PREDGOVOR

Ova knjiga poziva one koji su utonuli u opšte rašireno mišljenje o

ispravnosti „demokratskog kapitalizma“ da se pozabave novotarskim pogledima,
da preispitaju gesla mitologije slobodnog tržišta i postojanost kako lijevog tako i
desnog antikomunizma, te da ponovo razmotre, prijemčivo ali i kritički, istorijske
napore toliko ozloglašenih Crvenih i drugih revolucionara.

Politička pravovjernost koja demonizuje komunizam prožima cjelokupnu

političku perspektivu. Čak su i ljudi na ljevici prihvatili liberalno-konzervativnu
ideologiju koja izjednačava fašizam i komunizam kao dva jednako zla totalitarna
blizanca, dva glavna masovna pokreta dvadesetog vijeka. Ova knjiga pokušava da
ukaže na ogromne razlike između fašizma i komunizma, kako u prošlosti tako i u
sadašnjosti, i u teoriji i u praksi, pogotovo u odnosu na pitanja socijalne jednakosti,
privatne akumulacije kapitala i klasnog interesa.

Pravovjerna preovladavajuća mitologija bi htjela da povjerujemo da su se

države Zapadne demokratije (sa SAD kao vodećom silom) sa jednakom snagom
suprotstavile i jednom i drugom totalitarnom sistemu. Zapravo, američki lideri su,
iznad svega, bili posvećeni nastojanju da svijet učine bezbjednim za globalne
korporacijske investicije te stvaranju sistema privatnog profita. Stremeći tom cilju,
oni su upotrebili fašizam da zaštite kapitalizam, tvrdeći istovremeno da spašavaju
demokratiju od komunizma.

Na narednim stranicama raspravljam kako se kapitalističko društveno

uređenje širi i profitira kroz fašizam, o vrijednostima revolucije u pogledu
unapređenja uslova ljudskog života, o uzrocima i posljedicama uništenja
komunizma, o i danas aktuelnoj važnosti marxizma i klasne analize te o
bezosjećajnoj prirodi moći korporacijske klase.

Prije više od stotinu godina, u svom velikom djelu „Jadnici“, Victor Hugo je
upitao: „Hoće li doći budućnost?“ On je mislio na budućnost u kojoj vlada
socijalna pravda, budućnost koja je oslobođena od „strašnih sjenki“ ugnjetavanja

1
nametnutog od strane nekolicine ogromnoj masi čovječanstva. Nedavno su
nekakva piskarala objavila „kraj istorije“. Sa svrgavanjem komunizma,
monumentalna bitka između dva alternativna društvena sistema je okončana, kažu
oni. Pobjeda kapitalizma je totalna. Nikakva velika transformacija se ne nazire u
bliskoj budućnosti. Svjetsko, globalno tržište je tu i tu će i ostati. To što vidiš to
ćeš i da dobiješ, sada i zauvijek. Ovog puta klasna borba je definitivno okončana.
Tako je i pitanje Victora Hugoa dobilo odgovor; budućnost je zaista stigla, iako ne
ona kojoj se on nadao.

Ova intelektualno anemična teorija „završetka istorije“ bila je pozdravljena

kao briljantna egzegeza i sa njom su se složili i prihvatili je komentatori i
analitičari medija koji se nalaze pod korporacijskom kontrolom. Ova teorija
odlično je poslužila zvaničnom pogledu na svijet, govoreći nam ono što nam viši
krugovi govore generacijama: da borba između klasa nije svakodnevna stvarnost
nego zastario pojam, da je nesputani kapitalizam tu da ostane zauvijek, da
budućnost pripada onima koji kontrolišu sadašnjost.

Ali pitanje koje bi zaista trebali da postavimo jeste : „Da li mi uopšte imamo
budućnost?“ Više nego ikada prije, sa planetom čija je egzistencija pod znakom
pitanja, postaje neophodno nametnuti zadatak preispitivanja stvarnosti onima koji
bi opustošili naše ograničene prirodne resurse u potrazi za bezgraničnim profitom,
onima koji bi proćerdali naše prirodno pravo i uništili naše slobode u svojoj
beskompromisnoj potrazi za vlastitom dobiti.

Istorija nas uči da sve vladajuće elite pokušavaju da prikažu sebe kao
prirodan i dugotrajan društveni poredak, čak i one elite koje su u ozbiljnoj krizi
koja prijeti da proguta njihovu prirodnu bazu, da bi neprekidno iznova stvarale
vlastitu hijerarhijsku strukturu moći i privilegija. I sve vladajuće elite su prezrive i
netolerantne prema alternativnim mišljenjima.

Istina je neprijatan izvještaj o činjeničnom stanju onima koji se pretvaraju da

služe našem društvu dok zapravo služe samima sebi – na naš račun. Nadam se da
će ovaj napor odlomiti dio Velike Laži. Istina nas možda neće osloboditi, kako
tvrdi Biblija, ali je važan prvi korak u tom pravcu.

2
 1. RACIONALNI FAŠIZAM

Dok sam šetao kroz italijansku četvrt u New Yorku, prošao sam pored
prodavnice u čijem su se u izlogu nalazili posteri i majice koji prikazuju Benita
Mussolinija kako fašistički salutira. Kada sam ušao u radnju i upitao trgovca zašto
se nude takvi artikli odgovorio mi je: „Pa, nekim ljudima se sviđaju. I znate šta,
možda i mi u ovoj zemlji trebamo nekog kao što je Mussolini.“ Njegov komentar
je bio podsjetnik da fašizam opstaje kao nešto više od istorijske zanimljivosti.

Gora stvar od postera ili majica su radovi različitih autora sklonih

„objašnjavanju“ Hitlera, ili „ponovnom ocjenjivanju vrijednosti“ Franka, ili na
drugi način „dezinfikovanju“ fašističke istorije. U Italiji sedamdesetih godina
pojavila se prava mala kućna radinost koja se bavila štampanjem i izdavanjem
knjiga i članaka u kojima se tvrdilo da Mussolini ne samo da je učino da u Italiji
vozovi stižu na vrijeme nego da je za vrijeme njegove vladavine Italija dobro
funkcionisala. Sve te publikacije, zajedno sa mnogim konvencionalnim
akademskim studijama, imaju jednu zajedničku osobinu: govore malo, ako uopšte i
govore, o klasnoj politici fašističke Italije i nacističke Njemačke. Kako su se ovi
režimi nosili sa pitanjima socijalnih usluga, poreza, poslovanja i uslova rada? U
čiju korist, i na čiji račun? Veći dio literature o fašizmu i nacizmu nam to ne
govori.(1)

PLUTOKRATE BIRAJU AUTOKRATE

Pogledajmo za početak osnivača fašizma. Benito Mussolini rođen je 1883-e

godine kao sin kovača. Njegovo rano zrelo doba bilo je obilježeno uličnim tučama,
hapšenjima, zatvaranjima i nasilnim, radikalnim političkim aktivnostima. Prije
prvog svjetskog rata Mussolini je bio socijalista. Kao sjajan organizator, agitator i
nadaren novinar postao je urednik zvaničnog glasila Socijalističke partije. Ipak,
mnogi njegovi drugovi sumnjali su da je Mussolini manje zainteresovan za
unapređivanje socijalizma a više za unapređivanje samog sebe. Zaista, kada ga je
italijanska viša klasa dovela u iskušenje nudeći mu priznanje i finansijsku podršku,
te obećavši mu moć, Mussolini nije oklijevao da promijeni stranu.

3
 Do kraja prvog svjetskog rata, Mussolini, socijalist koji je organizovao
štrajkove za radnike i seljake postao je Mussolini fašist koji je razbijao štrajkove u
ime finansijera i zemljoposjednika. Koristeći se ogromnim sumama novca koje je
primio od zainteresovanih bogataša, Mussolini se projicirao na nacionalnu
pozornicu kao priznati lider i fasci di combattimento, pokreta sastavljenog od u
crne košulje obučenih bivših vojnih oficira i raznih razbojnika koji su se
rukovodili političkom doktrinom militarističkog patriotizma i konzervativne
netrpeljivosti prema svemu što je povezano sa socijalizmom i organizovanim
radom. Fašistički crnokošuljaši provodili su vrijeme napadajući sindikalce,
socijaliste, komuniste i poljoprivredne zadrugare.

Nakon prvog svjetskog rata Italija se smjestila u okvire parlamentarne

demokratije. Niske nadnice su se poboljšavale a vozovi su već stizali na vrijeme.
Ali, kapitalistička ekonomija bila je u poslijeratnoj recesiji. Investicije su
stagnirale, teška industrija je radila daleko ispod kapaciteta a korporacijski profiti i
izvozi agrobiznisa (krupnog poljoprivrednog poslovanja) su opadali.

Da bi održali razine profita krupni zemljoposjednici i industrijalci morali su

drastično smanjiti plate i povisiti cijene. Država je zauzvrat morala da im obezbjedi
ogromne subvencije i oslobođenje od poreza. Da bi se finansiralo ovo
korporacijsko blagostanje stanovništvo je moralo plaćati još veće poreze a novčani
iznosi namijenjeni za socijalne usluge i socijalnu pomoć morali su biti drastično
smanjeni – što su mjere koje bi nam danas mogle zvučati poznato.

Ali, vlada nije bila u potpunosti slobodna da nastavi ovim kursem. Do 1921-
e godine mnogi italijanski radnici i seljaci bili su članovi sindikata i imali su
vlastite političke organizacije. Demonstracijama, štrajkovima, bojkotima,
preuzimanjem tvornica i iznuđenim zauzimanjem poljoprivrednog zemljišta
osvojili su pravo da se organizuju, osvojili su ustupke u platama i uslovima rada.

Da bi u potpunosti nametnuli štedljivost radnicima i seljacima, vladajući

ekonomski interesi morali su da ukinu demokratska prava koja su pomagala
masama da odbrane svoj skromni životni standard. Rješenje je bilo razbiti njihove
sindikate, političke organizacije i građanske slobode. Industrijalci i veliki
zemljoposjednici željeli su na kormilu nekog ko bi mogao slomiti moć
organizovanih radnika i poljoprivrednih najamnika, te nametnuti masama strogi

4
red. Benito Mussolini, naoružan svojim bandama crnokošuljaša, činio se izglednim
kandidatom za ovaj zadatak.(2)

1922-e godine, la Federazione industriale, sastavljena od vodećih ličnosti

industrije, zajedno sa predstavnicima bankarskog i poljoprivrednog sektora, susrela
se sa Mussolinijem da isplanira „Marš na Rim“, doprinoseći ovom poduhvatu sa
uloženih 20 miliona lira. Sa dodatnom podrškom najviših oficira italijanske vojske
i šefova policije odigrala se „fašistička revolucija“, a u stvarnosti državni udar.

U roku od dvije godine po dolasku na vlast Mussolini je zatvorio sve

opozicione novine i razbio socijalističke, liberalne, katoličke i republikanske
partije koje su zajedno raspolagale sa osamdeset procenata glasova. Radničke
vođe, seljačke vođe, skupštinski delegati te ostali građani koji su bili kritični prema
režimu bili su premlaćivani, protjerivani ili ubijani od strane fašističkih
terorističkih grupa zvanih squadristi. Italijanska komunistička partija pretrpjela je
najozbiljniju represiju od svih grupacija, ipak uspjevši da pruži hrabar ilegalni
otpor koji se u konačnici razvio u oružanu borbu protiv crnokošuljaša i njemačkih
okupacionih snaga.

U Njemačkoj se javio sličan obrazac zajedničkog djelovanja fašista i

kapitalista. Njemački radnici i poljoprivredni najamnici osvojili su pravo da se
udružuju u sindikate, osmočasovno radno vrijeme te osiguranje u slučaju
nezaposlenosti. Međutim, teška industrija i krupni finansijeri, želeći da ožive nivo
profita, tražili su smanjenje plata za svoje radnike ali i ogromne državne subvencije
i oslobođenje od poreza za sebe.

Tokom dvadesetih godina, nacistički Sturmabteilung ili SA, jurišnici

odjeveni u smeđe košulje, potpomognuti od poslovne zajednice, bili su najčešće
korišteni kao antiradnička, paravojna sila čija je funkcija bila terorisanje radnika i
poljoprivrednih najamnika. Do 1930-e godine većina tajkuna zaključila je da
Vajmarska Republika više ne služi njihovim potrebama te da je previše susretljiva
prema radničkoj klasi. U velikoj mjeri su povećali pomoć Hitleru pokrećući
Nacističku partiju na nacionalnu pozormicu. Poslovni tajkuni snabdjeli su naciste
velikodušnim fondovima za nabavku velikog broja motornih vozila i zvučnika
kako bi preplavili sela i gradove po Njemačkoj, zajedno sa fondovima za
organizacije Nacističke partije, njihove omladinske grupe i paravojne snage.

5
Tokom izborne kampanje u julu 1932-e godine Hitler je imao dovoljno sredstava
da u samo dvije sedmice vazdušnim putem posjeti pedeset gradova.

U istoj toj kampanji nacisti su osvojili 37,3 posto glasova, najviše što su
ikada dobili na nacionalnim demokratskim izborima. Nikada nisu imali većinu
stanovništva na svojoj strani. Ako su igdje do određene mjere imali bilo kakvu
vrstu pouzdane baze, to je generalno bilo među uticajnijim članovima društva.
Pored toga, dijelovi sitne buržoazije uz mnogo lumpenproleterijata, organizovanih
u jurišne SA odrede, služili su im kao partijska „čvrsta ruka“. Ali ogromna većina
organizovane radničke klase je do samog kraja podržavala komuniste i socijal-
demokrate.

Na izborima, decembra 1932-e godine, tri kandidata su se takmičila za

mjesto predsjednika: konzervativni činovnik von Hindenburg, nacistički kandidat
Adolf Hitler i kandidat Komunističke partije Ernst Thaelmann. Tokom kampanje
Thaelmann je tvrdio da se glasanje za Hindenburga svodi na glasanje za Hitlera, te
da će Hitler odvesti Njemačku u rat. Buržoaska štampa, uključujući socijal-
demokrate, osudila je ovakav stav kao „inpirisan Moskvom“. Hindenburg je
ponovo izabran a nacisti su izgubili približno dva miliona glasova na skupštinskim
izborima u poređenju sa njihovim najboljim rezultatom od preko 13,7 miliona
glasova.

Kao što se moglo i očekivati, lideri socijal-demokrata odbili su prijedlog

Komunističke partije da formiraju koaliciju protiv nacista prije nego što to bude
prekasno. Kao i u mnogim drugim zemljama u prošlosti ali i danas, tako i u
Njemačkoj, Socijal-demokratska partija će se radije povezati sa reakcionarnim
snagama desnice nego se udružiti sa Crvenima.(3) U međuvremenu, određen broj
desno orijentisanih partija sjedinio se iza Nacističke partije i u januaru 1933-e
godine, samo nekoliko nedelja poslije izbora, Hindenburg je pozvao Hitlera da
bude kancelar Njemačke.

Odmah po preuzimanju državne vlasti, Hitler i njegovi nacisti krenuli su u

ostvarivanje političko-ekonomske agende koja se nije mnogo razlikovala od
Mussolinijeve. Uništili su organizacije radnika i iskorijenili sve izbore, opozicione
partije te nezavisne publikacije. Stotine hiljada protivnika bilo je zatvoreno,

6
mučeno ili ubijeno. U Njemačkoj, kao i u Italiji, komunisti su pretrpjeli
najozbiljniju političku represiju od svih grupa.

Tu su, dakle, bila dva naroda, Italijani i Nijemci, sa različitim istorijama,

kulturama, jezicima i navodno različitim temperamentima, a završili su sa istim
represivnim rješenjima zbog toga što su pitanja ekonomske moći i klasnog sukoba,
koja su preovladala u njihovim zemljama, bila neodoljivo slična. U tako različitim
zemljama kao što su Litvanija, Hrvatska, Rumunija, Mađarska i Španija, pojavio
se sličan fašistički obrazac da učini najviše što može da sačuva krupni kapital od
nametanja demokratije.(4)

KOGA SU FAŠISTI PODRŽAVALI?

Postoji obimna literatura o tome ko je podržavao naciste ali relativno
skromna o tome koga su nacisti podržavali nakon što su preuzeli vlast. To je u
skladu sa tendencijom konvencionalnog akademskog obrazovanja koje izbjegava
kompletno pitanje kapitalizma kad god bi se o njemu moglo reći nešto nepovoljno.
Čije interese su zastupali Hitler i Mussolini?

I u Italiji dvadesetih godina i u Njemačkoj tridesetih godina, stara

industrijska zla za koja se smatralo da su zauvijek otišla u istoriju, ponovo su se
pojavila u obliku strmoglavo pogoršanih uslova rada. U ime spašavanja društva od
„Crvene prijetnje“, sindikati i štrajkovi su stavljeni van zakona. Sindikalna i
zadružna imovina bile su konfiskovane i predate u ruke bogatim privatnim
vlasnicima. Zakoni o minimalnoj plati, o plaćanju prekovremenog rada i zakoni o
bezbjednosti na radnom mjestu su bili ukinuti. Povećanja norme bila su
svakodnevna. One radnike koji su se žalili na nebezbjedne ili nehumane uslove
rada čekalo je otpuštanje ili zatvaranje. Radnici su naporno radili više vremena za
manju platu. Ionako skromne plate bile su ozbiljno umanjene; u Njemačkoj od 25
do 40 procenata, u Italiji i do 50 procenata. U Italiji je ponovo uveden dječiji rad.

Da budemo sigurni, nekoliko mrvica je bačeno stanovništvu. Postojali su

besplatni koncerti i sportski događaji, neki oskudni socijalni programi (socijalna
pomoć za nezaposlene koja je u najvećem dijelu bila finansirana iz sredstava
dobijenih doprinosima radnih ljudi), i razmetljivi projekti javnih radova smišljenih
da evociraju građanski ponos.

7
 I Hitler i Mussolini pokazali su zahvalnost svojim mecenama iz krugova
krupnog biznisa tako što su privatizovali mnoge potpuno solventne fabrike čelika,
elektrane, banke i parobrodarske kompanije koje su se nalazile u državnom
vlasništvu. Oba režima gusto su umočila u javnu riznicu da bi pokrenuli ili
subvencionisali tešku industriju. I jedna i druga država garantovale su gigantskim
korporacijama povrat na uloženi kapital istovremeno preuzimajući na sebe većinu
rizika i gubitaka na investicije. Kao što je i čest slučaj kod reakcionarnih režima
privatni kapital je opljačkao javni kapital.

U isto vrijeme porezi stanovništvu su povećani, ali su smanjeni ili

eliminisani bogatim i krupnim kapitalistima. Porez na nasljedstvo bogatim
slojevima društva je u velikoj mjeri umanjen ili potpuno ukinut.

Rezultat svega toga? U Italiji tridesetih godina ekonomija je bila zahvaćena

recesijom, javni dug je bio zapanjujući a korupcija široko rasprostranjena. Ali
industijski profiti su rasli a fabrike naoružanja, kotrljajući oružje, vrijedno radile i
pripremale se za rat koji je bio na vidiku. U Njemačkoj, nezaposlenost je bila
smanjena za polovinu zahvaljujući priličnoj ekspanziji poslova vezanih za
proizvodnju oružja, ali opšte siromaštvo je poraslo zbog drastičnog smanjenja
nadnica. I od 1935-e do 1943-e godine industrijski profiti su bitno porasli dok se
neto prihod lidera korporacija popeo do 46 procenata. Tokom radikalnih tridesetih
godina gornji slojevi u SAD, Velikoj Britaniji i Skandinaviji iskusili su skroman
pad u svom udjelu u ukupnom nacionalnom dohotku; ali u Njemačkoj, pet
procenata najbogatijih uživalo je u 15 procenata zarade.(5)

Uprkos ovim podacima, većina pisaca ignorisala je blisku saradnju fašizma i

krupnog biznisa. Neki čak tvrde da poslovna zajednica nije imala koristi od fašista
nego da je bila njihova žrtva. Angelo Codevilla, konzervativni pisar Huverovog
instituta, veselo objavljuje: „Ako fašizam znači bilo šta, to je vladino vlasništvo i
kontrola biznisa“ (Commentary, 8/94). Otuda je fašizam pogrešno predstavljen kao
mutantska forma socijalizma. Zapravo, ako fašizam znači bilo šta, to je potpuna
podrška biznisu i ozbiljna represija proradničkih snaga.(6)

Da li je fašizam samo diktatorska sila u službi kapitalista? To možda nije sve

što on jeste, ali je sigurno važan razlog zbog kojeg fašizam uopšte postoji. Na ovu
funkciju fašizma neprestano je ukazivao i sam Hitler kada je govorio o

8
spašavanju industrijalaca i bankara od boljševizma. To je tema koja zaslužuje
daleko više pažnje nego što joj je posvećeno.

Dok su fašisti možda i vjerovali da spašavaju plutokrate od Crvenih,

revolucionarna ljevica zapravo nikada nije imala dovoljno snage da preuzme
državnu vlast ni u Italiji ni u Njemačkoj. Narodne snage su, međutim, bile
dovoljno snažne da zasijeku u profitne stope i umiješaju se u proces akumulacije
kapitala. Ovakvo stanje stvari je osujećivalo kapitalistički društveni sistem da
razriješi vlastita unutrašnja protuslovlja prebacivanjem troškova svog opstanka na
leđa radnog stanovništva. Revolucionaran ili ne, ovaj demokratski otpor radničke
klase bio je problematičan za bogataške interese.

Fašistički lideri, služeći kapitalistima, služili su i sami sebi, dolazeći do

novca u svakoj ukazanoj prilici. Njihova lična pohlepa i klasna lojalnost bile su
dvije strane istog novčića. Mussolini i njegove kohorte živjeli su raskošno,
skakućući unutar viših krugova bogatstva i aristokratije. Činovnici Nacističke
partije i SS komandanti gomilali su bogatstvo pljačkajući osvojene teritorije i
kradući od zatvorenika u koncentracionim logorima i od drugih političkih žrtava.
Ogromne sume novca su se zarađivale kroz tajne, dobro povezane poslove, i kroz
ugovaranje robovskog rada van koncentracionih logora za industrijske firme kao
što su I.G. Farben i Krupp.

Hitler je obično prikazivan kao ideološki fanatik nezainteresovan za glupe,

materijalne stvari. Zapravo, on je nagomilao neizmjerno bogatstvo ne razne upitne
načine. Uzeo je umjetnička djela koja su bila u javnom vlasništvu. Ukrao je
enormne svote novca iz blagajni Nacističke partije. Izmislio je novi koncept,
„pravo ličnosti“, koji mu je omogućio da naplaćuje malu nadoknadu za svaku
poštansku marku koja je nosila njegovu sliku; poduhvat koji mu je donio stotine
miliona maraka.(7)

Najveći izvor Hitlerovog bogatstva bio je tajni korupcionaški fond u koji su

vodeći njemački industrijalci redovno donirali sredstva. Hitler „je znao da će
njegov privatni izvor bogatstva biti neiscrpan dok god njemačka industrija bude
ostvarivala profit. Otuda, on se pobrinuo da njemačkoj industriji ne bude nikada
tako dobro kao pod njegovom vladavinom – pokrećući, na primjer, gigantske

9
vojnoindustrijske projekte“,(8) ili ono što mi danas zovemo odbrambeni ugovori
(privatni ugovori sklopljeni sa ministarstvom odbrane).

Daleko od toga da bude asketa, Hitler je živio odajući se uživanjima. Tokom

svog cjelokupnog službovanja domogao se specijalnih odluka njemačkih poreskih
organa koje su mu dozvolile da izbjegne plaćanje poreza na prihode i na imovinu.
Imao je vozni park ispunjen limuzinama, privatne apartmane, vikendice, veliki broj
slugu i veličanstveno imanje u Alpama. Svoje najsrećnije trenutke provodio je
zabavljajući evropske kraljevske porodice, uključujući vojvodu i vojvotkinju od
Windsora, koji su se ubrajali u njegove oduševljene obožavaoce.

KUDOS ZA ADOLFA I BENITA

Italijanski fašizam i njemački nacizam imali su u SAD svoje obožavaoce
unutar poslovne zajednice i štampe koja se nalazila u vlasništvu korporacija.
Bankari, izdavači i industrijalci, uključujući i takve kao što je Henry Ford, putovali
su u Rim i Berlin da odaju priznanje, prime medalje i sklope unosne dogovore.
Mnogi su dali sve od sebe da unaprijede nacističke ratne napore, dijeleći
vojnoindustrijske tajne i angažujući se u skrivenim transakcijama sa nacističkom
vladom, čak i nakon što su SAD ušle u rat.(9) Tokom dvadesetih i ranih tridesetih
godina, glavni izdavači kao što su Fortune, the Wall Street Journal, Saturday
Evening Post, New York Times, Chicago Tribune i Christian Science Monitor
hvalili su Mussolinija kao čovjeka koji je Italiju spasio anarhije i radikalizma. Oni
su ispredali rapsodične fantazije o uskrsloj Italiji u kojoj su siromaštvo i
izrabljivanje iznenada nestali, u kojoj su Crveni savladani a harmonija
uspostavljena, i u kojoj su crnokošuljaši štitili „novu demokratiju“.

Štampa na italijanskom jeziku u SAD gorljivo se pridružila ovom horskom

pjevanju. Dva najuticajnija glasila, L`Italia iz San Franciska, koju je u velikoj
mjeri finansirala A.P.Giannini Banc of America, i Il Progresso, čiji je vlasnik bio
multimilioner Generoso Pope, gledali su blagonaklono na fašistički režim i
predlagali da bi SAD mogle imati koristi ukoliko bi uvele sličan društveni poredak.

Određeni neistomišljenici odbijali su da se pridruže ovom „mi se divimo

Benitu“ refrenu. The Nation je podsjeća svoje čitaoce da Mussolini nije spašavao
demokratiju nego da ju je uništavao. Napredni ljudi svih boja i razne radničke vođe

10
osudile su fašizam. Ali, njihova kritička osjećanja dobila su malo pažnje od
američkih korporacijskih sredstava informisanja.

Kako s Mussolinijem tako i s Hitlerom. Štampa nije gledala previše

neljubazno na Firerovu nacističku diktaturu. Postojao je snažan „give Adolph a
chance“ (dajte Adolfu šansu) kontingent, čiji je jedan dio bio „podmazan“
nacističkim novcem. Na primjer, nacisti su Hearstovom ITN telegrafskom servisu
plaćali deset puta veću cijenu pretplate od standardne kako bi The Hearst
Newspapers objavljivao pozitivnije reportaže o nacizmu. William Randolph
Hearst, zauzvrat je instruisao svoje dopisnike u Njemačkoj da pišu prijateljske
izvještaje o Hitlerovom režimu. Oni koji su odbili to da urade bili su ili premješteni
ili otpušteni. The Hearst Newspapers čak je svoje stranice otvorio i povremenim
gostujućim kolumnistima, istaknutim članovima Nacističke partije Alfredu
Rosenbergu i Hermanu Geringu.

Od sredine do kasnih tridesetih godina, Italija i Njemačka, udružene sa

novopridošlom industrijskom silom, Japanom, agresivno su tražile svoj udio u
svjetskom tržištu i kolonijalnom plijenu, i ovaj ekspanzionizam ih je sve više
dovodio u konflikt sa bolje uhodanim kapitalističkim nacijama kao što su Velika
Britanija, Francuska i SAD. Kako su se oblaci rata počeli nadvijati, mišljenje
američke štampe o Silama osovine poprimilo je odlučan i kritički ton.

RACIONALNA UPOTREBA IRACIONALNE IDEOLOGIJE

Neki autori naglašavaju „iracionalne“ odlike fašizma. Čineći tako, oni
previđaju racionalno-političke funkcije koje je fašizam ispunjavao. Veliki dio
politike je racionalna manipulacija iracionalnim simbolima. To sigurno važi za
fašističku ideologiju, čiji su emotivni apeli služili funkciji klasne kontrole.

Prvi je bio kult vođe, u Italiji il Duce; u Njemačkoj der Feuhrerprinzip. Sa

obožavanjem vođe došlo je idolopoklonstvo prema državi. Kao što je Mussolini
pisao: „Fašistička koncepcija života naglašava važnost države i prihvata pojedinca
samo u onoj mjeri u kojoj se njegovi interesi podudaraju sa državnim.“ Fašizam
propovijeda autoritarnu vladavinu jedne sveobuhvatne države i vrhovnog vođe.
Fašizam veliča surovije ljudske impulse za osvajanjem i dominacijom odbacujući
egalitarizam, demokratiju, kolektivizam i pacifizam kao doktrine slabosti i
dekadencije.
11
 Posvećenost miru, pisao je Mussolini „je neprijateljska prema fašizmu“.
Vječiti mir, tvrdio je Mussolini 1934-e godine je „deprimirajuća“ doktrina. Samo
u „okrutnoj borbi“ i „osvajanju“ mogu ljudi ili nacije dostići svoju najvišu
realizaciju. „Grube riječi su prelijepa stvar,“ tvrdio je: „ali su puške, mitraljezi,
avioni i topovi još ljepša.“ Drugom prilikom je napisao: „ Sam rat ... ostavlja pečat
plemenitosti na narode koji imaju hrabrosti ga susretnu.“ Ironično, većina
italijanskih regruta nije imala stomak za Mussolinijeve ratove pokazujući sklonost
da se ukloni iz borbe čim je ustanovila da suprotna strana koristi pravu municiju.

Fašistička doktrina naglašava monističke vrijednosti: ein Volk, ein Reich, ein
Fuhrer (jedan narod, jedna vlast, jedan vođa). Ljudi ne bi trebali biti zabrinuti zbog
podjele na klase nego bi se morali doživljavati kao dio harmonične sveukupnosti,
bogati i siromašni kao jedno, što je gledište koje podržava ekonomski status quo
obavijajući velom aktuelni sistem klasnog izrabljivanja. Ovo je u suprotnosti sa
ljevičarskim programom koji zastupa artikulaciju narodnih zahtjeva i oštriju
svjesnost o socijalnoj nepravdi i klasnoj borbi.

Monizam se oslanja na atavističke pozive mitskim korijenima naroda. Za

Mussolinija to je bila veličanstvenost Rima; za Hitlera antički Volk. Pozorišna
predstava pronacističkog autora Hansa Jorsta, sa naslovom Schlageter, koja se
mnogo izvodila širom Njemačke nakon dolaska nacista na vlast (Hitler je
prisustvovao premijeri u Berlinu), suprotstavlja narodni misticizam klasnoj politici.
Oduševljeni August razgovara sa svojim ocem Schneiderom:

August: Nećeš vjerovati oče, ali... mladi ljudi više ne obraćaju pažnju na te
stare slogane... klasna borba odumire.

Schneider: Tako, pa šta onda imate?

August: Narodnu zajednicu.

Schneider: I to je slogan?

August: Ne, to je iskustvo!

Schneider: Gospode, naša klasna borba, naši štrajkovi, oni nisu bili iskustvo?
Socijalizam, Internacionala, jesu li to možda bile fantazije?

August: One su bile neophodne, ali... to su istorijska iskustva.

12
 Schneider: Tako, i zato će u budućnosti biti tvoja narodna zajednica? Reci
mi kako ti to zapravo zamišljaš? Siromašni, bogati, zdravi, gornji slojevi, donji
slojevi, sve to prestaje s tobom?

August: Gledaj oče, gornji, donji, siromašni, bogati, to uvijek postoji.

Odlučujuća je samo važnost koju neko stavlja na to pitanje. Za nas život nije
iscjepkan na radne sate i udešen cjenovnicima. Mi, radije, vjerujemo u ljudsku
egzistenciju kao cjelinu. Niko od nas ne smatra zarađivanje novca najvažnijom
stvari; mi želimo da služimo. Pojedinac je krvna ćelija u krvotoku svog naroda.(10)

Iz sinovih komentara može se mnogo toga zaključiti: „Klasna borba

odumire.“ Očeva zabrinutost zbog zloupotreba klasne moći te socijalnih nepravdi
lako je odbačena kao način mišljenja bez uporišta u realnosti. Čak je i pogrešno
izjednačena sa glupom brigom za novac. („Niko od nas ne smatra zarađivanje
novca tako važnim.“). Po svemu sudeći, pitanje bogatstva bi trebalo biti prepušteno
onima koji ga imaju. Mi imamo nešto bolje, kaže August; totalno, monističko
iskustvo kao narod, svi mi, bogati i siromašni, radeći zajedno kako bi stekli još
veću slavu. Ono što se lagodno previđa je to kako su „slavne žrtve“ namijenjene
siromašnima za dobrobit bogatih.

Stanovište izraženo u ovoj predstavi te u ostaloj nacističkoj propagandi ne

otkriva ravnodušnost u odnosu na klasu; upravo suprotno, ovo stanovište
predstavlja strastvenu svjesnost o klasnom interesu, dobro konstruisan napor da se
maskira i utiša snažna klasna osviještenost koja je postojala među njemačkim
radnicima. U lukavom poricanju često nalazimo prikriveno priznanje.

PATRIJARHAT I PSEUDOREVOLUCIJA
Fašistički nacional-šovinizam, rasizam, seksizam i patrijarhalne vrijednosti
takođe su služili konzervativnom klasnom interesu. Fašistička doktrina, naročito
njena nacistička varijanta, bila je posebno posvećena rasnoj supremaciji. Za
ljudske atribute, uključujući klasni položaj, rečeno je da su krvno naslijeđeni;
društveni položaj je prihvaćen je kao mjerilo unutrašnje, lične prirode. Genetika i
biologija su uređene tako da opravdaju postojeću klasnu strukturu, slično onome
što današnji akademski rasisti čine kroz njihove lijepo uobličene teorije, pregrijane
eugeničkim bombastičnim frazama.

13
 Zajedno sa rasnom i klasnom nejednakošću kapitalizam zastupa i seksualnu
nejednakost. Među najranijim nacističkim žrtvama našla se grupa Naci
homoseksualaca, lidera SA jurišnih odreda. Kada su žalbe zbog otvorenog
homoseksualnog ponašanja vođe SA odreda Ernsta Roehma i nekih njegovih
jurišnika nastavile stizati do Hitlera nakon što je ovaj osvojio vlast, Hitler je izdao
zvanično saopštenje u kom je tvrdio da to pitanje pripada „isključivo privatnom
domenu“ te da „privatni život SA oficira ne može biti predmet ispitivanja osim u
slučaju da je u sukobu sa osnovnim načelima Nacional-socijalističke ideologije.“

Paravojni SA odredi bili su upotrebljeni da dobiju borbu na ulicama protiv

sindikalista i Crvenih. SA jurišnici su se ponašali kao pseudo-revolucionarna snaga
koja je apelovala na masovno nezadovoljstvo retorički osuđujući finansijski
kapital. Kada se broj članova SA odreda vinuo na tri miliona 1933-e godine,
industrijski baroni i vojni plemići našli su da je to veoma neugodno. Morali su se
pozabaviti sa SA uličnim kavgadžijama koji su osuđivali buržoasku dekadenciju i
pozivali na podjelu bogatstva.

Iskoristivši SA odrede da preuzme državnu vlast, Hitler je sada iskoristio

državnu vlast da neutrališe SA. Odjednom je Roehmova homoseksualnost došla u
sukob sa nacional-socijalističkom ideologijom. U stvari, trebalo je obezglaviti SA,
ali ne zato što su njihovi vođe bili homoseksualci – iako je taj razlog naveden –
nego zato što je SA prijetio da postane ozbiljan problem. Roehm i oko tri stotine
drugih članova SA, od kojih nisu svi bili homoseksualci, je pogubljeno. Među
žrtvama se nalazio i nacistički veteran, propagandist Gregor Strasser, koji je bio
osumnjičen da naginje ljevici.

Naravno, mnogi nacisti su bili pakosno homofobični. Jedan od najmoćnijih,

vođa SS-a, Heinrich Himmler, vidio je homoseksualce kao prijetnju njemačkoj
muževnosti i kao moralnu groznicu Tevtonskog naroda, zato što se od
„homoseksualnog mekušca“ ne može roditi ili napraviti dobar vojnik. Himmlerova
homofobija i seksizam su se udružili kada je izjavio: „Ako u SAD muškarac samo
pogleda djevojku, može biti prisiljen da je oženi ili da plati odštetu... stoga se
muškarci, da bi se zaštitili, okreću homoseksualnosti. Žene u Americi su kao
borbene sjekire – izmahuju na muškarce.“(11) Tako je govorio jedan od velikih
nacističkih umova. U svoje vrijeme, Himmler je uspješno proširio ugnjetavanje

14
homoseksualaca izvan granica SA rukovodstva. Hiljade građana homoseksualne
orijentacije nestalo je u SS koncentracionim logorima.

Žene su generacijama pokušavale da u različitim društvima, ukoliko su bile

u mogućnosti da nađu priliku, ograniče broj djece koju nose. To nameće problem
fašističkom patrijarhatu koji ima potrebu za velikim brojem vojnika i radnika koji
proizvode naoružanje. Žene su manje sposobne da afirmišu svoja prava na rađanje
ukoliko se nalaze u podređenom i zavisnom položaju. Iz tog razloga je fašistička
ideologija veličala patrijarhani autoritet. Svaki muškarac mora biti muž, otac i
vojnik, govorio je Duce. Najistaknutiji zadatak žene je bio da njeguje porodične
vrline predano se brinući o potrebama svoje porodice a istovremeno noseći koliko
god može potomaka za državu.

Patrijarhalna ideologija je bila povezana sa konzervativnom klasnom

ideologijom koja je sve forme socijalne jednakosti vidjela kao prijetnju
hijerarhijskoj kontroli i privilegijama. Patrijarhat je podupirao plutokratiju: ako
žene naruše takav red, šta će se desiti sa porodicom? Ako porodica nestane, čitava
socijalna struktura je ugrožena. Šta će se desiti sa državom i autoritetom
dominantne klase, privilegijama i bogatstvom? Fašisti su bili „veliki“ po pitanju
onog što se danas zove porodične vrijednosti – ipak, većinu vodećih nacističkih
lidera jako je teško opisati kao ljude posvećene porodici.

U nacističkoj Njemačkoj rasizam i antisemitizam služili su pogrešnom

usmjeravanju opravdanog nezadovoljstva u pravcu prikladnog žrtvenog jarca.
Antisemitska propaganda je bila pametno skrojena da apeluje na različite slušaoce.
Super rodoljubima je rečeno da su Jevreji strani internacionalisti. Nezaposlenim
radnicima bilo je rečeno da su njihovi protivnici jevrejski kapitalisti i jevrejski
bankari. Zaduženim poljoprivrednicima neprijatelj je bio jevrejski zelenaš.
Srednjoj klasi je to bio jevrejski vođa sindikata i jevrejski komunist. Ovdje ponovo
imamo svjesnu, racionalnu upotrebu iracionalnih slika. Nacisti su možda bili ludi,
ali ne i glupi.

Ono što razdvaja fašizam od obične patrijarhalne autokratije je način na koji

fašizam pokušava da njeguje revolucionarnu auru. Fašizam nudi očaravajuću
mješavinu apela masama koji zvuče revolucionarno, i reakcionarnu klasnu
politiku. Puno ime Nacističke partije je Nacional socijalistička njemačka radnička

15
partija, ime koje zvuči ljevičarski. Kao što je već rečeno, u redovima SA odreda
postojala je borbena nastrojenost po pitanju podjele bogatstva, koju je Hitler, po
dolasku na vlast, ugušio.

I italijanski fašisti i njemački nacisti činili su svjesne napore da preotmu

gromoglasne govore ljevičara. Postojale su masovne mobilizacije, omladinske
organizacije, radničke brigade, okupljanja, parade, transparenti, simboli i slogani.
Mnogo se govorilo o „nacističkoj revoluciji“ koja će dati novi život društvu, koja
će pomesti stari poredak i izgraditi novi.

Iz tog razlog mainstream (matica, glavni tok, dominantna društveno-

politička ideologija) pisci nalaze za shodno da tretiraju fašizam i komunizam kao
totalitarne blizance. To je slučaj redukovanja suštine na formu. Sličnost u formi je
uzeta kao dovoljan razlog da se zamagli ogromna razlika u postojećem klasnom
sadržaju. Pisci kao A.James Gregor i William Ebenstein, bezbrojni politički lideri
Zapada, i ostali koji su navodno na strani demokratske ljevice, redovno sjedinjuju
fašizam sa komunizmom. Tako, Noam Chomsky tvrdi: „Uspon korporacija je
zapravo manifestacija iste pojave koja je vodila do fašizma i boljševizma, koji su
ponikli iz istog tla.“(12) Ali u ondašnjoj Italiji i Njemačkoj većina radnika i seljaka
je pravila jasnu razliku između fašizma i komunizma, isto kao što su to činili i
industrijalci i bankari koji su podržavali fašizam zbog straha i mržnje prema
komunizmu; što je procjena zasnovana u velikoj mjeri na uviđanju klasne
stvarnosti.

Godinama ranije, imao sam običaj da tvrdim da fašizam nikad nije uspio
riješiti iracionalne protivrječnosti kapitalizma. Danas sam mišljenja da je fašizam
uspio postići taj cilj – ali samo za kapitaliste, ne za stanovništvo. Fašizam nikada
nije imao namjeru da ponudi društvena rješenja koja će služiti cjelokupnom
stanovništvu, nego samo njegovom reakcionarnom dijelu, silom prebacujući sve
terete i gubitke na radništvo. Lišen svoje ideološke i organizacione opreme,
fašizam nije ništa drugo do konačno rješenje klasne borbe, potapanje i
eksploatacija demokratskih snaga radi dobrobiti i profita viših finansijskih
krugova.

16
 BLAGONAKLONO PREMA FAŠIZMU
Jedna od stvari koju mainstream pisci zgodno previđaju jeste način na koji
su zapadne kapitalističke države sarađivale sa fašizmom. U svojim
kolaboracionističkim naporima, britanski premijer Neville Chamberlain je bio
izričito prijatan prema nacistima. On i mnogi iz njegovog sloja vidjeli su Hitlera
kao grudobran protiv komunizma u Njemačkoj a nacističku Njemačku kao
grudobran protiv komunizma u Evropi.

Nakon drugog svjetskog rata, zapadni kapitalistički saveznici su učinili malo

da iskorijene fašizam u Italiji ili Njemačkoj, osim što su pred sud u Nirnbergu
izveli nekolicinu najviše pozicioniranih zvaničnika. Do 1947-e godine njemački
konzervativci počeli su da oslikavaju nirnberške tužioce kao jevrejske i
komunističke naivčine. U Italiji, snažan partizanski pokret koji je vodio oružanu
borbu protiv fašizma uskoro je počeo biti tretiran kao sumnjiv i nepatriotski. U
roku od godinu dana nakon rata skoro svi italijanski fašisti su bili pušteni iz
zatvora a stotine komunista i ljevičarski nastrojenih partizana, koji su se borili
protiv nacističke okupacije, bile su zatvorene. Istorija je bila okrenuta na glavu,
pretvarajući crnokošuljaše u žrtve a Crvene u zločince. Savezničke vlasti su
pomagale u sprovođenju ovih mjera.(13)

Pod zaštitom američkih okupacionih vlasti policija, sudovi, vojska,

bezbjedonosne agencije i birokratija u velikoj mjeri bili su i dalje ispunjeni istim
onim ljudima koji su služili bivšem fašističkom režimu; ili njihovim ideološkim
regrutima – što je ostalo istina i do današnjeg dana. Izvršioci Holokausta koji su
ubili šest miliona Jevreja, pola miliona Roma, hiljade homoseksualaca, nekoliko
miliona Ukrajinaca, Rusa, Poljaka i ostalih su ostali nekažnjeni – u velikoj mjeri
zato što su oni koji su navodno trebali istraživati navedene zločine i sami bili
saučesnici u njima.

Radi poređenja, kada su komunisti preuzeli vlast u Istočnoj Njemačkoj,

uklonili su nekih osamdeset procenata sudija, učitelja i činovnika zbog saradnje sa
nacistima; hiljade ljudi su lišene slobode a šest stotina vođa Nacističke partije bilo
je pogubljeno zbog počinjenih ratnih zločina. Taj broj bi bio i veći da mnogi od
ratnih zločinaca nisu pobjegli u zaštitnički zagrljaj Zapada.

17
 Šta se desilo sa američkom poslovnom zajednicom koja je sarađivala sa
fašizmom? Chace National Bank u vlasništvu porodice Rockefeller imala je svoju
filijalu u Parizu, u višijevskoj Francuskoj, koja je „prala“ njemački novac kako bi
nacistima olakšala međunarodnu trgovinu za vrijeme rata, i to je činila potpuno
nekažnjeno.(14) Korporacije kao što su Du Pont, Ford, General Motors i ITT
posjedovale su tvornice na neprijateljskoj teritoriji proizvodeći gorivo, tenkove i
avione koji su sijali pustoš po savezničkim snagama. ITT je prikupio 27 miliona
dolara od američke vlade na ime štete koju su njegove fabrike pretrpjele usljed
savezničkog bombardovanja. General Motors je skupio preko 33 miliona. Pilotima
su bila davana uputstva da u Njemačkoj ne gađaju fabrike koje su bile u vlasništvu
američkih firmi. Otuda, Keln je bio potpuno sravnjen sa zamljom, ali je Fordova
tvornica, koja je nacističku armiju snabdjevala vojnom opremom, ostala netaknuta;
uistinu, njemački civili počeli su koristiti fabrike kao skloništa od
bombardovanja.(15)

Američki lideri su decenijama imali udjela u očuvanju italijanskog fašizma

živim. Procjenjuje se da su agencije američke vlade, od 1945-e do 1975-e godine,
dale 75 miliona dolara desničarskim organizacijam u Italiji, uključujući i one koje
su stajale u bliskoj vezi sa neofašističkim pokretom Movimento Sociale Italiano
(MSI). 1975-e godine, američki državni sekretar Henry Kissinger susreo se sa
vođom MSI Giorgiom Almiranteom da raspravi koje „alternative“ bi se mogle
uzeti u razmatranje ukoliko bi italijanski komunisti pobijedili na izborima i
preuzeli kontrolu nad vladom.

Stotine nacističkih ratnih zločinaca našle su svoje utočište u SAD, živeći u

ugodnoj anonimnosti ili aktivno radeći u američkim obavještajnim službama
tokom hladnog rata, ili na drugi način uživajući zaštitu visoko pozicioniranih
pojedinaca. Neki od njih su svoju karijeru gradili kroz komitete republikanskih
predsjedničkih kampanja Richarda Nixona, Ronalda Reagana i Georga Busha.(16)

U Italiji, od 1969-e do 1974-e godine, visoko rangirani službenici italijanske

vojnoobavještajne službe i civilne obavještajne službe; članovi P2, tajne lože
sačinjene od reakcionara iz više klase, profašistički orijentisani vatikanski
službenici i vojni odličnici; uz GLADIO, plaćeničke antikomunističke snage
inspirisane Nato paktom, pokrenuli su usklađenu kampanju terora i sabotaže
poznatu pod imenom „strategija tenzije“. Među ostale učesnike ove kampanje

18
ubrajaju se tajna neofašistička grupa Ordine Nuovo, činovnici NATO, članovi
karabinjera, mafijaški šefovi, trideset generala, osam admirala i uticajni masoni
(Jedan od njih i Licio Gelli – fašistički ratni zločinac kojeg je američka
obavještajna služba regrutovala 1944-e godine.). Teroriste je pomagao i podsticao
„međunarodni bezbjedonosni aparat“, uključujući CIA. CIA je 1995-e godine
odbila da sarađuje sa italijanskom parlamentarnom komisijom formiranom da
istraži strategiju tenzije (Corriere della Sera, 4/12/95, 5/29/95).

Teroristički zavjerenici izveli su niz otmica, ubistava i bombaških pokolja (i

stragi), uključujući eksploziju na kolodvoru u Bolonji 1980-e godine koja je ubila
86, a povrijedila više od 200 ljudi, od kojih su mnogi zadobili teške povrede. Kao
što je kasnija istraga utvrdila, strategija tenzije nije bila prosto proizvod fašizma,
nego posljedica šire kampanje koju su državne bezbjedonosne agencije vodile
protiv narastajuće popularnosti demokratske parlamentarne ljevice. Cilj je bio
„boriti se svim neophodnim sredstvima protiv izbornih postignuća italijanske
Komunističke partije“, te stvoriti dovoljno straha i panike u stanovništvu kako bi se
potkopao višepartijski socijal-demokratski sistem i zamijenio „autoritarnom
predsjedničkom republikom“, ili, u svakom slučaju, „snažnijom i čvršćom
izvršnom vlašću“ (La Repubblica, 4/9/95; Corriere della Sera, 3/27/95, 3/28/95,
5/29/95).

Osamdesetih godina, ekstremni desničari u službi državnih bezbjedonosnih

agencija u Njemačkoj, Belgiji i na drugim mjestima u zapadnoj Evropi, ubili su
mnoštvo ljudi (Z Magazine, mart 1990). Ovi teroristički napadi prošli su gotovo
nezapaženo u američkim korporacijskim sredstvima informisanja. Kao i sa ranijom
strategijom tenzije u Italiji, ovi napadi su bili zamišljeni da stvore dovoljno straha i
nesigurnosti da potkopaju postojeći socijal-demokratski sistem.

Vlasti tih zemalja zapadne Evrope i SAD malo su učinile da javnosti

objelodane neonacističke mreže. Kako se miris fašizma razvija u neporeciv smrad,
mi smo opomenuti da je Hitlerovo potomstvo još uvijek s nama, te da posjeduje
opasne veze, kako međusobne, tako i unutar sigurnosnih agencija različitih
Zapadnih, kapitalističkih zemalja.

Italijanske izbore 1994-e godine dobio je Nacionalni savez (proširena

verzija neofašističkog MSI) u koaliciji sa ligom Sjevernih separatista i

19
kvazifašističkim pokretom Forza Italia (na čijem čelu je stajao industrijski i
medijski tajkun Silvio Berlusconi). Nacionalni savez je igrao na ozlojeđenost zbog
nezaposlenosti, poreza i imigracija. Pozivao je na uvođenje jedinstvene poreske
stope i za bogate i siromašne, školske vaučere, ukidanje socijalnih naknada i
privatizaciju većine servisa.

Italijanski neofašisti su učili od američkih reakcionara kako da postignu

fašističke klasne ciljeve unutar granica takozvane demokratske forme; koristiti
poboljšani, Reaganovski optimizam, militariste u čizmama zamijeniti medijski
izvikanim blagoglagoljivcima, ubijediti ljude da im je državna vlada neprijatelj –
naročito onaj dio vlade koji se bavi socijalnim uslugama, a istovremeno ojačati
represivne kapacitete državne vlasti; podsticati rasnu netrpeljivost i antagonizam
između lokalnog stanovništva i imigranata, propovijedati mitske vrijednosti
slobodnog tržišta i tražiti takve poreske i mjere potrošnje koje će prihode
preraspodijeliti prema gore.

Konzervativne društvene snage zapadnih nacija koriste razblaženu formu

fašističkih apela masama. U SAD, one propagiraju pozive „običnom Amerikancu
srednje klase“, koji zvuče populistički, a istovremeno tiho pritišću za mjere koje
služe interesima najbogatijih pojedinaca i korporacija. 1996-e godine, desno
orijentisani glasnogovornik američkog Kongresa, Newt Gingrich, nudeći novu,
povoljniju ekonomsko-političku agendu, koja bi navodno trebala oživjeti sve u
društvu, izjavio je:„Ja sam izvorni revolucionar.“ U Italiji, Njemačkoj, SAD, ili u
bilo kojoj drugoj zemlji, kada desnica nudi „novu revoluciju“ ili „novi poredak“, to
je u službi onog starog bogataškog interesa koji vodi dobro ugaženoj stazi reakcije
i represije, stazi kojom su mnoge zemlje Trećeg Svijeta bile prisiljene krenuti, stazi
kojom bi oni sa vrha željeli da svi mi putujemo.

20
 2. SADA SLAVIMO REVOLUCIJU

Većim dijelom ovog stoljeća spoljna politika SAD je bila posvećena gušenju
revolucionarnih vlada i radikalnih pokreta širom svijeta. Prelazak iz deventaestog u
dvadeseti vijek zatekao je McKinleyevu administraciju u iscrpljujućem ratu protiv
naroda Filipina, koji je trajao od 1898-e do 1902-e godine (sa manjim otporima
koji su se nastavili i godinama kasnije). Tokom ovog sukoba američke snage su
ubile oko 200 000 filipinskih žena, muškaraca u djece.(1) Otprilike u isto vrijeme,
u sprezi sa različitim evropskim kolonijalnim silama, SAD su izvršile invaziju
Kine kako bi pomogle u gušenju „Bokserskog ustanka“ u toj zemlji, što je dovelo
do znatnog broja žrtava među kineskim pobunjenicima. Američke snage su
preuzele Havaje, Kubu, Portoriko i Guam, a u narednim decenijama izvršile
invaziju na Meksiko, Sovjetsku Rusiju, Nikaragvu, Honduras, Dominikansku
Republiku i druge zemlje – akcije koje su nanijele ozbiljne gubitke stanovništvima
tih zemalja.

TROŠKOVI KONTRAREVOLUCIJE
Od osnovne škole pa dalje, malo nas je slušalo predavanja o ovim
događajima, osim što nam je rečeno da američke snage moraju intervenisati u ovoj
ili onoj zemlji da zaštite američke interese, spriječe agresiju i odbrane našu
nacionalnu bezbjednost. Američki lideri oblikovali su zgodne racionalizacije za
svoje intervencije u inostranstvu. Javnosti je rečeno da su narodi različitih zemalja
priželjkivali blagoslove demokratije, mira i prosperiteta te da su imali potrebu za
našim „civilizirajućim“ rukovođenjem. Da bi se ostvario taj cilj, naravno, moglo bi
biti neophodno poubijati znatan broj neposlušnijih koji se nalaze među njima.
Takvim su mjerama naši tvorci politike stremili kako bi „podigli slabije narode“.

Pojava značajnih komunističkih sila kao što su Sovjetski Savez i Narodna

Republika Kina dala je američkoj globalnoj kontrarevolucionarnoj politici drugu
dimenziju. Komunisti su bili naslikani kao inkarnacija zla, demonizovani
zavjerenici koji žele moć radi same moći. SAD su morale biti svugdje da se
suprotstave ovoj opakoj bolesti koja se širi – rečeno nam je.
21
 U ime demokratije američki lideri vodili su nemilosrdni rat protiv
revolucionara u Indokini koji je trajao skoro dvadeset godina. Bacili su mnogo
puta više tona eksploziva na Vijetnam nego što su sve sukobljene strane zajedno
bacile tokom drugog svjetskog rata. Svjedočeći pred Kongresnim komitetom, bivši
direktor CIA William Colby je priznao da su pod njegovim nadzorom američke
snage zajedno sa južnovijetnamskim kolaboracionistima izvele selektivna ubistva
24 000 vijetnamskih disidenata, u okviru onoga što je bilo poznato kao Phoenix
Program. Njegov saveznik, južnovijetnamski ministar informisanja, smatrao je da
je tačnija procjena 40 000.(2) Stvaraoci američke politike i njihovi medijski
glasnogovornici ocijenili su da je ovaj rat bio „greška“, jer se vijetnamski narod
pokazao nesposobnim da bude pravilno vaspitan napadima odreda smrti i
bonbardera B-52. Nadvladavši snažne napade Vijetnamci su pokazali da su bili
„nepripremljeni za naše demokratske institucije“.

U težnji za kontrarevolucijom a u ime slobode, američke snage ili njihova

zamjena, podržana takođe od strane SAD, ubile su 2 000 000 Sjevernokoreanaca u
trogodišnjem ratu; 3 000 000 Vijetnamaca; preko 500 000 u vazdušnim ratovima
nad Laosom i Kambodžom; preko 1 500 000 ljudi u Angoli; preko 1 000 000 u
Mozambiku; preko 500 000 u Afganistanu; 500 000 do 1 000 000 u Indoneziji; 200
000 u Istočnom Timoru; 100 000 u Nikaragvi (kombinujući Somozu i Reganovu
eru); preko 100 000 u Gvatemali (uz dodatnih 40 000 nestalih); preko 700 000 u
Iraku (3); preko 60 000 u El Salvadoru; 30 000 u „prljavom ratu“ u Argentini (iako
vlada priznaje samo 9 000); 35 000 na Tajvanu, kada je vojska Kuomimtanga
stigla iz Kine; 20 000 u Čileu; i mnogo hiljada na Haitiju, u Panami, Turskoj i
tucetu drugih zemalja, što se sve može ubrojiti u holokaust svjetskog slobodnog
tržišta.

Zvanični izvori ili poriču ove, od strane SAD sponzorisane, masovne

pokolje, ili ih opravdavaju kao neophodne mjere koje su se morale preduzeti protiv
nepomirljivog komunističkog neprijatelja. Antikomunistička propaganda
preplavila je naše radio talase, škole i političke govore. Uprkos ponavljanim i često
vještačkim ukazivanjem na tiraniju Crvene prijetnje, kreatori antikomunističkog
mišljenja nikad nisu protumačili šta su komunisti zapravo učinili na planu socio-
ekonomske politike. To može objasniti zašto, uprkos decenijama antikomunističke
propagande, mnogi Amerikanci koji sami sebe ubrajaju u poznavaoce političkih

22
prilika, još uvijek ne mogu da ponude jedan uobličen izvještaj o socijalnim
politikama komunističkih društava.

Propagatori antikomunizma nisu izustili ni riječi o tome kako su

revolucionari u Rusiji, Kini, Kubi, Vijetnamu, Nikaragvi i ostalim zemljama
nacionalizovali zemlju koja je bila u vlasništvu bogatih, izrabljivačkih
zemljoposjednika i započeli masovne programe obrazovanja, zdravstva,
zapošljavanja i izgradnje stanova. Ni riječi o tome kako su njihovi napori
unaprijedili životni standard i mogućnosti za život stotinama miliona ljudi u
zemljama koje su dugo patile pod jarmom feudalnog ugnjetavanja i zapadnjačke
kolonijalne pljačke; što je poboljšanje sveopšteg, masovnog blagostanja nikad
ranije viđeno u istoriji.

Nije važno što su revolucionari u različitim azijskim, afričkim ili

južnoameričkim zemljama uživale narodnu podršku, i što su težili da radije idu
neutralnim putem u odnosu na relaciju Istok – Zapad, nego da se svrstaju pod
hegemoniju Moskve ili Pekinga. Oni su ipak bili meta kontrarevolucionarnog
napada. Od suprotstavljanja komunistima zato što bi mogli biti revolucionari bio je
kratak put do suprotstavljanja revolucionarima jer bi mogli biti komunisti.

Pravi grijeh revolucionara, bili oni komunisti ili ne, bio je taj što su se oni
zauzimali za radne slojeve protiv nekolicine bogatih. Oni su zastupali promjene u
raspodjeli klasne moći i načinu na koji se bogatstvo stvara i koristi. Oni su željeli
manje pojedinačnog unapređivanja na račun većine i kolektivno poboljšanje za
čitavo radno stanovništvo.

PRETPOSTAVKE MOĆI
Vladajuće klase širom svijeta mrze komunizam i plaše ga se ne zato što mu
nedostaje politička demokratija, nego zato što komunizam pokušava da ustanovi
ekonomsku demokratiju gradeći društveni sistem baziran na jednakosti i
kolektivizmu – iako vladajuće klase rijetko kad izravno izađu i to kažu. Ova
kontrarevolucionarna intervencionistička politika počiva na nekoliko sumnjivih
pretpostavki koje se mogu navesti i opovrgnuti kako slijedi:

1. „Američki lideri imaju pravo da definišu granice društveno-ekonomskog

razvoja unutar drugih nacija.“ Nije istina. Ni pod kakvim kanonom

23
 međunarodnog prava niti bilo kog drugog zakonskog ograničenja, lideri
ove zemlje nemaju pravo da naređuju koju vrstu ekonomskog sistema ili
modela društvenog razvoja druga zemlja smije da usvoji; ne više od
prava lidera tih istih zemalja da diktiraju takve stvari SAD. U praksi,
opciji da se diktira bilo šta pribjegavaju jači u odnosu na slabije – što je
politika moći a ne prava.
2. „SAD moraju igrati protivrevolucionarnu ulogu obuzdavanja neprijatelja
da bi zaštitili našu nacionalnu bezbjednost.“ Ovo je istina samo ukoliko
izjednačimo „naš nacionalni interes“ sa investicijskim interesima visokih
finansija. Američki intervencionizam je bio veoma efikasan u građenju
neoimperijalizma, održavanju zemlje, rada, prirodnih izvora i tržišta u
državama Trećeg svijeta pristupačnim po povoljnim cijenama za
multinacionalne korporacije. Ali ovi korporacijski interesi ne
predstavljaju interese američkog naroda. Javnost plaća za ogromne vojne
budžete i izvoz vlastitih poslova na strana tržišta rada, dolazak hiljada
osiromašenih emigranata koji se takmiče za puko zaposlenje i smještaj, te
različite druge troškove imperije.(4)
Dalje, revolucionarne vlade Kube, Libije, Vijetnama i Sjeverne Koreje
bile su – a i danas jesu – željne da trguju sa SAD te da održe mirne
odnose sa ovom zemljom. Ove države ne prijete nacionalnoj bezbjednosti
SAD niti njenim stanovnicima, nego prekookeanskim interesima
globalnog kapitalizma. Ukoliko bi bilo dozvoljeno da države sa
alternativnim socijalističkim sistemom – koji koristi zemlju, rad, kapital
i prirodne izvore na kolektivistički način i koji ljude stavlja ispred profita
– višestruko povećaju svoj broj, to bi na kraju moglo potkopati globalni
kapitalizam.
3. „SAD imaju moralnu obavezu da garantuju stabilnost nacijama koje
prolaze kroz demokratski razvoj ali koje su ugrožene revolucionarima i
teroristima.“ U stvari, većina američkih intervencija vodi se u ime
korumpiranih i sebi-služećih oligarhija i antidemokratskih militarista
(koji preuzimaju vlast bez obzira na rezultate javno prikazivanih izbora
koje sponzorišu SAD). Oligarsi zemalja Trećeg svijeta često svoje
obrazovanje stiču na elitnim američkim univerzitetima, ili završavaju na
platnim listama CIA, što je čest slučaj sa njihovim šefovima policija ili

24
 vojnih oficira, od kojih su mnogi stekli obuku u ubijanju i mučenju u
američkim protivpobunjeničkim institucijama. (5)
4. „Fundamentalna socijalna promjena trebala bi se ostvariti mirnim putem
unutar ustanovljenog poretka nacija prije nego revolucionarnim
nemirima.“ Tvorci američke politike smatraju da su blagonakloni prema
eliminisanju masovnog siromaštva u nerazvijenim zemljama te da se ne
suprotstavljaju pohvalnim ciljevima socijalne revolucije, nego njenim
nasilnim metodama. Oni kažu da se promjene moraju postići postepeno i
mirnim putem, radije kroz privatne investicije i dobroćudna dejstva
slobodnog tržišta. U stvari, vjerovatnije je da će korporacijske investicije,
prisvajanjem tržišta i restruktuiranjem lokalne ekonomije u pravcu
njenog usklađivanja sa ekstrakcijskim potrebama stranog lapitala, prije
zaustaviti nego ohrabriti reforme. Međunarodni finansijski kapital nije
zainteresovan da poboljša mogućnosti za život narodima u zemljama
Trećeg svijeta. Uopšte, kako su zapadnjačke investicije u Treći svijet
porasle, tako su uslovi života običnih seljaka i radnika postali
nepokolebljivo beznadežniji.

ČIJE NASILJE?
Ljudima širom svijeta nisu potrebna korporacijska ulaganja, njima je
potrebnija mogućnost da otrgnu nazad svoju zemlju, rad, prirodne izvore i tržišta
da bi služili njihovim vlastitim društvenim potrebama. Takav revolucionarni
razvitak izaziva žestoko protivljenje apostola slobodnog tržišta, čiji nasilni otpor
čini mirne društvene promjene nezamislivim.

Čak i u zemljama kao što su SAD, gdje su reforme ograničenog obima

postignute bez revolucije, „mirna“ sredstva koja su korištena zahtijevala su
narodnu borbu i nemire – i značajnu količinu nasilja i krvoprolića, čiji su najveći
dio počinile policija i snage bezbjednosti.

Ova posljednja stavka često ostane nespomenuta u diskusijama o etici

revolucionarnog nasilja. Sam koncept „revolucionarnog nasilja“ je nekako
pogrešno određen, pošto većina nasilja dolazi od onih koji sprečavaju reforme, a ne
od onih koji se bore za njih. Usredsređujući se na nasilne pobune ugnjetenih
previđamo mnogo veću represivnu silu i nasilje kojim se koriste vladajući oligarsi

25
da bi zadržali status quo, a koji uključuju oružane napade na mirne demonstracije,
masovna hapšenja, zlostavljanje, uništavanje opozicionih organizacija, gušenje
disidentskih publikacija, ubistva odreda smrti, istrebljivanje čitavih sela i slično.

Većina društvenih revolucija započinje mirno. Zašto bi bilo drugačije? Ko

ne bi više volio da se okupi i demonstrira radije nego da se angažuje u smrtnoj
borbi protiv nemilosrdnih snaga koje uživaju svaku prednost u pokretljivosti i
oružanoj snazi? Revolucije u Rusiji, Kini, Vijetnamu i El Salvadoru su sve počele
mirno, sa gomilama seljaka i radnika koji su pokrenuli nenasilne proteste samo da
bi se susrele sa nasilnim ugnjetavanjem državnih vlasti. Mirni protesti i reforme su
upravo ono što im vladajući oligarsi uskraćuju. Disidenti koji nastave da uzvraćaju,
koji pokušavaju da se brane od represivnog bijesa vladajućih, kasnije se nazivaju
„nasilnim revolucionarima“ i „teroristima“.

Za te lokalne i međunarodne elite koje kontrolišu najveći dio svjetskog

bogatstva, socijalna revolucija je grozota. Da li je ona mirna ili nasilna za njih je
pitanje od manjeg značaja. Mirne reforme koje narušavaju njihovu akumulaciju
profita i prijete njhovim klasnim privilegijama jednako su im neprihvatljive kao i
društveni preokret nametnut revolucijim.

Reforme koje unapređuju uslove života ukupnom stanovništvu nisu tako

materijalno neizvodljive ili zavisne od kapitalnih izvora, kao što smo poučavani da
vjerujemo. Nije velika tajna izgraditi bolnicu, sprovesti programe snabdjevanja
hranom, preraspodjele zemljišta, opismenjavanja, zapošljavanja ili izgradnje
stanova. Takvi zadaci u priličnoj su mjeri unutar kapaciteta bilo koje države –
ukoliko postoji politička volja i mobilizacija narodne klasne snage.

Uzmite u obzir Keralu, državu u Indiji, u kojoj su akcije narodnih

organizacija i masovnih pokreta osvojile bitne pobjede protiv političko-
ekonomskog ugnjetavanja u proteklih četrdeset godina, generišući nivo društvenog
razvoja značajno viši od onog koji se može naći u većini zemalja Trećeg svijeta, i
to su postigli bez stranih ulaganja. Kerala ima masovnu pismenost, nižu stopu
rađanja i nižu stopu smrtnosti od ostatka Indije, bolje usluge javnog zdravstva,
manje dječijeg rada, viši nivo ishrane (zahvaljujući javnim subvencijama sistemu
snabdjevanja hranom), prosvjećeniju pravnu podršku i obrazovne programe za
žene, i određene mjere socijalne zaštite za radne ljude, krajnje siromašne i fizički

26
hendikepirane. Pored toga, narod Kerale je radikalno izmijenio složeni i
izrabljivački sistem agrarnih odnosa te dobio važne pobjede protiv strašnijih oblika
kastinskog ugnjetavanja.

Iako Kerala nema posebne izvore bogatstva, imala je decenije

komunističkog organizovanja i političke borbe koja je dosegla i pokrenula
ogroman broj ljudi i udahnula život u državnu demokratiju. „Uprkos kratkotrajnom
periodu na čelu vlade... Komunistička partija je ta koja je postavila temeljni
zakonodavni program narodu Kerale“, bilježi indijski naučnik V.K.Ramachandran
(Monthly Rewiev, 5/95). Sve ovo ne znači poricanje da mnogo ljudi u Kerali trpi
neprihvatljive uslove siromaštva. Ipak, uprkos niskom nivou prihoda i ograničenim
resursima, dostignuća iskovana intervencijom demokratske vlade – i pokrenuta
masovnom akcijom – bila su suštinska, predstavljajući razliku između skromno
održive egzistencije i krajnje bijede.

Mnogi narodi zemalja Trećeg svijeta stvaraju posvećene i sposobne narodne

organizacije, kao komunisti u Kerali, ali njih obično uništavaju represivne državne
snage. U Kerali, narodni pokret i ulaganje sredstava imali su koristi od
demokratskih prilika i zauzvrat demokratiji dali više socijalne suštine. Ono što je
potrebno za poboljšanje društvenih uslova nisu pozajmice Međunarodnog
monetarnog fonda ili ulaganja korporacija, nego politička organizacija i
demokratske prilike; i sloboda od državnog terorizma koji sponzorišu SAD.

Američki programi pomoći stranim zemljama drugi su primjer kako je

imperijalistička politika maskirana kao društvena reforma unutar zemalja Trećeg
svijeta. Programi pomoći nemaju namjeru da izazovu ozbiljno društveno
poboljšanje. U najboljem slučaju, oni finansiraju sitne projekte ograničenog
uticaja. U većem broju slučajeva, ovi programi su iskorišteni da potkopaju lokalna
tržišta, uklone sitne poljoprivrednike sa njihove zemlje, razviju transportne i
poslovne olakšice potrebne vanjskim ulagačima, povećaju dug i ekonomsku
zavisnost države te otvore njenu ekonomiju prodiranju maultinacionalnih
korporacija.

SLOBODNO TRŽIŠTE ZA NEKOLICINU

Revolucionari Trećeg svijeta žigosani su kao neprijatelji stabilnosti.
„Stabilnost“ je šifrovana riječ za društvo u kojem su privilegovane društvene
27
relacije bezbjedno ušančene. Kada se narodne snage mobilišu protiv privilegija i
bogatstva, to prouzrokuje „nestabilnost“, koju kreatori američke politike i njihovi
vjerni publicisti u američkim korporacijskim sredstvima informisanja ocjenjuju
kao nepoželjne.

Ovdje postoji prevara. Ono što se predstavlja kao posvećenost SAD mirnim,
nenasilnim promjenama u stvari je posvećenost nasilnoj odbrani nepravednog,
nedemokratskog, globalnog kapitalizma. Institucije američke državne bezbjednosti
služe se prinudom i nasiljem ne da bi podržali društvene reforme, nego protiv njih,
a sve u ime „stabilnosti“, „antiterorizma“, „demokratije“ – i u zadnje vrijeme
poštenije – „u ime slobodnog tržišta“.

Kada se nalazio na čelu osoblja koje planira politiku State Departmenta,

početkom hladnog rata, poznati autor George Kennan otkrio je svirepi „realpolitik“
mentalitet onih koji su posvećeni društvenim nejednakostima unutar i između
nacija. Kennan je smatrao da bogate SAD, suočavajući se sa osiromašenim
svijetom, ne mogu sebi da priušte „luksuz altruizma i svjetskog dobročinstva“, te
da bi trebale da prestanu govoriti o „nejasnim i nerealnim ciljevima kao što su
ljudska prava, podizanje životnog standarda, i demokratizacija... Što smo manje
sputani idealističkim sloganima to bolje“ (PPS23, U.S.State department, februar
1948). Govoreći na kratkom sastanku za američke ambasadore u Latinskoj
Americi, Kennan je primijetio: „Konačni odgovor mogao bi biti neprijatan, ali mi
se ne bismo trebali ustručavati pred policijskom represijom lokalne vlade. To nije
sramotno pošto su komunisti u suštini izdajnici... Bolje je da imamo snažan (čitaj-
represivan) režim na vlasti nego liberalnu vladu ako je ona popustljiva i opuštena i
ako su u nju prodrli komunisti.“ U obavještajnom izvještaju State Departmenta
1949-e godine Kennan je zapisao da su komunisti bili „ljudi koji su predani
uvjerenju da vlada ima direktnu odgovornost za blagostanje naroda“. Dakle, sa
njima bi se trebalo postupati strogo bez obzira na takve sitnice kao što su
demokratizacija i ljudska prava.

Rečeno je da SAD ne smiju iznevjeriti u svojoj predanosti prema drugim

narodima i da moraju nastaviti kao svjetski lider; ostatak svijeta to od nas očekuje.
Ali obični ljudi u svijetu nikada nisu tražili američko vodstvo. Upravo suprotno,
oni obično žele da SAD idu kući i da ih ostave da sami vode vlastite poslove. To je
zbog toga što se američka posvećenost ne odnosi na obične ljude nego na

28
privilegovane reakcionarne frakcije koje su veoma predusretljive prema
zapadnjačkim investitorima. Kao što pokazuje Kennanova primjedba, establišment
koji kreira američku politiku je bio zabrinut ne zbog stvaranja blagostanja za
osiromašene narode svijeta nego zbog savladavanja svakog ko je u savezu sa
običnim ljudima, bio on Crveni ili ne.

Koliko god da su im mane ozbiljne, ne predstavljaju li od SAD sponzorisani

lideri zemalja Trećeg svijeta nešto bolje u odnosu na onu vrstu tiranije koju donose
komunisti i revolucionarne totalitarne vođe? Akademski navijači američkog
intervencionizma, kao što je Samuel P. Huntington sa Harvard univerziteta, misle
tako: „Koliko god da je loše postojeće zlo, gore zlo je uvijek moguće i često
vjerovatnije“, zaključuje Huntington, idući za tim da, kao „manje zlo“, odbrani
krvničke režime u Čileu pod Pinocheom i u Južnoafričkoj Republici pod
aparthejdom.(6)

Mogli bismo se sjetiti kako Jean Kirkpatrick pravi razliku između

„benignih“, autoritarnih desničarskih vlada koje navodno nisu toliko brutalne te
dozvoljavaju postepene promjene, i jezivih, totalitarnih ljevičarskih vlada koje
ugnjetavaju svakoga. Istinska razlika je u tome što desničarska vlada održava
postojeći privilegovani poredak slobodnog tržišta, čuvajući svijet bezbjednim za
moćne hijerarhije i bogate klase svijeta. Suprotno, lijevo orijentisani „totalitarci“
žele da ukinu izrabljivačke imovinske odnose i stvore ekonomski sistem u kojem
postoji više jednakosti. Oni su više blagonakloni prema onima koji nemaju nego
prema onima koji imaju, i to je ono zbog čega su toliko odvratni u očima potonjih.

Američki lideri tvrde da ih vrijeđaju određene karakteristike socijalno

revolucionarnih vlada, kao što su jednopartijska vladavina i prinudno sprovođenje
revolucionarnih promjena. Ali jednopartijska autokratija je prihvatljiva ako je
vlada desničarska, to jest, prijateljska prema privatnim korporacijskim ulaganjima,
kao u Turskoj, Zairu, Gvatemali, Indoneziji i tucetu drugih zemalja (uključujući
čak i komunističke zemlje, kao što je Kina, koje klize niz stazu slobodnog tržišta).

Moli bismo se prisjetiti onog nezaboravnog trenutka kada je predsjednik

George Bush – čija je invazija Paname i Iraka donijela smrt i uništenje tim
nacijama i koji je predsjedavao američkom vojnom imperijom koja je jedini,
najveći svjetski dobavljač nasilja – držao predavanja o vrlinama ne-nasilja

29
revolucionarnom vođi Nelsonu Mandeli za vrijeme njegove posjete Vašingtonu u
junu 1990-e godine, otišavši čak tako daleko da mu je citirao Martina Luthera
Kinga Jr. Pravi grijeh Nelsona Mandele u Bushovim očima je bio taj što se
Mandela angažovao u oružanoj borbi protiv nasilno represivnog režima aparthejda
u Južnoafičkoj Republici. Bushov kapacitet za selektivno opažanje imao je svu
neistraženu drskost dominantne ideologije koja osuđuje samo one koji rade protiv
nepravednog statusa quo, ne one koji se služe nasiljem da ga očuvaju. Došlo bi do
ogromnog olakšanja među ljudima širom svijeta ukoliko bi predsjednik SAD
usvojio politiku ne-nasilja za svoju vlastitu vladu. Zapravo, on takvu stvar nije
učinio.

SLOBODA REVOLUCIJE
Američki političko-ekonomski lideri mogu smatrati revolucionarne reforme
nepoželjnim, ali većina ljudi koja živi u revolucionarnim društvima im je
naklonjenija nego starom režimu, i nalaze da su vrijedne odbrane. Invazija Kube u
Zalivu svinja bio je fijasko ne zbog „nedovoljne vazdušne pokrivenosti“ nego zato
što je kubanski narod zbio redove iza svoje vlade i odbacio napadače.

Drugi „zarobljeni narod“, Sjeverni Vijetnamci, ponijeli su se na sličan način

ranih 1970-ih godina. Umjesto da iskoriste ozbiljna uništenja i razaranja
prouzrokovana američkim vazdušnim ratom protiv njihove zemlje kao zlatnu
priliku da zbace „Hanojski jaram“, oni su nastavili da podržavaju svoju opkoljenu
vladu po cijenu vlastitih velikih žrtava. I u Južnom Vijetnamu, Nacionalno
oslobodilački front je uživao taktičke mogućnosti za snabdjevanje i iznenadne
napade, u velikoj mjeri zato što ga je podržavao narod u selima i gradovima.

Tokom vijetnamske ere, objašnjenja o tome zašto su se ljudi svrstali na

stranu komunističkih revolucionara došla su iz nekih neočekivanih izvora.
Američki ambasador Henry Cabot Lodge je priznao: „Jedini ljudi koji su činili bilo
šta za malog čovjeka – da ga usprave – bili su komunisti“ (New York Times,
2/27/66). U sličnom raspoloženju, jedan vjerni propagator zvaničnog kursa,
kolumnista James Reston, napisao je sa iznenađujućom iskrenošću: „Čak je i
premijer Ky (od SAD sponzorisani diktator Južnog Vijetnama) ovom reporteru
izjavio danas da su komunisti bili bliži narodnim čežnjama za socijalnom pravdom
i nezavisnim životom njego njegova vlastita vlada“ (New York Times, 9/1/65). Ono

30
što su Lodge i Reston ostavili nedorečeno jeste to su „mali čovjek“ i „narodne
čežnje“ bili upravo one stvari koje su američki lideri bili skloni ugušiti.

Neki ljudi zaključuju da bilo ko da izusti lijepu riječ o ljevičarskim

jednopartijskim revolucijama, taj mora da gaji „staljinistička“ osjećanja. Ali
aplaudirati socijalnim revolucijama ne znači protiviti se političkoj slobodi. Do
mjere u kojoj revolucionarne vlade izgrađuju samostalne alternative za svoj narod,
one povećavaju ljudske opcije i slobodu.

Ne postoji takva stvar kao što je sloboda u svom apstraktnom obliku. Postoji
sloboda da se govori otvoreno i protiv postojećih ideala, sloboda da se organizuje
politička opozicija, sloboda mogućnosti da se stekne obrazovanje i traži način kako
da se izdržava, sloboda da se obožava ono što se izabere, ili da se uopšte ništa ne
obožava, sloboda da se živi u zdravijim uslovima, sloboda da se uživa u raznim
socijalnim pravima, i tako dalje. Većina onog što se zove slobodom dobija svoju
definiciju unutar socijalnog konteksta.

Revolucionarne vlade proširuju broj sloboda stanovništva ne uništavajući pri

tom one slobode koje nikada nisu ni postojale u prethodnim režimima. One
podstiču uslove koji su neophodni za nacionalno samoodređenje, ekonomsko
poboljšanje, očuvanje zdravlja i ljudskog života, i završetak mnogih najgorih
oblika etničkog, patrijarhalnog i klasnog ugnjetavanja. Govoreći o patrijarhalnom
ugnjetavanju, razmotrite ogromno poboljšanje uslova u kojima su se nalazile žene
u revolucionarnom Afganistanu i Južnom Jemenu, prije kontrarevolucionarne
represije 1990-ih godina, ili na Kubi nakon revolucije 1959-e godine, u poređenju
sa prethodnim stanjem.

Stvaraoci američke politike tvrde da pobjeda socijalne revolucije bilo gdje

predstavlja umanjenje slobode u svijetu. Tvrdnja je pogrešna. Kineska revolucija
nije srušila demokratiju; nije bilo ničeg za rušenje u tom tiranskom feudalnom
režimu. Kubanska revolucija nije uništila slobodu; uništila je omrznutu, od strane
SAD sponzorisanu, policijsku državu. Alžirska revolucija nije ukinula nacionalne
slobode; nekoliko dragocjenih postojalo je pod francuskom kolonijalnom vlašću.
Vijetnamski revolucionari nisu ukinuli individualna prava; takva prava nisu ni bila
pristupačna pod marionetskim vladama Bao Daia, Diema i Kya, a koje su SAD
podržavale.

31
 Naravno, revolucije zaista ograničavaju slobode klasi vlasnika korporacija i
ostalih privilegovanih interesa; slobodu da investiraju bez obzira na ljudske i
prirodne troškove, slobodu da žive u bestidnom bogatstvu dok radnicima isplaćuju
bijedne plate, slobodu da tretiraju državu kao privatnu agenciju u službi
privilegovane klike, slobodu da koriste djecu za rad ili prostituciju, slobodu da se
prema ženama odnose kao prema pokretnoj imovini, i tako dalje.

Danas niko u američkim političkim krugovima ne brine zbog političko-

ekonomskog ugnjetavanja u brojnim desničarskim državama, štićenicama SAD.
Njihova navodna želja da donesu zapadnjačku političku demokratiju nacijama koje
su imale revoluciju rijetko se proteže na free market autokratije. I nevoljni potezi u
pravcu političke demokratije koji se povremeno preduzimaju spram tih autokratija
dolaze jedino kroz narodni pritisak i pobunu, i jedino uz prećutnu saglasnost da se
demokratska vladavina neće suštinski miješati u interese bogate klase.

KOJA MJERA PATNJE?

Da li su ostvarenja revolucije vrijedna patnji koje ona izaziva? Trošak-
zarada račun je komplikovan posao kada se primjeni na društvene promjene. Ali,
jesmo li se ikada potrudili da uporedimo revolucionarno nasilje sa nasiljem koje
mu je prethodilo. „Ne znam kako neko mjeri cijenu istorijskih pobjeda“, rekao je
Robert Heilbroner, „Ja samo znam da je način na koji se držimo istorijskih knjiga
pogrešan.“ Mi ne pravimo obračun generacija za koje tvrdimo da su dotaknute
tom kombinacijom ekonomskog izrabljivanja i političkog ugnjetavanja tako
karakterističnog za antičke režime: nesrećne žrtve poplave i gladi u dolini
Jangcekjanga od juče, žrtve dječije prostitucije nađene mrtve u stražnjim ulicama
starog Šangaja, mužik pokošen hladnoćom i glađu u smrznutoj ruskoj stepi.

A šta je sa današnjicom? Niko ne vodi evidenciju o hiljadama bezimenih

žrtava u Latinskoj Americi koje podliježu pod rukama u SAD obučenih mučitelja,
o stotinama sela koje su spalile protivpobunjeničke snage, o milionima ljudi koji su
protjerani sa djedovine i osuđeni na trajno zakržljali i pothranjen život, o dodatnim
milionima ljudi stradalim u očajnoj bijedi i prenaseljenosti siromašnih gradskih
četvrti i grobljanskih kampova. Njihove patnje prolaze nezabilježene i nisu
stavljene na vagu kada revolucija odmjerava pravdu prijašnjim vladarima i
ugnjetavačima ili počini vlastita pretjerivanja ili zloupotrebe.

32
 I kako mjerimo bol desetina miliona djece po svijetu, mnoga uzrasta šest ili
sedam godina, koja su prisiljena da rade sedamdeset sati sedmično zatvorena u loše
osvijetljene i neprozračene radionice, pod uslovima koji podsjećaju na najstrašnije
dane industrijske revolucije? Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT),
dalekosežni multinacionalni akt slobodne trgovine koji se svodi na carte blanche
(dozvolu da radi kako hoće) globalnom kapitalizmu, ne nudi zaštitu za djecu koja
su izrabljivana, zloupotrebljena, iznurena radom i nedovoljno plaćena. Tokom
GATT pregovora lideri zemalja Trećeg svijeta uspješno su raspravljali protiv
postavljanja bilo kakvih ograničenja na dječiji rad, tvrdeći da su u njihovim
kulturama djeca oduvijek radila, te da bi se takvi tradicionalni običaji trebali
poštovati. Zabrana dječijeg rada ograničila bi slobodno tržište i nanijela ozbiljne
teškoće onim siromašnim porodicama u kojima je dijete često jedina osoba koja
zarađuje platu.

Čak i ako je dugotrajni običaj da djeca pomažu na poljoprivrednim imanjima

prihvatljiv (pod pretpostavkom da nisu premorena i da im je dozvoljeno da idu u
školu), običaj da se „zaključavaju u vrelu fabričku kutiju četrnaest sati dnevno“ je
nešto drugo. Dalje, djeca mogu biti jedina lica koja privređuju „jer su odrasli
otpušteni radi djece koja su daleko pogodnija za izrabljivanje i obezbjeđivanje
većih profita uspješnim vlasnicima fabrika“ (Anna Quindlen, New York Times,
11/23/94)

Putujući kroz Kubu 1959-e godine, odmah po zbacivanju američki

sponzorisane, desničarske Batistine diktature, Mike Faulkner svjedočio je „prizoru
skoro neotkrivenog siromaštva“. Ruralno stanovništvo živjelo je u improvizovanim
kolibama, u odustvu minimalnih sanitarnih uslova. Neuhranjena djeca hodala su
bosa po prljavštini i patila od „poznate parazitske kuge uobičajene u Trećem
svijetu“. Skoro da i nije bilo ljekara ili škola. I većim dijelom godine, porodice
koje su zavisile jedino od sezonske žetve šećera živjele su na ivici umiranja od
gladi (Monthly Rewiev, 3/96). Kako takvo stradanje u prerevolucionarnoj Kubi
mjeriti sa mnogo šire objavljivanom represijom koja je došla poslije revolucije,
kada su Kastrovi komunisti pogubili nekoliko stotina ubica i mučitelja iz redova
policije prethodnog režima, kada su u progonstvo protjerali raznolike bogataše više
klase, i zastrašivanjem utišali različite protivnike radikalnih reformi?

33
 Danas, Kuba je drugačije mjesto. Uprkos svim svojim greškama i
zloupotrebama, kubanska revolucija dovela je zdravstvene mjere, škole, bolnice,
poslove, izgradnju stambenih objekata i humane usluge na nivo koji se nije mogao
pronaći u većini zemalja Trećeg svijeta, a ni u mnogim dijelovima Prvog svijeta.
Smrtnost djece je pala sa 60 od 1000 1960-e godine na 9,7 od 1000 do 1991-e
godine, dok je životni vijek porastao sa 55 na 75 godina u tom periodu. Male
boginje, malarija, tuberkuloza, tifus, polio i brojne druge bolesti bile su zbrisane
poboljšanim životnim standardom i programima javnog zdravstva.(7) Kuba je
uživala u nivou pismenosti višem od onog u SAD i životnom vijeku koji se
slobodno mogao porediti sa onim u naprednim industrijskim zemljama (NACLA
izvještaj o Americi, septembar/oktobar 1995). Pored Kubanaca i drugi narodi su
imali koristi. Kao što kaže Fidel Kastro: „Revolucija je poslala učitelje, doktore i
radnike u mnoge zemlje Trećeg svijeta i nije naplatila ni novčića. Ona prolijeva
svoju vlastitu krv boreći se protiv kolonijalizma, boreći se protiv aparthejda i
fašizma. U jednom trenutku imali smo 25 000 studenta iz Trećeg svijeta koji su bili
stipendisti. Još uvijek imamo mnogo stipendista iz Afrike i drugih zemalja. Pored
toga, naša zemlja je liječila više djece, žrtava tragedije u Černobilu, nego sve
ostale zemlje zajedno (13 000).

Oni ne pričaju o tome, i zato nas blokiraju – zemlju sa najviše učitelja po

glavi stanovnika na svijetu, uključujući razvijene zemlje. Zemlju sa najviše ljekara
po glavi stanovnika od svih zemalja (jedan na svakih 214 stanovnika). Zemlju sa
najviše nastavnika umjetnosti po glavi stanovnika od svih zemalja svijeta. Zemlju
sa najviše sportskih trenera. To vam daje ideju o uloženom naporu. Zemlju u kojoj
je životni vijek duži od 75 godina.

Zašto oni blokiraju Kubu? Zato što nijedna druga zemlja nije učinila više za
svoj narod. To je mržnja na ideje koje Kuba predstavlja“(Monthly Rewiev, 6/95).

Grijeh Kube u očima globalnih kapitalista nije njen „nedostatak

demokratije“. Većina kapitalističkih režima Trećeg svijeta su daleko represivniji.
Kubin pravi grijeh je taj što je pokušala da razvije alternativu globalnom
kapitalističkom sistemu, egalitaristički društveno-ekonomski poredak koji je
korporacijsku imovinu smjestio pod javno vlasništvo, ukinuo kapitalističke
investitore kao klasni entitet, i stavio ljude ispred profita a nacionalnu nezavisnost
ispred sluganstva Međunarodnom monetarnom fondu.

34
 Tako je konzervativna intelektualna grupacija kao što je Heritage
Foundation rangirao Kubu zajedno sa Laosom, Irakom i Sjevernom Korejom kao
zemlje sa najnižom razinom „ekonomske slobode“. Zemlje sa visokom razinom
ekonomske slobode su bile one koje su nametnule male poreze ili nisu imale
poreze ni propise na business; zemlje u kojima se radilo bez propisa o zaštiti plate,
kontrole cijena, očuvanja okoline, i beneficijama za siromašne. Ekonomska
sloboda je prava briga konzervativaca i plutokrata; sloboda da iskoriste ogromne
sume novca da bi akumulirali još veće sume, bez obzira na troškove po ljude i
životnu sredinu.

Masovna produktivnost ujedinjena sa elitističkom raspodjelom rezultira

većim bogatstvom za nekolicinu i većim siromaštvom za mnoge. Tako, nakon dva
vijeka nevjerovatnog tehnološkog razvoja i jedinstvenog ekonomskog širenja, broj
ljudi koji živi u siromaštvu u kapitalističkom svijetu je porastao brže od bilo koje
demografske vojske. Svjetsko sirotinjsko stanovništvo poraslo je u daleko višem
procentu nego cjelokupno svjetsko stanovništvo. Zadivljujući porast u industrijskoj
proizvodnji je bio udružen sa očajničkim potrebama, bijedom i represijom.
Ukratko, postoji uzročna veza između ogromne koncentracije bogatstva i široko
rasprostranjenog siromaštva. Sljedeći put kada neko propovijeda jevanđelje
slobodnog tržišta o ekonomskoj slobodi i produktivnosti treba da upitamo: „Za čiju
dobrobit i na čiji račun?“

Oni koji pokazuju zabrinutost za elite zbačene u vrtlogu revolucije bi trebali

da imaju na umu još stotine miliona drugih ljudi koji su uništeni ekonomskim
reakcionizmom. Ukoliko bi sve pobune bile ugušene danas i zauvijek, nasilje free
market autokratije bilo bi sa nama neobuzdanije nego ikad – što se zaista i događa.
Iz tih razloga, oni od nas koji su istinski zabrinuti za demokratiju, socijalnu pravdu
i opstanak planete trebali bi radije podržati nego suprotstaviti se narodnoj
revoluciji.

35
 3. LIJEVI ANTIKOMUNIZAM

Više od stotinu godina, vladajući interesi u SAD neumorno su stanovništvu

propagirali antikomunizam sve dok ovaj nije postao više nalik na religioznu
pravovjernost nego na političku analizu. Za vrijeme hladnog rata antikomunistički
ideološki okvir mogao je pretvoriti bilo koji podatak o postojećim komunističkim
društvima u dokaz o neprijateljstvu. Ako su Sovjeti odbili da pregovaraju o nekom
pitanju bili su beskompromisni i ratoborni; ako su se pojavili sa željom da naprave
određene ustupke bila je to vješta spletka kojom su htjeli da nas učine neopreznim.
Suprotstavljajući se ograničenju naoružanja pokazali bi agresivne namjere; ali kad
su, zapravo, podržali većinu ugovora o naoružanju, to je bilo zato jer su bili lažljivi
i manipulativni. Ukoliko bi crkve u SSSR bile prazne to je pokazivalo da je religija
bila potiskivana; ali ako bi crkve bile ispunjene, to je značilo da narod odbija
režimsku ateističku ideologiju. Ako su radnici štrajkovali (što se u rijetkim
prilikama događalo) to je bio dokaz njihove otuđenosti od kolektivističkog sistema;
ako nisu štrajkovali to je bilo zato što su bili zastrašeni i što im je nedostajalo
slobode. Nestašica potrošačke robe pokazivala je neuspjeh ekonomskog sistema;
poboljšanje u snabdjevanju potrošača značilo je samo to da lideri pokušavaju
utišati neposlušno stanovništvo i tako sačuvati čvršći uticaj nad njim.

Ako su komunisti u SAD igrali važnu ulogu u borbi za prava radnika,

siromašnih, Afroamerikanaca, žena i ostalih, to je samo bio njihov lukavi način da
prikupe podršku među osiromašenim grupama i prigrabe moć za sebe. Kako je
neko stekao moć boreći se za prava nemoćnih grupa nije nikad objašnjeno. Ono sa
čime imamo posla je istinska ortodoksija, tako istrajno prodavana od strane
vladajućih interesa, da je uticala na ljude širom cjelokupnog političkog spektra.

KLANJANJE ORTODOKSIJI
Mnogi američki ljevičari su izložili svoje kritike Sovjeta i Crvenih, koje po
svom neprijateljstvu i grubosti odgovaraju bilo čemu na desnici. Slušajte kako
Noam Chomsky drži predavanje o „lijevim intelektualcima“ koji pokušavaju da se
„domognu moći na leđima masovnih pokreta stanovništva“ a „onda satjeraju ljude
36
u pokornost... U osnovi krećeš kao lenjinist koji će postati dio Crvene birokratije.
Kasnije uvidiš da se moć ne sprovodi tako, i veoma brzo postaneš ideolog
desnice... Vidimo to upravo sada u (bivšem) Sovjetskom Savezu. Isti ljudi koji su
bili komunistički razbojnici dvije godine ranije, sada rukovode bankama,
oduševljeni su pristalice slobodnog tržišta i hvale Amerikance“ (Z Magazine,
10/95)

Slikovito izlaganje Chomskog u velikoj mjeri duguje istoj američkoj

političkoj kulturi koju tako često kritikuje po drugim pitanjima. Po njegovom
mišljenju, revoluciju je izdala klika „komunističkih razbojnika“ koja je jedino bila
gladna vlasti, a ne želje da vršeći vlast okonča glad. U stvari, komunisti se nisu
„veoma brzo“ prebacili na desnicu, nego su se borili pred ozbiljnim napadima da
sačuvaju Sovjetski Savez živim duže od sedamdeset godina. Da budemo sigurni, u
danima slabljenja Sovjetskog Saveza neki, kao što je Boris Yeltsin, jesu prešli u
kapitalističke redove, ali ostali su nastavili da pružaju otpor prepadima slobodnog
tržišta po veoma visokoj cijeni za vlastitu egzistenciju, a od kojih su mnogi izgubili
živote za vrijeme Yeltsinove nasilne represije ruskog parlamenta 1993-godine.

Neki ljevičari i ostali prihvataju stare stereotipe o „moći gladnim Crvenim“,

koji traže moć radi same moći, bez obzira na aktuelne društvene ciljeve. Ako je to
istina čovjek se pita zašto se u tolikim zemljama Crveni svrstavaju uz siromašne i
nemoćne, često se izlažući velikim rizicima i žrtvama, radije nego da ubiru nagrade
koje dolaze sa služenjem dobro pozicioniranih.

Decenijama su se mnogi ljevici naklonjeni pisci i govornici u SAD osjećali

obavezni da svoj kredibilitet ustanove upuštajući se u antikomunističko i
antisovjetsko klanjanje, prividno nesposobni da održe govor, ili napišu članak ili
kratak prikaz o bilo kojoj političkoj temi a da se pri tom ne „očešu“ o Crvene.
Namjera je bila, i još uvijek jeste, da se distanciraju od marxističko-lenjinističke
ljevice.

Adam Hochschild, liberalni pisac i izdavač, upozoravao je one ljude na

ljevici koji bi mogli biti neodlučni u osuđivanju postojećih komunističkih društava
da „slabe svoj kredibilitet“ (Guardian, 5/23/84). Drugim riječima, da bismo bili
pouzdani protivnici hladnog rata prvo se moramo pridružiti hladnoratovskoj osudi
komunističkih društava. Ronald Radosh je navaljivao da se mirovni pokret očisti

37
od komunista da ne bi bio optužen da je komunistički (Guardian, 3/16/83). Ako ja
razumijem Radosha: Da bismo se spasili od antikomunističkog proganjanja treba
da postanemo progonitelji.

Pročišćavanje ljevice od komunista postalo je dugotrajna praksa, ostavljajući

štetne posljedice po različite napredne ciljeve. Na primjer, 1949-e godine, nekih
dvanaest sindikata bilo je istjerano iz CIO (Congress of industrial organisations –
Savez sindikata industrijskih radnika u SAD i Kanadi) zato jer su imali Crvene u
svom rukovodstvu. Čistka je umanjila broj članova CIO za nekih milion i sedam
stotina hiljada ljudi i bitno oslabila njegov politički udar i energiju za prikupljanje
novog članstva. Kasnih četrdesetih godina, da bi izbjegli da budu „oklevetani“ kao
Crveni, Amerikanci za demokratsku akciju – ADA, navodno napredna grupa,
postali su jedna od najglasnijih antikomunističkih organizacija.

Strategija nije upalila. ADA i ostale na ljevici desničari su i dalje napadali

kao komuniste ili zato što su bili mekani prema komunizmu. Onda i sada, mnogi
ljevičari ne uspijevaju da shvate da će konzervativne elite napadati sve one koji se
bore za socijalne promjene u ime manje privilegovanih elemenata u društvu kao
Crvene, bili oni komunisti ili ne. Za vladajuće interese nema velike razlike u tome
da li im bogatstvo i moć osporavaju „komunistički prevratnici“ ili „lojalni američki
liberali“. Svi su oni sjedinjeni zajedno kao više ili manje jednako odvratni.

Čak i kada napadaju desnicu, lijevo orijentisani kritičari ne propuštaju

priliku da se razmeću svojim antikomunističkim uvjerenjima. Tako Mark Green
piše kritički o predsjedniku Ronaldu Reaganu da „kada je suočen sa situacijom
koja osporava njegov konzervativni katehizam, kao beskompromisni marxist-
menjinist, Reagan će promijeniti ne svoje razmišljanje nego činjenice“.(1)
Propovijedajući posvećenost borbi protiv dogmatizma „i na ljevici i na desnici“,
pojedinci koji izvode ovakva de rigueur klanjanja ojačavaju antikomunističku
dogmu. Lijevo orijentisani kritičari komunizma dali su svoj doprinos klimi
neprijateljstva prema Crvenim, što je američkim liderima dalo slobodu da
započinju vruće i hladne ratove protiv komunističkih zemalja, i što čak i danas
otežava promovisanje naprednog ili čak liberalnog duštveno-ekonomskog plana.

Prototip napadača Crvenih koji se pretvarao da je ljevičar bio je George

Orwell. U sred drugog svjetskog rata, dok se Sovjetski Savez borio za život protiv

38
nacističkih osvajača u Staljingradu, Orwell je objavio da je „spremnost da se
kritikuju Rusija i Staljin test intelektualnog poštenja. To je jedina stvar, sa
doslovno intelektualne tačke gledišta, koja je zaista opasna“ (Monthly
Rewiev,5/83). Bezbjedno i udobno smješten unutar opakog antikomunističkog
društva, Orwell (sa svojim dvostrukim orwellijanskim razmišljanjem) je
karakterisao osudu komunizma kao usamljeni hrabri akt prkosa. Danas, njegovo
ideološko potomstvo je još uvijek u tome, ukazujući se kao neustrašivi lijevi
kritičar ljevice, vodeći hrabre ratove protiv zamišljenih marxističko-lenjinističko-
staljinističkih hordi.

Ono što jako nedostaje unutar američke ljevice je bilo kakvo razumno
vrednovanje Sovjetskog Saveza, nacije koja je izdržala iscrpljujući građanski rat i
multinacionalnu stranu invaziju u prvim danima svog postojanja, i koja je dvije
decenije kasnije odbacila i uništila nacističku zvijer po enormno visokoj cijeni za
sebe. Trideset godina nakon boljševičke revolucije, Sovjeti su ostvarili industrijski
napredak koji je jednak onom kojem je kapitalizmu trebalo stotinu godina da
ostvari – istovremeno hraneći i školujući svoju djecu radije nego da ih zapošljavaju
po četrnaest sati dnevno kao što su radili kapitalistički industrijalci, a što rade i
danas u mnogim krajevima svijeta. I Sovjetski Savez, zajedno sa Bugarskom,
Njemačkom Demokratskom Republikom i Kubom obezbjedili su životno važnu
pomoć nacionalno-oslobodilačkim pokretima širom svijeta, uključujući Afrički
Nacionalni Kongres Nelsona Mandele u Južnoafričkoj Republici.

Lijevo orijentisani antikomunisti ostali su revnosno neimpresionirani

dramatičnim ostvarenjima koja su prethodno osiromašene mase napravile pod
komunizmom. Neki su čak bili i prezrivi prema takvim dostignućima. Sjećam se
kako se u Burlington Vermontu, 1971-e godine, poznati antikomunistički anarhist
Murray Bookchin, podrugljivo ponio prema mojoj zabrinutosti za „jadnu malu
djecu koja su nahranjena pod komunizmom“ (njegove riječi).

KAČENJE ETIKETA
One od nas koji smo odbili da se pridružimo napadanju Sovjeta, lijevi
antikomunisti su žigosali kao „sovjetske branioce“ i „staljiniste“, čak i ako smo bili
neraspoloženi prema Staljinu i njegovom autokratskom sistemu vladavine, i koji
smo vjerovali da postoje stvari koje su ozbiljno pogrešne unutar postojećeg

39
sovjetskog društva.(2) Naš pravi grijeh je bio taj što smo, za razliku od mnogih na
ljevici, odbili da nekritički progutamo američku propagandu o komunističkim
društvima. Umjesto toga, mi smo držali da, pored dosta objavljivanih nedostataka i
nepravdi, postoje pozitivne odlike komunističkih društava koje su vrijedne
očuvanja, koje su poboljšale živote stotinama miliona ljudi na značajan i čovječniji
način. Ova tvrdnja imala je odlučujuće uznemirujući efekat na lijeve antikomuniste
koji sami nisu mogli izgovoriti ni jednu pozitivnu riječ o bilo kom komunističkom
društvu (osim možda o Kubi), niti su imali tolerancije ili čak i učtivosti da
saslušaju one koji to mogu.(3)

Prezasićena antikomunističkom ortodoksijom, većina američkih ljevičara

praktikovala je lijevi McCarthyzam protiv ljudi koji su imali da kažu nešto
pozitivno o postojećem komunizmu, isključujući ih iz učešća na konferencijama,
savjetodavnim odborima, političkim odobravanjima i ljevičarskim publikacijama.
Kao konzervativci, lijevi antikomunisti nisu tolerisali ništa manje od sveobuhvatne
optužbe Sovjetskog Saveza kao staljinističke strahote i lenjinističkog moralnog
odstupanja.(4)

To što mnogi američki ljevičari pate od oskudnog poznavanja Lenjinovih

pisanih i političkih radova ne sprečava ih da kače „lenjinističke“ etikete. Noam
Chomsky, koji je neiscrpan izvor antikomunističkih karikatura, nudi ovaj komentar
o lenjinizmu: „Intelektualci Zapada i Trećeg svijeta su bili privučeni boljševičkom
revolucijom (sic) zato što je lenjinizam, na kraju krajeva, doktrina koja kaže da
radikalna inteligencija ima pravo da preuzme državnu vlast i silom rukovodi
svojom zemljom, i to je ideja koja je veoma privlačna za intelektualce.“(5) Ovdje
Chomsky oblikuje jednu sliku vlasti gladnog intelektualca koja ide skupa sa
njegovim karikaturalnim crtežom vlasti gladnih lenjinista, lupeža koji traže ne
revolucionarna sredstva da se bore protiv nepravde, nego vlast radi same vlasti.
Kada dođe do udaranja Crvenih, neki od najboljih i najbistrijih ljevičara ne zvuče
mnogo bolje od najgorih desničara.

U vrijeme terorističkog bombaškog napada 1996-egodine u Oklahoma

Cityju, čuo sam spikera na radiju kako objavljuje: „Lenjin je rekao da je svrha
terorizma terorisanje.“ Medijski komentatori u SAD ponavljano su citirali Lenjina
na ovaj pogrešan način. Zapravo, njegova izjava je bila neodobravanje terorizma.
On je polemisao protiv osamljenih terorističkih akata koji ne čine ništa drugo osim

40
što stvaraju paniku u stanovništvu, pozivaju represiju i izoluju revolucionarni
pokret od masa. Daleko od toga da bude totalitaran, zavjerenik okružen uskim
krugom ljudi, Lenjin je podsticao na stvaranje širokih koalicija i masovnih
organizacija, obuhvatajući ljude na različitim nivoima političkog razvoja. On je
zastupao svakovrsna različita sredstva potrebna unapređivanju klasne borbe,
uključujući učešće na parlamentarnim izborima i postojećim sindikatima. Da
budemo sigurni, radnička klasa, kao bilo koja druga masovna grupa, imala je
potrebu za organizacijom i vodstvom da bi pokrenula uspješnu revolucionarnu
borbu, što je bila uloga avangardne partije, ali to nije značilo da proletersku
revoluciju mogu da vode i dobiju pučisti i teroristi.

Lenjin se konstantno nosio sa problemom izbjegavanja dva ekstrema

liberalno buržoaskog oportunizma i ultra ljevičarskog avanturizma. Ipak,
mainstream pisci i neki ljevičari ponavljano su ga identifikovali kao ultra
ljevičarskog pučistu. Da li je Lenjinov pristup revoluciji poželjan ili čak i danas
bitan, pitanje je koje nalaže kritičko ispitivanje. Ali nije vjerovatno da će korisno
vrednovanje doći od ljudi koji pogrešno predstavljaju njegovu teoriju i praksu (6).

Lijevi antikomunisti nalaze svako povezivanje sa komunističkim

organizacijama moralno neprihvatljivim zbog „zločina komunizma“. Ipak, mnogi
od njih su povezani sa Demokratskom strankom u ovoj zemlji, bilo kao glasači bilo
kao članovi, očigledno nezainteresovani za moralno neprihvatljive političke
zločine lidera ta organizacije. Pod jednom ili drugom demokratskom
administracijom, 120 000 Amerikanaca japanskog porijekla bilo je otrgnuto od
svojih domova i prihoda za život i bačeno u logore; atomske bombe su bačene na
Hirošimu i Nagasaki što je prouzrokovalo enorman gubitak nevinih ljudskih
života; FBI je dobio ovlaštenje da se infiltrira u političke grupe; Smith Act je
upotrebljen da se pozatvaraju lideri trockističke Socijalističke radničke partije a
kasnije i vođe Komunističke partije zbog njihovih političkih uvjerenja; osnovani su
logori da bi se pohapsili politički disidenti u trenucima „nacionalnog vanrednog
stanja“; tokom kasnih četrdesetih i pedesetih godina, osam hiljada saveznih radnika
je uklonjeno iz vlade zbog svojih političkih veza i stavova, uz hiljade drugih ljudi
svih poslova i zanimanja koji su prognani van svoje karijere; Neutrality Act je
upotrebljen za nametanje embarga Španskoj Republici što je išlo u prilog
Frankovim fašističkim legijama; ubilački protivpobunjenički programi su započeti
u različitim zemljama Trećeg svijeta; i rat u Vijetnamu se produžio i eskalirao. I
41
većim dijelom stoljeća, kongresno rukovodstvo Demokratske stranke pružalo je
zaštitu rasnom razdvajanju i dovodilo u nezgodan položaj sve zakone protiv
linčovanja te zakone o fer zapošljavanju. Ipak, svi ovi zločini koji su mnogima
donijeli propast i smrt, nisu potakli liberale, socijal-demokrate i „demokratsko-
socijalističke“ antikomuniste da ponavljano insistiraju da objavimo sveobuhvatnu
osudu ili Demokratske stranke ili političkog sistema koji ju je proizveo, sigurno ne
sa onom netolerantnom vatrenošću koja je bila upravljena protiv postojećeg
komunizma.

ČISTI SOCIJALIZAM PROTIV OPSADNOG SOCIJALIZMA

Nagle promjene u Istočnoj Evropi nisu uspostavile poraz socijalizma zato
što u tim zemljama socijalizam nije nikada ni postojao, prema nekim američkim
ljevičarima. Oni kažu da komunističke države nisu pružale ništa više od
birokratskog, jednopartijskog „državnog kapitalizma“, ili nešto slično. Da li ćemo
bivše komunističke zemlje zvati „socijalističkim“ je stvar definisanja. Dovoljno je
reći da su one uspostavile nešto drugo u odnosu na ono što je postojalo u profitom
motivisanom kapitalističkom svijetu – što su sami kapitalisti brzo prepoznali.

Prvo, u komunističkim zemljama bilo je manje ekonomske nejednakosti

nego pod kapitalizmom. Privilegije koje su uživale partijske i vladine elite bile su
skromne po korporacijskim CEO standardima na Zapadu (CEO – chief executive
officer), kao što su bila i lična primanja i životni stil. Sovjetski lideri kao Yuri
Andropov i Leonid Brezhnev živjeli su ne u raskošno opremljenim palatama kao
što je Bijela Kuća, nego u relativno velikim stanovima u blizini Kremlja, koji su
bili izgrađeni kroz projekat izgradnje stanova i ostavljeni po strani za lidere vlade.
Imali su na raspolaganju limuzine (kao većina šefova država) i pristup velikim
ljetnikovcima gdje su razonodili delegacije koje su ih posjećivale. Ali nisu imali
ništa od ogromnog ličnog bogatstva koje posjeduju američki lideri.

„Rasipnički život“ u kojem su uživali partijski lideri u Istočnoj Njemačkoj,

kako je naširoko objavljivano u američkoj štampi, uključivao je 725 dolara
godišnjeg dodatka u čvrstoj valuti, i stanovanje u ekskluzivnom naselju na rubu
Berlina sa zatvorenom saunom, bazenom i fitness centrom koje su dijelili svi
stanari. Takođe su mogli kupovati u trgovinama koje su imale zapadnjačku robu
kao što su banane, „džins“, i japansku elektronsku robu. Američka štampa nikada

42
nije istakla da je i obični Istočni Nijemac imao pristup javnim bazenima i salama
za rekreaciju i da je mogao kupovati „džins“ i elektronsku robu (iako obično sa
manjim izborom). Niti je američka štampa uporedila „rasipničko“ trošenje
istočnonjemačkih lidera sa zaista raskošnim životnim stilom zapadnjačke
plutokratije.

Drugo, u komunističkim zemljama, proizvodne snage nisu bile organizovane

radi kapitalne dobiti i privatnog bogaćenja; javno vlasništvo sredstava za
proizvodnju istisnulo je privatno vlasništvo. Pojedinci nisu mogli unajmljivati
druge ljude i akumulirati ogromno lično bogatstvo na račun njihovog rada. Ponovo,
u poređenju sa zapadnim standardima, razlike u zaradama i ušteđevinama među
stanovništvom bile su, uopšte uzev, skromne. Raspon između najviših i najnižih
prihoda u Sovjetskom Savezu iznosio je otprilike pet naprema jedan. U SAD,
raspon između godišnjeg prihoda vrhunskih multimilijardera i siromašnih radnika
iznosi deset hiljada naprema jedan (deset hiljada puta više).

Treće, prioritet je stavljen na ljudske potrebe. Iako su pod komunizmom

ljudi mnogo toga samo priželjkivali a usluge rijetko bile najbolje moguće,
komunističke zemlje jesu garantovale svojim građanima nekakav minimalan
standard ekonomskog opstanka i sigurnosti, uključujući zagarantovano
obrazovanje, zaposlenje, smještaj i medicinsku pomoć.

Četvrto, komunističke zemlje nisu težile prodiranju kapitala u druge zemlje.

S obzirom na to da motiv profita nije bio njihova pokretačka snaga i pošto, iz tog
razloga, nisu imali potrebu da konstantno nalaze nove mogućnosti za ulaganja,
komunističke zemlje nisu prisvajale zemlju, rad, tržište niti prirodna bogatstva
slabijih nacija, odnosno, nisu sprovodile ekonomski imperijalizam. Sovjetski Savez
je uspostavio trgovinske i carinske odnose sa istočnoevropskim nacijama,
Mongolijom, Kubom i Indijom pod uslovima koji su za njih bili povoljni.

Sve gore navedeno, bili su organizacijski principi svakog komunističkog

sistema, do jednog ili drugog stepena. Ništa od navedenog ne može se reći za free
market zemlje kao što su Honduras, Gvatemala, Tajland, Južna Koreja, Čile,
Indonezija, Zair, Njemačka, ili SAD.

Ali istinski socijalizam, tvrdi se, kontrolisali bi sami radnici kroz neposredno
učešće umjesto da im rukovode lenjinisti, staljinisti, kastristi ili ostala zlovoljna,

43
moći gladna, birokratska tajna udruženja zlikovaca koji izdaju revoluciju. Na
žalost, ovo „čisti socijalizam“ – gledište je neistorijsko i neprovjerljivo; ne može
biti provjereno u odnosu na istorijske okolnosti. Ono poredi jedan ideal sa
nesavršenom stvarnošću, i stvarnost izvlači kraći kraj. Ono zamišlja kakav bi
socijalizam bio u svijetu koji je daleko bolji od ovog, u kojem nema potrebe za
snažnom državnom strukturom niti snagama bezbjednosti, u kojem nema potrebe
da se vrijednost koju su stvorili radnici uzima od njih da bi se izgradilo društvo i
odbranilo se od invazije i unutrašnjeg sabotiranja.

Ideološka anticipacija „čistih socijalista“ ostala je neokaljana postojećom

praksom. Oni ne objašnjavaju kako bi se organizovale mnogostruke funkcije
revolucionarnog društva, kako bi bili odbačeni spoljašnji napadi i unutrašnje
sabotaže, nedovoljna sredstva raspodijelila, političke razlike izmirile, postavili
prioriteti, i kako bi se upravljalo proizvodnjom i raspodjelom. Umjesto toga, oni
daju nejasne izjave o tome kako će sami radnici neposredno posjedovati i
kontrolisati sredstva za proizvodnju, te stići do vlastitih rješenja kroz stvaralačku
borbu. Onda nije iznenađenje što čisti socijalisti podržavaju svaku revoluciju osim
one koja je uspjela.

Čisti socijalisti imali su viziju novog društva koje će stvarati nove ljude i biti
stvarano od novih ljudi, društva tako promijenjenog u svojim temeljima da će biti
ostavljeno malo mogućnosti za nepravedna djela, korupciju i zloupotrebu državne
moći. U tom društvu ne bi bilo birokratije ili klika zainteresovanih za vlastite
potrebe, nemilosrdnih sukoba ili bolnih odluka. Kada se stvarnost pokaže drugačija
i teža, neki ljevičari nastave osuđivati stvarnost i objavljuju da „se osjećaju
iznevjerenim“ ovom ili onom revolucijom.

Čisti socijalisti vide socijalizam kao ideal koji je izblijedio zbog

komunističke podmitljivosti, dvoličnosti i žudnje za vlašću. Čisti socijalisti se
suprotstavljaju sovjetskom modelu ali pružaju malo dokaza da se moglo ići
drugačijim putem, da su drugi modeli socijalizma – ne stvoreni u nečijoj mašti
nego razvijeni kroz postojeće istorijsko iskustvo – mogli biti uspostavljeni i
funkcionisati bolje. Da li je otvoreni, pluralistički, demokratski socijalizam
zapravo bio moguć pri onom istorijskom stanju stvari? Istorijski dokazi bi
sugerisali da nije. Kao što je politički filozof Carl Shames tvrdio: „Kako (kritičari
na ljevici) znaju da je osnovni problem bio u „prirodi“ vladajućih

44
(revolucionarnih) partija prije nego, recimo, u globalnoj koncentraciji kapitala
koja uništava sve nezavisne ekonomije i okončava nacionalne suverenitete na
svakom mjestu? I u mjeri u kojoj je to tačno, odakle je došla ta „priroda“? Da li je
ta „priroda“ bila rastavljena, isključena od same društvene strukture, od
društvenih odnosa koji su uticali na nju? Mogu se naći hiljade primjera koji
pokazuju da je centralizacija vlasti bila neophodan izbor da bi se obezbjedili i
zaštitili socijalistički društveni odnosi. Prema mom zapažanju (postojećih
komunističkih društava), pozitivno od „socijalizma“ i negativno od „birokratije,
autoritarnosti i tiranije“ prožimali su se u doslovno svim sferama života (Carl
Shanes, prepiska sa mnom, 1/15/92).

Čisti socijalisti redovno krive samu ljevicu za svaki poraz koji pretrpi.
Njihovo naknadno kritikovanje je beskonačno. Tako čujemo da revolucionarna
borba nije uspjela jer su njeni lideri predugo čekali ili su reagovali preuranjeno, jer
su previše bojažljivi ili previše impulsivni, previše tvrdoglavi ili previše lako
poljuljani. Čujemo da su revolucionarne vođe popustljive ili avanturisti, birokrate
ili oportunisti, rigidno organizovane ili nedovoljno organizovane, nedemokratske
ili neuspješne da obezbjede snažno vodstvo. Ali uvijek vođe doživljavaju
neuspjehe zato što nemaju povjerenja u „neposrednu akciju“ radnika, koji bi,
očigledno, izdržali i prevazišli svaku nevolju samo da im je data ona vrsta
rukovodstva koja stoji na raspolaganju unutar male grupe lijevih kritičara. Na
žalost, ti kritičari izgleda nisu sposobni da primijene vlastiti genij rukovođenja
kako bi stvorili uspješan revolucionarni pokret u svojoj vlastitoj zemlji.

Tony Febbo, kada je upitan za ovaj sindrom okrivljavanja rukovodstva

karakterističan za čiste socijaliste: „Pada mi na pamet da kada ljudi koji su
pametni, različiti, posvećeni i smjeli, kao što su Lenjin, Mao, Fidel Castro, Daniel
Ortega, Ho Chi Min i Robert Mugabe – i milioni drugih hrabrih ljudi koji su ih
slijedili i borili se uz njih – svi završe na manje ili više istom mjestu, da je tu u
pitanju nešto veće od toga ko je donio kakvu odluku na kojem sastanku. Ili u koliku
kuću su se vratili nakon sastanka...

Ti lideri nisu bili u vakuumu. Oni su bili u vihoru. I to usisavanje, ta sila, ta

snaga koja ih je kovitlala uokolo i ostavila ovaj svijet rasparčanim više od devet
stotina godina. I kriviti ovu ili onu teoriju, ili ovog ili onog lidera jeste

45
neinteligenta zamjena za onu vrstu analize koju bi Marxisti (trebali napraviti).“
(Guardian, 11/13/91).

Da budemo sigurni, čisti socijalisti nisu potpuno bez specifičnog političko-

ekonomskog programa u izgrađivanju revolucije. Kada su Sandiniste zbacile
diktaturu Somoze u Nikaragvi, jedna ultraljevičarska grupa u toj zemlji pozivala je
na neposredno radničko vlasništvo fabrika. Naoružani radnici bi preuzeli kontrolu
nad proizvodnjom bez dobrobiti za upravljače, državne planere, birokratiju ili
redovnu vojsku. Neporecivo privlačno, ovo radničko upravljanje poslovima poriče
neophodnost državne moći. Pod ovakvim uređenjem nikaragvanska revolucija ne
bi potrajala dva mjeseca protiv od SAD sponzorisane kontrarevolucije koja je
opustošila zemlju. Ne bi bila sposobna da mobiliše dovoljno sredstava da izvede
vojsku na poprište, da preuzme sigurnosne mjere, ili izgradi ili koordiniše
ekonomske programe i društvene servise u nacionalnim razmjerima.

DECENTRALIZACIJA PROTIV OPSTANKA

Da bi narodna revolucija opstala, ona mora zgrabiti državnu moć i upotrebiti
je da: (a) razbije snažan stisak koji je posjednička klasa sprovodila nad društvenim
institucijama i resursima, i (b) izdrži reakcionarni protivnapad koji će sigurno
uslijediti. Unutrašnje i spoljašnje opasnosti s kojim sa revolucija suočava čine
neophodnom centralizovanu državnu vlast, koja nije ni po čijem naročitom ukusu,
ni u Sovjetskoj Rusiji 1917-e niti u Sandinistinoj Nikaragvi 1980-e godine.

Engels daje jedan prikladan opis ustanka u Španiji 1872 – 1873-e godine, u
kojem su anarhisti ugrabili vlast u opštinama širom zemlje, U početku, situacija je
izgledala obećavajuća. Kralj je abdicirao a buržoaska vlada mogla je sakupiti samo
nekoliko hiljada loše obučenih vojnika. Ipak, ova neobučena sila je prevladala zato
jer se suočila sa temeljito ograničenom pobunom. „Svaki grad se zasebno
proglasio suverenim kantonom i postavio revolucionarni komitet (junta),“ piše
Engels. „Svaki grad je radio po svom, tvrdeći da bitna stvar nije saradnja sa
drugim gradovima, nego odvajanje od njih, i na taj način isključujući bilo kakvu
mogućnost kombinovanog napada (protiv buržoaskih snaga). Rasparčanost i
izolacija revolucionarnih snaga bile su te koje su omogućile vladinim trupama da
slomi jednu pobunu za drugom.“(7)

46
 Decentralizovana ograničena autonomija je groblje ustanaka – što može biti
jedan od razloga zbog kojeg nikad nije bilo uspješne anarho-sindikalističke
revolucije. Idealno, bila bi to lijepo imati samo lokalno, samoupravno, radničko
učešće sa minimumom birokratije, policije i vojske. To bi vjerovatno i bio put
razvoja socijalizma, da je socijalizmu ikad bilo dozvoljeno da se razvija neometan
kontrarevolucionarnim rušenjem i napadom.

Neko bi se mogao prisjetiti kako je u periodu 1918 – 1920-e godine,

četrnaest kapitalističkih nacija, uključujući SAD, izvršilo invaziju na Sovjetsku
Rusiju u krvavom ali neuspješnom pokušaju da zbaci revolucionarnu boljševičku
vladu. Godine stranog osvajanja i građanskog rata učinile su mnogo na
intenziviranju boljševičke „opsadne“ psihologije sa njenom posvećenošću strogom
partijskom jedinstvu i represivnom aparatu bezbjednosti. Otuda, maja 1921-e
godine, isti onaj Lenjin koji je ohrabrivao praksu unutrašnje partijske demokratije i
borio se protiv Trotskog da bi sindikatima dao veću mjeru autonomije, sada je
pozivao na okončanje Radničke opozicije i ostalih frakcijskih grupa unutar
partije.(8) „Došlo je vrijeme“, rekao je na Desetom partijskom kongresu koji se
oduševljeno složio, „da okončamo opoziciju, da stavimo poklopac na nju: imali
smo dovoljno opozicije.“ Otvorene rasprave i oprečna stremljenja unutar partije i
bez učešća partije, zaključili su komunisti, stvorile su spoljašnji utisak
podijeljenosti i slabosti koji je dozvao napade opasnih neprijatelja.

Samo mjesec dana ranije, aprila 1921-e godine, Lenjin je tražio više
radničkih izlaganja na partijskom Centralnom komitetu. Ukratko, on je postao ne
anti-radnik, nego anti-opozicionar. Tu je bila socijalna revolucija – kao svaka
druga – kojoj nije bilo dozvoljeno da neometano razvija svoj politički i materijalni
život.(9)

Do kasnih 1920-ih Sovjeti su se suočili sa izborom da: (a) krenu u pravcu još
veće centralizacije sa komandnom ekonomijom i prinudnom agrarnom
kolektivizacijom, i maksimalno ubrzanom industrijalizacijom pod
zapovjedništvom autokratskog partijskog rukovodstva, što je put koji je izabrao
Staljin, ili da: (b) idu u pravcu liberalizacije, dozvoljavajući više političkih
različitosti, više autonomije za sindikate i ostale organizacije, više otvorenih
diskusija i kriticizma, veću autonomiju među različitim sovjetskim republikama,
sektor privatnog malog businessa, nezavisan poljoprivredni razvoj seljaštva, veći

47
naglasak na potrošačke robe, i manje ulaganja u onu vrstu akumulacije kapitala
potrebne za izgradnju vojno-industrijske baze.

Potonji pravac, vjerujem, stvorio bi ugodnije, čovječnije i uslužnije društvo.

Opsadni socijalizam ustupio bi svoje mjesto radničko-potrošačkom socijalizmu.
Jedini problem je taj što bi zemlja rizikovala da bude nesposobna da izdrži
nacistički napad. Umjesto toga, Sovjetski Savez je započeo sa strogom, prinudnom
industrijalizacijom. Ova politika je često bila spominjana kao nepravda koju je
Staljin izvršio nad svojim narodom.(10) Sastojala se uglavnom od izgradnje, u
roku od deset godina, potpuno nove industrijske baze istočno od Urala, u sred
ogoljelih stepa, najvećeg čeličnog kompleksa u Evropi, a radi očekivanja invazije
sa Zapada. „Novac se trošio kao voda, ljudi su se smrzavali, gladovali i patili, ali
izgradnja se nastavljala bez obaziranja na pojedince i na masovno herojstvo rijetko
viđeno u istoriji.“(11)

Staljinovo predviđanje da je Sovjetski Savez imao samo deset godina da

napravi ono što su Britanci napravili za stotinu godina pokazalo se ispravnim.
Kada su nacisti izvršili invaziju 1941-e godine, ista ta industrijska baza, bezbjedno
smještena hiljadama milja od fronta, proizvodila je oružje za rat, što je na kraju i
donijelo prevagu Sovjetima. Cijena ovog preživljavanja uključila je živote 22 000
000 sovjetskih građana koji su stradali u ratu i neizmjerno pustošenje i patnju, što
su posljedice koje će iskrivljavati sovjetsko društvo decenijama kasnije.

Sve ovo ne znači govoriti da je sve što je Staljin učinio bila istorijska
nužnost. Potrebe opstanka revolucije nisu „činile neizbježnim“ nemilosrdno
likvidiranje starih boljševičkih vođa, stvaranje kulta ličnosti superiornog vođe koji
je svaki rezultat revolucije proglašavao vlastitim dostignućem, gušenje partijskog
političkog života terorom, konačno utišavanje debate o brzini industrijalizacije i
kolektivizacije, ideološku regulaciju čitavog intelektualnog i kulturnog života, i
masovna preseljenja „sumnjivih“ nacionalnosti.

Transformišući efekti kontrarevolucionarnog napada osjetili su se i u drugim

zemljama. Sandinistin vojni oficir kojeg sam sreo u Beču 1986-e godine primijetio
je da Nikaragvanci „nisu bili ratnički narod“ ali su morali naučiti da se bore jer su
bili suočeni sa destruktivnim, američki sponzorisanim, plaćeničkim ratom.
Oplakivala je činjenicu da su rat i embargo prisilili njenu zemlju da odgodi mnogo

48
od svog društveno-ekonomskog programa. Kako u Nikaragvi tako i u Mozambiku,
Angoli i brojnim drugim zemljama u kojima su plaćeničke snage, finansirane od
SAD, uništile poljoprivredna dobra, sela, zdravstvene centre i elektrane,
istovremeno ubijajući i izgladnjujući stotine hiljada ljudi – revolucionarna beba
bila je udavljena u kolijevci, ili nemilosrdno ostavljena da iskrvari do
neprepoznavanja. Ova stvarnost bi trebalo da zasluži isto onoliko priznanja koliko i
gušenje disidenata u ovom ili onom revolucionarnom društvu.

Svrgavanje istočnoevropskih i sovjetskih komunističkih vlada pozdravili su

mnogi lijevo orijentisani intelektualci. Sada će demokratija procvjetati. Ljudi će se
osloboditi od jarma komunizma a američka ljevica od albatrosa postojećeg
komunizma, ili kako je to ljevičarski teoretičar Richard Lichtman objasnio, „biće
oslobođeni od košmara Sovjetskog Saveza i zlog duha komunističke Kine“.

Zapravo, ponovno uspostavljanje kapitalizma u Istočnoj Evropi ozbiljno je

oslabilo brojne oslobodilačke borbe u zemljama Trećeg svijeta, koje su dobijale
pomoć od Sovjetskog Saveza, i stvorilo potpuno novu grupu desničarskih vlada,
onih koje u rukavicama rade sa američkim globalnim kontrarevolucionarima širom
svijeta.

U dodatku, zbacivanje komunizma dalo je zeleno svijetlo razuzdanim

izrabljivačkim impulsima zapadnjačkih korporacijskih interesa. Pošto više nema
potrebu da ubjeđuje radnike da žive bolje od radnika u Rusiji, i pošto je ne
zadržava suparnički sistem, korporacijska klasa smanjuje mnoge rezultate koje su
radni ljudi na Zapadu izborili tokom proteklih godina. Sada, kako se slobodno
tržište, u svom najopakijem obliku, pomalja trijumfalno na Istoku, tako će
preovladati i na Zapadu. „Kapitalizam sa ljudskim likom“ zamijenjen je
„kapitalizmom u lice“. Kao što kaže Richard Levin: „Tako u novo-nabujaloj
agresivnosti svjetskog kapitalizma vidimo šta su komunisti i njihovi saveznici
držali u štali“ (Monthly Rewiev, 9/96).

Nikad ne razumijevajući ulogu koju su postojeće komunističke sile imalu u

ublažavanju najgorih impulsa zapadnog kapitalizma i imperijalizma, i opažajući
komunizam kao ništa drugo do apolutno zlo, lijevi antikomunisti nisu predvidjeli
gubitke koji su bili na vidiku. Neki od njih još uvijek to ne shvataju.

49
 4. KOMUNIZAM U ZEMLJI ČUDA

Različite komunističke zemlje patile su od ključnih sistemskih nedostataka.

Dok su ti unutrašnji problemi bili ozbiljno pogoršani uništenjem i vojnom
prijetnjom koju su nametnule zapadnjačke kapitalističke sile, postojao je određen
broj teškoća koje su, čini se, bile sadržane u samom sistemu.

NAGRAĐIVANJE NEEFIKASNOSTI
Sve komunističke nacije bile su opterećene krutim ekonomskim komandnim
sistemima. (1) Centralno planiranje je bilo korisno i čak neophodno u ranijem
periodu opsadnog socijalizma da bi se proizvodio čelik, pšenica i tenkovi, kako bi
se izgradila industrijska baza i izdržao nacistički napad. Ali na kraju, ovo
planiranje je omelo tehnološki razvoj i rast, i pokazalo se nesposobnim da
obezbjedi dovoljno širok spektar potrošačkih roba i usluga. Ne postoji
kompjuterski sistem koji bi se mogao izmisliti da tačno oblikuje ogromnu i složenu
ekonomiju. Nema sistema koji bi mogao prikupljati i obrađivati neizmjerno
područje detaljnih informacija potrebnih da se donese ispravna odluka o milionima
proizvodnih zadataka.

Planiranje od vrha ka dnu gušilo je inicijativu kroz čitav sistem. Opadanje je

bilo vidljivo kroz neuspjeh sovjetskog industrijskog uređenja da primijeni
inovacije naučno-tehnološke revolucije sedamdesetih i osamdesetih godina,
uključujući i upotrebu kompjuterskih tehnologija. Iako su Sovjeti stvorili mnoge od
najvećih svjetskih matematičara, fizičara i drugih naučnika, malo šta od njihovog
rada je našlo pravu primjenu. Kao što se i Mikhail Gorbachev žalio pred
dvadesetosmim Kongresom Komunističke partije 1990-e godine: „Ne možemo
više tolerisati upravljački sistem koji odbacuje naučni i tehnološki napredak i nove
tehnologije, koji je kompromitovan troškovima i neefikasnošću, i koji generiše
rasipanje i uzaludno trošenje.“

Nije dovoljno osuditi nepodesnost, čovjek takođe treba pokušati da objasni

zašto je ona i dalje trajala uprkos ponavljanim podsticanjima lidera – vraćajući se

50
daleko u nazad i do samog Staljina koji je kiptio zbog prevrtljivih birokrata.
Objašnjenje za neuspjeh upravljačkog sistema moglo bi se naći u samom sistemu,
koji je stvarao nepodsticanje inovacija:

1. Upravljači nisu bili skloni da tragaju za novim tehnološkim putevima

jer bi oni mogli odvesti do njihove vlastite zastarjelosti. Mnogi od njih
nisu bili kompetentni u novim tehnologijama i trebali su biti
zamijenjeni.
2. Upravljači nisu dobijali nagradu za preuzimanje rizika. Oni su držali
svoje položaje bez obzira na to da li je inovativna tehnologija
razvijena, što je važilo i za njihove nadređene i za centralne planere.
3. Novčana pomoć potrebna za tehnološku promjenu nije bila lako
dostupna. Pošto su sredstva za ulaganje bila fiksirana planom a sav
materijal i rad potpuno obavezani, bilo je teško skrenuti ih prema
inovativnoj proizvodnji. U dodatku, eksperimentisanje je povećavalo
rizik da se ne uspije u ostvarivanju kvota.
4. Nije bilo podsticaja da se proizvode bolje mašine za druga preduzeća
pošto to nije donosilo nagrade proizvođaču. Upravo suprotno, pod
pritiskom da se dođe do rezultata u količini, upravljači su često
zakidali na kvalitetu.
5. Postojala je nestašica zamjenskih dijelova i za industrijsku
proizvodnju i za dugoročne potrošačke artikle. Pošto su planeri sa
vrha postavili tako vještački niske cijene za rezervne dijelove,
fabrikama se nije isplatilo da ih proizvode.
6. Pošto proizvođači nisu plaćali realnu cijenu za sirove materijale,
gorivo i druge stvari, preduzeća su ih često koristila nedjelotvorno.
7. Proizvodni kapacitet je bio nedovoljno iskorišten. Problemi sa
distribucijom vodili su do viškova neiskorištene robe u skladištima.
Zbog neredovnih pošiljki postojala je tendencija da se nagomila više
nego što se može staviti u proizvodnju, doprinoseći time daljoj
oskudici.
8. Poboljšanja u proizvodnji vodila bi samo do povećanja nečijih
proizvodnih kvota. U suštini, dobro vođene tvornice bile su kažnjene
sa većim radnim opterećenjem. Lošije su bivale nagrađene nižim
kvotama i državnom pomoći.

51
 Upravljačka neodgovornost je bila problem i u poljoprivredi i u industriji.
Komentar jednog vijetnamskog zadrugara mogao bi opisati situaciju u većini
ostalih komunističkih zemalja: „Bolna lekcija stvaranja poljoprivrednih zadruga je
ta da uprava nije bila motivisana da uspije ili proizvodi.“ Ako išta drugo, uprava je
često bila zainteresovana da stvara lošije proizvode. Na primjer, pošto su državni
kupci mesa obraćali pažnju više na količinu nego na kvalitet, zadrugari su
maksimizirali zaradu proizvodeći masnije životinje. Potrošači možda nisu bili
zabrinuti što jedu masnije meso, ali to je bio njihov problem. Samo budalast ili
„svetac“ poljoprivrednik bi radio više da proizvede kvalitetnije meso da ostvari
privilegiju da bude plaćen manje.

Kao i u svim zemljama, birokratija je imala tendenciju da postane

„samohraneća“ životinja. Broj administrativnih radnika rastao je brže od stope
rasta broja radnika u proizvodnji. Tvornica sa jedanaest hiljada proizvodnih
radnika mogla je imati pet hiljada administrativnih radnika, što je značajan teret za
produktivnost. U nekim preduzećima administracija je činila polovinu ukupnog
broja radnika.

Ovaj način rada, teško opterećen birokratijom, nije dozvoljavao kritičko,

samokorektivno razmatranje. Uopšte, bilo je malo onih vrsta debate koje bi mogle
držati planere i upravljače odgovornim javnosti. Sudbina dojavljivača u
komunističkim zemljama bila je ista kao i u našoj zemlji. Oni koji bi otkrili
rasipanje, nekompetentnost i korupciju prije bi se izložili rizicima nego što bi
dobijali nagrade.

NIKO NE BRINE ZA RADNJU

Mi smo bili učeni da su ljudi koje su živjeli pod komunizmom patili zbog
„totalitarne kontrole nad svim aspektima života“, što nam Time magazin (5/27/96)
još uvijek govori. Razgovarajući sa samim ljudima ustanovili smo da su se oni
manje žalili na zapovjedničku kontrolu a više na odsustvo odgovorne kontrole.
Ljudi zaposleni na održavanju nisu uspijevali da naprave potrebne popravke.
Stanari u novoizgrađenim stanovima mogli su odbiti da plate stanarinu i niko se
nije potrudio da prikupi stanarinu. Sa opuštenom upravom, prilikom žetve,
skladištenja i transporta oko trideset procenata svih proizvoda bilo je izgubljeno
između polja i prodavnice, i hiljade tona mesa bilo je ostavljeno da se pokvari.

52
Ljudi su se žalili zbog polupanih kupatila, krovova koji prokišnjavaju, neljubaznih
trgovaca, niskog kvaliteta robe, kašnjenja vozova, nedovoljnih bolničkih usluga, i
korumpiranih i ravnodušnih birokrata.

Korupcija i protekcionizam bili su uobičajeni. Upravnik koji je redovno

pljačkao kasu, radnici koji su krali hranu i robu iz državnih prodavnica, ili zalihe iz
tvornica kako bi servisirali privatne kuće za vlastitu dobit, seljaci sa zadružnih
imanja koji su skidali dijelove s traktora da bi ih prodali na crnom tržištu, direktor
koji je uzimao mito da smjesti ljude na vrh liste kako bi kupili automobil,
poljoprivrednici koji su gomilali zalihe koje bi kasnije prodavali seljacima po tri
puta većoj cijeni od zakonom određene niske, nabavne cijene. Teško da je ovo
ponašanje ljudi koji drhte pod totalitarnom vladavinom terora.

Sistem, sam po sebi, nagrađivao je izvrdavanje i nepopustljivost. Otuda, što

je kolektivno poljoprivredno imanje slabije radilo, dobijalo je veću pomoć i manje
zahtjeva da ispuni radne kvote. Što su vodoinstalateri i mehaničari lošije radili
manje su bili opterećeni pozivima i kvotama. Što je usluga u restoranima bila lošija
to je bilo manje gostiju, a što je značilo više hrane koja se može odnijeti kući ili
prodati na crnom tržištu. Posljednja stvar koju je željelo osoblje restorana je bila
zadovoljna mušterija koja će se vratiti da večera po zvanično utvrđenim niskim
cijenama.

Nije iznenađenje da je ovakva radna disciplina ljudima uskraćivala mnoge

stvari. Tu je službenica koja beskonačno ćaska sa svojom prijateljicom preko
telefona ispred dugačkog reda ljudi koji ozlojeđeno čekaju da budu usluženi, dva
radnika kojima je trebalo tri dana da okreče hotelski zid a za šta je inače potrebno
nekoliko sati, tu su mnogi koji bi naprosto išetali sa radnog mjesta i otišli u
kupovinu. Ovakvo ponašanje samo po sebi je doprinosilo niskoj produktivnosti i
oskudici. 1979-e godine, kubanski lider Raul Castro, dao je sljedeću listu
zloupotreba: „Nedostatk radne discipline, neopravdano odsustvo s posla,
namjerno usporavanje da se norme ne bi nadmašile – koje su ionako niske i slabo
primijenjene u praksi – tako da se ne mijenjaju. Za razliku od kapitalizma, gdje su
ljudi na selu radili iscrpljujućih dvanaest sati dnevno, i više od toga, danas postoje
mnogi primjeri, posebno u poljoprivredi, gdje ljudi... rade ne više od četiri ili šest
sati, izuzmemo li one koji sijeku trsku i, moguće, još nekoliko drugih vrsta radnika.
Znamo da u mnogim slučajevima rukovodioci radnih brigada ili predradnici

53
sklapaju dogovore sa radnicima da ispune normu za pola radnog dana, a da drugu
polovinu (radnog dana) provedu radeći na obližnjem (privatnom) imanju (za
dodatnu zaradu); ili da rade sporo i ostvare normu za sedam ili osam sati; ili da
ostvare tri norme za dan, a jave da su ih ostvarili u one dane kad uopšte nisu
dolazili na posao...

Svi ovi „trikovi zanata“ u poljoprivredi mogli su se naći i u industriji,

uslugama prevoza, radionicama za popravku i mnogim drugim mjestima gdje je
postojalo bahato prijateljstvo, slučajevi „ti meni ja tebi - usluga za uslugu“, i
potkradanje sa strane“ (Cuba Update, 3/80).

Ukoliko bi bio otpušen, pojedinac je imao zakonsko pravo na drugi posao i

rijetko je imao poteškoća da ga pronađe. Tržište rada bilo je siromašno. Radnici se
nisu plašili da izgube posao ali su se upravnici plašili da izgube najbolje radnike,
plaćajući ih ponekad i više kako bi ih spriječili da odu. Prečesto, međutim, ni
novčane nagrade ni samo zaposlenje nisu bile povezane sa kvalitetom rada.
Predani uposlenik obično nije zarađivao više od neodgovornog. Zabušanti i
kradljivci imali su demorališući efekat na one koji su pošteno radili.

Puna zaposlenost postignuta je povećanjem radne snage koja je imala malo

posla. To je dalje doprinosilo smanjenju rada, niskoj produktivnosti, nedostatku
radne discipline, i neuspjehu da se primijeni automatizacija koja bi mogla
maksimizirati produktivnost.

Komunisti su djelovali oslanjajući se na pretpostavku da će ljudi – jednom

kada budu uklonjene ekonomske zloupotrebe kapitalizma i njegovih čuvara, kada
društvena proizvodnja bude u zajedničkom vlasništvu a ljudima se obezbjedi neka
pristojna mjera sigurnosti i napretka – zadovoljno i korektno odraditi svoj dio
posla. Često se pokazalo da to nije tako.

Komunističke ekonomije su imale tu vrstu kvaliteta Zemlje čuda, da su

cijene rijetko imale ikakve veze sa stvarnim koštanjem ili vrijednošću. Mnoge
skupocjene usluge su bile obezbjeđene skoro potpuno besplatno, kao što su
obrazovanje, medicinska njega i većina rekreativnih, sportskih i kulturnih
događaja. Stambeni smještaj, prevoz, korisne stvari, osnovna hrana, bili su u
velikoj mjeri subvencionisani. Mnogi ljudi su imali novac ali za njega nisu imali
šta da kupe. Bilo je teško steći skupocjene i luksuzne stvari. To je zauzvrat uticalo

54
na kvalitet rada. Zašto raditi više da bi se zaradilo više, kada nema mnogo toga da
se kupi?

Povećanje plata, zamišljeno da privuče radnike obavljanju neprijatnih ili

neatraktivnih poslova, ili kao podsticaj produktivnosti, doprinijelo je jedino
nepodudarnosti između kupovne moći i ponude robe. Cijene su se držale na
vještački niskom nivou, prvo zbog posvećenosti principima jednakosti, ali i zbog
toga što su pokušaji da se one ponovo regulišu izazvali proteste radnika u Poljskoj,
Istočnoj Njemačkoj i SSSR-u. Tako je u Sovjetskom Savezu i Poljskoj država
odbila da poveća cijenu hljeba, koja je iznosila svega nekoliko novčića po krišci,
iako je ta cijena bila niža od cijene hrane za životinje. Jedan rezultat:
poljoprivrednici obiju zemalja kupovali su hljeb da nahrane svoje svinje. Sa
strogom kontrolom cijena postojala je skrivena inflacija, ogromno crno tržište, i
dugački redovi u trgovinama.

Od građana se očekivalo da se ponašaju u skladu sa pravilima i da ne

iskorištavaju sistem, čak i kad ih je sistem nenamjerno pozivao na prestupe.
Očekivalo se od njih da odbace sebično ponašanje mada zbog toga nisu bili
nagrađivani, čak su ponekad imali i neprilika. „Brutalni totalitarni režim“ zapravo
je bio div od koga su mnogi uzeli šta su htjeli.

Postojala je snažna ozlojeđenost zbog nestašica potrošačke robe; beskrajni

redovi pred trgovinama, desetogodišnje čekanje na kupovinu novog automobila,
manjak stanova koji je prisiljavao samce da žive kod kuće ili da se vjenčaju kako
bi se kvalifikovali za vlastiti stan, a onda petogodišnje čekanje na stan. Povećanje
broja ukućana i finansijska zavisnost od roditelja često je dovodila do ranih
razvoda. Ovi i ostali takvi problemi uzeli su svoj danak predanosti ljudi
socijalizmu.

ŽELEĆI SVE
Slušao sam jednog prijatelja iz Istočne Njemačke kako se žali na loše usluge
i manje vrijedne proizvode; sistem nije funcionisao, zaključio je. Ali šta je sa
brojnim društvenim dobrobitima koje nedostaju u mnogim zemljama svijeta, pitao
sam, zar one nisu vrijedne? Iz njegovog odgovora dalo se zaključiti mnogo toga:
„Oh, o tome niko više ne govori.“ Ljudi su za gotovo uzimali sve socijalne usluge i

55
prava koja su imali, a gladovali su za potrošačkim artiklima koji su se njihali u
njihovoj mašti.

Ljudski kapacitet za nezadovoljstvo ne bi se trebao potcijeniti. Ljudi ne

mogu živjeti samo od plate. Kada su naše potrebe zadovoljene, tada naše želje
imaju tendenciju da se prošire, i onda želje postaju naše potrebe. Porast životnog
standarda često podstiče još veći porast očekivanja. Kako su ljudi tretirani bolje,
oni žele još dobrih stvari i nisu nužno zahvalni za ono što već imaju. Vodeći
profesionalci koji su dosegli relativno dobar životni standard željeli su da se oblače
bolje, putuju u inostranstvo i uživaju u obilnijem životnom stilu koji je bio
pristupačan bogatijim ljudima u kapitalističkom svijetu.

Upravo ta želja za većim bogatstvom, a ne traženje političke slobode, je ono

što je motivisalo većinu onih koji su emigrirali na Zapad. Materijalne potrebe su
bile daleko češće pominjane nego nedostatak demokratije. Emigranti koji su
napustili Vijetnam 1989-e godine nisu bili proganjani politički disidenti. Obično su
to bili relativno napredne zanatlije, sitni preduzimači, dobro obrazovani inžinjeri,
arhitekte i intelektualci koji su tražili veće mogućnosti. Da citiram jednog: „Ne
smatram da živim veoma loše ovdje u Vijetnamu. Zapravo, živim veoma dobro.
Ali u ljudskoj prirodi je da uvijek želi nešto bolje.“ Drugi je svjedočio: „Mi smo
imali dvije trgovine, i naš prihod je bio pristojan, ali smo željeli bolji život.“ I još
jedan: „Otišli su iz istih razloga kao i mi. Željeli su biti bogatiji, baš kao i mi.“(2)
Danas se ova manija bogaćenja širi po skoro čitavom Vijetnamu, kako nacija naglo
skreće u pravcu tržišne ekonomije (New York Times, 4/5/96).

Takođe, u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR), postojali su veliki

zahtjevi za putovanjima, novim uređajima i većim stanovima (Washington Post,
8/28/90). New York Times (3/13/90) opisao je Istočnu Njemačku kao „zemlju od
šesnaest miliona ljudi koja je, čini se, prožeta jednim očekivanjem: Kada oni mogu
postati napredni kao Zapadna Njemačka?“ Nacionalna anketa sprovedena u Kini
pokazala je da je šetdesetosam procenata anketiranih kao svoje ciljeve izabralo „da
živi dobro i da se obogati“ (PBS – televizijski izvještaj, 6/96).

1989-e godine pitao sam ambasadora DDR-a u Washingtonu zašto je

njegova zemlja pravila tako loše dvo-cilindarske automobile. Rekao je da je cilj bio
razvijanje dobrog javnog prevoza i obeshrabrivanje upotrebe skupih privatnih

56
vozila. Ali kada su bili upitani da se opredijele između racionalnog, efikasnog,
ekonomski valjanog i ekološki zdravog sistema masovnog prevoza, i automobila sa
njegovom trenutnom mobilnošću, specijalnim statusom, privatnošću i ličnom
osposobljenošću, Istočni Nijemci su se opredijelili za ovo drugo, kao i većina ljudi
u svijetu. Ambasador je tužno dodao: „Mislili smo da će izgradnja dobrog društva
načiniti dobre ljude. To nije uvijek tačno.“ Bilo to dobro društvo ili ne, barem je sa
zakašnjenjem priznavao oprečnost između javne ideologije i privatnih želja.

Danas na Kubi mnogi mladi ljudi ne vide koristi u pridruživanju

Komunističkoj partiji i misle da je vrijeme Fidela Kastra prošlo, te da bi se trebao
skloniti u stranu. Revolucionarna dostignuća u obrazovanju i medicinskoj njezi oni
uzimaju za gotova i ne mogu se uzbuditi zbog njih. Uopšte, oni više brinu za
vlastitu budućnost nego za socijalizam. Univerzitetski kursevi o marxizmu i o
Kubanskoj revoluciji, nekada krcati, sada se rijetko posjećuju, dok se studenti
guraju u učionice da slušaju predavanja o globalnim tržištima i imovinskim
zakonima (Newsday, 4/12/96).

Sa američkom blokadom i gubitkom sovjetske pomoći, obećano bogatstva

izgubilo se iz vida među Kubancima a „rog izobilja“ sa Sjevera pojavio se još
primamljiviji. Mnogi mladi Kubanci idealizuju život u SAD i čeznu za posljednjim
stilovima i muzikom. Kao i Istočni Evropljani, oni misle da će kapitalizam
isporučiti slatkiše bez posebnih troškova. Kada im se kaže da se mladi ljudi u
SAD suočavaju sa ozbiljnim poteškoćama oni odgovaraju sa svom sigurnošću
neiskustva: „Mi znamo da su mnogi ljudi u SAD siromašni i da su mnogi bogati.
Ako naporno radiš, međutim, možeš dobro živjeti. To je zemlja mogućnosti“
(Monthly Rewiev, 4/96).

U drugoj ili trećoj generaciji, relativno je malo onih koji su još živi a koji
mogu podesno uporediti svoje živote pod socijalizmom sa velikim teškoćama i
nepravdama iz dana prije revolucije. Kao što je naveo jedan mladi Kubanac koji ne
pamti život prije revolucije: „Umorni smo od slogana. To je bilo u redu za naše
roditelje, ali revolucija je istorija“ (San Francisco Chronicle, 8/25/95).

U društvu brzo rastućih – i ponekad nerealnih – očekivanja, oni kojima nije

išlo dobro, koji nisu mogli naći zaposlenje primjereno njihovoj obučenosti, ili koji
su se zaglavili na teškom poslu, bili su posebno skloni da žele promjenu. Čak i u

57
najboljim društvima, mnogo truda ima instrumentalnu vrijednost ali ne i u sebi
sadržano zadovoljstvo. Što je jedan dosadan radni zadatak prije završen, prije će
doći drugi da se završi, dakle, zašto brzo završiti i nadjačavati samog sebe? Ako
„izgrađivanje revolucije“ i „pobjeda u borbi za proizvodnju“ znače obavljanje
bitnih ali rutinskih zadataka do kraja nečije predvidljive budućnosti, razumljivo je
da revolucija gubi svoj sjaj. Često nema dovoljno interesntnih i kreativnih poslova
koji odgovaraju potrebama svih onih koji sebe smatraju interesantnim i kreativnim
ljudima.

Na kraju, revolucija pati od „rutinizacije“ njene harizme. Obični ljudi ne

mogu u svakodnevnom životu održavati nivo intenzivne predanosti apstraktnim,
čak iako, divnim idealima. Zašto se boriti za bolji život ako se on ne može postići
sada? A ako se može uživati sada, onda je bolje zaboraviti na revolucionarno
požrtvovanje.

REAKCIONIZAM NA POVRŠINI
Godinama sam slušao o đavolski pametnim manipulacijama komunističke
propagande. Kasnije, iznenadio sam se kad sam otkrio da su sredstva informisanja
u komunističkim zemljama troma i bez sjaja. Zapadne kapitalističke nacije utonule
su u kulturu reklamiranja, sa milijardama potrošenim na marketing i manipulativne
predstave. Komunističke zemlje nisu imale ništa što bi se s tim moglo porediti.
Njihovo medijsko izvještavanje uglavnom se sastojalo od dosadnih protokolarnih
posjeta i zvaničnih proglasa, zajedno sa gorljivim izvještajima o ekonomiji i
društvu – tako gorljivim da su se ljudi žalili da ne znaju šta se dešava u njihovoj
vlastitoj zemlji. Mogli su čitati o zloupotrebama moći, industrijskim nezgodama,
radničkim protestima i zemljotresima koji se događaju u svim zemljama osim u
njihovoj. I čak i kada je štampa otkrivala domaće zloupotrebe one su ostale
neispravljene.

Medijski izvještaji su ponekad toliko protivrječili svakodnevnom iskustvu

da se zvaničnoj štampi nije vjerovalo čak i kad je zaista govorila istinu, kao kada je
izvještavala o siromaštvu i represiji u kapitalističkom svijetu. Ako išta drugo,
mnogi intelektualci u komunističkim nacijama bili su posve naivni kad je u pitanju
kapitalizam i nisu željeli da pogledaju u njegovu gadniju stranu. Ljutito
suprotstavljeni socijalističkom sistemu, oni su bili antikomunisti do te mjere da su

58
bili potpuni laskavci Zapadnog reakcionizma. Što je stav „reakcionarnog stila“ bio
fanatičniji to je imao više privlačnosti za inteligenciju.

Sa skoro religioznom vatrenošću, intelektualci su smatrali da je kapitalistički

Zapad, posebno SAD, raj slobodnog tržišta, sa ogromnim izobiljem i skoro
bezgraničnim mogućnostima. I nisu htjeli vjerovati ni u šta suprotno tome. Sa
potpunom sigurnošću, dobro uhranjeni, univerzitetski obrazovani moskovski
intelektualci, sjedeći u svojim skromnim ali udobnim stanovima, govorili bi
američkim posjetiocima: „Najsiromašniji među vama žive bolje od nas.“

Konzervativni zamjenik urednika Wall Street Journala, David Brooks, daje

ovaj profil moskovskog intelektualca: „On je majstor prezira, i osjeća da živi u
svijetu koji vode imbecili. On nije nesiguran, tražeći ispravne odgovore.
Neposredan odgovor je očigledan – demokratija i kapitalizam. Njegov samo-
nametnuti zadatak je razbiti idiote koji stoje na putu... On nema ništa od rokoko
manirizma naših intelektualaca, ali vrednuje nabusitost, grubost i aroganciju...
(Ovi) demokratski intelektualci (vole) Ronalda Reagana, Marlboro i Jug u
američkom građanskom ratu“ (National Rewiev, 3/2/92).

Razmotrite Andreia Sakharova, miljenika američke štampe, koji je redovno

slavio korporacijski kapitalizam dok je umanjivao poboljšanja koja je postigao
sovjetski narod. Grdio je američki mirovni pokret jer se suprotstavljao ratu u
Vijetnamu i optuživao Sovjete zbog vojnog ekspanzionizma i zato što su bili jedini
krivci zbog trke u naoružanju. Sakharov je podržavao svaku američku oružanu
intervenciju u inostranstvu kao odbranu demokratije i okarakterisao je nove
američke oružane sisteme – kao što je neutronska bomba – kao primarno
odbrambene. Miropomazan od strane američkih lidera i sredstava informisanja kao
„zastupnik ljudskih prava“, on nikada nije imao ni jednu grubu riječ za kršenja
ljudskih prava koja su izvršena u državama, vjernim štićenicama SAD, uključujući
Pinocheov Čile i Suharteovu Indoneziju, i upravljao je podrugljive primjedbe
onima koji jesu. Redovno je napadao one ljude na Zapadu koji se nisu slagali sa
antikomunističkom ortodoksijom i koji su se suprotstavljali američkom
intervencionizmu u inostranstvu. Kao i mnogi drugi istočnoevropski intelektualci,
Sakharov svoje zastupanje neslaganja nije proširio na ona mišljenja koja su u
pravcu ljevice odstupala od njegovog mišljenja (3).

59
 Tolerancija prema Zapadnom imperijalizmu proširila se u gornjim
krugovima same Sovjetske vlade, što se odražava u primjedbi iz 1989-e godine
visoko rangiranog službenika sovjetskog ministarstva spoljnjih poslova, Andreya
Kozyreva, koji je izjavio da zemlje Trećeg svijeta „ne pate toliko od kapitalizma
koliko od njegovog nedostatka“. Smišljeno ili iz gluposti, on je pobrkao kapital
(koji nedostaje tim nacijama) i kapitalizam (kojeg su imali više nego dovoljno da
ih unesreći). Takođe je tvrdio da „nijedna od ključnih (buržoaskih grupa) u
Americi nije povezana sa militarizmom“. Misliti o njima kao o imperijalistima koji
pljačkaju zemlje Trećeg svijeta je „stereotipna ideja“ koja bi trebala biti odbačena
(New York Times, 1/7/89).

Kao sistem analiza koji se u svom najvećem dijelu bavi postojećim

kapitalizmom, marxizam ima relativno malo da kaže o razvoju socijalističkih
društava. U komunističkim društvima, marxizam se razdavao kao katehizam.
Njegova kritika kapitalizma nije imala živosti ili značenja za one koji su živjeli u
nekapitalističkom društvu. Umjesto toga, većina intelektualaca nalazila je
uzbuđenje u zabranjenom voću Zapadne buržoaske ideologije. U svom gledanju na
Zapad, ti intelektualci nisu bili zainteresovani da prošire ideološki spektar (što bi
bio poželjan cilj), nego da dominantne poglede zamijene desničarskom
antikomunističkom ortodoksijom. Oni nisu bili za to da se ideologija okonča, nego
da se jedna ideologija zamijeni drugom. Bez oklijevanja dodali su svoje glasove
horu koji je pjevao ode u slavu raja slobodnog tržišta.

U velikoj mjeri pomognuta Zapadnim sredstvima, desno orijentisana

inteligencija objavljivala je svoja izdanja kao što su Moscow News i Argumenty i
Fakti, koja su izbacivala opake prokapitalističke i proimperijalističke poruke.
Jedno takvo izdanje, Literaturnaya Gazeta (mart 1990), hvalila je Reagana i Busha
kao „državnike“ i „arhitekte mira“. Takođe je postavljala pitanje potrebe za
ministarstvom kulture u SSSR, iako se na čelu tog ministatsva nalazio
antikomunista. „Ne postoji takvo ministarstvo u SAD, pa ipak se čini da nema
ničeg pogrešnog u američkoj kulturi.“ Ko je rekao da Rusi nemaju smisao za
humor?

Sa slabljenjem komunističke moći u Istočnoj Evropi, najgori politički šljam

počeo je da preplavljuje površinu, simpatizeri nacizma i svakakve grupe koje
zastupaju mržnju; mada oni nisu bili jedini donosioci netrpeljivosti. 1990-e godine,

60
niko drugi do vođa Poljske Solidarnosti, Lech Walesa, obznanio je da se „banda
Jevreja dočepala korita i sklona je našem uništenju“. Kasnije je tvrdio da se
komentar nije odnosio na sve Jevreje nego samo na one „koji gledaju samo na sebe
i nije ih briga ni za koga drugog“ (Nation, 9/10/90). Sljedeće godine, tokom
poljskih postkomunističkih predsjedničkih izbora, različiti kandidati (uključujući
Walesu) nadmašili su jedni druge u svojim antisemitskim aluzijama. 1996-godine,
na nacionalnoj ceremoniji, šef Solidarnosti Zygmunt Wrzodak poslužio se
antisemitskim osuđivanjem dok je istovremeno psovao prethodni komunistički
režim (New York Times, 7/9/96).

ROMANTIČNO O KAPITALIZMU
1990-e godine u Washingtonu, mađarski ambasador držao je konferenciju za
novinare da objavi kako njegova zemlja odbacuje svoj socijalistički sistem jer on
nije funkcionisao. Kada sam ga upitao zašto sistem nije funkcionisao on je rekao:
„Ne znam.“ Ovdje je bio neko ko je priznao da nije razumio nedostatke u socio-
ekonomskom procesu u vlastitoj zemlji, čak iako je bio među nosiocima tog
procesa. Lideri koji samo međusobno razgovaraju brzo izgube dodir sa realnošću.

Stvaraoci politike u tim komunističkim državama pokazali su iznenađujuće

ne-marxističko shvatanje problema sa kojima su se suočavali. Bilo je osuđivanja i
prebacivanja napretek, ali malo sistemske analize o tome zašto i kako su stvari
dospjele u takav ćorsokak. Umjesto toga, bilo je mnogo divljenja za ono što je
smatrano Zapadnim kapitalističkim znanjem i upadljivo malo shvatanja o ružnijoj
strani kapitalizma i kako je kapitalizam uticao na svijet.

U SSSR, glasnost (upotreba kritičke debate za dozivanje inovacija i reformi)

je otvorila sovjetske medije zapadnjačkom prodiranju, i ubrzala isto ono
nezadovoljstvo koje je namjeravala da ispravi. Lideri u Poljskoj, Mađarskoj i
konačno u Sovjetskom savezu i ostalim komunističkim nacijama, odlučili su da
otvore svoje ekonomije Zapadnim ulaganjima tokom kasnih osamdesetih godina.
Bilo je predviđano da će državno vlasništvo postojati pod jednakim uslovima
zajedno sa zadrugama, stranim ulagačima i domaćim privatnim preduzimačima
(Washington Post, 4/17/89). Zapravo, cjelokupna državna ekonomija je dovedena
u opasnost i na kraju potkopana. Komunistički lideri čak su slabije razumjeli
kapitalistički sistem od vlastitog.

61
 Većina ljudi koja je živjela u socijalizmu slabo je shvatala kapitalizam u
praksi. Radnici intervjuisani u Poljskoj vjerovali su da će im, ukoliko njihova
fabrika bude zatvorena tokom prelaska (tranzicije) u slobodno tržište, „država naći
neki drugi posao“ (New Yorker, 11/13/89). Oni su mislili da će svakako imati
posao. U Sovjetskom Savezu, mnogi koji su iznosili argumente u korist
privatizacije takođe su očekivali od vlade da nastavi da ih snabdijeva zajedničkim
dobrima i subvencijama. Jedan nepovjerljivi poljoprivrednik je pravilno uočio:
„Neki ljudi bi htjeli biti kapitalisti za sebe, ali očekuju od socijalizma da ih i dalje
služi“ (Guardian, 10/23/91).

Stvarnost ponekad postane jasna na izuzetno neprijatan način. Tokom

devedesetih godina, za vrijeme glasnosti, kada je Sovjetska vlada objavila da će
cijena novinskog papira biti podignuta za tri stotine procenata kako bi odgovarala
realnoj cijeni, nove prokapitalističke publikacije gorko su se požalile. Bili su ljuti
što državni socijalizam više ne želi pomagati njihova potkazivanja državnog
socijalizma. Bili su podrvgnuti istoj onoj free market stvarnosti koju su tako
oduševljeno zastupali za svakog drugog, i to im se nije dopalo.

Nije svako „romantizirao“ kapitalizam. Mnogi sovjetski i istočnoevropski

emigranti koji su došli u SAD tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, žalili su
se na oskudne socijalne usluge u SAD, kriminal, surove uslove rada, nedostatak
zajedničkog duha, vulgarne izborne kampanje, inferiorne obrazovne standarde i
zapanjujuće neznanje Amerikanaca o istoriji.

Oni su otkrili da više ne mogu napuštati radno mjesto tokom dana kako bi
otišli u kupovinu, da im u preduzećima u kojima rade poslodavci nisu obezbjedili
doktora ukoliko se razbole na poslu, da su podvrgnuti ozbiljnim prijekorima kada
zakasne, da kasno noću ne mogu bez straha šetati parkovima i ulicama, da možda
neće biti u stanju da priušte medicinske usluge za porodicu ili školarinu za djecu, i
da nemaju zagarantovan posao te da u svakom trenutku mogu ostati bez posla.

Među onima koji nikad nisu emigrirali bilo je takvih koji nisu gajili iluzije o
kapitalizmu. Zapravo, brojni radnici, seljaci i stariji, bili su uplašeni promjenama
koje su pred njima i nisu potpuno nasjeli na mitologiju slobodnog tržišta.
Ispitivanje u Čehoslovačkoj iz 1989-e godine otkrilo je da je četrdesetsedam
procenata ispitanih željelo da njihova ekonomija ostane pod kontrolom države, dok

62
je četrdesettri procenta željelo pomiješanu ekonomiju, a samo tri procenta je
podržavalo kapitalizam (New York Times, 12/1/89). U maju 1991-e godine,
ispitivanje Rusa koje je sprovela američka anketna organizacija utvrdila je da je
pedesetčetiri procenta ispitanih odabralo određenu formu socijalizma a samo
dvadeset procenata željelo je ekonomiju slobodnog tržišta kakva je u SAD ili u
Njemačkoj. Ostalih dvadesetsedam procenata glasalo je za „izmijenjeni oblik
kapitalizma kakav se nalazi u Švedskoj“ (Monthly Rewiev, 12/94).

Pa ipak, postojeći brojevi, naročito među intelektualcima i mladima – dvije

grupe koje sve znaju – izabrali su raj slobodnog tržišta, bez ikakve jasne predstave
o tome kolika je njegova društvena cijena. Protiv napuhane mašte stvarnost je
bijedna stvar. Protiv blistave slike Zapadnog izobilja rutinska, oskudicom
pritisnuta i često gorka iskustva komunističkog društva nisu imala šansu.

Čini se da je komunizam stvorio dijalektičku dinamiku koja ga je potkopala.

Preuzeo je polufeudalne, opustošen i nerazvijene zemlje i uspješno ih
industrijalizovao, donoseći bolji život većini. Ali taj isti proces modernizacije i
uzdizanja takođe je stvorio očekivanja koja nisu mogla biti ispunjena. Mnogi su
očekivali da će sačuvati sve sigurnosti socijalizma, prevučene kapitalističkim
potrošačkim stilom.

Jedan od razloga zbog kojeg opsadni socijalizam nije mogao preći u

potrošački socijalizam je taj što se opsadna država nikada nije uzdigla. Kao što je
primijećeno u prethodnom poglavlju, istinski unutrašnji nedostaci u komunističkim
sistemima bili su pogoršani neumoljivim spoljašnjim napadima i prijetnjama
Zapadnih sila. Rođene u moćno neprijateljskom kapitalističkom svijetu,
komunističke nacije patile su kroz ratove, invazije i trku za naoružanjem što je
iscrpilo njihove proizvodne kapacitete i usporilo njihov razvoj. Odluka sovjetskih
lidera da dostignu vojnu jednakost sa SAD – dok istovremeno rade sa mnogo
manjom industrijskom bazom – stvorila je ozbiljan teret cjelokupnoj sovjetskoj
ekonomiji.

Isti taj opsadni socijalizam koji je SSSR dozvolio da preživi, napravio mu je

poteškoće da napreduje. Perestroika (restrukturiranje društveno-ekonomske prakse
da bi se poboljšalo djelovanje) je imala namjeru da otvori i oživi proizvodnju.
Umjesto toga, odvela je u razmotavanje cjelokupne državno-socijalističke tkanine.

63
Tako su pluralistička sredstva koja su trebala zamijeniti komunistički monopol nad
sredstvima, na kraju prevedena u kapitalistički ideološki monopol. Isto se desilo sa
ostalim socijalističkim institucijama. Namjera je bila da se upotrebi hitac
kapitalizma da bi se podržao socijalizam; u stvarnosti se desilo to da je socijalizam
iskorišten da pomogne i izgradi nemilosrdni kapitalizam.

Teško pritiskivan kroz svoju istoriju moćnim finansijskim, ekonomskim i

vojnim snagama svjetskog kapitalizma, državni socijalizam podnosio je vječito
slabašnu egzistenciju, samo da bi bio pometen kada su se otvorile brane prema
Zapadu.

64
 5. STALJINOVI PRSTI

U periodu između 1989 – 1991-e godine značajne promjene prešle su preko

Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza. Komunističke vlade bile su zbačene, krupni
dijelovi njihovih ekonomija, koje su bile u javnom vlasništvu, su razmontirani i
predati privatnim vlasnicima po garažno niskim cijenama. I jednopartijska
vladavina zamijenjena je višepartijskim parlamentarnim sistemima. Za Zapadne
lidere, koji su neumorno stremili obaranju komunizma, to je bilo ostvarenje snova.

Ako je svrgavanje komunizma bila pobjeda za demokratiju, kako su neki

tvrdili, još više je to bila pobjeda za kapitalizam slobodnog tržišta i konzervativni
antikomunizam. Određene zasluge trebalo bi priznati CIA i ostalim
hladnoratovskim agencijama, zajedno sa National Endowment for Democracy
(Nacionalna zadudžbina za demokratiju), AFL-CIO, Ford Foundation, Rockefeller
Brothers Fund, Pew Charitable Trusts, i različitim desničarskim grupama, koje su
sve finansirale free market, antikomunističke političke organizacije i publikacije
širom Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza, u onome što je ubrzo postalo najbolje
finansirani lanac „revolucija“ u istoriji.

Nagle promjene su se desile sa upadljivo malo nasilja. Kao što se Lech

Walesa razmetao u novembru 1989-godine, Poljska Solidarnost zbacila je
komunističku vladu a da nije razbila ni prozor. Ovo govori barem toliko o vladi
koliko o pobunjenicima. Radije nego da djeluje kao što su mogli od strane SAD
podržani vladari u El Salvadoru, Kolumbiji, Zairu ili Indoneziji – sa terorizmom
odreda smrti i masovnom represijom – komunisti su se odrekli vlasti skoro bez
ispaljenog metka. Relativno miran prelazak ne odgovara našoj slici beskrupuloznih
totalitaraca koje ne zaustavlja ništa u očuvanju vlasti nad zarobljenim
stanovništvom. Zašto se svirepi Crveni nisu ponašali svirepije?(1)

KOLIKO ŽRTAVA?
Čuli smo mnogo o nemilosrdnim Crvenim, počevši sa vladavinom terora i
represijom počinjenim tokom diktature Josifa Staljina (1925 – 1953). Procjene o

65
broju onih koji su stradali pod Staljinovom vladavinom – zasnovane uglavnom na
teorijskim razmatranjima pisaca koji nikad nisu otkrili kako su stigli do takvih
brojeva – variraju fantastično. Tako, Roy Medvedev navodi 5 do 7 miliona
Staljinovih žrtava; Robert Conquest odlučio se za 7 do 8 miliona; Olga
Shatunovskaia tvrdi da ih je bilo 19 800 000 samo u periodu 1935 – 1940; Stephen
Cohen kaže 9 miliona do 1939-godine sa 3 miliona pogubljenih ili umrlih zbog
zlostavljanja u periodu 1936 – 1939; a Arthur Koestler govori nam da ih je bilo 20
do 25 miliona. U skorije vrijeme William Rusher sa instituta Claremont ukazuje na
„stotinu miliona ljudi koje su komunistički diktatori pobili od Boljševičke
revolucije 1917-e godine“ (Oakland Tribune, 1/22/96) a Richard Lourie krivi
Staljinovu eru za „pokolj miliona“ (New York Times, 8/4/96).

Neopterećene bilo kakvom dokumentacijom, ove „procjene“ pozivaju nas da

zaključimo da bi ukupna suma ljudi zatvorenih u radne kampove u periodu dužem
od dvadesetdvije godine (dozvoljavajući izgubljene zbog smrti ili isteka kazne)
sačinjavala zapanjujući dio sovjetske populacije. Održavanje i nadzor gulaga (svi
radni kampovi, radne kolonije i zatvori u Sovjetskom Savezu) bili bi sovjetski
najkrupniji poduhvat.

U odsustvu pouzdanih dokaza hranjeni smo anegdotama, kakva je priča

koju Winston Churchill govori o trenutku kad je upitao Staljina koliko ljudi je
umrlo od gladi. Prema Churchillu, sovjetski vođa odgovorio je podižući obije ruke,
gest koji je mogao označavati nevoljnost da se otvori ta tema. Ali pošto se zadesilo
da Staljin ima po pet prstiju na svakoj ruci, Churchill je zaključio – bez izvlačenja
koristi od razjašnjavanja odnosnog pitanja – da je Staljin priznao deset miliona
žrtava. Da li bi šef jedne države (pogotovo tajnoviti Staljin) slučajno ponudio jedno
takvo priznanje pred šefom druge države? Do današnjeg dana, pisci sa Zapada
tretirali su ovu nejasnu pripovjetku kao strogo priznanje masovnih strahota. (2)

Šta mi zaista znamo o Staljinovim čistkama je to da su mnoge žrtve bili

činovnici Komunističke partije, upravljači, vojni oficiri i ostali strateški postavljeni
pojedinci koje je diktator smatrao podesnim za zatvaranje ili pogubljenje. U
dodatku, čitave kategorije naroda čija lojalnost, po Staljinovom mišljenju, nije bila
pouzdana, – Kozaci, Krimski Tatari i etnički Nijemci – bile su određene za
unutrašnju deportaciju. Iako oni nikada nisu vidjeli unutrašnjost zatvora ili

66
radničkog kampa, bili su podvrgnuti skoro kažnjeničkom naseljavanju centralne
Azije i Sibira.

Da budemo sigurni, zločini države jesu bili počinjeni u komunističkim

zemljama i mnogi politički zatvorenici su bili nepravedno internirani i čak ubijeni.
Ali napuhani brojevi koje daju hladnoratovski učenjaci ne služe ni istorijskoj istini
niti pravednom cilju nego samo pojačavaju strah od kojeg klecaju koljena i prezir
prema tim groznim Crvenim.

1993-e godine, prvi put je nekoliko istoričara dobilo pristup ranije tajnim
arhivama sovjetske policije i bili su u stanju da ustanove dobro dokumentovane
procjene o populacijama zatvora i radnih logora. Našli su da je ukupna populacija
čitavog gulaga do januara 1939-e godine, pred kraj Velikih čistki, iznosila 2 022
976 ljudi. (3) Otprilike u to vrijeme počela je „čistka čistača“ koja je uključivala
mnoge oficire obavještajne službe i tajne policije (NKVD) i članove sudskih i
drugih istražnih komiteta, koji su najednom smatrani odgovornim za pretjerivanja
u teroru, uprkos njihovim protestima da su bili odani režimu. (4)

Sovjetski radni logori nisu bili logori smrti kakve su nacisti izgradili širom
Evrope. Nije bilo sistematskog istrebljenja zatvorenika, gasnih komora ili
krematorijuma da bi se otarasili miliona leševa. Uprkos okrutnim uslovima, velika
većina zatočenika gulaga je preživjela i na kraju se vratila u društvo kada su bili
amnestirani ili kad im je isteklo vrijeme kazne. U bilo kojoj od datih godina,
dvadeset do četrdeset procenata zatvorenika je oslobođeno, prema arhivskim
podacima.(5) Nesvjestan ovih činjenica, moskovski dopisnik New York Timesa
(7/31/96) nastavlja da opisuje gulag kao „najveći sistem logora smrti u modernoj
istoriji“.

Skoro milion zatvorenika gulaga bilo je pušteno za vrijeme drugog svjetskog

rata kako bi služili u vojsci. Arhive otkrivaju da se više od polovine svih smrtnih
slučajeva u gulagu iz perioda 1934 – 1953-e godine dogodilo za vrijeme ratnih
godina (1941- 1945), uglavnom zbog neuhranjenosti, kada je ozbiljna oskudica
bila uobičajena sudbina sveukupne sovjetske populacije (Nekih dvadesetdva
miliona sovjetskih građana stradalo je u ratu.). 1944-e godine, na primjer, stopa
smrtnosti u radnom logoru bila je 92 od 1000. Do 1953-e godine, sa poslijeratnim
oporavkom ona je opala na 3 od 1000.(6)

67
 Treba li sve zatočenike gulaga smatrati nevinim žtrvama Crvene represije?
Suprotno od onoga što smo bili usmjeravani da vjerujemo, broj onih koji su bili
uhapšeni zbog političkih zločina („kontrarevolucionarni prekršaji“) varirao je od
dvanaest do tridesettri procenta ukupne zatvorske populacije, mijenjajući se svake
godine. Ogromna većina zatočenika bila je osuđena zbog ne-političkih prekršaja:
ubistvo, fizički napad, krađa, razbojništvo, krijumčarenje, prevara, i drugi prestupi
kažnjivi u bilo kojem društvu. (7)

Ukupan broj pogubljenja u periodu između 1921-e i 1953-godine, računajući

potpuno tridesettri godine, bio je sedam stotina devedesetdevet hiljada četiristotine
pedesetpet ljudi. Istraživači nisu ponudili nikakavu analizu ovog broja. Ovaj broj
uključuje one koji su bili proglašeni krivim za ne-politička teška krivična djela, kao
i one koji su sarađivali sa napadačima pri kapitalističkoj invaziji sa Zapada, i
kasnije počinjenim strahotama Bijele garde. On takođe uključuje i značajne
brojeve nacističkih saradnika za vrijeme drugog svjetskog rata i vjerovatno
njemačke SS zatvorenike. U svakom slučaju, ubijanje političkih protivnika nije se
mjerilo u milionima ili desetinama miliona – što ne znači da je stvarni broj nevažan
ili opravdan.

Tri istoričara koji su do sada izučavali tajne zapise iz gulaga zaključili su da

je broj žrtava daleko manji nego što se to obično tvrdilo na Zapadu. Ove nalaze je
ismijao antikomunistički liberal Adam Hochschild, koji više voli da ponavlja
Churchillovu priču o Staljinovih deset prstiju (New York Times, 5/8/96). Kao i
mnogim drugim, Hochschildu ne predstavlja problem da prihvati
nedokumentovana teorijska razmatranja o gulagu ali mu je jako teško da prihvati
dokumentovane brojeve izvučene iz arhive NKVD.

GDJE JE GULAG NESTAO?

Neki ruski antikomunistički pisci, kao Solzhenitsyn i Sakharov, i mnogi
američki liberali antikomunisti, drže da je gulag postojao ravno do posljednjih
dana komunizma. (8) Ako je tako, gdje je nestao? Nakon Staljinove smrti 1953-e
godine, više od polovine zatočenika gulaga bilo je oslobođeno, prema studiji
dokumenata NKVD koja je ranije navedena. Ali ako ih je toliko mnogo ostalo
zatvoreno, zašto se nisu pojavili u materijalnom obliku? Kada su komunističke

68
države svrgnute, gdje su se iz grobljanskih logora izlile horde od gladi polumrtvih
ljudi, sa svojim pričama o agoniji?

Jedan od posljednjih preostalih sovjetskih radnih logora, Perm 35, posjetili

su 1989-e godine republikanski kongresmeni i ponovo 1990-e godine francuski
novinari (vidi Washington Post, 11/28/89 i National Geographic, 3/90, odvojeno).
I jedni i drugi našli su samo nekoliko tuceta zatvorenika, od koji su neki
identifikovani kao izravni špijuni. Ostali su bili „refuseniks“, kojima je odrečeno
pravo da napuste zemlju. Zatvorenici su radili osam sati dnevno, šest dana u
sedmici, za 250 rubalja (40 dolara) mjesečno.

Šta je sa navodno ogromnim brojem političkih zatvorenika za koje je rečeno

da postoje u ostalim „komunističkim totalitarnim policijskim državama“ Istočne
Evrope? Zašto nema dokaza o njihovom masovnom puštanju u postkomunističkoj
eri? I gdje je masa političkih zatvorenika sa Kube? Upitan o ovome, profesor
Alberto Prieto sa univerziteta u Havani istakao je da je nedavno čak i izvještaj
State Departmenta o ljudskim pravima pokazao da su na stotine ljudi bile
zlostavljane, ubijene ili „nestale“ u skoro svim zemljama Latinske Amerike, ali da
spominje samo šest potvrđenih političkih zatvorenika koji se odnose na Kubu
(Peoples Weekly World, 2/26/94).

Ako su masovne grozote postojale do samog kraja komunizma, zašto

novouspostavljeni režimi nisu iskoristili priliku da dovedu pravdi nekadašnje
komunističke vladare.? Zašto javna suđenja u nirnberškom stilu nisu
dokumentovala široko rasprostranjene strahote? Zašto stotine partijskih lidera i
službenika bezbjednosti, i hiljade logorskih stražara nisu uhapšeni i suđeni za
milione ljudi koje su navodno istrijebili? Najbolje što je Zapadna Njemačka mogla
da učini je da optuži lidera Istočne Njemačke, Ericha Honeckera, nekoliko drugih
činovnika i sedmoricu graničara za pucanje na ljude koji su pokušali da pobjegnu
preko berlinskog zida, što su ozbiljne optužbe ali teško da upućuju na gulag.

Vlasti zapadne, kapitalističke Savezne Republike Njemačke (BRD) jesu

skovale optužbu za „izdaju“ protiv osoba koje su služile kao činovnici, vojni
službenici, vojnici, sudije, tužioci, i ostalih u sada pokojnoj Demokratskoj
Republici Njemačkoj (DDR), suverenoj naciji koja je nekad imala punopravno
članstvo u Ujedinjenim Nacijama, i čija većina građana nije nikad bila subjekt

69
BRD. Od 1996-e godine, više od tri stotine slučajeva „izdaje“ dovedeno je na sud,
uključujući bivšeg šefa obavještajne službe DDR, ministra odbrane, i šest generala;
svi optuženi zbog toga što su izvršavali ono što su im bile zakonske obaveze po
ustavu i zakonima Demokratske Republike Njemačke, u nekim slučajevima boreći
se protiv fašizma i sabotaže CIA. Mnogi od optuženih su na kraju bili oslobođeni
ali je jedan broj osuđen na zatvorsku kaznu. Ono čega smo ovdje svjedoci je
obrnuti Nirnberški proces: Crvene su zbog njihovih antifašističkih stremljenja pred
sud izveli fašizmu naklonjeni zapadnonjemački tužioci, koristeći se retroaktivnom
primjenom krivičnog zakona BRD prema građanima DDR. Od početka 1997-e
godine, očekivalo se još nekoliko hiljada suđenja.(9)

1995-e godine, Miroslav Stephan, bivši sekretar praške Komunističke

partije, osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije i po godine zato što je
čehoslovačkoj policiji naredio korištenje suzavca i vodenih topova protiv
demonstranata 1988-e godine. Da li je to najbolji primjer krvožednog Crvenog
ugnjetavanja koji su obnovitelji kapitalizma u Čehoslovačkoj mogli naći? Akcija
koja se u većini Zapadnih zemalja čak ni ne kvalifikuje kao krivično djelo.

1996-e godine u Poljskoj, dvanaest starijih policajaca iz Staljinovog

vremena osuđeni su na zatvorske kazne zbog premlaćivanja i zlostavljanja
zatvorenika – preko pedeset godina ranije – za vrijeme komunističkog preuzimanja
vlasti nakon drugog svjetskog rata (San Francisco Chronicle, 3/9/96). Opet bi se
neko mogao zapitati kako to da postkomunistički lideri, u potrazi za privođenjem
pravdi komunističkih tirana, nisu mogli naći ništa ozbiljnije od policijskog napada
koji se dogodio pola stoljeća ranije.

Većina onih koji su bili zatvoreni u gulagu nisu bili politički zatvorenici, i
izgleda da je to istina i za zatvorenike u ostalim komunističkim državama. Kada je
1989-e godine pisac pozorišnih komada i milioner Vaclav Havel postao
predsjednik Čehoslovačke, podario je amnestiju za skoro dvije trećine osuđenika u
zemlji, što je bio broj koji se nije mjerio u milionima nego u hiljadama. Havel je
pretpostavio da je većina onih koji su bili zatvoreni za vrijeme komunizma bila
žrtva političe represije i zato je zaslužila puštanje na slobodu. Njega i njegove
saradnike zahvatio je očaj kada su ustanovili da su ti ljudi u priličnom broju bili
iskusni kriminalci koji su, ne gubeći vremena, nastavili sa svojim zloglasnim
zanimanjem (New York Times12/18/91).

70
 USPOMENE NA NERAZVIJENOST
U drugom poglavlju raspravljao sam o ulozi narodne revolucije u
ostvarivanju poboljšanih uslova života uopšte. Ta analiza bi takođe bila
primjenljiva na komunističke revolucije i vrijedi ponoviti je u sadašnjem
kontekstu. Mnogo čujemo o zločinima komunizma ali skoro ništa o njegovim
dostignućima. Komunističke vlade dobile su u zavještanje društva opterećena
stogodišnjim naslijeđem ekonomskog izrabljivanja i nerazvijenosti. Većina
zemalja prekomunističke Istočne Evrope, kao i prerevolucionarne Rusija i Kina,
bile su u suštini regije Trećeg svijeta sa široko rasprostranjenim siromaštvom, u
kojima nije postojala kapitalna formacija. Većina prevoza odvijala se konjima i
teretnim kolima.

Razaranja drugog svjetskog rata dodala su još jedan težak sloj bijede na
regiju, svodeći stotine sela i mnoštvo gradova na ruševine. Komunisti i njihovi
saveznici bili su ti koji su ponovo izgradili ova društva. I dok ih je američka
štampa optuživala da su ostavili svoje ekonomije u lošem stanju, Crveni su,
zapravo, svoje ekonomije ostavili u daleko boljem stanju od onog u kojem su ih
našli.

Isto važi i za Kinu. Henry Rosemont Jr., primjećuje da su komunisti nakon

oslobođenja Šangaja 1949-e godine od reakcionarnog Kuomintang režima, koji su
podržavale SAD, zatekli oko 20 procenata gradske populacije, otpilike 1,2 miliona
ljudi, ovisno o narkoticima. Svakog jutra na teren su izlazili specijalni ulični timovi
„čiji je jedini zadatak bio da prikupljaju leševe djece, odraslih i starijih ljudi koji su
tokom noći bili ubijeni, ili su bili napušteni i umrli od bolesti, hladnoće ili gladi“ (Z
Magazine, oktobar 1995).

U godinama Staljinove vladavine, sovjetska nacija postigla je dramatične

rezultate u pismenosti, industrijskim platama, zdravstvenoj zaštiti i ženskim
pravima. Ova dostignuća obično se ne spominju kada se raspravlja o Staljinovoj
eri. Reći da „socijalizam ne funcioniše“ znači previdjeti činjenicu da je on
funkcionisao. U Istočnoj Evropi, Rusiji, Kini, Mongoliji, Sjevernoj Koreji i Kubi,
revolucionarni komunizam stvorio je za mase ljudi život koji je bio daleko bolji od
bijedne egzistencije koju su podnosili pod feudalnim gospodarima, vojničkim
šefovima, stranim kolonizatorima, i zapadnim kapitalistima. Krajnji rezultat je bio

71
dramatično poboljšanje uslova života za stotine miliona ljudi u mjeri u kojoj to
nikad prije, ili od tada, nije viđeno u istoriji.

Državni socijalizam pretvorio je očajnički siromašne zemlje u

modernizovana društva u kojima je svako imao dovoljno hrane, odjeće i sklonište;
u kojima su stariji ljudi imali sigurne penzije; i u kojima su sva djeca (i mnogi
odrasli) išli u školu, a nikome nije uskraćena medicinska njega. Neki od nas koji
smo iz siromašnih porodica i koji nosimo skrivene klasne povrede, u velikoj mjeri
smo impresionirani ovim dostignućima i nemamo želju da ih odbacimo kao
„ekonomistička“.

Ali šta je sa demokratskim pravima koja su ovim narodima uskraćena? U

stvari, sa izuzetkom Čehoslovačke, ove zemlje slabo su poznavale političku
demokratiju u danima prije komunizma. Rusija je bila caristička autokratija,
Poljska desničarska diktatura sa vlastitim koncentracionim logorima, Albanija
italijanski protektorat još od 1927-e godine, Kuba američki sponzorisana diktatura.
Litvanija, Mađarska, Rumunija i Bugarska bile su izravni fašistički režimi u savezu
sa nacističkom Njemačkom u drugom svjetskom ratu.

Takođe su postojala dejstva upornog kapitalističkog okruženja koja su

iskrivljavala izgradnju socijalizma. Kroz cjelokupnu sedamdesettrogodišnju
istoriju kontrarevolucionarne invazije, građanskog rata, prisilne industrijalizacije,
Staljinovih čistki i deportacija, nacističkog osvajanja, hladnog rata i trke u
nuklearnom naoružanju, Sovjetski Savez nije znao ni za jedan dan mirnog razvoja.
U pokušaju da održe vojnu jednakost sa SAD, Sovjeti su prihvatili razarajuće
odbrambene troškove koji su ozbiljno iscrpili njihovu civilnu ekonomiju. U
dodatku, suočili su se monetarnim bojkotom, trgovinskom diskriminacijom i
tehnološkim embargom sa Zapada. Ljudi koji su živjeli pod komunizmom trpili su
hronične nestašice, duge redove, nekvalitetnu robu i usluge i mnoge druge
probleme. Željeli su bolji život i ko bi ih za to mogao okriviti? Bez kapitalističkog
okruženja, imali bi veću šansu da riješe mnoge unutrašnje probleme.

Sve ovo ne znači poricati stvarne nedostatke komunističkih sistema. Ovdje

želim da istaknem da mnoge zasluge za unakazivanje i svrgavanje komunizma
treba pripisati Zapadnim silama koje su se neumorno posvetile tom zadatku,

72
koristeći svako moguće sredstvo političke, ekonomske, vojne i diplomatske
agresije da ostvare uspjeh koji će ljude u svijetu i dalje skupo koštati.

73
 6. RAJ SLOBODNOG TRŽIŠTA ODLAZI NA ISTOK (I)

Obnavljanje kapitalizma u bivšim komunističkim zemljama dobilo je

različite oblike. U Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu, obnavljanje kapitalizma
uključilo je zbacivanje komunističkih vlada. U Kini, odvijalo se unutar okvira
komunističkog sistema – kao što se, izgleda, dešava u Vijetnamu, i možda će se na
kraju desiti u Sjevernoj Koreji i Kubi. Dok kineska vlada nastavlja pod
nominalnim komunističkim vodstvom, proces prodiranja privatnog kapitala odvija
se više manje nesmetano.

GUŠENJE LJEVICE
Antikomunisti koji su uzeli vlast u Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu u
periodu 1989-91-e godine počeli su nametati buržoasku dominaciju nad političkim
i kulturnim životom, sklanjajući komuniste iz vlade, medija, univerziteta,
zanimanja i sudova. Dok su se predstavljali kao demokratske reformatori, oni su
ubrzo postali nestpljivi zbog načina na koji su ih demokratski oblici narodnog
otpora ograničavali u naporima da uspostave neobuzdani kapitalizam slobodnog
tržišta.

U Rusiji, saradnici predsjednika Borisa Yeltsina su govorili o „opasnostima

demokratije“ i žalili se kako su „najreprezentativnija tijela postala prepreka za naše
(tržišne) reforme“ (Nation, 12/2/91 i 5/4/92). Očigledno, slobodno tržište, za koje
su „reformatori“ rekli da je istinski temelj političke demokratije, nije moglo biti
uvedeno demokratskim sredstvima. 1992-e godine, predsjednici Poljske,
Čehoslovačke i Rusije zahtijevali su privremeno ukidanje parlamenata u njihovim
zemljama i dozvolu da vladaju predsjedničkim dekretima, sa represivnim mjerama
protiv onih koji su zastupali politiku prošlog režima i „tvrdolinijaša“ koji su se
opirali free market „reformama“. Njihov cilj nije bila narodna vlast nego profit za
privilegovane.

Ovaj proces „demokratizacije kroz gušenje“ započeo je čak i prije stvarnog

svrgavanja komunizma. Sovjetski predsjednik Mikhail Gorbachev, na podsticanje

74
ruskog predsjednika Borisa Yeltsina, 1991-e godine je objavio da Komunistička
partija SSSR više nema zakonski status. Partijski fondovi od članstva i njene
zgrade bili su konfiskovani. Radnicima je bilo zabranjeno angažovanje u bilo kojoj
vrsti političke aktivnosti na radnom mjestu. Šest ljevičarskih novina bilo je
ugušeno, dok su sve ostale publikacije, mnoge od njih otvoreno reakcionarne,
uživale u nesmetanoj distribuciji. Američka sredstva informisanja, čak i mnogi
američki ljevičari, hvalili su ova djela suzbijanja kao „kretanje prema naprijed sa
demokratskim reformama“.

Gorbachev je tada zahtijevao da Sovjetski Kongres ukine sam sebe. Ostao je

i suviše otporan prema promjenama. Zapravo, Kongres se nije protivio
demokratskoj diskusiji i višepartijskim izborima; oni su već postojali u praksi.
Opirao se neobuzdanom free market kapitalizmu, i zato je morao da ode.
Gorbachev je za vrijeme diskusije ponavljano isključivao mikrofone i samostalno
prijetio da će ukinuti Kongres dekretom o vanrednom stanju. Iznudio je da se tri
puta glasa dok nije dobio priželjkivano ukidanje. Američka sredstva informisanja
javila su o ovim metodama čvrste ruke bez kritičkog komentara.

Ono što je Yeltsinu i Gorbachevu dalo izgovor za preuzimanje ovog

represivnog kursa bio je jedan zanimljiv incident iz augusta 1991-godine, kada je
razdražljiva grupa lidera, patetično izgovarajući fraze o pogoršavanju života u
Sovjetskom Savezu, pokušala jedan čudno usaglašeni „udar“ protiv
Gorbachevljeve vlade, udar koji je propao prije nego što je i pokrenut. Sedmicama
kasnije, Washington Post (9/26/91) sretno je primijetio da je poraz ovog udara bio
trijumf sovjetske bogataške klase. Među borbenim protivnicima udara bili su
privatni preduzetnici i hiljade članova ruske berze, koji su rutinski zarađivali
dvadeset puta veću platu od običnih sovjetskih građana. Oni su krenuli na „ulice
Moskve da brane svoje pravo da posluju. Udar je propao, demokratija
trijumfovala... Privatni preduzetnici dali su više od 15 miliona rubalja za hranu i
opremu braniocima.“ Jedan mešetar bio je iznenađen činjenicom koliko se malo
radnika odazvalo Yeltsinovom pozivu na odbranu demokratije.

Hrabrost investitorske klase suočene sa oružanim udarom mogla bi imati još

jedno objašnjenje. Socijalistički kritičar komunizma, Boris Kagarlitsky, je tvrdio:
„Zapravo, uopšte nije ni bilo udara“. Vojnici su bili nenaoružani i zbunjeni,
tenkovi koji su bili pozvani da izađu nisu imali naredbu kuda da se kreću, „a vođe

75
takozvanog udara čak nisu ozbiljno ni pokušale da uzmu vlast“. Pravi udar, kaže
Kagarlitsky, došao je kasnije kao rezultat, kada je Boris Yeltsin iskoristio ovaj
incident da prekorači svoja ustavna ovlaštenja i razmontira Sovjetski Savez,
povlačeći sve njegove moći u svoju Rusku Republiku. Dok je tvrdio da ukida
„stari režim“, Yeltsin je svrgnuo novu demokratsku sovjetsku vladu iz 1989 – 91-e
godine.

Kasne 1993-e godine, suočavajući se sa snažnim narodnim otporom prema

njegovim surovim slobodno tržišnim politikama, Yeltsin je otišao dalje. Nasilno je
raspustio ruski parlament i svako drugo izabrano predstavničko tijelo u zemlji,
uključujući opštinske i regionalne savjete. Ukinuo je ruski Ustavni sud i pokrenuo
oružani napad na zgradu parlamenta, ubivši oko dvije hiljade demonstranata i onih
koji su pružali otpor. Hiljade ostalih bile su zatvorene bez optužnica ili suđenja, a
stotine izabranih činovnika stavljene su pod istragu.

Yeltsin je zabranio sindikatima sve političke aktivnosti, ugušio desetine

publikacija, sproveo monopolsku kontrolu nad svim radijskim i televizijskim
medijima, i za stalno stavio van zakona petnaest političkih partija. Jednostrano je iz
upotrebe izbacio stari ustav i predstavio javnosti novi, koji je predsjedniku davao
skoro apsolutnu vlast u upravljanju, redukujući demokratsko izabrani parlament na
suštinsku nemoć.(1) Za ove zločine bio je hvaljen od strane američkih lidera i
sredstava informisanja kao branilac demokratije. Ono šte se njima najviše dopadalo
bilo je to što se on „nikada nije pokolebao u svojoj podršci privatizaciji“ (San
Francisco Chronicle, 7/6/94).(2)

Yeltsin, „demokrata“, dva puta je privremeno obustavio izdavanje novina

Komunističke partije Pravda. Naplaćivao im je prekomjernu kiriju za korištenje
vlastitih prostorija. Onda im je, u martu 1992-e godine, konfiskovao zgradu i
štampariju i prebacio cjelokupno vlasništvo na Russiskaye Gazeta, vladine (pro-
Yeltsinove) novine.

Yeltsinove „elitne“ Omon trupe ponavljano su napadale ljevičarske

demonstrante i dežurne štrajkače u Moskvi i ostalim ruskim gradovima. Nezavisni
parlamentarni delegat Andrei Aidzerdzis, i komunistički delegat Valentin
Martemyanov, koji su se snažno opirali Yeltsinovoj vladi, bili su žrtve političkih

76
ubistava. 1994-e godine, novinar Dmitri Kholodov, koji je istraživao korupciju u
visokim krugovima, takođe je bio ubijen.

1996-e godine, Yeltsin je ponovo izabran za predsjednika, izazivajući

ozbiljne prigovore od strane komunista. Njegovoj kampanji asistirali su timovi
američkih izbornih savjetnika, koji su koristili sofisticirane anketne tehnike i fokus
grupe. (3) Yeltsin je takođe imao koristi od višemilionskih donacija iz američkih
izvora te od paketa pomoći Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke
vrijednih deset milijardi dolara. Jednako važno za pobjedu bilo je i nepošteno
brojanje glasačkih listića (što je površno objavljeno u kasnim večernjim vijestima
na ABC, u julu 1996-e godine).

Yeltsin je sproveo monopolsku kontrolu nad ruskim televizijskim mrežama,

raspolažući medijskom pokrivenošću izborne kampanje koja se svodila na
neprekidno reklamiranje. Nasuprot tome, opozicioni kandidati bili su redukovani
na nepostojeće ličnosti kojima je dato samo kratkotrajno pokazivanje, ako i to.
Ponovni Yeltsinov izbor na Zapadu je bio hvaljen kao pobjeda za demokratiju;
zapravo, to je bila pobjeda za privatni kapital i monopolska sredstva, koji nisu
sinonimi za demokratiju, iako su kao takvi često tretirani od strane američkih lidera
i stvaraoca javnog mnenja.

Yeltsin je posvećen kapitalizmu, ne demokratiji. Marta 1996-e godine,

nekoliko mjeseci prije izbora, kada su mu ankete pokazale da zaostaje za
komunističkim kandidatom Gennadijem Zyuganovim, Yeltsin je propisao takve
odluke „koje bi otkazale izbore, zatvorili parlament i zabranili Komunističku
partiju“ (New York Times, 7/2/96). Ali njegovi savjetnici, koji su strahovali da bi
takve mjere mogle podstaći previše otpora, odvratili su ga od tog. Iako je odlučio
da ne opozove izbore, „Yeltsin nikada nije bio posvećen predaji vlade
komunistima ukoliko izgubi“ (San Francisco Chronicle, 7/26/96).

Tokom kampanje 1996-e godine, Yeltsin i njegovi saradnici ponavljali su da

bi pobjeda komunista donijela „građanski rat“. U suštini, oni su glasno izražavali
želju da odbace demokratiju i pribjegnu prinudi i nasilju ako izbori ne bi išli njima
na ruku. I to nije bilo shvaćeno kao zaludna prijetnja. U jednom trenutku,
ispitivanja su pokazala da je „otprilike polovina stanovništva vjerovala da će izbiti
građanski rat ukoliko pobijede komunisti“ (Sacramento Bee, 7/9/96).

77
 Kroz sve ovo, Yeltsin je primao snažnu podršku od Bijele Kuće i američkih
sredstava informisanja. Jedan uvodni članak u The Nation (6/17/96) je pitao: „Šta
da je narodno izabrani komunistički predsjednik vodio Yeltsinovu surovu politiku
privatizacije, gurajući svoju zemlju u siromaštvo, prebacujući najveći dio njene
imovine na mali segment prethodnih komunističkih službenika, gušeći disidentske
elemente, koristeći tenkove da raspusti narodno izabrani parlament koji se protivio
njegovoj politici, ponovo pišući ustav kako bi sam sebi dao skoro diktatorsku vlast,
i čineći sve ostale stvari koje je Yeltsin učinio? Da li bi se američki lideri
oduševljeno predali ponovnom izboru tog „komunističkog“ predsjednika i ostali
sve osim nijemi na ove prestupe?“

Pitanje je postavljeno retorički; uvodni članak u The Nation pretpostavlja da

je odgovor ne. Zapravo, ja bih odgovorio: „Da, naravno. Američki lideri ne bi
imali problem da podrže tog „komunističkog“ predsjednika, zato što bi on bio
komunista samo po imenu. U stvarnom djelovanju on bi bio posvećeni agent
obnavljanja kapitalizma.“ Čovjek samo treba pogledati kako su administracije u
Washingtonu, jedna za drugom, gajile prijateljske odnose sa komunističkim
liderima Kine, prelazeći preko i čak razjašnjavajući njihove prestupe. Kako su
kineski lideri otvorili svoju zemlju za privatno ulaganje i narastajuću ekonomsku
nejednakost, ponudili su osiromašenu radnu snagu spremnu da radi duple sate za
platu dovoljnu za puko preživljavanje – zarad enormnog profita multinacionalnim
korporacijama. Američki političko-ekonomski lideri znaju šta rade, čak i ako neki
pisci uvodnih članaka u toj zemlji ne znaju. Njihovo oko je na novcu, ne na boji
broda na kojem on dolazi.

Od svrgavanja komunizma, slobodno tržišne desničarske snage u različitim

zemljama Istočne Evrope uživaju značajnu finansijsku i organizacionu pomoć od
američki finansiranih agencija, kakve su National Endowment for Democracy
(NED), Free Trade Union Institute koji pripada AFL-CIO (grupa tijesno povezana
sa CIA) i Free Congress Foundation, organizacija sa antikomunističkom i
konzervativnom religioznom ideologijom.(4)

Komunisti i drugi marxisti trpili su političku represiju širom Istočne Evrope.

U Istočnoj Njemačkoj, imovina i kancelarije Partije demokratskih socijalista koje
su plaćene partijskim članstvom, bile su konfiskovane u pokušaju da se partija
novčano upropasti. U Letoniji, komunistički aktivist Alfred Rubics, koji je

78
protestvovao zbog nejednakosti slobodno tržišnih „reformi“ držan je u zatvoru
godinama bez mogućnosti suđenja. U Litvaniji, komunističke vođe su bile
zlostavljane a onda zatvarane na duge vremenske periode. Gruzijski
antikomunistički predsjednik, Zviad Gamsakhurdia, zatvorio je protivnike iz nekih
sedamdesetak političkih grupa a da im nije dopustio suđenje (San Francisco
Chronicle, 4/7/91).

Estonija je održala „slobodne izbore“ u kojima 42 procenta stanovništva nije

moglo da glasa (bilo im je zabranjeno) zbog njihovih ruskih, ukrajinskih ili
bjeloruskih predaka. Rusi i ostale manjine bile su isključene iz mnogih poslova i
suočile su se sa diskriminacijom u dobijanju stambenog smještaja i školovanja.
Letonija je takođe lišila Ruse i ostale ne-letonske nacionalnosti državljanstva, pri
čemu su mnogi od tih ljudi živjeli u Letoniji skoro pola stoljeća. Toliko o cvjetanju
demokratije. (5)

JEDNOSMJERNA DEMOKRATIJA
Važnija od demokratske vladavine bila je slobodno tržišna „reforma“,
šifrovana riječ za obnavljanje kapitalizma. Dokle god se demokratija mogla
koristiti za destabilizovanje jednopartijske komunističke vladavine, nju su
zastupale snage desnice. Ali kada je demokratija radila protiv obnavljanja
slobodnog tržišta, ishod je bio manje tolerisan.

1990-e godine u Bugarskoj, obnavljanje kapitalizma nije išlo po planu.

Uprkos velikodušnoj finansijskoj i organizacionoj pomoći američkih izvora,
uključujući The Free Congress Foundation, bugarski konzervativci su izvukli kraći
kraj iza komunista u onome što su zapadnoevropski posmatrači ocijenili kao
korektne i otvorene izbore. Ono što je uslijedilo bila je usklađena serija štrajkova,
demonstracija, ekonomski pritisak, sabotaže i druga razaranja koja podsjećaju na
CIA - usaglašene kampanje protiv ljevičarskih vlada Čilea, Jamajke, Nikaragve i
Britanske Gvajane. U roku od pet mjeseci, slobodno tržišni opozicionari prisilili su
demokratski izabranu komunističku vladu da podnese ostavku. Bugarski komunisti
„žalili su se da su SAD prekršile demokratske principe radeći protiv slobodno
izabranih zvaničnika.“ (6)

Isti obrazac pojavio se u Albaniji gdje je demokratski izabrana komunistička

vlada odnijela nadmoćnu pobjedu na izborima, samo da bi se suočila sa
79
demonstracijama, generalnim štrajkom i kampanjama rušenja koje su finansirale
The National Endowment for Democracy i drugi američki izvori. Nakon dva
mjeseca komunistička vlada se srušila. Čim je desnica preuzela vlast, usvojen je
novi zakon kojim se albanskim komunistima i drugim protivnicima obnavljanja
kapitalizma odricalo pravo da glasaju ili na drugi način učestvuju u političkim
aktivnostima. Zato što su proširili demokratska prava na sve građane, albanski
komunisti i svi bivši državni uposlenici i sudije, bili su nagrađeni oduzimanjem
građanskih prava.

Na albanskim izborima 1996-e godine, socijalisti i druge opozicione partije

– za koje se predviđalo da bi mogli dobro proći – povukli su se sa izbora nekoliko
sati prije zatvaranja birališta protestvujući zbog „razmetljivo lažiranih“ izbora.
Izborni posmatrači iz Evropske Unije i SAD rekli su da su svjedočili brojnim
primjerima policijskog zastrašivanja i punjenja izbornih kutija. Socijalističkoj
partiji je zabranjeno posljednje okupljanje u kampanji a određeni broj istaknutih
lidera bio je spriječen da se takmiči za položaj zbog ranijeg pridruživanja
komunistima (New York Times, 5/28/96). Kada su socijalisti i njihovi saveznici
pokušali da održe protestna okupljanja, napale su ih albanske bezbjedonosne snage
koje su pretukle i povrijedile desetine demonstranata (Peoples Weekly World,
5/11/96 i 6/1/96).

Otvoreno antisemitske grupe, tajne fašističke partije i kampanje mržnje

izašle su na površinu u Rusiji, Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini, Bjelorusiji,
Čehoslovačkoj i Rumuniji. Muzeji koji su čuvali uspomenu na herojski
antifašistički otpor su zatvoreni a spomenici borbi protiv nacizma razrušeni. U
zemljama kao što je Litvanija, bivši nacistički ratni zločinci su oslobođeni optužbi,
neki su dobili čak i kompenzaciju za vrijeme provedeno u zatvoru. Jevrejska
groblja su oskrnavljena a ksenofobični napadi na strance tamnije boje kože su
porasli. Pošto više nije bilo komunista, za niske cijene žita, inflaciju, kriminal i
druge društvene boljke, okrivljeni su Jevreji i stranci.

Jedanaestog juna 1995-e godine, lični sveštenik Lecha Walese, otac Henryk
Jankowski, objavio je za vrijeme mise u Varšavi da je „Davidova zvijezda
sadržana u kukastom krstu isto kao i u srpu i čekiću“ te da je „đavolska agresivnost
Jevreja odgovorna za pojavu komunizma“ i drugi svjetskog rat. Sveštenik je dodao
da Poljaci ne bi trebali tolerisati vladu sačinjenu od ljudi koji su vezani za jevrejski

80
novac. Walesa, koji je bio prisutan tokom propovijedi, izjavio je da njegov
prijatelj nije antisemita nego je jednostavno „pogrešno interpretiran“. Radije nego
da porekne njegove komentare, Jankowski je u sljedećem televizijskom razgovoru
bljuvao istu žuč. Otprilike u to vrijeme, plakati sa natpisima „Jevreji u gas“ i „Dole
sa jevrejsko-komunističkom zavjerom“, bili su vidljivi na demonstracijama Poljske
Solidarnosti koja je okupila 10 000 ljudi u Vrašavi – ne dobijajući ni jednu
prijekornu riječ od crkve ili državnih vlasti (Nation, 8/7/95).

Novouspostavljena kapitalistička vlada u Mađarskoj otvoreno se divila

ekonomskoj politici fašističkog Pinocheovog režima u Čileu. 1991-e godine,
vodeće političke ličnosti i ekonomisti iz „uskoro ukinutog“ SSSR, prisustvovali
su seminaru o čileanskoj ekonomiji u Santijagu i uživali u srdačnom sastanku sa
masovnim ubicom generalom Pinocheom. Čileanskom diktatoru takođe je
omogućen i prijateljski intervju u Literaturnaya Gazeta, glavnoj ruskoj publikaciji.
Yeltsinov bivši šef obezbjeđenja, Aleksandar Lebed, je Pinocheov obožavatelj.

Umjesto da budu transformisane u kapitalističke države, neke komunističke

nacije bile su potpuno poništene kao politički entiteti. Pored očiglednog primjera
Sovjetskog Saveza, tu je Demokratska Republika Njemačka, ili Istočna Njemačka,
koja je apsorbovana u Saveznu Republiku Njemačku. Južni Jemen je vojnički
napadnut i srušen od strane Sjevernog Jemena. Etiopiju su okupirale tigriske i
eritrejske snage koje su zatvorile ogromne brojeve Etiopljana bez suđenja; uzele
etiopsku imovinu; ugušili etiopsko obrazovanje, poslovanje i sredstva
informisanja; i nametnule „sistematsko prisiljavanje na plemenski sistem u
političkim organizacijama i obrazovanju“ (Tilahun Yilma, izvještaj dopisnika,
New York Times, 4/24/96).

Sistematsko nametanje plemenskih političkih organizacija moglo bi dobro

opisati sudbinu Jugoslavije, nacije koja je silom oružja rasparčana na određeni broj
malih, konzervativnih republika pod feudalnim gospodarenjem Zapadnih sila. Sa
ovim razdvajanjem došle su serije ratova, represija i strahota koje su počinile sve
sukobljene strane.

Jedna od prvih republika koje su napustile Jugoslaviju bila je Hrvatska, koju

su 1990-e godine preuzele desničarske klike, uključujući neke bivše saradnike
nacista, podržane oružanom snagom protofašističkog Zbora Narodne Garde, pod

81
ustavom koji je Srbe, Jevreje, Rome i muslimane otpremio među građane drugog
reda. Srbi su istjerani iz civilne službe i policije, iseljeni su iz svojih domova,
oduzeta su im preduzeća i bili su podvrgnuti specijalnim imovinskim porezima.
Srpske novine u Hrvatskoj su ugušene. Mnogi Srbi su bili prisiljeni napustiti
zemlju koju su naseljavali tri stoljeća. Ipak, zapadni tutori hvalili su Hrvatsku kao
novorođenu demokratiju.

1996-e godine, bjeloruski predsjednik Alexander Lukashenko,

samoproglašeni obožavatelj organizacionih vještina Adolfa Hitlera, zatvorio je
nezavisne novine i radio-stanice, i dekretom proglasio opozicioni parlament
pokojnim. Lukashenko je bio nagrađen apsolutnom vlašću na referendumu koji je
pokazivao napuhanu izlaznost, a da niko nije znao koliko je listića odšampano niti
kako su se oni prebrojavali. Neki opozicioni lideri pobjegli su da bi spasili živote.
„Nekada bogata sovjetska republika koja je proizvodila traktore i televizore,
Bjelorusija je sada u jadnom stanju“ sa trećinom stanovništva koje živi „u
dubokom siromaštvu“ (San Francisco Bay Guardian, 12/4/96)

MORAMO LI SE DIVITI VACLAVU HAVELU?

Nijedna ličnost među obnoviteljima kapitalizma na Istoku nije zadobila
toliko laskanja od američkih zvaničnika, medijskih učenjaka i akademika kao što je
zadobio Vaclav Havel, pisac pozorišnih komada koji je postao prvi predsjednik
post-komunističke Čehoslovačke a kasnije predsjednik Češke Republike. Mnogi
ljudi skloni ljevici koji se takođe dive Havelu izgleda da su previdjeli neke stvari o
njemu; njegovu reakcionarno religioznu opskurnost, njegovo nedemokratsko
gušenje ljevičarskih protivnika i njegovu duboku posvećenost ekonomskoj
nejednakosti i neobuzdanom slobodno tržišnom kapitalizmu.

Havel, kojeg su vaspitavale guvernante i šoferi u bogatoj, žarko

antikomunističkoj porodici, osudio je „kult objektivnosti i statističkog prosjeka“
demokratije i ideju da racionalni, kolektivni društveni napor treba biti primijenjen
da bi se riješile ekološke krize. Zahtijevao je novu vrstu političkog vođe koji će se
manje oslanjati na „racionalno, kognitivno razmišljanje“, koji će pokazati
„poniznost pred misterioznim naređenjem Bića“ i „vjerovati u svoju vlastitu
subjektivnost kao glavnu vezu sa subjektivnošću svijeta“. Očigledno, ovaj novi tip
vođe bio bi superiorni elitistički mislilac, ne različit od Platonovog kralja filozofa,

82
obdaren sa „osjećajem transcedentalne odgovornosti“ i „arhetipske mudrosti“. (7)
Havel nikada nije objasnio kako bi se ova transcendentalna i arhetipska mudrost
prevela u stvarno političko odlučivanje, za čiju dobrobit i na čiji račun.

Havel je tražio ulaganje napora da bi se očuvala hrišćanska porodica u

hrišćanskoj naciji. Predstavljajući sebe kao čovjeka mira i izjavljujući da nikada
neće prodavati oružje ugnjetavalačkim režimima, on je prodao naoružanje
Filipinima i fašističkom režimu na Tajlandu. Juna 1994-e godine, za generala
Pinochea, čovjeka koji je iskasapio čileansku demokratiju, javljeno je da kupuje
oružje u Čehoslovačkoj – bez glasnih prigovora Havela.

Havel se svim srcem pridružio Zalivskom ratu Georgea Busha, poduzeću

koje je ubilo preko 100 000 iračkih civila. 1991-e godine, zajedno sa ostalim
istočnoevropskim prokapitalističkim liderima, Havel je sa SAD glasao da se osude
kršenja ljudskih prava na Kubi. Ali nikada nije izustio ni riječ osude za kršenja
ljudskih prava u El Salvadoru, Kolumbiji, Indoneziji i ostalim državama
štićenicama SAD.

1992-e godine, dok je bio predsjednik Čehoslovačke, Havel, veliki

demokrata, zahtijevao je da parlament bude privremno ukinut da bi njemu bilo
dozvoljeno da vlada ediktom, kako bi što bolje progurao slobodno tržišne
„reforme“. Iste godine, on je potpisao zakon koji je zastupanje komunizma načinio
teškim zločinom kažnjivim do osam godina zatvora. Tvrdio je da je češki ustav to
od njega zahtijevao. Zapravo, kao što je i sam znao, taj zakon je prekršio poglavlje
o ljudskim pravima koje je inkorporirano u češki ustav. U svakom slučaju, njegov
potpis nije bio potreban. 1995-e godine, on je podržao drugi nedemokratski zakon
koji je zabranjivao komunistima i bivšim komunistima zaposlenje u javnim
agencijama.

Propagiranje antikomunizma ostalo je za Havela vrhunski prioritet. Vodio je

„bjesomučnu međunarodnu kampanju“ (San Francisco Chronicle, 2/17/95) da
očuva rad dvije američki sponzorisane, hladnoratovske radio stanice, Radio Free
Europe i Radio Liberty, kako bi mogle nastaviti sa zasipanjem Istočne Evrope
svojom antikomunističkom propagandom.

Pod vladom Vaclava Havela usvojen je zakon koji je širenje nacionalne,

vjerske i klasne mržnje načinio krivičnim djelom. U suštini, kritikovanje

83
bogataških interesa sada je bilo nezakonito, pošto je neopravdano sjedinjeno sa
etničkom i vjerskom netrpeljivošću. Havelova vlada upozorila je sindikate da se ne
uključuju u politiku. Nekim borbenim sindikatima oduzeta je imovina i predata u
ruke popustljivim sindikatima kompanija.

1995-e godine Havel je objavio da „revolucija“ protiv komunizma neće biti

gotova dok se sve ne privatizuje. Havelova vlada je obračunala imovinu
Socijalističkog Saveza Mladih – koja je uključivala mjesta za kampovanje, sale za
rekreaciju i kulturne i naučne ustanove za djecu – stavljajući je pod upravu pet
kompanija sa zajedničkim kapitalom, na račun omladine koja je bila ostavljena da
tumara po ulicama.

Pod češkim privatizacionim i „restitucionim“ programima, tvornice,

trgovine, imanja, domovi i mnogo javnog zemljišta prodato je po povoljnim
cijenama domaćim i stranim kapitalistima. U Češkoj i Slovačkoj Republici, bivšim
aristokratama ili njihovim nasljednicima vraćena je sva zemlja koju su držali prije
1918-e godine pod Austro-Ugarskom imperijom, izbacujući bivše posjednike i
šaljući ih u siromaštvo. Sam Havel uzeo je u privatno vlasništvo javnu imovinu
koja je pripadala njegovoj porodici prije četrdeset godina. Dok se predstavljao kao
čovjek posvećen činjenju dobra za druge, on je radio dobro za sebe. Zbog ovih
razloga neki od nas ne gaje topla nepomućena osjećanja prema Vaclavu Havelu.

KOLONIZOVANJE ISTOKA
Kada su obnovitelji kapitalizma u Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom
Savezu preuzeli državnu vlast, dobro su se potrudili da osiguraju kontrolu novog
poretka korporacijske pljačke, individualne pohlepe, niskih plata, bezumne pop
kulture i ograničene izborne demokratije. Pristupili su razgrađivanju javnog
vlasništva nad proizvodnjom i kompletnom mrežom socijalnih programa koji su
nekada služili ljudima. Integrisali su nekada komunističke zemlje u globalni
kapitalistički sistem prisvajajući njihovu zemlju, rad, prirodne resurse i tržišta, brzo
ih pretvarajući u osiromašene nacije Trećeg svijeta. Sve ovo je američka
korporacijska štampa hvalila kao veliki napredak za čovječanstvo.

Bivše komunističke nacije su rekolonizovane od strane zapadnog kapitala.

Većinu njihove spoljne trgovine sada kontrolišu multinacionalne korporacije. Kao
zemlje Trećeg svijeta, one su u povećanoj mjeri lišene međusobnog tržišta. Nekada
84
značajna i uzajamno korisna trgovina među njima redukovana je na kapanje, kako
su se njihove ekonomije vezale za investicione i eksploatacione potrebe globalnog
kapitalizma. Umjesto uzajamnog razvoja ove zemlje sada doživljavaju opadanje
koje im je nametnuo globalni monopolski kapital.

Multinacionalne kompanije sada se pomjeraju u Rusiju kako bi eksploatisale

ogromne rezerve nafte i prirodnog gasa, te bogate zalihe ruda zarad velikog profita
za sebe a uz malu korist za ruski narod. Ne obazirući se na proteste američkih i
ruskih boraca za zaštitu životne sredine, američki drvoprerađivački interesi, uz
finansijsku pomoć poslovnog fonda koji sponzoriše Pentagon, pripremaju se za
krčenje sibirske divljine, regije koja posjeduje jednu petinu svjetskih šuma i koja je
stanište mnogih rijetkih vrsta. (New York Times, 1/31/96).

Sva pomoć bivšim komunističkim zemljama upućena je u privatni sektor.

Kao što je zabilježeno u Guardianu (11/19/94), „Stotinama miliona dolara koje su
se množile kroz programe pomoći Zapada uglavnom su se okoristile Zapadne
kompanije, koje su se uputile na Istok da bi na toj pomoći lako zaradile.“ Kada je
Rumunija svečano otvorila neuobičajeno tržište za trgovinu privatizacionim
akcijama, dvadeset miliona dolara „troškova novog biznisa u velikoj mjeri pokrila
je američka Agencija za međunarodni razvoj“ (Wall St. Journal, 9/17/96).

1996-e godine, Međunarodni monetarni fond proširio je Rusiji pozajmicu od

10,2 milijarde dolara, pod uslovima koji su zahtijevali privatizaciju
poljoprivrednih i ostalih imanja u državnom vlasništvu, i ukidanje socijalnih
usluga i subvencija za gorivo. Američka pomoć je korištena u cilju pomaganja
privatnim ulagačima da kupuju javna dobra i eksploatišu sirovine
istočnoevropskih zemalja koje su se nalazile u javnom vlasništvu, pod
najpovoljnijim investicionim uslovima.

Sa dolaskom privatnih ulaganja na Istok, proizvodnja nije porasla kao što je

obećano, ali je zato drastično opala. Stotine privlačnijih i solventnijih državnih
preduzeća je privatizovano, često razdijeljeno stranim ulagačima po simboličnim
cijenama, dok su ostale državna preduzeća dekapitalizovana i odvedena u bankrot.
Između 1989-e i 1995-e godine, u onome što je sada Češka Republika, blizu
osamdeset procenata svih preduzeća je privatizovano – a industrijska proizvodnja
smanjila se za dvije trećine. Privatizacija u Poljskoj prouzrokovala je smanjenje za

85
jednu trećinu u periodu između 1989-e i 1992-e godine. Ogromni elektronički i
visoko-tehnički kompleksi u Istočnoj Njemačkoj, koji su zapošljavali desetine
hiljada ljudi, bili su preuzeti od strane gigantskih zapadnonjemačkih firmi, a onda
zatvoreni. Pod privatizacijom, mnogo naučne i tehnološke infrastrukture bivšeg
Sovjetskog Saveza se raspada, zajedno sa njenim naučnim institutima.

Otkako je postala privatna, ZiL, orgomna moskovska fabrika, doživjela je

srozavanje svoje proizvodnje kamiona od 150 000 do 13 000 godišnje, sa skoro 40
procenata nezaposlene radne snage. U aprilu 1996-e godine preostali radnici ZiL-a
pisali su peticiju ruskoj vladi da ponovo preuzme kontolu nad fabrikom. U
prošlosti, radnici ove tvornice i njihovi rođaci „imali su stameno sigurne poslove“.
Živjeli su u stanovima i pohađali škole koje im je obezbjedio ZiL. Kao bebe
provodili su vrijeme u ZiL-ovim vrtićima, kad su bili bolesni obilazili su ih ZiL-ovi
ljekari. „Ja sam odgojen u zemlji koja je brinula za svoje radnike“, rekao je jedan
radnik na mašini, kome je sada žao što se suprotstavljao takvom sistemu (New
York Times, 5/8/94).

U Makedoniji, jednoj od republika koje su napustile Jugoslaviju, radnički

predstavnik je zabilježio: „Čini se da privatizacija znači uništavanje naših
kompanija.“ Makedonci izgledaju više zabrinuti slobodno tržišnim ekonomskim
teškoćama nego mnogo objavljivanim etničkim neprijateljstvima. Oni se žale kako
je posao preuzeo njihove živote: „Čovjek nema vremena da brine o drugima; nema
vremena čak ni za sebe – jedino ga ima za zarađivanje novca“ (PBS-TV izvještaj,
1/16/95).

Poljoprivredna proizvodnja žitarica, kukuruza, stoke, i ostalih proizvoda

stropoštala se u bivšim komunističkim zemljama, pošto su nasilno razbijene hiljade
zadružnih farmi. Novi privatni poljoprivrednici imaju mala zemljišta, često ne
mogu dobiti zajmove, sjemena, đubrivo ili mašineriju, i ubrzano gube svoje
posjede ili se vraćaju obrađivanju zemlje samo za vlastiti opstanak. Mađarske
poljoprivredne zadruge bile su jedan od sektora socijalističke ekonomije koji je
dobro poslovao. Ali sa privatizacijom, poljoprivredni učinak opao je za 40
procenata 1993-e godine (Los Angeles Times, 1/29/94).

Drastično raspadanje poljoprivrede desilo se u Bugarskoj, koja je nekada

smatrana žitnicom Istočne Evrope, prouzrokujući ozbiljne nestašice hljeba 1996-e

86
godine. Bugarska je takođe patila od inflacije (koja je iznosila 20 procenata
mjesečno), i tonula je u poznati krug inostranog duga: štedeći na uslugama kako bi
se kvalifikovala za pozajmice Međunarodnog monetarnog fonda, posuđujući novac
da otplati ranija pozajmljivanja. „Bugarska vlada mora nametnuti još slobodno
tržišnih mjera štednje kako bi dobila životno važne pozajmice od kojih bi vraćala
dijelove inostranog duga, koji iznosi 9,4 milijarde“ (San Francisco Chronicle,
7/18/96).

1992-e godine, vlada Litvanije dekretom je odlučila da bivši vlasnici i

njihovi nasljednici mogu tražiti nazad imovinu koja im je bila konfiskovana za
vrijeme socijalističke ere. Kao rezultat toga, desetine hiljada poljoprivrednih
porodica, oko 70 procenata ruralnog stanovništva, bilo je protjerano sa zemlje koju
su obrađivali duže od pedeset godina, uništavajući u tom procesu poljoprivrednu
bazu države.

Mnogo proizvodnje u Istočnoj Njemačkoj bilo je razmontirano kako bi se

spriječilo takmičenje sa preduzećima iz Zapadne Njemačke. Ovo je naročito bilo
vidljivo kada je kolektivna poljoprivredna proizvodnja razbijena da bi se zaštitila
privatna preduzeća Zapadne Njemačke, koja su u velikoj mjeri potpomagana i
manje produktivna. (8) Kapitalisti Zapadne Njemačke ugrabili su bez nadoknade
skoro svu društvenu imovinu Njemačke Demokratske Republike, uključujući
fabrike, kombinate, poljoprivredna imanja, stanove i ostalu imovinu koja
podrazumijeva objekte i zemlju, i zdravstveni sistem – imetak vrijedan otprilike 2
bilijarde dolara – u onome što se ubraja u najkrupnije prisvajanje javnog bogatstva
od strane privatnog kapitala u čitavoj evropskoj istoriji.

Krajnji rezultat čitave ove slobodno tržišne privatizacije u Istočnoj Evropi je

da su zakupnine, nekada pet procenata nečijeg prihoda, porasle na dvije trećine
prihoda; na isti način su se i troškovi prevoza, brige za djecu, zdravstvene njege i
višeg obrazovanja vinuli van domašaja većine ljudi.

Istočni Nijemci različitih političkih uvjerenja imaju brojne žalbe: (a)

suštinski protok novca bio je sa Istoka na Zapad, što se računa kao kolonizacija
Istoka, (b) slobodno tržište je mit; ekonomija Zapadne Njemačke je u velikoj mjeri
potpomognuta i potpuno uređena ali protiv interesa Istoka, (c) policija Zapadne
Njemačke je daleko brutalnija nego što je bila policija Istočne Njemačke, (d) kad

87
bi se Zapadna Njemačka oslobodila nacizma barem blizu onoliko temeljito koliko
je prisiljavala Istočnu Njemačku da se oslobodi socijalizma, to bi bila potpuno
drugačija zemlja (Z Magazine, 7/92).

Na kraju treba biti i zabilježeno da njemački službenici podnose krivične

prijave protiv onih koji su „sarađivali“ sa DDR u bilo kom zvaničnom svojstvu,
uključujući čak i učitelje i niže činovnike.(9)

Emigranti iz komunističkih država su zapanjeni količinom birokratije koju

nalaze na Zapadu. Dva sovjetska emigranta u Kanadi su se žalila, nezavisno jedan
od drugog, da je „birokratija ovdje čak i gora nego ona kod kuće“ (Monthly
Review, 5/88). Istočni Nijemci živeći na Zapadu zaprepastili su se poplavom
složenih obrazaca koje su morali ispuniti zbog poreza, zdravstvenog osiguranja,
životnog osiguranja, nadoknade za nezaposlenost, prekvalifikacije, pomoći za
plaćanje stana i bankovnih računa. Dalje, „zbog vrste ličnih podataka koje su
morali dati, oni su se osjećali više posmatrani i špijunirani nego što su to bili od
strane bezbjedonosne policije DDR (Z Magazine, 7/92).

Sovjetski Jevreji koji su za vrijeme hladnog rata emigrirali u Izrael iskusili

su slično razbijanje iluzija, kroz životne teškoće i nedostatak idealizma.
Obeshrabrujuća pisma koja su slali kući smatrana su važnim činiocem opadanja
odlazaka iz SSSR u Izrael.

Sa obnavljanjem kapitalizma u punom zamahu, ljudi iz bivših komunističkih

nacija imali su obilje prilika da spoznaju kakav je bio život u raju slobodnog
tržišta. Njihova iskustva su detaljnije obrađena u sljedećem poglavlju.

88
 7. RAJ SLOBODNOG TRŽIŠTA ODLAZI NA ISTOK (II)

Propagandisti slobodnog tržišta u bivšim komunističkim zemljama tvrdili su

da će, čim kapital bude privatizovan i nagomilan u nekoliko ruku, proizvodnja biti
stimulisana a blagostanje nadohvat ruke. Ali prvo, biće potrebno proći kroz „težak
period“. Težak period se pokazuje kao daleko ozbiljniji i duži nego što je
predviđeno, i lako može biti trajan uslov obnavljanja kapitalizma.

ZA GUJE I KRVOPIJE
1990-e godine, kako se Sovjetski Savez pripremao za svoj fatalni pad u raj
slobodnog tržišta, Bruce Gelb, rukovodilac američke Informacione agencije, rekao
je izvještaču da će se Sovjeti ekonomski okoristiti američkim poslovnim
obrazovanjem zato što „guje, krvopije, posrednici – to je ono što se treba
rehabilitovati u Sovjetskom Savezu. To je ono što čini da vrsta zemlje kao što je
naša proradi!“ (Washington Post, 6/11/90).

Danas, bivše komunističke zemlje i Kina „rade“ sa gujama i krvopijama.

Hiljade luksuznih automobila pojavilo se na ulicama Moskve i Praga. Cijene kirije
i nekretnina su se vinule do neba. Brojne berze su niknule u Istočnoj Evropi i Kini,
šesnaest samo u bivšem SSSR. I nova klasa ulagača, špekulanata i ucjenjivača
pliva u bogatstvu. Propovijedani cilj više nije obezbjeđivanje boljeg života za sve
građane nego maksimiziranje mogućnosti pojedincima da nagomilaju lična
bogatstva.

Više bogatstva za nekolicinu stvara više siromaštva za većinu. Kao što je

jedna mlada novinarka iz Rusije to objasnila: „Svaki put kad se neko obogati, ja
postanem siromašnija“ (New York Times, 10/15/95). U Rusiji, životni standard
prosječne porodice pao je skoro za polovinu otkako su tržišne „reforme“
ustanovljene (New York Times, 6/16/96). Izvještaj iz Mađarske ukazuje na istu
stvar: „Dok novi bogataši žive u vilama sa Mercedesom parkiranim u garaži, broj
siromašnih ljudi je u porastu“ (New York Times, 2/27/90).

89
 Kako se socijalistički Vijetnam otvara za strana ulaganja i slobodno tržište,
„razlike između bogatih i siromašnih... šire su ubrzano“ a „kvalitet obrazovanja i
zdravstvene njege za siromašne se raspadaju“ (New York Times, 4/8/96).
Blagostanje je došlo „samo za nekolicinu privilegovanih u Vijetnamu“ vodeći ka
„pojavljivanju klasne strukture koja se ne slaže sa propovijedanim idealima
jednakosti te zemlje“ (AP izvještaj, 10/28/96).

Sa pojavom raja slobodnog tržišta u Rusiji i Istočnoj Evropi, deregulacija

cijena stvorila je ne kompetitivne cijene, nego cijene koje su postavili privatni
monopoli, doprinoseći galopirajućoj inflaciji. Prosjaci, svodnici, narko dileri i
ostali prevaranti rade svoje poslove kao nikada prije. Dramatičan je porast
nezaposlenosti, beskućništva, zagađenja vode i vazduha, prostitucije, bračnog
zlostavljanja, zlostavljanja djece, i skoro svake druge društvene bolesti.(1)

U zemljama kao što su Rusija i Mađarska, o čemu je naširoko izvještavano u

američkoj štampi, stopa samoubistva porasla je za 50 procenata u roku od nekoliko
godina. Smanjenja u uslugama izdavanja goriva, do kojih su doveli povećanje
cijena i neplaćeni računi, prouzrokovala su porast u broju smrtnih slučajeva ili
ozbiljnih oboljenja među siromašnim i starijim ljudima tokom dugotrajnih zima.

U Rusiji, doktori i bolničarke u javnim klinikama u velikoj mjeri su slabo

plaćeni. Besplatne zdravstvene klinike se zatvaraju. Više nego ikad, bolnice pate
zbog ne-zdravstvenih uslova i nestašica upotrebljivih šprica, igala, vakcina i
moderne opreme. Mnoge bolnice nemaju toplu vodu, neke je uopšte nemaju.(2)
Raspadanje programa imunizacije i zdravstvenih standarda omogućilo je bolesti
polio da se vrati na velika vrata, zajedno sa tuberkulozom, kolerom, difterijom,
dizenterijom, i seksualno prenosivim bolestima. Ovisnost o drogama oštro je
porasla. „Ruske bolnice bore se sa liječenjem povećanog broja ovisnika sa
smanjenom razinom fondova“ (CNN News izvještaj, 2/2/92).

Nivo unošenja hranjivih materija je u opadanju a oštro su porasli stres i

oboljenja. Ipak, broj posjeta doktorima opao je za polovinu zbog toga što su
participacije u novom, privatizovanom, zdravstvenom sistemu preskupe. Kao
rezultat, mnoge bolesti ostaju neotkrivene i neliječene dok ne postanu kritične.
Ruski vojni službenici opisuju zdravlje regruta kao „katastrofalno“. U oružanim
snagama samoubistva su porasla dramatično a slučajevi smrti usljed prekomjernog

90
konzumiranja droge popeli su se za 80 procenata posljednjih godina (Toronto Star,
11/5/95).

Svrgavanje komunizma donijelo je povećanje smrtnosti djece i povišenu

stopu smrtnosti u Rusiji, Bugarskoj, Mađarskoj, Letoniji, Moldaviji, Rumuniji,
Ukrajini, Mongoliji i Istočnoj Njemačkoj. Jedna trećina ruskih muškaraca ne
doživi šezdesetu godinu. 1992-e godine, stopa rođenih pala je ispod stope umrlih
prvi put nakon drugog svjetskog rata. 1992-e i 1993-e godine, Istočni Nijemci
sahranjivali sa dva čovjeka na jednu rođenu bebu. Stopa smrtnosti porasla je blizu
20 procenata za žene u tridesetim godinama a blizu 30 procenata za muškarce istih
godina u Istočnoj Njemačkoj (New York Times, 4/6/94)

Sa okončanjem pomoći pri plaćanju stanovanja, procjene o broju beskućnika

samo u Moskvi kreću se i do 300 000 ljudi. Gubitak dozvole za stanovanje lišava
beskućnike medicinske njege i ostalih državnih usluga, kakve one jesu. Odjeveni u
krpe, uznemiravani kako od strane kriminalaca tako i od državne milicije, hiljade
siromašnih umiru od gladi i hladnoće na ulicama raznih gradova. U Rumuniji,
hiljade nezbrinute djece živi u odvodnim kanalima i stanicama za vozove, šmrčući
ljepilo da zavaraju glad, proseći i postajući plijen raznim grabežljivcima (National
Public Radio news, 7/21/96).

U Mongoliji, stotine djece beskućnika živi u odvodnim kanalima Ulan

Batora. Prije 1990-e godine, Mongolija je bila napredna nacija koja je imala koristi
od finansijske i tehničke pomoći Sovjeta i Istočne Evrope. Njeni novi industijski
centri proizvodili su robu od kože, vunene proizvode, tekstil, cement, meso,
žitarice i drvo. „Komunistička era dramatično je poboljšala kvalitet života ljudi...
dostižući pohvalan nivo društvenog razvoja kroz mjere društvene dobrobiti koje je
sponzorisala država“, ali slobodno tržišna privatizacija i deindustrijalizacija
donijele su Mongoliji nezaposlenost, masovno siromaštvo i široko rasprostranjenu
pothranjenost. (3)

ŠOK TERAPIJA ZA MNOGE

Stopa nezaposlenosti porasla je i do 30 procenata u zemljama koje su nekad
znale za punu zaposlenost pod komunizmom. Jedan poljski radnik tvrdi da se
nazaposleni ne mogu zaposliti kad navrše četrdesetu godinu života. Poljske žene
kažu da za njih ekonomska smrt nastupa ranije, pošto, da bi dobile posao, kako
91
jedna objašnjava, „moraš biti mlada, bez djece i sa velikim grudima“ (Nation,
12/7/92). Bezbjednost na radnom mjestu sada skoro da i ne postoji a povrede i
smrtni slučajevi na radnom mjestu su dramatično porasle.

Radnici sada dirinče više i duže za manje, često pod lošim i izrabljivačkim
uslovima. Nastavnici, naučnici, fabrički radnici i bezbroj ostalih bore se mjesecima
bez plate kako njihovi poslodavci ostaju bez sredstava (Los Angeles Times,
1/17/96). Talase štrajkova i obustava rada u Rusiji i Istočnoj Evropi štampa ovih
zemalja tretira sa neodobravanjem.

Čak i u nekoliko preostalih zemalja u kojima komunističke vlade zadržavaju

kontrolu, kao što su Kina, Vijetnam i Kuba, otvaranje privatnim ulaganjima
doprinijelo je narastajućoj nejednakosti. Na Kubi, dolarska ekonomija sa sobom je
donijela porast prostitucije (uključujući djevojčice od jedanaest i dvanaest godina),
ulične prosjake i crno tržište na kom se sklapaju dogovori sa turistima (Avi
Chomsky, Cuba Update, 9/96).

U Kini postoje radnici koji na poslu provode dvanaest do šesnaest sati

dnevno, radeći za bijednu platu, bez slobodnog dana. Oni koji protestvuju zbog
loših bezbjedonosnih i zdravstvenih uslova rizikuju da budu otpušteni ili zatvoreni.
Tržišne reforme u Kini takođe su donijele i povratak rada djece (San Francisco
Chronicle, 8/14/90). „Mislim da je to ono što se dešava kada imate privatne
kompanije“, kaže gospođica Peng, mlada migrantkinja koja sumnja u novu Kinu.
„U privatnim kompanijama, znate, radnici nemaju prava“ (Wall Street Journal,
5/19/94).

Po čitavoj Istočnoj Evropi, sindikati su u velikoj mjeri oslabljeni ili

razbijeni. Bolovanje, trudničko i porodiljsko bolovanje, plaćeni godišnji odmor, i
ostale dobrobiti koje su nekada prihvatane kao normalne pod komunizmom,
umanjene su ili ukinute. Radnički stacionari, odmarališta, zdravstvene klinike,
sportski i kulturni centri, dječija prihvatilišta i vrtići, te ostale odlike koje su činile
da komunistička preduzeća ne budu samo mjesta za rad, skoro da su nestale.
Prostorije za odmaranje, ranije rezervisane za radnike, privatizovane su i
pretvorene u kockarnice, noćne klubove i restorane za nove bogataše. (4)

Stvarni prihod smanjio se za 30 do 40 procenata u bivšim komunističkim

zemljama. Samo u 1992-oj godini, Rusija je doživjela pad potrošnje za 38

92
procenata (Radi poređenja, za vrijeme velike depresije, potrošnja u SAD pala je za
21 procenat u periodu od četiri godine.). I u Poljskoj i u Bugarskoj, procijenjeno je
da 70 procenata stanovništva živi ispod ili jedva iznad crte siromaštva. U Rusiji,
ovaj procenat iznosi od 75 do 85, sa trećinom stanovništva koja samo preživljava u
apsolutnom ekonomskom očajanju. U Mađarskoj, koja je dobila najveći dio
zapadnih ulaganja u Istočnu Evropu, preko jedne trećine građana živi u bijedi, a 70
procenata muškaraca radi dva ili više poslova, radeći i po 14 sati dnevno, prema
ministarstvu rada.

Nakon što mjesecima nisu bili plaćeni, rudari sa dalekog ruskog istoka
počeli su da gladuju. Do avgusta 1996-e godine, 10 000 rudara prestalo je da radi
prosto zato jer su bili slabi od izgladnjelosti. Bez iskopavanja uglja, regionalne
elektrane počele su da se zatvaraju, prijeteći zamračenjem što bi dodatno narušilo
nacionalnu Pacifičku obalsku industriju i trgovinu (Los Angeles Times, 8/3/96).

Stanovnici Istočne Evrope su svjedoci prizora „koji su dovoljno uobičajeni

na Zapadu, ali su ovdje još uvijek bolni: starac koji kopa po kanti za smeće u
potrazi za odbačenim predmetima, starica koja probira po kutiji sa kostima uz
mesnicu tražeći onu sa dovoljno hrskavice da napravi tanku supu (Los Angeles
Times, 3/10/90). Sa ušteđevinama i penzijama koje je progutala inflacija, stariji
penzioneri gomilaju se po moskovskim pločnicima prodajući svoju garderobu i
ostale patetične artikle, dok trpe uzmemiravanja policije i razbojnika. (Washington
Post, 1/1/96). Stariji ruski građanin govori o „ovom siromaštvu koje su malobrojni
izbjegli“ dok su neki „postali neobuzdano bogati“ (Modern Maturity,
septembar/otkobar 1994).

KRIMINAL I KORUPCIJA
Sa povlačenjem socijalističkog morala pred privatnom pohlepom, korupcija
je poprimila opake, nove oblike u postkomunističkim nacijama. Za svoje usluge
nezakonito se plaćaju viši i niži činovnici, uključujući i policajce. Ruski ministar
bezbjednosti procijenio je da je jedna trećina ruske nafte i jedna polovina ruskog
nikla, koja je otpremljena van zemlje, bila ukradena. Među onima koji su uživali u
„kolebljivom profitu“ od ove pljačke bili su Shell Oil i British Petroleum
(Washington Post, 2/2/93). U aprilu 1992-e godine, predsjednik Ruske centralne

93
banke priznao je da je barem 20 milijardi dolara nezakonito izneseno iz zemlje i
pohranjeno u zapadnim bankama (Nation, 4/19/93).

Elitne parcele javnih nekretnina tiho su rasprodate za dio njihove vrijednosti

u zamjenu za isplatu činovnicima koji su predsjedavali nad trgovinom. Vladini
činovnici kupuju robu od privatnih ugovarača po cijeni dva puta višoj od normalne
u zamjenu za tajno isplaćivanje. Direktori tvornica prodaju artikle državne
proizvodnje vlastitim preduzećima a onda ih ponovo prodaju po tržišnim cijenama
stvarajući ogroman profit. Jedan član moskovskog gradskog savjeta procijenio je
da je korupcija iznosila stotine milijardi dolara. Da su ova sredstva otišla u državne
blagajne umjesto u privatne džepove „mogli smo ostvariti budžet tri ili četiri puta“
(Los Angeles Times, 7/10/92).

Zajedno sa korupcijom došlo je i do porasta organizovanog kriminala. Preko

stotinu iznuđivačkih sindikata u Rusiji sada reketira 80 procenata svih preduzeća.
Od 1992-e do 1995-e godine, kako se nadmetanje za plijen od „reformi“ pojačalo,
četrdesetšest istaknutijih ruskih preduzetnika je ubijeno u gangsterskom stilu.
1994-e godine, bilo je više od 2500 naručenih ubistava, od kojih skoro nijedno nije
bilo rasvijetljeno. „Naručena ubistva sada se u Rusiji dešavaju redovno a većini se
ne poklanja naročita pažnja“ (San Francisco Chronicle, 11/17/95). Policija kaže da
im za bilo kakvu ozbiljnu kampanju protiv kriminala nedostaju sredstva, osoblje i
oprema za otkrivanje krivičnih djela.

Ulični kriminal takođe je oštro porastao (New York Times, 5/7/96). U bivšem
Sovjetskom Savezu, žene i stariji ljudi koji su se osjećali slobodnima da do kasno u
noć sjede u parkovima sada se ne usuđuju upustiti se u takvu avanturu kad padne
mrak. Od svrgavanja komunizma u Mađarskoj, krađe i ostali prekršaji su se skoro
utrostručili a došlo je i do porasta u broju ubistava za 50 procenata (NPR, 2/24/92).
Policijske snage u Pragu sada su mnogo puta veće nego što su bile pod
komunizmom, kada je „relativno malo policije bilo potrebno“ (New York Times,
12/18/91). Zaista je čudno je da je manje policije bilo potrebno u komunističkoj
policijskoj državi nego u raju slobodnog tržišta.

U Republici Gruziji, život je sveden na razinu nasilnog haosa koji se pod

komunizmom nikada nije mogao ni zamisliti. Kriminalni prstenovi kontrolišu
veliki dio trgovine, a paravojne grupe kontrolišu većinu kriminalnih prstenova. U

94
nemogućnosti da i dalje prodaje svoju robu na sovjetskom tržištu ali i nesposobna
da se takmiči na međunarodnom tržištu, gruzijska industrija doživjela je masivan
pad i, kao u većini Istočnih zemalja, javni dug je skočio prema gore dok su plate
bolno umanjene (San Francisco Chronicle, 7/20/93).

KULTURNO OPADANJE
Kulturni život je drastično urušen u bivšim komunističkim zemljama.
Pozorišta su rijetko posjećivana jer su sada ulaznice preskupe. Filmska industrija,
koja je bila u javnom vlasništvu u zemljama kao što su Rusija, Poljska,
Čehoslovačka i Njemačka Demokratska Republika, i koja je je stvarala vrijedne
filmove, ostala je bez sredstava i otkupljena je od strane Zapadnih poslovnih
interesa, i sada proizvodi crtane filmove, reklame i muzičke spotove. Korporacijski
lanci su preuzeli filmske kuće i sada nude isto ono holivudsko smeće koje mi
imamo slobodu da gledamo.

Pomoć za umjetnost i književnost ozbiljno je srezana. Simfonijski orkestri su

raspušteni ili odvedeni da sviraju na zabavama ili povodom nekih nebitnih
događaja. Komunističke zemlje imale su običaj da štampaju ne skupa ali
kvalitetna izdanja klasičnih i savremenih autora, uključujući i pisce iz Afrike, Azije
i Latinske Amerike. Ona su sada zamijenjena drugorazrednim i masovno-
potrošačkim izdanjima sa Zapada. Za vrijeme komunističke ere, tri od pet knjiga u
svijetu bilo je odštampano u Sovjetskom Savezu. Danas, kako su se troškovi za
knjige, periodične magazine i novine vinuli u nebesa a obrazovanje srozalo,
lektorstvo se umanjilo na razine Trećeg svijeta.

Knjige marksističkih ili na drugi način kritički lijevo orijentisanih pogleda,

uklonjene su iz knjižara i biblioteka. U Istočnoj Njemačkoj, udruženje pisaca javilo
je o jednom primjeru u kojem je 50 000 tona knjiga, od kojih su neke bile sasvim
nove, zakopano na đubrištu. Njemačke vlasti koje su se otarasile knjiga očigledno
se nisu osjećale dovoljno slobodnim da ih zapale.

Obrazovanje, nekada besplatno, sada je pristupačno samo onima koji mogu

da priušte skupu školarinu. Nastavni program je „depolitizovan“, što znači da su
kritički, lijevo orijentisani pogledi na imperijalizam i kapitalizam zamijenjeni
konzervativnim pogledima koji podržavaju ili su barem nekritični prema ovim
snagama.
95
 Na nesretna društva Istočne Evrope spuštaju se Hare Krišne, Mormoni,
Mjesečari, Jehovini svjedoci, Bahajci, desničarski Hrišćanski evangelisti, sitni
prodavci samo-poboljšanja, torbari brzog uspjeha, i ostali materijalistički
spiritualisti – strvinari koji vrebaju nad osiromašenima i očajnima, nudeći utjehu
na drugom svijetu ili obećavajući bogatstvo i uspjeh na ovom.

Predsjednik jedne od najvećih ruskih građevinskih kompanija ovako je

sumirao: „Sve materijalno blagostanje koje su ljudi imali, izgubili su za jedan sat.
Praktično, više ne postoje besplatna zdravstvena zaštita, pristupačno više
obrazovanje, pravo na rad ili na odmor. Kuće kulture, biblioteke, stadioni, dječiji
vrtovi i vrtići, pionirski kampovi, škole, bolnice i radnje se zatvaraju. Troškove
stanovanja, komunalnih usluga i prevoza većina porodica više ne može priuštiti
(Peoples Weekly World, 4/6/96).

Suočavajući se sa prisilnom privatizacijom, medijske kuće koje se bave

izvještavanjem i zabavom, morale su pronaći bogate vlasnike, korporacijske
savjetnike, ili agencije unutar novouspostavljenih kapitalističkih vlada, da ih
finansiraju. Televizijski i radio programi koji su imali ljevičarske poglede,
uključujući i neke popularne omladinske emisije, uklonjeni su iz emitovanja. Sva
sredstva informisanja očišćena su od ljevičara i popunjena ljudima sa prihvatljivom
ideološkom orijentacijom. Ovaj proces kretanja u pravcu prokapitalističkog
monopola nad komunikacijama u Zapadnim sredstvima informisanja označen je
kao „demokratizacija“. Bilbordi i televizijske reklame koji promovišu američke
cigarete, automobile i ostale potrošačke predmete – od kojih su mnogi van
domašaja prosječnog novčanika – sada se mogu vidjeti na svakom mjestu.

ŽENE I DJECA NA POSLJEDNJEM MJESTU

Zbacivanje komunizma donijelo je oštar porast polne nejednakosti. Novi
ustav usvojen u Rusiji ukida odredbe koje su ženama garantovale pravo na
porodiljsko odsustvo, siguran posao tokom trudnoće, prenatalnu njegu, i
pristupačne centre za dnevnu njegu.(5) Bez bivšeg komunističkog ugovora koji je
ženama davao bar jednu trećinu mjesta u bilo kom upravnom tijelu, žensko
političko zastupanje palo je i do samo 5 procenata u nekim zemljama.

U svim komunističkim zemljama oko 90 procenata žena imalo je posao u

onome što je nekada bila ekonomija sa punom zaposlenošću. Danas, žene čine
96
preko dvije trećine nezaposlenih. One koje rade službeno su upućene na slabo
plaćena nekvalifikovana mjesta. Žene su istjerane iz zanimanja u nesrazmjernim
brojevima i savjetovane protiv sticanja profesionalne obuke. Više od 30 procenata
nezaposlenih žena su obučeni radnici koji su ranije zarađivali plate veće od
nacionalnog standarda. Gubitak materinskih beneficija i usluga brige za djecu
stvorili su još veće prepreke ženskom zapošljavanju.

U svim nacijama Istočne Evrope, zakonska, finansijska i psihološka

nezavisnost koje su žene imale pod socijalizmom, potkopane su. Razvod, abortus i
kontrola rađanja sve se teže ostvaruju. Oslobođena „sovjetskog jarma“, autonomna
regija Ingusetija ozakonila je poligamiju i prodaju žena radi braka. Primjeri
seksualnog uznemiravanja i nasilja protiv žena oštro su porasli. U Rusiji, broj
ubijenih žena godišnje – u prvom redu od muževa i momaka – vinuo se od 5 300
do 15 000 u prve tri godine raja slobodnog tržišta. 1994-e godine, dodatnih 57 000
žena bilo je ozbiljno povrijeđeno tokom ovakvih napada. Ovi zvanični brojevi ne
prikazuju pravi nivo nasilja. Komiteti Komunističke partije koji su imali običaj
intervenisati u slučajevima nasilja u porodici više ne postoje.

Žene su takođe regrutuju, u do sada neviđenom broju, za narastajuću seks

industriju koja snabdijeva strane i domaće preduzetnike. U nemogućnosti da
pronađu zaposlenje u zanimanjima za koje su se školovale, mnoge visoko
obrazovane žene iz Rusije i Istočne Evrope odlaze u inostranstvo da rade kao
prostitutke. Žene nisu jedine koje su upućene na seksualno tržište. Kao što je
objavljeno u časopisu Newsweek (9/2/96):

„Prag i Budimpešta sada se takmiče sa Bangkokom i Manilom kao središta

za prikupljanje djece koja služe posjetiocima pedofilima. Prošle godine jedan
istraživač je bio zaprepašten kada je našao pune ormare dječije pornografije u
prijemnim kancelarijama estonskog parlamenta i odsjeka za socijalne službe.
„Slobodna ljubav smatra se jednom od novih „sloboda“ koju nudi tržišna
ekonomija“, napisala je. „Istovremeno, seks u tržišnoj ekonomiji takođe je postao
profitabilna roba.“ U nekim slučajevima „djeca su oteta i zadržana kao robovi“,
kaže Thomas Kattau (specijalista Savjeta Evrope). „Ovo se događa sve više i više.
To je organizovani kriminal.“

97
 Životni uslovi za djecu pogoršali su se u čitavom bivšem komunističkom
svijetu. Besplatni ljetni kampovi su zatvoreni. Užine u školama, nekada besplatne
ili sa sniženom cijenom, sada su preskupe za mnoge učenike. Gladna djeca čine
ozbiljan školski problem. Umjesto da prisustvuju časovima, djeca se mogu naći na
ulicama gdje prodaju pića ili prose. Maloljetnički kriminal je u porastu zajedno sa
maloljetničkom prostitucijom, dok su sredstva za rehabilitaciju mladih splasnula
(Los Angeles Times, 7/15/94).

„NISMO SHVATALI ŠTA SMO IMALI“

Dok mnogi intelektualci Istočne Evrope ostaju vatrene pristalice raja
slobodnog tržišta, većina radnika i seljaka više ne razmišlja romantično o
kapitalizmu, osjetivši njegov nemilosrdni udarac. „Nismo shvatali šta smo imali“
je postao uobičajeni refren. „Posljednje ispitivanje javnog mišljenja pokazuje da
mnogi Rusi smatraju Brežnjevljevu, i čak i Staljinovu eru boljom od sadašnje, bar
što se tiče ekonomskih uslova i lične sigurnosti“ (New York Times, 10/15/95). Šala
koja je kružila Rusijom 1992-e godine išla je ovako: Pitanje: Šta je kapitalizam
postigao za godinu dana a što komunizam nije mogao za 70 godina? Odgovor: Da
učini da komunizam izgleda dobro!

Po čitavoj Istočnoj Evropi i bivšem SSSR, mnogi ljudi gunđajući priznaju da

su prilike pod komunizmom bile bolje (New York Times, 3/30/95). Prokapitalistički
orijentisana Angela Stent, sa Georgtown univerziteta, dozvoljava da je „većini
ljudi gore nego što je bilo pod komunizmom... Kvalitet života se pogoršao uz
širenje kriminala i nestanak mreže socijalne sigurnosti“ (New York Times,
12/20/93). Jedan radnik fabrike čelika u Istočnoj Njemačkoj citiran je kako
govori: „Ne znam da li za mene postoji budućnost, i nisam pun nadanja. Činjenica
je, pod komunizmom sam živio bolje“ (New York Times, 3/3/91). Jedna starija
Poljakinja, svedena na jedan obrok od Crvenog Krsta dnevno: „Nisam Crvena ali
moram da kažem da je za siromašne ljude ranije bilo bolje... Sada su stvari dobre
za preduzetnike ali ne za nas siromašne“ (New York Times, 3/17/91). Jedna žena iz
Istočne Njemačke komentarisala je da je zapadnonjemački ženski pokret tek počeo
da se bori za „ono što smo mi ovdje već imali... Mi smo to uzimali zdravo za
gotovo zbog socijalističkog sistema. Sada shvatamo šta smo izgubili“ (Los Angeles
Times, 8/6/91).

98
 Antikomunistički disidenti koji su naporno radili da svrgnu Njemačku
Demokratsku Republiku uskoro su počeli glasno izražavati razočarenje ponovnim
njemačkim ujedinjenjem. Jedan poznati luteranski sveštenik prokomentarisao je:
„Pali smo pod tiraniju novca. Način na koji je bogatstvo raspodijeljeno u ovom
društvu (kapitalistička Njemačka) je nešto što jako teško prihvatam.“ Drugi
luteranski pop je rekao: „Mi Istočni Nijemci nismo imali pravu sliku koliko
takmičarski će to biti... Besramna pohlepa i ekonomska moć su poluge koje
pokreću ovo društvo. Duhovne vrijednosti koje su suštinske za ljudsku sreću su
izgubljene ili učinjene takvim da izgledaju beznačajne. Sve je kupi, zaradi, prodaj“
(New York Times, 5/26/96).

Maureen Orth upitala je prvu ženu koju je srela na pijaci da li se njen život
promijenio u posljednje dvije godine i žena je briznula u plač. Ta žena imala je 58
godina, četrdeset godina je radila u tvornici krompira a sada nije mogla priuštiti
veći dio hrane sa pijace: „Ovo nije život, ovo je samo opstanak,“ rekla je (Vanity
Fair, 9/94). Orth je razgovarala sa rukovodiocem bolničkog odjela u Moskvi koji
je rekao: „Život je prije dvije godine bio drugačiji – bio sam ljudsko biće.“ Sada je
morao taksijem prevoziti ljude za ekstra prihod. A šta je sa novim slobodama?
„Slobodom za šta?“ odgovorio je. „Slobodom da kupim pornografski časopis?“

U sličnom raspoloženju, bivši ministar odbrane Istočne Njemačke, Heinz

Kessler je komentarisao: „Sigurno, čuo sam za nove slobode u kojima sada uživaju
ljudi u Istočnoj Evropi. Ali kako definišete slobodu? Milioni ljudi u Istočnoj
Evropi su sada slobodni od zaposlenja, slobodni od bezbjednih ulica, slobodni od
zdravstvene zaštite, slobodni od socijalne sigurnosti“ (New York Times, 7/20/96).

Žele li ljudi na Istoku slobodno tržište? Ispitivanja mišljenja sprovedena

krajem 1993-e godine u Rusiji pokazala su da je samo 27 procenata od svih
ispitanih podržalo tržišnu ekonomiju. U ogromnim većinama, ljudi su vjerovali da
je državna kontrola nad cijenama i privatnim poslovanjem „korisna“, i da bi
„država trebala svakome obezbjediti posao i nikada tolerisati nezaposlenost.“ U
Poljskoj, 92 procenta željelo je da zadrži državni sistem socijalne zaštite, a
ogromne većine su željele sačuvati subvencionisano stanovanje i ishranu te
povratak na punu zaposlenost (Monthly Rewiev, 12/94). „Većina ljudi ovdje“,
izvještava dopisnik New York Timesa iz Moskve (6/23/96), „je sumnjičava prema
privatnoj imovini, pita se šta je to toliko loše u sistemu koji je obezbjeđivao

99
zdravstvenu zaštitu po niskoj cijeni od rođenja do smrti, i nada se da će vlada
ponovo obuzdavati cijene.“

Jedan izvještaj iz Rusije opisuje „ogorčenog birača, koji je spoznao gori

život pod demokratama (misleći na Yeltsina!) nego pod sada otputovalim
komunistima“ (New York Times, 12/18/91). Izvještaj iz Varšave odnosi se na
„slobodno tržišnu promjenu koju većina Poljaka više ne podržava“ (Washington
Post, 12/15/91). Najveći strahovi ljudi su inflacija, nezaposlenost, kriminal i
zagađenje.

Državni socijalizam, „sistem koji nije funkcionisao“, obezbjeđivao je

svakome određenu mjeru sigurnosti. Kapitalizam slobodnog tržišta, „sistem koji
funkcioniše“, donio je sunovrat ekonomije, finansijsku pljačku, pogoršanje
socijalnih uslova, i masovnu patnju.

Reagujući (na navedeno), istočnoevropski birači vraćali su komuniste na

vlast – da predsjedavaju nad ruševinama i olupinama polomljenih nacija. Do 1996-
e godine, bivši komunisti i njihovi saveznici osvojili su značajne pobjede u Rusiji,
Bugarskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Litvaniji i Estoniji, ponekad se pojavljujući kao
najjači blokovi u nacionalnim parlamentima. Ovo je bilo postignuto u lice istim
onim zastrašivanjima, policijskim uznemiravanjima, nepovoljnom finansijskom
položaju, ograničenom pristupu biralištima, isključivanju iz sredstava informisanja,
i nepoštenom brojanju glasova sa kojim se suočavaju ljevičarske partije u većini
„demokratskih kapitalističkih“ zemalja.

Kada su započele prve antikomunističke promjene u Istočnoj Evropi, 1989-e

godine, bilo je među ljevičarima onih koji su govorili da, ukoliko ljudi u ovim
zemljama otkriju da im se ne dopada sistem slobodnog tržišta, mogu uvijek da se
vrate nekoj varijanti socijalizma. Kao što sam tada tvrdio, teško da je to bio
realističan pogled. Kapitalizam nije samo ekonomski sistem nego sveukupan
društveni poredak. Jednom kada preuzme kontrolu, ne može se glasanjem ukinuti
njegovo postojanje, tako što će socijalisti ili komunisti biti izabrani. Oni mogu
osvojiti položaje u vlasti ali bogatstvo nacije, temeljni imovinski odnosi, ustav,
finansijski sistem i struktura duga, zajedno sa nacionalnim sredstvima
informisanja, policijska moć i državne institucije, sve to je iz osnova
restruktuirano. Izvori potrebni za socijalne programe i punu zaposlenost su

100
pokradeni ili potpuno uništeni, kao što su i novčane rezerve, tržišta i prirodni
resursi. Nekoliko godina nesputanog slobodno tržišnog pljačkanja ostavilo je ove
zemlje na mjestu odakle se ne može predvidjeti povratak.

Uvjerenje koje propagiraju slobodno tržišni „reformatori“ je da prelaz iz

socijalizma u kapitalizam može biti izveden jedino kroz ogromnu privatnu
akumulaciju kapitala. Teškoće koje je ovakva privatizacija zadala navodno su
samo privremene. Istina je da nacije ostaju zaglavljene u ovoj „privremenoj“ etapi
vijekovima. Potrebno je samo pogledati u Latinsku Ameriku.

Kao ostale nacije Trećeg Svijeta, bivše komunističke zemlje će vjerovatno

beskonačno ostati u siromaštvu, tako da nekolicina privilegovanih može nastaviti
da uživa u sve većem i većem bogatstvu na račun mnogih. Da bi osigurala ovakav
aranžman, korporacijska klasa će pribjeći svakoj poznatoj manipulaciji i represiji
protiv demokratskog uzdizanja. U tim naporima imaće stručnu pomoć
međunarodnog kapitala, CIA, i drugih agencija državno-kapitalističke dominacije.

Prema Noamu Chomskom, komunizam „je bio strahota“, a „slom tiranije“ u

Istočnoj Evropi i Rusiji je „prilika za radovanje svakome ko cijeni slobodu i
ljudsko dostojanstvo.“ (6) Ja poštujem slobodu i ljudsko dostojanstvo a ipak ne
vidim priliku da se radujem. Postkomunistička društva ne predstavljaju čist dobitak
za takve vrijednosti. Ako išta, slom komunističkih država donio je kolosalnu
pobjedu za globalni kapitalizam i imperijalizam, sa kojima u uzajamnoj vezi stoji i
porast ljudske bijede, i istorijski poraz za revolucionarne oslobodilačke borbe na
svakom mjestu. Čak će i skromno reformističke vlade imati težih neprilika pred
sobom, kao što je pokazala sudbina Paname i Iraka. Slom takođe znači i čisti
gubitak globalnog pluralizma i jaču socio-ekonomsku nejednakost širom svijeta.
(7)

Narodi Istočne Evrope vjerovali su da će sačuvati socijalne dobrobiti u

kojima su uživali pod komunizmom a da će na njih dodati svu potrošnju sa Zapada.
Mnoge njihove pritužbe na postojeći socijalizam su bile opravdane ali njihova
romansirana slika Zapada nije. Morali su da nauče na teži način. Očekujući da
napreduju iz Drugog Svijeta u status Prvog Svijeta, oni su natjerani u Treći Svijet,
završivši kao kapitalistička Indonezija, Meksiko, Zair i Turska. Željeli su sve a
ostali su skoro bez ičega.

101
 8. KRAJ MARXIZMA?

Neki ljudi kažu da je marxizam nauka a drugi da je dogma, skup

redukcionističkih nenaučnih tvrdnji. Predložio bih da marxizam nije nauka u
pozitivističkom smislu, sa postavljanjem hipoteza i provjeravanjem radi
predviđanja, nego preciznije društvena nauka, jedna koja nam pokazuje kako da
pojmimo sistematski i sistematski, krećući se od površinskih pojava prema dubljim
i širim oblicima, kako bi bolje razumjeli i posebno i opšte, i odnos među njima.

Marxizam ima moć objašnjavanja koja je superiornija od mainstream

buržoaske društvene nauke zato jer se bavi imperativima klasne moći i političke
ekonomije, motornih snaga društva i istorije. Klasna osnova političke ekonomije
nije predmet za koji mainstream društvena nauka ima puno razumijevanja i
tolerancije.(1) 1915-e godine Lenjin je napisao da „(buržoaska) nauka neće čak ni
da čuje za marxizam proglašavajući ga opovrgnutim i poništenim. Marxa su sa
jednakim oduševljenjem napadali i mladi učenjaci koji grade karijeru pobijajući
socijalizam i oronuli starci koji čuvaju tradiciju svih vrsta istrošenih sistema.“

Više od 80 godina kasnije, učenjaci karijeristi još uvijek obznanjuju da se

marxizam definitivno pokazao pogrešnim. Kao što to antikomunistički liberalni
pisac Irving Howe objašnjava: „Pojednostavljene knjiške formule, uključujući i
marxističke, više ne stoje. Zato neki od nas... sebe na smatraju marxistima“
(Newsday, 4/21/86). Ovdje želim da pokažem da marxizam nije ni staromodan niti
uprošćen; takva je samo njegova slika koju prihvataju antimarxisti kao što je
Howe.

NEKE TRAJNE OSNOVE

Sa svrgavanjem komunističkih vlada u Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu,
objave o umirućoj prirodi „marxističke dogme“ sunule su obnovljenom žestinom.
Ali Marxovo glavno djelo, Kapital, nije studija „postojećeg socijalizma“, koji
zapravo nije ni postojao u njegovo vrijeme, nego kapitalizma – predmeta koji
ostaje strašno važan za naše živote. Marxa bi imalo smisla proglasiti zastarjelim

102
ako bi i kada bi, umjesto socijalizma, bio ukinut kapitalizam. Želim da pokažem ne
samo da je Marx još uvijek važan, nego da je važniji danas nego što je bio u
devetnaestom vijeku, da snage kapitalističkog kretanja i razvoja djeluju sa većim
obimom nego što je to bio slučaj kad ih je on proučavao.

To ne znači reći da se obistinilo sve što su predviđali Marx i Engels. Njihov

rad nije savršeno proročanstvo nego nesavršena, nepotpuna nauka (kao sve nauke)
upravljena ka razmijevanju kapitalizma koji ostavlja svoj krvavi trag na svijetu kao
nikada ranije. Neke od osnovnih postavki Marxizma su slijedeće:

Da bi živjela, ljudska bića moraju proizvoditi. Ljudi ne mogu živjeti samo

od hljeba ali takođe ne mogu živjeti ni bez njega. To ne znači da se sva ljudska
aktivnost može svesti na materijalne pobude nego to da je sva aktivnost vezana za
materijalnu osnovu. Umjetničko djelo možda nema neposrednu ekonomsku
pobudu vezanu za sebe, ipak stvaranje umjetničkog djela ne bi bilo moguće
ukoliko ne bi postojali materijalni uslovi koji dozvoljavaju umjetniku da stvara i
pokazuje svoj rad zainteresovanoj publici koja ima vremena za umjetnost.

Ono što ljudi trebaju za opstanak nalazi se u prirodi, ali rijetko u obliku
pogodnom za neposrednu potrošnju. Otuda rad postaje primarni uslov ljudskog
postojanja. Ali rad je više od načina na koji se obezbjeđuje opstanak. On je jedno
od sredstava pomoću kojeg ljudi razvijaju svoj materijalni i kulturni život (stičući
znanje), i nove oblike društvenog organizovanja. Suprotstavljeni klasni interesi
koji se razvijaju oko proizvodnih snaga oblikuju razvitak društvenog sistema. Kada
govorimo o ranim agrarnim društvima, ili o robovskim ili feudalnim ili trgovačkim
ili industrijskim kapitalističkim društvima, prepoznajemo kako temeljni ekonomski
odnosi ostavljaju jasno ocrtan pečat na dati društveni poredak.

Kapitalistički teoretičari predstavljaju kapital kao stvaralačku, od proviđenja

poslatu snagu. Kako bi oni to htjeli predstaviti, kapital daje oblik i priliku radu;
kapital stvara proizvodnju, poslove, nove tehnologije i opšti napredak. Marxisti
okreću ovu jednačinu. Oni tvrde da, sam od sebe, kapital ne može proizvesti ništa;
on je stvar koja je proizvedena radom. Samo ljudski rad može stvoriti
poljoprivredno imanje i fabriku, mašinu i kompjuter. A u klasnom društvu,
bogatstvo koje su radom stvorili mnogi nagomilano je u rukama relativno malog

103
broja ljudi, koji uskoro prevode svoju ekonomsku moć u političku i kulturnu moć
tako da bolje osiguraju izrabljivački društveni poredak koji ih štiti.

Standardna „trickle down“ teorija kaže da će akumulacija bogatstva na vrhu

u konačnici donijeti više blagostanja za nas ostale koji smo ispod; plima će podići
sve brodove. Ja bih ustvrdio da u klasnom društvu akumulacija bogatstva
potpomaže širenju siromaštva. Nekolicina bogatih živi na leđima osiromašene
većine. Ne bi moglo biti bogatih robovlasnika koji žive u jalovoj raskoši bez mase
robova koji nemaju ni dinara, da održavaju njihov luksuzni životni stil, niti lordova
na plemićkim imanjima koji žive u bogatstvu bez mase osiromašenih kmetova
bezemljaša koji rintaju na lordovoj zemlji od jutra da mraka. Isto tako pod
kapitalizmom, ne bi moglo biti finansijskih vladara i industrijskih tajkuna bez
miliona slabo plaćenih i radom premorenih uposlenika.

Izrabljivanje se može mjeriti ne samo bijednim platama nego i nejednakošću

između bogatstva koje je radnik stvorio i plate koju on ili ona primaju. Otuda neki
profesionalni sportisti primaju dramatično veće nagrade od većine ljudi, ali u
poređenju sa enormnim bogatstvom koje proizvode za svoje vlasnike, i računajući
surovost i relativno kratko trajanje njihovih karijera, pretrpljene povrede i
nedostatak dugotrajnih dobrobiti, može se reći da su oni izrabljivani po dalekoj
višoj stopi od većine radnika.

Konzervativni ideolozi brane kapitalizam kao sistem koji čuva kulturu,

tradicionalne vrijednosti, porodicu i zajednicu. Marxisti bi na to odgovorili da je
kapitalizam u potkopavanju ovih vrijednosti učinio više od bilo kog drugog sistema
u istoriji, obzirom na njegove ratove, kolonizacije i prisilne migracije, njegovo
ograđivanje zemljišta, iseljavanje, sirotinjske nadnice, rad djece, beskućništvo,
nedovoljnu zaposlenost, kriminal, opustošenost drogom i gradsku bijedu.

Po cijelom svijetu, zajednica u širem smislu – Gemeinschaft sa svojim

organskim društvenim odnosima i snažnim uzajamnim vezama zajedništva i
bliskosti – na silu je pretvorena globalnim kapitalom u komercijalizovana,
atomizirana društva masovne potrošnje. U Manifestu Komunističke partije, Marx i
Engels ukazivali su na nepomirljivu hajku kapitalizma da se smjesti „na čitavoj
površini zemaljske kugle“, stvarajući „svijet po svojoj vlastitoj slici“. Nijedan
sistem u istoriji nije bio nemilosrdniji u satiranju starih i nepostojanih kultura,

104
pretvarajući u prah vijekovima stare običaje u nekoliko godina, proždirući resurse
čitavih regiona, i propisujući norme različitim vrstama ljudskog iskustva.

Krupni Kapital posvećen je jedino akumulaciji kapitala; nije lojalan niti

jednoj naciji, kulturi ili narodu. Kreće se neumoljivo po svom unutrašnjem
imperativu da akumulira po najvišoj mogućoj stopi ne obazirući se na troškove po
ljude i životnu sredinu. Prvi zakon tržišta je ostvarivanje najveće moguće zarade od
rada drugih ljudi. Privatni profit, prije nego ljudska potreba, je uslov koji određuje
privatno ulaganje. Tu preovladava racionalna sistematizacija ljudskog napora u
potrazi za društveno iracionalnim završetkom: „akumulirati, akumulirati,
akumulirati.“

VIŠE TAČAN NEGO POGREŠAN

Oni koji odbacuju Marxa često tvrde da su se njegova predviđanja o
proleterskoj revoluciji pokazala pogrešnim. Iz toga, oni zaključuju da njegova
analiza prirode kapitalizma takođe mora biti pogrešna. Ali, trebali bismo napraviti
razliku između Marxa hilijastičkog mislioca, koji je dao zamašno optimistična
predviđanja o poboljšanju uslova ljudskog života, i Marxa ekonomiste i sociologa,
koji nam je obezbjedio osnovne uvide u kapitalističko društvo koji su ostali bolno
istiniti do današnjeg dana. Potonjeg Marxa antimarxistički pisci redovno su
netačno predstavljali. Razmotrite naredna predviđanja:

Periodično smjenjivanje uspješnosti i neuspješnosti poslovanja i težnja ka

recesiji. Marx je primijetio da je u neumoljivu kapitalističku potragu za zaradom
uključeno nešto više od pohlepe. Nalazeći se pod pritiscima konkurencije i
podizanja nadnica, kapitalist mora uvoditi tehnološke inovacije kako bi umanjio
troškove rada. To samo po sebi stvara problem. Što je više kapitala (kao što su
mašine, postrojenja, tehnologije, gorivo) potrebno, veći su utvrđeni troškovi i veći
je pritisak da se poveća njegova produktivnost kako bi najniži nivo zarade bio
očuvan.(2)

Pošto radnici nisu plaćeni dovoljno da kupe robu i usluge koje proizvode,
Marx je primijetio, uvijek postoji problem neujednačenosti između masovne
proizvodnje i ukupne potražnje. Ukoliko potražnja oslabi, vlasnici smanjuju
proizvodnju i ulaganja. Čak i kada postoji dovoljna potražnja, oni su u iskušenju da
umanje radnu snagu i pojačaju stopu izrabljivanja preostalih uposlenika, grabeći
105
svaku priliku da umanje beneficije i plate. Tako nastao pad kupovne moći radne
snage (to jest radnika) vodi do daljeg opadanja potražnje i smanjenja privredne
aktivnosti koja zadaje najviše patnje onima sa najmanjim imetkom.

Marx je predvidio ovu tendenciju opadanja zarade i produžene recesije te

ekonomsku nestabilnost. Kao što je primijetio ekonomista Robert Heilbroner, to je
bilo izvanredno predviđanje, jer u Marxovo vrijeme ekonomisti nisu prepoznali
naizmjenično smjenjivanje uspona i padova poslovanja kao neodvojivo od
kapitalističkog sistema. Ali mi danas znamo da su recesije hronično stanje i – kao
što je Marx predvidio – one su po svom obimu postale međunarodne.

Koncentracija kapitala. Kada se prvi put pojavio Manifest Komunističke

partije 1848-e godine, veličina (preduzeća) je prije bila izuzetak nego pravilo. Ipak,
Marx je predvidio da će krupna preduzeća, kako kapital postane koncentrisaniji,
silom istjerati ili kupiti manje protivnike i u povećanoj mjeri dominirati svjetskim
poslovanjem. Ovo nije bila prihvaćena mudrost tog vremena, i mora da je zvučala
nevjerovatnom za one koji su na nju uopšte i obratili pažnju. Ali to se dogodilo.
Zaista, stopa integracija i preuzimanja bila je u periodu između 1980-e i 1990-e
godine veća nego u bilo kom drugom periodu u istoriji kapitalizma.

Porast proleterijata. Drugo od Marxovih predviđanja je da će proleterijat

(radnici koji ne posjeduju vlastita oruđa za rad i moraju raditi za platu ili nadnicu,
prodajući svoj rad nekom drugom) sačinjavati sve veći i veći procenat radne snage.
1820-e godine, oko 75 posto Amerikanaca radilo je za sebe na poljoprivrednim
imanjima, manjim preduzećima ili baveći se zanatima. Do 1940-e godine ovaj broj
pao je na 21,6 procenata. Danas, manje od 10 procenata radne snage je
samozaposleno.

Ista promjena u radnoj snazi može se posmatrati u Trećem svijetu. Od 1970-

e do 1980-e godine, broj radnika koji rade za nadnicu u Aziji i Africi porastao je
do skoro dvije trećine, od 72 miliona do 120 miliona. Ova tendencija ide u pravcu
stabilnog porasta radničke klase, kako u industriji tako i u pružanju usluga, i – kao
što je Marx predvidio – ovo se dešava na globalnom nivou, u svakoj zemlji na koju
se spustio kapitalizam.

Proleterska revolucija. Kako se razvija kapitalizam tako će se razvijati i

radnička klasa, predvidio je Marx. Vidjeli smo da je to istina. Ali on je otišao dalje:

106
sa narastajućom bijedom i polarizacijom, mase će se na kraju podići i zbaciti
buržoaziju i staviti sredstva za proizvodnju u javno vlasništvo za dobrobit svih.
Revolucija će izbiti u kapitalističkim državama koje su bolje industrijski razvijene i
koje imaju krupnu, razvijenu radnički klasu.

Ono što je pogodilo Marxa u vezi s radničkom klasom jeste njena razina
organizacije i osviještenosti. Za razliku od prethodnih ugnjetenih klasa,
proleterijat, gusto koncentrisan u urbanim područjima, činio se sposobnim za
neuporediv nivo političkog razvoja. On ne samo da će se pobuniti protiv
ugnjetavača, kao što su to učinili robovi i kmetovi, nego će stvoriti neizrabljivački
društveni sistem zasnovan na jednakosti kakav nikad prije nije viđen u istoriji.
Svojevremeno, Marx je u udruženjima, društvima uzajamne pomoći, političkim
organizacijama i glasilima brzo narastajuće britanske radničke klase vidio pojavu
alternativnog sistema. Po prvi put, istorija će biti stvarana od strane masa, klase za
sebe. Sporadične pobune biće zamijenjene klasno svjesnom revolucijom. Umjesto
da spale plemićko imanje, radnici će ga prisvojiti i staviti u upotrebu za kolektivnu
dobrobit običnih ljudi, onih koji su ga na kraju krajeva i izgradili.

Marxova predviđanja o revoluciji, naravno, nisu se ostvarila. Nije bilo

uspješne proleterske revolucije u naprednim kapitalističkim zemljama. Kako se
razvila radnička klasa tako se razvila i kapitalistička država, čija je funkcija da štiti
klasu kapitalista, sa njenim mehanizmima policijskog suzbijanja i njenom
informacionom i kulturnom prevlašću.

Sama po sebi, klasna borba ne donosi neizbježnu proletersku pobjedu ili čak
uzdizanje proleterijata. Despotski društveni uslovi mogu vapiti za revolucijom, ali
to ne znači da revolucija nadolazi. Neki današnji ljevičari to još uvijek nisu
shvatili. U svojim kasnijim godinama, sam Marx je počeo da gaji sumnje u
neizbježnost pobjedničke radničke revolucije. Do sada, preovladavajuća snaga nije
bila revolucija nego kontrarevolucija, đavolsko uništavanje narodnih borbi po
cijenu miliona života, kojim je kapitalistička država sebi davala oduška.

Marx je takođe potcijenio mjeru do koje bi napredna kapitalistička država

mogla da koristi svoje bogatstvo i moć da stvori različite institucije koje
usporavaju i ometaju narodnu osviještenost ili otupljuju nezadovoljstvo kroz
reformske programe. Suprotno njegovim očekivanjima, uspješne revolucije desile

107
su se u slabije razvijenim, pretežno seljačkim društvima kao što su Rusija, Kina,
Kuba, Vijetnam – iako je u ovim zemljama proleterijat učestvovao i ponekad, kao
u Rusiji 1917-e godine, predvodio pobunu.

Iako se Marxova predviđanja o revoluciji nisu ostvarila onako kako je on

zamislio, posljednjih godina pojavili su se impresivni primjeri borbenosti radničke
klase u Južnoj Koreji, Južnoj Africi, Argentini, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj,
Velikoj Britaniji, i desetinama drugih zemalja, uključujući i SAD. Takve masovne
borbe obično ostanu neobjavljene u korporacijskim sredstvima informisanja. U
periodu 1984 – 1985-e godine, u Velikoj Britaniji, gorki, godinu dana dugi štrajk
rezultirao je sa 10 500 uhapšenih , 6 500 povrijeđenih ili izudaranih, i 11 ubijenih
rudara. Za britanske rudare zaključane u tom sukobu, klasna borba bila je nešto
više od čudne, zastarjele ideje.

Tako i u drugim zemljama. U Nikaragvi, masovni ustanak srušio je

omrznutu diktaturu Somoze. U Brazilu, od 1980-e do 1983-e godine, kako
primjećuje Peter Worsely: „brazilska radnička klasa ... odigrala je upravo onu
ulogu koju joj je namijenila marxistička teorija u devetnaestom vijeku, parališući
Sao Paolo serijom enormnih masovnih štrajkova, koji su počeli zbog minimalne
plate a koji su na kraju prisilili vojsku da napravi ključne političke ustupke, u
prvom redu obnavljanje mjere autentičnog partijsko-političkog života.“ Revolucije
su relativno rijetki događaji ali narodne borbe su široko rasprostranjena i stalna
pojava.

VIŠE BOGATSTVA, VIŠE SIROMAŠTVA

Marx je vjerovao da kako bogatstvo postaje koncentrisanije (odnosno
nagomilano u vlasništvu manjeg broja ljudi), siromaštvo će postati
rasprostranjenije a neprilike radnih ljudi sve teže. Prema Marxovim kritičarima,
ovo predviđanje se pokazalo netačnim. Oni ističu da je Marx pisao u vrijeme
sirovog industrijalizma, ere barona pljačkaša i četrnaestosatnog radnog dana. Kroz
istrajnu borbu, radnička klasa je poboljšala svoje životno stanje od sredine
devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća. Danas, mainstream glasnogovornici
opisuju Sjedinjene Države kao napredno društvo srednje klase.

Ipak, neko bi se mogao zapitati. Za vrijeme Reagan-Bush-Clinton ere, od

1981-e do 1996-e godine, udio u nacionalnom dohotku koji je otišao onima koji
108
rade za život smanjio se za preko 12 procenata. Udio koji je otišao onima koji žive
od ulaganja povećao se za skoro 35 procenata. Manje od jednog procenta
stanovništva posjeduje skoro 50 procenata nacionalnog bogatstva. Najbogatije
porodice su stotinama puta bogatije od prosječnog domaćinstva iz donjih 90
procenata stanovništva. Razmak između bogatih i siromašnih u Americi je veći
nego što je bio u više od pola vijeka i postaje sve veći. Otuda, između 1977-e i
1989-e godine, jedan procenat na vrhu vidio je porast svojih zarada za preko 100
procenata, dok je u tri najniže petine pad stvarnog prihoda u prosjeku iznosio od 3
do 10 procenata.(3)

New York Times (6/20/96) je objavio da je nepodudarnost u prihodu 1995-e

godine „bila veća nego što je bila od kraja drugog svjetskog rata.“ Prosječan prihod
za 20 procenata s vrha skočio je za 44 procenta, od 73 754 do 105 945 dolara,
između 1968-e i 1994-e godine, dok je 20 procenata sa dna imalo porast od 7 202
do 7 762, ili samo 560 stalnih dolara. Ali ovi brojevi ne izražavaju problem u
potpunosti. Priča Times-a je zasnovana na studiji Census biroa koja ne
obaviještava o prihodu veoma bogatih. Godinama je gornja granica koja se mogla
objaviti iznosila 300 000 dolara godišnjeg prihoda. 1994-e godine Biro je podigao
dopustivu granicu do 1 milion dolara godišnje. Zaista veliki novac koncentrisan je
u dijelu stanovništva koji je tako mali da je ocijenjen kao statistički beznačajan.
Ali, uprkos njegovoj sitnoj brojnosti, količina bogatstva koju kontroliše je enormna
i nagoviještava nepodudarnost u prihodu hiljadu puta veću od raspona koji
dozvoljavaju brojke Census biroa. Tako, razlika između multimilijardera koji bi
mogao zaraditi 100 000 000 dolara za godinu dana, i domara koji zarađuje 8 000
dolara godišnje nije 14 naprema 1 (obično objavljivani raspon između najviše i
najniže zarade) nego 14 000 naprema 1. Ipak, najviši prihodi ostaju neobjavljeni i
neobračunati. Jednom riječju, većina studija ove vrste ne daju nam ideju koliko su
veoma bogati zaista bogati.(4)

Broj ljudi koji žive ispod nivoa siromaštva u SAD popeo se sa 24 miliona
1977-e godine do preko 35 miliona 1995-e godine. Ljudi padaju dublje u
siromaštvo više nego u prošlim vremenima i otkrivaju da je sve teže izaći iz njega.
U dodatku, različita oboljenja povezana sa glađu i siromaštvom su u porastu. (5)

Došlo je do opšteg degradiranja radne snage. Redovna zaposlenost

zamijenjena je radom po ugovoru ili privremenom pomoći, što je dovelo do nižih

109
plata sa manjim beneficijama, ili bez beneficija. Mnogi sindikati su uništeni ili
ozbiljno oslabljeni. Vladine mjere zaštite su umanjene ili nisu sprovedene, a došlo
je i do porasta u povećanjima normi radnog učinka, povreda, i ostalih zloupotreba
na radnom mjestu.

Do 1990-e godine, narastajuće osiromašenje srednje i radničke klase,

uključujući i male, nezavisne proizvođače, postalo je očigledno u različitim
zemljama. U 20 godina, više od polovine poljoprivrednika u industrijalizovanim
zemljama, nekih 22 miliona ljudi, bilo je uništeno. U međuvremeno, kao što je
rečeno u prethodna dva poglavlja, slobodno tržišne „reforme“ donijele su
dramatičan porast siromaštva, gladi, kriminala, obolijevanja, zajedno sa porastom
ogromnih bogatstava za nekolicinu u bivšim komunističkim zemljama.

Treći svijet je pretrpio produbljivanje siromaštva u posljednjih pedesetak

godina. Kako su se povećavala strana ulaganja, tako se povećavala i bijeda običnih
ljudi koji su istjerani sa zemlje. Oni koji su uspjeli pronaći zaposlenje u gradovima
prisiljeni su raditi za oskudnu platu. Mogli bismo se prisjetiti kako su uredbe o
ograđivanju zemljišta, u kasnom osamnaestom vijeku u Engleskoj, zagradile javne
površine i protjerala seljake u industrijske paklene rupe Mančestera i Londona,
pretvarajući ih u prosjake i izgladnjele fabričke radnike. Ograđivanje zemljišta se
nastavlja kroz čitav Treći svijet, raseljavajući desetine miliona ljudi.

U zemljama kao što su Argentina, Venecuela i Peru, prihod po glavi

stanovnika bio je 1990-e godine niži od prihoda ostvarenog dvadeset godina ranije.
U Meksiku, radnici su 1995-e godine zarađivali 50 posto manje nego 1980-e
godine. Jedna trećina stanovništva Latinske Amerike, nekih 130 miliona ljudi, živi
u krajnjoj bijedi, dok desetine miliona drugih jedva spajaju kraj s krajem. U
Brazilu, kupovna moć ljudi sa nižim primanjima opala je za 50 procenata u periodu
od 1940-e do 1990-e godine, a barem polovina stanovništva patila je zbog različitih
razina neuhranjenosti.

U mnogim dijelovima Afrike, bijeda i glad su poprimile strahovite razmjere.

U Zairu, 80 procenata ljudi živi u apsolutnoj oskudici. U Aziji i Africi više od 40
procenata stanovništva polako se kreće ka gladovanju. Marx je predvidio da će
širenje kapitalizma donijeti veće bogatstvo za nekolicinu i porast bijede za većinu.
Izgleda da je to ono što se dešava – i to na globalnom planu.

110
 HOLISTIČKA NAUKA
Ponavljano odbacivan kao zastarjela „doktrina“, marxizam zadržava
neodoljiv savremeni kvalitet, pošto je manje od skupine tvrdnji a više metod za
posmatranje iza neposrednih pojava kako bi se uočili unutrašnji kvaliteti i
pokretačke snage koje oblikuju društvene odnose i značajan dio same istorije. Kao
što je Marx zabilježio: „Sva nauka bila bi suvišna ukoliko bi se spoljašnje pojave i
suština stvari direktno podudarale.“ Zaista, možda je razlog što značajan dio
moderne društvene nauka izgleda beskoristan taj što se posvetio dosadnom
traganju za spoljašnim pojavama.

Da bi se shvatio kapitalizam, prvo se moraju oljuštiti pojave koje su

predstavljene od strane kapitalističke ideologije. Za razliku od većine buržoaskih
teoretičara, Marx je shvatio da su dvije različite stvari ono što kapitalizam tvrdi da
jeste i ono što on u stvari jeste. Ono što je jedinstveno za kapitalizam jeste da je on
sistematsko prisvajanje rada čija je jedina svrha akumulacija. Kapital prisvaja živi
rad da bi akumulirao više kapitala. Krajnji cilj rada nije pružiti usluge potrošačima
niti održavati život i društvo, nego zaraditi više i više novca za ulagača bez obzira
na troškove po ljude i životnu sredinu.

Suštinska tačka Marxove analize je da društvena struktura i klasni poredak

oslikavaju naše ponašanje na mnogo načina. Kapitalizam se pomjera u svako
područje rada i zajednice, uprežući kompletan društveni život u svoju potragu za
profitom. On preobraća prirodu, rad, nauku, umjetnost, muziku i medicinu u robe,
a robe u kapital. On pretvara zemlju u nekretninu, narodnu kulturu u masovnu
kulturu a građane u zadužene radnike i potrošače.

Marxisti shvataju da klasno društvo nije samo podijeljeno društvo, nego je to

društvo kojim vlada klasna moć, sa državom koja igra suštinsku ulogu u očuvanju
postojeće klasne strukture. Marxizam bi se mogao smatrati „holističkom“ naukom
zato što prepoznaje veze između različitih komponenata društvenog sistema.
Kapitalizam nije samo ekonomski sistem; on je takođe i politički i kulturni sistem,
odnosno, ukupan društveni poredak. Kada proučavamo bilo koji dio tog poretka,
bila to sredstva informisanja ili zabave, pravosuđe, kongres, potrošnja za odbranu,
vojne intervencije u inostranstvu, obavještajne agencije, finansiranje izborne
kampanje, nauka i tehnologija, obrazovanje, zdravstvena zaštita, oporezivanje,

111
stanovanje, ili bilo šta drugo, vidimo kako pojedinačni dio odražava prirodu
cjeline. Njegova jedinstvena dinamika podupire i oblikovana je krupnijim
društvenim sistemom – naročito najvažnijom njegovom potrebom da se očuvaju
privilegije korporacijske klase.

Obavljajući svoju ulogu održavanja sistema, ključna sredstva informisanja

predstavljaju stvarnost kao rasprostiranje događaja i subjekata koje tobože imaju
malo veze među sobom ili sa krupnijim skupom društvenih odnosa. Razmotrite
specifičnu pojavu kao što je rasizam. Rasizam je suštinski predstavljen kao skup
negativnih stavova koje imaju rasisti. Malo je analiza o tome šta ga čini tako
funkcionalnim u klasnom društvu. Umjesto toga, rasa i klasa tretiraju se kao
uzajamno isključivi i međusobno suprotstavljeni pojmovi. Ali oni koji razumiju
klasnu moć znaju da, kako se klasne protivrječnosti produbljuju i izlaze na vidjelo,
rasizam postaje ne manje nego više bitan činilac u klasnom sukobu. Ukratko, i rasa
i klasa će vjerovatno istovremeno biti suštinska poprišta borbe.

Marxisti dalje smatraju da rasizam uključuje ne samo lični stav nego

institucionalnu strukturu i sistemsku moć. Oni ističu da propagiranje rasističkih
organizacija i osjećanja često šire dobro finansirane reakcionarne snage koje teže
podjeli radničke populacije protiv same sebe, slamajući je u suprotstavljene etničke
enklave.

Marxisti takođe ističu da je rasizam upotrebljen kao sredstvo za slabljenje

plata tako što se jedan dio radne snage održava ranjivim za super eksploataciju.
Sagledati rasizam u širem kontekstu korporacijskog društva znači pomjeriti se od
liberalne pritužbe ka radikalnoj analizi. Umjesto da o rasizmu razmišljamo kao o
iracionalnom proizvodu u osnovi dobroćudnog sistema, trebali bismo ga shvatiti
kao racionalni proizvod temeljno iracionalnog i nepravednog sistema. Pod
„racionalnim“ mislim svrhovitim i funkcionalnim u održavanju sistema koji ga
hrani.

U nedostatku holističkog pristupa društvu, konvencionalna društvena nauka

teži da društveno iskustvo podijeli na odjeljke. Tako se od nas traži da razmislimo
da li je ova ili ona pojava kulturna, ili ekonomska, ili psihološka, kada je ona
zapravo mješavina svih tih stvari. Otuda, jedan automobil je nepogrešivo
ekonomski artefakt, ali on takođe ima i kulturnu i psihološku komponentu, i čak i

112
estetsku dimenziju. Nama je potrebno šire razumijevanje o tome kako su analitički
razdvojene pojave često empirijski međusobno povezane i kako zapravo mogu
crpiti snagu i definiciju jedna od druge.

Marxisti ne prihvataju preovladavajuće mišljenje o institucijama koje „su

jednostavno tu“, sa svom prirodnom nevinošću planina – pogotovu artikulisanijih
formalnih institucija kakve su crkva, vojska, policija, univerzitet, sredstva
informisanja, zdravstvo, i slično. Institucije su u velikoj mjeri oblikovane klasnim
interesima i klasnom moći. Daleko od toga da budu neutralna i nezavisna
utvrđenja, ključne institucije društva su vezane za klasu krupnog poslovanja.
Predstavnici korporacija imaju neposrednu moć donošenja odluka kroz kontrolu
upravnih odbora i direktorskog rukovođenja. Poslovne elite obično imaju kontrolu
nad budžetima i samom imovinom različitih institucija, kontrolu koja je unesena u
zakone kroz korporacijske povelje, i koja je prinudno sprovedena policijskim
snagama države. Moć korporacija širi se na izabrane upravljače, usvojene politike i
ispunjavanje radnih zadataka uposlenika.

Ako je konvencionalna društvena nauka posvećena bilo čemu, to je

ignorisanje lančanih veza između društvene akcije i sistemskih zahtjeva
kapitalizma, pri čemu izbjegava bilo kakvo mišljenje o moći u njenim klasnim
dimenzijama, i bilo kakvo mišljenje o klasi kao o odnosu moći. Prema mišljenju
konvencionalnih istraživača moć je fragmentisana i fluidna, a klasa nije ništa drugo
do kategorija zanimanja ili prihoda koja se može povezati sa glasačkim navikama,
potrošačkim stilovima ili bilo čim drugim; za njih moć nije odnos između onih koji
imaju i onih koji rade za te koji imaju.

Prema marxističkom mišljenju, ne može postojati takva stvar kao što je klasa
sama po sebi, društveni entitet u sebi. Ne mogu postojati plemići bez kmetova,
gospodari bez robova, kapitalisti bez radnika. Više od puke sociološke kategorije,
klasa je odnos prema sredstvima za proizvodnju i prema društvenoj i državnoj
moći. Ovu ideju, tako temeljnu za razumijevanje javne politike, konvencionalni
istraživači izbjegavaju, više želeći da se koncentrišu na sve ostalo osim na
stvarnost klasne moći.(6)

Upadljivo je, na primjer, da su neki politički istraživači decenijama

proučavali predsjedničko mjesto i kongres a da nisu izustili ni riječ o kapitalizmu, i

113
to čak bez površnog pogleda na to kako imperativi kapitalističkog političko-
ekonomskog poretka igraju tako bitnu ulogu u određivanju političke agende.
Društvena nauka je pretrpana „studijama moći zajednice“ koje se odnose prema
zajednici i spornim pitanjima kao prema izolovanim autonomnim entitetima.
Takva istraživanja ograničena su na neposrednu međuigru političkih aktera, i u
njima se malo govori o tome kako su sporna pitanja povezana sa krupnijim
poretkom društvenih interesa.

Konzervativna ideološka predubjeđenja redovno utiču na istraživačku

strategiju većine društvenih naučnika i političkih analitičara. U političkoj nauci, na
primjer:

1. Odnosi između industrijskih kapitalističkih nacija i nacija Trećeg svijeta

opisani su kao: (a) „zavisnost“ i „međuzavisnost“, i kao odnos koji
podstiče uzajamno koristan razvoj, prije nego kao: (b) imperijalizam koji
izrabljuje zemlju, rad i izvore slabije nacije radi dobrobiti privilegovanih
klasa i industrijskih i slabije razvijenijih nacija.
2. Za SAD i druga „demokratsko kapitalistička“ društva kaže se da su
udružena: (a) zajedničkim vrijednostima koje odražavaju opšti interes, a
ne udruženim (b) klasnom moću i dominacijom.
3. Rascjepkanost moći u političkom procesu navodno pokazuje: (a)
fluidnost i demokratizaciju pluralizma interesnih grupa, prije nego: (b)
ograđivanje i struktuiranje moći na neodgovoran i nedemokratski način.
4. Masovna propaganda konvencionalnih političkih uvjerenja opisana je
kao: (a) politička „socijalizacija“ i „obrazovanje za građanstvo“, i
tretirana je kao poželjan građanski proces, prije nego (b) indoktrinacija
koja izvrće tok informacija i iskrivljuje kritičko opažanje javnosti.

U svakom od ovih primjera, mainstream akademici nude verziju a, ne kao

rezultat istraživanja nego kao a priori pretpostavku koje ne zahtijeva kritičku
analizu, a na kojoj se onda zasniva čitavo ispitivanje. U isto vrijeme oni se ne
obaziru na dokaze i istraživanja koja podržavaju verziju b.

Ignorišući vladajuće klasne okolnosti koje vrše takav uticaj nad društvenim
ponašanjem, konvencionalna društvena nauka može se zadržati samo na površini

114
činjeničnog stanja, pokušavajući da objasni neposredne akcije isključivo
neposrednim uslovima. Takvom pristupu visoki prioriteti su davanje međusobno
nepovezanih i posebnih objašnjenja, jedinstvenost specifičnih ličnosti i situacija.
Ono što se obično previđa u takvim istraživanjima (takođe i u našim novinskim
izvještajima, dnevnim promatranjima i ponekad u našim političkim borbama) jeste
način na koji naizgled udaljene snage mogu odrediti naše iskustvo.

UČENJE DA SE UPITA ZAŠTO

Kada razmišljamo bez marxističke perspektive, to jest, bez uzimanja u obzir
klasnih interesa i klasne moći, mi se rijetko kada upitamo zašto se određena stvar
dešava. Mnogo toga je objavljeno u novinama ali malo toga je objašnjeno. Malo je
rečeno o tome kako je organizovan društveni poredak i čiji interesi preovladavaju.
Lišeni okvira koji objašnjava zašto se stvari dešavaju, mi smo ostavljeni da vidimo
svijet onako kako to čine mainstream medijski učenjaci: kao tok događaja,
razasutost zasebnih razvitaka i ličnosti nepovezanih sa krupnijim skupom
društvenih odnosa – pokrenutih slučajnošću, okolnošću, nejasnim namjerama i
individualnom ambicijom, nikada moćnim klasnim interesima – a koji opet
proizvode posljedice koje služe takvim interesima sa impresivnom redovitošću.

Iz tog razloga ne uspijevamo da povežemo društvene probleme sa

društveno-ekonomskim snagama koji ih stvaraju i učimo da potkraćujemo naše
vlastito kritičko razmišljanje. Zamislite kada bismo pokušali nešto drugačije; na
primjer, ako bismo pokušali da objasnimo da bogatstvo i siromaštvo postoje
zajedno, ne slučajno jedno pored drugoga, nego zato što bogatstvo uzrokuje
siromaštvo, da je to neizbježan ishod ekonomskog izrabljivanja kako kod kuće
tako i u inostranstvu. Kako bi ovakva analiza mogla dobiti ikakvog prostora u
kapitalističkim sredstvima informisanja ili mainstream političkom životu?

Pretpostavite da smo započeli sa jedinstvenom pričom o tome kako su

multinacionalne korporacije ugovarale rad djece u Indoneziji za plate koje su na
razini gladovanja. Ovu informaciju vjerovatno ne bi prenijela desničarska izdanja,
ali 1996-e godine ona se pojavila – nakon više decenija napora određenih aktivista
– u centrističkoj mainstream štampi. Šta ako bismo prešli liniju i rekli da je ove
izrabljivačke odnose između poslodavaca i uposlenika punom snagom podržavala
vojnička vlada Indonezije? Manji broj sredstava informisanja bi objavio tu priču ali

115
bi ona ipak mogla biti pomenuta na unutrašnjoj strani New York Timesa ili
Washington Posta.

Zatim pretpostavite da smo prešli drugu liniju i rekli da ovi represivni

aranžmani ne bi preovladali da nije bilo velikodušne vojne pomoći iz SAD, i da
već skoro trideset godina američke državne obavještajne i bezbjedonosne agencije
ne finansiraju, naoružavaju, savjetuju i obučavaju ubilačku armiju Indonezije. Još
je čak manje vjerovatno da bi se ovakva priča mogla pojaviti u liberalnoj štampi;
ali pošto je to i dalje sporna, specifična, i bezbjedna tema ukoliko nema obuhvatne
klasne analize, ova priča mogla bi se pojaviti u lijevo-liberalnim izdanjima kao što
su Nation i Progressive.

Sada prepostavite da smo istakli da stanje koje smo otkrili u Indoneziji –

nemilosrdno ekonomsko izrabljivanje, brutalna vojnička represija, i raskošna
američka pomoć – postoji i u mnoštvu drugih zemalja. Pretpostavite da smo prešli
najozbiljniju liniju i, umjesto da smo samo osudili ovu činjenicu, upitali i zašto se
američke administracije, jedna za drugom, uključuju u ovakve ozloglašene poslove
po cijelom svijetu. I šta kad bismo pokušali da objasnimo da je čitava pojava
logično povezana sa američkom posvećenošću da svijet učini bezbjednim za
slobodno tržište i gigantske multinacionalne korporacije, i da su namjeravani
ciljevi: (a) povećati mogućnost akumulacije bogatstva do maksimuma tako što će
se smanjiti razine plata radnicima i što će se radnici spriječiti u organizovanju radi
ostvarivanja vlastitih interesa, i (b) zaštititi opšti, globalni sistem slobodno tržišne
akumulacije kapitala?

I, šta kada bismo iz svega ovoga zaključili da spoljna politika SAD nije ni
bojažljiva, kao što bi rekli konzervativci, niti nepromišljena, kao što kažu liberali,
nego upadljivo uspješna u obaranju skoro svih vlada i društvenih pokreta koji
pokušaju da služe potrebama stanovništva radije nego pohlepi privatnih
korporacija?

Bio bi potreban određen napor da bi se ovakva analiza, na brzinu skicirana

ovdje, prikazala u potpunosti i ona bi se mogla ubrojiti u marxističku kritiku –
ispravnu kritiku – kapitalističkog imperijalizma. Iako marxisti nisu jedini koji bi
mogli doći do nje, skoro sasvim je sigurno da ona ne bi bila objavljena nigdje osim
u marxističkoj publikaciji. Prešli smo previše linija. Zato što smo pokušali da

116
objasnimo zasebnu situaciju (rad djece) u uslovima krupnijeg skupa društvenih
odnosa (klasna moć korporacija), naša prezentacija bila bi odbačena kao
„ideološka“. Zabrane opažanja koje nameću vladajuće snage uče ljude da
izbjegavaju kritičko razmišljanje o tim snagama. Suprotno tome, marxizam nas,
uviđajući povezanost između političkih događaja i klasne moći, navikava da
pitamo zašto.

Uobičajena metoda obezvrjeđivanja marxizma jeste pogrešno predstavljanje

onoga što on zapravo govori, a nakon toga napadanje tog predstavljanja. Ovo se
dešava dovoljno lako zato što je većina antimarksističkih kritičara i njihove publike
samo letimično upoznata sa marxističkom literaturom i, što se, umjesto na nju,
oslanja na vlastite karikirane pojmove. Tako, Rimokatolička Pastirska poslanica o
marxističkom komunizmu odbacuje tvrdnju da „strukturalna (čitaj klasna)
revolucija može u potpunosti izliječiti bolest kakva je sam čovjek“ niti može
obezbjediti „rješenje za svu ljudsku patnju“. Ali ko tvrdi takvo što? Ne postoji
poricanje da revolucija ne liječi u potpunosti svu ljudsku patnju. Ali zašto je takva
tvrdnja iskorištena za pobijanje marxizma? Većina marxista niti su hilijasti niti
utopisti. Oni maštaju, ne o savršenom društvu, nego o boljem, pravednijem životu.
Oni ne tvrde da će ukloniti svu patnju, i priznaju da i u najboljim društvima postoje
neizbježni napadi nesreće, smrtnosti, i ostalih ranjivosti života. I naravno da u
svakom društvu postoje ljudi koji su, iz bilo kog razloga, vjerni grešnim
postupcima i ličnoj pokvarenosti. Visoko nesavršena priroda ljudskih bića trebala
bi sve nas učiniti još odlučnijim da ne gledamo kako se moć i bogatstvo gomilaju u
rukama neodgovorne nekolicine, što je središnja posvećenost kapitalizma.

Kapitalizam i njegove različite institucije djeluju na većinu ličnih dimenzija

svakodnevnog života na način koji nije lako uočljiv. Marxistički pristup pomaže
nam da sagledamo veze za koje smo ranije bili slijepi, da povežemo posljedice i
uzroke, i da proizvoljno i nerazumljivo zamijenimo pravilnim i nužnim.
Marxistička perspektiva pomaže nam da vidimo nepravdu kao ukorijenjenu u
sistemskim uzrocima koji se nalaze van domašaja ličnog izbora, i da suštinske
razvitke vidimo, ne kao neutralna dešavanja, već kao namjeravane posljedice
klasne moći i interesa. Marxizam takođe pokazuje kako čak i nenamjeravane
posljedice mogu biti iskorištene od strane onih sa nadmoćnim resursima da služe
njihovim interesima.

117
 Da li je Marx i danas bitan? Jedino ako čovjek želi da zna zašto sredstva
informisanja izvrću vijesti uglavnom u pravcu mainstreama; zašto se sve više i
više ljudi, i kod kuće i u inostranstvu, suočava sa ekonomskim teškoćama dok
novac nastavlja da se gomila u rukama relativno malog broja ljudi; zašto je tako
mnogo privatnog bogatstva i opšteg siromaštva u ovoj zemlji, a i u drugima; zašto
američke snage nalaze neophodnim da intervenišu u tako mnogo svjetskih
područja; zašto bogata i produktivna ekonomija nudi hronične recesije, smanjenu
zaposlenost, i zanemarivanje društvenih potreba; i zašto mnogi politički zvaničnici
ne žele ili nisu u stanju služiti javnom interesu. (7)

Neki marxistički teoretičari toliko su se uzdigli u ukočene visine apstraktnog

razmišljanja da rijetko kada dodiruju političku stvarnost ovdje na Zemlji. Oni
provode vrijeme u međusobnom razgovoru služeći se vlastitim pravilima, što je
skolastički ritual koji je Doug Dowd opisao kao „Koliko marxista može plesati na
vrhu viška vrijednosti“. Na sreću, postoje drugi koji nam, ne samo pričaju o
marxističkoj teoriji, nego demonstriraju njenu upotrebljivost primjenjujući je na
političke aktuelnosti. Oni znaju kako da povuku vezu između neposrednog iskustva
i krupnijih strukturalnih snaga koje oblikuju to iskustvo. Oni prelaze zabranjene
linije i pričaju o klasnoj moći.

To je razlog zbog kojeg, uprkos svim netačnim predstavljanjima i

prikrivanju, marxistička nauka opstaje. Nemajući sve odgovore, ono ima
superiornu moć objašnjavanja, govoreći nam ponešto o stvarnosti što buržoaski
učenjaci odbijaju da učine. Marxizam nudi određenu vrstu prevratničkih istina koje
izazivaju strah i uznemirenost među visokim i moćnim, onim koji žive na vrhu
planine laži.

118
 9. SVE SAMO NE KLASA:
IZBJEGAVANJE K-RIJEČI

„Klasa“ je pojam koji revnosno izbjegavaju i mainstream pisci i mnogi na

Ljevici. Kada se određene riječi uklone iz javnog govora, uklone se i određene
misli. Jeretičke ideje postaju sve teže za izraziti kada ne postoje riječi za
izražavanje tih ideja. „Klasa“ se obično odbacuje kao zastario marxistički pojam
bez važnosti u savremenom društvu. To je riječ od pet slova koja se tretira kao
bezobrazna riječ od četiri slova.

Kada je K-riječ uklonjena, onda je lakše otarasiti se politički neprihvatljivih

ideja kakve su klasna privilegija, klasna moć, klasno izrabljivanje, klasni interes, i
klasna borba. I za ove ideje smatra se da nisu više bitne, ako su ikada i bile, u
društvu koje se navodno sastoji od fluidne pluralističke međuigre različitih grupa.

KLASNO PORICANJE KLASE

Oni koji zauzimaju više krugove bogatstva i moći duboko su svjesni svojih
vlastitih interesa. I dok među njima ponekad postoje ozbiljne razlike povodom
određenih pitanja, oni ispoljavaju impresivnu povezanost kada je riječ o zaštiti
postojećeg klasnog sistema korporacijske moći, imovine, privilegija i profita.

U isto vrijeme, oni su promišljeni u ometanju javne obaviještenosti o klasnoj

moći kojom raspolažu. Oni izbjegavaju K-riječ, naročito kada se upotrebljava u
odnosu na njih u smislu „posjedničke klase“, „gornje klase“, ili „novčane klase“. A
najmanje im se dopada kada se politički aktivni elementi posjedničke klase
nazivaju „vladajuća klasa“.

Vladajuća klasa u ovoj zemlji dugo je radila na tome da ostavi utisak da ne

postoji, da ne posjeduje lavovski dio skoro svega, i da ne vrši ogromno
nesrazmjeran uticaj na nacionalna dešavanja. Ovakve mjere opreza same po sebi su
simptomatične za istančanu svjesnost o klasnim interesima.

119
 Ipak, daleko od toga da su članovi vladajuće klase nevidljivi. Oni gospodare
položajima u korporacijskom svijetu, oni kontrolišu finansije i industriju, njihovo
vlasništvo ključnih sredstava informisanja, i njihov uticaj na državnu moć i
politički proces su stvari koje su javno objavljene – do određenog stepena.(1) Dok
bi se činilo jednostavnim primijeniti K-riječ na one koji zauzimaju najviše
domašaje u K-svijetu, vladajuća klasna ideologija odbacuje svaku takvu primjenu
kao upadanje u „teoriju zavjere“.

K-riječ takođe je tabu kada se primjenjuje na milione ljudi koji u društvu

obavljaju rad za ono što je obično škrta nadnica; „radnička klasa“, izraz koji je
odbačen kao marxistički žargon. A ukazivanje na „izrabljivačku i izrabljivanu
klasu“ naredbom je zabranjeno, zato što u tom slučaju čovjek govori o samoj
suštini kapitalističkog sistema, akumulaciji korporacijskog bogatstva na račun
rada.

K-riječ je prihvatljiv izraz kada mu prethodi ublažavajući pridjev „srednja“.

Svaki političar, publicist ili učenjak zanosno će razglabati o srednjoj klasi, objektu
njegove najiskrenije zabrinutosti. Mnogo obožavanu i mnogo sažaljevanu srednju
klasu navodno nastanjuju čestito samodovoljni ljudi, slobodni od zamišljene
raskalašnosti onih koji naseljavaju niže stepenice društva. Uključujući skoro
svakoga, „srednja klasa“ služi kao prikladan bezobličan pojam koji maskira
izrabljivanje i nejednakost društvenih odnosa. Ona je klasna etiketa koja poriče
postojeće okolnosti klasne moći.

K-riječ je dozvoljena kada se primijeni na jednu drugu grupu, očajnu gomilu

koja živi na najnižim stepenicama društva, koja dobija najmanje od svega a
istovremeno biva redovno okrivljena za vlastito stradanje: „podklasa.“ Ukazivanje
na pretpostavljene nedostatke ljudi iz podklase je prihvatljivo zato što ojačava
postojeću društvenu hijerarhiju i opravdava nepravedan tretman kojem su izloženi
najranjiviji elementi društva.

Klasna stvarnost je zamagljena ideologijom čija se načela mogu ukratko

izložiti i opovrgnuti na slijedeći način:

Uvjerenje: U ovom društvu ne postoji stvarna klasna podijeljenost. Izuzev

nekih bogatih i siromašnih, skoro svi smo srednja klasa.

120
 Odgovor: Bogatstvo je u ogromnoj mjeri koncentrisano u rukama relativno
malog broja ljudi u ovoj zemlji, dok desetine miliona ljudi rade za plate na razini
siromaštva, ako i imaju posao. Procijep između bogatih i siromašnih je oduvijek
bio veliki i rastao je od kasnih sedamdesetih godina. Oni iz srednje klase takođe su
trpili poraslu ekonomsku nepravdu i nesigurnost.

Uvjerenje: Naše društvene institucije i kultura su autonomni entiteti u

pluralističkom društvu, u velikoj mjeri slobodni od uticaja bogatstva i klasne moći.
Misliti drugačije znači prihvatati teorije zavjere.

Odgovor: Velika koncentracija bogatstva vrši uticaj na sve aspekte života, i

to često dominantan. Našim društvenim i kulturnim institucijama rukovode upravni
odbori direktora (ili povjerenici ili namjesnici) koji dolaze iz nepristupačnih,
neizabranih, samo-postavljenih korporacijskih elita. Oni i njihovi vjerni najamnici
zauzimaju većinu naredbodavnih položaja u izvršnim organima i drugim tijelima
koja stvaraju politiku, i pokazuju duboku svjesnost o svojim klasnim interesima
dok oblikuju domaće i međunarodne politike. To uključuje takve politike kakav je
GATT (General agreement on tariffs and trade – Opšti sporazum o trgovini i
carinama), zamišljen da osujeti bilo kakav demokratski suverenitet koji postoji
unutar nacija. (2)

Uvjerenje: Razlike između bogatih i siromašnih su date prirodom, a ne

uzročno povezane. Individualno ljudsko ponašanje, ne klasa, određuje ljudski
učinak i životne mogućnosti. Postojeći društveni poredak je prirodni odraz
uglavnom urođenih ljudskih sklonosti.

Odgovor: Sve konzervativne ideologije opravdavaju postojeće nejednakosti

kao prirodan poredak stvari, kao neizbježan ishod ljudske prirode. Ako su veoma
bogati ljudi prirodno toliko sposobniji od nas ostalih, zašto im se zakonom mora
obezbjediti toliko vještačkih privilegija, toliko pomoći, subvencija, i ostalih
specijalnih naknada – na naš račun? Njihova „prirodno nadmoćna nadarenost“
uključuje nemoralna i nezakonita izvrdavanja kao što su utvrđivanje fiksnih,
nekonkurentnih cijena, manipulacije s gotovim novcem, insajdersko trgovanje,
prevara, izbjegavanje poreskih obaveza, zakonom nametnuta nepravedna
konkurencija, ekološko pljačkanje, štetni proizvodi, i nebezbjedni radni uslovi.
Čovjek bi od prirodno nadmoćnijih ljudi mogao očekivati da se ne ponašaju na

121
tako gramziv i pokvaren način. Razlike u nadarenosti i sposobnosti kakve mogu
postojati među pojedincima ne opravdavaju zločine i nepravdu koji preovladavaju
u korporacijskom poslovnom svijetu.

SOK (Sve Osim Klase) TEORETIČARI

Čak i među osobama koje se po pravilu smatraju progresivnim, može se
naći otpor prema bavljenju suštinom kapitalističke klasne moći. Ponekad je
odbacivanje K-riječi prilično kategorično. Prilikom susreta u New Yorku 1986-e
godine, čuo sam sociologa Stanleya Aronowitza kako komentariše: „Kad čujem
riječ „klasa“ samo zijevam od dosade.“ Za Aronowitza, klasa je ideja od manje
važnosti koju koriste oni koje on ponavljano naziva „ortodoksni marxisti“. (3)

Drugi lijevo orijentisani akademik, Ronald Aronson, u knjizi Nakon

marxizma, tvrdi – u lice svim malopređašnjim dokazima – da su klase u
kapitalističkom društvu postale manje polarizovane te da klasno izrabljivanje danas
nije veoma važno pitanje zato što su radnički sindikati „postigli moć da zaštite
svoje članove i utiču na društvenu politiku“. I to u vrijeme kada su mnogi sindikati
uništeni, radnici degradirani na status radnika po ugovoru, a procijep u prihodima
širi nego što je bio decenijama.

Mnogi od onih koji se pretvaraju da su na Ljevici, tako su fanatični

antimarxisti da se hvataju za svaku ideju koja se može zamisliti, osim klasne moći,
da objasne šta se dešava u svijetu. Oni su SOK (sve osim klase) teoretičari koji,
kad nisu u savezu sa konzervativcima po većini političkih pitanja, daju svoj
doprinos sakaćenju klasne osviještenosti.(4)

„Lijevi“ SOK teoretičari kažu da mi pridajemo previše pažnje klasi. Ko to

tačno radi? Istražujući mainstream akademske publikacije, radikalne žurnale, i
socijalističke naučne konferencije, čovjek jedva da je u stanju naći klasnu analizu
bilo koje vrste. Daleko od toga da se pridaje previše pažnje klasnoj moći, većina
američkih pisaca i komentatora tek treba da otkrije ovaj predmet. Dok neprestano
napadaju malobrojnu marxističku ljevicu, SOK teoretičari bi htjeli da vjerujemo
kako oni vode hrabru bitku protiv hordi marxista koji dominiraju intelektualnim
govorom u ovoj zemlji – što je još jedna halucinacija koja im je zajednička sa
konzervativcima.(5)

122
 U svojoj beskonačnoj potrazi za konceptualnom shemom koja bi mogla
ućutkati marxističku klasnu analizu, „lijevi“ SOK teoretičari godinama su brbljali o
lažnoj podjeli između ranog Marxa (kulturološkog, humanističkog, dobrog) i
kasnijeg Marxa (dogmatskog, ekonomističkog, lošeg).(6) Kao što marxistički
učenjak Bertell Ollman primjećuje, ovakvo vještačko suprotstavljanje pretvara
relativno manji razvitak u Marxovom radu u ponor koji postoji između dva načina
mišljenja koji imaju malo toga zajedničkog. (7)

Neki SOK teoretičari naporno su radili na tome da predstave pisana djela

Antonia Gramscia, nekadašnjeg vođe Komunističke partije Italije, kao izvor
kulturološke teorije, da bi dejstvovali suprotno od marxističke klasne analize.
(Vidi, n.pr. izdanja Paula Picconea „Telos“, tokom 1970-ih i ranih 1980-ih godina).
Gramsci je, govorili su, odbacio „ekonomističke“ poglede Marxa i Lenjina i nije
tretirao klasni sukob kao centralnu ideju, te je želio razviti malo više „nijansiranu
analizu“ zasnovanu na kulturnoj prevlasti. Tako je Gramsci proizveden u „marxistu
koji se bezbjedno može donijeti Majci u kuću“, kako je to rekao istoričar T.J.
Jackson. I kao što je dodao Chrisropher Phelps:

„Gramsci je postao bezbjedan, pripitomljen i lišen prirodnih svojstava –

pramen vlastitog revolucionarnog bića. Akademici koji su tražili opravdanje zbog
povlačenja u izuzetno nejasne teorije stvorili su fantastične iluzije o svojim
„protiv-hegemonističkim“ aktivnostima. Stvorili su mitskog Gramscia koji se držao
načela kojih se on nikada nije pridržavao, uključujući i protivljenje
revolucionarnoj socijalističkoj organizaciji kakvu je, nastavljajući Lenjina,
smatrao neophodnom“ (Monthly Review, 11/95).

Sam Gramsci bi interpretacije koje su o njemu dali SOK teoretičari smatrao

malčice pogrešnim. On se nikada nije odnosio prema kulturi i klasi kao prema
uzajamno isključujućim uslovima, nego je kulturnu prevlast vidio kao nužno
oruđe vladajuće klase. I dalje, on je zauzimao istaknut i odgovoran položaj u
Komunističkoj partiji Italije, smatrajući da je čvrsto unutar marxističko-
lenjinističkog tabora.

U onoj mjeri u kojoj je to dopušteno da se klasi pokloni bilo kakva pažnja u

akademskoj društvenoj nauci, popularnoj sociologiji, ili komentarima sredstava
informisanja, to je da se klasi pristupa kao demografskoj osobini ili

123
profesionalnom statusu, odnosno statusu zanimanja. Tako sociolozi ukazuju na
„gornju srednju“, „donju srednju“ klasu i slično. Ukoliko se svede na demografsku
osobinu, sigurno da nečija klasna pripadnost može izgledati kao nešto što ima
relativno nisku političku istaknutost. Samo društvo postaje malo više od
pluralističke konfiguracije statusnih grupa. Klasa nije zabranjena tema ukoliko se
razdvoji od kapitalističkog izrabljivačkog procesa akumulacije.

I mainstream društveni naučnici i „lijevi“ SOK teoretičari propuštaju da

uzmu u obzir dinamički međuodnos koji klasama daje njihov značaj. Nasuprot
tome, marxisti se prema klasi odnose kao prema ključnom pojmu u cjelokupnom
društvenom poretku koji je poznat kao kapitalizam (ili feudalizam ili
robovlasništvo), koncentrišući se oko vlasništva nad sredstvima za proizvodnju
(tvornice, rudnici, naftna polja, poljoprivredna poslovanja, medijski konglomerati i
slično) i potrebe – ukoliko neko nema vlasništvo – da se prodaje vlastiti rad pod
uslovima koji su znatno povoljniji za poslodavca.

Klasa dobija svoj značaj u procesu izvlačenja viška vrijednosti. Odnos

između radnika i vlasnika je u suštini izrabljivački, i on za sobom povlači
neprekidno prenošenje bogatstva od onih koji rade (ali ne posjeduju) na one koji
posjeduju (ali ne rade). To je razlog zbog kojeg neki ljudi postaju bogatiji i bogatiji
a da ne rade, ili rade samo dio posla kojim stiču bogatstvo, dok ostali naporno rade
cijeli životni vijek da bi na kraju završili sa malim ili bez ičega.

I pravovjerni društveni naučnici i „lijevi“ SOK teoretičari tretiraju različite

društvene grupacije unutar nekapitalistčke klase kao klase u sebi; tako govore o
„klasi plavih kragni“, „profesionalnoj klasi“ i slično. Čineći tako, oni tvrde da se
pomjeraju izvan „redukcionističkog“, marxističkog dualističkog modela klasa. Ali
šta je više redukcionistički od odbacivanja temeljne dinamike ekonomske moći i
sukoba između kapitala i rada? Šta je lažljivije od toga da se profesionalne grupe,
odnosno grupe zanimanja, tretiraju kao autonomne klase, da se pridaje pažnja
svakoj društvenoj grupi u kapitalističkom društvu, osim samoj kapitalističkoj klasi,
svakom društvenom sukobu osim klasnom sukobu?

I konvencionalni i „lijevi“ SOK teoretičari imaju teškoća da razumiju da

stvaranje upravljačke ili tehnokratske društvene formacije ne uspostavlja temeljnu
promjenu u kapitalističkim odnosima vlasništva, niti stvara nove klase.

124
Profesionalci ili direktori nisu autonomna klasa kao takva. Oni su prije „mentalni“
radnici koji žive mnogo bolje od većine ostalih uposlenika, ali koji i dalje služe
procesu akumulacije za račun vlasnika korporacija.

SVAKODNEVNA KLASNA BORBA

Da bi podržali svoje gledište da je klasa (u marxističkom smislu riječi)
prošlost, SOK teoretičari ponavljano tvrde da u SAD, u predvidljivoj budućnosti,
neće doći do radničke revolucije. (Čuo sam izražavanje ovog osjaćanja na tri
različita skupa za vrijeme „Gramscijeve konferencije“ u Amherstu, Massachusetts,
aprila 1987-e godine.) Čak iako se složimo s ovim proročanstvom, ipak bismo se
mogli zapitati na koji način ono postaje razlog za odbacivanje klasne analize i za
zaključivanje da ne postoji takva stvar kao što je izrabljivanje rada od strane
kapitala, i da nema protivljenja ljudi koji rade da bi živjeli.

Feministička revolucija koja je išla u pravcu transformacije našeg

cjelokupnog patrijarhalnog društva je, tako, daleko od toga da se materijalizovala;
ipak nema progresivne osobe koja smatra da to znači da je seksizam maštarija ili
da borbe povezane sa polom nisu od izuzetnog značaja. To što radnici u SAD ne
postavljaju barikade ne znači da je klasna borba mit. U današnjem društvu klasna
borba prožima skoro sve aktivnosti na radnom mjestu. Poslodavci nemilosrdno
melju radnike a radnici konstantno uzvraćaju poslodavcima.

Kapitalov klasni rat vodi se sudskim nalozima, antiradničkim zakonima,

policijskim suzbijanjem, razbijanjem sindikata, kršenjem ugovora, mrcvarenjem i
otpuštanjem radnika koji pružaju otpor, smanjenjem plata i beneficija, pljačkama
penzionih fondova, otpuštanjem i zatvaranjem postrojenja. Radnici uzvraćaju
sindikalnim organizovanjem, štrajkovima, usporavanjima rada, bojkotima, javnim
demonstracijama, akcijama na poslu, usaglašenim odsustvom s posla, i sabotažama
na radnom mjestu.

Klasa posjeduje dinamiku koja se odvija van njene neposredne vidljivosti.

Bez obzira da li smo mi toga svjesni ili ne, klasna stvarnost prožima naše društvo,
određujući u velikoj mjeri našu mogućnost da stremimo našim vlastitim interesima.
Klasna moć je činilac u postavljanju političkog programa, biranju vođa,
izvještavanju sredstava informisanja, finansiranju nauke i obrazovanja, razdiobi
zdravstvene njege, narušavanju životne sredine, smanjivanju plata, opiranju rasnoj
125
i polnoj jednakosti, reklamiranju zabavnih priredbi i umjetnosti, širenju religioznih
poruka, gušenju neslaganja, i određivanju same društvene stvarnosti.

SOK teoretičari vide radničku klasu ne samo kao nesposobnu za revoluciju

nego kao da je ona na odlasku, gubeći na značaju kao društvena formacija. (8) Ko
god još uvijek misli da je klasa od najveće važnosti žigosan je kao tvrdokorni
marxista, kriv za „ekonomizam“ i „redukcionizam“ i nesposoban da ide u korak sa
„post-marxističkim“, post-strukturalističkim“, „post-industrijskim“, „post-
kapitalističkim“, post-modernističkim“, i „post-dekonstrukcionističkim“
vremenima.

Ironično je to što bi neki lijevo orijentisani intelektualci trebali klasnu borbu

smatrati u velikoj mjeri nebitnom i to baš u vrijeme kada klasna moć postaje sve
više i više neskrivena, kada je korporacijska koncentracija i akumulacija profita
grabežljivija nego ikad a poreski sistem postao nazadan i despotski, kada se
prenošenje prihoda i bogatstva prema gore ubrzalo, imovina javnog sektora
privatizovala, korporacijski novac vrši pojačanu kontrolu nad političkim procesom,
ljudi i kod kuće i u inostranstvu rade napornije za manje, a po cijelom svijetu
siromaštvo raste po bržoj stopi od rasta cjelokupnog stanovništva.

Postoje neo-konzervativci i mainstream centristi koji pokazuju bolju

svjesnost o klasnoj borbi od „lijevih“ SOK teoretičara. Tako bivši glavni urednik
New York Timesa A.M.Rosenthal vidi „udari i spali“ ofanzivu Republikanske
partije protiv socijalnih programa kao „ne samo receptom za klasnu borbu nego
početkom njene stvarnosti“ (New York Times, 3/21/95). Rosenthal nastavlja
navodeći finansijera sa Wall Streeta, Felixa Rohatyna, koji bilježi da su „ veliki
baštinici našeg ekonomskog širenja bili vlasnici finansijskog imetka“ u onome što
se ubraja u „ogroman prenos bogatstva od niže kvalifikovanih radnika američke
srednje klase ka vlasnicima najvećih imanja i ka tehnološkom plemstvu“. Sve više
i više „radni ljudi sebe vide kao prosto privremeni imetak koji se najmi ili otpušta
da bi se zaštitila najniža razina profita i stvorila „akcionarska vrijednost“.“

Malo toga ide u prilog „lijevim“ SOK intelektualcima kada ih mogu

nadmašiti ljudi establišmenta kakvi su Rosenthal i Rohatyn.

Hvatajući se za sve osim za klasu, američki ljevičari su danas razvili

upadljiv niz grupa identiteta koje se skupljaju oko etničkih, polnih i kulturnih

126
pitanja, te pitanja načina života. Ove grupe odnose se prema svojim neprilikama
kao prema nečemu odvojenom od klasne borbe, i nemaju skoro ništa da kažu o sve
surovijim političko-ekonomskim klasnim nepravdama nanesenim svima nama.
Grupe identiteta sklone su da naglase svoju posebnost i odvojenost jedne od druge,
čime rasparčavaju protestni pokret. Da budemo sigurni, one daju važne doprinose
ukazujući na pitanja koja su posebno bitna za njih, pitanja koja drugi često
previđaju. Ali one bi takođe trebale isticati svoje zajedničke interese, ne previđati
zajedničkog klasnog neprijatelja s kojim se suočavaju. Snage koje nameću klasnu
nepravdu i ekonomsko izrabljivanje su iste one koje šire rasizam, seksizam,
militarizam, ekološko pustošenje, homofobiju, ksenofobiju i slično.

Ljudi mogu da ne razviju klasnu svjesnost, ali na njih i dalje djeluju moć,
privilegije, i prepreke vezane uz raspodjelu bogatstva i siromaštva. Ova stvarnost
nije umanjena rasom, polom, ili kulturom. Potonji činioci djeluju unutar čitavog
klasnog društva. Zahtjevi klasne moći i izrabljivanja oblikuju društvenu stvarnost u
kojoj svi živimo. Rasizam i seksizam pomažu stvaranje kategorija radnika koji se
više izrabljuju (manjine i žene), i jačaju ideje o nejednakosti koje su tako
funkcionalne za kapitalistički sistem.

Prihvatiti klasnu analizu ne znači poricati značaj pitanja identiteta, nego

vidjeti kako su ta pitanja povezana, kako međusobno tako i sa cjelokupnom
strukturom političko-ekonomske moći. Svjesnost o klasnim odnosima produbljuje
naše razumijevanje kulture, rase, pola i drugih takvih stvari.

BOGATSTVO I MOĆ
Da bi nekolicina odabranih mogla živjeti u ogromnom izobilju, milioni ljudi
rade naporno čitav životni vijek, nikada slobodni od finansijske nesigurnosti, i uz
veliku cijenu po kvalitet svojih života. Pritužba nije u tome što veoma bogati imaju
toliko mnogo više od svih ostalih nego u tome što njihovo prekomjerno bogatstvo i
beskrajna akumulacija idu na račun svakoga i svega ostalog, uključujući i naše
zajednice i našu životnu sredinu.

Velika koncentracija bogatstva daje posjedničkoj klasi kontrolu ne samo nad

životnim prihodima miliona ljudi nego i nad samim građanskim životom. Novac je
neophodan sastojak koji daje bogatima njihov neizmjeran politički uticaj, njihovo
monopolsko vlasništvo masovnih sredstava informisanja, njihov pristup vještim
127
lobistima i visokim javnim službama. Onima koji ga posjeduju, veliko bogatstvo
takođe donosi društveni prestiž i kulturnu nadmoć, uključujući članstvo u
upravnim odborima fondacija, univerziteta, muzeja, istaživačkih institucija, i
profesionalnih škola.

Isto tako, nedostatak novca čini sve one koji ga nemaju, ili ga imaju malo,
relativno nemoćnim, lišavajući ih pristupa nacionalnim sredstvima informisanja i
ozbiljno ograničavajući njihov uticaj nad donosiocima političkih odluka. Kako
procijep između korporacijskih bogataša i nas ostalih raste, mogućnosti za narodnu
vladavinu se umanjuju.

Ima mnogo govora o tome „kako napraviti ravnotežu između slobode i

bezbjednosti.“ Istorija nudi brojne primjere vođa koji su u ime nacionalne
bezbjednosti bili spremni ukinuti i ono malo sloboda koje su mogle biti izvojevane
tek nakon dugogodišnjih borbi. Prigovori privilegovanom društvenom poretku
tretiraju se kao napadi na čitav društveni poredak, guranje u haos i anarhiju.
Represivne mjere proglašavaju se neophodnim radi zaštite ljudi od opasnosti
terorista, prevratnika, Crvenih, i drugih navodnih neprijatelja, i stranih i domaćih.

Uvijek iznova od nas se traži da izaberemo između slobode i sigurnosti kada,

istini za volju, i ne postoji sigurnost bez slobode. I u diktaturi i u demokratskom
uređenju, službe „nacionalne bezbjednosti“ su, radeći tajno i neodgovorno,
redovno kršile kako našu slobodu tako i našu sigurnost, pribjegavajući svakom
poznatom obliku suzbijanja, korupcije i prevare.

Jednom kada se domognu kontrole nad državom, plutokratski interesi mogu

iskoristiti nazadni poreski sistem da nametnu javnosti plaćanje službi represije,
koje su najvažnija stvar za dominaciju elita. Ipak, demokratska vladavina može se
pokazati nezgodnom, kada podstiče sve vrste zahtjeva stanovništva ili kada nameće
ograničenja na uživanje Velikog Biznisa u slobodnom tržištu. Iz tog razloga
poglavari kapitalizma i njihovi konzervativni publicisti podržavaju i snažnu državu
naoružanu svakom nametljivom moći, i slabu vladu koja nije u stanju da zaustavi
korporacijske zloupotrebe ili da služi potrebama običnog stanovništva.

Pored sistemskih imperativa koji pobuđuju kapitalizam da beskrajno

akumulira, moramo takođe računati i na pokretačku snagu klasne pohlepe.
Bogatstvo je ovisnost. Ne postoji kraj u iznosu novca koji bi neko želio da

128
nagomila. Najbolji način da neko obezbjedi svoje bogatstvo jeste da bude još
bogatiji, gomilajući imanje na imanje, predajući se auri sacra fames, prokletoj
pohlepi za zlatom, želji za količinom novca koja se ne može potrošiti za hiljadu
života bezgraničnog zadovoljavanja, ne oskudijevajući ni u čemu i želeći samo još
više i više novca.

Bogatstvo kupuje svaku udobnost i privilegiju u životu, slavu blagostanja,

podižući imaoca do najviše društvene stratosfere; ono je izraz uvećavanja samog
sebe, širenja ego granica, produžavanje nečijeg postojanja i nakon smrti,
ostavljajući čovjeka skoro neranjivim u odnosu na vrijeme i smrtnost.

Bogatstvu se stremi bez moralnih ograničenja. Veoma bogati pokušavaju da

slome svakoga ko se opire njihovoj beskonačnoj, nemilosrdnoj, nepoštenoj
akumulaciji. Kao i kod bilo koje ovisnosti, težnja za novcem je opsesivna,
amoralna, usmjerena u samo jednom pravcu, otkrivajući potpuno neobaziranje na
pitanje da li je nešto ispravno ili ne, pravedno ili nepravedno, nezainteresovanost
za drugačija razmišljanja i interese drugih ljudi – pa čak i prema vlastitim
interesima koji bi trebali biti prevaziđeni da bi se hranila ovisnost. (9)

Kapitalizam je racionalan sistem, dobro proračunata maksimizacija moći i

profita, proces akumulacije utvrđen u materijalnoj opsesiji, koji ima krajnje
iracionalnu posljedicu – proždiranje samog sistema i svega ostalog s njim.

EKO APOKALIPSA, KLASNI ČIN

1876-e godine, Marxov saradnik, Fridrich Engels, ponudio je proročansku
opomenu: „Nemojmo si ... previše laskati zbog ljudskog ovladavanja prirodom.
Zato što nam se svako takvo ovladavanje sveti... Na svakom koraku smo
opomenuti da ni u kom slučaju ne vladamo prirodom kao osvajač nad stranim
narodom, kao neko ko stoji van prirode – nego da mi, sa krvlju, mesom, i mozgom,
pripadamo prirodi, i postojimo usred nje...“

Sa svojim beskonačnim naglašavanjem eksploatacije i širenja, i svojom

nezainteresovanošću za troškove po životnu sredinu, kapitalizam izgleda odlučan
da stane izvan prirode. Suština kapitalizma, njegov raison d etre, jeste da prirodu
pretvori u robe a robe u kapital, pretvarajući živu zemlju u beživotno bogatstvo.
Ovaj proces akumulacije kapitala sije pustoš na globalni ekološki sistem. On prijeti

129
izvorima koji održavaju život planete (obradivoj zemlji, podzemnim vodama,
močvarnim zemljištima, šumama, morima, rijekama, kvalitetu vazduha) kao da su
oni nebitni sastojci iz bezgranične zalihe koji se mogu trošiti i zagađivati po volji.
Otuda, sistemi održavanja čitave ekosfere – tanki sloj čistog vazduha, vode i
prvoklasnog tla planete – su na kocki, ugroženi takvim stvarima kao što su
globalno zagrijavanje, masivne erozije, i smanjivanje količine ozona.

Globalno zagrijavanje je prouzrokovano nestajanjem tropskih šuma,

izduvnim gasovima motornih vozila, i ostalim ispuštanjima fosilnih goriva koji
stvaraju „efekat staklene bašte“, zaustavljajući vrućinu blizu zemljine površine.
Ova nagomilana vrućina mijenja hemiju atmosfere i klimatske obrasce preko
čitave planete, uzrokujući nezabilježene suše, poplave, valove plime i oseke,
snježne oluje, snažne vjetrove, talase vrućine, i velike gubitke u vlažnosti tla. Mi
sada znamo da planeta nema neograničenu sposobnost da ovlada vrućinom koja je
prourokovana potrošnjom energije.

Druga moguća katastrofa jeste smanjenje ozonskog omotača koji nas štiti od
najsmrtonosnijih sunčevih zraka. Preko 2,5 milijarde funti hemikalija koje
smanjuju ozon ispušteno je u zemljinu atmosferu svake godine, što rezultira u
pretjeranom ultra-ljubičastom zračenju koje prouzrokuje alarmantan porast u raku
kože i drugim kožnim oboljenjima. Povećano zračenje nanosi štetu drveću,
usjevima, koraljnim grebenima, uništavajući okeanski fitoplankton – izvor skoro
polovine planetarnog kiseonika. Ako umre okean, i mi ćemo.

U isto vrijeme, povećanje zagađenja i populacije dali su nam kisele kiše,

erozije tla, stvaranje mulja u vodenim tokovima, smanjenje pašnjaka, nestajanje
zaliha vode i močvarnih zemljišta, i zatiranje hiljada biljnih i životinjskih vrsta, uz
još stotine koje se nalaze na listi ugroženih.(10)

1970-e godine, na dan onoga što se zvalo „Dan životne sredine“, predsjednik
Richard Nixon je zapjevao: „Kako je čudno stvorenje čovjek koji prlja vlastito
gnijezdo.“ Sa ovim kazivanjem, Nixon je pomogao propagiranju mita da je
ekološka kriza s kojom se suočavamo stvar iracionalnog individualnog ponašanja,
prije nego društvene dimenzije. Istina je da problem nije pojedinačni izbor nego
sistem koji se nameće pojedincima i određuje njihov izbor. Iza ekološke krize
nalazi se stvarnost klasnog interesa i moći.

130
 Kapitalizam koji se stalno širi i krhka, ograničena ekologija su u nesrećnom
sukobu. Nije istina da vladajući političko-ekonomski interesi to poriču. Daleko
gore od poricanja, oni su u stanju krajnjeg neprijateljstva prema onima koji misle
da je planeta važnija od korporacijskih profita. Tako oni klevetaju borce za životnu
sredinu da su „eko-teroristi“, „EPA-gestapo“, „uzbunjivači Dana Zemlje“, „tree
huggers“ (oni koji grle stabla) i donosioci „Zelene histerije“ i „liberalnih trikova“.

Određeni aktivisti koji se zalažu za očuvanje životne sredine u ovoj zemlji

bili su objekti napada nepoznatih napadača, uz prećutnu saglasnost vlasti. (11)
Autokrate u zemljama kao što je Nigerija, u savezu sa zagađivačkim naftnim
kompanijama, povele su brutalan rat protiv boraca za zaštitu životne sredine, idući
tako daleko da su objesili popularnog vođu Ken Saro Wiwa.

Posljednjih godina, konzervativci u Kongresu i van njega, snabdjeveni od

strane korporacijskih lobista, podržali su mjere koje bi: (1) spriječile Agenciju za
zaštitu životne sredine da zaustavi toksično širenje iz jezera i luka, (2) uklonile
većinu jutara močvarnog zemljišta koje je ostavljeno po strani kao rezerva, (3)
potpuno deregulisale proizvodnju hlorofluorkarbona koji prazni ozonski omotač,
(4) praktično izbacile standarde za čistu vodu i čist vazduh, (5) otvorile netaknuta
arktička utočišta biljnih i životinjskih vrsta iskopavanjima nafte i gasa, (6) povukle
sredstva namijenjena naporima da se neprečišćena zagađena voda zadrži izvan
rijeka i daleko od plaža, (7) privatizovale i otvorile nacionalne parkove
komercijalnom razvoju, (8) predale nekoliko preostalih starinskih šuma
neobuzdanoj sječi, i (9) opozvale Akt o ugroženim vrstama. Sve u svemu, njihova
otvoreno iskazana namjera bila je da osakate sve naše mjere zaštite životne sredine,
ma kako neadekvatne one bile.

Konzervativci smatraju da nema krize životne sredine. Tehnološka

unapređenja nastaviće da poboljšavaju živote sve većem i većem broju ljudi.(12)
Neko bi se mogao zapitati zašto bogati i moćni interesi idu ovim naizgled
samoubilačkim putem protiv životne sredine. Oni mogu nekažnjeno uništiti
društveno blagostanje, javno stanovanje, javno obrazovanje, javni prevoz,
društvenu sigurnost, zdravstvenu njegu i zdravstvenu pomoć, zato što oni i njihova
djeca time neće biti uskraćeni, posjedujući više nego dovoljna sredstva za
pribavljanje privatnih usluga. Ali životna sredina je druga priča. Bogati

131
konzervativci i njihovi korporacijski lobisti naseljavaju istu zagađenu planetu kao i
svako drugi, jedu istu hemijski obrađenu hranu, i udišu isti zatrovani vazduh.

U stvari, oni i ne žive baš potpuno isto kao svi ostali. Oni doživljavaju
drugačiju klasnu stvarnost, stanujući u mjestima gdje je vazduh nešto bolji od onog
u područjima sa niskim ili prosječnim primanjima. Oni imaju pristup hrani koja je
organski uzgajana i specijalno pripremljena. Nacionalna odlagališta otpada i auto-
putevi obično nisu smješteni unutar ili u blizini njihovog elegantnog susjedstva.
Raspršivanje pesticida ne izlijeva se na njihovo drveće i bašte. Krčenje zemljišta ne
pustoši njihove rančeve, imanja i mjesta za odmor. Čak i kada oni ili njihova djeca
podlegnu užasnoj bolesti kao što je rak, oni tu tragediju ne povezuju sa činiocima
životne sredine – iako naučnici danas vjeruju da većina ovih oboljenja potiče od
uzoka koje je stvorio sam čovjek. Oni poriču postojanje šireg problema zato što oni
sami stvaraju taj problem i zato što njemu duguju veliki dio svog bogatstva.

Ali kako oni mogu poricati prijetnju ekološke apokalipse prouzrokovane

pražnjenjem ozona, globalnim zagrijavanjem, nestajanjem vrhunskog zemljišta, i
izumiranjem okeana? Da li dominantne elite žele vidjeti život na zemlji,
uključujući i njihov, uništenim? Na duge staze oni će zaista biti žrtve vlastitih
politika, zajedno sa svima ostalima. Međutim, kao i svi mi, oni ne žive na duge
staze nego ovdje i sada. Za vladajuće interese, ono što je na kocki jeste nešto
neposrednije i veće od brige za globalnu ekologiju. To je globalna akumulacija
kapitala. Sudbina stratosfere je apstrakcija u odnosu na sudbinu nečije investicije.

Još dalje, zagađenje se isplati, dok ekologija košta. Svaki dolar koji
kompanija mora potrošiti na zaštitu životne sredine je jedan dolar manje u profitu.
Još je profitabilnije odnositi se prema životnoj sredini kao prema septičkoj jami,
prosipajući hiljade novih štetnih hemikalija u atmosferu svake godine, izlijevajući
neprečišćene industrijske otpadne vode u rijeke ili zalive, pretvarajući vodene
tokove u otvorene kanalizacije. Dugoročna korist od očuvanja rijeke koja teče duž
zajednice (gdje korporacijski zagađivači ionako ne žive) nema takvu težinu kao
neposredna korist koja potiče od ekološki skupih načina proizvodnje.

Energetski sistemi koji bi koristili energiju sunca, vjetra i plime i oseke

mogli bi pomoći sprečavanju ekološke katastrofe, ali bi upropastili bogate naftne
kartele. Šest od deset najvećih svjetskih industrijskih korporacija naročito je

132
uključeno u proizvodnju nafte, petroleja, i motornih vozila. Zagađivanje fosilnim
gorivima znači milijarde u zaradi. Ekološki održivi oblici proizvodnje ugrožavaju
ovu zaradu.

Neizmjerna i bliska korist za nekoga je pobuda daleko jače snage od

rasplinutog gubitka koji dijeli cjelokupna javnost. Cijena pretvaranja šume u
ogoljelo zemljište nije vrijedna pažnje u odnosu na profit koji se ostvaruje
sabiranjem drvne građe.

Sukob između neposredne privatne dobiti s jedne strane i udaljene javne

dobrobiti s druge strane odvija se čak i na pojedinačnom potrošačkom nivou. Tako,
u nečijem je dugoročnom interesu da ne koristi motorno vozilo, koje doprinosi
uništavanju životne sredine više od bilo kog drugog pojedinačnog potrošačkog
predmeta. Ali mi imamo neposrednu potrebu za prevozom kako bi išli na posao, ili
radili šta god je potrebno raditi, tako da većina nas nema izbora i mora da
posjeduje i koristi automobil.

„Automobilska kultura“ pokazuje kako ekološka kriza nije prvenstveno

pojedinačna stvar čovjeka koji prlja vlastito gnijezdo. U većini primjera, „izbor“ da
se upotrebljava automobil uopšte nije izbor. Ekološki djelotvoran i manje skup
masovni prevoz električnim vozilima namjerno je uništen u 1930-im godinama,
kampanjama koje su po cijeloj zemlji vodile automobilska i naftne industrija te
industrija guma. Korporacije uključene u prevoz stavile su „Ameriku na točkove“,
da bi maksimizirale troškove potrošnje za javnost a profit za sebe, i do đavola sa
životnom sredinom ili bilo čim drugim.

Enormni interesi gigantskih multinacionalnih korporacija pretežu nad

sudbinskim predviđanjima o ekološkoj krizi. Trezvene poslovne glave odbijaju da
budu uhvaćene u „histeriju“ o životnoj sredini, više želeći da mirno uvećavaju
svoje bogatstvo. Pored toga, uvijek se može naći nekoliko stručnjaka koji će se
protiviti svim dokazima i reći da je porota još uvijek napolju, da nema presudnog
dokaza koji će podržati uzbunjivače. Presudni dokaz u ovom slučaju mogao bi doći
jedino kada dostignemo tačku iz koje više nema povratka.

Ekologija je duboko prevratnička u odnosu na kapitalizam. Njoj je potrebna

takva planska proizvodnja koja održava životnu sredinu prije nego grabežljiva i
neregulisana produkcija. Ekologija zahtijeva ekonomičnu potrošnju prije nego

133
vještački podstaknut konzumerizam koji se stalno proširuje. Ona poziva na
prirodne, jeftinije sisteme energije prije nego na profitabilne, skupocjene i one koji
zagađuju. Zaključci koje bi kapitalizam mogao izvesti iz sadržaja ekologije su
previše strašni da bi kapitalisti o njima razmišljali.

Oni u višim krugovima, oni koji su nekada unajmljivali crnokošuljaše da

unište demokratiju iz straha od ugrožavanja njihovih klasnih interesa, nemaju
problem da to isto urade i protiv „eko-terorista“. Oni koji su vodili nemilosrdni rat
protiv Crvenih nemaju problem da ga vode i protiv Zelenih. Oni koji su nam
donijeli bijedne plate, izrabljivanje, nezaposlenost, beskućništvo, gradsku trulež, i
druga ugnjetavačka ekonomska stanja ne brinu mnogo zbog toga što će nam
donijeti ekološku krizu. Plutokrate su više vezane za svoje bogatstvo nego za
Zemlju na kojoj žive, zabrinutije za sudbinu svog bogatstva nego za sudbinu
planete.(13)

Borba nad zaštitom životne sredine je dio same klasne borbe, što je činjenica
koja je izgleda promakla mnogim borcima za životnu sredinu. Nadolazeća eko-
apokalipsa je klasni čin. Ona je stvorena od strane nekolicine, radi njihove zarade,
na račun mnogih. Problem je što bi nas klasni čin ovoga puta mogao sve oboriti,
jednom i zauvijek.

U odnosu između bogatstva i moći, ono što je na kocki nije samo

ekonomska pravda, nego sama demokratija i opstanak biosfere. Na žalost, borba za
demokratiju i ekološko zdravlje teško da će biti unaprijeđena tendencioznim,
nerazumljivim, SOK teoretičarima koji se prema klasi odnose kao prema
zastarjeloj ideji i koji su, izgleda, spremni uzeti u razmatranje sve osim stvarnosti
kapitalističke moći. U ovome, oni se malo razlikuju od dominantne ideologije
kojoj se, kako tvrde, suprotstavljaju. Oni su ti kojima je potreban povratak na ovu
planetu.

Jedina snažna protivteža koja bi u konačnici mogla okrenuti stvari u boljem

pravcu jeste obaviješteno i mobilizirano građanstvo. Kakvi god da su im nedostaci,
ljudi su naša najbolja nada. Zaista, mi smo oni. Bez obzira na to da li vladajući
krugovi još uvije nose crne košulje, i bez obzira na to da li su njihovi protivnici
Crveni, la lutta continua, borba se nastavlja, danas, sutra, i kroz cijelu istoriju.

134
NAPOMENE

135
 1. RACIONALNI FAŠIZAM

1. Među hiljadama naslova koji se bave fašizmom, postoji nekoliko

vrijednih izuzetaka koji ne izbjegavaju pitanja političke ekonomije i
klasne moći, na primjer: Gaetano Salvemini, „Under the ax of fascism“
(New York: Howard Fertig, 1969); Daniel Guerin, „Fascism and Big
Business“ (New York: Monad Press/Pathfinder Press, 1973); James Pool
and Suzanne Pool, „Who Financed Hitler“ (New York: Dial Press,
1973); Palmiro Togliatti, „Lectures on Fascism“ (New York:
International Publishers,1976); Franz Neumann, „Behemoth“ (New
York: Oxford University Press, 1944); R.Palme Dutt, „Fascism and
Social Revolution“ (New York: International Publisher, 1935).
2. Između januara i maja 1921-e godine, „fašisti su uništili 120 radničkih
štabova, napali 243 socijalistička centra te druge objekte, ubili 202
radnika (uz 44 radnika koje su ubili policija i žandarmerija), a ranili
1144.“ Za to vrijeme uhapšeno je 2240 radnika i samo 162 fašista. U
periodu od 1921 – 1922-e godine do Mussolinijevog osvajanja vlasti,
„500 radničkih domova i zadružnih radnji bilo je spaljeno, a 900
socijalističkih opština raspušteno“: Dutt, „Fascism and Social
Revolution“, 124.
3. Ranije 1924-e godine, socijaldemokratski činovnici u Ministarstvu
unutrašnjih poslova upotrebili su fašističke paravojne trupe Reichswehra
i dobrovoljaca da bi napali ljevičarske demonstrante. Zatvorili su sedam
hiljada radnika i ugušili glasilo Komunističke partije: Richard Plant,
„The Pink Triangle“ (New York: Henry Holt, 1986), 47.
4. To ne znači poreći da kulturne razlike mogu voditi do bitnih varijacija.
Razmotrite, na primjer, strašnu ulogu koju je u nacističkoj Njemačkoj
odigrao antisemitizam, u poređenju sa fašističkom Italijom.
5. Simon Kuznets, „Qualitative Aspects of the Economic Growth of
Nations“, Economic Development and Cultural Change, 5, no. 1, 1956,
5-94.

136
6. Bivši ljevičar i ponovo rođeni konzervativac Eugene Genovese (New
Republic, 4/1/95) revnosno je skočio do zaključka da je „besmislena
interpretacija“ vidjeti „fašizam kao stvorenje krupnog kapitala“.
Genovese je pljeskao Ericu Hobsbawmu, koji je tvrdio da kapitalistička
klasa nije bila najveća snaga iza fašizma u Španiji. U odgovoru, Vicente
Navarro (Monthly Review, 1/96 i 4/96) je primijetio da su „glavni
ekonomski interesi Španije“, potpomognuti od strane bar jednog naftnog
milionera iz Teksasa i ostalih elemenata međunarodnog kapitala, zaista
finansirali Frankovu fašističku invaziju i državni udar protiv Španske
Republike. Suštinski izvor, piše Navarro, bila je finansijska imperija
Joana Marcha, osnivača Liberalne partije i vlasnika liberalnih novina.
Smatran modernizatorom i alternativom oligarhijskom, na zemljištu
utemeljenom, reakcionarnom sektoru kapitala, March se udružio sa istim
tim oligarsima kada je vidio da partije radničke klase dobijaju snagu i kad
je reformistička Republika pogodila njegove ekonomske interese.
7. Već je postojala poštanska markica von Hindenburga u čast njegovog
predsjedavanja. Stari Hindenburg, koji nije volio Hitlera, sarkastično je
rekao da bi Hitlera učinio ministrom pošta, zato što bi „onda mogao
polizati moju pozadinu“.
8. Wulf Schwarzwaeller, „The Unknown Hitler“, 197.
9. Charles Higham, „Trading with the Enemy“ (New York: Dell, 1983).
10. George Mosse (ed.), „Nazi Culture“ (New York: Grosset & Dunlap,
1966), 116-118.
11. Richard Plant, „The Pink Triangle“, 91.
12. Chomsky u razgovoru sa Husayn Al-Kurdijem, Perception, mart/april
1996.
13. Roy Palmer Domenico, „Italian Fascists on Trial“, 1943-1948 (Chapel
Hill: University of North Carolina Press, 1991), ovdje i dalje. Tako u
Francuskoj, veoma je malo kolaboracionista iz višijevske Francuske
uklonjeno. „Niko iz bilo kojeg ranga nije bio ozbiljno kažnjen zbog svoje
uloge u hapšenju i deportaciji Jevreja u nacističke logore“: Herbert
Lottman, „The purge“ (New York: Willaim Morrow, 1986), 290. Skoro
isto se može reći za Njemačku; vidi Ingo Muller, „Hitlers Justice“
(Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1991), treći dio, „The
Aftermath“. Američke vojne vlasti vratile su fašističke saradnike na vlast
137
 u različitim zemljama Dalekog Istoka. U Južnoj Koreji, na primjer,
koreanski kolaboracionisti i u Japanu obučavana policija, bili su
upotrebljeni da uguše demokratske snage. Armijom Južne Koreje
komandovali su oficiri koji su služili u Carskoj Japanskoj Armiji, „na šta
su bili ponosni“. Mnogi od njih bili su krivi za ratne zločine na Filipinima
i u Kini: Hugh Deane, „Korea, China and the United States: A Look
Back“, Monthly Rewiev, feb.1995, 20 i 23.
14. Nakon rata, Hermanna Absa, rukovodioca Deutche Bank, a u suštini
„Hitlerovog blagajnika“, David Rockefeller hvalio je kao „najvažnijeg
bankara našeg doba“. Prema čitulji iz New York Timesa, Abs je „odigrao
dominantnu ulogu u rekonstrukciji Zapadne Njemačke nakon drugog
svjetskog rata“. Ni Times ni Rockfeller nisu rekli ni riječi o Absovim
nacističkim vezama, njegovim razbojničkim bankarskim upadima po
nacistički okupiranoj Evropi, i njegovom učešću, kao člana odbora
I.G.Farben, u korištenju robovskog rada u Aušvicu: Robert Carl Miller,
Portland Free Press, sept/okt 1994.
15. Charles Higham, „Trading with the Enemy“.
16. Jedan od njih, Boleslavs Maikovskis, letonski šef policije koji je
pobjegao u Zapadnu Njemačku da bi izbjegao sovjetsko istraživanje
ratnih zločina, a onda i u SAD, bio je ozbiljno upleten u nacistički pokolj
u kojem je stradalo preko dvije stotine letonskih seljaka. Služio je jedno
vrijeme u podkomitetu Republikanske partije za ponovni izbor
predsjednika Nixona, onda pobjegao nazad u Njemačku da izbjegne
zakašnjelu američku istragu ratnih zločina, umirući u zreloj starosti sa 92
godine (New York Times, 5/8/96). Nacističkim ratnim zločincima
pomagale su zapadne obavještajne službe, poslovni interesi, vojska, pa
čak i Vatikan. Oktobra 1944-e godine, njemački komandant
padobranskih jedinica, major Walter Reder, pobio je 1838 nenaoružanih
civila u selu u blizini Bolonje, u Italiji, za odmazdu protiv partizanskih
aktivnosti. 1985-e godine pušten je iz zatvora, nakon što je papa Jovan
Pavle II, između ostalih, apelovao u njegovo ime – preko snažnih
protesta porodica nastradalih.

138
 2. SADA SLAVIMO REVOLUCIJU

1. Leon Wolf, „Little Brown Brother“ (New York: Oxford University

Press, 1960).
2. Mark Lane, „Plausible Denial“ (New York: Thunder`s Mouth Press,
1991), 79.
3. Rat koji je Bushova administracija vodila protiv Iraka 1991-e godine i
koji je, prema procjenama, odnio 200 000 života, bio je praćen
ekonomskim sankcijama UN, a koje su predvodile SAD. Istraživanje
koje je sprovela United Nations Food and Agriculture Organization, The
Children Are Dying (1996), izvještava da je od kraja rata 576 000 iračke
djece umrlo od gladi i bolesti a da još desetine hiljada pate od
nedostataka i oboljenja uzrokovanih petogodišnjim sankcijama.
4. Za dalju diskusiju o ovom i drugim povezanim pitanjima, vidi moju
knjigu „Against Empire“ (San Francisco: City Light Books, 1995),
poglavlje 4.
5. O američkom obučavanju mučitelja i atentatora, vidi Washington Post,
9/21/96.
6. American Political Science Review, 82, mart 1988, 5. U istoj toj izjavi,
Huntington opisuje Mangosutho Buthelezia, od CIA podržavanog
rukovodioca Južnoafričke Inkatha Slobodarske partije, kao „znamenitog
savremenog demokratskog reformatora“. Javno je objavljeno da je
Buthelezi sarađivao sa vojnim i policijskim vrhom aparthejda u ubistvu
hiljada pristalica Afričkog Nacionalnog Kongresa. Pukovnik Eugene de
Kock, najviše rangirani oficir osuđen za zločine aparthejda, koji je
nekada samog sebe opisivao kao najefikasnijeg vladinog atentatora,
posvjedočio je da je snabdijevao Buthelezijevu organizaciju oružjem,
vozilima i obučavanjem za strategiju „totalni napad“ protiv
demokratskih, anti-aparthejd snaga (AP report, San Francisco Chronicle,
9/18/96). Nema poricanja da je Buthelezi Huntingtonova vrsta čovjeka.
7. Theodore MacDonald, „Hippocrates in Havana: Cubas Health Care
System“ (1995).

139
 3. LIJEVI ANTIKOMUNIZAM

1. Mark Green and Gail MacColl, New York: Pantheon Books, „There
He Goes Again: Ronald Reagan`s Reign of Error“ (1983), 12.
2. U prvom izdanju moje knjige „Inventing Reality“ (New York: St.
Martin`s Press, 1986) napisao sam: „Opkoljenost američkih sredstava
informisanja negativnošću u odnosu na Sovjetski Savez mogla bi
potaknuti neke od nas da reagujemo sa neopravdano vatrenim pogledom
na to društvo. Istina je, u SSSR postoje ozbiljni problemi u radnoj
produktivnosti, industrijalizaciji, urbanizaciji, birokratiji, korupciji i
alkoholizmu. Postoje uska grla proizvodnje i distribucije, neostvarenja
planova, potrošačke oskudice, zločinačke zloupotrebe vlasti, gušenje
neistomišljenika, i izrazi otuđenja među nekim osobama u stanovništvu.“
3. Mnogi sa američke ljevice, koji su pokazivali jedino neprijateljstvo i
prezir prema Sovjetskom Savezu i drugim evropskim komunističkim
državama, gajili su topla osjećanja za Kubu, koju su vidjeli kao istinski
revolucionarnu tradiciju i nešto otvorenije društvo. U stvari, bar do
sadašnjosti (januar 1997), Kuba je imala skoro potpuno isti sistem kao i
SSSR i ostale komunističke nacije: javno vlasništvo industrije, plansku
ekonomiju, bliske odnose sa postojećim komunističkim nacijama, i
jednopartijsku vladavinu – sa partijom koja je igrala nadmoćnu ulogu u
vladi, sredstvima informisanja, radničkim sindikatima, ženskim
savezima, omladinskim grupama, i drugim institucijama.
4. Mnogi američki komunisti, i drugi bliski njima, uzdržali su se od
kritikovanja autokratskih poteza Sovjetskog Saveza, djelomično
odgovarajući na sveprisutnu antikomunističku propagandu koja prožima
američka sredstva informisanja i javni život. Zbog toga su ih kritičari,
koji bi izgleda postavili ništa manje nego rajske standarde, optužili da
misle da je SSSR bio „radnički raj“. Nakon otkrića Nikite Khruscheva
1953-e godine, američki komunisti su gunđajući dozvolili da je Staljin
učinio „greške“ i čak počinio zločine.

140
5. Chomsky u razgovoru sa Husayn Al-Kurdijem: Perception, mart/april
1996.
6. Upućujem čitaoca na Lenjinove knjige: „Država i revolucija“; „Lijevi
komunizam – dječija bolest“; „Šta da se radi?“, i razne članke i izjave
koji su još uvijek dostupni u sabranim djelima. Vidi takođe tretiranje
marxizma-menjinizma od John Ehrenberg „The Dictatorship of the
Proleteriat, Marxisms Theory of Socialist Democracy“ (New York:
Routledge, 1992).
7. Marx, Engels, Lenin, „Anarchism and Anarcho-Sindicalism: Selected
Writings“ (New York: International Publishers, 1972), 139. U svojoj
biografiji Louise Michel, anarhistička istoričarka Edith Thomas tvrdi da
je anarhizam „odsustvo vlade, neposredno upravljanje ljudi njihovim
vlastitim životima“. Ko bi mogao to da ne poželi? Thomas ne kaže kako
bi to funkcionisalo osim što tvrdi da „anarhisti to žele odmah, u svoj
pometnji i neredu neposredne sadašnjosti“. Ona ponosno primjećuje da je
anarhizam „još uvijek netaknut kao ideal, jer nikad nije bio isproban“.
Upravo je to problem. Zašto u toliko mnogo stotina stvarnih pobuna,
uključujući i one koje su vodili sami anarhisti, anarhizam nikad nije bio
isproban ili nikad nije uspio da preživi bilo kakav duži vremenski period
u „netaknutom“ anarhističkom obliku? (U anarhističkom ustanku koji je
opisao Engels, ustanici, prividno kršeći vlastitu ideologiju, nisu se
oslonili na „neposredno upravljanje ljudi“ Edith Thomas, nego su
postavili vladajuće hunte.) Nepraktikovan, nedostižan kvalitet ideala
pomaže im da sačuvaju svoju privlačnost u mislima nekih ljudi.
8. Trotsky je bio među autoritarnijim boljševičkim vođama, najmanje
naklonjen tolerisanju organizacione autonomije, različitih gledišta, i
unutarpartijske demokratije. Ali u jesen 1923-e godine, našavši se u
manjinskom položaju, nadmudren od strane Staljina i ostalih, Trotsky je
razvio neočekivanu posvećenost otvorenim partijskim procedurama i
radničkoj demokratiji. Od onda, neki njegovi sljedbenici pozdravljali su
ga kao antistaljinističkog demokratu.
9. Što se tiče nekoliko godina prije 1921-e godine, sovjetolog Stephen
Cohen piše: „Iskustvo građanskog rata i rata (za) komunizam duboko je
izmijenilo i partiju i proizašli politički sistem.“ Ostale socijalističke
partije isključene su iz sovjeta. A „demokratska pravila... kao i skoro
141
 libertarijanski i reformistički izgled“ Komunističke partije popustio je
pred „krutom autoritarnošću i prožimajućom „militarizacijom“.“ Mnogo
od narodne kontrole koju su vršili lokalni sovjeti i fabrički komiteti bilo
je ukinuto. Riječima jednog boljševičkog vođe: „Republika je naoružani
logor“: vidi Cohen „Bukharin and the Bolshevik Revolution“ (New
York: Oxford University Press, 1973), 79.
10. Da bi dao jedan od nebrojenih primjera, nedavno je Roger Burbach
okrivio Staljina za „strmoglavo srljanje Sovjetskog Saveza na put
industrijalizacije“: vidi njegovu korespondenciju, Monthly Review, mart
1996, 35.
11. John Scott, „Behind the Urals, an American Worker in Russias City of
Steel“ (Boston: Houghton Mifflin, 1942).

142
 4. KOMUNIZAM U ZEMLJI ČUDA

1. Napisana u prošlom vremenu, sljedeća diskusija važi i za nekoliko preostalih

komunističkih zemalja koje su još uvijek u životu.
2. Svi navodi iz Washington Post, 4/12/89.
3. Vidi Andrei Sakharov, „My Country and the World“ (New York: Vintage
Books, 1975), naročito poglavlja 3, 4 i 5. Trenutak dostojan prisjećanja
obezbjedio mi je poznati novinar I.F.Stone, u Vašingtonu 1987-e godine.
Izzy (kako su ga zvali) je upravo održao govor na Institutu za političke
studije hvaleći Sakharova kao hrabrog prvaka demokratije, slikanje koje je u
velikoj mjeri dugovalo portretu Sakharova iz američkih sredstava
informisanja. Susrevši Stonea na ulici nakon tog događaja, rekao sam mu da
bismo trebali napraviti razliku između Sakharovljevog prava na govor, koje
ja podržavam, i reakcionarnog sadržaja (koji je prepun CIA) njegovog
govora, kome se nemamo obavezu diviti. Zaustavio me je u sred rečenice i
zavrištao: „Muka mi je od ljudi koji brišu guzicu Sovjetskog Saveza!“ Onda
je odmarširao. Izzy Stone je obično ljubazan čovjek, ali kao i kod mnogih
američkih ljevičara, njegov antisovjetizam mogao ga je nagnati da odbaci i
razuman govor i uobičajenu učtivost. U narednim prilikama razgovarao je sa
mnom na izuzetno prijateljski način ali nikada nije ni pomislio da mi se
izvini za taj izliv bijesa.

143
 5. STALJINOVI PRSTI

1. Sredinom 1980-ih godina, policija komunističke Poljske ustrijelila je 44

demonstranta u Gdanjsku i drugim gradovima. Desetorica bivših vojnih i
policijskih oficira pred sudom je odgovarala za ova ubistva 1996-e
godine. U Rumuniji su se, prema izvještajima, desili brojni smrtni
slučajevi u neredima koji su neposredno prethodili svrgavanju
Čaušeskua, nakon čega su Čaušesku i njegova supruga ubijeni po
kratkom postupku bez suđenja. Ubijanja u Poljskoj i Rumuniji su ukupna
suma smrtnih slučajeva, koliko ja znam.
2. Staljin „je povjerio iznos od 10 miliona Winstonu Churchillu“: Stephen
Cohen, „Bukharin and the Bolshevik Revolution“ (New York:
A.A.Knopf, 1973), 463 n. Nema sumnje, nestašice hrane do kojih je
došlo u godinama zapadnjačke invazije, kontrarevolucionarna
intervencija, građanskoi rat Bijele Garde, i otpor koji su zemljoposjednici
pružali kolektivizaciji odnijeli su mnogo života.
3. Poređenja radi, 1995-e godine, prema podacima Bureau of Justice
Statistics, u SAD je bilo 1,6 miliona zatvorenika, 3 miliona je bilo
podvrgnuto starateljskom nadzoru i 700 000 na uslovnom otpustu, što
čini ukupnu sumu od 5,3 miliona ljudi pod kazneno-popravnom
prismotrom. (San Francisco Chronicle, 7/1/96). Nekoliko miliona drugih
je odslužilo zatvorske kazne ali više nisu bili povezani sa zatvorskim
sistemom na bilo koji način.
4. J.Arch Getty, Gabor Rittersporn and Victor Zemskov, „Victims of
the Soviet Penal System in the Pre-War Years: A First Approach on the
Basis of Archival Evidence“, American Historical Review, 98 (oktobar
1993) 1017 – 1049.
5. Getty, et al., „Victims of the Soviet Penal Sysitem...“
6. Ibid.
7. Ibid.
8. Izraz „gulag“ ugrađen je u engleski jezik djelomično i zbog stalnog
ukazivanja na njegovo pretpostavljeno postojanje. Najstariji član

144
 liberalno orijentisanog Institute for Policy Studies, Robert Borsage,
poslao mi je pisamce decembra 1982-e godine, saosjećajno tvrdeći da je
„gulag postojao“. Kada sam na univerzitetima, tokom 1980-ih godina,
držao predavanja o domaćoj politici potrošnje Ronalda Reagana, stalno
sam se susretao sa nastavničkim osobljem koje je, bez obzira na predmet
diskusije, insistiralo da takođe pričam i o gulagu, koji je, rekli su, još
uvijek zarobljavao mnogo miliona žrtava. Moje odbijanje da se poklonim
ovoj tvrdokornoj vjeri uznemirilo je određen broj nastavnika.
9. Podpredsjednik najvišeg suda Njemačke Demokratske Republike bio je
čovjek koji se zvao Reinwarth, koga su nacisti smjestili u koncentracioni
logor tokom drugog svjetskog rata, i koji je je bio predsjednik suda na
suđenju prilikom kojeg je nekoliko agenata CIA osuđeno zbog sabotaže.
On je 1996-e godine osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine i
šest mjeseci. Helene Heymann, koja je za vrijeme Hitlerovog režima bila
zatvorena zbog učešća u anti-nacističkim aktivnostima, kasnije je postala
sudija u Njemačkoj Demokratskoj Republici, i predsjedavala je
suđenjima koja su se bavila sabotažama. Ona je izvedena pred sud 1996-e
godine. Kada je njena presuda pročitana, sudija je istakao da je dodatni
činilac protiv nje bio taj što ju je obučavao jevrejski advokat koji je na
suđenjima bio branilac komunista i socijal-demokrata. Pred sudove su
takođe izvedeni i vojnici koji su služili kao graničari. Više od dvadeset
vojnika Njemačke Demokratske Republike bilo je smrtno ustrijeljeno sa
zapadne strane u različitim incidentima o kojim Zapadna štampa nije
izvještavala: Klaus Fiske, „Witchhunt Trial of East German Leaders
Continue“, Peoples Weekly World, 10/19/96. Ova suđenja neposredno
krše Ugovor o ujedinjenju DDR/BRD, koji nalaže da bilo koje krivično
gonjenje za djela koja su izvršena u DDR mora biti sprovedeno u
saglasnosti sa zakonima koji su tada važili u Njemačkoj Demokratskoj
Republici.

145
 6. RAJ SLOBODNOG TRŽIŠTA ODLAZI NA ISTOK (I)

1. Novi ustav je naizgled potvrđen referendumom iz decembra 1993-e

godine. Međutim, komisija koju je imenovao sam Jeljcin našla je da je
učešće uzelo samo 46 procenata kvalifikovanih glasača, prije nego 50
procenata koliko je potrebno da se ustav ratifikuje (Los Angeles Times,
6/3/94). Mali značaj dat je činjenici da je Yeltsin vladao pod nezakonitim
ustavom.
2. Za detaljniji prikaz Yeltsinove represije i njenog opravdavanja u
američkim sredstvima informisanja, vidi „Yeltsins Coup and the Media`s
Alchemy“, u Michael Parenti, „Dirty Truths“ (San Francisco: City
Light Books, 1996).
3. Ovi američki politički savjetnici operisali su u strogoj tajnosti da ne bi
bilo primijećeno da se upliću u ruske poslove – što su zapravo radili. Oni
su savjetovali Yeltsina da ne drži opširne govore, podstičući kraće
komentare i podesne fotografije. Upućivali su na slike i teme koje bi
mogao koristiti a koje bi trebao izbjegavati. Politički naučnik Larry
Sabato, koji se dugo suprotstavljao miješanju američkih savjetnika u
strane izbore, primijetio je da Amerikanci mogu biti lišeni svog
državljanstva zbog glasanja na stranim izborima. „Zašto bi onda bilo
prihvatljivo da se utiče na milione glasova na stranim izborima?“ Dodao
bih da nijednom strancu nije dozvoljeno da donira novac američkim
kandidatima niti da radi u njihovim izbornim timovima. Ali američke
vođe mogu slati ogromne svote i tajne timove savjetnika da manipulišu i
utiču na strane izbore. Još jedan primjer dvostrukih standarda kojim se
rukovodi američka politika.
4. Čitalac bi mogao poželjeti da pogleda dvije skorašnje dubinske studije
Seana Gervasija o Zapadnoj destabilizaciji Sovjetskog Saveza: Covert
Action Quarterly, jesen 1990-e i zima 1991-e godine.
5. Središte pažnje ovdje je najviše na bivšim komunističkim zemljama
Istočne Evrope i Rusije, ali slične i još krvavije represije protiv svrgnutih
lijevih revolucionara sprovedene su u Afganistanu i Južnom Jemenu. U
146
 Etiopiji 1995-e godine, tri hiljade bivših članova socijalističke vlade
Mengitsu Haile Mariam izvedeno je pred sud zbog pogubljenja
imperatora Haila Selassia, feudalnog despota koji je nekad vladao tom
zemljom.
6. Za informaciju o Bugarskoj, vidi izvještaj Williama Bluma u Covert
Action Quarterly, zima 1994-95.
7. Vidi Havelove neprimjerene ispade u New York Times (3/1/92); ovo je
prouzrokovalo posramljenu tišinu među njegovim američkim
obožavateljima.
8. Vidi izvještaj Robert McIntyrea iz Monthly Review, 12/93.
9. Nekoliko hiljada činovnika bivše Njemačke Demokratske Republike,
sudija, i ostalih bilo je zatvoreno ili se suočavalo sa zatvorskim kaznama
zbog „izdaje“. Vidi diskusiju u petom poglavlju.

147
 7. RAJ SLOBODNOG TRŽIŠTA ODLAZI NA ISTOK (II)

1. Vladimir Bilenkin, „Russian Workers Under the Yeltsin Regime: Notes on

a Class in Defeat“, Monthly Review, 11/96, 1-12.
2. Vidi Eleanor Randolph, „Waking the Tempests: Ordinary Life in the New
Russia“ (New York: Simon&Schuster, 1996).
3. K.L.Abeywickrama, „The Marketization of Mongolia“, Monthly Review,
3/96, 25-33, i izvještaji navedeni u tom pogledu.
4. Jedno od rastućih područja zapošljavanja su bezbjedonosne snage i privatne
armije, koje samo u Sovjetskom Savezu okupljaju nekih 800 000 ljudi.
„Drugi poslodavac kojeg bira omladina radničke klase je ogromni državni
represivni aparat koji je sada opasniji nego što je bio u sovjetskom periodu.
Danas je ovaj aparat brojčano nadmoćniji od oružanih snaga, bolje je plaćen
i bolje opremljen. Stvarni neprijatelj režima je, na kraju krajeva, unutra“:
Bilenkin, „Russian Workers Under the Yeltsin Regime“, Monthly Review,
11/96, 7.
5. Po sovjetskom zakonu, ženama je za rođenje djeteta bilo garantovano četiri
mjeseca plaćenog odsustva (u punom iznosu), i godinu dana djelomično
plaćenog odsustva ukoliko bi izabrale da ostanu kod kuće s djetetom. U
dodatku, bilo im je dozvoljeno odsustvo do tri godine sa garancijom da će
njihovo radno mjesto biti sačuvano za njih.
6. Noam Chomsky, „Powers and Prospects“ (Boston: South End Press,
1963), 83.
7. Svrgavanje komunizma, međutim, ne znači i kraj globalne vojne mašine
SAD. Upravo suprotno, i dalje se troše ogromne svote novca, a novi oružani
sistemi i visoko-tehnološke metode ubijanja nastavljaju da se razvijaju da bi
oni koji posjeduju svijet sačuvali čvrst stisak nad njim.

148
 8. KRAJ MARXIZMA?

1. Ova averzija da se prepozna stvarnost klasne moći postoji čak i među

mnogima koji smatraju da su na ljevici; vidi diskusiju o SOK teoretičarima u
sljedećem poglavlju.
2. Kako industrija zahtijeva sve više i više kapitala, razmjerno više novca mora
biti uloženo da bi se stvorio dati broj poslova. Ali business nije posvećen
stvaranju radnih mjesta. U stvari, kapitalisti stalno smišljaju načine da
umanje radnu snagu. Od 1980-e do 1990-e godine, čist broj radnih mjesta
koje su stvorile najveće korporacije u SAD, „the Fortune 500“, bio je nula.
Novi poslovi iz tog vremena navećim dijelom su stvoreni u manjim
preduzećima kojima je trebalo manje kapitala, lakoj industriji, industriji
pružanja usluga, i u javnom sektoru.
3. Paul Krugman, „Peddling Prosperity“ (New York: W.W.Norton: 1994),
134-35.
4. Upitani zbog čega je ova procedura korištena, činovnici Census Bureaua
rekli su mom pomoćniku u istraživanju da njihovi računari nisu mogli da
obrade veće iznose. Ovaj izgovor izgleda najmanje vjerovatan, pošto je
Census Bureau već ranije odlučio da podigne gornju granicu, i to je učinio
bez ikakvih poteškoća. Drugi razlog koji je dat jeste povjerljivost. Ukoliko
bi neko sa veoma visokim primanjima dao podatke o svom rangu, mogao bi
biti identifikovan. U dodatku, ispitanici sa visokim prihodima nepotpuno
prikazuju svoja primanja. Zarade od kamata i dividendi koje oni prijavljuju
su samo oko 50 ili 60 procenata stvarne zarade od ulaganja. A pošto je
njihov stvarni broj tako mali, oni se vjerovatno neće pojaviti u slučajnom
uzorku uzetom iz čitave nacije. Određujući najviših 20 procenata kao
„najbogatije“, Census Bureau sjedinjuje među gornje-srednje profesionalce i
ostale koji zarađuju i tako malo kao što je 70 000 dolara godišnje ili
približno, i ljude koji su sve samo ne najbogatiji.
5. Za opširnije podatke, vidi moj esej „Hidden Holocaust, USA“, u Michael
Parenti, „Dirty Truths“ (San Francisco: City Light Books, 1996).
6. Vidi diskusiju o klasi u narednom poglavlju.
149
7. Da bi nastavio sa traganjem za ovim pitanjima, čitaoc je pozvan da pročita
nekoliko mojih knjiga: „Democracy for the Few“, šesto izdanje, (New
York: St. Martin`s Press, 1995); „Against Empire“ (San Francisco: City
Light Books, 1995); i „Dirty Truths“ (San Francisco: City Light Books,
1996).

150
 9. SVE OSIM KLASE
IZBJEGAVANJE K – RIJEČI

1. Za detaljniju obradu sredstava i uticaja vladajuće klase, vidi moju knjigu

„Democracy for the Few“, šesto izdanje (New York: St. Martin`s Press,
1995)
2. Za diskusiju o GATT vidi moju knjigu „Against Empire“ (San Francisco:
City Light Books, 1995).
3. Aronowitz i neki drugi „lijevi“ akademici vode borbu protiv marxizma
stvarajući hiper-teoretizirane egzegeze na polju zvanom „kulturne
studije“. Da su njihovi često nedokučivi napisi rijetko povezani sa
stvarnim svijetom demonstrirao je 1996-e godine fizičar Alan Sokal, i
sam ljevičar, koji je napisao parodiju kulturne studije i ponudio je
Aronowitzevom časopisu Social Text, posvećenom člancima koji su
specijalizovani za naduveno praznoslovlje, sitničarsko pretvaranje, i
akademsko nadmudrivanje. Sokalov članak bio je opterećen
nerazumljivim ali modernim žargonom, i napomenama koje su upućivale
na takve kao što Jacques Derrida i sam Aronowitz. Po svom sadržaju
članak je bio „epistemološka ekspozicija skorašnjih razvitaka u kvantnoj
gravitaciji“ i „prostorno-vremenske cjeline“ i „fundamentalnih
konceptualnih kategorija početne nauke“ koje su „postale
problematizovane i relativizovane“ sa „dubokim implikacijama po
sadržaj buduće post-moderne i oslobodilačke nauke“. Razni urednici
Social Texta pročitali su i prihvatili članak kao ozbiljan doprinos. Nakon
što su ga objavili, Sokal je otkrio da je članak bio malo više od
izmišljenog brbljanja koje „nije bilo obavezno poštovati bilo kakve
standarde dokazivanja ili logike“. U suštini, on je pokazao da su urednici
časopisa sami bili toliko uronjeni u pretenciozno naduven govor da nisu
bili u stanju razdvojiti izvorni intelektualni napor od smiješne parodije.
Aronowitz je odgovorio nazvavši Sokala „loše-načitanim i polu-
obrazovanim“ (New York Times, 5/18/96).
151
 Neko se sjetio komentara Roberta McChesneya: „Na nekim
univerzitetima sam izraz kulturna studija postao je trenutna poenta lošeg vica. On
označava polu-glupo istraživanje, čestitanje samom sebi, i lakrdijaško pretvaranje.
U svom najgorem izdanju, predlagači ovih modernih kulturnih studija nisu u stanju
da odbrane svoj rad, tako da to više i ne pokušavaju, tvrdeći samo da su njihovi
kritičari obješeni o zastarjele ideje kao što su dokaz, logika, nauka i razum“
(Monthly Review, 3/96). Po mom mišljenju, jedno od glavnih dejstava kulturnih
studija jeste odvlačenje pažnje od životno važne stvarnosti klasne moći,
„zastarjele“ stvari koja nagoni Aronowitza i njegove drugare da zijevaju od
dosade.

4. Za najbolje primjere, provjeri naduvenu, uobraženu prozu takvih lijevih

antikomunističkih teoretičara kakvi su Ernesto Laclau i Chantal Mouffe,
prema kojima se njihovi duplikati u ovoj zemlji odnose s poštovanjem.
Skorašnja moda „lijevih“ SOK intelektualaca je „post-modernizam“, koji
tvrdi da principi razumnosti i dokazivanja modernog vremena više ne
mogu da se primjenjuju; dugotrajne ideologije su izgubile svoj značaj kao
i većina političke ekonomije i istorije; i čovjek ne može da se nada da će
razviti pouzdanu kritiku klasnih i institucionalnih snaga. Dok tvrde da
traže nova „značenja“, post-modernisti liče na iste one stare anti-klasne
teorije, kako desne tako i lijeve. Za diskusiju i kritiku, vidi Ellen
Meikins Wood and John Bellamy Foster (eds.), „In Defense of
History“ (New York: Monthly Review Press, 1977).
5. Neke publikacije koje tvrde da su na strani ljevice, kao Dissent, New
Republic, New Politics, Telos, In These Times, i Democratic Left često
mogu biti beskompromisni kao bilo koji tvrdokorni konzervativac u
svom antikomunizmu, antimarxizmu i naravno antisovjetizmu.
6. Jedan od onih koji se pretvaraju da su na strani ljevice je John Judis, čija
ga impresivna nepismenost u odnosu na marxizam ne sprečava da
razlikuje „humanističke“ marxiste od marxista koji su „prostodušni
ekonomski deterministi“ (In These Times, 9/23/81). Prema Judisu, ovi
potonji ne uspijevaju da pridaju bilo kakav značaj kulturnim uslovima i
političkim strukturama. Ne poznajem nijednog marxistu koji odgovara
ovom opisu. Ja, na primjer, obrađujem kulturne i političke institucije u
mnogo detalja u različitim vlastitim knjigama – ali kulturu koja je

152
 ukotvljena u opštem sistemu korporacijskog vlasništva i kontrole; vidi
moje „Power and the Powerless“ (New York: St. Martin`s Press, 1978);
„Make – Belive Media: The Politics of Entertainment“ (New York: St.
Martin`s Press, 1992) „Inventing Reality: The Politics of News Media“,
drugo izdanje (New York: St. Martin`s Press, 1993); „Land of Idols:
Political Mythology in America“ (New York: St. Martin`s Press, 1994) i
„Dirty Truths“ (San Francisco: City Light Books, 1996).
7. Ollman ukazuje da se Marxov analitički sklop nije pojavio iz njegove
glave u punom cvatu. U ranijim radovima, kakvi su „Ekonomski i
filozofski rukopisi“ i „Njemačka ideologija“, Marx je u procesu
postajanja marxistom, naslanjajući se sve jače na svoje filozofsko znanje
i svoj kriticizam neohegelovaca. Iako preovlađujuće u ranijim zapisima,
ideje kao što su otuđenje i jezik dijalektike pojavljuju se kroz sve njegove
radove, uključujući i Kapital; vidi naredni članak Bertella Ollmana,
„The Myth of the Two Marx“; takođe David McLellan, „The Young
Hegelians and Karl Marx“ (London: McMillan, 1969).
8. Većina SOK teoretičara ima veoma ograničeno svakodnevno iskustvo sa
stvarnim radnim ljudima, što je činjenica koja može doprinijeti njihovom
utisku da je radnička klasa od rubnog značaja.
9. Otuda je neophodno i poželjno imati zakone da se zaštite životna sredina,
životi radnika i zdravlje potrošača, jer je krupno poslovanje potpuno
ravnodušno prema takvim stvarima, i – do mjere u kojoj ovakve stvari
umanjuju profite – otvoreno neprijateljski raspoloženo prema propisima
koji služe javnom interesu. Mi ponekad zaboravljamo kako je
korporacijska moć duboko nemoralna.
10. Okončavanje ekplozije stanovništva neće samo po sebi spasiti ekosferu
ali ne-okončavanje će u velikoj mjeri doprinijeti opasnosti s kojom s
planeta suočava. Životna sredina može podržati kvalitetan život za tako
mnogo ljudi.
11. Da ponudim jedan primjer: FBI je bio brz da hapsi kada su borci za
zaštitu životne sredine Judi Bari i Darryl Cherney bili ozbiljno
povrijeđeni u ekploziji auto-bombe 1990-e godine. Uhapsili su Barija i
Cherneya, nazivajući ih „radikalnim aktivistima“, optužujući ih da je
bomba sigurno pripadala njima. Obojica su odavno bili iskreni zastupnici
ne-nasilja. Optužbe su na kraju odbačene zbog nedostatka dokaza.
153
 (Bomba je bila postavljena ispod vozačevog sjedala.) FBI nije imenovao
nijednog drugog osumnjičenog niti je sproveo stvarnu istragu napada.
12. Naslovna priča iz Forbesa (8/14/95) prezrivo ismijava „industriju straha
za zdravlje“ i uvjerava čitaoce da je visoko hemikalizovana i mastima
bogata (visoko kalorična ali bez veće nutritivne vrijednosti) hrana
potpuno sigurna za zdravlje. Vlasnici časopisa i korporacijski oglašivači
su svjesni da ako ljudi počnu da preispituju proizvode koje nudi
korporacijski sistem, mogu završiti preispitujući i sam sistem. Ne bez
debelog razloga Forbes opisuje sebe kao „kapitalističko oruđe“.
13. Juna 1996-e godine, govoreći na konferenciji Ujedinjenih Nacija u
Istambulu, u Turskoj, Fidel Castro je primijetio: „Oni koji su skoro
uništili planetu i otrovali vazduh, mora, rijeke i zemlju su oni koji su
najmanje zainteresovani za spašavanje čovječanstva.“

154
 SADRŽAJ

PREDGOVOR...........................................................................................1

RACIONALNI FAŠIZAM......................................................................3

Plutokrate biraju autokrate.......................................................................3

Koga su fašisti podržavali ?........................................................................7

Kudos za Adolfa i Benita...........................................................................10

Racionalna upotreba iracionalne ideologije..............................................11

Patrijrarhat i pseudorevolucija................................................................13

Blagonaklono prema fašizmu...................................................................17

SADA SLAVIMO REVOLUCIJU..........................................................21

Troškovi kontrarevolucije.........................................................................21

Pretpostavke moći...................................................................................23

Čije nasilje?..............................................................................................25

Slobodno tržište za nekolicinu...................................................................27

Sloboda revolucije.....................................................................................30

Koja mjera patnje?....................................................................................32

LIJEVI ANTIKOMUNIZAM....................................................................36

Klanjanje ortodoksiji...................................................................................36
155
Kačenje etiketa..........................................................................................39

Čisti socijalizam protiv opsadnog socijalizma.............................................42

Decentralizacija protiv opstanka.................................................................46

KOMUNIZAM U ZEMLJI ČUDA...........................................................50

Nagrađivanje neefikasnosti.......................................................................50

Niko ne brine za radnju............................................................................52

Želeći sve..................................................................................................55

Reakcionizam na površini.........................................................................58

Romantično o kapitalizmu.........................................................................61

STALJINOVI PRSTI................................................................................65

Koliko žrtava?...........................................................................................65

Gdje je gulag nestao?...............................................................................68

Uspomene na nerazvijenost.......................................................................71

RAJ SLOBODNOG TRŽIŠTA ODLAZI NA ISTOK I..........................74

Gušenje ljevice............................................................................................74

Jednosmjerna demokratija........................................................................79

Moramo li se diviti Vaclavu Havelu?.......................................................82

Kolonizovanje Istoka................................................................................84

RAJ SLOBODNOG TRŽIŠTA ODLAZI NA ISTOK II........................89

Za guje i krvopije.....................................................................................89

Šok terapija za mnoge...............................................................................91

Kriminal i korupcija..................................................................................93

Kulturno opadanje....................................................................................95
156
Žene i djeca na posljednjem mjestu...........................................................96

„Nismo shvatali šta smo imali“.................................................................98

KRAJ MARXIZMA ?...............................................................................102

Neke trajne osnove..................................................................................102

Više tačan nego pogrešan.........................................................................105

Više bogatstva, više siromaštva..............................................................108

Holistička nauka.....................................................................................111

Učenje da se upita zašto.........................................................................115

SVE SAMO NE KLASA, IZBJEGAVANJE K-RIJEČI.......................119

Klasno poricanje klase............................................................................119

SOK (Sve Osim Klase) teoretičari...........................................................122

Svakodnevna klasna borba......................................................................125

Bogatstvo i moć.......................................................................................127

Eko apokalipsa, klasni čin.....................................................................129

NAPOMENE..............................................................................................135

157