Severin Boetije (480. – Pavia, 525.

)
UTJEHA FILOZOFIJE

Prva knjiga započinje opisom susreta Boetija s alegorijskim likom filozofije u obliku mlade
žene, s kojom Boetije dijeli svoj smrtni strah: »… opazih da mi ponad glave stoji žena vrlo
dostojanstvenog izgleda: sjajnih i, izvan uobičajene ljudske moći, prodornih očiju ; krepkog
držanja i neiscrpne životne snage, mada je bila tako drevne dobi da se nikako ne bi mogla
smatrati mojom vršnjakinjom (…)«. Filozofija mu je došla u tamnicu kao pratnja nedužnomu na
njegovu putu, pri čemu ga podsjeća na to kako su njezini poklonici redovito bili izlagani
opasnostima ili su stradavali samo zato što su slijedili njezina etička načela. Boetije i sebe smatra
poklonikom filozofije, ističući da se je cijeli svoj život rukovodio njezinim principima i kako se
je upustio u političke vode jer uprvo filozofija zahtijeva da se mudri ljudi bave političkim
poslovima i preteknu one loše. A upravo ti loši su ga osudili na smrt. Odgovor je filozofije na
Boetijevo jadikovanje u tom smislu kako se ništa ne događa slučajno, nego svime upravlja
određena providnost. Na haljini Boetijeve tješiteljice stoje dva ispisana grčka slova koja zapravo
predstavljaju čitav motiv Utjehe filozofije. Na donjem rubu haljine stoji napisano grčko slovo π, a
na gornjem slovo θ, dok između ta dva slova vode ljestvene prečke od donjeg do gornjeg ruba.Ta
slova se odnose na ono što je Boetije prema tradicionalnoj podjeli prevodio s philosophia activa i
philosophia speculativa. Učiteljica ga pita da li misli da se u ovom svijetu sve događa slučajno ili
ipak postoji razumski upravitelj. Boetije odgovara, da ono što se tako sigurno pokreće, da iza
toga stoji Bog kao Stvoritelj i da nikad nije bilo dana a da nije tako mislio. Na to mu ona reče da
se zaista čudi što boluje, a ima tako stinito mišljenje. Upita ga zatim, da li zna kojim sredstvom
Bog upravlja, a on joj na to reče da jedva raspoznaje smisao njenog pitanja i da na to ne zna
odgovorit. Nadalje ga upita sjeća li se što je svrha stvari i kamo smjera sveukupna narav, a on joj
reče: »Bijah čuo, rekoh, ali je žalost otupila pamćenje.« Upita ga da li se sjeća da je čovjek, on joj
odgovori da kako se ne bi sjećao ; potom ga ona upita: » Možeš li dakle reći što je čovjek? «
Boetije odgovara : » Pitaš li me znam li da sam razumna i smrtna životinja. Znam i priznajem da
to jesam. « Upita ga : » I ne znaš da si išta drugo? Ništa, reče.« Alegorija filozofije prije svega
dijagnosticira stvarni Boetijev problem: »Više ne znaš ono što si!« To ukazuje na činjenicu da je
Boetijev problem spoznajne naravi, odnosno problem je nedostatak samospoznaje. Osim toga,
Boetije je zaboravio svrhu stvari. Ponovno otkrivanje moći rasuđivanja označava svladavanje
letargije, zajedničke bolesti prevarenih umova. U drugoj se knjizi govori o prevrtljivosti i
nepostojanosti Fortune – prevrtljive sreće. Filozofija mu govori da se nema pravo žaliti na
Fortunu jer je uživao u mnogim ovozemaljskim dobrima o kojima većina može samo sanjati.
Podsjeća ga na obiteljsku sreću, bogatstvo i visoke državne položaje koje je zauzimao. Zatim
kroz usta same Fortune progovara o njenoj prirodi: » Ovo je moja istinska priroda, ovo moja
vječna igra: hitro okrećući svoj kotač čini mi zadovoljstvo uzdignuti visoko ono što je dolje,
oboriti nisko ono što je gore. Uzdigni se, ako te volja, pod uvjetom da ne smatraš nepravednim
ako opet padneš, kako to zahtijeva pravilo moje igre. « Filozofija zatim govori: »Ono što želim
reći toliko je neobično da jedva mogu naći riječi kojima bih izrazila svoju misao. Ja uistinu
smatram da ljudima više koristi loša nego dobra sudbina. Dobra se, naime, uvijek pokazuje u
vidu sreće i kad se čini da nam se osmjehuje, zapravo nas vara; loša je uvijek istinita, jer se kroz
vječnu mijenu pokazuje nepostojanom. Dobra obmanjuje, loša podučava; ona dobra pomoću sjaja
lažnih dobara vezuje duše onih koji ih uživaju, a ona loša ih oslobađa spoznajom o nestalnosti
ljudske sreće…« Boetije želi naglasiti da je ono što ljudi smatraju lošom sudbinom zapravo
dobro i korisno za njihovu dušu, i obrnuto.