Professional Documents
Culture Documents
Čedo Vuković Tim Lavlje Srce
Čedo Vuković Tim Lavlje Srce
Što se toliko skanjujete? Slobodno priđite, vi zagrijani navijači fudbalskih timova i obožavaoci
neodbranjivih šuteva, topovskih — „u uglić". Nije nam ostalo ništa drugo nego da ove zimske večeri
prekraćujemo pričama o lopti za koju se obično govori da je okrugla i o golu koji je „na ćoše". Ovo što
ću vam ispričati rodilo se iz navijačke tuge.
A kako i ne bi!
Danas sam obišao naš stadion. Žalost ga je pogledati. Snijeg napadao рrеко pola metra. Površina mu
izvezena psećim tragovima. Baš tada poče snježna vijavica. Negdje oko centra vrti se bijeli vitao.
Vjetar daje hiljade i hiljade golova — ubacuje rojeve pahuljica izmedu stativa bez mreže. Iznad tribina
uzvile se nekakve vrane, valjda se nadaju da će iščeprkati štogod iz snijega. Kažem vam — žalost
jedna! Ne znaš ni gdje je centar, ni gdje bekovska linija. Pokušah u mašti da zamislim sve one
majstorske kombinacije koje su se minule jeseni završile šutevima visoko preko gola. Ali vijavica sve
pomuti i pokvari. I osjetih da mi zazeboše noge i uši. Gledaj nevolje, rekoh, mogao bi čovjek ovdje još
i kijavicu navući. I pobjegoh pretužan. A sad me evo medu vama i htio bih da vam nešto ispričam o
fudbalu, i da to pričanje traje sve do nove sezone. Ali bojim se da mi neće doteći mašte.
Pogledajte, sve se okrenulo protiv nas navijača. Uzmeš li novine da čitaš, počev od sportske rubrike,
neutješno ćeš se razočarati: sve nekakvi skijaši, igranje hokeja na ledu, klizačice neke, dvometraši iz
košarke — i šta sve ne! A o fudbalu? Tek ponegdje neka telegramski kratka vijest kako je neki naš tim,
na turneji po Africi, pobijedio s jednim golom razlike ekipu divljeg plemena Njam-Njam. Žalost jedna
za nas navijače!
Potrudiću se da ovim pričama ublažim vašu navijačku tugu. Ako me budete slušali, biće to
zadovoljstvo i za mene i daće mi snage da nekako preživim ovo prazno vrijeme do prve sudijine
pištaljke na proljeće.
Željko vam je bio najzagrižljiviji navijač svog tima. Sebe je smatrao za rijetkog znalca fudbalske nauke.
I vjerujte, kad bi tako poznavao neki od školskih predmeta, profesor tog predmeta bi se počesto
morao zastidjeti pred svojim đakom. Željko je znao u kojem je minutu i kojom nogom postignut gol
na utakmicama odigranim još davno, prije njegovog rođenja. O sastavima svih svjetskih timova i da
ne govorimo!
Ali naiđu vremena teška za nas navijače. Vremena teža nego što su ratovi, poplave i zemljotresi. To su
vremena kad naši omiljeni timovi preživljavaju krizu i počnu da gube utakmicu za utakmicom i u
stanju je da ih pregazi svaka fudbalska šuša.
Od koga sve taj tim nije poražen! A donedavno je blistao. Centarfor tima bio je nekada nošen na
ramenima navijača, a sad mu djeca zvižde toliko da ne čuje sudijinu pištaljku. I na posljednjoj
utakmici ne bi bolje. Željkov tim bio je najprije prinuđen da se očajnički brani, zatim da pređe na
grubu igru, da mu sudija pošalje dva igrača izvan aut-linije i da se mreža napuni najnesrećnijim
golovima koji su ikada natjerivali golmana da se rukama hvata za glavu. Ako bi protivnički igrač,
recimo, naumio da baci loptu u aut, ona bi se, zahvaćena efeom, odjednom našla u mreži, iza leđa
Željkovog najdražeg golmana. Ako bek Željkovog tima zamahne da odbije loptu u polje, budi siguran
da će ona odsjesti u mreži koju bi Željko najradije iskidao na komadiće — autogol! I sve tako —
kiksevi, promašaji, mlak start, sporost. Ni babji tim ne bi tako loše zaigrao!
Poslije utakmice Željko, utučen, krenu ulicama grada. Bio je teško razočaran u svoj tim. Pred očima su
mu plamsale baklje koje su svake nedelje palili navijači protivničkih timova.
Znam, reći ćete: ma koliko se neko razočarao u svoj voljeni tim, nikad neće prestati da navija za njega.
Tu se, dragi moji, potpuno slažem s vama. Ali Željko je toga dana bio toliko duboko razočaran da je
bio blizu one opasne crte iza koje počinje gubljenje navijačke strasti.
Vi, koji ovo slušate, ne budite nepravedni prema njemu što je upućivao ljute kletve na adresu svakog
pojedinog igrača i što se zaricao da više nikada njegova noga neće kročiti na igralište. On je u tom
času ličio na jednog moga prijatelja koji je, u očajanju što mu se tim nagutao golova, razbio svoj radio,
zakleo se da više nikad neće slušati prenose utakmica i, odmah zatim, pohitao ka susjedu kroz čiji je
prozor dopirao uzbuden spikerov glas. Tako vam je to s nama navijačima. Stoga nas ne treba vrijeđati
hvatanjem za riječ, za obećanje i zakletvu. Mi nijesmo vjerni svojoj riječi, već svojem timu. A nas ima
mnogo. Svaki tim, pa čak i oni koji golove obilježavaju običnim motkama sa stogova sijena, vodi pod
svojim barjakom vojsku navijača. Naravno, u toj navijačkoj vojsci svi nijesmo prosti vojnici. Ima vam i
tu činova i starješinstva. Željko je, mislim, bio desetar, jer je vukao za sobom grupicu dječaka i
podučavao ih iz istorije fudbala.
Ali toga dana — poslije nesrećne utakmice — Željko je bio sam. Bio je usamljen, jer nije ni moglo
drugačije biti — u takvim trenucima zaboravljao je čak i svoje ime.
Ošamućen, bezvoljan, motao se ulicama. U jednom trenutku sudari se sa suvonjavim čičicom i jako ga
munu laktom. Ne videći ko je pred njim, Željko skresa:
Ni sam Željko ne bi znao da objasni kako se i zašto obreo u tramvaju. Tek, kao odnekud iz daljine, do
njega doprije kondukterov neumoljivi glas:
— Karte, molim!
„Karte? Kakve karte?" — trže se Željko. Istog trena bi mu jasno da se ugurao u tramvaj — i to ko zna u
koji — bez karte, bez ijednog novčića u džepu.
Ne sačekavši da se tramvaj zaustavi na stanici, zbunjeni dječak se otisnu s papučice. Bilo mu je sasvim
svejedno što kondukter viče za njim i što ga prolaznici opominju kako je mogao grdno nastradati. Zar
— nastradati? Ta on bi više volio da je, kad bi to tako moglo, ruku slomio nego što se svuda izruguju s
njegovim timom. Zar nije neko od prolaznika rekao:
— Ove naše fiidbalere trebalo bi u turšiju, i onako su se ukiselili!
Ljut na sve, pa i na sebe sama, Željko ošinu ulicama ne znajući ni kud ide, ni gdje će stati.
Odjednom se nađe pred jednom golemom, starom kapijom koja je zatvarala slijepu uličicu. Pazi, piše:
Fabrika kože i obuće. A šta je ono tamo? Liciderska radnja. „Prodajem i narodne fitilje".
I krenu natrag.
Da i dalje luta ovako? Ne sluša mu se kako prodavci novina glasno izvikuju da je Zeljkov tim poražen.
Ugura se u nekakav red. Đaci idu po dva i dva. Pored njih stara podeblja nastavnica s naočarima. Ide
tako Željko, ide, pa mu i to dojadi. Brzim korakom sunu u stranu. Opazi to nastavnica, pa viknu za
njim da se vrati. Uzalud. Ona opet viknu. Dječak se i ne okrenu. Onda ona, onako debela, jurnu za
njim, pretrča čak i kolovoz, i stiže ga na drugom trotoaru. Zgrabi ga za ruku i okrenu k sebi vičući sva
zapjenušena od bijesa:
— Ti... nevaljalče jedan, gade mali! Čuješ li kad te zovem! Nevaspitano derle... Ovaj, oprostite...
Znate, mislila sam — teško meni kratkovidnoj! — mislila sam da je koji od mojih daka!
A Željko, inače veoma osjetljiv i častoljubiv dječak, nije se čak ni zacrvenio u licu. Tupo je gledao sebi
pred noge i koračao dalje — jednom ulicom, pa drugom, pa uzduž, pa poprijeko.
„Ne, ne!" — mislio je. — „Ovako dalje ne ide! Ako se naš tim ne preporodi... Akako će se preporoditi,
do vraga! Dobar fudbaler rađa se jednom u deset godina..."
Već je umoran i gladan, a ne osjeća ni umor ni glad. Razmišljao je dalje, tražio izlaz:
„Kad bi se fudbalerima mogle dati neke... neke injekcije, pa da okrilate, da su brzi, okretni, oštri... E-
eh!"
Maštajući tako, sve više je gubio nadu da će se njegov tim ikad oporaviti i zablistati kao u onim
slavnim danima prije nekoliko godina. Tad mu sinu neobična misao:
„I ovaj naš mlaki centarfor! Na tom mjestu trebalo bi da bude lav! Lav, jakako! Lav, a ne mlakonja
meke kosti, a ne slabodušna strina koja se previja na zemlji ako je dodirneš ramenom... A krila bi
morala biti brza — brza kao lastavice, kao noj, kao vuk..."
U smiraj dana, uz gorki osmijeh u kojem je bilo i šale i poruge upućene igračima, Željko zaključi:
Biće pravo ako vam kažem da on tada nije još imao određene namjere. Prosto je pošao prema
velikom ograđenom parku u kojem obitavaju životinje.
Ali ubrzo se pred njim pojavi prepreka: kapija od debelih čeličnih šipki bila je zatvorena.
Željko nije bio od onih dječaka koji odmah ustuknu. On stade ispred kapije, drmnu ogromnu kvaku i
pričeka. Niko se ne javi. On jače lupnu kvakom.
- Ko je na kapiji?
- Željko!
Na vratima se pojavi sitna glava starca: sijedi kratki brci, ožiljak na vilici, mrka vojnička šapka,
natučena do obrva.
- Unutra? Hajde, nosi gaće dalje od kapije. Vrt je već zatvoren — vidiš li da nema posjetilaca... I ti si mi
neki delija, ni majmun te ne bi primio za rođaka!
Željko je znao da nema šale sa čika-Munjom, najvećim prijateljem stanovnika Zoološkog vrta. O tome
su starčiću kružile među djecom priče da je veoma opake naravi, da goni dječake koji draže životinje i
da ga sve one vole i slušaju. Vele, čika-Munja se prema lavovima ponaša kao da su to slabašna
mačad, tigrovi su pred njim pitomi i poslušni, a slonovi ga grle surlama, i bezbroj takvih čuda.
I starčić pređe prag. Vukući desnu nogu, ukočenu u koljenu, krenu prema kapiji.
Starčić nadu obraze i sijevnu očima. Htio je time da stavi dječaku do znanja kako nema vremena da se
maje s kojekakvom dječurlijom.
Čika-Munja se trže. Obrve i šapka sunuše mu uvis, a onda se smiriše. Sklopljenih očiju nešto je
prosuđivao u sebi i mrmljao.
— Fudbal? Luckasti dječak... Hm, fudbal. Zar moji rođaci da igraju loptom? Luckasto, ali nije loše...
On se maši rukom u džep kožnih čakšira i izvuče golemi mrki ključ. Okrenu ga u bravi, odškrinu tešku
kapiju i, bez riječi, pokretom kažiprsta pozva Željka unutra.
„Čudan starac" — mislio je Željko idući za njim. — „Životinje naziva svojim rođacima! Mora da mu u
glavi nije sve na mjestu."
Uđoše u kućicu.
— Sinko moj, jesi li ti sasvim zdrav? Je li ti u glavi sve na mjestu? Ili te je obuzela gorušica?
— Došao sam da razgovaramo najozbiljnije! U novinama sam čitao da po svijetu ima timova u kojima
igraju životinje. Pa, nijesam načisto: može li se to...
— Eno de! Odmah se naduriš. Ne valja tako... A i životinje su ti isto kao djeca. Čim ih ne shvatiš,
osjetljive su, natmure se i — muku poslije mučiš dok ih odobrovoljiš. Jednom, naš gorila Češko počeo
da skače uz mene, hoće da se igra, lola jedna. A ja, kobajagi, srdit na njega, pa ga odgurnem i
prikričim: „Lezi tamo, Češko, i češi svoju stražnjicu!" On ti frknu, pa pokunji nos i ode od mene. Morao
sam dobrih petnaest minuta da ga bištem dok se nijesmo pomirili...
Nego, ja opet zabrazdih nekud u stranu... E, starost!
Starčić, bez razloga, pode svojim klecavim korakom do prozora i opet sjede naspram dječaka.
— O fudbalu! — podsjeti ga Zeljko, ali ostade u nedoumici: da li je čiča tako zaboravan ili iz nekog
staračkog
šeretluka voli da pripitkuje sagovornika?
— Jeste, jeste... Lopta, hm. E-e! Siroti moji rođaci u kavezima. Čame povazdan, dosađuju se, traže
bilo kakvu zabavu. Neki su mi majmuni čak i apetit izgubili. Sve od dosade. I govorim ja upravniku,
govorim — uši mu probih. A on — obično drvo. Ovamo se koči i prsi što je upravnik, a ne zna, na
priliku, kakvu travu vole zebre. I govorim mu ja: daj, čovječe, da pružimo životinjama kakvu razonodu!
Skapaše nam od čamotinje. A on — ni opepeliti. „Sve to", veli „staje mnogo novca." Aj, aj, kako ima
ljudi studena srca... Više puta su mi suze udarile na oči... Jednom, tako, opazim ja da mi je vuk Vujko
žalostan. To me dirnu do srca. Iako je ljuta zvijer, opet — osjeća i on nešto. Zagledam mu se u oči. A
one došle pitome, pitome i, hoćeš li vjerovati, ovlažile se. Sigurno, jadnik, čezne za svojim divnim
gorama. Obrglih ga ja, a suze mi... E-eh, opet ja... Starost, starost!
Kao opčinjen, dječak je slušao čika-Munjine riječi i bio potpuno saglasan s njim, bio je spreman da
saosjeća sa životinjama koje je već dobro poznavao, jer je više puta po pola dana proveo u Zoološkom
vrtu. Starac opazi da je mališan ushićen njegovim pričama i to ga obradova. I upravo kad je htio da
zapodjene novu priču o životinjama, primijeti da se spustio sumrak. Ustade i upali svijetlo.
Valjda zbog te promjene, on produži ćutanje i radoznalo poče posmatrati posjetioca koji se skupio na
stoličici.
„Valjan momčić!" — mislio je. — „Vaspitan. Zna taj da sasluša starijega i da mu se ne upliće u riječi...
A gledaj samo kao mu gore one zelenkaste oči. Kao da u njima ima malo mačje prepredenosti!"
— O loptanju! He, luckasta, ali dobra zamisao! He, to je najsrećnija, najplemenitija zamisao koju sam
čuo za posljednjih trideset godina. Tako mi slonove surle, ti si, momčiću, neobično umna glava! Hodi
da te zagrlim!
Željko je zanijemio i oprezno, da starac ne opazi, pokušavao da izbjegne dodir njegovih bockastih
brkova.
— Sinko moj. To ti je genijalna misao! Kako ti ono reče: Mogu li životinje naučiti fudbalsku vještinu?
O, pa ti si, sinko, ipak, u neku ruku, neznalica. Životinje sve mogu!
Kažem ti — sve! Kadre su da učine čak i više nego što bi mogle da podnesu naše trošne ljudske kosti.
Čika-Munja ga pogleda prijekorno, kao da kaže: malo voliš da prenagliš, ali nije ti zamjeriti — premlad
si!
— Au, kakva se napast krije pod tvojom kapom! A upravnik? Šta ćemo s njim?
- Zlatna riječ!
— Krijući, nego šta! — pojunači se Željko. — Što upravnik mora sve znati!
KAKO JE ČIKA-MUNJA
IZUČAVAO FUDBALSKU VJEŠTINU
Sjutradan u isto doba i na istom mjestu, čika Munja i Željko sastadoše se na dogovor.
Dječak najprije upita čiču da li je on u stanju da potpuno vlada životinjama. Čika-Munja mu, po
običaju, umjesto odgovora ispriča nekoliko pričica iz kojih se vidjelo kolika je bila njegova moć uticaja
i na životinje. Onda se, kao uzgred, sjeti i ovog slučaja:
— Jednom ti ja uđem u kavez kod tigra Šaponje. Priđem mu, kao i uvijek, s povjerenjem. Zatražim da
ustane i da mi pruži šapu — često smo se rukovali ili rukošapovali. No, Šaponja se nešto bio pokunjio,
razlijeni se i — ni da mrdne. Ja ne budi lijen, podviknem na njega: „Ustani ljenčugo!" On otkri zube i
zareža. Dok trepneš, sunu k meni. Pomože mi moja hitrina — bacih se u stranu. Zakači me samo
jedan
nokat njegove šape. Tako mi ostade za vječitu uspomenu ovaj ožiljak na vilici...
Ko zna dokle bi čika-Munja nizao jednu za drugom svoje avanture da ga Željko ne prekide pitanjem:
- A šta će ti poljanče?
- Pa, za treniranje.
— Е, ima, ima! Ako se sjećaš: onamo iza prostora za žirafe nalazi se jedna poljana koja je predviđena
za proširenje Zoološkog vrta. I to ćemo mi popuniti kad nabavimo još moje rodbine... Ali šta ti je to —
kako ono reče tre — tre...
— Treniranje. Vježbanje.
— Pa šta ćemo?
- Otkud ja znam! Najbolje će biti da ti prošetaš još malo svoju đačku kapu po ulicama i dobro
porazmisliš. Inače...
- Mladi ste vi još. Gledao sam ja na utakmicama i starijih ljudi — slaga Željko.
- Starijih?
—Jošte kako! Dolaze tako ponekad djedice pokučeni nad štapom, jedva koračaju u kaljačama, ali —
bez fudbala ne mogu...
- Ne, čika-Munjo, očiju mi! Dolaze i stariji ljudi i, da vidite, žestoki su navijači!
- E, kad je tako moglo bi... Ne, ne! Počekaj malo! Pošao bih i ja na utakmicu, ali kako ću od unuka!
- To su ti, sinko, veliki ljubitelji tog nesrećnog fudbala. Sto imadoše, za utakmice dadoše. I koljem se s
njima oko toga, i savjetujem ih: ne traćite ututanj novac i vrijeme! A nekad se, bogme, i pokoškamo
— sve zbog fudbala. E, sinko, prosudi i sam: kako ću ja na utakmicu, vidjeće me unuci i — bruka živa!
Zamisli se Zeljko. Odista, nije to laka stvar. Starac bi da sačuva svoj ugled i svoju riječ pred unucima.
Valja poštovati tu njegovu želju.
- Krišom? Oho, šta ćeš ti sve načiniti od mene! Krišom od upravnika da učim životinje fudbalu, krišom
od rođenih unuka da idem na utakmice... Aj, aj, aj! I sve to pod moje stare dane!
Kazivao mu je o tome koliko je igralište dugačko, a koliko široko. Uz put bi zastali da mu Željko u
prašini našara kako se obilježava bekovska linija, kako centar, golmanski prostor. Onda mu je pričao o
broju i rasporedu igrača s obje strane, o zadacima golmana, bekova, halfova i navale, zatim o
jedanaestercu, korneru, ofsajdu, faulu...
— Čitava nauka, sinko moj! Samo, kako ću ja zapamtiti te teške riječi! Kako ti ono reče: opsajd?
- Ofsajd.
Kad Željko odvede starca do sjedišta na tribini i kad pred njihovim očima puče zatravljena poljana,
uokvirena šarenom masom ljudi koji su neprekidno navirali sa svih strana, čika- Munja ga stegne za
mišicu i došapne mu:
Čim utakmica poče, Željko gotovo potpuno zaboravi svoga „đaka" i zabrinuto je pratio loptu koja se
zloslutno motala ispred gola njegovog tima.
- Koji su tvoji?
- Oni u plavom.
Zeljkove nade padoše u vodu. Njegovi opet primiše jedan sasvim „bijedan" gol. I lopta se umiri na
centru.
— Dali su našima jedan šašavi gol, ništavan gol. Sad je lopta na centru. Naš vođa navale dodaće loptu
suigraču i naši će početi da navaljuju.
U tom Željkovom objašnjenju bio je samo djelić istine. Lopta se ubrzo našla ispred jednog od bijelih.
Plavi su opet bili prinuđeni da trče k svom golu i da se očajnički brane.
Desno krilo bijelih prevarilo je jednog plavog igrača, zatim još jednog visokog, dugonogog i kao oluja
se stuštilo prema golmanu i mreži.
Željko opazi kako čika-Munja poskoči s mjesta, diže jednu ruku i povika:
— Šta? Kakav sudija! Ne zna taj ništa! Čist gol — mreža samo što se nije pocijepala!
Razočaran još jednom u igru svojih ljubimaca i ljut na čiču što navija za one druge, Željko mu uze
šaptati u uvo:
- Protivnike?
- Pa da — one u bijelom.
- Sinko, ono nisu protivnici! Ono su munje nebeske, sokolovi! Vidiš li da im niko ne može stati na put!
Željko ga je gledao ispod oka, a u njemu je narastala nezadrživa srdžba. Zar on, čika-Munja, da odmah
ode u protivnički tabor? Zar on da navija za bijele, Željku uprkos? Ne, nema ništa od takvog
prijateljstva! Eno ga, sad vitla šeširom i viče na sudiju što je opomenuo jednog od bijelih. A taj igrač je
upravo divljački nasrnuo na plavog centarfora. Ne, ne može to tako, grozni starče!
Željko hitro pruži ruku, strže mu šešir i pođe u stranu u želji da bude što dalje od čika-Munje. Ovaj to
čak i ne opazi. Već se svadao sa nekim iza sebe, vikao promuklo da je faul, da je korner, daje aut, da je
sudija prava ćuskija za fudbal i da ga ni majmun ne bi primio za rođaka. I svi oko njega čudili su se —
otkuda tu ovaj sijedi čovjek s ćelom na tjemenu i ožiljkom na vilici. Neki su se ljutili na njega, a neki u
šali dobacivali:
— Dobar si, čile! Tebe ćemo za sudiju! Raspali čiko!
A on se okretao oko sebe, tražio okom svoje pristalice, začikivao one koji mu nijesu bili naklonjeni.
Tada se desi ono čega se čika-Munja još prije utakmice potajno bojao.
Cika Munja pogleda — bila su tamo oba njegova unuka. Mahali su rukama i kao prijetili mu što navija
za bijele.
Naglo ohlađen time, starac se spusti na sjedište. Osvrnu se. Željka nije bilo kraj njega. Ni šešira nije
bilo.
Na sreću, sudija odsvira poluvrijeme i čika-Munja se umiješa u masu, čvrsto riješen da se sakrije
svojim unucima.
Željko se nekoliko puta zaricao da nikada više neće poći kod čika-Munje. Kakav mi je to prijatelj koji je
u stanju da iznevjeri čovjeka na fudbalskom stadionu i da navija za protivnički tim! To se ne da
podnijeti.
„Pa jasno" — razmišljao je Željko. — „Starac je mogao da navija za one fudbalske neznalice samo zato
što i sam gotovo ništa ne zna o fudbalu. Da nije tako, zar bi mogao imati srca da se onako raspali
protiv plavog tima?"
Prošla su dva dana. Željko je prisiljavao sebe da ne misli o čika-Munji i njegovim „rođacima" u
Zoološkom vrtu.
Ali trećeg dana on ne izdrža. U određeno vrijeme uputi se kapiji iza koje se vidjela čika-Munjina
čuvarska kućica. Naumi jednom da se vrati. No, savlada svoju neodlučnost i nekoliko puta lupnu
kamenčićem o gvozdenu šipku.
Ubrzo se šljunkovitom stazom začuše čičini gegavi koraci, pa se ukaza i sam stari dreser.
On ne pokaza nimalo iznenađenje što vidi dječaka кrај kapije. Mirno priđe i otvori mu da uđe.
— Dobro došao, prijatelju! — reče ravnodušno idući po običaju ispred dječaka. — Znao sam da ćeš
doći. Nećeš se ti, valjda, naljutiti na svog starog prijaška!
Čiča odmah pruži kažiprst prema povećoj crvenoj tabli okačenoj o zid.
— To je upravnik bio pripremio da ima gdje prikačiti svoja naredenja o kaznama... Da, što se čudiš!
On je izricao kazne životinjama zbog njihove neposlušnosti, tvrdoglavosti i uopšte zbog lošeg
vladanja. Mnogo sam muke imao dok sam ga ubijedio da je to suvišno — moji rođaci ionako ne znaju
da čitaju. A onda — zar je to način, zar je to, da kažemo, vaspitno?
Čika-Munja predahnu, kucnu svojim kvrgastim prstom o dasku, pa se opet okrene Željku.
—A znaš li, mudri navijaču plavih, zašto sam se potrudio da ovu tešku tablu okačim ovdje?
—E, i to ću ti reći. Mi smo kao što znaš, naumili da sastavimo fudbalski tim u Zoološkom vrtu. Kad
budemo izabrali igrače, stavićemo njihove fotografije na ovu tablu — nek se zna!
- Ni za živu glavu! Ja sve radim postpuno: sve u svoje vrijeme. Kad bude potrebno, vidjećeš i
fotografije... Nego, sinko moj, hajde da porazgovaramo o timu, koga ćemo gdje, i tako...
Dječak se usprotivi:
— Sta? Zar da sastavljamo tim prije nego smo isprobali kandidate! Vidi se, oprosti, da nemaš pojma o
radu komisije za sastavljanje timova... Oho, nije to baš tako jednostavno!
Članovi komisije ponekad gledaju stotinak utakmica prije nego što se odluče hoće li jednog igrača
postaviti na krilo ili na polutku...
- Nikako! — povika čiča. — Nikako, sinko moj! Sta ti znaš o životinjama! Nikakvo isprobavanje! Ako
jednu životinju, da kažemo, probaš na golu, poslije ćeš živog jarca oderati dok je priučiš da igra halfa.
- Onda da pristupimo sastavljanju tima. Ti, kao znalac, šta misliš: odakle da počnemo?
Začuše se dugi spori koraci pred samim vratima.
Željko se skupi ispod niskog poklopca. Onako zaplašen, jedva se uzdržavao da ne kihne od prašine
koja mu se uvlačila u nozdrve. Upravnik je sigurno ušao unutra. Čuje se njegov piskavi glas:
Željko se usudi da proviri kroz pukotinu sanduka. Vidio je samo duge noge u kožnim čakširama. Odiže
malo poklopac. Leđima okrenut sanduku, stajao je mršav dugovrat čovjek u kaputu od zelenog
somota. Takode zeleni lovački šešir stajao mu je nahero. U ruci je držao kožni bič i nervozno se lupkao
po žutim čizmama.
Dječak spusti poklopac i još se više pritaji. Slušao je kako se taj štrkljasti čovjek i dreser prepiru oko
toga što je veterinar izvršio — po mišljenju upravnika — nepotreban pregled pluća bijelom medvjedu,
koji se dobro osjećao i čak je bio prestao da se gnjuri u vještačko jezerce.
Srećom, upravnik nije bio oran ni za svađu, te brzo svojim krakatim nogama odmagli nekud.
— Ode da potraži koju kap konjaka! — reče čiča provlačeći dlanom po zaprašenoj dječakovoj kosi.
— Hoćemo li na posao?
- Hoćemo, sinko! Šta ono rekosmo upravo prije no što banu ona zlomislena čaplja?
- Od golmana, nego šta! — kliknu čiča. — Pa sinko, šta ti misliš: koga bismo?
—Ja, ovaj, mislim... tu treba okretnosti, skokovi, brz refleks. Onako, znaš, da se baci kao mačka...
- Aha, aha!
- Ne! — odlučno izjavi čiča. — Kad se sve sabere i oduzme, ja bih stavio — kengura!
Uplašen da čiča opet ne razveze priču o kenguru, Željko ga veoma oprezno prekide:
- Kako da ne, sokole moj! Naš ti je Skok viši od tri metra, a sam rep mu je, brat bratu, duži od tri
četrvrti metra. E-hej, znaš li ti šta to znači kad se ta grdosija bude razapela između stativa!
Ima, bre, da lovi lopte, a ne kao onaj tvoj golman šupljoruki...
Ovaj, da, nijesam htio da vrijeđam... O čemu ono počeh? Aha, o mom Skoku! Ta što taj skače, da
vidiš! Kad se odbaci zadnjim nogama, pa đipne po dvadeset metara u daljinu...
- Idi, bre, dijete! Šta ono rekoh? Aha, pa može da skoči koji put i do osam metara. Toliko može, glavu
mi reži ako se ne odbaci toliko!
Željko kaza da se slaže — neka kengur brani gol. Ali čiča se nije dao zaustaviti.
— Istina Skok nije baš umna glava. Ne bih želio da o njemu kažem ružnu riječ, ali sve mi se čini da je
gluplji čak i od magareta. Jednom mu ja pošteno i ljudski objasnih: Skok, takva i takva stvar, a on,
zadrta delija, tjera svoje. Opet ja njemu: Skok, prijane moj, poslušaj-de svojeg čiču, a on, tupoglavko...
Vješto krijući svoje nestrpljenje, Željko napomenu kako mora da ide kući: treba večeras da dovrši
domaći zadatak iz matematike.
- Hajd' neka ti bude! — složi se čika-Munja. — Nego, da mi okončamo današnji posao. Rekosmo li:
Skok?
Čika-Munja izvadi iz stola fotografiju kengurovu, hitro se pope na stolicu i, uz svečane pokrete ruku
objesi je uvrh table.
Da ne zaboravim, spomenuću odmah: čika-Munja vam je postao veoma zagrijan ljubitelj fudbala. A
navijač? Ne pitajte! Prosto nije znao za koga i protiv koga bi navijao. Pa ipak bi se grlato razvikao čim
vidi da se šutira lopta.
Iako su ga unuci otkrili na onoj utakmici, on je i dalje nastojao da pred njima govori s
omalovažavanjem o fudbalu. Možda zato da bi ga ostavili na miru — da se ne šale na njegov račun.
Ali za protekla dva-tri dana od prve utakmice, on je krijući čak i od Zeljka, odlazio na utakmice
beznačajnih timova koji deru lopte i kopačke izvan fudbalskih liga. Tamo je upadao u gužve, prepirao
se sa mladićima i djecom, tvrdio za igrače koje je prvi put vidio da su „obični loptoderi" ili da su
„rođeni za kikseve". Zbog izjava jednom je bio zapao u dosta kritičnu situaciju i jedva je uspio da
umakne ispod razmahanih štapova i kišobrana. Tada ga je ipak dostigla i pogodila u šešir nekakva
trula jabuka, na sreću — dosta sitna.
Njegova nagla opijenost fudbalom nagonila ga je da zastane pored dječaka koji satima dašću za
kakvom probušenom gumenjačom. Stao bi tako ukraj poljančeta ili ulice gdje ima manje saobraćaja i
osmatrao vrlo zanimljive nezvanične mečeve. Ostao bi miran minut-dva, pa bi se odmah umiješao i
preuzeo ulogu sudije, sve dok ga djeca ne bi otjerala povicima. Prosto — smetao im je, bio
nepokretan, mnogo je sjeckao igru, bio spreman da igrača povuče za uši, i šta sve ne!
Čika-Munja je ćuteći stajao ispred table sa koje ga je gledala kengurova slika. Vidjelo se da u sebi
odobrava izbor golmana i da je, što se toga tiče, potpuno zadovoljan.
Dječak je očekivao da dreser, kao stariji, prvi povede riječ o timu. Bio je ošamućen zbog slabe ocjene
koju je toga dana dobio iz matematike. Nadao se da će mu razgovor sa starcem pomoći da to
zaboravi.
Tako i bi.
- Šta ćemo, kako ćemo, sinko? Jesi li šta razmišljao, jesi li dokučio nešto mudro, a?
- Ništa naročito.
— Dakle, sokole moj, hoćemo li da udarimo po bekovima? Po bekovima, nego šta! Pazi, uzdam se
mnogo
u tvoju fudbalsku pamet. Pazi, dobro šta ću te pitati! Sta je glavno za bekove? Onako... šta su oni u
jednom, da kažemo, solidnom fiidbalskom timu?
Dječak očeknu, kao — zamisli se malko. Nije htio da ostavi utisak brzopletog mališana.
- Znaš — poče on sa važnim izrazom na licu — od bekova se traži da budu, ovaj, da budu... stubovi
odbrane!
- Stubovi? — kliknu dreser.
- To, ili ne valjaju ni za krpenjaču.
- Ako se stubovi traže, baš takve imam u Vrtu! Prave stubove! Znam da se nećeš sjetiti na koga
mislim. Imam ti ja sinko, dvije životinjice, dvije bubice, tako reći. To su ti — medvjed i slon.
— A znaš li ti ko su oni, ej? Medvjed — Ursus arktos, a ja ga zovem Gegula! Pa slončina ona, onaj
kolos, grdosija, a meni ga je milije zvati na svoj način. Komarac! A znaš li ti da je on težak oko četiri
hiljade kilograma? E-hej, sokole moj! Ček, ček, šta ti ono promuca? Tromi i tako nešto... Ko te tome
nauči, kukala ti majka? Znaš li da on može konja da stigne i da ga obori udarom svoje šape? Nego šta!
A je li to tvojoj čupavoj glavici poznato da je slon brza životinja? Konjanik jedva da ga stigne! Slonovi
kad krenu u čoporu,
pređu za dan po dvjesta kilometara, sokole moj! A tek onaj moj, što ga zovem Komarac, taj ti je brz i
vješt da mu sigurno para nema odavde do Afrike i Indije!
Željko je bio pregažen tom poplavom riječi. Spor oko izbora bekova bio je samim tim riješen.
— Medvjed Gegula i slon Komarac — stubovi odbrane! A ti bi stavio za bekove nekakve šuše,
zamorčad, kuniće ili tako nešto! Osloni se ti na mene, sokole moj! Znam ja šta su životinje i šta je
fudbal. Pa, sinko, šta veliš na ovo, a?
Osjetivši da čika-Munja želi da ovim blagim riječima izgladi malopređašnje razmimoilaženje, Željko
požuri da se složi s njim. Osim toga, bio je iznenađen onim što je saznao o medvjedu i slonu i brzo se
ubijedio da će oni odista biti solidan bekovski par. U početku se pribojavao da čiča malo ne preteruje,
kao juče za kengura. Ali Željko i to odbaci — bio je uvjeren da može pogoditi kad čika-Munja malo
„dosoli."
- A da ti znaš kakvu surlu ima Komarac i kakva čuda izvodi njom. Pomoću nje jede, njom sipa vodu u
ždrijelo
kada pije, njom se prska, odnosno tušira. Za slona je surla što je za nas ruka. Nego, sjetih se kad rekoh
ruka... Ako slon surlom dočeka loptu, hoće li to biti hens?
- Dobro, vidjećemo za pravila... nego što je on naoružan, što su mu kljove — skoro dva metra
dugačke, a čitav on ima četiri metra, sokole moj. Te su mu kljove strašno oružje, njima on cijepa čak i
koru drveta i zemlju rije za korijenjem i krtolom... Nego, idi ti kući, sinko, nije ovo čas zoologije!
- Reci, sinak.
- Slike!
Čika-Munja donese dvije fotografije i pope se na stolicu. Ubrzo su ispod kengura Skoka visile dvije
malo razmaknute fotografije: medvjed Gegula i slon Komarac — budući bekovski par!
Odmah poslije razgovora o bekovskom paru kod Željka se poče javljati zavist. I to prema čika-Munji. U
početku je to bilo samo malo nezadovoljstvo.
Zeljku je bilo žao što je u sastavljanju tima, dosad, čika- Munja imao odlučujuću riječ. On je odabrao i
golmana i oba beka. Prema Zeljku se ponaša kao da ima pred sobom običnog đačića, a ne svog
prijatelja i saučesnika u neobičnom poduhvatu. Dreser stalno ističe kako je neuporediv poznavalac
životinja. U redu. Ali što se pravi kao da ima u malom prstu sva fudbalska pravila!
Dječak je slabo spavao naredne noći. Trudio se da smisli nešto čime bi pokazao pred čika-Munjom
kako je i on u stanju da nađe valjano rješenje za sastav tima. Cak je zoologiju prelistavao.
I, čim stupi u zavjereničku sobicu, Zeljko bez ikakva uvoda i objašnjenja izgovori prilično glasno:
Dreser ga iznenadeno pogleda, žmirnu pod gustim obrvama i, naslutivši šta se u Željku zbiva, smjesta
odvrati:
- Za to mjesto ne možemo naći boljeg igrača od žirafe. Hod joj je vrlo brz. Ima neobično duge prednje
noge — moći će uspješno da startuje na protivničkog centarfora. Onako visoka i duga vrata,
dočekivaće svaku visoku loptu — a to je važno! Onda, imaće izvrstan pregled igre...
- Oho, takvog te hoću, đavole s pola nogavice! Gle ti maloga kako je nabubao iz zoologije sve o
žirafama!
Zeljko je bio obradovan što dreser prima njegov predlog. Ali nešto ga u jednom trenu štrecnu — lice
mu se uozbilji i pomalo rastuži.
— O — reče on — teta-Julino ime je tajna za svakoga osim za nas dvojicu i — nju samu! Prema tome,
sinko, nema nikakve bojazni da će neko to saznati i zloupotrebiti... Pravo da ti kažem, to i nije neko
ime, to ja njoj samo tepam. I da vidiš, navikla se na to, godi joj. Kad joj kažem teta-Julo, ona istegne
vrat, uperi uvis ona dva roščića i osluškuje sa svoje visine od šest metara... Inače, sinko, radujem se
zbog nje, jer ona mnogo voli društvo: da vidiš samo kako je privlače zebre, nojevi, antilope. A i trkač
je dobar, prosudi po ovome: njeno mladunče — deset sati poslije rođenja — već trči! I to kako trči
sokole moj! A mi, kad smo bili bebe, trebalo je da prođe godina dana dok stariji počnu da nas
podstiču da „tojimo", pa nas stavljaju u dubak, pa nas natjeraju da kročimo korak- dva mameći nas
slatkišima, pa nam pružaju palac da se držimo. Vidiš, kakve smo slabotinje. A žirafino mladunče
odmah — hop! — u trku i skakanje.
Obojica za tren utonuše u razmišljanje o čudnim osobinama i sposobnostima životinja koje u mnogo
čemu daleko nadmašuju čovjeka ostajući mu ipak podređene zbog njegovih umnih moći, njegove
usavršenosti, napretka u nauci, tehnici...
- Tigra!
- Tigra?
— Hm. Pa, da vidiš, moglo bi, moglo... Tigar? Može! Sigurno može. Vidi se da si dobro razmislio. Jer to
ti je,
sokole moj, najstrašnija zvijer, a opet da se pripitomiti. To je đavolska šapa. Stoga ja onog našeg i
zovem — Šaponja!
On je, vrag neka ga zna, ni mačka ni lav. Kad ga gledaš, rekao bi: velika mačka! A opet — bliski srodnik
lava. Može da đipne do devet metara. A ćud ima naopaku. Drznuće se da napadne životinju krupniju
od sebe, a kad je gladan ne prezire ni mišje meso...
Dječak ga prekide.
— Nadam se da će tigar Šaponja biti prvoklasan half — ne zna taj za šalu. Doduše, moraćemo da ga
naučimo da ne igra pregrubo.
— Za drugoga halfa ja bih metnuo vuka... Hm, vuka? Da li bi moj Vujko bio dobar?
- Što da ne — dodade dječak.
- Ama čekaj, kozji te papak pogodio! Što mi se pleteš u misli! Vujko kao half? Nije on dovoljno bistar
za te stvari... šta half treba da čini? De, reci ti, fudbalski profesore!
- Half... pa, on pomaže odbrani, a podupire i navalu. Povezuje igru odbrane i navale...
- E, nije za to moja vučina. Tu treba, dakle, malo više mozga, promućurnosti... O, kako se odmah ne
sjetih! Da uzmemo nekoga od majmuna. To su ti prepredenjaci koji mogu da shvate šta se od njih
traži...Majmun i niko drugi!
- Šimpanzo ili gorila... Jedan od njih. Možda će ipak biti bolji gorila Češko. Po pameti su, doduše,
negdje blizu,
samo — Češko je jači od šimpanza, mislim da će biti čvršći kao borac.
— Za njega, sinko! Naš Češko je zgodan po izgledu. Rodom je, vele, čak iz francuskog Konga, a na glavi
mu je dlaka crvene boje — svako bi pomislio da ima, lola jedna, crvenu kapu! Zna on da mu se zbog
toga svi dive, pa je pomalo uobražen kao kakav kicoš... Silan će to biti half, žestok! Valja pravo reći:
nije baš najbolji trkač, ali zato ima džinovsku snagu i snalažljiv je.
Bi odlučeno da se na tabli pojave još tri fotografije. Ovog puta tu ceremoniju izvede Željko.
Half-linija konačno dobi ovakav sastav: tigar Šaponja — žirafa teta-Jula — gorila Ceško.
Kao što i sami vidite, Željko i čika-Munja došli su do najteže tačke — do razgovora o sastavu navale.
Tu se, obično, spotiču sve komisije koje se bave sastavljanjem timova.
Ali našim prijateljima — dreseru i dječaku ispriječila se druga nevolja — bilo im je otežano sastajanje i
dogovaranje.
Čika-Munja presrete Željka na kapiji i saopšti mu šapatom da je upravnik nešto saznao o dječakovim
posjetama, da mu je to sumnjivo i — čiča pretpostavlja — sigurno će postaviti nekoga ko će njih
dvojicu da uhodi.
Tada čiča kaza kako bi najbolje bilo da Željko odšeta do parka i tamo ga pričeka, pa će vidjeti šta i
kako da čine.
- Znaš, čiko: želja mi je još odranije da centarfor mojeg tima bude kao lav. Na to mjesto da stavimo —
lava!
- Oho! Ala me ti iz zatrke preteče! Baš sam tako i ja mislio. Šta ćeš — mladost, brzina... E-eh! Dobro.
Dakle da stavimo lava, moga silnog Grivaša! Ih, kakav je to primjerak, sokole moj! U knjigama piše
Felis leo, a za mene je on Grivaš. Ima više od dva metra dužine, sam rep, brat bratu, ima oko
devedeset centimetara! Nije to šala — gospodar prerije!
- A je li, čiko, zašto mu naraste onolika griva? — upita Željko i smjesta se pokaja — poboja se da čiča
opet ne razvuče dugu priču o lavovima i grivama.
- To je lijepo, sinak: što ne znaš, upitaj. Objasniće ti se. Dakle, ženke nemaju grivu. One su ti kao
nekakve dame. A mužjacima griva štiti vrat kad se medusobno posvađaju i pokolju. O njima se misli
da su krvoločni. A nijesu, časna riječ. Lav rijetko napada čovjeka, a djecu gotovo nikad. Zašto — đavo
ga znao...
- Odlično, prijatelju! On će imati i ugled i snage da zavede poslušnost i red. Da li će imati dovoljno
pameti za to, ne znam... Ali šta će mu pamet — mi ćemo mu pomoći.
Onda poteče razgovor o krilima. I dreser i Zeljko ređali su, jedan za drugim, niz imena, ali se nikako ne
složiše. Čiča, nastojeći da ne povrijedi Željkovu samouvjerenost kad je riječ o poznavanju fudbala,
upita: šta se traži od krilnih igrača. Željko hitro odgovori da je glavna odlika krila — brzina. To
podstaknu čika-Munju da u razgovoru uplete i stihove:
— Kaže, brzina se traži. Pa što se onda majemo, okolo, što smjesta ne udarimo pravim putem...
Ako ćemo sudit po brzini, uzećemo zeca brzoskoka i deliju noja nogatoga!
— Моrе, ostavi! Plašljiv! To je naduvano u knjigama. Ono jeste, pola mu života u bježanju protekne,
ali zar i
druge životinje ne bježe? A siromah zeko — voli život. Eto šta je. Zato ja zovem jednog zekana Junački
Brk. Baš tako — Junački Brk! Najzad, neće na fudbalskom terenu da se kolje s protivnicima, već da
igra...
- Neće da se kolje, ali u fudbalu ti je uvijek nešto slično tome. I zato se zahtijeva od igrača srčanost.
Ako nijesi znao opasnije je igrati fudbal nego voziti mlazni avion... No, ako misliš onda neka bude zec
na krilu.
- Može zec, može. A šta kažeš o noju? Najveća ptica, sokole moj! Visoka dva metra i sedamdeset, a
težak oko sto kilograma. A kad potrči, noga mu se pozlatila, ne stiže ga šale! Zato ga i zovem Trčko. A
vid i sluh, ne pitaj. Čudo od ptice. Priđem ja jednom Trčku i naredim mu...
Pošto mu dječak objasni da se tu uzima u obzir da li igrač bolje udara loptu jednom ili drugom nogom,
saglasiše se da zeca odrede na desno, a noja na lijevo krilo.
Ponajprije se obojica složiše da desnu polutku igra jelen Vitorog — brz je i okretan; istina, i pored
veoma ponosnog držanja, prilično je plašljiv, ali će se to nekako popraviti.
Prepirka nastade oko lijeve poludke. Čika-Munja se zalagao da to mjesto bude povjereno lisici,
njegovoj Liski, kako je on mazno zove. Međutim, Željko je uporno isticao da bi vuk bio mnogo bolji od
lisice, naročito kao navalni igrač.
—A vuk je odlučan, hitar, zna da se bori! — nije popuštao Željko, ubijeđen da je u pravu.
Riječ po riječ, dođe do neugodne vike i prepirke. Tada Željku sinu spasonosna misao:
— Da te pitam, čiko — reče on — ako bi se vuk i lisica borili medusobno — ko bi koga pojeo?
— Pa, ovako, sinko... Kako da kažem... Pa, da, vuk bi, mislim, pojeo lisicu...
— Dobro, sinko, neka bude. Samo, nemoj ti krivo pomisliti: nemam ja ništa protiv vuka, protiv mojeg
Vujka.
Silan je i on, nema šta! Ali šta ćemo sa Liskom? Ako ona dozna za ovu našu stvar može nam pričiniti
dosta nevolje.
Zamisli se Željko.
- Evo! — uskiiknu on. — Sjetio sam se! Lisica može biti rezerva. Neka trenira uz vuka, pa ga može
ponekad
zamijeniti, u slučaju da je vuk povrijeden ili bolestan ili...
- E, sinak, sad mi je nekako lakše na srcu! Mnogo je bolje da je Liska s nama nego protiv nas.
Dječak je želio da se odmah ide dalje, da se porazgovara još o koječemu. On predloži da se uzme u
obzir još nekoliko igrača, da se sa njima radi, jer — može se desiti da neko od njih bude bolji nego
predviđeni prvotimac.
Razgovor o rezervama tekao je prilično glatko. Bi odlučeno da Torba — ženka kengura Skoka — bude
rezervni golman, zebra da se vježba za beka, ris za halfa, a divokoza za navalnog igrača. Tako je, sa
rezervama, odabrano ukupno šesnaest igrača.
- Šta nam još ostaje? — upita dreser spremajući se da krene prema Zoološkom vrtu.
- Kako da ne!
- Pošto je lav centarfor, a timu nam treba srčanosti, nazvao bih ga „Lavlje srce"!
I krenuše zajedno šljunkovitom stazom ne govoreći više ni riječ o svojim smjelim zamislima. Željeli su
da čuvaju tajnu, jer — ko zna — mogao bi neko prisluškivati.
Dođoše do kapije.
- Zelio bih, ako dopustiš, da vidim kako izgleda naš tim — u punom sastavu!
Čiča, bez riječi, prebaci ruku рrеко dječakova ramena i, nastojeći da koračaju što je moguće tiše,
uputiše se kućici.
Poslije nekoliko minuta Željko i čika-Munja poigravali su od radosti pred tablom, na kojoj su slike
prvotimaca bile ovako raspoređene:
Skok
Gegula Komarac
Šaponja Teta-Jula Češko
Junački Brk Vitorog Grivaš Vujko Trčko
Možete zamisliti koliko se Željko obradovao cjeduljici koju mu je poslao čika-Munja. Krupnim slovima
s mnogo kukica, bilo je napisano ovo:
Željko iz ulice zvana Krivudava,
sekretaru SK „Lavlje srce"
Sve je u redu, sokole moj. Trening može da počne danas u 4 po podne. Donesi loptu, samo pazi —
dobro je napumpaj! Nemoj da te ko vidi kad budeš preskakao ogradu.
S pozdravom: Ura za „Lavlje srce"
Trener čika-Munja
Od radosti, Željko nije znao šta da počne. Jedva je pronašao loptu i pumpu, onda se dugo motao ne
znajući gdje mu se zaturila igla za šniranje. A da ga je neko upitao koje časove ima sjutra u školi,
vjerujte — ne bi znao da odgovori.
Ipak je sve bilo na vrijeme gotovo. U pet minuta do četiri Željko se prebaci рrеко ograde Zoološkog
vrta. Na poljani u dnu Vrta još ne bješe nikoga.
Zeljko očeknu. Izvadi iz džepa ceduljicu i ponovo je pročita naglas. Izgleda da mu se najviše sviđalo
ono „sekretaru"... Nije šala, on je već sekretar jednog kluba!
Uto se pojavi čika-Munja. Ispred njega se, krupnim, lijenim skokovima, kretao ogromni kengur.
Njegova jasno crvena dlaka presijavala se na suncu. Samo glava, udovi i rер su mu sivi.
O, koga to vodi čika-Munja?
To je glavom lav Grivaš. Pokorno stupa pored čiče koji ga, kao da je kakvo tele, vodi vezanog
konopčetom.
Ne čekajući da se susretne sa svojim igračima, sekretar kluba se, dok trepneš, nađe medu granama
visoke topole.
Uzalud ga je čika-Munja zvao da siđe, Željko je odgovarao da mu je odozgo, kao sa tribine, nekako
zgodnije za posmatranje, pa će za sada još ostati gore.
Dreser — sada trener — poumi da ga nazove kukavicom, ali se predomisli. Nije želio da uvrijedi
prijatelja. I, najzad, nije čudno što se dječak pribojava životinja čiju naklonost nije imao prilike da
pridobije.
Onda se naglo okrenu i ščepa lava za grivu. Lav ljutito zareža te trener bi primoran da ga veoma
nežno pomiluje i da pokuša objasniti kako ga očekuje jedna zabava mnogo prijatnija od običnog
jurcanja i pomamnih skokova.
Trener najprije pokaza lavu kako lopta ima neobičnu osobinu — može da odskače od zemlje.
Odista, Grivaš time bi zadivljen.
Ali, pošto lopta nekoliko puta odskoči od zemlje i umiri se, lav priđe da je onjuši. Valjda je želio da
provjeri — nije li to nekako živo biće koje, iako bez nogu, može da skače. Ovo provjeravanje, izgleda,
malo razočara lava, јеr on prezrivo okrenu glavu od lopte i uputi se prema treneru.
Opazivši to, trener žurno pokuša da centarfora ipak nekako zagrije za igru. On mu pokaza kako se
lopta može udariti nogom naprijed i uvis, kako je treba dostići i opet ošinuti, kako se lopta krasno
odbija od zida.
Čika-Munja je već sav u znoju, a centarfor ravnodušno žmirka očima prema njemu i oholo maše
kitastim repom.
Možda smatra da trčanje za loptom pričinjava čiči veliko zadovoljstvo i da mu to ne treba ničim
poremetiti.
— Oh, ne mogu više! Ubij! — posijeci — ni da maknem više! Nek ide do sto vragova i fudbal, i klub, i
ja
kao trener!
Željko se poboja da čika-Munja ne odustane od treniranja — „i taj čiča kako se brzo umori i razočara!"
Stoga mu Željko brže — bolje doviknu sa drveta:
— Čika-Munjo, pokušaj još jednom! Baci loptu, neka poskakuje ispred njega!
Gunđajući, trener posluša.
I gle! Lavu najednom zasjaše oči. On protrese grivu, i maznim pokretom velike mačke pruži šapu za
loptom. Skrenu je u stranu, zatim je lupnu da jako odskoči, onda je uhvati objema šapama pa poče s
njom da se valja u prašini i tobože — da je pokušava ugristi. Iznenada je odgurnu podalje od sebe, pa
se u visokom luku vinu za njom i opet se povalja režeći zadovoljno.
Čika-Munja namignu prema dječaku, kao da kaže: jesi li vidio, sokole, kakav će to igrač biti!
Malo potom, on upita Željka šta bi sad trebalo činiti.
Čiča odluči da preduzme nešto. Priđe lavu, i, na jedvite jade, ote mu loptu.
— Grivašu, miran! Loptu treba ovako... Šut! Hajde — šut! Šapom sokole! Šut!
Nastojao je da Grivašu usadi prvu naviku: na riječ „šut" valja udariti loptu šapom.
Poslije strpljivog rada od četvrt sata, dok ih je kengur Skok mirno posmatrao, trener je ipak imao
nešto uspjeha.
On, na kraju, postavi kengura izmedu stabala, a lava s loptom naspram njega.
— Sut! — uzviknuše u isti mah i trener i sekretar.
Lav ošinu loptu.
— Hop! — viknu trener.
Tada se kengur odbaci zadnjim nogama visoko od zemlje, ščepa loptu i pade s njom.
— Uraa! — kliknu Zeljko.
Silovitim Grivaševim šutom i neobičnom „paradom" golmana Skoka otpoče istorija slavnog
fiidbalskog tima.
— Htio sam danas da vježbam još sa medvjedom i slonom, ali — ne mogu više. Ne mogu, sokole moj,
na mogu od umora i sreće! Dosta za danas! Nego, momčiću... siđi s drveta!
— Zašto? — uzjoguni se Zeljko.
— Sidi, kad ti kažem!
— Idi ti, paću...
— Ako ne sideš s drveta, pomisliću da si kukavica!
Poslije tih riječi nije se imalo kud. Osim toga, Željko je morao pokazati da vjeruje čika-Munjinoj riječi.
S mnogo oklijevanja, on krenu naniže sa grane na granu i najzad skliznu niz glatko stablo.
Čika-Munja je držao lava vezanog konopčetom.
— Pridi, sokoliću!
Zeljko učini korak — dva.
— Da vas upoznam. Ti već znaš: lav Grivaš, najmoćnija šapa u životinjskom carstvu, a sada centarfor...
A ovo je dječak Željko, đak, sekretar našeg novoosnovanog kluba...
Grivaš, šapu! I ti — daj mu ruku... Daj, ne boj se!
Željko, malo blijed, drhtavim koljenima, pruži ruku prema lavljoj šapi i tako se novi poznanici prilično
srdačno rukovaše.
ISPRIČAĆU VAM
KAKO JE LISICA ISPLELA PRVU
FUDBALSKU INTRIGU U TIMU
Ohrabren uspjehom sa kengurom i lavom, čika-Munja nastavi da trenira ostale članove „Lavljeg srca".
Činio je to pojedinačno, a onda ih izvodio na poljanu po dvoje, po troje.
Nije mu išlo lako.
Slon Komarac, na primjer, nikako nije mogao da se privikne da nogu podigne hitro i dočeka loptu.
Onda, kad bi se zatrčao u jednom pravcu, bilo mu je teško da se zaustavi i okrene na drugu stranu. To
je navelo Željka da se malo zabrine: odista, ako Komarcu ne uspije prvi start na loptu i protivničkog
igrača, ako ga ovaj prevari i prođe pored njega, dok se slon zaustavi i okrene, protivnik ima vremena
da loptu unese u gol. Stoga je u svoju naročitu bilježnicu zapisao ovu napomenu (da bi je on i trener
imali na umu).
„Sa slonom Komarcem još uvježbati hitrije kretanje nogu i brže mijenjanje pravca u trku."
Sa Gegulom nije bilo toliko teškoća. Iako priglup i neotesan, on je nekako shvatio da valja dočekivati
loptu i odbijati je što dalje. E, tu je onda nastala mala nezgoda. On je imao tako jak odbojni udarac da
je lopta gotovo uvijek letjela daleko рrеко ograde Zoološkog vrta, te je Željko preskakao ogradu i jurio
za djecom koja bi je ponekad dočepala.
Žirafa, teta-Jula, ponašala se veoma pitomo. Vidjelo se po njoj da se obradovala igri, slobodnijem
kretanju i novom društvu. Samo, da bi ona vježbala udarac glavom, trebalo je bacati loptu prilično
visoko, te bi se trener i dječak time brzo zamorili.
Najveće oduševljenje za igru ispoljio je majmun Češko. On od radosti nije znao šta radi. Prosto nije
imao vremena da sasluša objašnjenja i pouke koje je nastojao da mu ulije trener. Zabavljao se loptom
kako mu se najviše svidalo. Čak ju je jednom zgrabio i sa njom se popeo visoko na drvo. Uzalud ga je
čika-Munja molio da siđe. On mu je namigivao i plazio jezik. Tek kad mu je stari trener obećao šaku
oraha, on se smilovao.
Željko je zapisao napomenu:
„Češko je talentovan half. Moramo ga nekako disciplinovati. Možda će skupna igra uticati na njega —
treba da osjeti da sam ne može igrati po svojoj volji, jer igra zavisi i od drugih."
Tako im je u treniranju prošao cijeli april. Početkom maja igrači su počeli da shvataju i malo složenije
zahteve fudbalske igre: borba za loptu, kako prevariti protivnika i slično. Sve je teklo, manje-više, u
dobrom redu. Željko je bio zadovoljan. Doduše, u nekoliko mahova kopkala ga je želja da se svojim
školskim drugovima pohvali onim što je tim „Lavlje srce" već postigao, ali — to bi bilo odavanje tajne.
To mu čika-Munja, zaista, nikada ne bi oprostio.
Onda dođe jedan od onih majskih dana kad se kod svih učenika vodi velika borba: učiti ili se igrati.
Željko je bio zaveo ovakav red: od ručka do treninga učenje, uveče — opet učenje. Čika-Munja je
imao običaj da ga ponekad pripita:
— Da ti ne zanemariš knjigu zbog ovog našeg zanimanja?
Toga dana Željko ne uze knjigu poslije ručka već odmah otrča na ulicu. Upitaćete — zašto? Evo:
prosto je bio zaželio da sam udari loptu! Stoga ode na poljanče gdje se ranije zanimao sa svojim
drugovima i pojuri za loptom. I ne smiri se sve dok mu se košulja ne pokvasi od znoja i dok mu jedan
suigrač ne okrvavi koljeno.
Tek onda se prisjeti da je vrijeme da pode k čika-Munji.
Tog popodneva nastupi značajan i pomalo svečan trenutak: čika-Munja izvede na poljanu cijeli tim i
održa kratak govor:
— Slavni fiidbaleri! Došao je čas kad treba da vam saopštim ovo: svi vi, poslije onih pomalo mučnih, a
pomalo i zabavnih treninga, postajete igrači jednog novog fudbalskog kluba za koji svijet još nije čuo,
postajete igrači „Lavljeg srca"!
— Ura! — zaurla medvjed ali mu trener žurno zaprijeti prstom jer se bojao da upravnik ne čuje
medvjedov glas.
Čika-Munja nastavi:
— Sekretar kluba, dječak Željko, i ja, vaš trener, sada ćemo se začas odvojiti na stranu da se
dogovorimo o
konačnom sastavu tima. Vi budite disciplinovani. Evo vam lopte, trenirajte malo sami i sačekajte dok
vam saopštim odluku. Još nešto da vam kažem: kasnije ćemo se pomučiti da osnujemo i druge sekcije
— boks, rvanje, plivanje, ping- pong, laka atletika...
Nekoliko igrača, medu kojima Češko, Grivaš i Trčko, odmah dokopaše loptu i stadoše juriti za njom;
grabeći je jedan ispred drugog bježali su s njom ukrug. Slon se mirno stade zabavljati trljajući surlu o
granu, a medvjed Gegula sjede uza zid i poče da se zanima loveći nekakvu bubicu.
Lisica zovnu Vujka u stranu i stade mu šaptati:
— Saznali smo maločas nešto važno. Na tebe se odnosi.
Vuk je pogleda natmureno:
— O čemu je riječ?
— E, moj Vujko, sad treba da uvidiš kako imaš malo prijatelja. Jedino ja mislim o tvojemu dobru.
— Ama, govori, ženska glavo! Šta je?
— Odveć si nestrpljiv i prijek! Evo, reći ću. — Lisica se osvrnu da je ko ne sluša. — Prije nekoliko
trenutaka čika- Munja nešto šaputaše s onim dječakom. Prišunjam se ja. Oslušnem. Kad — imam što
čuti: govore o tebi...
Vuk se zainteresova.
— Oh! Baš o meni!
— Jeste — nastavi brzo Liska. — I znaš li šta rekoše? Ne, naravno, otkud bi znao. Gdje su ti prijatelji
koji će ti reći? A evo, ja ću da ti kažem: jadni moj Vujko, odlučili su da te ne stave u prvi tim. Bićeš
rezerva...
Pošto otpremiše igrače na svoja mjesta u Zoološkom vrtu, Željko priđe treneru.
— Slušaj — reče on — meni je Liska sumnjiva.
— Kako? Zašto?
— Čudno mi je njeno ponašanje. Моrа da je ona nešto spetljala sa Vujkom. Što bi se on durio...
— O, nepravedni dječače! — povika čika-Munja. — Zar misliš da je Liska sposobna da učini tako
nešto, i to meni! Ne, ne! Biće da je kriv onaj tvrdoglavi i odveć slavoljubivi Vujko.
Znam ga ja — taj je kadar da počini svakojaka nevaljalstva!
Dječak ne reče ništa, već se žurno uputi kući — valjalo je da se priprema za sjutrašnje časove.
Čika-Munja ostade sam i zamisli se. Možda Željko, bar donekle, ima pravo? Ali, što bi Liska mogla da
kaže Vujku, kako bi mogla uspjeti da sasvim pokvari njegovo oduševljenje za fudbal? Nije to moguće!
Ipak, ne bi bilo naodmet pogledati malo šta radi Vujko u njegovom kavezu. Možda će htjeti da se
požali čika-Munji, možda će otkriti razloge zbog koji je napustio tim.
S tom nadom trener se približio Vujkovom kavezu. Ali vučina ga opazi poizdalje. I, umjesto da
radosnim skokovima pozdravi dolazak staroga prijatelja svih stanovnika Vrta, on se nakostriješi.
Medutim, u želji da izbjegne svako objašnjenje sa trenerom, Vujko se predomisli, brzo leže i položi
njušku na jednu šapu, a drugom pokri oči. Leđima okrenut treneru koji se približavao, on ostade
nepomičan kao da je zaspao.
Čika-Munja nije od onih koji se lako varaju. On opazi da je Vujko naglo legao, da se neprirodno umirio
i, što je najvažnije, da mu je okrenuo leđa. To još više ožalosti starog trenera, koji je, i pored sve svoje
srditosti, ipak bio spreman da oprosti Vujku. Pošto nije bio pripravan na ovakav susret, trener ljutito
lupnu kraćom nogom i ode dalje, kao da nije ni imao namjeru da se zadržava ispred Vukovog kaveza.
Sjutradan, rano izjutra, upravnik krenu na svoj uobičajeni obilazak Zoološkog vrta.
Čika-Munja je, po običaju, išao za njim. Kod kaveza za ptice opaziše da je jednom fazanu povrijeđena
noga. Stoga čika-Munja ostade da ispita kakve je prirode ozlijeda. Upravnik sam produži svoju strogu
jutarnju šetnju po Vrtu. Nije propustio priliku da se izdere na majmune što su već oglodali novu
daščicu na ljuljaški. Onda se približi kavezu u kojem je Vujko sa vučicom.
Vujko se iznenadi što uz upravnika ne bješe čika-Munje.
„Utoliko bolje" — pomisli on. — „Sad mi se ukazala zgodna prilika da učinim što sam naumio."
Gledajući netremice u upravnikov nemirni bič koji je lupkao po visokim čizmama, Vujko se zaustavi
kod same rešetke.
— Upravniče! — odgovori on. — Htio bih da se potužim.
— Mrzim tužibabe! — odbrusi upravnik i krenu dalje.
— Ali ovo je važno, upravniče... Ovo je važno, ovčijeg mi buta... Učinjena mi je nepravda!
Upravnik nestrpljivo zastade.
Željko htjede da ga tješi, ali ne nađe riječi. I njega je gušilo u grlu Najzad se on ote i upita:
— A ko nas je izdao?
— Vuk! — jeknu starac. — Zlosrećni Vujko, kožu mu na doboš razapeli! Govorio sam ti ja: Vujko je
nevaljalac a ti sve sumnjaš u Lisku... Ne bi to Liska učinila, ne...
Opet krenuše noseći kofer zajednički. Ćutali su neko vrijeme i razmišljali.
Najednom Željko stade ispred starca i šapnu mu:
— Najbolje je da pobjegnemo!
— Kako, nesrećo jedna?
— Da pobjegnemo u svijet! Svi — cijeli tim i nas dvojica...
— Ne! — viknu starac tako jako da se mnogi prolaznici okrenuše. -— Dosta mi je muke i ovako! Ti bi
htio da me opet uvališ u novu nesreću! Nipošto! Hvala lijepo na takvoj mudrosti...
— Ali, čiko, mogli bismo...
— Ne, ne, ne! Ni da čujem neću!
Opet nastaviše da koračaju ćutke. Zeljko osjeti tugu zbog starčeve nesreće. Bacio je krivicu i na sebe
što je naveo čika-Munju da osnivaju tim. Ali šta sad da se uradi? Željko izgovori to pitanje.
— Sta da se učini? — ponovi čiča. — Ništa! Nema šta više da se učini.
Sve je svršeno.
— A šta ću za loptu? Otac će me pitati...
— E? — podiže čika-Munja obrve uvis. — Znaš šta ćemo:
idi ti sad u školu, a popodne ćemo, kao i svi drugi posjetioci, platiti ulaznicu i ući u Vrt...
— Slažem se! — prihvati Željko. — U Zoološkom vrtu ćemo već vidjeti šta je s loptom i, uopšte, kakvo
je stanje i šta bi se još moglo preduzeti.
Prijatelji pružiše jedan drugome ruku i razidoše se.
Po podne, Željko i stari trener nađoše se na ugovorenom mjestu i zajedno se uputiše prema
Zoološkom vrtu. Čika-Munja, onako neraspoložen, ne reče ni riječi. A Zeljko se nije usuđivao da počne
bilo kakav razgovor — bojao se da čime ne povrijedi starčeva osjećanja. Kako je čiča ljut, moglo bi i do
svade doći.
Nedaleko od kapije Vrta, čika-Munja zastade i učini pokret rukom kao da će se lupiti po čelu. Ali se ne
lupi. No, Željko ipak pogodi da je čiča nešto zaboravio.
— Starost, starost! — zagunđa dreser. — Zar ja da zaboravim tako važnu stvar? Zamisli: danas je prvi
rođendan sinu majmuna Ceška... Ne znaš ga? Zovemo ga Pentralo... Hajde, đavole s pola nogavice, da
pohitamo: moram mu kupiti neki poklon!
Starac i dječak žurno obigraše nekoliko prodavnica. Nikako da nađu nešto pogodno za malog
Pentrala. Željko predloži da mu se kupi neka igračka — možda ljuljaška. Stari kaza da Pentralo već ima
ljuljašku. Onda: zvečku, predloži dječak. Čiča odgovori kako ni zvečka ne bi bila podesna — zvuk bi
razdražio životinje; a osim toga, Pentralo je veliko spadalo: brzo bi taj razbio zvečku da vidi šta ima
unutra.
Najzad kupiše kesu oraha i zamoliše prodavca da je uveže šarenom vrpcom — nek se odmah vidi da
je poklon.
Pred kapijom Vrta čiča stade da se vajka kako je dočekao veoma žalosnu sudbinu da on — dreser i
najveći prijatelj životinja — mora plaćati ulaznicu za Zoološki vrt.
Iako je gorio od želje da se vidi i pozdravi sa svim svojim „rođacima" u Vrtu, čika-Munja je imao
namjeru da što brže dođe do majmunskih kaveza — trebalo je izbjeći susret s upravnikom. Ali njemu
je bilo nemoguće da prođe krišom stazama Vrta. Kud god bi kročio, životinje bi ga ugledale i
pozdravljale svaka na svoj način.
Bijeli medvjed izronio iz vode, pope se na stijenu i stade mahati svojim ogromnim šapama i mlatiti
zadovoljno. Čiča-Munja i Željko odgovoriše mu mahanjem ruku. Teta-Jula se izdaleka požali kako
upravnik bičem kažnjava igrače „Lavljeg srca". Stari pelikan Gušan raširi krila i promuklo kriknu. Čika-
Munja bi prinuđen da i njemu mahne, suri оrао jurnu na gustu mrežu i zaklikta neobično tužno —
odista se vidi koliko je poželio svog dresera, koji toga dana, izjutra, nije prišao mreži gdje su orlovi i
kazao im koju toplu riječ.
— Ali — upita dječak — zašto idemo ovuda? — Ovom stazom bilo bi bliže k majmunima...
— Mnogo si mudar! — okosi se starac. — Zar ne vidiš đavole s pola nogavice, da ne želim da prođem
pored Vujka...
Naše se oči više ne gledale! On je najgori izdajnik, podla ništarija!
Dva prijatelja približiše se kavezima gdje su majmuni. Po običaju, tamo je bilo najaviše posjetilaca: i
mladih ljudi, i stariji a već o djeci da se ne govori. Čika-Munja opazi da majmuni ipak imaju nešto veću
posjetu nego inače. Моrа biti — dosjeti se čiča — da publika zna za rođendan mladog Pentrala.
On se u to brzo uvjeri. Pred kavezom gdje se nalazi Češkova porodica bila ja takva gužva da se prosto
ne može prići rešetki.
Čika-Munja i Željko opaziše da mnogi, uz šaljive primjedbe, čestitaju slavljeniku rođendan i ubacuju
mu nešto u kavez. A Pentralo se na sve to dobrodušno kezi i, sav uzbuđen od tolike pažnje prema
njemu, ne zna hoće li prije izvoditi kakve vragolije na drvetu i ljuljašci ili će zaposliti svoje zube i vilice.
Onda munu šapom svoju ženku, dozva i slavljenika da siđe s grane, pa sve troje stadoše uz rešetku i
pokloniše se čika-Munji.
Čika-Munja prstom dade znak Pentralu da priđe još malo bliže, a onda mu proturi kroz rešetku kesu
uvezanu šarenom vrpcom.
— Reci čiki: hvala! — opomenu Češko maloga, ali ovaj se napravi da ga ne čuje.
On pobježe s kesom u ugao kaveza. Tankim prstima spretno skide vrpcu i natakne je sebi na vrat.
Onda noktima pocijepa kesu, izvuče orah i odmah oproba zube na njemu.
Željko odmah poznade svoju loptu. Ali bio je toliko iznenađen da ne bi u stanju da izgovori ni riječ.
— Zeljkova lopta! — uzviknu čika-Munja.
Pentralo primi „poklon" od svoga oca, pa se brzo uspentra uz drvo. Češko sjede nasred kaveza i stade
pobjedonosno gledati okolo, kao da kaže: vidite, moj dar je najljepši!
— Daj ovamo loptu! — povika stari trener. — Pentralo, đavolja šapo, baci loptu!
Češko ni da mrdne.
Tada Pentralo nespretno ispusti loptu, ona pade dolje i stade odskakati.
Skakutanje lopte toliko obradova slavljenika da se on pravo s grane baci na nju, zadovoljno iskezi
zube i opet skoči na nju. Češko i njegova ženka ne odolješe iskušenju, već i oni jurnuše u igru. Za tili
čas u kavezu nastade takva jurnjava, skakanje, prevrtanje i dernjava da to uzbudi i druge majmune u
obližnjim kavezima. Svi oni počeše da se deru, da skaču. Ali jače od svih čuo se glas mladog Pentrala
koji je bio ogorčen što su otac i mati pokušali da se igraju „njegovom" loptom.
Uzalud je čika-Munja preklinjao Češka da se opameti, da vrati Željkovu loptu — njegov starački glas
nije se čuo u toj opštoj buci. Jer tu se nađe i nekoliko vatrenih ljubitelja fudbala koji odmah počeše da
grlato navijaju za Pentrala.
— Predriblaj ga mali!
— Ej, matori, ne fauliraj ga!
Ko zna koliko bi trajala ta igra i graja da prema Češkovom kavezu ne fijuknu bič.
Čika-Munja pokri oči rukama — nije mogao da gleda zlostavljanje svojih ljubimaca.
Onda upravnik zgrabi loptu, izvadi kamu, zađenutu za čizmu, i njome učas iskaiša loptu.
— Ne! — zavapi Željko.
— Nemate pravo! — umiješa se i čika-Munja. — To je lopta ovog dječaka.
Upravnik se tada okosi na njih.
— Šta? Još se usuđujete da progovorite. Unosite mi nemir i nesreću u Vrt! Napolje! Napolje! Da više
ni jednog od vas nijesam vidio u Vrtu... Napolje!
NEMOJTE SE IZNENADITI
Sjutradan izjutra čika-Munja, utučeniji nego što je ikad bio, krenu u раrк, podstaknut nadom da će
mu jutarnja šetnja bar malo razgaliti nevesele misli.
Uz put kupi novine i, laganim hodom penzionera, krenu stazama раrка. Otvori novine i stade ih
letimično pregledati. Onda se sjeti nečega: dobro bi bilo da pogleda oglase, možda će tamo naći
kakvu ponudu za zaposlenje. Tako i učini. Ali samo što je preletio okom рrеко oglasa, ruke mu
najednom uzdrhtaše stežući i gužvajući novine. Lice mu posivje.
Žurno se okrenu i gotovo potrča prema gradu vukući onu svoju kraću nogu.
„Oh!" — kuvalo se u njemu. — „Zar ovaj zli bičonosac misli da će me sasvim satrijeti? Vara se on, i te
kako se vara! Pokazaću ja njemu ko je čika-Munja! Samo da se vidim sa Zeljkom..."
Željko ispusti novine. I on, kao i čika-Munja maločas, tek iz tog oglasa shvati da je stari „rođak"
životinja u Zoološkom vrtu odista odbačen. Eto, čak se traži čovjek koji će ga zamijeniti na dužnosti.
— To ne mogu da podnesem! — zarida stari. — Ne mogu... Eto, juče, kad onaj siledžija udari bičem
Pentrala,
samo me je srce zaboljelo. On će ih dalje tući i kinjiti. A i taj novi čuvar može biti neki grozni čovjek,
tvrda srca.
Željko je koračao pored starca i tražio u svijesti riječi utjehe. Ali ih ne nade. Umjesto toga, ote mu se
pitanje:
— Pa, šta da radimo?
Stari zastade:
— Da bježimo!
Zeljko ga pogleda s nevjericom:
— Šta reče? Zar je mogućno...
Cika Munja odlučno ponovi:
— Ovako ne može ostati! Najbolje je da krenemo u svijet kao što si ti onda predložio.
Željko samo što ne uskliknu od radosti. Eto na putu su da se ostvare njegove davnašnje želje: otisnuti
se u svijet, vidjeti mnogo raznih krajeva i ljudi, doživjeti što više uzbudljivih pustolovina i — biti junak
o kome će se pričati.
Ali on najednom osjeti studen u grudima. Kako to sve naiđe iznenada! Ostaviti kuću, školu. Baciti u
tešku brigu roditelje. Krenuti u nepoznat svijet s krdom zvjerova iz Zoološkog vrta. I to najednom...
Tada čika-Munja živnu. Kaza kako je potražio Zeljka da se sa njim dogovori o pripremama za bjekstvo.
Imaće tu da se posvršava mnogo posla. Zamašan je poduhvat.
Željko oćuta. Nije više imao šta da prigovori, niti da iznese kao ozbiljnu prepreku bjekstvu.
A stari nastavi. Reče da bi, prije svega, bilo potrebno obavijestiti sve igrače „Lavljeg srca" i upitati ih
da li žele da krenu na put. Oni će, svakako, svi rado pristati, jer su željni da budu slobodniji. Dalje
nužno je da se pribave mnoge potrebne stvari: nešto hrane, opreme za igrače, lopte.
Tog istog jutra, nešto kasnije, jedan čovjek sa crnim šeširom i neobično dugačkim sivim ogrtačem koji
se zakopčavao na starinski način — samo pod grlom — uđe na kapiju Zoološkog vrta. Dubokim
grudnim glasom obrati se starčiću-blagajniku:
— Ulaznicu, molim!
Malo dalje neobični čovjek susrete se s upravnikom Vrta. Ovaj ga opazi poizdalje i, kad naiđe pored
njega, pokloni mu se s osobitim poštovanjem.
„Ko li je ovaj čudni tip?" — upita se upravnik. — „Malo šantuca kao onaj nesrećni čika-Munja... A vidiš
kako se nosi... Моrа biti da je neki od starih naučnika-moljaca, neki zoolog svakako."
Covjek sa šeširom uputi se stazom pored kaveza sa pticama. Ne zadrža se tu mnogo, brzo ode prema
krupnom zvjerinju koje je, izgleda, više privlačilo njegovu pažnju.
On stiže do rešetke iza koje je, stojeći nepomično, dremuckao slon Komarac.
Neobičan čovjek se oprezno osvrnu i, pošto se uvjeri da u blizini nema nikoga, zovnu:
— Komarac! Ej!
Slon se namah trže, zatrese krupnom glavom, pa se zagleda u došljaka. Pogled mu je bio pun
nedoumice.
— Komarac! — zovnu opet čudni pridošlica.
Tada se ogromna životinja pokrenu radosno podižući surlu. Komarac povjerljivo priđe ogradi, proturi
kroz nju surlu i sačeka da je čovjek u šeširu pomiluje.
Neobični čovjek stade nešto šaptati slonu uz ogromno uvo koje ovaj prisloni pri ogradi.
Malo zatim, ogrtač tog čovjeka zaustavi se kod mreže iza koje je boravila zečja porodica.
Ugledavši u blizini čudnu priliku, jedan pokrupniji zec uplašeno skoči i jurnu da se sakrije iza nekakva
grma.
— Junački Вrк! Ej! — zovnu čovjek.
Zec začudeno proviri iza grma i ispitujući zamrda gubicom i brkovima.
Pošto ga čovjek ponovo pozva, zec Junački Brk slobodno priđe ogradi i pruži svoje dugačke uši da
bolje čuje šta će mu biti rečeno.
Gotovo ista scena ponovi se kod ograde iza koje se prsio strašljivi i ponosni jelen Vitorog.
Čovjek u ogrtaču zaustavi se i ispred žirafina boravišta.
— Teta-Julo! — zovnu on.
Onda zamoli teta-Julu da malo sagne dugi vrat kako bi joj nešto povjerljivo saopštio.
Uz rešetku gorile Češka čovjek izgovori i nekoliko oštrih riječi, na koje se Češko stade u po glasa
pravdati kako on nikada nekome nije zlo napravio. Ako nešto i zgriješi, to je samo zbog prevelikog
šeretluka.
Tako čudni čovjek prilično brzo obiđe mnoge stanovnike Zoološkog vrta i izazva kod njih neskrivenu
radost.
Mislim da će biti sasvim izlišno ako vam kažem da je čovek sa šeširom i ogrtačem bio glavom — čika-
Munja!
VEČERAS ĆU VAM, DJECO, ODATI NEKOLIKO TAJNI
O PRIPREMANJU TIMA ZA BJEKSTVO
To popodne Željko i čika-Munja krenuše po gradu: na redu je bila nabavka stvari potrebnih za
predstojeću turneju „Lavljeg srca."
Starac i dječak uđoše u trgovinu gdje se prodaje sportska oprema. Najprije kupiše dvije lopte, birali su
one najčvršće. Doduše, Zeljko je znao da je to premalo — jedan fudbalski klub morao bi da ih ima
mnogo više. Ali sad nije bilo mogućnosti da se odvoji više novaca za lopte.
Prodavačica zakoluta očima i poče se osvrtati po prodavnici, kao da je spremna da vikne: u pomoć,
evo čovjeka koji je šenuo!
Čika-Munja se već sasvim povrati od malopređašnje zabune i preuze da vodi glavnu riječ.
— O, vi se šalite! Nemogućno. Nego, daću ja vama njihove fotografije... Evo ih... A ovdje su ispisane
njihove veličine, u centimetrima tačno.
Na kraju Željko napomenu i ovo: na svakom dresu, na grudima, s lijeve strane, treba da bude izvezena
— u krugu — lavlja glava sa grivom. To je znak „Lavljeg srca".
Tako se sporazumješe o dresovima.
Iziđoše zadovoljni iz prodavnice.
— A kako ćemo nositi hranu? — upita najednom dječak.
Čika-Munja kao da je imao spremljen odgovor:
— Nešto ćemo natovariti na Komarca, a nešto đavo ga znao, još ćemo porazamisliti.
Nekoliko narednih dana protekoše im u užurbanim pripremama, u pribavljanju i pakovanju stvari.
Poslednjeg dana, po podne, Željko sjede da napiše roditeljima pismo i da ih obavijesti o predstojećem
putovanju.
Ovdje-ondje gori po koja sijalica. Ali Željku se čini da je odveć mračno. Zoološki vrt je pun mračnih
kutova, pun je opasnog zvjerinja koje može pokidati žice i rešetke i jurnuti kroz noć. Ne, ne smije
dozvoliti sebi takve misli. Stoga se potrudi da misli samo o onome što mora sada izvršiti, i to što prije.
Približi se prozoru upravnikove kancelarije. Iako unutra nije bilo svijetla, on se prišunja nečujno.
Podiže se na prste i pokuša da pogleda unutra. Nije mogao ništa razabrati.
Gurnu rukom prozor. Uzalud. Zatvoren je iznutra. Pa da, rekao mu je čika-Munja da upravnik nije
zaboravan.
Željko je, za svaki slučaj, ponio sa sobom kratku gvozdenu šipku, šiljastu s jedne strane. On uspije da
ugura taj kraj šipke između prozorskog krila i rama, pa je onda iz sve snage nateže k sebi. Nešto
zakrcka, zaškripa i — prozor se uz glasan tresak odvali.
Dječak prestrašen čučnu k zemlji, spreman da potrči. Očeknu još trenutak. Nikoga. Može biti da zaista
nikoga nema u blizini i da niko nije čuo tresak prozora.
Desno, druga fioka odozgo. Evo je. Njegova uzdrhtala ruka oprezno se zavuče. Nekakve hartije. Bočica
umazana nečim ljepljivim. Drveni nož — sigurno za rezanje hartije. Klupče kanapa... Do đavola!
Čika-Munju nađe na ugovorenom mjestu, ispred jedne napuštene barake nedaleko od Vrta.
U toj baraci je sve ono što su spremili za put.
— U redu? — upita čika-Munja.
— U redu!
Sjedoše na jednu natrulu gredu i zagledaše se u zvjezdano nebo, misleći svaki na svoj način o onome
što ih očekuje.
— Eno Veliki Medvjed! — uzviknu najednom Zeljko.
Čika-Munja živnu, pa se raspriča:
— Vidiš, sinko, mnoga sazvježda nose životinjska imena.
I, čovjek bi rекао da je nebo jedan ogromni Zoološki vrt...
Onda zaćutaše. Zeljku se poče drijemati. Ali stari ga drmnu za rame i opomenu da će biti mnogo
svježiji ako ne dopusti snu da ga omamljuje. Poslije toga Željko ustade da malo prohoda ne bi li ga to
rasanilo.
— Hoće li skoro ponoć? — upita dječak.
— Blizu je. Ali — mogli bismo, a?
Krenuše.
Evo ih pred kapijom Zoološkog vrta. Odključavaju. Ulaze. Žure stazom prema ogradama sa zvjerinjem.
Osluškuju šumove. Nedaleko od njih, medvjed Gegula hrče i mumla u snu. Opominje ih da prave
buku, otključava jedna po jedna vrata.
— Hajde, Gegula, prokleti spavaču!... Ćeško, oprosti se sa Pentralom, samo pazi da i njega ne
probudiš... Teta-Julo, jesmo li spremni za put?... Grivašu, nereži, prokletinjo jedna!...
Šaponja, zašto mi ližeš ruku... Liska kud se to udaljavaš, nema ovdje šta da se zdipi... Ej, Skočko, ti ideš
na put sa ženom!
Nije prošlo ni četvrt sata, a čika-Munja je skupio sav tim (naravno, sa rezervnim igračima) na okup na
širokom prostoru ispred lavljeg kaveza. Tada se, malo poizdalje, začu jedan piskav glasić.
— Ko je to? — strese se Željko.
— Uh — stade se vajkati čiča. — Umalo ne zaboravismo našeg zekana! Kako bismo bez desnog krila,
bez Junačkog Brka!
Ostavši nasamo s životinjama, Željko se osjeti nesigurnim — košulja mu se ohladi na leđima. On se,
nastojeći da to zvjerovi ne primijete, korak po korak stade odmicati natraške.
Ali čika-Munjini rođaci bili su toliko obradovani što izlaze na slobodu da nijesu ni primijetili dječaka.
Jedino medvjed Gegula opazi da dječak uzmiče.
Da li mu ga je bilo žao, tako usamljenog i sitnog, ili mu je dječak postao drag još na treninzima, tek on
se odvoji od ostalih i krenu za Željkom.
— Ne boj se, mali! — promumla Gegula.
Sav drhteći, dječak ga sačeka.
Uto stiže i čika-Munja, ispred koga doskakuta Junački Brk oprezno strižući ušima na sve strane.
— Jesmo li spremni za polazak? — upita čika Munja.
— Jesmo! — grmnu snažno lav, te njegov glas odjeknu stazama Vrta.
— Polazak! — komandova čiča. — Ne odvajati se ni za živu glavu. Ko izostane ili ode u stranu, ubrzo
će ga uhvatiti i vratiti u Vrt, a onda — zna se šta ga čeka od upravnika. Mislite na njegov bič...
Polazak! Što tiše! Bez buke, bez svađe!
I krenuše.
Ubrzo zatim čudna povorka krenu od grada preko nekih utrina, pored ograda i voćnjaka.
— Moramo izbjegavati puteve i raskrsnice — reče Željko.
— Do zore bićemo već daleko! — dodade pouzdano čika- Munja i zapali lulu.
Jutro oboji rujem krovove velikog grada, a zatim krenu da posjeti parkove, da zaviri kroz mnoge
prozore i izvidi — jesu li se već probudili svi đaci. Obično jutro kao i svako drugo jutro na trotoarima
velegrada, s mnoštvom ljudi koji hitaju na posao i uz put kupuju cigarete, novine, sendviče.
U tom mnoštvu hita prema Zoološkom vrtu upravnik. Zelja mu je da stigne prije svih ostalih
službenika, pa se onda osmatra — hoće li ko od njih zakasniti na posao i koliko će biti to zakašnjenje.
Kao obično, kupi paklo nekih cigareta opora mirisa i uputi se kapiji Vrta.
Tada — da li da vjeruje svojim očima? — ugleda na stazi, nekoliko koračaja od kapije, svežanj
ključeva!
Njegove krupne jastrebovske oči ustremiše se k stazi da otkriju bilo kakav trag na šljunku.
Upravnik zgrabi ključeve i pojuri k svojoj kancelariji. Bila je zaključana. On onda sunu k prozoru. Gle,
on se otvori pod sasvim malim pritiskom.
„Neko je, znači, kroz prozor..."
Otključa vrata, upade u kancelariju. Odmah opazi nered ка svom stolu. Fioke? O, i tu je nečija ruka
sve ispreturala. A iz ove fioke su uzeti ključevi...
„Zašto?" — jeknu u njemu pitanje. Ono se razbi u više upitnih ogranaka: Kradljivci? Razbojnici? Kakav
pakosnik? Kakva uhoda ili trovač zvjerova?
Na sva ta pitanja on ne nađe odgovora. Ali upravo tada do njega doprije, kroz odškrinuti prozor,
paničan majmunski krik:
— Gdje je moj tata? Ta-ta!
Upravnik pojuri u pravcu majmunskih kaveza, mučen sve strašnijim slutnjama. Nema sumnje, ono je
bio glas mladog majmuna Pentrala. Šta je s Češkom, kad se njegov sin onako dere i traži ga?
— Ta-ta! Ceško! — skiči i dalje Pentralo.
Fijuknu upravnikov bič. Glas umuknu.
Eto, Češka odista nema u kavezu. Upravnik drmnu vrata. Zaključana! Znači, neko je dobro izveo svoju
operaciju.
Sa svih strana, iz svih kaveza, iza svih pregrada, nastade uzbuđena vika i kričanje. Jadikovanju onih
koje su bili napustili njihovi bližnji pridružiše se svi stanovnici Zoološkog vrta, iako većina od njih nije
ni znala o čemu je, zapravo, riječ. Kad je vika i graja, nek se čuje i naš glas — tako su, otprilike, mislili i
trudili se da u dizanju buke ne zaostanu iza ostalih.
Upravnik, rasrđen, stade da udara bičem desno i lijevo, da grdi životinje, da doziva službenike.
On u tim trenucima ne shvati šta se zapravo zbilo, koje su životinje nestale iz Vrta. Učini mu se da je
gotovo polovina zvjerinja na čudesan način odvedena. Samo to mu se usjeklo u svijest, a sve drugo je
tonulo u tamu srdžbe i očajanja.
Šta da preduzme?
Sjeti se. Potrča prema kancelariji. Dočepa telefon i izbezumljenim glasom pozva stanicu za održavanje
reda.
Jedva dobi vezu sa dežurnim službenikom.
— Alo! Alo! Desila se nesreća... Iz Zoološkog vrta nestalo nekoliko zvjerova... Šta, kad? Pa noćas... Evo
kako: dodem ja...
Stadoše da zatvaraju tek otvorene prodavnice. Prolaznici su se žurno sklanjali ispred motociklista sa
šljemovima i upadali u prvu zgradu.
Prozori višespratnica okitiše se glavama radoznalih posmatrača. Oni su dovikivali:
— Šta je? Kud su pobjegli?
— Koliko je ljudi progutao lav?
— Braćo, kažu da je medvjed u bifeu popio petnaest flaša likera i da je trešten pijan htio da zagrli
jednu babu...
— Jesu li uhvatili kojeg bjegunca?
Ubrzo bi obaviještena i radio-stanica. Ona smjesta poče emitovati uzbudljive pozive. Služba reda
obeća nagrade onima koji budu pronašli bjegunce i pomogli u njihovom hvatanju.
Upravnika su dugo saslušavali u kancelariji: šta on misli, da li je posrijedi otmica ili je sve izvedeno u
sporazumu sa zvijerima?
Oprobani stručnjaci izučavali su svaku pojedinost koja bi mogla pomoći o otkrivanju tajne. Pomoću
aparata uzimali su otiske prstiju sa otvora na kavezima.
Upravnik zadjenu bič za saru čizme i uhvati se objema rukama za debele šipke.
— Vučino, kako bre ti ne opazi lopove?
Vujko odvrati ravnodušno:
— Šta ćete, upravniče... spavao sam.
— Zar si baš tako čvrsto spavao? Vučji san je lak...
— E, spavao sam svu noć i sanjao nekakav tor sa debelim ovcama. Tek jutros saznadoh da su
fudbaleri umakli.
Upravnik poskoči:
— Fudbaleri?
— Pa da, tim... „Lavlje srce"...
— Ama, da ti nijesi šenuo, vučino?
— Zar ja? Eh. Dosjetio sam se: sve će to biti maslo čika- Munje i onog derana!
— Auh! — grmnu upravnik. — Sta ćemo sad?
— Da imam vašu glavu i vašu pamet, znao bih.
Upravnik otrča da pronađe svog zamjenika. Naredi mu da preuzme njegovu dužnost i da pooštri
pažnju рrеко noći, čak da se zavedu redovne straže.
Onda dograbi veliki pištolj u futroli i objesi ga niz desno bedro — da mu je pri ruci.
Učas se opet stvori ispred Vujkova kaveza.
— Polazimo!
— Ali — zape Vujko. — Kako ću gladan! Jutros ništa nijesam okusio...
— Izlazi, proždrljivče! — grmnu upravnik i tresnu vratima.
— Polazimo smjesta! Platiće mi za sve ovi bjegunci — fudbaleri.
Ali ubrzo počeše putne nevolje. Čim se sunce ukaza iza dalekih brda, bjegunci živnuše. Osjećanje da
su slobodni poče ih navoditi da zaboravljaju svoj opasni položaj odmetnika.
Nemirni zekan Junački Brk, koji voli šalu i trk, prvi stade izvoditi vragolije. Nikako se nije držao kolone
— svaki čas je istrčavao u stranu ili zalijetao da prestigne druge saputnike. Čak se jednom usudi da
protrči slonu ispod trbuha. Onda ga odmami kakav žbun, želja da zaviri šta ima u njemu i iza njega.
Čika-Munja ga opomenu jednom i drugi put, ali bez ikakva uspjeha. Onako priglup i zaboravan,
Junački Вrк i ovom prilikom pokaza da su mu noge pametnije od glave. Evo kako se to desi. Zekan se
malo udalji u stranu od kolone, privučen mirisom nekakve ukusne trave. Baš tada — začu se u daljini
lavež pasa. I — da vidite čuda—Junački Вгк povi uši i u najbržem trku jurnu da zauzme svoje mjesto u
koloni. Više nije bilo potrebno da ga čika-Munja opominje: sam zekan Junački Brk osjećao se
sigurnijim između Češka i Gegule.
Liska je koračala vrlo mirno ne zapodijevajući zadevice ni sa kim. Čika-Munja je pogleda jednom-
dvaput i kaza Željku kako je njom neobično zadovoljan. Kad bi mu svi u timu bili tako mirni i poslušni,
ovaj veliki pohod izveo bi se mnogo lakše.
Ne prođe mnogo vremena, kad se začu jaka graja u jednom seocetu koje su bjegunci već bili zaobišli.
Kolona se uznemiri. Lav zareža. Češko iskezi zube i stade se tresti od uzbuđenja. Junački Brk se u tren
nađe ispod trbuha slona Komarca.
— Šta je ovo? Potjera? — zabrinu se trener.
On pogleda da vidi kako mu se drže „rođaci". I, na svoje veliko zaprepašćenje, spazi da Liske nema.
— Željko, gdje nam je Liska? Liska?
— Pazi... nema je! — uzviknu Željko. — A maločas je bila tu.
— Da nije ona „zalutala" u selo? Grivašu, za mnom! Ostali neka čekaju sa Željkom!
Ubrzo zatim ugledaše Lisku kako trči k njima što igda može, a u zubima joj — pijetao. Nedaleko od nje
tutnji tabanima nekoliko mlađih seljaka s motkama, vilama, i jedan s puškom.
— Grivašu, vrati ih — viknu trener. — A ti, Liska, baci pijetla! Baci, čuješ li?
Liska ispusti pijetla koji ostade ležeći u travi.
Tada Grivaš pokaza šta može. On se u nekoliko ogromnih skokova uputi pravo prema goniocima. Kad
im se približi, zastade za trenutak, savi grivu k zemlji i riknu.
— Lav! Ljudi, lav!
Za tili čas, gonioci okrenuše leđa Grivašu. Čika-Munja zadovoljan ustanovi da su trčali s više zalaganja
i mnogo brže dok su bježali od lava nego dok su gonili lisicu.
Uz put čika-Munja oštro ukori Lisku i kaza joj da više ne smije zloupotrebljavati njegovo povjerenje.
Osim toga, ona mora neprestano imati na umu da su svi oni bjegunci, da moraju putovati tajno, inače
će im potjera stalno biti za petama. I, dalje, sve ovo čini se u ime nečeg uzvišenijeg
— oni su tim koji želi da se proslavi, a ne banda kradljivaca i pljačkaša.
Na sve te prijekore i savjete Liska ne kaza ni riječi. Po njenom pokunjenom izgledu reklo bi se da je
svjesna težine svog prestupa i da se kaje što je cijeli tim dovela u nezgodan položaj.
— Kreći! Bržim korakom! Prema planinama!
S tom komandom tim „Lavlje srce" krenu zaobilaznim besputnim krajevima. Uprava kluba željela je
da nekako zavara tragove i da izbjegne zasjede, koje su, vjerovatno, bile na više mjesta postavljene.
Jer, upravnik i služba reda sigurno su preko radija obavijestili sve krajeve zemlje i svud se vreba —
neće li bjegunci iskrsnuti.
Čika-Munja predloži Zeljku da sam ide ispred tima — pravcem koji su zajednički odredili, a on će
morati da ide
na začelju, јеr će odatle moći lakše da prati držanje pojedinih igrača.
Tako i učiniše.
Danju su se kretali po nenaseljenim predjelima a pred veče ili u ranu zoru prikradali bi se pored
naselja.
Kad bi zastali da se odmore, Željko im je pričao o fudbalu, o osobinama velikih igrača, o sistemima
igre i utakmicama koje je gledao.
Trećeg dana putovanja, dok su se ivicom mlade šume privlačili jednom automobilskom drumu, Zeljko
začu sumnjiv šum motora.
„Šta li će to biti?" — upita se i zastade.
Ćutke dade znak koloni da stane. Pokretom ruke pozva čika-Munju da prođe naprijed, k njemu.
Obojica oslušnuše. Onda oprezno krenuše naprijed da izvide šta bi to moglo biti. Tada se čika-Munja
prisjeti:
— Sinko, pođi ti sam. Moram ostati kod „rođaka" da se ne rasprsnu kud koji.
Željko produži sam. Pope se uz jednu pošumljenu kosu. Evo, na vrhu je. Osmotri. Nedaleko od njega,
u blagom zavijutku, spušta se široki drum. Nigdje nikoga. Ali šum motora čuje se jače.
Odista, tri motociklista u sivim mantilima, pod šljemovima, zaustaviše svoje motore na samom
zavijutku druma. Jedan od njih dunu u pištaljku. Iz obližnjih šumaraka stadoše da izlaze, jedan po
jedan, naoružani ljudi u uniformama i bez njih.
„Zasjeda!"
On htjede, sav prestrašen, da se smjesta povuče dublje u šumu i da otrči k čika-Munji. Ali osjeti da bi
to bilo beskorisno. Mora savladati strah i ostati tu sve dok ne vidi šta će učiniti ti ljudi i kakve su im
namjere.
Motociklisti nešto rekoše onima iz zasjede, pa opet upališe svoje motore i krenuše drumom. Ostali se
lagano stadoše rasturati svaki u svoj žbun.
Dječak sačeka dok se svaki od njih ne rasporedi, pa se tek onda žurno povuče k svojoj družini.
Zadihan i uzbuden ispriča čika-Munji šta je vidio. To jako uznemiri starog trenera.
— Znači, sinko, namirisali su pravac našeg kretanja!
Moramo biti mnogo oprezniji! Hajde sad... provedi nas pored te zasjede.
Trener odlučno opomenu sve igrače da je u blizini zasjeda naoružanih ljudi i da se treba kretati što je
moguće tiše, hitro i u najvećem redu.
Željko pođe naprijed. Kolona za njim. Izbiše na uzvišenje i srećno zaobiđoše postavljenu zasjedu.
Malo zatim igrači stadoše da se žale kako su odveć žedni, kako se dalje ne može putovati bez vode.
Jelen Vitorog pognuo glavu i isplazio bjelkasti jezik. Geguli udarila pjena na usta, pa ljutito gunđa kako
vode puta nemaju nimalo samilosti prema igračima: samo ih gone naprijed, naprijed, a ne pitaju
može li se tako.
Čika-Munja naredi da se stane.
— Zeljko, kaži pred svima: jesi li žedan?
Cmizdri li? Ne! I ja sam žedan, i ja! Pa, je li ko od vas čuo da jadikujem? Pitam: je li ko čuo?
Poslije četiri dana putovanja, pred sami sumrak, odbjegli tim stiže na travnu zaravan pri bukovoj
šumi.
Željko, već premoren, osvrnu se oko sebe. Odista, čika-Munja je dobro odabrao mjesto za prenoćište.
Sa svake strane prema predvečernjem nebu dižu se plećati planinski grebeni. Ispod njih, k uvali, u
blagom padu spušta se pojas šume — tamo poviše vidi se mrki zastor četinara, a niže njih zagustilo
bukovo zelenilo, prošarano pjegama crnogorice. Ovdje-ondje ugnuo se po koji proplanak ili se nazire
narandžasti predio s crnim panjevima — tu je, izgleda nedavno, šumski požar načinio pustoš.
Tada trener naredi da svako odabere mjesto na ivici šume, da niko zasad ne zalazi dublje. Sjutra će tu
biti dan odmora, svi će imati prilike da ispitaju bližu okolinu i održaće se jedan lakši trening.
— A hrana? — promumla Grivaš.
— I za hranu ćemo vidjeti — odvrati spremno trener.
— Zar u timu nemamo iskusnih lovaca?
Ubrzo opaziše kako se vraća Komarac. On zastade na udaljenosti od dvadeset metara, podiže surlu i
ispusti iz nje visok mlaz koji mu poprska uši i leđa.
— Ura! — povikaše svi.
Onda krenuše za Komarcem koji ih odvede do jakog vrela, čija je voda oticala vijugastom dolinom.
Nastade trka i guranje ko će ugrabiti bolje mjesto i ko će se prije napiti. Iako najslabiji, zekan Junački
Brk snađe se što je bolje znao — i podvuče se ispod teta-Jule, te tako dobi mogućnost da brzo ugasi
žeđ a da ne ide dalje niz potok.
Svi se osvježiše. Ali tada se javi nova nevolja. Poslije studene planinske vode članovi uprave i igrači
tima „Lavlje srce" osjetiše jače no ikada dotle da su gladni. Čika-Munja, predosjećajući i tu nezgodnu
okolnost, okrenu sve na šalu:
— Rođaci moji! — reče on povišenim glasom. — U ovom planinskom prostranstvu nema luksuznih
hotela
koji bi nam ponudili obilno postavljene stolove i udobne ležaje. U ovoj planini nema ni ljubitelja
fudbala koji bi nam priredili doček i banket sa parolom: jedi na obje vilice koliko ko može! U to ime, ja
vas pozivam da svi složno, kao jedan — krenemo na spavanje! Jedan, dva, tri!
Kad se mjesec javi iza planinskog grebena, ne ugleda ga niko od bjegunaca. Svi su već uveliko spavali.
Ujutru se prva probudi Liska. Da bi se udobrila čika-Munji, ona mu priđe i stade se mazno privijati uz
njegovu opruženu nogu. To probudi trenera. On pogleda ne mogavši odmah da shvati gdje se,
zapravo, nalazi. Onda naumi da probudi Zeljka, te da s njim zajedno ode do vrela. Ali se predomisli. Bi
mu žao dječaka. S Liskom ode do vrela, umi se i opra prljavu maramicu.
Kad se vrati na zaravan, čika-Munja izvadi pištaljku i dunu u nju. Bunovni igrači poskakaše.
— Ustajanje! — viknu trener. — Svi ovamo! Stanite ispred mene u jednu vrstu!
Trener kaza Željku da pregleda da li su svi tu. Željko pođe pored izuvijane vrste igrača.
— Nema Gegule! — uzviknu dječak.
Odista ga nema. Nastade opšte čuđenje i nagađanje. Odoše da pogledaju njegov ležaj.
Lišće je bilo uvaljano pri jednom bukovom deblu. Ali od Gegule nikakvog drugog traga.
Trener iz sve snage dunu u pištaljku. Sačeka. Iz šume ne bi odziva. Onda Željko viknu iz svega glasa:
— Gegula!
Poslije kraćeg vremena iz dubine šume začu se praskanje slomljenih grana. Sve bliže i bliže. Eto,
najzad, iz šume se pojavi glavom Gegula. Nezadovoljno je mumlao i šapom brisao njušku svu
umazanu medom.
Trener ga opomenu da to više ne čini i pozva Željka da se dogovore o planu za ovaj dan.
Timu bi saopštena odluka: prije podne neka se svako postara za hranu, ne udaljavajući se previše od
zaravni. Naročito da se ne udaljavaju sitniji igrači. Oko podne svi da se okupe na kraći odmor. Zatim
će biti trening. Ako se nekome, u lovu, desi kakva nezgoda ili mu zaprijeti opasnost, neka pozove u
pomoć — ostali će biti dužni da pohitaju i da ga zaštite. Trener će, s vremena na vrijeme, pištaljkom
opominjati igrače da se odveć ne udaljavaju.
To jutro prođe bez nekih težih nezgoda. Okupiše se svi na podnevni odmor. Svako je bio čalabrcnuo
ponešto. Sekretar i trener utolili su glad sitnim pastrmkama iz potoka.
Pištaljka.
— Na trening! — viknu Zeljko.
Prema ranijem dogovoru, čika-Munja uze da trenira igrače odbrane, a Zeljko one iz navale.
Kengur stade izmedu dvije pobodene letve. Trudio se što je bolje mogao da uhvati lopte koje mu je
trener bacao rukama. Sa Gegulom i Komarcem trebalo je još uvježbavati start na protivničkog igrača
koji prodire s loptom prema golu. Teta-Jula se svesrdno trudila da usavrši igru glavom. Njeni pokreti
još nijesu dovoljno brzi, ali visina i dug vrat njeno su veliko preimućstvo. U stanju je da dočeka gotovo
svaku visoku loptu.
Željku nije išlo lako s navalnim igračima. Oni još nijesu bili spremni da mu se pokoravaju do kraja.
Osim toga, dječak nije imao dovoljno strpljenja, želio je da odmah pređe na složenije poteze: na
driblanje, ubacivanje lopti u prazan prostor — tako da je ipak dočepa suigrač, zatim šutiranje objema
nogama, povezivanje igrača pri napadu na protivnički gol. Noj Trčko nije bio naročito zagrijan za
driblovanje. Više mu je odgovaralo da ponese loptu i na brzinu da se probije u jednom pravcu. Liska
je, opet, bila prilično sebična i nerado je dodavala loptu drugome. Tek na jednu oštru opomenu, koju
joj je uputio lično kapiten tima Grivaš, ona pristade da dobaci loptu jelenu. Vitorog je bio krotak,
poslušan. Ali nikako nije mogao da upamti Željkova uputstva. Čak mu se dešavalo da zaboravi svoje
mjesto i ode na drugu stranu od centarfora. Zekan Junački Brk zalagao se i trčkarao uokolo. Ali tužio
se kako je lopta prevelika za njegove noge. Na to su mu se drugi smijali i u šali mu dobacivali kako se
sigurno ne bi potužio da mu je glavica kupusa odveć velika, već bi je smazao...
Čika-Munja prekide vježbanje i obrati se Zeljku:
— Da li bi moglo malo prave igre, a?
Željko se osmjehnu:
— I vi ste, naravno, odbrana... Ali, na prvoj utakmici pomagaćete u navali. Dobro je! Skok će braniti
gol, a pet igrača iz odbrane neka se bore protiv pet navalnih. Loptu neka povede, izdalje, Grivaš!
Rasporediše se igrači. Oni iz odbrane dobili su uputstvo da svaki čuva po jednog iz navale.
Grivaš krenu s loptom. Pođe mu u susret teta-Jula. On je hitro zaobide. I dok se ona trudila da se
okrene i potrči za njim, on je već dobacio loptu brzom Trčku. Trčko stade juriti loptu ispred sebe i
približavati se golu. Na njega jurnu Gegula. Trčko se bio toliko brzo zaletio da prestiže loptu i bez nje
odjuri prema golu. Tako se lopte dočepa Gegula. On je lupnu šapom da mu podobro odskoči, pa je
onda žestoko ošinu, te ona odletje čak na drugi kraj zaravni.
— Bravo, Gegula! — zapljeska trener. A Željko doviknu Trčku:
— Brzina bez lopte ne vrijedi ništa! Prodor se mora izvesti s loptom i šutirati!
Oba halfa ispoljiše lijep smisao za igru. Šaponja i Češko. Šaponja je, doduše, bio nešto hitriji i okretniji,
ali Češko je igrao pametnije, vidjelo se da mu je svaki potez smišljeniji nego kod ijednog drugog
igrača. On nije trčao nepotrebno. Čuvao je svoje mjesto, polazio u napad u pravi čas i nije zadržavao
loptu — odmah bi je dodao slobodnom igraču, a sam trčao malo u stranu da ne bude pokriven.
Iznenada se desi mala neprijatnost. Komarac nespretno naletje na Grivaša i očepi ga svojim teškim
stopalom. Centarfor riknu od bola, zaskaka na tri noge, pa onde prijeteći zareža prema začuđenom
ogromnom beku.
Trener naredi Grivašu da pokaže šapu. Odista, bila je prilično prignječena. Ali čika-Munja se uvjeri da
ozljeda neće ostaviti nikakvih težih posljedica. I zatraži da se Grivaš i Komarac pomire. Oni to učiniše
uz opštu graju i odobravanje svih igrača.
Poslije treninga pohitaše svi prema vrelu da se osvježe. Tu slon Komarac ispolji još jednu svoju
korisnu vještinu. Napuni surlu vodom i stade redom preskakati igrače. Oni su frktali i poskakivali od
radosti.
— Krasno tuširanje! — uzviknu Željko.
Tada Komarac okrenu surlu prema treneru i dječaku, te i njih dobro pokvasi dok ne utekoše izvan
domašaja njegovog "tuša" .
Pred veče se trener obrati sekretaru kluba:
— Sinko, šta misliš o današnjoj igri?
— Silna igra!
— Sinko, hoćemo li moći da postignemo nešto s ovim timom?
— Nego šta! Još treninga i imaćemo tim od kojeg će svijet strahovati! Pravi tim „Lavlje srce"!
Uveče uprava kluba odluči da se na istom mjestu ostane još izvjesno vrijeme: mjesto je skrovito, i
teren veoma podesan i za život tima i za uvježbavanje.
Sjutradan po podne tim „Lavlje srce" nastavi sa skupnim treniranjem. Postupak gotovo isti kao i
prethodnog dana, s tom razlikom što se igrači osjetno bolje snalaze na svojim mjestima i spretnije
vladaju loptom.
Centarfor pomalo hramlje. Izbjegava sudare sa slonom i medvjedom. Ali, ako mu naleti koja sitnija
zvjerka, spreman je da ispolji malko grubosti.
Čika-Munja i Željko, zaneseni uvježbavanjem svojih igrača, ne opaziše kako se iz doline pojaviše dva
čovjeka i kako se laganim hodom uputiše preko zaravni na kojoj trenira „Lavlje srce". Svojim njuhom i
okom prva ih osjeti Liska. Ona iskoristi i ovu priliku da ponovo stekne naklonost čika-Munje. Pritrča
mu i šapnu:
— Neki ljudi idu k nama.
Cika-Munja se skameni na mjestu. Ruka, kojom je zamahnuo da opomene nekog od igrača, ostade
mu ukočena iznad glave. On uzdrhtalim glasom pozva Zeljka i ukaza mu na neznance koji se
približavahu samouvjereno.
Gle, jedan je u sivom šeširu nabijenom na oči, dok drugi nosi kicoški nakrivljen kožni kačket. Obojica
imaju nekakve izgužvane mantile. I jedan i drugi na gotovo isti način klate se u hodu i drže obje ruke u
džepovima.
„Моrа da su naoružani!" — pomisli Zeljko.
Čika-Munja nešto tihim glasom reče Grivašu i Geguli, Šaponji i Komarcu, te se oni približiše treneru i
dječaku. Željko shvati da ih je trener pozvao na odbranu u slučaju potrebe.
— Dobar dan! — reče čovjek u šeširu i nehajnim pokretom glave nakloni se prema treneru i dječaku.
Trener promrlja nešto što bi moglo ličiti i na pozdrav i na mrzovoljno odbijanje — „idi k vragu!"
— Zabavljate se? Krasno! — reče čovjek u kačketu.
— Cirkuske tačke — kaza čika-Munja.
Oba došljaka stadoše prijeteći da se primiču čika-Munji i Željku, nagovještavajući pokretima ruku da u
džepovima imaju oružje i da se s njima ne smije šaliti.
Čika-Munja ne bi slabić. Migom dade znak svojim „rođacima". Oni se začas uputiše s leđa
pridošlicama. Čovjek u šeširu to smjesta opazi, munu laktom svog druga, pa se obojica neobično hitro
stadoše natraške udaljavati od zvjerova. Nastojali su da se što prije dočepaju pošumljene doline. A
bili su vješti: nijesu se odmah dali u panično bjekstvo јеr su znali da bi to moglo razjariti zvjerove.
Odmičući se tako, oni su na sav glas psovali čika-Munju i prijetili da će o svemu obavijestiti službu
reda i upravnika Zoološkog vrta. Čak su pakosno dobacivali kako će za svoje obavještenje dobiti
novčanu nagradu.
— Samo vi putujte što dalje! — odgovori čika-Munja i pozva svoje igrače da napuste dalje gonjenje
napadača.
Poslije odlaska neznanih nasrtljivaca, na zaravni nastade neugodan tajac.
— Ko li su ti ljudi? — progovori Željko prvi.
Trener odsječe.
— Obični razbojnici!
Liska, koja je bila u blizini, dodade:
— Razbojnici, nego šta!
Čika-Munja opomenu Lisku da se ne upliće u razgovor za koji nije dorasla. Uprava kluba veoma se
zabrinu. Imali su za to razloga. Ona dva čovjeka će ih sigurno odati, potjera će biti upućena u ovom
pravcu.
— Kuda ćemo sada? — upita Željko.
Dječak uze da uvjerava trenera kako sad nije vrijeme za tugovanje. Моrа se nešto preduzeti, i to što
prije. Gonioci sigurno neće oklijevati. Oni, možda, nijesu daleko od ove zaravni.
Starac dade znak da se krene. Putovali su nekoliko sati. Tek kad se sasvim smrači, odlučiše da zanoće
u šumi kako bi se odmorili za putovanje koje će nastaviti rano izjutra. Treniranje će biti kraće i
obavljaće se za vrijeme odmora, u prekidima putovanja. Čika-Munja tek tada odade Željku jednu
svoju tajnu. On nije krenuo na put bez oružja — za pojas od pantalona bio mu je zadjenut starinski
revolver. To uli nadu dječaku da će moći uspješnije da se brane od svih napadača.
Tek što su umorni igrači tima „Lavlje srce" pospali u gustoj šumi, iz mraka se stadoše prikradati dvije
ljudske prilike. Da ih je neko mogao osvijetliti u šumskoj tami, vidio bi da jedan od tih ljudi nosi šešir,
a drugi kačket. Oni su nastojali da se kreću što tiše.
Šta li smjeraju?
Malo zatim tišinu poremeti prestravljeni krik kengura Skoka, a noj zalupa svojim kusim krilima.
— E-hej! — viknu čika-Munja.
Zeljko skoči i, onako bunovan, naletje na jedno stablo, zatim sunu nekud u stranu, saplete se i pade.
Tada na njega naletje zbunjena ljudska prilika, zakači ga nogom, pa se i ona prući na lišće.
— Grivašu! Gegula! — zavika dječak. — U pomoć!
U Trčkovoj blizini desi se gorila Češko. On se jednim skokom nade uz napadača, uzmahnu i snažno ga
opauči šapom po ramenu. Od tog žestokog udara napadaču klonu ruka kao da je prelomljena, ispade
mu pištolj. Poslije toga razbojniku ne ostade ništa drugo nego da pusti Trčkov vrat i da u bjekstvu
potraži spasa. On to učini prije nego što ga dočekaše Češkove šape.
Okupiše se.
Nastade uobičajeno provjeravanje da se vidi jesu li svi tu. Niko nije nedostajao.
Javio se Grivaš:
— Da se ide dalje!
— Da se ide! — prihvati teta-Jula iz mraka, a njen glas kao da dođe s visokog drveta.
Krenuše dalje na put maštajući o utakmicama i pobjedama koje ih — u to su svi vjerovali — sigurno
očekuju.
ČUJTE SADA
Upravnik i Vujko krenuše u potjeru čvrsto riješeni da se u Zoološki vrt ne vraćaju sve dok bjegunci ne
budu pohvatani. Da bi gonjenje bilo što brže, upravnik kupi motocikl. Pošto je on bio oprobani
motociklist, stavi Vujka u prikolicu, pa upali motor. Pojuriše smjesta velikom brzinom.
Vučini ne bi prijatna ova vrtoglava vožnja. Mučilo ga je čas strahovanje za svoju kožu, čas mučni
osjećaj u gladnoj utrobi. Osim toga, gusta prašina mu je zasipala oči i iskeženu čeljust. No, malo-
pomalo, Vujko se i na to naviknu.
Jurili su čas u jednom, čas u sasvim suprotnom pravcu i raspitivali prolaznike da li su vidjeli takvu i
takvu grupu zvjerova sa jednim dječakom i šantucavim starčićem. Nijesu mogli da dođu ni do kakvog
obavještenja. Na sve strane bilo se pročulo da su iz Vrta pobjegli zvjerovi, ali ih niko još nije opazio.
Drugog dana potjere upravnik u jednom mjestu spazi veliku gomilu svijeta kako se nekud uputila. On
pomisli: „Da nijesu uhvatili moje fudbalere, pa se sjatio narod da ih gleda?" I pohita u istom pravcu.
Zaustavi motor pored jednog sredovječnog čovjeka.
— Kuda ste to krenuli, prijatelji?
Sjutradan ih zaustavi jedan čovjek na putu koji su poravnjivali ogromnim brektavim valjcima.
— Molim — reče poslovno čovjek s podignutom rukom — platite taksu! Ovo je novi put prema
fudbalskom stadionu i naplaćujemo od svakog vozila!
Upravnik ljutitio plati i htjede da upita da li u blizini postoji kakav drugi put koji ne vodi na stadion, ali,
umjesto toga, samo odmahnu rukom i produži.
Malo zatim zaustavi ga drugi čovjek, u nekakvom šarenom kombinezonu posivjelom od prašine.
— Ovuda ne možete dalje — reče on uljudno. — Moraćete da skrenete onom putanjom, pa ćete izbiti
na drum.
Upravnik se zgranu. Onda učtivo izrazi svoju nevjericu da je tako nešto mogućno:
— Ali prijatelju, šta će vam tolika grdosija? Vaše selo nema ni dvije hiljade stanovnika!
Umjesto da pokaže kako je ovom primjedbom poražen, čovjek stade samozadovoljno trljati ruke.
Onda reče:
— Vidi se da ne znate šta je fudbal? Čovječe, shvatite:
na utakmice će dolaziti ljudi iz cijele zemlje... A onda, e-hej!
Navijači će se nastanjivati oko stadiona. Za nekoliko godina imaćemo milionski grad i nazvaćemo ga
Fudbal-grad. Sve u zdravlje stadiona i fudbala!
— Kakvo manijaštvo! — reče glasno upravnik i jurnu s motorom po džombastoj stazi.
Nije više mogao da podnese čak ni plakate koje su oglašavale fudbalske utakmice. A tih plakata bilo je
u svim mjestima duž svih puteva.
— Tako mi mog biča što sam ga za čizmu zadjenuo, poludjeću od fudbala!
Vuku se ote uzdah:
— E, upravniče! Tako nešto može da kaže samo onaj ko nikad nije šutnuo loptu.
Srećom upravnik ga ne shvati sasvim — bio je zamišljen i ljut i nije mu bilo stalo do onoga šta će reći
Vujko.
Četvrtog dana putovanja doznadoše iz novina da je lisica pokušala da ukrade pijetla u obližnjoj šumi,
da su je seljaci pojurili, a onda su ispred seljaka iskočila tri-četiri lava...
— Koješta! — reče upravnik. — Biće da su se ti seljaci uplašili, pa im se pričinilo da ima više lavova.
Glavu dajem, to su moji pitomci! Naprijed vučino!
Iznenada naletješe na drumu na dva neobična čovjeka: jedan u šeširu, a drugi s kačketom. Onome u
šeširu desna ruka je opružena niz tijelo i vidi se da ga muče bolovi. A obojici je lice puno ogrebotina i
modrica. To se učini sumnjivo upravniku i on zaustavi motocikl. Kao što je obično činio, upita ih da li
su vidjeli zvjerove iz Zoološkog vrta. Oba čovjeka odrečno mahnuše glavom i krenuše dalje.
Upravnik opet upali motor i lagano krenu. Tada čovjek u šeširu reče svojem kolegi:
— Ovo kao da je upravnik Vrta.
— Biće da je tako.
— Slušaj, hajde da se udružimo s njim.
— Hm, mudro govoriš. Mogli bi smo nešto ućariti.
— Da ga iskoristimo, pa ćemo dobiti zvjerove za sebe!
— E-hej, upravniče! Stanite, čekajte!
Motor ruknu, pa stade sve sporije i slabije raditi. Upravnik sačeka da mu pritrče ona dva čudna
čovjeka. Oni mu na brznu ispričaše kako su bili na tragu bjegunaca, kako su ih pratili, pa kako su ih oni
bili bez ikakvog povoda napali u šumi. Sad se nude da pokažu upravniku i vuku u kojem bi pravcu
trebalo tragati.
Čovjek u šeširu smjesti se na sjedište iza upravnika, a onaj u kačketu, poslije oklijevanja, bi prinuden
da uđe u prikolicu pored Vujka. Bilo im je tijesno i Vujko ga je gledao mrko. Ali ipak kojekako
nastaviše putovanje.
Medutim, nijesu se mogli dalje koristiti motociklom. Morali su da zađu u planinski predio i da pješače.
Vujko, takode nestrpljiv, krenu malo brže, ali ga upravnik opomenu da ne istrčava — može to biti
opasno za njega.
Popodne je. Nebo oblačno, ali se ne sprema na kišu. Pomalo sparno. Tek na mahove dune planinski
lahor.
Kolona se tromo otegla uz jedan pristranak. Domalo čelo kolone stiže na vrh.
Dječak se stojeći osvrnu niz pristranak kojim su se maločas ispeli gore. Na svoje veliko zaprepašćenje
on opazi kako se uz pristranak već penju upravnik, Vujko i ona dva čovjeka.
— Čika-Munjo — pozva on. — Evo ih za nama!
— Ko? — skoči trener.
Starac tihim glasom obavijesti igrače da im sada prijeti opasnost veća nego ikad dosad. Smjesta
krenuše dalje. Držati se šumaraka, ne rastezati odviše kolonu.
Dosta dugo su išli niz potok. Željko i starac su već drhtali od hladnoće i mokrine.
Onda iziđoše iz vode. Poslije kraćeg provjeravanja uvjeriše se da gonilaca nema u blizini iza njih.
Odmoriše se malo i prosušiše, a onda uz opštu saglasnost — pade odluka: ići dalje, kako bi se sasvim
umaklo potjeri.
Putovali su cijelu noć. Bilo je mračno, čak je povremeno prskala sitna kiša.
Čovjek otvori usta i poče izgovarati neke čudne riječi koje čika-Munja nije mogao razabrati.
I dođe mu da zaplače od žalosti. Ne, oni i njegovi drugovi neće ostati u tuđini. Vratiće se oni u svoju
zemlju čim se upravnik smiri. Dječak pogleda — i čika-Munja je bio veoma utučen što su zapali među
tuđe ljude.
Tada Željko pokaza šta znači škola. On se, pomalo zamuckujući, upusti u razgovor sa pastirom.
Slušajući ih, čika-Munja shvati tek poneku riječ: „cirkus", „elefant" (za slona)...
Vidjeći da su umorni, pastir ih pozva u svoju kolibu koja nije bila daleko i počasti članove uprave
mlijekom i hljebom. Njegov veliki ovčarski pas nije se usuđivao da iziđe iz kolibe. Ležao je kraj ognja i
tiho režao.
— Sad možemo da nastavimo sa treniranjem — reče Željko — pa ćemo se postarati za utakmicu.
— A protiv koga bismo igrali? — upita trener.
— Potražićemo protivnike.
U susjednoj zemlji „Lavlje srce" dobi mogućnost da se na miru odmori od prenapornog putovanja i da
posveti više vremena osvajanju fudbalske vještine.
Poslije nekoliko dana marljivog i redovnog treniranja kapiten tima Grivaš pride sekretaru i postavi mu
otvoreno pitanje:
— Šta misli uprava: dokle ćemo mi ovako da bijemo nogama poljane i deremo lopte?
Lav se ljutnu:
Željko mu obeća da će se o tome posavjetovati sa čika- Munjom. Tako i učini. Trener izrazi bojazan:
• Kao zapeta puška! — odgovori dječak, jer je osjetio da lav sluša njihov razgovor i da će mu
biti drago što je sekretar na njegovoj strani.
— Evo protivnika!
Onda prevede treneru malu bilješku iz novina. Tu se govorilo o tome kako je neki trener pasa, pored
ostalih vještina, učio pse da igraju fudbal.
Čim trener pasa saznade o čemu je riječ, uskliknu oduševljeno da je i on tražio protivnika. Bez imalo
uzdržljivosti izjavi da će njegov tim sigurno pobijediti. Željko odgovori da je prerano praviti bilo kakva
predviđanja i zatraži od trenera pasa uslove za odigravanje utakmice. Složiše se da cjelokupni prihod
sa utakmice podijele napola, s tim da domaći tim snosi troškove oko organizovanja utakmice. Željko
onda predloži dan kada će se utakmica odigrati i reče da bi on došao sa timom „Lavlje srce" jedan dan
ranije. Trener pasa obeća da će obavijestiti javnost o utakmici i da će se pobrinuti o dočeku i
smještaju gostujućeg tima.
Željko od radosti zaskaka na jednoj nozi, pa tek onda sve ispriča čika-Munji.
Sazvaše tim i saopštiše igračima da je ugovorena prva utakmica i da svaki budući trening treba
shvatiti mnogo ozbiljnije nego one dosadašnje.
Najzad čika-Munja naredi da se krene na put. Ići će se pješke do prve željezničke stanice, a odatle
vozom. Uz put se čika-Munja predomisli. Kaza da imaju prilično malo novaca, a, osim toga, sigurno ih
neće ni primiti u vagone. Tako se dogovoriše da, bez obzira na nароrе, nastave pješke sve do mjesta
gdje će se odigrati utakmica.
Putovali su lagano, često zastajali da se odmore ili odgovore na pitanja radoznalih ljudi.
Na dan uoči utakmice, oko podne, stigoše do određenog grada. Malo zastadoše da se srede, pa tek
onda čika-Munja dade znak da uđu u prvu gradsku ulicu.
Tu počeše iznenađenja. Najprije ispadoše pred njih dva motociklista koji se žurno vratiše natrag —
valjda da jave o njihovom dolasku.
Na samom početku jedne široke ulice dočeka ih slavoluk, sav iskićen zelenilom. Okolo stoji mnoštvo
naroda, ponajviše djece.
Čika-Munja se začudi:
Omaleni vitak čovjek istupi naprijed i predstavi se čika- Munji i Zeljku: to je trener tima pasa.
Veoma uzbuđen dočekom, čika-Munja svečano zahvali treneru pasa, a onda zajedno sa Zeljkom stade
mahati okupljenim stanovnicima gostoljubivog grada.
Foto-reporteri su sa svih strana snimali scene sa dočeka. Neki su čak snimali za film, a drugi za
televiziju. Onda se oko gostiju uzvi čitav roj novinara. Oni su kao osice dobacivali oštra i brza pitanja i
hitro zapisivali čak i ono što nijesu ni čuli ni vidjeli. Jedan od njih pregradi put Željku:
Novinari stadoše da se jate oko pojedinih igrača. Tada se čika-Munja umiješa i skrenu pažnju svojim
„rođacima" da se ne prave važni i da ne daju nikakve izjave.
Liska, međutim, zauze veoma gracioznu pozu i dopusti da je snimaju više od drugih. Ona čak ispriča
kako od nje treba sjutra očekivati najviše golova, jer nju smatraju golgeterom tima. Doduše, ona to
spominje samo uzgred i ne želi da se hvali.
Prije nego što krenuše, trener pasa im saopšti da je tim „Lavlje srce" pozvan da u trinaest časova
posjeti poglavara grada koji će ih očekivati u sali za svečane prijeme.
Krenuše u slikovitom poretku. Naprijed Željko i čika- Munja. Odmah za njima kengur Skok, pa bekovi
Gegula i Komarac, onda half-linija, pa navalni red, a tek na kraju rezervni igrači.
— Moramo kupiti nešto odjeće za ovaj novac koji još imamo — zaključi starac.
Na svoje veliko iznenađenje, saznadoše da svaki igrač ima zasebnu sobu. Teta-Jula dobi visoki,
udobno namješteni salon, tako da joj Liska stade zavidjeti jer je ona dobila malu sobu.
Članovi uprave na brzinu kupiše odijela i cipele. Tada čika-Munja ustanovi da im je ostalo još vrlo
malo novca, za to se ni ručak nije mogao dobiti. Stoga stari trener naredi da se svi odmah pripreme za
prijem. Nastade jedno brzo pranje, četkanje, češljanje. Komarac nije mogao da uđe u kadu, pa se
samo tuširao surlom. Njemu priđe i teta-Jula i zamoli ga da i nju istušira.
U ogromnoj sali za prijem dočeka ih sijed starčić u crnom odijelu, s bijelom krutom košuljom. On se
pokloni i ljubazno zamoli goste da se osjećaju i u ovoj sali i u njegovom gradu kao da su kod svoje
kuće.
Igrače tima „Lavlje srce" naročito zbuniše ogledala koja sa svih strana umnožiše njihove likove, te im
je izgledalo da se u ogromnoj dvorani nalaze čitavi čopori zvjerova. Iznenadena, teta-Jula pruži svoj
dugi vrat iznad glave samog poglavara da bi onjušila ogledalo i ispitala kakva je to žirafa u njenoj
blizini.
Gledajuć oko sebe, slon Komarac se neoprezno pokliznu na uglačanom podu i koliko je težak svali se.
Nastade zabuna i graja. Ali Komarac opet hitro ustade na noge i klimanjem glave zahvali se
poglavarevoj posluzi koja bijaše pritrčaia da mu pomogne.
Čika-Munja i Željko uputiše se sa domaćinom k jednom stoliću. Тrеnеr se obrati ljubazno starcu.
Starčić se ušeprtlji:
Čika-Munja opazi da će poglavar biti mnogo srećniji ako je što dalje od njegovih opasnih „rođaka".
Članovi uprave i domaćin biše posluženi čašicama likera, a igrači ostadoše da stoje. Domaćin pohita
sa izvinjenjem:
— Znate, nijesam znao čime bih ponudio ovako rijetke goste. Stoga ću svima pokloniti po jedan
album našeg
grada.
Podijeliše slike. Oprostiše se. Poglavar obeća da će doći na utakmicu i reče kako je njegovom gradu
ukazana osobita čast posjetom tima kao što je „Lavlje srce".
Igrači se uputiše na igralište da bi održali lak kondicioni trening i upoznali se sa terenom na kojem će
igrati.
Odmah poslije treninga svi se stadoše uglas tužiti da su gladni. Dok su bili u planini i po šumama,
snalazili su se sami, a ovo je grad.
• A novac?
— Daće nam na kredit. Sjutra ćemo imati novaca od utakmice.
Uveče, igrači „Lavljeg srca" zauzeše mjesta za stolovima u velikom restoranu. Čika-Munja dozvoli
igračima da sami naručuju šta ko želi da večera, samo ih zamoli da budu uzdržljivi, kako bi mogli bolje
spavati i odmoriti se za predstojeću utakmicu.
Nekoliko kelnera u bijelim bluzama razletiše se oko stolova i stadoše nuditi neobične goste.
Lav naruči jednu pečenu ovcu, a tigar Saponja — teleći but. Liska zamoli da joj donesu obarenu gusku
i kompot od šljiva.
— Molim, jednu vrećicu s pet kilograma pšenice, dvije vekne bijeloga hljeba i, kao salatu, jedno
naručje sijena!
Kelner zbunjeno sleže ramenima i otrča. Medvjed Gegula stade nabrajati kelneru:
— Najprije donesite teglu meda, svejedno da li će biti od lipovog ili bagremovog cvijeta... Zatim dajte
činijicu jagoda.
Ako nađete svježih gljiva, i one bi mi prijale...
— Meni dajte kobasice sa hljebom i maslacem. Ako imate i malo prokuhanog pirinča, i krompira... I,
podosta
svakojakog voća, ja nijesam probirač!
Tako svako naruči ono što mu najviše prija. Na kraju večere čika-Munja ustade sa čašom u ruci:
• Urra! — prihvatiše ostali igrači i od siline njihovih glasova zveknuše prazne čaše na stolovima.
Sjutradan poslije dolaska tima „Lavlje srce" u grad, nastade gužva kakvu niko nije mogao predvidjeti.
Oko čega? — pitaćete.
Suvišno pitanje. Oko čega bi drugog mogla nastati gužva ako ne oko ulaznica za stadion.
Za nekoliko prethodnih dana bilo je rasprodato gotovo dvije trećine ulaznica. Ali pošto su građani, a
naročito dječaci, vidjeli igrače „Lavljeg srca", nije u gradu bilo živa stvora koji nije osjetio želju i
potrebu da vidi utakmicu.
Ogromne gomile ljudi sjatiše se oko šaltera gdje su se prodavale preostale ulaznice.
Da ne bi došlo do težih izgreda, umiješa se služba reda na konjima. Oko ugroženih mjesta stadoše da
krstare konjanici u uniformama, neki sa isukanim sabljama, a neki snabdjeveni bombicama sa
suzavcem.
Nepregledne gomile ljudi i djece jedva se svrstaše u redove, koji su ponegdje zalazili čak u petu ulicu
od mjesta gdje su se prodavale ulaznice. Onima koji su stajali dalje bilo je unaprijed jasno da će se
ulaznice prodati prije nego što oni dođu na red. Pa ipak su ostajali na svojim mjestima i nestrpljivo
tiskali one ispred sebe, podržavani neshvadjivom nadom da će — možda, i ipak, i čudom kakvim —
doći do dragocjenog papirića koji omogućava ulazak na stadion.
— Dao bih svoju mjesečnu platu samo da vidim one žestoke fiidbalere! — sa žaljenjem govori jedan
mladi
trgovački pomoćnik.
• Ljudi, pristao bih da provedem godinu dana na robiji, samo mi recite da ću po podne ući na
stadion!
Takve i slične razgovore slušao je Zeljko koji bješe krenuo da se malo prošeta i da razgleda grad.
To ga učini ponosnim. Nije šala: njegov tim je izazvao interesovanje kakvo se ne pamti u ovom gradu.
On opazi — saobraćaj bješe gotovo sasvim obustavljen, јеr su ljudi koji upravljaju tim mnogobrojnim
gradskim vozilima htjeli da se nekakao dočepaju ulaznica.
Željka najviše iznenadi ovo: cijena ulaznica u preprodaji bješe dostigla nevjerovatne razmjere. On
zastade kraj jedne grupe mladića koji su se oko toga prepirali. Jedan od njih tvrdio je da je neki
okorjeli navijač maločas dao svoja kola i konja za dvije ulaznice. Drugi mu ne povjerovaše. Onda se
umiješa jedan već ćelav čovjek koji reče da to nije ništa pri ovakvim slučajevima: jedan građanin
pedesetih godina prodao je grobnicu svojih predaka da bi mogao gledati utakmicu. Za jednog dječaka
ispriča da je u dječija kolica potrpao sve haljine i cipele svoje majke i, vozeći ulicama tu svoju
„prodavaonicu", uzvikivao: „Sve ovo dajem za jednu ulaznicu!"
Dok je Željko bio u šetnji, pred hotel u kojem su odsjeli igrači stigoše dva čovjeka sa prosijedim
brkovima, malo pogureni. Jedan je imao na prsima foto-aparat o kaišu.
Oni se predstaviše portiru kao novinari i zamoliše ga neka pozove Lisku na „jedan mali razgovor za
štampu".
Obradovana ovim pozivom, Liska se na brzinu dotjera i pohita niz stepenice.
Onda joj ćuteći dadoše znak da sa njima pođe u jednu pokrajnu sobicu na povjerljiv razgovor.
Liska lako uzdrhta, ali se savlada i pokuša da ostane mirna kao da to nju ni najmanje ne uzbuđuje.
— Upravnik se uzda u vas da ćete mu pomoći da uhvati bjegunce. On vam obećava sve što budete
zaželjeli.
Dok su je oba čovjeka nagovarala, Liska stade premišljati u sebi: odista, što da se ona drži čika-Munje
i onog zelenog dječaka? Oni su cijeli tim uvukli u jednu sumnjivu avanturu. Danas ili sjutra, biće
uhvaćeni. I šta onda? Kakva ih svirepa kazna očekuje za sve što su počinili! Nije li bolje opravdati
svoju krivicu pred upravnikom, biti s njim u vezi. Ne, ipak je ovako ljepše! Ako tim bude uhvaćen, sve
će opet strpati u Vrt. Pa čak i Lisku, bez obzira na usluge koje ona može napraviti upravniku prilikom
gonjenja i hvatanja cijelog tima. Pa, šta da učini? Sinu joj pomisao: biće najbolje ako ona pokaže
dobru volju da pomogne upravniku, a da mu, u stvari, tek malo pomogne u hvatanju.
Poslije toga Liska se vrati u sobu. Poče nešto da je kopka: kako bi bilo da kaže čika-Munji da su ih opet
pronašli oni ljudi koji su ih našli u šumi? Ali kako da mu kaže kad je obećala da će biti njihov
pomagač? Najbolje je ako sve prećuti. Čika-Munja neće ni znati da su im gonioci za petama. Odlično
su maskirani.
Do njenog nosa, kroz otvoren prozor, doprije zamaman miris. Ako je nos ne vara — to je zaklana
plovka.
Lija otvori vrata i lagano, oprezno, korak po коrак, uputi se po mirisu pravo u hotelsko dvorište iza
kuhinje, zastade da pogleda. Oho, krasan plijen! Na klupici blizu kuhinjskih vrata žuti se i pomalo
isparava tek očerupana plovka. Liska ne bi bila Liska ako bi ostala ravnodušna na takvo izazivanje.
Praveći se da je sasvim nezainteresovana, ona prođe pored kuhinjskih vrata i pogleda unutra. Jedna
debela žena, opasana bijelom keceljom, posluje oko mnoštva šerpi po šporetu. Kraj nje se podbočio
brkat čovjek sa visokom kuvarskom kapom na glavi. Razgovaraju o nečemu. Ona oslušnu. Gle, i oni
pričaju o popodnevnoj utakmici. Liska zaključi da ih treba pustiti neka se na miru izrazgovaraju, a ona
će naći za sebe malo korisnije zanimanje. Dok treneš, patrljak plovkinog vrata nade se među njenim
vilicama. Onda Liska hitro otrča pravo u svoju sobu i nije se pojavljivala sve dok čika-Munja ne pozva
igrače da se spreme za izlazak u grad.
Za to vrijeme Zeljko je na ugovorenom mjestu očekivao čika-Munju sa timom. Niko na njega nije
obraćao pažnju: pošto je bio u novom odijelu, građani nijesu mogli pretpostaviti da bi to mogao biti
onaj dječak koji je juče koračao na čelu tima „Lavlje srce".
Iznenada, on ugleda dva čovjeka s prosijedim brcima kako za velike раrе nude ulaznice. Zagleda ih
malo bolje: ni sam ne zna po čemu, ali — nekako mu se čine poznati. Praveći se nevješt, priđe im sa
strane i stade iza leda onih koji su se sakupljali oko preprodavaca. Kakve samo brkove imaju! Posluša.
Ne, ne vara se — čuo je negdje taj glas. Pogleda izbliza: onaj sa foto-aparatom ima ogrebotinu ispod
oka. Željko protrnu od pomisli:
Nije više bilo sumnje u to. Maskirali su se. Ali on ih već razlikuje. Ovaj sa foto-aparatom bio je onda u
kačketu, a onaj drugi je imao sivi šešir s velikim obodom!
To otkriće zbuni Željka. Otkud oni tu? Kako su dospjeli za njima? Čudno. Nevjerovatno.
— Eto — poče da jadikuje starac. — Ni ovdje nam ne daju mir! Nigdje mira od njih!
Poslije dužeg razmišljanja i prepirke, složiše se da postupe ovako: svima će govoriti kako tim ostaje u
gradu još dan-dva, a otputovaće još večeras.
— Ala će biti iznenađeni kad sjutradan dodu pred hotel i stanu se raspitivati za nas! — usklikne
Zeljko.
— Ostavimo sad to, imamo još pune ruke posla do početka utakmice! — kaza poslovno čika-Munja.
Oba prijatelja potpuno se predadoše pripremama za utakmicu koja treba da odluči dalju sudbinu
tima „Lavlje srce".
Već oko podne rijeke navijača krenuše prema stadionu, iako je do početka utakmice još puna tri sata.
A to je vrijeme najteže za navijače. Neki od njih zauzmu svoja mjesta i drže ispred sebe raširene
novine — kao da čitaju. U stvari, oni tada u sebi prave najrazličitije kombinacije o utakmici koja
predstoji. Drugi, opet, satima bulje u spisak iz kojeg se vidi sastav timova i raspored igrača. Oni se
tada sigurno jedu u sebi što tim nije sastavljen drukčije. Ima nekih koji od golog nestrpljenja
neprekidno nešto žvaću—ili sendviče ili pogačice
• bez obzira na to što su tek maloprije ručali! Pušači tamane cigaretu za cigaretom, a nepušači
ih posmatraju i zavide im što imaju bar neko zanimanje. A ima i ovakvih čudaka koji
• da utucaju vrijeme — stave sebi ogledalce na koljeno pa strpljivo broje dlake u obrvama.
Prilazeći stadionu, Zeljko opazi jednog prosijedog brkatog čovjeka, bez kaputa, sa šarenim
naramenicama, kako trči oko stadiona, sav brekće, oznojen, umoran.
— Zašto ovaj čovek trči? — upita Zeljko jednog mladića iz mase radoznalih koji su posmatrali
„trkača".
Mladić objasni:
utakmici luduje, skače po igralištu, ujeda koga stigne, lomi šta mu do ruke dođe. Stoga, vidite, trči
prije utakmice, dobro se izludira i preznoji, pa onda, mrtav umoran, uđe u stadion, klone i ne pomiče
se s mjesta za vrijeme igre. Samo, kažu, ima običaj da skida cipele i njima gađa sudiju.
U svlačionici Željko i čika-Munja dadoše posljednja uputstva svojim igračima. Glavno je — ne biti
zbunjen od protivnika, nametnuti mu svoj način igre.
Onda primiše obavještenje da je vrijeme za izlazak na teren, jer posmatrači su već izdržavali krajnje
nestrpljenje.
Oba tima, u dva uporedna lanca, istrčaše na teren prema centru, tu se razdvojiše i poređaše prema
tribinama.
Izlazak timova na teren publika pozdravi talasima povika i zviždanja, tako da se nije moglo razabrati
da li se više zviždi iz oduševljenja ili protiv gostiju (koji sada, na terenu prestaju biti gosti, јеr su —
protivnici).
Igrači „Lavljeg srca" imaju dresove sa uspravnim zelenim prugama. Na grudima se nalazi okrugli
amblem: lavlja glava sa velikom grivom.
Željko sa čika-Munjom stade kod aut-linije. On odmah opazi da su igrači njegovog tima, po rastu,
veoma neujednačeni, da ih ima koji visinom prilično nadmašuju protivnike.
• Za domaće triput...
— Za goste triput...
Foto-reporteri su snimali timove, onda pojedine igrače, pa oba tima zajedno, pa sudije kako se rukuju
s kapitenima.
Oba tima se rasporediše. Sudija pogleda na ručni sat i, u najvećoj mogućoj tišini medu tolikim
Ijudstvom, dade znak za početak igre.
Početni udarac izvede gostujući tim. Grivaš dodade loptu Liski, ova je odmah prebaci Vitorogu koji je,
praćen protivničkim halfom, stušti prema golu. Ali on nije spretno poveo loptu i, tik ispred njegovih
nogu, ugrabi mu je protivnički bek. On je odmah lukavo dodade drugom beku, a ovaj iz trka posluži
svoju polutku koja se između Gegule i Komarca majstorski provuče i jurnu s loptom pravo k mreži.
Publika zaurla, pa zamuknu. Na nekoliko metara od gola juri pas sa loptom, a izmedu njega i mreže
raširio se kengur Skok. Sta li će biti? Svi ustaju na noge, sav stadion se ustremi prema golmanu i
igraču. Polutka iz tima pasa potkači loptu desnom šapom prema lijevom gornjem uglu. Tada golman
Skok pokaza koliko vrijedi: on se baci u širokom luku i ubrzo posmatrači vidješe samo kako se sklupča
s loptom.
Navijači domaćeg tima najprije zapljeskaše, oduševljeni lijepim prodorom svoje polutke i paradom
golmana Skoka, a onda stadoše da izražavaju žaljenje što nije postignut gol. Jedna grupa pasa-
navijača divlje zalaja. Odmah zatim njihovo razaočaranje nade oduška u otegnutom skičanju.
Gegula uze zalet da odbije u polje loptu koju mu Skok dobaci. Nastade gužva oko centra — igrači
„Lavljeg srca" kao da su zaboravili da se drže svojih mjesta: gotovo svi bi pojurili u pravcu lopte. Ipak,
ona postade plijen domaćeg centarhalfa. Ovaj hitro ponese loptu, ali Grivaš startova na njega i oštro
ga pokosi. Javi se sudijska zviždaljka — faul! Publika stade da zviždi i da negoduje protiv Grivaševe
grubosti.
Opet domaći tim izvodi pritisak na gol gostiju, ali odbrana „Lavljeg srca" bila je na visini. Gegula i
Komarac su sa čudesnom žilavošću odbijali smišljene pokušaje tima pasa.
„Samo da ne primimo gol u prvom poluvremenu!" — zabrinuto pomisli Zeljko. — „Da li će naši
izdržati pola sata?"
Ujedno, on opazi da tim pasa igra osjetno smišljeno s manje uzbuđenja. Takvoj igri SK „Lavlje srce" je
suprotstavio svoju požrtvovanost i raznovrsne sposobnosti svakog pojedinog igrača. Svi u timu pasa
igrali su smišljeno, ali nijesu imali izvrsne pojedince koji bi se isticali bilo snagom, bilo neobičnom
brzinom, ili preimućstvima koja pruža uzrast.
Svaka visoka lopta u sredini igrališta bila je uhvaćena glavom teta-Jule. Ona se vrlo dobro postavljala i
odbijala lopte u pravcu svojih suigrača.
Željkovo lice se najednom ozari nadom. O, gledaj, kako oni znaju da zaigraju, kako samo vezu s
loptom. Komarac dodade loptu Šaponji, ovaj je prebaci slobodnom Češku (taj Češko je uvijek
slobodan kad ima loptu!). On veoma vješto predribla jednog, pa drugog protivničkog igrača i ubaci
loptu u slobodan prostor ispred Grivaša. Grivaš prihvati loptu, ponese je korak-dva i dade for Liski.
Liska ispolji želju da se istakne: ona pređe protivničkog halfa, pređe i beka i, ne osvrćući se na svoje
saigrače, pokuša da sama izvede podvig. Medutim, odlični bek iz tima pasa sa strane joj presječe put i
odbi loptu. Tada, neočekivano za sve koji su gledali ovaj prizor, Liska se opruži po travi koliko je duga.
Ostade nepomična. Svako bi rекао da je teško faulirana u protivničkom bekovskom prostoru. Sudija
zaustavi igru i dosudi jedanaesterac u korist „Lavljeg srca". Sva publika stade da negoduje, da zviždi,
urliče i laje, da baca na sudiju kamenice, mućkove i šta sve ne. Iako nije vjerovao da je Liska odista
povrijedena, čika-Munja utrča u igralište, pride joj i pokuša da je ispravi na noge. Ona mu namignu i
šapnu:
— Nije mi ništa.
Stari trener bi preneražen. On je ostavi da se previja stojeći na nogama i ode izvan igrališta.
Psi kidisaše na sudiju lajući i skačući jedan preko drugog. Umiješaše se redari, odbiše pse bičevima.
Sudiji navukoše mrežast čelični oklop, pod kojim se kretao dosta teško i sporo. Neko povika:
— Milije mi je što nijesmo postigli gol — šapnu čika- Munja Željku. — Jesi li opazio kako Liska izvodi
lukave
podvale.
Nepravedno dosuđen jedanaesterac razdraži igrače domaćeg tima i njegove navijače. Stadion se
pretvori u paklenu graju. Domaći igrači stadoše igrati veoma grubo i bezobzirno. Sudija, osjećajući
grižu savjesti zbog jedanaesterca, stade da im pomalo gleda kroz prste — bilo je odveć opasno
zamjeriti se domaćoj publici!
Krajem prvog poluvremena golman Skok bi povrijeđen u jednom sudaru s protivničkim rundovom.
Prednja šapa mu utrnu od bolova, tako da se previjao i stalno prinosio šapu ustima.
Na odmor se ode bez golova. Pola sata igre bez ijednog pogotka u mreži.
Takav ishod igrači ne vole. A o publici da se i ne govori — navijači više od svega vole da igra bude
krunisana golovima koji se pamte.
Ostalo je još pola sata igre. Oba tima se u svlačionicama odmaraju i savjetuju kakvu taktiku da
primijene u drugom poluvremenu. Željko izrazi mišljenje da treba igrati otvorenu igru — na pobjedu.
Veoma je važno da se dobije ova prva utakmica. Čika-Munja, pak, kaza da ne bi trebalo zapostaviti
odbrambenu taktiku, jer, kad primiš gol, sviraj poslije u prazne šake! Grivaš se umiješa u diskusiju i
podrža Željkovo mišljenje. On dodade:
— Tim pasa je već zamoren. Svi su podobro isplazili jezike. A mi još možemo da potegnemo!
Tada čika-Munja ukori Lisku što se pretvara da je pokošena pred golom. Ona vješto skrenu razgovor
na drugu stranu.
• Ne može se ovako! Doturim ja loptu Vitorogu, a on kaže protivniku — izvolite, i pusti mu je!
• Zar ja! — poskoči Vitorog. — Ako se iko satire na terenu, onda sam to ja! Ako se iko žrtvuje,
onda sam...
• Ja bar igram pošteno! — brani se jelen. — Ako se tako ne može, onda — zbogom, fudbalsko
polje! Više ga je zaigrati neću!
Skočiše svi oko njega, stadoše ga moliti, ubjeđivati. Na jedvite jade on se smiri i pristade da opet
navuče dres. Kao da ništa nije bilo, Liska se umiljato privi uz njega i uze iglu i konac da mu okrpi
poderotinu.
U drugom poluvremenu morala se izvršiti izmjena u timu. Umjesto Skoka stade na gol njegova ženka
Torba. I poče neobična živa igra. Odmah se osjeti da gosti imaju premoć. Oni stadoše da izvode niz
napada. U devetom minutu desi se neobičan dogadaj. Lav doturi loptu Trčku. Ovaj, pošto je bio
blokiran, brzo vrati loptu Vitorogu. Vitorog ne bi lijen već dade for svome brzom krilu, zekanu. On
pojuri za loptom, ali za njim se, ljutitio režući, stušti jedna psina — protivnički bek. Zekan Junački Brk
osjeti neodoljivu potrebu da bježi što brže može ispred psa. I on jurnu tako brzo saplićući se o loptu i
gurkajući je pred sobom da bek malo zaostade za njim. Pseći golman nije imao vremena ni da trepne,
a zekan Junački Brk nađe se s loptom u mreži, gdje mu se zapletoše šape...
— Gol! Gol! — vikali su Željko i čika-Munja i poskakivali pored aut-linije, dok je stadion zamro u
prevelikoj tuzi.
Kad zekan Junački Brk shvati da je on junak prvog gola, ispravi se i ponosno koračajući na zadnjim
nogama krenu prema sredini igrališta.
Poslije jednog neuspjelog napada tima „Av-av", gosti opet dodoše do izražaja.
Petnaesti minut. Teta-Jula odbija glavom loptu prema Češku. Gorila primi loptu i gleda kome će je
dobaciti. Uzalud mu Liska maše šapom. Češko se pravi da je ne primjećuje: on zna da je sebična i da
može upropastiti pogodnu priliku. Tad gorila ugleda slobodnog Trčka na krilu. Uputi k njemu udarac.
Trčko je bio spreman. On pokaza šta mogu njegove noge. Primi loptu i kao munja jurnu prema golu
domaćih ne osvrćući se na protivničku odbranu, koja je, obuzeta očajanjem, uzalud pokušavala da mu
presječe put.
Kad stiže na sedam-osam metara od gola, Trčko izvede udarac u sam gornji desni ugao. Golman
domaćih baci se kasno i beznadno.
Igrači „Lavljeg srca", izuzev Liske, trče prema Trčku i čestitaju mu na odličnoj akciji. Čak i slon
Komarac diže prednje noge i pokušava da zagrli noja. Ali ona skromno klima golim vratom i dugim
korakom vraća se na svoje mjesto.
Domaći igrači dobiše opomenu od svoga trenera i riješiše da smanje rezultat. Oni izvedoše jedan
silovit napad koji unese potpunu pometnju u redove gostiju. Najzad lopta dođe do slobodnog
centarfora pasa i ovaj je zahvati volejom. Udarac kakav se rijetko vida. Kengurica skoči i... O, čuda!
Svima zastade dah. I sudija, i gledaoci, i igrači oba tima ostadoše zapanjeni: lopte nigdje nije bilo!
I sama kengurica stade da se osvrće. Najednom se ona dosjeti i objema šapama izvadi loptu iz svoje
torbe na trbuhu! Onda je šutnu čak preko centra.
Domaća publika, iako bi imala razloga da tuguje što nije postignut gol, diže buru smijeha, i veselih
poklika. Sudija, debeljko jedan bijelih nogu, pade od smijeha i poče da se koprca u oklopu — baš kao
da ga to golica. Jedva ga uspraviše na noge.
Dvadeset i drugi minut. Liska ima loptu. Ona pokušava sama da se probije. Ali odbrana pasa ljutito
kidiše prema njoj. Da bi se oslobodila nemilih sudara s psima, Liska proturi loptu prema Grivašu.
Grivaš poskoči u mjestu i kratko zareža — vidjelo se da je riješen da postigne nešto ili sve da satre.
Protivnički bekovi mudro podviše repove i sasvim mlako, pokušaše da ga zadrže. Ali Grivaš se probi.
Na domaku gola okinu. Lopta okrznu golmanove šape i zatrese mrežu treći put.
— Gol! Goool! — stade da urla publika koja, ponesena dobrom igrom „Lavljeg srca", zaboravi da
navija za domaći tim.
Tako „Lavlje srce" na svojoj prvoj utakmici odnese prvu pobjedu od tri prema nula.
ŠTA MISLITE
U kupeima druge klase nalaze se nesvakidašnji putnici. To iznenadi brkatog konduktera koji sa svojom
lampom i naočarima bješe krenuo da pregleda putne karte.
Kod prvog kupea druge klase on zastade da dobro protrlja oči. Zar da vjeruje onome što vidi? Eno, na
sjedištu se razbaškario jelen s ogromnim rogovima (otkud tu jelen, do davola!). Lav! Je li ono odista
noj? Gle, i lisica! Prekrstila nogu рrеко noge kao jedna od onih dama koje rado puše. Tu je i zekan —
zabacio uši pa se smješka nečemu, mrdnu gubicom te mu dlačice prosto trepere. Kondukter je, inače,
strastveni lovac, pa pomisli da mu se to sve možda samo privida. Ali ne, s tim putnicima je jedan čiča
s hrpom novina na krilu. Kondukter se pokoleba prvi put u svojih trideset godina službe: da li da se
usudi i zatraži karte od ovih opasnih putnika? Neka ih sada — pomiri se on u sebi — pa će ih obići
nešto kasnije. I krenu dalje.
U susjednom kupeu sličan slika. Tu je krupni kengur sa svojom ženkom koja mu već dremucka na
ramenu. Do njih je grdna medvjedina. Na sjedištu prema njima raširili se tigar i gorila, a između njih
dječak čita novine. Pazi, zabavljaju se, davo da ih odnese! Gorila pokuša da dokuči kako se otvara
prozor. Onda mu pažnju osvaja ugrađena pepeljara koja se izvlači. Ej, šta je on naumio, šeret jedan
životinjski?
Kao da je zauzdan, iznenadnim trzajem unazad, voz se zaustavi, uz siloviti potres vagona i lupanje
odbojnika. U mnogim vagonima putnicima popadaše stvari s mreža iznad glave. Lokomotiva ljutito
pisnu.
Nastade kratka uzbuna. Kondukter otrča nekud, valjda da objasni vozovođi šta je vidio.
Poslije tog voz krenu. Kondukter više ne svrati u vagon koji ga je neprijatno podsjećao na opasne
susrete sa zvjerovima u sumi.
Željko raširi novine ispred sebe i poče da prevodi pojedine naslove, podnaslove i nadnaslove i
rečenice iz članka. Čuvši to, dodoše i igrači iz drugog kupea i svi se okupiše da čuju mišljenje o svom
prvom fudbalskom podvigu.
Zeljko stade da niže: „Igra kakvu dosad nije vidio svijet..." „Osnovne odlike fudbala — brzina, snaga i
vještina — dovedene do vrhunca...", „Lavlje srce" — tim neograničenih mogućnosti."
• Aha, čujete li! — upade Liska. — Sad će sigurno biti nešto o mojoj igri!
• Ne smetaj! — obrecnu se na nju Grivaš.
Željko nastavi: „Izgleda da su ljudi postigli u fiidbalu svoju najvišu tačku. Nove stranice u istoriji
fudbala ispisaće životinje..." „Da li je dosad na zelenom polju viđeno brže krilo od noja Trčka?"... „Ima
li na svijetu golmana koji bi najteže šuteve odbranio s onakvom lakoćom kao golman Skok i njegova
kengurica?..." „Nove zvijezde zablistale su na fiidbalskom polju..."
Malo zatim Željkove oči zadržaše se na jednom stupcu novina. Ruka mu zadrhta.
— Čika-Munjo, slušaj šta ovdje piše: „Pobjegli iz Zoološkog vrta da bi se proslavili na zelenom polju...
Junaci
koji su bili spremni da čak i svoje živote žrtvuju za fudbal..."
Kako ti se ovo dopada, čika-Munjo?
Trener iziđe iz voza i uputi se peronom sve do jednog velikog otkrivenog vagona. Tu su slon i žirafa.
— Pa... Vjetar nas bije i — već sam uhvatila malo prehlade. Kijam li, kijam.
— A Komarac?
• Krasan saputnik. Toliko je dobar i pažljiv prema meni da me u putu stalno zaklanja od vjetra...
I govori mi da sam bila najbolja na terenu.
Igrači tima „Lavlje srce" sidoše na peron i uputiše se prema omanjem hotelu koji je bio telegramom
rezerviran za njih.
Čika-Munja posavjetova igrače da se svi najprije dobro odmore, pa će napraviti izlet u okolinu i tamo
trenirati.
Nemir unese zebra, koja pritrča čika-Munji i javi mu da ga traži nekakav nepoznat čovjek.
Čika-Munja praćen radoznalim Zeljkom, siđe niz stepenice u prostran hol ispred portirnice.
Članovima uprave „Lavljeg srca" pride mlad, rumen čovjek, s urednim razdjeljkom u kosi. On se
pokloni i reče da dolazi k njima iz redakcije mjesnog lista.
• Kakve nam vijesti donosite? — upita čika-Munja, zabrinut da se nije desilo nešto loše, što bi
omelo napredovanje tima.
Novinar se osmjehnu:
Trener i sekretar tima zagledaše se u čudu. Poslije kraće stanke, trener upita:
— Vi se ne šalite?
Mladi čovjek raširi ruke:
— Što bih se šalio? Radiogram je upućen upravi tima „Lavlje srce" gdje god se bude nalazila... Pošto
smo imali sreću da se zaustavite u našem gradu, meni je pala u dio čast da vam predam ovaj
radiogram. Izvolite!
— Pročitaj, sinko, naglas da svi čujemo šta nam to poručuju iz daleke sjeverne zemlje!
FK „Santa leda"
od jedanaest delija —
bijelih medvjeda,
poziva na megdan
s parolom:
poraz — vama,
pobjeda — meni!
Bila je označena i adresa grada u kojem boravi tim „Santa leda" i poručeno je upravi „Lavljeg srca" da
se, takode radiogramom, javi radi zaključenja ugovora o utakmici.
I igrači se uznemiriše. Stadoše izvirivati iz svojih soba i raspitivati se šta se to desilo. Izmedu njih brzo
prostruja vijest da su dobili poziv sa dalekog sjevera. Tako se oduševljenje proširi i na igrače.
Mladi novinar pokuša da iskoristi trenutke ushićenja da izvuče što više podataka za zanimljiv članak
koji mu se već vrzmao po glavi. Čak je smislio i naslov koji bi prodrmao čitaoce kao udar struje: „Lavlje
srce" zablistaće svijetu sa dalekog sjevera kao — polarna svjetlost (nimalo mu nije smetalo što je
ljeto, doba kad se polarna svjetlost ne javlja!). Poslije kraćeg razgovora sa čika-Munjom i Željkom, on
se uputi od igrača do igrača moleći ih da kažu šta misle o predstojećoj turneji. Lav odgovori kratko:
• Pobijedićemo.
— Mislim da nas očekuje veoma teška utakmica. Znate već kakvi smo mi — medvjedi, makar bili i
bijeli. No, lopta je okrugla kao moja glava, pa se nadam dobru...
Pošto novinar ode, čika-Munja i Željko poslaše igrače na odmor, a oni otpočeše dogovor. Pred njima
je teško pitanje: kako se brzo prebaciti na sjever i brzo se otud vratiti, jer igračima neće prijati klima?
Dalje, sve će novine danima trubiti o njihovom putovanju i predstojećoj utakmici, a time će se
koristiti upravnik i ona dva opaka čovjeka. Biće obaviješteni o kretanju tima „Lavlje srce" i moći će da
preduzmu potjeru. Da li će tim biti u stanju da im umakne.
Uprava se zamisli duboko i teško. Odista, šta da se radi? Kako da se prihvati poziv FK „Sante leda"?
Zar se mora odbiti tako primamljiva ponuda?
• Pa, mislim nešto, kako bi bilo... ovaj... kako bi bilo da kupimo — avion?
Cika-Munja se trže. Jedva izusti:
Evo zašto. Prije svega, trebalo je srediti novčane stvari. A onda — postavi se pitanje, koliki to treba da
bude avion da bi se u njemu mogli voziti slon Komarac i žirafa teta-Jula?
Odlučiše da avion, u najmanju ruku, mora biti veliki tromotorac, prostran, snažan — za daleke letove.
I kupiše takav aparat.
Treneru FK „Santa leda" javiše o danu i času dolaska, pa se svim silama baciše na vježbanje.
I Željko i čika-Munja sa zadovoljstvom uočiše da njihovi ljubimci naglo napreduju, igraju s više lakoće i
znanja, čak uče i pojedine varke i kombinacije koje moraju zbuniti čak i najiskusnije protivnike.
Neposredno uoči odlaska na aerodrom, neki od igrača počeše da se „pripremaju" na svoj način.
— Pravo da kažem, taj avion je đavolska stvar. Ko zna šta će biti s nama pošto poletimo.
— Znate, malo nam je neobično zato što se prvi put vozimo avionom.
Zabrinuše se. Povede se razgovor o tome da bi im dobrodošlo neko sredstvo za ohrabrenje. Šta bi im
bilo najpogodnije? Poslije kraćeg razmišljanja, javi se gorila Češko:
Zekan se strese:
Zekan se isprsi:
Nađoše se ispred džinovskog tromotorca. Vrata su bila otvorena. Do njih su vodile stepenice.
Nije bilo druge. On bi prinuđen da se popne prvi. Unutra mu čika-Munja pokaza jedno od zadnjih
mjesta — u repu aviona. Onda uđe ris, divokoza, zebra, lisica, tigar...
Dođe red na teta-Julu. Pomogoše joj da se uspne uz stepenice i da se, pognuta vrata, nekako smjesti
u prednjem dijelu avionskog trupa.
Šta da se radi sa slonom Komarcem? Kako ga ubaciti u avion, uz one uzane stepenice? Neko se
dosjeti da će biti dobro ako se stepenice uklone i umjesto njih upotrijebi velika dizalica.
Tako i učiniše. Debelim kaiševima omotaše Komarca. Stadoše da se okreću točkovi ogromne mašine i
Komarac bi dignut uvis. Dizalica ga prinese do samog otvora na trupu aviona. Onda ga, sa strane,
dugim motkama uguraše unutra.
Pohitaše da ga oslobode iz kaiševa. Provedoše ga naprijed, tamo gdje je trup najširi, i ponudiše mu
jedno prostrano sjedište.
Komarac se pokaza kao vrlo poslušan putnik. On klimnu surlom u znak saglasnosti i zauze mjesto.
Članovi posade prođoše izmedu sjedišta i uputiše se u kabinu koja je sasvim naprijed, u kljunu aviona.
Liska stade naglas da se smije i reče da će svima ispričati šta joj je zekan kazao. Siromah zec se uplaši
da čika-Munja ne dozna za one čašice likera, pa je stade moliti da ćuti. Ona pristane, ali pod jednim
uslovom:
— Neću im pričati ako obećaš da ćeš mi ubuduće praviti sitnije usluge, kad budem od tebe tražila.
Zabrujaše motori. Sve jače. Avion se pokrenu na dugačkoj pravoj pisti za uzlijetanje.
Željko sjede blizu zekana i Liske i stade se s njima šaliti da bi i sam zabašurio svoje uzbudenje zbog
vožnje u avionu.
Trener samo što ne zaplaka od radosti! Evo šta je doživio pod stare dane: može da leti po svijetu
zajedno sa svojim omiljenim „rođacima". Ovim zvjerovima koji su čamili u Zoološkom vrtu on može
da pruži slobodan i zabavan život, s mnogo promjena i novih doživljaja, za koje će mu oni biti veoma
zahvalni.
On onda krenu sa djevojkom u plavom kostimu da joj pomogne u vezivanju putnika kaiševima. Ta
plavokosa djevojka je domaćica u avionu. Ona se brine o tome da se putnici ugodnije osjećaju.
Avion jurnu po zemlji. Sad, sad će! Eno, odlijepio se od zemlje i diže se postepeno uvis.
• Letimo! — zakriješta noj Trčko i pruži vrat da kroz prozore vidi je li avion već visoko.
Grivaš se nagnu:
Zainteresova se i Liska:
Čika Munja se stište na sjedištu i zatvori oči. Željkovo čelo se osu znojem. Pred njegovim očima njihala
u se golema krila.
Čika-Munja, u očajanju, stade moliti Komarca da prestane sa mahnitanjem jer će se avion srušiti. Ali
Komarac je udarao glavom u trup aviona i silovito trubio od straha.
Tada se podiže gorila Češko. On sasvim pribrano uze od domaćice čašu vode, pride Komarcu i pokloni
se ispred njega:
Komarac izbulji oči, pa se sav opusti. Pruži surlu. Primi šećer. Onda prihvati surlom čašu i sasu vodu
sebi u usta.
I smiri se.
Ispod njih se brzo mijenja izgled terena. Preorana ravnica prošarana njivama, ogradama i drumovima.
Zatim brdovit kraj, obasut seocima, vijugastim putevima i zelenim buketima voćnjaka. Planine. Kao
sleđeni kameniti visovi.
— Nikad bolje!
Nailazi domaćica aviona i nudi putnike bombonama, bananama i raznim drugim voćem. Putnici se
služe, i to koliko više mogu — objema šapama. To odobrovolji čak i Komarca.
Poslije duge vožnje naiđoše na snijeg. Bilo ga je ovdje, ondje... Ubrzo snježni pokrivač prekri sav vidik.
Svima se odmah učini da je i u avionu postalo hladnije. On postepeno stade da se spušta. Je li to već
cilj njihovog putovanja? Avion je sve niže i niže. Ustremi se pravo k jednoj ravnoj snježnoj površini.
Putnici sa olakšanjem odahnuše kad točkovi zaparaše snijeg.
Ćika-Munja i Željko pohitaše prema izlazu. Otvoriše se vrata, stepenice su prinesene. Sa vrha tih
stepenica Željko ugleda u blizini poveće naselje sa kućama od leda. On to pokaza čika-Munji. Ovaj mu
mirno odgovori:
Pritrča im krupan, zdepast čovjek u dugoj bundi, u šubari, s bradom i brkovima, sav u krznu i dlakav
izuzev golih zjenica i nosa (ne, i na nosu je imao dlake!).
— Kakvo je ovo čudovište! — šapnu čika-Munja i pohita da se pozdravi s tim čovjekom koji ne bješe
niko drugi do trener i šef FK „Santa leda"!
Uprava i igrači tima „Lavlje srce" smjestiše se po tijesnim sobama čiji su zidovi od ledenih tabli.
— Kako se zove onaj naš hotel? — upita Željko trenera FK „Santa leda".
— Hotel „Palma".
Dječaka to iznenadi:
— Kako to... „Palma"? Ovdje su samo led i snijeg, o palmama ne može biti ni govora.
— Ovdje ljudi čeznu za suncem, za tropskim drvećem. Zato su tako nazvali ovaj hotel, najluksuzniji
odavde do Sjevernog pola.
Igrači „Lavljeg srca" drhtali su od hladnoće. Teta-Jula, umotana u ogromni ogrtač od kamilje dlake,
zimogrožljivo je lupkala nogama i stalno pripiddvala:
Grivašu se nakostriješila griva. Češko samo poskakuje, lupka se šakama u prsa pa tek kaže:
Kako se obično kaže, i za ovu utakmicu vladalo je veliko interesovanje. Bilo je slučajeva da se za jednu
ulaznicu nudilo deset dabrovih koža ili dva kitova zuba.
Kad se približi vrijeme za odlazak na teren, čika-Munja pozva igrače da se pripreme i da svi dobiju po
jednu toplu potkošulju koju će obući ispod dresa.
Okupiše se prvotimci i rezervni igrači, koji su neprekidno priželjkivali da neko od „izabranih" bude
povrijeden ili lakše bolestan da bi stupila u tim koja rezerva.
Stadoše da ga zovu i traže. Najzad Zeljko i čika-Munja odoše u njegovu hotelsku sobu. Tamo su imali
šta da vide: medvjed Gegula sav se skupio i hrče li, hrče.
Svi se zamisliše: kako probuditi medvjeda Gegulu iz zimskog sna? Jedni predložiše da mu se kraj
njuške prinese činija s medom, drugi da mu se uz uvo opali hitac iz puške, treći da ispod prozora
ispale granatu iz najvećeg topa, četvrti da ga bocnu velikom koštanom iglom.
Dozvoliše mu da priđe: Češko se naže nad medvjedovo uvo i stade istiha zujati kao pčela.
I, šta bi? Skoči naš Gegula i stade iz sve snage mahati šapom oko svoje njuške kao da se brani od
pčela. Kad začu oko sebe grohotan smijeh, on začuđeno stade i nikako nije mogao da razabere šta se
to, zapravo, desilo i čemu tolika smijurija.
Neposredno prije polaska iz hotela Željko opazi da Liska iz zatvorene kabine telefonira nekome. On
prode pored kabine, zagleda kroz prozorče, oslušnu. Ne razabra ni jednu jedinu riječ.
Stade ga mučiti sumnja: s kime bi Liska mogla da razgovara preko telefona? Uz put, prema igralištu,
on je zapita:
— Šta pada na pamet našem sekretaru! Pita me o telefonu, a ja čak i ne znam njime da se služim!
Izgleda da ni našem sekretaru ne prija ova sjeverna klima: počeo najednom o telefonu!
Željko prekide dalji razgovor. Njegova sumnja bi potisnuta brigama oko utakmice.
Igrači izidoše na teren u određeni minut. Ogromne mase navijača počeše odmah da skandiraju:
— Hoćemo po-bje-du!
Sudija se pojavi praćen pljeskanjem. Nosio je na sebi oklop od debele čelične mreže, ispod koje su se
kretale njegove noge u krznenim čizmama.
„Izgleda" — pomisli Željko — „da je ova ideja o zaštiti sudije već doprla do Sjevernog pola!"
Igra otpoče na terenu pokrivenom snijegom. Bijeli i zeleni dresovi smjesta se izmješaše i poče strašna
borba, podjarivana uzvicima publike i mumlanjem medvjeda-navijača.
Tim „Santa leda" još u prvim trenucima igre ispolji svoju glavnu osobinu — snagu. Oni su se time tako
nepoštedno koristili, da se vrlo često moglo vidjeti kako poneki igrač gostujućeg tima padne grubo
pokošen.
Čika-Munja podstaknu kapitena tima Grivaša da kod sudije uloži protest i da zahtijeva kažnjavanje
grubosti. Ali sudija se i ne osvrnu na Grivaša — ili se pravio gluv, ili nije razumio njegov jezik. Tako se
igra nastavi kako je i počela. Iznenada, desi se teška nesreća za tim „Lavlje srce". Iz jedne naoko
neopasne situacije, desna polutka bijelih projuri pored Komarca, koji se teško kretao po snijegu, i
topovski opali u gol. Uzalud se kengur praćaknu u vazduh... Gol!
Neću ni pokušavati da vam predstavim oduševljenje domaće publike zbog postignutog gola. Biće
dovoljno ako vam kažem samo ovo: jedan od navijača bio se toliko zanio da je zubima pokidao parčad
svoje šubare, žvakao ih i gutao. Kad je došao k sebi, bilo mu je nestalo više od pola šubare. On se
smiješio i klicao, i režao od sreće, i lajao, i skičao kao pingvin. Njegov zadovoljni osmijeh nije mogla da
zamrzne ni sjeverna ciča, ali ga zamrznu jedan silovit prodor „Lavljeg srca"... Lav, u jakom zaletu,
preskoči sudiju s njegovom čeličnom mrežom, dade loptu Vitorogu, ovaj upre svoje rogove prema
protivničkom beku, te bek ustuknu. Jelen pronade Lisku. Ona primi loptu i, kad ugleda ispred sebe
grdnog bijelog medvjeda, lukavo mu proturi loptu između nogu, pa i sama za njom pojuri. Pošto se
nade na metar-dva od gola nije joj bilo teško da gurne loptu u mrežu.
Domaći tim zape iz sve snage da opet povede. On odmah s centra krenu u napad. Da bi se bar malo
odužio svojim bijelim rođacima, Gegula pokosi jednog od njih ispred same bekovske linije. Pištaljka.
Kazneni udarac.
Znajući da medvjedi imaju jak šut, gosti odlučiše da načine „živi zid". Poreda se nekoliko igrača. Tada
se približi slon Komarac i reče da je to nepotrebno. „Živi zid" će biti samo on! Komarac se poprečno
posadi ispred gola. Bijeli medvjed koji se spremao da izvede udarac uvidje da je gol potpuno zaštićen
tijelom. Stoga odustade od šuta i dodade loptu svom suigraču.
Medutim, odluka pade tek pet minuta prije završetka ove oštre i naporne utakmice.
Zekan Junački Brk, koji toga dana nije bio u punoj formi, iskupi se jednim neočekivanim bijegom s
loptom. Negdje u blizini kornerske zastavice on očeknu da k njemu krenu dva protivnička igrača.
Onda u blagom luku posla loptu preko njihovih glava — u pravcu gola. Njegovu zamisao shvati jelen
Vitorog, on na vrijeme potrča i zahvati loptu... Golmanu u bijelom krznu ne ostade ništa drugo nego
da se objema šapama ščepa za glavu. Nasuprot tome, golman „Lavljeg srca" skoči od veselja, uhvati
se prednjim šapama za stativu i stade se ljuljati...
Domaći tim uzalud preduze još dva naleta. Jedan korner u njihovu korist na bi iskorišten. Kengur Skok
vinu se uvis dva-tri metra iznad svih igrača i uhvati loptu.
Kao što je već običaj, tim koji je pred porazom pribjegava najgrubljoj igri. Medvjeđi centarfor u
silovitom naletu pokosi teta-Julu. Ona se pruži po zemlji. Eno, bespomoćno trza nogama. Zeljku se
prekide glas u grlu. K teta-Juli pritrčaše igrači, čika-Munja i sportski ljekar. Ko za vrat, ko za noge —
iznesoše je sa terena. Tu se ona ubrzo osvijesti, poskoči uvis, praćnu se nogama i obori
debeljuškastog ljekara.
Odmah zatim sudija odsvira kraj utakmice i pohita da napusti teren prije nego što bi poraženi igrači
mogli da mu izraze svoju „blagorodnost". Oni tako ljutito zamumlaše da se raspoluti velika santa leda
u blizini stadiona.
Napuštajući teren Liska stade da se obazire: očekivala je da će je salijetati i snimati novinari. Ali oni
su, kao njoj za pakost, tražili izjavu od Vitoroga. Liski ipak pođe za šapom da se umiješa medu
novinare i da skrene pažnju na sebe.
— Uvjeravam vas, uvaženi brzopisci — izjavi ona — bez gola koji donosi izjednačenje, nema gola koji
donosi
pobjedu!
— Možete li mi reći: šta ste pomislili trenutak prije nego što ste zamahnuli šapom i postigli gol?
— Znate, uvaženi majstore novinskih stubaca, kad sam projurila izmedu medvjeđih nogu, strahovala
sam samo da mi kako ne prikliješte rep!
Ubrzo zatim SK „Lavlje srce" se ukrca u avion i krenu na put da bi do noći izišao iz predjela vječitog
leda.
Svi igrači i članovi uprave obradovaše se putu k jugu. Biće to mnogo prijatnije putovanje — nadali su
se. Osim toga, pobjeda nad timom bijelih medvjeda još više podiže ugled „Lavljeg srca" i uvrsti ga u
red jedne od najpoznatijih fudbalskih ekipa na svijetu. Stoga uprava stade svakodnevno dobijati
čitave hrpe telegrama, u kojima su oduševljeni ljubitelji iz svih krajeva svijeta pozdravljali prve
uspjehe „Lavljeg srca" i izražavali želju da ga vide na svojim ftidbalskim stadionima. Medutim, još
uvijek je bilo malo životinjskih timova u svijetu, te tim morade da pričeka tri-četiri dana, dok mu ne
stiže jedna primamljiva ponuda za utakmicu.
Mislim, nećete moći da pogodite koji se tim usudio da pozove na meč proslavljenu momčad „Lavljeg
srca".
— Da neće biti nezgodno... Znaš kako je, sinko, ženski tim, nekakva „Ljepotica"...
Promisli i Željko. Onda istupi s novim prijedlogom:
— Mogli bi na toj utakmici isprobati neke rezervne igrače. I njima je potrebno iskustvo koje se stiče
samo na
utakmica, pred publikom.
— Kad je tako, moglo bi — saglasi se najzad čiča.
Neposredno pred utakmicu sa srnama, novinari dobiše od čika-Munje izjavu o sastavu tima. Trener ih
obavijesti da medvjed Gegula neće nastupati na ovoj utakmici, žali se da mu nije dobro. Nešto sa
stomakom, sitnica neka. Prejeo se malina. Umjesto njega, desnog beka igraće Grivaš. Navalu će voditi
ris, kome je ovo prva javna utakmica (inače, od njega se mnogo očekuje). Umjesto tigra Šaponje,
desnog halfa će igrati zebra, a zec Junački Brk ustupiće mjesto divokozi.
Tim „Ljepotica" pojavi se u plavim dresovima sa zlatnožutim prugama oko vrata, na rukama i preko
pojasa.
Izlazak igrača „Lavljeg srca" na teren otkri sasvim neobičnu stvar: njih pozdravi veliki broj navijača koji
su, to se odmah vidjelo, bili spremi da navijaju za goste. Moram priznati da je takva pojava krajnje
nevjerovatna i mogli bismo je uporediti jedino sa nemogućim slučajem da nas u ponoć ogrije sunce.
Utakmica poče sasvim lijepo. Pošto se očekivala s obje strane fer igra, sudija nije bio zaštićen
mrežom. On se čak sasvim slobodno kretao po terenu. Pretpostavljam da je to morao biti izuzetno
hrabar čovjek i da je zaslužio odlikovanje koje se daje za ratne podvige.
Gledaoci su, u početku, bili svjedoci jedne za oko dopadljive, ali prilično mlake igre. Izgleda da je
„Ljepotica" u tom smjeru djelovala na svoje protivnike. Jer srne zaigraše lak, mekan, gotovo čipkast
fudbal, izatkan od pokreta. One su se kretale po terenu u skokovima gipkim i skladnim, dodavale
loptu nejakim, ali tačnim udarcima, izbjegavale sudare i razvlačile igru u širinu.
Prva im se u tome pridruži teta-Jula. Ona uspori svoje skokove i stade obraćati pažnju na to da joj
svaki pokret bude što ljepši i dopadljiviji. Isto učiniše Liska, zebra i divokoza, pa čak i Češko (ali ni sad
nijesam siguran nije li to bila s njegove strane samo šala).
• Razdrmajte se malo!
Opazivši promjenu u igri tima, Zeljko pride aut-liniji i skrenu pažnju Grivašu da takva mlaka igra ne
donosi golove. Kapiten prenese opomenu ostalim igračima, te oni naglo živnuše.
U timu „Lavlje srce" najviše se trudio jelen Vitorog. Valjda u želji da se istakne pred srnama, on je
činio čak i ono što mu je ranije izgledalo nedostižno. Grudima je primao loptu, smirivao je i dodavao
veoma tačno. I driblanje je izvodio onako kako je htio, s lakoćom, hitro i vješto. Ali on se toliko zanese
ovim svojim uspjelim potezima da čak naumi da zaigra glavom. Jednu oštro dobačenu loptu on
pokuša glavom da skrene prema risu koji je bio nepokriven. E, tu se desi nemio slučaj: lopta se
nataknu na vrh njegova roga i ču se kako izduši — paff!
Na stadionu zavlada tišina, pa naglo grunu smijeh kakav se rijetko čuje na utakmicama.
To malo zbuni igrače. Lav Grivaš se ljutnu. On glasno uputi igračima prijekor da su maze i da se tako
ne igra.
Sedam minuta pred кrај poluvremena zbi se još jedan rijedak slučaj. Loptu primi teta-Jula. K njoj
krenu jedna malo odlučnija srna. Da ne bi došlo do sudara, teta-Jula lagano vrati loptu prema svom
beku Grivašu. Ovaj, kako je bio okrenut prema svom golu, primi loptu, jurne s njom nekoliko koraka i
— okide. Golman Skok nije očekivao udarac, te samo pogledom poprati loptu do mreže.
Gol! Autogol!
Navijači „Ljepotice" stadoše da se ljube, da bacaju uvis kape, štapove, cipele. Jedan navijač izvede
tada potez koji skrenu pažnju cijelog stadiona. On pritrča aut-liniji, baci uvis kišobran a onda ga, kao
loptu, dočeka nogom. Drška se prelomi i pade na travu, dok kišobran poletje uvis, gore se raširi i onda
poče padati lagano poput padobrana.
Igra se nastavi. Lav preuze mjesto centarfora. SK „Lavlje srce" stade redati navale, sve jednu opasniju
od druge. Gol je — što se kaže — visio u vazduhu.
Tada Zeljko pogleda prema velikom satu da vidi koliko je još ostalo do prekida igre! Ispod samog sata
on opazi medu publikom — Vujka! On je, glavom! Pogleda bolje: eno, pored njega je i upravnik i ona
dva čovjeka!
Zeljko munu čika-Munju i glavom mu pokaza koga je vidio. Trener ljutito pljunu sebi pred noge i reče:
Sudija objavi završetak prvog dijela igre. FK „Ljepotica" ode na odmor zadovoljno, s jednim golom
razlike u svoju korist.
Tim „Lavlje srce" je opet u velikoj opasnosti. Gonioci su tu. Oni posmatraju utakmicu nadajući se da
će ostati neprimijećeni. Sigurno su skrojili plan da odmah po završetku utakmice preduzmu hvatanje
bjegunaca. Ko zna koliko su još našli pomoćnika i kako su naumili da izvedu poduhvat.
Uprava „Lavljeg srca" pozva u svlačionicu sve igrače i kaza im da su upravnik i Vujko na stadionu.
Šta sad?
Lav zabrza:
— Da dobijemo utakmicu, a onda šta god hoćete! U drugom poluvremenu daću bar tri gola da se
iskupim za onu glupost! Oj! Oj, šta mi bi da ubacim u našu mrežu!
Onda Željko ustade i iznese svoj predlog. Čika-Munja se poslije kraćeg kolebanja, složi s tim. Igrači
takode. Usprotivi se samo Grivaš, ali i njega ubijediše.
Malo zatim iz svlačionice izide tim „Lavlje srce" i — na sporedni izlaz — kidnu iz stadiona. Oni koji to
vidješe, bili su iznenadeni. U prvi mah nijesu mogli da shvate šta se to zbiva i zašto. Možda tim gostiju
želi do početka drugog poluvremena da se još malo uigra, pa da na teren izide spreman da se bori za
pobjedu. Ali, zar nije sumnjivo što se gosti i suviše udaljiše od stadiona? Domaći igrači već su na
terenu. Izlaze i sudije. Glavni sudija poziva igrače da zauzmu mjesta, kako bi mogao dati znak za
početak. Ali — gostiju još uvijek nema na terenu.
Nastade pometnja.
Upravnik i Vujko jedva se probiše kroz gustu gomilu uskomešanih navijača i pojuriše za bjeguncima.
Pridruži im se i nekoliko vatrenih navijača, koji nijesu željeli da se utakmica tako olako prekine i da im
bude uskraćeno navijačko zadovoljstvo.
Čika-Munja, vidjeći da opasnost još nije izbjegnuta, posla naprijed noja Trčka — nek javi posadi
aviona da bude spremna za uzlet.
Nastade trka kakvu svijet nije vidio. Igrači jurnuše jedan preko drugog i jedan mimo drugog. Zec povi
uši, a strugnu punom brzinom. Gorila Češko skoči na leda slonu, a ovaj zakasa mlatarajući surlom. Za
igračima sijevaju Zeljkove noge, a iza njih šantuca čika-Munja, oznojen, zadihan. Kengur se osvrnu i,
vidjeći da je stari trener već posustao, vrati se k njemu.
Čika-Munja se prihvati za njegovu repinu i velikim skokovima lagano kao mladić, jurnu da stigne
ostale. A u sebi pomisli: Ko bi sad rekao da ovaj tim nosi junačko ime — „Lavlje srce"!
Malo zatim, igrači stadoše uskakivati u avion. Opet se dizalica dade na posao — podiže slona
Komarca u visini vrata.
I, baš u trenutku kad gonioci banuše na aerodrom, sva tri avionska motora digoše strašnu buku i —
metalna ptica se pokrenu s mjesta da uzme zalet na pisti. Silan vjetar dunu ispod avionskih krila
unatrag, zasu prašinom oči gonilaca i posmica im šešire.
RED JE DA SE MALO OSVRNEMO I POGLEDAMO
— Đavo da ga odnese, što da se uvijek ljutim! Što se ne bih smijao onda kad sam najteže nasamaren?
— Nemamo sreće! Izgleda Liska nije imala vremena da nam dostavi izvještaj... A možda i ne znaju
kuda putuju: kad se bježi, nema se mnogo vremena za razmišljanje.
Upravnik:
• Da čujem.
Čovjek u kačketu:
— Naša je zamisao: dati za štampu izjavu u kojoj bi se što više ocrnila uprava „Lavljeg srca". Prikazati
onog dresera i dječaka kao najobičnije otmičare.
— A igrače kao bjegunce, odmetnike i lopuže koji svuda uz put vrše krađe i prevare!
— Sve što sam učinio prenagljeno, nije ispalo onako kako sam želio. Pričekajte malo.
Uto se ulicama razletješe prodavci novina izvikujući da su izašla vanredna izdanja. Upravnik kupi
novine i raširi ih, pa poče naglas sricati naslove:
„Tajanstveni nestanak fiidbalskog tima sa stadiona!"... „Kakva se tajna krije iza bjekstva momčadi sa
lavljim amblemom?"... „Zar je sportski i viteški — pobjeći sa utakmice i ostaviti ožalošćene navijače
da tuguju dok su živi za drugim poluvremenom koje nijesu vidjeli!"... „Neshvadjivi nestanak gostiju mi
ćemo kazniti na taj način što ćemo smatrati da je utakmica završena rezultatom tri prema nula u
korist domaćina!"
Slušajući upravnika kako čita, čovjek u kačketu nade za potrebno da ga najzad prekine:
— Evo, vidite li da je pogodan trenutak da žigošete upravu i igrače toga divljeg tima kao nečasne, kao
hajduke.
Čovjek u šeširu:
— Ljubitelji fiidbala sada su okrenuti protiv tima „Lavlje srce". Moramo to iskoristiti!
U jednom hotelskom salonu upravnik i njegovi pratioci izidoše pred novinare, koji ih prosto zasuše
mnogobrojnim pitanjima.
Upravnik izjavi da su šefovi „Lavljeg srca", u stvari, otmičari koji su mu opustošili Zoološki vrt. A među
igračima ima i takvih koji uz put kradu guske i kokoši. Prema tome, to nije nikakvo ozbiljno sportsko
društvo, već banda bjegunaca.
Tada se javiše za riječ čovjek u šeširu i čovjek u kačketu. Oni se predstaviše novinarima kao svjedoci
upravnikovi, kao njegovi saradnici u hvatanju fudbalskih hajduka.
Novinari se razletješe u svoje redakcije da što brže — po mogućnosti prije ostalih — pripreme i
odštampaju nova izdanja svojih listova.
Upravnik uđe u sobu na dvanaestom spratu hotela. Pipnu se za džep gdje mu se nalazio novčanik. Ali
— novčanika nije bilo! Upravnik izvrnu sve džepove. Uzalud. Od novčanika ni traga. On tada opazi da
mu nema ni zlatnog džepnog sata.
Jurnu u sobu svojih saradnika. Tamo ne bješe nikoga. Samo je Vujko dremuckao na otomanu.
Vujko skoči. Pogleda: u sobi više nije bilo ni kofera one dvojice, niti ijedne njihove stvarčice.
Upravnik otrča u svoju sobu, priskoči telefonu i pozva mjesnu službu reda. I zadihano kaza u slušalicu:
— Alo... Alo! Već sam vam rekao ko sam! Pokraden sam... Da, novčanik i zlatan sat! Na koga
sumnjam? Bile
su sa mnom dvije bitange: jedan u šeširu, jedan u kačketu...
Pobjegli su iz hotela!
Gotovo jedan sat provedoše upravnik i Vujko, zabrinuti i tužni. Upravnik je ponavljao samo jednu
rečenicu:
Obojica otrčaše do zgrade službe reda. Tamo im se ukaza ovakva slika: čovjek u šeširu i njegov sabrat
u kačketu imali su lisice na rukama i stajali su uz jedan zid.
Onda jedan činovnik službe reda upita upravnika koje je marke njegov zlatni sat.
Upitaše ga koliko je bilo novaca u novčaniku. On kaza. Sve je bilo na svom mjestu, nedirnuto.
Na ulici — večernja živost. Mnoštvo svijeta, u šetnji, razgleda izloge, čavrlja o dnevnim događajima.
Upravnik, u prolazu, uhvati nekoliko odlomaka tih uličnih razgovora i zaključi da se ponajviše priča o
današnjem dogadaju na stadionu. Njega prenerazi to što uvidje da ljudi ovog grada znaju imena svih
igrača, iz tima „Lavlje srce". Mogao je čuti kako spominju noja Trčka, teta-Julu, slona Komarca...
„Eto, za njih zna sav svijet, a za mene — njihova upravnika — baš niko!".
On opazi da i Vujko prisluškuje razgovore prolaznika i onih koji u grupicama stoje na trotoaru.
„Možda je njemu krivo što je ostao nepoznat, što se nije proslavio" — pomisli upravnik, pokušavajući
da po izrazu Vujkova lica dokuči o čemu li misli vučina.
— Vanredan broj! Služba reda uhapsila upravnikove svjedoke sa konferencije za štampu! Pokraden
upravnik
Zoološkog vrta iz kojeg su odbjegli igrači „Lavljeg srca"!
Vanredan broj!
— Vučino, u hotel!
Požuriše. Upravniku se činilo da ga svi već prepoznaju i osvrću se za njim. Sigurno šapuću jedni
drugima: „To je taj upravnik koji je pokraden"... „To je upravnik koji se udružio s onim lopovima"...
„To je upravnik koji je htio da рrеко novine ocrni jedan slavni fudbalski tim, pa je sva ljaga pala na
njega i njegove pomagače"...
— Kakva sramota! — uzviknu upravnik kad stigoše u njegovu hotelsku sobu. — Kakva bruka za mene!
Tako mi i treba kad slušam onakve vucibatine i družim se s njima!
— Vučino, pakujemo stvari! Odlazimo noćas. U ovom gradu ne mogu od sramote ostati ni jedan sat.
Stadoše se spremati.
• Bilo kud.
— Sinko — reče čika-Munja — mislim da će nam svima prijati ako malo promijenimo klimu. Krenimo
na jug!
I krenuše na jug.
Uskoro se nadoše nad zelenkastim prostranstvom toplih mora, po kojima su rasuta suncem
natopljena ostrva.
Eto i beskrajne linije kopna. Iza nje je siva pješčana ravnina. Ovdje-ondje — kao ostrvca, na moru —
naziru se zelene pjege oaza. Onda — grad. Iz visine se vidi da je neobično šaren i bučan.
I Željka to ushiti:
Tim ode na odmor: gotovo svi su osjećali malaksalost zbog naglih promjena klime. Kažem, gotovo svi,
jer se to ne odnosi na lava, žirafu, gorilu.
Uprava kluba, u svom punom sastavu, povuče se na vijećanje koje je bilo preče od odmora.
Prvi uze riječ Željko:
— Čika-Munjo, čini mi se da ne možemo biti zadovoljni našim dosadašnjim bilansom. Evo zašto.
Odigrali smo tri utakmice...
Trener upade:
• Mora se i ona računati, jošte kako! Napustili smo teren, pa se smatra da je tim „Ljepotica"
odnio pobjedu sa 3:0...
Dakle, odigrali smo tri utakmice; od toga dvije smo dobili a jednu izgubili. To još nije tako loše, ako
uzmemo u obzir nepovoljne okolnosti na posljednjoj utakmici. Ali mene više od svega zabrinjava
razlika u golovima — 5:4 u našu korist.
To nije zavidno. Naš tim je mnogo bolji od onih s kojima smo igrali, a razlika u golovima to ne
pokazuje. Naša navala mora biti efikasnija...
— Ne postiže se to podvikivanjem! Moramo im uliti više poleta, volje za pobjedu. A onda, vježbati ih
da više i
bolje pucaju na gol, da su prodorniji, da ne oklijevaju pred stativama.
Trener odahnu.
Poćutaše. Željko je iz visoke čaše pio limunadu na slamku, a čika-Munja „prismakao" kafu i dim iz lule.
Ovog puta starac pokrenu razgovor:
— Sinko moj oštroumni, znaš li ti da smo se na posljednjoj utakmici grdno obrukali? Ništa nije gore
nego pobjeći s bojnog polja! A mi smo pobjegli. Stanovnici onog grada ne znaju zašto smo to učinili. I
mogu pomisliti svašta. Neko će reći da smo postupili kukavički, uplašili se poraza...
Dječak ga prekide:
• Polako, sinko! Mi smo pobjegli. I sad šta je, tu je. Moramo nekako osvjetlati obraz timu
„Lavlje srce"!
• To možemo učiniti samo na zelenom polju. Treba nam utakmica. A za utakmicu — protivnik.
„Da ga nije ko ukrao?" — pitao se čika-Munja. — „Ali, nije Grivaš mačka, pa da ga neko strpa pod
kaput!"
Cijelog dana su obilazili okolinu grada i raspitivali se za lava. Ne dobiše nikakvo obavještenje.
Uveče se igrači vratiše u hotel. Zeljko ostade s njima, a čika-Munja sa nekoliko najmljenih ljudi,
nastavi da traži Grivaša.
— On je stub našeg tima! — ponosno i s tugom je govorio stari trener. — Pod njegovim imenom se
borimo.
Ne, ne! Ne bih mogao da prežalim gubitak jednog takvog igrača i rođaka.
Ne htjede da uzme ništa od ponudene hrane. Čak ne gutnu ni kap vode, iako su mu usne bile ranjave
od žeđi. Ne zapali ni svoju omiljenu lulu. Zaključa se u sobu i ostade ležeći na leđima.
U želji da ga zagrli, čika-Munja umalo ne skoči kroz prozor. Svi istrčaše u susret lavu. Stadoše se
raspitivati, gdje je to bio. On kaza kratko:
• Povukla me prerija!
• I bio si, zar, riješio da nas napustiš? — upita trener s prijekorom i gorčinom u glasu.
Onda stade da priča kako se tamo loše proveo. Lutao je, bio gladan, nije znao da se snađe. Najzad su
ga opazili neki ljudi, naoružani, vjerovatno lovci na lavove. Progonili su ga, čak je i pucnjave bilo.
U čast povratka centarfora Grivaša, uprava kluba priredi malo obilniju veselu večeru, na koju pozva
nekoliko gostiju iz grada. Do kasno u noć dizale su se zdravice, pilo se i jelo, pjevalo i zadirkivalo. To
potraja sve dok gorila Češko ne dade znak da je veselje završeno. On je, krišom od čika-Munje, uspio
da popije nekoliko flaša piva, više čašica raznih likera, pa vina. U pijanom oduševljenju on ustade sa
svoga mjesta i, sav se klateći, ode da se pokloni ispred jedne mlade žene, nudeći je da zaigra s njim.
Žena vrisnu i pade onesviješćena na ruke svojih prijatelja. Ožalošćeni Češko stade da vrišti, da se bije
šapama u grudi i najzad se svali između stolova. Osoblje hotela priskoči u pomoć. Odnesoše ga u
njegovu sobu. Nije se budio sjutradan do podne.
Tog jutra SK „Lavlje srce" primi radosnu vijest: fiidbalski klub „Džoni" nudi utakmicu za prvu narednu
nedjelju.
Nastade oduševljenje.
• A kakav je to klub?
Čim se Češko probudi iz pijanog sna, javiše mu da će uskoro biti susret s njegovim pravim rođacima.
Gorila to primi ravnodušno i pokaza želju da dijeli pouke drugima:
Mislim da ću vam tu utakmicu najbolje prikazati ako vam pojedine njene djelove naslikam riječima
spikera Brzorečka koji je vršio radio-prenos.
— Dragi slušaoci! Sada na velikom satu iznad „Džoni"- stadiona otkucavaju istorijski trenuci: dok lopta
miruje
na bijeloj tački, sudija u gaćicama od sjajnog crnog satena nervozno kontroliše svoju štopericu,
prinosi pištaljku usnama i... ne, izvinite, on to samo grize svoj nokat! Svakog trenutka očekuje se znak
za početak velike borbe... Domaći tim FK „Džoni" ima žute dresove sa crvenim prugama, a gosti su
odlučili da se bore pod svojim tradicionalnim zelenim prugama... Oni su izveli svoj najjači tim...
Vrijeme veoma podesno za igru, jedan oblačak iznad kornerske zastavice. Majmunski tim je veoma
šarolik: ima vam tu gorila, šimpanza, pavijana, orangutana i svakojake majmunske pasmine.
Evo, da li ste čuli pištaljku? Šteta što nijeste! Bio je to krasan zvižduk sudije! No počelo je, počelo...
Domaći su poveli, loptu ima desno krilo, ono je lukavo probacuje ispod slonovog trbuha, onda ga
obilazi, obilazi ga, još uvijek ga obilazi, jer mu slon Komarac siječe put... Izvinite, dragi slušaoci, kija mi
se. — Ćiha! Tako mi i treba kad perem noge u hladnoj vodi. Ćiha! Ćiha! E, dragi slušaoci, neko kija
dvaput, neko jednom, a ja uvijek triput. Redovno triput!... E-ha, eno, opasnost raščišćava drugi bek
gostiju, slavni Gegula, koji nadamo se, više ne pati od stomaka. On se dokopao lopte i žestoko je
odbio čak na polovinu domaćih. Tamo je strah i trepet svih golmana svijeta — centarfor Grivaš. On
hladnokrvno prima loptu, sune s njom u stranu da prevari protivničkog centarhalfa. Sad nosi loptu,
nosi je kao реrсе, gleda kome će je dodati. Eno, uputio je loptu prema Liski, ona se pravi kao da će je
primiti. Ne, ona je propustila loptu slobodnom Trčku. Trčko trči najbržim trkom koji sam ikad vidio...
Opasnost, gužva, šut... Ništa! Lopta se odbila od stative do bekovske linije.... Opasnost je otklonjena...
Dragi slušaoci, oprostite svrbi me nos. Samo da se malčice počešem. Izgleda, ljutiću se nešto... Ovaj,
čekajte, šta se to desilo? Lopta je u mreži... Gol! Odbijenu loptu zahvatio je volejom centarfor Grivaš i
smjestio je onamo gdje treba... Sudija pokazuje na centar! U trećem minutu prvog poluvremena gosti
su poveli sa jedan prema nula!
Dragi slušaoci! Mislim da ćete se složiti sa mnom ako kažem, već prema prvim minutama, da je ovo
velika igra. Domaći tim „Džoni" odlikuje se mudrim, smišljenim i lukavim potezima. Oni igraju fudbal
kao da se šale, kao da se rugaju publici i svojim protivnicima. To su vam pravi fudbalski šereti. Oni se
ne ljute što su primili gol. Oni igraju i dalje na vic i trik. Eno, majmunski centarfor dočepao se lopte,
obgrlio je šapama, pa se s njom zajedno kotrlja po igralištu. Protivnički igrači uzalud poskakuju oko
njega. Ne mogu mu ništa! Publika se smije. Sudija se smije. Aut-sudije se drže za stomak. Golmani se
smiju... I ja se, oh i ja se smijem... Dragi slušaoci, sigurno se i vi smijete. Sudija prekida igru...
Sad navaljuju gosti. Oni prikazuju čudo od znanja i tehnike. Čudo! Nevjerovatno šta su u stanju da
izvedu s loptom! Eno, sad Komarac drži loptu na vrhu svoje surle, okreće je, vida njom i odbacuje je
pravo na glavu halfa Češka. Taj Češko, što je obješenjak! On nosi loptu na glavi kao što seljanke nose
sud s vodom. O, a šta tek zna drugi half, tigar Šaponja! On s loptom preskače protivničkog igrača, vara
golmana i postiže drugi gol za goste... Gol! Čujete li kako je sav stadion zanijemio? A kengur Skok se
raduje, sav je zapjenušen, skače, trese glavom, ponosno diže uši. Uh, neka muva mi se mota oko
mikrofona! Iš, dosadna muvo! Ako kihnem, odletjećeš do oblaka.
Sada je petnaesti minut prvog poluvremena. Rezultat: dva prema nula u korist gostiju. Golove su daii
Grivaš i Šaponja.
Igra se nastavlja. Domaći kao da su se prenuli. Oni navaljuju. Vidi se da su riješeni da smanje rezultat
koji je sada na njihovu štetu...
Dozvolite da začas prekinem Brzorečka i da vam ispričam šta je bilo u svlačionici za vrijeme prekida
igre. Igračima „Lavljeg srca", po običaju, pritrčaše maseri i navališe da ih istrljaju i osvježe. Na
nesreću, lavu je bilo malo istegnut mišić desne prednje šape. Kad maser poče da mu tare bolni mišić,
Grivaš riknu, poskoči, i njegovi zubi se munjevito zariše u mišicu prestrašenog masera. Nesrećnom
čovjeku se od straha prevrnuše oči i on pade u nesvijest. Priskočiše njegovi drugovi, pa ga stadoše
masirati ne bi li se osvijestio. To im pode za rukom tek poslije nekoliko minuta.
— Dragi slušaoci! Sada je već osamnaesti minut drugog poluvremena izmedu proslavljenog tima
„Lavlje srce" i domaćeg FK „Džonija". Rezultat četiri prema jedan za goste. Počasni gol za domaće
postiglo je majmunsko lijevo krilo u trećem minutu drugog poluvremena, iz jedne gužve u kojoj se
nije moglo razabrati šta se čini, jer je desetak igrača ležalo jedan preko drugoga... Ovdje se ne bi
snašao ni profesor zoologije!
Oprostite, dragi slušaoci, propisno sam promukao. Moram popiti limunadu. Evo, uzimam čašu
desnom rukom... Majmuni navaljuju prema golu kengurovom... Uzimam čašu, uzimam... Lopta je
pred golom... Ja dižem u... Gužva! Slon startuje... Prinosim čašu ustima... Šut! šta! Ništa! Prosu mi se
limunada!
Šta je ovo sada? Kraj! Da, kraj utakmice... Ovo je odista a velika igra, igra godine, igra stoljeća! Eno,
kapiten maćih predaje gostima žuto-crvenu zastavicu svoga tima... Publika nadire sa svih strana. Lovci
autograma pružaju igračima „Lavljeg srca" svoje notese i mole ih za potpis... Oni odmahuju šapama,
ušima, kopitama, repovima... Tako skromni, tako su skromni ovi igrači svjetske klase! Gužva! i, neko
mi ukrade mikrofon!
A SADA POSLUŠAJTE
Tim je na dobrom putu ne samo da povrati svoj raniji ugled već i da zauzme zavidno mjesto na
ljestvicama svjetske fudbalske slave. Vjeru u predstojeće uspjehe ulivala je dobra igra gotovo svakog
pojedinca u timu, a naročito napredak koji su postigli igrači u vladanju loptom, u skupnoj igri.
Upravu prosto zasuše pisma i telegrami: razne redakcije listova i ilustrovanih revija molile su da im se
pošalju fotografije tima i pojedinih igrača. Zatim — tražili su podatke o svakom igraču, njegovu
biograflju, kako i kad je počeo da igra fudbal, koje osobine posjeduje, na koji način trenira. Redakcija
jednog lista sa dalekog zapada zatraži podatke o lavu Grivašu: da li je neko od njegovih predaka imao
sklonosti prema fudbalu i šta Grivaš misli o pitanju — ko je danas najbolji centarfor svijeta? Iz tih
listova su pitali: da li se teta-Jula bavi sportom zato da bi bila vitkija? Bilo je i ovakvo jedno pitanje: da
li kengur Skok, pošto može da skoči čak do osam metara, smatra da je za njega premalen i prenizak
gol i da li bi trebalo podići i razmaknuti stative kako bi Skok mogao da ispolji odlike velikog golmana?
— Glupo pitanje! — odgovori sam Skok. — Tako nešto može da pita samo onaj ko se nikad nije našao
ispred mreže na golu; kad se tuče jedanaesterac, a tebi se učini da izmedu desnog i lijevog direka ima
bar trideset metara!
Željko i čika-Munja imali su pune ruke posla. Valjalo je odgovarati na pisma i telegrame. Bilo je nužno
da se zaposli nekoliko najboljih fotografskih radnji koje bi bile u stanju da snime i izrade za kratko
vrijeme veliki broj fotografija. Dalje, tim je imao sve više ponuda za utakmice — i to iz svih krajeva
svijeta. Moralo se o svemu tome dobro razmisliti, napraviti kalendar sa rokovima za svaku utakmicu,
sklopiti ugovore s timovima koji žele da se ogledaju u sudaru sa „Lavljim srcem".
Sve to natjera Željka da se ozbiljno zamisli o daljoj budućnosti svog tima. U njegovom srcu brzo se
zapali želja: zar ne bi bilo slavno da njegov i čika-Munjin tim postane prvak svijeta u fudbalu.
Kud god ide, šta god čini, samo o tome misli: prvaci svijeta! Kako to primamljivo zvuči!
Medutim, na žalost, još uvijek nijesu uvedena zvanična takmičenja izmedu životinjskih timova. Ne
postoji nikakva medunarodna organizacija, nikakva FIFA za fudbal medu životinjama. Šteta!
Tu su prestajale sve njegove moći. On osjeti da bi za to bilo potrebno mnogo rada, veliki broj ljudi iz
raznih zemalja koji bi prihvatili tu zamisao i zajednički je sproveli. Na primjer, nužno bi bilo da se održi
jedan medunarodni osnivački kongres, pa da se onda postepeno zavede red u takmičenju, da se
propišu pravila...
Ove svoje misli Željko saopšti čika-Munji sjutradan poslije utakmice s majmunima.
Stari trener ga samo pogleda, pa nastavi da vuče dimove iz lule. Najzad prozbori:
— Sinko, mi smo učinili svoje. Učinićemo još ponesto. Ali to što si mi govorio, nije za nas... Kud bih ja
sazivao nekakav, na priliku, kongres, i držao tamo referate i trista čuda!
Na tome se i završi njihov razgovor.
I ko zna koliko bi još Željko maštao o svjetskom fudbalskom prvenstvu za životinje, da se ne desi
nešto što skrenu njegove brige sasvim na drugu stranu.
Vedro jutro. Igrači su iza hotela u malom parku. Imaju slobodan čas za odmor i zabavljanje.
Najednom Zeljko, koji je bio u svojoj sobi, začu odozdo nekakvu viku. On pritrča prozoru. Ugleda
nemio prizor.
• Zar ti? Za mene svi kažu da sam najbolji centarfor svih vremena! Svi kažu...
• Šta kažu? Ih, centarfor! I to mi je neka majstorija! U timu je glavna snaga — bek! Nego šta!
Medvjed se lupi šapom u grudi tako snažno da zveknuše svi hotelski prozori.
• Ne vrijeđaj! — grmi Grivaš. — Svi mene ističu da sam igrač svjetske klase!
Ostali igrači skočiše k njima da ih razvade, pa kad vidješe kako im sijevaju oči i zubi i kako im se mišići
zatežu spremni na skok i udarac — svi se stadoše natraške izmicati. Zekan Junački Brk pobježe i sakri
se u ugao parka.
Uzalud Željko stade vikati s prozora. Nijesu ga čuli. Ili nijesu htjeli da ga čuju.
Onda dječak stade dozivati čika-Munju, pa jurnu iz sobe niz stepenice ne bi li stigao u park prije nego
što se desi nesreca.
Zajedno sa Željkom na mjesto sukoba stiže i čika-Munja. On se u trku dogega do lava i medvjeda koji
se bjehu uhvatili u koštac i, uz strašno mumlanje i riku, omahivali jedan drugoga. Pokušavali su da
ugrizu, da obore protivnika. Čika Munja neustrašivo jurnu među njih i viknu:
— Sramota! — reče čika-Munja veoma blago. — Vi, moji rođaci, drugovi u igri, pa da se podževeljate
kao kakve kukonose babe!
Čika Munja pogleda: i jedan i drugi kavgadžija imao je po nekoliko ogrebotina iz kojih izbiše kapi krvi.
Željko otrča da iz priručne apoteke donese vate i alkohola, kako bi se rane isprale.
Kad se sve malo smiri, čika-Munja ode na stranu sa dvojicom zavađenih igrača.
• Ne mogu — reče lav. — Gegula je kriv za svađu. Počeo je okolo da se hvali kako je bolji igrač
od mene.
— Laž! — riknu Gegula i sav se naježi, spreman da opet zagazi u ljutu bitku.
Čika-Munja ih opet umiri. On uze da ispituje: otkud Grivaš zna da se Gegula hvalisao?
— Rekla mi je Liska.
Tada im čika-Munja reče da je Liska to, svakako, zaplela, takva joj je zla ćud. Nek to prepuste njemu.
Sam će kazniti liju. A oni nek ostanu prijatelji kao što su i dosad bili.
Cika-Munja potraži Lisku. Nade je u drugom parku ispred hotela. Ispružila se na jednoj klupi. Sunča se
i uveliko hrče. On je probudi.
Istog dana po podne, stigoše u hotel dva veoma uglađena čovjeka. Oni preko portira zatražiše da
razgovaraju sa lavom Grivašem.
Čim on dode, počeše da ga nagovaraju da napusti svoje drugove i prede u njihov tim — u SK „Džoni".
Oni nude lavu dvaput bolju hranu nego što je sada ima. Davaće mu velike nagrade za svaki postignuti
gol na utakmicama. Spomenuše i to kako je ovdje klima koja će mu bolje prijati.
• Sve.
Ona dva ugladena čovjeka pozvaše na razgovor Češka. Prema njemu stadoše da se ponašaju još
medenije nego prema lavu. Rekoše mu da on inače pripada rodu majmuna i da bi mu bolje pristajalo
da igra u majmunskom timu, a ne sa strašljivim zecom, uobraženim lavom, truntavim medvjedom.
— Sve... Ovaj nije, još bismo mi... Eto, jeo bi banana i pomorandži koliko hoćeš, dali bismo ti jednu
kuću sa
baštom, kupili ti moderan auto, radio-aparat, televizijski aparat, u tvojoj kući bi zidovi bili u
ogledalima...
• Je li to sve?
• Sve.
• Tim „Lavlje srce" miliji mi je do svega toga! Uostalom, što će mi auto kad mogu da se vozim
avionom!
Gorila Češko okrenu se i ode u park gdje ga je očekivala teta-Jula koja je rado slušala njegove dosjetke
i vragolije.
Tako „Lavlje srce", uprkos svim nezgodama uprkos i iskušenjima, ostade jedinstven.
Stari trener se raznježi. U početku je pokazivao samo svoju radost. Zatim, malo-pomalo, poče ga
obuzimati neka sjeta i zamišljenost. On o tome ne reče ništa. Ali nije bilo teško pogoditi da ga želje
vuku njegovim unucima, gradu u kojem je proveo gotovo sav svoj vijek.
I Željko se osami. Zavidio je čika-Munji što je dobio vijest od svojih. Koliko bi se on obradovao kad bi
dobio makar jedno parče hartije na kojem bi pisalo samo „mama i tata", i to onim hitrim, jedva čitkim
očevim rukopisom!
„Sta će biti s mojim školovanjem? Bliži se kraj školske godine..." Kako opravdati izostanke? Tu neće
biti vrdanja, jer mnogi nastavnici prate sportske rubrike u novinama i sigurno znaju sve o turneji
Željkovog tima...
Sjeti se i kanarinca.
„Mora biti da je malo porastao... Bio se navikao na mene, a sad me je već i zaboravio!"
Željko je bio do grla sit života u tudini. Vratiti se u svoju zemlju, medu navijače koji na Željkovom
jeziku bodre timove... Ala bi oni navijali za „Lavlje srce", i to od sveg srca!
Vratiti se u svoj grad, svojim drugovima. Okupiti ih oko sebe, pa im satima pričati o svemu što je
doživio na ovom putovanju. Da li će oni povjerovati Željku? Možda će biti takvih koji će misliti da se
Zeljko pravi važan. Neka ih, on je unaprijed spreman da im oprosti.
Željko i čika-Munja sjede na terasi hotela, u pletenim naslonjačama. Trener, koji je ujedno i blagajnik
tima, sračunava nešto, gricka vrh olovke. Željko drži u rukama novine, a ne čita ih — misli su mu
daleko, u rodnoj kući.
• Dodite da vidite!
Češko prilazi Željku i vuče ga za ruku. Dječak ustaje. Pušta majmuna da ga odvede do ograde terase.
— Slon se kupa! Kupa se slon! — klikće Ceško i šapom poziva trenera da i on ustane.
Zeljko i čika-Munja pogledaše prema bazenu u parku. U prvi mah ne opaziše ništa.
Pogledaše malo pažljivije. Odista, iz vode se vidi samo vrh slonove surle — on se kreće kao periskop
podmornice.
Najednom iz slonove surle šiknu mlaz vode, visoko — do same terase. Poprska čika-Munju i Češka.
Uto slon izroni na plićem kraju bazena, frknu kroz surlu, pa se stade valjati s nogama uvis.
Prije nego što otvori pismo, čika-Munja posla Češka s terase, te ovaj potrča za poštarom i prinudi
iznenadenog čovjeka da sleti niz stepenice brže nego ikad u svom životu.
Znam da će vas ovo pismo iznenaditi, ali ne mogu više ovako. Dodijalo mi je jurenje za vama. A i
upravnika je izdalo strpljenje.
Molim za oproštaj. Izdao sam vas onda. Vjerujte u moju časnu riječ — nijesam kriv ja. Liska me je
podgovorila, ona prokleta repuša! Rekla je da ste me izbacili iz prvog tima. To me je rasrdilo. No, ima
Liska jos jedan grijeh: ona je u dosluhu s upravnikom, javlja mu kud se vi krećete. Pazite se nje, svaka
joj je dlaka lukava. Najurite je iz tima, pa primite mene. Ja sam, krisom od upravnika, išao na
utakmice.
Ili ću postati vaša lijeva polutka ili me neće biti među živima!
Dječak odmah kaza da ga sve ovo mnogo ne iznenađuje: on je već sumnjao u Lisku. Ali nije bilo
dokaza.
Koliko je Zeljko bio ljut na lisicu, toliko ga je obradovala Vujkova riješenost i želja da igra u timu.
Stadoše da smišljaju kaznu za lisicu. Kazniti je zabranom igranja od nekoliko mjeseci? Kakva korist od
toga. Zabraniti joj uopšte da igra? Neće se ni time mnogo postići. Opet će ona naći pukotinu da se
uvuče u tim.
— Sto da je vučemo sa sobom! — reče Zeljko. — Nek ide kud joj je drago! Onakva nam ne treba!
— Ne možemo je tek tako najuriti! Čim je iz Zoološkog vrta krenula s nama, mi za nju odgovaramo...
Moramo naći neko drugo rešenje.
Poslije nemilog slučaja sa ona dva lopova, upravnik Zoološkog vrta postade znatno drukčiji. Vujko to
smjesta opazi. Kao da nešto splasnu upravnikova volja za gonjenje. I prema samom Vujku nije više bio
onako oštar. Često bi mu prišao, upitao ga šta misli o ovom ili onom, čavrljao s njim koješta, a
napokon se i našalio.
Jednog predvečerja, upravnik se vrati malo ranije iz grada u kojem su boravili. Ude u predvorje
hotela, zatim u malu salu koja se nalazila pokraj restorana. Još je bilo rano za večeru, pa je upravnik
htio malo da se razonodi gledajući kakav televizijski program.
Je li to mogućno? Pred njim se, malo zamućeno, trepereći, odvijao prizor za prizorom — fudbalska
utakmica između „Lavljeg srca" i tima majmuna.
„Snimili, pa sad emituju" — kaza upravnik samom sebi da bi zaobilaznim putem zataškao potajnu
radoznalost koja se u njemu stade buditi. Gle, zar to odista nije majstorija: tigar Šaponja preskače
protivničkog igrača — nekog pogurenog orangutana — zatim juri prema mreži, prevari golmana i...
Gol!
Upravnik se osvrće oko sebe i — kao da mu je žao što ne može biti ponosan na podvige „Lavljeg
srca". Ali brzo se trže. Uputi sebi prijekor za trenutke slabosti prema fudbalu i bjeguncima iz
Zoološkog vrta. I stade u sebi pritvrđivati odluku da im nikad neće oprostiti muke i brige koje su mu
nametnute „sve zbog tog nesrećnog fudbala koji je otrovao svijet".
U jednom trenutku, pogled upravnikov se ukoči. Nedaleko od televizijskog aparata, kao opčinjen sjedi
Vujko i gleda utakmicu. Oči mu zažgarile, sav se ustremio naprijed. Kad igrači SK „Lavljeg srca" navale
na protivnički gol, Vujkove se šape spreme da zapljeskaju.
Upravnik htjede da ga zovne, da ga ljutito opomene i odvuče iz sale. Ali ne učini ništa od toga. Kao da
mu je svejedno šta se oko njega zbiva, on se okrenu i tiho napusti salu.
„Sta je to u fudbalu što mami i začarava ljude?" — stade razmišljati. — „Ili sam ja toliko zaostao za
vremenom, ili mi nedostaje neko naročito osjećanje?"
On izide pred hotel i poče osmatrati prolaznike, očekujući da planu ulične svetiljke.
• Gdje se nalazi?
Upravnik ode s poštarom do bočne ulice u kojoj je sporedan ulaz u hotel. On ne opazi da za njim ide i
Vujko.
— Evo, to je pošiljka.
Upravnik začudeno pogleda. Varaju li ga oči ili je to odista kavez sa tankim čeličnim šipkama? I šta se
to miče u kavezu! Gledaj čuda — to je Liska!
— Oh, onaj prokleti grubijan čika-Munja. Što sam se napatila, upravniče dragi! Sve za vas... Doznali su
da sam vas obavještavala i strpaše me u ovaj kavez... A kako li su doznali, pitam se...
Upravnik je sluša, sluša, premišlja nešto u sebi. Ne zna da li bi se ljutio ili radovao. Najzad prasnu:
— Oslobodite me odavde, upravniče! Jedva sam čekala da do vas stignem... Oslobodite me, patnicu!
Upravnik se razjari:
• Šta? Još da te oslobodim! Malo li si dosad prašila po svijetu... I, što da ti vjerujem? Kad nisi
bila odana svojoj družini, kako ćeš meni biti odana!
• Oslobodite me, upravniče! Ja ću vam biti desna ruka u svemu. Repom ću da metem prašinu
ispred vaših nogu...
Oslobodite!
Upravnik pozva na stranu poštara, progovori s njim nekoliko riječi. Onda priđe kavezu, napisa na
njemu novu adresu, a poštaru doplati nešto za putovanje paketa i Liskinu hranu.
— А sad — do videnja! — reče upravnik. — Pozdravi sve u Zoološkom vrtu. Reci, uskoro će za tobom i
ostali
fudbaleri!
Upravnik se vrati u hotel i potraži Vujka. Nije ga bilo ni u sali sa televizijskim aparatom ni u restoranu.
Gdje li bi mogao biti? Upravnik čak ode liftom do Vujkove sobe. Ni tamo ga nema. Upravnik se
zabrinu. Vujko nije imao običaj da se udalji a da ne ostavi bilo kakvu poruku.
Nešto kasnije, poslije uzaludnog traganja i raspitivanja, upravnik shvati da je Vujko odmaglio.
Upravnik se osjeti usamljenim i bespomoćnim u tuđoj zemlji. Sjede za sto da večera, ali ne okusi
ništa. Ispi malo vina, pa krenu da se povuče u svoju sobu.
Otvori ga tek u svojoj sobi. Piše mu jedan od službenika Zoološkog vrta. Pored ostalog upravnik
pročita:
„Vratite se što prije, molimo Vas. Jedino vi ste u stanju da opet zavedete red u Zoološkom vrtu. Mi
smo bespomoćni. Ko će stati na put sportu! Nemojte se ljutiti na nas, ali mnoge životinje su počele da
se bave sportom. Zamislite samo: bijeli medvjedi igraju vaterpolo, majmuni su prosto izgubili glavu
igrajući ping-pong, plovke i labudovi priređuju plivačka takmičenja, a pingvini — jedriličarska, miševi
kotrljaju klikere umesto lopte... Upravniče, molim Vas, dodite što prije!"
Zar i u Vrtu sport? Ja progonim fudbalere po svijetu, a u Zoološkom vrtu sve se zapalilo sportom.
Gotovo je sa mnom. Neka čini ko i šta hoće, ali ja se ne mogu dalje boriti. Sjutra ću nastojati da
povedem pregovore s čika-Munjom. Izmirićemo se i — tačka!
NA KRAJU, DRAGI SLUŠAOCI, ISPRIČAĆU VAM
Uprava „Lavljeg srca" dobi od upravnika telegram koji bi pročitan pred svim članovima kluba.
Telegram glasi:
„Nudim izmirenje. Unaprijed prihvatam sve vaše uslove. Očekujte moj dolazak, pa ćemo se o svemu
potanko dogovoriti."
Ovaj telegram kod svih izazva radost, malo zamućenu zabunom — upravnikov predlog stigao je
iznenada. Osim toga, teško je vjerovati da će upravnik pristati na sve što se bude od njega tražilo.
— Ne! Tu podvale nema. Ja upravnika poznajem već dugo vremena. Opak je, surov. Ali čovjek od
riječi.
Mislim da se bez trunke strahovanja možemo osloniti na ono što je rečeno u telegramu. Dakle,
đavole s pola
nogavice, moramo mu vjerovati!
To raskravi i Željka i igrače. Nastade veselje. Pripreme za popodnevni trening ustupiše mjesto
ushićenom čavrljanju, nemirnom kretanju po hotelskim sobama i hodnicima.
Stade se govoriti samo o susretu s upravnikom, o nadama za skori povratak, o tome kako više neće
biti strahovanja, bježanja i potucanja po tudem svijetu.
Gorila Češko upita čika-Munju da li će mu biti omogućeno da svojoj porodici u Zoološkom vrtu
odnese kakve poklone, na primjer — banane. Čika-Munja reče da će i igrači moći da kupe poklone, jer
su to zaslužili.
Čika-Munja mu doviknu:
Okupiše se i igrači.
• Primamo! Primamo!
Vujko se pozdravi sa svima. S čika-Munjom se čak zagrli i pošteno mu zapraši šapama novo odijelo.
Onda se Vujko sa snebivanjem obrati svima:
I igrači i članovi uprave stadoše se zagledati. Odista čudno: na treniranje niko nije ni pomislio. Zeljko
objasni Vujku:
— Dobili smo telegram od upravnika. Izmirićemo se. Od radosti smo zanemarili trening.
Vujko se uspravi.
— To ne bi valjalo. Hajde da mi ipak zaigramo! Njemu za volju, svi rado pristadoše da se poigraju.
Zeljko šapnu čika-Munji:
• Vidiš li što je fudbaler, a? Još umoran od puta, ali želi da potrči za loptom!
• Kad on zaigra, bićemo nepobjedivi! — dodade čika- Munja, pa, šantajući, pohita da vidi jesu li
spremljene lopte.
Na treningu se pokaza da Vujko u znanju fiidbalske vještine zaostaje za svojim drugovima. Ali on
ispolji takvu volju i toliko žara da se i trener i sekretar uvjeriše u njegov nagli uspon.
Sjutradan izjutra, oko devet časova, jedan automobil stiže sa aerodroma pred hotel. Iz automobila
izide visok čovjek, maio blijed i kao zbunjen.
— Upravnik!
• Lijevog halfa!
Upravnik smjesta bi okružen igračima. Dotrča Zeljko. Dogega se i čika-Munja. Njega upravnik odvede
u stranu i upita:
• Ne ljutiš se na mene?
Tim „Lavlje srce" priredi upravniku svečan ručak. Za drugim stolom u posebnoj sali poredaše se svi
igrači i uprava kluba. Na počasnom mjestu je upravnik, a uz njega čika-Munja, i Željko, zatim kapiten
tima — Grivaš, pa teta-Jula, Češko, Komarac...
Usred najljepšeg raspoloženja, upravnik ustade s punom čašom vina u ruci i reče:
— Srećan sam što smo opet svi skupa! Osobito mi je milo što mi niko od vas ne postavlja nikakve
uslove, niti od mene traži obećanja. A ja sam bio oštar prema svima vama. Zato vam obećavam: po
povratku u Zoološki vrt, dozvoljavam da se igra fudbal! Moja ruka nikad se neće dići na vas (bič sam
slomio i bacio)... Cika-Munja će se vratiti na svoje staro mjesto... Dječak Željko može dolaziti k vama
kad god hoće. Ako želi, kad svrši školu, poslaćemo ga da studira za sportskog stručnjaka... I na turneju
možemo ići... Šta još tražite od mene da obećam prije nego što ispijem ovu čašu?
Podiže se čika-Munja:
Odmah poslije ručka poče žurno spremanje za polazak. Predsjednik kluba dobi mjesto u avionu.
Krenuše na put u svoju domovinu.
— Gle, koliko je svijeta! — iznenadi se Željko. — Je li mogućno da je to u našu čast... Otkud bi znali?
— Ja sam o našem dolasku obavijestio samo službenike Zoološkog vrta... Možda se pročulo...
Izlazak igrača i uprave „Lavljeg srca" iz aviona bi dočekan spontanim povicima. Navijači pojuriše sa
svih strana kličući:
• Dobro došli!
Po starom navijačkom običaju, nekoliko mladića digoše na ramena lava Grivaša i ponesoše ga kličući.
Drugi podigoše Trčka, zatim Češka, Šaponju, Skoka....I kad dode red na slona Komarca, navijači
ustuknuše — nije šala četiri hiljade kilograma! Slon obradovan, podiže uvis surlu:
Tako i bi. Na leda teta-Jule podigoše dva dječaka koji su nosili transparent na kojem piše:
Na jednoj velikoj tabli bilo je napisano: Pozovite na revanš timove: „Av-av", „Santa leda", „Ljepotica" i
„Džoni"!
Željka okružiše njegovi školski drugovi. Gledali su ga kao da je upravo stigao s druge planete. Jedan od
njih mu reče:
Doček u Zoološkom vrtu bio je još srdačniji. Upravnik dozvoli da svi stanovnici Vrta izidu iz svojih
kaveza. Nastade urnebesno klicanje, zagrljaji, gužva.
Samo iz lisičijeg kaveza ne izide niko. Sklupčana u jednom uglu, Liska se pravila da spava.
— Od dana današnjega ovaj će Vrt biti zavičaj sporta. Već imamo avion za turneje. Ubrzo ćemo podići
veliki
stadion za sve sportove, stadion kojem neće biti ravna u svijetu, stadion koji će moći da primi više od
pola miliona gledalaca!
Njegove riječi zagluši neopisiva galama na svim mogućim životinjskim jezicima i u svim tonovima —
počev od cijuka ptica do lavlje i medvjeđe grmljavine.
U opštoj gužvi mladi gorila Pentralo skoči na sto, dočepa upravnikov zeleni šešir, nabi ga sebi na glavu
i pobježe na najbliže drvo. Odatle je mahao šeširom i pokušavao da imitira upravnika.
— Upravo sad je javljeno preko radija da će uskoro početi takmičenje za svjetsko fudbalsko prvenstvo
životinja!
Kraj