utorak, 03 april 2012 09:07 Reportae

Ko jeleni hitri

Za razliku od mog odrastanja u klaustrofobinom prostoru u Sarajevu, jer si kao djete bio stalno pod zabranama, nemoj ovo, nemoj ono, nemoj na ulicu, pazi preko ceste, Pale, tj Koran je bio raj na zemaljskoj kugli, za djeaka tako nemirne prirode, kao moje. Nije bilo saobraaja u to doba. Bile su samo dvije zabrane i jedno upozorenje. Upozorenje je bilo da ne zaboravim na vrijeme doi da ta jedem, a zabrane, nemoj na prugu i nemoj gore u zaputeni hotel. Za djeaka od sedam godina su zabrane i napravljene da se kre, koji avo su nam govorili, ta nam je zabranjeno. A avo na desnom ramenu samo bocka li bocka. to li nam ne daju na prugu, ma hajde vidi, sigurno je neto, veoma zanimljivo. Naravno, ubrzo se tu otkrilo, da one kapisole (tj municija) za djeiji pitolj mogu pravo opaliti kad voz pree preko njih. Pa tek onda kad stavi onu bezvrijednu aluminijsku kovanicu od jedan dinar ili ako ve ima onu veliku od pet dinara. Kako bude velika i tanka kad voz prodje preko nje. ekali su se putniki vozovi u stanici, pa smo gledali koji kupe je prazan, ulijetali u njega i na brzaka izvrtali sijalice, pogotovo su na cijeni bile one plave. Jurili nas kondukteri. Vremenom su nae akcije sa vozom, postajale sve opasnije. Tako da smo uskakali u teretne vozove i gore kod iria luka, prije mosta iskakali u nasip od crne ljake, dok je voz jurio punom parom.

To se poklapa sa dolaskom Joleta, na Pale. Njegov otac je radio kao komandir milicije u Vitezu, na Lavi, a kako je pravilo slube u miliciji nalagalo, nisi se smio nigdje udomaiti, jer onda postaje suvie mekan. Nee, radi komijskih odnosa, da se zamjera sa ljudima, e kad te svi ponu pozdravljati na ulici i naue ti ime, vrijeme ti je za prekomandu. Slino je to bilo i u Sarajevu, priao mi poslije drug iz gimnazije, iji je otac bio milicioner pozornik iz Nevesinja. Kau da je pedeset od sto milicionera onog doba u Sarajevu, bilo iz Bilee, Gacka i Nevesinja. A oni su svi bili, od onog kra odvaljeni i nisu znali za milost. Gae ti se tresu, kad ti priu, svejedno jesi li prav ili kriv. Ne dao ti dragi Bog pasti im aka. ika Boko, Joletov otac, je bio novi komandir milicije na Palama i bio je bio veoma pitom ovjek, za razliku od njegovog sina, koji je bio, ma pravi avo na kanapi. Nema tog ejtanluka, na koji on nije bio spreman. Drugi moj drug je bio Tifa. Obadvojica njih su bili previe razvijeni za svoje godine, a ja meu njima sitan, mrav, svako mi se rebro vidjelo, a dvije moje ruke, jedna Joletova. Obojica su se postavljala zatitniki prema meni, ali su mi se stalno podsmijavali, e vidi ga, kile, nemogu ovo, ne mogu ono. A ja sam bio prkosan, goljav, sitan, ali prkosan. Nekad sam i prednjaio u akcijama, pogotovo u krai jabuka kod Bate Samardia. Iznad naselja Koran, a na donjim padinama brda Goli Koran, je bio vonjak, ograen bodljikavom icom. Unutar vonjaka, kojeg smo mi uzgred zvali Anino brdo, po babi Ani, Batinoj majci, je bila jedna tala. U tu talu se znao sakriti Bato, za nas straan ovjek. Kruila je legenda, da je spavao u tali, da ima kera vujaka, da je naoruan pukom i da je eto ba sino pucao na lopove, jednog je moda i ranio. Ja nikad u ivotu nisam vidio Batu. Jednog naeg druga Milana, je navodno Bato uhvatio u krai. Tri dana ga, kau, drao u tali, svezanog, nije mu dao ni jesti ni piti, jedino kad se ono onesvjesti, znao ga je zaliti vodom. Siromah Milan, je odmah postao broj jedan u raji. E uj uhvatio ga Bato i jo je iv. Sam Milan nikad nije priao o svom zatoenju kod Bate, sve je napravila naa djeaka mata. Ko god je prepriao taj dogaaj, neto je dodao. U meuvremenu u stan ispod mene se uselio posljednji lan nae klape, kako smo se prozvali. Zvao se Vlado ali nekako, iz neke serije gdje je kalja glumio, dobio je nadimak, po nekom liku, Gera (Gerasim). On je bio jo manji od mene, a i godinu mlai, miran, tih djeak, ali uvijek pouzdan i do kraja onako prostoduno iskren i bez zadnjih namjera. Takav je ostao do danas. I Tifa i Jole su bili od mene stariji, godinu. Velika je godina u tom uzrastu. Tifa i Jole su sve znali bolje od nas i kako god da su se oni ponaali prema nama mlaim, tako sam se ja ponaao prema Geri i Milanu, koji su eto bili godinu mlai od mene. To je ta nepisana hijerarhija. Jole nije volio ove klince, kako ih je zvao. "Ma ta e nam oni, ne moe na njih raunati, kad prigusti. Ti i nekako Su, al' oni e se razbjeati k'o zeevi, im neto une". Za razliku od njega, Tifa je bio mudriji, on je volio da komanduje, da nas mutra i da sluamo bez pogovora, ta on naredi. Nije ni udo to je poslije, daleko dogur'o sa izviaima. Obino, kad se ilo u krau kod Bate, Tifa, koji je o sebi govorio, da ima oko sokolovo, da je roeni osmatra, bi bio na strai, zajedno sa Milanom. Tifa je ovjek

govorio, da je zlatno pravilo svakog izviaa, da on sve vidi, a njega niko, a onda bi nestao u lijeskinom grmu. Poslije onog susreta bliske vrste sa Batom, Milan vie nikad nije prekoraio Batinu ogradu i mi smo taj njegov strah sa razumjevanjem, prihvatali. U krau se uvijek ilo nou. Njih dvojica bi se rasporedili du Batine ograde, a nas trojica bi onda u krau. Jole je bio neustraiv. "ta je , ta ste se usrali, haj'mo", rekao bi meni i Geri. "Ma ko se usr'o, bolan Jole", a srce da nam iskoi iz grudi. Kad bi doli pod jabuku, Jole kao najai bi se popeo gore i tresao, a mi to onda brali. Nekad bi Tifa, znao prekinuti akciju i zviznuti. Mi onako izbezumljeni dotrimo i pitamo ta je."Ma uinilo mi se, da sam neto uo". "Uh jebote", gunao bi Jole, a ja i Gera, zadihani od bjeanije, blijedi ko krpe, morali smo opet nazad za Joletom. Jabuke smo brali, u njedra, u depove, u kese, kako kad i to se onda, bratski dijelilo na pet djelova. Obino smo pojeli jednu dvije, a ostalo smo nosili kui. Ja svoje, krio u podrum. Ne dao Bog u kuu. Ne bi vie nikad u njoj prenoio. Jednom je stari otkrio, da u podrumu miriu jabuke. Doletio, ljut, ko ris: "Bacaj ono, odmah, jesi li me uo, gelibteru jedan, da se uje da imam lopova u kui, pa da ne mogu ljudima u oi pogledati. I vie, da se to nikad nije ponovilo". Poslije sam to krio u nekom ahtu za vodu, pored zgrade i obino bi istrule sve, nepojedene. Stari me vazda zvao gelibterom, kad neto pogrijeim. Dvadeset pet godina kasnije, dok sam ispijao ampanjac sa mojom buduom suprugom vabicom, uz svijee sricao moje prve reenice na njemakom, ona mi na uho cvrkue :"Komm, mein Geliebter, wenn du nur weisst wie ich dich liebe". Zamalo aa da mi ispadne. ta li sam joj samo uradio, da me tako zove. A kad sam ovladao ovim jezikom, znam da mi je rekla, "Hodi, ljubavi moja (ljubavnie moj), da samo zna, kako ja tebe volim. E, moj stari. Jednu krau sam posebno upamtio. Ovaj put, ne kod Bate i ovaj put bili, sami Jole i ja. Negdje od moje zgrade, koja je bila i zadnja u nizu u Koranu, eto prva danas kod sportskog centra, gdje je nogometno igralite, tu je nekad bila obina ledina, koju je presjecao potok i prolazio je put koji je vodio u naselje, par ratrkanih kua u brdu koje smo zvali Podkoran, proe Bajia kuu i krene uzbrdo putem kojim smo ili na Goli Koran u jagode, e odmah na poetku sa desne strane je jedna povea kua, sa ravnim krovom. Da ne bude zabune, bile su dvije gotovo istovjetne, e ova donja je bila kua ukia. I odmah ispod, jedna tala, a pored nje trenja. Bila je to jedna rana trenja, koja je sazrijevala, poetkom avgusta. Hehe, rana trenja koja je sazrijevala, poetkom avgusta. Ne radi se to o Sibiru, to su Pale. Bila od one sorte alama, koja nikad nije imala crve, a hrskala je u ustima. Ova pokojnog ukia je imala jo veu slast, jer je ukradena. Kau stare babe, ali i moja majka mi je to isto govorila: "Ne valja, sine, sanjati trenje, neko e ti umrijeti u porodici". A ja od svog voa ovog svijeta, najvie volim trenje. I zaista ih esto sanjam, pogotovo one ukieve. Ne znam zato, ali su trenje ovdje u Njemakoj, najskuplje voe. Kad prispiju ove domae, cijena u poetku bude i do deset evra, kilo. A rekordnu cijenu sam vidio u Singapuru u kojem nema ta nema. Prije dva mjeseca, cijena jednog kilograma treanja je bila,

vjerovali ili ne trideset evra. Plati pa se klati, ko da su od suhog zlata. Ja sam trenje volio, zato to su mi vie bile dosadile, itavu zimu, one neukusne branaste jabuke, koje je stari kupovao preko sindikata. A kad dou one prve, mostarke, znao sam da se blii raspust i kud e vee sree. One trenje, mostarke su bile nekako vodene, bez eera i ni blizu, po slasti i kvalitetu, ukievim. Ko zna zbog ega, da li zbog same klime, nadmorske visine, da li je do vode ili istog planinskog zraka, moda zbog same sorte, kao kod ljudske vrste ili podloge na kojoj je posaena, ili zbog izrazite panje i njege starog ukia, te trenje su imale neodoljiv ukus. Vjerujem da te trenje vie nema, kao to ni starog ukia vie nema, isto tako vjerujem, da takvu trenju ja vie nikad neu pojesti. Negdje pred sami mrak, krenuli tako ja i Jole u krau. Trenja je bila tik uz ogradu, neke grane prelazile ovamo na put i naravno obrane. Najbolje su kao uvijek, gore na klici. Jole, snaniji, bri, neustraiv, odmah je zauzeo najbolju poziciju, gore u samom vrhu. Ja u mraku, nie od Joleta vrsto obljubio stablo lijevom rukom, a desnom se proteem, savijam grane ne bi li i ja ta dohvatio. Punimo usta, gutamo i krupne kopice, koje jedva da prolaze kroz grlo. Sve je pitanje vremena, to prije ublaiti slast, ali ti svaki mii napet, ruke zauzete, usta puna. Nema se tu vremena ni vakati. Oputanja nema, sav pretvoren u uho, oekuje neko da naie. Jole koji je bio blie izvoru slasti se prije najeo, ujem ga kako iti odozgo: "Suki, moe li ta dohvatiti, da ti ja savijem granu". "Hajde, savij", rekoh. On mi savi granu, ja je uhvatih i snano povukoh sebi, kad odjednom prasak zapara tiinu. ta bi? Uh, pukla grana. ta da radim, da li da bjeim, instiktivno mi prolazi kroz glavu, kad ujem Joleta, ", neko ide". Ubrzo zatim, ujemo glas ispod trenje, kad li prije doe. "Mamicu im njihovu, oni e moje trenje. Da mi ih je uhvatiti, pobio bi ih ko zeeve", guna stari uki. Ne vidim nita ispod, mrkli mrak, noem ga sjei. Usta mi puna treanja, ne smijem vakati, ue se, ne mogu disati, uguiu se. U ruci mi otkinuta grana sve tea, ne mogu je vie drati. Gotovi smo. ujem ispod neki kao metalni zveket. Garant je pitolj, natee ga stari uki, sigurno nas je vidio. Sad e nas pobiti. Opratam se sa svijetom. Da nevolja bude vea, onaj mrak se, kao arolijom razbi, pogledam prema gore, ono mjesec razbio oblake, a moj Jole se pribio uz stablo i rairio ruke. Imitira grane. Smijao bih se i plakao. Do mene, odozdo dopre miris zapaljene cigarete. Stari uki kresao onaj upalja, fajcak to smo ga zvali, dobro je nije pitolj, odahnuh. Ruka mi utrnula, ne osjetim je vie, ispae mi grana. Znoj me probija. Ja vie nita ne mislim, sav sam se pretvorio u bolni gr, sve ovo traje itavu vjenost. Boe, reci mu neka ide. Neu vie nikad praviti zijane, obeavam. Boe, uje li me. U neka doba, Jole dopuza do mene: "Haj'mo, izgleda da je otiao". Ma ne znam ni kako sam ispustio slomljenu granu, kad sam prije sletio, kad sam ogradu preskoio. Trao sam iz sve snage, ne osjetim ni umor, noge same tre. Zaustavim se tek pred mojom zgradom, Jole ne moe ni da se zaustavi, projuri pored mene. "Jole, stani bolan". "Tri Suki, ne zna ti kako je stari brz", sav zapjenjen e ti Jole. "Ma nema nikoga za nama, ta ti je", jedva ga ubijedih. On se vrati. "Jel te, majke ti, bilo strah?", upitah ga, poslije krae pauze, kad smo doli do daha. "Ma koga strah!? Mene!? ta ti je? Ti bjei, ne moe te ovjek stii. Nisam

znao da si tako brz", ree Jole. Znao sam da lae, nije mi trebao rei, ali sam znao. I on se uplaio i bi mi nekako drago. Tu smo se rastali. Moja radost nije dugo trajala, kad sam uao u svoju sobu, tu na svjetlu tek vidjeh da sam u onoj bjeaniji, razgulio pantole ispod koljena, ne mogu se zaiti. Valjda preskaui onu ogradu. Jedne od dvoje pantola koje sam imao, a sutra putujemo na odmor, kod djeda u Gorade. Suze mi potekoe same, niz obraze.

Peina Bogovii Prolo je od tog dogaaja i desetak godina, ne znam ni sam kako sam se naao na radnoj akciji, pravili mi omladinci sa Pala put Pale, Stajna, Bogovii. Bila radna akcija, mjesec dana trajala. Dobili i uniforme, ko pravi brigadiri i sve to uz to ide.

Bili smjeteni u osnovnoj koli u Bogoviima. Istorijski gledano, Bogovii su bili znaajni i prvi put se u istoriji pominju, to su se partizani, poslije bitke na Sutjesci onako razbijeni, kad su probili obru, sakupljali gore na slobodnoj teritoriji, na Romaniji. E, tu u selu Bogoviima, pred jednom peinom je nastala ona uvena fotografija, ranjenog Tita sa povezom preko ramena i Ivana Ribara. Tu je SUBNOR (Savez udruenja boraca narodnooslobodilake borbe), podigao jednu spomen plou, u stvari u mramoru ugraviranu sliku Tita i Ribara. Mi omladinci, u to doba smo, skoro svaki trei dan imali politika predavanja, o njegovanju socijalizma, radnikog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, kao najvee tekovine rata. Dolazili Hukica i onaj Vukovi iz komiteta, drali predavanja, Satko iz SSO. Mi brigadiri, ma vjeito umorni, mora poslije posla, jo i to sluati. Ma udav. Pola prespava. Probudi se kad ponu pitati: "Ima li ko kakvih pitanja?". E jedan dan doli preivjeli borci partizani, valjda bilo i obiljeavanje godinjice bitke na Sutjesci, jer tu negdje u junu je ta godinjica. Elem sve se potrefilo, stari borci, ve djedovi, stari voro, stari Jakovljevi, Radovi i jo nekih imena koji se ne mogu sjetiti. Ja volio istoriju, ma uvjek je volio. Meni to predavanje interesantno, odmah me umor proao. Oni, stari borci se sjeaju. Najinteresantniji mi je bio jedan dobroduni iica sa drvenom nogom i istim tapom koji je i moj rahmetli dedo imao. Pria ia, kad ono bi proboj i datuma se sjea, 13. juni 1943. godine, on taman bio uhvatio pjegavi tifus. Jo moe puku nositi, ali ga groznica nosa. Za svaki sluaj ga stave u onu diviziju, koja je obezbjeivala ranjenike i tifusare, a komandovao joj uveni Sava Kovaevi. "Svojim oima sam vieo kako nam Sava pogibe, mene arac oinu po nozi, na dva mjesta", pria stari dalje. Meni pria interesantna, ma kakav film. Nekako mislim, da je ba tih godina Stipe Deli, snimio taj film, sa Riardom Bartonom, koji je glumio Tita. I da ne duljim dalje, iica ti je onako ranjen naiao na jednog , takoe ranjenog borca, koji je ostao bez oiju. I po mom sjeanju je i on bio iz okoline Pala, pa su ti se njih dvojica, sedam dana tako probijali, onako ranjeni i gladni, dok nisu doli na Romaniju. Gore su mu odmah osjekli nogu do koljena i to bez anestezije, jer je nije ni bilo. Gangrena mu bila uhvatila ostatak noge, pa su je jo jednom morali kratiti. Mjesec dana bio u komi. I Bog bio digo ruke od njega i samo su ga vile spasile... Kad je stari zavrio, upitah jednog do mene, brigadira, ko je ovaj stari. "E uj ne zna, pa to ti je tvoj komo, ma stari uka. Ja to on voli popiti. A dobar je ko dua, kau kad doe kod "Arse", ma ne da nikome pie platiti". "Stari uki", upitah sa nevjericom. "Ma ja, to pita". "Nita, nita" i ponem se smijati, suze me zalile. ta ono ree Jole? "Ne zna ti kako je stari brz". Kad je iica, ostao sam, ja mu priem, predstavim se, kaem ko sam, iji sam, jer je to njemu vie znailo. Rekoh mu da me interesuje istorija, pogotovo ova novija i da u najvjerovatnije i studirati istoriju. Drago mu veli, da se omladina za to interesuje, "Nek se zna i zabiljei kroz kakve smo muke mi stariji prolazili, da bi vi mlai danas ivjeli u slobodi". Tek tada spazih, da je imao dva ordena i upitah ga za ta ih je dobio. "Ovaj jedan je zato sto sam bio ranjen i ostao ratni vojni invalid, a ovaj drugi, mi puno vie znai, jer sam jednom naem ranjeniku spasio ivot i doveo ga na slobodnu teritoriju", ree ponosno stari uka. Rekoh mu, smijem li mu

ispriati jednu priu iz mog djetinjstva. "Ma slobodno, sinko, samo priaj", dobroduno e uka. Ispriam mu kako smo prije deset godina, bili kod njega u krai treanja, kako nas je iznenadio u krai i kako smo mislili da e nas pobiti, ako nas vidi da smo na trenji. Rekoh, hou da mu se izvinem, sada. Stari uki prasnu u smjeh. "Dvojica vas bila, je li? Ja sjedio na verandi, puio. Vidio sam vas kad ste doli, kad ste preskoili ogradu, kad ste se popeli na trenju. Pustim, hajde nek se djeca najedu. Ih koliko sam ja puta vaih godina bio u krai. A siao sam dole, kad sam uo da lomite grane. A psovao sam, da vas malo uplaim, haha", prasnu u smijeh, a onda e ozbiljnim glasom: "A sine moj, jedno da zna, biljke su ti ko i ljudi, iva bia i imaju duu. Kad si joj slomio granu, kao da si joj ruku otkinuo", zavri stari uka. Pogledah u njegovu drvenu nogu i u jednom jedinom trenutku su mi mnoge stvari u mom ivotu, postale jasnije. Nisam imao snage da podignem pogled. Poslije dvije, tri godine od tog dogaaja, prolazio sam, poetkom avgusta, kad rane trenje, ono prispiju na Palama, pored kue starog ukia. On sjedi na verandi, uti, pui, daleko u mislima. Jedva da me primjetio. "Mogu li, deda uka", upitah i glavom pokazah na trenju. "Samo beri, sinko" i nestade u plavetnilu dima svoje cigarete i u svojim mislima. Trenja u punom rodu, nikad neto slino vie nisam vidio. Jeo sam natenane, polako, pljuckao, kopice. Trenje hrskaju, tope mi se u ustima. Nikad da stanem, imam vremena. Sit sam, ne mogu vie, oi gladne, ne daju mi se rastati od trenje. "Hvala deda uka", mahnuh, kad sam odlazio. Nije me ni primjetio. Ve je bio u godinama, kada mu se polako gasio sjaj u oima. Stari ratnik je vodio svoje posljednje bitke. Danas kad sam sadim i uzdiem vonjak, tu blizu Sarajeva, donesem ponekad i neku rijetku biljku, ako gdje u svijetu naletim na nju. Ljudi me gledaju sa podozrenjem i sumnjiavo vrte glavom. E uj, kivi u Bosni. Ma moe, moe, kad na vrbi rodi groe. Ja sam u meuvremenu svata nauio, koje voke ne vole sjeverne vjetrove, koje opet hoe samo stajsko gnojivo, a ne ovo novo vjetako, kad se krate grane, koje treba prskati, a koje ne, a jednu lekciju nikad nisam zaboravio, da su biljke kao i ljudi, da hoe panju i ljubav. Imam i tri trenje, velike. Kau da su sone i da svake godine rode. Ja ih jo nisam oprobao, doem krajem aprila, na par dana, kad beharaju, uivam u ljepoti njihovog behara i predivnoj tiini koju remeti samo zujanju pela, a nikad da uzmem godinji odmor, kad zriju, u junu, uvjek doem u avgustu. Tako ve deset godina. Majka mi kae, one najbolje pojedu ptice, gore u klici. Nema se ko popeti. Kad doem gore, na moje imanje, na moj raj na zemaljskoj kugli, nekad znam zamiljen etati, dole niz bau. I esto se upitam, Boe dragi, kakav li je bio ovjek, taj Bato Samardi?

Pie: Suad Danko

(www.palelive.com)