UVOD U PSIHOLOGIJU

By Ivana Kišan

1. ŠTO JE PSIHOLOGIJA

Pojam se često miješa s pojmom psihijatrije. Razlika je u tome što je

psihijatrija medicinska znanost i prvenstveno se bavi liječenjem psihičkih
poremećaja, a psihologija se samo dijelom bavi dijagnostikom psihičkih
poremećaja. Ponekad je ljudi izjednačuju s jednim njenim dijelom- psihoanalizom,
čiji je utemeljitelj Sigmund Freud.
Psihologijom su se bavili i stari filozofi, ali nisu koristili izraz «psihologija»,
već su je proučavali u okviru filozofije.
Grč. Psyche-duša, logos-govor, riječ, znanost
Naziv je prvi upotrijebio Marko Marulić.
Popularna definicija da je psihologija znanost o duši nije zadovoljavajuća, jer
dušu ne možemo točno definirati(filozofsko-religiozni pojam). To je početkom
20.st navelo neke istraživače(bihevioristi) predvođene Watsonom, koji su
smatrali da znanost može i smije proučavati samo ono što je vidljivo i mjerljivo,
da ne odbace pojam duše, ali smatraju da možemo istraživati samo vanjske
reakcije duševnih zbivanja. Bihevioristi su psihologiju definirali kao znanost o
ponašanju. Smatrali su da psihičko nije dostupno znanstvenom istraživanju i da
doživljaj pripada jedino subjektu.
Odnos koji su proučavali bio je stimulus- reakcija:
S R
Kad se radi o psihologiji, ponašanje treba shvatiti kao svaki vanjski znak
nekog bića koji se može opaziti ili registrirati nekim instrumentom.
Psihologija se danas ipak zanima prvenstveno za psihičke procese koji su
doveli do neke reakcije ili one koji i nemaju vanjsku reakciju, poput mišljenja,
pamćenja, učenja... čak i kad istražuju neko ponašanje, psiholozi ga koriste kako
bi doznali što ga je izazvalo. To je indirektno mjerenje, kod kojeg je predmet
mjerenja drugačiji od jedinica mjernog instrumenta.
DEFINICIJA: psihologija je znanost o doživljajima i ponašanju koje je odraz
tih doživljaja. Dakle, odnos je
S O R
, gdje je O organizam kroz koji se prelama vanjski podražaj.

1
 Razlog tome je što čovjek više reagira na smisao i značenje nekog podražaja
nego na fizikalne karakteristike tog podražaja.
Doživljaji kojima se bavi psihologija se dijele na:
1. kognitivne(spoznajne), koji se odnose na djelovanje objektivnog svijeta
na nas i načina na koji mi taj svijet osjećamo.
2. emocionalne(čuvstvene), kojima reagiramo na vanjske događaje većom ili
manjom ugodom ili neugodom.
3. motivacijske- istovremeno s emocionalnim reagiranjem mi nastojimo
nešto poduzeti, a jakost te motivacije ovisi o tome koliko nam je
određeni podražaj važan.
Psihologija se bavi i poremećajima u doživljavanju i ponašanju, ličnošću,
temperamentom, okolnim faktorima koji na to utječu...
Premet istraživanja psihologije su čovjekovi psihički procesi i ponašanje, a
metode su eksperiment, anketa, opažanje i/ili mjerenje, povijesna metoda te
mnoge druge zajedničke metode, i jedna specifična samo za psihologiju, a
koju su bihevioristi odbacivali- introspekcija, koja se sastoji u sistematskom
opažanju i bilježenju vlastitih psihičkih procesa.
Psihologija se primjenjuje u svim područjima koja imaju veze s ljudima,
poput ekonomije, medicine, obrazovanja, prava, arhitekture...

2. ORGANSKE OSNOVE DOŽIVLJAJA

Fiziološki preduvjeti za postojanje psihičkog su živčani sustav i endokrini

sustav. Iako kod nekih životinja bez živčanog sustava možemo naći reakcije
koje izgledaju kao da su rezultat rezoniranja, one su rezultat jednostavnih
taksisa, instinkta ili refleksa.
Neke su spoznaje i istraživanja mozga potekle od Egipćana prije 4000 god.
Oni su opisali neke povrede glave i s tim vezane defekte. 500 g. pr. Kr. grčki
istraživač Alkmeon je smatrao da je u mozgu središte za osjete i mišljenje, a
stanovnici Meksika su radili i operacije na mozgu. Kasnije je Platon smatrao da
je sjedište duše u glavi, srcu i utrobi, a Aristotel da je u srcu, dok je mozak
organ za hlađenje krvi. Oko 300 g. pr. Kr. grčki liječnik Herofil je opisao mali
i veliki mozak, a Erazistrat je čak razlikovao aferentne i eferentne živce.
Galen je smatrao da je duša smještena u jetri, srcu i mozgu. 1543. liječnik
Vesal iz Padove je u svojoj anatomiji kritizirao Galenovo gledište o tome da
spritus animalis u obliku pneume prolazi kroz cijevi u organizmu. Galenova
teorija se ipak razvijala sve dok istraživači nisu utvrdili postojanje
električnog uzbuđenja i kemijskih procesa.
Živčani sustav se dijeli u CNS i periferni živčani sustav. Središnji se
sastoji od velikog i malog mozga, te kralježničke moždine, a periferni dijelimo
na somatski(tjelesni, kojim primamo informacije iz okoline ili svjesno

2
upravljamo pokretima) i vegetativni( autonomni, koji upravlja nesvjesnim
funkcijama).
Ljudi ponekad metodom biofeedbacka uspijevaju upravljati nesvjesnim
funkcijama, ali ne mogu objasniti kako to čine.
Mozak se sastoji od moždanog debla, malog mozga i velikog mozga.
Moždano deblo se proteže od početka kralješničke moždine do baze mozga, a
odgovorno je za osnovne životne funkcije i preživljavanje- tuda prolaze glavni
aferentni i eferentni putovi, ukrštavaju se, tu je retikularna supstancija
odgovorna za budnost i spavanje, jezgre za disanje, puls, krvni tlak... Mali
mozak je bitan za naše pokrete i upravljanje njima. Veliki mozak se dijeli na
korteks i subkortikalne strukture. Korteks je odgovoran za specifično ljudske
funkcije, poput rezoniranja. Od subkortikalnih struktura najvažniji je
talamus, koji je relejna stanica- sve informacije šalje u određene dijelove
mozga. Hipotalamus upravlja odražavanjem ravnoteže među različitim
tjelesnim procesima, a važan je i u nastanku nekih emocija. U mozgu se nalaze
centri za većinu tjelesnih funkcija.
Veliki mozak sastoji se od 2 polutke spojene žuljevitim tijelom(corpus
callosum), a ljudski se od životinjskog razlikuje po broju živčanih stanica- oko
100 milijardi, te njihovom funkcionalnom povezanošću i suradnjom. Glavna
masa mozga sadrži čak 80% vode, dijelovi se povezuju asocijativnim(unutar
iste strukture) i projektivnim vlaknima(između različitih struktura). Mozak
sadrži i glija stanice, koje služe za prehranu i zaštitu, a ima ih nekoliko puta
više nego živčanih stanica.
Iz mozga izlazi 12 pari kranijalnih živaca, odgovornih za inervaciju glave, a
senzorni su i motorni. Iz kralježničke moždine izlazi 31 par spinalnih živaca,
koji primaju informacije i šalju naredbe o pojedine dijelove tijela.
Korteks je najsavršeniji i razvojno najmlađi dio mozga u kojem se nalaze
tijela živčanih stanica i zato je sive boje. U njemu se nalaze i centri za
dodirne i motorne funkcije, najviše ispred(motorni) i iza centralne
brazde(senzorni). Površine tih centara odgovaraju složenosti funkcije i
osjetljivosti tih organa. Vidno područje- zatiljni dio mozga, slušno- sljepoočni,
govor. Brocino područje kod lijeve sljepoočnice i Wernickeov centar u
stražnjem dijelu sljepoočnog režnja.
Većina područja u mozgu zajednički obavlja funkcije za normalno
funkcioniranje organizma. To posebno vrijedi za kompleksne funkcije.
Važna karakteristika mozga je njegova plastičnost, odnosno mogućnost
prilagođavanja novonastalim uvjetima. Iako ta plastičnost nije potpuna, ona
znatno olakšava funkcioniranje u situacijama oštećenja.
Lijeva polutka mozga odgovorna je za razumske i logičke operacije, a desna
za prostorne odnose. Ako presiječemo žuljevito tijelo, dolazi do
nemogućnosti usmenog imenovanja predmeta koji držimo u lijevoj ruci, a

3
nemogućnosti slikanja 3D slika desnom rukom, jer su područja za govor u
lijevoj polutci, a za prostorne odnose u desnoj(informacije iz lijeve polovine
tijela dolaze u desnu hemisferu mozga i obrnuto).
Umjetnim podraživanjem određenih područja mozga mogu se postići
reakcije kao da je podraživanje bilo prirodno. Tako je Delgado uspio
ugradnjom elektroda u rogove bika postići njegovo smirivanje u areni.
Senzorna deprivacija- mozak treba određenu količinu podražaja da ne bi u
stanju senzorne deprivacije(lišenost osjeta) došlo do halucinacija i panike.
Promjene moždanih funkcija tokom starenja treba proučavati
longitudinalnom metodom(ispitivanje na istim ispitanicima tokom njihovog
života), jer transverzalnom metodom(različiti ispitanici različitih dobnih
skupina) ćemo dobiti pogrešne rezultate, s obzirom na to da se svaka
generacija razvija brže od prethodne. Pokazalo se da u inteligenciji dolazi do
opadanja rječitosti i nekih drugih faktora, ali u spacijalnim sposobnostima i
sposobnosti rezoniranja gotovo i nema promjena, a verbalne sposobnosti se i
povećavaju. Brzina snalaženja u novim situacijama i brzina mentalnog rada
starijih ljudi je manja, stariji ljudi teže dijele pažnju na 2 zadatka i opada im
sposobnost psihomotorike. Tijekom starenja dolazi do slabljenja pamćenja, i
to više na mentalnom nego na motornom planu. Pamćenje se može usavršiti
vježbom, a slabljenje nadoknaditi mnemotehnikama. Kod 10% starih ljudi
dolazi do naglog gubitka sposobnosti- senilnosti. Najpoznatija takva bolest je
Alzheimerova, u kojoj dolazi do propadanja mozgovnih stanica.
Mali mozak se nalazi na zatiljnom dijelu mozga i ima 2 povezane hemisfere.
To je najvažniji integracijski centar za motoriku, a centar je i brojnih
refleksnih pokreta. Povezan je s korom velikog mozga, a prema novijim
istraživanjima, uključen je i u kognitivne funkcije. Za razliku od velikog
mozga, koji razvoj završava oko 18. godine, mali mozak je potpuno razvijen već
kod dvogodišnjeg djeteta.
Refleks je reakcija koja se razvija ispod razine korteksa- automatska
motorna ili sekretorna reakcija. Primjer je patelarni refleks, koji uzrokuje
ekstenziju natkoljenice zbog udarca u patelarnu tetivu. Dio uzbuđenja koje se
prenosi preko malog mozga u mišiće odlazi i u kralježničku moždinu, kada
postajemo svjesni udarca u koljeno. Postoje i stečeni refleksi. To su naučene
automatske motorne radnje, ali na njih ipak možemo djelovati.
Refleksni pokreti ravnoteže ovise o informacijama koje mali mozak dobiva
iz vidnih i vestibularnih osjeta.
Živčana stanica(neuron) se ne dijeli. Ima stanično tijelo,
dendrite(primanje podražaja) i aksone(slanje impulsa). Putovanje impulsa je
uvijek jednosmjerno, a prijenos impulsa između 2 stanice najčešće je
omogućen kemijskim tvarima neurotransmiterima.

4
3. NASLIJEĐE ILI OKOLINA

Pitanje naslijeđa i okoline je vrlo bitno jer ne bi bilo smisla pokušavati npr.
poboljšati učenje ili liječiti bolesti kad bismo znali da je to već unaprijed
određeno i nepromjenjivo.
Čovjekove tjelesne karakteristike gotovo su u potpunosti određene
naslijeđem, a psihičke karakteristike su u većini slučajeva nastale miješanim
utjecajem, u kojem, ovisno o tome o kojoj je karakteristici riječ, ima više ili
manje utjecaja naslijeđa, odnosno okoline. Utjecaj naslijeđa i okoline se
proučava na jednojajčanim blizancima koji imaju identičnu genetsku
strukturu. Proučava se i sličnost usvojene djece s pravim i biološkim
roditeljima.
Što se tiče govora, postoji ključno razdoblje za njegovo učenje, nakon
kojeg se govor više ne može naučiti- 1-4. godina.
U kriminalu je dokazano da genetika ima veći utjecaj- pokazalo se da
najveću sklonost kriminalu djeca imaju ako su im biološki roditelji kriminalci, a
veći utjecaj ima kriminalno ponašanje majke.
Kod određivanja utjecaja gena i okoline, ponekad je teško odrediti što je
uzrok, a što posljedica, primjerice, jesu li djeca sklona nasilju i ona koja će
gledati nasilne televizijske programe, ili nasilni tv programi uzrokuju nasilno
ponašanje.
Ličnost i ponašanje = geni x okolina i učenje

Jednaki okolni utjecaji mogu uzrokovati različite rezultate, pa je potreban

individualni pristup.
Osim sposobnosti i znanja, za postizanje učinka potrebna je motivacija, te
povoljne okolne prilike.
Osnovne zakone nasljeđivanja je pronašao Gregor Mendel eksperimentima
na grašku. Kromosomi u stanicama sadrže gene- nosioce nasljednih osobina.
Svaka stanica ima 23 para kromosoma-pola od oca, a pola od majke. Jedan od
tih parova su spolni kromosomi, XX ili XY, koji nakon razdvajanja i oplodnje
određuju spol djeteta. Vjerojatnost za svaku kombinaciju je 25% (4
kromosoma). Dominantna svojstva se uvijek vide, a recesivna se vide ako se
nađu 2 recesivna kromosoma zajedno.
Za psihičke karakteristike je odgovoran velik broj gena.
Raznolikosti pridonosi i ukrštavanje gena, te mutacije nastale vanjskim
utjecajem koje se nasljeđuju.

5
 4. OSJETI I PERCEPCIJA
1.) OSJETI
Osjetni organi primaju podražaje iz vanjskog svijeta. Ti se podražaji u
receptorima pretvaraju u živčano uzbuđenje i senzornim živcima putuju do
mozga, gdje nastaje osjet.
Osjeti :vid, sluh, njuh, okus, dodir, bol, toplo, hladno, kinestetički osjeti,
organski osjeti(šalju informacije o stanju naših pojedinih organa ili dijelova
tijela, najčešće bol kod ozljede).
Da bi se neki fizikalni podražaj mogao osjetiti, potrebno je da bude dovoljno
intenzivan. Za svako osjetno područje postoji najmanji intenzitet podražaja
potreban da bi izazvao osjet. Taj intenzitet naziva se apsolutnim limenom ili
pragom osjeta. Sve što je subliminalno ne osjećamo, a liminalno i supraliminalno
osjećamo. Visok limen znači smanjenu osjetljivost, a limen se može promijeniti
pod utjecajem različitih, najčešće psiholoških faktora, primjerice, očekivanje ili
usmjerenost na nešto drugo. Na opću osjetljivost(apsolutni limen) djeluje opće
stanje živčanog sustava, posebno mozga, te njegova udešenost na pojedine
zadatke.
Apsolutni limen razlikuje se s obzirom na modalitet osjetnih organa.
Osim apsolutne osjetljivosti, postoji i osjetljivost na razlike- diferencijalni
limen. To je najmanja razlika u podražaju koja dovodi do promjene u osjetu.
Relativni diferencijalni limen je konstantan. To znači da je odnos razlika između
intenziteta početnog podražaja i dodatnog podražaja uvijek jednak- konstantan->
Weberova konstanta.
Za težinu Weberova konstanta iznosi 2%, za intenzitet rasvjete 8%, za
jakost zvuka 15%, za okus 20%... to su vrijednosti dobivene u laboratorijskim
uvjetima, a u stvarnom životu te su vrijednosti mnogo veće.
Osjetni se organi mogu prilagoditi na prisutnu situaciju, što se naziva
adaptacijom, koja je najočitija kod vid, zatim njuha, okusa, temperaturnih
osjeta, a kod sluha je manje očita. Adaptacija je smanjenje osjetljivosti u povodu
trajanja podražaja jednakog intenziteta(pokus sa zdjelama s hladnom i vrućom,
pa mlakom vodom). Obrnut proces je rekuperacija ili oporavak osjetnog organa.
Što se tiče privikavanja na tamu, osnovna rekuperacija traje nekoliko minuta, ali
za potpunu je potreban gotovo čitav sat.
Kod nekih osjetnih područja, a posebno kod vida, dolazi do perzistencije
osjeta. Perzistencija znači da i nakon prestanka podražaja ipak ostaju neki
tragovi osjeta. Takvi se osjeti nazivaju paosjeti, a kod vida paslike. Paslike su
upadljive kad se radi o bojama. Perzistirane boje su uvijek komplementarne(one
koje projicirane zajedno daju doživljaj sivog ili bijelog).

6
 Paslika traje nekoliko sekundi, a potom nestaje. Njeno trajanje možemo
produžiti treptanjem očima ili treperavim svjetlom.
Životinje imaju jače osjete od ljudi, ali ljudi su stvorili takve uvjete života
gdje im nisu potrebni jači osjeti.
a) oko i vid
Okom dobivamo gotovo 90% informacija iz vanjskog svijeta. Zjenica-
refleksno se sužava i širi, ovisno o količini svjetlosti. Leća- više je ili manje
ispupčena, da bi se slika predmeta koji fiksiramo projicirala točno na
mrežnicu. Ako se slika projicira ispred- kratkovidnost, ako se projicira iza-
dalekovidnost .
Receptorni dio oka je mrežnica, koja se nalazi na pozadini oka i sastoji se
od oko 7 milijuna čunjića i oko 120 milijuna štapića. Čunjići, raspoređeni gusto
po mrežnici, a posebno u centralnoj jamici, u koju pada slika predmeta koji
fiksiramo, su osjetljivi na boje i dnevno svjetlo, a štapići na mrak, ali ne i na
boje. U centralnoj jamici(fovea centralis) uopće nema štapića.
Čunjići i štapići pretvaraju fizikalni podražaj u živčano uzbuđenje koje
nakon toga prelazi na živčana vlakna(ima ih oko 1 milijun u svakom oku), kojima
u obliku vidnog živca putuje sve do vidnog centra u zatiljnom dijelu korteksa.
Na mjestu gdje vidni živac izlazi iz oka uopće nema receptora, pa se taj dio
zove slijepa pjega.
U vidnom centru korteksa postoje različite vrste živčanih stanica, koje
detektiraju samo određena obilježja impulsa.
Da bismo mogli gledati trodimenzionalno, odnosno prostorno, omogućuju
nam dva oka, jer slika predmeta koji fiksiramo pada direktno na foveu
centralis u oba oka, ali slike ostalih predmeta ne padaju u oba oka na
korespondentna mjesta. To uzrokuje stvaranje dvostruke slike koja se u
vidnom centru oblikuje u trodimenzionalnu sliku, odnosno doživljaj
dubine(prostora).
Ako gledamo jednim okom, nemamo više trodimenzionalni vid, ali iskustvo
nam pomaže da prosudimo udaljenost(monokularni faktori prosuđivanja
udaljenosti). Ti faktori su prividna veličina poznatog predmeta, vidni napor pri
stvaranju jasne slike, prekrivanje drugim predmetima...
b) uho i sluh
Slušni organ može se podijeliti na tri dijela: vanjsko uho, koje čine ušna
školjka i slušni kanal, srednje uho, koje se sastoji od tri koščice- čekića,
nakovnja i stremena, a odvojeno je od vanjskog uha bubnjićem, te unutarnje
uho, na koje dolaze pomoću čekića, nakovnja i stremena 20 puta pojačani
zvučni titraji i koje čini osjetni organ sluha.
Unutarnje uho naziva se i pužnica, a sadrži Cortijev organ. Cortijev organ
nalazi se na membrani koja sadrži slušne dlačice. Ima h nekoliko tisuća i

7
reagiraju na različite frekvencije zvuka, te tako stvaraju živčane impulse koji
slušnim živcem dolaze u slušni centar u korteksu.
Čovjek može razlikovati tonove od 20- 20 000 Hz, a sa starenjem se ta
sposobnost smanjuje, pa razlikuje tonove visine do 10 000 Hz. To mu većinom
ne predstavlja probleme, jer ljudski govor se većinom nalazi na frekvencijama
od 1 000 do 4 000 Hz. Jakost zvuka mjeri se decibelima, pa se za svaku visinu
tona može naći liminalna vrijednost jačine. Čovjekova slušna osjetljivost
najbolja je za one frekvencije u kojima se nalazi ljudski govor.
Skala decibela je logaritamska skala, što znači da pojačanje za 10 dB
iznosi 10 puta veću glasnoću, a porast za 20 dB iznosi 100 puta veću
glasnoću(102). Zvukovi iznad 70 dB, koliko iznosi buka u restoranu, su već
opasni za sluh ako smo toj buci dulje izloženi, a buka iznad 120 dB postaje
bolna i predstavlja neposrednu opasnost za sluh(rock koncert).
U početku se nakon jake buke sluh brzo oporavi, ali kod učestale
izloženosti trajno se smanjuje sposobnost sluha.
Pomoću korištenja oba uha možemo lokalizirati izvor zvuka. Uši su
razmaknute, pa pomoću razlike u brzini dolaska zvuka možemo precizno
lokalizirati odakle zvuk dolazi. Već su i razlike od jedne stotinke sekunde
mozgu dovoljne za uspješnu lokalizaciju zvuka. Ako zvuk dolazi sasvim ispred
ili iza nas, automatski ćemo okretanjem glave lokalizirati izvor zvuka. Osim
razlike vremena pristizanja, i razlika u glasnoći zvuka između ušiju dovoljna je
za lokalizaciju. Kod zvukova iznad 3 000 Hz lokalizacija se više osniva na
glasnoći nego na razlici u vremenu pristizanja.
Kod pojma «sluh» treba spomenuti i njegovo drugo značenje, koje je
genetski određeno- razlikovanje i pamćenje visine, intenziteta i boje tona.
c) vestibularni organ i ravnoteža+ pokretanje
Vestibularni organ nalazi se u unutrašnjem uhu, potpuno uz pužnicu, a služi
za osjete kretanja, vrtnje i ravnoteže. Velik je oko 1 cm 3 , a sastoji se od tri
polukružna kanalića koji su ispunjeni tekućinom i stoje međusobno pod kutom
od 90˚, a uz njih se nalaze 2 vrećice. U kanalićima se nalazi tekućina
endolimfa, koja struji kroz kanaliće kad započnemo ili završimo neki pokret
glavom ili tijelom, ili se zavrtimo. Svojim kretanjem podražuje osjetne dlačice
u kanalićima i stvara živčane impulse koji putem vestibularnog živca javljaju
mozgu o kakvom se pokretu radi. U mirovanju možemo dobro procijeniti u
kojem se položaju nalazi naša glava( i tijelo, ako je glava u normalnom položaju
prema tijelu) pomoću vrećica, koje sadrže želatinastu tvar koja leži na
osjetnim dlačicama, pa prema tome je li ona tlačena, navučena itd. možemo
odrediti u kojem je položaju glava.
U bestežinskom stanju zato vestibularni organ ne funkcionira.
Vestibularni organ je u direktnoj vezi s malim mozgom koji refleksno
regulira naše pokrete i ravnotežu, pa poremećaji u radu vestibularnog organa

8
dovode i do poremećaja u radu malog mozga, te do osjećaja mučnine- «morska
bolest».
U orijentaciji važnu ulogu imaju i vidni osjeti.
d) jezik i okus
Osjetni organi za okus naslagani su u obliku okusnih čašica na našem
jeziku:
Vrh je osjetljiv za slatko i slano, rubovi su osjetljivi za kiselo, a korijen za
gorko. To su jedine četiri vrste okusnih osjeta, a sve arome jela i pića
posljedica su kombinacije okusa i njuha.
e) nos i njušni osjeti
Njušni osjeti nalaze se u korijenu nosa, a sastoje se od osjetnih dlačica
osjetljivih na mirisne molekule. Mirise nije lako klasificirati, jer ne postoje
čiste, odvojene kategorije, pa ih nastojimo klasificirati prema mirisima koji su
poznati većini ljudi. Stručnjaci tvrde da smo sposobni razlikovati oko 10 000
mirisa.
f) koža i kožni osjeti
Koža sadrži nekoliko osjetnih područja: dodir, toplo, hladno, bol,
škakljanje, svrbljenje. Osjet dodira dobivamo podraživanjem slobodnih
živčanih završetaka. Receptori za dodir su najgušće razmješteni na usnama,
jagodicama prstiju, nosu, obrazima, a najrjeđe na leđima.
Receptori za osjete topline i hladnoće nisu jednaki, a omogućuju ih sitni
osjetni organi smješteni nepravilno u koži. Ako prolazimo primjerice hladnim
predmetom preko receptora za toplo, nećemo imati osjet.
Osjet boli je pod velikim utjecajem psiholoških faktora. Osim osjetne, bol
uključuje i emotivnu i motivacijsku komponentu, jer je svaka bol neugodna i svi
ljudi žele je izbjeći. Doživljaj boli, a posebno njen intenzitet, je pod
utjecajem brojnih neurofizioloških, psiholoških i sociokulturnih faktora.
Mozak može donekle kontrolirati intenzitet boli mijenjajući količinu živčanog
uzbuđenja koje stiže u centre za bol u mozgu. Različiti psihološki faktori,
poput spremnosti za borbu, mogu djelovati na intenzitet doživljene boli.
Zato je osmišljena teorija kontrolnih vrata, koja tvrdi da iz mozga u
kralježničku moždinu pristižu živčani i impulsi koji kontroliraju količinu
živčanog uzbuđenja koje će biti preneseno do moga, jer u nekim važnim
situacijama bol može omesti čovjeka u ispravnim reakcijama. Čovjekova
tolerancija na bol ovisi i o karakteristikama ličnosti: lakše je podnose
ekstravertirani ljudi, a žene je podnose lakše od muškaraca. Tolerancija za
bol ovisi i o očekivanju- lakše podnosimo očekivanu bol. Socijalna okolina- u
nekim društvima podnošenje boli je stvar ponosa. Kad bi nestalo osjeta boli,
svi bi organizmi uginuli, jer ne bi bili upozoreni na opasnost u organizmu.

9
 Škakljanje je relativno slabo istraženo, a smatra se da do tog osjeta dolazi
kad su bliska dodirna područja podraživana u brzom redoslijedu, ali su i
psihološki razlozi bitni(nismo škakljivi kad se škakljamo sami).
Svrbljenje nastaje kad se blagim, brzo ponavljanim podražajima podraže
receptori za bol. I kod svrbljenja psihološki faktori igraju veliku ulogu( kad
pomislimo na npr. uši, odmah nas svrbi glava).
g) organski osjeti
To su osjeti koji nas obavještavaju o stanju u organizmu. Nisu oštro
lokalizirani, nego difuzni.
Umor je, kao i bol, kontrolni mehanizam, koji onemogućuje pretjerano
iscrpljivanje organizma.

2.) PERCEPCIJA
Percepcija je aktivan proces organiziranja, integriranja i interpretiranja
osjetnih informacija, koji nam omogućuje upoznavanje i prepoznavanje
značenja predmeta, pojava i događaja u našoj okolini. Ljudi nemaju čistih
osjeta, nego percepte- jer osjeti su samo elementi od kojih se sastoji
cjeloviti doživljaj(lat. percipere= usvojiti).
Percepcija nije samo zbroj elemenata, nego struktura tih elemenata,
aktivno prerađivanje svih primljenih i već postojećih informacija, njihova
interpretacija koja se osniva na prethodnom znanju, pamćenju, očekivanjima,
stavovima, motivima, emocijama, osobinama ličnosti...
Percepcije pojedinih ljudi u vezi s istim stvarima se ne moraju slagati, jer
objektivnu stvarnost drukčije percipiraju. Pod utjecajem subjektivnosti
percepcije su manje neke jasne i opipljive činjenice. U svakodnevnom životu
dolazi do sukoba stavova jer na naše ponašanje ne djeluje objektivna
situacija, nego naša percepcija te situacije.
Gestalt psiholozi su se početkom 20. st. bavili cjelovitošću i
organiziranošću percepcije. Njem. gestalt= cjelina. Formulirali su osnovne
zakone percepcije-geštaltističke zakone percipiranja.
1. princip lika i pozadine

ovisno o tome što smatramo likom, a što pozadinom, vidimo vazu ili 2 lica.
2. princip blizine

10
slične strukture, koje su međusobno blizu, percipiramo kao cjelinu.

3. princip zatvorenosti

međusobno udaljene strukture na osnovu iskustva doživljavamo kao cjelinu.

4. princip istovrsnih znakova

istovrsne znakove doživljavamo kao cjelovitu strukturu.

5. princip dobre forme

svaka od krivulja pokazuje pravilnost, logičnost ili dobru formu.

Postoje i zakoni konstantnosti percepcije, a najupadljivija je

konstantnost veličine. Kod promatranja predmeta i osoba u svojoj okolini
mi nemamo pravi dojam o tome da se njihova veličina mijenja u funkciji
njihove udaljenosti od nas. Konstantnost veličina je uvelike uzrokovana 3D
vidom, odnosno doživljajem udaljenosti u prostoru, koja nam sliku okolnih
predmeta manje mijenja nego što se ona mijenja u stvarnosti. Gledanje
kroz dalekozor približava nam promatrani predmet, a čim se to dogodi,
djeluje konstantnost veličina. Kad bi nam dalekozor sliku samo povećao, a
ne i približio, ona bi nam izgledala onoliko veća koliko piše, a ovako nam
povećanje od 10 puta izgleda puno manje.
Osim konstantnosti veličina, postoji i konstantnost oblika, koja se
očituje u tome da će nam se predmet činiti jednakog oblika i ako ga
okrećemo u različitim smjerovima, pa se slika na mrežnici mijenja.

Konstantnost svjetlina: iako je primjerice slika ugljena na mrežnici

svjetlija danju nego noću, nama djeluje jednako crno.
Svi oblici konstantnosti percepcije služe tome da svijet
doživljavamo više- manje jednakim, i da se on bitno ne promijeni kad dođe
do promjena u okolnim uvjetima, jer inače ne bismo imali nikakav doživljaj
povezanosti situacije.

11
 Mozak svjesno ne registrira i ne obrađuje sve informacije
istovremeno. Informacije koje nam trenutno nisu važne on ne registrira
svjesno. Glavni faktor usmjerenosti percepcije je pažnja-ako smo
usmjereni na jedan događaj, ostale i ne registriramo svjesno. Cocktail-
party fenomen- u bučnom društvu uspijevamo pratiti govor jedne osobe.
Vanjske karakteristike koje nam privlače pažnju: Intenzitet
podražaja, nagla promjena ili kontrast, ponavljanje(nakon nekog vremena
se usmjerimo na ponavljanu informaciju), novost.
Pogrešne percepcije se nazivaju perceptivne varke ili iluzije, a
najpoznatije su optičke, npr. Miller-Lyerova, Zöllnerova( ) ili Oppelova

Na području percepcije otpora i težine poznata je Charpentierova varka-

mali predmet jednake težine kao i veliki procjenjujemo težim.
Na percepciju utječu i subjektivni faktori, primjerice, bez vidljivog
utjecaja nekog faktora, neki ljudi prepoznaju perceptivno nejasne situacije, a
neki ne.
Svaka nova informacija o nekoj temi mijenja našu percepciju te situacije.
(eksperiment s procjenom lica ako se kaže da je bio dobrotvor u ratu ili
zločinac). Također, naobrazba ljudi predstavlja faktor subjektivnosti
percepcije(ljudi sa zapada znaju da je pomrčina sunaca normalna, a primitivna
plemena je percipiraju kao nadolazeću katastrofu). Uvid u proces nastajanja
također pridonosi percepciji:
X + X = XX
V + = XX
I motivacija utječe na percepciju- ako ljudima kažemo da će se na ekran
projicirati neke riječi ili slike, oni vide riječi(slike), iako se u stvari prikazuju
samo besmislena slova (ili mrlje boje). Ako su ljudi gladni, te riječi(slike)
percipiraju kao riječi(slike) koje se tiču hrane, a ostali percipiraju različite
riječi ili slike.
A
I2 I3 I4
C
Percepcija ovisi i o očekivanju: u stupcu očekujemo slova, a u redu brojeve.
Ovisno o prethodnom iskustvu, ljudi različito percipiraju dvosmislene slike.
Ako ljudima prikažemo najprije sliku mlade djevojke, pa sliku u kojoj se osim
djevojke može vidjeti i starica, ljudi će vidjeti ono što smo im prvo pokazali.

12
 Percepcija ovisi i o našem stavu prema nekoj stvari ili pojavi: ako prema
nečemu imamo pozitivan/negativan stvari, onda ćemo sve daljnje informacije o
toj stvari ili pojavi percipirati u svjetlu našeg stava. Jednako tako, ako dvoje
ljudi ima sukob u uvjerenju ili interesu, možemo uočiti da njihovi argumenti nisu
razlog njihovom stavu, nego njegova posljedica. Sukobi interesa- interes je
nedjeljiv. Sukobi uvjerenja- svatko može imati svoje mišljenje. Najčešće iza
navodnih sukoba uvjerenja stoji sukob interesa. Sukobi u stavu su posljedica
razlikovanja u percipiranju iste objektivne situacije.
Ljudi su skloni i perceptivnoj sljepoći- selektivno percipiraju samo ono što
je u skladu sa njihovim stavom- samo neke, a ne sve karakteristike podražaja.
Prema Maieru, ovisno o okviru(našim stavovima, očekivanjima, motivima...)
realnu činjenicu interpretiramo na različite načine.

5. RAZLIČITA STANJA SVIJESTI

Kako je od 20- ih do 70- ih godina 20. st. dominantan pravac bio

biheviorizam, svijest se nije istraživala, jer se smatralo da je nedostupna
znanstvenom istraživanju. Razlog tome je bio što su bihevioristi proučavali samo
ono što je vidljivo i izravno mjerljivo.
Sredinom druge polovice 20. st., pod utjecajem drugih psiholoških škola, a
posebno kognitivne psihologije, svijest se ponovno počela proučavati, a neki su
psiholozi čak smatrali da je to glavni predmet psihologije i definirali psihologiju
kao znanost o čovjekovoj svijesti.
Svijest je znanje ili svjesnost o samom sebi, svojim doživljajima i svijetu
oko nas, kao i mogućnost upravljanja vlastitim ponašanjem(kada započeti i
završiti neko ponašanje). Svijest treba shvatiti kao kontinuum koji ide od
potpune i maksimalne koncentracije na nešto izvan nas ili u nama(doživljaji), kao i
mogućnosti da svjesno upravljamo svojim akcijama, preko usputnog zapažanja
pojava, pa sve do potpune nesvjesnosti(npr. duboka nesvjestica), u krajnjoj liniji
do smrti. To je podjela prema kvantitativnim razlikama, a kad se radi o
kvalitativnim, svjesnost može biti prisutna, ali ne imati veze s realnošću(utjecaj
droga, vjerojatno i hodanje u snu).
Nesvjesno percipiranje može biti i složenije od svjesnog(primjer sa
RERISA i PEPICA).
Ponekad motivacija uopće nije svjesna, primjerice, kad se počela
proizvoditi instant- kava, mnoge domaćice je nisu kupovale vjerujući da je to zato

13
jer je ona lošija. U stvarnosti nisu razlikovale instant i običnu kavu, već su imale
nesvjesni strah da će ih drugi smatrati lijenima ako će koristiti instant- kavu.
Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, bavio se pitanjem svjesnog,
podsvjesnog i nesvjesnog, i smatrao je da veliku ulogu igraju potisnuti neugodni
događaji iz djetinjstva, koji se u odraslosti očituju u različitim vrstama neuroza.
Glavno i jedino područje podsvjesnih doživljaja je seksualne prirode.
Psihoanalitički pristup je nedokaziv.
Posebno pitanje svijesti su snovi. Doživljavamo ih mnogo realnije nego kad
nešto zamišljamo u budnom stanju. Nisu potpuno protumačeni, iako je Freud
nastojao sve snove objasniti potisnutim seksualnim porivima.
Ispitivanjem moždanih valova EEG- om pokazalo se da postoji nekoliko faza
sna, odnosno dubina spavanja. U budnom stanju prevladavaju β moždani
valovi(brzi i niskovoltažni). U stanju potpune smirenosti uz zatvorene oči
prevladavaju α valovi, sporiji od β valova. U fazi uspavljivanja(1. faza) valovi su
znatno sporiji. Kad spavanje postaje dublje, nastupa 2. faza, gdje izbijaju brže
frekvencije, a u fazi 3 javlja se sve više δ valova niske frekvencije- , što je dokaz
da se radi o dubokom spavanju. Sva 4 razdoblja traju oko 1 sat, a najčešće nisu
praćena snovima. Nakon toga se te faze vraćaju u obrnutom smjeru, a konačno
dolazi do valova sličnih stanju uspavljivanja, ali s razlikom da je spavača puno
teže probuditi nego u fazi 1. ispod zatvorenih očnih kapaka dolazi do brzih
pokreta očiju, što je nazvano REM spavanjem(rapid eye movement). To se stanje
u 80% slučajeva poklapa sa spavanjem. Kompletna razdoblja ponavljaju se u toku
noći nekoliko puta. REM faze se produljuju prema kraju spavanja, a postoje kod
sisavaca i nekih ptica.
Spavanje koristi odmoru organizma, a REM spavanje je osjetljivo na
skraćivanje-dovodi do jakog iscrpljenja.
Ljude zanima značenje snova. Snovi odražavaju stanje našeg organizma,
mogu biti povezani s realnom dnevnom situacijom, strahovima, željama,
frustracijama. Na snove utječu intenzivni vanjski podražaji, primjerice, hladna
soba može dovesti do sna hodanja kroz hladnu vodu. Snovi najčešće nemaju veze
s dnevnim osobnim iskustvima, nego su nerealni i nelogični. Zimbardo je to nazvao
«kazalište besmislica». Među ugodnim snovima je poznat san o letenju, a kod
neugodnih je poznata nemogućnost pokreta, da smo se našli goli u masi ljudi, snovi
o ispitu kojeg ne znamo riješiti, nalijetanju autom na pješaka... iako psihoanaliza
pokušava dati značenje snovima, smatra se da su snovi rezultat slučajnih
podraživanja moždanih stanica, a mozak te slike sintetizira i daje im određeni
smisao. Prema Ramiru Bujasu, snovi su rezultat parcijalne budnosti mozga.
Postoji oko 5 teorija sanjanja.
Neke snove pamtimo, a ako je buđenju prethodilo non- REM spavanje, ne
sjećamo se da smo išta sanjali. San većinom traje onoliko dugo koliko smo i
sanjali, ne neki kratki intenzivni podražaji mogu izazvati san koji traje kratko, a

14
imamo doživljaj da je trajao dugo. Snovi nemaju veze sa hodanjem u snu i
somnambulizmom, koji se događaju najčešće u non- REM fazama, jednako kao i
govorenje u snu. Ti su fenomeni češći kod djece, a kod odraslih samo u stanjima
jakog stresa. Snovi su najčešće vidni doživljaji, većinom u boji. Neki ljudi su
svjesni da sanjaju. Kod djece je odnos REM i NON- REM faze 1:1, a kod odraslih
1:5. muški snovi su aktivniji, a žene sanjaju o razgovorima, emocijama,
proganjanju. Ta se razlika može pripisati različitom odgoju dječaka i djevojčica.
Potrebno trajanje sna je oko 7 sati, a čovjek bez ozbiljnijih posljedica može
izdržati 3 dana bez spavanja.
Poremećaji spavanja: nesanica, narkolepsija(intenzivna i nagla potreba za
snom tijekom dana), noćna apnea(prestanak disanja u spavanju), pavor
nocturnus(noćni strah- buđenje u panici bez razloga), noćne more.
Narkolepsija je bolest u kojoj se ne možemo oduprijeti spavanju,
uspavljivanje je vrlo brzo, a preskočene su sve normalne faze padanja u san.
Pavor se najčešće javlja u prvim satima spavanja, a noćne more pri kraju.
Hipnoza
Većina stručnjaka se slaže da hipnoza predstavlja alternativno stanje
svijesti, koje je karakterizirano pojačanom sugestibilnosti, suženom pažnjom(ne
osjeća ostale podražaje), lakim doživljavanjem halucinacija, pasivnim
stanjem(nesposobnost da sama započne reakciju, ali će je izvršiti na sugestiju
hipnotizera), smanjena osjetljivost na bol. Hipnotizirane osobe, iako ne mogu
vidjeti stolac, zaobilaze ga, ako hipnotizer izađe iz sobe, postupno izranjaju iz
transa.
U hipnozi dolazi do disocijacije- podjele svijesti- jedan je dio svjestan
događaja u okolini, a drugi, koji slijedi naloge hipnotizera, nije svjestan okolnih
zbivanja.
U hipnozi pravu ulogu ima hipnotizirana osoba i tu se radi o jakoj
autosugestiji, čovjeka osjetljivog na hipnozu svaka osoba za koju on vjeruje da
ima moć može hipnotizirati. Hipnotizirana osoba neće učiniti ono što se protivi
njenim moralnim stavovima, niti da učini nešto opasno ili štetno za sebe. Nije
moguće nekoga potajno hipnotizirati, niti bez znanja i pristanka hipnotizirane
osobe. Oko 15 % ljudi je vrlo podložno, a oko o10% uopće nije podložno hipnozi.
Osjetljivost na hipnozu je dijelom genetski determinirana i stabilna osobnost,
nije povezana s osobinama ličnosti, a najosjetljivija su djeca između 9 i 12 godina.
Pod hipnozom dolazi do opširnijih, ali katkad i pogrešnih sjećanja. Pod hipnozom
ljudi mogu podnijeti vrlo bolne postupke.
Djelovanje droga
Droge mijenjaju svijest, i ako se neka droga prenese na područje u kojem
prije nije postojala u okviru tradicije, proizvodi neželjene pojave jer ne postoje
tradicionalne norme povezane s njenim korištenjem. Droge se koriste u medicini,

15
ali i zloupotrebljavaju. Sredinom 60- ih godina pod utjecajem hippyja droge
postaju velik problem.
Psihoaktivne droge su kemijske tvari koje djeluju na živčani sustav i
uzrokuju promjene u doživljavanju i ponašanju, te promjene u stupnju svjesnosti.
Djelovanje tih droga odnosi se na promjenu funkcije neurotransmitera i gotovo
sve dovode do ovisnosti koja je često psihološka i fiziološka. Droge se dijele u
depresore(hipnotici i narkotici- najveća grupa), stimulatore(podižu aktivnost,
borbenost, raspoloženje...), halucinogene droge(halucinacije, depersonalizacija-
gubljenje svijesti o sebi kao određenoj osobi, derealizacija- gubljenje svijesti o
realnosti), konoplja(=kanabis- marihuana i hašiš- imaju sva 3 djelovanja, ovisno o
količini).
Depresori- droge koje usporavaju i potiskuju rad živčanih stanica. U
početku povećavaju osjetljivost na GABU, koja povećava relaksaciju i smanjuje
anksioznost, kod djelovanja alkohola dolazi do olakšanja, smanjenja napetosti i
neugode. Npr. pokus s mačkama(Masserman)- puhanje, mlijeko i alkohol. Kasnijim
djelovanjem, alkohol djeluje očito depresivno- usporavanje reakcija i mišljenja,
pospanost, loš osjećaj... učinak svih droga ovisi o načinu uzimanja,
karakteristikama ličnosti, tjelesnim karakteristikama, spolu.
Pod utjecajem alkohola dolazi do podcjenjivanja sposobnosti, posebno
brzine, te povećanog pouzdanja u vlastite sposobnosti. Gen na kromosomu 11 je
češći kod alkoholičara.
Od ostalih depresora poznati su sedativi, kod kojih zbog dugotrajne
upotrebe dolazi do privikavanja i traženja većih doza. Narkotici(opijati) se u
medicinske svrhe upotrebljavaju za smanjenje boli-morfin i heroin- usporavaju
tjelesne funkcije i dovode do stanja letargije i osjećaja ugode. Stvaraju jaku
ovisnost i izazivaju jak apstinencijski sindrom kad se uskrate. Liječe se
Metadonom, koji i sam izaziva ovisnost.
Stimulatori- podižu raspoloženje, stvaraju osjećaj povećane društvenosti i
energije. Nakon pada učinka oporavak je dulji nego inače. I psihološki stimulatori
povećavaju izdržljivost, ali je oporavak normalan. Kokain spada u tu skupinu. Kod
stalnog uzimanja uzrokuje paranoidne deluzije, gubitka apetita, halucinacija
plaženja insekata po tijelu. Početno djelovanje mu je ugodno.
Svakodnevni simulatori su kofein i nikotin, koji također stvaraju ovisnost.
Halucinogene droge- LSD dovodi do ugodnih halucinacija- boje se čuju ili
izazivaj druge osjete, zvukovi se vide... te halucinacije prema nekim autorima
sliče halucinacijama pred smrt. Poznate su još marihuana i hašiš, koje spadaju u
kanabis.
Kanabis(konoplja) izaziva sva tri djelovanja- u malim dozama stvaraju
dobro raspoloženje, a u većima dovode do halucinacija. Kao i alkohol, djeluju u 2
faze: u početku stimulativno i euforički, a kasnije uspavljujuće.

16
 Marihuana dovodi do poremećaja percepcije, posebno percepcije
udaljenosti, a slično djelovanje ima i hašiš. Ne dovode do fiziološke ovisnosti.
Meditacija
Kod meditacije se promjena u stupnju svjesnosti postiže uz pomoć strogo
propisanih ritualnih postupaka- vježbe, eliminacija vanjskih podražaja... postoje 2
tehnike meditacije- prva se sastoji u tome da se potpuno relaksiramo, a potom
mislima dopuštamo slobodan let- meditacija otvaranja, a druga je
koncentracijska meditacija- intenzivna koncentracija ne neki predmet, riječ,
ideju, pri čemu se sve dublje analiziraju dijelovi opažanog, uz isključenje svih
drugih misli. EEG snimke pokazuju da se stvarno radi o velikoj opuštenosti. Prema
Bensonu, isto se stanje može postići ako u tihoj prostoriji udobno sjedimo na
mekoj podlozi, zatvorimo oči i 20 minuta u sebi ponavljamo neku riječ, i to činimo
1- 2 puta dnevno.
Kod hipnoze, droga i meditacije, učinak uvelike ovisi o našem očekivanju.

6. PREDODŽBE, UČENJE I PAMĆENJE

Predodžba je doživljaj koji nije rezultat vanjskih podražaja. Predodžba

nam se može činiti jasna, ali ne posjeduje onu živost koju ima percepcija.
Predodžbe predstavljaju cjelovit doživljaj, ali detalji nam nisu poznati i jasni.
Iznimke su eidetske slike, snovi i halucinacije.
Eidetske slike su takve predodžbe koje jasno, živo i detaljno opisuju
prethodno perceptivno doživljenu situaciju. Kod eidetske slike smo, za razliku od
ostalih predodžbi, svjesni da je to samo predodžba.
Snovi su također vrsta predodžbi, a za spavača su realni i većinom nismo
svjesni da je to sa. Ta se realnost ipak ne pretvara u ponašanje.
Halucinacije nastaju pod utjecajem visoke tjelesne temperature, te
djelovanja halucinogenih droga. Žive su, detaljne i doživljavamo ih uz izrazitu
svijest i uvjerenje da se to zaista događa. Čovjek koji ima halucinacije se i
ponaša kao da je to realna situacija. 2-5% ljudi koji nisu psihički bolesni čuju
glasove, no svjesni su da se radi o predodžbama.
Predodžbe su doživljaji koje smo prethodno zapamtili , pa ih sada na neki
način ponovno doživljavamo. Dakle, neki naši doživljaji ne nestaju bez traga, a što
su za nas važniji, taj je trag bolji i trajniji, i naziva se pamćenjem. Da bismo
nešto zapamtili, trebamo to naučiti. Osim osjeta i percepcije, i mišljenje služi za
spoznavanje svijeta. Spoznavanje mišljenjem spada u najvišu kategoriju
spoznavanja.
Učenje je trajna promjena u ponašanju do koje dolazi pod utjecajem
iskustva. Ako u nekim situacijama, primjerice zbog umora ili djelovanja droga,
dolazi do promjena u ponašanju, to ne zovemo učenjem, jer te promjene nisu

17
trajne. Učenje dijelimo u namjerno i nenamjerno, a najjednostavniji oblik učenja
je učenje uvjetovanjem.
Klasično uvjetovanje-
Pavlov je istraživanjem želučanih sokova kod psa otkrio klasično
uvjetovanje. Naime, lučenje sline je normalna refleksna reakcija na podražaj
jezika hranom. No ako pas počinje lučiti slinu na pojavu osobe koja donosi hranu,
to je uvjetovana reakcija- povezao je prirodni podražaj sa do tada neutralnim
podražajem. Pavlov je nastavio proučavati tu pojavu uz pomoć zvona koje je
službenik nosio kad je nosio hranu. Pokazalo s da je pas počeo lučiti slinu i na
zvuk zvona. Hrana= bezuvjetni podražaj, lučenje sline na hranu= bezuvjetna
reakcija, lučenje sline ne zvono= uvjetovana reakcija.
Watson- pokus s malim Albertom(bijeli štakor+ prasak= strah od svega
bijelo i krznenog( generalizacija)- bezrazložni strah od bezopasnih predmeta li
situacija= fobija. Fobije se najčešće razvijaju u djetinjstvu kada smo doživjeli
neki neugodan događaj povezan s budućim predmetom fobija. Primjeri klasičnog
uvjetovanja su medvjed koji pleše(uvjetovanje- hodanje po žeravici), liječenje
alkoholičara averzivnom terapijom- u alkohol se stavi sredstvo tetidis koje
izaziva mučninu, glavobolju, povraćanje... u kombinaciji s alkoholom. Uvjetovane
reakcije se gase ako nestaje prateći podražaj, a održavaju se stalnim ili
povremenim potkrepljivanjem. Klasično uvjetovanje postiže se kod svake vrste za
bitne podražaje- štakori- okus i miris, ptice- svjetlo...
Poznata je generalizacija podražaja(mali Albert, reagiranje na bilo koji ton
ako naučimo reakciju na jedan ili nekoliko sličnih), ali i diskriminacija
(razlikovanje) podražaja- pas koji mora razlikovati kružnicu od elipse- kad ih više
nije uspio razlikovati, počeo je reagirati neurotično.
Instrumentalno(operantno) uvjetovanje-
Instrumentalno uvjetovanje odnosi se na učenje na posljedicama, a
primjenjuje se kad treba postići uvjetovanu reakciju, a ne postoji bezuvjetni
podražaj. Odnosi se na to da treba neku osobu ili životinju navesti na neki
postupak pa ga nagraditi. Katkad, kod kompleksnih ponašanja, treba to učiniti
postupno, iskorištavati svaku slučajnu reakciju koja predstavlja određeni stupanj
ciljnog ponašanja- oblikovanje.
Ova se metoda pokazala vrlo dobrom kod autistične djece(vrlo slabo
reagiraju na podražaje okoline, zatvorena su u sebe, ne pokazuju interes za
okolna zbivanja, loše govore, emocionalno su nezrela...). djecu se nagrađuje npr.
bombonom za neartikulirane glasove, potom samo za smislene riječi, pa potom
samo ako je riječ pravilno izgovorena.
Uvjetovanje se ne može koristiti za sve vrste učenja, primjerice učenje
govora.
Instrumentalno učenje bit će uspješnije ako se potkrepljivanje događa
povremeno, u neredovitim razmacima. Primjer toga su igra na sreću.

18
Potkrepljivanje može biti i negativno, kada se nekog želi odvratiti od nekog
ponašanja. Ako potkrepljivanje prestaje, reakcija se gasi, a gasi se sporije ako je
potkrepljivanje neredovito. Kod instrumentalnog uvjetovanja je prisutno
pamćenje, a i mišljenje, odnosno stvaranje zaključka u vezi s novonastalom
situacijom.
Primjer- ako laboratorijske miševe stavimo u labirint, oni će u njemu lutati
bez cilja. No ako nakon nekoliko dana na kraj labirinta stavimo hranu, doći će do
nje bez poteškoća, što pokazuje da su iskoristili znanje stečeno latentnim
učenjem.
Instrumentalno uvjetovanje se koristi za liječenje fobija, anoreksije, za
biofeedback, učenje uz pomoć kompjutera u kojem riješen test vodi na slijedeću
lekciju...
Predrasude, a među njima i praznovjerja, spadaju u instrumentalno
uvjetovanje.To posebno vrijedi za osobne praznovjerja, koja nisu karakteristična
za društvo, nego samo za 1 osobu: jednom se dogodilo da si položio ispit ako si,
primjerice, nosio neke čarape, i odonda ih stalno nosiš, a samo povremeni uspeh
ubrzava potkrepljivanje i ojačava usvajanje tog ponašanja. Jednaka je pojava
nađena kod životinja(golub, hrana i vrtnja u krug). Opća praznovjerja-nastala su
na isti način, ali su postala poznata i širila se na kasnije generacije usmenom
predajom.
Kazna ne spada među negativna potkrjepljenja, jer ona potiskuje neko
ponašanje, a negativna potkrjepljenja nas uče ponašanju kojim ćemo izbjeći
negativne podražaje. Kazna i nagrada su najdjelotvornije metode učenja.
Nagradom možemo uspostaviti željeno ponašanje. Za kaznu neki smatraju da
ćemo samo naučiti što ne smijemo, a ne i ono što bismo trebali raditi. Neugoda od
kazne može se povezati s osobom koja daje kaznu, kazna djeluje samo u početku,
a kasnije sve manje, dijete može naučiti da se kaznom mogu postići neke stvari,
pa može početi primjenjivati istu metodu, a kazna može djelovati na agresivno
ponašanje.
Nagrada izaziva osjećaj ugode, a kazna osjećaj neugode. Budući da svi
težimo za postizanjem ugode i izbjegavanjem neugode, očekuje se da će
ponašanje za koje smo dobili nagradu postati privlačno, te ćemo ga ponavljati, a
ponašanje za koje smo dobili kaznu postat će nam odbojno, te ćemo ga
izbjegavati. Ako želimo postići neko ponašanje treba primijeniti nagradu, a ne
kaznu pri suprotnom ponašanju jer će nam željeno ponašanje omrznuti(npr.
jedenje paradajz juhe... ). Ako želimo spriječiti ponašanje, primjenjujemo
kaznu. Moramo održati obećanje, kazna mora uslijediti odmah, mora biti oštra da
bi imala učinak, počinitelj mora vjerovati da neće izbjeći kazni. Ako se neko
ponašanje kritizira, to se mora izvesti tako da učenika potičemo na usvajanje
ponašanja koje može biti nagrađeno.
Pokušaji i pogreške-

19
 Sastoji se u tome da neplanski pokušavamo doći do odgovora. Ta je metoda
uspješna samo kod vrlo jednostavnih procesa, koji se sastoje od malog broja
operacija. Kod kompleksnih se ne sjećam kako smo došli do odgovora. Ova metoda
ime veze s operantnim uvjetovanjem, odnosno, učenjem na posljedicama.
Oponašanje-
Osim čistog oponašanja, oponašanjem se smatra i služenje tuđim
iskustvom- učenje preko posrednika. Na taj način ne učimo na vlastitoj koži kao
kod prethodne metode, nego nam drugi ljudi služe kao putokaz. Na taj način se
skraćuje vrijeme učenja i izbjegavamo opasne pogreške.
Direktnim oponašanjem ili učenjem po modelu najčešće učimo
psihomotorne aktivnosti, a učenjem preko posrednika se uče stavovi, ideje, načini
ponašanja, emocije... mnogi roditelji agresivnom kaznom pokušavaju spriječiti
dijete u tome da nešto učini, a zapravo postaju model za učenje agresije. Tv
agresija smanjuje negativni stav prema agresiji i pomaže učenju nekih oblika
kriminalnog ponašanja. Pokazao je to Bandura pokusom u kojem je djeci prikazao
kako čovjek tuče lutku, a drugoj skupini je prikazano nenasilje prema lutki. Djeca
su se ponašala u skladu s pogledanim filmom.
Oponašanjem se uče ponašanja važna za opstanak, primjerice, ako je
majmunima na tv- u prikazan strah od zmije, nje će se bojati, a ako je prikazan
strah od cvijeta, neće ga se bojati.
Po modelu dijelom učimo i verbalno komuniciranje- upute o dolasku na neko
mjesto. Na oponašanje utječu pažnja, status modela, motivacija, pamćenje onog
to smo vidjeli...
Učenje uvidom-
Takvo je učenje često kod rješavanja nekih problema- kad nam odjednom
sine rješenje.
Školsko učenje-
Tu se radi o pamćenju. Tehnike- učenje u cjelini(globalno) ili u
dijelovima(fragmentarno), raspoređivanje prekida između učenja. Kod
besmislenog materijala treba učiti fragmentarno, a ako se materijal sastoji od
cjelina, treba učiti po smislenim cjelinama, globalno. U nekim slučajevima i mali
razmaci između učenja imat će koristan učinak(besmisleno gradivo), a kod
smislenog gradiva te pauze trebaju biti duže.
Pamćenje je sposobnost zadržavanja informacija koje smo stekli
iskustvom ili aktivnim učenjem. Ono je neophodan uvjet za sve naše spoznajne,
odnosno kognitivne funkcije. Postoje različite vrste pamćenja-
retrospektivno(prošli događaji), prospektivno(pamćenje nečeg što trebamo
učiniti u budućnosti; semantičko(opće stvari) i epizodičko(vlastiti doživljaji);
mentalno(apstraktni materijal) i motorno( pokreti i slično); prepoznavanje i
aktivna reprodukcija; senzorno, kratkoročno i dugoročno; ikoničko i ehoičko;
nenamjerno i namjerno.

20
 Senzorno pamćenje-
Vrlo kratko, ali neophodno za naše snalaženje- i bez naše namjere,
percepcija ostavlja trag u našem doživljavanju. Sperling je pokazao da je vrlo
kratkotrajno, ali ima dosta velik opseg(djelomično izvješće).
Kratkoročno(radno) pamćenje-
Zajedno sa senzornim spada u radno pamćenje, jer njime baratam u više
svakodnevnih situacija. Kapacitet mu je 7±2 čestice, te da je osjetljivo na
ometanje drugim zadatkom.
Dugoročno pamćenje-
Neka od prebacivanja iz kratkoročnog pamćenja se događaju automatski,
no kad govorimo o namjernom upamćivanju, jedini način je ponavljanje uz svjesni
napor da nešto zapamtimo. Što je motivacija veća, pamtimo lakše. Mnemotehnike
su metode koje pomažu u učenju, i to posebno učenju i pamćenju besmislenih
elemenata. Jedna metoda je smještanje tih elemenata u poznato okružje,
primjerice, vlastitu sobu. Pamćenje slika je uspješnije od pamćenja riječi i
pojmova.
Fenomen «na vrhu jezika»- ne možemo se dosjetiti nečega što znamo.
Pomažu nam znakovi za dosjećanje koji se sastoje u dosjećanju situacije u kojoj
je nešto zapamćeno, prvog slova... lakše se pamti ako gradivo sistematiziramo.
Poznati su slučajevi monosavanata- ljudi koji su mentalno retardirani, a
imaju posebnu nadarenost za neko područje.
Pamćenje je povezano s različitim područjima mozga, i zato npr. gotovo i
ne zaboravljamo motoričke vještine, a neka znanja, kao što je učenje pjesme
napamet, se postepeno gube. Sa starenjem ne opada sposobnost prepoznavanja,
nego sposobnost aktivne reprodukcije. Povrede mozga mogu dovesti do povreda
nekih oblika pamćenja(npr. nemogućnost snalaženja u prostoru). Česta pojava su
amnezije(anterogradna i retrogradna). Anterogradne se često postepeno gube.
Pamćenje je ostavljanje kemijskog traga na sinapsama u mozgu. Ponekad
nenamjerno izblijedjela sjećanja nadomještamo krivim sjećanjima- konstruktivno
pamćenje. Kod djece često se njihova fantazija toliko upleće u njihove izjave o
neko događaju da se većinom njihovim svjedočenjima ne može vjerovati.
Zaboravljanje-
Zaboravljanje je obrnuti proces od pamćenja. Postoji nekoliko teorija o
zaboravljanju. Većina psihologa se slaže da se radi o gubljenju tragova pamćenja-
često korišten trag ima dobro uhodan put u živčanom sustavu. Zaboravljanje je
nemogućnost pronalaženja tragova pamćenja. Freud zagovara teoriju represije
nepoželjnih sjećanja. Također, tu je i interferencija- proaktivna se sastoji u
nemogućnosti učenja novog gradiva zbog starog koje smo naučili. Retroaktivna se
sastoji u zaboravljanju starog gradiva zbog učenja novog.

21
 Od vanjskih utjecaja na zaboravljanje važan je alkohol- djeluje samo ako
smo alkoholizirani za vrijeme primanja novih informacija. Ima utjecaj na
skladištenje informacija, a to je zato što nam je percipiranje oslabljeno.
Metode za ispitivanje pamćenja i zaboravljanja-
Ebbinghaus je upotrijebio besmislene slogove kao neutralne čestice i
ustanovio da krivulja zaboravljanja najprije teče brzo, a kasnije sve sporije. Na
lakoću i brzinu učenja utječu smislenost materijala, međusobna sličnost
materijala i ispitanikova sposobnost učenja.
Metode za dosjećanje su aktivna reprodukcija, prepoznavanje i metoda
uštede, kojom ubrzavamo učenje jednom zapamćenog i potom zaboravljenog
materijala. Materijal koji je teško naučiti pamtimo jednako lako kao i onaj koji
smo lako naučili, ako su naučeni do istog nivoa. Ljudi koji sporo uče zaboravljaju
jednakom brzinom kao i oni koji brzo uče. Stariji ljudi pamte sporije od mladih.
Ako se ide dalje od potpune naučenosti, prema prenaučenosti, zaboravljanje
potpuno nestaje.

7. MIŠLJENJE I GOVOR

U područje kognitivne psihologije spada i mišljenje, koje je izrazito

kompleksan proces i odvija se na većem broju razina. U vrijeme dominacije
biheviorizma je mišljenje bilo potiskivano, a s dominacijom kognitivne psihologije,
ponovno je vraćeno u središte istraživanja.
Buduću da stalno nešto doživljavamo, nismo ni svjesni svih psihičkih
procesa, a to posebno vrijedi za mišljenje.
Prije 100 godina psiholozi su smatrali da se mišljenje sastoji samo u
povezivanju naših predodžbi. Takav asocijacionistički pristup zasniva se
pretpostavci da se mišljenje osniva na zakonima asocijacije: zakon sličnosti(slava
asocira na, primjerice, glava; netko nam sliči na nekog slavnog...), zakon
suprotnosti(bijelo-crno...- banalne asocijacije), zakon dodira ili
kontinguiteta(prilikom nekog podražaja ili situacije se sjetimo onoga što je tim
podražajem ili situacijom bilo u vezi, odnosno vremenskom ili prostornom dodiru.
Naše se mišljenje zaista često sastoji od predodžbi, ali se ne radi uvijek o
čistim predodžbama.
Mišljenje se sastoji u namjernom ili nenamjernom manipuliranju različitim
kognitivnim doživljajima, dakle osjetima, perceptima, pamćenjima, riječima,
pojmovima, sudovima, slikama fantazije... Ako je nenamjerno, na pamet nam
padaju različite misli i to se naziva divergentnim mišljenjem, a ako je namjerno i
usmjereno, kao rješavanje problema ili donošenje odluke, to se naziva
konvergentnim mišljenjem. Psiholozi smatraju da je upravo mišljenje ona
karakteristika koja najviše razlikuje čovjeka i životinju, jer životinje misle na
mnogo nižoj razini.

22
 Ako su naše misli izražene u obliku neke konstatacije ili tvrdnje, uvijek su
povezane s određenim stupnjem uvjerenja. Najviši stupanj uvjerenja prisutan kod
misli su konstatacije. Različite misli znanja imaju manji stupanj uvjerenja, često
različit, prema tome odakle smo tu informaciju naučili i koliko vjerujemo autoru
te informacije. Misli zamišljanja obično imaju nizak stupanj uvjerenja, dok misli
vjerovanja predstavljaju zamisli s visokim stupnjem uvjerenja.
Čovjek je razvojem od djetinjstva do zrelosti spontano i uz pomoć odgoja
stvorio neke alate i tehnike kojima se koristi kod mišljenja, te koje mu
omogućuju lakše dolaženje do cilja, odnosno rješenja problema i donošenja
odluke.
Među alatima najpoznatiji su simboli i pojmovi. Simbol je misaona zamjena
za neki konkretni predmet ili situaciju, a pojam je produkt daljnje obrade,
odnosno, on generalizira tipične karakteristike simbola.
Riječi kojima govorimo su simboli za konkretne stvari ili situacije. Simbol
je uvijek specifičan, odnosi se na određenu stvar, a pojam je simbol koji
generalizira osnovne karakteristike naših simbola. Pojmovi su zapravo glavni
sadržaj mišljenja. Ne odnose se na neki konkretni objekt ili situaciju, nego na
jednu skupnu kategoriju kojoj taj objekt pripada. Bez upotrebe pojmova morali
bismo posjedovati velik broj riječi koje bi označavale neku određenu situaciju ili
objekt. Pojmovi zapravo predstavljaju način grupiranja i klasificiranja
informacija, oni su mentalni okvir za kategorizaciju različitih stvari.
Ne moraju predstavljati nikakvu konkretnu vrstu objekta ili situacije, pa
omogućuju i mišljenje potpuno oslobođeno upotrijebljenih riječi ili simbola, i
obuhvaća smisao i značenje neke situacije u cjelini.
Postoje 2 bitna procesa u stvaranju pojmova: apstrakcija(zanemarivanje,
neuzimanje u obzir) i generalizacija(poopćavanje).
Pojmovi su proizvod misaonih procesa, ali i uvjet za uspješno mišljenje.
Proces stvaranja pojmova je zapravo testiranje hipoteze. Takav proces
vrijedi za stvaranje logičkih pojmova, koji moraju biti posve jasni i nedvosmisleni.
U svakodnevnom životu mi stvaramo prirodne pojmove, koji nisu potpuno jasni,
jer nisu sasvim definirani, npr. pošten. Baš iz tog razloga dolazi do razlika u
stavovima, jer ljudi takve pojmove percipiraju na različit način zato što ne
posjeduju identične pojmove o predmetu diskusije.
Pojmovi omogućuju stvaranje kategorija kojima možemo misliti na višim
razinama od čistog asocijacija vidnog ili drugih oblika. Pri takvom mišljenju mi
izvlačimo zaključke iz pretpostavki , a najpoznatiji primjer izvlačenja zaključaka
je silogizam. Silogizmi se uvijek sastoje od 2 prethodne tvrdnje(premise) i
zaključka koji iz tih tvrdnji proizlazi. Ako su premise istinite, i zaključak je
istinit. Formalnu logiku ne zanima istinitost premisa, nego samo slaganje premisa
sa zaključkom.

23
 U svakodnevnom se životu često služimo premisama koje nisu točne ili nisu
dovoljno točne, a mi vjerujemo da jesu, pa to za posljedicu ima zaključak koji
nije istinit iako je formalno-logički ispravan. Zato se i naši zaključci u raspravi
uvijek razlikuju.
Pogreške mogu nastati i zato što se služimo pomagalima u mišljenju i
zaključivanju(heuristici- heuristika je znanost o metodama istraživanja novih
spoznaja) koja nisu uvijek ispravna.
Pomagalo koje uvijek dovodi do rješenja problema je algoritam(korak po
korak metoda u nekim uputama...). Ipak se rijetko služimo metodama koje
garantiraju uspjeh, jer je pronalaženje takvih metoda često težak i dugotrajan
postupak. Zato se služimo pravilima za koja smo tijekom životnog iskustva
spoznali da nas najčešće dovode do uspjeha.
Tri najvažnija heuristika(principa) su princip raspoloživosti(ako se možemo
sjetiti mnogo ugodnih ljetovanja, zaključujemo da ih je bilo više nego neugodnih-
problem je što smo možda neugodna potisnuli), princip reprezentativnosti(naučili
smo da će se vjerojatno dogoditi stvari koje su najtipičnije- problem je što
zapravo svaki slučaj im jednaku vjerojatnost pojavljivanja) i princip
usidravanja(početne informacije mogu imati djelovanje na mišljenje koje slijedi
iza toga, problem je valjda očit ).
Govor-
Govor je sustav znakova koji služi za namjerno sporazumijevanje, a
uključuje sve načine sporazumijevanja. Životinje nemaju mišljenje, nego se
sporazumijevaju instinktivno, pa i nekad kad to nema smisla, a čovjek će signale
većinom imitirati kad može imati koristan učinak.
Povezanost mišljenja i govora je vrlo duboka(tako, primjerice, kod
mišljenja dolazi do mikropokreta glasnica), lakše je učiti na glas, gluhi mnogo
teže usvajaju apstraktne pojmove od onih koji čuju(sa slikama je uspješnost
jednaka).
Iako govor ima mnogo kompleksnih pravila, svi ih svladavamo bez problema,
pa je Chomsky postavio teoriju da u mozgu vjerojatno postoji urođeni mehanizam
koji djetetu omogućava razumijevanje i produciranje jezika i govora- modem za
govor.
Važan dio sporazumijevanja otpada na govor tijela- ton i glasnoća izgovora,
gestikuliranje, mimika, udaljenost sugovornika, dodirivanje= neverbalna
komunikacija.
Naše prve dojmove o nekome stvaramo upravo na temelju neverbalnih
znakova koje ta osoba emitira. Neverbalna komunikacija može biti namjerna ili
nenamjerna, a društveno su važnije nenamjerne poruke kojih nismo ni svjesni, a
ostali ih primjećuju. Žene su osjetljivije i lakše čitaju neverbalne poruke od
muškaraca.

24
 Neverbalni znak u različitim situacijama može biti protumačen na različite
načine. Pravo značenje neverbalnog govora je nepoznato.

8. INTELIGENCIJA
Inteligencija je pametno, bistro i uspješno mišljenje- najviši oblik
mišljenja
koji služi snalaženju u različitim i do sada nepoznatim situacijama.
Među znanstvenicima prevladava mišljenje da je inteligencija opća
sposobnost, koja se očituje u svim čovjekovim reakcijama u kojim on mora
rješavati neki zadatak. Prvi je inteligenciju proučavao Spearman i to metodom
faktorske analize, kojom je pokazao da u rješavanju problema različite vrste
zaista postoji visok stupanj slaganja. Inteligencija je za njega generalni faktor-
faktor G. kasnije je Thurstone podijelio inteligenciju na 5 faktora, a Catell u 2
različite vrste: fluidnu inteligenciju(sposobnost stjecanja novih znanja i spoznaja
i rješavanja novih problema) i kristaliziranu inteligenciju(korištenje postojećeg
znanja). Kod starih ljudi kristalizirana inteligencija raste.
Gardner smatra da postoji 8 različitih tipova inteligencije:
1. lingvistička(uspješno baratanje govorom)
2. glazbena(uspješno svladavanje glazbenih zakonitosti, vještina
komponiranja...)
3. matematičko- logička(vještina u logičkom i matematičkom rezoniranju)
4. prostorna(uspješan rad s prostornim informacijama i dizajnom,
snalaženje u prostoru)
5. tjelesno.- kinestetička(tjelesna spretnost)
6. interpersonalna(uspješna komunikacija s ljudima, socijalna senzitivnost)
7. intrapersonalna(razumijevanje samog sebe i vlastitih sposobnosti)
8. prirodoslovna(vještina baratanja pojmovima flore i faune...)
Te su vještine posve nezavisne.
Glavne argumente Gardner nalazi u primjerima oštećenja mozga, kao i u
primjerima monosavanata i čuda od djeteta. U tim se slučajevima pokazuje da
jedna komponenta može biti oštećena ili uništena, a da ostale funkcioniraju, pa
čak i natprosječno. No ta svojstva predstavljaju talente, a ljudi koji su u nekim
područjima talentirani ne doživljavaju problem kod rješavanja zadataka iz tog
područja, pa ga ni ne rješavaju.
Inteligenciju treba shvaćati procesom, a ne sposobnošću. Treba je
promatrati u kontekstu kulture. Inteligencija je sposobnost rješavanja problema
i oblikovanja proizvoda koji su važni u određenom kulturalnom obilježju ili
zajednici.
Osnovni uvjeti za rješavanje problema su ove 3 faze: razumijevanje,
invencija(postoji mogućnost niza odgovora, od kojih svaki bar jednim principom

25
udovoljava postavljenom zadatku) i kritika(nalaženje najboljeg rješenja kritičkim
mišljenjem).
Inteligencija se često poistovjećuje sa znanjem, odnosi se zapravo na
učenje(rješavanje problema).
1905. je francuski psiholog Alfred Binet sastavio prvi test za ispitivanje
inteligencije koji je omogućavao ispitivanje od treće godine do prosječne
odraslosti. Za svaku godinu života ima 6 zadataka- 1zadatak nosi 2 mjeseca
mentalne dobi. To je stvaralo velike razlike u zaostacima s obzirom na dob, pa je
Stern predložio da se mentalna dob u mjesecima podijeli s kronološkom dobi u
mjesecima i pomnoži sa 100. Tako je dobio IQ.
IQ od 90-110 znači normalnu inteligenciju, a inteligencija se raspoređuje
po normalnoj distribuciji.
IQ nije stabilan tijekom života, a mijenja se pod utjecajem okoline. Kod
odraslih se rezultat ne izražava u IQ nego u bodovima koji pokazuju u koju
kategoriju spadaju.
Žene su uspješnije u verbalnim faktorima, a muškarci u prostornom i
faktoru rezoniranja.

9. EMOCIJE I MOTIVACIJA

Emocije-
Emocije je teško definirati. Uključuju mnogo komponenata, odnosno i
ostale 2 vrste doživljaja, pa predstavljaju kompleksne doživljaje.
I životinje imaju emocije, i one su sličnije ljudima što su životinje na višem
stupnju razvoja.
Emocije se mogu podijeliti na ugodne i neugodne. Obično ih dijelimo na
primarne(osnovne) i sekundarne (izvedene). Postoji 6 osnovnih emocija- radost,
žalost, iznenađenje, strah, ljutnja, gađenje.
Iako emocije predstavljaju prirodnu reakciju čovjeka na zbivanja, neke su
i naučene. Postoje samo 3 nenaučena straha- trah od padanja, buke i nepoznatog
lica. Od naučenih najjača je fobija, kojih ima mnogo različitih vrsta. Postoje noge
mogućnosti kombinacije emocija, koje većinom stvaraju sekundarne emocije.
Gotovo su sve emocije vezane uz neku intelektualnu podlogu(osjet,
percepcija, predodžba, misao...) i to daje velike mogućnosti kombinacije, a time i
kvalitete emocije(npr. ugoda pri seksu ili jedenju neke fine papice), iako su te
emocije u osnovi iste.
Raspoloženje- emocionalno stanje za koje ponekad ne znamo što ga je
izazvalo, slabog je intenziteta i duže traje. Ne mora biti praćeno intelektualnom
podlogom.
Jaka emocija je afekt.

26
 Emocije su često praćene fiziološkim promjenama izazvanim djelovanjem
autonomnog živčanog sustava. Za emocije su odgovorni veliki dijelovi mozga, a
prema novim istraživanjima, ponekad različite emocije izazivaju različite
fizikalne znakove, no te sitne razlike vrlo je teško registrirati.
Najpoznatiji uređaj za registriranje fizioloških promjena koje prate
emocije je poligraf, koji registrira puls, krvni pritisak, frekvenciju i dubinu
disanja, i znojenje, odnosno električni otpor kože. Rezultati poligrafa mogu biti
krivi zbog uzbuđenja, a ne zbog laži.
Određen stupanj uzbuđenosti potreban je u našim akcijama jer nas
dodatno motivira, ali prejaka ili preslaba uzbuđenost negativno djeluju na učinak.
Ponekad, posebno za osnovne emocije, možemo po izrazu lica pogoditi o
kojoj se emociji radi. Pri tome su najvažnije promjene u izgledu usta, očiju, obrva
i čela. Poznavanje emocije dodatno olakšava poznatost situacije, jer se čak i kod
osnovnih emocija može dogoditi pogreška u prepoznavanju ako nam situacija nije
poznata.
Ljubav i mržnja su dvije složene emocije koje je gotovo nemoguće
istraživati. Metoda introspekcije malo koristi za emocije, jer se samoopažanjem
emocija gubi, a posebno je beskorisna kod afekata, u koje zbog svog intenziteta i
spadaju ljubav i mržnja.
U svim vrstama ljubavi postoje zajedničke karakteristike, kao što su
osjećaj naklonosti i privrženosti, potreba za blizinom te osobe... no, postoje i
neke karakteristike koje se razlikuju. Primjerice, roditeljska ljubav i prijateljska
su okarakterizirane kao ljubavi bez očekivanja i u kojima smo spremni žrtvovati.
No, za razliku od strastvene ljubavi, kod koje postoji i očekivanje, roditeljska
ljubav nije spojena sa seksualnom privlačnošću.
Tenov je podijelila ljubav na dugotrajnu i kratkotrajnu, ali shvaćeno u
relativnom smislu: iako je kratkotrajna ljubav uvijek kraća od dugotrajne,
kratkotrajna ljubav je zapravo zaljubljenost. Ta intenzivna čežnja za drugom
osobom se smanjuje kad s tom osobom provodimo više vremena.
Opsjednutost ljubavlju prema teško dohvatljivoj osobi naziva se Romeo i
Julija-fenomen.
Ljubav raste tijekom vremena, ali njena kvaliteta se mijenja od
zaljubljenosti i slijepe strasti prema ovisnosti, odnosno naviknutosti i potrebe za
prisnošću sa drugom osobom. Zato je pri opadanju zaljubljenosti međusobna
ovisnost dovoljno jaka da i ljubav jača.
Intenzitet emocije

27
 vrijeme
zaljubljenost
duboka ljubav i odanost

Važni uvjeti da bi došlo do prave ljubavi: slične vrijednosti oba partnera,

spremnost svakog partnera da se prilagođuje drugome, sposobnost da se podnose
one karakteristike partnera koje smatramo manama, slični stavovi, slična
intelektualna razina oba partnera.
Sternberg je smatrao da se različite vrste ljubavi sastoje od 3 osnovne
komponente- strasti, bliskosti i odanosti, pa se, ovisno o prisutnosti jedne ili više
od tih komponenata, razlikuju vrste ljubavi. Ako su prisutne sve 3 komponente, to
je idealna slika prave ljubavi- ljubav konzumacije.
Socijalni psiholozi među najvažnije faktore pri stvaranju ljubavi ubrajaju
blizinu(veze koje se mogu pretvoriti u ljubav se gotovo uvijek događaju među
ljudima koji su fizički inače blizu jedan drugome, npr. kolege s fakulteta),
izloženost(ponavljana izloženost drugoj osobi je neizbježna posljedica blizine),
sličnost(interesa, naobrazbe, stavova... čovjek očekuje da će ga više razumjeti
osoba koja ima slične stavove kao i on), komplementarnost potreba(donekle
suprotno faktoru sličnosti, a sastoji se u tome da se ljudima sviđaju osobe koje
ispunjavaju naše čežnje, imaju svojstvo koje bismo mi htjeli imati).
Mržnja je duboka, trajna i jaka emocija animoziteta, srdžbe i
neprijateljstva prema nekoj osobi, skupini ili predmetima. Karakterizira je želja
da se naudi ili uzrokuje bol predmetu mržnje i pri tome se osjeća ugoda. Mržnja
je maksimalno praćena intelektualnom podlogom, pri čemu predodžba o patnji
neke osobe ili skupine osoba dovodi do ugode onoga tko tu predodžbu ima.
Gledano introspekcijski, frustracija do koje dolazi u situacijama kad smo
onemogućeni u održavanju nekog našeg ustaljenog stanja ili u postojanju nekog
željenog cilja dovodi do najžešćeg obrambenog mehanizma, odnosno agresije. Ako
smo zbog bilo čega onemogućeni u izvršenju konkretne tjelesne ili verbalne
agresije, popratne emocije bijesa pretvaraju se u trajniju emociju mržnje.

28
 Agresija je takvo ponašanje kojemu je cilj namjerno nanošenje povrede ili
štete. Neki autori razlikuju stratešku i ljutitu agresiju: dok je ljutitoj cilj
nanošenje povrede ili boli, kod strateške se može raditi o nekom društveno
prihvatljivom cilju, kao borbu za potlačene, samo zato da sami ne budemo takvi.
Razlika između te 2 agresije nije potpuno jasna. Primjerice, mnogi teroristički
napadi na nedužne osobe imaju prihvatljive pozitivne ciljeve, ali su u svojoj biti
primjer nasilja i agresije jer su usmjereni na osobe koje nemaju veze s izvorom
osnovnog problema.
Još nije sigurno je li agresija naslijeđena(Freud) ili naučena(socijalni
psiholozi). Najčešće se znanstvenici slažu da će do agresivne reakcije doći ako se
neki objektivni faktori nadu zajedno sa subjektivnim faktorima, odnosno
karakteristikama ličnosti.
Agresija se dijeli na verbalnu(riječi) i neverbalnu(fizičku), a prema
usmjerenju na izravnu(direktnu), neizravnu(indirektnu- na zaobilazni način
napadnemo osobu i ona nije svjesna gdje je izvor agresije, npr. napisi u novinama)
i pomaknutu(agresivno se napada osoba ili predmet koji nema veze sa uzrocima
agresivnog ponašanja). Kod nedužne agresije postoji opasnost da nepravedna
agresija kod njih stvori osnovu za razvoj agresije prema osobi koja se na njima
iskalila.
Teorije emocija-
Od starijih teorija poznata je James- Langleova teorija koja smatra da do
emocije dolazi tek nakon fizioloških promjena, a Cannon- Bardova smatra da se
emocije i fiziološke promjene događaju istovremeno.
Jedna od modernih teorija je Schachterova. Ukazuje na to da fiziološke
promjene koje osjećamo kod emocija pripisujemo različitim emocijama, ovisno o
situaciji- to se naziva i juke-box teorijom- da bi došlo do emocija, moraju se
dogoditi vegetativne promjene u organizmu, a koju emociju ćemo doživjeti ovisi o
situaciji u kojoj se nalazimo.
Stres- trajna neugodna emocija koja dovodi do iscrpljenja, primjerice,
stalna briga za zdravlje i strepnja u vezi sa vlastitim ili tuđim zdravstvenim
stanjem. Dugotrajni stres smanjuje našu otpornost na bolesti i djeluju na
krvožilni sustav(krvni tlak). Blagi stres se smatra poželjnim i korisnim, a nakon
neke granice počne loše utjecati na učinak- Yerkes-Dodsonov zakon.
Stres se može odnositi i na prošle događaje i bit posljedica velikih
proživljenih uzbuđenja, primjerice PTSP.
Različiti događaji i promjene u životu izazivaju različite količine pozitivnog
i negativnog stresa, pa najveći pozitivni stres uzrokuje vjenčanje, a najveći
negativni stres smrt bračnog druga.

Motivacija-

29
 Motivacija je sve ono što nas iznutra potiče na neku aktivnost, odnosno, na
postizanje nekog cilja, i ono što održava tu aktivnost.
Motivi se dijele na prirodne i stečene. Prirodni su naslijeđeni i javljaju se
bez obzira na vanjske utjecaje(spavanje, glad, žeđ, disanje, odmor, uriniranje,
defekcija...). U stečene potrebe spada na tisuće potreba poput ljudskog društva,
znanja, gledanja tv programa...
Prirodni motivi se nazivaju i nagonima. Za razliku od instinkta, koji
uzrokuju kompleksna naslijeđena ponašanja, nagoni uvjetuju jednostavnija
ponašanja, koja se mogu modificirati okolnim utjecajem.
Kad se seksualne potrebe tek jave, one su prirodne, ali u odrasloj dobi se
socijaliziraju i pretvaraju u stečene.
Redoslijed jakosti potrebe ovisi o stupnju deprivacije, primjerice, ako smo
10 dana bez hrane, a 1 dan bez vode, glad je jača od žeđi.
Seksualne potrebe se razlikuju od svih drugih prirodnih potreba- ako ih ne
ispunimo, neće doći od smrti. Jednako tako, kod jedne naučene potrebe prijeti
opasnost smrti ako je ne zadovoljimo- ako narkoman naglo prestane uzimati
drogu, može doći do smrti.
Razlika između prirodnih i naučenih potreba je i u tome da je kod prirodnih
potreba motivacija unutarnja, a kod naučenih vanjska.
Prirodni motivi nastali su zato što je u organizmu došlo do poremećaja
ravnoteže između njegovih potreba i stanja zadovoljavanja tih potreba.
Ponekad se motivacijski ciklus prikazuje u obliku kruga- motivacijskog
ciklusa ponašanja, koji počinje od motiva, nastavlja se instrumentalnim
ponašanjem za zadovoljavanje motiva pri kojem moramo savladati određene
barijere i doći do cilja, a nakon nekog vremena ciklus počinje ponovno.
Pesimistički nastrojeni autori taj ciklus tumače time da ljudi ničime u
životu nisu zadovoljni, jer stalno imaju nove potrebe, ali optimistički nastrojeni
autori taj ciklus gledaju kao argument i garanciju napretka ljudskog roda.
Postoje uglavnom 3 vrste barijera između potrebe i njenog zadovoljavanja:
prirodne ili fizikalne(npr. zaključana vrata), društvene(zakoni, religija, društveni
običaji), osobne(kada sami sebi, najčešće zbog svojih tjelesnih ili psihičkih
karakteristika, predstavljamo zapreku do nekog cilja, ili kad se ne možemo
odlučiti u izboru između 2 cilja.
Prirodne barijere je lako prijeći, a jedini trošak je vrijeme. Posljedice
prelaska društvenih barijera mogu biti teške, pa se neke i ne mog prijeći.
Osobne barijere je najteže prijeći. Kod njih postoji jedna skupina koja se naziva
konfliktima, stanjima u kojima moramo birati između 2 ili više ciljeva, a ne
možemo se odlučiti koji da odaberemo.
Ako je motivacija jaka, a ne uspijevamo savladati barijere, dolazi do
frustracije- osjećaja neugode, nemira i anksioznosti. Postoji 5 vrsta konflikata:
1. konflikt dvostrukog privlačenja(2 jednako privlačna cilja)

30
 2. konflikt dvostrukog odbijanja( 2 jednako odbojna cilja)
3. konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja(cilj koji je istovremeno
privlačan i odbojan)
- gradijent cilja je zakon koji govori o tome kako privlačenje ili odbijanje
od cilja ovisi o blizini cilja. Što je cilj bliži, privlačenje ili odbijanje je
jače. Kod 1 se dovoljno približiti jednom od ciljeva, a kod 2 je teško
riješiti konflikt, jer se približavanjem jednom cilju drugi čini manje
odbojan. Kod 3 na udaljenosti prevladava privlačenje, a na blizini
odbijanje. Kad dođemo blizu cilja, ne usuđujemo se dalje.
4. dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja(kad nas i 1 i
drugi pozitivan cilj istovremeno privlače i odbijaju)
Postoje načini na koje se ljudi brane od frustracije, a nazivaju se
obrambenim mehanizmima.
1. agresija
2. regresija(reagiranje koje je svojstveno djetetu ili primitivnom čovjeku,
npr. plač, osim u stanju žalosti)
3. racionalizacija(tražimo dobar, a ne pravi razlog nekom ponašanju ili
situaciji-reakcija kiselog grožđa, i reakcija slatkog limuna. Mi i sami
vjerujemo objašnjenju koje smo dali)
4. lokus kontrole(uzroke našeg ponašanja i onog što nam se događa
pripisujemo različitim faktorima- ako smo u nečem uspjeli, to
pripisujemo vlastitim sposobnostima, a neuspjeh vanjskim faktorima)
5. bijeg(konkretan bijeg ili apstraktan, npr. zaborav)
6. fiksacija(ponavljanje jedan način reagiranja koji ne dovodi do rješenja)
Vrsta obrambenog mehanizma ovisi i o osobinama ličnosti.
Teorije motivacije-
Dijele se na sadržajne i procesne.
Sadržajne teorije na pitanje što ljude najviše motivira ima nekoliko
dogovora: nagrada, kazna, poznavanje vlastitih rezultata, natjecanje, novac,
suradnja, mogućnost odlučivanja. Kod natjecanja, ako se sudionici previše
razlikuju, motivacija opada. Novac je motivacijski faktor jer njime možemo
zadovoljiti mnogo potreba.
Ostali faktori su specifično individualni.
Među sadržajnim teorijama poznata je Maslowljeva hijerarhijska teorija,
koja predlaže princip stvaranja pojedinih skupina motiva. Na prvom su mjestu
fiziološke potrebe, zatim potrebe za sigurnosti, potrebe za ljubavlju,
poštovanjem i samoostvarenjem. Nove se potrebe javljaju tek kad je prethodni
stupanj zadovoljen.
Još jedna poznata teorija je ona Herzberga i sur., čija je najzanimljivija
karakteristika da je podijelio motivativne faktore u one koji dovode do
zadovoljstva (motivatori-npr. priznanje) i one koji dovode do nezadovoljstva

31
(higijenski ili okolni- npr. radni uvjeti). U motivatore spada intrinzična motivacija,
a među higijenske ekstrinzična motivacija.
Procesne teorije tvrde da je intenzitet motivacije suma umnožaka između
očekivanja i vrednovanja pojedinih ishoda. Lawlerova teorija- motivacija se nalazi
pod utjecajem čovjekovih očekivanja o vlastitoj uspješnosti, očekivanja u vezi s
ishodom te akcije i poželjnosti tih ishoda. Takve procjene ne moraju biti
povezane sa stvarnim ishodom, jer mi ponašanje usklađujemo s percepcijom
konkretne situacije, a ne s njenim obilježjima.
Glavni elementi jakosti motivacije su procjena vjerojatnosti da smo
sposobni postići neki cilj, procjena važnosti ishoda, procjena vjerojatnosti da
ćemo doći do tog ishoda.
Jedan motiv može dovesti do različitih ponašanja, ali i jedno ponašanje
može biti rezultat posve različitih motiva.

10. LIČNOST

Ličnost nije sposobnost, nego obilježje. Postoji mnogo definicija ličnosti,

jer je ličnost konzistentna u vremenu, ali u različitim situacijama mogu se vidjeti
njena potpuno različita obilježja. Neke karakteristike ličnosti su uvijek
konstantne- vremenska i situacijska(u istoj situaciji ćemo jednako reagirati),
primjerice temperament. Neke su karakteristike iste samo u identičnim
situacija, a neke su rezultat trenutne situacije i trenutnog raspoloženja.
U formiranju ličnosti veliku ulogu imaju genetski faktori, ali važnu ulogu
igra i okolina. Istraživanja na posve malim bebama pokazuju da su ta ponašanja
odar prediktor kasnijih crta ličnosti odraslog čovjeka. No, ličnost se formira i
pod utjecajima kazne i nagrade, odgojne mjere, oponašanje, utjecaj društva, a
neki dramatični događaji mogu trajno promijeniti nečiju ličnost.
Čovjekov status je njegov položaj u društvu koji on zauzima uglavnom
svojim formalnim društvenim položajem. Uloga je očekivano ponašanje od osobe
određenog položaja u društvu. Moguće je da dođe do brojnih konflikata
uloga(npr. svećenik blagoslivlja vojnike)
Definicije-
Crte ličnosti se relativno nezavisne, opće i razmjerno trajne
karakteristike koje nalazimo u cjelovitoj strukturi ličnosti. Velikim se dijelom
odnose na emotivne i motivacijske karakteristike.
Temperament je tipičan način na koji neka osoba doživljava i ispoljava
svoja raspoloženja i njihove promjene, to je energija kojom općenito reagira.
Temperament se također pretežno odnosi n emocijske i motivacijske
karakteristike.
Prema Eysencku, ličnost je relativno stabilan oblik ponašanja, navika i
tendencija, što ga je neka osoba razvila u svom životu na osnovi naslijeđa, a u

32
reakcijama na neke nagrade i kazne koje je primila u tijeku života. Ne postoje
dvoje ljudi identične ličnosti.
Teorije ličnosti-
Najpoznatije su Freudova psihoanalitička teorija i Eysenckova teorija crta
ličnosti.
Prema Freudu, ličnost se sastoji od svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog.
Njena 3 dijela su id, ego i superego. Id je potpuno nesvjestan, a teži
zadovoljenju naših nagona(libido- instinkt života, odnosno seksualni nagon i
instinkt smrti). Teži za ugodom, bez obzira na realne mogućnosti i društvena
ograničenja. Ego je jednim dijelom svjestan, i pokušava posredovati između
zahtjeva ida i superega. Superego je glas savjesti, stvara svijest o tome što je
dobro, a što nije i u sukobu je sa idom.
Freud pretpostavlja da postoje različite razvojne faze ličnosti(oralna,
analna, falusna, edipalna...) ovisno o usmjerenosti libida). Ako se u razvoju ne
riješe trenutni konflikti, osoba može postati fiksirana na stupnju razvoja koji
nije uspješno riješen.
Eysenckova teorija počiva ne Galenovoj teoriji o 4 tjelesna soka i 4 tipa
ličnosti (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik i krv, sluz, žuta i crna žuč).
Eysenck je tu podjelu nadogradio sa dimenzijama intra i ekstravertiranosti,
stabilnosti (mirnoće) i nestabilnosti (neuroticizma), te psihoticizma i stabilnosti
(manje važna za prosječnu ličnost).
Costa je pokušao crte ličnosti ili temperamente podijeliti u 5 grupa:
ekstraverzija, savjesnost, ugodna osoba, neuroticizam, otvorenost prema
iskustvu. Svaka skupina ima svoje crte i njima suprotstavljene koje stvaraju
suprotnu ličnost.
Mjerenje ličnosti-
Kod različitih upitnika ljudi često i nesvjesno zaokružuju odgovore koje
smatraju društveno poželjnima. Ponekad i ne znamo prave razloge svog ponašanja,
pa ne možemo niti pravilno odgovoriti. Zato se ponekad koriste i tzv. pitanja laži
da bi se procijenila istinitost odgovora, a ta pitanja imaju jednaku vrijednost za
svaku osobu, primjerice, «jeste li se ikad toliko razbjesnili da ste htjeli nekog
udariti?». Ako je odgovor na ta pitanja negativan, onda istraživač ne treba
vjerovati ni ostalim odgovorima.
Zato istraživači ponekad koriste projektivne tehnike, u kojima ispitanik
nehotice projicira sebe. Takav je Rorschachov test mrlja, u kojem ispitanik mora
procijeniti što prikazuje, Taj test može pomoći, ali ipak ne zadovoljava sve
metrijske zahtjeve. U slučajevima poremećaja test će pokazati primjerice
agresivnost, ali kod normalnih ispitanika pokazat će samo njihovo trenutno
raspoloženje.
Sličan test, ali manje tematski apstraktan je test tematske apercepcije,
kod kojeg crtež nije apstraktan, ali nije jasno što se zapravo događa na slici.

33
Ponekad su ipak odgovori toliko iskrivljeni društveno uobičajenim načinima
reagiranja da se iz njih ne može zaključiti na karakteristike ličnosti.
Neki su istraživači smatrali da ličnost odgovara nekim aspektima tjelesne
građe ili crta lica, ali to nije točno.
Stav-
Stav je pripravnost pozitivnog ili negativnog reagiranja na neke osobe,
predmete, zbivanja ili pojave. Sastoje se od kognitivne komponente(mišljenje o
nekom ili nečem), emotivne komponenta(emocija prema predmetu stava),
ponašajne komponenta(ponašanje prema predmetu stava). Kognitivna i emotivne
komponenta su gotovo uvijek u dobrom slaganju, ali ponašajna komponenta može
biti pod utjecajem različitih situacijskih presija i katkad uopće ne odražava pravi
stav. Stav i ponašanje su u znatno većem skladu ako tražimo stav prema detaljnoj
situaciji, jer su opći društveni stavovi često pod utjecajem društvene presije ili
želje za ugledom.
Predrasude i stereotipi-
Predrasude su pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini osoba ili
pojedincima, kao i pretjerane i neopravdane generalizacije u vezi s tim grupama
ili osobama. To su sudovi dani unaprijed, prije nego što imam dovoljno informacija
o predmetu stava. Kao i ostali stavovi, naučene su većinom po modelu, ali i osobno
iskustvo ima veliku ulogu(ako su te u nekoj zemlji pokrali, reći ćeš da tamo svi
kradu).
Ako su predrasude suviše pojednostavljene, nazivamo ih stereotipijama.
Praznovjerja-
Praznovjerja spadaju među stavove, a nemoguće je izbjeći stvaranje nekih
predrasuda. S obzirom da će po slučaju određeni broj kod igara na sreću dobiti,
onima koji su igrali na neku svoju kombinaciju to će biti dokaz da predviđaju
budućnost.
Poslušnost autoritetima-
Najbolji primjer je Milgramov pokus u kojem je ispitivao poslušnost, a
ispitanici su smatrali da ispituje utjecaj kazne na uspješnost učenja.
Spremnost pomoći drugome-
«nezainteresiranost promatrača sa strane»- što je veći broj ljudi koji su
svjedoci nekog opasnog zbivanja, manja je vjerojatnost da će netko od njih
pomoći zbog difuzije odgovornosti- svi su mislili da će netko drugi pomoći. Slična
zakonitost nađena je i sa veličinom naselja.
Društveni pritisak-
Poznat je fenomen socijalne facilitacije- ako smo u nečemu vrlo dobri,
prisutnost drugih ljudi olakšava nam obavljanje te vještine. Suprotno tome je
socijalna inhibicija ako znamo neku vještinu lošije.
Tzv. trema spada u fobije.

34
 Asch je izveo pokus u kojem su ispitanici trebali procijeniti dužinu crte.
Pokazalo se da će se prikloniti mišljenju većine čak i kad misle da većina ima
krivo.
Groupthink-
Grupe su toliko zaslijepljene nekim svojim idejama da su i pojedinci unutar
te grupe, i čitava grupa, slijepi za događanja oko sebe.

11. PSIHIČKI POREMEĆAJI I POREMEĆAJI LIČNOSTI

Poremećaji mentalnog zdravlja se klasificiraju prema DSM sustavu, koji

klasificira poremećaje u nekoliko dimenzija i detaljno opisuje simptomatologiju,
no ne ulazi u specifikaciju uzroka poremećaja.
Na pojavu psihičkih poremećaja utječu, u nejednolikoj mjeri s obzirom na
bolest, geni i okolina. Neke su bolesti uzrokovane organskim oštećenjima,
primjerice Korsakovljev sindrom. Stara podjela bila je na neuroze(blaže) i
psihoze(teže).
Kod neurotičnih poremećaja ostaje nedodirnuta sposobnost procjene
stvarnosti situacije, ponašanje bolesnika obično ne krši društvene norme,
poremećaji prolaze sami od sebe, ne postoje vidljivi organski dokazi za
postojanje anksioznih simptoma.
Kod psihoza dolazi do gubitka kontakta sa stvarnošću, neprilagođene
reakcije na ostale ljude i društvene norme, snalaženje u realnim situacijama je
poremećeno- javljaju se halucinacije i deluzije(pogrešna, ali duboka uvjerenja u
nepostojeće činjenice), komunikacija s okolinom može biti potpuno poremećena-
govor je nerazumljiv.
Poremećaja ima više od 200, a ovo su najpoznatiji:
Anksiozni poremećaji-
Tu spadaju poremećaji panike koji se očituju naglim i nepredvidivim
napadom straha, te mogu biti praćeni teškoćama disanja, osjećajem blize smrti...
poznat je PTSP, koji se može pojaviti nekoliko tjedana, ali i nekoliko godina nakon
proživljenih stresnih događaja, a očituje se u nesanici, noćnim morama, lošem
raspoloženju... u anksiozne poremećaje spadaju i fobije- bezrazložni jaki strahovi
od različitih predmeta i situacija. Postoji nekoliko stotina različitih fobija.
Opsesivno-kompulzivni poremećaji-
Sastoje se od različitih misli koje nas progone i ne možemo ih se riješiti,
ako i od obavljanja različitih aktivnosti koje gotovo prisilno moramo ritualno
svakog časa obavljati. Ovakve simptome treba razlikovati od stanja u kojima
bolesnik ne može bez takvih ponašanja(?!).
Somatoformni poremećaji-
Tu spadaju tjelesni poremećaji za koje se medicinski ne može pronaći
nikakav tjelesni uzrok. Obično se radi o bolovima, ali u težim slučajevima može

35
doći i do ozbiljnih smetnji. To se ubraja i hipohondrija, odnosno paničan strah da
smo oboljeli od neke teške bolesti, čak i kad su u pitanju i najbezazleniji
simptomi.
Psihoseksualni poremećaji-
Mogu se podijeliti u seksualne disfunkcije(poteškoće muškaraca da izvrše
normalan spolni čin- impotencija, i žena da dožive orgazam...) i u parafilije-
seksualne doživljaje u neobičnim situacijama ili uz izrazito neobične predmete.
Ako čovjeku nije moguće da doživi seksualno uzbuđenje na drugi način, to spada
u poremećaje. Tu spada fetišizam(seksualno uzbuđenje uz neke predmete
pojedine osobe, npr. cipela), voajerizam(uzbuđenje jedino pri promatranju
drugih svučenih osoba ili njihovih seksualnih aktivnosti), somato-
mazohizam(seksualni užitak prilikom nanošenja ili primanja boli u seksualnom
kontaktu s partnerom). Među vrlo ozbiljne parafilije spada pedofilija(seksualne
aktivnosti s djecom).

Disocijacijski poremećaji-
To su poremećaji u kojima se povremeno izgubi kontakt sa stvarnosti, ali
su sve ostale mentalne karakteristike čovjeka sačuvane. Ti su slučajevi poznati
pod pojmom višestruke ličnosti, pri čemu jedna osoba potpuno promijeni svoj
identitet, postaje druga ličnost. Poznat je slučaj «Eve s tri lica»- žena koja se iz
domaćice prometnula u raskalašenu ženu, a tijekom liječenja i u treću ozbiljnu i
kulturnu ženu.
Smatra se da ti poremećaji nastaju kao posljedica teških trauma iz ranog
djetinjstva. Katkad se događaju i posve neobične promjene- jedna osoba ima
jednu, a druga drugu dioptriju naočala i sl. Katkad jedna ličnost zna za
postojanje druge, a katkad ne zna. Ako je svjesna postojanja druge ličnosti,
ponekad je smatra tuđom ličnosti.
Među bezazlenije disocijacijske poremećaje spadaju amnezije, odnosno,
gubici pamćenja koji se nekad pojave nakon teških nesreća ili operacija glave , pa
bolesnik zaboravlja ono što se dogodilo prije ili nakon nesreće. Ima i težih
slučajeva, kad bolesnik ne zna tko je. U većini slučajeva sjećanje se postupno
vraća.
Afektivni poremećaji-
To su ozbiljni poremećaji među koje spadaju depresija i manija, a katkad
dolazi i do bipolarnog poremećaja, odnosno, cirkularne psihoze- izmjena
depresivnih i maničnih razdoblja.
Depresija je ponekad normalna, ali ako traje dugo i vrlo je intenzivna, radi
se o bolesti. Manija je suprotna depresiji- čovjek je izvanredno dobro
raspoložen, ali za to nema objektivnog razloga.
Anoreksija je panični strah da ćemo se previše udebljati, pa gotovo u
potpunosti izbjegavamo jedenje, a bulimija se razlikuje po tome što se osoba

36
prejeda, a potom izaziva povraćanje ili proljev da bi se riješila konzumirane
hrane.
Shizofreni poremećaji-
Shizofrenija je najteži psihički poremećaj, a pokriva niz ozbiljnih
poremećaja koji uključuju gotovo sva područja psihologije: percepciju, mišljenje,
govor, ponašanje, komuniciranje s ljudima, emocije, motivaciju. Shizofrenija je
karakterizirana masovnom dezorganizacijom mišljenja, ponašanja i emocija.
Bolesnici često pate od halucinacija, deluzija i drugih poremećaja mišljenja i
često odbijaju socijalne kontakte.
Halucinacije su često slušne, a kod poremećaja u komuniciranju najčešće
se radi o dezorganizaciji mišljenja.
Jedan oblik je paranoidna shizofrenija, koji se sastoji većinom od deluzija,
a manje od nemogućnosti komuniciranja s okolinom. Katatonična shizofrenija
karakteristična je po tome što bolesnik ostaje satima nepomičan u bizarnom
tjelesnom stavu. Postoji i nediferencirana shizofrenija koja se ne može svrstati
ni u koji oblik.
Oko 1% populacije obolijeva od shizofrenije, a potpuno se oporavi samo 10-
20% liječenih bolesnika. Kod ostalih se bolest ritmički vraća, najčešće u 3 faze,
u kojima je najteže druga, psihotična faza. Smatra se da se na prvom mjestu
uzroka nalaze genetski faktori.
Poremećaji ličnosti(psihopatije)-
Predstavljaju ozbiljna odstupanja od ponašanja prosječnog čovjeka, a ta su
odstupanja nefleksibilna i neprilagođena situaciji u takvoj mjeri da okolina tu
osobu ne smatra normalnom.
Često su to poremećena seksualna ponašanja(patološki silovatelji,
ekshibicionisti, pedofili...), kriminalna ponašanja u zlostavljanju djece, te drugi
oblici asocijalnog ponašanja. Ljudi se zbog svojih ponašanja ne kaju.
Liječenje-
Još je Hipokrat smatrao da te bolesti nisu djelovanje demona, no taj stav
nije prihvaćen, pa se u srednjem vijeku javlja vjerovanje da je riječ o čovjeku
opsjednutom demonima, pa se liječenje sastojalo u mučenju bolesnika.
Današnje metode liječenja su vrlo različite. Laki se slučajevi ne liječe
bolnički, nego se primjenjuju psihoterapije i medikamenti. U ekstremnim
slučajevima se pribjegava elektrošok terapiji i sl.

12. PRIMIJENJENA PSIHOLOGIJA

Psihologija se koristi u različitim područjima ljudske djelatnosti, a njihovi
su problemi dijelom slični, a dijelom specifični. Takva se psihologija naziva
primijenjenom psihologijom.
Područje rada- industrijska, organizacijska, psihofiziologija rada. Kod
mentalnog rada prevladavaju mentalni procesi, a tjelesni su vidljivi samo uz

37
pomoć precizne registracije pokreta glasnica kod mišljenja «u sebi». Kod
tjelesnog su rada vidljive tjelesne promjene, ali su kontrolirane psihičkim
procesima.
Područje obrazovanja i školstva- školska psihologija, pedagoška
psihologija, psihologija izobrazbe... svi osnovni principi učenja i pamćenja su
područje psihologije.
Područje trgovine i prodaje(marketinška, p. prodaje, p. potrošača, p.
propagande i reklame), područje vojske i srodnih struka(vojna, policijska),
područje prava, sudstva, kriminala(forenzička, p. zločina, p. kriminalnog
ponašanja, povezana s policijskom), područje zdravstva(zdravstvena, klinička,
medicinska), područje prometa(prometna), područje sporta(sportska)- različita
imena odražavaju donekle različite pristupe istim područjima.
Jedan od zajedničkih problema je izbor kadrova za rad u struci, posebno
tamo gdje neuspješni pojedinci mogu izazvati ozbiljne posljedice(policija, vojska,
promet). To su poslovi sa visokom socijalnom odgovornošću.
Uspjeh u bilo kojem poslu ovisi o sposobnostima, motivaciji, objektivnim
fizikalnim i društvenim uvjetima odvijanja posla.
Instrumenti koji se koriste tijekom selekcije kadrova ili prilikom
savjetovanja pojedinca u koju vrstu struke ili studija bi trebao krenuti poznati su
pod nazivom testovi(he, he ).
Školska psihologija-
Proučava uspješnost različitih nastavnih metoda, korištenja pomagala,
probleme slabih učenika, odnose nastavnika i učenika, raspored sati, metode
svladavanja gradiva, rješavanje osobnih problema učenika...
Psihologija rada-
Proučava pitanje rukovođenja i međuljudskih odnosa, procjenu uspješnosti
djelatnika, pitanja izostanka, nesreća na radu, radnog vremena, umora na poslu,
prilagođavanja alata i strojeva..
Psihologija trgovine i prodaje-
Karakteristike uspješnog prodavača, uvjete za unaprjeđivanje artikala,
reklamu, kakve savjete dati kupcima...
Vojna psihologija-
Odabir u rodove vojske, psihološki problemi ulaska u novi način života,
strah u borbenim situacijama, psihološka propaganda u ratnim uvjetima,
zloupotrebe psiholoških metoda pri postupanju sa zarobljenicima...
Forenzička(kriminalistička) psihologija-
Pitanja nagrade i kazne, udjela nasljeđa i okoline u formiranju kriminalne
ličnosti, kriminalitet i spol, stavovi; detektor laži...
Zdravstvena psihologija-
Novo područje, bavi se utjecajem bolesnikovog psihološkog stanja na
zdravstveno stanje, utjecaj lijekova, postupak prema neizlječivim bolesnicima...

38
 Prometna psihologija-
Psihološke karakteristike ljudi sa puno nesreća u prometu, utjecaj
alkohola, usporedba muškaraca i žena, pješaci...
Sportska psihologija-
Motivacija za trening, karakteristike trenera, navijača...

O parapsihologiji neću ništa, imam ludi osjećaj da nema šanse da mi to

daju... enjoy!

39