L. M.

Montgomery

DJEVOJKA IZ
VOĆNJAKA
PREVELA SUZANA MIHELČIĆ

KRUG KNJIGA
Zagreb, kolovoz 2015.
Ovu knjigu
posvećujem
svojoj dragoj rođakinji
Beatrice A. McIntyre

“Kilmeny je ljupko podigla pogled,

Ali na njezinu licu nije bilo osmijeha;
Pogled joj je bio miran
Poput spokoja smaragdne ledine,
Ili izmaglice nad bonacom.

Takovu ljepotu pjesnik ne mora obznaniti,

Jer o tome nema ni strasti ni ponosa;

Njezin cvijet bio je ljiljan,

Obrazi rumeni poput pupoljaka ruže;
Glas poput daleke melodije
Koja lebdi iznad mora u sumrak.”

Buđenje kraljice James Hogg

 I. Poglavlje

Razmišljanja mladosti

Sunčan dan u rano proljeće, blijed i sladak poput meda, obasjavao je

zgrade od crvenih cigala fakulteta Queenslea i zemljište koje ga je
okruživalo, kroz krošnje još ogoljelih, ali propupalih javora i brijestova
tvorio je na puteljcima zlatne i smeđe bakropise, udisao život
sunovratima koji su izvirivali ispod prozora ženske svlačionice.
Mladi travanjski vjetar, svjež i sladak kao da je puhao kroz polja
sjećanja, a ne kroz sumorne ulice, preo je među vršcima stabala i izvijao
mladice bršljana koji je obavijao pročelje glavne zgrade. Bio je to vjetar
koji je pjevao o mnogim stvarima, ali svakom je slušatelju pjevao samo
ono što je u njegovu srcu. Studentima koje je upravo promovirao “stari
Charlie”, predsjednik Queensleaja, u prisustvu zadivljenih roditelja i
sestara, ljubavi i prijatelja, možda je pjevao o nadi i uspjehu i o visokim
dostignućima. Pjevao je o snovima mladosti koji možda nikada neće biti
ostvareni u potpunosti, ali ih je vrijedilo sanjati. Neka Bog pomogne
čovjeku koji nikada nije sanjao takve snove - koji, dok napušta svoju
alma mater, nije vlasnik kula u zraku i prostranog imanja u Španjolskoj.
Nije iskoristio svoje rođenjem stečeno pravo.
Gomila je pojurila prema izlazu i raštrkala se po kampusu i ulicama
koje su se na njega nastavljale. Eric Marshall i David Baker hodali su
jedan pored drugoga. Eric je tog dana diplomirao umjetnost kao najbolji
na godini; David je došao gledati njegovu promociju pucajući od ponosa
zbog Ericova uspjeha.
Spajalo ih je dugo prijateljstvo, iako je David bio deset godina stariji
od Erica što se godina tiče i stotinu godina stariji u poznavanju borbe sa
životnim poteškoćama koje čovjeka postaraju puno više nego tek
prolazak vremena.
Fizički nisu sličili jedan drugome, iako su bili rođaci u drugom
koljenu. Eric Marshall, visok i širokih ramena, snažan, slobodnog i
laganog koraka koji je nekako ukazivao na zalihe snage i moći, bio je
jedan od onih ljudi zbog kojih su se manje favorizirani smrtnici pitali
zašto su svi darovi dani jednom čovjeku. Nije samo bio pametan i
ugodan za gledati, već je posjedovao onaj neopipljivi šarm koji nema
nikakve veze s fizičkom ljepotom i mentalnim sposobnostima. Imao je
odlučne sivo-plave oči, tamo kestenjastu kosu sa zlatnim pramenovima
koji su bili vidljivi kada bi ju obasjalo sunce i bradu koja je odavala
dojam samouvjerenosti. Bio je sin bogatog čovjeka, s čistom mladosti
iza sebe i izvrsnim izgledima ispred sebe. Bio je takav momak koji se je
bez imalo krivice nalazio u romantičnim sanjarenjima i vizijama svake
vrste.
“Bojim se da Eric Marshall nikada neće učiniti ništa kihotovski,”
rekao je profesor na Quensleaju, koji se nerijetko izražavao u prilično
misterioznim epigramima, “ali ako to ikada učini, time će nadopuniti
onu jedinu stvar koja mu nedostaje.”
David Baker bio je nizak, nabijen momak ružnog, nepravilnog,
šarmantnog lica; oči su mu bile smeđe, pronicljive i tajnovite; usne su
mu bile komično uvijene pa mu je osmijeh mogao biti sarkastičan,
ciničan ili pobjednički ako je to htio. Glas mu je bio mekan i muzikalan
kao u žene; ali nekolicina koja je vidjela Davida Bakera ljutitog i čula
tonove glasa koji su tada izlazili s njegovih usana nije se žurila ponovno
proživjeti to iskustvo.
Bio je liječnik specijalist za probleme s grlom i glasom - i rasla mu
je nacionalna reputacija. Bio je dio osoblja na medicinskom fakultetu
Queenslea i već su neko vrijeme kružile glasine da će biti pozvan da
popuni vrlo važno mjesto na McGillu.
Put do uspjeha izborio je kroz poteškoće i prepreke koje bi
obeshrabrile većinu ljudi. Godine kad je Eric rođen, David Baker bio je
potrčko u velikoj robnoj kući Marshall&Company. Trinaest godina
poslije diplomirao je s počastima na medicinskom fakuletetu Quenslea.
Gospodin Marshall pomogao mu je onoliko koliko je Davidov ponos
mogao podnijeti te inzistirao da pošalje mladića na postdiplomski studij
u London i u Njemačku. David Baker naposljetku mu je vratio svaki
novčić koji je ovaj potrošio na njega; ali osjećaj zahvalnosti prema tom
darežljivom čovjeku ostao je. Volio je sina tog čovjeka ljubavlju koja
nadilazi bratsku.
Iskrenim interesom pratio je Ericov studij. Njegova je želja bila da
Eric započne studij prava ili medicine sada kada je završio umjetnost.
Bio je jako razočaran kada je Eric konačno odlučio ući u posao s
ocem.
 “To je čisto gubljene tvog talenta,” gunđao je kada su hodali od
fakulteta prema kući. “Osvojio bi slavu i priznanje u pravu - taj tvoj
britki jezik stvoren je za odvjetnika i prava je pljuska u lice providnosti
koristiti ga u trgovačke svrhe. Gdje ti je ambicija, čovječe?”
“Na pravom mjestu,” odgovorio je Eric spremnim smiješkom.
“Možda to nije tvoja vrsta ambicije, ali u ovoj našoj mladoj zemlji ima
mjesta i potrebe za sve. Da, ulazim u posao s ocem. Kao prvo, bila je to
očeva želja otkad sam se rodio i prilično bi ga povrijedilo kad bih sada
odustao. Htio je da se obrazujem u umjetnosti jer vjeruje da svaki
čovjek treba imati toliko liberalnog obrazovanja koliko si može priuštiti,
ali sada kada sam to završio, želi da se vratim u tvrtku.”
“Ne bi se protivio kada bi mislio da uistinu želiš nešto drugo.”
“On ne bi. Ali ja stvarno ne želim - o tome se radi Davide, čovječe. Ti
toliko prezireš poslovni život da si ne možeš utuviti u tu svoju glavu da
netko to uistinu želi. Na svijetu je mnogo odvjetnika - previše, možda -
ali nikada nema previše poštenih poslovnih ljudi, spremnih činiti velike
stvari za poboljšanje čovječanstva i podizanje njihovih zemalja, planirati
velike pothvate i izvesti ih uz pomoć pameti i hrabrosti, upravljati i
kontrolirati, ciljati visoko i postići taj cilj. Eto, trošim rječitost, pa bi bilo
bolje da stanem. Ali da nemam ambicije, čovječe! Pun sam ambicije -
izbija mi iz svake pore. Planiram proslaviti robnu kuću Marshal&
Company od oceana do oceana. Otac je započeo život kao siromašni
dječak s farme u Novoj Scotiji. Izgradio je ugledan posao u ovoj regiji. Ja
to mislim proširiti. Za pet godina imat će prekomorsku reputaciju, za
deset i u Kanadi. Želim da tvrtka Marshall&Company znači nešto
trgovinskim interesima Kanade. Nije li to jednako časna ambicija kao i
pokušaj da se na sudu crno prikaže kao bijelo, otkrivanje neke nove
bolesti koja muči jadna stvorenja koja bi umjesto toga mogla mirno
umrijeti u neznanju o tome što ih je snašlo?”
“Kad počneš s lošim šalama, vrijeme je da prestanem raspravljati s
tobom,” rekao je David i slegnuo svojim debelim ramenima. “Idi svojim
putem i slijedi svoj usud. Bilo bi mi lakše samom osvojiti tvrđavu nego
tebe odgovoriti od nečega što si već odlučio. Uf, ova ulica baš uništava
čovjeka! Što li je obuzelo naše pretke da utemelje grad na padini brda?
Nisam tako vitak kao što sam bio na svojoj promociji prije deset godina.
Usput, bilo je dosta studentica u tvojoj generaciji - dvadeset, ako sam
dobro nabrojao. Kad sam ja diplomirao bile su samo dvije dame koje su
bile pionirke svog spola u Queensleaju. Nisu bile u cvijetu mladosti;
mrgodne, krute i ozbiljne; kao da nikada nisu razgovarale s ogledalom u
svojim boljim danima.
Ali kažem ti, bile su izvrsne žene - oh, izvanredne. Vremena su se
promijenila i to uz osvetu, sudeći prema studenticama danas. Bila je
jedna djevojka tamo koja ne može biti starija od osamnaest - i izgledala
je kao da je načinjena od zlata, ružinih latica i kapljica rose.”
“Prorok govori u stihovima,” smijao se Eric. “To je bila Florence
Percival, najbolja iz matemetike. Prema mišljenu mnogih najljepša
djevojka u generaciji. Ne mogu reći da je to i moje mišljenje. Ne sviđaju
mi se plavuše djetinjastog stila i ljupkosti - više mi se sviđa Agnes
Campion. Jesi li nju primijetio - visoka, tamna djevojka sa slamastom
kosom i grimizno baršunastim sjajem na licu, koja je primila počasti iz
filozofije?”
“Jesam, primijetio sam ju,” rekao je David i empatično prostrijelio
svog prijatelja pogledom. “Promatrao sam ju naročito kritično - jer je
netko iza mene šapnuo njezino ime u kontekstu vrlo zanimljive
informacije da je gospođica Campion buduća gospođa Erica Marshalla.
Nakon čega sam pogled usmjerio prema njoj.”
“U tome nema istine,” rekao je Eric s dosadom u glasu. “Agnes i ja
smo najbolji prijatelji i ništa više. Sviđa mi se i divim joj se više nego
ijednoj drugoj ženi koju poznajem; ali ako buduća gospođa Marshall
postoji, ja ju još nisam upoznao. Još ju nisam počeo tražiti - i nemam ju
namjeru tražiti još nekoliko godina. Imam drugih stvari na umu,”
završio je prezirnim tonom, za koji je svatko mogao znati da će u
jednom trenutku biti kažnjezin ako Kupid nije gluh koliko je slijep.
“Jednog ćeš dana upoznati buduću gospođu,” rekao je David suho. “I
unatoč tvom prijeziru usudim se predvidjeti da ćeš, ako ti ju sudbina
uskoro ne pošalje, ti početi tražiti nju. I mali savjet, sine svoje majke.
Kada se kreneš udvarati, ne zaboravi koristiti zdrav razum.”
“Zar misliš da ga neću koristiti?” pitao je Eric, kojeg je to jako
zabavljalo.
“Pa, ne vjerujem ti,” rekao je David odmahujući glavom. “Lowland,
škotski dio tebe je u redu, ali ima i keltske krvi u tebi, sa strane tvoje
bake s Highlanda, a kada čovjek ima te krvi u sebi, nikada ne znaš gdje
će se to ispoljiti ili na koji će ga ples natjerati, posebice kada je u pitanju
ljubav. Jednako je vjerojatno da hoćeš kao i da nećeš izgubiti glavu za
nekom ludom ili goropadnicom i učiniti svoj život jadnim. Kada si
izabereš ženu, molim te, zapamti da si uzimam za pravo izraziti svoje
iskreno mišljenje o njoj.”
“Izrazi što želiš, ali moje je mišljenje, i samo moje, ono koje će na
koncu biti bitno,” odgovorio je Eric.
“Proklet bio, da, ti, tvrdoglavi izrode tvrdoglave loze,” zarežao je
David gledajući ga s ljubavlju. “Svjestan sam toga i zato neću biti miran
dok ne vidim da si oženio pravu djevojku. Nije ju tako teško pronaći.
Devet od deset djevojaka u ovoj našoj zemlji dostojno je naše kraljevske
palače. Ali uvijek se mora računati i na desetu.”
“Isti si kao Pametna Alice iz bajke koja je brinula o budućnosti svoje
nerođene djece,” proturječio mu je Eric.
“Pametna Alice uvijek je bila nepravedno ismijavana,” rekao je
David ozbiljno. “Mi liječnici to dobro znamo. Možda je malo pretjerala sa
zabrinutošću, ali u osnovi svega imala je pravo. Kada bi ljudi malo više
brinuli o svojoj nerođenoj djeci - bar u tolikoj mjeri da im osiguraju
pravo nasljeđe, fizičko, mentalno i moralno - i prestali brinuti o njima
nakon što se rode, ovaj bi svijet bio mnogo ugodnije mjesto za život i
ljudska bi rasa više napredovala u jednoj generaciji nego što je u svoj
zabilježenoj povijesti.”
“Oh, ako počinješ sa svojim omiljenim hobijem o nasljeđu, neću se
prepirati s tobom, Davide, čovječe. Ali ako ti se žuri oženiti me, zašto
ti...” Eric je htio reći: “Zašto se ti ne oženiš pravom djevojkom i tako mi
daš dobar primjer?” Ali se zaustavio. Znao je da postoji stara bol u
životu Davida Bakera koju se nije smjelo buditi čak niti pod okriljem
pravog prijateljstva. Promijenio je svoje pitanje u: “Zašto to ne ostaviš u
rukama bogova, kamo i pripada? Mislio sam da si veliki zagovornik
predodređenosti, Davide?”
“Jesam do određene mjere,” rekao je David oprezno. “Vjerujem,
kako je rekla moja stara teta, da će biti ono što treba biti, a ono što ne
treba ponekad se dogodi. A upravo ti nesretni događaji dovode to toga
da stvari krenu po zlu. Mislim da me smatraš staromodnim, Eric; ali
razumijem svijet malo bolje od tebe i vjerujem da, kao u Tennysonovom
Arthuru, ‘postoji gospodar na nebesima strast prema damama.’ Želim te
vidjeti sretno usidrenog u ljubavi uz dobru ženu čim prije, to je sve. I
žao mi je što gospođica Campion nije dama tvoje budućnosti. Svidjelo
mi se kako izgleda. Dobra je, jaka i iskrena - i ima oči žene koja može
voljeti na onaj način koji vrijedi truda. Osim toga iz dobre je obitelji,
dobro odgojena i dobro obrazovana - tri vrlo bitne stvari kada se bira
žena koja će zauzeti mjesto majke, dragi moj prijatelju!”
“Slažem se s tobom,” rekao je Eric bezbrižno. “Ne bih mogao oženiti
ženu koja ne ispunjava ta tri uvjeta. Ali, kao što sam rekao, nisam
zaljubljen u Agnes Campion - niti bi bilo ikakve koristi da jesam. Vidiš,
ona gotovo da je zaručena za Larryja Westa. Sjećaš se Westa?”
“Onaj mršavi, dugonogi momak s kojim si bio jako dobar svoje prve
dvije godine na Queensleaju? Da, što se dogodilo s njim?”
“Morao je odustati nakon druge godine iz financijskih razloga. Znaš,
on sam plaća svoje obrazovanje. Zadnje dvije godine podučava u školi u
nekom zabačenom mjestu na otoku princa Edwarda. Nije baš najbolje,
jadan momak - nikada nije bio jak i nemilice je učio. Nisam čuo ništa o
njemu od veljače. Tada je rekao da misli da neće izdržati do kraja
školske godine. Nadam se da se Larry neće slomiti. On je dobar momak
vrijedan Agnes Campion. Evo, stigli smo. Hoćeš li ući, Davide?”
“Ne danas - nemam vremena. Moram otići do North Enda vidjeti
čovjeka koji ima krasno grlo. Nitko ne može dokučiti u čemu je problem.
Svi su liječnici zbunjeni. Zbunio je i mene, ali ću otkriti što nije u redu
samo ako poživi dovoljno dugo.”
 II. Poglavlje

Pismo sudbine

Kada je vidio da mu se otac još nije vratio s promocije, Eric je otišao u

knjižnicu i sjeo kako bi pročitao pismo koje je našao u u predvorju. Bilo
je od Larryja Westa i nakon prvih par redaka s Ericova je lica nestao
odsutan pogled koji je zamijenio izraz zanimanja.
“Pišem ti kako bih te zamolio za uslugu, Marshall,” pisao je West.
“Radi se o tome da sam pao u ruke Filistejaca - hoću reći liječnika.
Nisam se osjećao dobro cijelu zimu, ali sam se držao, nadajući se da ću
završiti godinu.
“Jedno jutro prošli tjedan moja me stanodavka - svetica s
naočalama - pogledala preko stola za doručkom i rekla, VRLO nježno:
Morate do grada sutra, gospodine, posjetiti doktora da vidi što vam je.”
“Otišao sam i nisam joj proturječio. Gospođu Williamson mora se
slušati. Ima tu nezgodnu naviku uvjeravanja da je u pravu i uvjeravanja
da ćeš ispasti budala ako ne poslušaš njezin savjet. Osjećaš da će to što
misli danas misliti i sutra.
“U Charolttetownu sam se konzultirao s liječnikom. Bockao me i
lupkao i slušao do iznemoglosti kako bi na kraju rekao da moram
prestati raditi istog trena’ te da me odmah šalje u klimu koja nije pod
utjecajem sjevernoistočnih vjetrova koji ovdje pušu u proljeće. Ne
smijem raditi do jeseni. Takva je njegova dijagnoza i gospođa
Williamson ju provodi.
“Podučavat ću još ovaj tjedan i tada počinju proljetni praznici koji
traju tri tjedna. Želim da dođeš na moje mjesto učitelja u školi Lindsay
zadnji tjedan u svibnju i kroz cijeli lipanj. Tada završava školska godina
i bit će mnogo učitelja koji traže mjesto, ali trenutno ne mogu pronaći
prikladnu zamjenu. Imam nekoliko učenika koji se pripremaju za
prijemne ispite na Kraljevskoj akademiji i ne želim ih ostaviti na milost i
nemilost nekog trećerazrednog učitelja koji zna malo latinskog i još
manje grčkog. Dođi i završi školsku godinu, ti, razmaženo dijete
blagostanja. Koristit će ti da naučiš koliko se bogato čovjek osjeća kada
zaradi dvadeset i pet dolara na mjesec svojim trudom i bez ičije pomoći!
“Ozbiljno ti kažem, Marshalle, nadam se da možeš doći jer ne znam
koga drugog mogu pitati. Posao nije težak, iako bi ga mogao doživjeti
kao monoton. Naravno da malo zemljoradničko naselje na sjevernoj
obali nije živahno mjesto. Izlazak i zalazak sunca najuzbudljiviji su
događaji jednog prosječnog dana. Ali ljudi su dragi i gostoljubivi; a otok
princa Edwarda u lipnju mjesto je kakvo inače viđaš samo u lijepim
snovima. U jezeru ima nešto pastrva, a u luci ćeš uvijek naći starog
morskog vuka spremnog i voljnog da te odvede u lov na bakalare ili
jastoge.
“Prepuštam ti kuću u kojoj stanujem. Vrlo je udobna i blizu je škole.
Gospođa Williamson najbolja je duša na svijetu i jedna je od onih
staromodnih kuharica koja priprema gozbe masne hrane.
“Njezin suprug, Robert ili Bob, kako ga uglavnom zovu, unatoč
tomu što mu je šezdeset godina, prilično je osebujan lik. Zna sve tračeve,
spreman je za britak komentar i svakom je loncu poklopac. Zna sve o
svakom u Lindsayju tri generacije unazad.
“Nemaju žive djece, ali stari Bob ima crnog mačka koji je njegov
ponos i ljubav. Ova se životinja zove Timothy i uvijek joj se mora tako
obraćati. Ako ti je stalo do Robertova mišljenja, nikada nemoj njegova
ljubimca osloviti s mačak, čak niti s Tim. Nikada ti neće oprostiti i neće
te smatrati dostojnim za rad u školi.
“Dobit ćeš moju sobu, mali prostor iznad kuhinje sa stropom koji
slijedi pad krova s jedne strane, u koji ćeš udariti bezbroj puta dok ne
naučiš da je tamo i ogledalo na kojem ti je jedno oko malo kao grašak, a
drugo veliko poput naranče.
“Ali kao nadomjestak za ove nedostatke, opskrba ručnicima vrlo je
darežljiva i izuzetna; imaš i prozor s kojeg ćeš svaki dan imati pogled na
luku i zaljev koji je nevjerojatno čudo ljepote. Sunce zalazi nad zaljevom
dok ovo pišem i vidim more stakla kako se miješa s vatrom kao u
vizijama proroka. Plovilo plovi u zlato, grimiz i biserje horizonta; svjetlo
koje se okreće na rtu iza luke upravo je upaljeno i osvjetljava put svima
na moru.
“Javi mi telegramom ako ćeš doći i ako možeš, javi se na dužnost
dvadeset i trećeg svibnja.”
Gospodin Marshall stariji upravo je ušao kada je Eric pažljivo
preklopio pismo. Gospodin Marshall više je izgledao kao dobroćudni
svećenik ili filantrop nego kao oštar i pronicljiv, pomalo krut, iako
pravedan i iskren, poslovan čovjek kakav je uistinu bio. Imao je okruglo,
ružičasto lice ukrašeno bijelim brkovima, bijelom kosom i napućenim
usnama. Samo je u njegovim plavim očima bio žar koji bi svakog čovjeka
koji bi ga htio nadmudriti natjerao da dva puta razmisli prije nego što
pokuša.
Nije bilo teško vidjeti da je Eric vanjski izgled i ljepotu naslijedio od
svoje majke, čija je slika visjela na tamnom zidu između prozora. Umrla
je mlada, kada je Ericu bilo deset godina. Za života bila je predmet
strastvene odanosti svog muža i sina, a lijepo, jako i slatko lice na slici
bilo je dokaz da je bila vrijedna njihove ljubavi i odanosti. Isto to lice, ali
izliveno u muški kalup, krasilo je Erica; kestenjasta kosa na isti je način
rasla preko čela; oči su mu bile kako njezine, kada je bio ozbiljan imale
su isti izraz napola zamišljen, a napola nježan.
Gospodin Marshall bio je jako ponosan na uspjeh svoga sina na
fakultetu, ali nije imao namjeru pokazati mu to. Volio je tvog svog
dječaka s očima svoje mrtve majke, boljeg od svega na svijetu, i sve je
svoje nade i ambicije vezao za njega.
“Dobro pa je i ta strka završila,” rekao je zadirkujući ga dok je
sjedao u svoj omiljeni stolac.
“Je li ti program bio zanimljiv?” pitao je Eric odsutno.
“Većina je bila koješta,” rekao je njegov otac. “Jedino što mi se
svidjelo bili su Charlijeva molitva na latinskom i one lijepe studentice
koje su skakutale po svoje diplome. Vjerujem da je latinski jezik za
molitve - pogotovo kada čovjek ima glas kao što je glas stalog Charlieja.
Riječi su mu bile tako zvučne da mi je došlo da i sa i sam spustim na
koljena. A one su djevojke bile jako lijepe, zar ne? Po mom mišljenju
Agnes je bila najljepša od svih. Nadam se da je istina da joj se udvaraš,
sine?”
“Svega mu, oče,” rekao je Eric napola razdraženo, a napola
nasmiješeno. “Jeste li se ti i David Baker urotili da me oženite htio ja to
ili ne?”
“Nisam o tome progovorio ni riječi s Davidom Bakerom,” pobunio
se gospodin Marshall.
“E pa, obojica se jednako loši. Cijelim putem kući držao mi je
predavanje o tome. Ali zašto se tebi žuri da me oženiš, oče?”
 “Zato što želim domaćicu u ovoj kući čim prije. To nam nedostaje
otkako je tvoja majka umrla. Dosta mi je spremačica. I želim vidjeti
dječicu oko koljena prije nego što umrem, Eric, a već sam sada star.”
“Pa tvoja je želja sasvim prirodna, oče,” rekao je Eric nježno i
pogledao prema majčinoj slici. “Ali ne mogu samo tako nekoga oženiti,
zar ne? A bojim se da nije najbolje reklamom tražiti ženu, čak i u ovo
vrijeme trgovinskih pothvata.”
“Zar ne postoji nitko tko ti se sviđa?” upitao je gospodin Marshall
tonom strpljivog muškarca koji može zanemariti neozbiljne šale
mladosti.
“Ne. Još nisam vidio ženu zbog koje mi je srce jače zakucalo.”
“Ne razumijem što je s vama mladima u današnje vrijeme,” režao je
njegov otac. “Ja sam bio zaljubljen pet-šest puta prije nego što sam
došao u tvoje godine.”
“Možda si bio zaljubljen. Ali nisi volio niti jednu ženu dok nisi
upoznao moju majku. Znam to, oče. I to se nije dogodilo dok nisi zašao u
zreliju dob.”
“Tebi je teško udovoljiti. U tome je problem, o tome se radi!”
“Možda je tako. Kad muškarac ima majku kao što je bila moja
standardi ženske ljepote prilično su mu visoki. Nemojmo više o tome,
oče. Evo, želim da pročitaš ovo pismo - od Larryja je.”
“Hm!” zagunđao je gospodin Marshall kada ga je pročitao. “Dakle,
Larry je predao meč - uvijek sam znao da hoće - oduvijek sam to
očekivao. Bio je pristojan momak. I, hoćeš li otići?”
“Mislim da hoću, ako nemaš ništa protiv.”
“Biti će ti prilično dosadno, sudeći prema njegovu opisu Lindsayja.”
“Vjerojatno. Ali ne idem u potrazi za uzbuđenjem. Idem kako bih
učinio uslugu Larryju i pogledao otok.”
“Pa vrijedi ga vidjeti u određena doba godine,” složio se gospodin
Marshall. “Kada se nađem tamo u ljeto, razumijem starog otočana kojeg
sam jednom prilikom upoznao u Winnipegu. Stalno je govorio o otoku.
Netko ga je jednom prilikom pitao na koji otok misli, a on je samo
pogledao neznalicu. Zatim je rekao: Pa na otok priča Edwarda, čovječe.
Postoji li koji drugi otok? Idi ako želiš. Potreban ti je odmor nakon ispita
prije nego što se upustiš u posao. Ali pazi da se ne uvališ u nevolje,
mladiću.”
 “Mislim da nema previše opasnosti da se to dogodi u Lindsayju,”
nasmijao se Eric.
“Siguran sam da vrag dovodi u napast u Lindsayju jednako kao i
bilo gdje drugdje. Najgora tragedija za koju sam čuo dogodila se na
zabačenoj farmi petnaest milja od pruge i pet od trgovine. Međutim,
očekujem da se kao sin svoje majke ponašaš pristojno i bogobojazno. Po
svemu sudeći najgora stvar koja ti se može dogoditi ondje jest da te
neka obmanuta žena uspava u gostinjskom krevetu. A ako se to dogodi,
neka se Bog smiluje tvojoj duši!”
 III. Poglavlje

Učitelj u Lindsayju

Jedne večeri mjesec dana kasnije Eric Marshall izašao je iz stare, bijelo
obojene zgrade škole u Lindsayju, zaključao vrata - koja su bila
izdubljena brojnim inicijalima, načinjena od duple daske kako bi
izdržala udare i napade kojima bi mogla biti izložena.
Ericovi su učenici otišli kućama prije sat vremena, ali on je ostao
kako bi riješio neke matematičke zadatke i ispravio vježbe iz latinskog
svojih naprednijih učenika.
Sunce se u zlatnim linijama probijalo kroz guste krošnje javora na
zapadnoj strani zgrade i pretvaralo tamni zeleni zrak ispod stabla u
zlatni cvat. Dvije su ovce zobale sočni grm u udaljenom kutu igrališta;
kravlje zvonce negdje u šumi javora zvonilo je tiho i melodično na
kristalnom zraku koji je, unatoč svojoj uglađenosti, i dalje zadržao nešto
od znane surovosti i zajedljivosti kanadskog proljeća. Činilo se kao da je
cijeli svijet na trenutak utonuo u bezbrižni san.
Prizor je bio spokojan i idiličan - gotovo i previše, pomislio je
mladić slegnuvši ramenima dok je stajao na istrošenim stepenicama i
gledao oko sebe. Sa smiješkom se pitao kako će izdržati cijeli mjesec
ovdje.
“Otac bi se dobro nasmijao kada bi znao da mi je već sada dosta
svega,” pomislio je dok je prelazio preko igrališta do duge crvene ceste
koja je prolazila pored škole. “Pa jedan tjedan je prošao. Pet dana sam
zarađujem za život, što nikad prije, u dvadeset i četiri godine svog
postojanja, nisam mogao reći. Bila je to stimulirajuća pomisao. Ali
podučavanje u školi u Lindsayju nije bio stimulirajuće - u tako pristojnoj
školi kao što je ova, gdje su učenici bili tako dobro odgojeni da nije bilo
ni očekivanog uzbuđenja mlaćenja buntovnih dječaka. U obrazovnom
sustavu škole u Lindsayju sve je prolazilo kao navijeno. Larry je očito
posjedovao izniman talent za organizaciju i uvježbavanje. Osjećao sam
se kako veliki zupčanik u uglađenom stroju koji je sam sebe pokretao i
održavao. Međutim, rečeno mi je da ima još učenika koji se još nisu
pojavili i koji prema izvještajima još nisu istrenirani i uvježbani. Oni bi
mogli stvari učiniti malo zanimljivijima. Još koji sastav, poput onih
Johna Reida, malo bi začinio profesionalni život.”
Jeka Ericova smijeha stišala se kada je skrenuo na cestu niz padinu
brda. Učenicima četvrtog razreda tog je jutra dao da sami biraju temu
sastava i John Reid je, trezveno malo derište bez imalo smisla za humor,
na prijedlog koji mu je šapnuo nevaljalac koji je sjedio s njim u klupi,
odlučio pisati na temu “Udvaranje”. Svaki put kada bi se sjetio uvodne
rečenice tog sastava,
Ericovo se lice pobunjenički trznulo. “Udvaranje je vrlo ugodna
stvar u kojoj jako puno ljudi pretjera.”
Udaljena brda i šumoviti proplanci djelovali su lepršavo i
prozračno poput nježnog proljetnog pokrivača u ljubičasto-bisernim
nijansama. Mladi zelenolisni javori gusto su rasli tik do ruba ceste s obje
strane, a iznad njih u suncu su se kupala smaragdna polja preko kojih su
se sjene kotrljale, širile i nestajale. Daleko ispod polja spavao je plavi
ocean i uzdisao u snu sa žamorom koji je odzvanjao u ušima onih koji su
bili toliko sretni da se rode u blizini tog zvuka.
Tu i tamo Eric bi susreo pokojeg nezrelog, golonogog mladića na
konju u kariranoj košulji ili farmera prepredenog lica u kolima, koji bi
mu kimnuo glavnom i veselo viknuo: “Zdravo, učitelju?” Mlada djevojka,
ružičastog ovalnog lica, s jamicama na obrazima i lijepim tamnim očima
ispunjenim koketerijom prošla je pored njega ponašajući se kao da joj
uopće nije stalo do toga da bolje upozna novog učitelja.
Na pola puta niz brdo Eric je susreo konja sivka, koji je vukao kola
koja su vidjela bolje dane. Vozila ih je žena: izgledala je kao jedna od
onih vječno sivih osoba koja nikada u svom živom nije doživjela
ružičaste emocije. Zaustavila je konja i ofucalom drškom kišobrana
mahnula Ericu da joj priđe.
“Pretpostavljam da ste Vi novi učitelj, zar ne?” pitala je.
Eric je priznao da je.
“E pa drago mi je što Vas vidim,” rekla je i pružila mu ruku u
iskrpanoj pamučnoj rukavici koja je nekada bila crna.
“Bilo mi je žao kada je gospodin West otišao, bio je dobar učitelj i
najblaže i nevinije stvorenje na svijetu. Ali svaki put kada bih ga vidjela
govorila sam mu da izgleda kao da boluje od tuberkuloze. Vi izgledate
vrlo zdravo - iako ne možeš uvijek ocijeniti samo po izgledu.
 Imala sam brata koji je imao tako zdrav ten kao i vi, ali jako je mlad
poginuo u željezničkoj nesreći.
“Imam sina kojeg ću vam poslati u školu sljedeći tjedan. Trebao je
krenuti ovaj tjedan, ali morala sam ga zadržati kod kuće da mi pomogne
posaditi krumpir jer njegov otac ne želi raditi, ne radi i ne može ga se
natjerati da radi.”
“Sandy - puno ime mu je Edward Alexander - ugledao se na oba
svoja djeda - mrzi pomisao na odlazak u školu - uvijek je bilo tako. Ali ići
će jer sam odlučna u namjeri da mu se u glavu utuvi još znanja.
Pretpostavljam da ćete imati problema s njim, učitelju, jer je glup kao
točak i tvrdoglav kao mazga. Ali imajte ovo na umu, učitelju, podržat ću
vas. Dobro ga opalite kada zasluži, pošaljite mi poruku i ja ću mu kod
kuće dati još jednu dozu.
“Ima ljudi koji uvijek stanu na stranu svoje djece kada nastanu
problemi u školi, ali ja nisam jedna od tih i nikada nisam bila. Uvijek
ćete moći računati na Rebeccu Reid, učitelju.”
“Hvala vam. Siguran sam da je tako,” rekao je Eric najljubaznijim
glasom.
Zadržao je ozbiljan izraz lica sve dok nije bilo sigurno opustiti se i
dok se gospođa Reid nije odvezla dalje s blagim osjećajem u svom
starom srcu ogrubjelom od života ispunjena siromaštvom, teškim
životom i mužem koji nije radio i kojeg se nije moglo natjerati da radi
do te mjere da se više nije radilo o organu podložnom pripadnicima
suprotnog spola.
Gospođa Reid razmišljala je o tome kako ima nešto u tom mladiću.
Eric je iz viđenja poznavao sve stanovnike Lindsayja; ali u podnožju
brda susreo je dvoje ljudi, muškarca i dječaka, koje nije poznavao.
Sjedili su u otrcanim, starim kolima i pojili konja na potoku koji je bistro
žuborio ispod daščanog mosta u dolini.
Eric ih je znatiželjno promatrao. Uopće nisu nalikovali ostalim
ljudima iz Lindsayja. Posebice dječak, izgledao je kao stranac, unatoč
amrelčina košulji i priprostim hlačama, koji su izgledali kao uniforma,
radna odjeća farmera iz Lindsayja. Imao je gipko i savitljivo tijelo sa
spuštenim ramenima i vitak atlasni vrat iznad ovratnika. Glava mu je
bila prekrivena gustim, svilenim crnim kovrčama, a ruka koja je
opušteno visjela iz kola bila je neobično duga i vitka. Lice mu je bilo
bogato, možda i previše naglašenog maslinastog tena, osim obraza koji
su sjali grimiznim sjajem. Usta su mu bila rumena kao u djevojke, a oči
velike, odvažne i crne. Sve u svemu, bio je izuzetan momak; ali izraz lica
bio mu je sumoran, što je Ericu odavalo dojam mačkastog bića koje se
lijeno odmara, ali je ipak spremno za iznenadan skok.
Druga osoba u kolima bio je muškarac između šezdeset pet i
sedamdeset godina, srebrene kose i duge guste brade, očiju boje
lješnjaka ispod gustih obrva. Bio je visok, ali nezgrapne figure i
pognutih ramena. Usne su mu bile stisnute i nemilosrdnog izgleda, kao
da se nikada nije nasmijao. Pomisao na smijeh uistinu se nije mogla
povezati s ovim čovjekom - bilo je to potpuno nezamislivo. Ipak, na
njegovu licu nije bilo ničega odbojnog; bilo je tu nešto što je privuklo
Ericovu pažnju.
Ponosio se činjenicom da je proučavao fiziognomiju 1 i bio je
prilično uvjeren da ovaj čovjek nije bio uobičajeni farmer iz Lindsayja
kakve je do sada upoznao.
Dugo nakon što su se kola s čudnim dvojcem odvezla uz brdo, Eric
je razmišljao o čovjeku gustih obrva i dječaku crnih očiju i crvenih
usana.

1
Znanost o određivanju karaktera po izgledu glave i lica po francuskom znanstveniku
Lavateru (op. prev.)
 IV. Poglavlje

Razgovor uz čaj

Palača Williamson, gdje je Eric bio smješten, bila je na vrhu susjednog

brda. Svidjela mu se, baš kao što je Larry i predvidio. Williamsonovi, kao
i ostali stanovnici Lindsayja, uzeli su zdravo za gotovo da je on, poput
Larrya, siromašni student koji sam zarađuje za školovanje. Eric nije
činio ništa kako bi to mišljenje porekao, ali ni potvrdio.
Williamsonovi su sjedili uz čaj u kuhinji kada je Eric ušao. Gospođa
Williamson bila je “svetica s naočalama”, kako ju je Larry nazvao. Ericu
se jako svidjela. Bila je tanka, sjedokosa žena, uskog i otmjenog lica
prošaranog borama koje su bile svjedoci proživljene boli. U pravilu je
malo pričala; u oporoj seljačkoj maniri nikada nije govorila, ali rekla je
nešto. Jedna stvar koja je intrigirala Erica bila je kako se takva žena
udala za Roberta Williamsona.
Majčinski se osmjehnula Ericu, dok je vješao svoj šešir na bijeli zid i
zauzeo svoje mjesto za stolom. Kroz prozor se vidio šumarak breza
kojemu je zapadno sunce davalo drhtav sjaj uz more raslinja koje je
tvorilo zlatne valove sa svakim zapuhom vjetra.
Stari Robert Williamson sjedio je nasuprot njega na klupi. Bio je
sitan i vitak čovjek, napola izgubljen u širokoj odjeći koja se činila
prevelika za njega. Kada bi progovorio, glas mu je bio tanak i piskutav
kao što je i sam izgledao.
Na drugom kraju klupe bio je Timothy, njegovan i samodopadan, sa
snježnim prsima i bijelim šapama. Kada bi stari Robert uzeo zalogaj bilo
čega dao bi dio Timothyu, koji bi to slasno pojeo i zadovoljno preo.
“Čekamo vas, učitelju,” rekao je stari Robert. “Kasnite večeras. Jeste
li zadržali nekoga od mlađarije? Budalast je to način kažnjavanja,
jednako težak i njima i vama. Jedan učitelj koji je bio ovdje prije Četiri
godine zaključao bi ih u školi i otišao kući. Zatim bi se vratio za sat
vremena i pustio ih - ako bi bili tamo. Nije ih uvijek zatekao. Jednom je
Tom Ferguson razvalio daske na starim vratima i izašao van. Stavili smo
nova dupla vrata koja se ne mogu razbiti.”
 “Imao sam nekog posla pa sam ostao u učionici,” kratko je
odgovorio Eric.
“Pa, mimoišli ste se s Alexandrom Tracyjem. Bio je ovdje kako bi
pitao znate li igrati dame i kada sam mu rekao da znate, poručio vam je
da koju večer dođete zaigrati. Nemojte ga često pobjeđivati, čak i ako ste
u stanju. Morate biti dobri s njim, kažem vam, učitelju, jer ima sina koji
bi vam mogao stvarati nevolje kad krene u školu. Seth Tracy mladi je
vragolan koji bi radije smišljao nestašluke nego jeo. Okomi se na svakog
novog učitelja i dvojicu je otjerao iz škole. Ali u gospodin West susreo je
sebi ravnog. Dečki Williama Tracya sada - nećete imati problema s
njima. Uvijek su dobri jer im majka svake nedjelje govori da će ravno u
pakao ako se ne budu lijepo ponašali u školi. Učinkovito je. Uzmite si
zaliha, učitelju. Znate da mi ovdje ne pomažemo poput gospođe Adama
Smitha kada ima podstanare: Pretpostavljam da nećete ništa od ovoga -
ni vi - ni vi? Majko, Alec kaže da se stari George Wright provodi kao
nikada u životu. Žena mu je otišla u Charolttetown u posjet sestri i sada
je sam svoj šef po prvi put otkako se oženio prije četrdeset godina.
Stvarno se opustio, kaže Alec. Puši u salonu i sjedi do jedanaest i čita
jeftine romane.”
“Možda sam sreo gospodina Tracyja,” rekao je Eric. “Je li on visok
muškarac, sijede kose i strogog lica?”
“Ne, on je okrugao, veseo momak koji je prestao rasti i prije nego
što je počeo. Pretpostavljam da je čovjek kojeg si opisao Thomas
Gordon. I ja sam ga vidio kako vozi niz cestu. Bez brige, on te neće
gnjaviti s pozivima. Gorodnovi nisu društveni, najblaže rečeno. O, ne!
Majko, dodaj kekse učitelju.”
“To je mladić koji je bio s njim?” bio je znatiželjan Eric.
“Neil - Neil Gordon.”
“Prilično škotsko ime za takvo lice i oči. Očekivao sam nešto poput
Guiseppe ili Angelo. Dječak izgleda kao Talijan.”
“Pa sada, znate, učitelju, tako se čini jer tako stvarno i je. Pogodili
ste ravno u sridu. Talijan, da, gospodine! I to malo previše, po mom
mišljenu, za ukus pristojnih ljudi.”
“Kako se dogodilo da Talijan sa škotskim imenom živi u mjestu kao
što je Lindsay?”
“E pa, učitelju, ovako. Bilo je to prije otprilike dvadeset godina -
majko, je li dvadeset i dvije ili četiri? Da, dvadeset i dvije, one iste
godine kada je rođen naš Jim, a njemu bi bilo dvadeset i dvije da je
poživio, jadničak mali. Pa, učitelju, prije dvadeset i dvije godine par
izletnika iz Italije bilo je kod Gordona. Tada ih je bilo posvuda. U
prosjeku sam jednom dnevno huškao psa na njih.
“Dogodilo se da su izletnici bili muž i žena i žena se razboljela dok
su bili kod Gordona i Janet Gordon se brinula za nju. Sljedećeg se dana
rodilo dijete, a žena je umrla. Odmah nakon toga otac je nestao i odnio
sve sa sobom, nikad se više nije čulo za njega. Gordonovima je ostalo
dijete. Ljudi su ih savjetovali da ga pošalju u sirotište i da bi to bilo
najpametnije, ali Gordoni nikada nisu voljeli primati savjete. Tada je
stari James Gordon još bio živ, otac Thomasa i Janet, i rekao da nikada
ne bi odbacio dijete sa svog praga. Bio je dominantan starac i volio je
šefovati. Ljudi su znali reći da je ljut na sunce što izlazi i zalazi bez
njegove dozvole. Bilo kao bilo, zadržali su dijete. Nazvali su ga Neil i
krstili ga kao i svako kršćansko dijete. Oduvijek je živio tamo. Dobro su
ga odgojili. Slali su ga u školu i crkvu kao da je njihov. Neki ljudi čak
misle da su i pretjerali. Ne uspije uvijek s tom vrstom jer ono što je u
kostima može se pojaviti i na koži ako se ne drži pod kontrolom. Kažu
da je Neil pametan i dobar radnik. Ali ljudi ga ovdje ne vole. Kažu da mu
se ne može vjerovati. Sigurno je da ima vruću narav, jednom je na putu
do škole skoro ubio dječaka kojemu se zamjerio - gušio ga je dok ovaj
nije poplavio u licu i morali su ga odvući s njega.”
“Oče, znaš da su ga jako zadirkivali,” proturječila je gospođa
Williamson. “Dječaku uopće nije bilo lako kada je išao u školu, učitelju.
Djeca su stalno bacala nešto na njega i zvala ga pogrdnim imenima.”
“Oh, usudim se reći da su ga mučili,” priznao je njezin muž. “Jako
dobro svira violinu i voli društvo. Često ide u luku. Ali kažu da
mrzovoljno gunđa kada nema što reći ni psu. To i nije tako čudno kada
živi s Gordonima. Čudna je to sorta.”
“Oče, ne bi trebao tako govoriti o svojim susjedima,” prijeteći je
rekla njegova žena.
“Pa, majko, znaš da jesu, samo nećeš iskreno priznati. Ali poput tete
Nancy Scott si, nikada ne govoriš nešto loše, osim ako se radi o poslu.
Znaš da Gordoni nisu kao drugi ljudi, nikada nisu bili niti će ikada biti.
To su jedini čudaci koje imamo u Lindsayju, učitelju, osim Petera Cooka
koji je imao dvadeset i pet mačaka. Zamislite to, učitelju! Kakve bi šanse
imao jedan mali miš? Nitko drugi nije čudan, ili bar to ne znamo. Ali
opet, priznajem da smo prilično nezanimljivi.”
 “Gdje žive Gordoni?” pitao je Eric koji se naviknuo zadržati na
jednoj temi u beskrajnim labirintima priča starog Roberta.

“Tamo gore, pola milje od Radnor roada, s gustom smrekom

između njih i ostatka svijeta.
Nikada nikamo ne idu osim u crkvu - to nikada ne propuštaju - i
nitko ne ide onamo. Tamo je samo stari Thomas, njegova sestra Janet,
njihova nećakinja i Neil o kojem smo pričali. Oni su čudni, turobni i
mrzovoljni i reći ću to naglas, majko. Hajde, daj svome starcu šalicu čaja
i ne zamjeri što mu sve izlazi iz usta. Kad smo već kod čaja, znate li da su
gospođa Adama Palmera i gospođa Jima Martina prošle srijede
poslijepodne zajedno pile čaj kod Fostera Reida?”
“Ne, pa mislila sam da one ne razgovaraju,” rekla je gospođa
Williamson pokazujući malo ženske znatiželje.
“Jesu, jesu. Obje su se zatekle isto poslijepodne na čaju kod gospođe
Foster i ni jedna nije htjela otići kako ne bi popustila onoj drugoj. Pa su
trpile svaka na drugoj strani salona. Gospođa Foster kaže da u životu
nije provela neugodnije poslijepodne. Prvo bi razgovarala s jednom pa
onda s drugom. A one su pričale sa gospođom Foster i jedna protiv
druge. Gospođa Foster kaže da je stvarno mislila da će morati sjediti s
njima cijelu noć jer niti jedna nije htjela otići prva. Naposljetku je Jim
Martin došao tražiti svoju ženu jer se uplašio da je zapela u močvari, pa
je to riješilo problem. Učitelju, ništa ne jedete. Ne dajte da vas ja
spriječim; ja sam jeo pola sata prije nego što ste došli, a i svakako mi se
žuri. Momak kojeg sam zaposlio danas je otišao kući. Noćas u ponoć je
čuo pijetla pa je otišao kući da vidi tko mu je iz obitelji umro. Zna da
netko je. Jednom je tako čuo pijetla usred noći i sutradan je čuo da mu je
umro rođak iz Sourisa. Majko, ako učitelj ne želi više čaja, ima li što
mlijeka za Timothyja?”
 V. Poglavlje

Fantom užitka

Te je večeri malo prije zalaska sunca Eric otišao u šetnju. Kada nije išao
do obale, volio je šetati poljima i šumama oko Lindsayja. Većina kuća
bila je izgrađena uz glavnu cestu, koja je bila paralelna s obalom ili oko
trgovina “Na uglu.” Farme su bile dalje u samoći polja, šuma i pašnjaka.
Eric je krenuo na jugozapad od kuće Williamsonovih, u smjeru koji
do tada nije istraživao. Žustro je hodao i uživao u čaroliji godišnjeg doba
svuda oko njega na zemlji, zraku i nebu. Osjetio je, volio i prepustio se,
baš kao što bi to učinio svatko sa zdravim razumom.
Šuma smreke u kojoj se trenutno nalazio je bila prošarana
strijelama rubinski crvene boje od zalazećeg sunca. Prolazio je kroz
šumu dugom stazom boje purpura gdje je šumsko tlo bilo smeđe i
elastično pod njegovim nogama i izašao na drugoj strani na prizor koji
ga je iznenadio.
Nije bilo niti jedne kuće na vidiku, ali našao se kako gleda u
voćnjak; stari voćnjak, očito već dugo zanemaren i zaboravljen. Ali
voćnjak teško umire; a ovaj, koji je nekada bio divno mjesto i još uvijek
je, ništa manje zbog osjeta nježne melankolije koja ga je prožimala,
melankolija koja obuzme sva ona mjesta koja su nekada bila kulise
užitka i zadovoljstva mladosti, ali više ne, mjesta gdje su srca bubnjala,
puls udarao, oči sjajile a veseli glasovi odjekivali. Duhovi ovih događaja
kao i da su dalje tu boravili i nakon dugih pustih godina.
Voćnjak je bio velik i dug, okružen starom ogradom od pruća koja je
nakon mnogo ljeta poprimila srebreno sivu boju. U pravilnim
razmacima duž ograde bila su kvrgava stabla jela, a večernji vjetar slađi
od onog koji puše preko polja začina u Libanonu, je pjevao među
njihovim vrhovima, pjesmu staru kao i sama zemlja koja je imala moć
da odnese dušu u samo svitanje vremena.
Na istoku, rasla je gusta borova šuma; započinjala je mladim
izdancima koji su tek provirivali iz trave pa sve do visokih veterana u
sredini šumarka dajući tako dojam čvrstog zelenog zida, tako lijepog i
kompaktnog da je izgledao da je uklesan u baršun.
Veći dio voćnjaka je bio bogato zasađen na travi, ali na dijelu gdje je
Eric stajao bio je kvadratni komad zemlje bez ijednog stabla koji je
nekad bio vrt. Stari su puteljci još bili vidljivi, ograđeni kamenom i
kamenčićima. Bila su tu dva nasada jorgovana; jedan je cvao kraljevski
ljubičastim cvatom, a drugi dijelim. Između njih je bila prostirka
lipanjskog ljiljana u cvatu.
Njihov prodoran miris osjetio se u svakom dašku vjetra. Uz ogradu
rasle su ruže, ali još nije bilo vrijeme za njihov cvat.
Dalje se nastavljao pravi voćnjak, tri duga reda stabala sa zelenim
avenijama između njih, svako je drvo stajalo samo u divnom ozračju
ružičaste i bijele.
Šarm mjesta je obuzeo Erica kao niti jedno mjesto prije. Nije se
predavao romantičnim sanjarenjima; ali voćnjak se prostirao pred njim
i privlačio ga, i nakon toga više nije bio isti. Ušao je preko jedne
slomljene daske na ogradi i tako je, neznajući, krenuo prema onome što
mu je život namijenio.
Prehodao je dužinu voćnjaka središnjom avenijom među dugim
gustim granama prekrivenim ružičastim cvjetovima. Kada je došao do
južne granice voćnjaka, legao je u travnati ugao pokraj ograde gdje je
raslo još ljiljana, sa paprati i ljubičicama pri korijenu. Sa tog je mjesta
vidio kuću udaljenu četvrt milje, sivi zabat koji je izvirivao iznad tamnog
stabla smreke. Činilo se kao suhoparno, sumorno i udaljeno mjesto i
nije znao tko tamo živi.
Imao je otvoren pogled prema zapadu, preko magličastih polja i
nejasnih plavih intervala. Sunce je upravo zašlo i cijeli svijet zelenih
livada kupao se u zlatnom svjetlu. Preko velike doline okupane sjenama
bile su uzvisine zalaska sunca i velika nebeska jezera šafrana i ruža gdje
se duša može izgubiti u bojama. Zrak je mirisao na rosu i svježinu po
kojoj je hodao. Ispunio ga je sladak, jasan i iznenadan pjev crvendaća u
šumi oko njega.
“Uistinu, bilo je to utočište drevnog mira”, citirao je Eric gledajući
oko sebe s oduševljenjem u očima. “Mogao bih zaspati ovdje, sanjati
snove i vidjeti vizije. Kakvo nebo! Može li što biti više božansko od
kristalno plavih i bijelih oblaka koji izgledaju poput čipke? Kako
omamljujuć miris imaju ljiljani! Pitam se bi li parfem mogao opiti
muškarca. Ta stabla jabuka - pa što je ono?”
 Eric je poskočio i slušao. Preko meke mirnoće, tihe pjesme vjetra u
krošnjama i zvonkog zova crvendaća, čula se predivna glazba, tako
divna i fantastična da je Eric, zaprepašten i zadivljen, zadržao zrak. Je li
sanjao? Ne, glazba je bila stvarna, violinu je svirala ruka koju je
inspirirao sam duh harmonije. Nikada nije čuo ništa slično; nekako je
bio prilično uvjeren da ništa slično tome do sada nije odsvirano;
vjerovao je da ta predivna glazba dolazi ravno iz duše violinista i rađa
se kao tako delikatan i fin zvuk; sama duša glazbe, tako zemaljska i
otmjena u isti tren.
Bila je to nedostižna i nezaboravna melodija, neobično je pristajala
vremenu i mjestu; u sebi je sadržavala uzdah vjetra u šumi, jezoviti
šapat rosne trave, bijele misli lipanjskih ljiljana, veselje cvata stabala
jabuke; svu dušu starog smijeha i pjesme i suza i radosti i plača kojima
je voćnjak svjedočio kroz godine; i osim toga, bio je u njoj sažaljiv i
tužan jauk nekog zatvorenika koji zaziva slobodu.
Isprva je Eric slušao kao začaran, nijemo i nepomično, izgubljen u
čuđenju. Zatim ga je prevladala prirodna znatiželja. Tko u Lindsayju zna
tako svirati violinu? I to je tako svirao ovdje, u napuštenom starom
voćnjaku, pokraj svih drugih mjesta na svijetu?
Ustao je i koračao širokom avenijom, hodajući što sporije i što tiše
moguće jer nije htio prekinuti svirača. Kada je došao do otvorenog
prostora u vrtu zastao je osupnut i opet pomislio da sanja.
Ispod velikog stabla bijelog jorgovana bila je stara drvena klupa; na
klupi je sjedila djevojka i svirala na staroj smeđoj violini. Oči su joj bile
usmjerene na udaljeni horizont i nije primijetila Erica. Nekoliko je
trenutka stajao i gledao u nju. Slike koje su se utisnule u njegov um do
najsitnijih detalja nikada neće biti izbrisane iz njegove knjige sjećanja.
Do svog zadnjeg dana Eric Marshall moći će iz sjećanja prizvati prizor
koji je tada vidio - baršunasta tama stabala smreke, sveobuhvatno meko
nebo, cvat jorgovana koji se njihao na vjetru i usred svega djevojka koja
je sjedila na staroj klupi s violinom pod bradom.
U svoje dvadeset i četiri godine života upoznao je stotine lijepih
žena, desetine zgodnih žena i nekolicinu uistinu prekrasnih žena. Ali tog
je trena znao, bez imalo sumnje, da se ništa što je ikada vidio ili zamislio
nije moglo usporediti s djevojkom u voćnjaku. Njezina ljupkost bila je
tako savršena da je gotovo ostao bez daha koliko je bio očaran.
Lice joj je bilo ovalno s izrazom potpune, bezgrešne čistoće koja se
može naći na anđelima i bogorodicama sa starih slika, čistoća koja u
sebi nije sadržavala ništa zemaljskoga. Glava joj nije bila pokrivena i
gusta crna kosa bila joj je razdijeljena iznad čela padala je u dvije debele
pletenice preko ramena. Oči su joj bile takve nijanse plave kakvu Eric
nikada prije nije vidio u očima, s naznakom mora u mirnom i tihom
svjetlu koje nastupi nakon što zađe sunce; sjale su poput zvijezda iznad
luke Lindsay, uokvirene dugim i gustim crnim trepavicama ispod
delikatno ocrtanih tamnih obrva. Koža joj je bila glatka i lagano
osjenčana, kao srce bijele ruže. Bijedo plava haljina bez ovratnika
otkrivala je njezin nježni, vitki vrat; rukavi su joj bili zavrnuti iznad
laktova i ruka kojom je vodila gudalo po žicama violine bila je možda i
najljepša stvar na njoj, savršenog oblika i teksture, čvrsta i bijela s
ružičastim vršcima prstiju. Jedan dugi cvjetni grozd lagano joj je
dotaknuo kosu i bacio sjenu na lice.
Nešto je na njoj bilo vrlo djetinjasto, a morala je imati barem
osamnaest godina. Činilo se da svira napola nesvjesno, kao da su joj
misli negdje daleko u zamišljenoj zemlji među oblacima. Tog trena
maknula je pogled s nebesa i oči su joj pale na Erica, koji je stajao u sjeni
stabla jabuke.
Iznenadna promjena na njoj bila je nevjerojatna. Skočila je na noge,
glazba je naprasno prestala, a gudalo joj je iz ruke palo na travu. Iz lica
joj je nestalo boje i tresla se poput ljiljana na lipanjskom vjetru.
“Oprosti,” rekao je Eric. “Ispričavam se ako sam te uplašio. Ali tvoja
je glazba bila tako divna da sam zaboravio da nisi svjesna moje
prisutnosti. Molim te, oprosti mi.”
Stao je u nevjerici jer je iznenada shvatio da je izraz na licu djevojke
strah, ne samo prestrašenost zbog srama djevojčice koja je mislila da je
sama, bio je to prav i strah. Odao ju je drhtaj usana i širom otvorene
plave oči koje su gledale ravno u njegove pogledom uhvaćene divlje
životinje.
Povrijedilo ga je što ga jedna žena tako gleda - njega, koji je uvijek
štovao ženstvenost.
“Nemoj se bojati,” rekao je nježno želeći samo smanjiti njezin strah
i govorio kao da se obraća djetetu. “Neću te ozlijediti. Sigurna si, prilično
sigurna.”
U svojoj želji da ju razuvjeri nesvjesno je napravio korak prema
njoj. Istog trena okrenula se i bez glasa potrčala preko voćnjaka, kroz
prolaz na sjevernoj ogradi i duž nečega što je izgledalo kao puteljak
između stabala divljih višanja u cvatu koji je graničio sa jelovom
šumom. Prije nego što se Eric snašao, nestala je među jelama.
Stao je i podigao gudalo osjećajući se pomalo bedasto i poprilično
naživcirano.
“E pa, ovo je vrlo čudnovata stvar,” rekao je prilično nestrpljivo.
“Jesam li začaran? Tko je ona? ŠTO je ona? Je li moguće da je ona
djevojka iz Lindsayja? I tako mi svega, zašto se tako uplašila od samog
pogleda na mene? Nikada se nisam smatrao ružnom osobom, ali slutim
da je ova avantura utjecala na razinu moje taštine. Možda sam ušetao u
začarani voćnjak i pretvorio je u ogra. Kada malo bolje razmislim, ima
nešto čudno u tom mjestu. Svašta bi se ovdje moglo dogoditi. Jasno je da
to nije to običan voćnjak za proizvodnju jabuka. Ovo je mjesto loše za
mene i što se prije maknem, to bolje.”
Prešao je pogledom preko voćnjaka i ćudljivo se osmjehnuo.
Svjetlost je brzo nestajala i voćnjak su ispunile sjene i tišina. Činilo se
kao da namiguje pospanim očima i uživa u Ericovoj zbunjenosti. Odložio
je gudalo na staru klupu.
“Pa, nema smisla slijediti ju. Nemam prava to učiniti čak i kad bi
bilo koristi od toga. Ali bi mi svakako bilo draže da nije pobjegla tako
prestravljena. Oči poput njezinih stvorene su samo za izražavanje
nježnosti i povjerenja. Zašto? Zašto? ZAŠTO se toliko uplašila? I tko? Tko
ona može biti?”
“Da malo razmislim,” pomislio je. “Neku večer gospodin Williamson
mi je opisivao djevojke iz Lindsayja. Ako se dobro sjećam, rekao je da u
okolici postoje četiri zgodne djevojke. Kako su se ono zvale? Florrie
Woods, Melissa Foster - ne, Melissa Palmer, Emma Scott i Jennie May
Ferguson. Da nije ona jedna od njih? Ne, samo pretpostavljanje gubitak
je vremena i sivih stanica. Ta djevojka ne može biti Florrie ili Melissa ili
Emma, a Jennie May ne dolazi u obzir. U cijeloj priči ima neke magije. U
to sam uvjeren. Stoga je bolje da cijelu stvar zaboravim.”
Eric je shvatio da nije moguće zaboraviti što se dogodilo. Što se više
trudio zaboraviti, to se upornije i s više oduševljenja prisjećao.
Djevojčino ga je nevjerojatno lice progonilo, a njezina ga je tajnovitost
očaravala.
Istina, bio je svjestan, problem bi mogao riješiti vrlo lako ako
Williamson pita za nju. Ali nekako je, na vlastito iznenađenje, zaključio
da mu se pomisao na to ne sviđa. Osjećao je kako je nemoguće pitati
Roberta Willamsona, nakon čega bi uz djevojčino ime uslijedila bujica
tračeva o njoj i njezinim precima do tri generacije unazad. Ako ikoga
bude morao pitati, bit će to gđa Williamson; no ako je ikako moguće,
namjeravao je tajnu riješiti sam.
Sljedeće večeri planirao je otići do luke. Jedan od lovaca na jastoge
obećao mu je da će ga povesti u lov bakalara. Ali umjesto toga našao se
kako opet tumara poljima na jugozapadu.
Lako je pronašao voćnjak - dio njega očekivao je da ga neće pronaći.
Bilo je to isto mirisno, travnato i vjetrovito mjesto. Ali nije bilo nikoga
niti je gudalo bilo na staroj klupi.
“Možda se uz svjetlost mjesečine došuljala nazad”, pomislio je Eric i
to mu je zagolicalo maštu; pomisao na gipku pojavu djevojačke figure
kako se šulja između sjena i mjesečine. “Pitam se hoće li večeras doći ili
sam ju zauvijek otjerao. Sakrit ću se iza ovih čempresa i čekati.
Eric je čekao dok nije pao mrak, ali voćnjakom se nije širila glazba
niti je itko došao. Iznenadio se koliko je bio razočaran, čak štoviše, to ga
je uznemirilo. Kakva je glupost biti toliko uzrujan jer se djevojčica koju
je vidio na pet minuta nije pojavila! Gdje mu zdrav razum, njegova
“dovitljivost”, kako bi rekao stari Robert Williamson? Naravno da
muškarac voli vidjeti lijepo lice. Ali je li to razlog da se, ako ga ne može
opet vidjeti, osjeća kao da je život ravan, ustajao i beskoristan? Sam je
sebe nazvao budalom i otišao kući mrzovoljan. Kada je došao, dao se u
rješavanje matematičkih jednadžbi i rješavanje zadataka iz geometrije,
odlučan da iz glave izbaci sve slike začaranog voćnjaka, bijelog na
mjesečini, ispunjenog zvukom vilenjačke glazbe koja odjekuje niz
njegove duge lukove.
Sutradan je bila nedjelja i Eric je dva puta otišao u crkvu. Red
Williamsona bio je jedan od onih bočnih pri samom vrhu prostorije i oni
koji su sjedili tamo bili su gotovo licem okrenuti prema ostatku
kongregacije. Eric je pogledao u svaku djevojku i ženu, ali nije vidio lice
koje ga je, unatoč snazi volje i zdravom razumu, progonilo kao zvijezda.
Thomas Gordon bio je ondje, sjedio je sam u dugom praznom redu
pri vrhu prostorije; Neil Gordon pjevao je u crkvenom zboru koji je
zauzimao prve redove galerije. Imao je snažan i melodiozan, ali
neuvježban glas, koji je dominirao pjevanjem i preuzeo slabe i
uobičajenije glasove drugih pjevača. Bio je lijepo odjeven u tamno-plavo
odijelo od serža, s bijelom košuljom i kravatom. Ali Eric je razmišljao
kao mu to odijelo ne pristaje tako dobro kao radno odijelo u kojem ga je
prvi put vidio. Bio je preodjeven, izgledao je grublje i u neskladu sa
svojom okolinom.
Dva dana Eric si nije dopuštao razmišljanje o voćnjaku. U
ponedjeljak navečer otišao je u lov na bakalar, a u utorak je igrao dame
s Alexanderom Tracyjem. Alexander je pobijedio u svim partijama tako
lako da je zauvijek izgubio poštovanje prema Ericu Marshallu.
“Igrao je kao drvosječa kojem misli skupljaju vunu,” požalio se
svojoj ženi. “Nikada od njega neće biti igrač dame - nikada.”
 VI. Poglavlje

Priča o Kilmeny

Usrijedu navečer Eric je opet otišao do voćnjaka i opet ostao razočaran.

Otišao je kući odlučan riješiti tajnu javnom istragom. Imao je sreće jer je
zatekao gospođu Willamson samu kako sjedi pokraj zapadnog prozora
svoje kuhinje i plete dugu sivu čarapu. Tiho je pjevušila dok je plela, a
Timothy joj je spavao pod nogama. Pogledala je Erica s privrženošću u
svojim velikim i iskrenim očima. Sviđao joj se gospodin West. Ali Eric je
našao put do njezina srca zbog očiju koje su sličile očima njezina malog
sina, kojeg je sahranila u groblje iza crkve u Lindsayju prije mnogo
godina.
“Gospođo Williamson,” rekao je Eric privrženo i brižno, “prošli sam
tjedan našao stari napušteni voćnjak iza one šume, jako lijep komad
divljine. Znate li čiji je?”
“Pretpostavljam je to voćnjak starog Connorsa,” odgovorila je
gospođa Williamson nakon kratkog razmišljanja. “Potpuno sam
zaboravila na njega. Mora da je prošlo trideset i više godina kako su
gospodin i gospođa Connors odselili. Kuća i štagalj su im izgorili, a
zemlju su prodali Thomasu Gordonu i otišli živjeti u grad. Sada su oboje
mrtvi. Gospodin Connors bio je jako ponosan na svoj voćnjak. Tada ih
nije bilo puno u Lindsayju, a sada skoro svatko ima voćnjak.”
“Tamo je bila jedna mlada djevojka, svirala je violinu,” rekao je Eric,
uzrujan jer je shvatio koliko mu je truda trebalo da progovori o njoj, a i
da mu je krv jurnula u lice kada ju je spomenuo. “Uplašena je pobjegla
čim me vidjela, iako mislim da nisam učinio niti rekao ništa što bi ju
moglo prestrašiti. Nemam nikakvu ideju o tome tko bi ona mogla biti.
Znate li vi?”
Gospođa Williamson nije odmah odgovorila. Odložila je pletivo i
usmjerila pogled kroz prozor kao da o nečemu duboko razmišlja.
Naposljetku je rekla s iskrenim zanimanjem u glasu:
“Pretpostavljam da je to bila Kilmeny Gordon, učitelju.”
 “Kilmeny Gordon? Mislite na nećakinju Thomasa Gordona o kojoj je
pričao vaš suprug?”
“Da.”
“Teško mogu povjerovati da djevojka koju sam vidio može biti član
obitelji Gordon.”
“Pa, ako to nije bila Kilmeny Gordon, ne znam tko bi mogao biti.
Nema druge kuće blizu tog voćnjaka, a i čula sam da ona svira violinu.
Ako ste vidjeli Kilmeny, učitelju, onda ste vidjeli ono što je vidjelo malo
ljudi u Lindsayju. A i tih nekoliko ju nikada nije vidjelo izbliza. Ja ju
nikada nisam vidjela. Nije ni čudo što je pobjegla, jadna djevojka. Nije
navikla na strance.”
“Drago mi je ako je to jedini razlog njezina bijega,” rekao je Eric.
“Priznajem da mi nije drago vidjeti da me se ijedna djevojka uplaši kao
što se ona uplašila. Bila je blijeda kako papir i toliko prestravljena da
nije progovorila ni riječi, već samo pobjegla kao srna.”
“Pa, svakako ne bi mogla progovoriti ni riječi,” rekla je gospođa
Williamson tiho. “Kilmeny Gordon je nijema.”
Eric je neko vrijeme sjedio u nevjerici. Da je to predivno biće
zakinuto na takav način - pa to je grozno! S osjećajem nevjerice pojavio
se i osjećaj žaljenja i razočaranja.
“Onda to vjerojatno nije bila Kilmeny Gordon,” napokon se pobunio.
“Djevojka koju sam ja vidio izuzetno je lijepo svirala violinu. Nikada
nisam čuo ništa slično tome. Nemoguće je da gluhonijema osoba tako
svira.”
“On, ona nije gluha, učitelju,” odgovorila je gospođa Williamson
gledajući u Erica. Podigla je svoje pletivo i nastavila plesti. “To je čudan
dio priče, ako išta u vezi s njom može biti Čudnije od onog drugog. Ona
čuje jednako dobro kao i svaka druga osoba i razumije sve što joj se
kaže. Ali ne može prozboriti ni riječ niti je ikada mogla, ili bar tako kažu.
Istina je da nitko ne zna mnogo o njoj. Janet i Thomas nikada ne pričaju
o njoj, kao ni Neil. Budi siguran da je dobro ispitan; ali nikada nije htio
reći niti jednu riječ o Kilmeny i poludi ako netko uporno ispituje.”
“Zašto se o njoj ne priča?” nestrpljiv je bio Eric. “Koja je njezina
tajna?”
“Tužna je to priča, učitelju. Mislim da se Gordoni na neki način stide
njezina postojanja. Ja mislim da je to grozno, taj način na koji je
odgojena. Ali Gordoni su čudni ljudi, gospodine Marshall. Ukorila sam
oca kada je to rekao, ako se sjećate, ali to je istina. Imaju čudne običaje.
A stvarno ste vidjeli Kilmeny? Kako izgleda? Čula sam da je zgodna. Je li
to istina?”
“Mislim da je vrlo lijepa,” rekao je Eric kratko. “Ali KAKO je ona
odgojena, gospođo Williamson? I zašto?”
“Pa, mogla bih vam ispričati cijelu priču, učitelju. Kilmeny je
nećakinja Thomasa i Janet Gordon. Njezina je majka bila Margaret
Gordon, njihova mlađa sestra. Stari je James Gordon došao iz Škotske.
Janet i Thomas rođeni su u Staroj domovini, a mlađa su djeca rođena
ovdje. Nikada nisu bili jako druželjubivi, ali ponekad su išli u posjete, a
ljudi su dolazili k njima. Bili su to iskreni ljudi, čak i ako su bili malo
drugačiji.
“Gospođa Gordon umrla je nekoliko godina nakon njihova dolaska i
četiri godine poslije James Gordon je otišao u Škotsku i vratio se s
novom ženom. Bila je dosta mlađa od njega i bila je vrlo lijepa, kako mi
je majka znala govoriti. Bila je druželjubiva i vesela i voljela je društveni
život. Kuća Gordonovih bila je drugačije mjesto nakon što je ona došla,
čak su se i Janet i Thomas malo otopili i razmekšali. Voljeli su svoju
pomajku, kako sam čula. Tada, šest godina nakon vjenčanja, umrla je i
druga gospođa Gordon. Umrla je kada se Margaret rodila. Kažu da je to
gotovo slomilo srce Jamesu Gordonu.
“Janet je odgojila Margaret. Ona i Thomas obožavali su to dijete, kao
i njihov otac. Nekada sam dobro poznavala Margaret Gordon. Bile smo
iste dobi i zajedno smo krenule u školu. Bile smo dobre prijateljice sve
dok se ona nije okrenula protiv cijelog svijeta.
“Još je tada u nekim stvarima bila čudna, ali mi se uvijek sviđala,
iako ju mnogo ljudi nije voljelo. Imala je ljutih neprijatelja, ali i odanih
prijatelja. Takva je bila. Ljudi su ju ili voljeli ili mrzili. Oni koji su ju
voljeli za nju bi prošli kroz vatru i vodu.
“Kada je odrasla, postala je jako lijepa - visoka i krasna, poput
kraljice, s velikim debelim pletenicama crne kose i crvenim, crvenim
obrazima i usnama. Svatko tko bi ju vidio uputio bi joj još jedan pogled.
Mislim da je bila malo tašta zbog svoje ljepote, učitelju. I bila je ponosna,
oh, bila je jako ponosna. Htjela je u svemu biti prva i nije mogla
podnijeti da ne pokaže svoju prednost. Također, bila je strašno odlučna.
Niste ju mogli niti malo poljuljati kada bi nešto odlučila. Ali bila je
dobrodušna i darežljiva. Imala je glas poput anđela i bila je jako
pametna. Jedan joj je pogled bio dovoljan da nauči bilo što, a jako je
voljela čitati.
“Kada pričam o njoj vrate sva mi se sjećanja, kakva je bila, kako je
izgledala i kako se ponašala, načini na koji je pomicala glavu i ruke.
Gotovo mi se čini da je u ovoj sobi, a ne u dvorištu crkve. Hoćete li
upaliti lampu, učitelju? Malo sam nervozna.”
Eric je ustao i upalio lampu, začuđen iznenadnom nervozom
gospođe Williamson. Inače je bila vrlo mirna i staložena.
“Hvala Vam, učitelju. Tako je bolje. Sada neću imati osjećaj da je
Margaret Gordon ovdje i da sluša što govorim. Trenutak prije obuzeo
me takav osjećaj.
“Vjerojatno mislite da sam daleko otišla pričom od Kilmeny, ali
dolazim do toga. Nisam htjela toliko pričati o Margaret, ali nekako mi je
obuzela misli.
“Margaret se upisala na akademiju Quenn’s i postala učiteljica. Bila
je jako uspješna na akademiji, ali mi je Janet rekla da je nakon ispita
plakala cijelu noć jer je bilo onih s boljim rezultatima.
“Otišla je poučavati u školi u Radnom. Tamo je upoznala muškarca
po imenu Ronald Fraser. Margaret nikada prije nije imala dečka. Mogla
je imati svakog mladića u Lindsayju, ali nije htjela ni pogledati niti
jednog od njih. Rekli su da je razlog tome to što je mislila da nitko nije
dovoljno dobar za nju, ali to nije bila istina. Znam jer smo Margaret i ja
pričale o tome, kao što djevojke pričaju. Nije vjerovala u udvaranje
nekome kome se nije divila. A u Lindsayju nije bilo nikoga tko joj je
sviđao.
“Taj Ronald Fraser bio je stranac iz Nove Scotije i nitko nije znao
mnogo o njemu. Bio je udovac, iako je bio mlad čovjek. Pokrenuo je
trgovinu u Radnom i posao je dobro ispao. Bio je vrlo zgodan i imao
manire koje žene vole. Pričalo se da su sve djevojke u Radnoru
zaljubljene u njega, ali ni njegov najgori neprijatelj ne bi mogao reći da
je očijukao s njima. Nije ih ni primjećivao; ali kada je prvi put vidio
Margaret Gordon zaljubio se u nju i ona u njega.
“Sljedeće su nedjelje zajedno došli u crkvu u Lindsayju i svi su rekli
da su dobar par. Margaret je izgledala tako dražesno toga dana, tako
nježno i ženstveno. Navikla je držati glavu prilično visoko, ali toga je
dana malo spustila pogled. Ronald Fraser bio je visok, svijetle kose s
plavim očima. Bili su najzgodniji par koji sam ikada vidjela.
 “Ali stari James, Thomas i Janet nisu odobravali tu vezu. Vidjela sam
to jasno kada je jednog petka doveo Margaret kući iz Radnora.
Pretpostavljam da mi se nitko ne bi svidio. Mislili su da nitko nije
dovoljno dobar za nju.
“Ali s vremenom ih je Margaret privoljela. Mogla je učiniti s njima
što god je htjela, toliko su ju voljeli i bili ponosni na nju. Njezin se otac
najduže opirao, ali na kraju je i on popustio i pristao da se uda za
Ronalda Frasera.
“Imali su veliko vječanje - bili su pozvani svi susjedi. Margaret se
uvijek voljela pokazivati. Bila sam joj djeveruša. Pomagala sam joj kod
odijevanja i ništa ju nije moglo zadovoljiti; htjela je izgledati lijepo za
Ronalda. Bila je lijepa i mlada; odjevena u bijelo, s crvenim ružama u
kosi i na njedrima. Nije htjela bijelo cvijeće; rekla je da joj izgleda kao
cvijeće za sahranu. Bila je lijepa kao slika. I sada mogu jasno kao dan
vidjeti kako je izgledala te večeri, na licu su se izmjenjivali rumenilo i
bljedoća i pogled pun ljubavi koji bi svako malo uputila Ronaldu. Ako je
neka djevojka ikada voljela svim svojim srcem, onda je to bila Margaret
Gordon. To me je gotovo plašilo. Obožavala ga je, a obožavati se može
samo Boga, učitelju, i mislim da se to uvijek kažnjava.
“Otišli su živjeti u Radnor i neko je vrijeme sve bilo u redu.
Margaret je imala lijepu kuću i bila je sretna i zadovoljna. Divno se
oblačila i često primala goste. A zatim - pojavila se prva žena Ronalda
Frasera! Nije bila mrtva.
“Oh, bio je to veliki skandal, učitelju. Ogovaranja i tračevi bili su
strašni. Svatko koga si sreo imao je drugačiju priču i bilo je teško
razaznati istinu. Neki kažu da je Ronald cijelo vrijeme znao da mu žena
nije mrtva i da je prevario Margaret. Ali mislim da to nije istina. Zakleo
se da to nije istina. Čini se da nisu bili sretni zajedno. Njezina je majka
stvarala probleme među njima. Otišla je posjetiti majku u Montreal i
umrla ondje u bolnici, takva je vijest došla do Ronalda. Možda je malo
prerevno povjerovao u to, ali vjerovao je u to. Njezina priča bila je da se
radilo o drugoj ženi istog imena. Kada je saznala da Ronald misli da je
mrtva, ona i njezina majka odlučile su ga ostaviti u tom uvjerenju. Ali
kada je čula da se ponovno oženio, odlučila je da bi bilo bolje reći mu
istinu.
“Bila je to čudna priča i pretpostavljam da ne možete suditi ljudima
što nisu po vjerovali u nju. Ali ja sam uvijek vjerovala da je istinita.
Doduše, Margaret nije tako mislila. Ona je vjerovala da ju je Ronald
Fraser prevario i da je cijelo vrijeme znao da ju ne može oženiti.
Okrenula se protiv njega i mrzila ga onoliko koliko ga je prije voljela.
“Ronald Fraser otišao je sa svojom pravom ženom i manje od
godinu dana nakon toga stigla je vijest o njegovoj smrti. Govorilo se da
je umro od slomljenog srca.
“Margaret se vratila u očevu kuću. Od tog dana kada je prešla preko
njegova praga, nije više izašla van sve dok ju prije tri godine nisu iznijeli
u lijesu. Nitko osim njezine obitelji nije ju više vidio. Išla sam ju posjetiti,
ali Janet mi je rekla da me ne želi vidjeti. Margaret se suludo ponašala.
Nije učinila ništa pogrešno; svi su ju sažaljevali i učinili bi sve da joj
pomognu. Ali mislim da ju je sažaljenje povrijedilo jače od osjećaja
krivnje, čak i više. Jer, učitelju, ona je bila toliko ponosna da to nije
mogla podnijeti.
“Kažu da je otac bio oštar prema njoj i ako je to istina, to nije bilo u
redu. I Janet i Thomas bili su posramljeni. Oni koji su imali običaj
posjećivati Gordonove nedugo nakon toga prestali su ići k njima jer su
vidjeli da nisu dobrodošli.
“Stari James Gordon umro je te zime. Nakon skandala više nikada
nije podigao glavu. Bio je starješina u crkvi, ali istog je trena predao
ostavku i nitko ga nije mogao uvjeriti u to da ju povuče.
“Kilmeny je rođena u proljeće, ali nitko ju nije vidio osim svećenika
koji ju je krstio. Nikada nije bila u crkvi niti je išla u školu. Naravno, ne
bi bilo neke koristi od toga da ide u školu kada nije mogla govoriti, a i
pretpostavljam da ju je Margaret podučavala kod kuće. Bilo je strašno to
što ju nitko nikada nije doveo u crkvu ili pustio među djecu i mlade. I
prava je šteta što ništa nije učinjeno da se sazna zašto ne može govoriti i
može li se to izliječiti.
“Margaret Gordon umrla je prije tri godine i svi u Lindsayju došli su
na njezin ispraćaj. Ali nisu ju vidjeli. Lijes je bio čvrsto zatvoren. A nisu
vidjeli ni Kilmeny. Voljela bih da sam ju vidjela, zbog Margaret, ali nisam
htjela vidjeti sirotu Margaret. Nisam ju vidjela otkako je bila mladenka
jer sam otišla u posjet van Lindsayja odmah nakon vjenčanja, a kada
sam se vratila, skandal je već izbio. Sjećala sam se Margaret u svom
njezinom ponosu i ljepoti i nisam htjela vidjeti njezino mrtvo lice i
strašne promjene koje sam očekivala.
“Mislila sam da će Janet i Thomas izvesti Kilmeny nakon što joj je
majka umrla, ali nisu to nikada učinili, pa pretpostavljam da su se slagali
s Margaret u tome kako ju treba odgajati. Često mi je bilo žao jadne
djevojke i mislim da nisu dobro postupili prema njoj, čak i ako je imala
neku tajanstvenu bolest. Život joj je sigurno bio tužan i usamljen.
“To je priča, učitelju. Dugo sam ju pričala, sigurno mislite. Ali dok
sam vam pričala, za mene je povijest opet oživjela. Ako ne želite da vas
se gnjavi s pitanjima o Kilmeny Gordon, bolje vam je da ne spominjete
da ste ju vidjeli.”
Eric nije ni namjeravao ikome reći. Čuo je sve što je htio, i više.
“Dakle, ta je djevojka središte tragedije,” razmišljao je kada je došao
u svoju sobu. “I nijema je! Kilmeny! Ime joj odgovara. Lijepa je i nevina
kao heroina stare balade ‘Oh, bilo je lijepo vidjeti Kilmeny. ‘Ali sljedeći
stih nije bio prigodan jer su njezine oči bile sve samo ne ‘postojane i
čvrste’ - bar ne nakon što je vidjela mene.”
Pokušao je ne razmišljati o njoj, ali nije uspio. Ljepota njezina lica
privlačila ga je snagom koju nije mogao opisati. Sljedeće večeri opet je
otišao do voćnjaka.
 VII. Poglavlje

Ruža ženstvenosti

Kada je prošao pokraj stabala smreke i ušao u voćnjak, njegovo je srce

iznenada poskočilo, osjetio je kako mi je krv pojurila u lice. Bila je tamo,
saginjala se preko gredice lipanjskih ljiljana u središtu vrta. Vidio je
samo nijem profil, djevičanski i bijel.
Zastao je jer ju nije htio opet preplašiti. Kada je podigla glavu,
očekivao je da će pobjeći, ali nije to učinila; problijedila je, mirno stajala
i pažljivo ga promatrala.
Vidjevši to, polako je krenuo prema njoj, a kada joj je bio tako blizu
da je mogao čuti nervozne uzdahe na razdvojenim usnama koje su se
tresle, nježno je rekao:
“Nemoj me se bojati. Ja sam ti prijatelj i ne želim ti smetati niti te na
bilo koji način uznemiravati.”
Činilo se kao da trenutak oklijeva. Tada je podigla malu pločicu koja
joj je visjela o remenu, brzo nešto napisala i pokazala mu. Pročitao je
sitan i osobenjački rukopis:
“Ne bojim te se. Majka mi je rekla da su svi strani muškarci zli i
opasni, ali mislim da ti ne možeš biti. Puno sam razmišljala o tebi i žao
mi je što sam neku večer pobjegla.”
Shvatio je svu njezinu nevinost i jednostavnost. Iskreno gledajući u
njezine još uvijek zabrinute oči rekao je:
“Ne bih ti učinio ništa nažao. Nisu svi muškarci pokvareni, iako je
istina da neki jesu. Zovem se Eric Marshall i učitelj sam u školi u
Lindsayju. Mislim da si ti Kilmeny Gordon. Toliko mi se svidjela tvoja
glazba neku večer da se od tada nadam kako ću ju opet čuti. Hoćeš li
svirati za mene”?
U tom je trenutku nestao sav strah iz njezinih očiju i iznenada se
nasmijala - veseli, djevojački, potpuno neodoljivi smijeh koji je obasjao
njezino lice poput sunčeve zrake na površini mirnog mora. Zatim je
napisala: “Žao mi je, ali ne mogu svirati večeras. Nisam ponijela violinu.
Ali ponijet ću ju sutra i svirat ću ako me želiš slušati. Voljela bih ti
udovoljiti.”
Opet ta nevina iskrenost! Bila je takvo dijete - kako lijepo, neuko
dijete, potpuno nesposobno skrivati osjećaje! Ali zašto bi ih skrivala?
Bili su čisti i lijepi kao i ona. Eric joj je uzvratio osmijeh jednakom
iskrenošću.
“Volio bih to više nego što mogu reći i ako se slažeš, doći ću sutra
navečer. Ali ako bude imalo mokro ili neugodno, ne smiješ doći. U tom
slučaju doći ću sljedeću večer. Hoćeš li mi sada dati koji cvijet?”
Kimnula je glavom uz još jedan mali osmijeh i počela brati lipanjske
ljiljane pažljivo birajući one najljepše. Promatrao je njezine gipke,
graciozne pokrete s oduševljenjem; svaki je pokret bio poezija. Izgledala
je kao utjelovljenje proljeća - sjaj mladog lišća i bljesak mladih jutara i
prolazna slatkoća mladih cvjetova tisuću proljeća bili su utakni u nju.
Kada je došla do njega, ozarena, ruke su joj bile pune ljiljana, strofa
omiljene pjesme prostrujala mu je kroz glavu:
“Cvat srebrno bijeli Koji lako lomi blijedu opnu cvijeta, Ovdje, tako
mi raspela, onaj stvoren za mene.”

Sljedećeg trena bio je ljut na sebe zbog svoje gluposti. Naposljetku,

ona je samo dijete - dijete odvojeno od sebi sličnih zbog svog tužnog
nedostatka.
“Hvala ti. Ovi su ljiljani najslađe cvijeće što nam ga proljeće daje.
Znaš li da im je pravo ime bijeli narcisi?” Izgledala je zadovoljno i
zainteresirano.
“Ne, nisam znala,” napisala je. “Često sam čitala o bijelim narcisima
i pitala se kako izgledaju. Nikada nisam ni pomislila da bi to mogli biti
isto što i meni dragi lipanjski ljiljani. Drago mi je što si mi to rekao. Jako
volim cvijeće. Smatram ih prijateljima.”
“S ljiljanima moraš biti prijatelj. Ljepota privlači ljepotu,” rekao je
Eric. “Dođi i sjedni na staru klupu - ovdje, gdje si sjedila one večeri kada
sam te tako jako uplašio. Nisam mogao zamisliti tko si ili što si. Ponekad
mi se činilo da sam te samo sanjao”, nastavio je ispod glasa tako da ona
nije mogla čuti. “Nikada ne bih mogao sanjati nešto ni upola tako lijepo.”
Sjela je pored njega na staru klupu i neustrašivo gledala njegovo
lice. U njezinu pogledu nije bio bestidnosti - ništa osim savršene dječje
iskrenosti i povjerenja. Ako je u njegovu srcu bilo išta zla - bilo kakva
nečista misao, bojao se priznati - te su oči ih pretražile i posramile. Ali
nije susreo taj pogled bez straha. Tada je napisala:
“Jako sam se uplašila. Vjerojatno si mislio da sam luda, ali nikada
nisam vidjela muškarca osim ujaka Thomasa, Neila i prodavača jaja. A ti
si drugačiji od njih - oh, puno, puno drugačiji. Bojala sam se doći
sljedeće večeri. A ipak, nekako sam htjela doći. Nisam htjela da misliš da
se ne znam ponašati. Ujutro sam poslala Neila po svoje gudalo. Nisam
mogla bez njega. Znaš, ja ne mogu govoriti. Je li ti žao?”
“Žao mi je zbog tebe.”
“Da, ali hoću reći, bih li ti se više sviđala da mogu govoriti kao i
drugi ljudi?”
“Ne, to ne čini nikakvu razliku, Kilmeny. Usput, smeta li ti što te
zovem Kilmeny?”
Pogledala ga je začuđeno i napisala: “Kako bi me drugačije mogao
zvati? To mi je ime. Svi me tako zovu.”
“Ali ja sam za tebe stranac pa bi možda željela da te oslovljavam s
gospođice Gordon.”
“Oh, ne, ne bih to htjela,” brzo je napisala uznemirenim pogledom
na licu. “Nitko me ne zove tako. Osjećala bih se kako da to nisam ja, već
netko drugi. A i ne činiš mi se kao stranac. Postoji li neki razlog zašto me
ne bi zvao Kilmeny?”
“Ne postoji niti jedan razlog, ako mi dopustiš tu čast. Imaš jako
lijepo ime - ono ime koje i trebaš nositi.”
“Drago mi je što ti se sviđa. Znaš li da sam ime dobila po baki koja je
nazvana po djevojci iz pjesme? Teti Janet nikada se nije sviđalo moje
ime, iako je voljela moju baku. Ali meni je drago što ti se sviđa moje ime,
a i ja. Bojala sam se da ti se neću sviđati jer ne mogu govoriti.”
“Ti možeš govoriti kroz svoju glazbu, Kilmeny.”
Izgledala je zadovoljno. “Kako dobro razumiješ,” napisala je. “Da, ne
mogu govoriti ili pjevati kao drugi ljudi, ali moja violina može govoriti
umjesto mene.”
“Skladaš li svoju glazbu?” pitao je. Ali vidio je da ga ne razumije.
“Hoću reći, je li te netko učio svirati glazbu koju si svirala neku večer?”
“Oh, ne. Sama mi je došla. Oduvijek je bilo tako. Kad sam bila jako
mala Neil me naučio držati violinu i gudalo, sve ostalo došlo je samo od
sebe. Moja je violina prije pripadala Neilu, ali mi ju je poklonio. Neil je
jako dobar i drag prema meni, ali ti mi se više sviđaš. Pričaj mi o sebi.”
 Njegova začuđenost njome rasla je iz trenutka u trenutak. Koliko je
ljupka! Kako su mili njezini pokreti i geste. Čudno koliko je malo značilo
to što je nijema! Pisala je tako brzo i lako, oči i osmijeh davali su toliko
poseban izraz njezinu licu da glas gotovo i nije nedostajao.
Ostali su u voćnjaku dok im duge sjene stabala nisu dotaknule
stopala. Sumrak je netom pao i daleki su brežuljci poprimili ljubičastu
boju spram crvenog neba na zapadu i kristalno plavog na jugu. Prema
istoku iznad jelove šume bili su oblaci visoki kao snijeg na planinama, a
najzapadnije od njih ružičasto je sjajio zalazak sunca.
Viši svjetovi zraka još su uvijek bili puni svjetlosti - savršene
svjetlosti neokaljane zemaljskim sjenama; ali dolje u voćnjaku ispod
mladica svjetlo je gotovo nestalo, dajući mjesto zelenom i svježem
sumraku kojem je strast dodavao slatki miris jabučnog cvijeta i metvice,
balzamičan miris koji se spuštao s jela.
Eric joj je pričao o svom životu i velikom vanjskom svijetu za koji je
bila djevojački zainteresirana. Postavila mu je puno pitanja o tome
izravnih i britkih pitanja koja su pokazivala da je o tome već oformila
svoje mišljenje i stav. Ipak, bio je jasno da to nije smatrala nečim što bi i
sama doživjela. Njezin je interes bio nepristran, kao da sluša bajku o
zemlji vila ili o nekom carstvu koje je davno nestalo s lica zemlje.
Eric je otkrio da je pročitala jako puno poezije i povijesti, nekoliko
biografija i putopisa. Nije znala što je roman i nikada nije čula za to.
Začudo, bila je jako dobro informirana o politici i trenutnim
događajima iz tjednih novina na koje je ujak bio pretplaćen.
“Dok je majka bila živa, nikada nisam čitala novine,” napisala je, “ni
poeziju. Naučila me čitati i pisati i puno sam puta pročitala Bibliju i
nekoliko povijesnih knjiga. Nakon što je majka umrla teta Janet mi je
dala sve njezine knjige. Imala ih je puno. Većinu je dobila kao nagradu u
školi kada je bila djevojčica, a neke joj je dao moj otac. Znaš li priču o
mom ocu i majci?”
Eric je kimnuo glavom.
“Da, rekla mi je gospođa Williamson. Bila je prijateljica tvoje
majke.”
“Drago mi je što si čuo. Jako je tužna i ja ti ne bih htjela pričati, ali
sve ćeš bolje razumjeti jer znaš. Ja sam ju čula tek netom prije majčine
smrti. Tada mi je rekla sve. Mislim da je krivila oca za sve probleme; ali
prije smrti rekla mi je da nije bila pravedna prema njemu, a on to nije
znao. Rekla je da ljudi na samrti jasnije vide neke stvari, a ona je vidjela
da je pogriješila u vezi s mojim ocem. Rekla je da ima još mnogo toga što
mi želi reći, ali nije imala vremena jer je te noći umrla. Prošlo je puno
vremena dok sam smogla hrabrosti čitati njezine knjige. Ali kad sam
uspjela, jako su mi se svidjele. Bila je to poezija i bile su poput glazbe
pretočene u riječi.”
“Donijet ću ti knjiga za čitanje ako želiš,” rekao je Eric.
Njezine velike plave oči oduševljeno su zasjajile.
“Oh, hvala ti, jako bih to voljela. Svoje sam pročitala toliko puta da
ih znam na pamet. Ne možeš se umoriti od lijepih stvari, ali ponekad
osjetim da bih htjela neke nove knjige.”
“Zar nikada nisi usamljena, Kilmeny?”
“Oh, ne, kako bih mogla biti? Uvijek ima toliko toga što mogu raditi,
pomažem teti Janet oko kuće. Znam raditi puno toga”, podigla je pogled
i ponosno ga pogledala i brzo nastavila pisati. “Znam kuhati i šivati. Teta
Janet kaže da sam jako dobra domaćica, a ona ne hvali ljude često. A
kada ne pomažem njoj, imam svoju dragu, dragu violinu. To je svo
društvo koje mi treba. Volim čitati i slušati o velikom svijetu i o ljudima
koji tamo žive i o stvarima koje rade. To mora da je divno mjesto.”
“Zar ne bi htjela i sama otići u svijet i vidjeti njegova čuda i upoznati
te ljude?” pitao ju je s osmijehom.
Istog je trena vidio da ju je povrijedio na neki način koji nije
razumio. Zgrabila je svoju olovku i pisala tako brzo i energično da se
činilo kao da uzvikuje riječi naglas:
“Ne, ne, ne. Ne želim ići od kuće. Ne želim vidjeti strance niti želim
da oni vide mene. Ne bih to mogla podnijeti.”
Mislio je da je to rezultat njezina nedostatka. A ipak, nije se činila
osjetljiva na svoju nijemost i često ju je spominjala dok je pisala. Ili se
možda radilo o sjeni koja je nadvijala njezin dolazak na svijet. No činila
se tako nevina da je bio malo vjerojatno da može shvatiti ili pojmiti
postojanje takve sjene. Eric je konačno zaključio da se radi o načinu na
koji je odgojena. Naposljetku, sjene su ga upozorile kako je vrijeme da
krenu.
“Nećeš zaboraviti doći sutra navečer i svirati mi,” rekao je
neodlučno. Odgovorila je brzim pokretom tamne glave i osmijehom koji
su bili dovoljno rječiti. Gledao ju je dok je hodala voćnjakom “mjesečeve
ljepote i mjesečeva koraka”, duž aleje divljih višanja. Na uglu kod jela
zastala je i mahnula mu.
Kada je došao kući, stari Robert Williamson večerao je kruh i
mlijeko u kuhinji. Podigao je pogled uz prijateljski osmijeh kada je Eric
zviždeći ušao.
“Šetali ste, učitelju?” upitao je.
“Da,” odgovorio je Eric.
Nesvjesno je u tu jednosložnu riječ unio toliko trijumfa da je i stari
Robert osjetio. Gospođa Williamson, koja je rezala kruh na kraju stola,
odložila je nož i štrucu i pogledala mladića blago zabrinutim pogledom.
Pitala se je li opet bio u voćnjaku Connorsovih - i je li opet vidio Kilmeny
Gordon.
“Da nisi slučajno otkrio rudnik zlata?” rekao je stari Robert suho.
“Izgledaš kao da jesi.”
 VIII. Poglavlje

Na vratima raja

Kada je Eric sljedeće večeri vratio u voćnjak Connorsovih, našao je

Kilmeny kako ga čeka na klupi ispod stabla bijelog jorgovana s violinom
u krilu. Čim ga je vidjela počela je svirati melodiju koja je zvučala kao
smijeh tratinčica.
Kada je završila, spustila je gudalo i pogledala ga rumenih obraza i
upitnog pogleda.
“Što ti je rekla glazba?” napisala je.
“Rekla je nešto poput ovoga,” odgovorio je Eric sa osmijehom.
“Dobrodošao, prijatelju. Vrlo je lijepa večer. Nebo je tako plavo, a miris
cvata jabuke tako sladak. Vjetar i ja bili smo ovdje sami i iako je vjetar
jako dobar drug, ipak mi je drago što te vidim. Ovo je večer kada je
lijepo biti živ i šetati voćnjakom koji je tako bijel i lijep. Dobrodošao,
prijatelju.”
Pljeskala je rukama, sretna poput djeteta.
“Brzo shvaćaš,” napisala je. “Upravo sam to i mislila. Naravno da
nisam mislila baš tim riječima, ali to je taj osjećaj. Osjećala sam se tako
sretno što sam živa i kao da smo cvat jabuke, jorgovan, drveće i ja sretni
što si došao. Brži si od Neila. Njega moja glazba gotovo uvijek zbuni, a i
ja njegovu teško razumijem. Ponekad me plaši. Kao da u njoj ima nešto
što me želi obuzeti - nešto što mi se ne sviđa i od čega želim pobjeći.”
Ericu se nisu svidjeli njezini komentari o Neilu. Pomisao na tog
zgodnog dječaka koji viđa Kilmeny svaki dan, priča s njom, sjedi s njom
za istim stolom, boravi s njom pod istim krovom i viđaju u
svakodnevnim situacijama nije mu se svidjela. Odagnao je te misli i
bacio se na travu pod njezinim nogama.
“Sada sviraj za mene, molim te,” rekao je. “Želim ležati ovdje i
slušati te.”
I gledati te, mogao je dodati. Nije znao koji je veći od ta dva užitka.
Njezina ljepota, divnija od svega što je vidio, oduševljavala ga je. Svaka
linija i obris njezina lica su bili savršeni. Njezina glazba ga je zanosila.
Ovo dijete, rekao si je dok je slušao, bilo je genijalno. Ali taj je genij bio
protraćen. Razmišljao je o tome kako zamjera ljudima koji su bili njezini
skrbnici i koji su bili odgovorni za njezin čudan život. Nanijeli su joj
veliku i nepopravljivu štetu. Kako se usuđuju osuditi ju na takav život?
Da je njezina nemogućnost govora na vrijeme proučena, možda je mogla
biti i izliječena. Sada je vjerojatno prekasno. Priroda joj je dala darove
ljepote i talenta, ali njihovo zanemarivanje umanjilo je taj dar.
Kakav je božanski zvuk proizvodila ta violina - veseo i tužan, sretan
i tugaljiv naizmjence; glazba kakvu su mogle stvarati jutarnje zvijezde,
glazba na koju su mogle plesati vile među zelenim brežuljcima ili na
žutom pijesku, glazba koja je mogla tugovati na grobu preminule nade.
Tada je zasvirala slađe. Dok je slušao, shvatio je da mu se kroz glazbu
otkrivaju sva duša i priroda te djevojke ljepota i čistoća njezinih misli,
njezini djetinji snovi i djevojačka sanjarenja. Kod nje ništa nije bilo
skriveno; nije mogla zaustaviti otkrivenje kojeg nije ni bila u potpunosti
svjesna.
Naposljetku je odložila violinu i napisala: “Dala sam nabolje od sebe
da ti udovoljim. Sada je tvoj red. Sjećaš li se što si mi obećao sinoć? Jesi
li održao obećanje?”
Dao joj je dvije knjige koje je donio za nju - moderni roman i zbirku
poezije koja joj je bila nepoznata. Malo se dvoumio oko romana, ali
knjiga je bila tako dobra i puna ljepote da je mislio kako ne može ni
najmanje naškoditi njezinoj nevinosti. Oko zbirke poezije nije dvojio.
Bile su to riječi jedne od onih velikih inspiriranih duša čija su djela
učinila kraljevstvo njihova rođenja i rada istinskom Svetom zemljom.
Pročitao joj je neke od pjesama. Zatim joj je pričao o svom
školovanju i prijateljima. Minute su brzo prolazile. Tada za njega nije
bilo svijeta van tog voćnjaka s njegovim granama u cvatu, sjenama i
vjetrom.
Jednom prilikom, kada joj je ispričao priču o nepodopštini sa
studija zbog beskrajnih zavada između studenata prve i druge godine,
zapljeskala je rukama kao što joj je bila navika i glasno se nasmijala - bio
je to čist, muzikalan i srebrni prasak. Iznenadio je Ericove uši. Iznenadio
se da se može tako smijati kada ne može govoriti. Gdje je ležao taj
nedostatak koji je zatvorio vrata govora? Je li ga moguće otkloniti?
“Kilmeny,” rekao je ozbiljno nakon trenutka ozbiljnog razmišljanja,
za vrijeme kojega je gledao kako sjedi okupana crvenom sunčevom
svjetlošću koja je kroz grane jorgovana padala na njezinu golu, svilenu
glavu poput kiše crvenih dragulja, “mogu li te pitati nešto o tvojoj
nemogućnosti govora? Hoće li ti biti bolno razgovarati sa mnom o
tome?”
Odmahnula je glavom.
“Oh, ne,” napisala je, “Uopće mi ne smeta. Naravno da mi je žao što
ne mogu govoriti, ali navikla sam na to i ne boli me spominjanje toga.”
“U tom slučaju, Kilmeny, reci mi ovo. Znaš li zašto ne možeš
govoriti, a sve ostalo činiš izvrsno?”
“Ne, ne znam zašto ne mogu govoriti. Jednom sam pitala majku i
rekla mi je da je to kazna za njezin veliki grijeh i izgledala je tako čudno
da sam se uplašila i više nikada nisam o tome pričala ni s njom ni s ikim
drugim.”
“Jesu li te ikada odveli doktoru da ti pregleda jezik i druge organe
za govor?”
“Ne. Sjećam se da me ujak htio odvesti liječniku u Charlottetown
kad sam bila mala da vidi može li se što učiniti za mene, ali majka mu
nije dopustila. Rekla je da od toga ne bi bilo koristi. Mislim da je ujak
Thomas dijelio njezino mišljenje.”
“Možeš se prirodno smijati. Možeš li proizvesti neki drugi zvuk?”
“Da, ponekad. Kad sam sretna ili kad se uplašim mogu malo viknuti.
Ali to mogu učiniti samo kada ne razmišljam o tome. Ako pokušam
proizvesti zvuk, onda ne mogu.”
Ovo je još više zaintrigiralo Erica.
“Pokušavaš li ikada govoriti izgovarati riječi?” bio je uporan.
“Oh, da, vrlo često. U svojoj glavi stalno izgovaram riječi, onako
kako čujem druge ljude da ih izgovaraju, ali ne mogu natjerati svoj jezik
da ih izgovori. Nemoj izgledati tako tužno, prijatelju. Jako sam sretna i
ne smeta mi jako što ne mogu govoriti - samo ponekad kad imam jako
puno misli i ne mogu ih tako brzo napisati pa mi se čini da neke
pobjegnu. Moram ti ponovo svirati. Izgledaš tako trijezno.”
Opet se nasmijala, podigla violinu i zasvirala nestašnu melodiju kao
da ga zadirkuje, gledajući u Erica preko svoje violine sa sjajem u očima
koje su ga razveseljavale.
Eric se nasmiješio; ali zamišljeni mu se pogled puno puta te večeri
vratio. Vratio se kući. Njezin je slučaj svakako bio čudan i što je više o
tome razmišljao, to mu se čudniji činio.
 “Čudi me što može proizvoditi zvukove samo kad ne razmišlja o
njima,” razmišljao je. “Volio bih da ju David Baker može pregledati. Ali
pretpostavljam da to ne dolazi u obzir. Ono dvoje koji brinu o njoj
nikada ne bi pristali.”
 IX. Poglavlje

Izravna jednostavnost večeri

Sljedeća tri tjedna Ericu Marshallu činilo se da živi dva života toliko
različita jedan od drugoga kao da ima podvojenu ličnost. U jednom je
marljivo i mukotrpno poučavao djecu u Lindsayju, rješavao probleme,
raspravljao o teologiji s Robertom Williamsonom, posjećivao domove
svojih učenika i pio čaj s njihovim roditeljima te išao na seoske zabave i
nenamjerno se poigravao sa srcima djevojaka u Lindsayju.
Ali taj je život bio radna svakodnevica. Živio je samo u drugom, koji
je provodio u starom voćnjaku, travnatom i zaraslom, gdje su minute
usporavale zbog čiste ljubavi prema tom mjestu, a lipanjski vjetar svirao
među starim granama.
Tu se svake večeri nalazio s Kilmeny; u tom su starom voćnjaku
skupljali sate tihe sreće; zajedno su šetali poljima punim romanse;
pročitali su mnogo knjiga i razgovarali o mnogim stvarima; a kada bi se
umorili od svega drugog, Kilmeny mu je svirala i voćnjakom su
odjekivale prekrasne melodije.
Na svaki sastanak došla je s novom ljepotom koja se miješala sa
starim osjećajem oduševljenja. Između sastanaka činilo mu se da ne
može biti toliko lijepa kakvu ju pamti; a kada bi se susreli, činila mu se
još ljepšom. Naučio je u njezinim očima gledati onaj sretni sjaj koji bi se
pojavio kada bi začula njegove korake. Gotovo bi uvijek došla prije
njega i uvijek je dječjim oduševljenjem pokazivala koliko je sretna što
ga vidi.
Nikada nije bila istog raspoloženja. Bila bi ozbiljna, vesela,
veličanstvena, zamišljena. Ali uvijek je bila šarmantna. Koliko je god
loza Gordonovih bila neskladna i iskrivljena, imala je jedan izdanak koji
je bio savršen primjerak gracioznosti i simetrije. Njezin um i srce,
neiskvareni od svijeta, bili su jednako lijepi kao i njezino lice. Sva
ružnoća postojanja zaobišla ju je, štitila ju je dvostruka osamljenost
odgoja i nijemosti.
 Prirodno je bila vrlo inteligentna i pametna. Povremeno bi se
pojavili neodoljivi bljesci dosjetki i humora. Znala je biti ćudljiva - čak i
šarmantno jogunasta. Ponekad je nevini nestašluk izbijao iz
nepojmljivih dubina njezinih plavih očiju. Sarkazam joj je bio
nepoznanica. Tu i tamo probila bi bezazleni balončić mladićeve
umišljenosti ili muške nadmoći malom zajedljivom rečenicom.
Ideje iz knjiga koje su čitali upijala je brzo, željno i temeljito,
birajući samo one najbolje i najiskrenije i odbijajući lažne, podmetnute i
slabe nepogrešivom intuicijom kojoj je Eric divio.
Poput Ithurielova koplja, odbacivala je sve dok ne bi ostalo samo
čisto zlato.
Po ponašanju i izgledu još je bila dijete. A opet, povremeno bi se
činila starijom od Eve. Izraz bi se pojavio na njezinu nasmiješenom licu,
suptilno bi se značenje otkrilo u njezinu osmijehu koji je čuvao svo
znanje ženstvenosti i svu mudrost vremena.
Način na koji se smijala očaravao ga je. Osmijeh je uvijek započinjao
duboko u njezinim očima i izlijevao se na njezino lice poput potoka te
zamijenio sjenu sunčevim svjetlom.
Znao je sve o njezinu životu. Slobodno mu je ispričala njezinu
jednostavnu povijest. Često je spominjala svoju tetu i ujaka, koje je jako
voljela. Rijetko je govorila o svojoj majci. Eric je nekako razumio, manje
od onoga što je rekla, a više od onoga nerečenog, da je Kilmeny, iako je
voljela svoju majku, osjećala strah. Između njih dvije nije bilo onog
lijepog prirodnog povjerenja između majke i djeteta.
U početku je dosta često pisala o Neilu i činilo se da joj je prilično
drag. Kasnije ga je prestala spominjati. Možda je - jer je jako brzo
naučila čitati i tumačiti promjene u njegovu glasu i licu - shvatila ono što
ni Eric nije znao - da mu se oči zamrače i postanu tužne kada spomene
Neilovo ime.
Jednom ga je naivno pitala:
“Ima li tamo u svijetu puno ljudi poput tebe?”
“Tisuće,” odgovorio je Eric kroz smijeh.
Ozbiljno ga je pogledala. Zatim je odlučno odmahnula glavom.
“Ne bih rekla,” napisala je. “Ne znam puno o svijetu, ali mislim da
nema mnogo ljudi kao Što si ti.”
Jedne večeri, kada su daleka brda i polja bila prekrivna providnim
ljubičastim pokrovom i razmacima punim zlatne izmaglice, Eric je u
voćnjak punio istrošenu knjigu u kojoj se skrivala ljubavna priča. Bila je
to prva knjiga te vrste koju joj je čitao jer je u prvom romanu koji joj je
donio ljubav bila sporedni dio priče. U ovoj knjizi bila je ispričana
prekrasno i strastveno.
Čitao joj je ležeći u travi pod njezinim nogama; slušala je ruku
obavijenih oko koljena i spuštenog pogleda. Nije to bila duga priča; kada
je završio, zatvorio je knjigu i usmjerio prema njoj upitan pogled.
“Sviđa li ti se, Kilmeny?” pitao je.
Polako je podigla svoju pločicu i napisala.
“Da, sviđa mi se. Ali me i povrijedila. Nisam znala da osoba može
voljeti nešto što ju vrijeđa. Ne znam zašto mi nanosi bol. Osjećam se kao
da sam izgubila nešto što nikada nisam ni imala. To je prilično šašav
osjećaj, zar ne? Ali vidiš, nisam baš dobro razumjela knjigu. Govori o
ljubavi, a ja o tome ne znam ništa. Majka mi je jednom rekla da je ljubav
prokletstvo i da se moram moliti da nikada ne uđe u moj život. Rekla je
to tako iskreno pa sam joj povjerovala. Ali tvoja knjiga kaže da je ljubav
blagoslov. Kaže da je to najdivnija i najljepša stvar u životu. U što
trebam vjerovati?”
“Ljubav prava ljubav - nikada nije prokletstvo, Kilmeny,” rekao je
Eric ozbiljno. “Postoji lažna ljubav koja je prokletstvo. Možda je tvoja
majka vjerovala da je takva ljubav ušla u njezin život i uništila ga; pa je
pogriješila. Ne postoji ništa na svijetu niti na nebesima, bar ja tako
mislim - tako lijepo, divno i blagoslovljeno kao što je ljubav.”
“Jesi li ti ikada volio?” pitala je Kilmeny izravnošću koja je ponekad
bila bolna. Pitanje je postavila jednostavno i bez stida. Nije poznavala
niti jedan razlog zbog kojeg s Ericom ne bi mogla razgovarati o ljubavi
kao i o drugim stvarima - glazbi, knjigama i putovanjima.
“Ne,” rekao je Eric - iskreno, koliko je mogao, “ali svatko ima ideal
ljubavi koji se nada da će jednog dana upoznati - savršenu ženu svojih
snova. Pretpostavljam da i ja imam svoju, u nekoj zaključanoj sobi svoga
srca.”
“Pretpostavljam da bi tvoja idealna žena bila lijepa poput žene u
tvojoj knjizi?”
“Oh, da, siguran sam da nikada ne bih mogao voljeti ružnu ženu,”
rekao je Eric kroz smijeh dok se ustajao. “Naši su ideali uvijek lijepi, bilo
da se pretvore u stvarnost ili ne. Ali sunce zalazi. Vrijeme stvarno leti u
ovom začaranom voćnjaku. Mislim da ti začaraš vrijeme, Kilmeny. Tvoja
imenjakinja iz pjesme bila je neobična djeva, ako se dobro sjećam, i
mislila da je sedam godina u zemlji vilenjaka malo kao što je čovjeku u
normalnom svijetu malo pola sata. Jednog ću se dana probuditi kao
starac sijede kose i otrcanog kaputa, kao u onoj priči što smo ju čitali
neku večer. Hoćeš li mi dopustiti da ti poklonim ovu knjigu? Ne želim
počiniti svetogrđe i čitati ju bilo gdje drugdje osim na ovom mjestu. To
je stara knjiga, Kilmeny. Nova knjiga, iz trgovine ili s tržnice, koliko god
lijepa bila, tebe ne bi bila dostojna. Ovo je bila jedna od knjiga moje
majke. Ona ju je čitala i voljela.
Vidiš izblijedile latice niža koje je jednom stavila još su uvijek tu.
Napisat ću tvoje ime na nju. To tvoje staro, lijepo ime koje uvijek zvuči
kao da je izmišljeno samo za tebe - ‘Kilmeny od voćnjaka’ i datum ovog
savršenog lipanjskog dana kada smo ju zajedno pročitali. Tako ćeš se
svaki put kada ju pogledaš sjetiti se mene i bijelih pupova koji se
otvaraju na ružinu grmu iza tebe i zvuka vjetra u starim smrekama.”
Ispružio je knjigu prema njoj, ali ona je, na njegovo iznenađenje,
odmahnula glavom obraza još crvenijih nego prije.
“Zar ne želiš uzeti knjigu, Kilmeny? Zašto ne?”
Uzela je olovku i polako pisala, ne brzo kao inače.
“Nemoj se uvrijediti. Neće mi ništa trebati da te se sjetim jer te
nikada neću zaboraviti. Ali radije ne bih uzela knjigu. Ne želim ju opet
čitati. Ona govori o ljubavi, a nema koristi da učim o ljubavi, čak i ako je
sve to što ti kažeš. Nitko me nikada neće voljeti. Preružna sam.”
“Ti! Ružna!” uzviknuo je Eric. Bio je na rubu toga da prasne u
smijeh, kada ga je pogled na njezino lice otrijeznio. Na njemu je vidio
bolni, gorki izraz kakav je već jednom vidio kada ju je pitao bi li sama
htjela vidjeti svijet.
“Kilmeny,” rekao je zapanjeno, “zar ti misliš da si ružna?”
Kimnula je glavom bez da je podigla pogled i napisala:
“Oh, da, znam da jesam. Znam to već dugo. Majka mi je rekla da sam
jako ružna i da me nitko nikada neće ni pogledati. Žao mi je. Puno me
više boli što sam ružna nego što ne mogu pričati. Vjerojatno ćeš misliti
da je to šašavo, ali istina je. Zato se tako dugo nisam vratila u voćnjak,
čak i nakon što me prošao strah. Mrzila sam pomisao na to da bi me ti
mogao smatrati ružnom. Zato i ne želim ići u svijet i upoznati druge
ljude. Gledali bi me kao što me gledao prodavač jaja kada sam jednom s
tetom Janet došla do njegovih kola ono proljeće nakon što je mama
umrla. Buljio je u mene. Znala sam da je to zato što je mislio da sam
ružna i otad sam se uvijek skrivala kada bi došao.”
Ericove su usne zadrhtale. Unatoč žalosti zbog prave patnje koja se
mogla vidjeti u njezinim očima, nije si mogao pomoći a da se ne osjeća
zabavljeno zbog te apsurdne ideje da ova prelijepa djevojka ozbiljno za
sebe misli da je ružna.
“Ali Kilmeny, misliš li da si ružna kada se pogledaš u ogledalo?”
pitao je i osmjehnuo se.
“Nikada se nisam gledala u ogledalo,” napisala je. “Nisam znala da
takvo nešto postoji sve dok majka nije umrla, a onda sam čitala o tome u
knjizi. Tada sam pitala tetu Janet i ona mi je rekla da je majka razbila
sva ogledala u kući kad sam bila beba. Ali vidjela sam svoj odraz lica u
žlicama i u maloj srebrenoj posudici za šećer tete Janet. I ružno je - jako
ružno.”
Ericovo se lice spustilo u travu. Nije se mogao prestati smijati, ali
nije mogao dopustiti da Kilmeny vidi kako se smije. Obuzela ga je čudna
želja i nije mu se žurilo reći joj istinu, što mu je bio prvi nagon. Umjesto
toga usudio se podići pogled i polako reći:
“Ne mislim da si ružna, Kilmeny.”
“Oh, ali ja sam sigurna da misliš,” prosvjedovala je. “Čak i Neil to
misli. Govori mi da sam draga i ljubazna, ali kad sam ga jednog dana
pitala misli li da sam jako ružna, odvratio je pogled i nije ništa rekao,
tako da sam znala što je mislio. Ne želim više o tome pričati. Rastužuje
me i sve pokvari. Inače zaboravim na to. Daj da ti odsviram nešto za
rastanak i nemoj biti uznemiren što neću uzeti tvoju knjigu. Samo bi me
rastužila.”
“Nisam uznemiren,” rekao je Eric, “i mislim da ćeš ju jednog dana
uzeti - nakon što ti pokažem nešto što želim da vidiš. Ne brini o izgledu,
Kilmeny. Ljepota nije sve.”
“Oh, ljepota je puno toga,” napisala je naivno. “Ali sviđam li ti se,
iako sam tako jako ružna? Sviđam ti se zbog svoje lijepe glazbe, zar ne?”
“Jako mi se sviđaš, Kilmeny,” odgovorio je Eric s blagim osmijehom;
ali u njegovu glasu bila je jedna nježna nota koje nije bio svjestan.
Kilmeny je bila svjesna, podigla je svoju violinu uz zadovoljan osmijeh.
Ostavio ju je da svira i cijelim ga je putem pratila njezina glazba
poput nevidljivog čuvara.
 “Kilmeny prekrasna!” mumljao je, “a ipak, nebesa mu, dijete misli
da je ružno - ona, s licem tako lijepim da ga ni umjetnik takvoga nije
mogao zamisliti! Djevojka od osamnaest godina koja se nikada nije
pogledala u ogledalo! Pitam se ima li još koja takva u civiliziranom
svijetu. Što je moglo obuzeti njezinu majku da joj ispriča takve laži?
Pitam se je li Margaret Gordon bila pri zdravoj pameti. Čudi me da joj
Neil nikada nije rekao istinu. Možda on ne želi da sazna.”
Eric je upoznao Neila prije par večeri na seoskom plesu, gdje je Neil
svirao violinu. Voden znatiželjom htio je upoznati tog momka. Isprva je
Neil bio prijateljski raspoložen i razgovorljiv; ali na prvi spomen
Gordonovih, koje je Eric vješto ubacio u razgovor, lice i ponašanje su mu
se promijenili. Izgledao je tajanstveno i sumnjivo, gotovo zlokobno.
Sumoran pogled uvukao se u velike crne oči i povukao svoje gudalo
preko struna violine kao da želi prekinuti razgovor. Očito se ništa nije
moglo saznati od njega o ljudima koji su skrbili o Kilmeny.
 X. Poglavlje

Nemirne vode

Jedne večeri krajem lipnja gospođa Williamson sjedila je pokraj svog

kuhinjskog prozora. Ručni rad joj je samo ležao u krilu, a Timothy, iako
se ugnijezdio pod njezinim nogama na prostirci i glasno preo, bio je
nezapažen. Oslonila je lice na ruku i gledala kroz prozor daleko prema
luci, zabrinutim pogledom.
“Očito moram nešto reći,” pomislila je sjetno. “Mrska mi je i
pomisao na to. Uvijek sam mrzila petljanje. Moja je majka govorila da je
u devedeset i devet slučajeva od sto krajnje stanje nametljivca i onoga
kome se petlja u život gore nego što je bilo na početku. Ali
pretpostavljam da mi je to dužnost. Margaret je bila moja prijateljica i
dužnost mi je štiti njezino dijete kako god mogu. Ako se učitelj ode naći
s njom, moram mu reći što mislim o tome.”
Gore u svojoj sobi, Eric je šetkao i zviždao. Spustio se dolje,
razmišljao o voćnjaku i o djevojci koja će ga ondje čekati.
Kada je prešao preko malog ulaza, čuo je kako ga zove gospođa
Williamson.
“Gospodine Marshall, hoćete li doći na trenutak?”
Došao je u kuhinju. Gospođa Williamson gledala ga je negodujućim
pogledom. Obraze joj je preplavilo rumenilo, a glas joj je drhtao.
“Gospodine Marshall, želim vas nešto pitati. Možda ćete misliti da
me se ne tiče. Ali ne činim to jer se želim petljati. Ne, ne. Činim to samo
zato što mislim da moram nešto reći. Puno sam razmišljala o tome i čini
mi se da moram progovoriti. Nadam se da se nećete ljutiti, ali čak i ako
se naljutite, ja moram reći to što imam. Idete li u stari voćnjak naći se sa
Kilmeny Gordon?”
Na tren mu je bijes zažario lice. Više mu je smetao ton kojim je
govorila gospođa Williamson nego njezine riječi.
“Da, idem, gospođo Williamson”, hladno je odgovorio. “Zašto
pitate?”
 “U tom slučaju, gospodine,” rekla je odlučnije gospođa Williamson,
“moram vam reći da mislim da to što činite nije u redu. Cijelo vrijeme
slutim da svaku večer odlazite tamo, ali nikome nisam rekla ni riječi o
tome. Čak ni moj muž ne zna. Ali recite mi ovo, učitelju. Znaju li njezini
ujak i teta da se nalazite?”
“Pa,” rekao je Eric malo zbunjeno, “ja - ne znam znaju li ili ne. Ali
gospođo Williamson, ne mislite valjda da bih naudio ili učinio bilo što
nažao toj djevojci?”
“Ne, ne mislim, učitelju. To bih mogla pomisliti za neke muškarce,
ali nikada za vas. Niti na minutu ne bih pomislila da biste namjerno
naudili njoj niti bilo kojoj drugoj ženi. Ali svejedno joj možete nanijeti
veliku bol. Želim da prestanete, zastanete i razmislite o tome.
Pretpostavljam da niste razmislili. Kilmeny ne zna ništa o ljudima ni o
muškarcima i mogla bi se previše vezati za vas. To bi joj moglo slomiti
srce jer vi nikada ne biste mogli oženiti nijemu djevojku poput nje.
Stoga mislim da se ne biste trebali nalaziti s njom na ovaj način. To nije
u redu, učitelju. Nemojte više ići u voćnjak.”
Eric se bez riječi okrenuo i otišao u svoju sobu. Gospođa Willamson
je s uzdahom podigla svoj ručni rad.
“I to je učinjeno, Timothy, i drago mi je da je tako,” rekla je.
“Pretpostavljam da neće biti potrebe reći išta drugo. Gospodin Marshall
je fm mladić, samo malo brzoplet. Sada kada sam mu otvorila oči
sigurna sam da će učiniti pravu stvar. Ne želim da Margaretina kćer
bude nesretna.”
Muž joj je došao na kuhinjska vrata i sjeo na stepenice kao bi uživao
u večernjoj cigari, pričajući između udaha dima svojoj ženi o crkvi i
udvaraču Mary Alice Martin, cijeni koju Jake Crosby daje za jaja, koliko
je sjena danas skupio na polju, problemima s teletom stare Molly i
vrijednostima pijetlova Plymouth Rock i Brahma. Gospođa Willamson
odgovarala je nasumce i čula samo svaku desetu riječ.
“Što je s učiteljem, Majko?” pitao je stari Robert. “Čuo sam kako
hoda amo-tamo po sobi kao da je zarobljen. Da ga nisi slučajno
zaključala?”
“Možda je zabrinut zbog ponašanja Setha Tracya u školi,” predložila
je gospođa Williamson, koja je odlučila da njezin muž sklon tračanju ne
bi trebao znati istinu o Ericu i Kilmeny Gordon.
“Pih, ne bi trebao razbijati glavu time. Seth će se smiriti čim shvati
da ne može upravljati učiteljem. On je jako dobar učitelj - bolji nego što
je bio gospodin West, a to govori dovoljno samo za sebe. Odbor se nada
da će ostati još jedan semestar. Pitat će ga sutra na školskom sastanku i
ponuditi mu povišicu.”
Gore, u svojoj maloj sobi ispod nadstrešnice, Eric Marshall borio se
s najintenzivnijim i najmoćnijim osjećajem koji je ikada osjetio.
Gore-dolje, tamo-amo, koracao je stisnutih usana i šaka. Kada se
izmorio, bacio se na stolicu pokraj prozora i borio s poplavom emocija.
Riječi gospođe Willamson razderale su veo obmane kojim je bio
prekrio oči. Našao se oči u oči sa saznanjem da voli Kilmeny Gordon
ljubavlju koja dolazi samo jednom u životu i koja traje vječno. Pitao se
kako li je mogao tako dugo biti slijep. Znao je da ju je morao voljeti od
prvog sastanka one svibanjske večeri.
I znao je da mora izabrati između dvije mogućnosti - ili više nikada
ne smije otići u voćnjak ili mora otići onamo, priznati ljubav i uzeti ju za
ženu.
Svjetovna mudrost, nasljeđe duge linije štedljivih prisebnih
predaka bilo je izraženo u Ericu i nije se lako i brzo prepuštao svojoj
strasti. Cijelu se noć borio s novim osjećajima koji su prijetili “zdravom
razumu”, za koji mu je David Baker napomenuo da ponese sa sobom
kada krene u udvaranje. Ne bi li brak s Kilmeny Gordon bio sulud s bio
kojeg gledišta?
Tada je nešto jače, veće i važnije od mudrosti ili ludosti stasalo u
njemu i prevladalo. Lijepa Kilmeny, nijema Kilmeny za njega je bila ta,
kao što je jednom nesvjesno pomislio, “stvorena za njega”. Ništa ih ne bi
trebalo razdvojiti. Sama pomisao da ju više nikada ne vidi bila je toliko
nepodnošljiva da se sam sebi nasmijao što je to uopće razmatrao kao
mogućnost.
“Ako mogu osvojiti njezinu ljubav, pitat ću ju da mi postane žena,”
rekao je gledajući kroz prozor u mrak prema brežuljku iza kojega se
nalazio stari voćnjak.
Baršunasto nebo iznad njega još je uvijek bilo posuto zvijezdama;
ali voda u luci dobivala je srebrni sjaj odraza zore koja je pucala na
istoku.
“Zbog svoje nesreće bit će mi još draža. Ne mogu ni pojmiti da ju
prije mjesec dana nisam ni poznavao. Čini mi sa kao da je oduvijek dio
mene. Pitam se je li bila tužna što sinoć nisam došao u voćnjak - je li me
čekala. Ako pristane, moj će slatki zadatak biti naučiti ju što znači
ljubav. Niti jedan muškarac nije imao ljepšeg i dražeg učenika.”
Na godišnjem školskom sastanku sljedećeg popodneva članovi
odbora pitali su Erica da i sljedeće godine podučava u školi u Lindsayju.
Prihvatio je bez oklijevanja.
Te je večeri otišao gospođi Willamson dok je prala suđe od čaja u
kuhinji.
“Gospođo Willamson, večeras vraćam u stari voćnjak Connorsovih
kako bi vidio Kilmeny.”
Prijekorno ga je pogledala.
“Dobro, učitelju, nemam više što reći. Pretpostavljam da ne bi bilo
koristi od toga da išta kažem. Ali znate što mislim o tome.”
“Namjeravam oženiti Kilmeny Gordon ako ju uspijem osvojiti.”
Izraz čuđenja obuzeo je lice dobre žene. Pomno je promatrala
čvrsta usta i mirne sive oči. Zatim je zabrinuto rekla:
“Mislite li da je to mudro, učitelju? Pretpostavljam da je Kilmeny
lijepa, prodavač jaja rekao mi je da je, a i nema sumnje da je dobra i
draga djevojka. Ali ona ne bi bila odgovarajuća žena za vas - djevojka
koja ne može govoriti.”
“Meni to ne smeta.”
“Ali što će ljudi reći?”
“Ja nemam ljudi osim svog oca. Kada on vidi Kilmeny, shvatit će.
Ona mi je cijeli svijet, gospođo Williamson.”
“Ako ti vjeruješ da se tu više nema što reći,” tiho je odgovorila, “da
sam na tvom mjestu, malo bih se bojala. Ali mladi ljudi nikada ne
razmišljaju o tim stvarima.”
“Ja se samo bojim da me ona neće htjeti,” trezveno je rekao Eric.
Gospođa Williamson lukavo je promotrila mladog muškarca širokih
ramena.
“Mislim da nema puno žena koje bi vama rekle ne, učitelju. Želim
vam sreću u udvaranju, iako mislim da činite glupost. Nadam se da
nećete imati problema s Thomasom i Janet. Oni su toliko drugačiji od
ostalih ljudi da se ne može znati. Ali prihvatite moj savjet, učitelju,
odmah ih otiđite posjetiti. Nemojte se viđati s Kilmeny bez njihova
znanja.”
 “Svakako ću prihvatiti vaš savjet,” rekao je Eric zahvalno. “Prvo ću
otići k njima. Bilo je to nepromišljeno s moje strane. Vjerojatno već
znaju. Možda im je Kilmeny rekla.”
Gospođa Williamson odlučno je odmahnula glavom.
“Ne, ne, učitelju, nije. Nikada ju ne bi pustili da se nalazi s vama da
su znali. Predobro ih znam. Idite ravno k njima i recite im što ste rekli
meni. To je najbolji plan, učitelju. I pazite na Neila. Ljudi pričaju da se i
njemu sviđa Kilmeny.
Učinit će vam nažao, u to ne sumnjam. Strancima se ne može
vjerovati - a on je stranac kao što su mu i roditelji bili - iako je odgojen
na kaši i katekizmu, kako kaže stara poslovica. Nekako to osjećam -
uvijek to osjetim kad ga vidim kako pjeva u zboru.”
“Oh, ne bojim se ja Neila,” rekao je Eric bezbrižno. “On si ne može
pomoći, a da ne voli Kilmeny - nitko ne bi mogao.”
“Pretpostavljam da svaki mladić tako misli o svojoj djevojci - ako je
pravi mladić,” rekla je gospođa Williamson uz lagani uzdah.
Gledala je kako Eric nervozno odlazi.
“Nadam se da će sve dobro završiti”, pomislila je. “Nadam se da ne
pravi veliku pogrešku - ali bojim se. Kilmeny je sigurno jako lijepa kada
ga je toliko očarala. Pa, čini mi se da nema koristi ako brinem oko toga.
Ali voljela bih da nikada nije otišao u taj voćnjak i ugledao ju.”
 XI. Poglavlje

Ljubavnik i njegova djevojka

Kilmeny je bila u voćnjaku kada je Eric došao i koji se tren zadržao u

sjeni smrekove šume diveći se njezinoj ljepoti.
U zadnje vrijeme voćnjak je bio preplavljen staromodnim kimom i
stajala je usred njegova cvata koje se poput čipke na vjetru obavijalo
oko nje. Nosila je jednostavnu blijedo plavu haljinu koju je imala na sebi
i prvi put kada ju je vidio; ni svilena haljina ne bi joj bolje pristajala.
Splela si je vijenac od bijelih pupova ruža i stavila ga na tamnu kosu
gdje se nježni cvjetovi nisu mogli uspoređivati s ljepotom njezina lica.
Kada je Eric zakoračio, potrčala je prema njemu raširenih ruku.
Primio ju je za ruke i pogledao u oči izrazom zbog kojeg su po prvi put
njezine oči trepnule. Spustila je pogled i rumenilo je zaprljalo bijele
obraze i vrat. Srce mu je udaralo jer je u tome prepoznao dokaz ljubavi.
“Jesi li sretna što me vidiš, Kilmeny?” pitao je značajno.
Kimnula je glavom i blago posramljena napisala:
“Da. Zašto pitaš? Znaš da sam uvijek sretna kad te vidim. Bojala sam
se da nećeš doći. Sinoć nisi došao i bila sam tužna. Više ništa u voćnjaku
nije bilo lijepo. Čak nisam mogla ni svirati. Pokušala sam, ali moja
violina samo je plakala. Čekala sam da padne mrak i onda otišla kući.”
“Žao mi je što si bila razočarana, Kilmeny. Nisam mogao doći sinoć.
Jednog ću ti dana reći zašto. Ostao sam kod kuće kako bi naučio novu
lekciju. Žao mi je što sam ti nedostajao - ne, drago mi je. Možeš li
razumjeti kako jednoj osobi može biti drago i žao zbog iste stvari?”
Opet je kimnula i vratila se u svoje slatko držanje.
“Da, nisam odmah mogla shvatiti, ali sada mogu. Jesi li naučio novu
lekciju?”
“Da, vrlo temeljito. Bila je to predivna lekcija kad sam ju jednom
shvatio. Dođi do stare klupe, Kilmeny. Želim ti nešto reći. Ali hoćeš li mi
najprije dati ružu?”
 Potrčala je do grma i nakon pomnog razmišljanja izabrala savršen
napola otvoren pupoljak i donijela ga - bijeli pupoljak sa zlatnim srcem.
“Hvala ti. Prekrasan je - poput jedne žene koju znam,” rekao je Eric.
Zamislila se zbog njegovih riječi i spuštene glave hodala preko
voćnjaka do klupe.
“Kilmeny,” rekao je ozbiljno, “Zamolit ću te da učiniš nešto za mene.
Želim da me odvedeš kući i predstaviš ujaku i teti.”
Podigla je glavu i gledala ga u nevjerici, kao da ju je pitao da učini
nešto nemoguće. Razumjevši iz njegova ozbiljnog lica da je mislio to što
je rekao izraz zaprepaštenja ispunio joj je oči. Oštro je odmahnula
glavom i činilo se kao da instinktivno pokušava govoriti. Zatim je
uhvatila svoju olovku i žurno pisala:
“Ne mogu to učiniti. Nemoj me to tražiti. To ne razumiješ. Bili bi
jako ljuti. Oni ne žele da itko dolazi u kuću. I više me nikada ne bi pustili
da dođem ovdje. Oh, ne misliš to ozbiljno?”
Bio mu je žao zbog boli i čuđenja u njezinim očima; ali uzeo je
njezinu vitku ruku i odlučno rekao:
“Da, Kilmeny. Ozbiljno mislim. Nije u redu da se ovako nalazimo bez
znanja i pristanka tvojih prijatelja. Sada to ne možeš shvatiti, ali - vjeruj
mi - tako je.”
Upitno ga je gledala u oči. Ono što je u njima pročitala u nekoj ju je
mjeri uvjerilo jer je problijedila i izraz beznađa joj je prekrio lice.
Izvukla je svoju ruku iz njegove i napisala polako:
“Ako ti kažeš da nije u redu, moram ti vjerovati. Nisam znala da
nešto tako ugodno može biti pogrešno. Ali ako je pogrešno, više se ne
smijemo nalaziti ovdje. Majka mi je rekla da ne smijem raditi ništa
pogrešno. Ali nisam znala da je ovo pogrešno.”
“Nije pogrešno za tebe, Kilmeny. Ali malo je pogrešno za mene jer ja
znam - to jest, trebao sam znati. Nisam stao da razmislim, kako djeca
kažu. Jednog ćeš dana u potpunosti razumjeti. Sada, hoćeš li me odvesti
svom ujaku i teti i nakon što im kažem ono što imam za reći moći ćemo
se nalaziti ovdje i bilo gdje drugdje.”
Odmahnula je glavom.
“Ne,” napisala je, “ujak Thomas i teta Janet reći će ti da odeš i da se
nikada ne vratiš. I više me nikada neće pustiti da dođem ovamo. Budući
da nije u redu da se nalazimo, ja neću doći, ali nema smisla ići k njima.
Nisam im rekla za tebe jer sam znala da će mi zabraniti da te viđam i
žao mi je što je to tako krivo.”
“Moraš me odvesti njima,” rekao je Eric odlučno. “Siguran sam da
se stvari neće dogoditi to čega se bojiš kada im kažem ono što želim.”
Neutješna, tužno je napisala:
“Moram to učiniti pošto inzistiraš, ali znam da neće biti koristi od
toga. Večeras te ne mogu odvesti jer nisu kod kuće. Otišli su u trgovinu u
Radnor. Ali odvest ću te sutra; a nakon toga više te neću vidjeti.”
Dvije velike suze potekle su iz njezinih očiju i pale na njezinu ploču.
Usne su joj drhtale kao u malog djeteta. Eric ju je nagonski privukao k
sebi i zagrlio. Dok je plakala, tiho i jadno, utisno je poljubac na njezinu
crnu svilenu kosu i bijeli vijenac. Nije vidio dva plamteća oka koja su ih
promatrala preko stare ograde iza njih s mržnjom i ludom strašću koja
je gorjela u dubini. Neil Gordon čučao je stisnutih šaka, a prsa su mu se
nadimala dok ih je gledao.
“Kilmeny, draga, ne plači,” nježno je rekao Eric. “Vidjet ćeš me opet.
To ti obećavam, što god da se dogodi. Ne vjerujem da će tvoji ujak i teta
biti tako nerazumni kao što se ti bojiš, ali sve i da budu, neće me
spriječiti da te opet vidim.”
Kilmeny je podigla glavu i obrisala suze iz očiju.
“Ti ne znaš kakvi su oni,” napisala je. “Zaključat će me u moju sobu.
Tako su me kažnjavali kad sam bila djevojčica. I jednom, ne tako davno,
kada sam bila veća.”
“Ako to učine, već ćeš nekako izaći,” rekao je Eric s blagim
osmijehom.
Sama je sebi dozvolila osmijeh, ali bio je to bijedan pokušaj. Više
nije plakala, ali raspoloženje joj se nije vratilo. Eric je veselo pričao, ali
ona je samo odsutno slušala. Kada ju je molio da mu svira, odmahnula je
glavom.
“Večeras ne mogu razmišljati o glazbi,” napisala je, “Moram ići kući
jer me boli glava i osjećam se vrlo glupo.”
“Dobro, Kilmeny. Sada ne brini, djevojčice. Sve će dobro završiti.”
Očito nije dijelila njegovo mišljenje jer je opet pognula glavu dok su
hodali preko voćnjaka. Na početku aleje divljih višanja zastala je I
pogledala ga napola prijekorno očiju punih suza. Izgledala je kao da se
nijemo oprašta od njega. Nježnim nagonom koji nije mogao kontrolirati,
Eric ju je zagrlio i spustio poljubac na njezine crvene usne koje su
drhtale. Zakoračila je i tiho uskliknula. Plameno crvenilo joj je progutalo
lice i sljedećeg trena pobjegla je niz aleju na koju je padao mrak.
Slatkoća tog nesvjesnog poljupca zadržala se na Ericovim usnama
dok je išao kući i opijala ga. Znao je da je otvorio njezina vrata
ženstvenosti. Nikada više, osjećao je, pogledi im se neće sresti s onom
golom iskrenošću. Sljedeći put kad ju pogleda u oči vidjet će svijest o
tom poljupcu. Te noći u tom voćnjaku Kilmeny je ostavila svoje
djetinjstvo iza sebe.
 XII. Poglavlje

Zatvorenica ljubavi

Kada se Eric sljedeće večeri uputio prema voćnjaku, morao je priznati

da je bio prilično nervozan. Nije znao kako će ga Gordonovi primiti, a
ono što je čuo o njima nije bilo ohrabrujuće. Čak je i gospođa
Williamson, kada joj je rekao kamo ide, gledala u njega kao u nekoga tko
ide u lavlje gnijezdo.
“Nadam se da neće biti neljubazni prema vama, učitelju,” bilo je
najbolje što je mogla reći.
Očekivao je da će Kilmeny biti u voćnjaku prije njega jer ga je
zadržao poziv jednog od staratelja; ali nje nije bilo nigdje na vidiku.
Otišao je do aleje divljih višanja; ali na ulazu je zastao, iznenađen.
Neil Gordon iskoračio je pred njega s vatrom u očima i usnama na
kojima se vidjele takve emocije da u prvi mah nije mogao govoriti.
U tom trenutku Eric je odmah shvatio što se dogodilo. Neil je
saznao da se on i Kilmeny sastaju u voćnjaku i bez sumnje prenio priču
Janet i Thomasu. Shvatio je koliko je nesretno što se to dogodilo prije
nego što im je sam mogao objasniti. To bi vjerojatno još više produbilo
njihove predrasude prema njemu. U tom trenutku Neilova se
nakupljena strast pretvorila u riječi.
“Dakle došao si se opet naći s njom. Ali ona nije tu - više ju nikada
nećeš vidjeti! Mrzim te - mrzim te - mrzim te!”
Glas mu je postao vrisak. Zakoračio je bliže Ericu kao da ga želi
napasti. Eric ga je mirno pogledao u oči prije nego što njegov bijes ne
izbije kao pjena na kamen.
“Pa si stvorio probleme za Kilmeny, zar ne Neil?” rekao je Eric
prezrivo. “Pretpostavljam da si se igrao špijuna. I da si rekao njezinu
ujaku i teti da se ovdje nalazi sa mnom. Pa, spasio si me od muke da sam
to učinim i to je sve. Sam sam im htio reći, večeras. Ne znam što te je
motiviralo da to učiniš? Jesi li ljubomoran na mene? Ili si to učinio da
napakostiš Kilmeny?”
Njegov prijezir uplašio je Neila više nego bilo kakav izljev bijesa.
 “Nije bitno zašto sam to učinio,” rekao je mrko. “Što sam učinio i
zašto sam to učinio tebe se ne tiče. Niti bi se trebao šuljati ovuda.
Kilmeny više neće doći ovamo.”
“Onda ću se naći s njom u njezinu domu,” rekao je Eric odlučno.
“Neil, svojim si se ponašanjem pokazao kao bedasti, nedisciplirani
dječak. Idem ravno do Gordonovih sve im objasniti.”
Neil mu je prepriječio put.
“Ne - ne - odlazite,” divljački je molio. “Oh, gospodine - oh,
gospodine Marshall, molim vas, idite. Sve ću učiniti ako odete. Ja volim
Kilmeny. Volim ju cijeli svoj život. Dao bih svoj život za nju. Ne mogu
dozvoliti da dođete i otmete ju. Ako to učinite - ubit ću vas! Htio sam vas
ubiti sinoć kad sam vidio kako ju ljubite. Oh, da, vidio sam vas. Gledao
sam - špijunirao, ako hoćete. Nije me briga kako ćete to nazvati. Slijedio
sam ju - nešto mi je bilo sumnjivo. Bila je drugačija - promijenila se. Više
nije nosila cvijeće koje bih joj ubrao. Kao da je zaboravila da sam tamo.
Znao sam da je nešto stalo između nas. Vi, prokleti bili! Oh, požalit ćete
zbog toga.”
Opet se u njemu budio bijes - neukroćeni bijes talijanskog seljaka.
Nadjačao je ograničenja okoline i okruženja. Eric je, usred ljutnje i
muke, osjetio sažaljenje nad njim. Neil Gordon još je bio dječak; bio je
jadan i van sebe.
“Slušaj, Neil,” rekao je tiho. “Pričaš gluposti. Nije na tebi da
određuješ tko će, a tko neće biti prijatelj s Kilmeny. Možeš se smiriti i
otići kući kao pristojan momak. Ne plašim se tvojih prijetnji i znam da
ću se obračunati s tobom ako se nastaviš miješati ili počneš progoniti
Kilmeny. Nisam tip osobe koja će to trpiti, dragi dječače.”
Obuzdana snaga u njegovu glasu i pogledu pokolebala je Neila.
Mrko se okrenuo, nešto opsovao i zakoračio u sjenu šume.
Eric je, nemalo uznemiren ovim nenadanim i neugodnim susretom,
nastavio prema imanju Gordonovih. Srce mu je udaralo kada je
razmišljao o Kilmeny. Kroz što sada prolazi? Nije sumnjao u to da je Neil
dao pretjeran i iskrivljen prikaz onoga što je vidio. Njezini su strogi
rođaci vjerojatno bili jako ljuti na nju, jadno dijete. Zabrinut i u želji da
što prije spriječi njihov bijes, požurio je i skoro zaboravio na svoj susret
s Neilom. Uopće ga nisu zabrinjavale njegove prijetnje. Nije puno pažnje
pridavao ljubomornim ispadima ljutita dječaka. Ono što je bilo bitno
bila je činjenica da je Kilmeny u nevolji, što je bio rezultat njegova
nemara.
 U tom se trenu našao ispred kuće Gordonovih. Bila je to stara kuća
s oštrim nadstrešnicama i krovnim prozorima, šindra je bila tamno sive
boje zbog duge izloženosti vjetru i vremenu. Blijedo zelene rolete bile su
na prozorima nižeg kata. Iza nje je rasla gusta smrekova šuma. Mali vrt
ispred bio je travnat, ukočen i bez cvijeća; ali ispred niskih ulaznih vrata
granala se bujna rana ruža krvavo crvenog cvijeta i bila u potpunom
kontrastu s ostalim golim okolišem. Izgledalo je kao da se sama bacila
na kuću u pokušaju da ju bombardira sa stranim životom i veseljem.
Eric je pokucao na vrata pitajući se je li moguće da ih Kilmeny
otvori. Ali trenutak kasnije otvorila ih je starija žena - žena krutih linija
od ruba njezine tanke tamne haljine do vrha glave pokrivene crnom
kosom koja je, unatoč sjedinama, još uvijek bila gusta i raskošna. Imala
je dugo blijedo lice pomalo istrošeno i naborano, ali s određenom
grubom ljupkošću koju ni dob ni bore nisu uspjeli uništiti; njezine
duboko umetnute sive oči nisu bile lišene ljubaznosti, iako su sada
snimale Erica neskrivenim neprijateljstvom. Njezina je figura u toj
nemilosrdnoj haljini bila vrlo uglata; ali osjetilo se tu neko dostojanstvo
koje se svidjelo Ericu. U svakom slučaju, više mu je odgovarala njezina
strogoća od vulgarne rječitosti. Podigao je šešir.
“Imam li čast razgovarati s gospođicom Gordon?” pitao je.
“Ja sam Janet Gordon,” rekla je žena kruto.
“U tom slučaju želio bih razgovarati s vama i s vašim bratom.”
“Uđite.”
Pomaknula se i pokazala mu prema niskim smeđim vratima
nadesno.
“Uđite i sjednite. Pozvati ću Thomasa,” rekla je hladno dok je hodala
hodnikom.
Eric je ušao u primaću sobu i sjeo kao što mu je rečeno. Našao se u
najstaromodnijoj sobi u kojoj je ikada bio. Masivni stolovi i stolice i
drveta koje je potamnjelo od starosti i poliranja pokraj kojih je čak i
garnitura gospođe Williamson od konjske dlake djelovala moderno i
ekstravagantno. Obojani pod bio je pokriven okruglim sagovima. Na
središnjem stolu nalazila se lampa, Biblija i neke teološke knjige. Zidovi
su bili do pola obloženi drvom, a ostatak je bio pokriven tamnim
tapetama s dijamantnim uzorkom i na njima su bili obješene slike
uglavnom crkvenjaka s perikama.
 Ali iznad visokog, neukrašenog, crnog kamina, okupana crvenim
sjajem sumraka koji je prodirao kroz prozor, visjela je slika koja je
privukla Ericovu pažnju. Bila je to uvećana obojena fotografija mlade
djevojke i unatoč jednostavnosti izvedbe, bila je središnji dio prostrije.
Eric je odmah pomislio da to mora biti slika Margaret Gordon jer
iako nije imala osjećano i produhovljeno lice kao Kilmeny, postojala je
mala, ali nepogrešiva sličnost u obrvama i bradi.
Lice na slici bilo je jako lijepo, ali Erica je više privukao izraz nego li
njegova ljepota. Nikada nije vidio lice na kojem se mogla iščitati tako
intenzivna i tvrdoglava snaga volje. Margaret Gordon bila je mrtva i
pokopana; slika je bila jeftina i neumjetnička produkcija u strašnom
okviru od pozlate i baršuna; ipak je vitalnost tog lica dominirala
prostorijom. Kolika je onda bila snaga njezine osobnosti dok je bila
živa?
Eric je shvatio je da ova žena mogla napraviti što god je htjela,
nepokolebljivo i neumoljivo. Mogla je provoditi svoju volju nad svime i
nad svima, oblikovati prema svojoj želji unatoč svom otporu koji su
mogli pružati. Mnoge stvari u odgoju i naravi Kilmeny sada su mu bile
jasnije.
Da je meni ta žena rekla da sam ružan, vjerovao bih joj, pomislio je.
Čak i kada bih imao ogledalo da mi proturiječi. Nikada ne bih ni pomislio
proturječiti ili dovoditi u pitanje bilo što što bi ona rekla. Čudna moć
njezina lica je bila gotovo neprirodna, kao da viri iza maske ljepote i
mladolikih linija. Ponos i tvrdoglavost njezine su najistaknutije
karakteristike. Pa, Kilmeny ne nalikuje majci po naravi i samo malo
izgledom.
Njegova razmišljanja prekinuo je ulazak Thomasa i Janet Gordon.
Thomas je očito prekinuo neki posao. Kimnuo je glavom bez riječi i
oboje su bez riječi sjeli pred Erica.
“Došao sam k vama zbog vaše nećakinje, gospodine Gordon,” rekao
je odsječeno, shvativši da u ovom slučaju neće biti koristi od okolišanja.
“Sreo sam vašeg - sreo sam Neila Gordona u voćnjaku Connorsovih i
saznao sam da vam je rekao da se Kilmeny i ja nalazimo ondje.”
Zastao je. Thomas Gordon opet je kimnuo, ali nije ništa rekao, niti je
skrenuo svoj čvrst i prodoran pogled s mladića kojeg je obuzimalo
rumenilo. Janet samo mirno sjedila.
“Bojim se da ste na temelju toga o meni stvorili nepovoljno
mišljenje, gospodine Gordon,” nastavio je Eric. “Ali mislim da to ne
zaslužujem. Mogu sve objasniti ako mi dozvolite. Slučajno sam upoznao
vašu nećakinju u voćnjaku, gdje sam čuo kako svira, prije tri tjedna.
Pomislio sam kako je divna ta glazba i stekao sam naviku dolaska u
voćnjak svake večeri kako bi je slušao. Nisam imao nikakvu namjeru
nauditi joj na bilo koji način, gospodine Gordon. O njoj sam razmišljao
kao o djetetu, djetetu koje je bilo uplašeno zbog svog nedostatka. Ali u
zadnje vrijeme - shvatio sam kako moje ponašanje nije časno i kako nije
u redu ohrabrivati ju da se i dalje tako nalazimo. Sinoć sam ju tražio da
me dovede ovdje i upozna s vama. Došli bismo tada da ste bili kod kuće.
Budući da ste bili odsutni, dogovorili smo se da to odgodimo za
večeras.”
“Nadam se da mi nećete odbiti tu čast da vidim vašu nećakinju,
gospodine Gordon,” rekao je Eric spremno. “Tražim vaše dopuštenje da
ju ovdje posjećujem. Ali ne očekujem da me prihvatite kao prijatelja
samo da temelju onoga što vam ja govorim. Mogu vam dati preporuke -
uglednih ljudi iz Charloettetowna i Queensleaja. Ako im se obratite...”
“Nema potrebe da to radim,” rekao je Thomas Gordon tiho. “Znam o
vama više nego što mislite, učitelju. Znam jako dobro na kakvom je
glasu vaš otac, a i vidio sam ga. Znam da ste sin bogatoga oca, koji iz
nekog hira radi u seoskoj školi. Budući da niste samo govorili o svom
podrijetlu, pretpostavljam da ne želite da se to zna, držao sam jezik za
zubima. Nisam čuo ništa loše o vama, učitelju, niti mislim loše, sada
kada vjerujem da niste nagovarali Kilmeny da se nalazi s vama potajice.
Ali sve to vas ne čini podobnim da budete njezin prijatelj, gospodine - to
vas čini nepodobnim. Što vas manje viđa to bolje.”
“Zašto tako mislite, gospodine Gordon?” pitao je trudeći se zadržati
samokontrolu.
“Pa, najbolje da to objasnim jednostavnim riječima, učitelju. Kada
biste dolazili ovdje i često viđali Kilmeny, ona bi mogla razviti osjećaje
prema vama. Slutim da je šteta u tom pogledu već i učinjena. Tada biste
joj, kada biste otišli, mogli slomiti srce - jer ona sve duboko proživljava.
Bila je dovoljno sretna. Znam da nas ljudi osuđuju zbog načina na koji ju
odgajamo, ali oni ne znaju sve. A mi ju ne želimo učiniti nesretnom,
učitelju.”
“Ali ja volim vašu nećakinju i želim ju oženiti ako uspijem osvojiti
njezinu ljubav,” rekao je Eric mirno.
Ovim ih je iznenađenjem poljuljao. Oboje su ga gledali kao da ne
mogu vjerovati što čuju.
 “Oženiti ju! Oženiti Kilmeny!” uzviknuo je Thomas Gordon s
nevjericom. “Ne možete biti ozbiljni, gospodine. Pa ona je nijema -
Kilmeny je nijema.”
“To ne utječe na moju ljubav prema njoj, iako mi je jako žao zbog
nje,” odgovorio je Eric. “Mogu samo ponoviti ono što sam već rekao,
gospodine Gordon. Želim da Kilmeny bude moja žena.”
Stariji se čovjek nagnuo prema naprijed i zabrinuto gledao u pod
pomičući obrve i lupkajući prstima punim žuljeva s nelagodom. Očito je
bio iznenađen ovim neočekivanim preokretom u razgovoru, nije znao
što reći.
“Što bi vaš otac rekao na sve ovo, učitelju?” naposljetku je pitao.
“Često sam svog oca čuo kako govori da se čovjek mora oženiti da
udovolji sebi,” rekao je Eric sa smiješkom. “Kada bi htio povući to svoje
mišljenje, jedan pogled na Kilmeny bi bio dovoljan da promijeni
mišljenje. Ali, na kraju, bitno je ono što ja kažem, zar ne, gospodine
Gordon? Obrazovan sam i nije mi teško raditi. Mogu stvoriti dom za
Kilmeny u roku od par godina čak i kada bih se morao osloniti samo na
svoje prihode. Samo mi dajte priliku da ju osvojim - to je sve što tražim.”
“Mislim da neće ići, učitelju,” rekao je Thomas Gordon odmahujući
glavom. “Naravno da vi - vi” pokušao je reći volite, ali škotska je
tvrdoglavost odbijala tu riječ - vi mislite da vam se sada viđa Kilmeny,
ali vi ste tek mladac - a kod mladih ljudi osjećaji se mijenjaju.”
“Moji se neće promijeniti,” presjekao je Eric ljutito. “Ovo nije
zaluđenost, gospodine Gordon. To je ljubav koja se u životu pojavi samo
jednom. Možda jesam mlad, ali znam da je Kilmeny jedina žena na
svijetu za mene. Nikada se neće pojaviti druga. Oh, ne govorim ovo
nepromišljeno ili bezobzirno. Dobro sam odvagnuo stvari i promotrio iz
svakog ugla. I sve se svodi na jedno - volim Kilmeny i želim ono što
svaki pošten čovjek želi - priliku da osvojim njezinu ljubav.”
“Pa!” udahnuo je duboko Thomas Gordon. “Možda - ako tako
osjećate, učitelju - ne znam - neke stvari nije u redu činiti. Možda ne
biste trebali - Janet, ženo, što ćemo mu reći?”
Do tog trenutka Janet Gordon nije progovorila ni riječi. Sjedila je
uspravno na jednoj od starih stolica ispod slike Margaret Gordon čvrsto
držeći rukohvate, a očiju fokusiranih na Ericovo lice. Isprva je njezin
stav bio zaštitnički i neprijateljski, ali kako je razgovor napredovao
gubio je na snazi i na kraju postao skoro ljubazan. Sada kada joj se brat
obratio, nagnula se prema naprijed i rekla:
 “Znate li da postoji mrlja na njezinu rođenju, učitelju?”
“Znam da je njezina majka bila žrtva vrlo tužne pogreške, gospođice
Gordon. Ne priznajem mrlju gdje zlo nije svjesno učinjeno. Iako, moram
reći, čak i da postoji, Kilmeny nije kriva za to i meni to ne bi smetalo.”
Iznenadna promjena prešla je preko lica Janet Gordon, bila je to
nevjerojatna transformacija.
Stroge su usne omekšale, a poplava potisnute nježnosti pojavila se
u hladnim sivim očima.
“Dobro, onda,” rekla je gotovo trijumfalno, “budući da vam ni to ni
njezina nijemost nisu mana, u vašim očima ne vidim zašto ne biste
dobili priliku koju želite. Možda će vaš svijet reći da nije dovoljno dobra
za vas, ali je - je. Pametna je i bistra i ne izgleda loše. Thomas, ja kažem
da ovome mladiću ispunimo želju.”
Thomas Gordon je ustao, kao da je sva odgovornost bila na
njegovim ramenima.
“Dobro, Janet, ženo, ako ti misliš da je to pametno. I neka Bog
upravlja i njime i njom. Laku noć, učitelju. Vidjet ćemo se opet i slobodni
ste dolaziti kad želite. Ali sada moram ići raditi. Ostavio sam konje na
polju.”
“Otići ću gore i poslati Kilmeny dolje,” rekla je Janet tiho.
Upalila je lampu na stolu i napustila prostoriju. Par minuta poslije
Kilmeny je sišla. Eric je ustao i željno ju dočekao, ali ona je samo
dostojanstveno ponudila svoju desnu ruku i iako mu je gledala u lice,
nije mu gledala u oči.
“Vidiš da sam bio u pravu, Kilmeny,” rekao je sa smiješkom. “Tvoji
ujak i teta nisu me otjerali. Upravo suprotno, bili su jako ljubazni prema
meni i rekli su da te mogu doći vidjeti gdje želim i kad god želim.”
Nasmijala se i otišla do stola kako bi pisala po svojoj ploči.
“Ali sinoć su bili jako ljuti i rekli su mi grozne stvari. Bila sam jako
nesretna i uplašena. Činilo se da misle da sam učinila nešto jako loše.
Ujak Thomas rekao je da me više nikada neće ispustiti iz vida. Nisam
mogla vjerovati kada je teta Janet došla i rekla da si ti ovdje i da mogu
sići. Čudno me je gledala kada mi je to rekla, ali mogla sam vidjeli da je
bijes nestao s njezina lica. Izgledala je zadovoljno i tužno. Ali sam sretna
što su nam oprostili.”
Nije mu rekla koliko je sretna i koliko je nesretna bila kad je mislila
da ga više nikada neće vidjeti. Jučer bi mu rekla sve otvoreno i iskreno -
ali za nju je od jučer prošao cijeli život - život u kojem je naslijedila
žensko dostojanstvo i rezerviranost. Poljubac koji je Eric ostavio na
njezinim usnama, riječi koje su joj izgovorili ujak i teta, suze kojima je
prvi puta natopila jastuk na kojem nije našla sna - sve se urotilo da joj se
otkrije. Još nije bila svjesna toga da voli Erica Marshalla ili da on voli
nju. Ali više nije bila dijete koje može biti samo dragi prijatelj. Bila je,
iako prilično nesvjesno, žena kojoj se udvara i koju se osvaja, zahtjevna
sa slatkim urođenim ponosom i odanošću.
 XIII. Poglavlje

Nikada slađi udah žene

Otada je Eric bio stalan gost na imanju Gordonovih. Uskoro je postao

omiljen kod Thomasa i Janet, pogotovo kod Janet. Njemu su se oboje
svidjeli - ispod svih tih čudnih navika vidio je vrijednost njihovih
karaktera. Thomas Gordon bio je začuđujuće načitan i u svakom je
trenutku mogao parirati Ericu u argumentiranju, kada bi postao
dovoljno slobodan i zagrijan da postigne tečnost govora. Eric ga gotovo
nije prepoznao kada ga je prvi puta tako animiranog. Nije bio pogrbljen,
upale oči su mu sjajile, glas odzvanjao poput trube, iz njega je krenula
bujica rječitosti koja je pomela Ericove moderne argumente kao slamu
na planinskom vjetru. Eric je strahovito uživao u svom porazu, Thomas
Gordon bio je posramljen što bi se tako otvorio da bi cijeli tjedan poslije
svoje odgovore izražavao kratim “da” i “ne” ili kratkim komentarima o
vremenu.
Janet nikada nije govorila o crkvi ili o državi; smatrala je da se to
žena ne tiče. Ali s velikim je interesom slušala Thomasa i Erica dok su
suprotstavljali statistike i mišljenja. U rijetkim situacijama kada bi Eric
pobijedio u pripetavanju, dopustila bi si mali smiješak na bratov račun.
Neila je Eric rijetko viđao. Mladi ga je Talijan izbjegavao ili ako bi ga
slučajno sreo, spustio bi pogled. Eric se nije previše zamarao Neilom, ali
Thomas Gordon, koji je razumio motive koji su naveli Neila da izda ono
što je vidio u voćnjaku, otvoreno je rekao Kilmeny da se prema Neilu ne
smije ponašati kao prije.
“Bila si predraga prema tom momku, djevojko, i on je došao do
nekih zaključaka. Mora mu se pokazati gdje mu je mjesto. Mislim da
smo ga svi prihvatili bolje nego što smo trebali.”
Ali većina idiličnih sati u kojima se Eric udvarao provedeni su u
starom voćnjaku; cvjetni je dio sada bio divljina ruža - ruža crvenih kao
srce zalaska sunca, ružičastih kao rumenilo zore, bijelih kao snijegom
prekriveni planinski vrhovi, rascvjetanih i onih u pupu koje su bile
ljepše od bilo čega na svijetu osim od njezina lica. Opale su latice
stvarale svilene hrpice duž starog puteljka ili su ukrašavale vlati trave
na kojoj je Eric ležao i sanjao dok je Kilmeny svirala svoju violinu.
Obećao si je da će, kada mu bude žena, njegovati njezin glazbeni
talent. Njezina moć izražavanja razvijala se i produbljivala iz dana u
dan, rasla kao što je rasla njezina duša i primala nove boje i bogatstvo iz
zrelijeg srca.
Ericu, dani su se činili kao sa stranica idile. Nikada nije ni sanjao da
ljubav može biti tako moćna, niti da svijet može biti tako lijep. Pitao se
je li svemir dovoljno velik da primi njegovu sreću i vječnost dovoljno
dugo da ju proživi. Trenutno je sva svrha njegova postojanja bila
udvaranje dragoj u voćnjaku. Sve druge ambicije, planove i nade bili su
ostavljeni po strani nauštrb tog cilja, čije bi postignuće sva druga
povećalo za tisuću puta, a neuspjeh bi svim drugim razlozima oduzeo
razlog postojanja. Njegov mu se svijet činio tako dalek, a sve stvari iz
njega zaboravljene.
Kada je čuo da je će još jednu godinu ostati u školi u Lindsayju, otac
mu je napisao ljutito pismo u kojem ga je pitao je li izgubio razum.
“Ili se radi o djevojci?” pisao je. “Mora da je tako jer bi te samo to
moglo još godinu dana zadržati u mjestu kao što je Lindsay. Pazi na
sebe, učitelju; cijeli si život bio previše razuman. Čovjek bar jednom
mora napraviti budalu od sebe, a budući da ti se to nije dogodilo u
tinejdžerskim godinama, možda te dohvati sada.”
David je također pisao i puno ga ozbiljnije savjetovao; ali nije
spominjao sumnje za koje je Eric znao da ima.
“Stari dobri David! Trese se od straha da sam se upetljao u nešto
što on ne odobrava, ali ne želi reći ništa čekajući da mu se povjerim.”
Nije dugo mogla biti tajna u Lindsayju da učitelj ide na imanje
Gordonovih i s kojim razlogom. Gospođa Williamson nikome nije
govorila o svojim razgovorima s Ericom; Gordonovi nisu ništa rekli; ali
tajna je procurila i iznenađenje, tračevi i ogovaranja bili su ogromni.
Jedno ili dvoje nesmotrenih odlučili su svoje mišljenje o razumnosti
njegovih postupaka reći samom Ericu; ali to su učinili samo jednom.
Znatiželja je bila velika. O Kilmeny je kružilo na stotine priča, sve
preuveličane. Mudre su glave odmahivale i većina je smatrala da je sve
to velika šteta. Učitelj je bio fin mladić; mogao je birati; šteta da se
uhvatio te čudakinje, nijeme nećake Gordonovih odgojene na
neznabožački način. Ali eto, nikada ne znaš što se sviđa muškarcu kada
si krene birati ženu. Pretpostavili su da se to baš i ne sviđa Neilu
Gordonu. U zadnje vrijeme bio je jako razdražljiv i namrgođen i više nije
htio pjevati u zboru. Tako su se širili komentari i tračevi.
Ono dvoje u voćnjaku nije se zamaralo time. Kilmeny nije znala što
je trač. Njoj je Lindsay bio jednako stran kao i grad iz kojega je došao
Eric. Njezine su misli lutale posvuda, ali nikada se nisu dotakle malih
stvarnosti koje su okruživale njezin čudni svijet. U tom je svijetu ona
procvjetala u divno i jedinstveno biće. Bilo je dana kada je Eric gotovo
žalio što će ju jednog dana morati odvesti iz njezine bijele samoće u
svijet koji je prema posljednjim analizama bio kao veći Lindsay, s istim
malodušnostima, osjećajima i mišljenjima. Htio ju je zauvijek zadržati
samo za sebe u tom starom, skrivenom voćnjaku.
Jednoga dana odlučio je udovoljiti ispunjenju hira koji je nastao kao
mu je Kilmeny rekla kako se smatra ružnom. Otišao je do Janet i tražio
njezino dopuštenje da donese ogledalo u kuću kako bi imao čast da prvi
otkrije Kilmeny njezin vanjski izgled. U prvi tren Janet je bila
sumnjičava.
“Toga u kući nema već šesnaest godina, učitelju. A i prije su u kući
bila samo tri - jedno u gostinjskoj sobi, malo u kuhinji i ono kod
Margaret. Sve ih je razbila onog dana kada je shvatila da će Kilmeny biti
lijepa. Možda sam ga mogla nabaviti nakon što je umrla. Ali nisam
razmišljala o tome; nema potrebe da se djevojke stalno gledaju u
ogledalo.”
Eric je molio i tako dobro argumentirao da je Janet napokon rekla:
“Dobro, dobro, učini što želiš. Mislim da bi to svakako učinio. Ti si
jedan od onih mladića koji uvijek dobije što želi. Ali to se razlikuje od
mladića koji uzmu ono što žele,” rekla je ispod glasa.
Sljedeće subote Eric je otišao u grad i izabrao ogledalo koje mu se
sviđa. Poslao ga je u Radnor, a Thomas Gordon odnio ga je kući ne
znajući što nosi jer je Janet odlučila da je možda bolje da ne zna.
“To je poklon od učitelja za Kilmeny,” rekla mu je.
Poslije čaja poslala je Kilmeny u voćnjak, a Eric se ušuljao u kuću
preko glavne ceste. On i Janet otpakirali su ogledalo i objesili ga na zid
primaće sobe.
“Nikada nisam vidjela tako veliko ogledalo, učitelju,” sumnjičavo je
rekla Janet. Naposljetku, nije vjerovala njegovoj sjajnoj, bisernoj dubini i
bogato ukrašenom okviru. “Nadam se da ju neće učiniti taštom. Jako je
lijepa, ali možda neće biti dobro za nju da to zna.”
 “Neće joj nauditi,” rekao je Eric sigurno. “Kada djevojku ne pokvari
uvjerenje da je ružna, neće ju pokvariti ni uvjerenje u ljepotu.”
Ali Janet nije razumjela epigrame. Pažljivo je uklonila malo prašine
s uglačane površine i namrgodila se na nimalo lijep odraz koji je vidjela
u njemu.
“Ne mogu zamisliti što bi navelo Kilmeny da misli da je ružna,
učitelju.”
“Njezina majka joj je to rekla,” rekao je Eric ogorčeno.
“Ah!” Janet je bacila brzi posjet na sliku svoje sestre. “Je li to razlog?
Margaret je bila čudna žena, učitelju. Mislim da je vjerovala da joj je
vlastita ljepota bila zamka. Bila je lijepa. Ta ju slika ne prikazuje vjerno.
Nikada mi se nije sviđala. Napravljena je prije prije nego što je upoznala
Ronalda Frasera. Nitko od nas nije vidio sličnost između nje i te slike
tada. Ali, učitelju, tri godine poslije postala je takva - onda je postala
takva! Taj joj je pogled došao na lice.”
“Kilmeny nije slična majci,” primijetio je Eric gledajući u sliku s
jednako pomiješanim osjećajem zanosa i nenaklonosti s kojom ju je
uvijek promatrao. “Sliči li ocu?”
“Ne, ne jako, iako mu je u nekim stvarima slična. Ona je nalik svojoj
baki - Margaretinoj majci. I ona se zvala Kilmeny i bila je lijepa i draga
žena. Jako sam voljela svoju pomajku. Kada je umrla meni je dala svoje
dijete i rekla mi da joj budem majka. Uh, i pokušala sam, ali nisam mogla
zaštititi Margaret od tuge u njezinu životu i ponekad sam se bojala da
neću moću zaštititi ni Kilmeny.”
“To će biti moj zadatak,” rekao je Eric.
“I ne sumnjam da ćeš se jako truditi da bude tako. Ali možda će baš
zbog tebe tuga doći u njezin život.”
“Ne mojom zaslugom, teta Janet.”
“Ne, ne. Ne tvrdim da ćeš ti biti kriv. Ali ponekad moje srce sluti. Oh,
može se reći da sam samo luda starica, učitelju. Idi svojim putem i
dovedi svoju djevojku da gleda tu igračku. Neću se miješati.”
Janet je otišla u kuhinju, a Eric u potragu za Kilmeny. Nije bila i
voćnjaku i našao ju je tek nakon potrage. Stajala je ispod stabla bukve u
polju iza voćnjaka lica naslonjena na sklopljene ruke. U njima je držala
bijeli ljiljan iz voćnjaka. Nije mu potrčala u susret dok je hodao preko
pašnjaka, kao što je nekada činila. Čekala je nepomično dok joj nije
došao blizu. Eric je nježno, kroz smijeh, citirao stihove iz balade koja je
nosila njezino ime.
“Zašto si tako suzdržana?”
Kilmeny nije imala svoju ploču i nije mogla odgovoriti; ali iz sjene u
njezinim očima Eric je shvatio da uspoređuje ljepotu junakinje i pjesme
sa svojom navodnom ružnoćom.
“Idemo do kuće, Kilmeny. Želim ti nešto pokazati - nešto najljepše
što si ikada vidjela,” rekao je s dječačkim sjajem u očima. “Želim da
obučeš onu haljinu od muslina koju si imala prošle nedjelje i da
podigneš kosu kao tada. Požuri - nemoj me čekati. Ali nemoj ulaziti u
primaću sobu dok ja ne dođem. Želim ubrati ljiljane iz voćnjaka.”
Kada se Eric vratio u kuću s naramkom ljiljana koji su cvali u
voćnjaku, Kilmeny se upravo spuštala niz stepenice, usko stepenište
prekriveno prugastim domaćim tkanjem. Tamno drvo i sjene mračnog
hodnika još su više naglašavale njezinu ljepotu.
Na sebi je imala dugu usku haljinu neke svijetle boje koja je
pripadala njezinoj majci. Haljina nije bila prepravljana jer se moda u
kući Gordonovih nije mijenjala i Kilmeny je mislila da je haljina
savršena. Njezin staromodni stil predivno joj je pristajao; ovratnik je bio
lagano rezan kako bi otkrio bijeli vrat, rukavi su bili dugi i široki pa su
njezine vitke ruke izranjale izranjale iz njih poput pupova. Svoje je duge
pletenice prekrižila na zatiljku i zakačila na glavi poput vjenčića; s donje
lijeve strane bila je pričvršćena bijela ruža.
“Čovjek bio dao svu sreću I svo bogatstvo svoje - Da iz srca spusti
poljubac Na savršene usne tvoje”,

Citirao je Eric šapatom dok ju je gledao kako silazi. Naglas je rekao:

“Primi ove ljiljane tako da se njihov cvat nasloni na tvoje rame -
tako. Sada mi daj svoju ruku i zaklopi oči i nemoj ih otvarati dok ti ne
kažem da smiješ.”
Odveo ju je do ogledala u primaćoj sobi.
“Pogledaj,” uzviknuo je veselo.
Kilmeny je otvorila oči i gledala ravno u ogledalo u kojem je poput
lijepe slike u zlatnom okviru vidjela svoj odraz. Na tren je ostala
zbunjena. Zatim je shvatila što gleda. Ispustila je ljiljane koji su pali na
pod i problijedjela. Uz slabašan, nekontroliran povik prekrila je lice
rukama.
 Eric ju je dječački povukao.
“Kilmeny, misliš li sada da si ružna? Ovo je ogledalo iskrenije od
tetine posudice za šećer! Pogledaj - pogledaj - pogledaj! Jesi ikada
zamišljala išta ljepše od sebe?”
Rumenilo joj je udarilo u obraze dok je potajice pogledavala prema
ogledalu. S osmijehom je uzela svoju ploču i naivno napisala:
“Mislim da sam ugodan prizor. Ne mogu ti reći koliko sam sretna.
Tako je grozno misliti da si ružan. Na sve drugo možeš se naviknuti, ali
na to nikada. Svaki put kada na to pomisliš jednako boli. Ali zašto mi je
majka rekla da sam ružna? Je li moguće da je stvarno tako mislila?
Možda sam se proljepšala kada sam narasla.”
“Mislim da je tvoja majka saznala da ljepota nije uvijek blagoslov,
Kilmeny, i smatrala je kako bi bilo mudro ne reći ti da ju posjeduješ.
Dođi, idemo natrag do voćnjaka. Ne smijemo potrošiti ovu divnu večer u
kući. Večeras će biti zalazak sunca koji ćemo pamtiti do kraja života.
Ogledalo će visjeti ovdje. Tvoje je. Nemoj se često gledati, to se neće
svidjeti teti Janet, Boji se da ćeš postati tašta.”
Kilmeny je odgovorila jednim do svojih melodioznih smjehova, koji
bi Erica uvijek ostavili u čudu. Sretna i nasmiješena poslala je mali
poljubac prema svom odrazu u ogledalu.
Na putu do voćnjaka sreli su Neila. Kada je prolazio pokraj njih
okrenuo je lice, ali Kilmeny je zadrhtala i nesvjesno se privukla bliže
Ericu.
“Sada uopće ne razumijem Neila,” napisala je nervozno. “Nije drag
kao što je nekada bio i nekada mi ne želi odgovoriti kada mu se obratim.
I jako me čudno gleda. Osim toga, jako je osoran i drzak prema ujaku i
teti.”
“Ne obraćaj pažnju na Neila,” rekao je Eric veselo. “Vjerojatno se
ljuti zbog nekih stvari koje sam mu rekao kad sam saznao da nas je
špijunirao.”
Te večeri prije nego što je otišla u svoju sobu, Kilmeny se ušuljala u
primaću sobu kako bi još jednom pogledala svoj odraz u prekrasnom
ogledalu uz slabo svjetlo svijeće koju je nosila. Još je uvijek sanjivo
stajala pred ogledalom kada se ljuto lice tete Janet pojavilo na vratima.
“Razmišljaš li o tome kako si lijepa, djevojko? Zapamti da ljepota
dolazi iznutra,” rekla je potajno joj se diveći - jer prizor djevojke
rumenih obraza i sjajnih očiju dirnuo je čak i strogu tetu Janet.
 Kilmeny se nježno nasmiješila.
“Pokušat ću to zapamtiti,” napisala je, “ali, oh, teta Janet, tako mi je
drago što nisam ružna. Nije loše što sam sretna zbog toga, zar ne?”
Lice stare žene se smekšalo.
“Ne, draga moja, nije,” složila se. “Zgodno lice nešto je na čemu
trebamo biti zahvalni - što najbolje znaju oni koji ga nikada nisu imali.
Sjećam se kad sam i sama bila djevojka - ali to nije ni ovdje ni ondje.
Učitelj misli da si jako lijepa, Kilmeny,” rekla je gledajući pomno u
djevojku.
Crvena boja prelila je lijepo lice djevojke. To i vatra koja joj je
gorjela u očima rekli su Janet sve što je htjela znati. Prigušenim
uzdahom poželjela je nećakinji laku noć i otišla.
Kilmeny je otrčala uz stepenice u svoju malu mračnu sobu koja je
gledala na smreke, bacila se na krevet i zarila lice u jastuk. Tetine su joj
riječi otkrile skrivenu tajnu njezina srca. Znala je da voli Erica Marshalla
- a to je saznanje sa sobom donijelo čudnu bol. Do zore je ležala budna u
krevetu zureći u tamu.
 XIV. Poglavlje

U svom nesebičnom raspoloženju

Na sljedećem sastanku Eric je primijetio promjenu na Kilmeny -

promjenu koja ga je mučila. Doimala se rezervirano, odsutno; na
trenutke gotovo bolesno. Kada je predložio da odu do voćnjaka, činilo
mu se da ide protiv svoje volje. Dani koji su uslijedili uvjerili su ga u to.
Nešto je stalo među njih. Kilmeny se činila tako dalekom, kao da se
skrivala u istini, poput njezine imenjakinje u pjesmi boravila sedam
godina u zemlji “gdje kiša nikada ne pada i vjetar nikada ne puše” i
vratila se očišćena od svih osjećaja.
Ericu je to bio težak tjedan; ali bio je odlučan stati tome na kraj tako
da otvoreno razgovara s njom. Jedne joj je večeri u voćnjaku priznao
svoju ljubav.
Bilo je to jedne večeri u kolovozu, pšenica je bila zrela za žetvu - a
nježna ljubičasta noć stvorena za ljubav, s dalekim šumom nemirnog
mora na kamenoj obali. Kilmeny je sjedila na staroj klupi gdje ju je prvi
put vidio. Svirala mu je, ali glazba ju nije zadovoljavala pa je odložila
violinu.
Možda se bojala svirati - bojala se da će njezini novi osjećaji pobjeći
u glazbu i tako se odati. Bilo je to teško spriječiti, predugo je bila
naviknuta sve svoje osjećaje pretakati u harmoniju. Potreba za
obuzdavanjem smetala joj je, a gudalo je postalo nespretna stvar koja
više ne sluša njezine želje. U tom trenutku je, više nego ikada, žudila za
govorom - govorom koji će ju skriti i zaštititi ondje gdje bi ju tišina
mogla izdati.
Dubokim glasom koji je drhtao od iskrenosti Eric joj je rekao da ju
voli - da ju voli od prvog trena kada ju je vidio u starom voćnjaku.
Govorio je ponizno, ali ne uplašeno jer je vjerovao da i ona voli njega,
tako da je strah od odbijanja, iako prisutan, bio malen.
“Kilmeny, hoćeš li biti moja žena?” na koncu je izustio uzevši
njezinu ruku u svoju.
 Slušala ga je okrenuta lica. U početku je bila bolno rumena, ali sada
je bila potpuno blijeda. Kada je završio s govorom i čekao njezin
odgovor, iznenada je povukla ruke i njima prekrila lice te briznula u
plač.
“Kilmeny, najdraža moja, jesam li te uplašio? Morala si već znati da
te volim. Zar ti nije stalo do mene?” rekao je Eric, obgrlio ju rukama i
pokušao privući sebi. Ali ona je tužno odahnula glavom i pisala stisnutih
usana:
“Da, volim te, ali nikada se neću udati za tebe jer ne mogu govoriti.”
“Oh, Kilmeny,” rekao je Eric sa smiješkom jer je vjerovao u svoju
pobjedu, “meni to ne smeta - znaš da mi ne smeta, najdraža. Ako me
voliš, to mi je dovoljno.”
Ali Kilmeny je opet odmahnula glavom. Na njezinu je blijedom licu
bio odlučan izraz. Napisala je:
“Ne, nije dovoljno. Učinila bih ti veliku nepravdu kada bi se udala za
tebe, a ne mogu govoriti. Neću to učiniti jer te previše volim da bih
učinila išta što bi ti naudilo. Tvoj bi svijet mislio da si učinio glupost i
bili bi u pravu. Puno sam razmišljala o tome otkako mi je teta Janet
rekla nešto što mi je otvorilo oči i znam da je to što činim ispravno. Žao
mi je što to nisam ranije shvatila, prije nego što su tvoji osjećaji narasli.”
“Kilmeny, draga, u tu svoju lijepu crnu glavicu utuvila si si suludu
ideju. Zar ne znaš da ću do kraja života biti jadan ne budeš li ti moja
žena?”
“Ne, sada tako misliš i znam da ćeš se neko vrijeme loše osjećati.
Tada ćeš otići i nakon nekog vremena ćeš me zaboraviti. Tada ćeš vidjeti
da sam bila u pravu. Ja ću također biti jako nesretna, ali to je bolje nego
da uništim tvoj život. Nemoj me moliti ili uvjeravati jer neću promijeniti
mišljenje.”
Eric je ipak molio i uvjeravao - na početku strpljivo i sa smiješkom,
kao kada se raspravlja s nestašnim djetetom; zatim žestoko i ozbiljno
kada je shvatio da je Kilmeny stvarno misli ono što je rekla. Sve je bilo
uzalud. Kilmeny je bila sve bljeđa i bljeđa, a u očima joj se vidjelo koliko
iskreno pati. Čak se nije ni pokušala raspravljati s njim, već je samo
pažljivo i tužno slušala i odmahivala glavom. Što god da je rekao, koliko
god da je molio i preklinjao, nije mogao primijeniti njezino mišljenje.
Ipak, nije očajavao; nije vjerovao da će se držati te odluke. Bio je
siguran da će njezina ljubav prema njemu naposljetku prevladati i kući
ipak nije otišao nesretan. Nije razumio da joj je upravo jačina njezine
ljubavi davala snagu da se odupre njegovim molbama. To je ono što ju je
sprječavalo da učini ono što je smatrala pogrešnim.
 XV. Poglavlje

Stara, nesretna, daleka stvar

Sljedećeg dana Eric je opet tražio Kilmeny i ponovio svoje molbe, ali
opet uzalud. Ništa što je govorio, niti jedan od argumenata koji je
ponudio nije mogao poljuljati njezinu tužnu odlučnost. Kada je konačno
shvatio da ne može uzdrmati njezinu odlučnost, očajanje otišao do Janet
Gordon. Janet je slušala njegovu priču, a zabrinutost i razočaranje jasno
su joj se mogli vidjeti na licu. Kada je završio, odmahnula je glavom.
“Žao mi je učitelju. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao. Nadala
sam se nečemu potpuno drugačijem. NADALA! MOLILA sam se za to.
Thomas i ja smo stari i godinama me to mučilo - što će biti s Kilmeny
kada mi umremo. Otkako si ti došao nadala sam se da će u tebi imati
zaštitnika. Ali ako Kilmeny kaže da se neće udati za tebe, bojim se da će
se držati toga.”
“Ali voli me,” plakao je mladić, “i ako vi i njezin ujak razgovarate s
njom - natjerate ju - možda možete utjecati na nju...”
“Ne, učitelju, ne bi bilo koristi. Oh, razgovarat ćemo s njom, ali neće
biti koristi. Kilmeny je vrlo odlučna kada nešto zamisli, kao njezina
majka. Većinu vremena bila je dobra i poslušna, ali nekoliko smo se puta
uvjerili da ju ne možemo razuvjeriti ako nešto odluči. Kada joj je majka
umrla, Thomas i ja smo ju htjeli odvesti u crkvu. Nismo ju mogli
nagovoriti da ide. Tada nismo znali zašto, ali sada pretpostavljam da je
zato što je mislila da je ružna. Neće se udati za vas jer joj je jako stalo do
vas. Boji se da ćete se pokajati što ste oženili nijemu djevojku. Možda je
u pravu - možda je u pravu.”
“Ne mogu odustati od nje,” rekao je Eric tvrdoglavo. “Nešto se mora
učiniti. Možda se njezina mana još uvijek može izliječiti. Jeste li
razmišljali o tome? Nikada ju niste odveli liječniku koji je kvalificiran za
njezino stanje, zar ne?”
“Ne, učitelju, nikada ju nismo odveli nikome. Kada smo prvi puta
posumnjali da će stanje biti trajno, Thomas ju je htio odvesti u
Charlottetown. Jako mu je stalo do tog djeteta i grozno se osjećao zbog
toga. Ali njezina majka nije htjela ni čuti za to. Nije bilo koristi prepirati
se s njom oko toga. Rekla je da od toga neće biti koristi - da se njezin
grijeh prenio na dijete i nikada se neće maknuti.”
“I vi ste krotko pristali na njezin morbidni hir?” nestrpljivo je pitao
Eric.
“Učitelju, niste poznavali moju sestru. Morali smo popustiti - nitko
joj nije mogao proturječiti. Bila je jako čudna žena - i na mnogo načina
grozna žena - nakon svojih problema. Bilo nas je strah razljutiti ju da ne
izgubi razum.”
“Ali zar niste mogli odvesti Kilmeny doktoru bez znanja njezine
majke?”
“Ne, to nije bilo moguće. Margaret ju nikada nije ispuštala iz vida,
čak ni kada je odrasla. Osim toga, da vam budem iskrena, učitelju, ni
sami nismo mislili da će biti koristi od njezina liječenja. Takva je zbog
grijeha.”
“Teta Janet, kako možete pričati takve besmislice? Gdje je bio
grijeh? Vaša je sestra mislila da je zakonita žena. Ako je Ronald Fraser
mislio drugačije - a nema dokaza da je - on je počinio grijeh, ali ne
možete vjerovati da bi se taj grijeh iskazao na ovaj način, i to na
nevinom djetetu!”
“Ne, ne mislim to, učitelju. Margaret nije tu pogriješila i iako mi se
Ronald Fraser nikada nije previše sviđao, moram ovo reći u njegovu
obranu - vjerujem da je sam sebe smatrao slobodnim čovjekom kada je
oženio Margaret. Ne, radi se o nečem drugom - nečem puno gorem. Oh,
učitelju, Biblija je u pravu kada kaže da će djeca nositi grijehe roditelja.
U cijeloj knjizi nema ničega što je veća istina od toga.”
“Za ime Božje, o čemu se radi?” uzviknuo je. “Recite mi o čemu se
radi. Moram znati cijelu istinu o Kilmeny. Nemojte me mučiti.”
“Ispričat ću vam priču, učitelju, iako će to biti kao otvaranje stare
rane. Jedine osobe koje ovo znaju smo Thomas i ja. Kad čujte, znat ćete
zašto Kilmeny ne može govoriti i zašto se vjerojatno ništa ne može
učiniti za nju. Ona ne zna istinu i nikada ne smije saznati. Priča nije
ugodna za uši, posebice kada se radi o njezinoj majci. Obećajte mi da joj
nikada nećete reći, bez obzira na to što se dogodilo.”
“Obećajem. Molim vas - nastavite,” rekao je mladić grozničavo.
 Janet Gordon sklopila je ruke u krilu, kao žena koja se priprema
učiniti nešto što ne želi. Izgledala je jako staro; bore na licu izgledale su
duboko i oštro.
“Moja sestra Margaret bila je vrlo ponosna i smiona djevojka,
učitelju. Ali ne želim da mislite kao je bila nedopadljiva. Ne, ne, to bi bila
uvreda na sjećanje na moju sestru. Imala je svoje mane kao i svi mi; ali
bila je pametna, vesela i topla srca. Svi smo ju voljeli. Bila je srce i duša
ove kuće. Da, učitelju, prije nevolje koja ju je snašla Margaret je bila
dopadljiva djevojka koja bi pjevala od jutra do mraka. Možda smo ju
malo razmazili - možda smo joj previše pustili na volju.
“Pa, učitelju, čuli ste priču o njezinu vjenčanju s Ronaldom
Fraserom i što se dogodilo poslije, tako da ne moram pričati o tome.
Poznajem, ili sam prije dobro poznavala, Elizabeth Williamson i znam
da je sve što vam je rekla istina i ništa više ni manje od toga.
Naš je otac bio jako ponosan čovjek. Oh, učitelju, ako je Margaret
bila previše ponosna, nije to naslijedila od stranca. I njezina ga je
nesreća ranila u srce. Tri dana ni s kim od nas nije razgovarao. Sjedio je
tamo u kutu pognute glave i nije htio ni taknuti hranu. Nije bio sklon
njezinoj udaji za Ronalda Frasera i kada se osramoćena vratila kući, nije
ni prešla prag kada se istresao na nju. Oh, i sada ju mogu vidjeti na ovim
vratima, blijedu i uplašenu, kako se drži za Thomasovu ruku dok joj se u
očima izmjenjuju tuga, stid i bijes. Bilo je to u sumrak i crvena je zraka
sunca kroz prozor pala ravno preko njezinih prsa poput mrlje od krvi.
“Otac ju je nazvao ružnim imenom. Oh, bio je previše strog - iako je
bio moj otac, moram reći da je bio prestrog. Imala je slomljeno srce i
bila je kriva samo za malo samovolje po pitanju udaje.
“I ocu je bilo žao zbog toga oh, učitelju, jedva da je izgovorio tu riječ,
a već mu je bilo žao. Ali šteta je bila učinjena. Oh, nikada neću zaboraviti
njezino lice, učitelju! Još me uvijek progoni u mračnim noćima. Bilo je
puno ljutnje, pobune i otpora. Ali nije mu odgovorila. Stisnula je šake i
otišla u svoju staru sobu bez riječi, svi ti ludi osjećaji rasli su u njezinoj
duši, ali ih je držala u sebi tvrdoglavom snagom svoje volje. Margaret
nije progovorila ni riječ od tog dana do dana nakon rođenja Kilmeny -
niti jednu riječ. Ništa što bi mi učinili nije ju moglo smekšati. A bili smo
ljubazni prema njoj, nismo ju nikada ni prijekorno pogledali. Ali ona nije
htjela pričati ni sa kime. Samo je sjedila u svojoj tadašnjoj sobi i gledala
u zid s tako ružnim pogledom u očima. Otac ju je molio da progovori i
oprosti mu, ali nikada nije pokazala ni naznaku da ga čuje.
 “Još nisam stigla do najgoreg dijela, učitelju. Otac je obolio i pao u
krevet. Margaret ga nije htjela vidjeti. Jedne smo večeri Thomas i ja
sjedili pokraj njega; bilo je oko jedanaest sati. Odjednom je rekao:
‘Janet, idi gore i reci djevojci’, tako je uvijek zvao Margaret, ‘da
umirem i neka siđe dolje i razgovara sa mnom prije nego što odem.’
“Učitelju, otišla sam. Margaret je sjedila u svojoj sobi sama na
hladnoći i u mraku i gledala u zid. Prenijela sam joj očeve riječi. Nije
dala do znanja da me čula. Molila sam i plakala, učitelju. Učinila sam
nešto što nikada nisam učinila pred ljudskim bićem - pala sam na
koljena i preklinjala ju, kao što je i ona sama molila za milost, da siđe
dolje i vidi našeg umirućeg oca. Učitelju, nije htjela! Nije se ni
pomaknula niti me pogledala. Morala sam ustati, sići i reći starcu da
neće doći.”
Janet Gordon podigla je ruke i spojila ih u agoniji sjećanja.
“Kad sam rekla ocu, nježno je odgovorio:
‘Jadna djevojka, bio sam previše grub prema njoj. Nije njezina
krivica. Ali ne mogu otići njezinoj majci dok mi naša djevojčica ne
oprosti zbog imena kojim sam ju nazvao. Thomas, podigni me. Ako ona
neće doći k meni, ja moram otići i k njoj.’
Bio je odlučan u toj namjeri - vidjeli smo to. Ustao je sa svoje
smrtne postelje i Thomas mu je pomogao niz hodnik pa uz stepenice. Ja
sam hodala iza njih sa svijećom. Oh, učitelju, nikada to neću zaboraviti -
grozne sjene, oluja i vjetar vani, očevo teško disanje. Doveli smo ga do
njezine sobe i stao je pred nju, tresao se, a bijela mu je kosa pokrivala
upalo lice. Molio je Margaret da mu oprosti - da mu oprosti i kaže samo
jednu riječ prije nego što se ode naći s njezinom majkom. Učitelju”, Janet
je skoro vrištala, “ona nije progovorila - nije progovorila! A htjela je
nešto reći - kasnije mi je priznala da je htjela. Ali njezina joj tvrdoglavost
nije dopustila. Kao da ju je obuzela neka zla sila i nije ju htjela pustiti.
Bilo je teško i grozno. Vidjela je kako joj otac umire, a nije izgovorila
riječ koju ju je molio da kaže. To je njezin grijeh, učitelju - i zbog tog je
grijeha kletva pala na nerođeno dijete. Kada je otac shvatio da neće
progovoriti, zatvorio je oči i da ga Thomas nije uhvatio, pao bi.
‘Oh djevojko, ti si teška žena’, bilo je sve što je rekao. I to su mu bile
posljednje riječi. Thomas i ja smo ga odnijeli u njegovu sobu, ali ispustio
je zadnji dah prije nego što smo ga položili u njegov krevet.”
“Eto, učitelju, Kilmeny se rodila nekoliko mjeseci nakon toga i kada
je Margaret osjetila dijete na svojim prsima, zlo koje ju je držalo u
okovima nestalo je. Opet je pričala i plakala i bila svoja. Oh, kako je
plakala! Preklinjala nas je da joj oprostimo i mi smo joj oprostili. Ali
onaj kome je naviše zgriješila više nije bio s nama, a iz groba nisu mogle
doći riječi oprosta. Moja sestra više nikada nije imala mirnu savjest. Ali
bila je nježna, draga i pokorna sve dok - sve dok se nije počela bojati da
Kilmeny nikada neće progovoriti. Tada smo mislili da će izgubiti razum.
I stvarno, učitelju, više nikada nije bila ista.
“To je cijela priča i zahvalna sam što sam završila. Kilmeny ne može
govoriti jer njezina majka to nije htjela.”
Eric je strašnu priču slušao sa strahom na licu. Cijela ta tragedija
zaprepastila ga je - tragedija nemilosrdnog zakona, najstrašnije i
tajanstvenije stvari u božjem svemiru, koji prokazuje da će grijeh krivih
pasti na nevine. Koliko se god borio protiv toga u njegovo se srce uvuklo
uvjerenje da ljudska vještina ne može pomoći Kilmeny.
“Strašna je to priča,” rekao je tiho, ustao i nemirno koračao po
sjenovitoj staroj kuhinji u kojoj su sjedili. “I ako je istina da je
svojevoljna šutnja njezine majke uzrokovala nijemost kod Kilmeny,
bojim se da joj se ne može pomoći. Ali možda griješite. Možda je to samo
slučajnost. Možda se može nešto učiniti za nju. Bilo kako bilo, moramo
pokušati. Imam prijatelja liječnika u Queensleaju. Zove se David Baker i
vješt je specijalist po pitanju grla i govora. Dovest ću ga ovamo da
pogleda Kilmeny.”
“Učinite kako vam volja,” pristala je Janet takvim tonom kao da mu
je pristanak nešto nemoguće.
“Biti će nužno reći doktoru Bakeru zašto Kilmeny ne može govoriti
- ili zašto vi mislite da ne može.”
Janet se trznula.
“Doista, učitelju? Oh, to je tako teška priča da bi ju ispričala
strancu.”
“Ne bojte se. Reći ću mu samo ono što mu je potrebno kako bi
shvatio slučaj. Bit će dovoljno reći mu da bi uzrok nijemosti moglo biti
to što je nekoliko mjeseci prije rođenja njezina majka bila u jako
depresivnom stanju iz osobnih razloga te tvrdoglavo šutjela bez da je
progovorila i jednu riječ.”
“Učinite kako mislite da je najbolje, učitelju.”
 Janet jednostavno nije vjerovala da se išta može učiniti za Kilmeny.
Ali na Kilmenynu licu pojavio se tračak nade kada joj je Eric rekao što
namjerava učiniti.
“Oh, misliš li da mi može pomoći da progovorim?” napisala je
željno.
“Ne znam, Kilmeny. Nadam se da može, ali znam da će učiniti sve
što je u njegovoj moći. Ako može ukloniti tvoju manu, hoćeš li mi
obećati da ćeš se udati za mene, najdraža?”
Kimnula je glavom. Taj je mali pokret imao težinu svete zakletve.
“Da,” napisala je, “kada budem mogla govoriti kao druge žene, udat
ću se za tebe.”
 XVI. Poglavlje

Mišljenje Davida Bakera

Sljedećeg tjedna David Baker došao je u Lindsay. Došao je popodne,

kada je Eric bio u školi. Kada se Eric sat vremena kasnije vratio iz škole,
vidio je da je David osvojio srce gospođe Williamson, umilio se
Timothyju i sprijateljio sa starim Robertom. Ali zabrinuto je promatrao
Erica kada su se njih dvojica našli sami u gornjoj sobi.
“Sada Eric, želim znati o čemu se ovdje radi. U što si se uvalio?
Napisao si mi pismo u kojem me u ime našeg prijateljstva moliš da
dođem. Naravno da sam odmah došao i ti mi se činiš izvrsnog zdravija.
Objasni mi zašto si me pozvao ovamo.”
“Želim da mi učiniš uslugu koju samo ti možeš, Davide,” rekao je
Eric tiho. “Nisam htio ulaziti u detalje u pismu. Upoznao sam djevojku
koju sam zavolio. Zaprosio sam ju, ali iako i ona mene voli, odbija
postati moja žena jer je nijema. Htio bih da ju pregledaš i pronađeš
uzrok njezine mane, vidiš može li se liječiti. Savršeno čuje i sva ostala
osjetila rade savršeno. Kako bi bolje razumio slučaj moram ti ispričati
njezinu priču.”
Eric je nastavio pričati. David Baker pozorno je slušao ne skidajući
pogled s lica svog prijatelja. Nije odao osjećaj iznenađenja i nevjerice
kada mu je rekao da se zaljubio u nijemu djevojku sumnjivih predaka; a
čudan slučaj profesionalno ga je zainteresirao. Kada je čuo cijelu priču,
gurnuo je ruke u džepove i neko vrijeme u tišini šetao po sobi.
Naposljetku je stao pred Erica.
“Dakle učinio si baš ono što sam ti cijelo vrijeme branio - kada si se
krenuo udvarati nisi sa sobom poveo zdrav razum.”
David je slegnuo ramenima. “Morat ćeš se jako potruditi da me
uvjeriš u to, Eric.”
“Ne, to uopće neće biti teško. Imam jedan argument koji će te brzo
uvjeriti - Kilmeny Gordon. Ali sada nećemo raspravljati o mojoj
mudrosti ili manjku iste. Ono što me zanima jest - što misliš o slučaju
koji sam ti ispričao?”
 David se zamišljeno namrštio.
“Ne znam što misliti. Vrlo je čudan i neobičan, ali nije nečuven. Bilo
je slučajeva gdje je nekakav utjecaj prije rođenja uzrokovao slične
posljedice. Ali sada se ne mogu sjetiti je li u ijednom slučaju došlo do
izlječenja. Pa, vidjet ću može li se išta učiniti za tu djevojku. Ne mogu
ništa drugo reći dok ju ne pregledam.”
Sljedećeg jutra Eric je doveo Davida Bakera na imanje Gordonovih.
Dok su se približavali starom voćnjaku do njih je dolazila glazba nošena
jutarnjim vjetrom - divlja, tužna melodija, puna neopisive tuge, a ipak
tako slatka.
“Što je to?” pitao je David.
“Kilmeny svira violinu,” odgovorio je Eric. “Jako je nadarena i
improvizira prekrasne melodije.”
Kada su došli do voćnjaka, Kilmeny se ustala sa stare klupe kako bi
ih dočekala, oči su joj je raširile, a rumenilo obojilo obraze od uzbuđenja
pomiješanog s nadom i strahom.
“Oh, Bože!” rekao je David nekontrolirano.
Nije mogao sakriti svoje iznenađenje i Eric se nasmijao kada je
primijetio. Shvatio je da ga je prijatelj sve do ovoga trenutka smatrao
ludim.
“Kilmeny, ovo je moj prijatelj, dr. Baker,” rekao je.
Kilmeny je ispružila ruku i nasmiješila se. Njezina ljepota, dok je
stajala na svježem jutarnjem suncu pokraj ljiljana, oduzimala je dah.
David, kojemu nije manjkalo samopouzdanja i inače je bio spreman na
jeziku kada su žene bile u pitanju, zanijemio je kao školarac i naklonio
se nad njezinu ruku.
Ali Kilmeny je bila šarmantno opuštena. U njezinu ponašanju nije
bilo traga zbunjenosti, iako se dosta stidjela. Eric se nasmijao kada se
sjetio svog prvog susreta s njom. Tog je trena shvatio koliko je Kilmeny
otad napredovala i koliko se razvila.
Malom gestom povela ih je preko voćnjaka i aleje, a dva su ju
muškarca pratila.
“Eric, ona je neopisiva!” tiho je rekao David. “Da ti budem iskren,
sinoć sam bio zabrinut za tvoje mentalno zdravlje. A sada me obuzima
zavist. Ona je najljepše stvorenje koje sam ikada vidio.”
Eric je predstavio Davida Gordonovima i onda požurio natrag u
školu. Na putu je sreo Neila i donekle ga je zapanjio izraz mržnje u
očima mladog Talijana. Sažaljenje je istog trena zamijenilo strah. Lice
mu je postalo mršavo i blijedo; oči upale i grozničave; izgledao je
godinama starije nego kada ga je Eric prvi put vidio.
Potaknut suosjećanjem Eric je zastao i pružio mu ruku.
“Neil, možemo li biti prijatelji?” pitao je. “Žao mi je što sam uzrok
tvoje boli.”
“Prijatelji! Nikada!” strastveno je odgovorio Neil. “Oduzeo si mi
Kilmeny. Zauvijek ću te mrziti. I poravnat ću račune s tobom.”
Žustro je nastavio hodali, a Eric je slegnuvši ramenima nastavio
dalje ne razmišljajući više o susretu.
Dan mu se činio beskrajno dug. Kada je došao kući na ručak, David
se još nije vratio; ali kada je navečer otišao u svoju sobu, našao ga je
ondje kako gleda kroz prozor.
“I,” rekao je nestrpljivo dok se David okretao, ali i dalje šutio. “Što
mi imaš za reći? Nemoj me držati u neizvjesnosti. Izdržao sam koliko
sam mogao. Dan mi je trajao tisuću godina. Jesi li otkrio koji je problem
kod Kilmeny?”
“S njom je sve u redu,” polako je odgovorio David i bacio se na
stolicu pokraj prozora.
“Kako misliš?”
“Upravo to što sam rekao. Njezine su glasnice savršene. Što se toga
tiče, ne postoji razlog što ona ne bi mogla govoriti.”
“Zašto onda ne govori? Misliš li - misliš li...”
“Mislim da ne mogu bolje izraziti svoje mišljenje od Janet Gordon
koja je rekla da Kilmeny ne može govoriti jer njezina majka to nije
htjela. I to je sve. Problem je psihološki, ne fizički. Ovdje je medicina
bespomoćna. U mojoj profesiji ima većih stručnjaka od mene, ali moje je
stručno mišljenje da će ti svaki od njih ponoviti ovo što sam ti ja rekao.”
“Dakle, nema nade,” rekao je Eric očajnim tonom. “Ne možeš ništa
učiniti za nju?”
David je s naslona stolice uzeo kukičani pokrov s motivom bijesnog
lava u sredini i raširio ga preko svog koljena.
“Ne mogu ništa učiniti,” rekao je gledajući u ručni rad na svom
koljenu. “Mislim da niti jedan čovjek na svijetu ne može učiniti ništa za
nju. Ali ne govorim - konačno - da nema nade.”
 “Hajde, Davide, nisam raspoložen za zagonetke. Progovori, čovječe,
prestani me mučiti.”
David se namrštio i gurnuo prst kroz rupu koja je predstavljala oko
kralja zvijeri.
“Ne znam mogu li ti jednostavno objasniti. Ni meni nije baš jasno.
Radi se o neodređenoj teoriji, naravno. Ne mogu ju potkrijepiti
nikakvim činjenicama. Ukratko, Eric, mislim da je moguće da će Kilmeny
progovoriti - ako ikada to bude dovoljno jako željela.”
“Željela! Čovječe, ona to želi više nego itko išta na svijetu. Voli me
svim svojim srcem i ne želi se udati za mene jer ne može govoriti. Ne
misliš li da bi djevojka pod tim okolnostima htjela progovoriti?”
“Da, ali ne mislim da takvu vrstu želje, bez obzira koliko snažna ona
bila. Ono na što mislim je - iznenadna, žestoka, strastvena navala želje;
fizička, psihička, mentalna, sve u jednom dovoljno moćnom trenutku
koji će raskinuti okove koji drže njezin glas u zatočeništvu. Kada bi se
dogodilo nešto što bi u Kilmeny pobudilo takvu želju, vjerujem da bi
progovorila - i kada bi progovorila jednom, bar jednu riječ, dalje bi
mogla normalno govoriti.”
“Meni to sve zvuči kao glupost,” rekao je Eric nemirno. “Valjda ti
znaš o čemu pričaš, ali meni to nije jasno. U svakom slučaju, to znači da
je gotovo da i nema nade za nju - i za mene. Čak i ako je tvoja teorija
točna, teško da će se dogoditi nešto poput toga što si opisao. A Kilmeny
se nikada neće udati za mene.”
“Ne odustaj tako lako, stari moj. Znalo se dogoditi da žene
promijene mišljenje.”
“Ne žene poput Kilmeny,” rekao je Eric jadno. “Kažem ti, ima
majčinu nepokolebljivu volju i odlučnost, iako u njoj nema ni trunke
ponosa ni sebičnosti. Hvala ti na suosjećanju i pomoći, Davide. Učinio si
sve što si mogao - ali nebo zna koliko bi mi značilo da si joj mogao
pomoći”
S jaukom Eric se bacio na stolac i zario lice u dlanove. U tom
trenutku osjetio je svu gorčinu smrti. Mislio je da je spreman na
razočaranje; nije znao koliko je ta nada bila jaka sve dok nije nestala.
David je, uz uzdah, pažljivo vratio ručni rad na naslon stolice.
“Eric, da ti budem iskren, sinoć sam mislio da bi najbolje rješenje za
tebe moglo biti da zaključim da ne mogu pomoći toj djevojci. Nakon Što
sam ju vidio - dao bih svoju desnu ruku samo da joj mogu pomoći. Ona
je žena za tebe, ako joj možemo dati moć govora; da, i po sjećanju tvoje
majke”. David je snažno spustio šaku na prozorsku dasku tako da se
sam prozor zatresao: “Ona je žena za tebe, s govorom ili bez njega, kada
bi ju samo mogli uvjeriti u to.”
“Nju se ne može uvjeriti. Ne, Davide, izgubio sam ju. Jesi li joj rekao
to što si rekao meni?”
“Rekao sam joj da joj ne mogu pomoći. Nisam joj spominjao svoju
teoriju - time ne bih postigao ništa dobroga.”
“Kako je to primila?”
“Vrlo hrabro i smireno - poput ljupke dame. Ali pogled u njezinim
očima, Eric, osjećao sam se kao da sam ubio nešto. Pozdravila me
bijednim osmijehom i otišla gore. Više ju nisam vidio, iako sam na
zahtjev njezina ujaka ostao na ručku. Ti su stari Gordonovi čudan par.
Ali sviđaju mi se. Jaki su i vjerni - dobri prijatelji, gorki neprijatelji. Bilo
im je žao Što ne mogu pomoći Kilmeny, ali jasno sam vidio da je stari
Thomas Gordon mislio da se miješam u nešto što je predodređeno.”
Eric se automatski nasmiješio.
“Moram otići tamo i vidjeti Kilmeny. Ispričat ćeš me, zar ne,
Davide? Moje su knjige ondje - slobodno se posluži.”
Ali kada je došao do kuće Gordonovih, našao je samo Janet, koja mu
je rekla da je Kilmeny u svojoj sobi i da ga ne želi vidjeti.
“Pomislila je da bi mogli doći i ostavila ovo da vam dam.”
Janet mu je dala malu poruku. Bila je jako kratka i umrljana
suzama.

Nemoj više dolaziti, Eric, pisalo je. Ne smijem te više vidjeti jer će
nam tako oboma samo biti teže. Moraš otići i zaboraviti me. Jednog ćeš mi
dana biti zahvalan na ovome. Uvijek ću te voljeti i moliti za tebe.

KILMENY

“Moraju vidjeti,” rekao je Eric očajno. “Teta Janet, budite mi

prijateljica. Recite joj da me mora vidjeti, bar na tren.”
Janet je odmahnula glavom, ali ipak otišla gore. Uskoro se vratila.
 “Kaže da ne može sići dolje. Znate da to misli, učitelju, nema koristi
nagovarati ju. I moram reći da mislim da je u pravu. Budući da se neće
udati za vas, bolje je da vas ni ne vidi.”
Eric je morao ići kući s tim riječima kao jedinom utjehom. Ujutro je,
budući da je bila nedjelja, odvezao Davida na stanicu. Nije spavao i
izgledao je tako jadno i nemarno da je David bio zabrinut za njega.
Ostao bi još koji dan s njim u Lindsayju, ali se zbog kritičnog slučaja
morao vratiti u Queenslea. Rukovali su se na peronu.
“Eric, daj otkaz u školi i odmah se vrati. Sada više ne možeš biti od
koristi ovdje, a bol će samo biti veća.”
“Moram još jednom vidjeti Kilmeny prije nego što odem”, bilo je sve
što je Eric rekao.
Tog popodneva opet je otišao do imanja Gordonovih. Ali rezultat je
bio isti; Kilmeny ga nije htjela vidjeti, a Thomas Gordon ozbiljno mu je
rekao:
“Učitelju, znate da ste mi dragi i žao mi je što Kilmeny tako misli,
iako je možda u pravu. Bilo bi mi drago da vas često viđam i nedostajat
ćete mi; ali budući da je stvar jasna, reći ću vam otvoreno, bolje je da
više ne dolazite. Nećete time ništa postići, a što prije prestanete
razmišljati jedno o drugome, to bolje za oboje. Idi sada, momče, i neka te
Bog blagoslovi.”
“Znate li što tražite od mene?” pitao je Eric promukla glasa.
“Znam da tražim tešku stvar, ali za vaše dobro, učitelju. Kilmeny
neće promijeniti mišljenje. Imali smo iskustva s tako snažnom ženskom
voljom. Pst, Janet, ne plači, ženo. Vi žene ste šašava stvorenja. Mislite li
da suze mogu riješiti ovakve stvari? Ne mogu izbrisati grijeh, ni
posljedice grijeha. Grozno je kako se jedan grijeh može proširiti i rasti
sve dok ne zarazi živote nevinih, ponekad i dugo nakon što grešnik ode
poravnati račune pred Stvoritelja. Učitelju, ako ćete prihvatiti moj
savjet, otići ćete iz škole u Lindsayju i vratiti se u svoj svijet čim prije.”
 XVII. Poglavlje

Razbijeni okovi

Otišao je kući blijedog i bijednog lica. Nikada nije mislio da je moguće

patiti toliko koliko on sada pati. Što mu je činiti? Činilo se nemoguće
nastaviti sa životom - nije bilo života bez Kilmeny. Bol mu je izjedala
dušu sve dok iz nje nisu nestale sva mladost i nada, a ostale samo žuč i
gorčina u srcu.
Poslije nije mogao objasniti kao je preživio ostatak nedjelje ili kako
je podučavao u školi u ponedjeljak. Saznao je koliko čovjek može patiti,
a ipak nastaviti živjeti i raditi. Činilo mu se kako mu je tijelo radi
automatski, da se kretao i govorio mehanički, dok je njegov izmučeni
duh, zarobljen unutra, trpio bol koja će ostaviti vječne ožiljke. Iz te
vatrene peći boli Eric Marshall izaći će kao čovjek koji će zauvijek
ostaviti mladenaštvo iza sebe i gledati na život drugačijim očima.
U utorak je u okrugu bio sprovod i prema običaju taj dan nije bilo
nastave. Eric je opet otišao do voćnjaka. Nije očekivao da će ondje
vidjeti Kilmeny jer je znao da će izbjegavati to mjesto sve dok postoji
mogućnost da ga ondje sretne. Ali nije se mogao držati podalje od tog
mjesta, iako je sama pomisao na voćnjak pojačavala patnju. Bio je
rastrgan između divlje želje da ga nikada ne vidi i bolne pomisli na to
kako bi ikada mogao napustiti to mjesto - taj čudni stari voćnjak bio je
mjesto gdje je upoznao svoju dragu i udvarao joj se, gledao ju kako se
razvija i cvjeta pred njegovim očima, poput rijetka cvijeta, sve dok u
kratka tri mjeseca nije prešla iz predivnog djeteta u prekrasnu ženu.
Kada je prelazio preko pašnjaka ispred smrekove šume, naišao je
na Neila Gordona, koji je gradio nisku ogradu. Neil nije podigao glavu
kada je Eric prolazio, već je nastavio ljutito zabijati stupove. Prije ovoga
Eric je žalio Neila; sada je suosjećao s njim. Je li Neil patio kao što on
pati? Eric je ušao u novu družbu za koju je ulaznica bila bol.
Voćnjak je bio tih i sanjiv, duboko obojen suncem rujanskog
popodneva, a ta je svjetlost imala moć izvlačenja same suštine svih
mirisa koje je ljeto čuvalo u šumi i na polju. Bilo je manje cvijeća;
uglavnom ljiljana koji su prije par dana hrabro vladali uz glavni put, a
sada su povenuli. Trava je sada bila dronjava, osušena i zapuštena. Ali u
uglovima grmovi zlatošipke oduševljavali su zajedno s nekoliko
ljubičastih astera koje su cvale tu i tamo. Voćnjak je zadržao svoju
čudnu privlačnost, kao što neke žene i kada prođe mladost zadrže
osjećaj sjećanja na ljepotu i prirodan neuništivi šarm.
Eric je turobno i nemarno hodao po voćnjaku da bi naposljetku sjeo
na napola otpalu ogradu u sjeni smreke. Ondje se prepustio sanjarenju,
dirljivom i gorko slatkom, u kojem je opet proživio sve što se dogodilo u
tom voćnjaku od prvog sastanka s Kilmeny.
Njegovo sanjarenje bilo je toliko duboko da nije bio svjestan ničega
oko sebe. Nije čuo teške korake iza sebe u mračnoj smrekovoj šumi. Čak
nije ni vidio Kilmeny koja je polako dolazila alejom divljih višanja.
Kilmeny je u starom voćnjaku tražila lijek za svoje slomljeno srce,
ako je lijek postojao. Nije se brinula da bi ondje mogla sresti Erica u to
doba dana jer nije znala za običaj zatvaranja škole u cijelom okrugu
zbog sprovoda. Nikada ne bi otišla predvečer, ali stalno je žudjela za
njim. Taj voćnjak i njezina sjećanja bila su sve što joj je ostalo.
Izgledala je kao da su prošle godine, a ne tek par dana. Pila je bol i
ručala tugu. Lice joj je bilo blijedo i umorno, s plavim prozirnim sjenama
ispod velikih očiju iz kojih je nestao djevojački san i smijeh, ali u koje je
došao moćan šarm tuge i strpljenja. Thomas Gordon zabrinuto je
odmahivao glavom kada ju je tog jutra vidio za doručkom.
Neće to izdržati, pomislio je. Ona nije spremna za ovaj svijet. Možda
je ovako najbolje za nju. Ali tako bih volio da mladi učitelj nikada nije
zakoračio u stari voćnjak ili u ovu kuću. Margaret, Margaret, teško je što
tvoje dijete isprašta za grijeh koji je počinjen prije njezina rođenja.
Kilmeny je hodala cestom polako i odsutno kao u snu. Kada je došla
do procjepa u ogradi gdje je cesta išla prema voćnjaku, podigla je blijedo
lice i vidjela Erica, sjedio je u sjeni šume na drugoj strani voćnjaka s
glavom skrivenom u rukama. Brzo je stala i krv joj je jurnula u lice.
Već sljedećeg trena stala je i postala blijeda kao mramor. Strah joj je
ispunio oči - prazni, smrtni strah kao što modra sjena oblaka može
ispuniti dvije plave lokve.
Iza Erica stajao je Neil Gordon; napet, pogrbljen, ubojit. Čak iz
daljine Kilmeny je mogla vidjeti izraz na njegovu licu, vidjela je što je
držao u ruci i u jednom bolnom trenutku shvatila što to znači.
 U trenu joj se slika usjekla u mozak. Znala je da će dok dotrči preko
voćnjaka da upozori Erica biti prekasno. Mora ga upozoriti - mora -
mora! Moćan nagon rastao je u njoj i preplavio ju kao val - val koji je
preplavio sve pred sobom. Dok je Neil Gordon brzo i osvetoljubivo s
licem demona podizao sjekiru koju je držao u ruci, Kilmeny je poskočila
preko praznine.
“ERIC, ERIC, POGLEDAJ IZA SEBE - POGLEDAJ IZA SEBE!”
Eric je poskočio, zbunjen, čuvši glas koji je dolazio preko voćnjaka.
Nije shvatio da je Kilmeny ta koja ga je zazivala, ali instinktivno je
poslušao naredbu.
Okrenuo se i vidio Neila Gordona koji nije gledao u njega, već iza
njega, u Kilmeny. Lice talijanskog dječaka bilo je sivo, a oči ispunjene
strahom i nevjericom, kao da ga je u ubojitoj namjeri zaustavila
natprirodna sila. Sjekira je ležala pokraj nogu gdje ju je ispustio od
zapanjenosti kada je začuo glas. Ali prije nego što je Eric mogao
progovoriti ijednu riječ, Neil se okrenuo i s povikom koji je više sličio
kriku životinje nego ljudskog bića pobjegao u šumu kako lovljena zvijer.
Trenutak kasnije Kilmeny se, lica prekrivenog suzama, bacila na
Ericova prsa.
“Oh, Eric, ja mogu govoriti - mogu govoriti! Oh, to je tako divno!
Eric, volim te - volim te!”
 XVIII. Poglavlje

Neil Gordon rješava svoj problem

“To je čudo!” zapanjeno je rekao Thomas Gordon.

Bio je to prvi put da je progovorio otkako su Eric i Kilmeny utrčali u
kuću s rukom u ruci, kao dvoje djece opijene srećom i čuđenjem i
ispričali svoju priču njemu i Janet.
“Oh, ne, divno je, ali nije čudo,” rekao je Eric. “David mi je rekao da
bi se ovo moglo dogoditi. Iako se nisam nadao. Da je ovdje, mogao bi
vam sve objasniti.”
Thomas Gordon odmahnuo je glavom. “Sumnjam da bi mogao - on,
niti bilo tko drugi. Za mene je to čudo. Zahvalimo Bogu s poštovanjem i
pokorno jer je odlučio maknuti kletvu s nevinih. Doktori to mogu
objašnjavati kako god žele, ali mislim da neće naći bolje objašnjenje.
Nevjerojatno je, eto što je. Janet, ženo, osjećam se kao u snu. Može li
Kilmeny uistinu govoriti?”
“Stvarno mogu, ujače,” rekla je Kilmeny i zanosno gledala u Erica.
“Oh, ne znam kako mi je došlo - osjetila sam da moram govoriti - i
jesam. I sada je tako lako - kao da sam to oduvijek činila.”
Govorila je prirodno i lako. Jedini problem bila joj je modulacija
glasa. Ponekad joj je glas otišao previsoko ili pak prenisko. Ali bilo je
očito da će uskoro savršeno vladati njime. Bio je to predivan glas - jasan,
mekan i muzikalan.
“Oh, tako sam sretna što je prva riječ koju sam rekla bila tvoje ime,
najdraži”, tiho je rekla najdraži.
“Što je s Neilom?” pitao je Thomas Gordon još uvijek u čudu. “Što
ćemo s njim kad se vrati? Na neki način to je tužna stvar.”
Eric je skoro zaboravio na Neila u svom oduševljenju i sreći.
Pomisao na bijeg od iznenadne i nasilne smrti još mu nije sjela.
“Moramo mu oprostiti, gospodine Gordon. Znam što bih ja osjećao
prema muškarcu koji bi mi oteo Kilmeny. Bio je to zao nagon kojem se
predao u svojoj patnji - a i pomislite na dobro koje je proizašlo iz toga.”
 “Istina, učitelju, ali to ne mijenja strašnu činjenicu da je momak htio
počiniti ubojstvo - da vas je htio ubiti. Samo ga je providnost spriječila
da izvrši svoj naum i okrenula zlo na dobro; ali kriv je za pomisao i za
cilj. A mi smo brinuli o njemu i gledali ga kao svog - sa svim njegovim
manama, voljeli smo ga! Ovo je jako težak problem i ne znam što nam je
činiti. Ne možemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Više mu ne
možemo vjerovati.”
Neil Gorodon sam je riješio problem. Kada se Eric te večeri vratio
kući, našao je starog Roberta u smočnici kako jede kruh i sir nakon što
se vratio sa stanice. Timothy je sjedio na komodi i davao na znanje da je
na raspolaganju za sve zalogajčiće koji nađu put do njega.
“Dobra večer, učitelju. Drago mi je što izgledate bolje. Rekao sam
ženi da je u pitanju samo svađa među zaljubljenima. Brinula se za vas;
ali nije vas htjela pitati u čemu je problem. Ona nije jedna od onih
nesretnih ljudi koji ne mogu biti sretni ako ne zabadaju svoj nos u tuđe
poslove. Ali kakav se to urnebes večeras dogodio na imanju
Gordonovih?”
Eric je bio začuđen? Što li je Robert Williamson mogao čuti tako
brzo?
“Na što mislite?” pitao je.
“Pa mi na stanici znali smo da se nešto događa kada je Neil na
onakav način otišao u žetvu.”
“Neil je otišao! U žetvu!” uzviknuo je Eric.
“Da, gospodine. Večeras je otišao vlak za žetvu. Večeras prelaze na
brod. Bilo je desetak ili više momaka odsvakuda koji su otišli. Svi smo
tamo stajali i pričali kada je Lincoln Frame dovezao punom brzinom i
Neil je iskočio iz njegove kočije. Uletio je u ured, kupio kartu, izletio i
uskočio na vlak bez ijedne riječi ikome. Bili smo previše iznenađeni pa
nismo ništa komentirali dok nije otišao. Lincoln nam nije mogao ništa
više reći. Rekao nam je da je Neil uletio kod njih, mračan i izgleda kao da
ga proganja policajac i ponudio Lincolnu da će mu prodati svoju crnu
ždrebicu za šezdeset dolara ako ga odveze na stanicu na vrijeme da
uhvati vlak. Ždrebica je bila Neilova i Lincoln ju je prije htio kupiti, ali
Neil nije htio ni čuti za to. Lincoln je zgrabio priliku. Neil je poveo
ždrebicu sa sobom i Lincoln ga je odvezao na stanicu. Nije imao prtljage
niti je cijelim putem progovorio riječ. Zaključili smo da su se on i stari
Thomas posvađali. Znate li vi šta o tome? Ili ste bili toliko zaokupljeni
ljubavlju da niste ništa čuli?”
 Eric je brzo razmislio. Bilo mu je drago što je Neil otišao. Nikada se
neće vratiti i to će biti najbolje za sve. Starom Robertu morat će reći dio
istine jer će uskoro svi znati da Kilmeny može govoriti.
“Bilo je nekih problema kod Gordonovih večeras, gospodine
Williamson,” rekao je tiho. “Neil Gordon loše se ponio i jako uplašio
Kilmeny - uplašio ju je toliko jako da se dogodila iznenađujuća stvar.
Shvatila je da može govoriti i sada govori savršeno.”
Stari je Robert odložio komad sira koji je prinosio ustima na vrhu
noža i zapanjeno gledao Erica.
“Bože blagoslovi, učitelju, to je predivna stvar!” prasnuo je.
“Govorite istinu? Ili pokušavate vidjeti koliku budalu možete napraviti
od starca?”
“Ne, gospodine Willamson, uvjeravam vas da je to istina. Dr. Baker
mi je rekao da bi ju šok mogao izliječiti - i je. Što se tiče Neila bez sumnje
je otišao zauvijek i mislim da je dobro da je tako.”
Budući da nije htio dalje razgovarati o tome, Eric je otišao iz
kuhinje. Ali dok se penjao u svoju sobu, čuo je kako si stari Robert
mumlja u bradu.
“E, nikada u svom životu nisam čuo takvo što - nikada nikada.
Timothy, jesi li ikada čuo takvo što? Ti su Gordoni neobjašnjiva sorta i
to je to. Ne bi se mogli ponašati normalno sve da hoće. Moram probuditi
majku i ispričati joj to ili neću moći zaspati.”
 XIX. Poglavlje

Savladana pitanja

Sada kada je sve sjelo na svoje mjesto Eric je htio odustati od

podučavanja i vratiti se kući. Istina, “potpisao je papire” da će ostati
cijelu godinu, ali znao je da neće biti problema ako nađe
zadovoljavajuću zamjenu. Odlučio je ostati do jesenskih praznika, koji
su u listopadu, a tada otići. Kilmeny je obećala da će vjenčanje biti u
proljeće. Eric je htio raniji datum, ali Kilmeny je bila slatko odlučna, a
Thomas i Janet složili su se s njom.
“Moram puno toga naučiti prije nego što budem spremna za brak”,
rekla je Kilmeny. “I želim se naviknuti na ljude. Još se uvijek malo bojim
kad vidim nekog nepoznatog, iako mislim da to ne pokazujem. Ići ću u
crkvu s ujakom i tetom i na misionarske sastanke. I ujak Thomas bi me
ove zime poslao u internat u grad ako ti misliš da je to pametno.”
Eric se odmah usprotivio tome. Pomisao na Kilmeny u internatu
bila mu je smiješna.
“Ne vidim zašto ne može naučiti sve što treba nakon što se uda za
mene,” gunđao je ujaku i teti.
“Ali želimo da bude s nama još jednu zimu,”strpljivo je objasnio
Thomas Gordon. “Jako će nam nedostajati kada ode, učitelju. Niti dana
nije bila razdvojena od nas - ona je svo svjetlo u našim životima. Lijepo
je od vas što ste rekli da može doći kući kad god poželi, ali razlika će biti
golema. Pripadat će vašem svijetu, a ne našem. Tako je najbolje - i ne
bismo htjeli drugačije. Ali dopustite nam da ju zadržimo još jednu
zimu.”
Eric je popustio najmilosrdnije što je mogao. Naposljetku, Lindsay
nije tako daleko od Queensleaja, a postoje vlakovi i brodovi.
“Jeste li rekli ocu za sve ovo,” pitala je Janet nervozno.
Još mu nije rekao. Ali te je večeri napisao pismo starom gospodinu
Marshallu u kojem je naveo sve događaje tog ljeta.
Gospodin Marshall stariji osobno je odgovorio na pismo. Par dana
kasnije, kada se vraćao iz škole, Eric je zatekao svog oca kako sjedi u
salonu Williamsovih. Pismo nije spomenuo do poslije čaja. Kada su
ostali sami, gospodin Marshall je rekao:
“Eric, kakva je to djevojka? Nadam se da nisi napravio budalu od
sebe. Tako mi zvuči. Djevojka koja je cijeli život bila nijema - djevojka
bez očeva imena - djevojka sa sela odgojena u mjestu kao što je Lindsay!
Tvoja žena treba preuzeti mjesto tvoje majke - a tvoja je majka bila
biser među ženama. Misliš da je ta djevojka vrijedna toga? Nije moguće!
Zavelo te lijepo lice i svježina seljančice. Očekivao sam ovako nešto od
tvog dolaska ovdje.”
“Pričekaj da ju vidiš, oče,” rekao je Eric s osmijehom.
“Hm! To je rekao i David Baker. Otišao sam ravno k njemu kada
sam dobio tvoje pismo jer sam znao da ima neka tajna veza između toga
i njegova tajanstvenog posjeta o kojem od njega nisam mogao izvući ni
riječi. Sve što je rekao bilo je: ‘Pričekajte da vidite Kilmeny Gordon,
gospodine.’ Dobro, pričekat ću da ju vidim, ali ću ju gledati očima
šezdesetpetogodišnjaka, a ne mladića od dvadest i četiri. I ako nije ono
što bi tvoja žena trebala biti, odreći ćeš je se ili se snalazi sam. Neću ti
pomoći da praviš budalu od sebe i uništiš si život.”
Eric je zagrizao usnu i tiho rekao:
“Dođi sa mnom, oče. Idemo ju odmah vidjeti.”
Išli su glavnim putem do kuće i kada su stigli, Kilmeny nije bila
ondje.
“U voćnjaku je, učitelju,” rekla je Janet. “Toliko voli to mjesto da
ondje provodi svo svoje slobodno vrijeme. Voli ići tamo i učiti.”
Sjeli su i malo popričali s Thomasom i Janet. Kada su otišli,
gospodin Marshall je rekao:
“Sviđaju mi se ti ljudi. Da je Thomas Gordon čovjek poput Roberta
Williamsona, ne bih trebao čekati da vidim tvoju Kilmeny. Ali su dobri
ljudi - neuglađeni, ali dobre sorte i poštenog karaktera. Ali moram ti reći
da se iskreno nadam da tvoja djevojka nema usta poput svoje tete.”
“Njezina su usta poput ljubavne pjesme od krvi i mesa,” rekao je
Eric oduševljeno.
“Hm!”, rekao je gospodin Marshall. “Dobro,” dodao je samo malo
više tolerancije u glasu, “i ja sam bio pjesnik šest mjeseci svog života
kada sam se udvarao tvojoj majci.”
Kilmeny je čitala na klupi ispod stabla jorgovana kad su došli do
voćnjaka. Ustala je i stidljivo došla do njih, pretpostavljala je tko je
visoki sjedokosi gospodin s Ericom. Dok im je prilazila Eric je s
oduševljenjem primijetio da izgleda ljepše nego ikada. Imala je haljinu
omiljene plave boje, jednostavnu i staromodnu, kao i sve njezine haljine,
koja je otkrivala njezinu gipku i vitku figuru. Sjajna crna kosa bila je
ispletena poput krune u kojoj su ljubičaste astere sjajile poput zvijezda.
Lice joj je bilo blago rumeno od uzbuđenja. Izgledala je poput mlade
princeze okrunjene sunčevim svjetlom koje se probijalo kroz grane.
“Oče, ovo je Kilmeny,” rekao je Eric ponosno.
Kilmeny je stidljivo pružila ruku i tiho pozdravila. Gospodin
Marshall uzeo je njezinu ruku i držao ju u svojoj, gledao ju je tako
prodorno da se čak i njezin iskreni pogled pokolebao pod intenzitetom
starih očiju. Zatim ju je privukao k sebi i nježno poljubio bijelo čelo.
“Draga moja,” rekao je, “sretan sam i ponosan što si pristala biti
žena mog sina - i moja draga i poštovana kći.”
Eric se naglo okrenuo kako bi sakrio svoje osjećaje, a u očima se
pojavilo svjetlo onoga koji u svojoj budućnosti vidi veliku slavu i sreću.