Naziv reisu-l-ulema pojavio se u bosanskom kontekstu prvi put 1881.

u molbi
bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara (reisu-l-
ulemu) koji će rukovoditi njihovim vjerskim poslovima.[1] Naredne godine
Austrougarska vlast udovoljila je ovoj molbi, koju je inače inicirala, te je konstituiran
Savjet uleme (Medžlis-i ulema) sastavljen od četiri alima i reisu-l-uleme kao
predsjednika. Na taj način uspostavljeno je zemaljsko vjersko vodstvo Bošnjaka
odvojeno od centra u Istanbulu (Mešihat).

U Osmanlijskoj državi muslimani, kako je poznato, nisu imali vjersku administraciju

odvojenu od državne strukture.(...) Međutim, ta država je bila poznata po tome što je
posjedovala čvrsto izgrađenu hijerarhiju uleme (ilmije) neuobičajenu za ranije
muslimanske države. U toj hijerarhiji mogla se identificirati obredoslovna ulema
(imami, hatibi), edukativna (muderrisi), pravnička (kadije) itd. Unutar svake
kategorije postojali su različiti rangovi. Na čelu cjelokupne organizacije ilmijje stajao
je šejhu-l-islam. Izvorno, on je bio muftija Istanbula sa kasnije izraženom
tendencijom da bude prihvaćen kao najviši vjerski autoritet sunijskih muslimana,
posebno u 19.

Za razliku od muslimana, nemuslimani u Osmanskoj državi su u okviru sistema

vjersko-pravne autonomije (millet) posjedovali zasebne konfesionalne organizacije.
Samim tim, nemuslimanske zajednice su spremnije dočekale smjenu vlasti i na
teritorijama sa kojih su Osmanlije morale odstupiti. Pošto je na tim teritorijama

1
novouspostavljena vlast redovno bila utemeljena na organskom i funkcionalnom
razlikovanju političkog i vjerskog autoriteta, i muslimani su morali u tom okviru
iznaći nova institucionalna rješenja za organizaciju svojih poslova. U slučajevima
muslimanskih zajednica bivše Osmanlijske države ta rješenja su se zasnivala na
analogijama izvedenim iz stavova hanefijske pravne škole i praktičnim shvatanjima i
interesima novih vlasti. To se desilo i u Bosni.

Politički gledano, Austrougarska je bila zainteresirana da Bošnjake odvoji od uticaja

Istanbula u svakom pogledu. S obzirom na ulogu islama u Bošnjaka, vjersko-
administrativni aspekt te povezanosti bio je veoma važan. Bošnjački uglednici, s
druge strane, suočeni s odlaskom visokih osmanlijskih funkcionera iz Bosne 1878.,
prekidom veza sa kancelarijom šejhu-l-islama i Ministarstvom vakufa u Istanbulu,
željeli su konsolidaciju novouspostavljenog stanja i osiguranje perspektive održanja u
novim okolnostima. Jedno od mogućih rješenja koje bi tom cilju moglo doprinijeti bilo
je uspostavljanje lokalne islamske vjerske administracije. Ta administracija
obuhvatala je: vjersko vodstvo sastavljeno od uleme na čelu sa reisu-l-ulemom,
upravu vakufa i muslimansko školstvo. Šerijatsko sudstvo smatrano je dijelom
državnog sistema sudova i zbog toga je bilo hlabavije povezano sa vjerskom
administracijom. Ovi segmenti su postepeno razvijani, pravno regulirani,
prilagođavani i zadobili su relativno stalan oblik 1909. proklamacijom Štatuta za
autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova (Autonomni
štatut). Ovim dokumentom, kao rezultatom dugogodišnje političke borbe, Bošnjaci su
dobili pravo da samostalno upravljaju svojim vjerskim poslovima.

Našu pažnju posebno privlači upotreba naziva reisu-l-ulema. U cijelom

muslimanskom svijetu, jedino Bošnjaci danas svog vjerskog vođu tako nazivaju.

Pošto su Bošnjaci bili u okviru Osmanlijske države nekoliko vjekova uputno je u tom
okviru tražiti odgovor. U osmanlijskoj praksi reisu-l-ulema je bila titula (unvan) a ne
služba. U Kanunami sultana Mehmeda II (1451-1481), nastaloj krajem 15. vijeka a
koja se odnosi na organizaciju uleme, kaže se da je "šejhu-l-islam poglavar uleme"
(...Seyhul islam ulemanin reisidir...)[3] Ovaj zakonski tekst kazuje da se titula reis ul
uleme u to doba vezivala za muftiju Istanbula koji će do kraja 17. vijeka postati
uglavnom poznat kao šejhu-l-islam.[4] O takvom značenju titule reisu-l-uleme
svjedoči i osmanlijski autor Haydar Ćelebi u djelu Risale, pisanom između 1526./7. i
1534. Spominjući šejhu-l-islama Šemsudina b. Kemal-pašu (1468/9-1534. autor
kaže:" On je sada muftija zaštićenih zemalja i poglavar uleme islama (... ulema-i
Mamin reisi.).[5]

Izgleda da se od 17. vijeka mijenja težina titule reisu-l-uleme i ona počinje da se daje
vojnom sudiji za evropski dio Osmanlijske države (Rumeli kazasker). Dva kazaskera,
ovaj za Rumeliju i drugi za Anadoliju, bili su članovi Sultanskog savjeta (Divan
Humayun) i imali su pravo imenovati kadije čija plata je manja od 150 akči,
muderrise, imame i hatibe u svojim oblastima.[6] Kazaskera je do kraje 17. vijeka
postavljao šejhu-l-islam uz saglasnost velikog vezira.

U slučaju Rumelijskih kazaskera titula reisu-l-ulema je bila vezana za rang a ne i za

stvarnu naučnu vrijednost pojedinca na tom položaju. Zbog toga je bilo moguće, kako

2
primjećuje turski historičar Ismail Hakki Uzunćaršili, da neki nakompetentni ljudi
dobiju tu titulu, pogotovo u vrijeme opće dekadence Osmalijske države.[7]

Činjenica da je titula reisu-l-ulema prešla postepeno s istanbulskog muftije na

rumelijskog kaziaskera može nam pomoći pri objašnjenju njenog javljanja kod
Bošnjaka krajem 19. vijeka.

Od 1882. nadalje položaj reisu-l-uleme se uobličavao i prerogative fiksirale. Konačno,

nekadašnja titula visokih islamskih velikodostojnika Osmanlijske države postala je
najviši vjerski položaj među Bošnjacima.

Alternativa službi reisu-l-uleme mogla je biti veliki muftija ili glavni muftija (baš
mufti), naziv za vjerskog vođu kod ostalih muslimanskih zajednica na Balkanu. Kod
svih ovih zajednica nakon odstupanja Osmanlijske države nalazimo na vjersku
administraciju na čelu s muftijom. Opća je pojava u muslimanskom svijetu u
moderno doba, posebno među muslimanskim manjinama, da se muftijska funkcija
afirmirala izvan uobičajene jurisprudencijalne oblasti (ifta).[8] Tako je i u većini
balkanskih zemalja s muslimanskim manjinama (Bugarska, Srbija, Grčka, Rumunija)
nakon balkanskog rata 1912. - 1913. ugovorima o miru bilo predviđeno osnivanje
nacionalnih vjerskih administracija muslimana na čelu sa velikim/glavnim
muftijama.[9]

Jednoobraznost ovih rješenja posljedica je činjenice da je postignuto putem ugovora

Osmanlijske države i balkanskih nacionalnih država pa su slijeđeni istovjetni
institucionalni obrasci. Nasuprot tome, Bošnjaci su sami, pod pritiskom
austrougarske vlasti i kroz borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, izgradili
osebujan sistem vjerske administracije i zbog toga su bila moguća rješenja koja
nemaju paralelu među ostalim muslimanskim zajednicama na Balkanu.

Legitimitet pozicije Reisu-l-uleme

Imajući u vidu historijske uvjete nastanka službe reisu-l-uleme u Bošnjaka, može se

reći da pitanje osnova legitimiteta ove službe spada u širi kontekst položaja
muslimana pod nemuslimanskom vlašću, odnosno muslimanskih manjina. U načelu,
klasična islamska pravna misao raspravlja pitanje vodstva u okviru islamske države,
to jeste države u kojoj su većina stanovnika muslimani a državna vlast svoj legitimitet
izvodi iz islamskog učenja.[10] U ličnosti poglavara islamske države bile su
koncentrirane tri funkcije: vodstvo (imamet), tumačenje islamskih propisa (futja) i
sudstvo (kada). Vladari historijskih muslimanskih država zadržali su za sebe političko
i makar simbolično (...) tumačenje i primjenu propisa prenijeli na kadije i muftije.
Osnov autoriteta ovih funkcija bila je delegirana vlast vladara: u vršenju svojih
funkcija oni su smatrani zastupnicima imama. Ova ideja pokazala se veoma važnom
pri utvrđivanju osnove autoriteta vjerskih vođa muslimanskih manjina.

Pošto se u slučaju Bosne, kao i ostalih balkanskih zemalja, radilo o muslimanima koji
slijede hanefijsku pravnu školu, zvanični mezheb Osmanlijske države, važno je
pogledati kako standardna djela ove škole tretiraju pitanje vodstva muslimanskih
manjina.

3
Za hanefijsku pravnu školu jedna teritorija se smatra za dio daru-l-islama (svijet
islama) onoliko dugo koliko se određeni islamski propisi u njoj slobodno primjenjuju.

Među tim propisima hanefijska djela navode: obavljanje namaza u džematu, posebno
džume i bajram-namaza, te postojanje muslimanskih sudija (kadija) i guvernera.[11]

Ova pozicija hanefijske pravne škole izgrađena je u predmoderno doba i predstavlja

muslimanske historijske odgovore na gubitak teritorija posebno tokom 6./l2. vijeka.
[12] Za muslimanske manjine se zahtijevalo očuvanje autonomnog pravnog statusa
(važenje šerijatskog prava u personalnim pitanjima), što je bilo većinom prihvatljivo i
za nemuslimanske države zbog personalnog važenja porodičnog prava tokom srednjeg
vijeka. Dakle, predmoderna rješenja ne raspravljaju pitanje isključivo vjerskog
vodstva muslimanskih manjina već njihovu vjersko-pravnu autonomiju.

Međutim, stavovi o imenovanju guvernera i sudija za muslimane pod

nemuslimanskom vlašću uzeti su od strane samih muslimanskih manjina u moderno
doba kao osnova za analogiju za imenovanje vjerskih vođa. Kao podloga takvih
stavova navode se hanefijski autoriteti:

Ibn Nudžejm (u. 970. h.):

A što se tiče pokrajina u kojima je vlast nevjernika, dozvoljeno je muslimanima da

obavljaju džumu i bajram, postavit će se sudija s njihovom privolom i oni su dužni da
traže postavljenje guvernera muslimana (el-Bahr er-Raik, Kuetta; el-Mekteb el-
Medžidijje, Pakistan, (n.d.), vol. 6, 274.).

Ibn el-Humam el-Hanefi (u. 681 h.):

A ako ne bude sultana ili nekoga ko je ovlašten da vrši imenovanje, kao što se desilo
u nekim muslimanskim zemljama koje su zauzeli nevjernici kao što su Kordoba,
Venecija i Etiopija... treba muslimani da se saglase da jednog između sebe izaberu i
proglase ga valijom pa će on imenovati kadije ili sam suditi a isto tako će imenovati
imama da im klanja džumu (Feth el-Kadir, Bejrut: Dar al-Fikr (n.d.), vol. 7, 294).

Ovaj stav korišten je u Bosni za teritorijalno opravdanje legaliteta islamske

administracije nakon 1878. Na to se izričito pozvao i Mehmed-efendija Handžić u
radu Šerijatsko javno pravo, skripta za Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u
Sarajevu.[13]

Pitanje legaliteta šerijatskih sudova u Bosni nakon 1878, koji su tada postali dio
pravosudnog sistema države, bilo je relativno jednostavno. Predmoderni hanefijski
pravnici kao što su Ibn Nudžejm, Ibn Abidin i sl. smatrali su legalnim postavljenje
kadije od nemuslimanskog vladara. Dodatni uvjet, saglasnost muslimana s tim
imenovanjem, u Bosni je bio osiguravan putem izdavanja posebnog ovlaštenja
(murasele šer´ijje) kadijama od strane reisu-l-uleme.

Mnogo je kompleksnije bilo pitanje legitimiteta vjerskog poglavara Bošnjaka, reisu-l-

uleme, s obzirom da takva funkcija nije postojala ranije u Bosni. Najviši muslimanski
dostojanstvenici u Bosni prije 1878. bili su muftije koji su u osmanlijskoj hijerarhiji
uleme imali rang "pokrajinskih muftija" (kenar muftiler). Oni su bili postavljeni od

4
strane šejhu-l-islama koji je izdavao i poseban dokument o postavljenju poznat kao
menšura (menšur). U tom smislu pokrajinske muftije su djelovali kao zastupnici
istanbulskog muftije. Za svo vrijeme postojanja kancelarije šejhu-l-islama u Istanbulu
(ukinuta 1924) Bošnjaci su insistirali na tome da reisu-l-ulema dobije autorizaciju,
pismo o imenovanju, iz Istanbula. Nakon aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske i
prekida političkih veza sa ranijom metropolom, Bošnjaci su željeli sačuvati makar
vjerske veze.

Istovremeno, Austrougarska, kao i svaka naredna vlast u Bosni, nije mogla biti
nezainteresirana za pitanje izbora vjerskog vođe Bošnjaka. Rješenje koje je usvojio
Autonomni štatut 1909. odražavalo je izvjesnu podjelu uticaja na izbor reisu-l-uleme
između Bošnjaka, Austro-Ugarske i šejhu-l-islama. Specijalno izborno tijelo uleme
nominiralo je tri kandidata za upražnjeno mjesto reisu-l-uleme od kojih je austro-
ugarski monarh odabirao jednog i imenovao ga za vjerskog vođu Bošnjaka. Nakon
toga Izborna kurija se obraćala molbom šejhu-l-islamu da imenovanom reisu-l-ulemi
izda menšuru (pismo o imenovanju). Molba je upućivana diplomatskim putem.[14]
Ista ili slična procedura predviđana je kasnije i za muslimane ostalih balkanskih
zemalja nakon rata 1912.-1913.

Nova situacija nastupila je nakon ukidanja Mešihata u Turskoj 1924. Bošnjaci,

ujedinjeni sa ostalim muslimanima tadašnje Kraljevine Jugoslavije, 1930. iznalaze
novo rješenje za izvor legaliteta pozicije reisu-l-uleme. Ustav Islamske vjerske
zajednice Kraljevine Jugoslavije od 9. jula 1930. propisao je da posebno tijelo
sastavljeno od nacionalnih muslimanskih uglednika izda pismo o imenovanju
novoizabranog reisu-l-uleme "sve dok se ne uspostavi pravovaljani hilafet".[15] "Prekid
hilafeta" (fasile-i Hilafet) traje i dalje.

Ova praksa izdavanja menšure vjerskom poglavaru Bošnjaka nakon ukidanja

Mešihata jedinstven je slučaj među muslimanskim zajednicama na Balkanu, a po
svoj prilici, i šire. Druge manjinske muslimanske zajednice, i kada su imale
općeprihvaćene vjerske vođe, nisu nastojale da im osiguraju, makar i formalnu,
šerijatsku legitimaciju.

* Tekst je preuzet iz knjige "Istorijski razvoj institucije Rijaseta", priredio Omer

Nakičević, Rijaset Islamske zajednice, Sarajevo 1996., str.45-56.

[1] J. Krcsmarik, "Bosnia and Herzegovina", E. J. Brill´s First Encyclopedia of Islam

1913-1936, reprint edition (EI), vol.II, 760.

[2] J.H: Kramers, "Shaikh al-Islam", EI, vol. VII, 277.

[3] Ismail Hakki Uzunćaršili, Osmanli Develetinin Ilmiye teškilati, Ankara: Turk
TarihKurumuBasimevi,1988, 175, b. 159.

[4] R. Repp, The Mufti of Istanbul: A Study of the Ottoman Learned Hierarchy,
London: Ithaca Press for the Board of Faculty of Oriental Studies Oxford University,
1986, 195.

[5] Ibid.

5
[6] I.H. Uzunćaršili, op. cit., 151-160.

[7] Ibid., 159.

[8] O tom procesu u Jugoistočnoj Aziji vidi: Michael O. Mastura, "The Status of
Muslim Personal Law in Selected Non-Muslim Countries", Journal Institute of Muslim
Minoritv Affairs, vol. VI, no. l (1985), 123.

[9] M. A. Kettani, "Islam in Post-Ottoman Balkans", Journal of the Institute of Muslim

Minority Affaairs, vol. IX, no. 2 (1988), 381-403.

[10] Vidi na primjer, Ali b. Muhammed b. Habib el-Basri el-Maverdi, El-Ahkam el-
sultanijje, Kairo, (n.d.).

[11] el-Fetava el-Hindijje, Kuetta (Pakistan),: el-Mektebe el-Medžidijje: 1982, vol. 6,

311; Ibn Abidin, Redd el-Muhtar, Bejrut: Dar el-Fikr; 1979, vol. 3, 253.

[12] Detaljnu analizu razvoja pravnih shvatanja o ovom problemu dao je Khaled Abou
el-Fadl, "Islamic Law and Muslim Minorities: The Juristic Discourse on Muslim
Minorities From The Second/Eight to the Eleventh/Seventeenth Centuries", Islamic
Law and Societv, vol. I, 1994, 141-187.

[13] Mehmed Handžić, Šerijatsko javno pravo, skripta za Višu islamsku šerijatsko-
teološku školu, umnožena pisaćom mašinom, Sarajevo, (n.d.) 11.

[14] J. Krcsmarik, op. cit., 761.

[15] Fikret Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918 - 1941, Sarajevo, Vrhovno
srješinstvo Islamske zajednice u SFRJ, 1986, 83.

USTAVNE ODREDBE O SABORU I NADLEŽNOSTIMA

Član 68.

Sabor je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo Islamske zajednice.

Nadležnost Sabora:

- donosi ustav i druge propise kojima se uređuju organizacija i djelovanje organa i

ustanova Islamske zajednice,

- određuje strategiju i pravce razvoja Islamske zajednice,

- daje smjernice za rad organa i ustanova za upravljanje imovinom Islamske

zajednice,

6
- donosi budžet i usvaja završni račun Islamske zajednice,

- odobrava osnivanje udruženjā u Islamskoj zajednici,

- potvrđuje imenovanje i razrješenje muftija,

- imenuje članove Ustavnog suda Islamske zajednice,

- imenuje članove stalnih i povremenih saborskih komisija,

- razmatra i usvaja izvještaje o radu: reisu-l-uleme, Rijaseta, Vijeća muftija i dr.,

- donosi propise o službi u Islamskoj zajednici i disciplinskoj odgovornosti,

- donosi propise o upotrebi znaka i bajraka Islamske zajednice,

- vrši i druge poslove iz svoje nadležnosti.

Član 69.

Sabor Islamske zajednice ima 87 sabornika, koji se biraju u izbornim okruzima.

Izborni okruzi biraju:

Sarajevo - 13 sabornika,

Tuzla - 10 sabornika,

Bihać - 7 sabornika,

Banja Luka - 7 sabornika,

Goražde - 7 sabornika,

Mostar - 7 sabornika,

Travnik - 7 sabornika,

Zenica - 7 sabornika,

Novi Pazar - 5 sabornika,

Zagreb - 5 sabornika,

Ljubljana - 3 sabornika,

Njemačka - 2 sabornika,

Sjeverna Amerika - 2 sabornika,

Australija - 1 sabornik,

Austrija - 1 sabornik,

Švicarska i Francuska - 1 sabornik,

Švedska, Norveška, Danska i Finska - 1 sabornik,

Benelux, Velika Britanija i Irska - 1 sabornik.

Izbor sabornika vrši posebno tijelo koje sačinjavaju po dvojica delegata svakog
džemata u izbornom okrugu.

7
Delegate džemata u izborno tijelo bira skupština džemata.

Pri izboru sabornika obavezno je poštivanje teritorijalne zastupljenosti tako da se na

određeni broj muslimana bira jedan sabornik.

Sve sabornike iz jednoga izbornog okruga, u skladu sa prethodnim stavom, izborno

tijelo bira na jednome mjestu.

Izborno tijelo u jednom izbornom okrugu ne može imati manje od pedeset članova.

Član 70.

Sabor Islamske zajednice ima predsjednika, dva potpredsjednika i sekretara.

Predsjednika, potpredsjednike i sekretara Sabora biraju sabornici na konstituirajućoj

sjednici.

Sabor ima stalne komisije za pojedine oblasti, a po potrebi može imenovati i

povremene komisije. Rad komisija uređuje se poslovnikom o radu, koga donosi Sabor.

Predsjednik Sabora saziva sjednice Sabora najmanje dva puta godišnje.

Predsjednik je dužan sazvati sjednicu Sabora ako to od njega zatraži, uz pisano

obrazloženje, najmanje jedna četvrtina sabornika, reisu-l-ulema, Vijeće muftija ili
Rijaset.

Sabor radi putem sjednica Sabora i komisija Sabora.

Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na desetoj redovnoj sjednici, održanoj

u Sarajevu, 25. oktobara 2014. godine, usvojio je Pravilnik o organizaciji i radu
Rijaseta.

Prema ovom Pravilniku, Rijaset je najviši izvršni organ za vjerske, obrazovne,

ekonomske, finansijske, pravne, administrativne i druge poslove Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini. Kao najviši izvršni organ za vjerske poslove Rijaset u svom radu
slijedi maturidijski akaid i primjenjuje hanefijski mezheb.

Rijaset izvršava odluke Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Vijeća

muftija Islamske zajednice te obavlja i druge poslove iz svoje nadležnosti u skladu sa
Ustavom Islamske zajednice.

Sjedište Rijaseta je u Sarajevu. Islamsku zajednicu kao pravno lice zastupa Rijaset.
Rijaset upravlja imovinom u vlasništvu Islamske zajednice.

8
Rijaset se organizira kroz uprave kao stručne, administrativno-upravne cjeline na
čijem čelu se nalaze direktori uprava i druge organizacione jedinice na čijem čelu se
nalaze rukovodioci organizacionih jedinica.

Rijaset sačinjavaju direktori uprava, zamjenik reisu-l-uleme i reisu-l-ulema, koji je na

čelu Rijaseta te koji rukovodi i predsjedava Rijasetom.

Na čelu Rijaseta je reisu-l-ulema. Reisu-l-ulema predstavlja, vodi i usmjerava rad

Rijaseta, stara se o jedinstvenom djelovanju Rijaseta, usklađuje rad članova Rijaseta,
te organa i ustanova Islamske zajednice, potpisuje akte Rijaseta i stara se o njihovom
izvršenju.

Reisu-l-ulema članovima Rijaseta izdaje obavezna uputstva i zaduženja u skladu sa

strategijom, programom i politikom Rijaseta. Reisu-l-ulema može pisanim putem
prenijeti obavljanje pojedinih poslova iz svoje nadležnosti na pojedine članove
Rijaseta.

Rijaset kao najviši izvršni organ Islamske zajednice, obavlja sljedeće poslove:

- stara se o cjelokupnom vjerskom životu i ustavnoj utemeljenosti svih djelatnosti u

Islamskoj zajednici na načelima Šerijata, a prema tumačenju hanefijskog mezheba,

- priprema strategiju, pravce razvoja i rada organa i ustanova Islamske zajednice u

Bosni i Hercegovini,

- izvršava odluke Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Vijeća muftija,

- predlaže Saboru budžet i podnosi završni račun,

- podnosi izvještaj o svome radu Saboru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

- vrši nadzor nad radom izvršnih organa i ustanova u Islamskoj zajednici,

- usmjerava i nadzire rad mešihata i muftijstava,

- imenuje i razrješava upravne/školske odbore islamskih i drugih obrazovnih i

odgojnih ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

- daje saglasnost na imenovanje i razrješenje dekana i direktora islamskih i drugih

obrazovnih ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

- odobrava nastavne planove i programe vjerskih predmeta i udžbenike obrazovnih i

odgojnih ustanova Islamske zajednice te programe i udžbenike za vjeronauku uz
prethodno pribavljenu saglasnost Vijeća muftija

- osigurava zaštitu vjerskih prava muslimana,

- donosi propise o službenoj nošnji i obilježjima vjerskih predstavnika i zaposlenika u

Islamskoj zajednici,

- organizira i nadzire prikupljanje zekjata i sadekatu-l-fitra i upravlja sredstvima

Bejtu-l-mala,

- organizira i nadzire aktivnosti organizacije hadždža,

9
- organizira i nadzire aktivnosti izvršavanja obaveze kurbana,

- uspostavlja i vodi jedinstven registar vakufa Islamske zajednice,

- provodi odluke o zamjeni vakufske imovine,

- uspostavlja i održava neposredne veze sa drugim islamskim zajednicama u svijetu,

- izdaje rješenje o upisu i vodi registar islamskih odgojno-obrazovnih ustanova i

drugih odgojno-obrazovnih ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

- odobrava osnivanje preduzeća čiji je osnivač Islamska zajednica i daje saglasnost za

pristupanje drugim preduzećima,

- osniva fondove, urede, centre, agencije, preduzeća, institute i druge ustanove,

- potvrđuje izbor akademskog osoblja fakulteta islamskih nauka i drugih

visokoškolskih ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

- daje saglasnost za prijem nastavnog i odgajateljskog osoblja u odgojno-obrazovnim

ustanovama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

- uspostavlja i održava veze sa drugim vjerskim zajednicama,

- usmjerava i nadzire rad organa Islamske zajednice u dijaspori,

- postavlja, premješta i razrješava službenike Rijaseta,

- stara se o urednom vođenju matičnih knjiga Islamske zajednice,

- rješava o sukobu nadležnosti uprava i drugih organizacionih jedinica Rijaseta,

ustanova i organizacija čiji je osnivač Rijaset, te sukob nadležnosti između izvršnih
organa nižih organizacionih djelova Islamske zajednice,

- vrši i druge poslove iz svoje nadležnosti i poslove koje mu u nadležnost stavi Sabor
svojim odlukama.

Uprave i uredi Rijaseta

Rijaset kao izvršno-upravni organ Islamske zajednice se organizira u formi uprava i

drugih organizacionih jedinica. Uprave Rijaseta su:

- Uprava za vjerske poslove,

- Uprava za obrazovanje i nauku,

- Uprava za ekonomske i finansijske poslove,

- Uprava za pravne i administrativne poslove,

- Uprava za vanjske odnose i dijasporu.

Organizacione jedinice Rijaseta su:

- Ured za zekat,

- Ured za hadždž i umru,

- Ured za društvenu brigu,

10
- Izdavački centar El Kalem

Uprava za vjerske poslove vrši nadzor nad poslovima i radom Ureda za zekat i
Agencije za certificiranje halal kvalitete, Uprava za obrazovanje i nauku nad
poslovima i radom fakulteta islamskih nauka, Gazi Husrev-begove medrese, Gazi
Husrev-begove biblioteke i Izdavačkog centra El-Kalem, dok Uprava za ekonomske i
finansijske poslove nadzire rad Vakufske direkcije, Gazi Husrev-begovog vakufa,
Ureda za kurbane i Ureda za društvenu brigu, a Uprava za vanjske poslove i
dijasporu nad poslovima i radom Ureda za hadž i umru.

Na čelu uprava Rijaseta su direktori uprava. Na čelu drugih organizacionih jedinica

Rijaseta su rukovodioci jedinica. Zamjenika reisu-l-uleme i direktore uprava Rijaseta,
na prijedlog reisu-l-uleme, imenuje Sabor Islamske zajednice. Zamjenik reisu-l-uleme
i direktori uprava nakon imenovanja a prije stupanja na dužnost polažu zakletvu pred
Saborom Islamske zajednice.

Rukovodioce drugih organizacionih jedinica Rijaseta, na prijedlog reisu-l-uleme,

imenuje Rijaset na mandat od četiri godine. Mandat zamjenika reisu-l-uleme traje
koliko i mandat reisu-l-uleme, uz mogućnost imenovanja na još jedan mandat.
Zamjenik reisu-l-uleme koordinira rad uprava Rijaseta i odgovoran je reisu-l-ulemi za
izvršenje tih poslova. Direktori uprava imenuju se na mandat od četiri godine sa
mogućnošću imenovanja na još jedan mandat. Direktori uprava Rijaseta za svoj rad
odgovaraju reisu-l-ulemi. Direktori uprava su odgovorni za rad uprave na čijem su
čelu.

Glasila i mediji Islamske zajednice u BiH su: Glasnik, Preporod, Radio-televizija

Islamske zajednice BIR, Novinska agencija MINA i Web portal.

Vijeće muftija je organ Islamske zajednice za pitanja vjere. Vijeće muftija sastoji se od
svih muftija u Islamskoj zajednici. Muftija postaje član Vijeća imenovanjem za
muftiju, a prestaje biti član Vijeća prestankom mandata muftije.

Na čelu Vijeća muftija je reisu-l-ulema, koji rukovodi radom Vijeća, i njegov glas je
odlučujući u slučajevima kada za ili protiv neke odluke Vijeća glasa isti broj muftija.

Važne odluke Vijeće muftija donosi tajnim glasanjem, u kom slučaju se odluka
smatra donesenom ako je za odluku glasalo dvije trećine članova Vijeća. Važne odluke
su one odluke koje Vijeće muftija proglasi takvim natpolovičnim brojem glasova
članova Vijeća.

Vijeće muftija:

11
- osigurava valjanost razumijevanja i življenja islama i uređenje svih djelatnosti u
Islamskoj zajednici na temelju načela islama i u skladu sa islamskom tradicijom i
praksom Bošnjaka,

- kontrolira šerijatsku legitimnost normativnih akata i djelatnosti svih organa i

funkcionera

Islamske zajednice,

- brine o općem prihvaćanju i vjerodostojnoj primjeni islamskih normi u Islamskoj

zajednici kroz autoritativno tumačenje vjerskih propisa na osnovu hanefijskog
mezheba i maturidijskog akaida te kroz davanje autoritativnih odgovora na nova
pitanja i probleme u vjerskom životu muslimana,

- brine o unapređenju ispravnog i oplemenjujućeg razumijevanja islama među

pripadnicima Islamske zajednice, a posebno o:

- poticanju idžtihada među ulemom i učenjacima Islamske zajednice,

- očitovanju prema pojavama novih učenja i vjerskih gledišta među pripadnicima

Islamske zajednice,

- zalaganju za afirmaciju islamskih vrijednosti i islamskog mišljenja u različitim

istraživačkim, naučnim, društvenim i humanističkim pitanjima koja se tiču vjere i
vjerskog identiteta muslimana,

- prati tokove vjerskog, društvenog, političkog i kulturnog života, procese javnog i

privatnog obrazovanja i informiranja građana, razmatra pojave, ponašanja i
tumačenja kojima se ugrožava sloboda vjere i uvjerenja uključujući slobodu javnog
svjedočenja vjere, pravo očitovanja svojih vjerskih osjećanja i uvjerenja obavljanjem
obreda, izvršavanjem i pridržavanjem vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih
vjerskih aktivnosti,

- prati procese koji relativiziraju etička i društvena zla ili koji potiču raspirivanje
vjerske mržnje, omalovažavanje ili izrugivanje vjere, odnosno ometaju očitovanje vjere
ili uvjerenja kao i zastupanja načela svoje vjere i ravnanja prema njima, reagira na
sve akte i procese koji su u suprotnosti sa etikom i moralom islama i koji ugrožavaju
prava i interese muslimana,

- pokreće inicijativu za donošenje i izmjene Ustava i drugih normativnih akata u

Islamskoj zajednici koji se odnose na vjerska pitanja,

- daje saglasnost za osnivanje vakufa,

- donosi odluku o raspodjeli sredstava Fonda Bejtu-l-mal,

- donosi odluke o zamjeni vakufske imovine,

- daje prethodnu saglasnost na planove i programe vjerskih predmeta i udžbenika

obrazovnih i odgojnih ustanova Islamske zajednice te programe i udžbenike za
vjeronauku,

12
- daje mišljenje o programima vjerskog djelovanja, razmatra godišnji plan i izvještaj
Rijaseta i daje preporuke,

- prati kretanje u međureligijskim odnosima na području svoga djelovanja i u svijetu

te daje smjernice,

- razmatra planove rada i izvještaje o radu muftijstava i mešihata

- obavlja i druge poslove iz svoje nadležnosti.

Vijeće muftija donosi odluke i stavove za poslove iz svoje nadležnosti, koje su

obavezne za sve organe Islamske zajednice.

Vijeće muftija daje preporuke i pokreće inicijative.

Vijeće muftija podnosi izvještaj o radu Saboru.

13