Opće osobine basne

„Naziv „basna“ nije potpuno objašnjen, no smatra se da je njeno prvobitno značenje riječi
bilo: riječ, govor; čarobna izreka, magija; fabula, bajka.“(Tvrtko Čubelić: Narodne
pripovjetke, ŠIZ „Zrinski“, Zagreb, 1980, str.77.) U literaturi susrećemo niz definicija basne,
a sve se podudaraju u sljedećoj tvrdnji: basna je kratka priča u prozi ili stihovima u kojoj su
životinje(katkada i biljke ili nežive stvari), kao nosioci radnje ili zapleta, prikazane s
različitim ljudskim svojstvima. „Njeni protagonisti, pod svojim krznom i perjem, krljuštima
ili oklopima, skrivaju ljudsku ćud, metaforizirani su predstavnici ljudskog roda, opterećeni
svojim strastima i porivima, dobrotom i zloćom, lukavstvom ili glupošću, nasilnošću ili
smjernošću, trudoljubljem ili lijenošću, sebičnošću ili dobrodušjem.“(Zorica Turjačanin:
Jedna mogućnost obrade basne u 1. Razredu srednje škole, Život i škola 3-4, Osijek, 1973,
str.117.) Dakle, iako prividno vezana za životinjski svijet, basna se nedvojbeno odnosi na
ljude, na ljudsko društvo i odnose koji su mu svojstveni, na pravde i nepravde, te na zakone i
bezakonja koja prekrajaju ljudsku sudbinu stavljajući ljude u neravnopravan položaj.
Događaji i lica u basni razlikuju se od svakidašnjega života djeteta, a ipak se, zapravo, odnose
na njega.

Kompozicija i osobine stila i jezika

„Basna je književna vrsta pisana u prozi ili stihu. Jedno os njenih obilježja je sažetost građe,
što joj omogućuje upotreba principa apstrahiranja i apstraktnosti pri komponiranju.“(Tvrtko
Čubelić: Narodne pripovijetke, Zagreb, 1980, str. 77.) Načelo apstrahiranja najviše dolazi do
izražaja u kompozicijskom rješenju basne gdje se čitav događaj svodi na jednu
epizodu(rijetko dvije do tri povezane epizode). Prema svojoj strukturi i kompoziciji vrlo su
slične kratkoj priči i anegdoti, ali rasprostranjena je i teza da se najraniji oblici dramske
umjetnosti nalaze upravo u dijaloškoj formi basne. U basni je jasno izražena dramska
struktura: uvod, zaplet i rasplet. Zasnivajući radnju na jednoj jasnoj situaciji, uvod se svodi na
nekoliko osnovnih objašnjenja o junacima i početnoj situaciji, a zaplet je dan u dijaloškom
obliku. Nakon raspleta slijedi komentar, neko općevažeće pravilo. U kompoziciji basne ističu
se uvijek dva dijela: fabula i pouka koju basna izriče. Moralna poruka, koja proizlazi iz same
priče, može biti izražena na početku ili na kraju basne, a može biti i neizrečena. U nekim
basnama moral je vrlo naglašen i opširan(npr. u basnama Dositeja Obradovića), ali ima
slučajeva kada je poruka izrazito kratka, nerijetko u obliku aforizma. Međutim, najveći je broj
basnopisaca koji su u svojim djelima moral basne naznačili nenametljivo, sa što manje riječi.
Stilske oznake basne jesu: jednostavnost, aforističnost, ironičnost, alegoričnost. Način
izražavanja je prije svega dijaloški(nema suvišnih opisa likova i situacija), a radnja se gradi na
kratkoći, jasnoći i jezgrovitosti govora; čitatelj, na osnovi najnužnijih podataka, zamišlja i
izgrađuje u svojoj mašti likove i njihove sudbine, stavljajući radnju u širi životni kontekst.
Basna predstavlja specifičan slučaj književnog teksta jer u njoj postoji više slojeva nego kod
ostalih književnih vrsta. Prenesenim načinom izražavanja ona traži da čitatelj prodre u njen
najdublji slojni dosegne neku općevažeću istinu, skrivenu ispod čiste i jednostavne fabule.
Prema tome, posebnu vrijednost basni daje njena alegoričnost, te je u tom smislu stvoren i
naročit jezik basne, tzv. „ezopovski jezik“, koji je u klasnom društvu služio basnopiscu kao
sredstvo da prikrije svoju pravu namjeru, da neizravno kaže istinu o negativnostima tog
društva. Zanimljivost basne pojačana je humorom, a ponekad i ironijom. „Budući da basna
ismjehuje ljudske nedostatke i mane, služi se sredstvima komičnog izražavanja, ona je „mala
komedija.“(Dragutin Rosandić: Metodika književnog odgoja i obrazovanja, Školska knjiga,
Zagreb, 1986, str. 663.)

Motivi i likovi u basnama

Bez obzira na kojem tlu nastala, basna je bila odraz ideja, misli i pitanja koja su zaokupljala
ljude neovisno o njihovoj boji kože, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, te zato u basni
postoje zajednički, internacionalni (univerzalni) motivi koji su se prenosili od jednog naroda
do drugog i našli svoje mjesto u različitim sredinama. Međutim, preuzimajući neki
univerzalni motiv, basnopisac ne zanemaruje i karakteristične elemente svog vremena i
prostora u kojem živi i stvara. U prilog tome govori i izbor likova, tj. Životinja koje su vezane
za određena zemljopisna područja; tako se, na primjer, u Krilovljevim basnama najčešće
javljaju životinje karakteristične za Rusiju (lisica, vuk, zmija, štuka, ovca i druge), a u
Dositejevim orao, lisica, gavran, magarac itd. Kao što je već naglašeno, basna se ne
ograničava na jedan određeni povijesni trenutak niti uže geografsko područje, pa tako i njeni
likovi postaju opći simboli koji progovaraju univerzalnim jezikom, jezikom istine i pravde.
Pri karakterizaciji likova basna se služi „crnobijelom“ tehnikom, te su na jednoj strani zli,
glupi, nespretni, prepredeni, lijeni i lukavi, a kroz radnju u basni njima se izravno
suprostavljaju dobri, pametni, snalažljivi, naivni, pošteni i marljivi likovi. Čitajući basnu
čitatelj ponire u njezin tok, uočava postupke likova, njihove odnose i reakcije te na osnovi
svog etičkog i društvenog iskustva neizbježno vrši polarizaciju likova, tj. Namjenjuje im
točno određeno mjesto. Težište basne nije na događaju, već na ocrtavanju karaktera likova
koji u tom događaju sudjeluju. Glavni protagonisti basne (životinje, biljke, predmeti) tipični
su predstavnici (oživotvoreni simboli) određenih crta ljudskog karaktera, te se tako životinje,
zbog svojih osobnih karaktera (ćudi, naravi), povezuju uz slične tipove ljudi različitih zvanja i
društvenih pozicija. Lisica je, na primjer, utjelovljenje lukavstva; magarac-gluposti i
tvrdoglavosti, ali i simpatija; vuk-nespretnosti i proždrljivosti; janje- umiljatosti; vol-
tvrdoglavosti; jazavac-lakomosti i sporosti; zec-plašljivosti; gavran-nepromišljenosti i
prigluposti; lav-tiranstva; mrav-radišnosti; lastavica-brbljavosti; koza-dosjetljivost itd. Dakle
namjera basnopisca nije uočavanje karaktera i osobina pojedinih životinja, već njihovo
povezivanje uz pojedine slojeve ljudskog društva. Čitajući basnu, otkrivamo loše i dobre
osobine likova, poistovjećujući ih s osobinama ljudi u svojoj životnoj sredini. „O mnogim
novelističkim motivima i temama nije se moglo otvoreno reći sve što se osjećalo i mislilo u
određenom času. Trebalo je često izbjeći dodir s društvom i ljudima, jer je bio vrlo neugodan
pa i opasan. U takvim situacijama (pogodne teme i stvaralačke potrebe, a i neizbježive
društvene ograde) nastao je „ezopovski govor“ (govor životinja s ljudskim osobinama) i
književni oblik basne. Iako zatvoreniji književni oblik, basna je poznata po cijelom svijetu; i
naš ju je narod njegovao i rado slušao.“ (Fran Petre i Zdenko Škreb: Uvod u književnost,
Znanje, Zagreb, 1969, str. 173)