Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Predmet: Teorija književnosti

Maja Božiković

IRONIJA I ALEGORIJA

Seminarski rad

Mentor:

Prof.dr.sc. Boris Škvorc

Split, siječanj 2014.

SADRŽAJ

1.UVOD

2.IRONIJA

3.ALEGORIJA

4.ZAKLJUČAK

5.SAŽETAK

6.LITERATURA
1.UVOD

U ovom seminarskom radu raspravljati ću o temama ironije i alegorije. Ironiju označavamo

kao stilsku figuru u kojoj se misli suprotno od onog što se kaže (npr. Otkud ti,mudra glavo?
kao pitanje upućeno magarcu). Alegorijom se smatra metafora produžena na djelo u cjelini, a
metafora je stilska figura koja označava preneseno značenje ( npr. Vuk dlaku mijenja, ali ćud
nikako ili bolje vrabac u ruci nego golub na grani). Obje figure se osim u književnosti često
koriste i u svakodnevnoj komunikaciji. Na primjer ironije u životu može se prikazati u
situaciji kada u ulici Nikole Tesle nestane struje, dok se alegorija javlja u primjerima kao što
je prikazivanje ljubavi u obliku Amora. Tipični likovi alegorijskog prikazivanja su ljudi,
životinje i vegetacija. Alegoriju kao figuru spominju već Heraklit, Plutarh i Demetrije, a
Plutarh ju je čak usporedio s ironijom i sarkazmom. Za ironičara se kaže da on kori hvaleći,
hvali kudeći, prezire diveći se, hini neznanje, svjesno prešućuje ili kaže manje nego što se
očekuje. Ironija nije figura koju karakterizira specifična lingvistička struktura već se ostvaruje
preko drugih figura. To su najčešće: antifraza,hiperbola,litota,paradoks, igra riječima.. Ironija
se osim u književnosti pojavljuje i u drugim umjetničkim praksama kao što su slikarstvo,
fotografija, film i glazba.
2.IRONIJA

Ironija je drugi naziv za pretvaranje ili ismijavanje. Ironičar govori posredno ili suprotno od
onoga što kani kazati, tako jest kao što je navedeno prethodno u uvodu on hvali kudeći, kori
hvaleći, prezire diveći se, hini neznanje, svjesno prešućuje ili kaže manje nego se očekuje.
Ironija je polifonijska figura diskursa čije funkcioniranje karakterizira razmak između znaka i
smisla, rečenog i mišljenog, 'slova' i 'duha' stvari, te iskaza i iskazivanja. Ona osnažuje izraz,
stalno podcrtavajući ravnotežu između lakoće i težine, grubosti i hermetizma. Posvuda je
sinonim inteligencije i visoke kulture, te se pojavljuje u konverzaciji, literaturi, publistici,
filozofiji, promidžbi. Ironija je stilska figura koja se ostvaruje preko drugih figura. Te figure
su antifraza (npr. Kako je lijepo vrijeme! Umjesto Baš je ružno vrijeme!), hiperbola (npr.
Sjećam se jedne njegove izjave: ''Kad sam bio dijete i kad je Dinamo gubio ja bih tukao
glavom po asfaltu.'' Posljedice se osjećaju i danas.), litota (npr. Neželjeni je gost, nakon
nekoliko sati, kazao iscrpljenim domaćinima: ''E sad moram poći.'' Oni na to uzvratiše: ''Zar
već?''), paradoks (U Versaillesu nakon objeda Luj XIV. Pročita estetičaru Boileauu jednu
svoju pjesmu i zatraži mišljenje, na što mu on kaže : ''To je izvanredno kao i sve što čini Vaše
Veličanstvo. Da se Ono odlučilo napisati loše stihove i to bi bio uspjeh.''), te igra riječima (U
restoranu neznanac upita Karla: ''Gdje se nalazi wc?'' Karlo. Iznenađen pitanjem, odgovori:
''Siđite niz stepenice, skrenite lijevo i na kraju hodnika naći ćete vrata na kojima piše
Gospoda. Unatoč tome, uđite.'').

Ironični se iskaz također može ostvariti i tako da se govornik ne posluži niti jednom poznatom
figurom. Unatoč tome što se koristi pretvaranjem, ironija nije laž. Ona je pseudopseudologija,
tako jest laž koja samu sebe poništava u trenutku kada je izgovorena. V.Jankelevitch ističe
kako je ''laž znak ratnog, a ironija znak mirnog stanja'', da varalica nije u dosluhu s onim
kojeg pokušava prevariti, da trojanski konj nije ironična dosjetka već ratno lukavstvo, a
prekrivanje prihoda radi izbjegavanja poreza nije litota nego obmana. P.Hamon tvrdi da
funkcioniranje ironije pretpostavlja pet tipskih glumaca: ironičar, ironizirani, čuvar zakona,
naivac i suučesnik. Stoga ironičan iskaz također može djelovati kao i diskriminatorska gesta,
kao poruka koja udvostručuje svoju publiku, dijeleći je u dvije različite skupine: skupinu
''naivnih'' koja ima pristup samo eksplicitnom smislu, te je time isključena iz komunikacije i
skupinu suučesnika ''koji imaju pristup implicitnom smislu i koja je stoga uključena u
istomišljenost'' (Hamon 1994.).

Budući da se temelji na pretvaranju, ustanovljen je niz indicija koje upozoravaju sugovornika

ili čitatelja da je suočen s ironijom. S obzirom na to da u konverzaciji čitavo tijelo može
sudjelovati u komunikaciji, ironija se može doznačiti mimikom i gestama, kao npr.
namigivanjem, nakašljivanjem, naročtim položajem glave, 'crtanjem' navodnika u zraku itd.
Govorna sredstva usmene ironije su posebna intonacija, učestala ponavljanja pojedinih riječi,
izraza ili rečenica, nagla promjena govornog registra (npr. kada vas bliska osoba odjednom
oslovi sa Vi). Ironiju uglavnom sugeriraju riječi upozorenja kao npr. prilozi: očigledno,
uistinu, nesumnjivo, takoreći; pridjevi: neusporediv, izvanredan, častan; imenice:
prijatelj,gospodin,znalac; zamjenice: moj,naš i sl. te citatno i parodijsko prizivanje drugih
tekstova. U pisanim tekstovima ironija može biti signalizirana tipografijom (navodnici,
kurziv, zagrade) ili paratekstualnim obavjestima (naslov, podnaslov, predgovor, pogovor).
Za razumjevanje ironije neophodno je poznavanje konteksta. Što primatelj više zna o
govorniku, temi iskaza i situaciji iskazivanja, trebat će mu manje signala o tome da je suočen
s ironijom, i obratno. Na primjer dobar poznavatelj Krležina opusa u susretu s novim djelom
tog pisca trebat će znatno manje ironijskih indicija od čitatelja koji se prvi put susreće s
Krležinim stilom. U 19. Stoljeću je francuski pjesnik Alcanter de Brahm predložio upotrebu
ironičnika, tj. pravopisnog znaka koji bi čitatelju sugerirao da rečenicu ne shvaća doslovno.
Taj znak je izgledao kao obrnuti upitnik. Prva reakcija na taj prijedlog je bila negativna te su
komentatori smatrali da bi to ''ubilo'' ironiju. Ipak su kasnije zagovornici uvođenja toga znaka
primjetili da on u tekstu treba manje označavati verbalnu, a više ironiju situacije. Najpoznatije
naše djelo pisano ironijom je pjesma S. Mihalića Majstore, ugasi svijeću :

Majstore, ugasi svijeću došla su ozbiljna vremena.

Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.

Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Shvatimo li ovaj tekst doslovno, pišćev lirski subjekt poručuje Majstoru (pjesniku, sebi) da
odustane od govora, da se umjesto delikatnog svjedočenja posveti trivijalnim poslovima u
vrtu i oko kuće te beskorisnom brojenju zvijezda. Međutim, doslovno čitan, savjet ne bi imao
puno smisla, jer majstor je majstorom postao upravo zbog lucidnog i angažiranog svjedočenja
o vremenu. Kod teksta je ironijski, kao što je na koncu i struktura samog savjeta. Dapače,
poentno prizivanje strategije ponašanja klauna majstora zapravo ohrabruje da govori, ali mu
preporučuje antifrastički diskurz, upravo ironiju kao perspektivu svjedočenja. Ironija je česta
u polemici te se obično temelji na afektivnu naglašavanju kakva paradoksa, nerijetko se
pritom prelijeva u sarkazam (zajedljivu, zlobnu ironiju) ili cinizam (drsku ironiju). Primjeri
ironije u polemičkim maksimama, aforizmima, poslovicama i grafitima su veoma efektni.
Neki od primjera su: U Hrvatskoj je naime kao u nebu. Posljednji su na prvim mjestima.
(A.G.Matoš) ili Poslije kiše ne treba kabanica. (poslovica). Sam naziv ironija potječe iz grčke
antike. Smisao mu se tijekom stoljeća osjetno mijenjao. U Aristofanovim komedijama njime
su obilježavani likovi lažaca i prevrtljivaca dok se Sokratova maksima Znam da ništa ne znam
može tumačiti kao vrhunski primjer ironije. P. Schonetjes izdvaja četiri koncepta koji su
obilježili povijest pojma, a to su:

DISKURZ SVRHA SMISAO FIGURA

SOKRATSKA dijalektički traženje istine nešto drugo alegorija
IRONIJA
IRONIJA dramski pokazivanje preobrat peripetija
SITUACIJE života
VERBALNA retorički uvjeravanje suprotan antifraza
IRONIJA
ROMANTIČNA estetski pokazati paradoks parabaza
IRONIJA umjetno(st)

Ironija je nezaobilazna tema književne i kulturne teorije. Pritom su najpromatraniji odnosi

ironije i slobode, refleksije i kreacije, etike i estetike. C.Brooks smatra da je ironija strukturno
načelo književnog djela, W.Booth ju naziva intelektualnim plesom, a N.Frye čitavo 20.st.
određuje dobom ironije. R.Barthes konstatira da ''ironija nije ništa drugo doli pitanje što ga
jezik postavlja jeziku'', a L.Heutcheon ističe da tumač ironičnog iskaza uvijek realizira seriju
kompleksnih hermeneutičnih činova koji imaju semantičke i vrijednosne poveznice. Ironija se
pojavljuje u i u drugim umjetničkim praksama, osobito u slikarstvu, fotografiji, filmu i glazbi.
U novinskoj, umjetničkoj ili propagandnoj fotografiji bilježi se ironija situacije. U slikarstvu i
glazbi učestalo je ironično citiranje. Ironija je u temelju ili je bitan sastojak satire i parodije,
pastiša, sarkazma, cinizma i humora. Za razliku od većine stilskih figura, koje se zasnivaju na
sličnosti, ona se zasniva na različitosti.

U suvremenom epskom stilu ironija se javlja kad pisac u govoru opisuje pojedine likove
njihove perspektive i s njihova gledišta, a ne s gledišta iz svoje perspektive. Takva je ironija
vrlo česta u Kolara i Krleže. Izraz ironija za epsko se prikazivanje upotrebljava u još jednom
smislu: ako pripovjedač svoje likove prikazuje tako da velikim mnoštvom ljudskih, trivijalnih
pojedinosti rastoči njihovu pretenziju da nastupaju kao heroji, tj. kao ''junaci'' romana u
potpunom smislu, onda se takav postupak zove ironija. To je zapravo deheroizacija likova,
koja se u europskoj pripovjetci ističe sve jače od naturalizma ovamo, a naturalizam ju je
postavio kao jednu od svojih teoretskih zasada. Takva tehnika prikazivanja likova, kojom se
ističe već Dostojevski, odaje jednu osobinu te nove književnosti, a to je izrazito piščevo
distanciranje od likova koje prikazuje. On se naime više neće ''zaljubiti'' u svoje likove, niti se
topiti od samilosti. Također se čitalac ne smije uživjeti u likove i zbivanja tako da se
identificira s njima, on bi trebao biti iznenađen, kako bi se mogao zapitati kako je takvo
zbivanje moguće, te kako bi se ljudi i prilike mogli popraviti. Ukoliko pisac upotrjebi
izražajna sredstva određenog djela u pretjeranom i karikiranom obliku da djeluje komično,
nastaje parodija.

U mnogim književnim djelima ironija obuhvaća duže djelove teksta ili cijeli tekst,
uspostavljajući ironički otklon prema onome o čemu se govori. To se na primjer javlja u
prvom odlomku Selimovićevog romana Tvrđava bolno osjećanje besmislenosti jednog rata u
kojem se prožima ironija koja ističe nesklad između cilja bitke i njenih posljedica. Ironični
odnos prema ratnim zbivanjima u ovom djelu je proizišao iz odjećanja protiv rječnosti, u
kojem su se ta zbivanja odjednom ukazala u svoj svojoj besmislenosti. Tu vrstu ironičke
poruge nalazimo u mnogim djelima suvremene književnosti, koja u dvosmislenostima
ironijskog govora vidi mogućnost adekvatnog izražavanja modernog odjećaja nestabilnosti
značenja stvari u svijetu.

Ako ironija prelazi granice jedne rečenice i prožima cijeli tekst, onda govorimo o ironijskom
diskursu, koji je naročito karakterističan za postmoderni roman, u kojem se ironijska otklon
uspostavlja uspostavlja ne samo prema događajima i ljudima o kojima se priča već i prema
vlastitoj priči. Razarajući tradicionalnu tehniku pripovjedanja, takav roman dovodi u pitanje i
samu tradiciju svog žanra.
2.ALEGORIJA

Alegorija je figura misli, tj. iskaz koji ideju ili kakvu kategoriju (moralnu, religijsku,
filozofsku, emocionalnu) predočava govorom o bliskim i konkretnim stvarima. Najčešće se
pojavljuje kao narativni ili deskriptivni tekst koji se može čitati dvostruko – doslovno i
preneseno. Najčešći likovi alegorijskog prikazivanja su ljudi, životinje i vegetacija. Znak koji
označava alegoriju u pismu jest veliko početno slovo, kao npr. Pravda, Ljubav, Starost.
Alegoriju kao figuru spominju već Heraklit, Plutarh i Demetrije, te je sva trojica opisuju kao
trop koji jedno kaže, a drugo znači. Plutarh ju je čak usporedio s ironijom i sarkazmom, dok je
Ciceron i Kvintilijan određuju kao proširenu metaforu odnosno kao ulančani niz metafora.
Poznata je Horacijeva pjesma o lađi koja se sastoji od niza metafora, npr. Lađo, mnogi valovi
će te opet vratiti na more, što radiš? Čvrsto se drži luke! U ovoj pjesmi lađa se odnosi
zapravo na državu, valovi i oluje prikazuju građanske ratove, a pod lukom se misli na mir i
slogu.

Shvaćanje alegorije kao proširene metafore nastavilo se sve do danas. U 18. stoljeću rabili su
ga retoričari C.Dumarsais i P.Fontanier, a u naše vrijeme ga je usvojio U.Eco koji tvrdi kako
''alegorija i nije drugo nego lanac metafora kodificiranih i izvedenih jedna iz druge''. Ponekad
se alegorija opisuje i kao proširena ili kontinuirana personifikacija. Međutim značenje
metaforičnih i personificiranih izraza dostupno je samo u figurativnom smislu, a značenje
alegoričnog iskaza uvijek čuva mogućnost dvostrukog čitanja. Na primjer svi elementi
poslovice Jedna lastavica ne čini proljeće mogu se čitati doslovno i preneseno. U ovom
slučaju lastavica obilježava dobru vijest, a proljeće obilježava sreću i tu je riječ o alegoričnom
izrazu.

Alegorija se često mijenja s metaforom. Nasuprot alegoričnom izrazu, metaforički izraz je

nemoguće shvatiti doslovno, npr. u sloganu Stavite tigra u svoj motor, tigar je upotrebljen kao
metafora, a doslovno shvaćeni slogan bio bi besmislica. Sve do 18. Stoljeća alegorija i simbol
su sinonimi. Goetheovim svođenjem alegorije na didaktičku vježbu (''Velika je razlika traži li
pjesnik pojedinost u funkciji univerzalnog ili vidi univerzalno u pojedinačnom. U prvom se
slučaju dobiva alegorija, u kojoj pojedinačno vrijedi samo kao primjer, amblem univerzalnog;
u drugom slučaju otkriva se prava narav poezije: iskazuje se pojedinačni slučaj bez misli i bez
aluzije na univerzalno'') se uspostavila razlika između alegorije i simbola. Iako je objema
figurama zajedničko dvostruko čitanje, razlike su očite. Naime simbol se utemeljuje u jednom
znaku (riječi ili slici), dok alegorija obilježava iskaz. Simbol je uglavnom razgranate
semantike što bi značilo da isti znak može obilježavati različite ideje, a alegorija ima samo
jedan smisao. Također je simbol stalno otvoren novim pojašnjenjima, a alegorija je zatvoren
značenjski sustav.

Alegorijski kod je temelj mnogih jednostavnih oblika – poslovice, maksime, aforizma i

krilatice. Uzmimo za primjer izreku U svakom žitu ima kukolja. Naime doslovno je značenje
samo izlika za alegorijski smisao. To znači da je zaista točno da u svakom žitu ima kukolja,
ali kada se toj izreci pridoda preneseno značenje ona se može prevesti npr. u svakoj obitelji
nađe se izrod. Alegorijski je smisao u pravilu lako prepoznatljiv. Unatoč tome postoji i tip
iskaza koji namjerno utječe nejasnim alegorijama, tu je rječ o zagonetki (npr. Zube nema,
ruke nema, a ujeda.  zima). Zagonetka istodobno naznačuje i skriva odgovor, te traženi
predmet opisuje neočekivanim slikama i smjelim usporedbama.

Alegorijski kod u temelju basni, satira, parabola i romana je s ključem. U njima se pučne i
moralističke priče oblikuju posredno, te ih treba tumačiti. U basnama tako životinje krase
ljudske osobije te one postaju zastupnici određenih tipova ljudi (lukavaca, prevrtljivaca,
plašljivaca i sl.). U tome se pogledu Životinjska Farma G. Orwella žanrovski može odrediti
kao politička basna, to možemo vidjeti i u samom navodu u knjizi koji glasi ''sve su životinje
jednake, ali neke su jednakije od drugih'' što nas poprilično asocira na mnoge političke
sustave.

Alegorijsko djelo je cjelina nekakvog teksta ili iskaza kojeg obilježava supostojanje
eksplicitnog i implicitnog smisla. Uglavnom se fabulama o snovima, putovanjima ili bitkama
alegorijski prikazuje stvarnost, ljudski život ili funkcioniranje svijeta. Prvo takvo djelo je
Pshychomania (Borba duša) pjesnika Prudencija koje su mnogi pokušali imitirati.
Najuspješniji u tome je bio A. De Lille koji je napisao djelo Anticlaudianus. Prudencijevo
djelo je također uvelike utjecalo na slikarstvo i skulpturu. Srednji vijek se općenito smatra
alegorijskom epohom, uz to što se koristila kao pedagoško sredstvo također je bila bitan dio
tadašnjeg svjetonazora. Vrhunac srednjovjekovne alegorije je Roman o ruži G. De Lorrisa. U
tom se tekstu vrt pretvara u alegoriju svijeta, a kretanje po njemu u alegoriju istraživanja tog
svijeta.

Z.Škreb kao rani primjer nekršćanske alegorije navodi latinsko djelo iz 5.stoljeća O svadbi
Filologije i Merkura M.Capelle čiji su likovi dijelom antički bogovi, a dijelom personificirane
apstrakcije (npr.filologija je učena djevica, gramatika je sijeda starica, retorika lijepa žena
uzvišena statusa itd.). Kao kasni primjer alegorije spominje roman Clelie spisateljice M.
Scudery. U hrvatskoj književnosti alegorijsko djelo je roman Planine (1536.) P. Zoranića u
kojem pisac hrvatsku kulturu prikazuje kao vilu s par jabučica u košari, te ju suprostavlja
latinskoj, grčkoj i babilosnkoj kulturi koje prikazuju vile s mnoštvo jabuka u košari. Drugim
riječima, hrvatska kultura je prikazana kao siromašna i nejaka u usporedbi s drugim
kulturama. Također se često kao moderni primjer alegorijskog teksta navodi pjesma Na novu
plovidbu D. Cesarića. U toj se pjesmi plovidba može protumačiti kao život, lađa kao
pojedinac, luka kao dom, a more kao majka. Također jedna od najpoznatijih alegorijskih djela
su ona koja je kanonizirala duga predaja. To su Vergilijeva Eneida, Danteova Božanska
komedija, Swiftova Gulliverova putovanja, Goethov Faust, te Kafkin Proces. Alegorija je
danas rijetkost,a kada se pojavi tretira se kao anakronizam tj. kao pojava strana duhu vremena.
U srednjem vijeku slikari alegorijski prikazuju različite vrline i poroke pa se pravda
predočava kao žena s povezom preko očiju i vagom u ruci, a smrt kao kostur s kosom u ruci.
Srednjovjekovni lik smrtonosne kosačice toliko se uvriježio da se danas pojavljuje u
novinama, umjetnosti, karikaturi i sl.

Alegoreza je iterpretacija teksta temeljena na alegoriji, ali je starija od alegorije kao figure i
kao književnog oblika. Prvi put se javlja u 6.st.pr.Kr. kao strategija tumačenja Homerovih
tekstova kojom se grčkog pjesnika branilo od krivih čitanja. Stari grci su lučili površinsko i
dubinsko alegorijsko značenje. Površinsko značenje omogućuje neposredni komentar
uporabljenih riječi i rečenica, a dubinsko je put prema skrivenom smislu. Stamać napominje
kako su Homerovi likovi interpretirani kao prirodni elementi (Ahil – sunce, Helena – zemlja)
ili kao moralne i kozmološke sile. Alegorija je danas sastavni dio teorijskog diskurza, te je
gotovo općeprihvaćena ideja da bilo koji tekst može biti čitan u alegorijskom ključu, tako jest
da je svako razumjevanje teksta oblik alegorijskog čitanja.
4.ZAKLJUČAK

Iz ovog možemo zaključiti kako su ironija i alegorija zapravo veoma slične figure, te da su
veoma često uspoređivane. U oba slučaja se govori zapravo o nekoj vrsti prenesenog značenja
samo što alegorija obuhvaća preneseno značenje ostvareno u cijelom književnom djelu, a
alegorija označava riječi koje su izgovorene u prenesenom značenju, tj. riječima se daje
suprotan smisao od onoga koji one imaju u osnovnom značenju. Zanimljivo je i to što obe
figure datiraju iz antičke Grčke. Alegorični i ironijski tekstovi se mogu čitati doslovno, ali i u
prenesenom značenju, tj. postoje neki tekstovi koji ukoliko se čitaju doslovno zvuče kao
besmislica. Također je važno obilježje ovih dviju figura to što su se one iz književnosti
prenjele i na svakodnevnu komunikaciju ljudi, kao i u slikarstvo, novinarstvo, kiparstvo,
karikaturu i sl. Kao primjer ironijskog djela u nas možemo smatrati pjesmu S.Mihalića
Majstore ugasi svijeću, a što se tiće alegorijskog djela tu bi kao najpoznatije mogli navesti
roman Planine P. Zoranića.
 IRONIJA I ALEGORIJA

Ironija je drugi naziv za pretvaranje i ismijavanje. Ironičar govori posredno ili suprotno od
onoga što kani kazati. Ironija je stilska figura koja se ostvaruje preko drugih figura. Unatoč
tome što se koristi pretvaranjem, ona nije laž. Budući da se temelji na pretvaranju, ustanovljen
je niz indicija koje upozoravaju sugovornika ili čitatelja da je suočen s ironijom. Za
razumjevanje ironije neophodno je poznavanje konteksta. P. Schonetjes prikazuje četiri vrste
ironije: sokratska ironija, ironija situacije, verbalna ironija i romantična ironija. U
suvremenom epskom stilu ironija se javlja kad pisac u govoru opisuje pojedine likove njihove
perspektive i s njihova gledišta, a ne s gledišta iz svoje perspektive. Takva je ironija vrlo česta
u Kolara i Krleže. Ako ironija prelazi granice jedne rečenice i prožima cijeli tekst, onda
govorimo o ironijskom diskursu. Alegorija je figura misli, tj. iskaz koji ideju ili kakvu
kategoriju (moralnu, religijsku, filozofsku, emocionalnu) predočava govorom o bliskim i
konkretnim stvarima. Znak koji označava alegoriju u pismu jest veliko početno slovo.
Značenje metaforičnih i personificiranih izraza dostupno je samo u figurativnom smislu, a
značenje alegoričnog iskaza uvijek čuva mogućnost dvostrukog čitanja. Alegorija se često
mijenja s metaforom. Nasuprot alegoričnom izrazu, metaforički izraz je nemoguće shvatiti
doslovno. Alegorijski kod je temelj mnogih jednostavnih oblika – poslovice, maksime,
aforizma i krilatice. Postoji i tip iskaza koji namjerno utječe nejasnim alegorijama, tu je rječ o
zagonetki. Alegorijsko djelo je cjelina nekakvog teksta ili iskaza kojeg obilježava
supostojanje eksplicitnog i implicitnog smisla. Alegoreza je iterpretacija teksta temeljena na
alegoriji, ali je starija od alegorije kao figure i kao književnog oblika.
6.LITERATURA

Bagić, Krešimir (2012): Riječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.

Lešić, Zdenko (2005): Teorija književnosti. Sarajevo: Sarajevo Publishing.

Škreb, Z. ; Stamać, A. (2000.): Uvod u književnost. Zagreb: Nakladni zavod Globus