Aćif Hadžiahmetović, u

narodu poznat kao Aćif-

efendija, jedan je od
najpoznatijih sandžačkih
političara između dva
svjetska rata. Rođen je u
Novom Pazaru, 1887.
godine. Osnovnu školu i
ruždiju završio je u Novom
Pazaru, a u periodu od
1913. do 1920. godine
školuje se u Istanbulu i na
turskoj Vojnoj akademiji u Bitolju, poznatoj po tome što je na njoj studirao i turski predsjednik Kemal
Ataturk. Nakon završetka studija stiče zvanje kapetana i, 1920. godine, vraća se u Novi Pazar.

1
U to vrijeme, nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), i na prostoru Sandžaka dolazi
do političkog organizovanja Bošnjaka, osnivanjem ogranka jedne od tada vodećih bošnjačkih stranaka
na prostorima bivše Jugoslavije, Džemijet[1]. U uže rukovodstvo te stranke u Novom Pazaru izabrani
su tada vodeći novopazarski trgovci i rentijeri Ćamil-beg Ejubegović, Mehmedalija Osmanbegović,
Šahsuvar-beg Čavić, Alaga Kiljerdžić, Ejub Ljajić i Ahmet Daca, a za generalnog sekretara Aćif
Hadžiahmetović.
Zbog neslaganja i odbijanja saradnje sa tadašnjim režimom, Džemijet je u međuvremenu, 1924. godine,
zabranjen.

Kao jedna od vodećih ličnosti novopazarskog kraja, Aćif Hadžiahmetović će, u periodu do početka
Drugog svjetskog rata, biti na raznim položajima: poslanik u Skupštini Kraljevine SHS i Jugoslavije,
sreski načelnik, član Vakufske direkcije i Vakufsko-mearifskog sabora u Skoplju.

U prvim ratnim godinama područje Sandžaka ponovo će naći u sferi interesovanja različitih političkih
grupacija i pod uticajem raznih ideoloških koncepcija. Novi Pazar, kao centar regije, već na početku tog
rata, u nekoliko navrata će biti na meti četničkih napada, što će dovesti do samoorganizovanja lokalnih
prvaka i formiranja Odbora za odbranu grada, na čijem čelu će se naći Aćif Hadžiahmetović.[2]
U odlučujućim borbama sa četničkim jedinicama, koje su, u periodu od 4. oktobra do 7. decembra
1941. godine, izvršile tri napada na Novi Pazar, Hadžiahmetovićeve snage izvojevale su pobjedu i
odbile neprijatelja prema Raški. U tim borbama pomoć Novopazarcima pružili su Albanci pod
komandom Šabana Poluže, kao i jedinice sa Peštera, iz Biševa i tutinskog kraja, pod komandom „junaka
na bijelom polju“ Džemaila Koničanina.

Organizovanim sistemom samozaštite, Novi Pazar je iz Drugog svjetskog rata izašao bez većih ljudskih
stradanja i materijalnih razaranja i šteta. U tom periodu na Aćifa Hadžiahmetovića, kao vođu otpora, u
tri navrata je pokušan atentat, ali je on sva tri puta ostao živ.

Uspostavljanjem kontrole nad Novim Pazarom od strane partizanskih jedinica, 28. novembra 1944.
godine, započeo je progon najuglednijih predstavnika Bošnjaka iz Novog Pazara i drugih sandžačkih
gradova. Na meti novih komunističkih vlasti našao se i Aćif Hadžiahmetović. Zajedno sa ratnim
predsjednikom Novog Pazara, Ahmetom Dacom i drugim istaknutim pojedinicima, Aćif
Hadžiahmetović je strijeljan, u javnoj egzekuciji, na Hadžetu, 21. januara 1945. godine. Historijska
istraživanja i analiza dešavanja iz ovog perioda, međutim, u značajnoj mjeri, zaobišla su ove događaje, a
podaci do kojih su došli neki istraživači govore da je na Hadžetu u to vrijeme ubijeno više od 1.500
Bošnjaka.[3]

[1] Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO), čije je sjedište bilo u Sarajevu, nije uspjela da na
području Sandžaka formira svoje organizacije s obzirom da su tada vodeće srpske stranke (Radikalna i
Demokratska stranka), Sandžak smatrale svojom interesnom sferom i svaki pokušaj JMO-a u tom
pravcu kvalifikovale pokušajima stvaranja „turske stranke“.
[2] Partizanske jedinice u tim napadima ostale su po strani, svrstavajući se u jednom periodu čak i na
stranu četničkih odreda. U međuvremenu održani su i pregovori između Aćifa Hadžiahmetovića i
Zenuna Haskovića, predstavnika partizana, u kojima je traženo da lokalne vlasti, između ostalog,
omoguće i ulazak partizanima u Novi Pazar. Hadžiahmetović je tom prilikom kazao Haskoviću da se,

2
što se tiče pregovora sa Srbima, pregovara, i da će se i dalje pregovarati, da saobraćaj ne ugrožavaju
njegove snage već četnici, te da lokalne vlasti u Deževskom srezu neće dozvoliti nikom da uđe u Novi
Pazar.
[3] U posljeratnom srpskoj historiografiji Aćif Hadžiahmetović je označen kao jedan od neprijatelja
srpskog naroda na području Sandžaka. Manje je, međutim, poznato da je, tokom najžešćih borbi u i oko
Novog Pazara, upravo Aćif Hadžiahmetović organizovao zaštitu domaćeg srpskog stanovništva,
određujući za svaku srpsku kuću posebnog čuvara iz reda bošnjačkog naroda. Hadžiahmetović je,
također, odigrao i presudnu ulogu u spašavanju nešto više od 400 pripadnika srpskog naroda od osvete
albanskih boraca, sklanjajući ih u samom jeku bitke u prostorije novopazarskog suda. Vjerujući, upravo
zbog toga, u svoju nevinost, Aćif Hadžiahmetović se i povratio u Novi Pazar sa pola puta ka Kosovu i
dalje prema Grčkoj i Albaniji. Komunističke vlasti, međutim, ubile su ga na poznatom sandžačkom
stratištu Hadžet.

Izvor: monografija “Sandžački Bošnjaci”, Muhedin Fijuljanin, CBS 2010.

Hasan-aga Zvizdić (1892 – 1980)

Hasan-aga Zvizdić je rođen 1892. godine u Sjenici kao najstariji sin Muhameda i Amine Zvizdić. Ovu
familiju, kao i većinu porodica toga vakta, pratila je tužna i teška muhadžirska sudbina. Muhamed, otac

3
Hasan-age Zvizdića, je zbog čestih napada divljih crnogorskih plemena, bio je prinđen da napusti svoje
rodno mjesto Gacko (Bosna i Hercegovin) i krene za slobodarski Sandžak.
Uvac, u neposrednoj blizini Sjenice, postao je njegov novi dom, ali ga to neće potpuno zaštititi, jer su i
Bošnjaci Sandžaka i sami bili stalna meta krvoločnih komšija. U vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata,
1915. godine, Hasan-agina familija doživljava masakr od srpsko-crnogorskih formacija koji su, zbog
silne želje da očiste Sandžak od nesrpskog naroda, ubijali i palili sve pred sobom. U toku jedne noći
ubijeni su Hasan-age Zvizdića majka, sestra, amidža i starac Halit koji je bio zapošljen na imanju Hasan-
aginog oca Muhameda. Hasan-aga skočivši kroz prozor, i izbjegavajući paljbu neprijatelja, uspjeva
spasiti svoj život.
Kada je došao u Sjenicu Hasan-aga Zvizdić je imao 23 godine. Kao mladić, s velikim talentom za
trgovinu, ubrzo ulazi u ortakluk s najboljim Sjeničacima, Azimom i Latifom Vrcićem. Zahvaljujući
Hasan-aginoj preduzimljivosti oni otvaraju mnoge trgovačke radnje na teritoriji Crne Gore, Sandžaka i
Kosova. Uspješno su trgovali mješovitom robom i stokom. Čak su, pred početak Drugog svjetskog
rata, kupili fabriku tekstila u Peći. Hasan-aga Zvizdić je imao jake trgovačke veze sa Turskom, Italijom,
Albanijom i Grčkom. On ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih ljudi u sjeničkom kraju. Dolaskom
Drugog svjetskog rata, ovaj kraj biva prvi na udaru združenih Dražinih, Ljotićevih i Nedićevih četnika
koji su pokušali da putem ubijanja i terora likvidiraju ili protjeraju sandžačke muslimane.
U septembru 1941. godine velikazlo iz pravca Srbije Sjenici je prijetilo koje je mogle, na samom početku
rata, da ugrozi sigurnost muslimansog stanovništva ovog kraja i šire, nakon četničkog napada na Novi
Pazar, 4. novembra 1941. godine. Naime, združene četničke snage su planirale da sa područja Ivanjice
napadnu Sandžak preko Kladnice i Sjenice, i osvoje Peštersku visoravan, te Korita i Bihor, i ta ko se
povežu sa crnogorskim četnicima koji su krenuli iz pravca Mojkovca, Berana i Andrijevice.
(Ovaj plan ima sličnosti sa Karađorđevim u Prvom srpskom ustanku 1809. godine, kada se po prvi put,
ali i na kratko, sreo sa crnogorskim pobunjenicima na Jahovcu, te ima sličnosti s akcijom srpske i
crnogorske vojske u Prvom Balkanskom ratu 1912. godine).
Jake snage, koje su brojale oko 15000 dobro naoružanih četnika, su krenule u osvajanje Sjenice i Pešteri.
Međutim, ni Pešterci nisu sjedeli skrštenih ruku, već su se odmah organizovali. Poučeni krvavim
iskustvom, iz svoje neposredne i daleke prošlosti, ugledni ljudi sjeničkog kraja donose odluku da se
brane. Sjenički muslimani su zajedno sa Srbima, jer tada je većina sandžačkih Srba vjerovalo da Sandžak
treba da ostane jedna cjelina i da niko nema pravo da ga dijeli, formirali Odbor za odbranu područja
Sreza sjeničkog. Za predsjednika Odbora je izabran Hasan-aga Zvizdić, a za zamjenika Uroš
Karamarković. U Odboru su kao članovi bili i Sreto Živanović, Aziz Vrcić i Hilmija Kugić. U cilju
priprema za odbranu od mogućih napada donijeta je i odluka o formiranju milicije, u čijem sastavu su,
također, bili i Srbi i Bošnjaci. Za komandira milicije imenovan je Ćamil Prašović, a za njegovog
zamjenika Marko Tripković, koga je, poslije ostavke, zamijenio žandarmerijski narednik Marko Ivković.
Prestavnici oba naroda donijeli su odluku o odbrani Sjenice od bilo čijeg i bilo kakvog napada na nju.
Za odbranu je mobilisano oko 4000 žitelja ovoga kraja, što će imati sudbonosno pozitivne posljedice u
zaštiti naroda Sandžaka.
U međuvremenu, četnici šalju svog kurira do sjeničkog rukovodstva tražeći pregovore o njihovom
“mirnom” prolasku kroz Sjenicu, jer, navodno, idu dalje da se bore protiv partizana. Hasan-aga Zvizdić

4
pristaje na razgovore o čijoj se pripremi i danas pripovijeda, jer genijalnim idejama odvratio napad a,
možda, i izmejenio tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandžaka i šire.
Da bi zbunio delegaciju on je pripremio da u centru Sjenice paradiraju “novi regruti,” koji se
“spremaju” za front. Prije dolaska četničke delegacije Hasan je “regrute” opremio, a toga je imao u
svojim dućanima, velikim brojem fesova, ćulafa (albanskih kapa) i čalmi (što su ranije nosili na glavi
Arnauti sa Pesteri), s kojima su postrojeni regruti prolazili ispred hotela idući ka izlazu grada. Četnički
oficir je bio vidno zbunjen onim što je vidio ispred hotela “Srbija”.

A, na izlazu iz Sjenice, na uzvišenju “Na grad,” izlazeću “vojsku” su čekale Sjeničanke koje su im
skidale fesove, stavljale ćulafe, a ovi bi se opet vraćali na scenu na novi regruti. I tako u krug. Ovi isti
ljudi, samo sada sa drugim kapama ponovo bi se vraćali ispred hotela. Hasan-aga je objšanjavao
delegaciji da to pristižu dobrovoljci da pomognu u odbrani Pešteri i Sjenice, “jer se u nadaju napadu
nekakvih partizana”.”Ovi sa fesovima, to su Pazarci, nastavljao je Hasan, ovi s bijelim kapama su naša
braća s Kosova, a ovi s čalmama su naši Pešterci. Svi su oni došli da brane Sjenicu”.
Zbunjeni četnički oficiri sve su manje vjerovali u sukob sa ovako snažnom vojskom. A, da bi utisak bio
kompletaniji, Hasan-aga je delegaciju izveo iz hotela s namjerom da joj pokaže naoružanje koje su mu
“Nijemci ostavili, jer mu je neophodno zbog partizana koji stalno upadaju.” Pokazao je pet sjeničkih
pet šančeva, Petruški, Pašino brdo, Radićevo brdo, Hucaljka i Lupoglav, na kojima je Hasan-aga je
rasporedio svoje “teško naoružanje” i objasnio da iz tih pravaca očekuju napade, pa su zato tamo

5
postavljeni topovi i bacaći. Nakon završenih razgovora, Hasan-aga je poslao povjerljive Srbe da isprate
četnike do njihove komande, a ovi su kasnije pričali šta je ova delegacija prenijela svojoj komandi.
Glavni oficir delegacije naveo: “Da se svi pretvorimo u so, ne možemo im jelo ostaviti! Da se svi
pretvorimo u municiju, ne možemo im topove napuniti.” I pored činjenice, da je četnika bilo oko 15
hiljada, nakon ovog izvještaja četnici su se pokolebali, a oficir je još i dodao da se “cijeli Pazar digao da
im pomogne.”
Hasan-agina taktika je uspjela zahvaljujući vještini snalaženja. Naime, on je umjesto topova na šančeve
postavio prednje dijelove konjskih i volovskih kola, na čije je rude stavljao sulendare od furuna, dok su
im bacači bile furune koje su vješto prikrili ceradama i čebadima. Ovako “naoružani” odvratili su
neprijatelja koji se usmjerio ka Novom Pazaru
Velike četničke snage su se povukle preko planina Javora i Golije do gradića Raške, odakle su, nakon
par sedmica, napali Novi Pazar. Međutim, tamo su naišli na pravi otpor, gdje su ih Pazarci, uz pomoć
kosovskih Albanaca i Pešteraca razbili, i u snažnom naletu oterali do Raške, odakle su četnici, nakon
kraćeg vremena, izveli još dva napada na Novi Pazar, ali bez uspjeha.
Odlaskom četnika došli su patrizani da “prođu” kroz Sjenicu, ali ovoga puta Hasan-aga Zvizdić je
morao braniti Sjenicu onim s čime je raspolagao. Jedno je bilo jasno – partizani nisu došli u Sjenicu da
samo prođu, već i da je osvoje. Sjeničaci su znali da ako puste partizane u grad, da će postai stalna meta
četničke odmazde.
Donešena je sudbonosna odluka čije će posljedice sjenički kraj dugo osjećati, jer će ga nova vlast staviti
na marginu društveno-ekonomskog razvoja, što je bio i slučaj sa ostalim dijelovima Sandžaka, sve do
raspada Jugoslavije.
Vijeće za odbranu grada je odlučilo da nikoga ne pušta u Sjenicu. Partizani su poslali sedam svojih
izviđača da osmotre stanje u Sjenici, jer su čuli za četnički izvještaj, ali su ovi brzo zarobljeni i odvedeni
na saslušanje. Sjeničko rukovodstvo ih je saslušalo i nakon toga odobrilo partizanima da mogu da samo
prođu kroz Sjenicu, bez ikakvog zadrzavanja, uz obećanje da će od naroda dobiti i 52 tovara namirnica i
dozvolili onima, koji su bili zainteresovani da se pridruže partizanima, da to mogu da učine bez
posljedica. (Partizane sjeničkog kraja predvodio je Muhamed Abdagić koji će nakon završetka rata od
partizana biti tri puta osuđivan na smrt).
Držeći se dogovora Vijeće je izdalo naređenje da se straže Muslimanske milicije povuku sa svih pet
šanceva sa kojih su branili Sjenicu. Narednog dana, 2. decembra 1941. godine, dok su Sjeničaci klanjali
sabah-namaz, partizani su uz muziku i igru ulazili u grad.
Sada je bilo jasno da je namjera partizana da ostanu i zadrže Sjenicu. Vijeće je ovakvo ponašanje
partizana ocijenilo kao gaženje dogovora, kojim su utvrđena pravila prolaska partizana kroz grad – bez
zadržavanja.
Presedavajući Vijeće, Hasan-aga Zvizdić, odmah je poslao svoje kurire da pozovu u pomoć Prijepoljca
Sulejmana hodžu Paćariza, komandanta muslimanske milicije zapadnog Sandžaka. Hodža Pećariz je
brzo stigao sa svojim ljudima i uz pomoć mještana do nogu su potukli partizane. Tako je samo na
mjestu, koje se danas zove Partizansko groblje, poginulo 52 partizana, a mrtvih je bila i u drugim
dijelovima grada, a ostatak se jedva se izvukao iz Sjenice. Među njima su bili Peko Dapčević, Petar
Stambolić i Hilmija Hasanagić. U ovom napadu, pored hodže Paćariza, istakli su se i Ćamil Prašević,

6
Sefer Tarić i mnogi drugi. Treba naglasiti da je u svim gradovima, gdje je organizovana muslimanska
milicija, narod uspio je da sačuva i sebe, i svoje gradove od četnickih koljača i drugih napadača.
Itovremeno, Nijemci su bili u Dugoj Poljani, nedaleko od Sjenice, koja je tokom cijelog rata bila
posteđena ratnih razaranja od bilo koje vojske. S druge strane, Sjenica je dugo odolijevala pokušajima
partizana da je zauzmu, ali je 22. decembra 1944. godine probijen zaštitni obruč i Sjenica je pala u ruke
partizana. Važno je istaknuti da je Milicija štitila, ne samo Bošnjake – muslimane, već i sve lokalne Srbe
koji su se ravnopravno borili u odbrani Sjenice.
Najveći junak sjeničkog kraja je Hasan-aga Zvizdić. Za razliku od Hasan-aga Zvizdića, njegov mlađi
brat Osman je bio povučen čovjek i nije bio društveno angažovan, ali ga nakon rata to nije moglo zaštiti
od partizanskih vlasti. Osman je likvidiran, jer je partizanima je zapalo za oko njegovo veliko imanje i
bogatstvo, te zato što mu je Hasan-age Zvizdića bio rođeni brat. Osman Zvizdić je streljan na Hadžetu
1945. godine.
Bošnjacima je nova vlast odmah dala do znanja da će im život u novoj Jugoslaviji biti pun muka i
problema. Nakon pada Sjenice u partizanske ruke, 22. decembra 1944. godine, Hasan-aga Zvizdić se
preko Kosova povlači u Albaniju, s namjerom da se prebaci u Tursku. Sa sobom je nosio i dvije vreće
dukata koje je zaradio kao trgovac. Dio ovoga bogastva on će ponijeti sa sobom za Italiju, a drugi dio će
ostaviti kod svog prijatelja Albanca, kojeg je dobro poznavao i sa kojim je trgovao prije rata. U
albanskoj luci Drač uspjeva da kapetana broda nagovori da ga prebaci u Italiju.
Partizani su mu bili na tragu, i znali su da se Hasan-aga Zvizdić ukrcao na brod, ali je brod isplovio iz
luke prije nego što su partizani stigli. Po dolasku u Italiju vlasti su mu oduzele svo bogastvo što je imao
kod sebe, tako da je Hasan-aga Zvizdić ostao bez ičega. Nakon kraćeg pritvora, Američka vojska ga
prebacuje u Njemačku, u logor Dahau kod Minhena, gdje je proveo je dvije godine.
Zahvaljujući velikom angažovanju svog amidže, koji je živio u Turskoj, Hasan-aga Zvizdić je pušten iz
logora i prebačen u Tursku gdje se nastanio u Adapazaru, na obali Crnog mora. U tom gradu, gdje je
živjela velika bošnjačka kolonija, turska vlada mu je, zbog zasluga u ratu, dodijelila kuću i imanje.

7
Nakon rata, Hasan-aga Zvizdić je od strane komunista proglašen ratnim zločincom, a svi pripadnici
Muslimanske milicije petokolonašima. Iz Beograda su upućivali zvanične zahtjeve Ankari za njegovim
izručenjem, ali ih je turska vlada kategorički odbijala proglašavajući ih neosnovanim.
Malića, Hasan-agina žena, poslije velike komunističke torture uspjela je da sa svojom djecom 1956.
godine odseli za Tursku.
Hasan-aga Zvizdić je i u Turskoj bio poštovana i cijenjena ličnost. Njegov lik i danas živi kod
sandžačkih muslimana kao svijetli primjer kako se brani svoj dom, vjera, narod i obraz koji su svetinje
za Bošnjake.
U Adapazaru, u krugu svoje mnogobrojne familije, Hasan-aga Zvizdić je preselio na Ahiret 1980.
godine.