SILIĆ-FUNKCIONALNI STILOVI

Hrvatski jezik kao sustav i standard - Jezik kao sustav podrazumijeva ono što poslije-sosirovska
lingvistika naziva jezikom i govorom. Nama je jezik kao standard normirani govor. Razlikujemo govor
„ono kako se govori“, norma „ono kako treba govoriti“ i sustav „ono kako se može govoriti. Kad bi u
stupnjeve apstrakcije uključili uzus (uporabu) i kodifikaciju, uzus bi bio „ono što se obično govori“ a
kodifikacija „ono kako se mora govoriti“. Uzus, normu i kodifikaciju uokvirujemo onim što mi
nazivamo standardom. Jezikom kao sustavom upravljaju isključivo unutarnje zakonitosti, a jezikom
kao standardom i unutarnje i vanjske zakonitosti. U jezik kao sustav ne ulazi ništa što nije jezično te
je on neutralan prema povijesti, vjeru, kulturi naroda, tj. svemu što čini identitet naroda. Također,
jezik kao sustav je neutralan prema onome što se naziva dijalektnim ili provincijalnim (za razliku od
jezika kao standarda), te za njega nema historizama ni arhaizama. Jezik kao sustav ne može bit
neutralan prema raspodjelama tipa, subjekt i subjekat. On je neutralan prema domaćim i stranim
riječima (za razliku od jezika kao standarda), njemu je subjekat isto toliko prihvatljiv koliko i lakat, za
njega postoji samo pravili –kt > -kat) Implicitna norma (utvrđena lingvistički) definira jezik kao sustav,
a eksplicitna (sociolingvistička) definira jezik kao standard. Jezik kao sustav podliježe lingvističkim
(isključivo jezične), a jezik kao standard sociolingvističkim (i jezične i društvene) zakonitostima.

Također jezik kao sustav služi da omogući jeziku kao standardnom jeziku stvaranje. (Npr. Hrvatski
jezik kao sustav ima pravilo „od svršenog glagola se tvori nesvršeni dodavanjem sufikasa (j)a,(j)ava i
(j)iva „ i to je sve što njega zanima. Njega ne zanima koji se glagol tvori kojim sufiksom. Npr.
„zgroziti“ hoće li biti „zgrožavati“,“zgroživati“ ili „zgražati“ njega ne zanima to je problem hrvatskog
jezika kao standardnog jezika. Hrvatski jezik kao standardni zanima zašto se rabi npr. samo
„izmišljati“, a ne i „izmišljavati“ i „izmišljivati“.

Funkcionalni stilovi po Siliću – znanstveni, administrativno–poslovni, novinarsko-publicistički,

književnoumjetniči (beletristički), razgovorni stil

ZNANSTVENI STIL - Dok je književnoumjetnički stil izrazito subjektivan, znanstveni je stil izrazito
objektivan. Znanstvenik pri stvaranju znanstvenoga djela mora voditi računa o njegovu sadržaju,
predočiti ga kao cjelinu, izdvojiti iz njega glavno (bitno) i dati ga u logičkome slijedu. Subjektivna
sredstva može iskoristiti samo ondje gdje su dopuštena. Općenito se može reći da u znanstvenome
stilu prevagu (nad fonologijom (posebno intonacijom) i morfologijom) imaju leksik (riječi) i sintaksa.
Od predstavnika glagolskih kategorija apstraktniji su od drugih infinitiv, izvanvremenski prezent (i
prezent općenito), izvanvremenski futur i nesvršeni glagolski oblici. Od lica su apstraktnija od drugih
3. lice jednine, 2. lice jednine uopćena značenja i 1. lice množine, koje se naziva "autorsko mi” ili “mi
skromnosti”. Aktivna su lica prvo i drugo (i jednine i množine), a pasivno treće (i jednine i množine).
Znanstvenom stilu kao stilu objektivne komunikacije stran je svaki glagolski oblik kojim se izražava
bilo kakav subjektivan stav. Tako su mu strani i kondicional, imperativ, optativ. Futur vise nije buduće
vrijeme. Njime se uspostavlja odnos lijevo-desno (npr. sažmu li se…bit će jasno…-znaci jasno je). U
znanstvenome stilu rečenica ima potpunu strukturu. U njoj nema podrazumijevanog, tj. riječima
neizraženog smisla. I znanstvena riječ i znanstvena rečenica znače isto i u kontekstu i izvan konteksta.
U znanstvenom stilu nema mjesta emocionalnim izrazima. Ne smiju se pojaviti ni nominativne
rečenice ni strukturno nepotpune rečenice (npr. rečenice s ispuštenim obavijesnim subjektom) kakve
su svojstvene književnoumjetničkom stilu. Racionalnost, ekonomičnost i objektivnost znanstvenog
sadržaja iz znanstvenog stila isključuju svako ponavljanje!
Znanstveni stil ne može njegovati nizanje samostalnih rečenica omeđeno zarezom, kao što to njeguje
književnournjetnički stil. Sadržaj je općenito povezan. Između jednoga i drugoga sadržaja nema
prekida. Svaka je riječ, a posebno ona koju nazivamo terminom, vise-manje oslobođena svog
konkretnog značenja. Njezino je značenje apstraktno. Ono ne ovisi o kontekstu. U znanstvenome stilu
ima metafora, ali demetaforiziranih, metafora koje su to prestale biti (“suhe metafore’ - list papira,
rep zrakoplova, krilo zrakoplova, utroba broda, glava motora, noge stola itd). Sinonimija u znan.
jeziku otežava komunikaciju. Znanstveni stil manje obiluje greškama nego drugi funkcionalni stilovi.
Tekstovi koji podliježu normama znan.stila su rigoroznije kontrolirani. Znanstvena komunikacija je
komunikacija sa sadržajem, a ne komunikacija s osobama koje taj sadržaj stvaraju i jezično oblikuju.
Zato s jezikom znanstvenoga stila treba biti oprezniji nego s jezikom drugih funkcionalnih stilova.

ADMINISTRATIVNO–POSLOVNI STIL

Administrativno-poslovni stil u suvremenoj komunikaciji hrvatskim standardnim jezikom ima prevagu

nad drugim funkcionalnim stilovima. To treba pripisati tomu što su najveće promjene u povijesti
najnovijega razdoblja hrvatskoga standardnog jezika nastale upravo u njemu i što se zbog svoje
važnosti u suvremenoj komunikaciji često pojam „hrv. standardni jezik“ poistovjećuje s njim.

Funkcionalni stilovi mogu se ugrubo podijeliti na nominalne i verbalne. Nominalni su oni kojima je
svojstven “predmet". a verbalni kojima je svojstvena “radnja”. U prvima će imati prevagu imenicama
u drugima glagol. U prvima će dakle imati prevagu opis (deskripcija), a u drugima pripovijedanje
(naracija). Administrativno-poslovni stil je jedan od nominalnih stilova. U njemu je sve podređeno
nominalizaciji, tj. imenskomu načinu izražavanja. Njegove druge značajke su: jednostavnost jasnoća,
točnost, potpunost, ujednačenost, eksplicitnost, ekonomičnost, analitičnost, konkretnost,
objektivnost, kratkoća (lakonizam), određenost, terminologičnost, neemocionalnost imperativnost.
Nominativnost, iednostavnost i stilska neobilježenost administrativno-poslovnoga slila traže da se
glagolska vremena svedu na prezent, perfekt i futur prvi. Rečenica administrativno-poslovnoga stila
je kratka, bez suvišna opisa. Suvremena elektronička tehnologija zahtijeva da se u okviru
administrativno-poslovnoga funkcionalnog stila utvrdi i opiše jezik elektroničke poruke kao jedan od
njegovih podstilova. Taj podstil karakterizira mnogo toga što je svojstveno administrativno-
poslovnomu stilu - posebno njegova ekonomičnost. On je najnezalihosniji od svih podstilova
administrativno-poslovnoga stila i najnezalihosniji od svih drugih funkcionalnih stilova. Njegova
nezalihost dolazi do izražaja, primjerice, pri slanju poruke elektroničkom poštom (SMS poruke). Takva
poruka zahtijeva da se vodi računa o prostoru, odnosno o broju slovnih mjesta. (pisat ćemo primih
pismo, osim primio sam pismo…). Zbog svoje uske veze s razgovornim stilom administrativno-
poslovni stil najviše utječe na nj. Zbog svoje zatvorenosti, pa onda i zbog svoje “ograničene”
kreativnosti, najmanje utječe na znanstveni stil.

NOVINARSKO-PUBLICISTIČKI STIL

Najsloženiji je stil. Neki novinarstvo razlikuju od publicistike. Novinarstvo smatraju pisanjem i

izdvajanjem dnevnih i periodičnih novina, a publicistiku tiskanim materijalom aktualnog kulturnog,
književnog i društveno-političkog života. Funkcije: informativna, propagandna, popularizatorska.
prosvjetiteljska, agitativna, pedagoška i zabavna. Zadaća im je da obavješćuju o suvremenim
zbivanjima, da šire učenja o društvu, kulturi, politici, vjeri i dr., da rade na pridobivanju ljudi za kakvu
djelatnost, da prosvjećuju i poučavaju, da odgajaju i da zabavljaju.
Takva njihova djelatnost traži i uporabu neutralnih (stilski nemarkiranih, neobilježenih) i uporabu
ekspresivnih (stilski markiranih, obilježenih) jezičnih sredstava. Po uporabi je ekspresivnih jezičnih
sredstava novinarsko-publicistički stil odmah iza književnoumjetničkoga (beletrističkoga). No u
novinarskome se tekstu smisao jezičnoga sredstva nalazi u tekstu, a u knjiž-umj u podtekstu. Smisao
je u novinarskome stilu kazan neposredno, a u književnoumjetničkome posredno (“između redaka”).
Neutralna jezična sredstva će imati prevlast načelno u informativnim, popularizatorskim,
prosvjetiteljskim i pedagoškim, a ekspresivna u propagandnim, agitativnim i zabavnim žanrovima. U
prve smo ubrojili: vijest, komentar, kroniku, recenziju, intervju, anketu i reportažu, a u druge kratku
priču, kozeriju, humoresku, esej (ogled), feljton (podlistak), nekrolog, panegirik, persiflažu, pamflet,
parodiju, grotesku i lakrdiju.

Vijest je vrsta kraćega napisa kojim se priopćava o aktualnim-znanstvenim, društvenim, političkim i –

kulturnim zbivanjima. Jezik joj je neutralan i razumljiv. Prevagu imaju jednostavne rečenice, a od
složenih nezavisnosložene (i to vezničke). Imaju pripovjedni karakter.

Komentar je osvrt na tekst, govor osobe, kulturni, umjetnički, društveni, politički ili neki drugi
događaj. Odlikuje se jednostavnošću izlaganja, točnošću značenja riječi i težnjom za objektivnošću
iznošenja činjenica.

Kronika je novinarski žanr (može biti i književni) kojim se donose vijesti o važnim aktualnim
zbivanjima, i to (obično) odgovarajućim redoslijedom. Jezik joj je svakodnevan, jednostavan i
razumljiv. Jednostavne rečenice imaju prevagu nad složenima.

Recenzijom se procjenjuje knjiga, projekt, program, rasprava i sl. U nju ulaze podaci o autoru,
izdavaču, sadržaju i procjena vrijednosti djela o kojemu je riječ. Pisana je jezikom razumljivim
zahtjevnijem čitatelju. Subjektivnost je u njoj svedena na najmanju mjeru.

Intervju je razgovor s osobom o problemima koje treba posebno objasniti kako bi čitatelji, slušatelji i
gledatelji mogli o njima steći svoje mišljenje. Njihove su bitne značajke aktualnost i jezična
autentičnost. Novinar koji vodi intervju biva izravnim posrednikom između osobe s kojom ga vodi i
čitatelja, slušatelja i gledatelja.

Anketa je skup izjava odgovarajuće skupine ljudi o književnim, kulturnim. znanstvenim i dr.
problemima. Njome se dolazi do stava ljudi različitih ili istih kategorija o istoj temi. Jezik joj je
racionalan, ekonomičan i isprepleten statističkim podacima. Rječnik joj je stručan, ali jednostavan.

Reportaža govori o realnim događajima, ali tako da se njima dočarava atmosfera zbivanja u društvu.
Novinar se služi opisom i dijalogom sličnima opisu i dijalogu u književnome djelu. Stoga u reportaži
subjektivni čimbenici, pa i jezično-stilska sredstva koja ih prate, imaju dosta važnu ulogu. Uz
aktualnost teme reportažu odlikuju sažetost, zanimljivost i duhovitost pripovijedanja.

Kratku priču osim kratkoće odlikuje čvrsto organizirana radnja s neočekivanim obratima, jednostavan
i sugestivan jezik. Stil joj je lišen manirizma (ustaljenosti izraza, jednoličnosti, prenavljanja) i kićenosti
radi kićenosti.

Kozerija je duhovito pripovijedanje, koje odlikuje slobodan, prirodan, emocionalan i ekspresivan

jezik. Ona na zanimljiv, način priča o aktualnim događajima, pojavama i sl.
Humoreska je vrsta kratke priče koju odlikuje jezična jednostavnost i vedar humor. Zabavna je i
optimistična.

Groteska je karikirana, unakažena i iskrivljena slika stvarnosti, slika stvarnosti koja izaziva
zastrašujuće osjećaje. Sadržaj crpi iz izmišljena svijeta (fantastike). Jezik joj je zgusnut i stil pun
neobične metaforike.

Lakrdiji je sadržaj sirova šala, jezik grub, nepristojan, prostački (vulgaran) te stil sa “šokantnim”
poredbama i izravnim dodirom s njezinim sadržajem.

Pamfletom se kao uvredljivim napisom napada ličnost, stranka, društvena djelatnost itd. da izgube
ugled koji uživaju i povjerenje u sebe. To se čini riječima s uvredljivim sadržajem i poredbama koje
takav sadržaj pojačavaju.

Parodija je podrugljivo oponašanje pisca ili njegova djela, i to njegovim jezikom i stilom

Feljton (podlistak) tipičan je predstavnik književnonovinarskoga žanra. Sadržaj mu je društveno-

politički, popularnoznanstveni. Pisan je živo, lako i duhovito. Stil mu je prirodan, nenametljiv, s
“blagom” metaforikom.

Panegirik (hvalospjev, slavopojka) obično je govor u slavu i pohvalu kakvoj ličnosti održan na javnu
mjestu. No može biti i napis u novinama. Odlikuje ga pretjerano hvaljenje, što cesto dovodi do
neiskrenosti. Stil mu je hiperboličan i manirističan.

Nekrolog se (govor ili članak u novinama), kao govor u povodu nečije smrti, može lako pretvoriti u
panegirik. Sadržaj mu je život, rad i zasluge osobe u povodu smrti koje se drži govor ili piše članak.
Jezik mu je obično nesvakodnevan, a stil uzvišen.

Esej (ogled) kraći je napis u kojemu pisac izlaže svoje poglede na život, književnost, kulturu,
civilizaciju, znanost, umjetnost itd., dakle ne onako kako to traže (stroge) znanstvene metode, nego
oslanjajući se na svoje ili iskustvo čovjeka općenito. U tome jeziku ima i onoga što nudi znanost i
onoga što nudi književnost i onoga što nudi novinarstvo.

Ono po čemu se novinarski stil razlikuje od svih ostalih funkcionalnih stilova su naslovi. Uloga im je da
vrlo često samo o njima ovisi hoće li se novine pročitati. Po svome sadržaju i po načinu na koji je taj
sadržaj ostvaren možemo ih podijeliti na: nominativne, informativne i reklamne.

Nominativnim se naslovima imenuje sadržaj, pa u njima glavnu ulogu, imaju imenske riječi: imenice i
pridjevi. (npr.“Telefon otkrio lopova“). Informativnim se naslovima prenosi sadržaj, pa u njima glavnu
ulogu imaju glagoli, upitne liječi i načini prijenosa vijesti o sadržaju (prvenstveno) rečeničnim,
znakovima (npr. „Branitelji otplaćuju traktore – pšenicom“). Reklamnim se naslovima nudi sadržaj pa
u njima glavnu ulogu imaju poticajne rijeci, poticajna sredstva i sl. (npr. “ Dođi, kupi, osvoji”).

KNJIŽEVNOUMJETNIČI (BELETRISTIČKI) STIL

Najindividualniji je stil standardnog jezika. U njemu je individualna sloboda najveća.

Književnoumjetnički stil nije stil koji oponaša. Književnik je izravno “poslušan” normama jezika kao
sustava, a ne društveno-jezičnim, sociolingvističkim, normama, tj. normama jezika kao standarda.
Književnik govori govorom koji je pod kontrolom jezika kao sustava. Jedino tako može u govoru
svojega djela biti potpuno slobodan. U K-U stilu se značenje preosmišljava i stvara novo (po pravilima
jezika kao sustava). Arhaizmi su dopušteni. U K-U stilu nema nedopuštenih riječi. Čak su i strane rijeci
dopuštene! U njemu svaka riječ, pa i strana ima estetsku poruku! Književnik ne narušava pravila
standardnog jezika nego svojim jezikom govori ono sto namjerava kazati! Jezična pravila ne vrijede u
K-U stilu (npr. komparativ „kućniji“, „božićniji“ je isto prirodan kao i „prisniji“).

RAZGOVORNI STIL

Razgovorni jezik nekim svojim osobinama podsjeća na žargone — specijalne jezike pojedinih
socijalnih skupina ljudi. Tajni jezik se osim žargonom naziva još argoom i slengom. Pojam
“razgovorni” ne obuhvaća samo usmeni govor nego i pisani govor. U pisanome se govoru razgovorni
stil pojavljuje u zapisima, pismima, bilješkama itd. Stoga bismo ga mogli definirati kao
govorenorazgovorni (ili usmenorazgovrni) i pisanorazgovorni oblik govora nositelja standardnoga
jezika. Sadržaj mu je svakodnevni život — u najširem smislu. Odlikuje se nepripremljenošću,
neslužbenošću i spontanošću. Njime govornik sudjeluje u razgovoru neposredno, i to prvenstveno di-
jalogom. Monologom se ostvaruje obično u pisanome načinu (razgovornoga) komuniciranja.

Svojstven mu je konkretan način mišljenja. Zato će se u njemu naći i najviše ekspresivnih i

emocionalno obojenih izraza. Isto tako i izvanjezičnih načina komuniciranja: gesta, mimike…

Naziva se još “familijarnim” i “kolokvijalnim” stilom standardnoga jezika. U njemu ima najviše
vulgarizama, diialektizama, i regionalizama, barbarizama. Svi ovi “izmi” u njemu se osjećaju
slobodnije nego u drugim funkcionalnim stilovima. Nijedan od njih u njemu neće doživjeti onakvu
osudu kakvu će doživjeti u drugim funkcionalnim stilovima. Oni će svi u njemu biti jednostavno
kolokvijalizmi, dakle ono bez čega ga i ne bi bilo.

Razgovorni je stil komunikacijski najštedljiviji funkcionalni stil standardnoga jezika. Njegova se

štedljivost očituje na svim razinama: leksičkoj, fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj, a osigurava je i
specifičan način komuniciranja (prvenstveno dijalog) i uporaba izvanjezičnih sredstava (gesta i
mimike). Sve što smo rekli za administrativno-poslovni stil vrijedi i za razgovorni, ali znatno više. I u
njemu se glagolska vremena izražavaju isključivo prezentom, perfektom i futurom prvim. Redukcija
samoglasnika je jedna od temeljnih značajki razgovornoga stila. (Jes’uč’la?”). Kao najkonkretniji
funkcionalni stil izbjegava sve probleme povezane s uporabom neodređenoga i određenoga oblika
pridjeva. Rječnik razg.stila je konkretan, a ne apstraktan. Rečenična intonacija u govoru ima vrlo
važnu ulogu. Razg.stil je spontan, enklitika ide na mjesto kako je govornikova misao dovede (npr
„obicnim ljudima to je nerazumljivo“osim “obicnim je ljudima…“). Emocionalno-ekspresivnomu
karakteru razgovornoga stila odgovara uporaba emocionaino-ekspresivnih čestica poput „eto, evo,
gle“ itd: “Eto, tako je to”. Kako služe kao pojačivači predikatnoga dijela rečenice, nazivamo ih
predikativima. Ekspresivnost govora razgovornoga stila je pojačana brojnim uskličnim rečenicama
(„Ne!”, “Da!”..) i upitno poticajnim („Pola salice?“). Razg stil bogat je umanjenicama, uvecanicama,
pogrdnicama, odmilicama… Razg. stilu su svojstvene poštapalice. Redoslijed rijecči je slobodniji nego
u drugim stilovima. Dijalog razg stila je najblizi knjiz-umjetnickom stilu, ali je knjiz-umjet.dijalog
stiliziran, tj.dotjeran onako kako to odgovara njegovu tvorcu.
SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR

5. Slobodni neupravni govor (Vuletić)

Tuđe riječi i misli obično prenosimo upravnim ili neupravnim govorom. Tuđe se riječi navode upravo onako
kako ih je netko izgovorio; te se riječi mogu, ali i ne moraju uvesti glagolom govorenja, mišljenja ili osjećanja:
reći, upitati, kazati, govoriti, misliti, osjećati i sl. Ako se tuđe riječi prenose neupravnim govorom, nužan je
uvodni glagol govorenja, riječi se prenose u obliku subordinirane rečenice, a prvo i drugo lice obično se
prebacuju u treće. ako je riječ o pitanju, ono se u neupravnom govoru prenosi opisno, izrijekom, a ne upitnom
intonacijom rečenice; naime, u neupravnom govoru nužno je upotrijebiti uvodni glagol upitati, dok se u
upravnom govoru može upotrijebiti ili reći ili upitati; i nadalje, u neupravnom govoru ne bilježimo
interpunkcijski znak pitanja. Afektivne su vrijednosti često su iskazane opisom Krajnji afektivni izraz uzvik npr.
oh u neupravnom govoru moguće je tek opisati. Opisi vrlo skromno prenose bogate sadržaje iskazane govornim
vrednotama; leksički je opis gotovo uvijek tek ograničen izbor iz bogatog govornog sadržaja uzvika. Jak
afektivni izraz zamijenjen svojom logičkom identifikacijom, izrazom koji iskazuje isti logički sadržaj, ne sadrži
afektivnih vrijednosti. Slično se događa i kod tzv. retoričkih pitanja- snažna negacija, koja se u retoričkom
pitanju izražava govornim vrednotama, u neupravnom se govoru pretače u opis: izrečen je jednak logički sadržaj,
ali bez afektivnih vrijednosti. Slobodni neupravni govor omogućava da se tuđe riječi prenesu kao vlastite, dakle
bez uvodnog glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja i bez veznika subordinacije (da), ali s prebacivanjem
prvog ili drugog lica u treće. U slobodnom neupravnom govoru govornik tuđe riječi prenosi kao svoje, a slaganje
ili neslaganje s tim riječima iskazuje vrednotama govornog jezika. Prvo lice se prebacuje u treće, nema uvodnog
glagola ni veznika subordinacije, a afektivni se oblik uzvika (intonacijski luk većeg raspona) zadržava. Jednako
je tako moguće u slobodnom neupravnom govoru zadržati afektivne izraze poput tako mu svega na svijetu.
Retoričko se pitanje u slobodnom neupravnom govoru iskazuje u trećem licu, ali zadržava svoju stilističku,
govornu vrijednost. Uzvici, kao krajnji oblici afektivnog izraza, zadržavaju se u slobodnom neupravnom govoru.
Isto se događa i sa složenim rečenicama, koje u slobodnom neupravnom govoru zadržavaju svoj afektivni oblik.
Slobodni neupravni govor svoju punu vrijednost dobiva u umjetničkoj prozi.

*Slobodni neupravni govor veoma je čest postupak u Krležinim proznim tekstovima. Slobodni neupravni govor
prenosi riječi izrečene u upravnom govoru kao da je riječ o piščevoj naraciji, tj. uz izostavljanje uvodnog glagola
(verbum dicendi) i veznika subordinacije, te obično uz prebacivanje iz prvog ili drugog lica u treće. Slobodni
neupravni govor često se do neprepoznatljivosti stapa s piščevom naracijom; prema formalnim oznakama čini se
kao da doista govori pisac, ali smisao i kontekst, a posebno stilistička vrijednost, kazuju da je riječ o slobodnom
neupravnom govoru. Slobodni neupravni govor može sadržavati razne elemente upravnoga govora: poput
pitanja, uzvika, kolokvijalnih i vulgarnih izraza, dakle svega onoga što karakterizira govornika ili njegovo
stajalište prema predmetu govora. govorna ostvarenja iz upravnog govora, pokazuju vrijednost slobodnog
neupravnog govora, koji može prenijeti živost, osjećajnost, afektivnost upravnog govora. To je posebno važno u
usporedbi slobodnog neupravnog govora s neupravnim govorom; jer neupravni govor može prenijeti samo tuđe
riječi ili misli, ali nikako ne i afektivne vrijednosti. Ponekad se čini da je slobodni neupravni govor efikasniji i
efektniji u prenošenju afektivnosti čak i od upravnog govora, jer mu prividna subordiniranost piščevoj naraciji
omogućava veliku izražajnost. Naime, očekivano je da se emocije izražavaju govorom u prvom licu; zato je
izražavanje emocija u trećem licu efikasnije jer je neočekivanije. Ponekad tek uporaba dijelektalnog govora,
dakle opet elemenata upravnog govora, pokazuje da je riječ o slobodnom neupravnom govoru. Neki
ekstralingvistički elementi iz upravnog govora mogu jasno pokazati da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.
Slobodni neupravni govor pogodan je za bogato razvijanje govornih vrednota, a njegova prava vrijednost, po
kojoj daleko nadmašuje izražajnost upravnog govora, u tome je što nerijetko uključuje i piščev komentar,
piščevo stajalište, koji se ostvaruje kroz specifičnu, piščevu intonaciju. Ironičnu intonaciju kao piščev komentar
tuđih riječi nalazimo i kod nekih formula oslovljavanja koje su uobičajene u upravnom govoru, ali ne i u
piščevoj naraciji. Slobodni neupravni govor sadrži: (1) elemente upravnog govora: prvenstveno intonaciju,
cjelokupno govorno ostvarenje, a zatim i niz leksičkih elemenata koji sugeriraju živost, neposrednost,
afektivnost, dakle opet određenu intonaciju upravnog govora: pitanja, uzvici, kolokvijalni i vulgarni izrazi,
psovke, dijalektalne riječi; (2) elemente neupravnog govora: uporabu trećeg lica umjesto prvog ili drugog; (3)
elemente piščeve naracije: nema uvodnog glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja, nema veznika subordinacije,
i što je najvažnije: veoma se često sugerira određena intonacija kojom pisac komentira tuđe riječi, ili točnije:
koja kazuje da su tuđe riječi postale piščeve, ne po svom leksičkom sadržaju, nego po svojoj stilističkoj
vrijednosti, tj. po stavu što ga je pisac odredio prema tim riječima. Želimo li slobodni neupravni govor usporediti
s neupravnim govorom sa stajališta gramatike, tada možemo reći da je neupravni govor subordiniran oblik
prenošenja tuđih riječi i misli, dok je slobodni neupravni govor nesubordiniran. Međutim, u logičkoj analizi
dolazimo do suprotnih zaključaka: usprkos formalnim oznakama subordinacije (uvodni glagol, veznik)
neupravni govor uopće nije subordiniran, ne ovisi o kontekstu u kojemu se nalazi: on tek objektivno prenosi tuđe
riječi i misli; naprotiv, slobodni neupravni govor logički je posve subordiniran kontekstu, piščevoj naraciji, tako
da od konteksta preuzima odgovarajuću intonaciju, koju prepoznajemo kao piščev komentar tuđih riječi i misli.

Npr:

Upravni govor: Moj sin kaže: ,,Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me obara.“

Neupravni: Kaže da ima jedinicu jer ga profesor proganja, (jer) ga pita svaki dan i (jer) ga uvijek obara.

SNG: Ima jedinicu jer ga profesor proganja, pita ga svaki dan i uvijek (ga) obara. (govornik tuđe riječi prenosi
kao svoje!)

Uzvici, kao krajnji oblici afektivnog izraza, zadržavaju se u sng:

Upravni: Oh, kad bi mi to bilo jasno!

SNG: Oh, kad bi mu to bilo jasno!