoetnografski tekst je
je i kao „Dodo“. Ona u svom vlasništvu ima malu predstava koju tako definisani drugi konstru
kuću na obalama dva kanala koji ostrvo Moabit išu kao dijalog ili odgovor na ove tekstove. To
odvajaju od ostatka Berlina, a ime duguje izumr znači da autoetnografski tekstovi nisu ono što
loj vrsti ptice koja je nekada živela na Maur icijusu. se obično smatra autohtonim vidovima izra
Ptica dodo odavno privlači pažnju umetnika — od žavanja ili predstavljanja sebe (kao što su to
književnosti, preko slikarstva, do vizuelnih umet bili andski kipui). (1991: 35).
nosti, koji tako neguju sećanje na ovu nespretnu,
nezaštićenu pticu neletačicu koja je svoje postoja U pitanju su tekstovi, književna dela u širem
nje završila u tanjirima kolonizatora. Bilo kog da smislu, ali takođe i crteži (na primer, oni koje je
na u nedelji posetilac u (uvek prepunoj) kući Dodo Guaman Poma, mešanac Inka i Španaca, upotre
može zateći konferenciju o islamskom misticizmu bio da predstavi život u kraljevstvu Inka). Opis
Sufija, sa plesom i dervišima koji pevaju psalme, Pratove svakako se odnosi i na prakse raznovrsne
ili rok orkestar, koncert klasične indijske muzike, tekstualnosti, kao što su pozorište, ples, muzič
sastanak Berlinaca poreklom sa Mauricijusa, mek ka kompozicija i drugi mešani vidovi izražavanja.
sičke igrače koji vežbaju sapateo, afričke perkusi To su tekstovi na koje češće nailazimo u urbanom
oniste, muzičara koji svira irsko čembalo, kviz na kulturnom životu onih delova grada u kojima je
berlinskom dijalektu, ili razne druge aktivnosti multietničnost najjače zastupljena.
najraznovrsnijeg kulturnog porekla. Upravo ovde,
u kući Dodo, snimljeni su neki od jezika Moabita Deljenje razboritosti
za radio-emisiju Die Sprachen Moabits. To je sva Deo emisije Die Sprachen Moabits pod nazivom
kako jedno od onih mesta na kojima se multikultu „Fado y muerte“ predstavlja scenu u kojoj Meksi
ralizam generiše odozdo, kroz igru i bez napora. kanci proslavljaju, sa novostvorenim i redefinisa
Praksa da čovek sebe doživljava kao nekoga nim ritualima, Dan mrtvih, jedan od najvažnijih
ko pripada ukorenjenoj prošlosti i jedinstvenoj datuma u meksičkom verskom i građanskom ka
kulturi dobija na intenzitetu, što sa napretkom lendaru. Ritual se odvija u malim, prepunim pro
hibridizacije postaje sve potresnije. U ovom slu storijama društva za španski jezik pod nazivom El
čaju, opservacija Mari Luize Prat, kao učesnice, Patio — der Innenhof e.V. — i predstavlja nešto
nudi epistemološki alat koji je svakako mnogo između (besplatne) javne pozorišne predstave za
precizniji od apstraktnih pokušaja teorijske si strance i ceremonije za članove religiozne šaman
273
VI Đ ENJA
ske sekte, koja se zasniva na verovanjima i idejama ju kako govornikovoj izvornoj zajednici, tako i
prehispanskih naroda Centralne Amerike, uglav njegovoj novoj sredini (1991: 35).
nom Maja i Asteka. Ove predstave sveta i mnogo
brojna drevna religiozna verovanja preživeli su do Postoji poseban osećaj zajedničkog života u
danas u folkloru i jezicima, ali i u novijim književ gradu ili delu grada, uopšte u široj zajednici – ose
nim delima koja su stvorili različiti starosedelački ćaj koji pripada neracionalizovanoj zajedničkoj
narodi Centralne Amerike. Dan mrtvih, koji pro percepciji. To je ono što je francuski filozof Žak
slavljaju meksički i gvatemalski imigranti u Moa Ransijer nazvao „deljenjem razboritosti“ (Ranciè
bitu, ujedinjuje kulturne elemente koji se generaci re 2006), estetska dimenzija zajedničkog života,
jama prenose kroz usmenu tradiciju, svete tekstove koja ne mora nužno povlačiti postojanje zajednič
sačuvane na pergamentima ili u svedočanstvima kog sistema vrednosti, recipročnog razumevanja
španskih monaha koji su pratili rane kolonizatore, pa čak ni racionalne komunikacije. Glisan kaže:
zapadne vidove izražavanja (pozorište i književ
nost) i medijski mizanscen. „Meni više nije neophodno da razum em dru
Ozbiljnost i svečanost koja odlikuje različite goga, da pronađem njegovo ili njeno mesto u
delove predstave, korišćenje mirisa i muzike stvo mom racionalnom svetu, da bismo živeli za
rene pomoću instrumenata, navodno pretkolum jedno ili nešto zajedno gradili” (1996: 54).
bovskog porekla, zajedno sa poetskom lepotom
recitovanih tekstova, sadržali su istovremeno i Kulture koje koegzistiraju ne moraju se nužno
težnju za autentičnošću, koja je već sama po sebi mešati; komšije se prihvataju kao stranci, kao dru
izuzetno autentična, i želju izvođača da se pokažu, gi. Dužnost transparentnosti i komunikacije rezul
da budu poznati i prepoznati, da osete da su naišli tat je moderne iluzije da sve može da se podvede
na razumevanje i da su bratski ujedinjeni sa svo pod zajednički imenitelj racionalizma. Kao što je
jim drugovima u globalnoj emigraciji. Žak Derida rekao: „Nije li to prvo nasilje: prisiliti
Događaj je nabijen napetošću i sugestivnošću. stranca da zatraži gostoprimstvo na jeziku domaći
Za vreme pauze jedan gost iz Severne Amerike, ve na?“ (2000: 46). Da li moramo da prisilimo stranca
rovatno uljuljkan bajkovitom atmosferom recita da govori našim jezikom, u najširem smislu te reči,
cija i mirisa, pripoveda jedan svoj san potpunom pre nego što mu poželimo dobrodošlicu u našem
strancu, bez obzira na prisustvo mikrofona. Ovaj domu? Prava gostoljubivost sastoji se od odoleva
žanr produkcije može se uporediti sa autoetno nja iskušenju da se postavljaju pitanja:
grafskim predstavama koje, kao što Pratova kaže,
„Dođi, ostani u mojoj kući, ne pitam te ni ka
(...) uključuju selektivnu kolaboraciju sa osva ko se zoveš, niti tražim da preuz meš neku od
jačkim narodom ili narodom koji čini novu govornost, niti te pitam odakle dolaziš i kuda
sredinu, i prihvatanje njegove idiomatike. Ona ideš” (Derrida 2000: 119-120).
se u različitim stepenima stapa sa starosedelač
kom idiomatikom ili se u nju infiltrira, kako bi Iz svojih visina, nemačka vlada opredelila se za
se stvorile predstave sebe čija je svrha da po metodu prisilne integracije, tražeći od (sada već)
sreduju u načinima sporazumevanja u novoj starih inostranih radnika (Gastarbeiter) da polože
sredini. Autoetnografska dela često se obraća test iz nemačkog jezika kako bi dobili pasoš zemlje
274
VI ĐENJA
u kojoj su radili celog svog života, odgajali svoju ih sve znam“ (1996: 55). Oni koji danas govore i pišu
decu i unuke. Odozdo, posebno tamo gde je kul osećaju da njihovi jezici prolaze kroz proces brzih
turna koegzistencija gušća, postoje drugačije indi promena, uticaja, obogaćivanja, pa čak i pretnji koje
kacije u pogledu načina za zajednički život. predstavljaju granični ili paralelni jezici. Oni govore
Niz neprimetnih „estetskih promena“, kako reagujući na prisustvo drugih jezika, započinjući di
ih Pjer Oulet naziva (Ouellet 2003: 170), na kraju jalog, boreći se protiv njih ili prelazeći sa jednog na
radikalno transformiše perceptivno iskustvo koje drugi, ali ih ne mogu ni ignorisati, ni zaboraviti.
imamo o sebi i drugima, odnos između individue Pedeset jezika Moabita, sakupljenih u emisiji
i zajednice. Drugi više ne predstavlja prisustvo sa Die Sprachen Moabits, međusobno su isprepleteni,
kojim se treba suočiti i konceptualno ga razreši stopljeni i zamršeni. Jedan jezik može da se otrgne
ti, razumeti i apsorbovati ili odbiti. Umesto toga, iz zagrljaja drugih i na trenutak odjekne samostal
Drugi predstavlja primarnu percepciju: no, svojom sopstvenom melodijom, karakteristič
nim zvucima, akcentima, dušom koja u njemu živi,
„Doživljaj Drugoga odnosi se na osećaj kopri da bi zatim ponovo uronio u džunglu jezika koji svi
sustva ili koegzistencije, osećaj koji je dublji od kao da rasvetljavaju jedan drugi.
doživljaja sebe i doživljaja sopstvenog tela, što Snimci nisu nastali u studiju, nego u stvarnim
je Kanta i Merlo-Pontija intuitivno odvelo do životnim situacijama, na ulicama, na privatnim ili
pojma ličnog identiteta” (Ouellet 2003: 170). javnim proslavama, u sedištima mnogih udruženja
raštrkanih po ovom delu grada, u restoranima, ba
Nova „estetska dimenzija“ zajedničkog života rovima, u hramovima i supermarketima, parkovi
je „osećaj bivstvovanja“ usred opažajne raznoliko ma i prodavnicama.
sti, u skladu sa moralnim imperativima koji dru Gustina jezikā u Moabitu tolika je da ni jedan
goga definišu kao socius-a. U toj novoj dimenziji jezik ne može oko sebe da stvori vakuum; uvek se
možda više nije adekvatno govoriti o društvu, kao govori naspram pozadine od buke, pratnje koja,
što Mafesoli pretpostavlja (Maffesoli 2003: 53), pa čak i ako je nismo svesni, ako i ne razmišljamo o
„neizvesnost u pogledu sopstvenog identiteta i is njoj, ipak ne može da prođe sasvim neopaženo.
kustvo drugosti, koje pre svega nastaje iz interkul Svaka veća etnička grupacija u Moabitu neguje
turalnog karaktera društvenog života“ čine osnovu svoj jezik, prenosi ga na svoje potomstvo, zauzi
za razvoj zajedničkog života na način koji je više ma prostor i stvara situacije u kojima se taj jezik
stvar osećaja nego koncepta. govori, i ohrabruje grupe koje razvijaju njegov
Ova nova osetljivost pre svega se otkriva u svetu književni i umetnički potencijal, recimo kroz po
estetike. Njen zadatak je da dozvoli da se na povr zorište i muziku.
šini pojavi novi polis, polis u kojem ne postoji za Očigledno je da svako ulaže velik napor u odr
jednička imovina, duhovna ni materijalna, kojom žavanje značaja svog jezika u horu drugih glaso
bi se moglo upravljati, nego samo jedno zajedništvo va, kako bi sprečio njegovo uništenje ili potapanje
koje bi trebalo izmisliti iz početka, zajedništvo koje drugim jezicima, čije prisustvo zapravo služi kao
je uvek zajedništvo jezika, ili radije jezikā, zato što stimulus i podrška ovoj tendenciji. Zahvaljujući
jezici više nisu autonomni sistemi. ovome, manji jezici ne moraju sami da se suoče
„Pišem, a posebno govorim, u prisustvu svih je sa dominantim jezikom domaćina i atrofiraju to
zika u svetu“, piše Glisan, i dodaje: „To ne znači da kom tog procesa.
275
VI Đ ENJA
276
VI ĐENJA
što se oduvek radilo“, bez postavljanja pitanja, u znake i uticaje okolnog kulturnog prostora i pred
umirujućem krugu tradicije. Međutim, stvarnost stavljaju izuz etno složene konglomerate značenja.
nije baš takva: porodica, mala zajednica, može se Svakodnevni život je, na neki način, određen geo
nalaziti bilo gde u stranoj metropoli, i ni jedna grafijom ovih visokih mesta i svoje značenje dobija
akcija ne nastaje bez svesti o toj činjenici. Ona je od njih. Međutim, i smisao i forma su promenljivi,
rezultat odluke, izbor koji je postao obavezan za mobilni, sastavljeni od nezavisnih putovanja oso
to što je moguć. Odluka u korist tradicije je, zbog ba koje migriraju od jednog do drugog jezika, od
toga, slobodna i namerna. To ceremoniji daje jedne do druge zajednice.
snažno dodatno značenje. Postmoderna umetnost ispoljava veliko intere
U delu emisije koji nosi naziv „Fado y mu sovanje za svakodnevni život. Međutim, u predsta
erte“ (Fado i smrt), čuje se vrhunac jedne od ce vi ovog života, koja je mimičke prirode, pokretač
remonija sa kanom. To je oproštaj buduće neve je subjektivan: radi se o reprodukciji unutrašnje
ste od svoje majke i sestara, oproštaj koji prenosi predstave Drugoga, predstave koja je prvo nastala
treća osoba. Prijateljica peva o bolu koji donosi u umu umetnika. Svakodnevni život je „sveprisu
razdvajanje, dok majka i ćerka plaču, a ostale že tan i neuhvatljiv, bez početka ili kraja, i opire se
ne izvode ritualne plesove i korake, po propisa svakom pokušaju da ga uhvatimo i objasnimo te
nom redosledu. Zaručeni, pokriveni velom, se orijom.“ (Huglo 2007). Promenljiva, polimorfna
de u sredini sobe, u središtu kruga unutar kojeg priroda pozadinske buke u našim životima prisut
se sve dešava. Iznenada se događa nešto što nije na je na elementaran način u glasovima Moabita,
očekivano, a ni dozvoljeno izvornim protokolom: u jezicima koji se preklapaju kao talasi na obali.
u sobu upadaju braća i prijatelji mladoženje, ko Mafesoli piše:
ji se uključuju u ceremoniju počinjući da kruže,
zajedno sa ženama, oko para pod velom. Da li je „ (...) život koji teče našim putevima, pijacama,
to drskost, provokacija? Inače bi se smatralo da ono što konstituiše taj život bez kvaliteta koji
jeste, ali oni su ovde imigranti, u velikom gradu, se, barem dosad, suviše često smatrao ‘bezna
na mestu gde se o razdvajanju polova ne može ni čajnim’, jeste ono u čemu možemo da zapazi
razmišljati, tako da žene prihvataju uljeze, sme mo najindikativnije signale ‘savremenog zajed
škajući se ovoj zabavnoj inovaciji. ništva’” (2003: 65).
277
LITERATURA
1. Androutsopoulos, J. K.: From the Streets to the Screens 11. Manai, B. E. (2007). Die Sprachen Moabits, Radio
and Back Again. On the mediated diffusion of ethnolec Program.Offener Canal:Berlin.
tal patterns in contemporary German. Essen, LAUD, 12. Dostupno na adresi http://www.arteleggenda.de/
2001. moabit/index.htm.
2. Anderson, B.: Imagined Communities: Reflection on 13. Moabit West, Q. (2007). Das Geiet Moabit West.
the Origins and Spread of Nationalism. London, Ver [onlajn, korišćeno 20. novembra 2007] http://www.
so, 1984. mo abitwest.de /Das-Gebiet-Moabit-West -Charak
3. Berlin-Brandenburg, Amt für Statistik. (2007). Sta teristik-Besonderheiten-Probleme.162.0.html
tistik 2007. [onlajn, korišćeno 17. novembra 2007] 14. Ouellet, P.: L‘esprit migrateur. Essai sur le non-sens
http://www.statistik-berlin-brandenburg.de/ commun, Montréal,Trait d’Union, 2003.
4. Derrida, J.:Sull’ospitalità, Milano,Baldini & Castoldi, 15. Pratt, M. L. : ”Arts of the Contact Zone”, Profession,
2000. 1991:33-40.
oucault, M.: Eterotopia. Luoghi e non luoghi metro
5. F 16. Rancière, J.: The Politics of Aesthetics: The Distributi
politani, Sesto San Giovanni (MI), Mimesis Edizioni, on of the Sensible, London, Continuum International
2005.(1994. 1st ed.). Publishing Group,2006.
6. Glissant, E. : Introduction à une poétique du divers, 17. Tertilt, H.: Turkish Power Boys. Ethnographie einer
Paris, Gallimard, 1996. Jugendbande, Frankfurt, Suhrkamp, 1996.
7. Herder, J. Go.: Auch eine Philosophie der Geschichte 18. UnitedNations Human Development Report (2009).
zur Bildung der Menschheit, Frankfurt, Suhrkamp, Overcoming barriers: Human mobility and develop
1967. ment. [onlajn, korišćeno 12. avgusta 2010] http://hdr.
8. Huglo, M.-P. (2007). Présentation à R aconter le undp.org/en/media/HDR_2009_EN_Complete.pdf,
quotidien aujourd’hui. Temps zéro. Revue d’étude des p.2.
écritures contemporaines 1,1. [onlajn, korišćeno 20. 19. Welsch, W.: “Transculturality — The Puzzling Form
novembra 2009] http://tempszero.contemporain.info/ of Cultures Today”. In: Mike F. & S. Lash, (eds). Spaces
document71 of Culture: City, Nation, World. London, Sage, 1999:
necht, M. and Levent S.: Plausible Vielfalt. Wie der
9. K 194-213.
Karneval der Kulturen denkt, lernt und Kultur macht, 20. Zaimoglu, F.: Kanak Sprak. 24 Misstöne vom Rande
Berlin, Panama-Verlag, 2007. der Gesellschaft, Hamburg, Rotbuch Verlag, 1995.
10. Maffesoli, M.: Notes sur la postmodernité, Paris, Edi
tions duFélin,2003.
278
Mentalna reprezentacija
bilingvizma
Jedna od najvažnijih tema kojima se psiholin der wohnte da in Gnadenthal and he went out
gvistika bavi odnosi se na procese koji se odvijaju there one day (...)1 (Clyne, 1991: 193. f).
u umu osobe koja govori više od jednog jezika. 3. Značenje koje reč ima na jednom jeziku govor
Pre nego što se detaljnije pozabavimo ovom te nici pripisuju reči koja na nekom drugom jezi
mom, pogledajmo nekoliko primera iz svako ku zvuči slično. Ovo se često dešava sa kogna
dnevnog života. tima – rečima iz različitih jezika koje su slične
1. Često želimo da na stranom jeziku izrazimo po zvučnom sklopu, ali ne nužno i značenjski
neku ideju, ali nam se u svesti javlja reč iz ne (takozvani faux amies, lažni prijatelji). Na pri
kog drugog stranog jezika (npr. želim da ka mer, nemačko bekommen i englesko become
žem „košulja“ na italijanskom, ali mi se javlja predstavljaju kognate, ali nemački glagol znači
francuska reč chemise) „dobiti“ a engleski „postati“. Zato se dešava da,
2. Bilingvalne osobe se u govoru prebacuju s u restoranu, Nemci koji uče engleski ponekad
jednog jezika na drugi, često nakon reči koja upitaju „Mogu li da postanem biftek?“.
postoji u oba jezika. To je često slučaj sa vla 4. Biling valne osobe pripisuju sintaksičke oso
stitim imenicama, npr. Es war Mr Fred Burger, bine reči jednog jezika njihovim značenjskim
ekvivalentima u drugom jeziku: Ich erinnere
das (prelazni glagol, direktni objekat) ume
* Kontakt: Claudia.Riehl@uni-koeln.de
Univerzitet Kolonj, IDSL I, 50931, Keln, Nemačka
1 (nem.) To je bio g. Fred Burger, koji stanuje u Gnadentalu,
DOI: 10.1002/wcs.74 (engl.) i jednog dana izašao je napolje... – prim. prev.
280
VI ĐENJA
sto ich erinnere mich daran (povratni glagol, ključnu ulogu. Zadaci koji se oslanjaju na prethod
predloški objekat), u skladu sa engleskim I re no znanje3 (npr. zadatak slobodnog prisećanja) za
member it.2 hvataju semantičke i konceptualne reprezentacije
Na osnovu ovih i mnogobrojnih drugih zapa i favorizuju stanovište o jedinstvenom memorij
žanja, postavlja se pitanje prirode višestrukih je skom sistemu. Sa druge strane, zadaci koji se osla
zičkih reprezentacija u našem pamćenju. njaju na konkretne podatke (npr. zadatak leksičke
U nastavku teksta pozabavićemo se pitanjem odluke) daju rezultate koji podržavaju hipotezu o
na koji se način više od jednog jezika smešta u dvostrukom skladištu. Savremeniji modeli uvaža
pamćenje, i kako se bilingvalne osobe, pri jezič vaju sugestije Paradisa (2004: 210 ff), koji je pred
koj produkciji, ograničavaju samo na jedan jezik. ložio hipotezu o trostrukom skladištu uz stav da
Pored prikaza najnovijih otkrića u ovoj oblasti, u se oba (ili više) jezika nezavisno povezuju sa istim
članku ćemo predstaviti objedinjeni model bilin značenjsko-iskustvenim memorijskim sistemom.
gvalne reprezentacije koji obuhvata različite kom Značenje se može razdvojiti od konkretnog jezika,
ponente jezika (konceptualnu, leksičku, sintaksič ali će specifične karakteristike tog jezika uvek biti
ku i fonološku). Naglasićemo i značaj kontrolnih zadržane (Paradis, 2007: 3-28). Značenja nezavisna
mehanizama za odabir jezika kojim se služimo. od jezika grupišu se kako bi se prevazišla leksič
Osim toga, zastupaćemo stav da mentalne repre ko-semantička ograničenja svakog pojedinačnog
zentacije bilingvizma nije moguće na isti način ob jezika. Sličan je i model konceptualnih svojstava4
jasniti kod svih govornika. koji su razvili Krol i DeGrut (1997: 169-200). Nji
hov model pretpostavlja postojanje veza između
KAKO SE VIŠE OD JEDNOG JEZIKA leksikona i konceptualnih čvorišta, koja predsta
SMEŠTA U NAŠE PAMĆENJE? vljaju značenja reči. Što su dva koncepta sličnija,
Skladištenje jezika jedna je od osnovnih tema imaće više zajedničkih elemenata značenja. Ako se
kojima se bavi psiholingvistička teorija bilingvi dve lekseme odnose na jedan konkretan objekat u
zma. Počev od ranih šezdesetih, sproveden je niz spoljašnjem svetu, njihova konceptualna svojstva
psiholingvističkih ispitivanja, sa ciljem da se ovaj će se gotovo u potpunosti preklapati. Apstraktne
fenomen razjasni (za pregled ranih eksperimenata reči mogu imati svega nekoliko zajedničkih kon
i nalaza (Kroll & De Groot, 1997: 169-200). Iako ceptualnih elemenata (o modelu detaljnije u Kroll
rezultati ispitivanja, koja se bave asocijacijama iz & Tokowicz (2005: 531-554).
među reči i razumevanjem dvojezičnih rečenica, Model konceptualnih svojstava dozvoljava mo
govore u prilog hipotezi o dvostrukom skladištu, gućnost da se konkretne lekseme kodiraju na dru
ispitivanja transfera i interferencije podržavaju hi gačiji način od apstraktnih reči (Heredia, Brown,
potezu o jednom skladištu. Međutim, obe koncep 2005: 225-249). Konkretne reči lakše se izvlače iz
cije isuviše su jednostavne da bi mogle da objasne pamćenja i pristupačnije su od apstraktnih lekse
sve eksperimentalne nalaze (npr. nalaz da se kog ma. Veoma je lako uočiti fenomen koji se naziva
nati jednakom brzinom prepoznaju u oba jezika). efektom konkretnosti, a koji se može objasniti mo
Ispostavilo se da specifični zahtevi zadatka igraju delom dvostrukog kodiranja (Paivio, Clark, Lam
2 (nem.) Sećam to umesto Sećam se toga (jer je na engleskom 3 (eng.) conceptually driven vs. data-driven tasks.
I remember it = Ja sećam to (bukvalno). - prim. prev. 4 (eng.) conceptual features model.
281
VI Đ ENJA
bert, 1988: 163-172). Konkretne reči se, prema sličnost veoma značajna za jezičku reprezentaciju.
ovom stanovištu, kodiraju u jezičkim (logogen) i Zbog toga se pretpostavlja da su snažno povezane
slikovnim (imagen) jedinicama. Reči ili stimulu stavke koje su slične po zvučnosti snažno poveza
si koji imaju pristup i jednom i drugom sistemu ne, bez obzira na to kom jeziku pripadaju. To bi
lakše se izvlače iz pamćenja nego stimulusi koji objasnilo i problem semantičkog transfera iz tre
su kodirani samo na jedan način. Osim toga, mo ćeg primera s početka teksta. Podaci o transferu,
ra se uzeti u obzir i razlika između reči različitog kao i oni dobijeni kod zadataka sintaksičkog pri
gramatičkog statusa. Imenice će se češće ponaša movanja, sugerišu da postoje međujezički uticaji
ti kao konkretne lekseme, dok se glagoli ponašaju u sklapanju rečenice (npr. kada osoba koristi istu
na sličan način kao apstraktne lekseme (Heredia, strukturu argumenata u drugom jeziku, nakon što
Brown, 2004: 225-249). je bila primovana na prvom). Rezultati istraživa
U okviru ovog pristupa važnu ulogu u određi nja ukazuju na to da jezici poseduju jedinstvenu
vanju vrste mentalne reprezentacije igra nivo po sintaksičku reprezentaciju. Ovaj stav primenjiv je
znavanja jezika. Vajnrajh (1953) i Ervin i Ozgud samo na konstrukcije koje podrazumevaju isti re
(1954) (Costa, 2004: 201-223; Kroll & Tokowicz, dosled reči, kao i na sintaksička pravila koja su me
2005: 531-554) izneli su u svojim pionirskim ra đusobno dovoljno slična (Hartsuiker i Pickering,
dovima pretpostavku o tome da postoje različite 2008: 479-489).
vrste bilingvizma. Oni su opisali razliku između Na osnovu navedenih nalaza, Hartsuiker i sar.
razdvojenog i povezanog bilingvizma5. U prvom, (2004: 409-414) razvili su model bilingvalne sin
jezici ostaju relativno međusobno nezavisni (što taksičke reprezentacije. Autori su usvojili Level
ide u prilog hipotezi o nezavisnim memorijskim tov konceptualni pristup, koji podrazumeva da se
skladištima), dok su u drugom slučaju jezici ispre leksički zapis u memoriji sastoji od konceptualnog
pleteni (ovo stanovište podržava hipotezu o zajed nivoa (nivoa ideje), leme, i nivoa koji se odnosi na
ničkom memorijskom skladištu). Čak i u slučaju oblik reči. U modelu Hartsuikera i saradnika le
da poseduju memorijsku organizaciju karakteri me su povezane sa čvorištima koja sadrže sintak
stičnu za povezani bilingvizam, većina osoba raz sičke informacije nezavisne od konkretnog jezika
vija razdvojene bilingvalne setove za neka od je (kategorički čvorovi, koji označavaju sintaksičke
zičkih iskustava, i obrnuto (Javier, 2007: pogledati kategorije tipa glagol, imenica, predlog, ili čvorovi
odeljak „Kako spoljašnji faktori oblikuju mentalne osobina, koji sadrže informacije o rodu, broju itd.,
reprezentacije?“). kao i kombinatorni čvorovi, koji određuju koje se
O prirodi mentalne reprezentacije jezika kod vrste gramatičkih konstrukcija mogu upotrebiti za
bilingvalnih osoba može se govoriti sa različitih datu reč). Konceptualni pristup polazi od sličnih
aspekata jezičke reprezentacije. Opšta je pretpo pretpostavki kao i model koji je predložila Rilova
stavka da su jezički nivoi (sintaksička, morfološka (Riehl, 2005: 1945-1957). U svom modelu zalažem
i fonološka obeležja) nezavisni, ali međusobno po se za stav da su morfosintaksička skladišta i lek
vezani (Hartsuiker i Pickering, 2008: 479-489). U sičko skladište povezani preko sintaksičkih infor
zadacima prepoznavanja i translacije, kao i u dru macija koje zavise od rečnika (npr. rod i građenje
gim eksperimentima, ispostavlja se da je fonološka množine; v. sliku 1). Naglašavam da su i mentalne
reprezentacije gramatičkih podataka, u različitim
5 compound vs. coordinate bilingualism. jezicima, međusobno povezane.
282
VI ĐENJA
6 “language tagging“.
283
VI Đ ENJA
Prema ovom modelu, leme su povezane sa kon gućnost je da su reprezentacije nezavisne, a proces
ceptualnim skladištem, koje se sastoji od slika (ima pristupanja jezicima paralelan i neselektivan. Kao
gen, v. Paivio et al.: 1988: 163-172 i gorenavedenu što smo već pomenuli, zadaci leksičke odluke ot
literaturu) i koncepata, skladištem zvučnih složaja, krivaju da semantički povezane reči primuju7 jedna
i morfosintaksičkim skladištem. U navedenom pri drugu, čak i kada prim i meta dolaze iz različitih
meru imagen životinje dabar povezan je sa lemom jezika. Ovaj nalaz ukazuje na to da postoji jedno
beaver na engleskom i Biber na nemačkom. Sa ovim zajedničko značenje koje se odnosi na više različi
lemama povezani su čvorovi koji nose specifične tih jezika. Slični nalazi dobijeni su i na Strupovom
morfološke informacije (npr. način građenja mno zadatku obrađivanja reči-slika.8
žine ili rod; tzv. čvorovi osobina prema Hartsuikeru Psiholingvisti su, zahvaljujući pomenutim na
i sar. (Hartsuiker, Pickering, Veltkamp, 2004: 409- lazima, usvojili stav da konceptualni sistem (tj. nivo
414) i sintaksičke podatke, koji određuju sa kojim značenja) aktivira reči koje pripadaju leksikonima
se vrstama reči mogu koristiti ove leme (npr. sa pri oba jezika bilingvalne osobe. Postoje dve vrste mo
logom ili predlogom; tzv. kombinatorni čvorovi u dela koji potiču iz teorije produkcije jednog jezika, a
terminima Hartusikerovog modela). Pretpostavlja koji su prilagođeni za objašnjenje bilingvalnog pro
se da se osobine jedne leme, koje su zajedničke za cesiranja: modeli modularne obrade9 i konekcioni
oba jezika, preklapaju na mestu spoja morfoloških stički modeli (Riehl, 2005: 1945-1957). Modular
i sintaksičkih podataka koji se odnose na dotičnu ni modeli, poput DeBotove adaptacije Leveltovog
lemu, i skladišta opštih morfosintaksičkih obrazaca modela (De Bot, 1992: 1-24), podrazumevaju da
(kao što su kongruencija, slaganje roda i redosled se odabir jezika odvija na konceptualnom, tačnije
reči). Osim toga, oblici reči beaver i Biber poveza preleksičkom nivou. Međutim, oni ne objašnjavaju
ni su i zbog toga što slično zvuče. Postoje i druge pojedine fenomene u bilingvalnoj produkciji jezi
veze između nemačke i engleske leme iz primera ka, kao što je efekat okidanja reči koje slično zvuče,
koje zajedno grade vezu koja pokazuje da ove dve ili postojanje paralelnih konstrukcija u oba jezika
reči predstavljaju adekvatan prevod sa jednog jezi (Clyne, 2003). Levelt i saradnici, u verziji modela iz
ka na drugi. Kognati, poput navedenih u primeru, 1999. godine, iznose mogućnost da postoji povrat
međusobno su povezani ekvivalentnim značenjem na informacija između nivoa. Međutim, još uvek
i sličnom zvučnošću, tako da im se može pristupiti nije potvrđeno da takva veza postoji između fono
preko fonološke sličnosti ili ekvivalentnog znače loškog koda i leme (Clyne, 2003: 197 f).
nja, v. dole. Kako bismo bolje razumeli međusobnu
povezanost dva jezika, prvo ćemo razmotriti na ko
ji način se ovim jezicima pristupa. 7 U zadacima primovanja (eng. priming) kratko izlaganje
jedne reči olakšava izvlačenje druge, naknadno izložene se-
mantički ili fonološki povezane reči, iz memorijskog skladi-
KAKO SE PRISTUPA JEZICIMA U PAMĆENJU? šta, tako što smanjuje vreme potrebno da se reč prepozna –
Istraživači bilingvizma slažu se u tome da po prim. prev.
stoji razlika između mentalne reprezentacije (je 8 U Strupovom zadatku ispitanik čita reči koje označavaju
zičkog koda) i procesa pristupanja informacijama. imena boja, koje su odštampane različitim bojama. Reči kod
kojih su značenje i vizuelni doživljaj kongruentni brže se čita-
Jedna pretpostavka kaže da postoji jedinstvena
ju nego reči koje su ispisane bojom različitom od one na koju
reprezentacija zajednička za oba jezika, kao i me se odnosi značenje – prim. prev.
hanizam za selektivan pristup jezicima. Druga mo 9 (eng.) modular computational vs. connectionist models.
284
VI ĐENJA
10 (eng.) cascading.
285
VI Đ ENJA
286
VI ĐENJA
287
VI Đ ENJA
govora bilingvalne osobe (J1 nemački, J2 ruski – i formulisanja rečenica, zajedno mogu izazvati vi
dominantan): soko mentalno zasićenje, tako da promenu jezika
6. Bereza wenn sie nass ist (–) Birken (–) dann često prate intralingvalne ili interlingvalne greške
fault sie.13 (žena, 82 godine, radnica). u govoru (Clyne, 2003: 203). Čak i u situaciji kada
U navedenom primeru ruska reč je već izgo je sistem pažnje snažno aktiviran, postoje lekseme
vorena kada je osoba shvatila da je napravila gre koje se mogu provući pored nadzornog mehani
šku. Slično se dešava i kada osoba napravi lapsus. zma. To su najčeće nenaglašene, jednosložne reči,
Najčešće se dešava da se osoba ispravi na kraju re poput veznika „i” u petom primeru.
čenice, ili dela rečenice. Nasuprot tome, mnogo je Iako deluje razumno da se razlike između bi
teže posmatrati preartikulaciono ispravljanje gre lingvalnih osoba mogu objasniti različitom upo
ške. Dešava se, međutim, da osoba prekine na pola trebom kontrolnih procesa i modaliteta govora,
reč koju je želela da izgovori i zameni je značenj treba uzeti u obzir i objašnjenja zasnovana na dru
skim ekvivalentom odgovarajućeg jezika. Situac ije gim faktorima, kao što su uzrast pri učenju jezika,
ispravljanja, navedene u primerima 5. i 6, pružaju stepen poznavanja jezika i promena dominantno
nam uvid u kognitivno funkcionisanje bilingval sti jezika.
nih osoba, kao i u nadzorne procese kojima se one
služe. Što više bilingvalne osobe obraćaju pažnju KAKO SPOLJAŠNJI FAKTORI UTIČU
na sopstvenu jezičku produkciju, ređe se dešava NA MENTALNU REPREZENTACIJU?
da se u govoru prebacuju s jednog jezika na dru Rezultati skorašnjih istraživanja ukazuju na
gi. Ovaj stav potkrepljuju sociolingvistički nalazi to da na oblikovanje bilingvalne mentalne repre
o jezičkoj svesnosti, koji se prikupljaju zajedno sa zentacije utiču i drugi faktori, kao što su uzrast
lingvističkim podacima (Riehl, 2005: 1945-1957). pri učenju jezika i nivo poznavanja jezika. Aktu
Jedno od objašnjenja moglo bi biti da nadzor elna istraživanja ističu razlike između osoba koje
ni procesi obraćaju pažnju prvenstveno na oznaku su postale bilingvalne u detinjstvu i onih koji su
jezika. Kada osoba pristupi jeziku kojim slabije ba drugi jezik naučili kao odrasli. Nalazi fMRI studi
rata, ihibitorna kontrola za dominantni jezik mora ja pokazuju da se kod osoba koje su rano postale
da bude veoma snažna (De Bot, 2004: 17-32). Pro bilingvalne aktivacija u BA jezičkoj moždanoj zo
cesi lateralne inhibicije, u tom slučaju, snažno in ni u većoj meri preklapa pri korišćenju oba jezika
hibiraju stavke dominantnog jezika. Prema Luiju i (Green, 1998: 67-81). Ista zona se kod tih osoba
Groesjenu (2008: 207 f), ovi procesi deluju samo u slabije aktivira pri upotrebi trećeg jezika nego što
okviru jedne jezičke mreže, pa se može dogoditi da je to slučaj kod osoba koje su postale bilingval
se u jezičkoj produkciji pojave stavke iz trećeg ili ne u starijem uzrastu. Kod osoba koje su kasnije
četvrtog jezika (primer 1). Grin (Green, 1998: 67- usvojile bilingvizam aktivacija koju izazivaju sva
81) navodi da bilo koji kontrolni mehanizam po tri jezika promenljivija je nego kod ranobilingval
većava mentalno opterećenje osobe. Kombinacija nih osoba (Wattendorf, Westermann, Zappatore,
napora nadzornih procesa, nadmetanje između je Franceschini, Lüdi, 2001: 624). Postoje, međutim,
zika, aktiviranje željenog jezika i proces planiranja dokazi za to (Wartenburger, Heekeren, Abutale
bi, Cappa, Villringer, 2003: 159-170) da se razli
13 (rus.) Breza (nem.) ukoliko bude mokro (–) (nem.) breza
čite vrste aktivacije javljaju samo kod gramatičke
(–) će istruliti. – prim. prev. obrade, dok je za leksičko-semantičku obradu ste
288
VI ĐENJA
pen poznavanja jezika važniji faktor nego uzrast u istog kontinuuma, a ne kao dva nezavisna i suprot
kojem su jezici naučeni. Ovi nalazi su u skladu sa na stanja. Kao što kaže Heredija (Heredia, 2008:
stanovištem da je morfosintaksičko znanje prvog 57): „Memorijska reprezentacija bilingvizma nije
jezika uskladišteno u proceduralnoj memoriji, dok statički sistem, nego dinamički, koji se menja pod
se semantičko znanje skladišti u deklarativnoj me uticajem korišćenja jezika“.
moriji (v. Paradis, 2004. i Ulman, 2001: 105-122). Hipoteza o pragu aktivacije (Paradis, 2004)
Ulman iznosi stav da se gramatičke forme, koje se najbolje objašnjava opisani fenomen. Ova hipoteza
za prvi jezik obrađuju u proceduralnoj memoriji, podrazumeva da se svaka mentalna stavka ili men
u naknadno usvojenim jezicima obrađuju u dekla talna reprezentacija (leksičke, fonološke i sintak
rativnoj memoriji. Prebacivanje sa proceduralne sičke komponente) aktivira sumom svih impulsa.
na deklarativnu memoriju ogleda se i u povećanoj Svakom narednom aktivacijom prag se snižava, a
aktivaciji levih temporalnih i tempo-parijetalnih zatim se ponovo postepeno podiže. Stavke koje se
moždanih struktura. često aktiviraju, ili koje su nedavno bile aktivirane,
Ulman (2001: 105-122) ne isključuje moguć imaju niže pragove od onih kojima se pristupa ret
nost da starije osobe koje uče drugi jezik, ukoli ko i posredno. Što se ređe stavka aktivira, prag je
ko imaju mnogo jezičkog iskustva, u izvesnoj me viši, i postaje sve teže aktivirati je. Sličan fenomen
ri koriste i proceduralnu memoriju. Treba uzeti u zabeležen je i pri bilingvalnoj percepciji govora
obzir da može doći do promene mentalne repre – tzv. efekat frekvencije izvlačenja14 (cf Grosjean,
zentacije osobe zahvaljujući unapređenju znanja 2008, model BIMOLA).
jezika. Krol i saradnici (Kroll, Bobb, Wodniecka, Hipoteza o pragu aktivacije objašnjava način
2006: 119-135) s pravom su primetili da se veći pristupanja jeziku koji se slabo poznaje. U tom
na modela jezičke obrade oslanja na osobe koje u slučaju vrednost praga za neku stavku je vrlo vi
potpunosti vladaju jezikom, zanemarujući istorijat soka, zbog retke upotrebe; možda takva stavka
učenja jezika, strukturalne razlike između jezika, uopšte i ne postoji u mentalnom leksikonu. Tada
kao i relativnu dominaciju jezika. Zbog toga Krol se bira stavka prvog jezika, ili, ukoliko su stavke
i saradnici iznose revidirani hijerarhijski model za sa oznakama prvog jezika snažno inhibirane, bira
bilingvalne osobe koje ne vladaju jezicima u jed se značenjski ekvivalent nekog drugog jezika, kao
nakoj meri. Oni pretpostavljaju da su reči prvog u našem prvom primeru (za slične primere videti
jezika snažnije povezane sa konceptima nego što DeBot (2004: 17-32).
su to reči drugog jezika, koje su jače povezane sa Još jedan aspekt problema odnosi se na veliku
značenjskim ekvivalentima u prvom jeziku. Moje intersubjektivnu varijabilnost između bilingval
je mišljenje da se ovo može primeniti na tipičan nih osoba. I ovaj problem potkrepljen je studija
scenario učenja jezika, kada se drugi jezik usvaja ma neurooslikavanja bilingvalnih osoba i obu
preko značenja reči prvog jezika. Tako jačaju ne hvaćen je dinamičkom teorijom sistema, koju su
uralne veze između značenjskih ekvivalenata. U izneli DeBot i saradnici (De Bot, Lowie, Verspo
situaciji nesistematskog učenja jezika veze između or, 2007: 7-21). Nalazi sugerišu da su sve varijable
koncepata i leksičkih lema mogle bi biti snažnije. međusobno povezane, tako da se promena u bilo
Povezani i razdvojeni bilingvizam, koje smo obja kojoj varijabli odražava na sve druge varijable u
snili u odeljku „Kako se više od jednog jezika sme
šta u naše pamćenje?“, treba posmatrati kao delove 14 (eng.) frequency pull effect.
289
VI Đ ENJA
ZAKLJUČAK
U ovom članku pokazali smo da podaci dobijeni LITERATURA
psiholingvističkim eksperimentima, kao i autentič
ni podaci iz svakodnevnog govora, govore u prilog 1. Aitchison, J.: Words in the Mind. An Introduc
ideji da postoji zajedničko memorijsko skladište za tion to the Mental Lexicon, 2nd ed., Oxford,
reči koje su fonološki, semantički i sintaksički slič Blackwell Science, 1994.
ne. Važnu ulogu igraju mnogobrojne međusobne 2. Clyne, M. G.: Community Languages: The
veze između čvorišta, prikazane objedinjenim mo Australian Experience, Cambridge, Cambridge
delom (slika 1). Modeli bilingvalne jezičke produk University Press, 1991.
cije objašnjavaju višestruke veze između različitih 3. Clyne, M.: Dynamics of Language Contact. En
jezika i nivoa jezika. U okviru ovog pristupa mnogi glish and Immigrant Languages, Cambridge,
podaci najbolje se objašnjavaju pomoću modela ši Cambridge University Press, 2003.
reće aktivacije. 4. Costa, A.: “Speech production in bilinguals”.
Takođe, pokazali smo i da nadzorni procesi U: Bhatia, T. K., Ritchie, W. C. (ur.): The Hand
omogućavaju osobi da pristupi ispravnom jeziku, book of Bilingualism, Oxford, Oxford Univer
dok istovremeno inhibiraju neaktivni jezik. Razlike sity Press, 2004: 201–223.
između osoba mogu se objasniti razlikama u svesti 5. De Bot, K.: “A bilingual productionmodel: Le
o jeziku, u uzrastu u kojem je jezik naučen, kao i velt’s ‘speaking’ model adapted., Appl. Lingui
u stepenu savladanosti jezika. Do promene jezičke stics, 1992, 13: 1–24.
reprezentacije kod neke osobe može doći poveća 6. De Bot, K.: “The multilingual lexicon: mode
njem ili smanjenjem jezičke prakse. Zbog toga su ling selection and control”, Int J Multilingua
savremeni modeli postali specijalizovaniji, usmere lism, 2004, 1: 17–32.
ni na objašnjavanje delova jezičkog koda koji su za 7. De Bot, K., Lowie, W., Verspoor, M.: “A dyna
jednički za nekoliko jezika. Oni se bave procesima mic system theory approach to second langua
koji čine osnovu kognitivne promene; tu spadaju ge acquisition”, Bilingualism: Lang Cogn, 2007,
procesi koji omogućavaju vešto baratanje sekun 10: 7–21.
darnim jezikom, kao i kontrolni mehanizmi. Iz 8. Dell, G. S., Burger, L. K., Svec, W. R.: “Langu
vesna pitanja ostaju otvorena: potrebno je ispitati age production and serial order: a functional
moguće razlike među komponentama procesa ob analysis and a model”, Psycholinguistic Rev.,
rade (razumevanje nasuprot produkciji jezika). 1997, 98: 604–614.
290
VI ĐENJA
9. Green, D. W.: “Mental control of the bilingual guage selectivity is the exception, not the rule:
lexico-semantic system”, Bilingualism: Lang arguments against a fixed locus of language se
Cogn, 1998, 1: 67–81. lection in bilingual speech”, Bilingualism: Lang
10. Grosjean, F.: “A psycholinguistic approach to Cogn, 2006, 9: 119–135.
code-switching: the recognition of guest words 22. Levelt, W. J. M., Roelofs, A., Meyer, A. S.: “A
by bilinguals”. U: Milroy, L., Muysken, P. (ur.): theory of lexical access in speech production”,
One Speaker, Two Languages. Cross-disciplinary Behav Brain Sci, 1999, 22: 1–75.
Perspectives on Code-switching, Cambridge: 23. Paivio, A., Clark, J. M., Lambert, W. E.: “Bilin
Cambridge University Press, 1995: 259–275. gual dual-coding theory and semantic repe
11. Grosjean, F.: Studying Bilinguals, Oxford, Ox tition effects on recall”, J. Exp. Psychol. Learn
ford University Press, 2008 Mem. Cogn., 1988, 14: 163–172.
12. Hartsuiker, R. J., Pickering, M. J.: Language in 24. Paradis, M.: Neurolinguistic Theory of Bilingu
tegration in bilingual sentence production, Acta alism, Amsterdam, Philadelphia, PA, Benja
Psychol., 2008, 128 :479–489. mins, 2004.
13. Hartsuiker R. J., Pickering, M. J., Veltkamp, E.: 25. Paradis, M.: “The neurofunctional components
Is syntax separate or shared between languages?, of the bilingual cognitive system”. U: Kecskes,
Psychol Sci., 2004, 15: 409–414. I., Albertazzi, L. (ur.): Cognitive Aspects of Bi
14. Heredia, R. R., Brown, J. M., “Bilingual me lingualism, NewYork, Springer, 2007: 3–28.
mory”. U: Bhatia, T. K., Ritchie, W. C. (ur.): The 26. Poulisse, N., Bongaerts, T.: “First language use
Handbook of Bilingualism, Malden, M A., Blac in second language production”, Appl. Lingui
kwell, 2004: 225–249. stics, 1994, 15: 36–57.
15. Heredia, R. R.: Mental models of bilingual me 27. Poulisse, N.: Slips of the Tongue. Speech Er
mory. U: Altarriba, J., Heredia, R. R. (ur.): An rors in First and Second Language Production,
Introduction to Bilingualism: Principles and Benjamins, Amsterdam/Philadelphia, Benja
Processes., New York, London, Lawrence mins, 1999.
16. Erlbaum Associates, 2008: 39–67. 28. Riehl, C. M.: “Code-switching in bilinguals: im
17. Javier, R. A.: The Bilingual Mind: Thinking, Fee pacts of mental processes and language aware
ling and Speaking in Two Languages, New York, ness”. U: Cohen, J., McAlister, K., Rolstad, K.,
Springer, 2007. MacSwan, J. (ur.): Proceedings of the 4th Inter
18. Kroll, J. F., de Groot, A.: “Lexical and concep national Symposium on Bilingualism.Somervil
tual memory in the bilingual: mapping form le, MA: Cascadilla Press; 2005: 1945–1957.
to meaning in two languages”. U: de Groot, A., 29. Stemberger, J. P.: “An interactive activation
Kroll, J. F. (ur.): Tutorials in Bilingualism, model of language production”. In: Ellis, A. W.
19. Mahwah, NJ, Lawrence Erlbaum Associates, (ed.): Progress in the Psychology of Language,
1997: 169–200. vol. 1. Hilsdale, NJ: Erlbaum, 1985: 143–186.
20. Kroll, J. F., Tokowicz, N. U: Kroll J. F., de Gro 30. Ullman, M T.: “The neural basis of lexicon and
ot, Annette (ur.): Handbook of Bilingualism. grammar in first and second language: the dec
Psycholinguistic Approaches, New York, Oxford larative/procedural model”, Bilingualism: Lang
University Press, 2005: 531–554. Cogn, 2001, 4: 105–122.
21. Kroll, J. F., Bobb, S. C., Wodniecka, Z.: “Lan
291
VI Đ ENJA
292
293
VI Đ ENJA UDC 323.1(497.11)
Septembra 2010. godine, nakon debate u Uje se tražiti u bližoj i daljoj prošlosti. Istorijske ver
dinjenim nacijama, najavljeni su pregovori između zije su, naravno i na žalost, različite i veoma često
Beograda i Prištine. Po prvi put od 1999. godine, su (zlo)upotrebljavane u političke, tj. nacionali
kada su počeli sukobi na Kosovu, kada se zbila in stičke svrhe. Mitovi o „istorijskom porazu“ (koji
tervencija NATO i kada je potpisan Kumanovski implicitno traže revanš) ili o „istorijskoj kolevci“
sporazum, ne pominje se suverenitet, ne pominje (mi smo bili prvi, a vi ste nas isterali) nisu naš
se vlasništvo nad teritorijom Kosova, nego se po specijalitet. Mit o Nagorno-Karabahu kod Jerme
minju ljudi i njihovi problemi – o čemu dve strane na je gotovo identična replika mitu o Kosovu. Na
treba da pregovaraju. ravno, u mitu je sve dozvoljeno, a, po pravilu, mi
Čini se besmislenim pominjati koliko je bitka smo uvek u pravu i „naša stvar“ zahteva pravedno
za teritoriju anahrona i zaludna u 21. veku, u tre razrešenje. Ironišući nacionalističke iskaze i zah
nutku kada i jedni drugi težimo Evropskoj uniji u teve koji su se javljali na Balkanu uoči raspada
kojoj nema granica, u kojoj postoji slobodan protok Jugoslavije, David C. Pugh iz norveškog saveta za
robe, kapitala i radne snage – čime je klasičan po izbeglice je ponudio kozeriju pod naslovom „Se
jam teritorije i suvereniteta doveden do potpunog dam pravila nacionalizma“:
apsurda. Pomeranje fokusa na probleme ljudi koji
žive na Kosovu, dakle, više je nego dobrodošlo. 1. Ako je neka teritorija bila naša 500 godina, a
Ključni problem obe zajednice, ali naročito vaša 50, ona mora da pripadne nama – jer vi
manjinske – srpske, je zajednički život, a kjučni ste okupatori.
uslov za zajednički život je pomirenje. 2. Ako je neka teritorija bila vaša 500 godina, a
Istorijski posmatrano, sukob između dve za naša 50, ona mora da pripadne nama – jer se
jednice, dva naroda – srpskog i albanskog – može granice ne smeju menjati.
294
VI ĐENJA
3. Ako je neka teritorija bila naša 500 godina, ali ne šalju. U tom kontekstu teritorijalne pretenzije
nikada više od tada, ona mora da pripadne na jedne strane prema drugoj (pogotovu kada su one
ma – jer to je kolevka naše nacije. zapisane i u Ustavu) nesumnjiva su kontinuir ana
4. Ako na nekoj teritoriji živi naša većina, ona pretnja koja opstruiše bilo kakvu ideju o pomi
mora da pripadne nama – jer se mora sprove renju. Sa druge strane, konstitutivna rešenja koja
sti pravo na samoopredeljenje. uključuju manjinsku zajednicu (tj. u našem slučaju
5. Ako na nekoj teritoriji živi naša manjina, ona Srbe na Kosovu i Albance u Srbiji) i koja su napra
mora da pripadne nama – jer ona mora biti vljena u duhu zaštite ljudskih prava i zaštite kul
zaštićena od vaše represije. turnog i nacionalnog identiteta pripadnika nacije
6. Sva gore navedena pravila važe za nas, ali ne sa kojom je postojao sukob, značajan su doprinos,
i za vas. prvo „raplašivanju“ manjina, a potom smirivanju
7. Naši snovi o nacionalnoj veličini su istorijska tenzija i pomirenju.
neminovnost, a vaši su čisti fašizam. S obzirom na “leopardovu kožu” etničke mape
Balkana, svaka manjina se doživljava kao pretnja
U psihološkom smislu, nešto kao „vekovna stabilnosti države. A budući da su iredentističke i
mržnja“ ne postoji. Postoji samo aktuelna mržnja velikodržavne ideje postale glavni slogani politič
i ona je zasnovana na ličnom iskustvu ili je, pak, kih programa nacionalističkih lidera, ta opasnost
plod patološkog afekta. „Vekovnost“ je međutim je postala i sasvim realna. U tom kontekstu insi
instrument, pogodna platforma na kojoj se gradi stiranje međunarodne zajednice na nepromenji
ratna propaganda i na kojoj jašu nacionalistički ja vosti (novih) granica i obećanja Evropske unije da
hači apokalipse da bi, zarad ličnih interesa, iskrei će inkorporisati zemlje jugoistočne Evrope u EU
rali konflikt među narodima ili državama. Dakle, (čime se bitka za granice obesmišljava) deluju kao
ako razmišljamo o pomirenju, razmišljajmo o naj značajan faktor stabilizacije.
svežijim događajima. Kao jednu od zanimljivih ideja navešćemo onu
Pomirenje je kompleksan fenomen koji se mo O’ Lirija (O’Leary, 2001), koji predlaže makro-po
že posmatrati kao rezultat socijalnih procesa koji litičku regulaciju konflikta putem primene federa
se odvijaju na više hijerarhijskih nivoa: na nivou lizma i tzv. “konsocijativnog” (consociation) izbor
države i međunarodne zajednice, na nivou grup nog sistema, u kojem suprotstavljene grupe biraju
nog ponašanja i percepcije grupnog ponašanja, te i “svoje” i “tuđe” predstavnike, čime se postiže da
na interpersonalnom nivou. se među izabranima nađe više umerenih predstav
Različite teorije pomirenja se bave i vrlo raz nika obeju grupa i, na taj način, povećaju šanse za
ličitim nivoima pomirenja. Politikološke i među koalicionim sporazumima i kompromisima, a ti
narodno-pravne teorije bave se globalnim sferama me i društvenom konsenzusu i razrešenju među
interesa i legalističkim instrumentima za rešava nacionalnog konflikta.
nje sukoba, dok su psihološke analize okrenute U drugoj grupi teorija dominiraju psihološke
prevashodno individualnim i socio-psihološkim teorije koje u procesu pomirenja prepoznaju dva
preduslovima i preprekama, kao i teorijom medi faktora: stepen identifikacije sa sosptvenom gru
jacije (pregovaranja). pom (nacijom) i način percipiranja suparničke
U prvoj grupi teorija naglašava se značaj insti grupe, sa jedne strane, i individualno iskustvo, sa
tucionalnih rešenja i „signala“ koje zavađene stra druge strane.
295
VI Đ ENJA
Socijalna psihologija poznaje više nivoa grup Zašto grupni stavovi nadvladavaju individu
ne identifikacije: vi možete biti član teniskog kluba, alne? Zato što to “bekstvo od slobode”, kako ga
pripadati profesionalnom esnafu, osećati se lokal-pa je još davno nazvao Erih From (Fromm, 1986),
triotom kao građanin nekog grada ili regiona, pa sve donosi sigurnost grupe. I zato što investiranje u
do pripadnosti određenoj naciji ili rasi. U svim tim vrednosti grupe donosi osećanje više lične vred
identifikacijama, pored sigurnosti, pripadnost gru nosti. Neophodna je izuzetna lična snaga (uz fi
pi donosi i određeno osećanje više vrednosti, a što je nansijsku nezavisnost, koja nije zanemarljiva) ili,
grupa ekskluzivnija, to osećanje je jače. pak, asocijalnost, da bi se pojedinac odupro mag
Ali, grupa nije samo zbir pojedinaca – ona ima netizmu grupe. Naravno, ako grupa nudi moralno
sopstvenu dinamiku. Još od radova Gistava Le Bo neprihvatljive vrednosti, spremnost na prihvata
na (Le Bon, 1963) psihologija prepoznaje moć grupe nje takvih vrednosti biće u zavisnosti od stepena u
da menja ponašanje pojedinca. Jedan od najubedlji kojem je pojedinac internacionalizovao moralne
vijih primera kako pojedinac može postati zao pod norme i njegove spremnosti da društvena pravi
uticajem grupe i grupnog “zadatka” je eksperimenat la podredi aktuelnim ličnim interesima. Sa dru
u kojem su studenti, glumeći zatvorsku situaciju, bi ge strane, što je saglasnost između individualnih
li podeljeni na zatvorenike i čuvare i gde su “čuvari” vrednosti i uverenja i ideologije koju promoviše
veoma brzo, identifikujući se sa ulogom, počinjali da grupa veća, stepen identifikacije pojedinca sa tom
besomučno maltretiraju “zatvorenike” koji su do sa grupom je veći.
mo pre nekoliko trenutaka bili njihovi dobri drugovi! Različiti socijalni identiteti imaju i različit
(Zimbardo, 1998: 125-133) kvalitet, što ima direktne reperkusije na ponaša
Moć grupe da menja stavove i ponašanje poje nje grupe. Psihologija to zove “zasićenošću iden
dinca proizilazi iz percepcije njene veće efikasnosti titetom” (identity salience), što nije samo stepen
– “zajedno smo jači”, što je jasno izraženo u fašistič identifikacije sa određenom grupom, nego i do
kim simbolima1. Eksperimenti Solomona Eša (Ash, življaj da postoji nekakva esencija, nekakav pose
1981) demonstrirali su zastrašujuću ljudsku potrebu ban kvalitet koji tu grupu izdvaja od drugih. Što
za konformiranjem, ali su pokazali i da pojedinac ne je pripadnost grupi teže promenjiva, više vidljiva
menja svoje stavove sa svešću da su oni pogrešni, tj. (nacije i vere se možemo i odreći, ali boju kože ne
da je on u pravu, a da grupa nije (ali da je “korisno” možemo promeniti) i više donosi (u psihološkom
promeniti svoj stav da bi se uklopio u grupno mi ili materijalnom pogledu), utoliko je zasićenost
šljenje), nego da postoji svojevrsna “internalizacija” identitetom veća. A, što je zasićenost veća, veća
grupnog mišljenja, tj. da dolazi do kognitivne duali je verovatnoća da će se dogoditi socijalna katego
zacije – do uverenja da je grupna realnost drugačija rizacija (Tajfel, Turner, 2004). Grupa se počinje
od moje lične realnosti2. doživljavati kao čvrsto definisana kategorija, sa
jasno naglašenim granicama bez prelaznih oblika:
1 Fascis – snop pruća koji okružuje sekiru (simbol koji vodi
postojimo “mi” koji smo značajno drugačiji od
poreklo još iz antičkog Rima) je poznati “logo” fašizma. “njih”, a “oni” – to su svi ostali koji ne pripada
2 U eksperimentu je trebalo dati sud o očiglednoj činjenici – ju našoj grupi. Sa percepcijom veće homogenosti
dužini linije, ali se zaključak saopštavao posle drugih članova raste i doživljaj efikasnosti i supremacije grupe.
grupe koji su (u dogovoru sa eksperimentatorom) davali po
grešne odgovore. Velik broj subjekata je svoj zaključak potpu
Pri tome se potreba za osećanjem više vrednosti
no uskladio sa (očigledno pogrešnim) mišljenjem grupe. još pojačava i “mi” smo najbolji, najlepši, najča
296
VI ĐENJA
sniji, dok su “oni” lošiji, ružniji, nečasniji. Postoje na žalost, i nakon promena režima u Srbiji i Hr
mnogobrojni socio-psihološki eksperimenti (Taj vatskoj 2000. (i vidljive promene retorike) bila još
fel, Turner, 1986) koji pokazuju da se ovaj proces uvek značajno viša od predratne, ali se, istovre
odvija u slučaju podele na grupe, čak i kada je meno, uočavala i izvesna tendencija pada. Pose
princip podele baziran na tako bezazlenom krite ban problem i prepreka potencijalnom pomirenju
rijumu kao što je preferencija slikarskog stila Pola između Srba i Albanaca je činjenica da je etnička
Klea ili Vasilija Kandinskog! distanca (za razliku od distance između Srba, Hr
Naravno da u tom mehanizmu leži srž razvoja vata i Bošnjaka) i pre sukoba bila izuzetno velika
stereotipa prema drugima, naravno da u tome leži (Biro, Mihić, Milin, Logar, 2002: 37-47).
osnov za generalizaciju po kojoj su svi pripadnici Analiza rezultata istraživanja u Srbiji govori da
moje nacije dobri (pa je, samim tim, nemoguće da je etnička distanca u visokoj korelaciji sa (niskim)
u mojoj naciji postoje ratni zločinci, na primer), obrazovanjem, autoritarnošću i godinama starosti
dok su svi pripadnici tuđe nacije neprihvatljivi. – što je u skladu sa teorijom i ranijim rezultati
Tako se lako stiže i do potpune dehumanizaci ma. Ono što je, međutim, novo i neočekivano, to
je “drugih” koja potom olakšava zločine. Jer, ako je podatak da veoma visoku etničku distancu pre
“oni” nisu OK, ako nisu “ljudi”, zašto bi bio pro ma narodima sa kojima je postojao konflikt imaju
blem da ih potamanimo? i veoma mladi ljudi. Činjenica da je ta omladina
Nacionalizam kao instrument politike po pra odrasla tokom rata i da je vaspitana u duhu mržnje
vilu proizvodi pretnju, jer iskazuje ekspanzioni je jedno moguće objašnjenje. Drugo objašnjenje
stičke ili iredentističke ambicije. Izdižući i homo ovih rezultata je u duhu “Kontakt hipoteze” (All
genizujući sopstvenu naciju on nagoveštava pot port, 1954): da ti adolescenti nisu imali šansu da
cenjivanje i potčinjavanje drugih nacija; ističući se upoznaju sa svojim vršnjacima – pripadnicima
ugroženost svoje, on ugrožava druge nacije. Paro “neprijateljskih” naroda, te da je njihovo poimanje
la kojom se nacija homogenizuje “oni nas mrze”, tih naroda isključivo apstraktno. Naime, po ovom
“oni će nas ponovo istrebljivati kao u prošlom ra teorijskom konceptu, individualni kontakti su va
tu” ima snagu samoispunjavajućeg proročanstva žan preduslov razbijanja (i neusvajanja) predra
(self-fulfilling prophecy): ako nam oni prete, onda suda – kada upoznate pojedinačnog predstavnika
treba da se naoružamo da bismo bili spremni na nekog naroda i vidite da je on isti kao i svaki drugi
odbranu. A kada se jedna strana naoruža, onda je čovek, onda će vas teško ubediti u neki negativni
to otvorena pretnja drugoj, pa i ta druga počne da stereotip o tome da su npr. “svi Bosanci glupi” ili
se naoružava i otvoreni sukob je samo pitanje tre da “svi Albanci mrze Srbe” (i obrnuto).
nutka kada će prva varnica kresnuti. Etničke predrasude i stereotipi su nesumnji
Po Teoriji socijalnog identiteta jednom uspo vo najveća prepreka procesu pomirenja. Jedan od
stavljene predrasude veoma se teško i sporo me osnovnih načina da se održi samopoštovanje pri
njaju (Tajfel, Forgas, 2000). To pokazuju i upored padnika grupe je da se ne-pripadnici te grupe uni
ne studije etničke distance u državama prethodne ze. A, kada se ne-pripadnici grupe još percipiraju i
Jugoslavije (Šiber, 1997: 3-26). Po izbijanju rata kao opasnost za grupu, onda su negativne emocije
etnička distanca između Srba, Hrvata i Bošnja sasvim logičan odgovor.
ka dramatično se povećala da bi po završetku ra Kako promeniti predrasude? Kako promeni
ta počela polako ali konstantno da opada. Ona je, ti vrednosne orijentacije pripadnika sukobljenih
297
VI Đ ENJA
naroda da bi oni počeli da prepoznaju svoje zajed No, nezavisno od političke elite, mediji mogu
ničke interese, da bi pronašli svoj zajednički opšti imati veoma moćnu ulogu. Promovisanje „po
cilj (npr. ulazak u Evropsku uniju) koji bi ih zbli zitivnih iskustava“ jedan je od načina. Primeri iz
žio? Edukacija za demokratiju, za toleranciju raz konkretnog sukoba u kojem su susedi pružali me
ličitosti i poštovanje ljudskih prava je prvi i najva đusobnu podršku i iskazivali ljudsku i susedsku
žniji korak koji se mora preduzeti da bi se stvorili lojalnost su pravi način da se ideja o pomirenju sa
temelji za istinsko menjanje predrasuda i stereoti narodom (kao i mržnja prema svim pripadnicima
pa. To je spora, ali jedina moguća perspektiva. tog naroda) svede na priču o pojedincu. Individu
Kao što velik broj istraživanja pokazuje, za alizacijom „Albanca“ ili „Srbina“ izbija se moguć
formiranje, pa samim tim i za održavanje ili eli nost za formiranje stereotipa i kategorizaciju na
minisanje etnocentrizma i ksenofobije (naročito „sve Albance“ ili „sve Srbe“.
kod visoko autoritarnih balkanskih naroda) zna U skladu sa preispitivanjima originalne “Kon
čajan faktor je autoritarnost. Ali, pored toga što takt hipoteze”, po kojoj kontakti između grupa koje
autoritarna rigidnost i kognitivni stil “crno-belog” su u konfliktu mogu doprineti takvoj individuali
ocenjivanja doprinose kategorizaciji i formiranju zaciji i, sledstveno tome, pomirenju, novija shva
predrasuda, možda se činjenica da autoritarne lič tanja tvrde da kontakti, ukoliko nisu ostvareni po
nosti bespogovorno slušaju autoritete može isko lako i pažljivo, mogu čak produbiti isti (Deutsch,
ristiti i za promociju demokratije, ljudskih prava Schicman, 1986). To otvara i praktično pitanje da
i međunacionalne tolerancije? Ali tu poruku bi li je pravljenje “barijera” na državnom nivou dobro
morao poslati nacionalni autoritet – koji je spre ili loše. Bosanska iskustva govore da, nakon ukida
man da se odrekne nacionalističkih ideja! nja “barijera” između (etničkih) entiteta, nije bilo
Poruke medija i političke elite (naročito ka ozbiljnijih incidenata. Značajan činilac prohod
da su u pitanju autoritarna društva) od velikog su nosti između teritorija koje su naseljene različitim
značaja za percepciju “neprijateljske” grupacije i nacionalnostima i time otvaranja mogućnosti za
za orijentaciju ka pomirenju. Jedno od zanimlji kontakte može biti činjenica da su bezbednosne
vih teorijskih pitanja je i koliki je značaj gesta iz snage na Kosovu međunarodne.
vinjenja šefa države u ime sostvenog naroda za Možda su najbolji primer koji ide u prilog teza
zločine koje su počinili pojedinci iz tog naroda? ma da efekat kontakta zavisi od konteksta – javne
Da li je klečanje Vilija Branta u Aušvicu doprinelo priredbe u post-jugoslovenskim državama: dok je
“skidanju krivice” sa nemačkog naroda za zločine na rok koncertima uočljivo potpuno zanemariva
u II svetskom ratu? Za pojedince sa liberalnim i nje etničkog porekla i bezrezervno prihvatanje rok
kosmopolitskim vrednosnim opredeljenjima ono grupa iz drugih sredina, na sportskim priredbama
sigurno nije značilo ništa, jer su oni i pre i posle još uvek dominiraju nacionalistički ispadi. No, to
tog čina bili u stanju da razluče individuu od ko je sasvim logično – na utakmicama se dve strane
lektiva i da krivicu individualizuju. Ali, za većinu sukobljavaju. Najeklatantniji primer “negativne
onih drugih koji su podlegli nacionalnoj homo poruke” sa jednog javnog skupa bio je incident na
genizaciji takav čin ima simboličnu vrednost i šef fudbalskoj utakmici između Srbije i Italije u Đe
države se doživljava kao personifikacija “naroda”, novi, kada je spaljena albanska zastava, što je pro
a njegovo izvinjenje se nesumnjivo doživljava kao zvelo analogna dešavanja među Albancima – ne
izvinjenje “celog naroda”. samo na Kosovu! Takvi događaji, pogotovu ako su
298
VI ĐENJA
ispraćeni negativnim komentarima u medijima, 4. Biro, M., Ajduković, D., Čorkalo, D., Djipa, D., Milin, P.,
nažalost poktrepljuju stereotipe tipa „svi su oni Weinstein, H. M.: „Attitudes towards justice and social
reconstruction in Bosnia and Herzegovina and Croa
isti“ i, naravno, učvršćuju stereotipe i odmažu po
tia”. In: E. Stover & H. M. Weinstein, Eds., My Neighbor,
mirenju.
My Enemy: Justice and Community after Mass Atrocity,
Najzad, individualno iskustvo, pogotovu ako je Cambridge, Cambridge University Press, 2004.
traumatično, može biti faktor od velikog značaja 5. Cherfas, L.: Explaining variation in aversion to Germans
za proces pomirenja. Da li je i u kojoj meri uspo and German related activities among Holocaust survi
mena na pretrpljenu traumu smetnja procesu po vors. Neobjavljena B. A. teza. Department of Psycho
mirenja? Rezultati istraživanja koje smo sproveli logy, University of Pennsylvania, 2003.
na populaciji nacionalno podeljenih gradova koji 6. Deutsch M. & Shichman, S.: „Conflict: A Social Psycho
su tokom rata 1991-1995. pretrpeli velika strada logical perspective“. U: M. G. Herman (Ed.) Politi
nja – Vukovara, Prijedora i Mostara, pokazuju da cal Psychology, San Francisco, Jossey-Bass Publishers,
1986.
individualno traumatsko iskustvo uopšte ne opre
7. Fromm, E.: Bekstvo od slobode, Zagreb, Naprijed, 1986.
deljuje stavove prema pomirenju sa suprotstavlje
nim narodom (Biro, Ajduković, Čorkalo, Djipa, 8. Le Bon, G. : Le Psychologie des foules, Paris, Presses
Universitaires de France, 1963.
Milin, Weinstein, 2004)! Vrednosne orijentacije su
9. O’Leary, B.: “Nationalism and ethnicity: Research agen
očito mnogo važnije od stepena stradanja. Drugim
das on theories of their sources and their regulation”.
rečima, onaj ko je “imun” na nacionalizam biće U: D. Chirot & M. E. P. Seligman (Eds.) Ethnopolitical
sposoban da individualizuje krivicu za svoje stra Warfare: Causes, Consequences and Possible Solutions,
danje, neće je generalizovati na ostale pripadnike Washington, DC, American Psychological Association;
suprotstavljenog naroda i biće spreman na pomi McGarry, J. & O’Leary, B. (Eds.). The Politics of Ethnic
renje. Zanimljivo je da su do sličnih rezultata došli Conflict Regulation: Case Studies of Protracted Ethnic
i autori koji su prouč avali žrtve Holokousta (Cher Conflicts, New York, Routledge, 2001.
fas, 2003). 10. Šiber, I.: “War and the Changes in Social Distance to
ward the Ethnic Minorities in the Republic of Croatia”,
Ako ništa drugo, ovi rezultati govore da, upr
Politička Misao, 1997, 5: 3-26.
kos veličini i tragičnosti konflikta koji se desio iz
11. Tajfel, H. & Turner, J. C.: „The Social Identity Theory
među Srba i Albanaca, šanse za pomirenje ipak
of intergroup behavior“. U: S. Worchel & W. G. Austin
postoje. (Eds.) Psychology of Intergroup Relations, Chicago, Nel
son, 1986.
LITERATURA 12. Tajfel, H. & Forgas, J. P.: „Social categorization: Cogniti
1. Allport, G. W.: The Nature of Prejudice, Cambridge, ons, values and groups“. U: C. Stangor (Ed.) Stereotypes
MA, Addison-Wesley, 1954. and Prejudice, Philadelphia, Psychology Press, 2000.
2. Ash, S. E.: “Effects of group pressure upon the modi 13. Tajfel, H. & Turner, J. C.: “The Social Identity Theory of
fication and distortion of judgments”. U: H. Guetzkow intergroup behavior”. U: J. T. Jost & J. Sidanius (Eds.) Po
(Ed.) Group, Leadership and Men, New York, Carnegie litical Psychology, New York, Psychology Press, 2004.
Press, 1981. 14. Zimbardo, P. G.: “The psychology of evel: A situatio
3. Biro, M., Mihić, V., Milin, P., Logar, S.: „Did socio-po nist perspective on recruiting good people to engage in
litical changes in Serbia changed the level of authori anti-social acts”, Japanese Journal of Social Psychology,
tarianism and ethnocentrism of citizens?“, Psihologija, 1998, 11: 125-133.
2002, 35: 37-47.
299
300
301
DIJALOZI
Rođen je 20. 11. 1939. u Subotici, maturirao u subotičkoj gimnaziji, a diplomirao na Katedri za
mađarski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 1963. godine. Doktorirao je 1974.
godine sa disertacijom Füst Milán költészetének struktúrája (Struktura poezije Milana Fišta).
Od 1964. godine radi na Katedri za mađarski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu,
1974. biran je za docenta, 1982. za vanrednog, a 1990. za redovnog profesora. Od 1992. do 2006.
bio je šef iste Katedre. Od 1998. do 2002. godine bio je gostujući profesor Filozofskog fakulteta u
Segedinu, a od 2000. godine je gostujući profesor i šef Odseka za hungarologiju Filološkog fakulteta
u Beogradu. Od 1967. do 1969. je glavni i odgovornu urednik časopisa Új Symposion, a od 1976.
do 1984. glavni i odgovorni urednik časopisa Híd. U periodu od 1983. do 1987. je glavni urednik
izdavačkog preduzeća Forum, a od 1987. do 1991. generalni direktor izdavačke kuće Forum. Počasni
je član Umetničke i književne akademije Széchenyi Mađarske akademije nauka u Budimpesti. Pot-
predsednik je Međunarodnog društva za hungarologiju u Budimpešti. Održao je uvodno predavanje
na VI Međunarodnom hungarološkom kongresu 2006. godine u Debrecenu. Bio je član Predsedničkog
odbora za prekogranične Mađare Mađarske akademije nauka, kao i član izbornog tela Međunarodnog
društva za mađarsku kulturu u Budimpešti.Član je Društva književnika Vojvodine, Društva književnika
Mađarske, kao i srpskog PEN centra. Pored romana i novela objavio je niz knjiga iz oblasti teorije
književnosti, savremene mađarske i srpske, kao i manj-inske mađarske književnosti, te iz kompa-
ratistike: Álarc felett a nyári nap (novele, Novi Sad 1961), Bonyolult örömök, (studije, Novi Sad
1964), Kontrapunkt (Symposion-antológia, izbor i uređivanje, u saradnji sa Ištvanom Bošnjakom,
Novi Sad 1964), Surlódás, (roman, Novi Sad 1969), A szó fegyelme (studije, Novi Sad 1972), Könyv
és kritika, (kritike i studije, Novi Sad 1973), Könyv és kritika II (kritike i studije, Novi Sad 1977),
B. Szabó György (likovna monografija, Novi Sad 1978), Iz savremene mađarske poezije u Jugoslaviji
(Izbor, predgovor i beleške, Sarajevo 1986), Danilo Kiš: Kételyek kora (Eseji. Izbor i pogovor. Novi
Sad – Bratislava 1994), Talán így (Könyv és kritika III. Studije, Novi Sad 1994), Kisebbségi magyaróra
(studije i kritike, Novi Sad 1996), Hagyománytörés (studije, Novi Sad 1998), Mit viszünk magunkkal?
(Studije, kritike, Novi Sad 2000), Egyre kevesebb talán (studije, kritike, Novi Sad 2003), A védett
vesztes. Kisebbségi magyaróra II (studije, Novi Sad 2006), Zaštićeni gubitnik (eseji, Novi Sad 2008),
A felfedez (studije o naučnom delu Imre Borija, Novi Sad 2009), Költ(k). könyv(ek), vers(ek) (kritike,
Novi Sad 2010). Dobitnik je više nagrada za nauku i književnost u zemlji i u inostranstvu: 1972:
Kritikusok Díja (Nagrada kritičara za knjigu: A szó fegyelme), 1975: Szenteleky Kornél Irodalmi Díj
(Književna nagrada Kornel Senteleki), 1995: Híd Irodalmi Díj (Književna nagrada Hid), 1998: Híd
Irodalmi Díj (Književna nagrada Hid), 1999: Év Könyve Díj (Nagrada za knjigu godine u Budimpešti),
2000: Komlós Aladár Díj, Nagrada Aladar Komloš za književnu istoriju u Budimpešti), 2001: Híd
Irodalmi Díj (Književna nagrada Hid), 2001: József Attila Díj (Književna nagrada Atila Jožef za
nauku i književnost u Budimpešti), 2003: Nemes Nagy Ágnes Esszédíj (Nagrada za esej Agneš Nemeš
Nađ), 2004: Nagrada Iskre Kulture Kulturno prosvetne zajednice Vojvodine, 2005: Nagrada Društva
književnika Vojvodine za životno delo, 2007: Déry Tibor Díj (Nagrada Tibor Deri za esejistički i
kritičarski opus u Budimpešti), 2010: Povelja Udruženja izdavača i knjižara Vojvodine za knjigu
godine. Objavio je i niz eseja, studija i kritika iz istorije i savremene mađarske i srpske književnosti,
kao i teorije književnosti i komparatistike.
302
UDC 821.511.141(497.11).09 Bányai I DIJALOZI
821.511.141(497.11)-83
duhovni prostor
„između“
- U zbirci eseja „Zaštićeni gubitnik“ iz 2008. za jam a ne egzistencijalni. Danas je teško biti da
kulturno područje srednje Evrope kažete da je, bu leko od nečega. Vesti prebrzo stižu, a zajedno
dući na obodima Zapada i Istoka, dvostruko kon sa njima i knjige i kompozicije, filmovi i pozo
stituisano kao „rubno područje“, sa često proble rišne predstave. Iluzija je verovati da živeti u
matičnim razumevanjem prema manjinskim kul geog rafskom centru ujedno znači živeti u cen
turama. Šta sve podrazumeva odrednica „rubna tru kulture. To se uveliko odnosi i na manjin
kultura“ i zbog čega je rubno egzistiranje u osnovi ske kulture, koje se konstituišu na rubovima
nepovoljna forma egzistiranja? većinske i matične kulture. Opet po geografiji,
ali naravno i po istoriji. Istorija koja se stvara
- Žao mi je ako ste razumeli da je „rubna kultu na bojnim poljima a zatim na mirovnim prego
ra“ na neki način „nepovoljna forma egzistira vorima i završava se uvek klimavim mirovnim
nja“. Verovatno sam ja pogrešio. „Rubna kultu sporazumima često ne uzima u obzir sisteme
ra“ po meni nije manje značajna od takozvane kulturnih vrednosti i zbog toga kultura stvara
kulture centra. Odgovaram Vam na to pitanje svoja sopstvena područja i sfere interesa i tako
jednom malom anegdotom koju sam čuo od će nastati rubne kulture, koje, međutim, pošto
svog profesora Ervina Šinka: dvojica nekada nema delimičnih kultura, opstojavaju kao je
šnjih prijatelja su se posle dužeg vremena po dinstvene kulture sa sopstvenom hijerarhijom
novo sreli; jedan od njih je živeo u Parizu, a vrednosti. Takve su manjinske kulture koje ja
drugi negde u dalekoj, tadašnjoj Persiji. Onaj delimično u tehničkom smislu nazivam rub
iz Pariza upitao je onoga iz Persije „Gde živiš?“ nim kulturama.
i kad je ovaj odgovorio „u Persiji“ Parižanin se - Da li su neki od savremenih globalizacijskih
začudio: „Kako je to daleko!“; Persijanac je od procesa izmenili postojeće društvene strukture u
vratio pitanjem: „Od čega je daleko?“ „Rubno“ multinacionalnim kontekstima u smislu značenja i
u kontekstu kulture je u stvari geog rafski po pojavnosti pojmova centar-periferija, globalno-lo
303
DIJALOZI
kalno, naše-strano, pa samim tim i u smislu od tuđoj tradiciji, prema sopstvenoj i stranoj kul
ređenja književnosti kao manjinske ili većinske? turi. Njihova vrednosna struktura je u zavisno
Naime, da li se diskurs o rubnim kulturama menja sti od načina na koji uspevaju da obrade ove
u vremenu globalizacije, u kojem je, na neki način, uticaje, to jest da otkriju sebe u toj po svemu
sve centar i sve periferija? specifičnoj kulturnoj i intelektualnoj, pa i egzi
stencijanoj situaciji.
- Mislim da sam odgovorio već i na ovo pita
nje. Ja ne strepim od globalizacije, jer verujem - Kao možda najbolnije, gotovo opšte mesto hipo
da ona ne može otupeti oštrinu nacionalnih, tetične topografije manjinskih kultura naveli ste
pa i manjinskih kultura ukoliko su te kulture odsustvo dijaloga... Iskustvo nas uči da je odsustvo
u stanju da stvaraju vrednosti. Sve se naime dijaloga najčešće dvosmerno motivisano, neret
svodi na to kako stvoriti, a pogotovu kako pre ko podstaknuto odnosom većinske kulture prema
poznati i održavati kulturu. Zapaženo je da u manjinskoj... Upravo odsustvo dijaloga videli ste
nekim kulturnim sredinama teorija preovla kao nenadoknadiv i dugoročan gubitak koji kul
dava, naročito u odnosu na konvencionalne turama donosi vezivanje za provincijalno... Da li,
forme kulturnog stvaralaštva. Čak je neko za dakle, problem na relaciji nepostojanje dijaloga -
beležio da teorija teroriše književnost. To na vezivanje za provincijalno ima potencijal opšteg
ravno nije tačno, ali je indikativno mišljenje. važenja i da li kultura koja ne komunicira sa okru
Čovek hoće da razum e svoje mesto u svetu; ženjem i time se opredeljuje za koncept zatvoreno
zato se svojim pitanjima obraća umetnosti, u sti uopšte ima budućnost?
poslednjim decenijama sve više teoriji. Ali po
stoje oblasti kulture koje u ime svoje slobode - Manjinske književnosti i kulture, po definici
izmiču teoriji. To je dobro. Između ostalog su ji, pa i po onome što sam o njihovom položa
takve i manjinske kulture. Mnogi su... između ju između dveju, pa možda čak i više, kultura
ostalih i ja sam pokušao u nekoliko navrata da malopre rekao, ne mogu biti zatvorene, to ni
opišem teoriju manjinskih književnosti i kul kad nisu ni bile. Bar ne u onome što su stvori
tura, ali sam, kao i mnogi drugi, došao zapra li kao stvarnu književnu i kulturnu vrednost.
vo samo do pitanja o tome da li postoji teorija Odsustvo razumevanja tog specifičnog „izme
manjinske književnosti i kulture. Dobro je što đu“ položaja neminovno dovodi do odsustva
se to pitanje može postaviti. Neko će dočeka dijaloga a samim tim do provincijalizacije, što
ti i odgovor na to pitanje. U poslednje vreme je verovatno samo drugo ime za zatvorenost
mnogi dovode u pitanje postojanje manjinske kulturnog života. Provincijalizam, zna se, nije
mađarske književnosti tvrdeći da postoji samo geog rafski pojam nego je specifično stanje du
jedna mađarska književnost a ona se stvara na ha koje proizilazi upravo iz odsustva dijaloga,
međusobno geografski udaljenim mestima. To odnosno iz duhovne i intelektualne zatvore
je u apstraktnom smislu tačno, ali se dovodi u nosti. Naravno, za dijalog su potrebni učesni
pitanje istorijski. Istorijski po tome što se ma ci dijaloga, a biti učesnik dijaloga uslovljeno
njinske književnosti uvek stvaraju između ma je razumevanjem onoga drugoga, a ujedno i
tične i većinske kulture, a to „između“ znači otvorenošću sosptvenog mišljenja. Zaista svi
da stvaraju poseban odnos prema sopstvenoj i misle da nas dijalog spasava; zbog toga mno
304
DIJALOZI
gi govore o neophodnosti dijaloga, ali je manje povlašćen položaj upravo zbog toga što se u
onih koji su željni dijaloga i koji su spremni da tom položaju realizuje ono što sam ja nazvao
uđu u dijalošku situac iju. Opet ću Vam pono duhovnom situacijom „između“. Odavno go
viti jednu dosetku Ervina Šinka. Pre više de vorim o tome kako je osnovni žanr manjinskog
cenija bilo je u modi govoriti o dvojezičnosti. stvaralaštva komparacija. Najznačajnije studi
Tada je Šinko na jednom sastanku na kojem se je koje su objavili recimo profesori Katedre za
o tome raspravljalo rekao: „Dvojezičnost kod mađarski jezik i književnost su u stvari kompa
nas znači da mi Mađari naučimo srpski“. Jezik rativne studije. Pritom između ostalih mislim
je materija koju kultura u svim svojim segmen na inspirativne studije Karolja Junga iz oblasti
tima „obrađuje“; bez znanja, ili bar delimičnog komparativnog folklora kao i na komparativne
poznavanja, jezika drugoga dijalog se svodi studije akademika Imrea Borija o zajedničkim
na monologe koji mogu da dopunjuju jedan temama mađarske i južnoslovenskih književ
drugoga, mogu da budu i u saglasnosti, ali to nosti (posebno mesto pripada njegovim izu
ne znači da se međusobno razumeju, jer nisu čavanjima srodnosti srpske i mađarske avan
ugrađeni u komunikativnu situaciju koju nazi gardne književnosti)...
vamo dijalogom.
- Govoreći o manjinskom kulturnom kanonu koji
- Teor ijski pristup fenomenu manjinske kulture, počiva na konfliktu između tradicionalnog i mo
prema Vaš em mišljenju, zasnovan je na svoj e- dernog, traganje manjinskih književnosti i kul
vrsnom hermeneutičkom paradoksu. Šta sve zaista tura za sopstvenim identitetom definisali ste kao
nedostaje sistemima rubnih kultura i šta zapravo „neprekidno traganje za samodefinišućim meta
podrazumeva razumevanje „hendikepa“ ovih kul forama“... Kako bi u tom smislu mogla izgledati
tura i književnosti? U ovom kontekstu pominjali idealna projekcija samodefinišućih i definišućih
ste neutemeljenost institucija, arhaičnost i kvare stavova jedne zrele kulture (bilo da je reč o ma
nje jezika kao i specifičnu ambivalenciju karakte njinskoj ili većinskoj) u odnosu na jezik, konstru
rističnu za rubne prostore... isanje slika „o nama“ i slika „o drugima“, shvata
nja tradicije i modernosti...
- Po meni manjinska kultura nije po tome spe
cifična što je „manja“. Od čega bi bila „manja“? - Mađarska manjinska kultura i književnost
U odnosu na matičnu kulturu nije „manja“, jer su u stalnom traganju za sopstvenom definici
je po svojim stvarnim vrednostima njen deo, jom. To traganje određuje i njenu istoriju. Du
u odnosu na većinsku kulturu opet je samo go se verovalo da mađarska kultura u Vojvodi
brojčano „manja“. To znači da pripadati kao ni nema svoju tradiciju. O tome su nadugačko
pisac, kao intelektualac, kao stvaralac u mno raspravljali začetnici mađarske književnosti
gim oblastima kulture manjinskom narodu ni na ovim prostorima u prvoj polovini prošloga
je nikakav gubitak, niti je „hendikep“ u osnov veka. Prošle su decenije u tim raspravama dok
nom značenju ove reči. Mislim da je položaj se nije stiglo da saznanja da ta tradicija postoji
manjinskog pisca u doba koje sve više ispolja samo je treba prepoznati. Prepoznati u doku
va razumevanje za potrebu dijaloga, za otvo mentima iz prošlih vremena, ali je prepoznati
renost prema tuđem i stranom, na neki način i u saznanju da je kultura, pa tako i manjinska,
305
DIJALOZI
u neprekidnoj razmeni sa drugim kulturama. - Delo Danila Kiša je duboko ugrađeno u tki
Ta neprekidna „trgovina“ znacima i svojstvima vo mađarske književnosti u Vojvodini. Ne samo
kulturnog stvaralaštva podjednako je vidljiva zbog njegovog znanja mađarskog jezika i knji
na planu književnosti i jezika, pozorišnog i li ževnosti, nego i zbog toga što su njegovi pogledi
kovnog, te muzičkog stvaralaštva, ali i u obla na književnost, pa i na politiku, naišli na plodno
stima narodnog stvaralaštva. Otkrivanje sop tle u ovoj kulturi. Njegova dela ne samo da su
stvene tradicije je ujedno i otkrivanje mnogih ovde prevođena i štampana; u neko ne tako da
rezultata ove razmene, ili „trgovine“. U tom leko doba njegove knjige su predstavljale dobru
kontekstu treba posmatrati konflikt tradicio švercersku robu prema tadašnjoj Mađarskoj...
nalnog i modernog, što je duboko utemeljeno Ima međutim jedan stav Danila Kiša koji govori
u kanon mađarske manjinske književnosti, ali o tome kako on ne voli nikakvu manjinsku knji
je vidno prisutno i u drugim kulturama i knji ževnost, ni nacionalnu, ni feminističku, ni regio
ževnostima. Pritom je bitno definisati kako nalnu, što je potpuno razumljivo, jer je on voleo
tradicionalno, tako i moderno. Ja te pojmove pre svega književnost bez ograničavajućih atri
upotrebljavam više simbolično nego teorij buta. To njegovo verovanje u moć književnosti
ski. Mnogi su opisali, pa i doživeli taj konflikt, je i dan-danas izuzetno aktuelno. Književnost,
mnogi su književni opusi sagrađeni upravo na ona prava, naravno ne može biti zloupotreblja
tom konfliktu. Njega zapravo i ne treba raz vana. Ona to po svojoj prirodi ne dozvoljava.
rešavati. Moderno ne dovodi u pitanje tradi Zloupotrebljava se slaba književnost, ona koja
ciju, niti se tradicija suprotstavlja modernom. je bezvredna pa stoga dozvoljava, čak i priziva
Oni su u sadejstvu. Moderno „bira“ svoju tra zloupotrebu. Ja ne znam vredno književno de
diciju, a tradicija utiče na tokove modernog. lo koje bi manifestovalo nacionalističke tenzije.
Njihov sukob zapravo nije ni teorijski, niti je Nacionalizam je po Danilo Kišu, a i po mnogim
istorijski problem, on je pre svega prilika da drugim piscima i intelektualcima, najobičnija
se kritički sagledaju tokovi kako starih, tako glupost. A i banalna, bezvredna knjiga je takođe
i novih tokova u istoriji književnosti. Kritički glupost. U tome se to dvoje nalaze i međusobno
govoriti o tom sukobu je put za razumevanje dopunjuju. „Dominacija jezikom i kroz jezik“
pravih književnih i kulturnih vrednosti. se upravo ispoljava u ovoj gluposti u međusob
noj zavisnosti banalnog i njegove upotrebe kroz
- Jedna od gotovo opsesivnih književno esejistič govor o nekim superiornostima, kojih zapravo
kih tema Danila Kiša bila je tema različitosti i nema, o nekim istorijskim događajima koji se
susreta sa drugim, stranim... U njegovom vred namerno pogrešno tumače...
nosnom poretku upravo je književnost kadra da
preoblikuje postojeće sisteme poništavanjem jed - Da li će književnost 21. veka biti dovoljno mo
noobraznog i banalnog. Na žalost, književnost je ćan medij da kreira novu, otvorenu i interkultu
često zloupotrebljavana kao poligon na kojem se ralnu komunikacijsku senzibilnost?
manifestuju i sukobljavaju nacionalističke tenzi
je različitih kultura. Kako Vi vidite Kišov stav po - O književnosti 21. veka znamo za sada malo,
kojem je osnovni vid ispoljavanja nacionalizma tek je prošla jedna decenija... 21. vek u mno
„dominacija jezikom i kroz jezik“? gim segmentima je nastavak sumornog 20. ve
306
DIJALOZI
ka. Ponekad imam utisak da još nismo došli odnosima između zajednica koje žive zajedno
do kraja 20. veka, njegovih ratova, nakaradnih i koje nisu opterećene ni banalnostima istica
ideologija, terorizma, totalitarizma i uticaja taj nja sopstvene veličine, ni provincijalizmom,
novitih energija... Da li mi danas zaista živimo niti zatvaranjem u sopstvena dvorišta. Izme
u 21. veku? Kad je 20. vek kalendarski prestajao đu ostalog na kraju prošlog veka sam se nadao
rađala se nada u nama, nada koja nije bila sa da će vreme koje dolazi stvoriti ne političku
svim određena, ali je bila prisutna... Ja sam tada nego životnu potrebu za stvaranjem tih sadr
objavio knjigu pod naslovom Šta nosimo sa so žaja. Naravno „interkulturalni dijalog“, ali pri
bom? misleći upravo na tu nadu. Verovao sam tome treba znati da samo čovek govori. Govo
da kafkijanski svet 20. veka ne nosimo sa sobom ri kroz svoja dela i govori o sebi onome dru
u novi vek. Ta moja nada me pomalo izdaje. gome, onome strancu, o kojem isto govori...
Stalno mi se čini da još uvek živimo u prošlom To nije svojstvo prirode. A šta ako onaj drugi
veku. To naravno nije neobično. Često se govo taj njegov govor, uprkos dobroj volji, ne razu
ri o dužem osamnaestom veku, kao veku ideja, me. Tu nam je prevod od velike koristi, ali se
ili o devetnaestom veku, kao veku otkrića... Ne pitam u kontekstu interkulturalne komunika
treba se čuditi produženju dvadesetog u sledeći cije da li dovoljno ulažemo u prevodioce, da
vek, ali treba biti pomalo zabrinut. To nije pro li ih dovoljno poštujemo. Prevodilac je, kako
dužetak takvog kvaliteta kakvim su produžetak je pesnik rekao, usamljenik za drugoga. On
ranijih vekova doživljavali naši preci... je taj koji ulaže svoje vreme i znanje, svoju
inteligenciju i život u stvaranje uslova za in
- Nije li upravo vojvođanski kulturni kontekst indi terkulturalni dijalog. Multikulturalizam se
kativan u smislu odgovora na problem suočavanja delom oslanja upravo na njegov rad. Prevodi
sa izazovom i izborom: interkulturalni dijalog ili lac je jedan od „činilaca“ koji nas vode prema
skup monologa u stalnom prizivanju i iščekivanju strancu i drugome i koji nas čine otvorenima.
dijaloga?... Da li je vojvođansku kulturu u vreme I nije nikakav paradoks ako ustvrdim da nas
nu koje dolazi moguće prepoznati kao otvorenu upravo prevodilac čini tolerantnima i ujedno
i interkulturalno komunikativnu ili getoiziranu, nas upozorava na neophodnost spoznaje sop
kulturu večnih monologa uvek iznova opravda stvenog položaja kako u svetu tako i u kulturi.
vanu dobro poznatom, „bezbednom“ kategorijom Mislim da neću reći ništa novo ako kažem da
multikulturalizma? su književni prevodioci kod nas zapostavljeni,
da su na „rubu“ društvenog interesa, što nije
- Interkulturalnost, multikulturalizam, tole dobro, jer ima teške posledice upravo u pro
rancija su pojmovi koje je od kulture prigrabi cesima punjenja sadržajem interkulturalnosti
la politika, ona koja ih koristi za dnevne, da ne i multikulturalnosti, kao i u odvijanju inter
kažem stranačke potrebe. Time se krnje oštri kulturalnog dijaloga. To su pojmovi koje ta
ne ovih pojmova. Ne kažem da pri tome poli ko rado i naširoko upotrebljavamo. A činimo
tika ima neku zadnju nameru, mada ni to nije malo da se oni stvarno ostvare. Da su prevodi
isključeno, ali kažem da su ovi pojmovi zaslu oci pritom na „rubu“ treba shvatiti doslovno,
žili da budu ispunjeni sadržajem u svekodnev a ne simbolički, kako sam taj položaj opisao i
nom životu, u svakodnevnoj komunikaciji, u prethodnim odgovorima.
307
KOORDINATE
308
309
Valter Burkert
Polis i
politeizam*1
310
KOORDINATE
upada u kultivisane plantaže iz divljine. Hipolit koje se može postaviti. Na Dionizijama je «hor sla
zna da je vezan za Artemidu, devičansku boginju vio druge bogove, a posebno dvanaest bogova sa
lova, i Afrodita mu to neće zameriti. Ali kad je on njihovim plesovima».
omalovaži i izvrgne poruzi, njena osveta je stra Temenos pripada uglavnom jednom bogu, ali
hovita, a Artemida neće intervenisati u njegovu na njemu se mogu podići i statue drugih bogova,
korist. »Takav je običaj među bogovima: ni jedan kao što je Praksiteolova statua Hermesa stajala u
se neće suprotstaviti volji onoga drugog; radije se Herinom hramu u Olimpiji. Moguće je, takođe,
povlači.» Zanemariti ili prezreti boga znači uma ustanoviti zavetne darove drugim bogovima, pa
njiti bogatstvo sveta i upravo zbog toga i puninu im se tako moliti na samom tom mestu. Tako sta
čoveka. Savet koji je Platon dao svome prestrogom tuet a Apolona može biti posvećena Zeusu ili se za
učesniku Ksenokratu bio je – žrtvuj Haritama. vetni dar za Zeusa u znak zahvalnosti za pobedu
Ovo predstavlja daleko više od šaljivog mitskog može položiti u Apolonovom hramu; drevne kult
načina izražavanja. Činjenice kulta su nepogreši ske slike Afrodite i Hermesa stoje u Apolonovom
ve: na festivalima bogova žrtva se redovno prire svetilištu u Argu. Ponekad različiti bogovi dele isti
đuje ne samo jednom bogu, nego čitavim grupama temenos, a ponekad čak i isti hram, kao što Atena
bogova. Atički žrtveni kalendari ovo potvrđuju u boravi u domu Erehteja u Atini. Sveti gajevi i hra
osobitoj meri, čak i u pogledu individualnih sela – movi više bogova često se nalaze jedni pored dru
o gradu kao celini da se i ne govori. Na festivalu u gih i stupaju u međusobne odnose koje artikuliše
Eleusini, na primer, oni koji treba da prime žrtvu kult, a ovaj može da poveže i prostorno udaljena
su: Temida, Zeus Herkeios, Demetra, Ferefata1, se svetilišta, pa čak i vremenski razdvojene festivale.
dam heroja, Hestija, Atena, Harite, Hermes, Hera Strukturalizam je odnedavno postao neka vr
i Zeus, i na kraju Posejdon i Artemida. U središtu sta zaštitnog znaka za humanističke nauke, a ovo
stoje dve boginje sa svojim herojima, okružene sa se odrazilo i na proučavanje grčke religije. Nakon
svake strane gospodarima svetog gaja i ognjišta. što je Žorž Dimezil ponudio model pokušavajući
Temida, otelovljenje sakralnog zakona, započinje da shvati indoevropske bogove pomoću sistema
žrtvovanje, a Atena se ne može isključiti. Harite «tri funkcije», Žan-Pjer Vernan je, među ostalima,
i Hermes predvode agon, slede dva najviša bo izneo princip po kojem panteon treba posmatra
žanstva, a na kraju Posejdon i Artemida dobijaju ti kao organizovani sistem, što povlači definisane
vlastiti hram u eleusinskom svetilištu. Kada se u odnose među bogovima, kao neku vrstu jezika u
književnoj tradiciji pominje kako Demetra i Dio kojem bogovi nemaju posebnu egzistenciju, kao
nis primaju darove na Haloa festivalu, a zatim se ni pojedinačne reči u jeziku. Znak u sistemu za
na istom festivalu pomene svečana povorka u čast dobija značenje kroz svoje razlikovanje od ostalih
Posejdona, ili kada poslednjeg dana dionizijskih znakova, kroz implikacije i isključivanja, paralele
antesterija žrtvu prima Hermes Chthonios, pret i antiteze.
postavka o sekundarnoj kombinaciji nikako nije Opasnosti kod ovakvog pristupa su, naravno, u
jedini legitiman i relevantan pristup problemu, jer tome što se istorijski data realnost silom iskrivljuje
to koji bog je pridodat nikako nije jedino pitanje za volju sistema i njegove logičke strukture. Ova
kvi odnosi su dobri za mišljenje, ali ih stvarnost ne
1 Pherephata je atička forma od Phersephone, odn. Persefone,
sledi uvek – ostaje izvesna tvrdoglavost činjenica.
prim. prev. Baš kao što grčki duh ne postoji kao jedinstvena
311
KOORDINATE
i određena struktura, tako se ni grčki panteon ne Kritika Homera je vrlo stara. «Pesnici mno
može posmatrati kao zatvoren i harmoničan si go lažu» zvuči već kod Solona kao poslovica2, a i
stem. Čak i ako sistem može opisati posebno sva kod Hesioda priznanje Muza da znaju da govore
ko mesto i vreme, pa čak i svakog pojednica, još «mnoge laži»3 izgleda da je upereno protiv homer
uvek bi ostao nestabilan i pun praznina, isto kao i skih priča o bogovima. Pri kraju šestog veka kona
što iskustvo svakog pojedinca, uprkos težnji ka ce čan i oštar sud formulisao je Ksenofan: «Homer i
lovitosti, ostaje nepovezano i heterogeno. Posebno, Hesiod su bogovima pripisali sve one stvari koje
bog se ne može konstruisati kako bi ispunio pra među ljudima zaslužuju prekor i sramotu – krađu,
zninu: njega moramo upoznati, on se mora razot preljubu i uzajamno varanje».4 Pindar se distancira
kriti, pa tako u igru ulazi čitav niz slučajnih činila od onih mitova koji bogove predstavljaju kao lju
ca. Jezik politeizma može se naučiti samo pasivno doždere5. Kod Euripida bogovi sami sebe stavljaju
– onakav kakav je bio; nemoguće je njime aktivno u sumnju: «Ako bogovi učine bilo šta sramotno,
gospodariti. Možemo tumačiti ono što nam je do onda oni nisu bogovi»,6 a kada Hera iz sitničave
stupno, ali se teško mogu održati postulati grama ljubomore surovo uništi Herakla, postavlja se pi
tike. Konglomerat tradicije koji sačinjava religiju tanje: «Takvome bogu – ko bi se molio?»7 Platonu
svoj naročit oblik duguje pre lukavstvu biologije je bilo potrebno samo da ove niti poveže i da ih
nego lukavstvu uma. Ipak, ona predstavlja neiscr sistematizuje da bi u svojoj idealnoj državi sve ovo
piv podsticaj za intelektualnu kreativnost, mada je zabranio – osobito Homera.8
ova po stilu bliža pesniku nego misliocu. Uprkos svemu, najvažniji grčki hramovi i naju
zvišenije skulpture bogova bili su podignuti gene
Soc ij aln a funkc ij a kult a racijama nakon Ksenofana. Ljudi su se zaista mo
lili ovim bogovima – grčka religija je bila delatna
1. Bogovi između amoralnosti i zakona osamsto godina nakon Ksenofana i iščezla je tek
U borbi hrišćanstva protiv paganskih bogova koncem antičkog sveta, pod velikim pritiskom dr
jedan od najuspelijih argumenata bila je optužba žave. Jasno je, prema tome, da je kritika dotakla
za nemoralnost, jer ni branioci starog poretka samo površinu, ne i korene.
nisu mogli a da ne priznaju njenu opravdanost. Pouzdano sredstvo nađeno je u sledećoj kazu
Najosetljivija tačka bile su neobuzdane ljubavne istici: postoji teologija pesnika u koju se ne mora
afere bogova, a najviše je uznemiravalo Zeusovo verovati, a istovremeno, međutim, postoji teolo
svrgnuće vlastitog oca. Grci su sami tokom pret gija polisa, koja je u velikoj meri građanska du
hodnih nekoliko vekova formulisali kritiku ho žnost. Postoji takođe prirodna teologija filozofa,
merskih bogova, ne našavši ništa bolje u njihovu koja polaže prava na istinu i koja se može posma
odbranu do neuv erljivog alegorisanja. Razmišlja
jući o ovome, moderni istraživač se može složiti 2 Solon, fr. 29 (West).
sa presudom istorije, nalazeći upravo u moral 3 Theog onia, 27.
noj slabosti jedan od glavnih uzroka za propast i 4 Ksenofan: Fragmenti predsokratovaca, 21 b11.
raspadanje drevne religije, nalazeći istovremeno 5 Pindar, Olimpijska 1, 52.
čudnovato estetsko uživanje u amoralnosti Olim 6 Euripid, fr. 292.7; upor. Ion, 436-51.
pljana. Problem je ovde, ipak, daleko kompleksni 7 Euripid, Mahniti Heraklo, 1307 I d.
ji i dublji. 8 Resp., 377b-383c.
312
KOORDINATE
trati ili u smislu intelektualne predanosti ili sa re klopom: Polifem, mada je sin Posejdona, ne mari
zervom skeptika. za bogove i upravo stoga je ljudožder.14 Ovo se u
Zapanjujuće je ovde ono do čega možemo doći potpunosti slaže sa pitanjem koje Odisej uobičava
jednostavnim zaključivanjem, a to je da je religi da postavi kad god pristane uz nepoznatu obalu:
ja polisa uspela da postigne ono što svet bogova da li su stanovnici «obesni, divlji i nepravedni» ili
očito nije mogao: utemeljenje moralnog poretka. su «gostoprimljivi i bogobojaznog duha».15 Strah
Aristotel sarkastično primećuje da vladar treba da od boga je početak moralnosti.
pokaže veliku pobožnost «jer će narod manje stra Ova dijalektika amoralnih bogova i religiozne
hovati od toga da pretrpi nepravdu od ljudi ovakve moralnosti mogla bi se možda rešiti u okvirima
vrste.»9 Još strašnije zvuči teza koja je izneta u dra istorijskog razvoja: mitologija bi tada obuhvatala
mi potkraj V stoleća, a to je da su bogove pronašli primitivni stadijum, koji dolazi u sve veću protiv
pametni političari kako bi ljude prisilili da se po rečnost s razvojem civilizacije i etike. U primitivnoj
koravaju zakonima kojima se inače ne bi pokora hordi prestiž se može zasnovati na nasilju i seksu
vali.10 To implicira da se grčka religija može izve alnoj aktivnosti, silovanje i krađa mogu biti u pot
sti iz njene moralne funkcije. Za Aristotela postoji punosti časni. Skromni i slabi treba da se naviknu
filozofska izvesnost da bogovi postoje. «Ostalo», na činjenicu da gospodari mogu sebi da dozvole u
pod čime on očigledno podrazumeva celokup svakom pogledu mnogo više i da se postave kako
nost mitologije i rituala, «bilo je uvedeno da bi se god im bilo drago iznad poretka vlasništva i po
mnoštvo nagovorilo i da bi se zakon praktično i rodice koji sami uspostavljaju. U tom smislu kon
celishodno primenio.»11 Ovo je, dakako, direktna fuzija sa Olimpljanima bi odgovarala nestabilnom
suprotnost amoralnom esteticizmu. Govornici su aristokratskom poretku koncem srednjeg veka.16
našli način da istu misao izraze na pozitivniji na Ipak su Zeus, Apolon i Atena nepobitno više
čin: «Oni koji su u nas usadili ovaj strah od bogo nego članovi junkerske aristokratije, koja nastoji
va uradili su to da se mi jedni prema drugima ne da prikrije poreklo – oni su više nego predstavnici
bismo u potpunosti ponašali poput divljih životi jednog poretka koji je prevaziđen istorijskim pro
nja.»12 Nešto ranije je isti argument upotrebljen u gresom. Figura Zeusa, na primer, nije otelovljavala
polemičke svrhe: magija je u osnovi bezbožništvo samo puku suverenu moć, nego samo središte smi
«i osobu ovakve vrste ništa ne bi zaustavilo u nje sla koji je neupitno prihvatan. Može se takođe po
nim akcijama, u najmanju ruku što se tiče bogova, kušati govoriti o kvazi-amoralnoj Zeusovoj pravdi,
jer ona nema straha od njih.»13 Ako nema straha pravdi koja nije vezana za utvrđene zakone, koja je
od bogova, sve moralne barijere padaju. Ovaj mo nepredvidiva i hirovita, a ipak uvek u pravu, čak i
tiv je u osnovi sadržan i u Odiseji, u epizodi sa Ki onda kada donosi razaranje. «Ko god od srca slavi
Zeusa kao pobednika, mišlju pogađa celinu»17.
9 Aristotel, Politika , 1314 b38.
10 Satirska igra Sizif pripisivana je Euripidu ili Kritiji (Diels,
Predsokr. 88b25).
11 Arist., Metafizika, 1074b1-8. 14 Od. 9, 274-8.
12 Isokrat, Busirid , 25. 15 Od. 6.120 I d.; 9.175 I d.; 13.201 I d.
13 Hipokrat, De morbo sacro, 1 (6, 360, Littre); tekst sledi H. 16 U tekstu Dark age, što je engleski izraz za srednji vek,
Gremsemanna, Die Hippokratische Schrift “Ueber die heilige prim. prev.
Krankheit” , 1968, 64. 17 Aesch., Agam., 174.
313
KOORDINATE
I ovde smo veoma daleko od toga da se potpu škoće u davanju legitimacije moralnom svetskom
no oslobodimo kontradikcije. Moralno sumnjiva poretku. Njegov multiplicitet uvek uključuje i su
dela bogova nisu samo stvar mitologije kao raz protnost: Hera prema Zeusu, Afrodita prema Ar
mišljanja, niti su stvar realnih socijalnih odnosa, a temidi, Dionis prema Apolonu. Sledstveno tome,
još manje potisnutih želja. Ista dijalektika izlazi na poredak je moguć samo kao segmentacija, Moir a,
videlo u ritualu. Ako Hermes krade, onda posto kao raspodeljenje. Svaki bog štiti svoj domen. On
je takođe i festivali posvećeni njemu, na kojima je interveniše ako i samo ako je njegov domen po
krađa dozvoljena. Ako bogovi siluju zemaljske že sebno ugrožen. Isprva je ovo tačno čak i za Zeusa.
ne, onda postoje svečane prilike na kojima najlep On štiti zakone gostoprimstva, u domenu kuće i
ša devica, ili čak «kraljica», mora da bude predata dvora, štiti strance i pribegare koji su stigli u zašti
«Jačem». Uporedo sa euphemia postoji aishrolo ćeni domen: to je Zeus herkeios, hikesios, xenios.19
gia,18 kultno skrnavljenje uporedo sa kultnom či Ono što se dešava sa druge strane granice njega se
stotom i povrh svega u žrtvenom ritualu postoji i ne tiče. Sklonište je pod nadzorom svetilišta, olta
nasilnički čin, ubijanje vola, prolivanje krvi, koma ra – drugde se može ubijati. Čovek mora da ba
danje, uništenje vatrom i ludilo – nezavisno od to lansira između mnogobrojnih zahteva i nužnosti
ga da li se pojavljuje kao fatalno prokletstvo ili kao – pobožnost je oštroumnost i oprez. Ovo dakako
epifanija ludog boga. Bogovi na kanibalističkom daje politeizmu sposobnost da obuhvati bogatstvo
banketu odgovaraju avetinjskoj atmosferi tajnih različitosti realiteta, a da istovremeno ne potiskuje
žrtvenih gozbi. kontradikcije i da tako bude nateran da se odrekne
S ljudskom žtrvom religija i moralitet se razi dela sveta. Štaviše, čoveku je ostavljena sfera slo
laze, jer to da se ovo u stvarnosti više ne čini pred bode s one strane zadovoljenih zahteva. Zbog toga
stavlja pobedu ljudske etike, ali to je pobeda koja su se zakon i etika među Grcima mogli razviti kao
ostaje ograničena. Etički postulati nikada ne mogu ljudska mudrost, slobodna, a ipak u harmoniji sa
ovladati celokupnom realnošću prirode i društva, božanstvom. Mudre izreke i zakoni uklesani su na
ono što oni mogu da postignu nije više od delimič zidove hrama, ali na njih se gleda uvek kao na ljud
nog raščišćavanja usred neprobojne haotične ma ski poduhvat, a ne kao na božansko otkrovenje.
se. Štaviše, moralnost je uvek u opasnosti da od Grčki bogovi ne donose zakone. Ipak, grčka
seče korene vlastitog života. U ritualu i mitologiji religija je takođe dužnost, koja se očituje u zapo
postoji očigledno jedno «ne» za svako «da», jedna vestima i pretnjama najoštrijim kaznama – veoma
antiteza za svaku tezu – pored poretka tu je i ras često preko svake mere – u slučaju prekoračivanja.
padanje, pored unutrašnjosti i spoljašnjost, pored Ko god prekorači određenu među, ili stavi gran
života i smrt. Individualni razvoj moralne osobe, čicu na određeni oltar, osuđen je na smrt. Do ove
promišljen u koherentnom sistemu, zasenjen je mere religija se pojavljuje kao model ponašanja
nad-personalnim ograničenjima. Važniji od indi nametnut zabranama, budući da postoji opasnost
vidualne moralnosti jeste kontinuitet, a ovaj zavisi od prekršaja. Ako je formiranje super-ega kroz
od solidarnosti. Politeizam ima fundamentalne te obrazovanje fundamentalan proces u razvoju in
314
KOORDINATE
dividuuma, onda religija postaje odlučujući faktor verzalne pravde: «Oče Zeuse, postoje li bogovi na
u ovom procesu: to da postoje bezuslovne katego visokom Olimpu, prosci moraju da budu kažnjeni
ričke dužnosti pretpostavljeno je kao nešto apso za njihovu bestidnu drskost.»24 «Jer blaženi bogovi
lutno – nema moralnosti bez autoriteta. U grčkom ne vole obesna dela, nego cene pravdu i prikladna
narodnom moralu ovo se pojavljuje kao bazična dela ljudi.»25
zapovest: poštuj bogove i poštuj roditelje. Prva Ako se čini da se na ovaj način jaz između bo
podupire drugu. Obe zajedno garantuju kontinui gova i moraliteta zatvara, onda se otvara preteći
tet grupe, koja je definisana pravilima ponašanja. rascep između idealiteta i realiteta. Solon, koji sle
Pokušaj da se bogovi povežu s moralnošću u di Hesioda, veruje da će Zeusova pravda na koncu
užem smislu vrlo je star. Poređenje u Ilijadi pred prevladati, tokom vremena u najmanju ruku, čak i
stavlja kao normalan tok stvari to da Zeus gnevno ako bude trajala generacijama, a sledstveno tome
reaguje protiv onih ljudi koji nasilno i sa «krivulja svoju vlastitu političku aktivnost on podređuje su
stim rasuđivanjem»20 na trgu isteruju pravdu a da du vremena. Istovremeno, međutim, drugi pesnik
ne mare mnogo za obzire prema bogovima. Tada formuliše svoje razočarenje u gotovo pokrovitelj
Zeus šalje strahovitu kišu, koja uništava polja. Od skoj kritici: «Zeuse, čudim se tebi, ti vladaš svime,
Hesioda možemo čuti da «oko Zeusovo vidi sve i imaš svoju čast i ogromnu moć. Kako, o sine Kro
shvata sve... na zemlji hraniteljici nevidljivi lutaju nov, tvoj um postiže da nagradi istom merom one
naokolo tri puta po hiljadu besmrtnih Zeusovih koji čine zlo i pravedne ljude?»26 Moralnost i po
stražara koji posmatraju smrtnike i koji nadziru božnost izgleda da propadaju zajedno. Još ozbiljni
pravdu i zlodela.»21 Dike, pravda personifikovana ji razlog za zabrinutost predstavlja to što nije bilo
kao boginja, dolazi svome ocu Zeusu kad god bi se moguće izbeći konflikt između moralnosti i religi
neko o nju ogrešio, seda pokraj njega i govori mu je onako kako je ona u stvarnosti bila upražnjava
o nepravednim mislima ljudi i moli ga da ih ka na. Ilijada sa izvesnom naivnošću tvrdi da svako
zni. «Ko god se ogreši ili kuje planove za ogrešenje, ko prekrši zakon i učini zlo može još uvek bogove
Kronov sin mu šalje propast, glad i bolest», vojska okrenuti u svoju korist i ponovo zadobiti njihovu
biva uništena, gradski zid se ruši, brodovi se gube naklonost žrtvama i umilnim molitvama, libacija
na moru – takva je kazna bogova.22 Ista je neprav ma i mrsnim mirisima. Slično se u Himni Deme
da ako neko načini preljubu, dira siročiće ili uvredi tri kaže u pohvalu Persefone da je u njenoj moći
svoje roditelje.23 da osudi na večnu kaznu one koji čine zlo ukoliko
Motiv teodiceje prisutan je već kod pesnika ovi ne umire boginju žrtvama i prikladnim darovi
Odiseje. Smrtnici nepravedno krive bogove za ne ma. Čak su i rituali očišćenja, koje zahteva Apolon,
sreće za koje su sami odgovorni. To što su prosci prelak način da bi se neko oslobodio ubistva. Oni
kažnjeni za svoje obesno ponašanje dokaz je uni smeraju ka resocijalizaciji, a ne ka izmirenju. Kod
Ajshila rituali očišćenja, koje izvodi sam Apolon,
nisu dovoljni da oslobode Oresta od Erinija. Samo
20 Doslovan prevod grčkog ankylometes, što znači lukav,
je formalna sudska presuda u stanju da to učini.
onaj koji “krivuljasto rasuđuje”. Epitet Krona u Hesiodovoj
Teogoniji, prim. prev.
21 Erga, 267; 252-5. 24 Od., 1.32-43; 24.351 i d.
22 Erga, 241-7. 25 Od.,14.83 i d.
23 Erga, 327-31. 26 Teognid, 373-8.
315
KOORDINATE
Naravno, ovaj sud takođe uspostavljaju bogovi. Za Egzemplarna deskripcija zakletvene žrtve data
Platona ideja da se na bogove može uticati posred je već u Ilijadi. Trojanci obezbeđuju dva jagnjeta:
stvom darova i žrtava predstavlja prevejano bez jedno belo i jedno crno, za zemlju i nebo. Ahajci
božništvo. Na ovaj način se, međutim, time što se donose jedno jagnje za Zeusa. Kraljevi se sastaju
naglašava moć dobra u eminentnom smislu, gubi okruženi svojim ljudima, peru ruke, a glasnici me
autentični smisao rituala. Problem koji ovde na šaju vino i njime polivaju svakoga. Agamemnon u
staje - odnos između kulta i moralnosti – ni jedna ulozi žreca odseca vunu sa glave ovaca i molitvom
religija nije uspela da reši u potpunosti. doziva svedoke: Zeusa, Helija, reke i zemlju, i k to
me podzemne sile osvete. Tada on zaseca vratove
2. Zakletva žrtvama, dok ostali prosipaju vino iz svojih čaša,
Religija, moralitet i sama organizacija društva moleći se. Ovde je Zeus poseban bog Grka. Njego
pojavljuju se nerazdvojivo povezani u instituciji vom prizivanju treba dodati invokaciju Sunca i ne
zakletve. Njena je funkcija da garantuje apsolutnu ba, zemlje sa njenim rekama i podzemlja. Drugim
obaveznost tvrđenja, bilo ono tvrdnja o prošlosti rečima – ceo kosmos. Ova tripartitna formula sreće
ili deklaracija namere o budućnosti. U kulturi bez se i drugde i očito potiče iz tradicije Bliskog istoka.
pisma, bez zapisa koji mogu da služe kao dokaz i Sama Hera zaklinje se najvećom zakletvom – Ze
bez zakonskih dokumenata, funkcija zakletve je od mljom, Nebom i podzemnim vodama Stige. Ideja
jedinstvene važnosti. Čak i na vrhuncu antičke ci da se bogovi zaklinju Stigom rezultat je toga što se
vilizacije pisana reč je napredovala veoma sporo u poslednji deo kosmičke formule pogrešno odvojio
odnosu na zakletvu i nikad je nije mogla zameniti od ostalog dela. U posthomerskom periodu različi
u potpunosti. «Ono što održava demokratiju je za ti individualni bogovi polisa vrlo često se pojavljuju
kletva». u zakletvama. Zeus kao najveći i najjači zadržao je
Na grčkom su reči horkos (zakletva) i omnynai svoje posebno mesto – on je Zeus horkios 27. Ate
(zaklinjanje) termini čvrsto utemeljeni već u prei njani se zaklinju Zeusom, Apolonom i Demetrom
storiji, pa etimologijom nije bilo moguće izvesti ni – ovde Zeusa prate bog phratriai, patrijarhalne po
kakvo novo određenje. Zakletva se sastoji od invo rodične organizacije28 i božice Tesmoforija, svetla i
kacije nadljudskih svedoka, uglavnom bogova, i u tame. Pored toga, oni se mogu zaklinjati i Zeusom,
ritualu koji ima neopoziv karakter i koji je vrlo če Posejdonom i Demetrom, ili Zeusom, Atenom, Po
sto praćen iskustvom straha koji nije moguće zabo sejdonom i Demetrom, pri čemu se molba upućuje
raviti. Ritual može da uključuje hvatanje i odbaci i u dva najvažnija sakralna centra u Atici – Akro
vanje štapa ili kamena. Još upečatljivije je potapanje polju i Eleusini. Zakletva atičkih epheboi 29 priziva
gvozdenih šipki u more, što predstavlja izraz nji dugu listu svedoka: Aglaura, u čijem se hramu ce
hove potpune nepronalazivosti, kao što su to činili remonija zakletve odvija, Hestiju, centar polisa, rat
Fokejci kad su otpočeli svoju emigraciju i kao što su
to još uvek činili Jonjani 478. godine da bi zapečati
li savezništvo protiv Persije. Opšte uzev, zakletva je 27 Epitet Zeusa zaštitnika zakletve, prim. prev.
praćena životinjskom žrtvom i libacijom. Libacija 28 Autor misli na Apolona Phratrios a, prim. prev.
dolazi do izražaja osobito u slučaju primirja ili za 29 Ephebos je mladić od 18 godina koji je položio građansku
zakletvu i postao član svoje deme. Onda se smatrao punolet
ključenja mira koje donosi kraj krvoproliću. Stoga nim i vojno sposobnim i do dvadesete godine služio je kao
su oba ova poznata jednostavno kao spondai. pogranični stražar, prim. prev.
316
KOORDINATE
ničke bogove, Eniju i Enijalija30, Aresa i Atenu arej Bilo je dosta spora oko toga da li se zakletvena žr
sku, ako slave stupanje u vojnu službu; Zeusa, Talu i tva može pojesti ili ne. U Ilijadi Prijam odnosi kući
Auksu31 – odnosno cvetanje i rast – kao zaštitničke zaklane ovce – najverovatnije za profanu upotrebu,
sile mladih, Hegemona – vođu i Herakla, velikog dok je Agamemnonova zakletva očišćenja zakla
prototipa čoveka koji se probija kroz život oslanja ni vepar bačen u more. Često su zakletve praćene
jući se na svoje snage, i konačno – međe otadžbine, normalnom žrtvom, «paljenicom» ili «savršenom
pšenicu, ječam, vino, masline i smokvino drveće, žrtvom». Unutrašnji organi žrtve (splanchna), srce
naglašavajući tako plodonosnost zemlje predaka. i jetra, stavljaju se na ruke osobi koja će se zakli
Od najranijih vremena stvari mogu biti uzdignute njati zato da bi se ostvario fizički kontakt sa onim
na status svedoka zakletve. Tako se Ahil zaklinje u svetim. Jedenje splanchna-e može postati zajednič
svoj štap, koji više nikad neće olistati, a Hera se za ka zakletva – zavera; tajnim društvima se vrlo često
klinje Zeusovom glavom i njihovom bračnom po pripisivalo vršenje kanibalističkih rituala.
steljom. Žrtva prilikom zakletve poseduje iste su Ceremonije zakletve mogu da budu shvaćene
štinske elemente kao i uobičajena životinjska žrtva, u velikoj meri u pre-deističkim okvirima. One ne
naglašavajući, međutim, aspekt straha i destrukcije. pretpostavljaju oblikovane ideje bogova. Individu
Krv se prvo skupi u posudu, a zatim se ruke zamoče alni objekti ili kosmos aktivirani su u potpunosti
u usirenu krv. Suštinsko je komadanje žrtve. Osoba putem invokacije i demonstracije nepovratnosti
koja se zaklinje staje nogom na «osakaćene delove uništenja u krvnoj žrtvi, koju prati atmosfera kri
tela», naime na polne organe mužjaka, pa se na taj vice i solidarnosti. Grcima se, naravno, čini neiz
način prolivanje krvi spaja sa strahom od kastraci bežnim da božanstvo bude prisutno kao posmatrač
je. Ovome sledi čin samoproklinjanja: «Ko god da svega ovoga i kao neko ko će moći intervenisati u
prvi prekši ovu zakletvu, neka mu moždina isteče slučaju prekršaja. Običan čovek veruje da će Zeus
na zemlju kao ovo vino», kaže se u Ilijadi.32 Kasnije svojim gromom pogoditi krivokletnika, čak i on
je uobičajeno proklinjanje postalo prizivanje pot da kada ovo nije potvrđeno iskustvom. Spekulacija,
punog uništenja (exoleia), koje treba da stigne kr štaviše, otkriva podzemne čuvare zakona, koji ka
šioca zakletve i ceo njegov rod. Zatiranje porodice žnjavaju prekršioce zakletve u podzemlju, nakon
analogno je kastraciji. «Kada se Mološani zaklinju, smrti. Hesiod upozorava da je zakletva, tog trenut
oni prinose vola i posudu za piće punu vina. Vola ka kada je rođena, okružena Erinijama. Sve ove či
zatim iseku na komadiće i mole se da prekršilac bu njenice pokazuju da postoji uverenje da samo strah
de isečen na isti način. Onda prospu vino iz posude od bogova omogućuje garanciju da će zakletva bi
i mole se da krv prekršitelja isteče na isti način.» ti održana, a konsekventno tome samo čovek koji
poštuje bogove može biti strana u ugovoru. Ipak,
30 Enija i Enijalije su dva manja božanstva koja su asocirana u skladu sa otvorenošću politeizma, svaka strana
sa Aresom, bogom rata. Ni jedno od njih nema poseban mit.
Enijalije se može smatrati epitetom samog Aresa. U Rimu je
može dozvati potpuno različite bogove pri zakletvi,
on identifikovan sa Kvirinusom, a Enija sa Belonom, prim. pod uslovom, naravno, da su oni za tu stranu oba
prev. (Pape, Woerterbuch der griechischen Eigennamen,I, 360- vezujući. U međudržavnim pogodbama postojao
361; upor. Rose, A Handbook of Greek Mythology, 158), prim.
je tako sporazum da se svaka strana mora zakleti
prev.
«najvećom zakletvom države».
31 Auksa i Tala su dve staroatičke hore, koje su se prizivale
pri zakletvi, prim. prev. Isto kao što zakletva upravlja zakonom država,
32 Il. 3.229; 19, 264. tako dominira i krivičnim zakonom i građanskim
317
KOORDINATE
zakonom, igrajući tako vrlo važnu ulogu u praktič Ovde je potpuno arhaična činjenica to da za
kom životu svakog pojedinca. U svim zakonskim kletva predstavlja čin samodeterminacije: dužnik
transakcijama, bez obzira da li se radi o sudnici ili određuje pod zakletvom sumu koju ima da plati. U
trgovačkim poslovima koji se tiču dobara, novca zakoniku Labijada35 u Delfima stoji da ko god se ne
ili zemlje, bogovi su uključeni kao svedoci. Svaka slaže sa određenjem kazne treba da «se zakune na
pozajmica i svaka pogodba oko prodaje, koja nije uobičajen način i time biva slobodan». Čak i u slu
rešena na licu mesta, mora biti potvrđena zakle čaju krivičnog dela optuženi je mogao da obustavi
tvom. Da bi stvar dobila na težini, strane obično proceduru pomoću zakletve očišćenja. Erinije ovo
pronalaze i svetilište. Obično je svetilište koje po upotrebljavaju da bi zamerile Orestu: «Ali on nije
sećuju da bi žrtvovali zakletvi određeno zakonom. uzeo na sebe zakletvu, on nije mogao da je da.»
Tržnica i hram su, stoga, vrlo usko povezani. Pre Da se Orest mogao zakleti: »ja nisam ubio svoju
stupnik je isključen kako iz tržnice tako i iz hra majku», bio bi slobodan. Platon, naravno, prime
mova. Zasnivanje trgovačkih mesta dobija formu ćuje da je ovo moglo biti moguće jedino u Rada
osnivanja svetilišta. U slučaju Naukratide u Egiptu mantovo36 vreme. Pretvaranje zakletve očišćenja u
kralj Amazis «je dodelio zemljište onima koji nisu formalno iskušenje u Grčkoj se može opaziti samo
hteli da se tamo stalno nasele, na kojem su mo u rudimentima.
gli da podignu oltare i hramove svojim bogovima. U normalnom sudskom postupku zakletvom
Najveće, najslavnije i najposećenije od ovih sveti se ide protiv zakletve. Tužilac se zaklinje u svoju
šta koje je nazvano Helenij podigli su zajedničkim optužbu, a optuženi izražava svoju nevinost ta
sredstvima sledeći gradovi: Hij, Tej, Fokeja, Klazo kođe zakletvom. Sudije koje su položile zakletvu
mena, Rod, Knid, Halikarnas i Mitilena. Svetilište treba da odluče između ovih divergentnih zakletvi
je pripadalo ovim gradovima i oni su naimenovali (diomosia). Posebno je ceremonijalan ritual koji se
i nadzornike trgovišta.»33 Organizacija kulta i tr izvodi u sudnici na Areopagu. Nakon što svešteni
govine je potpuno ista. Na isti način su postupa ci zakolju vepra, ovna i bika, tužilac mora da stane
li i stranci u Grčkoj. U Pireju su Feničani podigli na «osakaćene delove tela» i izrekne zakletvu u ko
hram Astarte-Afrodite, a Egipćani Izide. Svetilište joj poziva na «potpuno uništenje» vlastitog doma
garantuje postojanost. Ono se «upotrebljava» za ćinstva i roda ukoliko ne govori istinu. Čovek koji
potvrđivanje ugovora prilikom zakletvi. Nije bez je spor dobio, kojeg sud oslobađa, mora još jed
ironije to što Platon pokazuje kako Protagora, koji nom da pokaže da je njegova pobeda bila pravična
sumnja u egzistenciju bogova, ne može bez hramo pred očima bogova pomoću žrtve «isecanjem na
va. On čini da sofista izjavi: «Kad je neko završio komadiće».
sa mojim podučavanjem, ako se slaže, on mi plati Svako izjavljivanje može da bude istinito ili la
ono što tražim i stvar je gotova. Ako se ne slaže, on žno. Zakletvu uvek prati mogućnost krivokletstva.
treba da ode u hram i pod zakletvom izjavi koliko Činjenica da je na grčkom reč koja znači zakletvu
mu se čini da moje podučavanje vredi i da tamo
položi tu sumu.»34 35 Labijade su ime delfijske fratrije čiji je eponim heroj Labys.
Statut na koji se poziva autor nastao je oko 400. g. p.n.e. i re
gulisao je smenu vlasti, kult i kažnjavanje, prim. prev.
36 Radamant, sin Zeusa Asterios a i Europe, brat Minosa i
33 Herodot, 2.178. Sarpedona, mitski zakonodavac na Kreti i gospodar egejskih
34 Platon, Protagora, 328 bc. ostrva. Poslovičan po svojoj pravičnosti, prim. prev.
318
KOORDINATE
- epi-orkos – dobila značenje krivokletstva ukazu no razum evanje i poverenje. U Zakonima Platon
je na zloupotrebu zakletvi, čak i u najranije doba. traži na samom početku svoje države da se svakoj
Varanje zakletvama nije samo umetnost jednoga oblasti odredi njen bog, daim on ili heroj, zajedno
Autolika, koji je bio «čuven među ljudima zbog lo sa svetim područjima i svim onim što im pripa
povluka i krivokletstva», nego je to bila i uobiča da: «Tamo treba da se u određenim prilikama za
jena praksa na tržnicama. Finiji oblik ovog umeća svako područje održavaju skupovi i da se u odre
sastoji se u izbegavanju direktnog krivokletstva, pri đeno vreme pruža pomoć za pojedine potrebe i da
čemu se prevara postiže upotrebom dvosmislenih se ljudi pri zajedničkom prinošenju žrtava pribli
i obmanjujućih formulacija. Model za to je Herina že jedni drugima i dobro upoznaju. Jer nema veće
zakletva u Ilijadi, a u ljubavnim stvarima čak je i blagodati za zajednicu nego da građani budu do
Zeus spreman da se bez oklevanja krivo zakune. bro upoznati međusobno. Jer gde u njihovim po
Ispravna upotreba zakletve ipak je daleko nad jedinačnim putevima vlada mrak a ne svetlo, tamo
jačala njenu zloupotrebu. Inače, bili bi obesnaženi niko nikad ne može postići zasluženu počast ni
bilo kakvi ugovori o prodaji, bilo kakvo savezni ti dostojanstvo državne službe, niti, ako je nužno,
štvo, bilo kakvi nameti u ratno doba. Da bi se ljud odgovarajuću kaznu.»38
sko ponašanje učinilo predvidivim, zakletva je bila Festivali su izvanredna prilika za susret, koji
ponekad takoreći očajnička mera, ali mera koja bi nipošto ne isključuje zemaljske poslove. Istu kon
se teško mogla zameniti nečim drugim. Upotre junkciju praznika i vašara nalazimo i u hrišćan
bljivost bogova i svetilišta – ukratko religije – bila skim kulturama.
je ovde osnova celokupne organizacije države, za Istovremeno, praksa rituala je više od nefor
kona i trgovine. Ali ipak, zakletva nije prava mo malnog sastajanja – ona je participacija: hieron
ralna snaga. Postoje zakletve u kriminalne svrhe, metechein. Osovinu predstavlja životinjska žrtva,
zavereništva zlih ljudi, a postoji i varljiva, besmi sa svoja dva pola – krvoprolićem i jedenjem, živo
slena ili nemoralna zakletva. Kod Euripida Hipolit tom i smrću. Krug ljudi uključuje one koji partici
uzvikuje: «Jezik se zakleo, ali duh ne zna ništa o piraju, isključujući istovremeno druge – ubice, one
zakletvi», a ipak se drži zakletve koja će ga na kraju koji su pod prokletstvom, odmetnike i u posebnim
koštati života. Slepa, neumoljiva i iskonska, zakle slučajevima takođe žene, strance i robove. Svi ko
tva zajedno s religijom izrasta iz dubina predisto ji učestvuju donose u rukama ječmenu prekrupu,
rije. Sin Eride i velika nevolja ljudima, ona je ipak koju stavljaju na gomilu i jedu žrtveno meso. Isto
osnova na kojoj se može graditi.37 vremeno, zadaci su diferencirani i uloge rangirane:
mnogi su zaposleni različitim funkcijama posluže
3. Nastajanje zajedništva nja – oko životinje, korpe, oko posuda za vodu,
u igri i međuigri uloga kadionica, muzičkih instrumenata, vatre i ražnja.
Uprkos svoj važnosti, zakletva je tek jedna po Obično kralj, sveštenik ili glava kuće preuzima vo
sebna instanca opštije činjenice da se putem ritu deću ulogu, otpočinje molitvu i vrši libaciju. Najpre
ala i invokacija bogova stvara osnova za uzajam se odvaja deo za bogove, zatim se u krugu odabra
nih proba splanchna, a tek se potom vrši raspodela
mesa po utvrđenom redu: sveštenici, predstavnici
37 Theogonia, 231. Reč horkos, zakletva, na grčkom je mu
škog roda, a Erida od koje potiče znači svađu, prepirku, prim.
prev. 38 Platon, Zakoni , 738 d-e.
319
KOORDINATE
grada, počasni gosti i konačno ostali učesnici, koji drugu), koji kontroliše pristup građanskim pravi
se ipak razlikuju od anonimne mase onih koji nisu ma pojedinca. Indoevropska reč «brat» preživela je
učesnici. Tako je žrtvena zajednica model grčkog u grčkom jeziku samo u kontekstu ove instituci
društva. To nije izmena darova u hramu sa svešte je. Otac u nju treba da uvede svoje dete prvo kada
nikom, kao što je to na Bliskom istoku, niti je to napuni tri godine, a nakon toga tek kada dostigne
danak bogovima - to je razdvajanje bogova i ljudi, mladićsko doba, kad postane ephebos . Muž je du
kao razdvajanje života i smrti; zajednica jednakih žan da predstavi ženu kojom se tek oženio porodi
afirmiše solidarnost u prisustvu besmrtnika. Ova ci. Novi član se dovodi do oltara i žrtva se prinosi u
grupa jednakih – učesnici – mogu da se definišu svakom od ovih slučajeva: meion, koureion, game
više ili manje ekskluzivno, aristokratski ili više de lion – za malo dete, adolescenta i prilikom stupa
mokratično, ali je čak i grčka demokratija jedna nja u brak. Jednom godišnje svi Jonjani održavaju
ekskluzivna grupa ograničena na punopravne gra trodnevni festival Apatour ia, kada se phrateres sa
đane. Strah od krvoprolića, odricanje izraženo u staju uz svečani žrtveni obed, koji se obezbeđuje iz
preliminarnim žrtvama i libacijama, čini da tenzije članarina. Među severozapadnim Grcima, barem
unutar grupe popuste, individue koje su inače izo u Delfima, Apellai imaju istu funkciju, uključuju
lovane ili čak suprotstavljene jedne drugima spaja ći i tri odgovarajuće žrtve: za dete, za mladića i za
ju se upravljajući se prema božanstvu. brak: paid eia, apellaia, gamela. U Ateni, kada se
Tako zadatak religije nije samo da ukrasi, nego budući arhonti ispituju prilikom izbora, oni treba
da oblikuje sve osnovne forme zajednice. Definici da dokažu svoj status punopravnog građanina ne
ja pripadnosti jeste participacija u kultu. To poči samo time što će navesti imena roditelja i njiho
nje sa porodicom, za koju grčki jezik nema speci vih roditelja, nego su dužni da kažu «gde se nala
jalne reči: govori se o domaćinstvu i ognjištu, čime zi njihov Zeus Herkeios, njihov Apolon Patroos i
se svesno označava kućno žrtveno mesto. Glava njihovi porodični grobovi». Ova kultna mesta ni
porodice prinosi žrtvu na ognjištu, izliva libacije u su prenosiva i stoga nerazrešivo vezuju čoveka za
plamen, baca u vatru male prvine prilikom svakog njegov polis. Paralelne, ili čak konkurentske ovim
obroka. Ugasnuće ognjišta je indikacija krize koja porodičnim strukturama jesu mnogostruke kultne
nastaje kada jedan od članova porodice umre. Po asocijacije, čije postojanje je potvrđeno uglavnom
novnom paljenju sledi žrtva na ognjištu. Peti dan u natpisima, i koji za vreme helenističkog doba
nakon rođenja deteta otac trči oko ognjišta noseći postaju naročito prošireni. Jedan dokument iz IV
novorođenče – to je festival amphidromia, kojem veka predstavlja skup pravila koja važe za Salami
pripada žrtva na ognjištu. Nevesta se vodi od oče nioi u Atici. Nije sasvim jasno da li su ove porodice
vog do novog ognjišta, o kojem će se ona brinuti ranije živele u Salamini. U svakom slučaju, oni su
kao gospodarica kuće. Drugo kultno središte po naseljeni delom u Sunionu39, a delom u sedam fila.
rodice su grobovi, kojima članovi porodice odre Zajednički su im pravo i dužnost da upražnjavaju
đenim danima prinose žrtvene darove. određene kultove, čije je pravilo finansiranja regu
Genos, proširena porodica, poštuje veći broj lisano na pomenutom natpisu. Oni su odgovorni
bogova, čiji kult predstavlja sastajalište članova. U
Ateni to znači oltar Zeusa Herkeios-a, gospoda
ra dvora, i oltar Apolona Patroos-a, u organizaciji
phratriai. Phratria predstavlja savez porodica (za 39 Sunion je severoistočno predbrežje Atike, prim. prev.
320
KOORDINATE
da obezbede sveštenstvo i kult Atene Skiras40 u Fa Sve veća moć polisa očitovala se u činjenici da
leronu. Na festivalu Oschophoria41 hleb koji grad je ovaj počeo da zahteva monopol nad kultovima.
poklanja Ateni Skiras treba da se podeli Salami Platon nije bio jedini koji je želeo da zabrani sve
njanima. privatne kultove u državi – i ranije je bilo zabrana
Grad takođe predstavlja žrtvenu zajednicu. uvođenja novih bogova u Atinu. Porodičnoj tradi
Nadziru ga njegova božanstva-zaštitnici, koja mu ciji treba iskazati dužno poštovanje, ali se, na pri
garantuju trajanje, pa time i opstojanje vlastitih mer, može doneti zakon prema kojem na festivali
časti: grad i bogovi su u odnosu međuzavisnosti. ma u čast boga ni jedna porodica niti pojedinac ne
Najveći natpis koji je bio izložen u Atini, na Kralje mogu da žrtvuju pre grada.
vom tremu na tržnici, bio je žrtveni kalendar. Fe Veće federacije pojedinačnih gradova, kao i
stivali su obeležavali kraj i početak godine, dok su plemenske organizacije, takođe su okupljene oko
ostali važni događaji tokom godine bili Misterije u posebnih svetilišta, koja imaju odgovarajuće godi
jesen i Velike Dionisije u proleće. Između toga je šnje festivale. Ove institucije, u kojima su nastanje
postojao čitav niz drugih svečanosti. Govorilo se ni oko nekog značajnijeg svetilišta izgrađivali ma
da je tokom godine u Atini samo jedan dan bez fe nje ili više obavezujuće i snažne uzajamne odnose,
stivala i da se ovi pripremaju sa većom preciznošću zvale su se amfiktionije. Tako su se Etoljani nalazili
nego vojni pohodi. Međutim, ni za Spartu Karne u Apolonovom hramu u Termonu, Ahejci kod Ze
ia42 nisu bile manje važne. Kada bi se sastali Gr usa Homarios-a kod Egeje, dvanaest jonskih gra
ci iz različitih gradova, svaka grupa je zadržavala dova Male Azije kod Posejdona u Mikali, a sedam
svest o vlastitom identitetu preko svojih posebnih dorskih gradova kod Apolona u Knidu; Beoćani su
festivala. Među 10.000 Kirovih plaćenika Kseni slavili panboiotia u hramu Atene itonejske u Ko
ja Arkađanin slavio je svoje Lykaia,43 Amiklajci roneji, ali Beotski savez je bio organizovan sa ja
su napustili spartansku vojsku da bi slavili svoje kim vezama sa jednom starom amfiktionijom oko
Hyakinthia,44 a Atinjani su svoje Anthesteria sla Posejdonovog hrama u Onhestu. U prvom mileni
vili čak i u Egiptu. jumu postojala je amfiktionija kod Posejdonovog
hrama u Kalaureji u Saronijanskom zalivu, kojoj
40 Autor misli na Skiroforije, od Skiron = suncobran. To je su među ostalima pripadali Epidaur, Egina i Atina.
festival koji se održavao u Faleronu u junu, kada su majke sa Za Jonjane Kikladskih ostrva, Del, beznačajno me
decom posećivale hram Atene Skiras. Festival je bio posvećen
plodnosti, prim. prev.
sto, a uz to vrlo nepogodno za naseljavanje, postaje
41 Festival grožđa u oktobru, kada su se grozdovi zajedno sa
sveti centar. Tamo se, kako je rečeno u homerov
lozom (oschos) iz Dionisovog hrama u Lymnai nosili u hram skoj Himni Apolonu, skupljaju «Jonjani, što duge
Atene Skiras u Faleronu, prim. prev. haljine vuku». Kasnije, kada su formirali antipersi
42 Karneia su nacionalni festival Spartanaca, koji se slavi u jansku koaliciju na čelu sa Atinjanima, svetilište u
čast Apolona Karneios-a. Održavan je u avgustu-septembru
i trajao je devet dana. Festival je imao karakter ratne sveča
Delu ostalo je kao mesto sastanaka i kao blagajna
nosti, jer su Spartanci verovali da im je Aplon pomogao da sve do trenutka kada su Atinjani uzurpirali vlast i
osvoje zemlju na kojoj žive, prim. prev. koncentrisali svu moć u Atini. Posledica toga bio
43 Festival Lykaia održavao se u Arkadiji u čast tamošnjeg je poziv saveznicima da učestvuju na atičkim fe
kulta Zeusa, prim. prev.
stivalima. Svaki grad je bio obavezan da pošalje
44 Hiakynthia su slavili Spartanci u julu. Festival je trajao tri
dana, u čast Hijakinta, Amiklajevog sina, koji je bio osnivač
kravu i kompletnu bojnu opremu za Panathenaia i
Amikleje u Lakoniji, prim. prev. falos za Dionisia. Isto kao što je to činio grad, tako
321
KOORDINATE
se sada i federacija predstavlja u svečanim procesi su otpočinjali žrtvom Zeusu Agetor-u (Vođi), na
jama. U četvrtom veku, kada su gradovi južne Ita granici zemlje žrtvovali su Zeusu i Ateni, tokom
lije Kroton, Sibaris i Kaulonija posredstvom Ahe pohoda vatronosac je hodao na čelu kolone noseći
jaca pomireni, ono što je ustanovljeno «pre svega vatru sa domaćeg oltara, a za kolonom je išla po
je zajedničko svetilište Zeusa Homarios-a i mesto vorka žrtvenih životinja. Svaki dan pre zore kralj
održavanja sastanaka i dogovora». bi prinosio žrtvu, a kada je čin završen vojska bi
Najvažnija organizacija ove vrste bila je pilska primala dnevna naređenja. U Ateni su funkcije
amfiktionija. Ona je formirana oko Demetrinog bile mnogo raznolikije: kralj na čelu zajednice ili
svetilišta u Termopilima, ali nakon što su preu udruženja izvršava «kao što je red, sve tradicional
zeli kontrolu nad delfijskim proročištem u Pr ne žrtve», dok je u novijim i složenijim festivalima,
vom svetom ratu oko 590. g. pre n.e. sastajali su u koje spadaju, na primer, Panathenaia i Dionisia,
se u Delfima. Postojanost i uticaj ovog saveza bio ova uloga poverena arhontu, čiji je položaj iznad
je osiguran upravo zbog toga što se on nije upu kraljevog. Kultovi na Akropolju ostaju u rukama
štao u direktne političke intervencije izvan Delfa. porodice Eteobutada, za koju se tvrdilo da vodi
Njegovi članovi su čak mogli i ratovati jedni pro poreklo od brata kralja Erehteja. Tirani su tako
tiv drugih. Ipak, bilo je dogovoreno da ni jedan od đe težili potvrđivanju svoje vlasti u kultu. Sicilijski
zaraćenih gradova ne ugrozi snabdevanje vodom vladari Gelon i Hijeron tvrdili su da je sveštenička
onoga drugoga – što predstavlja početni pokušaj dužnost prema htonskim bogovima u njihovoj po
humanizacije rata. Za Filipa Makedonskog ova rodici nasledna. Hijeron je zasnovao hram Deme
amfiktionija je bila odskočna daska za stupanje u tri i Persefoni u Sirakuzi, u čast pobede u bici kod
centralnu Grčku. Čim je potčinio Atinu i Tebu i Himere 480. p.n.e., zato što «želi da vodi brigu o
prisilio grčke gradove na federalizaciju, centar ove Demetri sa purpurnim nogama i da održava sve
postaje Olimpija, prvo po redu od svih grčkih sve čanost u čast njene kćeri Persefone, koju nose beli
tilišta. Učestvovati u agonu i žrtvenom obredu u konji». U isto vreme, on je reorganizovao i izgrad
Olimpiji već je dugo pre toga značilo biti priznat nju hrama Ateni, boginji grada, čiji se ostaci čuvaju
za Grka. Filip i Aleksandar su u Olimpiji izgradili u Katedrali u Sirakuzi. Temistokle je nakon pobede
rotundu, u kojoj su članovi makedonske kraljevske kod Salamine osnovao svetište Artemidi Aristobu
porodice bili prikazani u božanskom obličju. To je li, boginji odličnog saveta, u susedstvu svoje kuće i
još jedan primer potvrđivanja pripadnosti grupi i postavio svoj vlastiti lik kao votivni dar.
dominacije u svetilištu. Da je religija sredstvo za Bilo bi jednostrano gledati na ritual samo sa
održavanje vlasti i dominacije za autore od petog stanovišta moći njenog očitovanja i manipulacije.
veka nadalje bilo je samorazumljivo stanje stvari. Uloge unutar rituala su mnogostruke i komplek
Pozicija vladaoca uvek podrazumeva i svešteničke sne i često nisu upravljene prema nekom određe
funkcije, status je dramatizovan i na taj način po nom cilju. Kroz njih se artikuliše zajednica, kao što
tvrđen ritualom. Utvrđen i osvećen program akcija je to olimpijska porodica bogova, na prvom mestu
daje osećaj sigurnosti svima, podjednako vladao kao muško i žensko, mlado i staro. Po pravilu, ho
cu i potčinjenima. Svaka glava porodice poseduje rove su sačinjavali devojčice i dečaci i odrasli ljudi,
izvesnost svoje pozicije za vreme izlivanja libacije ali su i asocijacije žena tu našle mesto. Pri normal
na ognjište. Kraljevi su u Sparti rukovodili najva nom žrtvenom obredu device nose korpu i posudu
žnijim žrtvenim obredima. Pre polaska u rat oni s vodom, dečaci i mladići dovode životinje za žr
322
KOORDINATE
tvu i peku meso, istaknute starije osobe označavaju kom Kronia48 oni postaju nadređeni, a na Kreti im
početak žrtve i izlivaju libacije, a žene obeležavaju je čak bilo dopušteno da išibaju svoje gospodare.
vrhunac čitave ceremonije svojim vrištećim olol- Uglavnom im je, međutim, zlobno bila određena
yge.45 Centralni deo partenonskog friza prikazuje negativna uloga, u kojoj su ponekad morali da trpe
bradatog sveštenika Erehteja koji predaje peplos46 i istinsko maltretiranje. Kako bilo da bilo, činjenica
dečaku, a Atenina sveštenica se istovremeno okre da ritual često zahteva od slobodnih ljudi da oba
će ka dvema devojčicama koje nose stolice: starija vljaju «ponižavajuće poslove», kao što su čišćenje
generacija daje instrukcije, a mlađa izvršava zadat hrama, pranje statua bogova, pranje haljina, klanje
ke. Ipak, i uloge dodeljene mlađima otvaraju mo i pečenje, upućuje na vreme u kojem komercijali
gućnosti za isticanje. Harmodije je postao ubica ti zovano ropstvo još nije igralo ulogu. U religiji ni
ranina zbog toga što je bilo odbijeno da se njegovoj je bilo zaboravljeno da su i robovi ljudi. Hram ili
sestri da uloga nosača korpe na Panatenejama. Sjaj oltar služio je kao sklonište robovima podjednako
festivala ne proizilazi toliko iz dostojanstva starijih kao i slobodnim ljudima. Ubistvo je bilo ubistvo,
koliko upravo iz privlačnosti dece i devica i zra bez obzira na status žrtve. Robovi su poštovali iste
čeće snage epheboi. Neraskidivo vezana s ovim je bogove kao i njihovi gospodari – ako su bili stran
pesma, uvek iznova oblikovana od strane pesnika, ci, mogli su zadržati svoje običaje.
koja čini da mitovi zasijaju u novom svetlu i da na Besmrtni bogovi garantuju kontinuitet, ritual
taj način održe kod neophodan za razumevanje, znači determinaciju. Čak i prilikom onih festiva
obuhvaćen mitologijom kao živim jezikom. la koji su dopuštali razuzdanost i subverziju cilj je
Uloga polova je diferencirana. Žene su isklju bio potvrđivanje postojećeg poretka. Ovde su bile
čene iz određenih kultova, ali sa svoje strane imaju odglumljene važne antiteze koje reflektuju istoriju
vlastite festivale, na kojima muškarci nemaju prava čovečanstva: lov i pastoralan život nasuprot grad
učešća. Muškarci nisu na ovo gledali bez podozre skom životu; život u brdovitim krajevima, močva
nja, ali nisu mogli da spreče odvijanje onog svetog. rama ili na neplodnoj zemlji nasuprot plodnoj rav
Postojala je, štaviše, i izmena seksualnih uloga pri nici; nesamleveno zrnevlje nasuprot kuvanom jelu
likom maskerada i festivala razuzdanosti. Takođe i hlebu, pri čemu se poredak vlasti i podela rada
je prilikom sklapanja braka postojao običaj koji ispostavljaju kao jedino što permanentno opstoji.
preokreće porodični status: odeća i frizura preuze Uprkos tome, vizija zlatnog doba se provlači, alter
ti su od suprotnog pola – tako nalazimo mladiće u native se održavaju sa svim mogućnostima i rizi
odeći devojaka, a devojke sa bradama, u satirskim cima koje nose, što sprečava jednodimenzionalnu,
kostimima i sa phalloi. Ovom grotesknom negaci totalnu adaptaciju čoveka sopstvenoj ulozi. Priče
jom osoba se prisiljava da prihvati svoju ulogu. o zaverama i revoluciji uvek su povezane sa festi
Sličan ambigvitet je postojao i prema robovi valima.
ma: oni su iz kultova isključeni, ali prilikom Cho Unutar postojećeg poretka ritual omoguću
es47 izričito su pozivani da se pridruže obedu. Prili je pojedincu da izrazi svoju ličnost. Ovo se može
ilustrovati sa dva primera. Ksenofont je od plena
45 Ololyge = cika, potcikivanje, prim. prev.
48 Festival posvećen Kronu, karakterističan po tome što se
46 Peplos = haljina, prim. prev. uloge u društvu izvrću naglavce. Robovi su pozivani na ban
47 To je drugi dan festivala Antesterija, festival vinskih krča ket, a bilo im je dozvoljeno i da u gradu prave buku i vesele
ga, posvećen vinu, prim. prev. se, prim. prev.
323
KOORDINATE
koji je zaradio kao plaćenik zasnovao svetilište Ar smislom za realnost nudi pojedincu mogućnosti
temide, na zemljištu u Skiluntu koje mu je poklo za samorealizaciju, a da mu istovremeno dopušta
nila Sparta. Tu se održavao, kako on živo opisuje, da ostane na zajedničkom tlu onoga što se smatra
godišnji festival na kojem se celokupno susedstvo ljudskim.
susretalo sa boginjom i sa Ksenofontom. Oni su se Ovo zajedničko tle napušta tek onaj ko sam
skupljali da bi zajedno lovili, jeli i pili. Boginja je zahteva da mu se dive kao samom bogu. To je uči
sve to poklanjala a da nije zatamnila Ksenofontovu nio Aleksandar Makedonski na vrhuncu svoga
ulogu kao domaćina. Sveštenička dužnost koja mu uspeha, daleko od doma, a to su učinili i njegovi
je padala u deo daje njegovoj ulozi i celokupnom naslednici. Uprkos svemu, kult vladaoca je mogao
događaju dignitet, čime ga razlikuje od razmeta da bude integrisan u tradicionalni sistem gotovo
nja novobogataša. U Menandrovom Diskolu majka bez teškoća. Nije, dakle, nimalo iznenađujuće što
mladog ljubavnika, bogata žena iz Atene, o kojoj su individualni slučajevi zabeleženi i pre Aleksan
saznajemo da posvuda po Atici žtrvuje gotovo sva dra. Na taj način se, međutim, obožava uvek po
ki dan, kaže na početku da joj se u snu pojavio Pan, bednik ili spasilac koji se javlja izvana - ne gra
bog-jarac, i da zbog toga ona treba da izvrši žrtvu đanin. Često su sami gradovi bili ti koji su vlada
u Panovoj pećini blizu file koja se nalazi izvan gra ocu nudili kult pre nego što bi ga on sam zatražio.
da, te da će to u isto vreme poslužiti kao pogodna Olimpijski bogovi, uzvišeni i daleki, često dobijaju
prilika za izlet i piknik. Na taj način ona izlazi iz nov sjaj kroz realnu moć i veličanstvenost vladara.
povučenosti u ženskim odajama da bi ukazala po Još jednom zajednica ostvaruje solidarnost putem
štovanje čak i bogu-jarcu, naravno na račun svog divljenja nekome ko joj ne pripada.
muža. Potisnute želje postaju manifestne u formi
pobožne dužnosti. Politeizam sa svojim bogatim Priredio i preveo: Tomislav Kargačin
324
325
326
327
Ontološke nesigurnosti
fluidnih vremena
Zigmunt Bauman, Fluidni strah
Mediterran Publishing, 2010.
Čitaocima na našim prostorima ime Zig le. Ova velika imena, kojima pripada i Zigmunt
munta Baumana poznato je uglavnom po veoma Bauman, trajno su i duboko obeležila savremenu
značajnoj studiji Kultura i društvo (1984), koja je društvenu teoriju, obnavljajući i iznova fundiraju
dugo bila nezaobilazna literatura kako užih disci ći kritičku orijentaciju sociologije i humanističkih
plinarnih oblasti sociologije kulture i kulturne an nauka uopšte.
tropologije tako i šire sociološke teorije. Takođe, Zigmunt Bauman je rođen u Poljskoj, u Po
njegova prva knjiga prevedena na srpskohrvatski znanju, 1925. godine. Nemačka okupacija Poljske
jezik, pod nazivom Marksistička teorija društva 1939. godine primorala je njegovu porodicu na
(1969), pripada onim pokušajima da se na siste privremenu emigraciju u tadašnji Sovjetski Savez.
matičan način, još jednom, marksistička teorija Već kao mladić Bauman se priključio poljskoj pr
uklopi u okvire savremene sociološke teorije kroz voj armiji, koja je bila pod kontrolom sovjetskih
njen kritički i analitički potencijal. Šezdesetih go vojnih snaga, i preuzeo ulogu vojnog političkog
dina, tokom uticajnog delovanja Praxisa i Korču instruktora. Učestvovao je u bitkama kod Kolber
lanske letnje škole, Bauman je, pored Normana ga i Berlina, za šta je i odlikovan 1945. godine. Po
Birnbauma, Alfreda Ejera, Ernsta Bloha, Tomasa povratku u Poljsku Bauman je prvo studirao soci
Botomora, Jirgena Habermasa, Lešeka Kolakov ologiju na Varšavskoj akademiji društvenih nau
skog, Lisjena Goldmana, Anrija Lefevra, Herberta ka, da bi, nakon ukidanja sociologije kao „buržoa
Markuzea, Đerđa Lukača, Dejvida Rismana, Eriha ske nauke o društvu“, započeo studije filozofije na
Froma i drugih, bio član redakcijskog saveta Pra Varšavskom univerzitetu, gde je upravo tih godina
xisa i zapaženi učesnik Korčulanske letnje ško predavao Stanislav Osovski. Iako je rođen u poro
328
KOORDINATE
dici jevrejskog porekla, Baumanov jasan nacioni koj atmosferi, pod policijskom diktaturom ukloni
stički stav sukobio se sa zahtevima njegovog oca funkcionere, javne ličnosti i intelektualce, prete
za posleratnom emigracijom u Izrael. Međutim, žno Jevreje, i time oslobodi politički prostor za
pristajući na ostanak u Poljskoj Bauman se suočio poslušnike tajne policije pod njegovom kontro
sa svim rizicima tadašnjeg komunističkog režima. lom. Paranoidna i ksenofobična ideja „cionističke
Sa odlikovanjem za ratne zasluge tokom Drugog infiltracije“ konačno je Baumana, kao i mnoge
svetskog rata i sa činom majora u tadašnjoj polj druge intelektualce, ostavila bez zaposlenja, sa ve
skoj Službi nacionalne bezbednosti (Korpus Bez likim rizikom javnog delovanja uopšte, te, narav
pieczeństwa Wewnętrznego, KBW) Bauman je no, sa velikim rizikom samog ostanka i opstanka
1953. godine suspendovan i ražalovan. Tada bez u Poljskoj. Tu je bio i kraj njegovog varšavskog
zaposlenja, 1954. godine je magistrirao na Varšav perioda.
skom univerzitetu, na kojem je ostao do 1968. go Pre nego što se trajno nastanio u Velikoj Brita
dine. Već tada, pod pritiscima ondašnjeg režima, niji, u Lidsu, Bauman je nakon emigracije iz Polj
postao je jedan od ključnih kritičara komunistič ske kratko vreme predavao na Univerzitetu u Tel
ke vlasti u Poljskoj. To je bio i jedan od presudnih Avivu. Tada je počelo njegovo delovanje u Lidsu,
činilaca zašto on nikada, čak ni nakon započete koje je obeleženo izuzetno plodotvornim radom.
habilitacije, nije dobio profesuru. Stoga je tek to Naime, u tom periodu, koji traje do danas, Bau
kom boravka na Londonskoj školi za ekonomiju man je objavio blizu šezdeset knjiga i nekoliko
i političke nauke, a pod mentorstvom Roberta stotina članaka.
Makenzija, dovršio svoje prvo veliko delo o bri Kao šef departmana za sociologiju, a sada kao
tanskom radničkom pokretu, koje je 1972. godine profesor emeritus na Univerzitetu u Lidsu, Zig
objavljeno i na engleskom jeziku (Between Class munt Bauman je u Velikoj Britaniji prepoznat kao
and Elite. The Evolution of the British Labour Mo izuzetno vredan sociolog, zainteresovan za aktu
vement. A Sociological Study); ranije, 1960. godine elna društvena, kulturna i politička pitanja; kao
delo je objavljeno na poljskom (Klasa, ruch, elita: sociolog sa kontinentalnom marksističkom zale
Studium socjologiczne dziejów angielskiego ruchu đinom, ali sasvim osobene provenijencije, obliko
robotniczego). vane kako klasičnim uticajima Antonija Gramši
Nacionalistička, ksenofobična i antisemitska ja, Georga Zimela i Maksa Vebera, tako i savre
atmosfera u Poljskoj, stvorena kasnih šezdesetih menim uticajima Dejvida Rismana, Rajta Milsa,
godina pod političkim uticajima generala Mječi Toma Botomora ili Lisjena Goldmana, te kasnije
slava Močara, šefa poljske tajne policije, primo Žaka Deride i drugih postmodernističkih teoreti
rala je Baumana da 1968. godine napusti Poljsku čara. Zaista je bilo dragoceno za jedan renomira
ujedinjenu radničku partiju (Polska Zjednoczona ni univerzitet kakav je Lids da prepozna i prihvati
Partia Robotnicza – PZPR), izgrađenu na krutim, kreativnost verovatno najproduktivnijeg intelek
doktrinarnim političkim načelima marksizma i tualca današnjice – kakav je Zigmunt Bauman.
lenjinizma. Istovremeno, tokom studentske po Nakon dela napisanih tokom sedamdesetih i
bune u Poljskoj 1968. godine, Močar je iskoristio osamdesetih godina, a koja se mogu označiti kao
priliku da, optužujući poljske studente i profesore klasično sociološko štivo, posvećeno kulturi, dru
jevrejskog porekla za antirežimsku i antikomuni štvenoj stratifikaciji, politici, klasama i metodo
stičku zaveru, u opskurnoj i paranoidnoj politič logiji (hermeneutici i razumevanju u društvenim
329
KOORDINATE
naukama), kraj osamdesetih godina označio je slu reči izrazile njegovu novu postmodernističku
prekretnicu u Baumanovom teorijskom i istraži paradigmu. U tom su ključu napisane mnoge nje
vačkom radu. Naime, 1989. godine Bauman je ob gove knjige, a ona serija knjiga u čijim je naslovi
javio delo pod nazivom Moderna i holokaust (Mo ma ključni Baumanov pojam fluidnosti (Liquid)1
dernity and The Holocaust), a nešto kasnije, 1992, zaslužuje posebnu pažnju.
Nagoveštaje postmoderne (Intimations of Postmo Delo pod nazivom Fluidni strah (Liquid Fe
dernity). U tom kratkom razdoblju artikulisana je, ar) treće je u nizu Baumanovih dela koje se, po
može se reći, jedna osobena baumanovska post red Fluidnog života i Fluidne ljubavi, predstavlja
moderna, istovremeno snažno kritička i oprezno našoj čitalačkoj publici u izdanjima Mediterran
afirmativna. Treba primetiti da artikulacija ove Publishing-a. Mada se opravdano može govoriti o
Baumanove posebne postmoderne teorije društva seriji knjiga2 sa sličnom tematikom, koje povezuje
koincidira sa velikim političkim, ekonomskim i zajednički pojam fluidnosti, svaka od ovih knjiga
društvenim događajima s kraja osamdesetih, te dovoljno je autonomna oblast istraživanja. Dok
se može reći da pad Berlinskog zida nije označio Fluidni život u svoje središte stavlja nesigurnost i
samo kraj kratkog dvadesetog veka (Hobsbaum, neizvesnost samog života u fluidnoj moderni, ko
2002), nego je nenadano brz kolaps komunistič ja je, po Baumanu, tip društva „u kojem se uslovi
kih režima bio jedan od simptoma postmoderne pod kojima njegovi pripadnici delaju menjaju brže
(Bauman, 1992). Uz marksističku teorijsku poza nego što je potrebno da se načini delanja konsoli
dinu (dominantno gramšijevsku), koju nikada ni duju u navike i rutine“ (Baum an, 2009: 9), Fluid
je razdvajao od sociologije, sa ostrva posmatrati na ljubav ili, kako stoji u njenom podnaslovu – o
urušavanje istočnoevropskih režima, uz istovre krhkosti ljudskih veza – posvećena je individuali
menu globalnu ekspanziju neoliberalne ekonom zovanom (atomizovanom) životu u fluidnom mo
ske politike i preoblikovanje postojećih vrednosti, dernom društvu, koji je u stalnoj potrazi za iden
zaista je moralo kod Baumana da proizvede du titetom kao životnim projektom (Bauman, 1996).
boke dileme u samom teorijskom polju njegove Odnosno, kako je to Baum an rekao, to je knjiga
dotadašnje sociologije. Na izvestan način, global koja je „posvećena rizicima i strepnjama života za
ni događaji s kraja osamdesetih i tokom devede jedno i odvojeno, u našem fluidnom modernom
setih godina legitimisali su Baumanovu intimnost životu“ (Bauman, 2010: 15). Na drugom mestu on
prema postmoderni. U intervjuu na kraju knjige napominje:
Nagoveštaji postmoderne Bauman je priznao da su
presudan uticaj na njegovu sociologiju imali An Glavni junak ove knjige su ljudske veze. Cen
tonio Gramši i njegova Pisma iz zatvora, odnosno tralni likovi knjige su muškarci i žene, naši sa
oni Gramšijevi stavovi koji govore o tome da je vremenici, koji očajavaju jer su prepušteni sop
realnost nešto fleksibilno i fluidno (Bauman, 1992:
206). Iako upozorava na to da su ti stavovi veoma 1 Engleska reč liquid, što istovremeno znači i tečno i neuhva
rano oblikovali njegovu misao i da su prisutni već tljivo i bezoblično i fleksibilno, u srpskom jeziku najadekvatni
u njegovim prvim knjigama (Between Class and je može da se prevede kao fluidno, što je pojam koji Bauman
takođe koristi na nekoliko mesta kao sinonim za liquid.
Elite, Kultura i društvo, Memories of Class), ipak su
2 Pored ovih knjiga, Baum an je objavio još i Liquid Times:
njegove knjige od početka devedesetih, a posebno Living in an Age of Uncertainty, Cambridge: Polity, 2006, i Li
one napisane nakon 2000. godine, u pravom smi quid Modernity, Cambridge: Polity, 2000.
330
KOORDINATE
stvenoj domišljatosti, koji osećaju da mogu lako a nismo, i koji je naše noći činio besanima… Kada
biti odbačeni, žudeći za sigurnošću zajedništva saznamo odakle udarac dolazi, mi znamo i šta mo
i za pruženom rukom na koju mogu računati u žemo, ako možemo, da uradimo da bismo ga odbili
nevolji i očajnički želeći da stupe u veze, a opet – ili bar saznajemo koliko je ograničenje naše moći
zaziru od stanja „povezanosti“, a pogotovu od da izađemo neozleđeni i kakvu vrstu gubitka, ranja
stanja „stalne“ povezanosti, da ne kažemo po vanja ili boli moramo da prihvatimo“ (isto: 9).
vezanosti zauvek – pošto se plaše da takvo sta Život u fluidnom modernom društvu zasigur
nje može doneti teret i izazvati napore koje oni, no je istorijski potpuno jedinstven po svojoj nestal
po njihovom mišljenju, niti mogu niti žele da nosti, promenljivosti, strepnjama i strahovima, koji
podnesu, čime bi im bila ograničena sloboda su poput utvara. Istorija, svakako, nije samo istorija
koja im je potrebna da bi – tako je, pogodili ste sukoba, stradanja i straha koji iz toga proizilazi ili
– bili u vezi… (Bauman, 2010: 10). strepnje koja tome prethodi. Ima veoma ozbiljnih
istorijskih refleksija o strahu kao duboko nelagod
Za razliku od ovih knjiga, Fluidni strah je delo nom osećanju jeze koja prožima ljude srednjeve
sa snažnim egzistencijalističkim nabojem. Sam na kovlja. Tako Žan Delimo na početku svoje studije
slov ovog dela ne mora nužno da upućuje na ovu Strah na Zapadu više opisuje baumanovski fluidni
filozofsku tradiciju. Ono je moglo biti napisano i u strah nego konkretan strah od nečega. Delimoov
ključu psihologije straha, njegove fenomenologije opis straha pred zidinama srednjevekovnog Aug
ili čak njegovih bioloških, nagonskih predispozici zburga nakon zalaska sunca tako je opis nejasnog
ja. Međutim, Bauman se ipak opredelio za snažnu i dubokog straha ne toliko od samog mraka koli
egzistencijalističku notu koja prožima delo, istovre ko od nepoznatog iz mraka. Drugim rečima: „Ta
meno zahvatajući prostor antropologije i sociolo ma nije uzrok opasnosti, ali je prirodno stanište
gije straha, kao i prostor izvesne antropologije zla. neizvesnosti, a time i straha“ (FS: 10). Tako i kod
Ukoliko se prihvati definicija straha kao naše pro Baumana, kao i kod Delimoa, to nije pojedinač
cene da postoji situacija ili objekat koji će nas ugro ni, idiosinkratički strah: „Ne samo pojedinci, uzeti
ziti, ili nam ugroziti život – postoje, kao i u prirodi, izolovano, nego i čitave zajednice, pa i civilizacije, u
dve temeljne alternative: bori se ili beži. No, ono što stalnom su dijalogu sa strahom“ (Delimo, 1987: 6).
Bauman ističe kao centralnu tezu svog dela je flu U drugom pak delu, pod nazivom Greh i strah, koje
idni, neuhvatljivi, nestalni, nejasni, nedefinisani, je deo istog istraživačkog opusa, Delimo govori o
neartikulisani strah koji kao svoju osnovu nema sa rađanju jedne istorijski posve osobene vrste straha.
svim jasnu i prepoznatljivu situaciju ili neposredni Taj opsadni evropski mentalitet, mentalitet opsed
objekat kojeg se bojimo. Zapravo, tek onda kada se nut mnogim opsadama, neprijateljima poznatim i
konačno suočimo sa stvarnom opasnošću: vidljivom nepoznatim, kroz opštu, kolektivnu mòru „koja se
i opipljivom pretnjom – mi možemo doživeti olakša fragmentirala u ‘imenovanim’ strahovima otkrila je
nje, kao i iznenadan priliv energije i hrabrosti, kaže u svakom stanovniku opsednutog grada jednog no
Bauman (FS: 9). Mada na prvi pogled ovo može iz vog neprijatelja i jedan novi strah – strah od sebe“
gledati bizarno, radi se o tome da na „kraju krajeva, (Delimo, 1986: V). Stoga, naša istorija nije toliko
spoznamo šta je stajalo iza tog nejasnog ali upornog istorija borbi, koliko istorija strahova, a naša nova
osećaja da će se nešto užasno desiti, osećaja koji je fluidna realnost – istorija fluidnog straha. Kakav je
remetio naše dane u kojima je trebalo da uživamo, to strah Bauman govori sledećim rečima:
331
KOORDINATE
Strah je najstrašniji kada je difuzan, rasut, ne ventar opasnosti i strahova našeg fluidnog života u
jasan, nevezan, neusidren, u slobodnom po fluidnom modernom društvu inventar je naše ci
kretu, bez jasnog cilja i uzroka; kad nas opseda vilizacije, to je inventar njenog neobuzdanog rasta;
bez vidljivog smisla ili značenja, kada se pret njene nestalnosti i sve manje predvidljivosti njenih
nja koje se treba plašiti može svuda naslutiti a dnevnih tokova u kojima je teško biti sposoban za
nigde videti. „Strah“ je ime koje dajemo neiz anticipaciju događaja neophodnu za konstituisanje
vesnosti: našem nepoznavanju pretnje i toga šta rutine svakodnevnog života i onoga što se nekada
nam je činiti – šta možemo i šta ne možemo nazivalo životni plan. Sveprisutnost straha i njego
učiniti – da je zaustavimo u mestu – ili da se va nenadanost beleg je sa kojim živimo. Ali da li
od nje odbranimo ako ne možemo da je zau je moguće rutinirati sam osećaj straha? Možemo
stavimo (FS: 10). li postati neosetljivi ili manje osetljivi na njegovu
sveprisutnost? Možemo li se privići na njegovu ne
Iako se nije pozivao neposredno na Delimoa nadanost i stalne promene obličja? U sveprisutno
nego, odmah na početku knjige, na Lisjena Fevra sti straha, u njegovom proizvođenju i postvariva
i njegovu čuvenu rečenicu „boj se uvek i svuda“ – nju učestvujemo svi. Iako mediji učestvuju u nje
koja sažima iskustvo življenja na izmaku srednjeg govoj virtuelizaciji, virtuelizaciji zastrašujućih do
veka – očigledno je da je sociologija, kao i mnogo gađaja na senzacionalistički način koji se često čini
puta u svojoj kratkoj istoriji, jedan značajan deo „daleko“ od civilizacije (poplave, odroni zemljišta,
društvenog i duhovnog života kakav je strah pre zemljotresi, ratovi i glad, što se, „po pravilu“, de
pustila drugim disciplinama. Mada su se i anali šava siromašnima), to uvek može da se dogodi – i
tičari žalili na dugo prećutkivanje uloge straha u nama. To je bila jedna od najvažnijih poruka (po
istoriji (Delimo, 1987: 7), ponajpre zbog psihologi uka) rušenja zgrada Svetskog trgovinskog centra.
zacije straha, kojoj je oduzeta istorijsko-društvena Nigde i niko više nije bezbedan. Taj datum samo
dimenzija. je ozvaničio početak globalne fluidnosti straha –
Pa ipak, namera Fluidnog straha, uprkos susre globalne ontološke neizvesnosti koja će se pojavi
tu sa Fevrom na samom početku dela, nije istorij ti nenadano, odjednom, na sasvim neočekivanim
ska sociologija. To je napor da se sagledaju učinci mestima i sasvim neočekivanim ljudima. Na taj
neuspelog velikog obećanja modernog doba da će se način strah od pojedinačnih događaja, koji se
napraviti velik iskorak od straha u svet oslobođen dešavaju pojedinačnim ljudima, na sporadične na
slepe i neumitne sudbine… da će doći „vreme koje čine, pretvorio u strah od propasti Zapada; strah
će uvesti nauka (politički tribuni će se transformi od propasti civilizacije i njenih udobnosti; strah od
sati u naučne), a koje će staviti tačku na sva iznena neuspelog Weltanschauung-a prosvetiteljstva i mo
đenja, nevolje, katastrofe – ali i na sporove, iluzije, derne, nauke i racionalnosti.
parazitiranje… drugim rečima, na sve te stvari ko „Kao i sve druge forme ljudske kohabitacije,
je sačinjavaju strah. Međutim, ono što je trebalo da naše moderno fluidno društvo je tvorevina ko
bude put ka izlazu pokazalo se kao duga obilazni ja pokušava da život sa strahom učini mogućim.
ca. Pet vekova kasnije, nama koji stojimo na kraju Drugim rečima, to je kreacija koja je osmišljena
ogromnog groblja uništenih nada, Fevrova izjava da suzbija strepnju od smrti, koja potencijalno
zvuči – opet – izuzetno primereno i aktuelno. Naše može paralisati i onesposobiti ljude, da umiri one
vreme je, kao i nekada, vreme straha“ (FS: 10). In strahove koji proizilaze iz stvari koje se ne mogu
332
KOORDINATE
desiti ili koje ne treba da se dese, za njihovo efi Kako ovo pitanje, sa izvesnom dozom ironije,
kasno sprečavanje i za dobro društvenog poret smatra tek manjom rubnom doskočicom, koje je in
ka“, konstatovaće Baum an (FS: 14). Još snažnije ta teresantnije filozofima, Bauman se opredeljuje za
je strepnja izražena stavom da je kora civilizacije manje ambiciozan nastavak dela: da napravi popis
kojom se krećemo uvek tanka kao oblanda. Jedan (sasvim preliminaran, nedovršen) fluidnih moder
drhtaj i propadamo dole, kopajući i upinjući se da nih strahova (FS: 32). No, već posle ovih skromnih
spasemo goli život kao divlji pas (FS: 26). Postoji reči, sledi strah nad strahovima – strah od smrti.
sveopšta, fluidna pretnja da je proces decivilizaci Ni opisivanje masovnih, može se reći popularnih
je veoma izvestan i moguć, što svakako, čak i ako strepnji koje prate reality serijale Velikog brata ili
se bude desilo, neće biti istorijski presedan. Samo Najslabije karike – kojima pokušava za trenutak da
se treba prisetiti onog istorijskog inventara uspo se odupre matici koja ga snažno vuče – ne mogu
na i padova civilizacije koje su nabrojali Tojnbi ili čitaocu da skrenu pažnju sa večite teme velikog i
Špengler. Kada su Alarihove trupe opustošile Rim, uzvišenog straha od smrti. Taj strah nad strahovi
ko je mogao pretpostaviti da će rimski instituti, do ma je izvorište naših imaginacija, naših najdubljih
tada smatrani večnim dostignućima jedne civiliza i najintimnijih uverenja, sumnjanja i verovanja
cije: putevi, amfiteatri, cirkusi, pozorišta, kupatila, istovremeno, naše borbe za značenja, našeg nada
biblioteke, akvadukti, forumi, svetilišta, fortifika nja da sam život ima smisao, a da svet poseduje
cije – od Herkulovih stubova do Hadrijanovog zi skrivenu istinu. Socijalizacija smrti počinje onog
da – za samo nekoliko vekova biti arheologija čak i trenutka kada ne možemo da prihvatimo samo bi
za srednji vek; da će kolosalna arhitektura i grado ologiju razgradnje tela:
vi biti zatrpani, putevi zarasli travom i korovom i
tek u naznakama i jedva vidljivim tankim linijama Smrt je strašna zbog te karakteristike koja se
ukazivati na civilizaciju koja je zavisila od puteva. razlikuje od svih drugih; karakteristike da sve
Stoga je jedno od ključnih pitanja koje Bauman druge karakteristike pretvara u karakteristike
postavlja sledeće: oko kojih više nema pregovora. Svaki nama po
znat događaj – osim smrti – ima prošlost, kao i
Da li uistinu postoji „druga linija rovova“, koli budućnost. Svaki događaj – osim smrti – nosi
ko god ona bila muljevita, blatnjava, smrdljiva obećanje ispisano neizbrisivim mastilom, ma
i na druge načine odbojna, na koju bi se ljudi, kar ispisano i najsitnijim slovima, da „nastavak
oblikovani civilizacijom i za „civilizovani ži priče sledi“. Smrt nosi samo jedan natpis: Lasci
vot“, mogli povući onog trenutka kada dođe do ate ogni speranza (mada ideja Dantea Aligijeri
implozije njihovog „sekundarnog“ prirodnog ja da postavi tu konačnu, neumoljivu rečenicu
staništa. I da li je jedan od integralnih aspe na kapiju Pakla nije bila istinski legitimna, jer je
kata procesa civilizovanja upravno suprotna još štošta nastavilo da se događa nakon prolaska
namera: sprečavanje „vraćanja unazad“ putem kroz tu paklenu kapiju… iza tog znaka „ostavite
stvaranja „zavisnosti od civilizacije“ kod ljudi, svaku nadu“). Samo smrt može značiti da se od
lišavajući ih svih alternativnih veština koje bi sada pa nadalje neće ništa dogoditi vama, to jest
omogućile ljudsku kohabitaciju u slučaju bri da vam se neće dogoditi ništa što biste mogli da
sanja spoljnje glazure civilizovanog ponašanja vidite, čujete, dodirnete, omirišete, što bi vam
(FS: 27). donelo uživanje ili bol. Iz tog razloga je sigurno
333
KOORDINATE
da će smrt ostati nešto nepojmljivo živima; za isečak konačnosti između dve beskonačnosti: one
ista, kada treba povući istinsku granicu ljudske pre i one posle nas. Mi moramo da se pripremimo
imaginacije – smrt nema dostojnog takmaca. da iz neprihvatljivog ontološkog statusa ograničene
Jedna i jedina stvar koju ne možemo uraditi, ni temporalnosti pređemo u nerazumljivi, neshvatljivi
ti ćemo ikada moći, jeste da zamislimo svet bez i nikada do kraja prihvatljivi status večne nepono
nas koji ga zamišljamo. vljivosti. Neograničene, večne temporalnosti, koja
Nema ljudskog iskustva, koliko god ono boga nije rezultat nikakve iskustvenosti, ni pojedinačne
to bilo, koje bi pružilo makar i najmanji nago ni kolektivne. Tada se suočavamo sa pretpostav
veštaj o tome kako to izgleda kad se ništa više kom o nečemu što više nije vremenski ograničeno
neće dogoditi i ništa više nema da se uradi. Ono i, samim tim, to za nas više i nije temporalnost koju
što učimo od života, iz dana u dan, upravo je možemo da razumemo. Zato, ako je čuđenje nad
suprotno; ali smrt poništava sve što smo nau životnim fenomenima početak filozofije, onda je
čili. Smrt je otelotvorenje „nepoznatog“; i me čuđenje nad našom konačnošću početak religije.
đu svim nepoznanicama jedino nju je potpuno Međutim, iako neizbežan, ovaj egzistencijalistič
i istinski nemoguće spoznati. Šta god činili da se ki fragment o strahu od smrti na kraju dobija svoj
pripremimo za smrt, ona nas zatiče nespremne sociološki izraz. To se jasno vidi onog trenutka ka
(FS: 41-42). da Bauman u celokupni diskurs uvodi pojam smrti
drugog – nama bliskog:
Instinkt nas nagoni da živimo, društvo i kultura
tome pridaju smisao, osmišljavaju ne toliko naš ži I tako je samo jedna vrsta smrti – „tvoja“ a ne
vot koliko njegovu konačnu odrednicu. Mi se s time vaša smrt, „drugoga“ a ne „trećega“, smrt bli
nikada ne možemo do kraja pomiriti – prihvatiti to skoga i dragoga, nekoga čiji se život prepli
kao nužnost konačnosti. Zato je znanje o našoj ko tao sa mojim – ona smrt koja popločava put
načnosti izvor naše autentičnosti, jer to je nešto što ka „privilegovanom filozofskom iskustvu“, jer
se nikada ne može ponoviti. Čak i u konceptu drev mi nudi nagoveštaj te konačnosti i nepovratno
nih orfičkih doktrina, koje su prihvatili pitagorejci sti koju smrt, svaka smrt, i samo smrt podra
kroz pojam metempsihoze (μετεμψύχωσις), ili u zumeva. Nešto nepovratno i nepopravljivo se
budističkom konceptu večitog kruga ponovnog ra desi meni, nešto u tom pogledu srodno mojoj
đanja, autentičnost koju konačnost daje životu stal sopstvenoj smrti, iako smrt drugoga još uvek
no je prisutna. Kao što kaže Derida, „svaka smrt je nije moja sopstvena smrt (FS: 56).
kraj jednog sveta, i svaki put je to kraj jedinstvenog
sveta, sveta koji se nikada više neće pojaviti ili us Smrt nekoga bliskog najsrodnija je našoj sop
krsnuti“ (FS: 55). Ili, kako to Bauman kaže, „smrt je stvenoj smrti, te na taj način mi socijalizujemo sa
ta koja ideji ‘konačnosti’ daje razumljivo značenje, mu smrt. Iskustvo smrti drugoga, iskustvo smrti
a sve druge upotrebe tog termina u govoru direkt kroz drugoga, bliskoga, najneposrednije može da
no su ili indirektno vezane za to značenje“ (FS: 55). nas suoči sa idejom naše sopstvene konačnosti. Sve
Zato ne možemo nikada shvatiti niti prihvatiti bes ostale, anonimne smrti su daleko. One nisu naše.
konačnost naše smrti! Nikada dokučiti beskonač Kao i većina stvari u ljudskom životu, iskustvo kroz
nost koja je postojala pre nas i beskonačnost koja smrt drugog postaje deo socijalizovanog životnog
će postojati posle nas. Život je tek mali temporalni sveta. Citiranjem La Rošfukoa da se „ljudi nikada
334
KOORDINATE
ne bi zaljubili da nisu čuli razgovore o zaljubljiva stoji optužba za nemoralnost“ (FS: 74). Kao da po
nju… ‘reč ima ulogu zaraznog agensa’… ‘verbaliza tiče iz činovničkog klana Maksa Vebera, zlo može
cija ulazi u samu strukturu proživljenog iskustva’“, poprimiti sasvim „ciljno-racionalno“(!) birokratsko
dolazi se do zaključka da društva i kulture oblikuju obličje. Stoga je Baumanovo, kao i upozorenje Hane
naše koncepte smrti, a da je naše iskustvo smrti dru Arent da „moralno najrazornija lekcija Aušvica, ili
goga-bliskoga ugrađeno u ideju sopstvene smrti. Gulaga, ili Hirošime nije to da možemo biti stavlje
Kad se uzme u obzir Baumanovo životno isku ni iza bodljikave žice ili saterani u gasne komore,
stvo, kao i kolektivno iskustvo čitavih generacija koje nego to da (pod odgovarajućim uslovima) možemo
su preživele stradanja Drugog svetskog rata, sasvim držati stražu i prskati bele kristale u cevovod; i ne to
je očekivano da u daljem toku Fluidnog straha svoj da atomska bomba može biti bačena na nas, nego to
deo pronađe i pitanje odnosa straha i zla. Pribega da (pod odgovarajućim uslovima) mi možemo ba
vamo pojmu zla, kaže Bauman, „onda kada nismo citi tu bombu na druge ljude“ (FS: 80). Istovremeno,
u stanju da ukažemo na to koje je pravilo prekršeno to nije jedino upozorenje da je nužno pamtiti, da se
ili zaobiđeno kada se dogodi delo za koje tražimo ne sme zaboraviti. To je slutnja da naša civilizaci
podesno ime“ (FS: 68). Kojim „pravilima“ objasni ja možda nije okončala Aušvic. Jer ako se pitanje
ti Aušvic? Kako razumeti smrti miliona ljudi – i to istorijskih okončanja zločina postavi preživelima iz
smrti koje su umesto autentičnosti zadobile oblike logora i stratišta devedesetih na prostorima bivše
„banalnosti“? I to ne bilo kakve, nego birokratske Jugoslavije, odgovor je svakako negativan.
banalnosti. Kako drugačije nazvati smrti koje su Konačno, poslednja tri poglavlja ovog de
posledica fašističkog zla nego smrti-statistike, smr la („Užasi nekontrolisanog“, „Teror globalnog“
ti-birokratije, smrti-anonimnosti, smrti-masovno i „Strahovi na slobodi“), pre zaključka – „Misao
sti. Tako „Hana Arent objašnjava šok i zbunjenost protiv straha“, suočavaju nas sa strahovima na
koju je većina nas doživela kada smo prvi put čuli šeg fluidnog modernog življenja. Nekontrolisani
za Aušvic, kao i izraz očaja kojim smo odgovorili na i neobuzdani rast naše civilizacije, koji progresiv
te vesti, usled užasne teškoće zadatka da apsorbuje no generiše mnoštvo svakodnevnih egzistencijal
mo tu istinu i smestimo je u sliku sveta u kojem mi nih nesigurnosti, postao je globalna realnost. To
slimo i živimo; sliku koja se bazira na ‘pretpostav je postao, kako kaže Burdije, svet bez imanentnog
ci prisutnoj u svim modernim pravnim sistemima principa kontinuiteta… u kojem vlada duboko ose
da je namera da se učini nešto loše neophodna za ćanje neizvesnosti i nesigurnosti u pogledu na bu
izvršenje zločina’“ (FS: 74). Kako drugačije nazva dućnost i na same sebe… (Burdije, 1999: 112), te
ti smrti koje su posledica ajhmanovskog zla nego ako je modernost moguće pojmiti samo kao kon
kao smrti-podatke; ili možda pre veberovski kao tinuiranu, opsesivnu i kompulsivnu modernizaciju
smrt-poziv; smrt-beruf; smrt-calling. Jer, „ono što (FS: 91), ovaj fluidni, postmoderni svet je svet bez
se može izvući iz Ajhmanove odbrane (čija je sud kontinuiteta, sa sve dužim i dužim zaob ilaznim
bina da bude ponavljana u bezbrojnim varijantama strategijama koje je u nasleđe ostavila moderna sa
od strane nebrojenih počinilaca nebrojenih moder svojim obećanjem prečica. I globalizacija predsta
nih dela ‘kategorijskih ubistava’) jeste da mržnja i vlja jednu od najdužih zaobilaznih strategija, ko
želja da se žrtva zbriše s lica zemlje nisu neophodni ja je u najboljem slučaju, kaže Bauman, udaljena
uslovi za ubistvo – i da ako neki ljudi pate zbog toga mogućnost, iako je, prema nekim prognozama, ta
što neki drugi ljudi izvršavaju svoju dužnost, tu ne mogućnost već otpala (FS: 113).
335
fotografija: Vladimir Pavić
Teror globalnog, upregnut lažnom scijentifi strofa biti izbegnuta. Jedini izgledni početak terapije
kovanom idejom o (globalnoj) neophodnosti eko protiv rastućeg i, u krajnjoj liniji, onesposobljavaju
nomske politike neoliberalizma, učinio je mogućim ćeg straha jeste njegovo analiziranje do samih nje
globalno ideološko ucenjivanje koje pomaže negativ govih korena – jer jedini izgledni put da se s tom
noj globalizaciji da teče glatko. To je teror koji upre terapijom nastavi zahteva suočavanje sa zadatkom
že medije, lažne intelektualce, naučnike–ekonomi sasecanja tih korena“ (FS: 206).
ste–neoliberale, ideologije, univerzitete, društvene Na prvi pogled, kao po nekoj staroj matrici iz
pokrete, politike, vlade, tehnologije. Suočavanje sa koje se teško može izaći, gotovo u ključu one iste
nesigurnim fluidnim svetom u kojem živi dana modernističke matrice koja je od intelekta zahteva
šnje čovečanstvo može zadobiti različite pojedinač la projekat svetskog preoblikovanja društva, Bau
ne ili grupne strategije i alternative otpora. Ali kao man traži izlaze u odgovornosti intelektualaca. Ali
intelektualac koji oseća odgovornost pod teretom kako povratiti poverenje u intelekt koji se pretvorio
sopstvenih znanja, Bauman Fluidni strah ne pušta u transnacionalnu klasu elite znanja: klasu tvoraca
da do kraja teče u neizvesnost i bespomoćnost. Di simbola i manipulatora simbolima nalazi u prvim
jagnoza našeg vremena je uspostavljena – terapije redovima globalizacije. „Prekršena je pogodba iz
nisu. Stoga, „ono što mi možemo predskazati jeste među ‘intelektualaca’ i ‘naroda’, koju su intelektualci
da naša negativna globalizacija, naizmenično liša nekada hteli da podignu i povedu u istoriju, slobo
vajući slobodne ljude njihove bezbednosti i nudeći du i hrabrost samoisticanja – ili, pre, opozvana je
bezbednost u formi neslobode, ukoliko se ne obu isto onako jednostrano kao što je bila i najavljena na
zda i ukroti, čini katastrofu neizbežnom. Bez ovog pragu moderne ere. Naslednici nekadašnjih intelek
predskazanja i bez njegovog ozbiljnog shvatanja čo tualaca, današnja ‘elita znanja’, nakon što je učestvo
večanstvo može gajiti samo slabe nade da će kata vala u ‘secesiji spornog’, sada se kreće u svetu koji se
336
veoma razlikuje od mnogih različitih svetova (sa ko 3. Bauman, Z.: Intimations of Postmodernity, London /
jima se današnji svet sigurno ne preklapa) u kojima New York, Routledge, 1992.
su životi i izgledi ‘naroda’ (ili njihova odsutnost) bili 4. Bauman, Z.: „From Pilgrim to Tour ist – or a Short Hi
sakriveni i zaključani“ (FS: 204). Odgovornost inte story of Identity“, in: Hall, S. and P. du Gay (ed.): Que
stions of Cultural Identity, London, Sage, 1996.
lektualaca ipak nije i ne može biti istorijski suspen
5. Bauman, Z.: Fluidni život, Novi Sad, Mediterran Pu
dovana. Ona mora biti aktualizovana povratkom na
blishing, 2009.
izvorna značenja delatnosti kritičkih intelektualaca.
6. Bauman, Z.: Fluidna ljubav, Novi Sad, Mediterran Pu
Tako Bauman i zaključuje ovo svoje delo rečima da
blishing, 2010.
se „dolazeći vek može pokazati kao vreme konačne
7. Burdije, P.: Signalna svetla, Beograd, Zavod za udžbe
katastrofe. Ili može biti vreme dogovora i rađanja nike, 1999.
nove pogodbe između intelektualaca i naroda – ko
8. Delimo, Ž.: Greh i strah, tom I, Novi Sad, Književna
ja sada podrazumeva celo čovečanstvo. Nadajmo se zajednica, 1986.
da je izbor između ove dve mogućnosti i dalje u na 9. Delimo, Ž.: Strah na Zapadu, tom I, Novi Sad, Knji
šim rukama“ – u rukama mislećih ljudi sposobnih ževna zajednica, 1987.
da kritički rasuđuju. 10. Hobsbaum, E.: Doba ekstrema, Beograd, Dereta,
2002.
LITERATURA 11. Tojnbi, A.: Istraživanje istorije, Beograd, Prosveta,
1970.
1. Bauman, Z.: Marksistička teorija društva, Beograd,
Rad, 1969.
2. Bauman, Z.: Kultura i društvo, Beograd, Prosveta,
1984.
337
KOORDINATE UDC 398.43/.44(=163.41)(049.32)
Prognana bića
Orfelin, Novi Sad 2010.
Knjiga Prognana bića druga je u trilogiji novo naših vrhunskih likovnih umetnika i ilustratora –
sadskog izdavača “Orfelin”, posvećena mitskim bići Petar Meseldžija, Miloš Vujanović, Dragan Bibin,
ma srpskih narodnih verovanja. Prva, Vile i zmajevi, Ivica Stevanović i Dunja Branovački – dok je idej
izazvala je više nego opravdano interesovanje medija ni nosilac projekta Milenko Bodirogić i ovde autor
i široke čitalačke publike jer je na potpuno originalan tekstova.
način pristupila likovnoj i književnoj reinterpretaciji Prognana bića podeljena su u osam grupa
dva središnja koncepta prapretka kod Srba. U situ (demoni šuma, demoni voda, demoni nepogoda,
aciji neumerene, a često i neumesne (zlo)upotrebe demoni sudbine, demoni bolesti, kućni demoni,
srpske mitologije u novije vreme – od nacionalnog ljudski demoni i ostali demoni), koje određuju i
samoveličanja, preko medijskog izvitoperivanja, pa osnovnu strukturu knjige. Svako poglavlje otvara
sve do njene dnevnopolitičke banalizacije kroz pri uvod u određenu vrstu demona, zatim slede opisi
pisivanje mitoloških osobina nekim javnim i u jav karakterističnih predstavnika, a celinu upotpunja
nosti poznatim ličnostima – “Orfelinov” prvenac je vaju priče koje na zavidnom, ali najširoj čitalačkoj
vratio dostojanstvo ne samo ovim mitskim bićima publici razumljivom, pripovedačkom nivou doča
nego i samoj suštini srpskih narodnih predanja. ravaju arhetipske situacije naših ljudskih sudbina,
Kao i Vile i zmajevi, i Prognana bića utemelje u kojima demoni učestvuju baš onako kao i u iz
na su prevashodno na srpskoj etnografiji devet vornim narodnim predanjima, dakle, kao perso
naestog i prve polovine dvadesetog veka, a reali nifikacije određenih karakternih osobina. U tom
zovana kroz moćno sadejstvo teksta i ilustracija. smislu edukativna funkcija Prognanih bića nesum
Na njihovom vizuelnom profilisanju radio je tim njiva je i dobrodošla za sve uzraste.
338
KOORDINATE
Mada pripada mitološkoj fantastici, ova knji ju sa onim odmerenim pesimizmom narodne
ga o prirodnim, ljudskim i htonskim demonima mudrosti: da nema sreće bez patnje sazreva
izlazi izvan okvira žanrovske određenosti i to na nja, istinske ljubavi bez žrtve i sadržajnog
dva nivoa: života bez spremnosti da prihvatimo svoju
smrtnost.
prvi je likovni, u koji je uložen ozbiljan napor
da se ova bića narodnih predanja prikažu što Sitni demoni nas ne štite, ali rade za nas i to su
je moguće autentičnije, pa se (kao i u slučaju naši preci oduvek znali; oni su tu da nas prenu iz
Vila i zmajeva) vizuelni sadržaj može smatrati lenjosti, oholosti ili beznađa i zbog toga su nam i
i vrstom etnološke rekonstrukcije; danas potrebni. Bez njih, životi će nam se pretvo
drugi je literarni, jer nas tekstovi Bodirogića riti u latinoameričke serije, a sudbine premetnuti
na jedan autentičan književni način suočava u globalnu dosadu.
ïñtérkûltùråłnøst
întërkúltùrãłnôšt
ìñtèrkùltùràlnòst
časopis za podsticanje i afirmaciju interkulturalne komunikacije mart 2011. / br. 01
339
íñtêrkültúräłnóst
340
Molimo saradnike da tekstove i druge priloge do- u osnovnom tekstu, da bude naveden na sledeći
stave u digitalnoj formi na e-mail adresu Uredništva način: prezime autora, godina izdanja, dvotačka i
zkvrazvoj@nscable.net, opremljene na sledeći način: strana - u zagradi, a na kraju, u popisu literature,
da bude naveden sa svim podacima.
1. Opšte odrednice - U popisu literature, ako je reč o monografskoj pu-
blikaciji, navodi se prezime i ime autora, naslov
Tekstovi treba da budu pisani latinicom, font Times teksta u kurzivu, mesto, izdavač i godina izdanja.
New Roman, veličina slova 12, prored Single. U popisu literature, ako je reč o serijskoj publika-
Svaki tekst, ukoliko je viđen kao doprinos interkultu ciji, navodi se prezime i ime autora, naslov teksta
ralnim istraživanjima, treba da sadrži podatke o au- pod navodima, ime serijske publikacije u kurzivu
toru teksta, naslov, apstrakt na srpskom i rezime na (italiku), broj sveske ili toma, (godina ili potpuni
engleskom jeziku (do 150 reči), ključne reči (do 6 na datum), posle dvotačke strane na kojima se tekst
srpskom i isto toliko na engleskom jeziku), osnovni nalazi. Tekstovi preuzeti sa Interneta navode se na
tekst i popis literature. Tekst ne treba da prelazi obim sledeći način: monografske publikacije: prezime
od 20 kompjuterskih stranica. i ime autora, naslov u kurzivu (italiku), Internet
adresa sa koje je tekst preuzet, datum preuziman-
2. Obeležavanje u tekstu ja. Periodične publikacije: ime i prezime autora,
naslov teksta pod navodima, naslov periodične
- Imena dela treba da budu navedena u italiku publikacije kurzivom (italikom), broj i datum pu-
(kurzivu). blikacije (ukoliko nije sadržana u Internet adre-
- Prilikom citiranja ili pozivanja na izvor, on treba, si), Internet adresa, datum preuzimanja.
342
ïñtérkûltùråłnøst
întërkúltùrãłnôšt
ìñtèrkùltùràlnòst
časopis za podsticanje i afirmaciju interkulturalne komunikacije mart 2011. / br. 01
íñtêrkültúräłnóst
- U popisu literature bibliografske jedinice treba ljeno preštampavati ni u delovima, ni u celosti, bez
da budu pisane na jeziku i pismu na kojem su i saglasnosti izdavača. Rukopisi se recenziraju i ne
objavljene, poređane po abecednom redu. vraćaju autorima.
- Napomene (fusnote) se daju na dnu strane i kori-
ste se za propratne komentare. Numeracija kon- Struktura časopisa
tinuirano ide arapskim brojevima od 1 nadalje, Molimo saradnike da svoje priloge prilagode temat-
iza znaka interpunkcije. skoj i formalnoj strukturi časopisa, kao i da na posla-
- Strana imena i toponime treba pisati u originalu tim prilozima naznače za koju su rubriku pisani.
i u fonetskoj transkripciji, u zagradi, posle izvor-
nog načina pisanja. Kada se prvi put navodi stra- INTERKULTURALNA ISTRA Ž IVANJA , naučno-
no ime u tekstu, u zagradi treba da bude ispisano istraživački tekstovi iz oblasti filozofije, antropolo-
u originalu, a kada se sledeći put pominje u na- gije, sociologije, muzikologije, teatrologije, kulturne
stavku teksta treba da bude dosledno, istovetno politike, književnosti i umetnosti...
transkribovano, bez pominjanja u originalu. Kod
navođenja stranih izraza prevod treba da se nađe VI Đ ENJA , eseji, ogledi
u odgovarajućoj napomeni – fusnoti.
* Fotografije koje autori prilažu uz rad treba slati DIJALOZI , naučni intervju
kao fotografije visoke rezolucije u jpeg ili tiff for-
mat sa potpisima autora i godinom nastanka. KOORDINATE , prevodi, prikazi
Napomena: Radove objavljene u časopisu nije dozvo- Časopis izlazi dva puta godišnje.
343
CIP - Каталогизација у публикацији
Библиотека Матице српске, Нови Сад
316.72
344