Mješovita Srednja Škola "Musa Ćazim Ćatić" Kladanj 2017

Seminarski rad
Predmet: Ljekovito bilje

Tema : Šipak - Rosa canina

Profesor: Učenik:
Eldar Jakupović Adelisa Muhić
 1. Uvod
U novije vrijeme sve je više ljudi svjesno važnosti ljekovitih biljaka, vrše se razna istraživanja te
se u medijima nalaze razni podaci o ljekovitim sastojcima određenih vrsta bilja. Jedna od
ljekovitih biljaka je pasja ruža (Rosa canina L.). Pasja ruža, osim zbog prehrambene i ljekovite
vrijednosti, također može biti zanimljiva i zbog svoje dekorativne vrijednosti. Ona ujedno ima
ogromnu vrijednost u cvjećarstvu gdje se koristi kao podloga za cijepljenje brojnih kultivara
ruža. Peter Beales (2005.) navodi da je pasja ruža glavna podloga u Europi za komercijalnu
proizvodnju ukrasnih ruža. Za razliku od razmnožavanja većine kultivara ukrasnih ruža,
razmnožavati pasju ružu je znatno teže. Kultivirane ruže se kroz dugu praksu na seoskim
domaćinstvima razmnožavaju vrlo jednostavno - reznicama koje se uzmu sa željene biljke ruže i
utaknu u supstrat, poklope sa staklenom bocom i tako prežive zimu. U proljeće se boca malo
nadigne, biljčicu ostavimo jednu godinu na tom istom mjestu da raste i dalje se razvija. Sljedeće
proljeće presadi se na željeno mjesto. Razmnožavanje pasje ruže je otežano zbog slabog
zakorjenjivanja reznica i dormantnosti sjemena. U ovom radu pokazat će se moguća rješenja tog
problema. Prvi dio rada govori o povijesti, porijeklu, sistematici, morfologiji, genetici,
kemijskom sastavu plodova, rasprostranjenosti, uporabi, uzgoju te bolestima i štenicima pasje
ruže. U drugom dijelu se opisuju mogućnosti razmnožavanja pasje ruže te tijek i rezultati pokusa
provednih u sklopu diplomskog rada o klijavosti sjemenki pasje ruže. Različiti autori daju
moguća rješenja razmnožavanja pasje ruže

a) Hrvatska uvozi šipak za prehrambene potrebe, dok mogućnosti za uzgoj ima mnogo. Pasja
ruža uspijeva i na siromašnim tlima i zato je pogodna i za zemljišta na kojima nije moguća druga
intenzivna proizvodnja. Lodeta (2006.) kao primjer takvih područja na kojima bi se u Hrvatskoj
uspješno mogao uzgajati šipak navodi Liku i Banovinu. Postoji podatak da je Hrvatska 2003.
godine uvezla samo iz Čilea osušenih ružinih šipaka u iznosu od 216.271 US$, a 2004. godine u
iznosu od čak 412.691 US$.

b) Zbog svoje relativne neosjetljivosti na bolesti i štetnike ne zahtijeva kemijsku zaštitu, iz čega
se može zaključiti da je pogodna kultura za biološku proizvodnju.

c) Brzo dolazi u rod. Prve prinose daje u drugoj godini nakon sadnje, a primjenom prikladnih
agrotehničkih mjera puni rod može se očekivati već u trećoj godini.

d) U našim se trgovinama gotovo i ne može naći osušeno mesa šipka, a sirovina u proizvodima –
prerađevinama (čajevi, marmelade) je uglavnom uvozna. Iz tog razloga je i cijena visoka. Uzgoj
šipka mogao bi zbog svoje jednostavnosti i izrazito sezonskog karaktera biti dopunski posao
(Lodeta, 2006.).

e) Proizvodi od ekološki proizvedenog šipka osim nutritivne imaju i visoku profilaktičku

vrijednost.

f) Prerađevine od drugog voća i grožđa mogu se vitaminizirati dodatkom 5- 10 % plodova

šipaka (Tomin i Strižak, 1989.).
Paleontolozi tvrde da je rod Rosa nastao u tercijaru, prije oko 70 milijuna godina (Beales, 2005.).
Za pronađene fosilne ostatke lista ruže vjeruje se da su stari oko 40 milijuna godina (Tomin i
Strižak, 1985.). U ljudskoj povijesti ruže imaju razmjerno velik udio. Postoje pisani dokazi o
spominjanju ruže u antičkoj Mezopotamiji za vrijeme vladavine kralja Sargona (2270-2215 g. pr.
Kr.) koji je, vrativši se sa bojišta, donio smokve, grožđe i ruže. Vjerojatno najstariji crtež ruže
nađen je na Knososu, iz drevne Krete (oko šesnaest stoljeća prije naše ere), kada su ruže bile
slikane po zidovima palača. Povjesničarima je zanimljivo je da su ti cvjetovi naslikani sa 6,
umjesto s 5 latica. Tisućljeće kasnije ruže su prikazivane po grobnicama u Egiptu (Hessayon,
2001.). Siguran dokaz potječe od pisanja grčkog filozofa i znanstvenika Teofrasta (4.-3. st. pr.
Kr.), koji je pisao o ružama i prvi dao točan i potpun opis ružina grma (Cottini,). Ljekovitost
šipaka pasje ruže spominje se u edama, djelima staroislandske književnosti i mitologije. Plodovi
divlje ruže iskorištavali su se za jelo već od starog vijeka pa ih kao jestive spominje i rimski
liječnik Galen. Ne zna se od koje je divlje sorte nastala prva hibridna ruža. Vjerojatno iz tih
razloga ima dosta mitova i legendi koji na bajkovit način objašnjavaju postanak hibridne ruže.
Jedna od legendi kaže da su bogovi Olimpa, vidjevši Afroditu, prosuli nektar po grmu pasje ruže
i odjednom su na njoj izrasli cvjetovi prekrasnih boja u čast rođenja nove boginje (Rogin,1998.).

1.1 Porijeklo divljih ruža

Porijeklo divljih ruža i njihova uloga u stvaranju kultiviranih ruža Ruže su se širile uglavnom iz
2 pravca. Prvi se kretao iz centralne Azije, a drugi iz srednje Europe. Iz Azije potječu: R.
chinensis (kineska), R. moschata, R. odorata, R. multiflora, R. foetida i R. wichuraina. Iz srednje
Europe su bitne: R. canina, R. gallica (ljekarnička ruža) i R. centifolia (stolisna ruža). Križanjem
tih vrsta počelo je stvaranje današnjih kulturnih ruža. Za R. caninau se dugo vjerovalo da je
izvorna engleska vrsta, ali u Englesku su je donijeli Rimljani. Općenito veliku ulogu u širenju
mnogih vrsta imali su osvajački pohodi Aleksandra Velikog (Beales, 2005.). Mahovinaste ruže
su nastale od vrste R. centifolia. Križanjem vrsta srednje Europe 1780. g. nastala je vrsta R.
damascena iz čijih latica se dobiva skupocjeno ružino ulje. R. chinensis je imala veliku ulogu u
stvaranju današnjih čajevki. Također njenim križanjem s R. moschata i R. odorata 1814. g.
nastala je R. noisettiana (mirisna), penjačica prekrasnih boja. Od nje su kasnije nastale grmolike i
stalno cvatuće ruže. Križanjem R. damascenae i R. chinensis 1817. g. dobivena je R. borboniana
(burbonska ruža). Iz R. noissetianae i R. odoratae 1838. g. nastale su divlje čajevke. Njihovim
križanjem sa remontatnim ružama 1882. g. dobivene su današnje plemenite vrste čajevke -
hibridi. U 19. stoljeću iz Japana je došla R. multiflora koja je odgovorna za nastanak polijanta
ruža i mnogih penjačica. Ostale značajne ruže su R. rugosa, R. foetida, R. pendulina i još mnogo
divljih formi. R. pendulina je značajna za nastanak današnjih grmolikih ruža. Na grafikonu 1.
shematski je prikazan postanak kultiviranih i modernih ruža.
 2. Morfologija
Morfologija vegetativnih organa Ruže iz sekcije Caninae su trajnice dugog vijeka. R. canina ima
oblik razgranatog grma . Može biti visine od 1 do 3 m. Izbojci su vitki, savijeni u oblik lukova,
sa slabo izraženim nodijima, goli, u početku tamnozelene ili smeđe boje. Ožiljak je
svijetlozeleni, a kasnije crvenkasto-smeđi. Kratki izbojci su brojni na starijim granama. Stabljika
sadrži kukasto svinute trnove koji su pri dnu prošireni (Domac, 2002.), a podsjećaju na pseće
zube.
Kora je glatka, tamnozelena, često i crvenkasta. Listovi su naizmjenični i neparno perasti,
sastavljeni od 7 (rjeđe 5 ili 9) jajolikih, pilasto nazubljenih listića koji su sa gornje strane goli i
sjajni, a sa donje obrasli rijetkim dlakama . Listovi su dugi 7 - 9 cm. Lisna peteljka je bodljikava
i sa zaliskom, a pri dnu peteljke prirasla su po 2 uska palistića . Pupovi su spiralno raspoređeni,
sitni, rijetki i smješteni malo otklonjeno iznad ožiljaka otpalih listova. Ljuske pupova su
zatupljene i tamnozelene ili smeđe boje. Ožiljak otpalog lista je uzak, koritast te obuhvaća
gotovo cijeli izbojak i ima tri traga provodnih snopića. Srčika na presjeku je okrugla i prljavo
bijela. Korijenje prodire duboko u tlo.

2.1 Morfologija generativnih organa

Cvjetovi pasje ruže su veliki, ružičaste ili bijele boje, s nježnim, ugodnim mirisom. Sastoje se od
5 latica. Cvjetovi stoje pojedinačno ili po nekoliko njih zajedno. Izbijaju na krajevima
dvogodišnjih grana. Cvijet ima jednorednu ružičastu krunicu, posebno intenzivna mirisa.
Promjer cvjetova je 2 - 8 cm.
Pasja ruža cvate od svibnja do srpnja. Nakon cvjetanja latice otpadnu, a ostaje zeleni, mesnati
ovoj, pun sitnih blijedožučkastih, tvrdih i uglatih plodića pokrivenih svilenkastim dlačicama. Iz
ovoja nastaje nepravi plod (šipak). Plod je jajolik, crveni i na površini sjajni . Dug je oko 1,5 - 2
cm. Na vrhu ploda se vide ostaci od tučka. Udio mesa u šipku iznosi 74,2%. U praksi nepravi
plod zovemo plodom, a plodiće sjemenkama. Cilj ovog rada je prikazati razmnožavanje pasje
ruže gdje se plodići u svakom smislu „ponašaju“ kao sjemenke pa će se u ovom radu nadalje
pisati sjemenke. Šipci dozrijevaju u rujnu i listopadu. Kako se ide prema višim planinskim
područjima dozrijevanje šipaka je sve kasnije . Šipak pasje ruže od ostalih divljih ruža razlikuje
se po svom obliku i po tome što je u listopadu tvrd, dok druge vrste divljih ruža u većini
slučajeva imaju okrugle plodove koji su u listopadu sasvim mekani (Petranović,1936.).
Istraživanje svojstava ploda u Azerbejdžanu je pokazalo da dimenzije i masa svježe branih
plodova pasje ruže jako variraju. Duljine plodova iznosile su od 13 do 26 mm, promjeri od 10 do
18 cm, a mase plodova od 0,5 do 2,8 g. Tijekom tog istraživanja pokazalo se da biljke pasje ruže
u uvjetima slabog svjetla imaju manje cvjetova i šipaka te tanje stabljike i listove. A kada rastu
ispod gustog šumskog svoda ostaju u vegetativnom stadiju, nikad ne počnu cvjetati i donositi
plodove. One biljke koje rastu na otvorenim mjestima, u svojim prirodnim staništima imaju
najveći prosječni broj plodova po biljci i po stabljici.
 3. Uzgoj
Kod nas se za potrebe industrijske prerade plodovi ruža sakupljaju u prirodi. S obzirom na
morfloške karakteristike i prirodna staništa pasje ruže, to je težak i skup posao. Za plantažiranje
ruža za uzgoj plodova trebaju osunčana zemljišta pa se i na brdovitom terenu biraju osunčane
strane (osim sjeverne), a izbjegavati treba doline i niska mjesta. Rogin (1989.) na temelju svoga
iskustva zaključuje da ruže najbolje rastu na nadmorskoj visini od 500 m, naročito penjačice i
grmolike ruže, gdje pripada i R. canina. Razmak između redova treba biti 2 do 3 m, a razmak
između biljaka oko 1 do 2 m tj. 5000 biljaka/ha (Tomin i Strižak, 1989.).
Werlemark i Nybom (2010.) navode da razmak između redova na plantažama u Njemačkoj
prilagođenim ručnoj berbi iznosi 3,5 do 4,0 m, a razmak između biljaka 1 do 2 m, dok na
plantažama prilagođenim strojnoj berbi razmak između biljaka može biti 0,7 m. U drugoj godini
nakon sadnje može se očekivati urod od 3 do 4 kg plodova po sadnici (oko 20 000 kg/ha), a u
trećoj godini nakon sadnje jedna sadnica može dati do 10 kg uroda (50 000 kg/ha). Kod
mehanizirane berbe biljke ne bi smjele biti prevelike, jer bi ih za vrijeme berbe mogao oštetiti
stroj. Kod ručne berbe plodova trnje na stabljici bi trebalo biti čim manje. Selekcionirane forme
koje su sa ili bez bodlji olakšale bi berbu i višestruko pojeftinile troškove sakupljanja (Tomin i
Strižak, 1985.). Sorte R. caninae bez bodlji koje se mogu koristiti za uzgoj plodova su sljedeće:
‘Schmids Ideal’, ‘Inermis’, ‘Brögs’, ‘Handel’ i druge oplemenjene sorte (Tomin i Strižak,1989.).
Werlemark i Nybom (2010.) govore o kultivarima R. caninae koji se u Poljskoj koriste za
komercijalnu proizvodnju voća, to su ‘Sylwia’ i ‘Sylwana’.
Kultivari trebaju ispunjavati neke uvjete kao što su optimalna težina (3 - 5 g), visoki postotak
mesa u plodu (70 - 80 %) i bogata boja. Za industrijsku proizvodnju bitna su kiselost i masne
kiseline (zbog arome), a poželjna količina vitamina C trebala bi se kretati između 600 i 1200
mg/100 g svježe mase. Za uporabu pasje ruže za medicinske sastojke i kao hrane poželjan je i što
veći udio drugih antioksidansa, kao npr. protuupalnih galaktolipida (Werlemark i Nybom,
2010.). R. canina preferira vapnenjačka tla. Sadnice trebaju biti jednogodišnje, debljine iznad 7
mm i sa dobro razvijenim žilama.
U prvoj godini nakon sadnje potrebno je kultivirati i izvršiti zaštitu. S obzirom na širinu
međuredova kultivirati se može manjom tanjuračom ili traktorskim kultivatorom. U drugoj
godini od sadnje između redova treba posijati travu, a pojas od 40-ak cm oko sadnica okopavati.
Prskati protiv bolesti i štetočina se može na osnovi opažanja pojave. U trećoj godini nije
potrebno vršiti klasičnu obradu zemljišta, već dva puta godišnje uraditi košnju trave. Gnojidba se
vrši kod sadnje, svakoj biljci treba staviti 50 g NPK koristeći kompost i/ili stajski gnoj. U
narednim godinama voćnjak treba pognojiti jednom godišnje s oko 300kg/ha (Tomin i Strižak,
1989.). Nakon sadnje mlade biljke se mogu orezati tako da im ostane 2 - 5 pupova na glavnim
izbojima, preferirajući da su pupovi okrenuti prema van kako bi se osigurao otvoreni oblik grma.
U Njemačkoj se za orezivanje starijih biljaka ruža namjenjenih ručnoj berbi glavne stabljike
orežu u vrijeme zime na 10 - 15 grana koje nose plodove kako bi sljedeće proljeće bilo više
svjetla i postigao se bolji razvoj pupova. Kod voćnjaka prilagođenih strojnoj berbi rezidba se
može provesti sa traktorom pripremljenim za košnju živice, koji se upotrebljava svake druge
godine u rano proljeće kako bi se orezao vrh i bočne strane grma. Obnavljanje grmova se radi
svakih 8 – 10 godina i to tako da se naprave radikalni rezovi malo iznad tla pomoću stroja za
orezivanje.
Nakon radikalnog reza dobra berba se očekuje drugu godinu od reza. Berba se do nedavno radila
ručno. U dobro održavanim nasadima radnik može ubrati 4 - 6 kg/h. U mehaničkoj berbi postoji
problem potrebne sile koja bi bila dovoljna za odvajanje plodova sa grmova, a kreće se oko 9 N
(Newton). Berba se može izvršiti beračem specijaliziranim za berbu malih plodova koji rade
pomoću metode uhvati i uzmi. Plodovi bi trebali biti brani kada su skoro zreli. Odmah nakon
berbe plodove treba osušiti da bi se sačuvali vrijedni sastojci. Tradicionalni način sušenja je
rasprostiranje plodova po tlu kako bi se osušili na Suncu. Taj način je rizičan zbog opasnosti
kontaminacije gljivicama. Velike kompanije plodove suše vrućim ili hladnim zrakom
(Werlemark i Nybom, 2010.).
Plodovi se suše cijeli ili nakon rezanja na manje dijelove. Rezanjem na manje dijelove postiže se
veći uspjeh i kao takvi se mogu osušiti već za 1 h i 45 min. Očuvanje vitamina C je bolje kada se
plodovi rezani na dijelove suše pri 90 °C, nego pri manjim temperaturama. Plodovi čuvani u
atmosferi sa 5%-tnim SO2 (sumporov dioksid) su bolje sačuvali vitamin C od onih držanih u
normalnoj atmosferi. Prije sušenja postoji mogućnost gnječenja plodova u kašu. Prije gnječenja
plodovi mogu biti svježi ili smrznuti (Werlemark i Nybom, 2010.).

4.Ljekovita svojstva

Šipak ima vrlo velike količine vitamina C (1700–2000 mg za 100 g) najviše nakon crnog ribizla,
a posebno je važno što se kuhanjem ne gubi. Količina vitamina C ne ostaje dugo stabilna, već se
nakon jedne godine u plodovima, pekmezu ili likeru smanji na samo jednu četvrtinu od prvotne
vrijednosti. Osim vitamina C sadrži i vitamine A, D i E, masne kiseline i antioksidant flavonoid.

Pripisuju mu se mnoga medicinska svojstva, od otklanjanja malaksalosti, umora, anemije

(slabokrvnosti), kao i antiupalna svojstva pri upalama unutarnjih organa. Plodovi sadržavaju
značajan postotak voćnog šećera - 22%, bjelančevina 3,6% i masti 0,7%. Zatim sadrže vitamine
B1, B2, naicin i karotene (provitamin A), vitamin E. Vrlo je značajan i sadržaj mineralnih tvari,
naročito kalija. Odlikuju se i bogatim sadržajem željeza, magnezija, fosfora i sumpora, u manjoj
mjeri flavonide, tanine, voćne kiseline i pektine 25%. Sjeme šipka sadrži tragove vitamina C,
dekstrin, vanilin, voćne kiseline i oko 9% ulja. U ulju dobivenom iz klice nalazi se 47 mg alfa i
beta tokoferola (vitamina E) na 100 grama.