FIT 1. Kolokvij Skripta S Pitanjima

FIT – 1. kolovij - skripta s pitanjima UPLOADANO NA: www.referada.
hr
FIT - 1. kolokvij – odgovori
1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE I ZADACI

Sastoji se od nositelja potraţnje i ponude novčanih sredstava,financ.
oblika (instrumenata) u kojima su utjelovljena pravno regulirana novč.
potraţivanja raznih fin. institucija i tokova kretanja novč. sredstava
koji omogućavaju trgovanje novcem, a da pritom odreĎuju cijene financ.
proizvodima (npr. kam. stope, očekivanja u budućnosti). Omogućava
usmjeravanje novč. viškova od onih koji ih imaju tamo gdje su potrebni.
Dva su glavna zadatka fin. sustava; prvi je transferirati novč. sredstva
štediša (u obliku zajma) onima koji ih trebaju za investicije ili potrošnju
čime se potiče napredak gospodarstva (produktivni kapital). Iz toga
moţemo zaključiti da razvijeniji sustav bolje djeluje na djelotvornost
gospodarstva. Drugi zadatak je usmjeriti raspoloţivi novč. kapital u
profitabilne i ekonomski opravdane projekte po kriteriju profitabilnosti,
likvidnosti i sigurnosti. Time se takoĎer potiče razvoj gospodarstva i moţe
se oblikovati njegova struktura. O upotrebi kapitala ne odlučuju
poduzetnici nego financ. investitori. Funkcije: štedna f. (poticati sklonost
štednji i investiranju), funk. likvidnosti (omogućiti investitorima da svoja
potraţivanja lako pretvore u novac), kreditna f. (omogućiti stalnu
dostupnost kredita), f.čuvanja kupovne moći, gospodarsko-političke f.
(kao instrument drţ. politike), smanjivanje rizika, f. plaćanja (mora
omogućiti domaća i meĎunarodna plaćanja).
2. PONUDA I POTRAŢNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA

Kućanstva su najvaţniji izvor ponude novč. sredstava. Ona svoje prihode
ostvaruju od plaća, kamata, dividendi, rente, transfera drţave. Nakon
odbitka osobnih poreza, raspoloţiva primanja rasporeĎuju se za potrošnju
i osobnu štednju. Trećinu odnose poduzetnici, a ostatak drţava.
NACIONALNA ŠTEDNJA: 1/2 kućanstva, 1/3 poduzetnici, ostatak
drţava. U RH stanovništvo sudjeluje u ponudi s ¾ sredstava od čega je
veći dio doznačen od strane radnika migranata i iseljenika što pokazuje i
¨nova¨ devizna štednja koja je u 1998. iznosila $4,2 mlrd.
Poduzeća (neto uzajmljivači) čine glavni dio potraţnje jer imaju veće
potrebe za novč. sredstvima nego što im to omogućava štednja
(amortizacija i zadrţana dobit). Sve vaţniji duţnik je i drţava putem
javnog duga i drţavnih vrijednosnica i najprisutnija je u razvijenim
zemljama. TakoĎer postoji i sektor inozemstvo čije se učešće u priljevu ili
odljevu stranog kapitala razlikuje od zemlje do zemlje.
3. FINANCIJSKA POTRAŢIVANJA I INSTRUMENTI

FIT – 1. kolovij - skripta s pitanjima UPLOADANO NA: www.referada.hr
To su potraţivanja na nečiji novac u budućnosti i za njih vlasnici kapitala

dobivaju kamatu ili dividendu. Ostvaruju se ustupanjem novč. kapitala na
izravan način ili preko financ. posrednika. Imaju pisani oblik ugovora ili
vrijednosnica (što je danas sve češći slučaj). Taj fin. instrument
predstavlja prijenos kupovne moći i on za investitora predstavlja fin.
potraţivanje, dok je to za izdatnika fin. obveza koju je on duţan podmiriti.
Kupnjom fin. potraţivanja zamjenjuje se novac za manje likvidan oblik
imovine kao što je vrijednosnica, ali on omogućava veći prinos u
budućnosti. U današnje vrijeme razlikujemo mnoštvo fin. instrumenata
koji se razlikuju u likvidnosti, riziku, dospijeću, prinosu, poreznom
tretmanu... Te razlike omogućavaju razne kombinacije koje pruţaju
svakome mogućnost fin. investiranja i strukturiranje portfelja.
4. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE - PRIMARNA

POTRAŢIVANJA
U razvijenim sustavima obuhvaća 5% do 30% ukupnog eksternog
financiranja. U situaciji izravnog financiranja, novčanodeficitarne jedinice
(DSU) emitiraju svoja obećanja plaćanja na trţištima novca i kapitala, a
suficitarne jedinice (SSU) kupuju ta potraţivanja očekujući stanovite
prinose u budućnosti. Potraţ. se plasiraju tehnikom privatnog plasmana ili
javnim upisom pomoću brokera, dealera i banaka.
Na taj način investitori ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica
čime postaju njihovi kreditori ako se radi o zaduţnicama (debt) ili
suvlasnici tvrtki ako se radi o vlasničkim vrijednosnicama (equity).
Vrijednosnice se putem takvog plasiranja ne transformiraju u drugi oblik
potraţivanja niti po sadrţaju niti po obliku fin. instrumenta.
One uvijek predstavljaju izravnu vezu krajnjeg uzajmljivača prema
krajnjem pozajmljivaču i u pravilu imaju visok stupanj utrţivosti.
Ovaj način fin. nema široke razmjere radi većeg broja ograničenja jer
teško je prilagoditi potrţivanja da im u potpunosti uvjeti odgovaraju, a i
širem krugu investitora je oteţan pristup izravnom trţištu jer je ono
veleprodajno i nedostupan im je dovoljan broj informacija npr. o
izdanjima vrijednosnica o bonitetu izdavatelja...
5. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO

FINANCIRANJE)
To je način prijenosa novč. sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim
uzajmljivačima uz posredstvo fin. posrednika ili intermedijara koji kupuje
direktna potraţivanja i transformira ih u indirektna potraţivanja s
drugačijim svojstvima. Proces transformacije potraţivanja naziva se
FINANCIJSKO POSREDOVANJE.
Kao fin. posrednici pojavljuju se banke, štedne depozitne institucije,
osiguravajuće kuće, stambena društva, mirovinski fondovi, razne drţ. fin.
institucije i dr. Indirektna potraţivanja su za fin. posrednika pasiva, a
direktna potraţ. su dio njihove aktive.
Fin. posrednici su sve one fin. institucije koje u svojoj aktivi imaju
direktna fin. potraţivanja, a u pasivi indirektna potraţivanja kao obvezu
prema štedišama ili investitorima. Oni imaju veći kredibilitet od

kredibiliteta poslovnih tvrtki.
Do fin. sredstava dolaze prikupljanjem svih vrsta depozita, prodajom
udjela u investicijskim fondovima, prodajom polica osiguranja, emisijom
blag. zapisa, obveznica, uzimanjem kredita...
Takav način prikupljanja sredstava nazivamo emisijom sekundarnih
obveza. Direktna potraţivanja prema krajnjim uzajmljivačima stječu
kupovinom vrijednosnica, odobravanjem kredita, itd.
Prednosti indirektnog u odnosu na direktno fin. su: 1) disperzija rizika,
2) kreiranje fin. potraţivanja raznolikijih denominacija, 3) kreiranje
obveza s meĎusobno usklaĎenim dospijećima, 4) visoka likvidnost
sekundarnih obveza, 5) bolja raspoloţivost informacijama tj. informacijska
intermedijacija, 6) ostalo (domaći i meĎunarodni platni promet, kreditna
kartica, leasing, savjetovanje).
6. ¨ISTINE¨ O RAZVIJENIM FINANCIJSKIM SUSTAVIMA

Postoji 8 istina:
 Dionice nisu vaţan izvor eksternog financiranja poduzeća
 Indirektno fin. vaţnije je od direktnog u većini američkih poduzeća
 Financijski sektor je meĎu najdetaljnije reguliranim sektorima
ekonomije
 Dug poduzeća i domaćinstava gotovo je uvijek kolateriziran
imovinom
 Utrţive vrijednosnice - zaduţnice nisu primarni izvor fin. američkih
poduzeća
 Ugovori o dugu uvijek su posebno sloţeni i na mnogo načina
restriktivni za duţnika
 Banke su najvaţniji izvor eksternog fin. poduzeća
 Samo velike i poznate tvrtke imaju pristup fin. trţištu, mogu preko
trţišta vrijednosnica financirati svoje aktivnosti.
7. FINANCIJSKA PIRAMIDA
Njome prikazujemo strukturu nečije fin. imovine ureĎenu prema
kriterijima sigurnosti i profitabilnosti. Na dnu su piramide najsigurniji
instrumenti koji donose manji prihod, ali su i manje rizični čime
osiguravaju stabilnu osnovu piramide. Bliţe vrhu su sve rizičniji oblici
imovine koji donose sve veći mogući prihod i u njih se ulaţu sve manji
iznosi. Oblik i izgled piramide razlikuje se individualno od investitora, a
neki od uzroka razlika su dob, spol, karakter, stanje na trţištu,
preferencija likvidnosti, sredstva na raspolaganju... Investitori često
oblikuju svoj portfolio uz pomoć stručnjaka poput brokerskih kuća,
posebnih bankovnih odjela i ostalih profesionalnih stručnjaka.
junk bonds
obične dionice
preferencijalne dionice,
neosigurani krediti
neosigurane obveznice, neosigurani

štedni ulozi kod banaka
drţ. zaduţnice, hipotekarne i osigurane obveznice
gotovina, transakcijski računi, osigurani štedni ulozi
8. FINANCIJSKE INSTITUCIJE - POJAM

To su one institucije koje prikupljaju novč. sredstva (prmanjem depozita,
uzimanjem kredita, emisijom udjela i vrijednosnica, prodajom polica
osiguranja, uplatom članarina), usmjeravaju ih u fin. plasmane i obavljaju
fin. usluge. Prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, ulaganjem u
realna dobra i kupnjom vrijednosnica.
Dijele se na depozitne i nedep. fin. institucije. Pojam fin. institucija
obuhvaća fin. posrednike; poduzeća koja djeluju kao brokeri, dealeri i
investicijski bankari. Najvaţnija fin. institucija je BANKA, a ostale
uobičajeno nazivamo nebankovnim fin. institucijama. Da bi neka
institucija bila banka mora zadovoljavati odreĎene uvjete: mora primati
depozite i odobravati kredite najširoj javnosti istodobno, kao svoje glavne
poslove.
9. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FIN.

INSTITUC.
Depozitne fin. institucije do sredstava dolaze primanjem novč. depozita
na transakcijske i štedne račune i plasiraju ih najčešće u obliku kredita.
Najveći dio pasive im predstavljaju obveze po primljenim depozitima, a
aktive potraţivanja po odobrenim kreditima i zbog toga ih često nazivaju
depozitnokreditni kompleks fin. institucija.
Dep. fin. institucije su najvaţnije u većini zemalja,i nalaze se pod
kontrolom središnje banke koja putem njih regulira monetarne učinke i
opće gospodarske ciljeve. Razlikujemo banke i depozitne štedne institucije
(štedionice, štedno kreditne zadruge, stambena društva, hipotekarne
štedionice...).
Nedepozitne fin. institucije posluju kao i depozitne, ali ne smiju kreirati
obveze primanjem depozita. Razlikujemo ugovorne štedne institucije
(osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, soc. osiguranje), tvrtke za
poslovanje s vrijednosnicama (brokeri, dealeri, investicijske banke), fin.
kompanije i konglomerati, investicijski fondovi, drţ. fin. institucije i ostale
fin. institucije.
U posljednje vrijeme trend je pada dep. institucija, posebice banaka i

štedionica, a osjetljivo raste udjel mirovinskih i investicijskih fondova.
Takav razvoj dogaĎaja moţemo očekivati u budućnosti i u Hrvatskoj.
10. FUNKCIJE I KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE

Centralna banka najvaţnija je monetarna institucija i vrhovna novč. vlast
svake drţave. Ona kontrolira novčani, kreditni i bankovni sustav, a raste
joj utjecaj u području sustava svih dep. kreditnih fin. institucija. Njezina je
glavna zadaća kontroliranje gospodarskih kretanja monetarnom
politikom i očuvanje vrijednosti nacionalnog novca. Djeluje kao neprofitna
institucija, a do sredstava za pokrivanje troškova dolazi od prihoda
kamata na kredite poslovnim bankama i na vrijednosnice koje drţi u
aktivi, te od prihoda koje ostvari plasmanom dev. pričuva.
Iako je pod drţavnim nadzorom neovisna je od aktualne administracije.
Samostalnost središnje banke osigurava se kroz funkcionalnu (odabir
mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu (samostalno
odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost.
Njezine gl. funkcije su: 1) emisija novca, 2) odrţavanje likvidnosti
privrede, 3) odrţavanje meĎunarodne likvidnosti, 4) odrţavanje
likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija, 5) suradnja s drugim
meĎunarodnim i regionalnim fin. institucijama, 6) prikupljanje, analiza i
objavljivanje informacija, 7) poslovi za račun drţave, 8) kontrola i nadzor
razboritog poslovanja banaka (prudencijalna kontrola), 9) reguliranje
količine novca u opticaju i kreditne aktivnosti banaka.
Funkcije privatne banke središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske
gosp. krize (1929-1933), jer se primjetilo da banke mogu biti vaţan uzrok
poremećaja u gospodarstvu. Sred. banka ima neovisnost u voĎenju novč.
politike, uskraćuje drţavi mogućnost da svoje potrebe financira iz prim.
emisije sred. banke «ex nihilo»  bez stvarnog pokrića. Djelotvornost
ovisi o njenoj neovisnosti. U svijetu prevladava sustav jedne sred. banke,
osim u SAD i Njemačkoj. (pr. Bank of England, Deutsche Bundesbank,
Europski sustav sred. banaka, Bank of Japan,FED  sustav saveznih
rezervi).
11. HRVATSKA NARODNA BANKA

Djeluje kao središnja banka RH. Osnovana je u prosincu 1991. Godine
1997. promijenjeno joj je ime iz Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku
narodnu banku. Zadaća joj je očuvanje stabilnosti valute i opće
likvidnosti u plaćanjima u zemlji i prema inozemstvu, te podrţavanje
ciljeva ekonomske politike zemlje.
Funkcije:
 Izdavanje novčanica i kovanog novca
 UtvrĎivanje i voĎenje novčane (monetarne) i devizne politike
 Drţanje i upravljanje meĎunarodnim pričuvama RH
 Nadzor i kontrola banaka, izdavanje dopusnica za rad
 VoĎenje računa banaka i platnog prometa za banke
 Ustrojavanje platnog sustava
 Financijski poslovi za drţavu

 Podzakonsko reguliranje iz područja njene nadleţnosti
HNB djeluje samostalno u obavljanju poslova, a odgovorna je Saboru i
duţna mu je najmanje dva puta godišnje podnositi izvješće o svome radu
i godišnji obračun.
HNB je član MMF-a, Svjetske banke, EBRD (Europske banke za obnovu i
razvoj), Banke za meĎunarodna poravnanja, itd.
12. INSTRUMENTI SRED. BANKE ZA REGULIRANJE KOLIČINE

NOVCA U OPTICAJU
To su instrumenti monetarno-kreditne politike; kupnja i prodaja
vrijednosnica na otvorenom trţištu, politika obvezne rezerve, eskontno-
diskontna politika, ponekad selektivna kreditna politika ili izravno
kvantitativno odreĎivanje kreditne aktivnosti banaka.
13. ODRŢAVANJE LIKVIDNOSTI BANAKA KAO FUNKCIJA HNB

HNB odrţava likvidnost banaka tako da propisuje: 1) način korištenja
obvezne rezerve, 2) način formiranja posebne rezerve banaka za
osiguranje likvidnosti za isplate štednih uloga i tekućih računa graĎana, 3)
minimalne opće uvjete kreditne sposobnosti banaka, 4) datume
nelikvidnosti banaka, 5) visinu, uvjete i način odrţavanja minimalne
likvidnosti banaka, 6) obvezne okvire ročne strukture plasmana banaka i
7) uvjete korištenja kratkoročnih kredita banaka kod HNB radi očuvanja
dnevne likvidnosti. Postoji i kreditna potpora likvidnosti banaka ali je ona
iznimno rijetka. PredviĎeni su: 1) lombardni kredit, 2) kratkoročni kredit
za likvidnost, 3) interventni kredit i 4) predsanacijski kredit.
14. ODRŢAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI KAO FUNKCIJA

HNB
HNB utvrĎuje i provodi deviznu politiku u RH i odgovorna je za odrţavanje
meĎunarodne likvidnosti zemlje. Ovu zadaću HNB ostavaruje: 1)
donošenjem podzakonskih propisa (odluka) kojima ureĎuje devizno
poslovanje pravnih i fizičkih osoba, 2) kupnjom i prodajom strane valute
na promptnim i deviznim trţištima, 3) ureĎivanjem tečaja domaće valute,
4) formiranjem i rukovoĎenjem meĎunarodnim pričuvama RH, 5)
reguliranjem kreditnih odnosa i platnog prometa s inozemstvom i 6)
nadzorom nad deviznim poslovanjem banaka.
Mjere i politike kojima HNB osigurava opću likvidnost prema inozemstvu
su: a) mjere devizne politike, b) politika meĎunarodnih (deviznih) pričuva
i c) trgovanje na deviznom trţištu.
15. DEVIZNE REZERVE: STRUKTURA I VRSTE

Namjena dev. rezervi je da osiguravaju meĎunarodnu likvidnost zemlje u
uvjetima slobodne kupoprodaje deviza za domaće osobe i nepostojanja
obveznog ustupa deviza (cesija) i „rentacionih kvota“ drţavi.
Ukupne dev. rezerve dijele se na one kojima upravlja HNB i one kojima
upravljaju ovlaštene banke. Čine ih: 1) potraţna salda plativa u
konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNBa kod stranih središnjih
banaka, meĎunarodnih fin. institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih

banaka, 2) visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zaduţnice
koje glase na kovertibilnu valutu, 3) specijalna prava vučenja HNBa kod
MMFa, 4) monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje koje drţi
HNB, 5) efektivna strana valuta i 6) terminski, repo i opcijski ugovori u
konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim ugovornim stranama.
Do smanjenja dev. pričuva dolazi zbog: prodaje dev. poslovnim bankama
i min. financija, iskupa devnih blag. zapisa i plaćanja kamata i dr. obaveza
MMFu, troškova SWIFTa i REUTERSa.
Formiraju se: 1) otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, 2)
otkupom od Min. financija (iz inozemnog zaduţivanja drţave), 3)
povlačenjem tranši iz MMFa, 4) iz prihoda od kamata na depozite i na
vrijednosnice, 5) prodajom efektivnih kuna stranim bankama, 6) deviznim
blagajničkim zapisima HNBa i 7) obveznom pričuvom.
Devizne pričuve zemlje iznosile su u 2003. $7,237 mlrd. Ranije je HNB
najviše ulagao kod inobanaka, 2003. primat su preuzela ulaganja u
vrijednosne papire. Ulaganja u depozite ograničena su na 200 najvećih
posl. banaka s investicijskim rangom najmanje AA. Kriteriji ulaganja su
sigurnost, likvidnost, rentabilnost. Kod jedne banke smije se deponirati
najviše 5% rezervi s rokom do 3 mj. Po viĎenju mora biti 10% pričuva.
Ulaganja u kratkoročne vrijednosne papire smiju iznositi do 70% rezervi
HNB, a trenutno je 17%. HNB drţi oko 1% efektive namijenjene
najnuţnijim potrebama likvidnosti, a pričuve u obliku monetarnog zlata
zasad ne drţi (pripast će joj $160 mil. zlatnih poluga iz SFRJ).
16. REGULIRANJE KREDITNIH ODNOSA S INOZEMSTVOM

Odnose s inozemstvom regulira HNB. Ona utvrĎuje mjere za ostvarivanje
opsega i strukture zaključivanja i korištenja inozemnih kredita, te prati i
kontrolira njihovo zasnivanje. Čimbenici regulacije inozemnih kreditnih
odnosa su vanjska zaduţenost, ročnost potraţivanja i obveza, struktura
kredita (primljenih i datih) po vrstama, iznos dev. rezervi i dr. HNB se
moţe zaduţivati i u svoje ime ali samo ako je to nuţno za odrţavanje
likvidnosti sa inozemstvom. HNB utječe na kreditne odnose tako što: 1)
prati korištenje, otplate i raskide kreditnih ugovora, 2) propisuje obvezu
obavještavanja o namjeri zaključivanja inozemnog kredita, 3) podnosi
prijave o zaključnom kreditnom ugovoru i podnosi dokumentaciju i 4)
utvrĎuje namjenu i opseg odobravanja fin. kredita.
17. REGULIRANJE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM KAO

FUNKCIJA HNB
Sastoji se u tome što HNB: 1) odobrava poslovanje s devizama u zemlji,
2) propisuje obavljanje mjenjačkih poslova, 3) osigurava provoĎenje
platnih i fin. ugovora s inozemstvom, 4) odobrava bankama obavljanje
platnog prometa i kreditnih odnosa s inozemstvom, 5) odreĎuje uvjete
prenošenja iz i u zemlju domaće i strane valute i vrijednosnica, 6) prodaje
efektivne kune inoz. bankama, 7) organizira meĎunarodni platni promet i
8) odreĎuje načine naplate i plaćanja s inozemstvom.
18. KONTROLA I NADZOR BANAKA

Kontrolna funkcija je u nadleţnosti HNB. Ona obuhvaća prudencijalnu
(bonitetnu) kontrolu (prikupljanje i analiza podataka prikupljenih putem
kontrole u samim bankama  on-site ili putem izvješća dostavljenih od
strane banaka  off-site te nadgledanje i poduzimanje mjera prema
bankama na osnovi tih podataka), kontrolu provedbe mjera monetarne
politike (praćenje kretanja sredstava na ţiro računima banaka i izdvajanja
obvezne rezerve, minimalne likvidnosti banaka, korištenje kredita za
likvidnost i dr.) i devizne politike, te deviznu dokumentarnu kontrolu. U
nju ubrajamo i obradu zahtjeva za izdavanje suglasnosti o osnivanju
banaka. HNB ima pravo na sankcije bankama i kontrolu štedionica.
Sektor nadzora i kontrole HNB obraĎuje zahtjeve za odobravanje
osnivanja banaka i za odobrenja imenovanja članova uprave banaka i
prosljeĎuje ih na odlučivanje Savjetu HNB-a.
19. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA

Banka je najvaţnija financijska posrednička institucija. Moţemo reći da
banka do sredstava dolazi primanjem depozita i njihovim plasmanom
najčešće u obliku kredita, a bavi se i fin. uslugama. Sredstva takoĎer
prikuplja voĎenjem transakcijskih računa, zaduţivanjem kod drugih
banaka, emisijom vlastitih zaduţnica kao što su dionice, obvaznice,
blagajnički zapisi... Posluje na načelima likvidnosti, sigurnosti i
rentabilnosti.
Banka je fin. institucija koja u pasivi bilance sadrţi depozite novčane
prirode i na njih plaća pasivnu kamatu, a u aktivi sadrţi kredite. Razlika
izmeĎu akt. i pas. kamatne stope je kamatna marţa.
Kreditiranje i primanje depozita njena su najvaţnija karakteristika, iako uz
njih banka obavlja i druge poslove fin. prirode. TakoĎer ima i vaţnu
alokativnu funkciju. Banka moţe biti samo ono poduzeće koje ima licencu
za rad koja je propisana posebnim zakonima o bankama. U Hrvatskom
zakonu o bankama banka je odreĎena kao d.d. čiji je predmet poslovanja
primanje novč. depozita i davanje kredita i drugih plasmana
(18.12.1998.).
Temeljni motiv djelovanja banke je dobit.
20. KOMERCIJALNE I RAZVOJNE BANKE

RAZVOJNE BANKE su banke dugoročnog kreditiranja i time potpomaţu
privredni razvoj. Prikupljaju dugoročna sredstva štednje i na osnovi njih
odobravaju dugoročne kredite. Ti krediti namijenjeni su poduzetnicima za
kapitalnu izgradnju i investiranje. Sredstva prikupljaju oročivanjem
dep., uzimanjem dugoročnih kredita, emisijom dionica, formiranjem
vlastitog trajnog kapitala, emisijom obveznica na domaćem i
meĎunarodnom trţištu, raspolaţu sredstvima razvojnih drţ. fondova,
sredstvima javnog sektora itd. Razvojne banke mogu biti posebne
drţavne banke, specijalizirane privatne poslovne banke, regionalne ili
meĎunarodne. Njihova uloga je sve vaţnija što se očituje u sve većem

značenju dugoročnih vrijednosnica i dugoročnog kreditiranja.
Procedura odobravanja kredita kod razvojnih banaka puno je stroţa nego
kod komercijalnih banaka. One takoĎer imaju veliki monetarni (jer
transferiraju novac) i makroekonomski učinak.
KOMERCIJALNE BANKE su banke kratkoročnog kreditiranja proizvodnje i
prometa. One prikupljaju depozite i novac umnaţaju putem kreditne
aktivnosti (kratkoročni krediti za potrošačko kreditiranje, krediti za
financiranje trgovine, proizvodnje, obrta). U pasivi im se nalaze sredstva
na računima plačanja, krakoročni dep., zaduţnice i pozajmice. TakoĎer
sudjeluju u meĎunarodnom platnom prometu. Pod čvrstim su nadzorom
centralne banke.
21. OKRUPNJAVANJE BANAKA

Banke se udruţuju radi više razloga. To mogu biti veći profit, bolji porezni
tretman, izbjegavanje zakonskih propisa, lakše obavljanje poslova na
domaćoj i meĎunarodnoj razini... Okrupnjivanje se pojavljuje u četiri
oblika:
1.) BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem banka «majka» ima u
vlasništvu kontrolni paket dionica ili većinski udio u drugoj banci «kćeri», i
utječe na izbor rukovodstva i politike (banke subsidijarije) iako banka kćer
djeluje kao posebna organizacija s nezavisnim pravnim statusom. Banke
se na taj način često udruţuju i uobičajeno je da se udruţuju banke
meĎusobno, iako se u novije vrijeme povezuju i s drugim fin.
institucijama. Do takvog oblika udruţivanja dolazi zbog gore navedenih
razloga, a uz njih još i radi mogućnosti obavljanja nebankovnih fin.
poslova koje inače ne smiju obavljati, bavljenja osiguranjem, potrošačkim
kreditiranjem, leasingom, koncentracije kapitala, racionalnijeg
poslovanja...
Osnivanje holdinga je regulirano zasebno od regulacije osnivanja
industrijskih holding tvrtki. Razlikujemo jednobankovni holding u kojem
kojem tvrtka majka kontrolira jednu banku i višenebankovnih podruţnica,
i multibankovnu holding grupu gdje jedna tvrtka kontrolira više banaka i
nebankovnih institucija.
Prema američkom zakonu BHC kontrolira banku: 1) kontrolom najmanje
25% dionica s pravom glasa, 2) utječe na izbor većeg dijela uprave
banke, 3) utječe na upravu ili politiku banke. U SADu bankovni holdinzi
nastaju zbog velikih ograničenja bankama  2/3 banaka u SADu su
uključene u bankovne holdinge koji drţe preko 90% bankovnih depozita
(oko 80% bankovnih holdinga u SADu su jednobankovni).
2.) BANKOVNI KONZORCIJ - banke se udruţuju na temelju ugovora radi
ostvarivanja nekog velikog i važnog projekta koji same nisu u mogućnosti
ostvariti ili bi to iziskivalo velike troškove i teškoće te traje samo do
ostvarivanja tog cilja. Konzorcijem rukovodi banka - gestor.
Razlikujemo kratkoročne (npr. odobravanje kredita) i trajne (npr.
uzajamno odrţavanje likvidnosti) ciljeve konzorcija. Banke ne gube svoju
samostalnost, već samo ulaţu potrebnu tehniku, kadrove i dio kapitala.
Konzorcij moţe biti nacionalni ili meĎunarodni.
3.) MULTINACIONALNE BANKE su treći oblik okrupnjavanja, gdje se

udruţuje kapital banaka više zemalja, što čini korak naprijed ka globalnoj
integraciji. Banke putem mreţe svojih podruţnica koje se nalaze u
nekoliko zemalja obavljaju fin. poslove i pritom ostvaruju dobit na temelju
razlika u uvjetima na pojedinim trţištima.
4.) BANKOVNI SINDIKAT je četvrti oblik udruţivanja banaka za koji je
karakteristično da grupa banaka na čelu s bankom voditeljem odobrava
sindikalizirani kredit, s tim da svaka od banaka iz te grupe sudjeluje u
njegovom dijelu. U taj oblik ubrajamo i grupu investicijskih banaka koje
kupuju nova izdanja vrijednosnica emitenata koja su velikih vrijednosti u
svrhu prodaje investitorima na primarnom fin. trţištu.
PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka;
SELLING GROUP-prodajna grupa inv. banaka.
22. BANKOVNI HOLDING

Vidi pitanje 21.
23. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Od banaka se razlikuju po tome što ne obavljaju depozitnokreditne
poslove za cijelo tržište, ne obavljaju ih kao osnovnu djelatnost, obavljaju
samo jedan od tih poslova ili zakonski ne zadovoljavaju uvjet da budu
banke. Ukoliko nemaju licencu za rad kao banka smatraju se
nebankovnim fin. institucijama, koliko god one bile slične bankama.
Najvaţnije od njih su: štedne depozitne institucije, ugovorne štedne
organizacije, investicijski fondovi, investicijske banke, stambena društva,
fin. kompanije, brokeri i dealeri, povjerbena društva, leasing, factoring...
EU ih je razgraničila na pet grupa i to su: 1) štedno kreditne institucije, 2)
brokerske institucije, 3) posrednici za vrijednosnice, 4) sindikati i 5)
ostali.
Pod pojmom investitora razlikujemo institucionalne od individualnih, u
kojima su ovi prvi u prednosti radi mogućnosti disperzije rizika i utjecaja
na cijene i druge uvjete na trţištu. Najvaţniji instituc. investitori su:
inv. fondovi, osiguravatelji, banke, mirovinski fondovi, zaklade i sindikalni
fondovi.
24. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

Razlikujemo štednju graĎana (nepotrošeni dohodak) i nacionalnu
štednju (skup osobne, poduzetničke i drţ. štednje). Tradicionalno se ulaţe
u depozitne štedne institucije kojih ima više vrsta. One sredstva mogu
uzajmljivati od središnje banke, ali moraju izdvajati obveznu rezervu.
Značaj štednje u obliku depozita sve više opada jer raste mogućnost
ulaganja u druge fin. oblike. U RH štednja je još uvijek vrlo zastupljena,
ali banke vode glavnu riječ na tom području.
ŠTEDIONICE prikupljaju manje ušteĎevine širokog sloja graĎanstva,
istovremeno im pruţajući fin. usluge, kredit, kamate i sigurnost. U pasivi
im se nalaze štedni računi, depoziti i štedni planovi različitih namjena.
Aktiva im se najčešće sastoji od kredita graĎanstvu (stambeni, osobni i
potrošački) dok neuposlena sredstva ulaţu u razne plasmane. Štedionice
su sudionici domaćeg i ino fin. trţišta, vode račune malih i srednjih

poduzeća. Pod čvrstim su nadzorom drţave. U EU su najjače u Njemačkoj.
Iako su prve štedionice osnovane na načelu uzajamnosti (cilj je bio
promoviranje štednje i meĎusobna pomoć siromašnijem sloju
stanovništva), danas je to načelo napušteno te se pretvaraju u kapitalse
institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o vlasničkom udjelu
(„jedan dolar – jedan glas“).
Najveće svjetske štedionice u pravilu su one kojima je osnovna djelatnost
kreditiranje stambene izgradnje.
ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se na načelu uzajamnosti unutar
odreĎenih zajednica. U posljednje vrijeme se pretvaraju u kapitalske
organizacije koje svojim članovima isplaćuju dividendu. Do sredstava
dolaze prikupljanjem štednih uloga, pozajmicama i emisijom
vrijednosnica. U RH imaju status neprofitnih štedno-kreditnih zadruga
koje odobravaju kredite članovima i nečlanovima.
KREDITNE ZADRUGE neprofitne su institucije koje u pravilu imaju porezne
olakšice, i u vlasništvu su članova štediša. U njih se udruţuju manje
zajednice ljudi radi odobravanja kredita isključivo članovima. Na temelju
udjelnih računa članovi stječu pravo upravljanja. Ne dijele dividendu.
Članovi ostvaruju veću kamatu na štednju, a manju na kredit. Višak se
rasporeĎuje u rezerve koje onda povećavaju neto vrijednost zadruge.
Posluju po Raiffeiseovim načelima: 1) samopomoć članova (uzajamnost),
2) samoodgovornost (sami članovi sporazumno odreĎuju odnose u
zadruzi) i 3) samoupravljanje (upravljaju članovi bez vanjskog utjecaja).
To su svojevrsne blagajne uzajamne pomoći.
POŠTANSKE ŠTEDIONICE graĎanima plasiraju različite drţ. zaduţnice, a
prednost im je u dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti i čekovnom
platnom prometu. Ne kreditiraju članove, već sredstva usmjeravaju u
programe komunalne infrastrukture. Danas im značaj opada, a u RH ne
postoje. U većini zemalja mogu uzajmljivati sredstva od sred. banke, te
su duţni izdvajati obv. rezervu, nadziru ih isti nadzorni organi kao i banke
ili posebni za njih (SAD).
INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA je samo jedan od oblika ulaganja štednje
stanovništva kod banaka, štednih depozitnih institucija i pošta. U RH je
vrlo razvijena štednja graĎana ali ne i sustav štednih institucija.
25. STAMBENA DRUŠTVA

Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne
banke ali i fonda zajedničkog investiranja.
Do sredstava dolaze prikupljanjem kratkoročnih oblika osobne štednje
(udjelni računi, štedni depoziti), posebnim planovima s por. olakšicama,
većim pozajmicama na fin. trţištu, a plasiraju ih u obliku dugoročnih
stambenih kredita koji su osigurani hipotekom. Osim stambenog
kreditiranja bave se i poslovanjem s kreditnim karticama i putničkim
čekovima te ulaţu u drţavne vrijednosnice. Nalaze se pod nadzorom drţ.
koja ih i potpomaţe. Vrlo su vaţna u rješavanju stambenog pitanja niţih
socijalnih slojeva, pa zato uţivaju i por. olakšice. Prvo st. društvo je
osnovano u GB. RH je 1997. zakonski regulirala mogućnost njihova
osnivanja s istom svrhom kao u drugim zemljama, a uţivale bi i drţ.

potporu radi pomaganja u rješavanju soc. i političkog pitanja stanovanja.
26. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE prodajom polica osiguranja i uplatama
premija štite pojedince i poduzeća od ekonomskog, zdravstvenog ili
ţivotnog gubitka. Sredstva prikupljaju dugoročnim fin. aranţmanima i
plasiraju ih na fin. trţištu. Priljev novca im je predvidiv jer na temelju
zaključenih ugovora mogu procijeniti prihode. Zbog toga ulaţu u
dugoročne oblike aktive.
Osiguravatelji ţivota ulaţu u dugoročne korp. obveznice, hipotekarne
obv., dionice i slične relativno sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine
ulaţu u drţ. obveznice, korp. obveznice, dionice, drţe dep. u bankama,
kreditiraju trgovinu. Razlikujemo policu ţivotnog osiguranja gdje se
osiguravatelj obvezuje korisniku isplatiti odštetu u slučaju osiguranikove
smrti ili samom osiguraniku ako doţivi dospijeće; polica osiguranja
imovine obvezuje osiguravatelja na isplatu odštete u slučaju oštećenja,
uništenja ili otuĎenja imovine; polica zdravstvenog osiguranja omogućuje
nadoknadu ekonomskog gubitka zbog rizika gubitka zdravlja i pokriće
troškova liječenja, a uplaćuju ga obično tvrtke u ime svojih radnika, ali to
nije pravilo.
MIROVINSKE FONDOVE ubrajamo u najznačajnije institucionalne
investitore.
Današnji fondovi u razvijenim zemljama djeluju na načelu kapitalizacije tj.
uplata članova, dok u nekim drţ. još uvijek djeluju oni što posluju na
načelu generacijske solidarnosti (pri čemu se uplate zaposlenih koriste za
isplate mirovina trenutnih umirovljenika).
Do novč. sredstava dolaze doprinosima članova za vrijeme njihovog
radnog vijeka i obvezuju im se isplaćivati redovite mjesečne isplate nakon
odlaska u mirovinu. Ulaţu u dugoročne instrumente trţišta kapitala
(dionice i obv. poduzeća, drţ. vrijednosnice i veliki oročeni depoziti kod
banaka) i tako odrţavaju likvidnost. Strukturom portfelja pojavljuju se
kao vlasnici i financijeri privrede i kreditori drţave, osloboĎeni su poreza.
Na povećanje njihove vaţnosti utječe više razloga: poduzeća plaćaju
radnike i izbjegavaju ograničenja visine nadnica i istovremeno privlače
obrazovani kadar nudeći radnicima veće mirovine ulaţući u mir. fondove,
radni vijek je sve kraći, a ţivotni sve dulji, pa mirovina predstavlja vaţan
dio ţivota čovjeka. Fondovi mogu biti privatni, drţavni ili pod
podrţavanjem drţave, ali njima upravljaju banke i druge fin. institucije
kao povjerenici pa ih zbog toga ne trebamo doţivljavati kao institucije,
već kao planove (pension plans) ili modele štednje za starost. Mirovinski
fondovi se ne oporezuju.
27. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

To su fin. specijalisti koji pomaţu emitentima vrijednosnica pri njihovoj
emisiji i rasprodaji na primarnom fin. trţištu i na njemu djeluju kao
najvaţniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u Europi te poslove
obavljaju univerzalne banke (merchant bank, bank daffaire) preko svojih
posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama. Investicijske banke ne

djeluju kao fin. posrednici, jer ne mijenjaju prirodu potraţivanja koja se
prodaju. Do sredstava dolaze pozajmicama od banaka, sporazumima o
reotkupu (REPO), emisijama zaduţnica i depozitima na računima
komitenata. Obavljaju sve poslove na fin. trţištu (primarnom i
sekundarnom). Funkcije su im: upis cijele emisije ili organiziranje
kupovne grupe, prodaja vrijednosnica, pomoć pri odlučivanju i kreaciji
emisije, brokersko-dealerski poslovi na sekundarnom trţištu i poslovi
imovinsko-financijskog restruktuiranja (preuzimanja, stjecanja i spajanja
poduzeća), odrţavanje emisijskog tečaja.
Najveća i najvaţnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je
univerzalna tvrtka za poslovanje s vrijednosnicama koja ima i banku u
sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Goldman Sachs, 1.
Boston, Prudential...
28. BROKERI I DEALERI

To su specijalisti za kupnju i prodaju vrijednosnica na sekundarnim fin.
trţištima. Do sredstava dolaze putem bankovnih kredita i sredstava
klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica.
Sve inv. banke djeluju kao brokersko-dealerske tvrtke. Dealeri obavljaju
te poslove za vlastiti račun i očekuju dobit i preuzimaju rizike promjena
cijena, dok brokeri predstavljaju posrednike u tim odnosima poslujući u
ime kupca i prodavača i za te usluge naplaćuju proviziju i ne preuzimaju
rizike. Brokeri posluju sa širom javnošću i s dealerima, a u odreĎenim
situacijama posluju kao dealeri i obratno. Postoje i specijalizirani brokeri
za odreĎena trţišta, npr. hipotekarni brokeri.
Dealeri se specijaliziraju za pojedine vrijednosnice i za njih su oni «market
makers», a zarada im je razlika izmeĎu zahtijevane i ponudbene cijene.
Razlikujemo nekoliko vrsta brokerskih kuća. Tvrtke za potpunu
brokersku uslugu posluju i kontaktiraju sa širokim krugom sudionika
trţišta i bave se savjetovanjem i struktuiranjem portfelja svojih klijenata.
Diskontni brokeri klijentima pruţaju uţi obujam usluga uz niţu cijenu koju
ne uzimaju u obliku provizije već je ugovaraju u obliku fiksne naknade. Ne
bave se istraţivanjem trţišta i savjetovanjem. Takav tip brokerskih kuća
tipičan je za američko trţište; posluju na veliko. Tim poslovima diskontne
brokeraţe bave se specijalizirane diskontne brok. kuće i banke.
29. FINANCIJSKE KOMPANIJE

Često se nazivaju korporacijskim bankama i poduzeća preko njih
osiguravaju novac za vlastite potrebe, ali za razliku od banaka ne uzimaju
depozite šire javnosti. Osnivaju ih velike korporacije, banke,
osiguravajuće kuće i dr. Banke ih osnivaju da bi ušle u nebankovne
poslove koje nemaju ovlaštenja obavljati. Fin. institucije ih osnivaju da bi
stanovništvu i poduzećima osigurali kratkoročne i srednjoročne kredite, a
sredstva pribavljaju emisijama dugoročnih vrijednosnica i uzimanjem
kredita od banaka. Korporacije osnivaju fin. kompanije da bi ušle u fin.
poslove kreditiranjem kupaca i tako ih potičući na kupovinu njihovih
proizvoda, financiranjem svoje proizvodnje ili zaradom na obavljanju fin.
transakcija. Fin. kompanije odvojene su od poslovanja korp. koja ih

osniva ali ostvaruju njene interese.
Razlikujemo potrošačke fin. kompanije koje izravno odobravaju kredite
potrošačima za kupnju robe, prodajne koje kupce financiraju otkupom
kreditnih ugovora od dealera, i poslovne koje financiraju posebne potrebe
poduzeća. Najveća fin. kompanija je GMAC (General Motors Acceptance
Corp.) i bavi se prodajom automobila, kamiona, kreditnim karticama,
hipotekarnim kreditima i skoro svim fin. poslovima.
30. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA - INVESTICIJSKI

FONDOVI
To su institucionalni investitori registrirani kao tvrtke koji prikupljaju novč.
sredstva individualnih investitora (graĎanstva) i poduzeća i ulaţu ih u
dugoročne (rjeĎe kratkoročne) fin. instrumente. Članovi ulaganjem stječu
udjele u fondu i na osnovi njih dobivaju udjelne certifikate, ali nemaju
pravo na upravljanje već je to isključivo pravo osnivača fonda.
Individualnom investitoru smanjuju mogućnost rizika, smanjuju troškove
jer rade na veliko, osiguravaju likvidnost, omogućavaju por. olakšice... Za
svoje usluge naplaćuju godišnju članarinu i pristupninu, u čemu se i
očituje interes njihova poslovanja. TakoĎer je u mogućnosti depozite
vezivati kod sebe i u fond ukomponirati vrijednosnice u vlastitom
vlasništvu. Inv. fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup
imovine kod sebe drţi skrbnik fonda koji kontrolira aktivu, vodi
računovodstvo i sl., a administraciju, oglašavanje, kreiranje fonda i
politiku investiranja odreĎuje upravljač fonda. Razlikujemo otvorene i
zatvorene fondove. Skrbnik fonda (povjerbena kuća) najčešće je banka ili
osiguravatelj. Vrste investicijskih fondova su: 1) unit trust  otvoreni
fond, 2) investment trust  zatvoreni fond, 3) mutual fund (uzajamni
fond)  najčešće otvoreni fond, 4) zajednički fondovi novčanog trţišta
(MMMF – money market mutual funds)  otvoreni fond i 5) REIT (real
estate investment trust)  zatvoreni fond.
31. OTVORENI I ZATVORENI INVESTICIJSKI FONDOVI

Investicijski fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine
kod sebe drţi skrbnik fonda koji kontrolira aktivu, vodi računovodstvo i sl.,
a administraciju, oglašavanje, kreiranje fonda i politiku investiranja
odreĎuje upravljač fonda.
Otvoreni fondovi (open end) imaju promjenjivi broj udjela koji se
povećavaju ulaganjem novca u fond ili smanjuju reotkupom na zahtjev
člana. Time se istovremeno povećava ili smanjuje veličina fonda ovisno o
potraţnji. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima
kupuje vrijednosnice i dodaje ih postojećem skupu. Ograničenja u broju
udjela ne postoje.
Kod zatvorenog fonda (closed end) broj udjela je fiksan i fond ih ne
reotkupljuje već ih se prodaje na burzi ili organizatoru fonda. Točno se
odreĎuju vrijednosnice i prodajni udjeli. Vrijednost udjela i investicijskog
fonda kalkulira se dnevno kao neto vrijednost fonda (NAV; Net-Asset
Value) koja predstavlja ukupnu vrijednost svih vrijednosnica u fondu
pomnoţenih s njihovom dnevnom trţišnom cijenom i uvećana za

vrijednost ostale aktive. Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko
mreţe fin. institucija, a za njih postoji i sekundarno trţište. Interes
investitora moţe biti u kapitalnom dobitku (porast cijene udjela) i u
dividendi.
32. DRŢAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Glavna zadaća tih institucija je financiranje dijelova nacionalne
ekonomije od posebne drţavne vaţnosti, a nisu u dovoljnoj mjeri
financirane iz proračuna ili kredita (izvoz, poljoprivreda, stipendiranje
studenata, stanogradnja). Nastojanje drţave je uključiti privatni kapital sa
fin. trţišta putem ovih institucija da bi se ostvarili značajni javni ciljevi.
Fin. institucije s potporom drţ. (GSE; Government Sponsored Enterprises)
privatne su institucije koje ostvaruju javne funkcije. Osnovna im je svrha
stvarati sekundarna trţišta za plasmane posebne namjene. Ovlaštene su
odobravati kredite krajnjem korisniku, otkupljivati odobrene kredite od
banaka i štedionica i jamčiti za zaduţnice što ih izdaju same komercijalne
institucije. Posluju profitabilno što drţavnom proračunu bitno pomaţe.
Drţava ih potpomaţe tako što pozajmljuje fin. potpore iz proračuna, daje
posebno povoljan status zaduţnica sponzoriranih institucija i pogodnosti
glede propisane veličine i odnosa kapitala i plasmana...
Izvozne fin. institucije su drţ. institucije koje obično obavljaju osiguranje
izvoznih poslova, ali postoje i neke posebne (HERMES). Izvori sredstava
su im drţ. proračun, sredstva sred. banke, drţ. fondovi, sredstva
pribavljena na fin. trţištu...
33. KONKURENCIJA BANAKA I NEBANKOVNIH FIN. INSTITUCIJA

U klasičnom fin. sustavu banke i depozitno kreditni kompleks su
dominirali, a konkurencija se odvijala unutar grupe istovrsnih banaka ili
na odreĎenom dijelu trţišta. Specijalizirale su se za točno odreĎene
poslove. Pojava novih konkurenata (institucije osiguranja, mirovinski i inv.
fondovi i dr.) na fin. trţištu i njihov sve veći značaj u bankovnim
aktivnostima dovodi do despecijalizacije banaka i njihovog preoblikovanja
u fin. institucije potpune usluge. Time prestaje njihov monopol na fin.
trţištu. Banke postaju univerzalne i polifunkcionalne, kao posljedica ţelje
da u potpunosti zadovolje potrebe trţišta. Do smanjenja uloge banaka
dovela je stroga regulacija čime su bile dovedene u nepovoljniji poloţaj od
ostalih fin. institucija, što je na kraju uzrokovalo sve niţu profitabilnost i
neisplativost za njihove vlasnike. Mirovinski fondovi koji posluju na
principu kapitalizacije i osiguravajuće institucije potiskuju banke u drugi
plan, a primjetna je i konkurencija investicijskih fondova. Ti su efekti
prvenstveno rezultati mekše regulacije nebankovnih konkurenata koji
mogu bolje iskoristiti promjene na trţištu. Takva kretanja dovela su do
kriza banaka i bank. sustava u odreĎenim zemljama, meĎutim, opstanak
banke mogu zahvaliti osnivanjem ili preuzimanjem najuspješnijih fin.
institucija i njima pripadajućih poslova. TakoĎer se proširila primjena
računalne tehnologije, novih fin. tehnika, integracija banaka, poboljšanje
kvalitete bilance banaka, sniţenje troškova poslovanja, osposobljavanje

kadrova...
34. FINANCIJSKA TRŢIŠTA - ULOGA I FUNKCIJA

Fin. trţišta općenito predstavljaju ukupni fin. sustav, a svakodnevno taj
pojam rabimo za trţišta vrijednosnica. Sastoje se od osoba, fin.
instrumenata, tehnika i tokova koji u ureĎenim sustavima poslovanja
omogućavaju razmjenu novč. viškova i manjkova i odreĎuju cijene po
kojima se ta razmjena obavlja. Na razvijenim trţištima susreće se
mnoštvo fin. oblika, dok se u nerazvijenim sustavima susreću banke,
depoziti i krediti kao dominantni oblici.
Fin. trţišta dijele se na trţišta vlasničkih udjela (kapitala, equity trţišta)
na kojima se trguje dionicama, i na kreditna debit trţišta na kojima se
trguje zaduţnicama i kreditima. Najčešća podjela fin. trţišta je na trţište
novca i kratkoročnih vrijednosnica, devizno trţište i trţište kapitala.
Razvijeno fin. trţište omogućava: disperziju rizika, stalno mijenjanje
oblika imovine i vrednovanje svakog sudionika trţišta, prilagoĎavanje
ročnosti plasmana i izvora, brisanje granica izmeĎu likvidnih i nelikvidnih
sredstava, dezinvestiranje... Na razvijenim fin. trţištima sve više sudjeluju
poduzeća, drţava i stanovništvo, što je i primjereno demokratskim
društvima.
35. ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI

INVESTITORI
Razlikujemo štednju graĎana i nac. štednju (skup osobne, poduzetničke
i drţavne štednje). GraĎani svoju štednju koju predstavlja nepotrošeni
dohodak ulaţu u banke, štedionice i ostale fin. institucije u obliku
depozita; ročnih ili po viĎenju. Štediše za povjerbu svog novca kod tih
institucija očekuju prihod u obliku kamata. Investitori ulaţu u
vrijednosnice od kojih očekuju buduće prihode u obliku dividende,
kamate, diskonta... Dijelimo ih na individualne, a to su pojedinci i
kućanstva, i institucionalne (inv. fondovi, banke, mir. fondovi, sindikalni
fondovi, zaklade, institucije za osiguranje). Institucionalni investitori u
stanju su utjecati na cijene i druge uvjete na trţištu te disperzijom
smanjiti rizičnost ulaganja, a kupci su najvećeg dijela vrijednosnica na
trţištu. Zbog svoje veličine i fin. snage i gore navedenih razloga u
prednosti su nad pojedincima, pa danas zauzimaju sve vaţniju ulogu u
trgovini vrijednosnicama.
36. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE

Na njemu se prodaju nove emisije vrijednosnica putem kojih se
prikupljaju nova novč. sredstva i time povećava kapital izdavatelja ako se
radi o dionicama, a uzajmljuju dugoročna novč. sredstva ako je riječ o
obveznicama. Na primarnom fin. trţištu prodaja vrijednosnica vrši se
samo jedanput. Pomoć pri emisiji vrijednosnica moţe se naći kod
investicijskih banaka ili poslovnih banaka preko njihovih poslovnih
departmana. Pomoć se očituje u analizi trţišta, prijedlogu vrste i osobine
vrijednosnice koje bi trebalo emitirati, registracija emisije, raspisivanje
poziva na upis, prodaja vrijednosnica, ili čak i same otkupe cijelu emisiju
pa je prodaju kao veleprodavači te tako preuzimaju rizik. Pri sudjelovanju
na primarnom trţištu vrlo je vaţno imati informacije o bonitetu emitenta,
koji predstavlja njegovu vrijednost, kreditnu i poslovnu sposobnost i
pouzdanost. Pri odreĎivanju boniteta rangiraju se emitenti ocjenjujući ih
ocjenama od AAA (najmanji rizik) do C ili D (najrizičnije). Te ocjene mogu
imati i brojčanu oznaku. Rizične vrijednosnice mogu donijeti veće prihode,
ali to za sobom povlači i visok stupanj rizika koji se preuzima.
TOMBSTONE - novinski oglas kojim inv. bankari javnosti najavljuju novu
emisiju vrijednosnica pri njihovoj javnoj ponudi; to je prva informacija i
uput na «prospectus» koji sadrţi detalje o emisiji i uvjetima ponude
odobrene od nadleţne nac. komisije.
37. SEKUNDARNO FIN. TRŢIŠTE

Naziva se i «tržište druge ruke». Na njemu se vrši stalna kupoprodaja već
emitiranih vrijednosnica koje su prethodno bile rasprodane na primarnom
trţištu. Zove se i transakcijsko trţište jer na njemu originalni izdatnik
vrijednosnica ne pribavlja novč. sredstva nego se mijenjaju vlasnici. Ono
pruţa mogućnost investitorima da preprodajom odrţe likvidnost i oslobaĎa
novac za druge plasmane. Vrlo je vaţno i za opstanak primarnog trţišta,
jer bez njega vrijednosnice postaju tek običan komad papira koji je
neupotrebljiv do roka dospijeća.
Ono je pravno i organizacijski ureĎeno zbog zaštite sudionika. Transakcije
na sek. trţištu se odvijaju u bankama, na burzama, na OTC trţištima i «iz
ruke u ruku».
38. BURZA VRIJEDNOSNICA

To je organizirano i centralizirano mjesto trgovanja dionicama i
obveznicama na kojem članovi (brokeri i dealeri) trguju u skladu s
određenim pravilima, čija je zadaća osigurati trgovinu i infrastrukturu
uvrštenim vrijednosnicama iako se prema posebnim pravilima moţe
trgovati i sa neuvrštenima. Ona ostvaruje najveći promet na sekundarnom
trţištu. Članovi burze mogu imati jedno ili više uplaćenih mjesta (seat).
Da bi se vrijednosnice mogle uvrstiti na burzu one moraju zadovoljiti
odreĎene uvjete i emitent je duţan predočiti odreĎene dokaze o tome. Na
burzi se trguje velikim brojem vrijednosnica, ali se zato odlikuju
vrhunskom kvalitetom.
Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos god. dobiti, broj dioničara,
broj krupnih dioničara, neto-aktiva, minimalna trţ. vrijednost.
NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća; na njoj kotira oko 3558
vrijednosnica od 2745 tvrtki. Trguje se dionicama i preferencijalnim d.,
izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SAD je AMEX.
39. OTC FINANCIJSKO TRŢIŠTE

Uz burze vrijednosnica predstavlja vrlo vaţan oblik sekundarnog trţišta.
Ponekad se naziva i tercijarnim trţištem. Na njemu se vrši trgovina
dionicama i obveznicama malih tvrtki koje najčešće nisu uvrštene na
burzi. Trgovci su prvenstveno dealeri, a trguje se putem umreţenih
računala. Princip rada je slijedeći: na ekranima računala se kontinuirano

ispisuju kupovne i ponudbene cijene na temelju kojih trgovac na zahtjev
komitenta telefonski obavlja kupoprodaju, a ne dolazi do fizičkog susreta
sudionika.
To je, zapravo, sustav automatskih kotacija na mreţi meĎusobno spojenih
računala. Organiziralo ga je NASD (nac. udruţenje dilera vrijednosnica)
uvodeći 71 sustav automatskih kotacija NASDAQ. Drugi primjeri OTC-a su
trţište drţ. obveznica vlade SAD, devizna trţišta, a kod nas Varaţdinsko
kompjuterizirano trţ. vrijednosnica.
40. NOVČANO TRŢIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP.

FUNKCIJE
Na njemu se trguje novcem, a rok dospijeća instrumenata je do godinu
dana. Funkcija mu je svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem kao
transakcijskim sredstvom, da bi one odrţavale likvidnost za tekuća
plaćanja svojih komitenata. Dijeli se na trţ. novca i trţ. kratkoročnih
vrijednosnica. Na trţ. novca trguje se likvidnim rezervama banaka dok se
na trţ. kratkoročnih vrijednosnica trguje kratkoročnim duţničkim
vrijednosnicama s rokom do jedne godine. Likvidne rezerve pozajmljuju
banke i štedne institucije meĎusobno ili kod sred. banke (ona ne mora biti
nuţno sudionik ovog trţišta) na kratke rokove, a sudionici mogu biti i
nebankovne institucije koje uglavnom pozajmljuju od banaka. Novč.
trţištem se postiţe prilagodba likvidnosti sudionika trţišta i ukamaćivanje
kratkoročnih viškova novca kojim se smanjuje oportunitetni trošak
drţanja novca. Ono nema formalnu institucionalnu strukturu.
Nepersonalno je, veleprodajno i kompetitivno. Sastoji se od različitih
specijalista i trţišta.
Instrumenti novč. trţišta su blag. zapisi ministarstva financija,
kratkoročne zaduţnice drţavnih agencija, središnje banke i banaka,
komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrţivi certifikati o depozitu i
bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su
stupnja utrţivosti. Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju
obvezu drţave, a potraţivanja centralnih banaka, poduzeća i tvrtki za
trgovinu vrijednosnicama.
Trţište kratkoročnih vrijednosnica (money market paper) naziva se i
diskontno trţište vrijednosnica s rokom dospijeća do jedne godine.
41. INSTRUMENTI NOVČANOG TRŢIŠTA

Instrumenti novč. trţišta su blag. zapisi ministarstva financija,
kratkoročne zaduţnice drţavnih agencija, središnje banke i banaka,
komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrţivi certifikati o depozitu i
bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su
stupnja utrţivosti. Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju
obvezu drţave, a potraţivanja centralnih banaka, poduzeća i tvrtki za
trgovinu vrijednosnicama.
42. TRŢIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Podrazumijeva i primarno i sek. trţište što uključuje burze i OTC trţišta.
To je skup institucija, fin. instrumenata i mehanizama putem kojih se
dugoročno slobodna štednja prenosi od suficitarnih deficitarnim
jedinicama koje ih koriste za ulaganje u razvoj (oprema i fiksni fondovi).
Uloţeni kapital vraća se uvećan za ustupljena tuĎa sredstva. Instrumenti
koji se susreću na ovom trţištu imaju rok dospijeća preko jedne godine.
To su obveznice drţave, lokalnih vlasti i korporacija, te korporacijske
dionice, hipotekarne obveznice i note i dugoročni bankovni krediti.
Sudionici tog trţišta su poduzeća, korporacije, kućanstva, investicijske
banke, brokersko-dealerske institucije, kreditne ustanove te regulatorne i
nadzorne ustanove.
43. HIPOTEKARNI KREDIT

To je najstariji oblik kredita. Predstavlja dugoročni kredit kojeg banke,
štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju graĎanima i
poduzećima. Vraćanje kredita osigurava se nekretninama poput
stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i dr. (iznimno avioni ili brodovi)
na temelju intabulacije putem koje se traţbina na duţnikovoj nekretnini
uknjiţuje u sudskoj gruntovnici. Krediti se odobravaju u iznosima manjim
od procijenjene vrijednosti nekretnine (50-80%), ali se omogućava dizati
više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrĎen redoslijed
kreditora. Rok vraćanja kredita je 10 – 20 godina, iznimno 30. U svijetu je
njihova primjena vrlo raširena, iako kod nas to još uvijek nije slučaj zbog
nekih pravnih nedorečenosti.
44. HIPOTEKARNO TRŢIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH

POTRAŢIVANJA
Hipotekarno trţišta spada pod tržište kapitala i vrlo je bitan njegov
element. Na njemu se radi s hipotekarnim kreditima. Oni predstavljaju
izrazito dugoročnu vrstu kredita kojeg banke, štedionice i specijalizirane
hipotekarne institucije odobravaju graĎanima i poduzećima. Vraćanje se
osigurava nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i
dr. (iznimno avioni ili brodovi) na temelju intabulacije putem koje se
traţbina na duţnikovoj nekretnini uknjiţuje u sudskoj gruntovnici. Krediti
se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine,
ali se omogućava dizati više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno
utvrĎen redosljed kreditora. U svijetu je njihova primjena vrlo raširena,
iako kod nas to još nije slučaj. Zbog visokih iznosa kredita i dugih rokova
dospijeća kredita koji tim osobinama imobiliziraju aktivu kreditora, njima
se trguje na sekundarnom trţištu hipoteka čijem razvoju pomaţe i drţava.
Na osnovi odobrenih kredita i budućih priljeva hipotekarne institucije
emitiraju dugoročne obveznice i note ili udjelne certifikate koje zatim
rasprodaju. Takve hipotekarne obveznice apsorbiraju sve veće iznose
kapitala na trţištu; nazivaju se MBB (mortgage backed bonds), a
pojavljuju se u obliku: 1) MPT (mortgage pass-through), 2) MPTB
(mortgage pay-through bonds), 3) udjelni certifikati i 4) privatni
certifikati, izdani na osnovi standardne hipoteke. MeĎutim kupac
zaduţnice ne postaje vlasnikom hipoteke već se kamata i glavnice

isplaćuju otplatama kredita. Sustav je ustrojen tako da krajnji korisnik
kredita i ne zna za postupke sekuritizacije već od odobravanja kredita
posluje samo sa svojim kreditorom.
U SAD više od polovice hipotekarnih kredita je sekuritirano tj. na osnovi
hipoteka izdane su zaduţnice. To je rezultat drţavne potpore i nadzora i
osiguranja hipotekarnih kredita, te precizna pravna regulacija zbog čega
su te zaduţnice nerizične. Kupci obveznica najčešće su institucionalni
investitori.
45. DEVIZNO TRŢIŠTE

Na deviznom trţištu se prema utvrĎenim pravilima trguje stranim
valutama, tj. devizama, i to u uvjetima potpune konkurencije. Ne postoji
u obliku institucije, već je sastavljeno od svjetske mreţe sudionika
povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima. Putem njega
sudionici se opskrbljuju devizama za plaćanje uvoza. Trguje se uglavnom
konvertibilnim devizama. Razmjena se obavlja na specijaliziranim
deviznim burzama i u sustavu meĎusobno povezanih banaka (to čini 24
satno svjetsko dev. trţište). Devizni tečaj predstavlja cijenu strane
valute izraţenu u domaćoj valuti, a oblikuje se na temelju ponude i
potraţnje za devizama. Trguje se, dakle, konvertibilnim devizama, a
cijene tih deviza notiraju direktno.
MeĎu najvaţnijim sudionicima dev. trţišta moţemo nabrojati brokere i
dealere specijalizirane za trgovinu devizama, multinacionalne
koorporacije, velike komercijalne banke, centralne banke, dok poduzeća i
manje banke ne sudjeluju izravno. Brokeri obavljaju najveći dio prometa
na deviznom trţištu.
Razlikujemo dvije vrste cijena; zahtijevane (offered, asked) i ponuĎene, a
njihovu razliku nazivamo marţom (spread). TakoĎer razlikujemo dvije
vrste trţišta: spot trţište (promptno) na kojem se trguje po dnevnim
cijenama i izvršenjem transakcije u roku do dva dana i terminsko trţište
(forward) na kojem se transakcije vrše u rokovima preko dva dana koji se
realiziraju unutar dogovorenih rokova (30, 90, 180 dana). U RH dev.
trţište čine odnosi trgovine devizama meĎu ovlaštenim bankama,
ovlaštenim bankama i HNBom, ovlaštenim bankama i drugim osobama te
Min. financija i HNBom. Devizna burza u RH još ne postoji iako je njena
mogućnost zakonom predviĎena.
Svjetski fin. centri su najvaţnija središta trgovanja devizama (NY, London,
Zurich, Frankfurt, Singapour, Tokyo).
Nova dev. trţišta su povezana s pokrivanjem (covering), zaštitom
(hedging) i eliminiranjem (swaping) deviznih rizika.
46. SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA

Promjene u fin. nastale su razvojem svjetske ekonomije i pojavom
računalne tehnologije, a mogu se uočiti na tehnikama i tehnologijama
financiranja, fin. instrumentima, pojavi novih institucija, regulaciji... Opći
uzroci promjena su: naftna kriza 70, smanjenje inflacije 80, porast
vjere u snagu fin. trţišta i u vrijednosnice, rast štednje kao posljedice
stabilnog razdoblja i rasta, nova fin. trţišta i instrumenti, dostupnost

jeftinih računala kao posljedica razvoja tehnologije.
47. DISINTERMEDIJACIJA
To je pojava selidbe novč. sredstava s indirektnog na direktno i
neposredovano trţište čime se zaobilazi posrednička uloga fin. institucija,
a krajnji zajmodavci posluju izravno. Novčani fondovi sele se od fin.
posrednika s ograničenim kam. stopama onima koji ih nemaju. Javlja se
80 godina izazvana duţničkom krizom, a posljednjih godina slabi zbog
ukidanja kamatnih ograničenja. Njeni uzroci su npr. činjenica da velike
tvrtke imaju bolji bonitet od fin. posrednika, pa se potraţivanja prema
njima lako prihvaćaju, čime se omogućilo izravno i jeftinije zaduţivanje na
fin. trţištima od bankovnih kredita. TakoĎer su je uzrokovala ograničenja
kam. stopa koje dep. institucije smiju obračunavati na depozite primljene
od javnosti zbog kojih deponenti sele svoja u vrijednosnice za koje ne
vrijede ograničenja jer se kam. stope formiraju trţišno. U zadnje vrijeme
je taj proces oslabio jer su ukinuta kam. ograničenja. U najrazvijenijim
drţ. 70-85% ekst. financiranja odvija se preko fin. posrednika.
48. INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA

Nakon 70 godina dolazi do naglog rasta meĎunarodnog financiranja. Uz
razvoj svjetske trgovine i tehnologije javljaju se potrebe fin. i izgradnje
mehanizama meĎunarodnih plaćanja. Liberaliziraju se propisi i omogućava
sloboda kolanja meĎunarodnog novca i kapitala. Banke i multinac.
kompanije šire mreţu poslovnih jedinica, a depozite i dev. rezerve
rasporeĎuju u više zemalja zbog rizika. Ostvaruju i visoke profite zbog
jeftinijih izvora sredstava, nepodlijeganja depozita oporezivanju, manje
devizne konrole i neregulacije kam. stopa. Stvaraju se i zaštitni
mehanizmi od rizika likvidnosti, promjena kam. stopa i tečajnih razlika.
Dionice i obveznice kotiraju na više burzi u inozemstvu, kam. i dividende
se isplaćuju u više valuta i u više zemalja za istu vrijednost,
instrumentima drţ. duga trguje se na svim vaţnijim trţištima, a u
bilancama banaka sudjeluju i strane osobe. Internacionaliziraju se nac.
trţišta, a segmente svjetskog trţišta čine i eurotrţišta, dev. trţišta, trţišta
drţ. duga i offshore trţišta.
Offshore fin. centri su novi fin. centri na otocima Europe i ugl. sjeverne
Amerike, bez ikakve fin. infrastrukture, u kojima multinac. kompanije i
banke otvaraju podruţnice radi obavljanja dijela njihova fin. poslovanja i
obavljanja posebnih fin. transakcija. Najčešće su to tek poštanski pretinci
i nisu strogo zakonski regulirani (niski porezi, nema ograničenja kam.
stopa niti obveze izdvajanja rezervi). Ponekad se taj pojam veţe uz pranje
prljavog novca. U novije vrijeme pod tim terminom podrazumijevamo sve
fin. centre u kojima nerezidenti ne podlijeţu domaćim propisima, a mogu
obavljati fin. transakcije. Danas se off. centrima smatraju i posebne zone
IBF-a (international banking facilities)  NY, London, Tokyo, Hong Kong,
Singapour, Luxembourg.
49. SEKURITIZACIJA
To je praksa kreiranja utrţivih fin. potraţivanja (zaduţnica) na temelju
nekih oblika aktive tj. predstavlja pojavu pozajmljivanja sredstava
primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata. Javlja se kao
meĎunarodna pojava. Njome se kreiraju zaduţnice na temelju nekih
oblika aktive čime se oni preobraţavaju u nove odnose zaduţivanja, tj.
dolazi do financiranja na osnovi aktive (asset-back financing), a
vrijednosnice su osigurane aktivom (asset-back securities). Sama bit
sekuritizacije je u tome da se stvaraju zaduţenja pomoću utrţivih
vrijednosnica emitiranih na temelju neutrţivih dijelova aktive. Nelikvidna
ili zaleĎena potraţivanja (dijelovi aktive) pretvaraju se u utrţive
instrumente duga. Tehniku su razvile velike kompanije i fin. organizacije
radi izbacivanja nepovoljnih i rizičnih karakteristika potraţivanja iz
bilance. Time popravljaju likviditet institucije i istovremeno ostvaruju
zaradu od naknada. Na temelju novoemitiranih zaduţnica obećavaju se
priljevi po otplati prvobitnog potraţivanja i kamati koju ona donosi. Skup
potraţivanja koji se izdvaja kao posebna imovina povjerava se trećoj
osobi koja za svoje usluge uzima proviziju. Ta potraţivanja postaju
obveza koja će dospijećem vrijednosnica biti ispunjena. Sekuritizacija se
javlja u SAD u hipotekarnom stambenom kreditiranju, a kasnije se širi i
na sekuritizaciju automobilskih zajmova, svih oblika kredita, potraţivanja
po leasingu i kreditnim karticama, bankovnim akceptima...
50. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA

Svrha regulacije je stvoriti povjerenje u bankovni sustav, osigurati
konkurenciju i spriječiti monopole, spriječiti banke da ulaze u prevelike
rizike... Regulacija polazi od shvaćanja da je banka javno dobro, a putem
fin. sustava drţava ostvaruje političke i gospodarske ciljeve, pa je bitno
osigurati da ne doĎe do njegovog raspada. Za to je razdoblje
karakterističan Zakon o bankama iz 1933. poznat kao Glass-Steagallov
zakon, kojim se uvodi osiguranje depozita i ograničenja kam. stopa i
zabrana plaćanja kamata na depozite po viĎenju, odvajanje komercijalnog
od investicijskog bankarstva, te povjeravanje kontrole FOMC-u (odbor za
otvoreno trţište). TakoĎer je komercijalnim bankama zabranjena
distribucija novih emisija vrijednosnica osim drţavnih i posjedovanje
podruţnica uključenih u poslovanje s vrijednosnicama, te im je ograničena
trgovina vrijednosnica za tuĎi račun. Time se suţava aktivnost banaka, ali
i postavljaju temelji za razvoj trţišta vrijednosnica.
Od 80 godina počinje proces deregulacije koji se sastoji u ukidanju
brojnih ograničenja koja su odreĎivala osnivanje i poslovanje fin.
institucija. Javlja se u najrazvijenijim sustavima i odnosi se uglavnom na
banke i štedionice. Najizraţeniji je u SAD (DIDMCA-Depositors Institutions
Deregulation and Monetary Control). Polazi se od razmišljanja da drţava
moţe više pomoći nac. gospodarstvu kroz stabilan i transparentan fin.
sustav, nego sputavajući njegove aktivnosti. Nova pravila teţište stavljaju
na preventivne i zaštitne mehanizme i prudencijalnu kontrolu, te zaštitu
investitora i malog štediše. Novim pravilima banke se obvezuju
primjenjivati pravila o adekvatnosti kapitala, angaţirati vanjske revizore,
obavještavati javnost, osiguravati depozite, odrţavati likvidnost,

angaţirati kvalitetnu upravu, a sve to sa svrhom prevencije rizičnog
poslovanja banaka.
51. TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA, UTJECAJ

ELEKTRONIKE
70 godina dolazi do tehnološke revolucije u financijama i bankarstvu, i
danas još traje. Primjetna je i u hrvatskom bankarstvu. Očituje se u
jeftinijim i novim fin. proizvodima, uslugama i procesima i pojavljivanju
banaka u gotovo svim fin. poslovima, ali i potpunom restrukturiranju fin.
sustava koje je izazvalo velike troškove ulaganja, promijenilo kanale
distribucije usluga i izazvalo druge promjene. Postupci i informiranje su se
automatizirali i uvelike utjecali na financije. Računalna tehnologija snizila
je značajno troškove poslovanja potem povećane produktivnosti,
softverskih paketa bankovnih usluga, automatizacije bankovnih poslova i
informiranja. TakoĎer je bankama omogućeno poslovanje s milijunima
graĎana (retail-maloprodajno bankarstvo) čime su oni danas postali jedan
od vaţnijih segmenata trţišta. Gube se fizičke granice izmeĎu lokalnih i
meĎunarodnih banaka i njihove meĎusobne razlike. Mijenjaju se pojavni
oblici novca, pa susrećemo elektronički i plastični novac, vrijednosnice su
se dematerijalizirale i pretvorile u elektronički zapis... Javljaju se i novi
oblici poslovanja meĎu kojima su: elektronski prijenos novca (EFT) koji
se odvija putem bankomata, POS (point of sale) terminali koji
omogućavaju trgovinu kreditnim karticama, telebanking putem kojeg je
moguće obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili ureda posebnim
terminalima, drive in bankarstvo koje omogućava obavljanje bankovnih
poslova 24 sata na dan iz automobila. U meĎunarodnim plaćenjima koristi
se SWIFT tj. sustav meĎunarodnih meĎubankovnih fin. telekomunikacija.
MeĎutim, javljaju se i odreĎeni problemi kao što su visoki početni
troškovi, zaštita podataka od kriminalnih radnji, neosposobljenost starog
kadra za nove tehnologije...
52. FINANCIJSKE INOVACIJE (ILI NOVI PROIZVODI)

Javljaju se kao posljedica povećane kompetitivnosti na fin. trţištima,
regulacije, napretka tehnologije, poreznih propisa, promjenjive inflacije i
kam. stopa. TakoĎer, jeftinije su fin. usluge zbog niţih marţi
posredovanja. Pojavljuju se kao novi procesi ili kao novi proizvodi (junk
bonds, zero-kupon obveznice, debt-equity, štednotransakcijski računi i
swap). Od novih procesa moţemo navesti POS terminale, ATM, drive in
bankarstvo, automatski kliring, SWIFT...
53. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA

On polazi od pretpostavke da štediša nije u stanju procijeniti bonitet
banke ili štedionice, čime se izlaţe rizičnim ulaganjima. Zakonom o
bankama iz 1933. u SAD uveden je sustav obaveznog osiguranja depozita
kod posebnih drţ. agencija. U SAD je tim zakonom smanjeno propadanje
banaka, jer je osnovana FDIC kao organizacija za osiguranje depozita.
Svaka banka ili štedionica duţna je kod FDIC osigurati sve depozite do
$100 000, a u slučaju propasti FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do

$100 000. Depoziti koji se drţe kod brokera osigurani su kod Korporacije
za zaštitu kupaca vrijednosnica. Smatra se da drţava ne smije besplatno
jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time potiče nesigurne plasmane
sredstava i zato je sustav osiguranja depozita efektniji. U Europi sustav
osiguranja dep. reguliran je 1986., a od 1995. obavezno je osiguranje
oročenih depozita i depozita na tekućim računima do 20 000 Eura. U
Hrvatskoj je uveden 1993. godine.
54. DRŢAVNI VRIJEDNOSNI PAPIRI I NJIHOVO TRŢIŠTE

One su osnova svakog razvijenog fin. sustava i temelj strukture fin.
imovine investitora. Predstavljaju izravnu obvezu drţave. Vrlo su likvidne
jer se prodaju na sekundarnom trţištu preko brokera i dealera. NuĎenje i
nadmetanja za kupnju drţ. vrijednosnica teku kontinuirano prema
utvrĎenom rasporedu koji je poznat investitorima.
Drţ. vrijednosne papire izdaje Ministarstvo fin. i ima ih tri vrste.
Blagajnički zapisi su kratkoročne zaduţnice s rokom do jedne godine, a
prodaju se s diskontom od nominalne vrijednosti koji ustvari predstavlja
kamatu. Note su srednjoročne (dospijeće od 1 do 10 godina), a
obveznice dugoročne (dospijeće preko 10 godina) zaduţnice koje nose
polugodišnju kamatu. Prinosi po drţ. vrijednosnicama su oporezovani.
Njihove kam. stope, prinosi i cijene indikator su i referentne stope novč.
trţišta i trţišta kapitala. Evidencije o vlasnicima vode se kao elektronički
zapisi kod Ministarstva fin., saveznih rezervi banke ili fin. institucije (ovisi
tko ih prodaje).
55. ULOGA DRŢAVE NA FINANCIJSKOM TRŢIŠTU

Drţ. je najvaţniji regulator fin. sustava koji svojim zakonima odreĎuje
okvir unutar kojeg se odvijaju fin. transakcije na trţištu. Djelovanje
sustava nadzire mjerama monetarne politike i kontrole. Osigurava
regularnost na fin. trţištu i štiti investitore. Na trţištu nema posebnih
prava, već njen uspjeh ovisi o uvjetima koje nudi investitorima. Putem
javnog duga djeluje kao izravni sudionik na fin. trţištima (najveće trţište
duga je ono Vlade SADa). Do sredstava takoĎer dolazi emisijom blag.
zapisa, nota, obveznica, neutrţivih štednih cetrifikata te izravnim
pozajmljivanjem od banaka i središnje banke. Sudjeluje na fin. trţištu i
putem lokalnih organa vlasti, fin. institucija za financiranje posebnih
namjena, privatnih institucija osiguranja koje sponzorira, drţ. mirovinskih
fondova...
56. HRVATSKI FIN. SUSTAV - STRUKTURA, PROBLEMI, PROMJENE

Promjene u fin. sustavu počele su nakon osamostaljenja RH. Reforme su
bile usmjerene na izgradnju modernog fin. trţišta s razvijenim spektrom
fin. institucija i instrumenata. Godine 1991. formirana je centralna banka i
napravljena valutna reforma. Godine 1994. uvedena je trajna hrvatska
valuta - kuna. Liberalizirano je devizno trţište i omogućena neograničena
trgovina devizama, a tečaj kune stabiliziran. Reformiran je i sustav
domaćih plaćanja čime se nastojao ukinuti monopol Zavoda za platni
promet prebacivanjem ovog posla u banke (platni promet za graĎane i

poduzeća) i FINAu (osnovana 2001.). To još nije ostvareno zbog
neprilagoĎenosti infrastrukture platnog prometa. Hrvatska je primljena u
članstvo MMF-a i MeĎunarodne banke za obnovu i razvoj. TakoĎer su
regulirani kreditni odnosi s inozemstvom. U Hrvatskoj dominiraju
univerzalne banke, dok ostale fin. institucije još ne postoje ili ne igraju
svoju ulogu. Trebalo je i promijeniti problem da su banke kao glavnu
svoju funkciju imale distribuciju kredita uz ostale naslijeĎene probleme iz
starog sistema. To je potenciralo potrebu restrukturiranja i rereguliranja
banaka. Počelo se od stvaranja zakonske podloge, čime su stvoreni uvjeti
za osnivanje novih fin. institucija. UtvrĎeno je i institucionalno ureĎenje
trţišta vrijednosnica kojim su stvoreni uvjeti za pojavu novih fin.
instrumenata. Investicijsko bankarstvo takoĎer je u razvoju, ali u
nedovoljnoj mjeri. Bankovni krediti i dalje dominiraju kao element
kreditnog trţišta, a trţište vrijednosnicama nedovoljno je razvijeno.
Zagrebačka burza tek je u posljednje vrijeme počela djelovati onako kako
bi trebala. Provodi se proces privatizacije poduzeća u kojem ona ima
vaţnu ulogu. Ukratko bi mogli reći da je napredak Hrvatskog fin. sustava
donekle zadovoljavajući, ako uzmemo u obzir ratno razdoblje i stanje
kakvo je naslijeĎeno iz prošlog sistema.
57. STANJE U BANKOVNOM SEKTORU RH

Nakon izlaska iz Jugoslavije, hrv. bankovni sektor je restrukturiran,
rekapitaliziran i privatiziran. Proces je trajao duţe i uz više troškove nego
što se to u početku očekivalo. Razdoblje tranzicije bilo je obiljeţeno
bankovnim krizama, rehabilitacijom i restrukturiranjem banaka uz visoke
drţavne i privatne troškove.
Struktura bank. sektora u RH danas je u osnovi usporediva s prosječnom
strukturom kreditnih institucija u RH. U 2003. u RH djeluju 42 poslovne
banke i 5 predstavništava inozemnih banaka (22 su u većinskom stranom
vlasništvu, 21 u većinskom domaćem privatnom vlasništvu i 2 su u
vlasništvu drţave). Banke u RH su univerzalne, nesprecijalizirane i
regionalne s najvećom koncentracijom banaka u Zagrebu. Dvije najveće
hrv. banke su Zagrebačka banka i Privredna banka (obje u vlasništvu
stranog kapitala).
Najveći problem hrv. bankarstva u proteklom razdoblju bio je visok udio
imobilizirane aktive a takoĎer se javlja i visok trošak sanacije (1990. –
1999.  45 mlrd. KN). Bilance banaka pokazuju da se radi o klasičnim
depozitno-kreditnim institucijama s nerazvijenom strukturom bankovnih
poslova.
U novije vrijeme svjedočimo oporavku bankovnog sektora što svjedoči i
kretanje standardnih računovodstvenih pokazatelja profitabilnosti ROA i
ROE (1998.  ROA= -2,8%, ROE= -16,1% ---- 2002.  ROA= 1,6%,
ROE= 13,7%).
58. CILJEVI HRVATSKIH ZAKONA O BANKAMA

1993. donesen je Zakon o bankama i štedionicama koji je djelomično
izmijenjen 1996. Cilj mu je bio učiniti bankovni sustav kompatibilnim i
usporedivim svijetu, te mu osigurati stabilnost i poticati konkurenciju i

učinkovitost. TakoĎer su mu glavni ciljevi: potpuna privatizacija banaka,
osloboĎenje banaka utjecaja politike, eliminirati utjecaj najvećih duţnika
na upravljanje bankom, prisiliti bankovni sektor da posluje prema trţišnim
kriterijima, liberalizirati osnivanje i pooštriti kontrolu poslovanja banaka,
te razviti konkurenciju meĎu njima i ostalim fin. institucijama i omogućiti
ulazak inozemnog kapitala. Godine 1998. donesen je novi Zakon o
bankama koji je donio neke promjene na stari zakon (ureĎenje banaka
kao univerzalnih, polifunkcionalnih banaka po uzoru na njemačke i
austrijske banke  prilagodba zakonodavstvu EU). Godine 2002. donosi
se novi zakon o bankama zbog dva temeljna razloga: 1) kriza bankovnog
sustava i 2) prilagoĎavanje zakonodavstvu EU zbog skorog priključenja.
59. OSNIVANJE, POSLOVANJE I VRSTE BANAKA U REPUBLICI

HRVATSKOJ
Hrvatske banke razvijene su na njemačkom konceptu univerzalne i
polifunkcionalne banke. Prema novom zakonu mogu se osnivati samo kao
d.d. Mogu ih osnivati domaće i strane (pod uvjetom uzajamnosti) fizičke i
pravne osobe. Licencu za osnivanje dobivaju od HNB. Da bi mogle
podnijeti zahtjev moraju priloţiti odreĎenu dokumentaciju o Statutu
banke, detaljnom opisu planiranih aktivnosti banke za slijedeće dvije
godine, raspolaganju potrebnom količinom sredstava i kapitala, podatke o
osnivačima i njihovom fin. stanju, te ostalim dokazima o zadovoljavanju
svih uvjeta za poslovanje. Potrebna količina sredstava za osnivanje iznosi
20 milijuna kuna plus plaćanje naknade. Zahtjev za osnivanjem moţe biti
odbijen ili ukinut, ili se moţe ograničiti poslovna samostalnost banke od
strane Savjeta HNBa. Banke su duţne poslovati po načelima likvidnosti,
rentabilnosti i sigurnosti. Banka osnivanjem ostvaruje isključivo pravo na
primanje depozita i davanje kredita, te upotrebljavanje riječi banka ili
štedionica u imenu. Banke su takoĎer ovlaštene izdavati vrijednosnice,
davati jamstva ili garancije, obavljati mjenjačke poslove, trgovati
novčanim instrumentima, obavljati platni promet u zemlji i inozemstvu,
leasing i factoring te pruţati fin. informacije. Tri godine po osnivanju ne
smiju prikupljati depozite i štednje graĎana. Banke dijelimo na banke
malih, srednjih i velikih ovlaštenja, a razgraničavaju se po temeljnom
kapitalu od minimalnih 20, 40 ili 60 milijuna kuna. Banke malih ovlaštenja
po opsegu se tek neznatno razlikuju od ovlaštenja štedionica.
60. TIJELA (ORGANI) BANKE

Tijela banke su glavna skupština, nadzorni odbor i uprava. Uloga
nadzornog odbora je, da razmatra izvješća o nadzoru i druga izvješća
koja mu dostavi HNB, a u slučajevima ugroţavanja stabilanosti banke
sankcionira upravu te da daje suglasnost upravi na poslovnu politiku. Član
ne moţe biti osoba: 1) koja je povezana s osobama u kojima banka ima
više od 5% udjela, 2) koja je član NOa ili Uoa druge banke, fin. holdinga
ili društva za trgovanje VP, 3) čije su obveze prema banci veće od njezinih
traţbina i ulaganja u banku i 4) zaposlenici banke. Uprava se sastoji od
najmanje dva člana od kojih je jedan predsjednik. Za imenovanje
predsjednika i članova uprave potrebna je prethodna suglasnost HNBa.

Zahtjev za imenovanje podnosi nadzorni odbor a suglasnost se daje na 5
godina. Član uprave moţe biti osoba koja ima: 1) VSS i 2) 3 godine
iskustva na rukovodećim poslovima u banci ili 6 godina iskustva na
usporedivim poslovima. Najmanje jedan član mora poznavati hrvatski
jezik i najmanje jedan član mora imati prebivalište u RH  moţe biti ista
osoba. U upravu ne moţe biti imenovana osoba: 1) koja je bila na
rukovodećim poloţajim u banci nad kojom je otvoren stečajni postupak ili
joj je oduzeto odobrenje za rad, 2) koja je član nadzornog odbora te ili
bilo koje druge banke u RH, 3) koja je član uprave ili prokurist drugog
trgovačkog društva i 4) ako je nad imovinom te osobe otvoren stečajni
postupak.
61. OGRANIČENJA PREUZIMANJA PREVELIKIH RIZIKA

Izloţenost banke prema osobi predstavlja iznos svih potraživanja prema
toj osobi. Prema osobama ne smije prijeći 25% iznosa jamstvenog
kapitala, a prema dioničarima se kreće od 5 do 25%. O velikoj izloţenosti
prema osobi govorimo kad prelazi 10%, a ukupna izloţenost mora biti
manja od 600% jamstvenog kapitala. Banka takoĎer ne smije kreditirati
kupnju vlastitih dionica. Minimalnom adekvatnosti kapitala banke su
obavezne usklaĎivati iznos svog jamstvenog kapitala tako da on uvijek
iznosi 10% ukupne aktive. Time se osiguravaju pokrića vjerovnika banke i
onemogućava njezin nekontrolirani rast bez pokrića. TakoĎer su bankama
ograničena izlaganja prevelikim rizicima maksimalnim ukupnim iznosom
ulaganja, odnosom minimalnih likvidnih sredstava prema aktivi i pasivi,
posebnim uvjetima koji se mogu odnositi na zaduţivanje banke... Najveći
duţnici banaka bili su njihovi dioničari, stoga se nastojalo isključiti duţnike
iz upravljanja bankom. Zbog toga veliki dioničari, članovi uprave i
nadzornog odbora, te njihove obitelji mogu dobivati kredite samo uz
jednoglasnu odluku nadzornog odbora. Radi osiguranja od rizika banke su
obvezne formirati rezerve i posebne rezerve za osiguranje od potencijalnih
gubitaka.
62. ŠTEDIONICE, ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGE, STAMBENE

ŠTEDIONICE
Počele su se razvijati tek nakon demokratskih promjena. Štedionice su
zakonski regulirane 1993., a štednokreditne zadruge 1998. Štedionice su
ureĎene kao institucije kapitala. Vlasnici im mogu biti i domaće i strane
osobe, a osnivački kapital mora biti veći od milijun DEM. Prikupljaju
štednje graĎana u domaćoj i stranoj valuti, vode tekuće i ţiro račune,
poslovanje s depozitima i kreditima. Nemaju većeg značenja na našem
trţištu, a njihovu ulogu preuzimaju banke. 2001. bilo je lincencirano 32
štedionice za rad. Štednokreditne zadruge su neprofitne institucije koje
omogućuju udruţivanje malih štediša i njihovo uzajamno pomaganje. Svi
su osnivači ravnopravni, a mora ih biti najmanje trideset s najmanjim
pojedinačnim udjelom od po 100 000 kuna. Na osnovi primljenih štednih
uloga zadrugari si pomaţu odobravajući kredite. Štedni ulozi nisu
osigurani kod posebne agencije, već za njih jamče zadrugari svojim
udjelima. Stambene štedionice kod nas se formiraju 1998. kao

specijalizirane štednodepozitne institucije koje prikupljaju stambenu
štednju u svrhu financiranja izgradnje, kupnje ili opremanja nekretnina.
Potpomagane su od strane drţave, a osnivaju ih banke ili štedionice. Do
danas ih četiri ima odobrenje za rad u RH.
63. NEBANKOVNE FINANCIJSKE ORGANIZACIJE U RH

Investicijski fondovi nove su institucije na hrvatskom fin. trţištu, a
očekuje ih uspješan razvoj. Dijelimo ih na otvorene i zatvorene. Mogu ih
osnivati samo posebna društva za upravljanje fondovima čiji temeljni
kapital mora prelaziti milijun kuna. Moraju biti ili d.d. ili d.o.o. Nadzire ih
Komisija za vrijednosne papire. Da bi se potpomoglo formiranje
investicijskih fondova drţava je omogućila dodjelu dionica bez naplate
prognanicima i izbjeglicama, invalidima domovinskog rata... Do kraja
2002. Komisija je izdala sveukupno 19 odobrenja za rad. Brokerske
kuće bave se trgovinom vrijednosnicama u svoje ili tuĎe ime,
upravljanjem portfeljom vrijednosnica svojih klijenata, investicijskim
savjetovanjem i bankarstvom. Vrlo su vaţne u trgovini vrijednosnicama. U
RH djeluju dvije burze: Zagrebačka i Varaţdinska. Zagrebačka burza
vrijednosnica osnovana je 1991. i djeluje kao neprofitna institucija. Do
sredstava dolazi članarinama i naknadama za pruţanje svojih usluga. Da
bi se postalo članom burze potrebno je kupiti burzovno mjesto (160
000kn). Biljeţi visoke stope rasta. Od 2002. na njoj postoje 5 sustava
trgovanja – kotacija: 1) sluţbena kotacija – kotacija I. (vrijednost izdanih
dionica tvrtke mora biti min. 10 mil. € a izdanih obveznica min. 1 mil. €;
najmanje 25% vrijednosnica mora biti prodano javnom ponudom s tim da
se mogu slobodno prenositi), 2) kotacija TN (u suštini OTC trţište s
najblaţim uvjetima za uvrštenje), 3) kotacija PIF (namjenjena je
dionicama privatizacijskih investicijskih fondova), 4) kotacija kratkoročnih
VP (namjenjena je VP s rokom dospijeća kraćim od jedne godine i
minimalne nominalne vrijednosti od 5 mil. kn) i 5) kotacija prava (sadrţi
prava na dodjelu odreĎenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog
fonda za privatizaciju). ZSE ima 2 svoja indexa: 1) CROBEX (sluţbeni
index ZSEa) i 2) CROBIS (2. sluţbeni index ZSEa, a namijenjen je
obveznicama). Varaţdinska burza osnovana je 1993. kao trţište
vrijednosnih papira a od 2002. godine djeluje kao burza. Godine 2002.
propisala je 6 svojih kotacija: 1) prva kotacija, 2) druga kotacija, 3) JDD
kotacija, 4) slobodno trţište, 5) kotacija dionica PIFova i 6) kotacija prava.
VSE ima svoj jedan index pod imenom VIN indeks (sluţbeni index). Osim
ZSE i VSE treba još spomenuti i Trţište novca Zagreb, koje je osnvano
1990. a na njemu se trguje novčanim viškovima banaka i drugih fin.
institucija i kratkoročnim VP. Osiguravateljna društva djeluju u RH kao
d.d. Ima ih 24 (13 u domaćem vlasništvu, 11 u stranom) od kojih je
najveće «Croatia osiguranje» sa 2/3 udjela na tom trţištu, a Slavija Lloyd
je jedino koje se bavi reosiguranjem.
64. TRŢIŠTE VRIJEDNOSNICA U RH

Zakonski je regulirano izdavanje i trgovina vrijednosnicama javnim
pozivom na upis ili javnom ponudom za kupnju. TakoĎer je odreĎen
djelokrug prava i obveza sudionika na tom trţištu i djelovanje Komisije za
vrijednosne papire RH. Komisija se sastoji od pet članova koji su
odgovorni Saboru. Svrha joj je nadzor trţišta vrijednosnica, a djeluje
samostalno i nezavisno. Emisija se obavlja javnom ponudom, a zakon je
odredio i ovlaštene osobe za poslovanje vrijednosnicama, burze, središnju
depozitarnu agenciju, zabrane i ograničenja poslova u vezi s
vrijednosnicama... Izdavane su brojne dionice i mali broj dugoročnih
obveznica, ali se njima tek povremeno trgovalo. U RH kao sekundarna
trţišta vrijednosnica postoje Zagrebačka burza, Varaţdinska burza i odjeli
u bankama koje bismo uvjetno mogli nazvati burzama, ali oni su počeli
oţivljavati tek unazad tri godine, pa potpuni napredak moţemo tek
očekivati. Taj razvoj započeo je uvrštavanjem Plivinih dionica i dionica
Zagrebačke banke na Zagrebačku burzu i London Stock Exchange.
TakoĎer je drţava počela izdavati vlastite blagajničke zapise i dugoročne
obveznice.
65. NUŢNOST DOGRADNJE FINANCIJSKOG SUSTAVA RH

Uz mnogobrojne promjene fin. sustava, ono i dalje ima neke osobine
starog, netrţišnog sustava. Ograničenja kreditne i emisijske aktivnosti
banaka i središnje banke i danas su uzroci nepremostivih problema i
poremećaja u gospodarstvu. Financijski sustav je i danas funkcionalno
neplodan i skup i strukturno siromašan. Praktički se svodi na banke i
bankovni kredit. Poduzeća, stanovništvo i drţava nisu u dovoljnoj mjeri
sudionici fin. trţišta, neizdiferencirana je struktura imovine, sekundarno
trţište, njegovo instrumenti i sudionici nisu strukturno dovoljno razvijeni,
kadrovi nisu osposobljeni za rad u modernom fin. sustavu, banke su
monopolisti trţišta, a drţava još nije u dovoljnoj mjeri aktivni sudionik. Da
bi se prevladali svi postojeći problemi nije dovoljno samo zakonodavno
regulirati sustav, ali je zbog njegove sloţenosti nuţno od toga početi.
Time bi se stvorili uvjeti za automatsko stvaranje modernog sustava.
66. DEVIZNA KONTROLA I NADZOR

HNB ima zadatak kontolirati i nadzirati poštivanje odredbi deviznog
sustava – reţima. Uz HNB obavljaju ju u sklopu Ministarstva financija i
Drţavni inspektorat i Carinska uprava.
67. DEFINIRANJE BANAKA U RH

Zakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona financijska
institucija koja je od HNBa dobila odobrenje za rad. UtvrĎujući uvjete za
osnivanje, poslovanje i prestanak rada te nadzor i kontrolu banaka
posebnim zakonom, zakonodavac je jasno razgraničio banku od ostalih
financijskih institucija i definirao ju cijelim zakonom. Smjernice EU ne
upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz „kreditna institucija“. Kreditne
institucije čine: 1) poslovne banke, 2) štedionice, 3) kooperativne banke,
4) poštanske štedne institucije i 5) specijalizirane kreditne institucije (npr.
stambene, poljoprivredne, izvozne,...). Zajedničko im je da smiju primati

depozite i ostala sredstva s obvezom vraćanja od javnosti i odobravati
kredite za vlastiti račun. Kreditne se institucije od ostalih financijskih
institucija razlikuju po tome što jedine imaju privilegiju primati novčane
depozite od najšire javnosti dok je to svim ostalim financijskim
institucijama zabranjeno. Po pravnom statutu banke su u RH dionička
društva.

FIT 1. Kolokvij Skripta S Pitanjima

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

FIT 1. Kolokvij Skripta S Pitanjima

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FIT – 1. kolovij - skripta s pitanjima UPLOADANO NA: www.referada.

FIT - 1. kolokvij – odgovori

1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE I ZADACI

2. PONUDA I POTRAŢNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA

3. FINANCIJSKA POTRAŢIVANJA I INSTRUMENTI

To su potraţivanja na nečiji novac u budućnosti i za njih vlasnici kapitala

4. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE - PRIMARNA

5. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO

prema štedišama ili investitorima. Oni imaju veći kredibilitet od

6. ¨ISTINE¨ O RAZVIJENIM FINANCIJSKIM SUSTAVIMA

neosigurane obveznice, neosigurani

drţ. zaduţnice, hipotekarne i osigurane obveznice

gotovina, transakcijski računi, osigurani štedni ulozi

8. FINANCIJSKE INSTITUCIJE - POJAM

9. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FIN.

U posljednje vrijeme trend je pada dep. institucija, posebice banaka i

10. FUNKCIJE I KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE

11. HRVATSKA NARODNA BANKA

 Financijski poslovi za drţavu

12. INSTRUMENTI SRED. BANKE ZA REGULIRANJE KOLIČINE

13. ODRŢAVANJE LIKVIDNOSTI BANAKA KAO FUNKCIJA HNB

14. ODRŢAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI KAO FUNKCIJA

15. DEVIZNE REZERVE: STRUKTURA I VRSTE

banaka, meĎunarodnih fin. institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih

16. REGULIRANJE KREDITNIH ODNOSA S INOZEMSTVOM

17. REGULIRANJE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM KAO

18. KONTROLA I NADZOR BANAKA

19. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA

20. KOMERCIJALNE I RAZVOJNE BANKE

meĎunarodne. Njihova uloga je sve vaţnija što se očituje u sve većem

21. OKRUPNJAVANJE BANAKA

3.) MULTINACIONALNE BANKE su treći oblik okrupnjavanja, gdje se

22. BANKOVNI HOLDING

23. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

24. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

su sudionici domaćeg i ino fin. trţišta, vode račune malih i srednjih

25. STAMBENA DRUŠTVA

osnivanja s istom svrhom kao u drugim zemljama, a uţivale bi i drţ.

26. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

27. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama. Investicijske banke ne

28. BROKERI I DEALERI

29. FINANCIJSKE KOMPANIJE

transakcija. Fin. kompanije odvojene su od poslovanja korp. koja ih

30. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA - INVESTICIJSKI

31. OTVORENI I ZATVORENI INVESTICIJSKI FONDOVI

pomnoţenih s njihovom dnevnom trţišnom cijenom i uvećana za

32. DRŢAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

33. KONKURENCIJA BANAKA I NEBANKOVNIH FIN. INSTITUCIJA

kvalitete bilance banaka, sniţenje troškova poslovanja, osposobljavanje

34. FINANCIJSKA TRŢIŠTA - ULOGA I FUNKCIJA

35. ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI

36. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE

37. SEKUNDARNO FIN. TRŢIŠTE

38. BURZA VRIJEDNOSNICA

39. OTC FINANCIJSKO TRŢIŠTE

računala. Princip rada je slijedeći: na ekranima računala se kontinuirano

40. NOVČANO TRŢIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP.

41. INSTRUMENTI NOVČANOG TRŢIŠTA

42. TRŢIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

43. HIPOTEKARNI KREDIT

44. HIPOTEKARNO TRŢIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH

zaduţnice ne postaje vlasnikom hipoteke već se kamata i glavnice