U srednjovjekovnu hrvatsku prozu uvrštava se i hrvatska srednjovjekovna (crkvena) drama

koja se dijeli na liturgijsku dramu i crkvena prikazanja koja možemo razvrstati na mirakule,
moralitete i misterije. Među mirakulima kao žanr crkvene drame uvrštena je i Muka svete
Margarite, a mirakul govori o čudima i stradanju za vjeru. Crkvena su prikazanja u Hrvatskoj
nastala u 15. stoljeću, premda su sigurno postojala i prije (samo za to nemamo jakih dokaza).
Smatra se da su crkvena prikazanja izvorno počela u gradu Zadru s bližom i daljom okolicom.
Općenito, crkvena drama definira se kao djelo specifičnog sadržaja u kojem nema autorskih
komentara, a pisana je u obliku dijaloga. Srednjovjekovna drama nije imala mnogo sličnosti s
dramom kakvu smo susretali u grčkoj i rimskoj književnosti: snažan utjecaj kršćanstva posve
je izokrenuo smisao drame. Više nije postojala stroga podjela na komediju i tragediju.
Završetak kršćanske drame sretan je samo ako glavni lik uspije spasiti svoju dušu, čak i ako
mu je tijelo stradalo u najgorim mukama. Takve su se predstave, u kojima se obično
prikazivalo mučeništvo nekog svetca zvale prikazanja ili skazanja. Ako bi se u predstavi
događala i neka nadnaravna čuda, djelo bi se zvalo mirakul.
Muka svete Margarite dramski je tekst iz 15. stoljeća utemeljen na staroj kršćanskoj legendi.
Ubraja se u mirakule jer su osim stradanja za vjeru prisutna i nadnaravna čuda. Primjer je
srednjovjekovnog dramskog teksta, pisanog bez obaziranja na jedinstvo mjesta i radnje,
likovi nisu psihološki motivirani, podređeni su srednjovjekovnoj shemi ideološke i idejne
opozicije dobro – zlo. Djelo je pisano u osmeračkim distisima u obliku dijaloga. Ne zna se tko
je autor, ali djelo se pripisuje često Marku Maruliću. U djelu se nižu uzastopne epizode, bez
pretjerane uzročno-posljedične veze, nema podjele na činove, niti izražene dramske
napetosti.
Prvo ide rečenica koja opisuje radnju stihova koji slijede nakon nje, a zatim sami stihovi koji
su dio dijaloga. Svaka epizoda ima svoj opis koji ne ovisi o prethodnom. Za kraj zaključujemo
da nas je ova drama uputila u tadašnje načine i posebnosti hrvatskog srednjovjekovnog
čovjeka, u njegova razmišljanja o životu i vjeri te kako su se tada odnosili prema religioznosti
općenito.
Kada pogledamo na njezinu radnju, ova drama ne poznaje povijesno vrijeme, već samo
mitsko, radnja drame vremenski se referira na razdoblje kada je Margarita bila još obična
djevojka, a ne proglašena svetica i mučenica. Ovo prikazanje također je ahistorično –
smješteno u svevremenost – i to ne samo po odrednicama vremena radnje već i po
smještaju publike u to vrijeme.
*Sveta Margarita je ustvari kršćanska svetica i povijesna osoba koja se preuzela kao glavni lik
u svrhu ove srednjovjekovne drame. Sveta Margarita dolazi iz Male Azije. Roditelji su joj bili
pogani, a nakon smrti njezine majke otac ju je dao na odgoj nekoj dadilji u selu. Ta dadilja,
koja je odgajala malu Margaritu, bila je kršćanka, te ju je tajno odgajala u kršćanskoj vjeri
govoreći joj o Isusu Kristu. Margaritin je otac bio ugledni poganski svećenik. Uskoro doznavši
da mu je kći kršćanka zatražio je od svoje kćeri da se odrekne kršćanske vjere. Kad je ni u
mukama i zlostavljanjima nije uspio odvratiti od vjere, predao ju je poganskom sucu Olibriju.
-općečakavske karakteristike