TEMELJNA SIGURNOST NA BRODU (D-2)

(Skraćeno)

Program po kojemu se izvodi tečaj (55 školskih sati u šest dana) sastoji se od
slijedećih zasebnih cjelina:
1) Osobno preživljavanje - Personal Survival Techniques (14 sati),
2) Osnovna prva pomoć - Elementary First Aid (12 sati),
3) Protupožarna zaštita - Fire Prevention and Fire Fighting (18 sati),
4) Osobna sigurnost i društvena odgovornost-Personal Safety and Social Responsibilities
(11 sati).
Sigurnost na moru obuhvaća: konstrukciju broda, opremu, preventivne mjere,
propise (međunarodne i nacionalne) koji sve to reguliraju, te razne institucije na kopnu.
To se odnosi na:
- Opremu za spašavanje (osobna sredstva za spašavanje, zajednička sredstva za
spašavanje, oprema plovila za spašavanje, sustavi za brzo napuštanje broda, održavanje
sredstava za spašavanje, raspored za uzbunu, pripreme, odluka i postupci pri napuštanju broda),
- Opremu za protupožarnu zaštitu (protupožarna zaštita broda, gorenje, sredstva za
otkrivanje požara, sredstva za gašenje požara, gašenje požara na brodu),
- Kritične situacije na brodu (najčešće kritične situacije i postupci, mjere za suzbijanje
opasnosti na brodu i umanjenje njihovih posljedica),
- Napuštanje broda (uzbunjivanje, napuštanje mjesta nezgode, preživljavanje na
moru, organizacija života u plovilu za preživljavanje, zaštita ljudi, signalna sredstva,
komunikacijska sredstva),
- Traganje i spašavanje na moru (određivanje pozicije ljudi i brodova u opasnosti,
obveza spašavanja, organizacija službe traganja i spašavanja, sredstva za traganje i spašavanje,
sustavi izvješćivanja s brodova, komunikacije tijekom traganja i spašavanja na moru, traganje
na moru, spašavanje),
- Upozoravanje brodova (vremenska izvješća i prognoze, navigacijska upozorenja i sl.
preko Obalnih radijskih postaja - ORP).
Međunarodne konvencije:
▪ SOLAS konvencija (Međunarodna konvencija o zaštiti ljudskih života na moru 1974.)
sadrži dvanaest poglavlja. Program ovog tečaja vezuje se uz Poglavlje II - sredstva
protupožarne zaštite i Poglavlje III - sredstva za spašavanje. SOLAS propisuje način na
koji se pojedini brod mora projektirati, način odobravanja projektne dokumentacije od strane
ovlaštenog klasifikacijskog tijela, nadzor nad gradnjom i opremanjem broda, te izvođenje
probnih vožnji radi utvrđivanja parametara za izdavanje odnosnih svjedodžbi o sposobnosti
broda za plovidbu. Iz konvencije je proizašlo više kodeksa (pravilnika) vezano, između ostalog,
i za opremu broda, a poglavito za sredstva za spašavanje.
▪ STCW konvencija (Međunarodna konvencija o standardima za izobrazbu, izdavanju
svjedodžbi i držanju straže pomoraca 1978.) sadrži odredbe i programe za stjecanje osnovnih i
dopunskih ovlaštenja za rad na trgovačkim brodovima. Naobrazba je zvanje ili stručni naziv
stečen redovitim školovanjem, a izobrazba je zvanje (Svjedodžba o osposobljenosti) u
pomorstvu (osnovno ili dopunsko) stečeno na temelju pohađanja propisanih tečajeva u
propisanom trajanju.
▪ SAR konvencija (Međunarodna konvencija o traganju i spašavanju 1979.). Republika
Hrvatska donijela je "Nacionalni plan za traganje i spašavanje" temeljem kojega je
uspostavljena (organizirana) SAR služba na slijedeći način:
 ▶ Stožer službe traganja i spašavanja na razini države sa sjedištem u Zagrebu. Stožer
se sastoji od sedam članova (MPPI, MORH, MUP i dr.). Zapovjednik stožera dužnosnik je
Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture;
▶ Centar za traganje i spašavanje (Nacionalna središnjica) sa sjedištem u Rijeci
(izravni broj: 195),
▶ Pod-centri za traganje i spašavanje (pod-središnjice) - sve lučke kapetanije u R. H.
sa sjedištima u Puli, Rijeci, Senju, Zadru, Šibeniku, Splitu, Pločama i Dubrovniku,
▶ Obalne promatračke jedinice - sve ispostave lučkih kapetanija. Lučka Kapetanija
Split ima petnaest (15) ispostava.
▶ Jedinice za traganje i spašavanje koje se dijele na: kopnene (vozila ili skupine ljudi
na kopnu s prikladnom opremom za komunikaciju), pomorske (brodovi i brodice različitih
tipova, namjena, brzina i veličina), i zrakoplovne (avioni, hidroavioni i helikopteri).
Nacionalni propisi:
▪ Pomorski zakonik je najvažniji propis Republike Hrvatske koji regulira odnose na
moru. Iz njega je proizašao veći broj pod-zakonskih akata (uglavnom Pravilnika). Za ovaj tečaj
najvažniji je Pravilnik o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca, jer je u
njemu propisan program tečaja, način izvođenja tečaja i način polaganja ispita pred ispitnim
povjerenstvima lučkih kapetanija. Ostali važniji pravilnici su: Pravilnik o redu u lukama,
Pravilnik o najmanjem broju posade za sigurnu plovidbu i Pravilnik o uvjetima i načinu
održavanja straže, te obavljanju drugih poslova na brodu kojima se osigurava sigurna
plovidba i zaštita mora od onečišćenja.
SREDSTVA ZA SPAŠAVANJE NA BRODU
Osobna sredstva za spašavanje
▪ Prsluk za spašavanje (Lifejacket). Temeljno je osobno sredstvo za spašavanje
prigodom napuštanja broda ili pada osobe u more. Sprečava utapanje osobe zbog premorenosti
ili nesvjestice. Uzgon omogućuje položaj usta pasivnoj osobi u mirnoj vodi 12 cm iznad
razine u roku od 5 sekundi. Razlikujemo prsluke za odrasle i prsluke za djecu. Uzgon im
daje kruta tvar ili upuhani zrak. Žarke su boje (narančasta/crvena), otporni na djelovanje
ulja i plamen do dvije sekunde. Opremljeni su zviždaljkom, svjetlom i retroreflektirajućim
oznakama (trakama). Oblače se za manje od jedne minute. S prslukom se može plivati (kraće
udaljenosti) i gibati se (ukrcavanje u plovilo za preživljavanje). S propisno obučenim prslukom
ne smije se skakati u vodu s visine veće od 4,5 metara. Prsluk za napuhavanje ima dvije
komore. Svaka komora omogućuje dostatan uzgon. Napuhuje se iz posude pod tlakom ili
ustima. Svjetlo mora svijetliti najmanje osam sati. Na brodu mora biti dostatno prsluka za
sve putnike i članove posade plus stanoviti broj u višku. Na putničkim brodovima 10%
prsluka mora biti prilagođeno djeci. Prsluci moraju biti smješteni na dostupnim mjestima i
jasno označeni retroreflektirajućim naljepnicama. Ime broda i luka upisa broda moraju
biti ispisani latiničnim slovima bojom kontrastnom od podloge.
▪ Pojas (kolut) za spašavanje (Lifebuoy). Služi za sprečavanje utapanja i
označavanje pozicije osobe u moru. Ravnomjerno su raspoređeni na oba brodska boka, a
jedan se mora nalaziti na krmi broda. Najmanje po jedan pojas na svakom boku opremljen je
konopcem za spašavanje dvostruko duljim od visine na kojoj je smješten, ali ne kraćim od 30
m. Najmanje polovica pojasa mora imati svjetlo (gori stalno ili bljeska dva sata). Najmanje
dva pojasa sa svjetlom (na lastavicama zapovjedničkog mosta) opremljena su i dimnim
signalima (ispuštaju dim 15 minuta - MOB uređaj). Masa pojasa ne smije biti manja od 2,5
kg. Na svakom pojasu latinicom mora biti ispisano ime broda i luka upisa. Uzgon mu daje
poliuretanska pjena. Ne smije biti na napuhavanje. Unutarnji promjer ne smije biti manji
od 400 mm, a vanjski ne veći od 800 mm. Vijenac od konopa spojen je u četiri ekvidistantne
točke. Ima retroreflektirajuće oznake.
▪ Odijelo za spašavanje (Immersion suit). Služi za zaštitu od hladnoće (usporava
gubitak tjelesne topline). Može se odijevati ispod prsluka za spašavanje ili imati vlastiti
uzgon. Odijelo s vlastitim uzgonom mora ispunjavati sve uvjete koji se propisuju za prsluke
(mora imati svjetlo, zviždaljku, retroreflektirajuće oznake, te ispisano ime i luku upisa
broda). Odijelo za spašavanje izrađeno je od vodonepropusnog materijala i ima vlastitu
izolaciju. Odijeva se za manje od dvije minute. Otporno je na ulja i plamen do dvije sekunde.
Pokriva cijelo tijelo, osim lica. Na brodovima koji pretežito plove u hladnim morima, svi
članovi posade moraju imati odijelo za spašavanje. Moraju ga imati članovi posade spasilačke
i brze spasilačke brodice.
▪ Termozaštitno sredstvo (Thermal Protective Aid - TPA). Štiti ljudsko tijelo od
utjecaja hladnoće u plovilima za preživljavanje. Oblači se preko odjeće. Izrađeno je od vrlo
tankog vodonepropusnog materijala. Nema vlastitu izolaciju, te se ne može koristiti u moru kao
odijelo za spašavanje (ne omogućuje kretanje). Oblika je vreće i lako se oblači. Veoma je lagano
i zapakirano zauzima malo prostora. Žarke je boje (najčešće narančaste) radi lake uočljivosti u
svim vremenskim uvjetima (vidi video materijale).
Zajednička sredstva za spašavanje
▪ Brodice za spašavanje (Lifeboats). Omogućuju dulji boravak osobama na moru
nakon napuštanja broda (najmanje 30 dana). Grade se od drva, aluminija, čelika ili
stakloplastike. Drvene se danas, zbog teškog održavanja, ne koriste. Aluminijske, a osobito
čelične zahtijevaju stalno održavanje. Nepogodne su zbog zagrijavanja u toplim područjima,
korodiraju, pa ih valja stalno bojati. Rijetko su u uporabi. Danas je stakloplastika (Glass
Reinforced Plastic - GRP) temeljni materijal za proizvodnju brodica za spašavanje.
Otporne su na truljenje, vatru i koroziju. Lako se održavaju. Moraju izdržati pad s visine od
tri metra (u slučaju visokih valova) i moraju imati sustave za spuštanje i istovremeno
otpuštanje kuka iz unutrašnjosti brodice.
▪ Potpuno zatvorene brodice za spašavanje (Totally enclosed lifeboats) obvezne su
na teretnim brodovima koji su građeni nakon 01. 07. 1986. g. Brodica se sastoji od trupa,
klupa i pokrova. Slobodan (neiskorišten) prostor popunjava se poliuretanskom pjenom. Daje
dodatni uzgon brodici i čini je nepotopivom. Također je izvrstan toplinski izolator. Brodica je
dostatno čvrsta da se s broda može spuštati popunjena s odobrenim brojem ljudi i opreme. Može
se tegliti brzinom do (5) pet čvorova po mirnom moru. Trup i pokrov su nezapaljivi. Brodica
smije ukrcati najviše 150 osoba (1 osoba ꞊ 75 kg). Na većim putničkim brodovima dopušteno
je i do 250 osoba. Dimenzije brodice i najveći broj osoba koje smije ukrcati označavaju se
na boku brodice. Ime broda i luka upisa označavaju se latinicom na oba boka pramca. Ako
je na brodu više brodica za spašavanje, označavaju se rednim brojevima prema smještaju, od
pramca prema krmi (parni brojevi su na desnom boku). Na krovu brodice ispisan je pozivni
znak broda i njegov IMO broj. Ukrcavanje članova posade treba obaviti unutar tri minute.
Svaka brodica mora imati dizelski motorni pogon. Pokreće se ručno ili sustavom za
pokretanje (dva međusobno neovisna izvora električne energije). Motor ima spojku za vožnju
naprijed, krmom i ler (neutralni položaj). Mora raditi najmanje pet minuta izvan vode.
Brzina opterećene brodice je najmanje 6 čvorova. Mora biti dostatno goriva za neprekidan
rad motora 24 sata. Brodica mora imati rudu za kormilo, bez obzira na mogućnost daljinskog
upravljanja kormilom. Oko bokova je vijenac od konopa s drvenim rukohvatima za moguće
brodolomce. Osim konopa, uzduž oba boka cjevasti je rukohvat, koji se koristi za uspravljanje
brodice nakon prevrtanja. Vodonepropusni prostori za spremanje opreme, vode i hrane, te
za skupljanje kišnice obično su ispod sjedišta. U nekim brodicama postoji uređaj za
pretvaranje morske u pitku vodu (desalinizator). Brodice se spuštaju sa soha čeličnim
konopima. Na pokrovu je svjetiljka s bijelim svjetlom za najmanje 12 sati rada i dometa do
dvije milje. Unutar brodice postavljena je također svjetiljka, ali ne smije biti petrolejka.
▪ Djelomično zatvorene brodice za spašavanje (Partially enclosed lifeboats) koriste
se na putničkim brodovima. Razlog tomu je lakši, brži i sigurniji ukrcaj, osobito starijih i
slabije pokretnih osoba. Moraju ispunjavati sve uvjete kao i potpuno zatvorene brodice, te još
neke dodatne. Čvrsti dio pokrova mora se protezati barem 20% duljine brodice, od krme i
pramca, prema sredini (zatvorena je 40%, a otvorena 60% vlastite duljine). To omogućuje brzi
ukrcaj osoba, a ponaosob putnika. Pokrovi su povezani nosačem od čvrstog materijala. Otvoreni
središnji dio pokriva se montažnim pokrovom nakon ukrcaja osoba u brodicu, pa su sve osobe
zaštićene od vanjskih utjecaja. Moraju se potpuno vodonepropusno zatvoriti. Brodicu se može
spustiti (koristeći gravitaciju) upravljanjem iz nje same.
▪ Brodice sa zaštitom od otrovnih plinova koriste se na brodovima koji prevoze
opasne terete koji ispuštaju otrovne plinove. U ove brodice ne prodiru plinovi (unutarnja
atmosfera je pod povišenim tlakom - najviše do 20 hPa) i moguće je normalno disanje svim
osobama najmanje 10 minuta. To je dostatno vremena za sigurno udaljavanje od broda u
opasnosti. Povećani tlak omogućava dozirana posuda stlačenog zraka (Air support system),
koja kad se otvori, nadopunjuje unutarnju atmosferu putem redukcijskog ventila. Na taj način
unutarnji zrak može izlaziti iz brodice, a atmosferski zrak, koji je eventualno zagađen otrovnim
(toksičnim) plinovima ili parama, ne može ulaziti u unutrašnjost brodice i ugroziti zdravlje
osobama u brodici. Ranije je rečeno da brzina brodice za spašavanje ne smije biti manja od 6
čvorova. Ako 60 minuta (1 sat) podijelimo sa 6 dobijemo 10 minuta, a to je vrijeme koje je
potrebno da brodica prevali (po lijepom vremenu) jednu milju i udalji se od broda u opasnosti.
▪ Brodice otporne na vatru koriste se na brodovima koji prevoze lakozapaljive terete.
Opremljene su sustavom za vanjsko oplakivanje ili prskanje (ohlađivanje) nadvodnog dijela
brodice morskom vodom (Water spray system). Glavni dijelovi sustava su usisni dio (usisna
košara, nepovratni ventil i filter), centrifugalna crpka (pumpa), tlačni cjevovodni sustav i
sapnice (mlaznice). Kapacitet takvog sustava je 500 do 1000 litara u minuti. Sustav
omogućuje brodici nesmetanu i sigurnu plovidbu kroz otvoreni plamen (požar gorive tvari na
površini mora) u trajanju od 8 minuta. Na taj način, osim brodice, štite se i osobe u brodici od
mogućih povreda koje može izazvati vatra.
▪ Spasilačke brodice ili brodice za prikupljanje (Rescue boats). Duljine su od 3,8
do 8,5 metara, kapaciteta za najmanje pet osoba u sjedećem i jedna u ležećem položaju.
Spasilačke brodice služe za intervencije na moru kad je to otežano ili nemoguće brodicama za
spašavanje. Mogu biti izgrađene od čvrstog materijala, kombinirane gradnje ili potpuno
pneumatske. Moraju brzo, lako i uspješno manevrirati, pa se u njih ugrađuju vanjski ili
unutarnji motori za brzine od najmanje 6 čvorova za neprekidan rad od 4 sata. Za razliku od
brodica za spašavanje, u ove se smije ugrađivati benzinske motore, pa čak i mlazne pogone.
Benzinski motor smije se uputiti kada brodica uroni u more. Trup i bokovi moraju biti dostatno
jaki za spuštanje i podizanje potpuno opterećenje brodice. Spuštanje se obavlja namjenskim
dizalicama (kupuju se skupa s brodicom). Spuštanje traje manje od pet minuta. Mora imati
barem tri (3) člana posade. Imaju samo jednu kuku u hvatištu težina, pa su nestabilnije u
zraku od brodica za spašavanje. Posada mora biti obučena i mora imati odjela za
spašavanje.
▪ Brze spasilačke brodice (Fast rescue boats). Obvezne su na RO-RO putničkim
brodovima (trajekti ili feriboti) koji plove u međunarodnoj plovidbi, a mogu ih imati i ostali
trgovački brodovi. Duljina brodice je od 6 do 8,5 m, a brzina ne smije biti manja od 20 čvorova.
S punim brojem osoba koje može ukrcati (barem pet sjedećih i jedno ležeće mjesto), brzina
ne smije biti manja od 8 čvorova. Brodicom se upravlja sa zapovjednog pulta. Voditelj takve
brodice mora imati sigurnosnu narukvicu koja će automatski pogasiti motor ako voditelj
slučajno upadne u more. Za rukovanje brzom spasilačkom brodicom potrebno je odslušati tečaj
u trajanju od tri dana (24 sata) i položiti stručni ispit pred ispitnim povjerenstvom lučke
kapetanije. Dvojica od tri člana posade brze spasilačke brodice moraju biti osposobljena za
rukovanje brzom spasilačkom brodicom. Osposobljenost se dokazuje Svjedodžbom o
osposobljenosti za rukovanje brzom spasilačkom brodicom (tečaj traje tri dana).
▪ Splavi za spašavanje (Liferafts) - Pneumatske splavi. Za razliku od brodica, splavi
nemaju mehanički pogon. Mogu biti krute i pneumatske. Samostalnost im je 30 dana.
Spuštaju se dizalicama, sohama, ali i slobodnim padom, pa moraju izdržati udar pri padu s
najmanje 18 m visine, ili više, ovisno o smještaju na brodu. Potpuno opterećenu splav mora se
moći tegliti s brzinom od barem 3 čvora. Pokrov mora izdržati skok osobe s visine ne veće od
4,5 m. Na pokrovu su otvori za ukrcaj, osmatranje i prozračivanje. S njega se slijeva i skuplja
kišnica. Kapacitet splavi je najmanje šest, a najviše 150 osoba. Oko tijela splavi je plivajući
konopac za pridržavanje osoba u moru. Privezaljka splavi dugačka je najmanje 15 m ili
dvostruko od visine na kojoj je postavljena. Uzgon splavi osiguravaju najmanje dvije
odvojene komore, a svaka je dostatna za najveće dopušteno opterećenje. Pod splavi sastoji se
od jedne ili više komora. Splav se napuhuje neotrovnim plinom. Stabilnost osiguravaju
vodom napunjeni džepovi na bokovima. Na splavi je pozicijsko svjetlo (bijelo - 2 M), na
najvišem mjestu na pokrovu, te unutarnje bijelo svjetlo. Oba se pale samostalno, nakon
napuhavanja i moraju neprekidno gorjeti 12 sati.
Na spremniku je označeno: - datum posljednjeg pregleda, - duljina privezaljke, -
najveća dopuštena visina smještaja, te - uputa o napuhavanju.
Prije aktiviranja splavi valja provjeriti je li privezaljka dobro vezana za čvrsti dio na
brodu, te osloboditi splav od nosača (skinuti morski vez). Spremnik sa splavi prenosi se do
brodske ograde i baca u more. Ako je pak smještena na kosim nosačima, dostatno ju je
osloboditi, pa da sama sklizne u more. Potezanjem privezaljke, otvaraju se ventili boca sa
stlačenim zrakom i dolazi do samonapuhavanja splavi (20 do 40 sekundi). Ukrcavanje se
obavlja na različite načine. Prije ukrcavanja valja skinuti obuću i ukloniti stvari koje mogu
oštetiti splav. Postoje i samooslobađajuće splavi. Nakon što se brod pri tonuću nađe na
stanovitoj dubini (2 - 4 m), aktiviranjem hidrostatskog uređaja (Hydrostatic release unit)
splav se oslobađa veza i napuhuje. Ako je splav skupa sa spremnikom teža od 185 kg mora se
spuštati dizalicom (aktiviranje na palubi). Ukrcavanje osoba se vrši na palubi i tako se
izbjegavaju povrede od mogućeg pada u more ili na splav i opasnost od pothlađivanja.
▪ Krute splavi. Uzgon splavima daje kruta tvar (najčešće ekspandirana plastična pjena),
otporna na plamen. Koriste se rjeđe od pneumatskih, jer zauzimaju više prostora i lakše se
oštećuju na brodu. Oprema i uvjeti u kojima ju se može koristiti isti su kao i za pneumatsku
splav. Oznake su također iste. Prije spuštanja, splav valja osloboditi priveza, baciti ju u more i
jako povući privezaljku. Na taj se način podiže njezin pokrov i pali svjetiljka. Ukrcavanje
se obavlja jakobicama (buškaina), mrežama ili iz mora. Koristi se na plovilima u nacionalnoj
plovidbi.
Načini i sredstva za spuštanje brodica
Sigurno spuštanje brodica je temeljni preduvjet za njihovo korištenje. Sigurno spuštanje
moguće je do nagiba 20° i trima do 10°. Sigurno spuštanje brodica (prazne ili potpuno
opterećene) mora biti neovisno o brodskom sustavu napajanja.
Za spuštanje se poglavito koristi gravitacijska sila. Spuštanje mora moći obaviti
samo jedna osoba, s palube, ili iz brodice.
Potpuno zatvorene i djelomično zatvorene brodice spuštaju se iz brodice. Uređaj za
spuštanje ima kočnicu za ravnomjerno spuštanje. Mora imati i kočnicu za ograničenje najveće
brzine u spuštanju, te kočnicu za zaustavljanje brodice.
Ukrcavanje u brodicu odvija se na palubi u vrijeme dok brodica visi na kukama, ili u
moru dok brodica plovi (pluta). Tada se koriste pilotske ljestve ("jakobice" ili "buškaina").
To se uglavnom odnosi na otvorene brodice kojih još ima na brodovima građenim prije
01. 07. 1986. godine. Svaki sustav za spuštanje ujedno služi i za podizanje brodice iz mora
(ručno ili motorno) poglavito nakon izvršene vježbe.
Spuštanje pomoću soha
Koristi se masa (težina) same brodice ili splavi. Ima više izvedbi ovih soha i ovise o
vrsti, veličini i težini brodice ili splavi. Najčešća je ovješenje brodice na polugama-nosačima.
Nakon otpuštanja osigurača, sohe se iskreću u položaj iz kojeg se brodicu može okomito spustiti
u more (kontrolirano spuštanje korištenjem kočnice). To su zapravo nagibne sohe.
Kod druge izvedbe brodica je na nosaču s kotačima. Nakon otpuštanja osigurača,
nosač se po vodilicama spušta u povoljan (krajnji) položaj, brodica se od njega odvaja i spušta
u more.
Najpovoljnija izvedba podrazumijeva trajno držanje brodica u položaju iz kojeg se
odmah spuštaju. To je moguće na brodovima s dostatno slobodnog prostora na bokovima. Zbog
složenosti postupka spuštanja brodice pri napuštanju broda, imenuje se zapovjednik brodice i
njegov zamjenik. Prije spuštanja zapovjednik provjerava brodicu, a nakon ukrcavanja putnika,
posljednji ulazi njegov zamjenik. Zatvaraju se svi otvori, upućuje motor i spušta brodica.
Nakon spuštanja, oslobađa se brodicu od kuka i privezaljki, te se obavi brzo udaljavanje od
matičnog broda. Spuštanje otvorenih brodica je znatno opasnije, pogotovo stoga što se ljudi u
njih mogu ukrcavati i s neke od paluba, dok brodica visi na čeličnim konopima uz brodski bok.
Jedan od načina je ukrcavanje u brodice spuštene u more, pa su privezane uz bok ili su još na
kukama. Ljudi se ukrcavaju najčešće jakobicama ili mrežama.
Slobodan pad (Free-fall)
Na ovaj način spuštaju se potpuno zatvorene i samouspravljive brodice. Postavlja
ih se na koso položenom ležištu s kotačima (obično na krmi). Nakon otpuštanja brodica klizne
u more. Prednost: brzo napuštanje broda, jer u dodiru s morem brodica već ima određenu
brzinu i okrenuta je za 180º u odnosu na kurs broda. Manjkavost: jak udarac u morsku
površinu. Valja izbjegavati uvježbavanje spuštanja ovakvih brodica s posadom.
Pramac brodice je okrenut prema moru. Naslonjači unutar brodice su visoki i također
okrenuti prema moru. Svaki član posade nakon ulaska u brodicu mora sjesti na svoje sjedalo i
privezati se kako pri padu brodice ne bi došlo do neželjenih posljedica. Zapovjednik brodice
sjeda na svoje mjesto i nakon što se sigurno priveže otpočinje otpuštanje brodice s morskog
veza pomoću hidraulične kočnice (klipa-osigurača). Brod koji ima ovakvu brodicu obvezno
mora imati spasilačku brodicu kao zasebnu brodicu. Teretni brodovi koji imaju dvije
brodice za spašavanje (svaka na svom boku broda) nisu dužni imati zasebnu spasilačku
brodicu, već jedna od brodica za spašavanje može imati dvostruku ulogu, (mora udovoljiti
i uvjetima spasilačke brodice), ali se mora znati o kojoj se brodici radi (r. broj 1. ili r. broj 2.).
Samo-oslobađanje (Float-free) je način pri spuštanju brodica slobodnim padom.
Brodica nije pričvršćena za brodsku palubu, već samo obješena. U slučaju potonuća broda,
brodica koja nije pričvršćena, sama će ispasti iz svojeg ležišta i slobodno otplivati. Vidi (dalje)
i način samo-oslobađanja splavi.
Sustavi za brzo napuštanje broda (Marine evacuation systems)
Na putničkim brodovima omogućuju ukrcavanje više ljudi u splavi za spašavanje.
Sustav se sastoji od:
- pneumatskih staza (tobogana, 10 do 15 m duljine, ili tunela). Napuhuju se iz zračnih
spremnika pod tlakom,
- prekrcajne splavi (samostalna ili povezana s toboganom) i
- pneumatske splavi za prihvat putnika i članova posade.
Nagib ukrcajnih staza je od 30 o do 55o. Putnici se prvo ukrcavaju u prekrcajne splavi,
a iz njih u splavi za spašavanje (40 do 135 osoba u svaku splav). Cijeli sustav može postaviti
samo jedna osoba. Uklanja mehanički osigurač i povlači polugu. Sve traje najviše pet
minuta. Prekrcajne splavi (površina veća od 10 m2) olakšavaju prekrcavanje slabije pokretnih
osoba, djece, te ozlijeđenih. Prekrcavanje se može obaviti pri stanju mora do šest (6) Bofora.
Održavanje sredstava za spašavanje
Svako se održavanje mora zabilježiti u pratećoj dokumentaciji za pojedino sredstvo,
nekakvom očevidniku o radu, uputama o rukovanju i održavanju, ili pak u Brodski dnevnik.
Upute za održavanje moraju sadržavati popis i rokove za provjeravanje ispravnosti, opis načina
nekih popravaka, raspored i načine redovitog održavanja, popis dijelova za podmazivanje i vrste
odgovarajućih maziva, popis dijelova koji periodično zamjenjuju, izvore i način nabave
pričuvnih dijelova, dnevnik pregleda održavanja i popravaka.
Tjedni pregled podrazumijeva provjeravanje ispravnosti brodica i splavi za
spašavanje, brodica za prikupljanje (spasilačkih brodica) i opreme za spuštanje. To je
ustvari vizualni pregled. Mora se isprobati sustav za uzbunjivanje, pregledati pričuvna
svjetla, te najmanje tri (3) minute pustiti u rad motore na brodicama za spašavanje.
Mjesečni pregled podrazumijeva provjeravanje sve opreme brodice za spašavanje
prema popisu, posebice one opreme koja ima rok valjanosti kao: - zamjena pitke vode u
spremnicima, - provjera valjanosti hrane, - pirotehnike, - provjera ispravnosti rada ručne
svjetiljke i sl.
Godišnji pregled podrazumijeva pregled i provjeru pneumatske opreme (spasilačke
brodice i eventualno brze spasilačke brodice, pneumatske splavi, pneumatske prsluke, te
hidrostatske uređaje). Sve ovo smije obavljati odobrena uslužna tvrtka (servis) osposobljena
za preglede i ispravno održavanje sredstava i koja za preglede ima i koristi odgovarajuće
osposobljeno osoblje. Na brodu povremeno valja provjeravati spremnike za smještaj opreme.
Osobitu pozornost valja posvećivati održavanju i čistoći hidrostatskih uređaja (kuka) za
otpuštanje, jer nečistoća može utjecati na ispravnost rada. Svi pokretni mehanički dijelovi
moraju biti čisti i podmazani. Ni slučajno ih se ne smije premazivati bojom. Pogotovo se to
odnosi na dijelove soha, dizalica, čelične konope, vitla i drugo. Čeličnim konopima u najviše
30 mjeseci valja okrenuti krajeve na bubnjevima, a zamijeniti ih najkasnije svakih pet godina.
Uvježbavanje napuštanja broda
Zbog opće važnosti i potrebe svladavanja svih postupaka prigodom napuštanja broda,
do tzv. automatizma, SOLAS konvencija propisuje da svaki član brodske posade mora
najmanje jednom mjesečno sudjelovati u vježbi napuštanja broda i gašenja požara. Ako
se na brodu izmjeni više od 25% posade, vježbe valja organizirati najkasnije 24 sata od
isplovljenja (ukoliko to vremenski uvjeti dozvoljavaju).
Na putničkim se brodovima mora provesti vježba okupljanja putnika na određenim
mjestima, najkasnije 24 sata od ukrcavanja na brod. Putnike se mora upoznati s radnjama u
slučaju opasnosti, korištenjem prsluka za spašavanje, s mjerama sigurnosti, načinom
uzbunjivanja, mjestom skupljanja i sredstvom za napuštanje broda.
Upute se daju putem govornog razglasa, na engleskom i nekom od domicilnih jezika,
ovisno o narodnosnoj strukturi putnika. Osim govornih uputa treba koristiti i video-sredstva,
plakate, oglase i sl.
Vježba za napuštanje broda sadrži radnje:
- aktiviranje signala za napuštanje broda, okupljanje putnika i posade na predviđenim
mjestima, provjeravanje poznavanja postupaka (u skladu s rasporedom uzbune),
- provjera odjeće (prikladnost),
- provjera ispravnosti oblačenja prsluka,
- obavljanje vježbi potrage i izvlačenja u kabinama zapriječenih putnika,
- provođenje pripreme za spuštanje jedne ili više brodica za spašavanje,
- spuštanje u more barem jedne brodice, pokretanje motora, izvođenje manevra, i
- obavljanje priprema za spuštanje splavi (soha, dizalica).
Vježbe napuštanja broda valja obavljati što vjernije (da izgledaju kao stvarne situacije)
i svaki put spuštati drugu brodicu, kako bi se sve spustile barem jednom tijekom tri mjeseca.
Prije spuštanja u brodicu se mora ukrcati posada. Vježbe se provode u luci ili u plovidbi, ali u
zaklonjenim područjima, pod nadzorom iskusnog časnika. Tijekom vježbe valja provjeriti
ispravnost svjetala za nuždu, glavni brodski izvor napajanja i pričuvni sustav napajanja.
PP (Protupožarna) vježba sadrži radnje:
- požarni signal,
- javljanje na zborno mjesto i pripremanje za postupanje prema rasporedu za uzbunu,
- upućivanje PP crpke s najmanje dva mlaza,
- provjeravanje cjelokupne opreme,
- provjeravanje komunikacijskih sredstava,
- provjeravanje vodonepropusnih vrata, PP vrata i zapreka, ulaza i izlaza, te sustava za
prozračivanje, i
- provjeravanje poznavanja načina napuštanja broda, kao posljedice neuspješnog
gašenja.
Nakon vježbe, opremu dovesti u red (u radno stanje).
Vježbe napuštanja broda i PP zaštite na teretnim brodovima provode se jedanput
mjesečno, a na putničkim jedanput tjedno. Osim praktičnog uvježbavanja s opremom, sve
članove posade, najkasnije dva tjedna od njihovog ukrcavanja valja upoznati s korištenjem
splavi za spašavanje, opremom splavi, učincima hipotermije (pothlađivanja), zbrinjavanjem
unesrećenih i drugim mjerama pružanja prve pomoći. Podaci o održanim ili neodržanim
vježbama unose se u Brodski dnevnik ili u drugu propisanu evidenciju.
Međunarodna konvencija SOLAS propisuje:
- sva plovila za spašavanje moraju biti neprekidno spremna do stanja kad ih dva člana
posade mogu pripremiti i spustiti u more za manje od 5 minuta,
- ukrcavanje posade u plovila za spašavanje obaviti za manje od 3 minute,
- priprema za spuštanje i podizanje brodica za prikupljanje za manje od 5 minuta, i
- izvršiti napuštanje broda za najviše 10 m na teretnom i 30 m na putničkom brodu.
Ova vremena posredno pokazuju stupanj uvježbanosti. Radi ujednačavanja vježbi
na svim brodovima, koristi se Priručnik za vježbe (obvezan za organizaciju uvježbavanja) koji
objašnjava:
- oblačenje prsluka i odijela,
- kretanje po brodu i okupljanje na zbornom mjestu,
- ukrcavanje, spuštanje i oslobađanje plovila i sustava za brzo napuštanje broda,
- način spuštanja plovila za preživljavanje,
- otpuštanje sa soha,
- uključivanje rasvjete na plovila za spašavanje,
- provjeru opreme za preživljavanje,
- provjeru uređaja za otkrivanje položaja,
- provjeru sredstava za komunikaciju,
- provjeru sadržaja prve pomoći i lijekova,
- način korištenje motora,
- način podizanja i učvršćivanja plovila za spašavanje,
- mjere protiv opasnosti od hladnoće,
- načine podizanja helikopterima i napuštanje plovila,
- poznavanje rasporeda uzbune i postupaka u nuždi,
- poznavanje uputa za popravke i dr.
Ljudi u moru
Pri napuštanju broda, najveća opasnost ljudima prijeti od utjecaja niskih temperatura na
unutarnju tjelesnu temperaturu. Sniženje tjelesne temperature ispod 35° C je HIPOTERMIJA
(pothlađivanje, odnosno gubitak tjelesne topline).
Tijelo gubi toplinu zbog:
- kondukcije (prijenos topline s toplijeg na hladnije tijelo, kad su u izravnom dodiru),
- odvođenja topline (optok hladnije zračne struje uz toplije tijelo),
- konvekcije (optok hladnije tekućine uz toplije tijelo),
- toplinskog zračenja čovjekovog tijela, te
- isparavanja (sušenja) kapljica tekućine pri čemu se troši znatna količina topline tijela
s kojeg isparuje tekućina.
Oko 65% topline tijelo gubi zračenjem, a 35% isparavanjem (znojenjem). U hladnim
uvjetima, najviše se topline gubi prijenosom i odvođenjem. Odjeća sama po sebi ne grije tijelo,
već u sebi zadržava stanovitu količinu zraka koji se zagrije od tijela, pa taj zrak omogućuje
toplinsku zaštitu tijela. Ako taj zrak u odjeći zamjeni hladnija voda, dolazi do ujednačavanja
između toplijeg tijela i hladnije vode, pa se tijelo ohlađuje. Ako metabolizam pojačanim radom
ne uspije nadoknaditi izgubljenu toplinu, nastupa hipotermija (pothlađivanje).
 Hipotermiju se teško može izbjeći, ali ju se može odgoditi, pa stoga pri napuštanju
broda valja:
▪ obući što više odjeće, pokriti glavu, vrat, noge i ruke, bez obzira na temperaturu vode
i zraka. Prednost dati vunenoj odjeći. Pruža najbolju toplinsku zaštitu, jer zadržava 80% topline,
čak i kad je vlažna. Dobro odjevena osoba koja u vodi miruje, može preživjeti 30% dulje
vremena od osobe koja pliva,
▪ obući odijelo za spašavanje i prema potrebi prsluk preko njega,
▪ nastojati ući u plovilo za preživljavanje suh,
▪ izbjegavati skakanje u vodu, osobito s visine veće od pet metara, jer zbog dubokog
uranjanja može nastupiti stres, poremećaj bila (pulsa) i ritma u disanju, te utapanje,
▪ ako se mora skočiti, jednom rukom valja čvrsto pokriti nos i usta, a drugom držati
lakat te ruke. Skakati valja u privjetrinu, da se ne dospije pod brod. Što prije se mora udaljiti
od broda koji tone,
▪ u moru se odmah mora utvrditi položaj, druge osobe i položaji plovila za
preživljavanje,
▪ prije no što se ruke umrtve od hladnoće, srediti odjeću, pronaći zviždaljku i uključiti
svjetlo,
▪ plivati što manje - tek do plovila za preživljavanje.
▪ ako su u moru uljna i druga otrovna onečišćenja, plivati polako i rukama razgrtati
onečišćenje. Prema potrebi zaranjati, suzdržavati dah i nastojati se što prije dokopati čiste vode.
Zbog mogućih isparavanja ili dima, plivati u vjetar,
▪ što prije se ukrcati u plovilo za spašavanje, jer osoba prosječne građe u vodi toploj oko
12°C može plivati tek 10 do 15 minuta (oko 1000 m),
▪ koristiti se konopcem s prstenom za spašavanje itd.
Ako postoji opasnost od napada barakuda ili morskih pasa, valja se popeti na bilo kakav
predmet u moru, zadržati odjeću, dobro motriti, plivati polako, izbjegavati panično lupanje po
vodi i dr. Ako je u moru skupina ljudi, postaviti se kružno nogama prema van, radi moguće
zaštite od napada. Nastojati spriječiti krvarenje u vodu (more).
Organizacija života u plovilu za spašavanje
Napuštanje broda je najsloženiji dio u cijelom postupku spašavanja ljudi na moru.
Nakon uspješnog napuštanja, za uspješno spašavanje i suradnju sa spašavateljima, vrlo je važno
ukupno psihičko stanje ugroženih osoba. Veliku opasnost predstavlja moguća panika, histerija
i veliki pad samopouzdanja u većine. Vrlo važnu ulogu ima član posade koji zapovijeda
brodicom ili splavi za spašavanje. Radi stvaranja i održanja povoljnog psihološkog stanja,
zapovjednik mora na odgovarajući način organizirati život na plovilu i svima dodijeliti neko
zaduženje. Valja stvoriti kolektivnu svijest o uzajamnoj ovisnosti.
Potrebno je:
- ustanoviti stalne službe (službujuće osobe skrbe o drugima),
- organizirati službu bdijenja (postaviti stalne motritelje na pramcu i/ili krmi),
- pružiti skrb ranjenim i ozlijeđenim osobama,
- uspostaviti trajno praćenje radiom (GMDSS VHF DSC),
- provoditi stalni nadzor nad korištenjem hrane i vode,
- organizirati druženje i rješavati nesuglasice,
- zadužiti neke osobe za skrb o opremi,
- zadužiti neke osobe za ribolov itd.
 - štititi ljude od hladnoće (gubitak topline, ozebline i sl.),
- štititi ljude od topline (sunčanica, toplotni udar, opekline), i sl.
Očigledno, najvažnije je sve na neki način zaposliti, odvratiti pozornost od stvarne
situacije, te odagnati i spriječiti malodušnost, čitati upute o preživljavanju, upute a uporabi
signalnih sredstva, prepričavati razne doživljaje, anegdote i sl.
Hrana i voda
Svako plovilo za spašavanje snabdjeveno je stanovitim količinama hrane i vode. Bez
hrane (uz malo vode) može se preživjeti i više tjedana, pa čak i do 100 dana, ali bez vode
znatno, znatno manje (do sedam dana). Mora se voditi računa o tome da o vrsti hrane ovisi
potreba za određenom količinom vode i obratno. To je važno u štednji i organiziranju jelovnika.
Hranu u plovilima bira se tako da prema svojem sastavu daje najveću količinu energije za
težinsku jedinicu, a pri tomu smanjuje osjećaj žeđi i zahtjeva malu količinu vode.
Temeljno pravilo u preživljavanju: u prva 24 sata ne davati osobama ni hranu, ni
vodu. Pretpostavlja se da nakon napuštanja broda nema veće potrebe za hranom i vodom, a u
organizmu postoje stanovite pričuve. Isto tako, zbog stresa, organizam može ne prihvaćati
hranu i vodu (proljevi, povraćanje, često uriniranje), pa je to nepotreban gubitak potrebne
tekućine. Iznimka su osobe koje krvare, pa je organizmu potrebita voda (tekućina). Tijekom
duljeg boravka u plovilu za spašavanje, osoba prosječne fizičke građe dnevno gubi oko jedne
litre tekućine znojenjem i isto toliko uriniranjem. Uzimanjem pola dnevno izgubljene količine
(0,5 litara), omogućuje se preživljavanje 10 do 12 dana.
U tropskim je područjima spas u kiši. Izbjegavati aktivnosti koje potiču znojenje. U
raspodjeli vode i hrane valja voditi računa o pravičnosti. Vodu dijeliti prije sunčeva izlaska,
po danu (oko podneva) i poslije zalaska i to po 1/3 dnevne količine. Piti polako i vlažiti usnice.
Osim pričuva, do vode se dolazi i na druge načine. Najizdašniji izvor je kišnica. Skuplja se na
pokrovu splavi i cijedi u posude. Može se skupljati i rosa, odnosno kondenzat, a najlakše je
desalinizirati morsku vodu, ako je plovilo za spašavanje opremljeno uređajem za
desalinizaciju.
Do vode se još može doći otapanjem leda, ali se nikako ne smije piti morsku vodu,
jer i najmanje količine izazivaju teškoće s probavom i još više iscrpljuju organizam. Samo 0,5
l morske vode dnevno, izaziva proljev, povraćanje i dehidraciju organizma. Uzimanje
morske vode ubrzava agoniju i smrt.
Do hrane se, osim pričuva, može doći i ribolovom. Valja izbjegavati vrste koje se
napuhuju ili na leđima imaju prijeteće bodlje, jer su nerijetko otrovne. Ako se ulovi više ribe,
valja ju što prije očistiti, radi mogućeg kvarenja. Može ju se izrezati na trake i sušiti na suncu.
Valja izbjegavati jesti crvene račiće i krupniji plankton koji se pri svjetlu skuplja na morskoj
površini. To su vrlo slani organizmi, pa traže više vode. Osim ovih, vrlo su ukusni glavonošci,
te morske kornjače.
Pri ribarenju nikad dosta opreza i zato:
- ne vezivati povraz oko tijela,
- čuvati motovila od gubljenja,
- paziti na naginjanje plovila (poglavito na splavi),
- paziti da lovina ne ošteti plovilo,
- loviti što dulje i što češće,
- čuvati opremu i pribor,
- čuvati se od mogućih povreda i dr.
 Strujno (morsko ili olujno) sidro
Za jakog vjetra i mora ublažava nekontrolirano valjanje brodice ili splavi, te znatno
smanjuje zanos. Sidro se privezuje na pramac brodice ili splavi, pa se na taj način održava
položaj prema valovima i vjetru, izbjegava se jako valjanje i moguće naplavljivanje, a
time i moguće prevrtanje. Sidro je u obliku krnjeg stošca. Na krajevima su dva prstena od
kovine s različitim promjerima. Prstene povezuje čvrsta tkanina. Na vrh stošca može se
postaviti posuda s uljem (polako istječe i ulji more, sprječava lom valne kreste i naplavljivanje
brodice). Osim toga, ulje se u moru ljeska, pa se povećava mogućnost uočavanja iz zrakoplova.
Strujna sidra za splavi izrađuju se od tkanine u obliku padobrana i bez prstena.
Strujno sidro služi i za pokretanje splavi radi bržeg udaljavanja od broda u pogibelji i to
uzastopnim bacanjem i naglim povlačenjem. Zbog otpora, splav i sidro gibaju se jedno prema
drugomu. To su mali pokreti, ali mogu biti presudni za sigurnost osoba u splavi (požar, dim,
plin, eksplozija, virovi i dr.).
Sprava za izbacivanje konopa (Line throwler appliance)
Sastavni je dio opreme za spašavanje brodova koji plove u međunarodnoj plovidbi. Na
mostu takvih brodova nalaze se najmanje četiri kompleta raketa s konopcima. To je uređaj
koji mora biti u stanju izbaciti konop sa zadovoljavajućom točnosti na udaljenost ne manju
od 230 metara. Tim se uređajem u slučaju nezgode uspostavlja prvi kontakt između dva broda
ili između broda i obale. Nakon uspostavljanja prve veze s tankim konopom uspostavlja se
sigurnija veza s debljim konopom. Proučiti upute za rukovanje. Konop mora biti upleten (ne
uvijen) da se ne zamrsi pri izbacivanju. Slijediti upute i paziti da ne dođe do ozljede od rakete.
Komuniciranje u nuždi
Signali pogibelji
Koriste se isključivo u situacijama kada se brod i sve osobe na njemu nalaze u životnoj
opasnosti (prije napuštanja broda), ili ako postoji situacija "Čovjek u moru". Odluku o
proglašavanju pogibelji donosi zapovjednik broda, koji nakon toga odašilje jedan ili više
međunarodnih signala za označavanje pogibelji. Svaki brod kada čuje ili vidi jedan od signala
pogibelji dužan je odmah krenuti u pomoć osobi ili osobama u pogibelji, izvijestiti najbližu
Lučku kapetaniju ili ispostavu, koja ga može i osloboditi obveze pružanja pomoći na moru i
koja će preuzeti rukovođenje akcijom traganja i spašavanja.
Signale pogibelji dijelimo na:
▪ Radio signale: Tri puta izgovaranje riječi "MAYDAY" na VHF kanalu 16 nakon
čega slijedi poruka pogibelji koja mora sadržavati barem: ime ili oznaku plovila, poziciju,
vrstu pogibelji i vrstu pomoći koja se traži.
- "Distress" poruka na VHF Ch 70 (pojasniti nepripremljenu i pripremljenu poruku, te
način odašiljanja i primanja poruke),
- EPIRB plutača, i
- SART plutača.
▪ Vizualne signale: crvene rakete s padobranom, ručne buktinje, dimne kutije koje
ispuštaju dim žute ili narančaste boje, ritmičko dizanje i spuštanje raširenih ruku,
improvizirana vatra koja stvara gusti crni dim (ne smije se koristiti benzin), davanje "ES O
ES" (SOS) signala (… - - - …) prikladnom svjetiljkom, zastavice "NC" MSK (Međunarodnog
signalnog kodeksa) i dr.
 ▪ Zvučne signale: davanje "ES O ES" (SOS) signala (… - - - …) zvučnom napravom,
neprekidan zvuk proizveden bilo kojom zvučnom napravom, pojedinačna pucnjava iz
vatrenog oružja u razmacima od po jedne minute i dr.
▪ EPIRB (Emergency Position Indicating Radio Beacon) je radio plutača sa koje se
ručno ili automatski (preko GPS-a) inicira odašiljanje signala pogibelji. Na temelju tog signala
satelitski sustav šalje podatke svojoj najbližoj zemaljskoj postaji, a potonja centru službe
traganja i spašavanja na čijem području se nalazi pozicija pogibelji. Danas je u uporabi radio
plutača "EPIRB" u sustavu COSPAS/SARSAT satelita (COSPAS-Cosmicheskaya Sistema
Poiska Avariynyh Sudov, SARSAT-Search And Rescue Satellite Aided Tracking). To su
sateliti lansirani od Rusije s jedne strane i SAD-a, Kanade i Francuske s druge strane. Baterija
ima kapacitet za barem 48 sati neprekidnog rada. Na brodu mora biti postavljena izvan
zatvorenih prostora i u slučaju nemogućnosti aktiviranja automatski će se samoaktivirati
pomoću hidrostatske kuke i to na dubini od 2 do 4 metra (ako potone zajedno s brodom).
Plutaču ne dirati, a u slučaju uočavanja bilo koje osobe u njenoj blizini, osim ovlaštenog
časnika, smjesta izvijestiti časnika ili zapovjednika. Plutača je žarke boje i mora se redovito
servisirati u ovlaštenom servisu. Plutača je opremljena svjetlom i reflektirajućom oznakom
(trakom). Signali se odašilju na frekvenciji 406 MHz (sateliti) i 121,5 MHz (SAR zrakoplovi).
▪ SART (Search And Rescue Radar Transponder) je radarski odgovarač koji
omogućava lociranje plovila u pogibelji (čamci, splavi, brodovi) na ekranu brodskog radara.
Uočava se kao serija od 12 točaka na međusobno jednakim udaljenostima koje se protežu
radijalno (vidi prilog). Približavanjem plutači točke postaju dijelovi kruga, a potom zatvorene
kružnice što je znak dolaska na poziciju pogibelji. SART radi na radarskoj frekvenciji od 9
GHz (x-band, 3 cm). Baterija ima kapacitet za 96 sati rada. Za vrijeme napuštanja broda nosi
se u plovilo za preživljavanje (čamce ili splavi za spašavanje). Koristi se u slučaju uočavanja
kopna, broda ili zrakoplova, jer u protivnom nema smisla. Plutača je žarke boje i mora se
redovito servisirati u ovlaštenom servisu. Uređaj ne dirati, a u slučaju uočavanja bilo koje
osobe u njegovoj blizini smjesta izvijestiti časnika ili zapovjednika.
Komunicirati s drugim osobama na brodu može se verbalno i neverbalno, a što ovisi o
veličini broda, mjestu na brodu, stanju buke, mora, vjetra i sl.
Za verbalno komuniciranje postoje sustavi za javni razglas, te ugrađeni sustavi: most-
strojarnica, most-pramac i krma, te most-kormilarski stroj za nuždu. Pored toga postoje
prijenosne postaje internog ili GMDSS sustava, pojačivači glasa i sl.
Za neverbalnu komunikaciju, koja se koristi u uvjetima u kojima je nemoguće verbalno
komuniciranje, koriste se razni ugovoreni znakovi, zastavice, dimni i svjetlosni signali
(komunikacija u strojarnici, pri jakom vjetru na otvorenom, jakoj buci (operacije s
helikopterom) i sl.
Pad čovjeka u more
Manevri brodom prilikom kritične situacije "Čovjek u moru" mogu biti različiti, ovisno
o situaciji i vrsti broda.
- Neposredna akcija (pad osobe u more primijećen sa zapovjedničkog mosta i kormilo
se odmah postavlja sve u stranu pada osobe da se izbjegne kontakt osobe s vijkom).
- Odložena akcija (prijavljen pad osobe u more na zapovjednički most i akcija se tek
tada pokreće - osoba je ostala iza broda i nije bilo moguće spriječiti kontakt osobe s vijkom).
- Nestala osoba (na most je prijavljen nestanak osobe tijekom plovidbe, pretražuje se
brod i propitkuje posada radi utvrđivanja približnog vremena kada je osoba zadnji put viđena).
 U svim navedenim slučajevima mora se postupiti prema Rasporedu za uzbunu ili Planu
podrške zapovjedniku. Ukratko, valja izvesti jedan od uobičajenih manevara:
- Običan zaokret (manevar 360° - kormilo postaviti sve u stranu pada osobe u more),
- Williamsonov zaokret (vraća brod u nasuprotni kurs), i
Operacija spašavanja ljudi na moru najčešće je povezana s operacijom traganja, a cilj
obje operacije je pronalaženje osoba u pogibelji, ili za koje se pretpostavlja da su u pogibelji,
te njihovo spašavanje.
U operacijama traganja i spašavanja koriste se SAR brodovi, zrakoplovi i ovlaštene
službe na kopnu, kao i sva ostala plovila i zrakoplovi pogodni za akciju, a poglavito
trgovački brodovi.
Traganje i spašavanje na moru nije moguće uspješno koordinirati bez dobro uređenog
ustroja (organiziranosti) službe u samoj državi članici SAR konvencije.

POŽAR NA BRODU
Gorenje je kemijski proces u kojemu se spaja goriva tvar i kisik (tvar koja podržava
gorenje). Pri tomu se oslobađa toplina i svjetlost (plamen). Požar je nekontrolirani proces
gorenja. Uvjeti za odvijanje gorenja su goriva tvar, kisik koji podržava gorenje i izvor
paljenja.

Uvjeti za odvijanje gorenja (trokut gorenja)

Zapaljive tvari u različitim agregatnim stanjima
A. Zapaljive krutine. Krute tvari se obično razvrstava na nezapaljive, teško zapaljive
i lako zapaljive. Osim što se ne spajaju s kisikom, nezapaljive se tvari pri normalnom tlaku
neće zapaliti ni u uvjetima visokih temperatura. Teško zapaljive se tvari pod utjecajem plamena
zapale i gore, ali samo u vrijeme izloženosti plamenu (vuna). Udaljavanjem plamena - gorenje
prestaje.
Neke su krute tvari sklone samozapaljenju. Povećava se temperatura, a kad na površini
dosegne vrijednost plamišta - nastupa zapaljenje. Samozapaljenje se sprječava odvođenjem
topline (prozračivanjem).
B. Zapaljive tekućine. Gorenje tekućina jednostavnije je u odnosu na gorenja krutina,
jer ne izgaraju izravno, već kao plinovi i pare (mijenjaju agregatno stanje). Za gorenje tekućine
potrebita je dostatno visoka temperatura, kako bi se iznad površine stvorila dostatna
koncentracija plinova i para. Ako je ta koncentracija nedostatna, do gorenja neće doći, čak ni
ako ima dostatno topline za zapaljenje, iz vanjskog izvora.
Proces se odvija na način da se s površine neprekidno odvaja stanovita količina
molekula iz tekućine i stvara oblak pare. Kad koncentracija sastava prijeđe kritičnu točku i kad
je temperatura iz vanjskog izvora dostatno visoka nastupa zapaljenje. Ova se temperatura
naziva plamište - flash point). Nastupa gorenje plinova i para. Gorenje prestaje nakon
smanjenja koncentracije plinova i para u oblaku, odnosno, kad više nema dostatnog dotoka tvari
koja podržava gorenje. Daljnjim pak porastom temperature tekućine, ubrzava se isparavanje,
pa je koncentracija plinova i para u oblaku velika, te takova temperatura omogućuje potpuno
izgaranje tekućine.
U pomorstvu se zapaljivim tekućinama drže sve one kojima je plamište niže od 61º C
i u pomorskom prijevozu se provode posebne mjere zaštite i sprečavanja požara.
Razvrstavaju se na:
- visokozapaljive tekućine (plamište < -18º C),
- srednjezapaljive tekućine (plamište od -18 do +23º C) i
- teškozapaljive tekućine (plamište od 23 do 61º C).
C. Zapaljivi plinovi i pare. Gorenje plinova i para moguće je samo ako postoji
razmjerno homogena smjesa zapaljivih plinova i para, te kisika iz zraka. Izgaranje redovito
započinje rasprskavanjem (eksplozijom). Eksplozija je kemijska promjena pri kojoj se velika
količina gorive tvari trenutačno spaja s kisikom. Na taj se način trenutačno oslobađa velika
količina topline - zvučni učinak.
Prvi uvjet za nastup eksplozije: prostorni (količinski) omjer zapaljivih plinova, para i
kisika mora biti unutar granica eksplozivnosti. Donja granica eksplozivnosti (DGE) je
najmanji količinski udio plinova i para, pri kojemu je eksplozija moguća. Gornja granica
eksplozivnosti (GGE) podrazumijeva najveći prostorni udio. Smjese plinova i para ispod DGE
nazivaju se siromašne smjese, a iznad GGE nazivaju se prebogate smjese.
Drugi uvjet za nastup eksplozije je vanjski toplinski izvor koji započinje kemijsku
reakciju.
Treći uvjet: dostatna količina kisika.
Do rušilačkog učinka dolazi zbog velike ekspanzije plinova i naglog porasta tlaka
(uvjetuje ga nagli porast temperature tijekom kemijskog procesa spajanja plinova i para s
kisikom).
Kisik (O2)
Pri normalnom tlaku i temperaturi kisik je plin bez boje, okusa i mirisa. Lako stupa
u kemijske reakcije s drugim kemijskim elementima. U atmosferi ga ima 21%. Pri višim se
temperaturama olakšava spajanje kisika s gorivom tvari.
Ako u određenom prostoru ima dosta kisika, sve će se molekule gorive tvari spojiti s
O2, pa nastupa potpuno izgaranje. U prostorima s manjom količinom kisika, proces traje dok
ga ima, pa se prekida i to se naziva nepotpuno izgaranje. Pri tomu najčešće nastaje otrovni i
zapaljivi plin ugljični monoksid (CO), a u povoljnim uvjetima čisti ugljik (C).
Izvori topline
Uzročnicima požara drže se sve tvari koje zbog svoje povišene površinske temperature
mogu izazvati nekontrolirano gorenje predmeta u neposrednoj blizini. Glede nastanka topline
koja izaziva zapaljenje, toplinski izvori mogu biti električni, mehanički, nuklearni i kemijski.
Osim toplinskih izvora, važan uzročnik požara je i izravni prijenos topline s toplijeg na manje
toplo tijelo.
Požari koje, kao toplinski izvor izaziva električna struja, nastaju povišenjem
temperature elektrovodiča (povećanjem snage električne struje, u vodiču se povećava otpor i
temperatura). Ovoj skupini pripadaju prirodna pražnjenja - grom, iskrenja električnih
uređaja i statička pražnjenja. Pri izbijanju električne iskre mogu se postići temperature i
vrijednosti nekoliko tisuća C º.
Mehanički izvori predstavljaju toplinu koja se oslobađa zbog trenja dviju krutih tvari.
 Temeljna načela u gašenju i razdioba požara
Većinu se požara može ugasiti uklanjanjem jednog ili više temeljnih uvjeta gorenja,
odnosno hlađenjem, odvajanjem, gušenjem i izravnim utjecanjem na kemijski proces. Pri
hlađenju opožarene tvari protupožarnim sredstvom, snižava joj se temperatura na vrijednost
nižu od plamišta (nema trokuta gorenja), prestaje proces gorenja i požar se gasi.
Hlađenje: opožarenu tvar dovodi se u dodir sa sredstvom kojemu je temperatura znatno
niža. U dodiru, toplina s opožarene tvari prelazi na sredstvo za gašenje. Ono se zagrijava i
najčešće mijenja svoje agregatno stanje (isparava). Hlađenjem vodom najčešće se gase krutine.
Odvajanje je uklanjanje gorive tvari (koja još nije počela gorjeti) iz opožarenog
područja. To može biti prekid dovođenja goriva (zatvaranje ventila), ograđivanje opožarenog
područja, odvoženje materijala (tereta), razrjeđivanje gorive tvari itd. Odvajanjem se smanjuje
goriva masa i na taj način skraćuje gorenje, a masi koja gori dopušta dogorijevanje.
Gušenjem se sprječava pristup kisika gorivoj tvari. Opožarenu se tvar prekrije nekim
inertnim plinom (ne podržava gorenje), nezapaljivom tekućinom, ili nekim krutim, sipkim
materijalom. Za gušenje je najpovoljniji materijal onaj koji gorivu tvar ujedno može i ohladiti
(voda, pjena). U suprotnom se goriva tvar nakon gašenja požara može ponovno zapaliti, jer joj
se nije dostatno snizilo temperaturu (plamište).
Klasifikacija požara prema vrsti tvari i sredstva za gašenje požara odgovarajuće
klase:
A - požar krutih tvari (drvo, papir, slama, plastika, tekstil, ugljen): voda, prah, pjena,
halon, pijesak;
B - požari zapaljivih tekućina (benzin, ulja, masti, lakovi, vosak, smole, katran):
pjena, prah, halon, CO2, voda;
C - požari zapaljivih plinova (metan, acetilen, propan, butan): prah, halon;
D - požari zapaljivih metala (aluminij, magnezij, natrij, kalij): prah, pijesak;
(E - požari na elektroinstalacijama: prah, CO2;)
F - požari ulja i masti: specijalno sredstvo.
Sredstva za otkrivanje požara
Za otkrivanje i dojavu požara u prostorima u kojima borave ljudi, ugrađuju se
vatrodojavni sustavi. Sastoje se od ručnih i automatskih javljača, dojavnih vodova,
vatrodojavne stanice i napajanja.
Javljači požara
▶ Ručni javljač požara služi za brzi prijenos informacije o požaru. To je najčešće
elektromehanički prekidač u crvenom kućištu od kovine sa staklenim ili plastičnim poklopcem.
Pri uočavanju požara, razbija se poklopac, okreće prekidač i na taj se način aktivira brodski
uređaj za davanje zvučnog signala i/ili obavješćuje zapovjednički most o mjestu požara.
Na brodovima se postavljaju u hodnicima, upravljačkim i pomoćnim prostorima,
skladištima, spremištima, pogonskim prostorima itd. Međusobna udaljenost mora osigurati
čujnost unutar cijelog broda.
 ▶ Automatski javljač mjerenjem bilježi fizikalne promjene u okolišu (temperatura,
dimne čestice), pa izmjerene veličine pretvara u električnu pobudu kojom aktivira vatrodojavnu
stanicu. Dobro je što registriraju i najmanje termalne promjene, dakle, vrlo su osjetljivi.
Razvrstavaju se na toplinske i dimne.
- Toplinski se javljači požara koriste za zaštitu prostorija u kojima ne očekuje se brzo
povišenje temperature. Izrađuju se kao termomaksimalni i termodiferencijalni.
▪ Termomaksimalni javljači kao parametar okoliša mjere temperaturu zraka. Požarnu
uzbunu daju kad temperatura prijeđe zadanu vrijednost. Osjetilni je element najčešće bimetal
koji savijanjem zatvara strujni krug.
▪ Termodiferencijalni javljači kao parametar okoliša mjere termalni gradijent
(termalne promjene u vremenu). Rijetko se ugrađuju na brodove.
- Dimne se javljače ugrađuje u prostore u kojima se u slučaju požara očekuje veće
količine dima, ali ne u prostore u kojima se inače, tijekom iskorištavanja, pojavljuje dim.
Proizvodi ih se kao ionizacijske i svjetlosne.
▪ Ionizacijski se javljač sastoji od otvorene i zatvorene komore. Korištenjem slabog
izvora radioaktivnog zračenja, ionizira se zrak u obje komore. U konačnici, pojačava se struja
napajanja uređaja i kad dostigne ili prijeđe neku graničnu vrijednost oglašava se zvučni ili
svjetlosni alarm.
▪ Svjetlosni javljači otkrivaju prisutnost dima mjerenjem količine svjetla koja dopire
do fotoelementa. Pobudu za zvučni ili svjetlosni alarm daju kad se koncentracija dima u
prostoriji poveća za 3%.
Javljači plamena
Otkrivaju plamen mjerenjem dijela svjetlosnog spektra koji proizvodi samo plamen.
Podatak pretvaraju u električnu pobudu. Razvrstavaju se na infracrvene i ultraljubičaste.
▪ Infracrveni javljači imaju sabirne leće, filter i namjenske fotoćelije. Javljač reagira
na plamen do 15 cm visine, do 6 m udaljenosti. Često se opremaju i sklopom za kašnjenje.
Koriste se za potpuno mračne prostorije koje može osvijetliti samo iskra ili požar.
▪ Ultraljubičasti javljači otkrivaju požar na način što zračenju izlažu kruto tijelo, koje
postaje električno provodljivo. Rijetko se ugrađuju na brodove, jer i sunčeva svjetlost može
napraviti stanovite smetnje.
Vatrodojava
- Cijevna vatrodojavna mreža sastoji se od mreže cijevi malog promjera. Mreža je
razgranata po cijelom brodu. U cijevi se usisava zrak i dovodi do vatrodojavne stanice na mostu,
ili do brodske protupožarne stanice. Ako u usisanom zraku ima više od 6,65% dimnog
onečišćenja, aktivira se dimni javljač i zvučni uzbunjujući znak. Napajanje mora imati pričuvni
izvor i vlastiti nadzor za ispravnost. Protok zraka održavaju ventilatori, a nadzor protoka obavlja
se vizualno.
- Vatrodojavna stanica je sklop koji pokazuje trenutačno stanje svih priključenih
javljača. Obično se postavlja na zapovjednički most, jer mora biti pod stalnim nadzorom. Osim
pojedinačnih, na postaji prikazuju se stanja i skupine javljača na pojedinim dijelovima brodske
nutrine. U slučaju dojave o požarnoj opasnosti, na postaji se uključuju zvučni i svjetlosni znak
za požarnu opasnost. Preostaje dvije minute vremena za provjeravanje opravdanosti
uzbunjivanja i isključivanje, odnosno dovođenje postaje u prvobitno stanje za spremnost.
Nakon dvije minute postaja se uključuje na opći brodski sustav za opasnost, čiji se zvuk čuje
na cijelom brodu i u njegovoj nutrini. Na stanicu se još smije priključiti samo dojavni sustav za
nadzor zatvaranja protupožarnih vrata.
 Sredstva za gašenje požara
Veličine u ocjenjivanju vrijednosti su raspoložive količine, otrovnost, djelotvornost,
štetnost, moguća višestruka namjena, prenosivost, te ograničenja u korištenju.
Poželjna je neotrovnost sredstava za gašenje požara, zbog zaštite osoba u prostorima u
kojima se djeluje i sigurnosti vatrogasnih timova. Nažalost, to se teško postiže, jer pojedine
kemijske sastavnice često reagiraju sa sastavnicama iz okoliša, pa unatoč izvornoj neotrovnosti,
tijekom korištenja dobivaju otrovne značajke.
Djelotvornošću se drži što manja količina sredstva za gašenje požara pojedine tvari u
zadanim uvjetima. Pri gašenju požara valja voditi računa o što manjoj šteti koju se nanosi
vatrogasnim postupcima. Štetna sredstva mogu prouzročiti više štete od samog požara.
Glede čestoće u primjeni, sredstva za gašenje požara se najčešće razvrstavaju na
temeljna (voda), namjenska (pjena, ugljični dioksid, prah, halon) i dopunska (pijesak,
pokrivači i drugo).
- Voda je najstarije, najpoznatije i najčešće protupožarno sredstvo (gašenje požara
krutih tvari). Dostupna je, neotrovna i prenosiva u velikim količinama. Sastoji se od dva atoma
vodika i jednog kisika (H2O). U naravi je poglavito u tekućem, odnosno u plinovitom
agregatnom stanju. Najveću gustoću ima pri 4º C. Kemijski čista voda je tekućina bez boje,
mirisa i okusa. Neke krute tvari u dodiru s vodom mogu razvijati lakozapaljive plinove. Takve
se tvari svrstavaju u opasne tvari. Pri gašenju se voda može koristiti kao puni mlaz, raspršeni
mlaz ili vodena magla. Punim se mlazom voda može izbaciti na veliku udaljenost, pa se ovaj
način preporuča u požarima krutih tvari i pri visokim temperaturama, kada je teško približiti se
izvoru požara. Raspršeni mlaz nema veliki doseg, ali je puno viša iskoristivost vode, pa se često
koristi. Vodenu maglu dobiva se pri korištenju visokog radnog tlaka i prskanjem kroz mlaznicu.
Za gašenje zapaljivih tekućina čija je specifična težina manja od vodene može se koristiti voda,
ali valja paziti na moguće raznošenje goruće tekućine i širenje požarišta. Kako je voda izvrstan
provodnik električne energije, zabranjuje se gašenje požara u blizini elektroenergetskih izvora.
- Pjena se u prvom redu koristi za gašenje zapaljivih tekućina. Temeljno načelo:
potpuno prekrivanje opožarene tvari (odvajanje gorive tvari od okolnog kisika). Razlikuju se:
- teške pjene,
- srednje teške, i
- lake pjene.
Pjena je neutralna i ne djeluje štetno. Još su poželjna svojstva: stabilnost, održavanje,
topivost, otpornost na visoke i niske temperature (ne smrzava se), sprječavanje raspadanja,
slaba korozivnost, mali površinski napon, visok stupanj ekspanzije (5 do 10), dug vijek trajanja,
otpornost na vatru, brzo širenje po podlozi itd.
- Prah. Za korištenje u protupožarnoj zaštiti mora zadovoljiti stanovite uvjete kao:
odgovarajuća veličina čestica, što manja težina, neotrovnost, otpornost na vodu, zgrušnjavanje,
tlak, vibracije, razlaganje na visokim temperaturama, što manja električna provodljivost.
Najpogodnija veličina čestica je 35 do 55μm. Uobičajena gustoća je oko 2kg/dm3. U upotrebi
su tri temeljne vrste. Djeluju tako što usporavaju kemijske procese gušenjem, rashlađivanjem
i odvajanjem. Prahom se gase požari tekućina, plinova i požari blizu električne struje, a pogodan
je za sve vrste požara.
- Ugljični dioksid (CO2) je plin bez boje, okusa i mirisa i ne provodi električnu struju.
Do količine 2,5% u atmosferi, na čovjeka djeluje povoljno (osvježava i ubrzava disanje). Pri
5% jako ubrzava disanje i izaziva glavobolju. Pri 8 - 10% zaustavlja disanje, uzrokuje
nesvjesticu i smrt za nekoliko minuta. Nakon smrti srce još neko vrijeme radi (CO2 nije
otrovan), pa se prva pomoć pruža iznošenjem na svježi zrak uz davanje umjetnog disanja. CO2
požar gasi ugušivanjem (istiskivanjem zraka), te smanjuje koncentraciju kisika ispod razine do
koje je gorenje moguće. U gašenju se koristi kao plin ili suhi led (nastaje pri nagloj ekspanziji
plina - jako sniženje temperature). Koristi se isključivo u zatvorenim prostorima.
- Haloni su ugljikovodični spojevi u kojima su jedan ili više ugljikovih atoma
zamijenjeni nekim halogenim kemijskim elementom kao: fluor, brom ili jod. Na brodovima se
koriste isključivo one vrste koje ne štete ozonskom sloju atmosfere. Haloni požar gase
antikatalitički, tj. razlažu se zbog visoke temperature i prekidaju proces gorenja. Djelotvorni su
za gašenje požara i istovremeno štite elektroničke uređaje i postrojenja.
▶ Prijenosni protupožarni uređaji (ekstinteri) sadrže sredstvo za gašenje požara
(voda, pjena, prah, CO2, haloni) pod visokim tlakom. Moraju se redovito servisirati u za to
ovlaštenim servisima.
Prijenosni uređaji za gašenje vodom namjenjuju se gašenju požara drva, papira,
tkanine i sl. Voda se iz spremnika istiskuje tlakom ugljičnog dioksida ili nekog drugog inertnog
plina. Ovi se uređaji ne smiju koristiti u blizini izvora električne struje, zbog dobre električne
provodljivosti vode. Ne smiju se držati na mjestima na kojima se temperatura spušta na
vrijednosti ispod 0º C, niti blizu mjesta s visokim temperaturama.
Prijenosni uređaji za gašenje pjenom koriste se za gašenje drva, papira, tkanine,
zapaljivih tekućina i sl. Puni ih se mješavinom vode i pjenila. Ne smiju se koristiti u blizini
izvora električne struje, zbog dobre električne provodljivosti vode.
Prijenosni uređaji za gašenje prahom mogu se koristiti za gašenje svih vrsta požara.
Prah se iz spremnika potiskuje tlakom inertnog plina. Gašenje se temelji na načelu odvajanja
gorive tvari i kisika. Djelotvornost je ovim aparatima manja na otvorenom prostoru, posebice
za vjetrovita vremena.
Prijenosni uređaji za gašenje ugljičnim dioksidom (CO2) koriste se za gašenje
požara klase B, C i E. Rabi se pri gašenju manjih početnih požara u blizini elekričnih instalacija
i manjih početnih požara zapaljivih tekućina. Plin je bez boje i mirisa. Ne provodi električnu
struju. Teži je od zraka oko 1,5 puta. Kod izbacivanja tekući CO2 se rashladi na cca - 78° C i
izlazi iz cijevi kao snijeg. Budući je u plinovitom stanju teži od zraka istiskuje kisik iznad tvari
koja gori i djeluje ugušujuće.
Masa prijenosnog PP uređaja ne smije prijeći 20, odnosno 25 kg (voda i pjena).
Na vatrogasnom aparatu moraju stajati sljedeće oznake:
- utisnuta oznaka (tvornički broj i godina proizvodnje),
- oznaka aparata,
- vrijeme neprekidnog pražnjenja,
- vrste požara za koje je namijenjen,
- posebna upozorenja kada se aparat ne smije koristiti (npr. ne smiju se gasiti uređaji
pod električnim naponom),
- najveća vrijednost napona električne struje pri kojem se aparat smije upotrijebiti,
- temperaturno djelovanje aparata,
- podaci o proizvođaču,
- uputa za rukovanje u sažetoj i jasnoj formi s potrebnim slikama.
Palubni protupožarni sustav za gašenje morskom vodom
To je temeljni sustav za gašenje požara na brodovima. Mora biti stalno spreman za
brzo uključivanje, samostalno se uključivati ili daljinski pokretati.
Sastoji se od protupožarne pumpe (crpke), cjevovoda, hidranata, protupožarnog
crijeva i mlaznica. Na brodovima se mora nalaziti zasebna crpka za nuždu koja ne smije biti
u strojarnici, niti u prostoru s izravnim pristupom strojarnici i koja mora imati vlastiti neovisni
pogon.
 Cjevovod je na palubi, a promjer cijevi mora izdržati tlak vode koji istovremeno
proizvode najmanje dvije protupožarne pumpe. Broj i položaj hidranata omogućuje da
najmanje dva mlaza s različitih hidranata mogu doseći svaku točku na brodu (po dužini, širini
i visini). Pored svakog hidranta smješten je protupožarni ormarić opremljen crijevom,
podesivom mlaznicom i sjekirom.
Oprema za osobnu protupožarnu zaštitu su zaštitna odjeća, obuća, kaciga, električna
svjetiljka, sjekira i uređaj za disanje. Zaštitna je odjeća od vatrootpornog materijala. Ne smije
ometati slobodno gibanje.
Uređaj za disanje štiti od otrovnih plinova ili para, vrućeg zraka ili vodene pare. Koristi
se i u slučajevima kad manjka kisika. Uređaj ima spremnik za zrak pod tlakom. Mora omogućiti
30-minutni neprekidni rad.
Gašenje u nastambama
Gašenje u nastambama obavlja se prijenosnim protupožarnim aparatima i sprinklerom.
Nakon opažanja požara, valja uključiti ručni javljač požara i pristupiti gašenju ručnim
protupožarnim aparatom. Na temperaturama od 68 do 79° C uključuje se sprinkler-sustav.
Poglavito se koristi na putničkim i ro-ro putničkim brodovima (trajektima).
Gašenje u brodskoj strojarnici
Vjerojatnost izbijanja požara u strojarnici znatno je veća u odnosu na druge dijelove i
prostore na brodu, radi zapaljivih tekućina (goriva i maziva) i brojnih uređaja (cjevovoda) u
kojima se razvijaju visoke temperature. Ako se požar razbukta, pa se ne može koristiti
prijenosne i prijevozne aparate mora se gasiti sustavom za plin (CO2 ili Halon). Prije početka
gašenja plinom valja provjeriti jesu li sve osobe napustile strojarnicu (prozivkom), je li zatvoren
dotok goriva i maziva, te jesu li zatvoreni svi otvori (strojarnica se hermetizira). Nakon toga
pušta se plin iz spremnika koji se mora nalaziti izvan strojarskog prostora.
Opasnosti od trovanja i gušenja
Opasnosti prijete od otrova, štetnih plinova ili manjka kisika u nekim prostorima.
- Otrovi djeluju najčešće nakon udisanja, ili na dodir. U pomorskom prijevozu trovanja
najčešće izazivaju skupine otrova: nadražljivci, zagušljivci, opojni otrovi i krvni otrovi.
Nadražljivci podražavaju organe s kojima dolaze u dodir, najčešće dišne organe
(kihanje i kašalj). Otkrivaju se brzo (solna kiselina, brom, klor, sumporni dioksid).
Zagušljivci onemogućavaju dobavu kisika. Prepoznaju se po glavobolji, vrtoglavici,
nesvjestici, dok ne ponestane kisika u mozgu (vodikov sulfid, fosforni spojevi, ugljični
monoksid i dioksid, metan, dušik i dušikovi oksidi).
Opojni otrovi u prvom redu utječu na živčani sustav. Prepoznaju se po vrtoglavici,
glavobolji, poremećaju pri gibanju i sl. (većina otrovnih para sirove nafte i njezinih derivata).
Svaki brod mora imati Protupožarni plan koji mora sadržavati:
- razmještaj upravljačkih stanica,
- raspored vatrootpornih pregrada,
- raspored vatrodojavnih javljača,
- raspored prostora koji se štite ugrađenim sustavima,
- način pristupa u pojedine prostore,
- opis sustava za prozračivanje,
- razmještaj protupožarne opreme, alata i sredstava, i
- naznaku mjesta na kojemu su upute za održavanje.
Jedan primjerak protupožarnog plana mora se nalaziti na izlazno-ulaznom mjestu na
brodu spremljen u propisno označenom vodonepropusnom spremniku žarke boje.
 Protupožarna vrata (vatronepropusna vrata):
- moraju imati mogućnost ručnog i daljinskog zatvaranja,
- na indikatorskom panelu mora biti prikazan položaj u kojem se vrata nalaze,
- svaka vrata trebaju se otvarati sa obje strane prostorije,
- moraju postojati dva uređaja za upravljanje protupožarnim vratima,
- vrata u nastambama posade i kabinama putnika moraju imati posebno konstruirane
otvore za evakuaciju.
Napuštanje broda
Napuštanje broda je čin kada se iskoriste svi ljudski i tehnički potencijali (resursi), a da
se nije polučio uspješan rezultat, tj. opasnost (požar, naplavljivanje i sl.) nije bilo moguće staviti
pod kontrolu i jedini spas za osobe na takvom brodu jest napuštanje broda postojećim
sredstvima za spašavanje. Odluku o napuštanju broda donosi isključivo zapovjednik broda.
Napuštanje se vrši sukladno Rasporedu uzbune (Muster list) kako u smislu oglašavanja, tako i
u smislu izvršavanja zadaća članova posade broda naznačenih u Rasporedu uzbune. Znak za
napuštanje broda naznačen je zajedno s ostalim znakovima uzbune u zaglavlju Rasporeda
uzbune i isti je za sve brodove iste kompanije. Umjesto njega može se dati znak opće uzbune
koji se sastoji od sedam kratkih i jednog dugog zvučnog signala (.......-). Samo su dva znaka
ista na svim brodovima svjetske flote, a to je znak opće uzbune ili generalni alarm i znak pada
osobe ili osoba u more koji se satoji od tri duga zvučna signala (- - -). Napuštanje broda
najčešće se objavljuje neposredno ili posredno verbalnom naredbom zapovjednika
RASPORED UZBUNE (MUSTER LIST)
Radi sprečavanja neorganiziranosti u kritičnim situacijama na brodu postoji Raspored
uzbune (Muster list) koji opisuje raspored dužnosti članova posade u kritičnim situacijama.
Primjerci rasporeda postavljaju se na prolaznim mjestima na brodu, zapovjedničkom
mostu, strojarnici, nastambama, restoranima, oglasnim pločama, na recepciji i sl.
Raspored uzbune sastavlja zapovjednik broda ili časnik kojega on odredi. U rasporedu se
moraju navesti i članovi posade koji čine timove u slučajevima: "Čovjek u moru", "Prodor
mora" i "Onečišćenje okoliša". Raspored sadrži opis znakova (signala) za označavanje i
uzbunjivanje posade i putnika u izvanrednim okolnostima na brodu. Raspored opisuje i
propisuje zadaće i postupke svih članova posade za slučajeve napuštanja broda i požara na
brodu, a koji se odnose na:
- zatvaranje vodonepropusnih i protupožarnih vrata, te drugih otvora,
- pripremanje brodica, splavi i drugih sredstava za spašavanje,
- spuštanje brodica i splavi,
- načine i mjesta za okupljanje putnika,
- korištenje sredstava za vezu (komunikaciju),
- postupci skupina za gašenje požara,
- posebne dužnosti glede gašenja požara itd.
Rasporedi uzbune određuju pojedine osobe za pojedine dužnosti i njihove zamjenike,
ovisno u radnjama koje se poduzimaju. Na putničkim brodovima valja skrbiti o putnicima
(odjeća, oprema za spašavanje, prikupljanje na zbornim mjestima, kretanje po brodu, skrb o
slabije pokretnim osobama, djeci i dr.). Svi članovi posade uključujući i zapovjednika broda
moraju odslušati poseban tečaj i steći svjedodžbu o dopunskoj osposobljenosti "Mjere
sigurnosti na putničkom brodu".
 U svakoj se putničkoj kabini postavljaju upute na nekoliko jezika koje upućuju putnike
o položaju mjesta za okupljanje u slučaju napuštanja broda, temeljnim pokretima u slučaju
opasnosti, o načinu navlačenja prsluka za spašavanje, opis signala za napuštanje broda, način
izdavanja zapovjedi o napuštanju broda i sl. Tijekom kritične situacije ili vježbe, putnicima se
mora omogućiti razlikovanje članova posade od drugih putnika. To se postiže nošenjem
propisane radne odjeće, obuće i ostale opreme. Mora se unaprijed znati ukupan broj putnika,
starijih i invalidnih osoba, žena, djece, dojenčadi i drugo.
Brodski sustav za uzbunjivanje
Koristi se za obavješćivanje putnika i članova posade o izvanrednim stanjima (kritičnim
situacijama) na brodu. Sustav proizvodi zvučni signal i s njime se upravlja s mosta. Nakon
uključenja, zvuk se mora čuti po cijelom brodu (na svim mjestima gdje se živi, boravi i radi),
sve dok ga se ne prekine. Ako dođe do prekida napajanja iz glavnog izvora, automatski se
uključuje pričuvni izvor napajanja (sklop baterija-akumulatora ili pričuvni generator).
Osim brodskim alarmnim sustavom, opću se uzbunu može oglasiti i brodskom sirenom
(zviždaljkom) kao dopunskim sredstvom za uzbunjivanje.
Sustav javnog razglasa se obvezno ugrađuje na putničke, a sve češće i na teretne brodove.
Koristi se za obavješćivanje putnika i članova posade, a sukladno odluci zapovjednika.
Postupci neposredno nakon napuštanja broda
Prije udaljavanja plovila za spašavanje od broda u nezgodi, valja provjeriti ima li u
blizini još osoba u moru. Za izvlačenje koristiti konopac s prstenom, kopču na leđnoj strani
prsluka ili rampu. Na otvorenim ili djelomice zatvorenim brodicama, podesiti položaj pokrova.
Pri niskim temperaturama osobe u plovilu sjedaju stisnuti jedni uz druge. Ozlijeđenima se što
prije pruža prva pomoć. Podijeliti tablete za morsku bolest (povraćati u vrećice radi održanja
čistoće). Brodica s motornim pogonom uzima u tegalj splavi i brodice bez motora. Sve brodice
i splavi valja povezati i držati ih na okupu (veća sigurnost i lakše uočavanje poglavito iz
zrakoplova). Što prije u more baciti zavlačna (olujna) sidra. EPIRB vezati za plovilo, a SART
postaviti na što više mjesto. Također postaviti i obični radarski reflektor. SART ne uključivati
ako na obzoru nema kopna, broda ili zrakoplova, jer nema svrhe. Prazniti vodu iz plovila. Iz
splavi izbaciti sve stvari koje ju mogu oštetiti.
Signalna sredstva
Temeljno načelo pri korištenju je razumna i pravodobna uporaba. Koristi ih se
samo u slučajima kad u užem ili širem području ima osoba koje bi ih mogle opaziti. Valja voditi
računa o tomu da se dimni signali koriste isključivo danju (kao i heliograf - pojasniti), radi
privlačenja pozornosti (posebice iz zrakoplova). Noću nemaju nikakvog učinka (ne vide se) kao
ni za jačeg vjetra (dim se ne zadržava na poziciji). Noću valja koristiti rakete i svjetiljke.
- Signalne rakete su lagana prijenosna sredstva za privlačenje pozornosti. Ispaljuju se
iz ruke i dosižu do najmanje 300 m visine. Izbacuju padobran i pale baklju. Gore jarkocrvenim
svjetlom (30.000 svijeća ili kandela) najmanje 40 sekundi. Zbog male brzine padanja (5 m/s),
baklja se gasi prije dodira s vodom, kako ne bi došlo do zapaljenja moguće izljevenog
lakozapaljivog tekućeg ili drugog tereta.
- Ručne baklje ili buktinje služe za označavanje pozicije brodice ili splavi za
spašavanje. Ravnomjerno gore jarkocrvenom bojom (15.000 svijeća) najmanje 60 sekundi.
Neće se ugasiti ako se nakratko zarone u vodu (do 10 sekundi) i ne predstavljaju opasnost za
brodicu ili splav.
 - Plutajući dimni signali nakon paljenja 3 minute ravnomjerno izbacuju dim jarke
boje. Privlače pozornost zrakoplova. Ne gase se uranjanjem u vodu i ne reagiraju
rasprskavajuće. Mogu se koristiti isključivo danju, a zbog vjetra ne pokazuju baš točnu
poziciju (nedostatak).

PRVA POMOĆ
Da bi spasilac pružio prvu pomoć najprije treba uočiti što se dogodilo, prosuditi
opasnosti koje prijete, nakon toga neposredno djelovati poštujući red hitnosti. Najprije treba
ukloniti neposredne opasnosti za život, zatim slijedi zbrinjavanje eventualnih ozljeda i
prevencija šoka.
Vitalne funkcije (osnovne životne funkcije) su rad srca i disanje. S obzirom na
njihovo postojanje na mjestu nesreće su moguće slijedeće situacije:
1. žrtva diše i srce joj radi
2. žrtva ne diše i srce joj ne radi
3. žrtva ne diše, a srce joj radi (obrnuta situacija nije moguća)
Frekvencija disanja u odrasle osobe je 14-16, a frekvencija rada srca je 60-80/minutu.
Prividna ili klinička smrt znači prestanak disanja i rada srca bez sigurnih znakova
smrti (jasno je da ovdje imamo nesvjesno stanje), u tom slučaju treba dati još jednu šansu
unesrećenom mjerama oživljavanja (reanimacije) - vanjskom masažom srca i umjetnim
disanjem.
Nesvjesno stanje znači da sa unesrećenim ne možemo uspostaviti kontakt, ali srce mu
radi i diše. Prijeti mu opasnost od gušenja prvenstveno vlastitim jezikom (ili drugim stranim
sadržajima u ustima) u položaju na leđima.
Sigurni znakovi smrti:
a) mačje oko - zjenice su široke i ne reagiraju na svjetlo - kada se očna jabučica
postranično stisne zjenice se izduže kao kod mačke.
b) mrtvačke pjege - tamnoljubičaste pjege koje nastaju slijevanjem krvi u niže dijelove
tijela - pojave se 30-60 minuta nakon smrti.
c) mrtvačka ukočenost - pojavi se nakon 2-4 sata od smrti - najprije zahvaća mišiće
glave i vrata, zatim redom mišiće trupa, nogu i na kraju ruke.
Bez kisika nema života. U zraku ima 21% kisika i 78% dušika. Pri koncentraciji kisika
od 12-15% javljaju se prvi simptomi (poremećaj koordinacije mišića), od 6-8% dolazi do
gubitka svijesti, a smrt nastupa kad koncentracija kisika padne ispod 6%.
Neposredne opasnosti za život:
1. prestanak disanja i rada srca - hitno poduzeti mjere oživljavanja (ako srce radi daje
se samo umjetno disanje),
2. jako krvarenje - mora se odmah zaustaviti,
3. nesvjesno stanje - unesrećenom prijeti opasnost od gušenja vlastitim jezikom i
stranim sadržajem u dišnom putu u položaju na leđima - postaviti ga u bočni položaj,
4. šok - treba ga predvidjeti, spriječiti i prepoznati ako se razvio.
Hitna stanja ili situacije koje zahtijevaju neodgodivu intervenciju su naglo nastale
bolesti i ozljede koje ugrožavaju život unesrećenog. To su dakle sva ona stanja koja ugrožavaju
vitalne funkcije kao: opstrukcija dišnog puta stranim tijelom, utapanje, električni udar,
udar groma, otrovanja, teške ozljede glave i grudnog koša, bolesti srca i pluća kao npr.
srčani udar i embolija, krvarenje u mozak itd.
 Prestankom disanja smrt nastupa za 3-5 minuta. Nakon toga na moždanom tkivu
nastaju nepopravljiva oštećenja.
Oživljavanje (reanimacija)
Iznenadni prestanak rada srca i/ili disanja ne znači i definitivnu smrt. Osposobljeni
spasilac može u slijedećim minutama pružiti pomoć oživljavanjem (masažom srca i umjetnim
disanjem) te spasiti život unesrećenom.
Unesrećenog ne smijemo oživljavati, a da prethodno nismo pažljivo provjerili
potrebu tog zahvata.
Za prepoznavanje zastoja srčanog rada i disanja je potrebno nekoliko sekunda. Ono se
osniva na tri pokazatelja:
1. stanje svijesti - osoba u nesvijesti ne odgovara na energičan podražaj zvukom ili
dodirom ▶ zastoj rada srca je uvijek praćen gubitkom svijesti, ali gubitak svijesti nije uvijek
praćen zastojem rada srca,
2. odsutnost spontanog disanja (nakon osiguranja prohodnosti dišnih putova ne opaža
se strujanje zraka iz nosa i usta),
3. odsutnost spontanog rada srca (ne pipa se puls na vratnoj žili kucavici tijekom 5 do
10 sekunda).
Upamti ABC pravilo oživljavanja:
A - Airway (prohodnost dišnih putova),
B - Breath (disanje),
C - Circulation (rad srca).
A - osiguranje prohodnosti dišnih putova
Osobi u nesvjesnom stanju prijeti opasnost od gušenja vlastitim jezikom ili stranim
sadržajem u dišnim putovima (zalogaj hrane, povraćeni sadržaj, ugrušci krvi, zubna proteza
itd.). U položaju na leđima kod osobe u nesvijesti pada donja čeljust. Sa njom pada i korijen
jezika (svi mišići su mlohavi) na stražnju stjenku ždrijela i zatvara dišni put.
Strani sadržaj uklanjamo, a glavu unesrećenog okrenemo u stranu. Kažiprst omotamo
gazom ili rupčićem i ulazimo u usnu šupljinu te vadimo strano tijelo pazeći da ga ne potisnemo
još dublje. Tekući sadržaj u nosnicama i ustima vadimo pomoću aspiratora ako je moguće.
Gušenje vlastitim jezikom sprječava se zabacivanjem glave unatrag i podizanjem vrha brade
sa dva prsta prema gore. Jednu ruku staviti ispod vrata, a drugu na čelo onesviještenog. Lagano
podizati vrat, a istovremeno potiskivati čelo prema dolje. Zabacivanjem glave otvara se dišni
put. Da bi se jezik bolje odmaknuo od stražnje stjenke ždrijela podizati vrh brade sa dva prsta.
Kod sumnje na ozljedu vratne kralježnice dišni put otvarati samo podizanjem vrha brade sa dva
prsta.
B - disanje
Utvrdi da li osoba diše ili ne diše: nakon zabacivanja glave i podizanja brade klekni u
visini glave žrtve:
- prisloni svoj obraz i uho iznad nosa i usta žrtve, utvrdi da li postoji šum disanja, utvrdi
strujanje zraka na vlastitom obrazu,
- promatraj pokrete grudnog koša, podizanje stjenke grudnog koša na leđima znači
udisaj, a spuštanje izdisaj. Brzina upuhivanja mora biti u ritmu normalnog disanja odrasle osobe
(14-16 puta u minuti).
 Umjetno disanje
Postoji više načina umjetnog disanja. Pomorci na brodovima trebaju poznavati slijedeća
dva načina:
1. umjetno disanje usta na usta
2. umjetno disanje usta na nos
C - Vanjska masaža srca
Ako utvrdimo odsutnost pulsa na vratnoj žili kucavici to znači da je srce prestalo raditi.
Odmah treba primijeniti vanjsku masažu srca:
Unesrećeni leži na leđima na ravnoj tvrdoj podlozi. Napipamo vrh prsne kosti u žličici.
Korijen dlana desne šake stavljamo u središnjoj liniji 2-3 poprečna prsta iznad vrha prsne kosti.
Prstima ne dodirujemo stjenku grudnog koša. Dlan lijeve šake stavljamo na hrbat desne.
Laktovi moraju biti ispruženi, ramena iznad prsne kosti unesrećenog. Izvodimo okomiti pritisak
dlanovima na prsnu kost tako da je utisnemo 3-5 cm prema dolje. Nakon pritiska slijedi
popuštanje tako da se prsna kost ponaša kao opruga. Ritmičkim pritiscima srca između prsne
kosti i kralježnice brzinom 100 pritisaka u minuti istjerujemo krv iz srca u aortu i dalje u
cirkulaciju. Ako oživljavanje izvodi jedna osoba nakon dva početna upuhivanja zraka usta na
usta izvodi petnaest pritisaka na prsnu kost. Nastavlja umjetno disanje i vanjsku masažu srca u
ritmu 2:15. Ako nema vitalnih funkcija nastavlja se oživljavanje uz provjeru svakih nekoliko
minuta. Ako dvije osobe izvode oživljavanje tada je odnos umjetnog disanja i vanjske masaže
srca 1:5.
Oživljavanje prekidamo:
- kada unesrećeni počne spontano disati i proradi mu srce, ili
- kada se pojave sigurni znakovi smrti.
Krvarenje
Krvarenje je gubitak krvi iz krvnih žila. Može biti posljedica ozljede krvnih žila ili
poremećaja zgrušavanja krvi. Kada je krvarenje vidljivo nazivamo ga vanjskim, a kada krv
istječe u tkiva, organe ili tjelesne šupljine radi se o unutrašnjem ili sakrivenom krvarenju.
Odrasla osoba ima oko 5 litara krvi.
Prema izvoru razlikujemo:
- Arterijsko (krv je svijetlocrvene boje jer sadrži kisik, ističe u ritmičkim mlazovima),
- Venozno (krv je tamnije boje jer sadrži ugljični dioksid, ističe polaganije),
- Kapilarno (točkasto krvarenje).
Gubitak do 10% krvi organizam kompenzira ubrzanjem srčanog rada i ubacivanjem krvi
iz slezene u krvotok. Gubitak od 15-20% krvi zdrava odrasla osoba može podnijeti bez težih
promjena općeg stanja dok se kod manje otpornih može razviti stanje šoka. U tom stanju
opasnom po život koža je blijeda i znojna, disanje površno i ubrzano, puls ubrzan i jedva
osjetljiv. Kod težeg gubitka krvi unesrećeni žeđa, ima mučninu, sporo reagira i ravnodušan je
na zbivanja oko sebe.
Prva pomoć:
a) izravni pritisak na ranu - preko tankog sloja gaze prstima pritisnemo na ranu te
time dovodimo do zaustavljanja krvarenja stiskanjem krvnih žila.
b) pritisak prstima na arteriju koja dovodi krv u ozlijeđeni dio tijela iznad rane
(digitalna kompresija) - zaustavljanje krvarenja pritiskom prstima izvodi se na tipičnim
mjestima na kojima se arterije nalaze neposredno ispod površine kože. Krvarenje iz usta i na
glavi zaustavlja se pritiskom na vratnu žilu kucavicu (ne obje istovremeno). Na nadlaktici se
krvarenje zaustavlja pritiskom prstiju u pazuh, a na podlaktici pritiskom sa unutrašnje strane
nadlaktice između kosti i mišića bicepsa. Krvarenje na nogama se zaustavlja pritiskom prstiju
ili šake u preponi.
Ozljede kralježnice
Kralježnica je koštani stup koji štiti leđnu moždinu koja je smještena u gornje 2/3
kralježničkog kanala. To je glavna osovina tijela na koju se posredno i neposredno vežu sve
ostale kosti. Leđna moždina je nastavak mozga, dio središnjeg živčanog sustava, a sastoji se od
snopova živaca koji prenose naredbe iz mozga u periferiju za pokretanje mišića (motorni živci)
i snopova živaca koji prenose informacije sa periferije u mozak (osjetni živci).
Često su ozljede kralježnice povezane sa ozljedama leđne moždine i mogu dovesti
do teških prolaznih i trajnih posljedica kao što su oduzetosti udova, poremećaji kod
mokraćnog mjehura i debelog crijeva.
Najčešći uzrok ozljede kralježnice su padovi sa visine (u skladište broda) i ozljede glave.
Kod pružanja prve pomoći osobama sa sumnjom na ozljedu kralježnice moramo uvijek paziti
da svojim postupcima ne izazovemo dodatna ozljeđivanja i invalidnost unesrećene osobe.
Znakovi i provjera:
- jaki bolovi u vratu i leđima,
- da li može micati prstima
- može li podignuti ruke i noge
- da li osjeća dodir na rukama i nogama
- da li osjeća trnce.
Osnovni postupak prve pomoći kod ozljede kralježnice je imobilizacija tj.
postavljanje u nepokretan položaj na mjestu nesreće. Ako postoji samo sumnja na ozljedu
vratne kralježnice bez simptoma dovoljno je postavljanje tzv. Šancova ovratnika. Ako postoje
simptomi vrši se kompletna imobilizacija, dakle osim ovratnika unesrećeni se postavlja na
dasku (tvrdu i ravnu) za imobilizaciju. Pri okretanju i postavljanju ozlijeđenog treba sudjelovati
više osoba (najmanje tri) i radnja mora biti sinkronizirana. Na kraju se fiksira glava, grudni koš,
zdjelica i noge. Za fiksaciju na imobilizacijsko sredstvo mogu koristiti veće knjige, vrećice sa
pijeskom, veće trokutaste marame i zavoji, remenja i sl. kao i oprema iz brodske bolnice,
odnosno ambulante. Po potrebi za bolove dajemo analgetike iz brodske apoteke i zatražimo
liječnički savjet putem brodskog GMDSS sustava komunikacija.
Opekline
Opekline su termičke ozljede nastale djelovanjem visoke temperature na ljudsko tijelo.
Mogu biti uzrokovane plamenom, vrućom parom (oparotine), tekućinama ili metalnim
predmetima, kemikalijama (kemijske opekline), električnom strujom (električne opekline),
ultravioletnim i rendgenskim zrakama. Oštećuju kožu, sluznice i dublje dijelove tijela, remete
opće stanje, a mogu uzrokovati teže poremećaje (šok zbog gubitka plazme) i dovesti do smrti.
Prema veličini opečene površine dijelimo ih na:
- lake (do 10%)
- srednje teške (od 10-20%)
- teške (preko 20%)
- kritične (preko 60%)
Veličinu opečene površine kod odrasle osobe možemo procijeniti pomoću tzv. "pravila
Devetke". Čitava površina tijela je, naime, podijeljena na dijelove od po 9%. Tako na glavu
otpada 9%, na prednju stranu trupa 2x9%, na stražnju stranu trupa 2x9%, na svaku ruku po 9%,
na svaku nogu 2x9% i na predio spolovila i anusa 1%.
Prema dubini dijelimo ih na:
- opekline prvog stupnja (zahvaćen je samo površinski sloj kože),
- opekline drugog stupnja (sačuvani su samo dublji dijelovi kože), i
- opekline trećeg stupnja (zahvaćeno potkožno tkivo i dublji dijelovi)
Postupak:
- ukloniti uzrok opekline,
- zapaljenu odjeću i obuću ne skidati, jer se time izazivaju bolovi
- skinuti odjeću paranjem ako je natopljena vrelom tekućinom ili kemikalijom, a ako je
dio odjeće prilijepljen za kožu pažljivo ga treba obrezati.
- skinuti nakit, prstenje, sat i sl. zbog bolova uslijed otjecanja.
- ako je opeklina uzrokovana vrelom tekućinom hladiti opečeno područje pod mlazom
hladne vode ili uranjanjem u vodu temperature 15-ak Cº najmanje deset minuta. Isto učiniti sa
kemijskim opeklinama.
- teže opečene poleći, a ako su u nesvijesti staviti ih u bočni položaj.
- pokriti opečenu površinu suhim sterilnim zavojem (vazelinskom gazom) i meko
previti, veće površine prekriti sterilnom plahtom. Imobilizirati udove.
- suzbiti jake bolove analgeticima.
- prevenirati šok davanjem tekućine kod težih opeklina ako je unesrećeni pri svijesti (na
litar vode staviti tri grama kuhinjske soli i 1,5 grama sode bikarbone).
- svaku opeklinu treba smatrati ranom, na opečena mjesta ne smiju se stavljati masti,
kreme, prašci i sl., mjehuri se ne smiju probijati zbog mogućnosti nastanka infekcije i težeg
liječenja. Udisanje vrućeg zraka može uzrokovati opekline dišnih putova koje su opasne za
život. Otok sluznice ždrijela i grkljana može izazvati gušenje. Unesrećeni je promukao, otežano
diše i ima hrapav glas.
Sunčanica
Sunčanica nastaje zbog dužeg i prekomjernog izlaganja glave sunčevim zrakama.
Pomorci su često izloženi djelovanju sunčanih zraka ljeti posebno u službi palube i ako ne nose
zaštitnu kapu ili kacigu prilikom rada na otvorenom, ako su gologlavi i ćelavi. Javlja se
intenzivna glavobolja jer pod utjecajem topline dolazi do širenja krvnih žila moždanih ovojnica
i naviranja krvi. Također se izloženi tuže na mučninu, vrtoglavicu, imaju povišenu temperaturu,
ubrzan puls. Mogu izgubiti svijest. Postupak prve pomoći kod sunčanice sastoji se od prekida
izlaganja intenzivnom suncu, hlađenju glave i tijela hladnim oblozima i davanju tekućine.
Unesrećenom se može dati tableta Andola ili Panadona.
Toplinski udar
Toplinski udar je po život opasan poremećaj regulacije tjelesne temperature kod osoba
koje su izložene visokoj temperaturi okoline i visokoj relativnoj vlazi zraka. U takvim uvjetima
nije moguće snižavanje tjelesne temperature znojenjem i dolazi do pregrijavanja tijela. Vodeći
simptomi toplinskog udara su povišena temperatura koja je viša od 41º C rektalno, smanjeno
znojenje i promjene funkcije mozga. Koža je suha, topla i crvena. Unesrećeni se tuži na
iznemoglost, vrtoglavicu, glavobolju, posrće u hodu.
Prva pomoć obuhvaća slijedeće postupke:
- smjestiti unesrećenog na hladnije mjesto sa strujanjem zraka,
- postaviti ga u ležeći položaj sa uzdignutom glavom,
 - hitno rashlađivanje skidanjem odjeće, polijevanjem ili uranjanjem u hladnu vodu (16-
18º C), preporučuje se korištenje ventilatora, mogu se koristiti hladni oblozi, pokrivanje tijela
vlažnim ručnicima i plahtama.
- ako je unesrećeni u nesvijesti treba ga postaviti u stabilni bočni položaj. Kada se
osvijesti treba mu davati bezalkoholna pića.
Prijelomi
Prijelom (fraktura) je prekid ili puknuće kosti koje nastaje djelovanjem mehaničke sile
neposredno ili posredno na samu kost, tako da dolazi do prevelikog opterećenja u uzdužnom ili
poprečnom smjeru.
Prijelom može biti:
- otvoreni (sa prekidom kontinuiteta kože) i zatvoreni (koža netaknuta),
- potpun ili nepotpun,
- s pomakom i bez njega,
- jednostavan i komplicirani (više koštanih ulomaka sa povredama krvnih žila, živaca
i mišićnog tkiva),
Znakovi prijeloma:
- Nesigurni: bol, podljev krvi, oteklina, ispad funkcije.
- Sigurni: izobličenost, pucketanje i abnormalna gibljivost.
Postupak:
- imobilizacija (stavljanje u nepokretan položaj) ozlijeđenog dijela tijela. Time se
smanjuje bol i mogućnost nastanka ozljeda tkiva kod pomicanja koštanih ulomaka.
- ako je prisutno krvarenje treba ga odmah zaustaviti.
- toaleta rane i sterilni zavoj kod otvorenog prijeloma.
- pažljivo postupati sa ozlijeđenim dijelom tijela bez nepotrebnog pomicanja.
- imobilizirati dva susjedna zgloba u prirodnom položaju (to je položaj u kojemu su
mišići opušteni npr. noga ispružena ili ruka savijena u laktu pod 90°).
- kod jakih bolova dati analgetike da bi se spriječio nastanak traumatskog šoka.
Za imobilizaciju koristimo standardna i priručna sredstva. Od standardnih najčešće se
koriste Kramerove udlage i trokutaste marame. Kramerove udlage se sastoje od dvije jače
metalne uzdužne žice koje su cijelom dužinom spojene velikim brojem tankih poprečnih žica.
Obložene su vatom i zavojem i mogu se modelirati po želji. Pri imobilizaciji nikada ne pokrivati
vrhove prstiju jer se po boji može vidjeti je li imobilizacijsko sredstvo suviše zategnuto.
Nakon pružene prve pomoći osobe koje su bile ugrožene na bilo koji način treba
smjestiti u brodsku bolnicu. Skrb o njima dalje preuzima zaduženi brodski časnik. Skrb ovisi o
vrsti bolesti ili ozljede i pruža se do uplovljavanja broda u najbližu luku ili helikopterskog
transporta u situacijama koje mogu dovesti do vitalne ugroženosti.
Hipotermija
Hipotermija ili pothlađivanje nastaje kada je cijeli organizam izložen djelovanju niske
temperature. To je poremećaj regulacije tjelesne temperature koji nastaje padom tjelesne
temperature izmjerene u debelom crijevu (rektalno) ispod 35° C. Nastaje kod izlaganja velikoj
hladnoći i padom u vodu kod brodolomaca. Starije osobe, osobe pod utjecajem alkohola i
narkotika lakše se pothlade u manje dramatičnim okolnostima koje mlađe osobe mogu lako
podnijeti.
Znakovi: u blagom stupnju hipotermije dok je rektalna temperatura viša od 32° C
najprije se javi osjećaj hladnoće i drhtanje, jer organizam mišićnim radom nastoji kompenzirati
gubitak tjelesne topline. Koža je hladna i blijeda zbog stiskanja krvnih žila, rad srca i disanje
su ubrzani, krvni tlak povišen. Padom temperature ispod 32° C dolazi do usporavanja svih
fizioloških procesa: rada srca, disanja i bazalnog metabolizma. Zjenice su proširene, javlja se
ukočenost, umor, neodoljiva želja za snom i priviđenja. Padom temperature ispod 30° C polu-
komatozno stanje prelazi u komu, smrt nastupa kad temperatura padne ispod 25° C. Smrt je
posljedica poremećaja rada srca i disanja, a ne djelovanja niske temperature na živo tkivo.
Postupak:
- Pothlađenu osobu pri svijesti treba ukloniti iz hladne okoline, smjestiti u toplu
prostoriju (radi postupnog ugrijavanja), skinuti mu vlažnu odjeću i dati suhu. Ako to nije
moguće najvažnije je spriječiti daljnji gubitak topline, umotati ga u deke, između slojeva deka
(ne direktno na kožu) staviti termofor sa vodom zagrijanom na 45° C ili slične izvore topline.
Treba mu dati toplo, bezalkoholno piće (čaj).
- Pothlađenu osobu u nesvijesti treba ugrijavati postupno. Najprikladniji način
ugrijavanja je Hiblerov toplinski omotač ili njegove improvizacije. Postupak je slijedeći:
četiri deke se slože jedna preko druge tako da je dužina deka nešto veća od visine pothlađene
osobe. Ispod leđa i trbuha stavi se velika alufolija. Veliki ručnik ili preklopljenu plahtu
namočenu u vodu temperature 60-70° C (granica podnošljivosti) stavimo preko odjeće na
grudni koš i trbuh i omotamo alufolijom. Ruke, noge i naravno glava su izvan alufolije.
Nakon toga se cijelo tijelo umota u deke iz kojih viri samo glava unesrećenog. Tijelo koje grije,
u ovom slučaju vrući ručnik ili plahtu, mijenjamo svaki sat. Dobro napravljen Hiblerov
toplinski omotač omogućava ugrijavanje unutrašnjosti tijela za 2,5° C na sat.
Umjesto Hiblerovog toplinskog omotača pothlađeni se može staviti u kadu sa vodom
temperature 41-43° C. Glava, ruke i noge se drže izvan tople vode. I kod jedne i kod druge
metode postupno se zagrijava samo trup bez ekstremiteta. Naglo ugrijavanje periferije
može dovesti do smrtonosnih kardiovaskularnih poremećaja (nadolaska hladne periferne
krvi u srce) i šoka (naglo širenje krvnih žila u koži periferije i posljedičnog pada tlaka).
Kod pothlađenih osoba u dubokoj hipotermiji ponekad se sa sigurnošću ne mogu
ustanoviti vitalne funkcije. Ukočenost, hladna, blijeda koža, proširene zjenice i nesvijest mogu
dovesti do dvojbe da li je čovjek živ ili mrtav. Postojanje vitalnih funkcija, makar
minimalno, samo 2-3 udisaja i nekoliko otkucaja srca u minuti, kontraindikacija su za
primjenu mjera oživljavanja. Žrtva hipotermije može podnijeti manjak kisika mnogo duže,
jer su u stanju pothlađenosti tijela bazalne potrebe za potrošnjom kisika mnogo manje nego u
zdrave osobe.
Ako je pothlađena osoba klinički mrtva, dakle bez vitalnih funkcija, upravo to je razlog
da se spasilac ne smije obeshrabriti i odustati od oživljavanja. Oživljavanje se provodi satima i
u ovom slučaju vrijedi pravilo: "Pothlađena osoba nije mrtva dok nije topla i mrtva".
Gubitak tjelesne topline u vodi je 25 puta brži nego na zraku. Pothlađivanje može
biti akutno (naglo) ili subakutno, a preživljavanje ovisi u prvom redu o temperaturi vode,
vremenu boravka u vodi, dobi, kondiciji te vrsti odjeće. Vunena i sintetska odjeća zadržava
izolacijsku sposobnost i kada je mokra. Šansa preživljavanja u vodi manja je ako žrtva pliva,
jer se toplina brže gubi ne samo prijelazom sa toplijeg tijela na hladnije nego i strujanjem.
Najpoznatiji slučaj stradavanja ljudi od hipotermije je svakako brodolom Titanica 1912. godine
kada je većina od ukupno 1513 žrtava stradala od hipotermije (nije bilo dovoljno plovila za
preživljavanje).
Smrzotine
Smrzotine su za razliku od hipotermije lokalna oštećenja hladnoćom nastale izravnim
djelovanjem niske temperature na živo tkivo. Javljaju se pri temperaturi okoline ispod nule,
često zajedno sa pothlađivanjem tijela. Najčešće su zahvaćeni periferni dijelovi kao uške, nos,
prsti ruku i stopala. Oštećenja dijelova tijela su posljedica lokalnog oštećenja krvnog optoka
izazvanih niskom temperaturom. Kao kod opekotina i smrzotine mogu zahvatiti kožu, ali i
potkožno tkivo i dublje strukture.
Znakovi: prvi znak početka smrzavanja je osjećaj hladnoće i bola. Koža je u početku
crvena, kasnije modra, peče. Pouzdan znak početka smrzavanja je prestanak osjećaja hladnoće
i bola, a tijelo je i dalje izloženo djelovanju niske temperature. Nakon nekoliko sati mogu se
pojaviti mjehuri sa tekućom sukrvicom. Teško oštećenje hladnoćom uzrokuje duboke smrzotine
koje zahvaćaju potkožno tkivo, mišiće i kosti. Smrznuti dio je najprije tamnocrven, kasnije
pocrni zbog odumiranja tkiva (nekroze). Neliječena smrzotina uglavnom završava infekcijom i
gangrenom.
Srčani udar
To je smrt stanica srčanog mišića nastala zbog naglog prekida protoka krvi u koronarnoj
arteriji (arteriji koja dovodi kisik i hranjive tvari srčanom mišiću). Najčešći uzrok prekida
protoka je začepljenje ugruškom krvi. Češće se javlja u muškaraca, dijabetičara, gojaznih, osoba
koje boluju od povišenog krvnog tlaka i pušača. Najčešće se javlja u mirovanju, ali se može
javiti u stresu i tjelesnom naporu. Klasična klinička slika je karakterizirana jakim i dugotrajnim
bolovima koje pacijenti opisuju kao pritisak, drobljenje ili stezanje iza grudne kosti. Bolovi ne
prestaju na mirovanje, obično se šire u lijevu ruku, ali se mogu širiti i u vrat i desnu ruku.
Prisutan je strah od bliske smrti, otežano disanje i znojenje, promjene arterijskog tlaka, bljedilo,
nemir i poremećaji srčanog ritma.
Postupak: jake bolove treba kupirati Morfijem, u daljnjoj fazi zadovoljavajući uspjeh
se može postići blažim analgeticima. Pacijenta treba smiriti, ako otežano diše postavlja se u
polusjedeći položaj te mu se da kisik. Pod jezik staviti jednu tabletu Nitroglicerina i popiti 1/3
Andol tablete. Nakon toga se mora kontaktirati liječnika putem radija i slijediti upute. Srčani
udar je indikacija za helikopterski transport do koronarne jedinice. Slična klinička slika se javlja
kod angine pektoris koja nastaje zbog suženja koronarnih krvnih žila, ali su bolovi slabijeg
intenziteta, kraće traju i prestaju nakon primjene Nitroglicerina unutar dvije minute od uzimanja
tablete. Napadi angine pektoris se javljaju pri fizičkom naporu jer sužene koronarne žile nisu
sposobne opskrbiti srčani mišić dovoljnom količinom kisika i hranjivih tvari. Bolesnici brzo
nauče da bolovi u tjelesnom naporu brzo prestaju na primjenu Nitroglicerina.
Utapanje
Utapanje je mehaničko začepljenje dišnih putova vodom. Mehanizam smrti je
poremećeno disanje, a javlja se u nesretnim slučajevima, brodolomima, kod slabih plivača itd.
Osobu koja se utapa treba što prije izvući iz vode da bi se izbjegao duži manjak kisika. Ako
izvlačenje nije moguće izvesti iz čamca ili sa palube broda potrebno je skočiti u more i doplivati
do utopljenika. Pri tome treba paziti jer utopljenikom vladaju nagoni i može stradati i spasitelj
u slučaju neopreznog prilaženja i grčevite borbe.
Postupak: utopljeniku treba dobaciti veslo ili konop. Ako to nismo u mogućnosti
prilazimo mu plivanjem s leđa i oprezno ga hvatamo za kosu ili okovratnik. Možemo i čekati
ispred njega te mu prilazimo kad se iscrpi. Kad smo ga dovukli do obale brzo se orijentiramo o
vitalnim funkcijama i stanju svijesti. Odstranimo mu strani sadržaj iz usne šupljine i otvorimo
dišni put.
Ako je želudac pun vode prelomimo utopljenika nekoliko puta preko koljena. U slučaju
da ne diše i da mu ne radi srce treba pristupiti oživljavanju umjetnim disanjem i vanjskom
masažom srca. Ako su prisutne vitalne funkcije, a unesrećeni je u nesvijesti, okrećemo ga na
bok.
Unesrećenog u stanju prividne smrti treba reanimirati dovoljno dugo (i do dva sata), jer
takva osoba ima veće šanse preživljavanja zbog zaštitnih refleksa. Kada su uspostavljene
vitalne funkcije unesrećenog treba utopliti.
 OSOBNA SIGURNOST I DRUŠTVENA ODGOVORNOST
Pomorskom knjižicom dokazuje se identitet, svojstvo u kojem je imatelj pomorske
knjižice ukrcan, te trajanje plovidbene službe. Ujedno je osobna i putna isprava osobe na
čije ime glasi. Pomorsku knjižicu izdaje nadležna lučka kapetanija (ovisno o mjestu
prebivališta) osobi koja je navršila 16 godina života. Žitelji županije SD-a trebaju osobno
doći u kapetaniju Split svakog radnog dana od 08 do 12 sati (promjenljivo) na prvi kat i
donijeti: Osobnu iskaznicu ili Putovnicu (može preslika), Svjedodžbu o zdravstvenoj
sposobnosti (može preslika), čija valjanost ne smije biti dulja od 6 mjeseci od datuma
podnošenja zahtjeva i dvije (2) fotografije koje vjerno prikazuju podnositelja zahtjeva
formata 3 x 3,5 cm. Cijena je oko 100,00 kn (platiti uplatnicom). Krvnu grupu unosi naknadno
odjel transfuzije ili ovlaštena ambulanta kad osoba posjeduje službenu ispravu o krvnoj grupi.
Pomorska knjižica bez upisane krvne grupe nije valjana.
Valjanost pomorske knjižice je deset godina. Pregledi se obnavljaju svake dvije
godine. Prije ukrcaja na strani brod prijaviti ukrcaj, a nakon iskrcaja prijaviti iskrcaj i
ovjeriti plovidbeni staž u lučkoj kapetaniji. Tko mora imati sanitarnu i žutu knjižicu?
(pojasniti).
SOLAS konvencija (Međunarodna konvencija o zaštiti ljudskih života na moru 1974.)
sadrži dvanaest poglavlja. Program ovog tečaja vezuje se uz Poglavlje II - sredstva
protupožarne zaštite (Vidi "Protupožarna zaštita" pod 3.), i Poglavlje III - sredstva za
spašavanje (Vidi "Osobno preživljavanje" pod 1.).
MARPOL konvencija (Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja mora
s brodova 1973/1978.) sadrži šest priloga (aneksa) i to:
- Prilog I - sprječavanje onečišćenja mora uljima (nafta u bilo kojem obliku, njezini
derivati, otpadna ulja, talog i sl.);
- Prilog II - sprječavanje onečišćenja mora štetnim tekućim tvarima koje se prevoze
u trupu broda u rasutom stanju;
- Prilog III - sprječavanje onečišćenja mora štetnim tvarima koja se prevoze u
pakiranom obliku (kontejneri i sl.);
- Prilog IV - sprječavanje onečišćenja mora sanitarnim otpadnim vodama;
- Prilog V - sprječavanje onečišćenja mora smećem (otpacima), i
- Prilog VI - sprječavanje onečišćenja zraka s brodova (glavni i pomoćni strojevi -
sumporni i dušikovi oksidi i dr.).
Na brodu postoje četiri službe i to:
1. SLUŽBA PALUBE - DECK DEPARTMENT koju čine:
- Zapovjednik (Master/Barba),
- Prvi časnik palube (Chief mate/Primo ili samo "Čif"),
- Drugi časnik palube (Second mate/Sekondo),
- Treći časnik palube (Third mate/Terco),
- Vođa palube (bos'n ili bosun/Noštromo od kuverte ili samo Noštromo),
- Član posade plovidbene straže - kormilar (Able (bodied) seaman - AB/timunjer),
- Mornar (Ordinary seaman - OS/Mornar), i
- Vježbenik palube (Apprentice mate/Kadet).
2. SLUŽBA STROJA - ENGINE ROOM DEPARTMENT koju čine:
- Upravitelj stroja (Chief engineer/Kapo od makine ili samo Kapo),
 - Drugi časnik stroja (Second engineer/Sekondo od makine ili drugi makinista),
- Treći časnik stroja (Third engineer/Treći od makine ili treći makinista),
- Četvrti časnik stroja (Fourth engineer/Četvrti od makine ili četvrti makinista),
- Vođa stroja (Donkeyman/Noštromo od makine),
- Član posade plovidbene straže u strojarnici - mazač (Oiler/Greaser/Mazač),
- Čistač (Wiper/Cleaner/Čistač),
- Vježbenik stroja (Apprentice engineer/Asistent),
- Mehaničar (Fitter/Meho),
- Električar (Electrician/Struja), i
- Časnik elektrotehnike (ETO - Electro Technical Officer).
3. RADIO SLUŽBA - RADIO DEPARTMENT na brodu praktički ne postoji. Naime, 01.
veljače 1999. godine ukinuta je radio-telegrafija kao način komuniciranja na daljinu naslonjen
na zemaljske sustave, a uveden je novi sustav komunikacije tzv. GMDSS (Globalni sustav za
pogibelj i sigurnost) naslonjen na satelitske sustave. Na opisani način s broda je "nestao" radio-
telegrafist i njegov vježbenik, a poslove "radio-časnika" obavlja zapovjednik ili jedan od
časnika palube, koji su za to obučeni (imaju ovlaštenja za rad sa GMDSS uređajima). Radio
časnika imenuje kompanija. Nitko ne može pristupiti ispitu za časnika preko 500 BT ako
prethodno nije stekao Svjedodžbu o osposobljenosti za GMDSS radiooperatora.
4. OSTALE SLUŽBE (bijelo osoblje) - CATERING DEPARTMENT koju čine:
- Prvi kuhar (Chief cook/Kogo), i
- Prvi konobar (Chief steward/Kamarjer).
Na putničkim brodovima članovi posade u ostalim službama vrlo su brojni (kuhari i
pomoćnici, konobari i pomoćnici, sobarice, brojno hotelsko, tehničko i drugo osoblje i sl.).
Štogod na brodu postoji više sadržaja to će biti ukrcan i veći broj članova posade s različitim
zanimanjima radi rukovanja opremom, održavanja samih sadržaja i pružanja usluga putnicima.
Brodove dijelimo na ratne i trgovačke. Ratni brodovi ne podliježu međunarodnim niti
nacionalnim propisima. Trgovačke brodove dijelimo na teretne (prevoze teret i smiju prevoziti
do 12 putnika) i putničke (ovlašteni prevoziti više od 12 putnika).
Brod je plovilo duljine veće od 12 metara i BT veće od 15 ili je ovlašteno prevoziti
više od 12 putnika. BT (Bruto Tonaža) je volumen plovila dobiven postupkom zvanim
baždarenje.
Osim broda postoji brodica (plovilo koje nije brod ili jahta i smije prevoziti do 12 osoba
+ posada) i jahta (plovilo duljine veće od 12 metara i smije prevoziti do 12 putnika + posada).
Straža (gvardija ili watchkeeping) na brodu se vrši neprekidno (24 sata) na mostu i
u strojarnici i to u plovidbi i na sidrištu. Sastoji se od barem jednog časnika palube i stroja
i jednog člana posade plovidbene straže (kormilara na mostu i mazača u strojarnici). Straža
se vrši u smjenama koje se izmjenjuju svaka četiri sata i to: od 00 do 04 sati i od 12 do 16 sati,
od 04 do 08 sati i od 16 do 20 sati, te od 08 do 12 sati i od 20 do 24 sata. Odmor između
smjena iznosi osam sati. Takvu stražu nazivamo morskom stražom. U stražu treba doći barem
5-10 minuta ranije radi privikavanja na prevladavajuće uvjete na mostu ili u stroju i
kvalitetnog preuzimanja straže, odnosno preuzimanja radnih zadaća. U luci se drži tzv.
"trećina" koja mora biti kvantitativna i kvalitativna.
U luci nema potrebe za morskom stražom, jer je most zaključan, a glavni stroj pogašen.
Popis trećine sastavlja zapovjednik odnosno časnik kojega on odredi i mora biti javno
istaknut. Svrha trećine je da brod u svakom trenutku može sigurno i brzo isploviti iz luke ako
mu to naredi lučka kapetanija u slučaju požara na nekom brodu ili onečišćenja mora uljima u
luci, a poradi sprečavanja širenja opasnosti na druge plovne objekte i morski okoliš u luci.
 Straža se ne smije predati osobi za koju se posumnja da je pod utjecajem alkohola,
droge ili drugih opijata, da je bolesna ili premorena. Obvezno izvijestiti dežurnog časnika
ili zapovjednika broda. STCW konvencija izričito drži da je konzumiranje alkohola, a potom i
uživanje opojnih sredstava nespojivo s vršenjem straže na siguran način. Psihofizičke
sposobnosti takvih osoba ugrožavaju sigurnost broda i svih osoba na brodu. Član posade na
brodu najčešće može potpasti pod utjecaj alkohola. Pokazatelji koji upućuju na osnovanu
sumnju da je član posade pod utjecajem alkohola su: - nerazgovijetan govor, - neuredan
izgled, - caklaste oči, - pomanjkanje koordinacije, - neposlušno i neprimjereno ponašanje
i govor, te - miris alkohola. Član posade tijekom obavljanja dužnosti na brodu ne smije imati
više od 0,5 g/kg alkohola u krvi. Ne preporuča se uzimati alkoholna pića unutar četiri sata prije
preuzimanja straže ili dolaska u službu.
Na brod se smije zaposliti zdrava osoba, stara najmanje šesnaest (16) godina, koja nije
ovisnik o alkoholu i drogama, te koja je stručno osposobljena i koja posjeduje barem
Svjedodžbu o dopunskoj osposobljenosti za Temeljnu sigurnost na brodu i valjanu
Pomorsku knjižicu.
Dio članova posade radi od dnevnice (od 08 do 12 i od 13 do 17 sati). To su: mornar,
čistač, mehaničar, električar, časnik elektrotehnike, vođa palube i vođa stroja, dok kuhar
i konobar imaju zasebno radno vrijeme (pojasniti).
Prehrana na brodu raspoređena je na tri obroka i to: - doručak (od 0730 do 0830 sati),
- ručak (od 1200 do 1300 sati), i - večera (od 1730 do 1830 sati). Posada koja ide u stražu u
1200 sati ručat će od 1130 do 1200 sati.
Najveći dopušteni broj sati rada članova posade ne smije biti veći od 14 sati dnevno.
Svakom članu posade mora se osigurati najmanje 10 sati odmora u razdoblju bilo koja 24 sata
i 77 sati odmora u razdoblju od bilo kojih sedam dana. Dnevni odmor može se podijeliti u
najviše dva dijela, od kojih jedan mora trajati najmanje šest (6) sati neprekidno.
Onečišćenje je čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u morski
okoliš, koje djeluje štetno na floru i faunu, ugrožava zdravlje ljudi, ometa pomorske
djelatnosti i ribolov, pogoršava uporabnu kakvoću morske vode i umanjuje njezinu
privlačnost. Radi se o unosu tvari ili živih organizama koji njemu prirodno ne pripadaju ili u
većim količinama nego li je to u prirodi. Posljedice: turizam, ribarstvo, industrija koja koristi
more, poremećaj životne sredine i sl.
Vezano za sprečavanje onečišćenja mora s brodova, na brodovima se vode slijedeće
knjige:
- Knjiga o uljima dio I (na brodovima koji ne prevoze ulja kao teret, ali imaju potrebnu
količinu pogonskog goriva),
- Knjiga o uljima dio II (na brodovima koji prevoze ulja kao teret - tankeri za prijevoz
ulja - vodi ga u služba palube), i
- Knjiga o smeću u koju se upisuju podaci o svim vrstama smeća, te način rješavanja
smeća: - bacanjem u more (gdje je dozvoljeno), - spaljivanjem (u brodskim spaljivačima), ili
- iskrcajem u luci uz potvrdu koncesionara ili same luke.
Smećem se smatraju svi otpaci vezani uz prehranu, život i rad na brodu, osim
svježe ribe i njezinih ostataka. Smeće je razvrstano u više kategorija: - plastika, - plutajuće
zaštitne obloge i ambalaža, - usitnjeni proizvodi od papira, krpe, staklo, metal, boce,
posuđe i dr., - otpaci hrane, i - pepeo (iz spaljivača). Smeće se mora razvrstavati u zasebno
označene spremnike, a naljepnice s uputama o zabrani bacanja smeća u more moraju biti
postavljene na vidljivim mjestima. Brod ne smije isploviti iz luke sa smećem na brodu. Plastika
uključuje sintetičke konope i mreže za ribolov, te sve vrste plastičnih ambalaža i odlaganje
u more u potpunosti je zabranjeno. Svjetska mora podjeljena su na zaštićena i nezaštićena
podmorja. Zaštićena podmorja su: Sredozemno, Baltičko, Crno, Crveno i Sjeverno more,
Perzijski zaljev, područje Antarktika i šire područje Karipskog mora. U zaštićenim
podmorjima dozvoljeno je odlaganje jedino ostataka hrane i to usitnjenih ili mljevenih na
udaljenosti od najmanje 12 milja od najbliže obale (vanjska granica teritorijalnog mora).
MARPOL konvencija ipak dopušta manja ispuštanja ulja, ali uz sljedeće uvjete:
brod se mora nalaziti izvan posebnih područja, mora biti udaljen od obale najmanje 50
milja, mora biti u vožnji, brzina ispuštanja ne smije biti veća od 30 litara na jednu milju,
brod mora imati uređaje kojima se kontrolira količina i brzina ispuštanja (15 ppm-a ili
15 miljuntnih dijelova). Brodovi moraju imati tankove za odlaganje ulja iz strojarnice i
tankova goriva, baždareni separator s alarmom za automatsko zaustavljanje, opremu za
slučaj onečišćenja, međunarodnu priključnicu za iskrcaj ulja na obalu (na oba boka) i
SOPEP plan (Brodski plan u slučaju opasnosti od onečišćenja mora uljem). Luke moraju biti
opremljene za prihvat otpadnih ulja. Brodovi moraju imati tankove za skladištenje fekalija
i otpadnih voda. Prije dolaska u luku svaki brod mora prijaviti količinu smeća, fekalija i
otpadnih ulja. Prijavu u ime broda vrši ovlašteni pomorski agent.
Za vrijeme ukrcaja goriva (bunkera) u luci ili na sidrištu brodovi moraju provoditi
sigurnosne mjere i postupke radi sprečavanja onečišćenja mora uljima. Brod se mora označiti
(danju crvena zastavica, noću crveno kružno svjetlo), moraju se popuniti sigurnosne liste
provjere (safety check list), mora se postaviti znak zabrane pušenja, osigurati sredstva i
uređaje za gašenje požara, osigurati neprekidnu i učinkovitu komunikaciju primatelj-
davatelj, pripremiti određenu količinu upijajućih sredstava i zatvoriti otvore na palubi
(manikele). Ako i pored svega dođe do izljevanja ulja u more odmah ograditi brod brodskim
konopima radi sprečavanja širenja onečišćenja, izvjestiti nadležnu Lučku upravu i Kapetaniju.
Upoznavanje s brodom (familiarizacija) vrši se odmah nakon ukrcaja na brod.
Svakom novom članu posade mora se pokazati: put do kabine za smještaj i spavanje, najbliži
put do zbornog mjesta (Muster station), do salona za jelo i boravak, do radnog mjesta, tko mu
je nadređeni član posade u njegovoj službi, najbliži raspored za uzbunu (Muster list) s njegovim
dužnostima i signalima za različite vrste uzbuna, najbliži prijenosni aparat za gašenje požara i
najbliži ručni dojavljivač požara u odnosu na njegovu kabinu, te ga naknadno upoznati s radnim
postupcima i postupcima u nuždi, raznim odredbama i s položajem sredstava za spašavanje i
sredstava protupožarne zaštite. Obično to čini zaduženi član posade iz njegove službe, a
djelomično i časnik palube zadužen za sigurnost na brodu (Safety officer).
Prava i obaveze pomoraca proističu iz međunarodnih propisa (ILO -
Međunarodna organizacija rada) i tradicija.
- Prava pomoraca su: zaštita na radu (mjere sigurnosti, postupci i oprema), osigurani
zdravstveni i higijenski uvjeti, osigurana prehrana, osiguran smještaj, plaća za rad, pravo na
odmor (dnevni, tjedni, godišnji), osiguranje za slučaj nesreće ili bolesti (obveza kompanija) i
pravo na besplatan prijevoz na brod i s broda ako se ispune uvjeti iz ugovora o radu.
- Obaveze pomoraca su: izvršavanje naređenja nadređenih članova posade, izvršavanje
svojih dužnosti sukladno ovlaštenju, pružanje pomoći na moru (pomaganje osobama u
pogibelji), zaštita okoliša, obavljanje vježbi i treninga i sl.
Zapovjednik broda zapovijeda brodom i posadom. Imenuje ga i razriješava dužnosti
kompanija. Na brodu pod hrvatskom zastavom zapovjednik mora biti državljanin Republike
Hrvatske. Za vrijeme plovidbe mora se nalaziti na brodu. Dužan je brinuti se o sigurnosti
broda, tereta i svih osoba na brodu. Zastupa kompaniju i državu zastave broda. Jedini na
brodu ima javne ovlasti vezano za: rođenje, smrt osobe na brodu, primanje izjave
posljednje volje, posjedovanje vatrenog oružja, ograničavanje slobode kretanja,
smanjivanje obroka hrane i vode, iskrcaj člana posade, čuvanje droge iz brodske apoteke,
testiranje na alkohol i dr. Sve važnije događaje mora unijeti u Brodski dnevnik (knjiga koja
se vodi na mostu) i popuniti propisane zapisnike sukladno propisima države čiju zastavu brod
vije.
Sudionici u pomorskom prometu su: države čiju zastavu brodovi viju, kompanije
zadužene za brodove u vlasništvu ili najmu, te zapovjednici i posade brodova bez obzira na
nacionalnost.
Radovi na brodu koji se smatraju opasnim: - ukrcaj i iskrcaj tereta, - privez i odvez
broda, - sidrenje i odsidravanje broda, - ulazak u zatvorene prostore, - rad s otvorenim
plamenom, - rad na visini, - rad izvan oplate broda, - rad u strojarnici i sl. Za opasne
radove treba: utvrditi opasnosti, odrediti mjere sigurnosti, osigurati opremu i postupke u nuždi,
te koristiti Liste provjere (Safety check list). Prije ulaska u zatvoreni prostor zapovjednik ili
odgovorni časnik mora popuniti Listu provjere koja sadrži propisane postupke na temelju koje
se izdaje "Dozvola za ulazak u zatvoreni prostor", mora se provjeriti sadržaj atmosfere
unutar zatvorenog prostora tako da postotak kisika ne smije biti manji od 21%, i ne smije
biti prisutnosti eksplozivnih ili otrovnih para ili plinova niti bilo kakvih drugih opasnosti ako
je u prostoru bilo opasnih tereta. Odrediti opremu, način komunikacije, osvjetljenja i
nadzora osobe koja ulazi u zatvoreni prostor.
Brod sam po sebi predstavlja tim, a ponaosob straža na mostu i u strojarnici. To
su posebno odabrane grupe ljudi koji zajedno rade da bi postigli zajedničke ciljeve i rezultat su
zalaganja i sposobnosti svih članova tima. Timski rad daje najbolje rezultate. Osobine
dobrog tima su: - dobra međusobna komunikacija i povjerenje, - svi članovi tima dijele zasluge
za uspjeh tima, - zajedničko donošenje odluka, - dobra disciplina, - poštivanje različitosti
članova tima, - dobro raspoloženje i motiviranost, - sposoban vođa koji mora imati povjerenje
svih članova i dozvoliti im da aktivno sudjeluju u odlučivanju.
Komunikacija je važna za rad i sigurnost na brodu, a zasniva se na dobrim
međuljudskim odnosima i kvalitetnim sredstvima za komunikaciju. Može biti verbalna i
neverbalna, interpersonalna, javna ili masovna, jednosmjerna, dvosmjerna, osobna, neizravna,
službena, prijateljska i sl.
Prepreke u komunikaciji mogu nastati zbog: - slabog razumijevanja jezika, - različitog
kulturnog podrijetla, - narušenih međuljudskih odnosa, - birokatizma, i - formalizma. Govor
mora biti jasan, sažet i razumljiv svima koji ga slušaju.
Radi pogrešne komunikacije može doći do: - nesporazuma, - sukoba, - pogrešaka, i -
nesreća. Dobra komunikacija znači siguran brod. Interna komunikacija na brodu može se
odvijati:
- telefonom, - razglasom, - zvonom za uzbunu i/ili sirenom, - prijenosnim VHF
postajama, - pojačivačima glasa, i - glasom na manjim brodovima. Interna komunikacija mora
se osigurati s mosta prema: - strojarnici, - pramcu i krmi, - kormilarskom stroju, - zbornim
mjestima, - prostorijama posade i putnika. Vanjska komunikacija obavlja se na više načina
pomoću GMDSS uređaja.
Pojam "u nuždi" znači naći se u opasnoj situaciji koja traži hitno i stručno postupanje
radi otklanjanja opasnosti i poduzimanja mjera spašavanja života i/ili imovine, ili očuvanja
okoliša. Pojasniti spašavanje osoba i imovine.
Zdravlje i higijena na brodu osiguravaju se na način da se na brod zapošljavaju zdrave
osobe (valjani pregled u pomorskoj knjižici, valjani pregled u sanitarnoj knjižici za kuhara i
konobara i valjana žuta knjižica), da na brodu postoji brodska bolnica s ambulantom i
ljekarnom popunjenom propisanim sadržajem lijekova i opreme i da postoji procedura za
traženje medicinskih savjeta (medical advise), da se izbjegavaju nesreće (koristiti svu
propisanu odjeću i obuću kao i sredstva zaštite na radu), da se održava higijena-čistoća
(pojedinačna i zajednička), da hrana i voda bude čista i zdrava, te da se redovito obavljaju
pregledi kabina, zajedničkih prostorija, "gambuže", kuhinje, "dispense", sanitarnih
čvorova i dr.
"Safety officer" (časnik zadužen za sigurnost na brodu) jest časnik palube koji se brine
o ispravnosti opreme za spašavanje, opreme za protupožarnu zaštitu i sigurnosne opreme
s tim u svezi. On je odgovoran za planiranje, provođenje i analizu svih vježbi na brodu
sukladno "Rasporedu uzbune" za taj brod.
Raspored uzbune sadrži signale za uzbunjivanje, te popis svih članova posade po imenu
i prezimenu i nazivu radnog mjesta sa zadaćama za napuštanje broda i požar na brodu.
Na svim brodovima samo su dva alarma ista: "opća uzbuna" - generalni alarm (. . . . . .
. -) i "čovjek u moru" (- - -). Ostali alarmi koji označavaju: "napuštanje broda", "požar na
brodu", "prodor mora", "onečišćenje mora" i sl. razlikuju se od kompanije do kompanije.
Uvježbavanje se vrši na način da svaki član posade mora barem jednom mjesečno sudjelovati
u barem jednoj vježbi napuštanja broda i barem jednoj vježbi požara na brodu.
Na putničkim brodovima vježbe se izvode tjedno, jer se na njima pored posade nalaze
stotine ili tisuće putnika. Na takvim brodovima postoji "zapovjednik posade" koji je
odgovoran za uvježbavanje posade i/ili putnika tzv. "Staff captain".
"Ship security officer" - SSO (časnik zadužen za sigurnosnu zaštitu broda). Na brodu
je u obvezi od 01. 07. 2004. godine. Može biti časnik palube ili časnik stroja ovisno o
pravilima kompanije. Brine se o sigurnosnoj zaštiti broda u vezi s međunarodnim
terorizmom, nelegalnoj trgovini ljudima, oružjem, drogom, alkoholom, cigaretama i sl.
Vježbe se izvode tromjesečno, a opća vježba jedanput godišnje. Na brodu postoji "Plan
sigurnosne zaštite broda" i tzv. "Tihi alarm" (pojasniti).
Prema istoj konvenciji u kompanijama postoje osobe zadužene za sigurnosnu zaštitu
kompanije (CSO), a u lukama osobe zadužene za sigurnosnu zaštitu luke (PFSO). Sve tri
navedene osobe moraju međusobno usko surađivati.
Tečaj za SSO-a traje dva dana. ► Pojasniti dopunske ovlasti iz novog Pravilnika o
zvanjima (D41, D42 i D43).

● Svjedodžba o dopunskoj osposobljenosti "Temeljna sigurnost na brodu" obnavlja se

svakih pet (5) godina na način:

1. da se odsluša tečaj (šest dana) i kapetaniji prilože Potvrdnice od učilišta (bez ispita)
- obratiti se učilištu, ili

2. da se izravno pristupi ponovnom polaganju ispita (bez tečaja) - obratiti se kapetaniji.

Kap. Alfonso Bezmalinović