SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE

ODSJEK ZA

MATIJA VLAČIĆ ILIRIK

Život i djelo

Nositelj kolegija: prof.dr.sc.

Naziv kolegija:

Student: Gordan Andrić

Akademska godina: 2017./2018.

Pula, siječanj 2018.

 SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................. 3
2. ŽIVOT MATIJE VLAČIĆA ILIRIKA ............................................................................... 4
2.1. PODRIJETLO I OBITELJ MATIJE VLAČIĆ ILIRIK .............................................. 4
2.2. ŽIVOT NAKON STUDIJA......................................................................................... 5
3. VLAČIĆ I NJEGOVA NAJVAŽNIJA DJELA ................................................................. 8
4. ILIRSKA ZMIJA .............................................................................................................. 10
5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 12
POPIS LITERATURE ............................................................................................................. 13

2
 1. UVOD

Tko je bio Matija Vlačić Ilirik?

Tko je bio Matija Vlačić Ilirik? Ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje. Jedan od
najznačajnijih hrvatskih latinista, sveučilišni profesor, spasitelj protestantskog pokreta u
Njemačkoj, otac i muž, jedan od najznačajnijih historiografa te čuvatelja srednjovjekovne
baštine, autor preko 300 različitih djela, zagovornik pravde i humanist u svojim djelima. Ovaj
seminarski rad prikazat će samo jedan mali dio njegovog života i djela. Zaista je nemoguće
napisati sve ono najvažnije o njemu u samo jednom seminarskom radu. Iskoristit ću uvod za
neke navode o tom značajnom hrvatskom reformistu.

Neki od navoda su kako je Vlačić spasio reformaciju (Oslon, 2010) te ga pojedini

povjesničari nazivaju izbaviteljem protestantskog pokreta (Geldsetzer, 1968, prema Olson,
2010: 283). Neki ga smatraju najvažnijom osobom sveučilišta: „nema dvojbe da je Vlačić bio
daleko najvažnija osoba koju je u svom ranom postojanju Jena mogla nazvati svojom.“
(Olson, 2010: 431). Preger (1964, prema Kordić, 2007:5) Vlačića opisuje da je „imao sudbinu
da su ga više napadali nego razumjeli, više mrzili nego poštivali.“ Može se reći kako je Vlačić
jedan od najplodonosnijih kršćanskih historiografa, egzegeta, klasičnih filologa, teologa i
liturgičara. On je stajao u službi kršćanske vjere na način kako ju je on razumio. Vlačićevo
mišljenje, koliko god bilo raznoliko, može se svesti i na „pitanje odnosa filozofije i teologije,
odnosno znanja i vjere, na pitanje hermeneutike, odnosno razumijevanje teksta, osobito onog
osobito onog biblijskog,te na pitanje biti i mjesta čovjeka u svijetuk, odnosno na pitanje
antropologije, koje zapravo prožima sva njegova misaona propitivanja i sučeljavanja.“
(Kordić, 2007: 8). Mijo Mirković koji je prvi sustavno pisao o Vlačiću za njega navodi: „ (...)
on se nije borio za feudalizaciju, nego za demokraciju crkve, ne za propisivanje učenja u
jednoj zatvorenoj državici, nego za idejno jedinstvo na velikom prostoru. Zbog toga je bilo
onakvo razumijevanje za njegovu borbu, postavke, zaključke i prijedloge baš u naprednijim
trgovačkim gradovima i uošće, a odatle je dolazilo njegovo sukobljavanje sa svakim feudom,
pa i s feudom njegove vlastite stranke.“ (Mirković, 1980:273).

3
 2. ŽIVOT MATIJE VLAČIĆA ILIRIKA

Život Matije Vlačića Ilirika je bio izuzetno zanimljiv te se više historiografa bavilo upravo
tom tematikom.

2.1.PODRIJETLO I OBITELJ MATIJE VLAČIĆILIRIK

Dugo nije postojao konsenzus oko Vlačićeve pripadnosti pa su pojedinci poput Ludovika
Crijevića Tuberona i Francesca Appendini tvrdili da je rođen u selu pored Dubrovnika
(Schumann,2017). Oslanjajući se na studiju Miroslava Bertoše o etničkom sastavu Labina u
16. stoljeću, podrijetlo Matije Vlačića Ilirika – po ocu povezan s Frankovićima, a po majci s
plemićkom obitelji Luciani - bila je to tipična mješavina za to vrijeme: četvrtina talijanske
krvi i tri četvrtine hrvatske krvi (Schumann, 2017). Prezime Vlačić je vrlo uobičajeno u
labinskim selima, najviše na području Trgeta, Svetog Lovreča, Stanoviši i Vlakova. Važno je
istaknuti kako se to prezime na Labinšćini u notarskim knjigama susreće još u 16. stoljeću,
dok se u ostalim dijelovima Istre i Hrvatske ne spominje. Otac mu je bio Andrea,iz ugledne
labinske obitelji Franković-Vlačić, a majka Jakovica je bila kći labinskog vlastelina Lupetine
(Milevoj, 2012). Obitelj Lupetina je bila dobrostojeća obitelj patricija koja je u obitelji često
znala imati suce, svećenike i fratre. Vlačićeva baka po majčinoj strani je bila plemenitog roda
Luciani, koji su se u Labin doselili još u 14. stoljeću. Važno je spomenuti i prezime Franković
budući da je to prezime vezano uz Matiju Vlačića, „čije se ime u knjizi rođenih spominje kao
Mathias Vlacich alias Francovich (Milevoj, 2012: 3). Franković prezime se isto dosta rano
susreće u Labinu, a najviše ih ima u selu Marići. Unatoč raznim mjestima i gradovima gdje je
živio, važno je istaknuti kako se Vlačić osjećao emotivno vezanim za rodni kraj te da se
smatrao prvenstveno Labinjaninom i Istraninom (Schumann, 2017).

U vrijeme Vlačićeva rođenja, Labin je bio najveći grad na istočnoj obali Istre (Milevoj, 2012).
Procjenjuje se da je tada živjelo oko tisuću ljudi, većinom trgovaca, veleposjednika, obrtnika i
intelektualaca koji su se služili i hrvatskim i talijanskim jezikom (Milevoj, 2012). Matija
dolazi iz velike obitelji, bio je najmlađi od sedmero braće i sestara, a mama mu je umrla pri
porodu. Smatra se da se rodio na mjestu na kojem je u 18. stoljeću podignuta palača
Francovich. Matija je osnovno znanje stekao u Labinu, u franjevačkom samostanu Male
braće. Sa 16 godina odlazi u Veneciju, kulturno središte istarskih i dalmatinskih Hrvata.
Ondje uči kod Gimabatiste Cipellija Aegnatiusa, tadašnjeg uvaženog profesora grčkog i
latinskog jezika. Osim što kod njega stječe zavidno lingvističko znanje, Giambatista utječe na
njegov historijski i humanistički pogled na svijet. U Veneciji obitava i njegov ujak – franjevač

4
provincijal – Baldo Lupetina. Baldo Lupetina ima veliki utjecaj na Matiju. Na njegov
nagovor, Matija odlazi 1539. godine na studij u Njemačku. Zanimljiv je isječak jednog teksta
u kojem Vlačić piše o vezanosti za Veneciju te spominje svoj rodni kraj: „Vezan sam uz njih
(dužda i Senat Venecije) ne samo općim zakonom ljubavi ... već također tom posebnom
vezom koju su čuvali naraštajima moji preci iz Alvone u Istri (koju su drevni preci nazivali i
Albona) kojom su upravljalji, između rijeke Raše i Kvarnera, tamo sam se i ja rodio i
obrazovao i do danas imam brojnu rodbinu, braću i sestre.“ (prema Olsen, 2010: 29).

Put u Njemačkoj započinje u Baselu gdje besplatno studira zbog siromaštva. Tamo studira
pod imenom Matija od Frančića iz Labina (Matheus de Francistis de Albona) (Milevoj,
2012). Na studiju je vrlo dobro prihvaćen, međutim odlazi uskoro u jedan drugi sveučilišni
grad – Tübingen. Tamo susreće sunarodnjaka, Matiju Grpca Istranina, tada priznatog
sveučilišnog profesora hebrejskog i grčkog jezika te etike. Matija Grbac Istranin ga dalje
upućuje na studij u Wittenberg – u ono doba vodeće reformatorsko sveučilište. Matija Grbac
je bio dobar prijatelj i nekadašnji student Filippa Melanchtona – koji kasnije postaje mentor
Matiji Vlačiću. Naime, 1544., 5 godina nakon dolaska u Wittenberg, Matija Vlačić stječe
magisterij slobodnih umijeća i postaje profesor hebrejskog i grčkog jezika. Preko svog
mentora, Matija Vlačić upoznaje i Martina Luthera. Luther, koji je 1517. zakucao na vratima
crkve 95 teza te je bio vrh reformatorskog pokreta u Njemačkoj smatra Matiju Vlačića
čovjekom velike vjere, učenim intelektualcem i velikom nadom njemačkog protestantizma
(Milivoj, 2012). U prilog tome da ga je Martin Luther zaista cijenio ukazuje činjenica da je
prisustvovao na njegovom vjenčanju 1545. godine.

2.2.ŽIVOT NAKON STUDIJA

Vlačić postaje sveučilišnim profesorom u Wittenbergu 1544. godine. Predaje grčki i hebrejski
jezik. U Wittenbergu je Vlačić uživao glas ozbiljnog učenjaka, osamljenog studiosusa, što se
sav predao poslu, čovjeka koji je uvijek bio sam i izoliran, kretao se između stana, škole i
crkve (Mirković, 1980). „Kao vrlo mlad i kao stranac Matija se naglo popeo vrlo visoko,
stekao je materijalnu podlogu života, stalno zaposlenje, ugled i glas.“ (Mirković, 1980:104)
U tom razdoblju, već spomenuto upoznaje Martina Luthera. Godinu dana kasnije, Vlačić se
ženi kćerkom luteranskog pastora. Pola godine nakon što je prisustvovao vjenčanju Vlačića,
umire Martin Luther 1546. godine. Nakon smrti Martina Luthera kreće izazovno razdoblje za
protestantizam u Njemačkoj. Naime, nekadašnja prva ruka Martina Luthera te Vlačićev
mentor, Filipp Melanchthton postaje sve skloniji sklapanju dogovora s rimskim papom i
njemačkim kraljem Karlom V. Uskoro katolički i protestanski teolozi prihvaćaju zajednički

5
dokument – Augsburški Interim. Po tom, zajednički prihvaćenom dokumentu, protestante se
obvezuje na poštivanje kanone i nauk Katoličke crkve. Do 1555. godine, kada je potpisan
Augsburški teologijski mir, to je bilo najteže razdoblje za opstanak protestantizma (Milevoj,
2012). „Prema tvrdnjama poznatih protestanskih teologa i filozofa presudnu ulogu u
njegovom spašavanju odigrao je upravo Matija Vlačić Ilirik, stavši konačno na Lutherovu
stranu.“ (Milevoj, 2012: 8). Prije sklapanja Augsburškog mira, 1549. godine Vlačić odlazi u
Magdeburg. Ondje će provesti osam godina te imati značajan utjecaj na odvijanje događaja
slijedećih nekoliko godina. Naime, u reformatorskom pokretu dolazi do podjele na one koji su
pristali na stajalište i uvjerenja Filippa Melanchthona – filipisti, i one koji su stali uz Matiju
Vlačića Ilirika – flacijanisti, odnosno vlačićevci. Vlačić se sukobljava s nekadašnjim
učiteljem, Melanchthonom koji ga proziva „slavenskom zmijom.“ Zbog oštrog sukobljavanja
s Melancthonom, Vlačić stječe mnogo neprijatelja. Uskoro odlazi iz Magdeburga te 1557.
godine odlazi u Jenu. Prije svega zanimljivo je istaknuti podatak kako je objava da će Vlačić
predavati u Jeni povećala broj studenata s upisanih 111 u 1556. godini na 133 u 1567. godini.
U Jeni radi na tamošnjem sveučilištu kao profesor teologije i hebreistike. U svojim
predavanjima pokazao je humanističku strast za vođenjem studenata te mu je najvažniji izvor
za poučavanje bilo Sveto pismo (Olson, 2010). Unatoč tome da se navodi kako je bio jedna od
najvažnijih osoba koja je tada predavala u Jeni (Olson, 2010) to su bile jedne od najtežih
godina Vlačićeva života (Milevoj, 2012). Osim što se nije proslavio kao sveučilišni profesor,
izostala je i naklonost njegovih kolega „koji ga optužuju da je sukrivac za njihov progon od
strane dvora, središte kojeg je bilo u udaljenom Weimaru.“ (Milevoj, 2012: 10). Otežavajuća
okolnost je ta što je Melanchthon imao značajan utjecaj na sveučilištu u Jeni te je otpor bio
velik naspram Vlačićevih protestanstkih pogleda. Svoj sukob s Melanchthonom je pogoršao s
time što je na sveučilištu u pitanje doveo Melanchthonom nastavni plan i program
„upozoravajući na novost uvođenja u kurikulum sekundarnih izvora, kao što su postile,
institucije, priručnici, katekizmi, metode, sažeci i loci communes.“ (Olson, 2010: 431).
Uskoro biva otpušten sa sveučilišta, a kako mu je time ugrožen i život, Vlačić napušta Jenu i
odlazi u Nürnberg. Vezu s obitelji održava preko svog suradnika Sebastijana Krelja, Slovenca.
Konačno, dva mjeseca kasnije u prosincu 1561. godine u Nürnbergu mu se pridružuje i
njegova obitelj. Obiteljska kuća u Jeni nakon odlaska Vlačićeve obitelji biva uništena. Od
1562. godine dolazi u Regensburg u kojem živi slijedeće 4 godine pod uvjetom da se suzdrži
od „javnih nastupa, polemika i rasprava, tiskanja knjiga u gradu te uplitanja u rad luteranskih
crkava.“ (Milevoj, 2012: 11). Unatoč zabrani, Vlačić piše nova djela, bavi se znanstvenim
radom, polemikom i izdavaštvom. U privatnom životu Vlačiću se događa obiteljska tragedija

6
- godine 1564. umire mu žena nakon 12. poroda. Međutim, 9 mjeseci kasnije se ženi po drugi
put s mnogo mlađom ženom. Poput prve, i druga žena je pastorova kći. Iz prvog braka je
preživjelo osmero djece, dok će mu ona roditi još šestero. Magdalena Ibek, njegova druga
žena će ostati s njim do kraja života. Nakon Regensburga, 1566. godine odlazi u Frankurt,
zatim Antwerpen pa opet Frankfurt. U konačnici, ostaje u Strasbourgu sve do 1573. godine
kada opet luta Njemačkom. Posljednje utočište u životu nalazi u ženskom evangeličkom
samostanu u Frankfurtu na Majni. „teško bolestan, umoran od naporna rada, sukoba, čestih
putovanja i brige za obitelj, u krevet pada 9. ožujka 1575. godine, a umire dva dana kasnije,
osam dana nakon svog 55. rođendana.“ (Milevoj, 2012: 14).

7
 3. VLAČIĆ I NJEGOVA NAJVAŽNIJA DJELA

Vlačić je najviše djela za sobom ostavio na latinskom jeziku te se smatra da je za sobom

ukupno ostavio oko 300 radova. Može se reći kako je Vlačić slijedio ispunjenje svoja dva
zadatka: pripremanje crkvene povijesti i pružanje pomoći tumačima Biblije. Za ispunjenje
prvog zadatka zapamćen je kao „otac crkvene povijesti“, a za izvršenje drugog kao „otac
teološke i filozofske hermeneutike“ (Olson, 2010: 17). Trebalo bi svakako istaknuti štp su
drugi napisali o Vlačiću. Ovdje se posebno ističe Albert Rabil Mlađi koji navodi da je Vlačić
iza sebe ostavio djela „takve znanstvene i humanističke širine koje nadmašuje granice čiste
religiozne aktivnosti.“ (Oslon, 2010: 18). Nadalje, Diener (prema Olson, 2010) tvrdi da je
Vlačić jedan od najbistrijih i najsnažnijih bibliofa svih vremena te se smatra kako je njegov
udio u očuvanju srednjovjekovne baštine neprocjenjiv.

Jedno od njegovih najznačajnijih djela je Katalog svjedoka istine (Catalogus testium

veritatis). Djelo je nastalo za vrijeme njegova života u Magdeburgu između 1553. i 1555.
godine. U knjizi Vlačić navodi svjedoke Kristova evanđelja koji su se na samom početku
suprotstavljali zlouporabi nauka Crkve u njezinom vrhu te zabludama papizma (Milevoj,
2012). Također, Vlačić piše i o papama u povijesnom slijedu te se poziva na povijesne
dokumente temeljem kojih navodi „da je bilo mnogo papa koji su papinsku čast postigli
podlim sredstvima. Među njima, bilo je više onih koji su sijali razdore. Osim toga, toliko je
bilo častohleplja i lakomosti da nisu preuzeli papinsku dužnost prisiljeni, kako se prije
dešavalo, nego na vlastitu želju i pomoću darova.Takvi su pape više otimali nego preuzimali
stolicu presvetog Petra.“ (Milevoj, 2012:15).

U djelu, Vlačić spominje Petrarku i Dantea. Njegovo djelo je ujedno i postalo snažno oružje
luterana i kalvinista upravo zbog jasnog protivljenja otkupa grijeha, celibata, misa i latinskog
jezika.

Slijedeće značajno djelo je Magdeburške centurije (Ecclesiastica Historia, Centuriae

Magderburgensis). U tom djelu Vlačić piše temeljni prikaz povijesti Crkve u 13 dijela. U
svakoj od 13 knjiga prikazuje jedno stoljeće – zaključno s 13. stoljećem. Neke od
zanimljivosti koje se ističu u tom djelu su da Neron nije dao ubiti apostola Petra, podvrgnuo je
dotašanju povijest Crkve oštroj kritici, te Vlačić tvrdi kako su luterani pravi nastavljači
Kristove vjere i Crkve. Magdeburške centurije su objavljene u razdoblju od 1559. do 1574.
godine (Milevoj, 2012),

8
Jedno od glavnih Vlačićevih djela je Ključ Svetog pisma (Clavis Scripturae Sacrae). To djelo
je objavljeno 1567. godine, a napisano je u Jeni i Regensburgu. U njemu je objavljen prvi
enciklopedijski rječnik Biblije. Temeljno načelo od kojeg se polazi u knjizi je da je povijest
temelj naučavanja te da je ilirski jezik jedan od 4 svjetska jezika (uz grčki, latinski, njemački).
U tom djelu Vlačić također uzima povijest egzegeze kao osnovnu podjelu povijesti kršćanstva
na četiri epohe: „tri u kojima dolazi do postupnog kvarenja kršćanskog nauka uslijed
antropocentrizma umjesto usredotočenosti na Krista i vjeru, četvrtu, u kojoj se zahvaljujući
šačici svjedoka istine kršćanstvo vraća u svoje iskonsko, ispravno stanje.“ (Schumann, 2017:
88).

9
 4. ILIRSKA ZMIJA

Već spomenuti Augsburški interim je rezultat vojnog poraza Schmakaldskog saveza protiv
cara Karla V. Svrha Augsburškog interima bila je privremeno rješenje doktrinarnih,
liturgijskih i praktičnih crkvenih pitanja dok Tridentski koncil ne osigura trajnije rješenje
(Schumann, 2017). Knezovi su se uglavnom pomirili s carevim uvjetima, zbog pritiska kojem
su bili izloženi osim izbornog kneza Saske koji je odbio potpisati Interim. Posljedica toga je
bilo njegovo utamničenje. Na njegovo mjesto dolazi Moritz koji je za zadatak trebao napisati
dokument koji bi zadovoljio i cara i luterana. Pri tom zadatku su mu pomogli teolozi sa
sveučilišta u Wittenbergu i Leipzigu pod vodstvom Filippa Melachthona. Melanchthonovo
mišljenje je bilo kako je kompromis jedini izbor u novonastalim uvjetima i put pomirenja koji
će okončati prolijevanje krvi te zajamčiti Luteranskoj crkvi opstanak i priznanje (Schumann,
2017). No pristajanje na kompromis je značilo ponovno uvođenje mnogih katoličkih praksi u
sklopu idućeg interima. U to vrijeme, Matija Vlačić Ilirik je imao dvadeset osam godina te je
bio na vrhuncu polemičke snage (Schumann, 2017). Vlačić je smatrao kako je Melanchthon
počinio izdaju time što se priklonio Interimu te je uložio sve svoje snage kako bi spasio
izvornu Lutherovu misao (Schumann, 2017). Godine 1549. Vlačić napušta Wittenberg i
utaborio se u Magdeburgu odakle je vodio polemiku s nekoliko skupina istomišljenika kao što
su Nikolaus Amsdorf, Erasmus Alberus i Nikolaus Gallus. Upravo zbog tih sukoba,
Melanchthon Vlačića proziv Ilirskom zmijom. Postoji više razloga zbog kojih je Magdeburg
postao bastionom luteranske reformacije. Jedan od njih je da su ondje djelovali već neki
reformisti koji su objavljivali polemičke spise. Također, to je bio jedan i od najvećih gradova
u Njemačkoj. Uz to, bio je jedan od bogatijih gradova koji je smješten na raskrsnici
trgovačkih putova koji su vodili sa zapada na istok i sa sjevera na jug. Važno je spomenuti
kako je bio čuven po snažnoj građanskoj svijesti. Gradske vlasti i građani pristajali su uz
gnezioluterante te su im ponudili smještaj i hranu (Schumann, 2017) što je omogućilo Vlačiću
nesmetani aktivizam. Vlačić se često koristio historiografskom metodom u svrhu teološke
polemike, a prvi spis kojim se poslužio se odnosio na traktate o latinskoj misi. Vlačića je
intrigiralo pitanje kada je došlo do osnovnog odstupanja kanona Rimske crkve od istočnih
crkava. Vlačić bi kod iznošenja kritika ne bi propustio ni pohvaliti pojedinca pa tako osim što
osuđuje neke intervencije pape Grgura, on ga jednom prilikom i pohvaljuje (Schumann,
2017).

10
Jedan od primjera poticanja otpora prema Interimu glasi: „Nakon što su đavao i lažna braća
te javni progonitelji božanske istine primijetili kako znak zvijeri, to jest bogohulni Interim, ne
može otvoreno ući u sve kršćanske crkve, razmišljaju kako napasti istinu lukavstvom.
Najprije predlažu da se postovi ili suzdržavanje od hrane održavaju ovoga ili onoga dana.
Ponovno, novi način potvrde, blagdana, zvonjenja i drugih beskorisnih smicalica, kako bi se
uz naše oodbravanje ljudi postepeno navikli na promjene i u važnim stvarima. A tim bi
djelom svjedočili kako smo spremni prihvatiti Interim i papinstvo“ (Vlačić, 1559 prema Olsen
2010: 149). Vlačić je tvrdio kako je Kristov ugled ugrožen te je smatrao kako je najveća
opasnost u malim promjenama te je upozorio na taktiku podijeli pa vladaj. Smatrao je kako bi
promjene započele od nekih malih stvari – kao npr. promjene datuma posta, pa zatim do sve
veće i važnije promjene koje za njega nisu prihvatljive i koje bi ponovno dovele do toga da
protestanti prihvaćaju Interim i papinstvo.

11
 5. ZAKLJUČAK

Reformacija se kao događaj ne može opisati samo kao vjerski, religiozni događaj.
Reformacija je imala duhovnu, političku i gospodarsku dimenziju. Za začetnike reformacije
ona je trebala biti ponovno zadobivanje izvorne kršćanske objave. Jedna značajna osoba iz
Hrvatske je bila jedna od ključnih sudionika u pokretu reformacije. Matija Vlačić Ilirik, svoj
put obrazovanje počinje u Labinu a zatim ga nastavlja u Veneciji. Ključna osoba je Lupetina
koja ga šalje u Njemačku i ondje Vlačić započinje svoj put reformista. Njegov život je bio
vrlo bogat i iscrpan. Stvorio je vrlo zavidnu karijeru međutim, nakon smrti Martina Luthera za
Vlačića započinje put borbe. Nije pristajao na kompromise sa poglavarstvom rimokatoličke
crkve. Smatrao je da pristajanjem na male kompromise jednog dana se pristaje i na veće te da
bi se na taj način zauvijek izgubile Lutherove ideje i pokret reformacije.

Proučavajući lik i djelo Matije Vlačića Ilirika pokazuje kako je zaista bio izrazito snažna i
utjecajna osoba 16. stoljeća. Riječi samog Martina Luthera za Vlačića govore da je bio čovjek
jake vjere i važan znanac (Hohnjec, 1994). On je bio čovjek kojeg je pokretala strast prema
pokretu reformacije, ni smrt prve žene, ni obiteljski problemi, njegovo krhrko zdravlje ni
materijalni problemi ga nisu omeli u njegovom radu. Zaista je teško sažeti značaj Matije
Vlačića Ilirika u jednom seminarskom radu, a svako prošlo i buduće bavljenje o njegovom
liku i djelu je izazov, kako za teologe, tako i za historiografe, filozofe i jezikoslovce.

12
 POPIS LITERATURE

1. Kordić, I. (2007). Razum, vjera i neznanje: Matija Vlačić Ilirik i svijet reformacije.
Zagreb: Naklada Jurčić
2. Hohnjec, N. (1994). Matija Vlačić Ilirik. Kontroverzist i bibličar u: Bogoslovska
smotra, Vol.64,.1-4, str 386-397, dostupno na
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=55513
3. Mirković, M. (1980). Matija Vlačić Ilirik. Rijeka: Tisak Liburnija
4. Olson, K.O., (2010). Matija Vlačić i opstanak Lutherove reforme. Zagreb: Bogoslovni
institut
5. Schumann, M. (2017). Matija Vlačić Ilirik: Historiograf s predumišljajem. Zagreb:
Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik
6. Milevoj, M. (2012). Matija Vlačić Ilirik: kratki uvod. Labin : Mathias Flacius

13