Aleksandar Solženjicin

U PRVOM KRUGU
Naslov originala
AЛЕКСАНДАР И. СОЛЖЕНИЦЫН
В КРУГЕ ПЕРВОМ

S ruskog prevela
Nada Šoljan

OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA

1969
 1
A TKO STE VI?
Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet.
U umirućem svijetlu prosinačkog dana brončani brojčanik sata na polici izgledao je crn.
Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikuće koji su
ispod nogu pješaka lopatama čistili prljavi smeđi snijeg, tek napadao, ali već raskvašen.
Zureći odsutno u taj prizor, državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin naslonio
se na rub prozora i tiho zviždao neku otegnutu melodiju. Vršcima prstiju listao je sjajne,
raznobojne stranice nekog stranog časopisa. Ali nije vidio ništa.
Državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je položaj u diplomatskoj
službi odgovarao položaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije bio odjeven u
uniformu već u odijelo od češljane vune, i doimao se više kao mladi, dokoni gospodin, nego
kao visoki činovnik u ministarstvu vanjskih poslova.
Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, što on nije učinio, ili da se pođe kući. Ali
kao da ni za to nije imao prave volje.
Četiri sata nisu značila završetak radnog dana, već njegovog dnevnog ili manjeg dijela;
sad će svi poći kući da večeraju i malo odspavaju, a onda će se, od deset sati nadalje, tisuće
prozora u šezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna
osoba iza niza utvrđenih bedema koja noću nije mogla spavati, i on je naučio čitavu službenu
Moskvu da bdije s njim do tri ili četiri sata ujutro. Poznavajući noćne navike Suverena, šest
desetina ministara sjedilo je pozorno poput učenika iščekujući poziv. Da ih ne bi uhvatio
san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su dosađivali svojim šefovima odjela: knjižničari
odjelnih knjižnica na ljestvicama su čeprkali po katalogu, činovnici iz kartoteka jurili su
hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka.
Pa čak i danas uoči zapadnjačkog Božića, kad već dva dana sve ambasade miruju kao
izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se vjerojatno upravo ovog časa okupljaju oko svojih
božićnih borova, u ministarstvima će se ipak noću raditi. Jedni će igrati šah a drugi će
pripovijedati šale, neki će opet drijemati na divanima − ali radit će se.
Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po časopisu. A čitavo je vrijeme
osjećao kako u njemu grč straha čas raste, ujeda ga, a čas jenjava i nestaje.
Kako je dobro još iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to doba
on još nije bio tako istaknuta ličnost. Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije čak ni
bio poznat kao naučenjak, već naprosto kao običan liječnik koji odlazi u kućne posjete.
Inokentijeva majka često se loše osjećala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova.
Vjerovala je u njega. Onog časa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju šubaru od
tuljanova krzna, čitav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira,
sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesnički krevet. Raspitivao se o
svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to čini veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio
terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi prošao kraj dječaka a da ga nešto ne
upita i zaustavio bi se da čuje odgovor, kao da ozbiljno očekuje da će čuti nešto inteligentno.
Doktorova je kosa već onda počela sijedjeti. Kako li sad izgleda?
Inokentij baci časopis na pod i, nervozan i zamišljen stane koračati gore-dolje po sobi.
Da telefonira ili ne?
Da se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije lično poznavao,
Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova?
Ima li uopće načina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javne govornice − ako
čovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slušalicu i nestane? Mogu li prepoznati glas preko
telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode.
Prišao je svom stolu. U sumraku je još uvijek mogao razaznati prvu stranicu uputa koje
su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije Nove godine, u srijedu ili
četvrtak.
Bilo je logičnije čekati. Bilo je razumnije čekati.
O Bože! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bi bolje da
nikad ništa nije čuo. Da ništa o tome nije znao, da ništa nije čuo…
Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef.
Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono što je Dobroumov obećao? U tome se
očitovala širokogrudnost talentiranog čovjeka. Talent je uvijek svjestan vlastitog bogatstva i
ne protivi se dijeljenju.
Ali nelagodnost Inokentijeva sve je više rasla. Naslonio se na sef; spustio je glavu i
mirovao zatvorenih očiju.
I onda odjednom, kao da propušta posljednju priliku, ne telefonirajući u garažu po svoja
kola, ne zatvarajući tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda i zatvori vrata, preda ključ dežurnom
službeniku na kraju hodnika, obuče svoj civilni kaput i gotovo strči niz stepenice, prolazeći
kraj stalnog osoblja zgrade u uniformama izvezenim zlatom sa zlatnim širitima. I istrči u
hladan sumrak, nalazeći olakšanje u akciji.
Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg.
Prolazeći kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvorištu Ministarstva,
Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Bolšoje Lubjanke koja gleda
na Furkasovsku ima neko novo značenje i stresao se. Ta deveterokatna sivo-crna gomila bila
je ratni brod, i osamnaest pilastra stršalo je s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih
tornjeva. Usamljenog i krhkog Inokentija nešto je privlačilo preko tog malog trga pod provu
teškog, brzog broda.
Okrenuo se kao da se želi spasiti − i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu je, uz sam
rub pločnika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij uđe u kola i naredi šoferu da nastavi
Kuznetskim mostom i da skrene ulijevo ispod netom upaljenih uličnih svjetala na Petrovki.
Još uvijek je oklijevao − pitajući se gdje bi mogao telefonirati, a da mu netko izvana ne
počne kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragati za mirnom, usamljenom
govornicom − to bi bilo još upadljivije. Ne bi li bilo bolje pronaći neku usred najvećeg
prometa, samo da je prislonjena uza zid? Zaključio je također da je glupo lutati naokolo sa
taksi-šoferom kao svjedokom. Počeo je prevrtati džepove da pronađe petnaest kopjejki.
Ali sve to više nije bilo važno. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij je osjetio kako ga
obuzima mir, jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi moglo biti opasno, ali ako to ne
učini…
Ako je čovjek neprestano oprezan, može li uopće ostati čovjekom?
Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaest
kopjejki − dobar znak!
Prošli su kraj zgrade sveučilišta, i Inokentij dade znak šoferu da skrene desno. Dojurili
su na Arbat; Inokentij pruži šoferu dvije novčanice ne zahtijevajući ostatak i krene preko
trga, nastojeći da mu korak ostane odmjeren i polagan.
Arbat je već bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina čekali su da vide Ljubav jedne
balerine. Crveno slovo »M« na stanici podzemne željeznice bilo je gotovo skriveno sivom
maglom. Neka žena nalik na Ciganku prodavala je strukove žute mimoze.
Pokušaj to izvesti što je brže moguće! Izgovori što je brže moguće − i spusti slušalicu.
Tada će opasnost biti minimalna.
Inokentij je išao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je.
I još jedna.
Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne željeznice bila je prazna, ali
Inokentij je zaobiđe i uđe u stanicu.
 Tu su bile još četiri, uvučene u zid − sve zauzete. Ali na lijevoj strani neki čovjek, pomalo
nakresan, već je spuštao slušalicu. Čim je on otišao Inokentij brzo uđe, pažljivo zatvorivši za
sobom debela staklena vrata i držeći ih zatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom,
ne skidajući rukavicu, ubacio novac i okrenuo broj.
Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slušalicu s druge strane.
»Da?« reče ženski glas, previše revno a možda i razdraženo.
»Je li to stan profesora Dobroumova?« upita on, pokušavajući da izmijeni glas.
»Da.«
»Molim vas, zamolite ga da dođe na telefon.«
»A tko ga treba?« ženin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je leškarila na kauču i nikamo
joj se nije žurilo.
»Pa, vidite… vi me ne poznajete… Slušajte, to zapravo nije važno. Ali meni je vrlo hitno.
Molim vas zamolite profesora da dođe na telefon!«
Previše nepotrebnih riječi − a sve zbog njegove proklete uljudnosti!
»Ali profesor zaista ne može razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove«, rekla je
žena uvrijeđeno.
Zvučalo je kao da će istog časa spustiti slušalicu.
Ispred debelog stakla ljudi su žurili kraj reda govornica trčeći, dostižući jedan drugoga.
Netko je već čekao pred Inokentijevom kabinom.
»Tko ste vi? Zašto ne možete reći svoje ime?«
»Ja sam prijatelj. Imam veoma važne vijesti za profesora!«
»Pa onda? Zašto se bojite da mi kažete svoje ime?«
Bilo je vrijeme da spusti slušalicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe žene.
»A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?«
»Zašto ja vama moram prva odgovoriti?« pobuni se žena. »Kažite vi meni.«
Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor… Inokentij je sad
već bio bijesan i više se nije trudio da izmijeni glas ili da govori tiho. Počeo je uzbuđeno
zaklinjati telefon: »Poslušajte me! Poslušajte! Moram ga upozoriti na opasnost!«
»Na opasnost?« žena je spustila glas, zatim ušutjela. Ali nije pozvala svog muža − ni
govora. »To je još jedan razlog da ga ne pozovem. Možda je sve to laž. Kako možete dokazati
da govorite istinu?«
Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slušalica na teškom čeličnom lancu
topila mu se u ruci.
»Poslušajte me, poslušajte!« povikao je sav očajan. »Kad je profesor nedavno bio na
putovanju u Parizu obećao je svojim francuskim kolegama da će im nešto dati! Nekakav
lijek. I to bi trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima! Shvaćate li? To ne smije učiniti!
Ne smije ništa dati strancima! To bi se moglo koristiti kao provoka…«
»Ali…«, nešto je muklo škljocnulo, i onda je zavladala potpuna tišina, bez uobičajenog
zujanja ili zvonjave na liniji.
Netko je prekinuo vezu.
 2
DANTEOVA IDEJA
»Novi!«
»Doveli su nove!«
Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina zekova iz Mavrina, od kojih su
neki išli na večeru, a drugi već večerali u prvoj smjeni tiskala se oko njih.
»Odakle, drugovi?«
»A što to vi imate na prsima i na kapama − nekakve zakrpe?«
»To su nam bili brojevi«, reče jedan od pridošlica. »I na leđima i na koljenima. Kad su
nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjeće.«
»Kako to, brojevi?«
»Gospodo«, rekao je Valentin Prjančikov, »mogu li upitati u koje mi to doba živimo?«
Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu. »Brojevi na ljudskim bićima? Leve Grigoriču,
dopustite da vas upitam zovete li vi to naprednim?«
»Valentulja, ne glumi«, reče Rubin. »Idi na večeru.«
»Ali kako mogu jesti ako se negdje kreću ljudska bića s brojevima na kapama? Pa to je
Apokalipsa!«
»Prijatelji!« reče drugi zek iz Mavrina. »Dijele devet kutija Belomora za drugu polovicu
prosinca. Imate sreću.«
»Misliš Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?«
»Pola jednih, pola drugih.«
»Svinje − guše nas Dukatima. Pritužit ću se ministru, na časnu riječ.«
»A kakve to uniforme imate?« upita pridošlica koji je prvi progovorio. »Zašto ste svi
obučeni kao padobranci?«
»Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, počeli su škrtariti. Nekad su nam
dijelili vunena odijela i kapute.«
Iz blagovaonice je došlo još mavrinskih zekova.
»Gledaj, novi!«
»Doveli su nove.«
»Hajde, što se pravite važni! Prestanite se vladati kao da nikad prije niste vidjeli žive
zatvorenike. Zakrčili ste čitav hodnik!«
»Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si bio dosad, Dof? Tražio sam te
po čitavom Beču četrdeset pete, s kraja na kraj grada!«
»U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste logora, prijatelji?«
»Iz raznih. Iz Rehlaga…«
»… Dubrovlaga…«
»Pa kako to da sam zatvoren već više od osam godina a nikad nisam za njih čuo?«
»To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek prošle godine, četrdeset osme.
Staljin je dao direktivu da se pojača pozadina…«
»Čija pozadina?«
»Tačno na ulazu u bečki Prater su me pokupili i − u policijska kola.«
»Pričekaj časak, Mitenka, da čujemo nove.«
»Ne, idemo van na šetnju, van na šetnju! Van na svježi zrak! Takav je dnevni red − čak i
ako je potres! Lev će već ispitati nove, ne brini.«
»Druga smjena! Na večeru!«
»Ozevlag, Luglag, Steplag, Pešanlag…«
»Čovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki, nepriznati Puškin. Ne gubi on
vrijeme na duge pjesme, pa čak ni na stihove; on samo daje pjesnička imena
koncentracionim logorima.«
»Ha, ha, ha! To je smiješno, gospodo, vrlo smiješno«, reče Prjančikov. »U kakvo mi to
doba živimo?«
»Šuti, Valentulja!«
»Oprostite«, upita jedan od novonadošlih Rubina, »kako se vi zovete?«
»Lev Grigorič.«
»I vi ste također inženjer?«
»Ne, ja nisam inženjer, ja sam filolog.«
»Filolog? Zar ovdje drže čak i filologe?«
»Bolje bi bilo da upitate koga ne drže ovdje u šaraški«, reče Rubin. »Imamo
matematičare, fizičare, kemičare, radio-inženjere, telefonske stručnjake, umjetnike,
prevodioce, knjigoveže, arhitekte, tehničke crtače, pa čak i jednog geologa koji je greškom
dospio ovamo.«
»I što radi?«
»Nije mu loše − našao je sebi mjestance u fotografskom laboratoriju.«
»Lev! Ti tvrdiš da si materijalist, a neprestano daviš ljude duhovnim pitanjima«, reče
Valentin Prjančikov. »Poslušajte, prijatelji! Kad vas odvedu u blagovaonicu, naći ćete
trideset tanjura koje smo vam postavili na posljednji stol kraj prozora. Napunite želuce −
samo nemojte puknuti!«
»Najljepša hvala, ali zašto da sebe prikraćujete?«
»Nije to ništa. Tko dan-danas jede usoljene haringe i prosenu kašu? To je prostački!«
»Što? Prosena kaša prostačka? Nisam vidio prosene kaše već pet godina!«
»To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno magara!«
»Magara− jesi li lud? Samo neka nam pokušaju dati magaru! Bacili bi im je u nos!«
»A kakva je hrana u tranzitnim logorima u posljednje vrijeme?«
»U tranzitnom logoru Čeljabinsk…«
»Čeljabinsk novi ili Čeljabinsk stari?«
»Vaše pitanje odaje poznavaoca. U novom…«
»Kako je sad tamo? Još uvijek ne daju da se koriste zahodi, i tjeraju da upotrebljavate
kible i nosite ih dolje s trećega kata?«
»Još uvijek.«
»Rekli ste ’šaraška’. Što znači ’šaraška’?«
»A koliko vam tamo daju kruha?«
»Tko još nije bio na večeri? Druga smjena!«
»Bijelog kruha − četrdeset deka, a crni kruh je na stolu.«
»Oprostite, kako to mislite − na stolu?«
»Baš tako: na stolu. Narezan. Ako hoćeš, uzmeš; ako nećeš, ne uzmeš.«
»Da, ali za taj maslac i tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i četrnaest sati
dnevno.«
 »Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvariš se ako sjediš za stolom. Robija onaj koji
zamahuje pijukom.«
»K vragu! Sjedimo u ovoj šaraški kao u močvari − odsječeni od života. Čujete li,
gospodo? Kažu da su pritegnuli lopove i džepare, i da se ne muvaju više čak ni na Krasnoj
Presnji.«
»Porcija maslaca za profesore iznosi četrdeset deka, a za inženjere dvadeset deka. Svatko
daje prema svojim sposobnostima, svakome se daje prema mogućnostima.«
»Znači, radili ste u Dnjeprostroju?«
»Da, radio sam s Winterom. A služim kaznu zbog Dnjeprogesa.«
»Kako to mislite?«
»Pa znate, to vam je bilo ovako − ja sam ga prodao Nijemcima.«
»Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak, razoren!«
»Što onda? Ja sam im ga prodao razorenog.«
»Boga mi, ovo je kao svježi povjetarac! Tranzitni logori! Stolipinska kola! Logori!
Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!«
»I natrag Valentulja, i natrag!«
»Da, imaš pravo! Dakako, natrag još brže!«
»Znate, Leve Grigoriču«, govorio je jedan od pridošlica Rubinu, »u glavi mi se vrti od ove
iznenadne promjene. Proživio sam pedeset i dvije godine, prebolio sam smrtonosne bolesti,
bio oženjen lijepim ženama, dobio sinove, primao akademske nagrade − ali nikad još nisam
bio ovako beskrajno sretan kao danas! Kamo sam ovo dospio? Sutra me neće tjerati van u
ledenu vodu! Četrdeset deka maslaca! Crni kruh − na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smiješ
se brijati! Čuvari ne tuku zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Možda
sam umro? Možda je ovo san? Možda sam na nebu?«
»Ne, dragi gospodine«, reče Rubin, »vi ste u paklu, baš kao što ste i prije bili. Ali popeli
ste se do najboljeg i najvišeg kruga − do prvog kruga. Pitate što je šaraška? Recimo da je
pojam šaraške izmislio Dante. Sjećate se da je Dante razbijao glavu da smisli kamo bi
smjestio učene ljude antike. Bila je kršćanska dužnost baciti te pogane u pakao. Ali
renesansna se savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene ljude zajedno s
raznim grešnicima i osudi ih na fizičke muke. I tako je Dante za njih izmislio posebno mjesto
u paklu. Ako mi dopustite… To je u Četvrtom pjevanju, i ide po prilici ovako:
S njima se zamku otmjenom prikučih…
Pogledajte oko sebe ove stare svodove!
… što sedmere visoke ima mire a potok lijep oko njega stražeć huči.
Došli ste ovamo u marici, pa niste vidjeli ulazna vrata −
… Gle, četiri će k nama silne sjene
ni radosna ni rastužena lika.
… ’Tko su ti’, rekoh, ’što su mogli spasti
toliku čast, da skup napose čine?’«
»Ah, Leve Grigoriču, vi ste previše pjesnik«, reče Valentin Prjančikov. »Ja ću drugu
mnogo jasnije protumačiti što je šaraška. Morate se samo sjetiti onog članka u novinama u
kojem je stajalo: ’Dokazano je da visok prinos ovčje vune ovisi o njezi i ishrani životinje’.«
 3
PROTESTANTSKI BOŽIĆ
Njihovo božićno drvce bilo je grančica bora zataknuta u pukotinu drvene stoličice. Niz
malih obojenih žaruljica niskog napona na mliječnim, plastikom omotanim žicama ovijao se
dva puta oko nje i spuštao do baterije na podu.
Stoličica je stajala u kutu sobe, između ležajeva na kat, i jedan od gornjih madraca štitio
je čitav kut i sićušno božićno drvce od blještavog svjetla sa stropa.
Šest muškaraca u grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj
božićnog drvca i slušalo, pognutih glava, kako jedan od njih, tamnoputi, mršavi Max
Richtman naglas moli protestantsku božićnu molitvu.
Nikoga više nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila pretrpana ležajevima na kat,
zavarenih okvira. Poslije večere i jednosatne šetnje svi su otišli na noćni rad.
Max je završio molitvu i svih šestero je posjedalo. Petero od njih bilo je ispunjeno gorko-
slatkim uspomenama na svoju domovinu − na svoju ljubljenu, uređenu Njemačku, pod čijim
je krovovima od škriljevca ovaj najvažniji praznik u godini bio tako svijetao i ugodan. Šesti
među njima bio je velik, krupan čovjek guste, crne brade biblijskog proroka − bio je Židov i
komunist.
Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemačkom i u miru i u ratu.
U miru bio je filolog koji je specijalizirao germanske jezike, razgovarao na
besprijekornom Hochdeutsch a mogao se, kad bi to prilika zahtijevala, prebaciti na dijalekte
Srednje-visokog ili Staro-visokog njemačkog. Mogao se prisjetiti svakog njemačkog pisca koji
je ikad objavljen kao da se s njim lično upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradićima na
Rajni kao da je često šetao njihovim opranim, sjenovitim ulicama.
Ali bio je samo u Pruskoj − a i onda samo na frontu.
Bio je sovjetski major u »Odjelu za dezintegraciju neprijateljskih oružanih snaga«. Iz
logora za ratne zarobljenike odabirao je Nijemce koji bi pokazivali volju da mu pomognu.
Izvlačio ih je iz logora i osiguravao im pristojnu opskrbu u specijalnoj školi. Neke je
prebacivao preko fronta s TNT, lažnim reichsmarkama, krivotvorenim propusnicama i
vojničkim ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odšetati kući da uživaju dok ih ne
uhvate. S drugima je raspravljao o Goetheu i Schilleru − i o propagandnim lecima; i
osiguravao im je kola sa zvučnicima s kojih su mogli nagovarati svoje drugove vojnike da
okrenu oružje protiv Hitlera. S trećima je opet prelazio front i, zahvaljujući isključivo svojoj
moći nagovaranja, zauzimao tvrđave, štedeći sovjetske bataljone.
Ali on nije bio u stanju da preobrati Nijemce a da ne postane jedan od njih, da ih ne
zavoli i da ih, od dana njihovog poraza, ne sažaljeva. Zbog toga je Rubin bio uhapšen.
Neprijatelji su ga u njegovoj vlastitoj ustanovi optužili da agitira poslije ofenzive u siječnju
1945. protiv parole »krv za krv i smrt za smrt«.
Optužba je bila tačna i on je nije opozvao, a ipak, situacija je bila neizmjerno
kompliciranija nego što se to moglo zaključiti po novinama ili njihovoj konačnoj osudi.
Dva noćna stolića bila su primaknuta stoličici na kojoj je stajalo osvijetljeno božićno
drvce, da bi se dobio stol za jelo. Počeli su se častiti konzerviranim delikatesama iz
»Gastronoma« (zekovima iz šaraške bilo je dopušteno da naručuju hranu iz finih moskovskih
delikatesnih trgovina, za novac s vlastitog bankovnog računa) i hladnom kavom i domaćim
kolačem. Započela je formalna diskusija. Max ju je čvrsto upravljao prema miroljubivim
temama: stari narodni običaji, dirljive priče o božićnoj noći. Alfred, koji je nosio naočale −
bečki student fizike koji nije uspio završiti studije − pripovijedao je vrlo zabavno svojim
austrijskim naglaskom. Gustav, mladić iz Hitlerjugenda, koji je zarobljen tjedan dana pošto
je rat završio, sjedio je okruglih obraza, prozračnih ružičastih ušiju i zurio široko rastvorenih
očiju u božićna svjetla, jedva se usuđujući da sudjeluje u razgovoru starijih.
A ipak je, usprkos svemu, razgovor skrenuo na rat. Netko se prisjetio Božića 1944. prije
pet godina, kad se svaki Nijemac ponosio ofenzivom u Ardennima i kad su, kao u stara
vremena, pobijeđeni gonili pobjednike. Prisjećali su se kako je toga Badnjaka Njemačka
slušala Goebbelsa.
Rubin je to potvrdio, čupkajući dlačice svoje crne brade. Sjećao se toga govora. Bio je
vrlo efektan. Goebbels je govorio s dubokim bolom, kao da je lično na sebe preuzeo terete
koji su tištali Njemačku. Kao da je na neki način predosjećao svoj kraj.
SS-Obersturmbannführer Reinhold Zimmel, kojega se dugačko tijelo jedva moglo
smjestiti između stola i ležaja, nije imao pravog razumijevanja za Rubinovu profinjenu
uljudnost. Bila je nepodnošljiva pomisao da se taj Židov usuđuje iznositi svoje mišljenje o
Goebbelsu. Nikad se ne bi udostojio sjesti s njim za isti stol, da je samo imao dovoljno snage
odreći se Božića provedenog u društvu svojih zemljaka. Ali ostali Nijemci uporno su
zahtijevali da i Rubin bude prisutan. Jer za sićušnu njemačku koloniju, koju je sudbina
doplavila u zlatni kavez šaraške u srcu ove divlje, hladne zemlje, jedina shvatljiva osoba pri
ruci bio je taj major iz neprijateljske vojske koji je proveo čitav rat sijući neslogu i razdor
među njima. Samo on mogao im je protumačiti običaje i navike ovdašnjih ljudi, posavjetovati
ih kako da se vladaju, i prevesti najnovije međunarodne vijesti s ruskog.
Trudeći se da što je moguće više naljuti Rubina, Zimmel izjavi da je po čitavom Reichu
bilo na stotine vatrenih govornika. Bilo bi zanimljivo znati, doda on, zašto su boljševici
uvijek čitali baš samo one govore koji su bili pripremljeni i odobreni unaprijed.
Ta je optužba to više boljela zato što je bila istinita. A čovjek doista nije mogao objasniti
historijske razloge ovom neprijatelju i ubojici. Rubin je prema Zimmelu osjećao
nepokolebljivu odvratnost. Sjećao ga se kad je stigao u šarašku poslije mnogih godina
provedenih u Butirskom zatvoru, odjeven u kaput od pucketave kože na kojem su se još
uvijek vidjeli tragovi znakova civilne SS − a civilna SS bila je najgora grana organizacije. Čak
ni zatvor nije uspio ublažiti bezobzirne okrutnosti na Zimmelovom licu. Na njega je bio
utisnut žig krvnika. Rubinu je bilo neugodno prisustvovati večeri zbog Zimmela, ali svi su
ostali uporno zahtijevali da dođe, pa se sažalio, tako su bili usamljeni i izgubljeni u ovoj
zemlji, i osjećao je da im ne može pokvariti praznik odbijanjem.
Potiskujući bijes, Rubin je stao na njemačkom citirati Puškinov savjet stanovitim
ljudima da ne sude o stvarima višim nego što su im sare na čizmama.
Max je uznemiren požurio da razriješi konflikt koji je lebdio u zraku. Max je pod
Levovim vodstvom već čitao Puškina na ruskom, slog po slog. Zašto je, upita on, Reinhold
uzeo torte bez tučenog vrhnja? I gdje je Lev bio toga Badnjaka?
Reinhold je uzeo tučenog vrhnja. A Lev se prisjetio da je bio u svom bunkeru kod
mostobrana Narev kraj Rozana.
I kao što se pet Nijemaca sjećalo svoje rastrgane i pogažene Njemačke, kiteći je
najživljim bojama, tako se i Rubin iznenada prisjetio Narevskog mostobrana i mokrih šuma
oko Ilmenskog jezera.
Male obojene svjetiljke odražavale su se u očima šestorice muškaraca.
Rubina su pitali kakve su današnje vijesti. Ali on se stidio da ispriča što se događalo u
prosincu. Napokon, nije se mogao vladati kao nekomunist i napustiti nadu da će preodgojiti
ove ljude. A isto tako nije im mogao ni protumačiti da u našem kompleksnom vremenu
socijalistička istina katkada napreduje zaobilaznim, iskrivljenim putem. Stoga je morao za
njih izabrati − za volju historije, jednako kao što je podsvjesno pravio takav izbor i sam za
sebe − samo one tekuće događaje koji su pokazivali glavni put, zanemarujući one koji su ga
gubili iz vida.
Ali baš tog prosinca, osim sovjetsko-kineskih razgovora koji su se i dalje vukli, i
sedamdesetog rođendana Vođe naroda, ništa se pozitivno nije dogodilo. A pričati Nijemcima
o procesu protiv Trajče Kostova, gdje je čitava sudska farsa bila tako providno namještena, i
gdje je novinarima uručeno poslije stanovitog odugovlačenja lažno priznanje, koje je Kostov
navodno napisao u ćeliji smrti − bilo bi sramotno, i jedva bi moglo poslužiti u svrhu
preodgajanja.
 I tako se toga dana Rubin zadržao uglavnom na historijskom trijumfu kineskih
komunista.
Max je slušao Rubina i kimao glavom u znak odobravanja. Njegove smeđe oči maslinasta
oblika bile su nevine. Bio je silno odan Rubinu, ali od berlinske blokade počeo je sumnjati u
informacije koje su dobivali od Rubina. Rubin nije znao da Max stavlja na kocku svoj život i
da u laboratoriju za mikro-valove, u kojem radi, sastavlja, sluša i opet rastavlja sićušni radio-
prijemnik koji uopće ne izgleda kao radio-prijemnik. Na njemu je mogao slušati Köln i BBC
na njemačkom i znao je ne samo za Trajču Kostova i kako je u otvorenoj sudnici zanijekao
ona lažna priznanja koja su od njega silom izvukli tokom saslušavanja, već također i za
planove o Sjeverno-atlantskom paktu i ekonomske vijesti iz Zapadne Njemačke. Sve je to,
naravno, prenosio drugim Nijemcima.
I svi su oni s odobravanjem kimali Rubinu.
Uostalom, već je bilo davno prošlo vrijeme kad je Rubin morao otići. Napokon, on nije
bio oslobođen noćnog rada. Rubin je pohvalio tortu i bečki je student, polaskan, primio
kompliment. Rubin se ispričao rekavši da mora otići. Nijemci su insistirali da ostane koliko
je to uljudnost zahtijevala, a zatim su ga pustili da ode. Onda su se pripremili da pjevaju
božićne pjesme prigušenim glasovima.
Rubin je izišao u hodnik noseći mongolsko-finski rječnik i jedan svezak Hemingwaya na
engleskom.
Hodnik je bio širok s grubim, privremenim drvenim podom. Nije imao prozora i bio je
dan i noć osvijetljen elektrikom. Bio je to isti onaj hodnik u kojem je Rubin zajedno s ostalim
radoznalim zatvorenicima sat ranije, za vrijeme živahnog prekida prije večere, ispitivao nove
zekove iz logora. Vrata unutrašnjeg stepeništa vodila su u taj hodnik, kao i vrata niza ćelija-
soba. Bile su to sobe, jer nisu imale brave, a bile su i ćelije, jer su imale okanca na vratima,
male staklene prozorčiće. Stražari ovdje nikad nisu upotrebljavali ta okanca, ali ona su ipak
postavljena, kao što se uvijek postavljaju u pravim zatvorima, u skladu sa zatvorskim
pravilima, jer se u službenim dokumentima šaraška nazivala »specijalnim zatvorom«.
Kroz jedno od tih okanaca mogla se vidjeti još jedna proslava Badnjaka: to je bila grupa
Latvijaca koja je također molila da ih se oslobodi posla na blagdan.
Svi ostali zekovi bili su na poslu, i Rubin se pobojao da bi ga mogli uhvatiti i odvesti
majoru Šikinu da objasni svoju odsutnost.
Velika dvostruka vrata nalazila su se na oba kraja hodnika. Jedna su vrata bila obložena
drvom i vodila su kroz luk u nekadašnje spremište iznad oltara kapelice u ladanjskoj kući. I
to je sad bila ćelija-soba. Druga su vrata bila zaključana i pokrivena od vrha do dna željeznim
limom − a zarobljenici su ih nazivali »Sveta vrata«.
Rubin je prišao tim željeznim vratima i pokucao na okance. S druge se strane budno,
nepokretno lice stražara priljubilo uz staklo.
Ključ se tiho okrenuo u bravi. Taj je stražar slučajno bio popustljiv.
Rubin je izišao na vrh glavnog stepeništa stare zgrade, odakle su se dva niza stepenica
razdvajala i opet sastajala. Prešao je mramorno odmorište pokraj dvije antikne izrezbarene
svjetiljke koje više nisu svijetlile. Na tom katu ušao je u laboratorijski hodnik i gurnuo vrata
na kojima je pisalo: AKUSTIKA.
 4
BUGI-VUGI
Akustički laboratorij bio je široka prostorija visoka stropa s nekoliko prozora. Bio je
neuredan i pretrpan elektronskim instrumentima na drvenim policama, blistavim
aluminijskim montažnim stolovima, radnim plohama, novim furniranim ormarićima iz neke
moskovske tvornice, udobnim pisaćim stolovima koji su bili ratni plijen.
Velike žarulje na stropu u mlječnim kuglama širile su ugodno, difuzno, bijelo svjetlo.
U najudaljenijem kutu sobe nalazila se akustička kabina, nepropusna za zvuk. Činilo se
da je samo djelomično dovršena. Izvana je obična juta bila prikucana na slamu. Pola metra
debela vrata trenutno su bila otvorena, a vuneni zastor koji je visio preko njih bio je
odgurnut da bi se kabina provjetrila. Kraj kabine, redovi mjedenih utikača blistali su na
crnoj bakelitnoj ploči glavne centrale.
Za stolom kraj kabine, okrenuta leđima, uskih ramena jedva pokrivenih šalom, sjedila je
sićušna, krhka djevojka ozbiljna lica.
Svi drugi ljudi u sobi, njih desetak, bili su muškarci, i svi su bili odjeveni u jednake
tamnomodre kombinezone. Osvijetljeni svjetlom sa stropa i dodatnom rasvjetom pokretnih
stolnih lampi, oni su nešto petljali, hodali, lupali čekićem, lemili i sjedili za radnim plohama i
pisaćim stolovima.
S različitih mjesta u sobi tri različita radio-prijemnika, bez kutije i sastavljena na prvom
aluminijskom ležaju koji se našao pri ruci, prenosili su kontrastne ritmove džeza, jednog
klavirskog koncerta i narodnih pjesama s Istoka.
Rubin je polako hodao laboratorijem do svog stola, još uvijek držeći svoj mongolsko-
finski rječnik i svog Hemingwaya. Na crnoj kovrčavoj bradi zadržalo mu se nekoliko bijelih
mrvica od kolača.
Premda su kombinezoni koji su se dijelili zatvorenicima bili potpuno jednako
napravljeni, svatko ih je nosio na svoj način. Na Rubinovom je jedno dugme bilo strgnuto,
pojas je bio labav i nabori tkanine visili su preko trbuha. S druge strane, mladić lepršave
kestenjaste kose koji se trenutno ispriječio Rubinu na putu, nosio je potpuno jednak
tamnomodri kombinezon kao kicoš. Platneni pojas bio mu je čvrsto stegnut, a ispod
kombinezona imao je plavu svilenu košulju koja je, premda izblijedjela od čestog pranja, bila
zatvorena kravatom žive boje. Taj je mladić potpuno zakrčio prolaz kojim je Rubin
pokušavao proći. Desnom rukom vitlao je vruće željezo za zavarivanje, a lijevu je nogu
podigao na stolac. Naslonivši se na koljeno usredotočio je svu svoju pažnju na radio-dijagram
u jednom primjerku časopisa Radio-inženjer i istovremeno pjevao:
»Bugi-vugi, bugi-vugi.
Samba! Samba!
Bugi-vugi, bugi-vugi.
Samba! Samba!«
Rubin nije mogao proći kraj njega, i ostao je časak stajati s namještenim izrazom
pokornosti. Mladić kao da ga nije primjećivao.
»Valentulja«, reče Rubin, »biste li mogli malo pomaknuti svoju zadnju nogu?«
Valentulja je ne podižući pogled odgovorio zvučnim, odsječenim glasom: »Leve
Grigoriču! Smetate nam. Samo gubite vrijeme. Zašto ovamo dolazite noću? Što vi ovdje
imate tražiti?« Sad je pogledao Rubina blistavim mladim očima, prepunim iznenađenja.
»Koga će nam vraga filozofi! Ha, ha, ha!«, reče on ironično. »Napokon, vi uopće niste
inženjer! Sramota!«
Napućivši mesnate usne poput naduvenog djeteta i otvorivši oči nevjerojatno široko,
Rubin reče: »Dragi moj dječače! Ima raznih vrsti inženjera. Neki su od njih postigli uspješnu
karijeru u prodaji soda-vode.«
 »Ja ne! Ja sam prvoklasni inženjer! Uzmite to u obzir, mališanu!«, odgovorio je Valentin
oštro, stavivši željezo za zavarivanje na žičani podložak i uspravivši se.
Bio je mladenački čist. Život mu još nije zaprljao lice. Pokreti su mu bili dječački. Bilo je
teško vjerovati da je diplomirao na jednom institutu prije rata, preživio njemačke
zarobljeničke logore, bio u Evropi, i da je sad izdržavao već petu godinu zatvora u svojoj
vlastitoj zemlji.
Rubin je uzdahnuo. »Bez propisno potvrđenih preporuka iz Belgije uprava ne može…«
»O kakvim to preporukama govorite?« Obrve Prjančikova poletjele su uvis. »Ha, ha, ha!
Ostavite to! Ali eto, gledajte − ja ludo volim žene!«
Ozbiljna mlada žena kraj njih nije mogla suspregnuti smiješak.
Drugi jedan zatvorenik, do prozora, kraj prolaza kojim je Rubin pokušao proći, odložio
je posao i s odobravanjem slušao Valentina.
»Samo teoretski, reklo bi se«, odgovorio je Rubin polako, s izrazom dosade na licu.
»I silno volim trošiti novac!«
»Ali ga nemate.«
»Pa onda kako mogu biti loš inženjer? Razmislite: da bih neprestano volio žene − i to
različite − treba mi mnogo novaca! A da bih imao mnogo novaca moram ga zaraditi! A da bih
ga mogao zaraditi kao inženjer, moram biti briljantan na svom području. A kako mogu biti
briljantan ako me ono istinski ne privlači? Ha, ha! Sad ste problijedili!«
Iskreno uvjerenje blistalo je na Valentinovom licu, izazovno podignutom prema Rubinu.
»A-ha!« povikao je zek do prozora, kojega je pisaći stol stajao nasuprot stolu mlade žene.
»Lev, dođi i poslušaj kako sam odlično uhvatio Valentuljin glas! Zvuči kao zvono! To ću i
napisati u svom izvještaju. Kao zvono. Takav glas možeš prepoznati na svakom telefonu. Bez
obzira kakve su smetnje.«
I on rastvori veliki papir podijeljen u četvorine, na kojem su se nalazili stupci s imenima,
a uz njih klasifikacije glasa u obliku stabla.
»Kakva je sad to glupost?« reče Valentin, odbacujući tu primjedbu. Opet je uzeo svoje
željezo za lemljenje, i začas se osjetio dim kalofonija.
Prolaz se otvorio i Rubin se na putu prema svojoj stolici zaustavio da pogleda papir s
klasifikacijama glasa.
On i njegov prijatelj Gleb Neržin zajedno su ga šutke promatrali.
»Uistinu smo napredovali, Glebe«, reče on. »Ako se koristi zajedno sa snimkama glasa,
bit će to dobro oruđe. Uskoro ćemo uspjeti shvatiti o čemu ovisi glas na telefonu.« On se
trgne. »Što je to na radiju?«
Džez je prevladavao u sobi, ali lelujavi, lepršavi klavirski komad navirao je iz prijemnika
kućne proizvodnje koji je stajao na prozoru, jednom jedinom melodijskom linijom koja bi
svako toliko zablistala, a onda opet iščezla.
Neržin odgovori: »To je čudo. To je Beethovenova Sedamnaesta sonata u d-molu. Iz
nekog razloga nikad se… Slušaj, slušaj!«
Obojica su se nagnuli bliže prijemniku, ali džez je strahovito smetao.
»Valentin«, reče Gleb. »Molim te, dopusti nam da slušamo! Pokaži malo obzira!«
»Već sam pokazao malo obzira«, reče Valentin. »Ja sam vam sastavio taj prijemnik. Sad
ću vam odlemiti žicu i nikad je više nećete naći.«
Mlada žena podigne svoje stroge obrve i reče: »Valentine Martiniču! Zaista je nemoguće
slušati tri radija odjednom. Isključite vaš kad su vas zamolili.«
Valentinov je radio u tom trenutku svirao polagani fokstrot, i mladoj se ženi to potajno
veoma sviđalo.
 »Serafima Vitaljevna! To je užasno!« Uhvatio se za naslon od stolca i stao gestikulirati
kao da govori s podija. »Kako može normalna, zdrava osoba ne uživati u energičnom,
snažnom džezu? Svi ste vi pokvareni svim mogućim starim smećem! Zar zaista nikad niste
plesali ’Plavi tango’? Zar nikad niste gledali skečeve Arkadija Rajkina? Vi naprosto ne
poznajete ono najbolje što je čovjek stvorio! Što je još gore − nikad niste bili u Evropi. Pa
gdje ste uopće mogli naučiti kako se živi? Dajem vam vrlo, vrlo ozbiljan savjet: morate se u
nekoga zaljubiti.« Održao je taj govor stojeći iza stolice, ne primjećujući gorku crtu oko
usana mlade žene. »U bilo koga − ge depend de vous! Svjetla koja trepere u noći. Šuštanje
elegantnih haljina.«
»Opet ga je uhvatilo!« reče Rubin zabrinuto. »Znači, moramo silom.«
I iza Valentinovih leđa on sam isključi džez.
Valentin se okrene kao oparen. »Leve Grigoriču, tko vam je dao pravo da to učinite?«
Namrštio se i pokušao dati svom licu prijeteći izraz. Slobodni zvukovi Sedamnaeste
sonate počeli su sada izvirati u svoj svojoj čistoći, natječući se samo sa sirovom pjesmom iz
trećeg radija iza ugla.
Rubinovo se lice opustilo, pokazujući blage crne oči i bradu posutu mrvicama kolača.
»Inženjeru Prjančikov! Još uvijek ste zabrinuti zbog Atlantskog pakta? Jeste li napisali
oporuku? Kome ćete uskratiti svoje kućne papuče?«
Lice Prjančikova iznenada se uozbiljilo. Zagledao se sjajnim očima u Rubina i rekao tiho:
»Čujte, neka sve ide k vragu! Natjerat ćete me da pobjesnim. Čovjek bi morao imati malo
slobode i u zatvoru.«
Jedan od radnika ga je pozvao i otišao je potišten.
Rubin se šutke smjestio u svoj naslonjač leđima okrenut Glebu i pripremio se da sluša
glazbu. Ali umirujuća melodija iznenada se prekinula, kao govor koji se prekida usred riječi.
I to je bio neceremoniozan svršetak Sedamnaeste sonate.
Rubin je sebi dopustio čitav niz kletvi koje je samo Gleb mogao čuti.
»Izgovori slovo po slovo. Ne čujem te«, reče Gleb još uvijek okrenut leđima.
»Takve sam ja sreće, kažem ti«, reče Rubin promuklo, također se ne okrećući. »Evo,
propustio sam sonatu, a nikad je još nisam čuo.«
»Zato što si neorganiziran. Koliko sam ti to već puta pokušao utuviti?« izjavi njegov
prijatelj. Samo čas ranije dok je snimao glas Prjančikova bio je pun entuzijazma, a sad je opet
bio bezvoljan i tužan. »A sonata je bila vrlo, vrlo dobra. Zašto nema ime poput drugih?
’Blistava sonata’, zar to ne bi odgovaralo? Sve u njoj blista, sja − dobro i loše, tužno i veselo,
baš kao u životu. A nema kraja… baš kao ni život. Tako bi je trebalo i nazvati − Sonata Ut in
Vita. A gdje si ti bio?«
»S Nijemcima. Dočekivali smo Božić«, reče Rubin, cereći se ironično.
Govorili su ne videći jedan drugoga, dok su im se zatiljci gotovo dodirivali.
»Dobar čovjek«, pomisli Gleb, zatim reče glasno: »Sviđa mi se tvoj odnos prema njima.
Provodiš čitave sate učeći Maxa ruski. A ipak imaš toliko razloga da ih mrziš.«
»Da ih mrzim? To ne, ali je moja bivša ljubav prema njima, naravno, malo potamnjela.
Pa čak i apolitični Max − zar i on donekle ne dijeli odgovornost s krvnicima? Napokon, ništa
nije učinio da ih spriječi.«
»Jednako kao što ni mi sad ništa ne činimo da spriječimo Abakumova ili Šiškin-
Miškina.«
»Slušaj, Glebe, jednom zauvijek, ja nisam ništa više Židov nego što sam Rus. A nisam
ništa više Rus nego građanin svijeta!«
»Lijepo rečeno! Građani svijeta! To zvuči čisto i beskrvno.«
»Drugim riječima, kozmopoliti. Imali su pravo što su nas strpali u zatvor.«
 »Naravno da su imali pravo. Premda ti uvijek pokušavaš tvrditi suprotno od Vrhovnog
sovjeta.«
Radio na prozoru najavio je »dnevni izvještaj o takmičenju u proizvodnji« za trideset
sekundi.
U toku tih trideset sekundi, Gleb Neržin posegao je za dugmetom na radiju mirnim i
odmjerenim pokretom i prekinuo promuklo kriještanje spikera. Njegovo umorno lice bilo je
sivkasto.
Valentin Prjančikov bio je tog trenutka potpuno obuzet nekim novim problemom.
Izračunavajući koliko bi pojačanje morao upotrijebiti, pjevao je sam za sebe glasno i
bezbrižno:
»Bugi-vugi, bugi-vugi.
Samba! Samba!«
 5
MIRNA EGZISTENCIJA
Neržin je bio istih godina kao Valentin Prjančikov, ali izgledao je stariji. Crvenkasta kosa
nije mu bila ni prorijeđena ni sijeda, ali na njegovom mršavom licu bilo je već mnogo
dubokih bora − čitavi su se vijenci isprepleli oko očiju, oko uglova usana, dok je čelo bilo
duboko izbrazdano. Koža mu je bila bezbojna zbog nedostatka svježeg zraka. Ali najviše od
svega činila ga je starim ekonomičnost pokreta − ona mudra ekonomičnost kojom priroda
čuva snagu zatvorenika u napornom režimu koncentracionog logora. Istina, u relativnoj
slobodi šaraške, gdje je prehrana uključivala i meso, a energija nije sagorijevala u fizičkom
poslu, nije bilo prave potrebe za ekonomičnost pokreta; ali Neržin je shvaćao nesigurnu
prirodu svoje presude i neprestano je usavršavao tu promišljenost pokreta, da bi mu potpuno
prešla u naviku.
Čitave barikade knjiga i fascikala bile su nagomilane na njegovom velikom stolu, pa čak
je i preostali prostor za rad u sredini bio zauzet fasciklima, tekstovima ispisanim na stroju,
ruskim i stranim knjigama i časopisima − koje su sve stajale otvorene. Svaka osoba bez
sumnje u srcu vidjela bi u tom kaosu posljedice pravog uragana naučne misli.
Ali zapravo je sve to bila samo kulisa. Neržin je tako postavljao predmete svake večeri u
slučaju da naiđu šefovi. Međutim, on nije gledao u ono što se pred njim nalazilo. Povukao je
u stranu svijetli svileni zastor i gledao kroz prozor u mrak. Daleko u dubini noći vidjela su se
raznolika svjetla Moskve, i čitav grad skriven iza brda blistao je poput golemog stupa
blijedog, difuznog svjetla koje je nebu davalo tamnosmeđu boju.
Neržinova specijalna stolica, s elastičnim naslonom koji se ugodno prilagođavao svakom
njegovom pokretu, njegov specijalni radni stol s roloom očigledno napravljen izvan
Sovjetskog Saveza, i njegovo udobno mjesto kraj južnog prozora − sve je to nekome, koji
poznaje povijest Mavrinske šaraške, moglo nagovijestiti da je Neržin jedan od njenih
članova-osnivača.
Šaraška je dobila ime po obližnjem selu Mavrino koje je već odavno obuhvaćeno
moskovskim gradskim granicama. Šaraška je osnovana jedne srpanjske večeri pred nešto više
od tri godine. Oko petnaest zekova dovedeno je iz koncentracionih logora i smješteno u
jednu staru gospodsku kuću u moskovskom predgrađu, koju su za tu priliku okružili
bodljikavom žicom. U šaraški ti su se rani dani kasnije spominjali kao »Krilovljev period« i
pamtili su se kao pastoralna era. U to je doba čovjek slobodno mogao šetati uveče po
području koje je kasnije postalo zabranjena »zona«, ležati na rosnoj travi, koja suprotno svim
zatvorskim pravilima nije bila pokošena (travu se moralo kositi do korijena tako da se zekovi
ne bi tiho prišuljali do bodljikave žice) i promatrati ili vječne zvijezde ili znojenje prolazećeg
Žvakuna, narednika MVD-a na noćnoj straži dok je krao trupce s gradilišta i kotrljao ih ispod
bodljikave žice da ih kasnije odnese kući za loženje.
Nitko u šaraški u to doba nije znao kakvim će se znanstvenim istraživanjem baviti.
Zaposlili su ih otvaranjem golemog broja sanduka koje su dopremila dva teretna vlaka…
prikupljanjem udobnih stolica i stolova… sortiranjem zastarjele i oštećene opreme − za
telefonistiku, UKV radio-vezu i akustiku. Utvrdilo se da su najbolje aparate i najnoviju
dokumentaciju znanstvenih istraživanja Nijemci ili ukrali ili uništili dok je kapetan MVD-a,
koga su poslali da pripremi njemačku aparaturu za pošiljku u Rusiju, pretraživao okolinu
Berlina da bi namjestio svoj moskovski stan i stanove svojih pretpostavljenih. (On se vrlo
dobro razumio u pokućstvo, ali nije imao pojma ni o njemačkom jeziku ni o radiju.)
Od tada je trava pokošena. Vrata u dvorište, po kojem su zekovi šetali, otvarala su se
samo na zvonjavu. Šaraška je prešla iz Berijine jurisdikcije u Abakumovljevu i dobila zadatak
da se bavi tajnim telefonskim vezama. Zadatak je trebalo da potraje godinu dana, ali već se
protegao na dvije, postajući sve veći, zamršeniji, i obuhvaćajući sve više i više srodnih
projekata. A tu, na stolovima Rubina i Neržina, došao je do stupnja na kome se moglo
identificirati glas na telefonu i otkriti što čini ljudski glas jedinstvenim.
Nitko kao da se do tada nije time bavio. U svakom slučaju, nisu mogli naći nikakvih
naučnih rasprava o tom predmetu. Bilo im je određeno pola godine za rad, pa zatim još pola
godine, ali slabo su napredovali i sad su se našli u vremenskom tjesnacu.
Svjestan da ih posao goni, Rubin se požali preko ramena: »Ne znam zapravo zašto, ali
danas nemam ni najmanje volje za rad.«
»Nevjerojatno«, zaštekće Neržin. »Zar je moguće da si poslije svega četiri godine borbe i
svega pet godina u zatvoru već umoran? Uzmi plaćeni dopust na Krimu.«
Obojica su ušutjeli.
»Baviš li se nekim svojim poslom?« upita Rubin tiho.
»Aha.«
»A tko će raditi na glasovima?«
»Da ti pravo kažem, računao sam na tebe.«
»Kakva slučajnost! A ja sam računao na tebe.«
»Ti uopće nemaš savjesti. Koliko si materijala uzeo iz Lenjinove knjižnice izgovarajući se
na taj posao? Govore slavnih advokata, Memoare Konija, Glumac se priprema od
Stanislavskoga. I napokon si potpuno izgubio stid proučavanjem Princeze Turandot. Koji se
drugi zek u zemlji GULAG-a može pohvaliti takvim izborom knjiga?«
Rubin napući svoje debele usnice, što je njegovom licu uvijek davalo komično budalasti
izraz. »čudno. Sve te knjige, pa čak i Princezu Turandot, čitao sam još s nekim, i to za vrijeme
radnog vremena. Nisi li to bio ti?«
»Da, to sam bio ja. A morao bih raditi. I danas bih radio bez odmora. Ali dvije stvari
poremetile su mi dnevni red. Prije svega, vrlo sam uznemiren pri pomisli na parkete.«
»Kakve parkete?«
»Kod dveri Kaluga, u stambenoj kući MVD-a, onoj okrugloj s tornjem. Naš logor gradio
ju je 1945; ja sam radio kao naučnik i polagao sam parkete. A baš danas sam saznao da
Roitman stanuje upravo u toj kući. I sad neprestano razmišljam o svom poslu ili, ako hoćeš,
o svom prestižu. Škripe li moji podovi ili ne škripe? Napokon, ako škripe, znači da je pod
nesolidno napravljen. A ja sam tu bespomoćan i ništa ne mogu popraviti!«
»Da, takve stvari čovjeku ne daju mira.«
»Tačno. A druga stvar: nije li nezgodno raditi subotom noću kad znaš da će nedjelja biti
slobodan dan samo za slobodne službenike?«
Rubin uzdahnu. »Baš u ovom trenutku slobodni namještenici razletjeli su se na razna
mjesta da se zabave. Naravno, to je očigledna podvala.«
»Ali izabiru li oni prava mjesta? Nalaze li više zadovoljstva u životu od nas? To je pravo
pitanje.« S uobičajenim oprezom zatvorenika govorili su tako tiho da čak ni Serafima
Vitaljevna, koja je sjedila nasuprot Neržinu, nije ništa mogla čuti.
Sad su se malo pomakli, okrenuvši leđa ostalima u sobi. Gledali su u prozor i u svjetla u
zabranjenoj zoni, stražarsku kulu koja se mogla samo nazrijeti u mraku, pojedinačna svjetla
udaljenih staklenika i jedva vidljiv, bjeličasti stup iz Moskve.
Neržin, premda matematičar, razumio se i u lingvistiku, i otkada su glasovi ruskog
jezika postali predmet proučavanja u Mavrinskom institutu za znanstvena istraživanja,
udružio se s jedinim prisutnim filologom, Rubinom. Dvije godine sjedili su leđa uz leđa po
dvanaest sati dnevno. Na samom početku svoga poznanstva otkrili su da su obojica vojnici iz
prvih borbenih redova, da su zajedno bili na sjeverozapadnom frontu i bjeloruskom frontu,
da su obojica imali odgovarajuću zbirku ratnih odlikovanja i da su obojica uhapšeni na
frontu istog mjeseca, te da ih je uhapsila ista jedinica SMERŠ-a i na osnovu iste generalno
primjenljive desete tačke − drugim riječima, bez obzira na obrazovanje, posjedništvo ili
imovno stanje. I obojica su osuđeni na deset godina. (Zapravo, gotovo svi su dobili istu
presudu.) Među njima je postojala samo razlika od šest godina i jednog vojnog čina − jer
Neržin je nekad bio kapetan. Ustanovilo se, uza sve ostalo, da je Neržin prije rata možda čak
slušao neko predavanje docenta Rubina.
Gledali su van u mrak.
Rubin reče tužno: »U svakom slučaju, ti si intelektualno prikraćen. To me muči.«
»Ali ja ni ne pokušavam da shvatim stvari; ima mnogo inteligencije na svijetu, ali vrlo
malo korisne.«
»Imam ovdje jednu dobru knjigu za tebe.«
»Hemingway? Je li to opet neka o jadnim, zbunjenim bikovima?«
»Ne.«
»O progonjenim lavovima?«
»Ni govora!«
»Slušaj, ja ne shvaćam ni ljude − zašto da se onda mučim s bikovima?«
»Ali moraš je pročitati!«
»Ja ništa ni za koga ne moram učiniti, upamti! Već sam isplatio svoje dugove, kako kaže
naš prijatelj Spiridon.«
»Pročitaj je! To je jedna od najboljih knjiga dvadesetog stoljeća!«
»I hoće li mi zaista otkriti ono što je potrebno razumjeti? Je li zaista pronašao što ljude
zbunjuje i uznemiruje?«
»Inteligentan, moralno ispravan, beskonačno iskren pisac, vojnik, lovac, ribar, pijanac i
ljubitelj žena, koji bez buke i od srca prezire svaku laž i namještenost, jednostavan, vrlo
čovječan, nevin kao pravi genij…«
»Ma prestani!« nasmije se Neržin. »Proživio sam trideset godina bez Hemingwaya, pa ću
valjda proživjeti još nekoliko. Prvo si mi pokušao podvaliti Čapeka, pa onda Falladu. Već i
ovako mi je život potpuno rastrgan. Nemoj da se moram rasipati na sve strane! Dopusti mi
barem da nađem nekakav pravac.«
I on se okrene natrag svom stolu.
Rubin uzdahnu. Još uvijek nije bio u pravom raspoloženju za rad.
Pogledao je zemljovid Kine koji je stajao prislonjen na policu pisaćeg stola. Izrezao je taj
zemljovid iz novina i zalijepio ga na karton. Čitavu prošlu godinu označavao je crvenom
olovkom napredovanje komunističkih trupa; sad ga je, poslije njihove potpune pobjede,
ostavio pred sobom da bi mu u časovima potištenosti i umora podizao moral.
Ali danas je tuga izjedala Rubina, i čak ni velika crvena masa pobjedničke Kine nije je
mogla prevladati.
Neržin, povremeno zamišljeno sišući oštar kraj plastične olovke, bilježio je sićušnim
tankim rukopisom na mali papirić sakriven i zakamufliran knjigama i fasciklima:
Sjećam se jednog odlomka o Marxu (kad bih ga samo mogao naći) gdje on kaže da bi
možda pobjednički proletarijat mogao proći i bez toga da eksproprira bogate seljake. To
znači da je on vidio neki ekonomski način da uključi sve seljake u novi socijalni sistem. Orač,
naravno, nije 1929. tražio takve puteve. A kad je on uopće tražio išta vrijedno ili
inteligentno? Zašto bi se mesar trudio da bude terapeut?
Veliki akustički laboratorij brujao je u svojoj mirnoj svakodnevici. Motor je na tokarskoj
klupi mumljao. Padale su naredbe: »Ukopčaj! − Iskopčaj!« Sladunjava muzika čula se iz
radija. Netko je glasno tražio cijev 6K7.
Iskoristivši trenutak kad je nitko nije gledao, Serafima Vitaljevna pažljivo pogleda
Neržina, koji je još uvijek nešto pisao svojim mikroskopskim rukopisom.
Major Šikin iz službe sigurnosti naredio joj je da tog zatvorenika drži na oku.
 6
ŽENSKO SRCE
Serafima Vitaljevna bila je tako sićušna da je bilo teško ne zvati je »Simočkom«. Bila je
odjevena u bluzu od batista, oko ramena je ogrnula topao šal i bila je poručnik u MGB-u,
Ministarstvu državne sigurnosti.
Svi slobodni namještenici u toj zgradi bili su službenici MGB-a.
Slobodni namještenici, u skladu sa staljinističkim Ustavom SSSR-a, imali su čitav niz
prava, među ostalim i pravo da rade. Međutim, to pravo bilo je ograničeno na osam sati
dnevno, kao i činjenicom da im rad nije bio kreativan, već se sastojao u nadziranju zekova.
Zekovi, da bi im se nadoknadilo uskraćivanje svih ostalih prava, uživali su šire pravo rada −
dvanaest sati dnevno. Slobodni namještenici izmjenjivali su dežurstva u svakom laboratoriju
tako da su zekovi bili pod nadzorom čitavo vrijeme, uključivši odmor za večeru od 6 do 11
sati uveče.
Sad je Simočka bila u noćnoj službi. U akustičkom laboratoriju ta je ženica ptičjega lika
bila jedini predstavnik vlasti, jedini prisutni viši činovnik.
Prema pravilima, njena je dužnost bila da se pobrine da zekovi rade i da ne gube
vrijeme, da ne koriste laboratorij za proizvodnju oružja, da ne miniraju zgradu ili kopaju
tunel za bijeg, te da ne koriste obilje radio-dijelova koji su im bili na raspoloženju za
uspostavljanje uzajamne veze s Bijelom kućom. U deset do jedanaest trebalo je da pokupi sve
strogo povjerljive dokumente i smjesti ih u veliki sef, te zapečati vrata laboratorija.
Prošlo je tek pola godine otkako je Simočka završila studij na institutu za radio-veze i
dobila, zahvaljujući svojim kristalno čistim karakteristikama, mjesto u ovom tajnom
institutu za znanstvena istraživanja koji je iz razloga sigurnosti bio okršten samo brojem, ali
koji su zatvorenici, u svom drskom žargonu, nazivali šaraškom. Slobodni namještenici koji
su ovdje radili odmah su dobivali čin i višu plaću nego inženjeri na drugim mjestima.
Dobivali su dodatak na položaj, dodatak za uniformu, a od njih se u biti tražila samo odanost
i budnost.
Činjenica da nitko od nje nije zahtijevao da koristi poznavanje ovog specijalnog područja
bila je sretna okolnost za Simočku. Ne samo ona već i mnoge njene prijateljice diplomirale
su na institutu a da uopće nisu stekle nikakvo znanje. Za to je bilo mnogo razloga. Mlade
djevojke dolazile su iz gimnazija s vrlo lošim temeljima u matematici i fizici. Naučile su u
višim razredima da je na sastancima nastavničkog vijeća ravnatelj škole korio nastavnike što
daju nedovoljne ocjene, te da je učenik dobivao svjedodžbu i ako uopće nije učio. U institutu,
kad bi pronašle vremena da sjednu i uče, probijale su se kroz matematiku i radio-tehnologiju
kao kroz gustu borovu šumu. Češće, međutim, vremena nije ni bilo. Svake jeseni studenti su
odlazili na mjesec dana ili više u kolhoze na kopanje krumpira. Stoga su morali kasnije
tokom godine slušati predavanja po osam i deset sati dnevno, tako da im uopće nije
preostajalo vremena da nauče ono što slušaju. Ponedjeljkom uveče imali su satove političkog
odgoja. Jedanput tjedno bio je obavezan neki sastanak. Zatim se čovjek morao baviti i
društveno-korisnim radom: izdavati zidne novine, organizirati koncerte, a trebalo je pomoći
i kod kuće, kupovati, prati i održavati u redu odjeću. A što je s kinom? I kazalištem? I
klubom? Ako se djevojka malo ne pozabavi i ne zapleše u toku studentskih dana, kad će
kasnije naći za to vremena? Za ispite bi Simočka i njene kolegice pripremile brojne papire i
papiriće s ispisanim rješenjima, i sakrile ih u raznim dijelovima ženske odjeće, te bi kod
ispita izvlačile onaj koji im je potreban, izravnale ga i predale kao ispitni rad. Ispitivači su
naravno vrlo lako mogli otkriti neznanje studentica, ali oni su i sami bili preopterećeni
sastancima odbora, skupštinama i nizom planova i izvještaja koje su morali izrađivati za
dekana i za rektora. Bilo bi im teško održati ispit po drugi put. Osim toga kad bi njihovi
studenti pali na ispitu, ispitivači bi bili strogo kritizirani kao da su loši đaci pokvarena roba u
proizvodnom procesu − u skladu s dobro poznatom teorijom, da nema loših đaka, već samo
loših nastavnika. Stoga ispitivači nisu ni pokušavali namještati studentima stupice
provjeravajući njihovo znanje, već su naprotiv nastojali da ih provuku kroz ispit s najboljim
mogućim rezultatima.
Pri kraju studija, Simočka i njene prijateljice shvatile su s očajanjem da uopće ne vole
svoje zvanje i da im je zapravo dosadno. Ali tada je već bilo prekasno. Simočka je drhtala pri
pomisli da bi zaista morala taj posao raditi.
Tada se našla u Mavrinu. Bilo joj je drago što joj nisu dodijelili nikakav samostalan
naučni rad. Ali čak i netko manje sitan i nježan od nje osjetio bi stravu pri prelaženju
zabranjenog područja tog izoliranog moskovskog dvorca, gdje su posebna straža i nadzorno
osoblje čuvali važne državne zločince.
Svih deset diplomiranih studentica Instituta za radio-vezu dobile su instrukcije zajedno.
Kazali su im da je biti na tom zadatku gore nego biti u ratu, da ulaze u zmijsko leglo gdje ih
samo jedan neoprezan pokret može dovesti do propasti. Kazali su im da će ovdje sresti talog
ljudske rase, ljude nedostojne da govore ruskim jezikom. Upozorili su ih da su ti ljudi
posebno opasni zato što ne pokazuju otvoreno svoje vučje očnjake, već neprestano nose
krinku uljudnosti i dobrog odgoja. Kad bi ih čovjek upitao za njihove zločine − što je bilo
strogo zabranjeno − pokušali bi se spretnim lažima predstaviti kao nevine žrtve. Bilo je
podvučeno da djevojke, kao članice Komsomola, ne smiju izlijevati svoju mržnju na te zmije
otrovnice, već se moraju prema njima odnositi uljudno − ne upuštajući se ni u kakve
rasprave koje nisu u vezi s poslom, ne obavljajući za njih nikakve poslove vani − i da pri
prvom kršenju, sumnji u kršenje ili mogućnosti sumnje u kršenje tih propisa moraju hitno
podnijeti izvještaj oficiru službe sigurnosti, majoru Šikinu.
Major Šikin bio je nizak, crnomanjast, naduven čovjek velike glave, kratko podšišane
kose koja je počela sijedjeti i malih nogu na kojima je nosio cipele dječačkog broja. Tom
prilikom je rekao da mu je palo na pamet kako bi se, premda je njemu kao i ostalim iskusnim
ljudima potpuno jasna gmizava narav tih zločinaca, pokoje sućutno srce tako neiskusnih
mladih žena moglo i pokolebati; i da bi ona mogla počiniti kakav prekršaj, na primjer, dati
zatvoreniku knjigu iz knjižnice slobodnih namještenika. Neće čak ni spomenuti odašiljanje
pisama u svijet. (Jer svako pismo, bez obzira na koju je Mariju Ivanovnu bilo upućeno,
očigledno je bilo upućeno u neki strani špijunski centar.) Ako bi bilo koja od mladih žena
primijetila pad neke od svojih drugarica, mora odmah pružiti drugarsku pomoć − to jest
izvijestiti o svemu što se dogodilo majora Šikina.
Napokon, major nije prikrio činjenicu da bi veza sa zatvorenicima bila kažnjena po
kaznenom zakoniku, a kazneni je zakonik, kao što je svima poznato, vrlo elastičan. To bi
moglo značiti dvadeset i pet godina robije.
Bilo je nemoguće ne zadrhtati pri pomisli na mračnu budućnost koja ih očekuje. Neke
su djevojke čak osjetile kako im suze naviru na oči. Ali sjeme nepovjerenja već je bilo
zasijano među njih. Odlazeći sa sastanka na kojem su primile instrukcije, nisu razgovarale o
onome što su maločas slušale.
Više mrtva nego živa, Simočka je slijedila inženjera majora Roitmana u akustički
laboratorij, i prvu minutu joj se činilo da će istog časa pasti u nesvijest.
Odonda je prošlo pola godine, i nešto užasno dogodilo se sa Simočkom. Istina, njena se
uvjerenja u zavjeru mračnih sila imperijalizma nisu pokolebala. Još uvijek joj nije bilo teško
vjerovati da su zatvorenici koji rade u svim ostalim prostorijama krvoločni zločinci. Ali
svakog dana, dok je susretala dvanaest zekova u akustičkom laboratoriju − mračnih i
ravnodušnih prema slobodi, prema vlastitoj sudbini, prema osudama na deset i dvadeset pet
godina, kad je susretala sve te naučne radnike, inženjere i tehničare koji su se brinuli samo
za svoj posao, premda zapravo uopće nije bio njihov, nije im ništa značio, i nije im donosio ni
dinara plaće i ni mrvu slave − uzalud bi pokušavala da u njima vidi one očajne
internacionalne zločince koji se tako lako prepoznaju u filmovima i koje tako spretno hvata
kontrašpijunaža.
Među njima Simočka nije osjećala straha. Nije mogla osjećati mržnju prema njima. Ti su
ljudi u njoj pobuđivali samo čisto poštovanje, zbog svojih raznolikih vještina i znanja i
hrabrosti kojom su podnosili nesreću. I premda je njen osjećaj dužnosti vapio na sav glas,
premda je njena ljubav prema domovini zahtijevala da prijavi oficiru službe sigurnosti sve
grijehove koje su zatvorenici počinili ili su namjeravali počiniti, Simočka je iz nekih njoj
posve neshvatljivih razloga počela osjećati da joj je ta dužnost odvratna i nemoguća.
To je bilo posebno nemoguće u slučaju njenog najbližeg susjeda i suradnika, Gleba
Neržina, koji joj je sjedio nasuprot.
Već neko vrijeme Simočka je s njim tijesno surađivala vršeći pod njegovim vodstvom
pokuse u artikulaciji govora. U Mavrinskoj šaraški često je trebalo ocijeniti tačnost kojom se
karakteristike govora prenose preko različitih telefonskih vodova. Čak i uza sve nove
instrumente još uvijek nije bilo mjerila koje bi moglo izmjeriti kakvoću prijenosa.
Iskrivljenja su se mogla utvrditi samo kad bi jedna osoba izgovarala pojedine slogove, riječi i
fraze u mikrofon na jednoj strani voda, a slušalac s druge strane pokušao ocijeniti i
zabilježiti postotak grešaka u prijenosu. Takve eksperimente nazivali su eksperimenti u
artikulaciji.
Neržin se bavio matematičkim programiranjem tih eksperimenata. Oni su se odvijali
uspješno, te je Neržin čak sastavio studiju u tri dijela o svojim metodama. Kad bi on i
Simočka bili pretrpani s previše poslova odjednom, Neržin bi tačno formulirao slijed poslova
koje se mora odmah obaviti i poslova koji se mogu odgoditi, određujući sve to s velikom
sigurnošću. U takvim bi časovima njegovo lice postalo mlado. A Simočka je, zamišljajući rat
kao što ga je vidjela na filmu, u mašti gledala Neržina u kapetanskoj uniformi, zavijorene
crvenkaste kose, kako usred dima eksplozija naređuje: »Pali!«
Ali Neržin je osjećao kako ga nešto goni da radi brzo, da bi se mogao, čim obavi zadatak
koji mu je dodijeljen, osloboditi svih poslova. Jednom je rekao Simočki: »Ja sam aktivan, jer
mrzim aktivnost.« − »A što volite?« upitala ga je stidljivo. »Razmišljanje«, odgovorio je. I
zaista, kad bi navala poslova jenjala, on bi satima sjedio gotovo uopće ne mijenjajući položaj.
Koža na licu bi mu posivjela i ostarjela i pojavile bi se bore. Kamo je nestalo njegovo
samopouzdanje? Postao je spor i neodlučan. Dugo bi razmišljao prije nego bi pribilježio
nekoliko onih sićušnih bilježaka na papiriće koje je Simočka i danas vidjela na njegovom
stolu u gomili priručnika i studija. Primijetila je čak da ih je gurnuo nekuda nalijevo na stolu,
ali ne u ladicu. Simočka je gorjela od znatiželje da sazna što on to piše i za koga. Neržin je, a
da toga uopće nije bio svjestan, za nju postao objekt naklonosti i divljenja.
Život je Simočke kao žene do toga doba bio vrlo nesretan. Nije bila lijepa. Lice joj je
kvario predugi nos. Kosa joj je bila rijetka i skupljena na zatiljku u mali mršavi čvor. Nije bila
samo malena − što ženu čini privlačnijom − već je bila pretjerano malena; bila je više nalik
na sedmoškolku nego na odraslu ženu. Osim toga, bila je ukočena i nesklona zabavama i
površnim šalama; i to ju je također činilo neprivlačnom za mlade ljude. I tako joj do dvadeset
pete godine nitko nije udvarao, nitko je nije zagrlio, nitko je nije poljubio.
Ali nedavno, prije svega mjesec dana, nešto se pokvarilo na mikrotonu u kabini i Neržin
je pozvao Simočku da ga popravi. Ušla je s odvijačem u ruci i u tihoj, zagušljivoj kabini,
sitnoj, pretrpanoj, u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje, nagnula se prema mikrofonu koji je
Neržin pregledavao i prije nego je shvatila što se događa njen je obraz dodirivao njegov.
Dodirnula ga je i gotovo se onesvijestila na licu mjesta. Što će se sad dogoditi? Trebalo je da
se odmakne, ali ona je glupavo i dalje gledala u mikrofon. Protekla je najduža i najužasnija
minuta njenog života − njihovi su obrazi gorjeli, priljubljeni, a on se nije odmicao! Iznenada
joj je zgrabio glavu i poljubio je u usta. Simočkino čitavo tijelo kao da se otopilo u nekoj
radosnoj slabosti. Toga časa nije rekla ništa o Komsomolu i o domovini, već samo: »Vrata
nisu zatvorena!«
Tanki tamnomodri zastor koji je lelujao amo-tamo odvajao ih je od dnevne buke, od ljudi
koji su oko njih hodali i govorili i koji su svakog časa mogli odgurnuti taj zastor. Zatvorenik
Neržin nije riskirao ništa više od deset dana u kaznenoj ćeliji. Mlada žena riskirala je čitavu
svoju čistu prošlost i dobre karakteristike, svoju karijeru, pa čak možda i samu slobodu. A
ona nije imala snage da se izvuče iz ruku koje su joj obujmile glavu.
Po prvi put u njenom životu poljubio ju je muškarac.
I tako se može reći da je lukavo sačinjen čelični lanac pukao kod karike, iskovane iz
ženskog srca.
 7
»REKAO BIH TOM TRENUTKU…«
»Čija je to ćelava glava iza mene?«
»Dječače, ja sam ti u pjesničkom raspoloženju. Hajde da malo popričamo.«
»Ja sam u principu zaposlen.«
»Zaposlen − glupost! Silno sam neraspoložen, Glebe. Sjedio sam kraj onog
improviziranog njemačkog božićnog drvca i nešto sam govorio o tome kako sam se ukopao
kod mostobrana sjeverno od Pulutska, i iznenada sam se opet našao na frontu! Čitav mi je
front došao opet pred oči, tako živo, tako zorno. Slušaj − čak se i rat može pretvoriti u lijepu
uspomenu, zar ne?«
»To ne bi smio dopustiti. Taoistička etika kaže: ’Oružje je instrument nesreće, a ne
plemenitosti. Mudar čovjek nevoljko pobjeđuje’.«
»Što je sad to? Prešao si sa skepticizma na taoizam?«
»Još ništa nije konačno.«
»Prvo sam se sjetio svojih najboljih švaba − kako smo zajedno izmišljali naslove za letke:
Majka koja grli djecu, pa plava Margareta u suzama − to nam je bilo remek-djelo. Imala je
tekst u stihovima.«
»Znam. Našao sam taj letak.«
»Prisjetio sam se kako smo u tihe večeri odlazili na položaje u kamionima sa
zvučnicima.«
»A između dirljivih zvukova tanga oni su pokušavali nagovoriti svoju braću vojnike da
okrenu puške protiv Hitlera. I mi smo izlazili iz rovova i slušali. Ali tvoji apeli bili su pomalo
naivni.«
»Kako to misliš? Napokon, osvojili smo Graudenz i Elbing a da ni hica nismo ispalili.«
»Ali to je bilo već 1945.«
»Kapi vode izbušit će veliku stijenu! Jesam li ti kad pričao o Milki? Bila je studentica na
fakultetu za strane jezike, diplomirala je 1941. i smjesta je dodijeljena našoj sekciji kao
prevodilac. Mala djevojka prćasta nosa; sve su joj kretnje bile hitre.«
»Čekaj, je li to bila ona koja je išla zajedno s tobom da prihvati predaju tvrđave?«
»Da. Bila je silno tašta i jako je voljela da je hvale za njen posao (Bože oslobodi ako si se
usudio da je prekoriš!), i drago joj je bilo kad bi je preporučili za odlikovanje. Sjećaš li se
sjeverozapadnog fronta iza rijeke Lovat, između Rahlica i Novo-Svinuhova, Južno od
Podcepočja? Tamo je jedna velika šuma.«
»Tamo ima više šuma. Misliš li s druge strane rijeke Redje ili s ove?«
»S ove strane.«
»Da, znam je.«
»Dakle, ona i ja proveli smo čitav dan lutajući po toj šumi. Bilo je proljeće − zapravo, ne
proljeće, tek ožujak. Gacali smo po barama u pustenim čizmama, dok su nam šubare bile
natopljene znojem. Eh, onaj vječni miris proljeća koje se budi! Lutali smo naokolo poput
ljudi koji su po prvi put zaljubljeni, poput mladenaca. Zašto čovjek s novom ženom uvijek
sve doživi potpuno iz početka, baš kao momčić? Ona beskrajna šuma! Dimilo se iz razasutih
skloništa gdje je na čistini stajala baterija sedamdesetšestica. Zaobišli smo ih. Lutali smo
tako sve do sumraka, mokri do kože i zajapureni od sreće. Cijeli dan me tjerala u ludilo; a
tada smo, kad je pao mrak, pronašli jednu praznu topovsku platformu.«
»Iznad zemlje?«
»Sjećaš se? Jasno. Mnogo ih je bilo sagrađeno te godine i izgledale su kao skrovišta za
divlje životinje.«
»Tamo je podvodno tlo. Ne može se ukopavati.«
»Da. Unutra su na podu bile borove iglice, iz cjepanica je mirisala smola, vatra se dimila
− nije bilo peći; čovjek se morao grijati pri otvorenoj vatri. Na krovu je bila rupa. Naravno,
svjetla uopće nije bilo. Vatra je bacala sjene na grede. Što kažeš na to, Glebe? To je bio
život!«
»Već davno sam opazio da ako u nekoj zatvorskoj priči postoji nevina djevojka, svatko se
− uključivši i mene − od sveg srca nada da do kraja priče više neće biti nevina. Za zekove je
to glavna poanta priče. Tu se osjeća neka želja za višom pravdom, zar ne? Slijepca moraju oni
koji vode s vremena na vrijeme uvjeravati da je nebo još uvijek plavo, i da je trava zelena.
Zek mora vjerovati da još uvijek postoje istinske, žive, divne žene na svijetu i da se predaju
momcima koji imaju sreće. To je noć koje se ti sjećaš − ljubavnik u zadimljenom skloništu, i
nitko na tebe ne puca. Rat, koješta! Iste te noći tvoja žena je predavala svoje kupone za šećer
− za punjene bombone, sve slijepljene i zgnječene i izmiješane s papirom, pitajući se kako da
ih razdijeli među tvoje kćeri da im potraju čitav mjesec. A u Butirki, u ćeliji 73…«
»Na drugom katu, u uskom hodniku…«
»Tačno. Mladi moskovski profesor historije Razvodovski, koga su netom uhapsili i koji
naravno nikad nije bio na frontu, dokazivao je inteligentno, uvjerljivo i s velikim
entuzijazmom koristeći se sociološkim, povijesnim i etičkim dokazima da postoji i dobra
strana rata. A u toj su ćeliji bili očajni mladići koji su se borili posvuda i u svakoj vojsci, i
samo što nisu pojeli profesora živog. Bili su bijesni, govorili su ne, nema ni jedne jedine
mrvice dobra u ratu. Ja sam slušao i držao sam jezik za zubima. Razodovski je imao nekoliko
vrlo dobrih argumenata. Povremeno bih vjerovao da ima pravo. A osim toga, katkad su i
moje uspomene bile lijepe. Ali nisam se usudio raspravljati s vojnicima. Ma koja bila osnova
na kojoj sam se mogao složiti s tim civilnim profesorom, ona je bila isto ono što me odvajalo
− kao artiljerijskog oficira pripojenog Vrhovnoj komandi s pojačanjem − od pješadije. Leve,
napokon, ti si na frontu, osim što si zauzeo one tvrđave, bio prava naivčina. Napokon, nikad
nisi morao ostati u borbenom redu iz koga bi se mogao povući samo pod cijenu glave! I ja
sam bio djelomično naivčina, jer nisam sam sudjelovao u napadima i nisam slao ljude u
napade. A onda nas pamćenje počinje varati, i sakriva ono što je bilo užasno…«
»Da, ja nisam rekao…«
»Sve što je bilo ugodno izroni na površinu. Ali kad su me štuke gotovo rastrgale kraj
Orela − ne mogu se baš prisjetiti nekog posebnog unutarnjeg zadovoljstva u tom času. Ne,
Leve, jedini dobar rat je rat koji je gotov i završen.«
»Ma ja ne kažem da je dobar, ja samo kažem da je dobro ono čega se sjećaš.«
»Svakako, i mi ćemo se isto tako s nježnošću sjećati logora jednog dana. Pa čak i
tranzitnih logora.«
»Tranzitnih logora? Gorkoga? Kirova? Ne!«
»To je zato što ti je uprava oduzela stvari pa ne možeš biti objektivan. Ali nekim ljudima
nije bilo loše čak ni tamo − onima koji su pregledavali pakete s hranom i službenicima u
kupatilu; bilo je i takvih koji su čak mogli spavati sa zatvorenicama, i ti će sad svima okolo
pričati kako na zemlji nema ljepšeg mjesta od tranzitnog zatvora. Napokon, sama koncepcija
sreće je uvjetna, fikcija.«
»Nestalna priroda i nestvarnost te koncepcije implicirane su već u samoj riječi. Riječ
’sreća’ potječe u ruskom jeziku od riječi koja znači ovaj sat, ovaj trenutak.«
»Ne, dragi profesore, oprosti. Čitaj Vladimira Dahla. ’Sreća’ potječe iz riječi koja znači
nečiju sudbinu, nečiji dio, ono što je čovjek uspio prigrabiti u životu. Mudrost etimologije
daje nam vrlo jadnu verziju sreće.«
»Samo čas! I moje je tumačenje također po Dahlu.«
»Nevjerojatno. Pa i moje.«
 »Tu bi riječ trebalo proučiti na svim jezicima. Pribilježit ću to!«
»Luđače!«
»Nije važno! Dopusti da ti kažem nešto o komparativnoj filologiji…«
»Misliš ono kako sve potječe iz riječi ’ruka’ − kao što bi rekao Marr?«
»Idi k vragu. Slušaj − jesi li pročitao drugi dio Fausta?«
»Bilo bi bolje da pitaš jesam li čitao prvi dio. Svi kažu da je to genijalno djelo, ali nitko ga
ne čita. Ili ga opet samo poznaju preko Gounoda.«
»Ne, prvi dio uopće nije težak:
O Suncu i Zemlji ništa ne znam reći
Ja vidim samo kako čovjek pati.«
»A, to mi se sviđa!«
»Ili:
Što treba nam ostaje nepoznato
A sve što znamo, nepotrebno jest.«
»Veličanstveno!«
»Drugi dio je malo teži, priznajem. Ali čak i tako, kakva je to ideja! Ti znaš kakav je
dogovor između Fausta i Mefistofela. Mefistofel će primiti Faustovu dušu samo kad Faust
uzvikne: ’Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep.’ Ali bez obzira što Mefistofel nudi
Faustu − povratak mladosti, ljubav Margaretinu, laku pobjedu nad njegovim suparnikom,
neograničeno bogatstvo, spoznaju tajne egzistencije − ništa ne može izazvati taj konačni
usklik iz Faustovih grudi. Godine prolaze. Sam Mefistofel već se umorio progoneći to
nezasitno biće. On vidi da je nemoguće učiniti ljudsko stvorenje sretnim i želi odustati od
besplodnog pokušaja. Faust, koji je sada po drugi put ostario i oslijepio, naređuje Mefistofelu
da okupi tisuće radnika da kopaju kanale i isuše močvare. U njegovom dva puta ostarjelom
mozgu, koji se ciničnom Mefistofelu čini zamagljenim i bolesnim, zablistala je velika ideja:
da učini čovječanstvo sretnim. Na Mefistofelov znak pojavljuju se sluge pakla − lemuri − i
počinju kopati Faustov grob. Mefistofel želi samo da ga pokopa i da ga se oslobodi, ne
nadajući se više njegovoj duši. Faust čuje zveket bezbrojnih lopata koje kopaju. ’Što je to?’
pita on. Mefistofel, podrugljiv kao uvijek, kaže Faustu da se isušuju močvare. Naši kritičari
rado interpretiraju taj trenutak u socijalno-optimističkom smislu: zato što vjeruje da je
čovječanstvu učinio veliku uslugu i zato što mu ta pomisao donosi najveću sreću, Faust može
sada uskliknuti: ’Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep!’ Ali ako to čovjek analizira,
nije li se Goethe nasmijao svim iluzijama na kojima počiva ljudska sreća? Zapravo, nikakva
usluga čovječanstvu nije ni učinjena. Faust izgovara dugo očekivanu sakramentalnu frazu
jedan korak od groba, potpuno zavaran i možda uistinu lud. A lemuri ga smjesta lopatama
bace u jamu. Što je to, himna sreći ili izrugivanje?«
»Eh Leve, prijatelju, takvog te volim; kad govoriš iz srca i raspravljaš inteligentno i
ničemu ne pokušavaš prikačiti pogrdnu etiketu.«
»Bijedni potomče Pirov! Nikad ni pojma nisam imao da ti pričinjam užitak. Ali slušaj: na
jednom od mojih predratnih predavanja − a ona su bila i te kako hrabra za ono doba − na
osnovu toga citata iz Fausta razvio sam melankoličnu teoriju da ne postoji sreća, i da je ona
ili nedostižna ili iluzorna. A tada mi je jedan student dodao poruku napisanu na komadiću
papira istrgnutom iz sićušnog notesa: ’Ali ja sam zaljubljen − i ja sam sretan! Što kažete na
to?’«
»I što si rekao?«
»A što možeš reći?«
 8
PETA GODINA POD JARMOM
Toliko ih je zaokupio njihov razgovor da više nisu čuli buku u laboratoriju, ni nametljivi
radio u najudaljenijem kutu. Neržin se još jednom zavrtio u svom stolcu tako da je bio
leđima okrenut laboratoriju. Rubin se pomaknuo u svom naslonjaču i naslonio bradu na
prekrštene ruke.
Neržin je govorio sa žarom, poput čovjeka koji iznosi odavno sazrele misli:
»Kad sam bio slobodan i kad sam čitao knjige u kojima su mudri ljudi razmišljali o
značenju života ili o prirodi sreće, vrlo sam malo shvaćao iz tih redaka. Priznavao sam: mudri
ljudi moraju razmišljati. To je njihov poziv i to se od njih očekuje. Ali što je smisao života?
Živimo − u tome je smisao. Sreća? Kad stvari idu dobro, to je sreća, to svatko zna. Hvala
Bogu što sam dospio u zatvor! Tu mi se pružila prilika da razmišljam. Da bismo razumjeli
prirodu sreće moramo prvo analizirati sitost. Sjećaš li se Lubjanke i kontrašpijunaže? Sjećaš
li se onog rijetkog, vodenastog ričeta ili zobene kaše bez ijedne kapi masti? Možeš li reći da
to jedeš? Ne. Ti komuniciraš s tim, uzimaš ih kao sakrament! Kao pranu jogija. Jedeš polako;
jedeš s vrha drvene žlice; jedeš potpuno zaokupljen procesom jela, razmišljajući o jelu − i
ono ti se širi po tijelu poput nektara. Drhćeš od slasti koja se oslobađa iz tih prekuhanih,
sitnih zrnaca i guste tekućine u kojoj plivaju. A tada − gotovo bez ikakve hrane − živiš i dalje
šest mjeseci, dvanaest mjeseci. Zar zaista s tim možeš usporediti grubo proždiranje
odreska?«
Rubin nikad nije mogao dugo slušati. U svakom razgovoru on je sam morao izlagati
duhovna blaga koja je otkrio. Sad je pokušao da prekine svog sugovornika, ali Neržin ga je
zgrabio za kombinezon i stresao ga da ga u tome spriječi.
»I tako u rođenoj bijednoj koži i od naših jadnih drugova spoznajemo prirodu sitosti.
Sitost uopće ne ovisi o tome koliko jedemo, već kako jedemo. Isto je tako sa srećom, potpuno
isto. Leve, prijatelju moj, sreća ne ovisi o tome koliko smo površnih, vanjskih užitaka
prigrabili od života. Ona ovisi samo o našem stavu prema njima. Postoji o tome izreka u
taoističkoj etici: ’Tko god je sposoban za zadovoljstvo uvijek će biti zadovoljen’.«
Rubin se ironično iskesi. »Ti si eklektik. Ti odasvuda bereš šareno perje.«
Neržin strese glavom. Kosa mu je visila preko čela. Ta ga je diskusija zanimala i u tom
trenutku izgledao je poput osamnaestogodišnjaka.
»Nemoj pokušati da pobrkaš stvari, Leve. To uopće nije tako. Ja ne izvlačim zaključke iz
filozofije koju sam čitao, već iz priča o stvarnim ljudima koje sam čuo u zatvoru. A kasnije,
kad moram formulirati svoje zaključke, zašto da opet iznova otkrivam Ameriku? Na planeti
filozofije sve su zemlje već odavno otkrivene. Ja prelistavam stare filozofe i pronalazim tamo
svoja najnovija otkrića. Ne prekidaj me! Upravo sam ti htio dati jedan primjer. Kad bi se u
logoru − a još više u šaraški − dogodilo takvo čudo kao što je slobodna, besposlena nedjelja,
tada bi se u toku toga dana duša otkravila. I premda se ništa u mojoj vanjskoj situaciji ne bi
promijenilo nabolje, ipak bi jaram zatvora malo popustio, i ja bih mogao voditi pravi
razgovor ili pročitati neku iskrenu stranicu, i osjećao bih se na vrhu vala. Nisam živio pravim
životom već mnogo godina, ali na to sam zaboravio. Ja sam bez težine, bestjelesan, ja lebdim
u zraku. Ležim na svom gornjem ležaju i zurim u strop. On mi je vrlo blizu, gô je, žbuka je
loša − a ja drhćem od beskonačne radosti egzistencije! Padam u san sav blažen. Ni jedan
predsjednik, ni jedan premijer ne može zaspati tako zadovoljan svojom nedjeljom.«
Rubin se dobronamjerno isceri. U toj grimasi bilo je odobravanja, a nešto i popustljivosti
prema njegovom zaluđenom mlađem prijatelju.
»A što na to kažu velike knjige Vede?« upita on napućivši usnice pomalo podsmješljivo.
»Ne znam što kažu knjige Vede«, odvrati Neržin čvrsto, »ali knjige Sanhije kažu: ’Za one
koji razumiju, ljudska je sreća patnja’.«
»Zacijelo si o svemu mislio«, promrmlja Rubin u bradu. »Jesi li to našao u Sologdinu?«
 »Možda. Idealizam? Metafizika? Je li? Hajde, samo prilijepi etikete, bradonjo! Slušaj!
Sreća neprestane pobjede, sreća ispunjene želje, sreća uspjeha i potpune sitosti − to je
patnja! To je duhovna smrt, neka vrst beskonačnog moralnog bola. Ne filozofi Vedante i
Sanhije, već ja lično, Gleb Neržin, zatvorenik u jarmu već petu godinu, podigao sam se do
onog stupnja razvoja na kojem loše počne izgledati dobro. I ja osobno držim da ljudi ne znaju
za čim teže. Rasipaju se u besmislenom lomatanju za volju šačice dobara i umiru ne uvidjevši
svoje duhovno bogatstvo. Kad je Lev Tolstoj sanjao o tome da je zatvoren, rezonirao je kao
istinski perceptivna osoba sa zdravim duhovnim životom.«
Rubin se nasmije. Često se smijao kad bi kategorički odbijao poglede svog protivnika u
raspravi.
»Pripazi, mladiću! Iz tebe govori nezrelost mladenačka duha. Tebi je milije tvoje lično
iskustvo od kolektivnog iskustva čovječanstva. Ti si otrovan smradom priča iz zatvorskih
zahoda − i želiš gledati svijet kroz tu maglicu. Zar da samo zato što su naši životi uništeni,
što se naše sudbine nisu razvile, ljudi mijenjaju svoja uvjerenja?«
»A ti si ponosan što se držiš svojih uvjerenja?«
»Da! Hier stehe ich! Ich kann nicht anders.«
»Tvrdoglavo stvorenje! Pa u tom i jest bit metafizike! Umjesto da naučiš ovdje u zatvoru,
umjesto da nešto naučiš iz našeg stvarnog života…«
»Kojeg života? Iz gorkog otrova neuspjeha?«
»… ti si namjerno stavio povez preko očiju, začepio uši, zauzeo pozu, i to sad nazivaš
inteligencijom? Prema onome što ti govoriš i kako postupaš, inteligencija znači odbijati svaki
razvoj!«
»Inteligencija je objektivnost.«
»Ti − objektivan?«
»Apsolutno!« izjavi Rubin dostojanstveno.
»Nikad u životu nisam vidio čovjeka kojemu toliko nedostaje objektivnosti kao tebi.«
»Izvuci glavu iz pijeska! Pogledaj stvari u povijesnoj perspektivi. Ne bih smio citirati
sam sebe, znam, ali:
Život leptira traje tek trenutak,
A hrast cvjeta stotinu godina.
Zakon prirode − razumiješ li ti značenje tog termina? Neizbježan, uvjetan, prirodni
zakon? Sve ide svojim neizbježnim tokom. I beskorisno je tragati za nekakvim trulim
skepticizmom.«
»Nemoj ni trenutka pomisliti, Leve, da skepticizam dolazi lako. Možda je to za mene
baraka kraj puta u kojoj mogu prosjediti period lošeg vremena. Ali skepticizam je način da se
oslobodi dogmatski duh, i u tome je njegova vrijednost.«
»Dogmatski duh? Glupane! Kako ja mogu biti dogmatik?« Rubinove velike tople oči
zurile su u njega pune predbacivanja. »Ja sam ista vrst zatvorenika kao i ti − uhapšen u gužvi
1945. Za mnom su četiri godine na frontu, krhotina granate u boku i pet godina zatvora.
Dakle, stvari vidim isto tako dobro kao i ti. Što mora biti, mora. Država ne može postojati
bez dobro organiziranog kaznenog sistema.«
»Ne želim to slušati. Ja to ne prihvaćam.«
»Naravno. Eto, ode tvoj skepticizam! Zasvirajte, frule i talambasi! Kakav je to Sextus
Empiricus došao među nas? Zašto si tako uznemiren? Zar su takvi pravi skeptici? Skeptik se
mora suzdržati od suda. Skeptik mora biti ravnodušan i nepokolebiv.«
»Da, imaš pravo«, reče Gleb očajno. »Sanjam o tome kako sam sputan. Pokušavam se
baviti samo… uzvišenim mislima. Ali okolnosti me nadjačaju i hvata me omaglica; borim se
očajno i bijesno.«
 »Uzvišene misli! A napadaš me zato što u Džezkazganu nema dovoljno vode za piće.«
»Trebalo bi da tebe tamo pošalju, huljo! Ti si jedini među nama koji misli da je Orač u
pravu, da su njegove metode normalne i nužne. Trebalo bi da te pošalju u Džezkazgan − brzo
bi ti zapjevao drugu pjesmu.«
»Poslušaj me!« Sad je Rubin zgrabio Neržina za kombinezon. »On je najveći! Jednog ćeš
dana to shvatiti. On je Robespierre i Napoleon naše revolucije u jednoj osobi. On je mudar.
On je zaista mudar. On vidi mnogo dalje nego što mi uopće možemo vidjeti!«
»Valjalo bi da vjeruješ svojim očima«, prekine ga Neržin. »Slušaj, kad sam bio dječak
počeo sam čitati njegove knjige pošto sam pročitao Lenjinove, i nisam ih mogao probaviti.
Poslije stila koji je bio izravan, vatren, precizan, iznenada sam naišao na tu gnjecavu kašu.
Svaka je njegova misao sirova i glupa − on čak ne shvaća da uvijek ispušta iz vida ono što je
važno.«
»To si sve otkrio kao dječak?«
»Kad sam bio u višim razredima. Ti mi ne vjeruješ? Pa nije mi vjerovao ni isljednik koji
je sastavio optužbu protiv mene. Sva ta pretencioznost, didaktička napuhanost njegovih
izjava tjera me u bjesnilo. On uistinu vjeruje da je inteligentniji od svih drugih Rusa…«
»Pa i jest!«
»… i da nas usrećuje samim tim što dopušta da mu se divimo.«
Zaneseni raspravom prijatelji su zaboravili na oprez i njihov je razgovor sad mogla čuti
Simočka, koja je neko vrijeme prijekorno pogledavala u Neržina. Bila je povrijeđena što on
ne samo da nije pomislio da iskoristi činjenicu što je ona u službi, već nije čak ni pogledao u
njenom pravcu.
»Imaš posve krivo − posebno zato što se pleteš u stvari o kojima ništa ne znaš! Ti si
matematičar i ne poznaješ dobro ni historiju ni filozofiju − pa kako se onda usuđuješ iznositi
takvu osudu?«
»Slušaj, već mi je dosta tih priča kako su ljudi, koji su otkrili neutrino i izvagali Beta
Sirius a da ih nikada nisu vidjeli, toliko infantilni da se ne mogu orijentirati u jednostavnim
problemima ljudske egzistencije. Mi nemamo izbora. Ako se vi historičari više ne bavite
historijom, što preostaje nama matematičarima i tehničarima? Ja dobro vidim tko dobiva
nagrade i tko prima plaće akademika. Oni ne pišu povijest; oni samo oblizuju stanovito
dobro poznato mjesto. I zato mi, tehnička inteligencija, moramo sami proučavati historiju.«
»Ma, hajde! Kad ti to kažeš, to zvuči strašno!«
»A osim toga mi prilazimo stvarima na tehnički način, a matematičke metode nisu tako
loše. Povijesti bi one mogle čak vrlo dobro doći.«
Na nezauzetom stolu inženjera majora Roitmana, ravnatelja akustičkog laboratorija,
zazvonio je institutski interkom. Simočka ustane i javi se.
»… Da! I tako onaj moj isljednik na saslušanju nije vjerovao da me upravo studij
dijalektičkog materijalizma doveo do optužbe po članu 58, paragraf 10. Nikad nisam
upoznao pravi život; priznajem, neprestano sam bio zadubljen u knjige; ali uspoređivao sam
uvijek iznova ta dva stila, te dvije metode dokazivanja, i u tekstovima…«
»Glebe Vikentiču!«
»… u tekstovima sam otkrio greške, iskrivljenja, grube simplifikacije − i eto me ovdje!«
»Glebe Vikentiču!«
»Da?« reče Neržin, shvativši da ga zovu. Okrenuo se od Rubina.
»Zar niste čuli? Telefon je zvonio.« Simočka mu se obratila strogo. Stajala je za svojim
stolom, namrštena, prekrštenih ruku, ramena omotanih smeđim šalom. »Anton Nikolajevič
vas zove k sebi u ured.«
»A, tako?« Na Neržinovom licu iščezao je zanos rasprave i bore su se opet povratile.
»Vrlo dobro, hvala lijepa, Serafima Vitaljevna. Čuješ li, Leve? Jakonov. Tko zna zašto?«
 Poziv u ured šefa instituta u subotu u deset sati uveče bio je izvanredan događaj.
Premda je Simočka pokušala zadržati izraz službene ravnodušnosti, Neržin je dobro vidio da
se u njenom pogledu krije strah.
U tom trenutku bile su zaboravljene sve provale gorčine. Rubin zabrinuto pogleda svog
prijatelja. Kad mu se oči ne bi preobrazile u žaru rasprave, bile su gotovo ženski mekane i
blage.
»Ne volim kad se veliki šefovi počinju za nas zanimati«, izjavi on. »’Ne gradi kuću kraj
kneževa dvora.’«
»Pa to ni ne činimo. Naš je posao nevažan: glasovi.«
»A sad će nam Anton biti za petama. Dobit ćemo po glavi zbog memoara Stanislavskoga
i one knjige advokatskih govora.« Rubin se nasmije. »Ili možda je posrijedi artikulacija u
Sedmici?«
»Pa, rezultati su već predani i više se ne možemo povući. Ali u slučaju da se ne vratim…«
»Ne budi smiješan.«
»Kako to misliš, smiješan? Takav je život. Spali ono, znaš već gdje.« On zatvori rolo na
svom stolu, preda ključ Rubinu i ode dokonim korakom zatvorenika, koji je petu godinu u
jarmu i koji nikad ne žuri jer se može nadati samo goremu.
 9
ROZIKRUCEJCI
Neržin se penjao širokim stepeništem zastrtim crvenim sagom, pod mjedenim
svjetiljkama i stropom s gipsanim ukrasima. U taj kasni sat nigdje nije bilo nikoga. Prisilio se
da hoda naizgled bezbrižno dok je prolazio kraj dežurnog kod vanjskih telefona i zakucao na
vrata šefa instituta, pukovnika inženjera Državne službe sigurnosti, Antona Nikolajeviča
Jakonova. Ured je bio prostran, namješten sagovima, naslonjačima, divanima. U središtu
sobe stajao je dugački stol za sjednice zastrt jarko modrom čohom. U najudaljenijem uglu
vidjeli su se smeđi Jakonovljev pisaći stol i naslonjač od savijenog drva. Neržin je samo
nekoliko puta prije toga imao prilike da se susretne s tom raskoši, i to češće na sastancima
nego sam.
Pukovnik inženjer Jakonov imao je preko pedeset godina ali je još uvijek bio u punoj
snazi. Bio je visok; lice mu je bilo malo napudrano poslije brijanja; imao je zlatni cviker; i
čitavom svojom krupnom, dostojanstvenom pojavom podsjećao je na nekog od kneževa
Obolenskih ili Dolgorukih. Veličanstvenim, samosvjesnim držanjem isticao se među svim
ostalim dostojanstvenicima u ministarstvu.
»Izvolite sjesti, Glebe Vikentiču«, reče on širokogrudno, zavalivši se u svoj golemi
naslonjač, i poigravajući se debelom šarenom olovkom na smeđoj površini stola.
Oslovljavanje Neržina imenom i očevim imenom bilo je dokaz uljudnosti i dobre volje,
međutim, pukovnika inženjera nije uopće stajalo truda, jer je pod staklom na njegovom stolu
bio popis svih zatvorenika s krsnim i očevim imenom. (Svi, koji to nisu znali, bili su
zapanjeni Jakonovljevom memorijom.) Neržin ga šutke pozdravi, ne zauzimajući stav mirno;
i oprezno sjedne za mali lakirani sto). Jakonovljev glas rezonirao je kao glas glumca. Čovjek
se morao pitati zašto taj aristokrat ne izgovara dugački glas »r« kao što je to činilo staro
plemstvo.
»Znate, Glebe Vikentiču, prije pola sata imao sam razloga da se podsjetim na vas, pa sam
se upitao što vas je zapravo dovelo u akustički laboratorij, ovome − Roitmanu?«
Jakonov je izgovorio to ime s očiglednim prezirom, ne trudeći se da ga nazove majorom
čak ni pred podređenim. Loši odnosi između šefa instituta i njegovog zamjenika toliko su se
zaoštrili da se smatralo nepotrebnim to prikrivati.
Neržin se uznemiri. Osjetio je da je razgovor već krenuo lošim smjerom. Ista je ta ironija
zazvučala u Jakonovljevim riječima kad je prije nekoliko dana rekao Neržinu, da premda je
on, Neržin, možda objektivan kad je riječ o rezultatima rada na artikulaciji, njegov stav
prema Sedmici pokazuje aktivnu ravnodušnost. Na Sedmicu je Jakonov najviše polagao, ali
rad se tu loše odvijao.
»… Naravno, ja visoko cijenim vaše lične uspjehe u tehnici artikulacije…«
(On mu se ruga.)
»… i silno mi je žao da je vaša originalna monografija štampana u malom ograničenom
izdanju, što vas lišava slave i mogućnosti da budete priznati kao ruski George Fletcher…«
(On mu se bezobrazno ruga.)
»… Međutim, želio bih izvući više ’profita’, kako to kažu Anglosasi, iz vašeg rada.
Napokon, vi znate da sam ja uza svu svoju veliku ljubav za apstraktnu nauku prije svega
praktičan poslovni čovjek.«
Pukovnik inženjer Jakonov imao je visok čin, ali nije bio tako blizak Vođi naroda da bi
morao prikriti svoju inteligenciju ili se odreći svojih ličnih mišljenja.
»Dakle, dopustite mi da vas sad iskreno upitam: što ovog trenutka radite u akustičkom
laboratoriju?«
Nije mogao naletjeti na nemilosrdnije pitanje! Jakonov naprosto nije imao vremena da
sve prati − inače bi vrlo dobro znao odgovor.
 »Zašto se do vraga mučite tim papagajskim blebetanjem − ’sir’, ’mir’? Vi, matematičar,
čovjek s fakultetom. Okrenite se.«
Neržin se okrene, zatim ustane. U uredu se nalazila i treća osoba. Skroman čovjek u
crnom civilnom odijelu ustao je s divana i prišao Neržinu. Sjajne okrugle naočale blistale su
mu na licu. U bogatoj rasvjeti sa stropa Neržin prepozna Pjotra Trofimoviča Verenjova, koji
je prije rata bio docent na njegovom univerzitetu. Međutim, u skladu s navikom koju je
stekao u zatvoru, Neržin ne reče ništa i ne učini ni jednu kretnju. Pretpostavljao je da je
čovjek koji se pred njim nalazi također zatvorenik, i bojao se da mu naudi nekim
preuranjenim znakom prepoznavanja. Verenjov se nasmiješi, ali i on kao da je bio u neprilici.
Jakonov umirujuće zamumlja: »Zaista, vi matematičari pokazujete zavidnu suzdržljivost.
Čitav svoj život smatrao sam matematičare nekom vrsti rozikrucejaca i uvijek sam žalio što
nikad nisam imao prilike da budem upućen u njihove tajne. Molim vas, oslobodite se.
Rukujte se i osjećajte se kao kod kuće. Ja ću vas ostaviti na pola sata da obnovite ugodne
uspomene, a i da profesoru Verenjovu dadem prilike da vas upozna sa zadacima koji su nam
postavljeni.«
Jakonov ustane iz svog golemog naslonjača − srebrne i modre epolete isticale su
impozantnu veličinu njegova krupna tijela − i pođe brzo i lako prema vratima. Kad su
Verenjov i Neržin prišli jedan drugome da se rukuju, bili su sami.
Taj blijedi čovjek kojega su naočale blistale odražavajući svjetlo, učinio se zatvoreniku
Neržinu kao duh koji se protuzakonito vraća iz zaboravljenog svijeta. Između toga svijeta i
svijeta današnjice nalazile su se šume nad Ilmenskim jezerom, brda i gudure Orela, pijesak i
močvare Bjelorusije, masne poljske farme, crijepom pokriveni krovovi njemačkih gradova. U
devetogodišnjem periodu koji ih je dijelio nalazile su se jarko osvijetljene, gole ćelije,
»kavezi« Bolšoje Lubjanke; sivi, smrdljivi tranzitni zatvori; zagušljivi odjelci »Stolipinskog«
transporta; britki vjetar stepe. Zbog svega toga bilo je nemoguće obnoviti u sebi one osjećaje
koji su ga obuzimali kad je nekad ispisivao funkcije nezavisne varijable na podatnoj površini
linoleumske ploče.
Neržin osjeti nelagodu.
Oba čovjeka zapališe cigaretu i sjedoše, odijeljeni malim lakiranim stolom.
To nije bio prvi sastanak Verenjova s nekim od njegovih prijašnjih studenata s
moskovskog univerziteta ili s R-skog univerziteta, kamo su ga poslali prije rata, za vrijeme
borbe između teoretskih smjerova, da provede čvršću liniju. Ali i za njega je u današnjem
sastanku bilo neobičnih elemenata; izolacija ove ustanove u predgrađu Moskve, okružene
velom tajnovitosti i opasane bodljikavom žicom; čudnovati tamnomodri kombinezon
umjesto obične odjeće.
Posve nepredviđeno, Neržin, mlađi od dvojice, neuspjeli diplomant bez akademske titule
počeo je postavljati pitanja dok su mu se bore oko usana još dublje urezale. A stariji je čovjek
odgovarao kao da se stidi svoje neupadljive lične povijesti naučnog radnika: evakuacija u
doba rata, reevakuacija, tri godine rada s K-om, doktorska dizertacija o matematičkoj
topologiji. Neržin, koji je postao nepažljiv toliko da je to graničilo s neuljudnošću, nije uopće
pitao Verenjova za temu njegove dizertacije u toj suhoj nauci koju je sam jednom slušao na
fakultetu. Iznenada mu je postalo žao Verenjova. Pravilne množine, nepravilne množine,
nepoznate množine − topologija! Stratosfera ljudske misli! U dvadeset četvrtom stoljeću
možda bi nekome mogla i poslužiti, ali sada…
O Suncu i Zemlji ništa ne znam reći,
Ja vidim samo kako čovjek pati.
Kako je Verenjov upao u ovu organizaciju? Zašto je napustio fakultet? Pa tako, dodijelili
su ga na rad. Zar se nije mogao izvući? Da, mogao je odbiti, ali nudila se dvostruka plaća.
Ima li djece? Četvero.
Iz nekog razloga počeli su u duhu prelaziti popis studenata na Neržinovoj godini koji su
diplomirali, kao i on, istog dana kad je počeo rat. Oni talentiraniji bili su ili ranjeni, invalidi,
ili poginuli. To su bili ljudi koji su uvijek hrlili naprijed, koji se nisu pokušavali čuvati. A oni
od kojih se ništa nije moglo očekivati, sada su ili završavali postdiplomski rad ili su već imali
mjesto kao asistenti u visokoškolskim ustanovama. A što je s našim ponosom i radošću,
Dmitrijem Dmitričem Gorjainovim-Šahovskim?
Gorjainov-Šahovski! Taj mali starac, već neuredan u svojoj poodmakloj dobi, katkad bi
uprljao crni kaput od rebrastog pliša kredom, drugi put bi opet strpao u džep krpu za
brisanje ploče umjesto rupčića. Bio je živa legenda sastavljen od čitavog niza šala o
rastresenom profesoru. Nekad je bio duša Varšavskog carskog univerziteta, i kad se preselio
u industrijski R. 1915. bilo mu je kao da dolazi na groblje. Pola stoljeća naučnog rada
donijelo mu je čestitke i telegrame iz Milwaukeeja, Capetowna, Yokohame. A sada je postao
žrtva čistke u interesu »podmlađivanja« osoblja. Otišao je u Moskvu i vratio se s porukom od
Kalinjina: »Ne dirajte ovoga starca!« Govorkalo se da je Kalinjinov otac bio kmet
profesorovog oca.
I tako ga nisu dirali. Nisu ga dirali u tolikoj mjeri da je to već postalo stravično. Mogao je
napisati naučni rad iz prirodnih nauka u kojem matematički dokazuje postojanje Boga. Ili bi
na javnom predavanju o svom ljubljenom Newtonu zahripao kroz požutjele brkove: »Netko
mi je upravo dodao ceduljicu: ’Marx je pisao da je Newton bio materijalist, a vi kažete da je
bio idealist.’ Evo mog odgovora: Marx nije u pravu. Newton je vjerovao u Boga, kao i svi
ostali veliki naučenjaci.«
Bilo je užasno pokušavati bilježiti njegova predavanja. Stenografe je hvatao očaj. Budući
da su mu noge bile slabe, sjedio je tačno pred pločom, okrenut licem njoj, a leđima publici, i
pisao je desnom rukom dok je brisao lijevom, neprestano mrmljajući nešto sam za sebe. Bilo
je potpuno nemoguće shvatiti njegove ideje slušajući predavanje, ali kad je Neržin, radeći
zajedno s jednim kolegom, uspio zaista zapisati što je on rekao i odgonetnuti značenje
bilježaka iste noći, osjetili su unutarnje uzbuđenje kao da promatraju svjetlucanje
zvjezdanog neba.
Dakle, što se s njim dogodilo? Kad je R. bombardiran starac je bio ranjen i evakuirali su
ga polumrtvog u Kirgiziju. Zatim se vratio, ali izgleda da više nije na univerzitetu već na
Pedagoškoj akademiji. Dakle, živ je? Da, živ. Nevjerojatno. Vrijeme leti, a katkada opet i ne
leti…
Ali zašto je zapravo Neržin uhapšen?
Neržin se nasmije. »Zašto ’zapravo’? Zbog mog načina mišljenja, Pjotre Trofimoviču. U
Japanu postoji zakon po kojem se čovjeka može osuditi za njegove neizrečene misli.«
»U Japanu! Ali mi nemamo takvog zakona.«
»Imamo, i te kako, i zove se član 58, paragraf 10.«
Neržin je samo napola čuo tumačenje Verenjova o cilju koji je Jakonova potakao da ih
dovede zajedno. Verenjova su poslali u Mavrino da pojača i sistematizira rad na tajnim
šiframa. Bili su im potrebni matematičari, mnogo matematičara, i Verenjov je bio presretan
kad je čuo da mu je tu, nadohvat ruke, njegov nekadašnji student koji je ulijevao tako mnogo
nade.
Neržin je odsutno postavljao odgovarajuća pitanja. Pjotr Trotimovič, koga je počeo
obuzimati matematički žar, objasnio mu je bit problema i rekao mu koje testove valja
izvršiti, koje formule ponoviti. Ali Neržin je razmišljao o onim malim papirićima koje je
ispisao svojim sićušnim rukopisom, o onim bilješkama koje je mogao tako sabrano pisati iza
svojih kulisa, pod potajnim zaljubljenim pogledima Simočke, dok mu je u ušima brujalo
dobroćudno Rubinovo mrmljanje. Ti mali listići papira bili su prvi pravi plodovi svih
njegovih trideset godina.
Naravno, bilo bi mnogo poželjnije postići zrelost na svom vlastitom području. Zašto bi,
čovjek se može upitati, on gurao glavu u one razjapljene ralje iz kojih su i sami povjesničari
pobjegli u sigurna razdoblja daleke prošlosti? Kakav ga je to unutarnji nagon tjerao da se
uhvati ukoštac sa zagonetkom naduvenog, mračnog diva koji je trebalo samo da trepne
očima pa da Neržinu odleti glava? Lijepo se kaže: zašto moraš zavlačiti nos tamo gdje ne treba?
A, iznad svega: što ti zapravo tražiš?
 Da li da se, dakle, prepusti pipcima kriptografije − četrnaest sati dnevno, bez slobodnih
dana i bez odmora, glave krcate teorijama vjerojatnosti, teorijama brojeva, teorijama
pogrešaka, mozga mrtva, duše isušene? Što će mu preostati za razmišljanje? Što će mu
preostati da nešto nauči o životu?
A ipak, to je šaraška. To nije logor. Meso za ručak. Maslac ujutro. Ruke nisu izranjene od
rada. Prsti nisu promrzli. Nema ležanja na daskama, mrtav umoran u prljavim sandalama od
konoplje. U šaraški čovjek liježe u krevet pod bijelu plahtu, s osjećajem zadovoljstva.
Ali zašto živjeti čitav život? Samo zato da se živi? Samo da se održava tijelo? Velika
utjeha! Čemu nam tijelo ako nema ničega drugoga?
I razum je rekao »Da«, ali srce je reklo: »Odlazi od mene, Sotono!«
»Pjotre Trofimoviču, znate li vi praviti cipele?«
»Što ste rekli?«
»Upitao sam: hoćete li mi pokazati kako se prave cipele?«
»Oprostite, ali ja vas ne razumijem.«
»Pjotre Trofimoviču, vi živite u kuli bjelokosnoj. Ja ću napokon odslužiti kaznu i otići u
daleku tajgu, u stalno progonstvo. Ne znam raditi rukama, pa kako ću živjeti? Tamo je sve
puno medvjeda. Tamo nam neće trebati Eulerove funkcije još bar tri geološka razdoblja.«
»O čemu to govorite, Neržine! Kao kriptograf, ako vaš rad bude uspješan, bit ćete
oslobođeni prije nego vam istekne rok, presuda će biti izbrisana iz vašeg dosjea i dobit ćete
stan u Moskvi.«
»Izbrisat će presudu iz mog dosjea!« poviče Neržin bijesno, stisnutih očiju. »Kako ste
došli na ideju da ja želim taj mali poklon? ’Dobro ste radili, pa ćemo vas osloboditi, oprostiti
vam.’
»Ne, Pjotre Trofimoviču!« I on utisne kažiprst na lakiranu površinu malog stolića. »Vi
gledate stvari s krive strane. Neka oni prvo priznaju da nije pravedno zatvarati ljude zbog
njihova načina mišljenja, a onda ćemo mi odlučiti hoćemo li oprostiti njima.«
Vrata su se otvorila da propuste krupnog dostojanstvenika sa zlatnim cvikerom na
debelom nosu.
»Onda, rozikrucejci moji, jeste li se složili?«
Neržin nije ustao već je mirno gledao u Jakonovljeve oči dok je odgovarao: »To ovisi o
vama, Antone Nikolajeviču, ali ja držim da moj zadatak u akustičkom laboratoriju nije
završen.«
Jakonov je sad stajao za svojim stolom. Samo oni koji su ga dobro poznavali mogli su
opaziti da je bijesan. On reče: »Artikulacija − nasuprot matematici! Zamijenili ste nektar
bogova za juhu od leće. Idite.«
I debelom šarenom olovkom on napiše u svoj podsjetnik: »Neržina otpremiti.«
 10
ZAČARANI DVORAC
Mnogo godina − za vrijeme rata i poslije − Jakonov je bio siguran na svom položaju
glavnog inženjera u Odjelu za specijalnu tehniku. Dostojanstveno je nosio srebrne epolete sa
svijetloplavim porubom i tri velike zvijezde, koje je stekao svojim znanjem. Njegovo je mjesto
bilo takva karaktera da je mogao stvarima upravljati sa znatne udaljenosti, pročitavši
povremeno kakav učeni izvještaj pred slušaocima visokog položaja, razgovarajući povremeno
inteligentno i živahno s nekim inženjerom o njegovom završenom modelu. Uglavnom je
održavao reputaciju eksperta a da nizašto nije bio odgovoran, i svakoga mjeseca primao je po
nekoliko tisuća rubalja. Jakonov je predsjedavao kod rođenja svih tehničkih pothvata u svom
odjelu, povlačio bi se u toku teškog perioda rasta i sazrijevanja, i opet bi se pojavio da održi
govor nad njihovim lijesovima ili da ih okruni zlatnim vijencem heroja.
Anton Nikolajevič nije bio ni dovoljno mlad ni dovoljno samopouzdan da bi slijedio
varavi sjaj Zlatne zvijezde ili Staljinske nagrade, ili grabio svaku priliku da preuzme projekt
koji je predložilo ministarstvo ili čak sam Šef. Anton Nikolajevič bio je dovoljno iskusan i
dovoljno star da se uklanja čitavom tom spletu emocija, strahova i intenzivne ambicije.
S takvim pogledima provodio je prilično udoban život sve do siječnja 1948. Toga siječnja,
netko je iznio Ocu Zapadnih i Istočnih Naroda ideju da bi se mogao stvoriti poseban tajni
telefon isključivo za njegovu upotrebu − instrument koji bi bio konstruiran tako da nitko ne
bi mogao razumjeti njegove telefonske razgovore čak i ako ih prisluškuje. Svojim
preuzvišenim prstom, na kojem je nokat požutio od nikotina, Otac naroda pokazao je na
zemljovidu jedinicu u Mavrinu koja je do tada služila za izradu prenosnih primopredajnika
za policiju. Tom prilikom izrekao je historijske riječi: »A što će meni ti primopredajnici? Da
lovim provalnike? Kome oni smetaju?«
Odredio je vremenski rok: prvi siječnja 1949. Tada je časak razmislio i rekao: »Dobro,
neka vam bude do prvog svibnja.«
Taj zadatak je dobio vrhunsku važnost i prioritet, s tako određenim krajnjim rokom. U
ministarstvu su razmotrili stvari i odabrali Jakonova da se lično pobrine za izvršenje tog
zadatka. Jakonov se uzalud trudio da dokaže kako je pretrpan poslom i kako ni u kom
slučaju ne može obavljati dva zadatka odjednom. Šef odjela, Foma Gurjanovič Oskolupov,
zurio je u Jakonova zelenim, mačjim očima i Jakonov se sjetio mrlje u svojoj službenoj
karakteristici. On sam bio je u zatvoru šest godina. Stoga je zadržao jezik za zubima.
Otada je − već gotovo dvije godine − ured glavnog inženjera u zgradi ministarstva bio
prazan. Glavni inženjer provodio je dan i noć u tom institutu u predgrađu, okrunjenom
šesterokutnom kulom što se uzdizala iznad kupole nad nekadašnjim oltarom u kapelici.
Iz početka je bilo ugodno lično rukovoditi poslovima: zalupiti vrata njemu lično
dodijeljene pobede umornom kretnjom, blago se ljuljati u njoj dok juri prema Mavrinu,
prolazeći kraj straže koja pozdravlja na vratima omotanim bodljikavom žicom. Lijepo je bilo
u proljeće, kad je sve bilo tako svježe i zeleno, šetati među stoljetnim lipama Mavrinskog
gaja, okružen svitom kapetana i majora. Poglavari za sada još ništa nisu zahtijevali od
Jakonova − samo beskonačne nacrte planova i obećanja o »socijalističkim obavezama« koje
valja ispuniti. A rog obilja ispraznio je svoje bogatstvo nad Mavrinskim institutom: uvozni i
domaći radio-dijelovi, oprema, namještaj, tehnička knjižnica s trideset tisuća primjeraka,
zatvorenici specijalisti izvučeni iz logora, najbolji oficiri službe sigurnosti i arhivari (uvijek
najvažnije osoblje kod tajnih projekata), i napokon specijalno pouzdano i kruto stražarsko
osoblje. Valjalo je popraviti staru zgradu i sagraditi nove za rukovodstvo specijalnog zatvora,
za eksperimentalne radionice. A u doba kad su lipe procvale žutim cvijetom i zamirisale,
turoban razgovor njemačkih ratnih zarobljenika koji su bez smjene radili u posivjelim
bluzama čuo se u sjeni prastarih divova.
Ovi lijeni fašisti u četvrtoj godini poslijeratnog zarobljeništva nisu uopće pokazivali
nikakve volje za rad. Ruskom oku bilo je nepodnošljivo promatrati kako iskrcavaju cigle iz
kamiona, polako, oprezno, kao da su cigle napravljene od stakla, dodavajući svaku iz ruke u
ruku dok ne bi bila složena na gomilu. Dok su instalirali radijatore pod prozorima i mijenjali
istrunule podove, Nijemci su lunjali po tajnim prostorijama i mrko gledali njemačke i
engleske oznake na opremi. Svaki je njemački učenik mogao pogoditi o kakvom se
laboratoriju radi. Rubin je sve to iznio u izvještaju pukovniku inženjeru, i njegov je izvještaj
potpuno odgovarao činjenicama. Ali u isto vrijeme bio je vrlo nezgodan za glavne oficire
službe sigurnosti, Šikina i Mišina (koje su zatvorenici nazivali jednim imenom Šiškin-
Miškin), jer što se sad moglo učiniti? Zar da izvijeste vrhovnu vlast o svojoj vlastitoj nebrizi?
A osim toga bilo je i tako prekasno da se bilo što ispravlja, jer su ratni zarobljenici
otpremljeni natrag u svoju domovinu, i oni koji su otišli u Zapadnu Njemačku mogli su, ako
čovjek pravo razmisli, izvijestiti o položaju instituta i rasporedu pojedinih laboratorija
svakoga koga je to zanimalo. Stoga je, ne proslijedivši uopće Rubinov izvještaj, major Šikin
strogo stajao na tome da svakoj radionici u institutu rad u ostalima bude tajna, jednako kao
novosti s tržišta na otoku Madagaskaru. Ako su službenici ostalih odjela istog ministarstva
tražili pukovnika inženjera u vezi s poslovima samog ministarstva, nije mu bilo dopušteno da
otkrije adresu svog instituta; da bi sačuvao tu nepovredivu tajnost sastajao se s njima u
Lubjanki.
Kad su Nijemce poslali kući na njihovo su mjesto doveli zekove, potpuno nalik onima u
šaraški, osim što im je odjeća bila prljava i poderana i što nisu dobivali bijeli kruh. Sada se
ispod lipa moglo čuti dobre logorske kletve, i kad je trebalo i kad nije trebalo, koje su zekove
iz šaraške podsjećale na majku domovinu i na vlastitu neumoljivu sudbinu. Pljusak cigala
letio je s kamiona tako da bi jedva pokoja ostala čitava. Uz povik: »Jedan, dva, tri − sad!«
zekovi su podizali krov od šperploče na zadnji dio kamiona. Zavlačili su se pod njega te su ih
zaključavali i odvozili kroz moskovske ulice, dok su oni u međuvremenu veselo štipali
djevojke među se, a one im uzvraćale psovkama. I tako su ih svake večeri odvodili natrag u
logor.
I u tom su začaranom dvorcu, odijeljenom od glavnog grada i njegovih neobaviještenih
stanovnika čarobnom ničijom zemljom, ti lemuri u svojim crnim podstavljenim kaputima
napravili nevjerojatne izmjene: dovod vode, kanalizacioni sistem, centralno grijanje i cvjetne
gredice.
Međutim je ta favorizirana ustanova rasla i širila se. Mavrinski je institut uzeo pod svoje
okrilje još jedan institut za znanstvena istraživanja, sa svim osobljem koje se bavilo sličnim
poslom. Taj je institut prešao k njima kompletan, zajedno s pisaćim stolovima, stolcima,
ormarima, fasciklima, i hrpama dokumenata, i opremom one vrsti koja postaje zastarjela ne
za nekoliko godina, već za nekoliko mjeseci, a njegov ravnatelj major inženjer Roitman,
postao je zamjenik Jakonova. Na žalost je stvaralac, inspirator i patron tog pripojenog
instituta, pukovnik Jakov Ivanovič Mamurin, šef Odjela za specijalne veze i jedan od
najvažnijih vladinih činovnika, još ranije iščezao pod tragičnim okolnostima.
Dogodilo se da je Vođa čitavog naprednog čovječanstva razgovarao jednom s pokrajinom
Jenan i da su ga pri tom uznemiravali šumovi i smetnje na telefonu. Pozvao je k sebi Beriju i
rekao na gruzijskom: »Lavrentij! Kakav ti je to idiot odgovoran za veze? Makni ga.«
I tako su maknuli Mamurina; to jest, zatvorili su ga u Lubjanku. Maknuli su ga, ali nisu
znali što da s njim učine. U njegovom slučaju nije bilo uobičajenih naknadnih direktiva:
nikakvih uputa treba li ga osuditi i, ako treba, za što, te koliku mu kaznu odrediti. Da nije
bio jedan od njih bili bi mu dali »četvrtinu s dodatkom« kako su govorili − dvadeset i pet
godina, i pet dodatnih godina gubitka građanskih prava − i otpremili ga u Norilsk. Ali držeći
na umu izreku »Danas ja, sutra ti«, njegovi prijašnji kolege stajali su na strani Mamurina.
Kad su se uvjerili da ga je Staljin zaboravio, otpremili su ga bez preslušavanja i bez presude u
ladanjsku kuću u Mavrinu.
I tako su jedne ljetne večeri 1948. doveli novog zeka u šarašku. Taj je dolazak bio
neobičan u svakom pogledu: i zbog toga što je bio dopremljen običnim kolima, a ne crnom
maricom, i što ga je pratio sam poglavar zatvorskog odjela i napokon, što mu je prva večera
poslužena, prekrivena ubrusom, u uredu ravnatelja specijalnog zatvora.
Čuli su (zekovi zapravo nisu smjeli čuti ništa, ali čuli su sve) kako je novi zatvorenik
rekao da »ne voli kobasicu«, i kako ga je poglavar zatvorskog odjela uljudno nutkao da jede.
Neki zek koji je upravo išao liječniku po lijek čuo je to preko pregrade. Raspravljajući o tako
uzbudljivim novostima, urođeničko stanovništvo šaraške došlo je do zaključka da je
pridošlica ipak zek, te su umireni pošli na spavanje.
Povjesničari šaraške nikad nisu posve tačno utvrdili gdje je pridošlica spavao te prve
noći. Rano narednog jutra, na širokom mramornom odmorištu kamo zatvorenike poslije toga
više nisu puštali, jedan neotesani i priprosti zek, obični tokar, naletio je ravno na njega.
»Zdravo, brate«, rekao je munuvši ga u grudi, »odakle si? Kako su te ščepali? Sjedni, daj
da zapalimo.«
Ali pridošlica je ustuknuo od tokara sav užasnut, pun prezira. Tokar je bijesno pogledao
u njegove bjeličaste oči, svijetlu prosijedu kosu i ljutito rekao: »Dobro, zmijo! Ali progovorit
ćeš ti i te kako kad budeš s nama zaključan jednu noć!«
Ali »zmiju« nisu zatvorili u zajednički zatvor. Na laboratorijskom hodniku na trećem
katu pronašli su mu sobicu koja je ranije služila kao fotografska tamna komora, i u nju su
ugurali željezni krevet, stol, ormar, sobnu biljku i malo električno kuhalo. Strgnuli su
ljepenku koja je pokrivala prozor s rešetkama, koji međutim nije gledao na božje svjetlo već
na odmorište sporednih stepenica. Stepenice su bile na sjevernoj strani tako da je čak i danju
svjetlo jedva dopiralo do ćelije tog zatvorenika. Naravno, moglo se skinuti rešetke s prozora,
ali zatvorska je uprava poslije stanovitog oklijevanja odlučila da ih ipak ostavi. Čak ni oni na
vlasti nisu shvaćali tu zbrkanu situaciju i nisu mogli odrediti koji bi postupak valjalo
primijeniti.
I tada su novog zatvorenika prozvali »čovjek sa željeznom maskom«. Dugo vremena
nitko mu nije znao imena. Nitko nije mogao s njim razgovarati. Zekovi su ga mogli vidjeti
kroz prozor kako sjedi u svojoj samici, pognute glave, ili kako poput blijede sjene luta pod
lipama u doba kad ostalim zekovima nije bilo dopušteno da izlaze. Željezna maska bio je
blijed i mršav, kako zek obično postaje poslije dobre dvije godine preslušavanja, Međutim,
njegovo neshvatljivo odbijanje kobasice proturječilo je tom tumačenju.
Mnogo kasnije, kad je Željezna maska počeo raditi u Sedmici, zekovi su saznali od
slobodnih namještenika da je to isti onaj pukovnik Mamurin koji je bio šef Odjela za
specijalne veze zabranjivao svima da dodirnu petom pod dok prolaze kraj njegova ureda −
morali su hodati na prstima. Inače bi sav bijesan izjurio kroz sobu svoje tajnice i zaurlao:
»Šta misliš, kraj čijeg to ureda topćeš nogama, klipane? Kako se zoveš?«
Još kasnije postalo je jasno da je Mamurin u šaraški najviše trpio na moralnom planu.
Svijet slobodnih odbacio ga je, a on nije želio imati nikakve veze sa svijetom zekova. Isprva je
u svojoj usamljenosti neprestano čitao − besmrtna djela kao što su Borba za mirod Panferova
i Vitez zlatne zvijezde od Babajevskog. Čitao je Soboleva, Nikulina, a zatim je čitao stihove
Prokofjeva i Gribačeva. I u njemu je došlo do čudnovate preobrazbe: počeo je sam pisati
poeziju. Poznato je da se u nesreći i duševnoj patnji rađaju pjesnici, a Mamurinove su patnje
bile mnogo nepodnošljivije od patnji bilo kojeg drugog zatvorenika. U zatvoru već dvije
godine, bez ispitivanja i bez presude, on je živio kao što je živio i prije, isključivo u skladu s
posljednjim partijskim direktivama i, kao i ranije, obožavao je Mudrog učitelja. Mamurin je
priznao Rubinu da nije najstrašnija zatvorska hrana (njegovu su pripremali posebno); ni
tuga što je odvojen od obitelji (jednom mjesečno odvodili su ga potajno u njegov stan, gdje je
provodio noć); uopće, ne same primitivne životinjske potrebe − nego je bilo gorko izgubiti
povjerenje Josifa Visarionoviča; bilo je bolno ne biti više pukovnik, već otpušten i
osramoćen. Zato je ljudima kao što su Rubin i on bilo neizmjerno teže podnositi zatvor nego
besprincipijelnim huljama oko njih.
Rubin je bio komunist. Ali pošto je čuo prisege tog svog navodno ortodoksnog kolege
srodnih misli i, pošto je pročitao njegove pjesme, Rubin je počeo izbjegavati Mamurina, čak
se i skrivati pred njim, te je provodio vrijeme s ljudima koji su ga nepravedno napadali ali su
dijelili njegovu sudbinu.
Što se Mamurina tiče, on je bio opsjednut željom, upornom poput zubobolje, da se
opravda radom. Na žalost, čitavo njegovo poznavanje veza, premda je nekad bio visoki
činovnik na tom području, svodilo se isključivo na držanje telefonske slušalice. Stoga on nije
bio u stanju raditi: mogao je samo rukovoditi. Ako je projekt koji bi vodio bio očigledno
osuđen na propast, to mu nikad ne bi vratilo milost Najboljeg prijatelja radnika za veze.
Morao je, dakle, voditi projekt koji je nešto obećavao.
U to vrijeme su se dva takva projekta koja su nešto obećavala počela formirati u
Mavrinskom institutu: vocoder i Sedmica.
Iz nekih dubokih, nepojmljivih razloga ljudi već na prvi pogled osjete hoće li se s nekim
moći složiti ili neće. Jakonov i njegov zamjenik Roitman nisu se mogli složiti. Svaki mjesec
jedan su drugome bili sve nepodnošljiviji; budući da ih je u ista kola upregla ruka jača od
njihove, nisu se mogli otrgnuti, ali zato su zdušno vukli svaki na svoju stranu. Kad su
stvorena dva različita eksperimentalna plana za pristup rješavanju problema tajne telefonije,
Roitman je uzeo svakoga koga je mogao na rad u akustički laboratorij na vocoderu, koji se na
ruskom zvao »uređaj za umjetni govor«. Za odmazdu, Jakonov je probrao sve ostale skupine i
sabrao sve najvještije inženjere i najbolje uvozne aparate u Sedmicu − to jest u Laboratorij
broj sedam. Neki pokušaji da se tom problemu pokuša prići još s koje strane, bili su izbrisani
u tom nejednakom boju.
Mamurin je odabrao Sedmicu za sebe jer nije mogao postati podređeni svog bivšeg
podređenog Roitmana, a i zato što je ministarstvo smatralo da je razborito imati jedno
vatreno i budno oko koje će gledati preko ramena pomalo okaljanog vanpartijca Jakonova.
Od toga dana nadalje, Jakonov je mogao noću biti u institutu ili ne biti, kako je želio.
Otpušteni pukovnik MVD-a, usamljeni zatvorenik grozničavih bijelih očiju, stravično upalih
obraza, odbijajući hranu i piće, potiskujući svoju novootkrivenu strast za poeziju, robijao je
do dva sata ujutro, uvodeći u Sedmicu petnaestosatni radni dan. Tako prikladan dnevni red
mogao je postojati samo u Sedmici zato što slobodni namještenici nisu morali imati
specijalna noćna dežurstva, jer nije bilo potrebe da Mamurin bude pod strogom paskom.
Kad je Jakonov ostavio Verenjova i Neržina u svom uredu, pošao je ravno u Sedmicu.
 11
SEDMICA
Običnim vojnicima nitko nikad ne govori o planovima generala, ali oni uvijek vrlo dobro
znaju da li su dodijeljeni glavnoj borbenoj liniji ili krilu. Isto tako, tri stotine zekova u
Mavrinskoj šaraški tačno je pretpostavljalo da je Sedmica ključno područje.
Nitko u institutu zapravo nije smio znati pravo ime Sedmice, ali znali su ga svi. Bio je to
»Laboratorij za analizu riječi«. Naziv za tu analizu, riječ klipirovanje bila je preuzeta s
engleskoga. Ne samo inženjeri i prevodioci, već i monteri i tehničari, tokari pa čak možda i
nagluhi stolar znali su da se uređaj o kome je riječ izrađuje po uzoru na američki model. Ali
općenito je vrijedilo pravilo da se svi pretvaraju kao da je domaćeg porijekla. Stoga su se
američki časopisi o radio-tehnici s dijagramima i člancima o teoriji »klipirovanja« koji su se
u New Yorku prodavali na stolovima pred antikvarijatima, ovdje numerirali, povezivali
uzicom, klasificirali i spremali pod pečatom u vatrostalne sefove, sigurne od američkih
špijuna.
Rastavljanje, prigušivanje, smanjivanje volumena zvuka, elektronska diferencijacija i
integracija normalnog ljudskog govora bili su tehnička profanacija; nešto slično postiglo bi se
i kad bi nekome palo na um da rastavi jedno južnjačko ladanjsko područje kao što je, recimo,
Novi Afon ili Gurzuf, u sitne čestice materije, spremi ih u milijarde kutija za šibice i sve ih
izmiješa, otpremi avionom u Nerčinsk, klasificira i nanovo sastavi na novoj lokaciji tako da
se rezultat ne bi mogao razlikovati od originala; da se ponovo dobije suptropski pojas, šum
valova na žalu, južni zrak i mjesečina.
Isto to, koristeći male pakete električnih impulsa, valjalo je učiniti i s govorom, i to na
takav način da bi se ne samo sve moglo jasno razumjeti, već da bi Šef mogao prepoznati po
glasu osobu s kojom razgovara.
U šaraškama, tim udobnim ustanovama u kojima se nije čulo škrgutanje zuba logorske
borbe za opstanak, već je odavno postojalo utvrđeno pravilo da oni zekovi koji su
najzaslužniji za uspješno rješenje nekog problema dobivaju sveslobodu, novi pasoš i stan u
Moskvi; dok ostali ne dobivaju ništa, pa čak ni najmanje skraćenje kazne, ili decilitar votke u
čast pobjednika.
Sredine nije bilo.
Stoga se među zatvorenicima, koji su uspjeli steći onu logorsku žilavost koja kao da zeku
daje sposobnost da se noktima drži za površinu uspravnog ogledala, oni najuporniji nastojali
da uđu u Sedmicu, da bi se odande mogli otisnuti u slobodu.
Tako je u Sedmicu došao grubi inženjer Markušev kojega je bubuljičavo lice gorjelo od
žive želje da dade život za ideje pukovnika inženjera Jakonova. A i drugi njegova soja ušli su
na isti način.
Ali pronicavi Jakonov odabrao je za Sedmicu neke ljude koji se uopće nisu nastojali sami
uvući. To je bio slučaj inženjera Amantaja Bulatova, Tatara iz Kazana koji je nosio velike
naočale rožnatih okvira, otvorenog čovjeka zaglušnog smijeha, osuđenog na deset godina
zato što su ga zarobili Nijemci i što se družio s narodnim neprijateljem Musom Džalilom. To
je vrijedilo i za Andreja Andrejeviča Potapova, specijalista za ultravisoki napon i
konstrukciju električnih centrala. On je dospio u Mavrinsku šarašku greškom nekog
nespremnog činovnika koji je rukovao karticama u kartoteci GULAG-a. Ali budući da je bio
pravi inženjer i predani radnik, Potapov je brzo našao svoje mjesto u Mavrinu i postao
nezamjenjiv u poslu u kojem se radilo s preciznim i kompliciranim aparatima za mjerenje
radio-frekvencije.
Još jedan član te skupine bio je inženjer Horobrov, veliki stručnjak za radio-tehniku. On
je bio dodijeljen na rad u Sedmicu još na samom početku, kad je to bila obična radna
jedinica. U posljednje vrijeme dojadila mu je Sedmica i nije više učestvovao u njenom
luđačkom tempu. A Mamurinu je dojadio Horobrov.
Napokon »kad su se i ljudi i konji zapjenili od trke«, iz kaznene brigade robijaškog
logora na zloglasnom gradilištu 501 kraj naselja Salehar stigao je sumorni tehnički genij
Bobinin. Njemu su smjesta dodijelili vodeće mjesto u Sedmici. Bio je otrgnut iz samih ralja
smrti, a u slučaju da pothvat uspije bio bi prvi kandidat za slobodu. Zato je on ostajao budan
i radio poslije ponoći, ali radio je s tako prezirnim dostojanstvom da ga se Mamurin bojao.
Bobinin je bio jedini čovjek u čitavoj grupi kome se nije usuđivao prigovarati.
Sedmica je bila prostorija nalik akustičkom laboratoriju na katu ispod nje. Bila je
jednako opremljena i namještena, osim što nije imala akustičke kabine.
Jakonov je nekoliko puta dnevno posjećivao Sedmicu i stoga kad bi se pojavio nije
dolazilo do one strke i uzbuđenja koju izaziva posjet velikog šefa. Samo Markušev i ostali
ulizice gurali su se naprijed i pravili se važni još više nego obično. Potapov je međutim
postavio brojilo za frekvenciju na jedino otvoreno mjesto na visokoj polici ispunjenoj
instrumentima koja ga je odvajala od ostalog dijela laboratorija. On je svoj posao obavljao
brzo, bez bjesomučne povremene strke, i u tom je trenutku pravio kutijicu za cigarete od
prozirne crvene plastike, koju je narednog jutra namjeravao nekome pokloniti.
Mamurin je ustao da pozdravi Jakonova kao sebi ravnog. On nije bio odjeven u
tamnomodri kombinezon kao obični zekovi već u skupo vuneno odijelo, ali ni to nije uspjelo
uljepšati njegovo izmršavjelo lice i koščatu pojavu.
Izraz koji se u ovom trenutku pojavio na njegovom gotovo kao limun žutom čelu i
beskrvnim, samrtničkim usnicama, Jakonov je protumačio kao izraz zadovoljstva: »Antone
Nikolaiču! Sad smo prebacili na svaki šesnaesti impuls i mnogo je bolje. Evo, poslušajte, ja ću
vam čitati.«
»Čitanje« i »slušanje« bili su uobičajeni testovi za ispitivanje kvalitete telefonskog voda.
Vod se mijenjao nekoliko puta dnevno dodavanjem ili uklanjanjem ili mijenjanjem pojedinih
dijelova, i pripremiti test za formalni indeks artikulacije bio je svaki put vrlo nespretan
proces, previše polagan da bi držao korak sa svakom novom idejom koju su inženjeri smislili.
Osim toga nije imalo smisla dobivati porazne brojke po sistemu koji je nekoć bio objektivan,
ali koji je u posljednje vrijeme preuzeo Roitmanov štićenik Neržin.
Kao i obično sav obuzet jednom jedinom misli, ništa ne pitajući i ništa ne objašnjavajući
Mamurin se povukao u najudaljeniji kut sobe i odatle, okrenut leđima i pritisnuvši
telefonsku slušalicu na obraz počeo čitati neki članak iz novina u zvučnik. Na drugom kraju
voda Jakonov je stavio slušalice na uši i slušao. Nešto užasno događalo se u slušalicama: zvuk
Mamurinova glasa bio je svako toliko prekidan pucketanjem, tutnjavom i šištanjem. Ali kao
što majka zaljubljeno promatra svog ružnog potomka, Jakonov ne samo da nije strgnuo
slušalice sa svojih izmučenih ušiju već je to pažljivije slušao i zaključio da je ta strašna buka
nekako manje strašna od one prijašnje strašne buke, koju je čuo prije večere. Mamurinovo
čitanje nije nalikovalo hitroj melodijskoj liniji razgovora, već je bilo odmjereno i namjerno
precizno. Osim toga, čitao je odlomak o drskosti jugoslavenskih graničara i samovolji
jugoslavenskog krvnika Rankovića koji je jednu miroljubivu zemlju pretvorio u masovno
mučilište. Stoga je Jakonov vrlo lako pogodio ono što nije čuo, shvatio da je pogodio,
zaboravio da je pogodio i bio to više uvjeren da je prijem bolji nego što je bio prije večere.
Uz to, želio je izmijeniti nekoliko misli s Bobininom. Bobinin je sjedio nedaleko, krupan,
širokih ramena, kose podšišane kao u robijaša premda su u šaraški bile dopuštene
najrazličitije frizure. Nije se okrenuo kad je Jakonov ušao u laboratorij; nagnut nad dugačku
vrpcu foto-oscilogramskog filma mjerio je nešto šestarom.
Taj je Bobinin bio kao sićušan kukac, posve beznačajan zek, pripadnik najniže klase. A
Jakonov je bio čovjek na položaju. A ipak, Jakonov se nije mogao natjerati da prekine
Bobinina u radu ma koliko da mu je bilo stalo do toga.
Čovjek može sagraditi Empire State Building, disciplinirati prusku vojsku, podići
državnu hijerarhiju iznad prijestolja Svemogućega, ali ne može savladati neshvatljivu
duhovnu superiornost nekih ljudi.
Ima vojnika kojih se njihovi starješine boje. Ima radnika koji ulijevaju strah u kosti
svojim predradnicima, zatvorenika pred kojima dršću isljednici.
 Bobinin je to znao i koristio je tu svoju moć u odnosima s vlašću.
Svaki put kad bi Jakonov razgovarao s njim uhvatio bi samoga sebe u kukavnoj želji da
se dodvori tom zeku, da ga slučajno ne razljuti. Bio je bijesan sam na sebe zbog takvog
vladanja, ali primijetio je da se i svi ostali slično odnose prema Bobininu.
Skinuvši slušalice Jakonov prekide Mamurina: »Bolje je, Jakove Ivaniču, nesumnjivo
bolje! Volio bih da Rubin posluša. On ima dobar sluh.«
Netko tko je nekad bio polaskan Rubinovim mišljenjem rekao je jednom da on ima
»dobar sluh«. Posve nesvjesno tu su pretpostavku svi prihvatili i povjerovali u nju. Rubin je
slučajno dospio u šarašku i uspio se tamo zadržati prevodeći. Lijevo uho bilo mu je jednako
kao u svih drugih ljudi, ali desno je oglušilo u eksploziji na sjeverozapadnom frontu − i tu je
činjenicu morao skrivati pošto su ga pohvalili zbog njegova »dobra sluha«. Reputacija da ima
»dobar sluh« učvrstila je njegov položaj, sve dok ga on nije još više učvrstio svojim velikim
djelom u tri sveska: Audio-sintetički i Elektro-akustički aspekt ruskoga govora.
Telefonirali su, dakle, u akustički laboratorij i pozvali Rubina. Dok su čekali, slušali su
ponovo sami po deseti put. Markušev je nabranih obrva i napregnutih očiju od koncentracije
načas uzeo telefon i odlučno izjavio da je bolje, da je sad mnogo bolje. (Ideja da se prebaci na
šesnaesti impuls bila je njegova; stoga je čak i prije nego je došlo do prebacivanja znao da će
nastupiti poboljšanje.) Dirsin se neodlučno smiješio, kao da se izvinjava, i kimao glavom.
Bulatov je vikao preko čitavog laboratorija da bi se valjalo udružiti sa stručnjacima za šifre i
prebaciti se na osnovicu od trideset i dva impulsa. Dva uslužna električara, natežući slušalice
svaki na svoju stranu dok su slušali na jedno uho, smjesta su radosno i oduševljeno potvrdili
da se zaista bolje čuje.
Bobinin je i dalje mjerio oscilogram ne podižući pogleda.
Crna kazaljka velikog električnog sata na zidu skočila je na deset i trideset. Uskoro će
završiti rad u svim laboratorijima, osim u Sedmici, specijalni časopisi bit će zaključani u
sefove, zekovi će se vratiti u svoje stanove na spavanje, a slobodni namještenici trčat će do
autobusne stanice, jer su u kasnim satima autobusi rjeđe prolazili.
Ilja Terentevič Horobrov, u pozadini laboratorija gdje ga rukovodioci nisu mogli vidjeti,
uputio se teškim korakom iza zida polica prema Potapovu. Horobrov je bio iz Vjatke, i to iz
najudaljenijeg područja blizu Kaja, iza kojega se kroz šume i močvare na stotine kilometara
proteže područje daleko prostranije od Francuske, zemlja GULAG-a. On je vidio i shvaćao
više nego mnogi drugi, ali zato što je uvijek morao skrivati svoje misli i potiskivati osjećaj za
pravdu tijelo mu se pognulo i lice postalo neprijazno, a kraj usana se urezale duboke bore.
Napokon, na prvim poslijeratnim izborima više nije mogao izdržati i na svom listiću ispisao
grube seljačke psovke na račun Najvećeg genija među genijima.
Bilo je to vrijeme kad se razrušene kuće nisu popravljale, a polja nisu zasijavala zbog
oskudice radne snage. Ali čitav mjesec dana nekoliko mladih detektiva proučavalo je rukopis
svakog glasača na tom području, i Horobrova su uhapsili. Otišao je u logor osjećajući neko
priprosto zadovoljstvo − napokon će tu moći govoriti onako kako hoće. Ali u običnim
logorima to nije bilo moguće. Doušnici su obasipali Horobrova denuncijacijama, i opet je
morao držati jezik za zubima.
U šaraški mu je zdrav razum naređivao da se izgubi u aktivnosti Sedmice da bi sebi
osigurao, ako već ne oslobođenje, a ono barem pristojnu egzistenciju. Ali gađenje zbog
tolikih nepravdi, uz njegov vlastiti slučaj, poraslo je u njemu do te mjere, da mu se zgadio i
život.
Zašavši za Potapovljev zid od polica sagnuo se nad njegov stol i tiho predložio:
»Andreiču. Vrijeme je da se ide. Subota je.«
Potapov je upravo namjestio ružičastu kopču na prozirnu crvenu kutiju za cigarete.
Zabacio je glavu u stranu, diveći se svom djelu i upitao: »Šta kažeš, Terentiču − boje se slažu,
je li?«
Budući da ga drug nije ni pohvalio ni pokudio, Potapov sa zanimanjem pogleda
Horobrova preko svojih naočala s prostim metalnim okvirima kao neka stara bakica. »Čemu
izazivati sudbinu?« reče on. »Vrijeme radi za nas. Anton će otići i mi ćemo se onda smjesta
izgubiti.«
Imao je običaj da rastavlja važnije riječi na slogove i da svaki malo istakne.
U međuvremenu je Rubin već stigao u laboratorij. Sada, u jedanaest sati navečer, pošto
je radni dan završio, Rubin, koji je i tako čitavu večer bio u lirskom raspoloženju, čeznuo je
samo da se vrati u spavaonicu i da nastavi čitati Hemingwaya. Međutim, pretvarajući se da
pokazuje veliki interes za kakvoću novog voda Sedmice zamolio je Markuševa da čita, budući
da se njegov visoki glas s osnovnim tonom od sto šezdeset herca na sekundu loše prenosi.
(Takvim izjavama on je smjesta stekao glas stručnjaka.) Metnuvši slušalice na uši, Rubin je
slušao i nekoliko puta naredio Markuševu da čita jače, ili piše, da ponavlja fraze »Punačke
pastrve plivaju potokom« i »pogledah, skočih i pobijedih« − fraze koje je Rubin izmislio za
ispitivanje individualnih kombinacija zvukova i koje su bile vrlo dobro poznate svakome u
šaraški. Napokon, on je iznio mišljenje da postoji opća tendencija prema poboljšanju:
samoglasnici se prenose upravo izvanredno, bezvučni dentali nešto gore; još uvijek ima
smetnji kod glasa »ž«; a grupa suglasnika, tako česta u slavenskim jezicima, »vsp« posve je
nejasna i zahtijeva daljnji rad.
Glasovi su u zboru izrazili veselje što je vod bolji. Bobinin je podigao pogled s
oscilograma i rekao prezirnim, dubokim basom: »Idioterija! Jedan korak naprijed, dva
koraka natrag. Uopće nema smisla pokušavati napraviti nešto na osnovu nagađanja. Treba
pronaći metodu.«
Svi su ušutjeli pod njegovim čvrstim, nepokolebivim pogledom.
Iza svoje police Potapov je prilijepio ružičastu kopču na kutiju za cigarete pomoću
kruškovog ekstrakta. Potapov je proveo tri godine u njemačkim logorima i preživio je
prvenstveno zahvaljujući svojoj nadljudskoj sposobnosti da pravi zgodne upaljače za
cigarete, kutije za cigarete i čibuke od otpadaka i bez ikakva alata.
Nikome se nije žurilo da napusti posao, premda je bilo veče uoči »ukradene« nedjelje.
Horobrov se ispravi. Odloživši materijal koji je valjalo predati i zaključati u sef na
Potapovljev stol, on zakorači iza polica i krene prema izlazu, prolazeći kraj gomile koja se
okupila oko »klipera«.
Mamurin, blijed, bijesno ga pogleda u leđa i zazove: »Ilja Terentiču! Zašto i vi ne
slušate? Uostalom, kamo ćete?«
Horobrov se polako okrene i smiješeći se podrugljivo odgovori vrlo jasnim glasom: »Bilo
bi mi milije da to nisam morao glasno reći. Ali ako baš insistirate; upravo u ovom trenutku
idem na toalet − ili ako hoćete, u zahod. Ako tamo sve dobro prođe, poći ću u zatvor i leći u
krevet.« U tišini koja je nastala Bobinin, koji se gotovo nikad nije ni smiješio, počeo se tresti
od smijeha.
Bila je to pobuna.
Mamurin zakorači naprijed kao da će udariti Horobrova i piskavim ga glasom upita:
»Kako to mislite, spavati? Svi drugi rade, a vi ćete ići spavati?«
Horobrov odgovori s rukom na kvaki, očigledno se jedva suzdržavajući: »Da, baš tako −
spavati! Radio sam dvanaest sati koje Ustav nalaže − i to je dovoljno.«
Bio je na granici da izvali još nešto što bi bilo nepopravljivo, ali vrata se u tom trenutku
naglo otvore i dežurni najavi: »Antone Nikolaiču! Hitno vas zovu na vanjski telefon.«
Jakonov žurno ustane i iziđe ispred Horobrova.
Uskoro je i Potapov ugasio svoju stolnu svjetiljku, položio svoje i Horobrovljeve tajne
dokumente na stol Bulatova i neprimjetno odšepesao prema izlazu. Štedio je desnu nogu
poslije nesreće na motoru koju je doživio još prije rata.
Jakonova je na telefon zvao pomoćnik ministra Sevastjanov. Morao se javiti u
ministarstvo o ponoći.
Jakonov se vrati u svoj ured Verenjovu i Neržinu, otpusti Neržina i pozove Verenjova da
pođe s njim automobilom. Zatim obuče kaput i rukavice, ponovo priđe pisaćem stolu i pod
bilješku »Neržina otpremiti« pridometne: »I Horobrova također«.
 12
TREBALO JE DA LAŽE
Kad se Neržin vratio u akustički laboratorij obuzet nelagodnim osjećajem da je učinio
nešto nepopravljivo premda toga još nije bio potpuno svjestan, Rubina više nije bilo. Ostali
su još svi bili na okupu. Valentulja, baveći se u prolazu nekom pločom na kojoj je bilo
poredano bezbroj radio-lampi, pogleda ga živahnim očima.
»Polako, mladiću!« reče on zaustavivši Neržina podignutim dlanom, kao što policajac
zaustavlja kola. »Zašto u trećoj etapi nema struje? Znate li vi?« Tada se prisjetio: »A, da,
zašto su vas pozvali? Qu’est-ce que c’est que c’est passe?«
»Ne budite neotesan, Valentine«, reče Neržin mrzovoljasto izbjegavajući pitanje. Nije
mogao priznati tom svećeniku svoje vlastite znanosti da se maločas odrekao matematike.
»Ako imate neprilika«, izjavi Valentin, »mogu vam dati dobar savjet: uključite plesnu
muziku. Jeste li čitali ono… kako se ono zove? Znate, onog pjesnika s cigaretom u zubima.
Ne barata lopatom već poziva druge.
Milicija moja,
zaštićuje me;
u zabranjenoj zoni
divno mi je.
Zaista, što još možemo tražiti osim plesne muzike?«
I Valentin, ne čekajući odgovora nego već zauzet novom mišlju, zazove: »Vadka! Uključi
oscilograf.«
Kad se približio svom stolu Neržin opazi da je Simočka silno preplašena. Gledala ga je
ravno u oči i tanke su joj se obrve trzale.
»Gdje je Bradonja, Serafima Vitaljevna?«
»Anton Nikolajevič pozvao ga je u Sedmicu«, odgovori Simočka glasno. A još glasnije,
tako da svatko može čuti reče: »Glebe Vikentiču, prokontrolirajmo nove tabele riječi. Još
imamo pola sata vremena.«
Simočka je bila jedan od spikera u vježbama izgovora. Izgovor svih spikera morao je
odgovarati određenoj normi jasnoće.
»A gdje vas mogu kontrolirati u ovoj buci?«
»Pa − idemo u kabinu.« Ona značajno pogleda Neržina, uzme listu riječi ispisanih
tintom na crtaćem papiru i uđe u kabinu.
Neržin pođe za njom. Zatvorio je pola metra debela vrata za sobom i povukao zasun,
zatim se provukao kroz uska druga vrata, također ih zatvorio i navukao zastor. Simočka mu
se objesi oko vrata stojeći na vrhovima prstiju i poljubi ga u usta.
U tom skučenom prostoru on podigne krhku sitnu djevojku uvis i sjedne na jedinu
stolicu ispred koncertnog mikrofona, smjestivši je na svoja koljena.
»Zašto vas je Anton pozvao? Što se dogodilo?«
»Pojačalo valjda nije ukopčano? Nećemo ovo objavljivati preko zvučnika?«
»Što se dogodilo?«
»Zašto misliš da se nešto dogodilo?«
»Osjetila sam odmah čim su vas pozvali. A i na licu vam vidim.«
»Koliko sam ti puta rekao da mi ne govoriš ’vi’?«
»Ali ako je to meni teško?«
»Ali ako ja to želim?«
 »Što je bilo?«
Osjećao je toplinu njenog laganog tijela na svojim koljenima; njegov obraz bio je
priljubljen uz njen. Vrlo neobičan osjećaj za zatvorenika. Koliko je već godina prošlo otkako
je bio tako blizu ženi?
Simočka je bila nevjerojatno lagana, kao da su joj kosti pune zraka, kao da je napravljena
od voska. Gotovo da uopće nije imala težine, kao neka pernata ptičica.
»Pa, mala moja… čini se da ću skoro otići.«
Ona se okrene u njegovu naručju i pritisne sitne ruke na njegove sljepoočnice, tako da
joj je šal spao s ramena.
»Kamo?«
»Kako misliš, kamo? Mi dolazimo iz bezdana. I vraćamo se tamo odakle smo došli − u
logor.«
»Dragi moj, zašto?«
Neržin je gledao izbliza, ne shvaćajući, u raširene oči te neugledne djevojke čiju je ljubav
tako neočekivano stekao. Ona je bila više dirnuta njegovom sudbinom nego on sam.
»Mogao sam ostati«, reče on tužno. »Ali u drugom laboratoriju. I tako ne bismo bili
zajedno.«
Čitavim svojim sitnim tijelom privila se uz njega, poljubila ga, upitala ga da li je voli.
Zašto je u ovih nekoliko tjedana poslije prvog poljupca štedio Simočku? Zašto se sažalio
na nju, držeći na umu njenu iluzornu buduću sreću? Bilo je vrlo malo vjerojatnosti da će ona
ikada naći nekoga tko će je oženiti; naprosto će dopasti nekome u šake. Djevojka je sama od
svoje volje došla k tebi u zagrljaj, priljubila ti se s tako zastrašujućom spremnošću. Zašto se
odricati, uskraćivati i sebi i njoj? Prije nego potone u logor gdje zacijelo neće biti ovakve
prilike dugi niz godina.
Gleb reče uzbuđeno: »Žao mi je da te ovako ostavljam. Volio bih da sa sobom ponesem
sjećanje na tvoje − tvoje − hoću reći − da ti ostavim dijete.«
Ona smjesta sakrije svoje postiđeno lice, odupirući se njegovim prstima koji su joj
pokušavali opet podignuti glavu.
»Malena, molim te ne skrivaj se. Podigni glavicu. Zašto nešto ne kažeš? Zar ti to ne
želiš?«
Ona podigne glavu i iz dubine duše reče: »Čekat ću vas! Preostalo vam je još pet godina?
Čekat ću vas tih pet godina. A kad budete slobodan, vratit ćete mi se?«
On joj to nije rekao. Postavila je stvari naglavce, kao da on nema supruge. Čvrsto je
odlučila da se uda − draga mala nosata djevojčica!
Glebova je žena živjela tamo negdje vani, u Moskvi. Negdje u Moskvi, ali isto tako je
mogla živjeti na Marsu.
A pored Simočke na krilu i pored supruge na Marsu, postojali su također zakopani u
njegovom pisaćem stolu zapisi koji su ga stajali toliko truda, njegove prve bilješke o
razdoblju poslije Lenjina, formulacije u kojima su bile sadržane njegove najljepše misli.
Ako ga otpreme zatvorskim transportom sve će te bilješke biti osuđene na spaljivanje.
Trebalo je da laže i da joj kaže da će se vratiti. Da laže, da obećava, kao što svi uvijek
obećavaju. I tada bi, kad zaista ode, mogao ostaviti ono što je napisao njoj na čuvanje.
Ali nije mogao smoći snage da laže tim očima koje su ga promatrale tako pune nade.
Izbjegavajući njihov pogled, on poljubi uglata mala ramena koja je otkrio ispod bluze.
Čas kasnije on reče oklijevajući: »Jednom si me pitala što to cijelo vrijeme pišem.«
»Da, što pišeš?« upita ga Simočka s neskrivenom znatiželjom, po prvi put ga oslovivši sa
»ti«.
 Da ga nije prekinula, da ga nije tako gorljivo potaknula, vjerojatno bi joj nešto bio rekao
u tom trenutku. Ali u njenom glasu bilo je toliko nestrpljenja da ga je to učinilo opreznim.
Tolike je godine proveo u svijetu gdje je sve bilo isprepleteno lukavim i nevidljivim tankim
žicama povezanim s detonatorom mina.
Te povjerljive, zaljubljene oči − vrlo bi lako mogle raditi za službu sigurnosti.
Napokon, kako je to među njima počelo? Prvi puta je ona dodirnula njegov obraz, a ne
on njen. Možda je to bila stupica.
»Nešto povijesno«, reče on. »Općenito povijesno, iz vremena Petra Velikog. Ali za mene
to mnogo znači. Da, pisat ću dalje sve dok me Jakonov ne izbaci. Ali gdje ću to sve ostaviti
kad odem?«
Njegov je pogled sumnjičavo ispitivao dubinu njenih očiju. Simočka se mirno nasmiješi.
»Zašto pitaš? Daj sve meni. Ja ću to čuvati. Samo dalje piši, dragi.« I tada, pokušavajući da
od njega sazna ono što želi, reče: »Reci, je li tvoja žena vrlo lijepa?«
Telefon koji je spajao kabinu s laboratorijem zazvoni. Simočka podigne slušalicu ne
približujući je usnama i pritisne dugme da bi je čuli na drugom kraju voda. Sjedeći sva
rumena, neuredne odjeće, ona počne čitati artikulacione vježbe ravnomjernim jednoličnim
glasom: »Dop, fskop, štap. Da? Što, Valentine Martiniču, dvojnu diodu-triodu? Nemamo 6G7,
ali mislim da imamo jednu 6G2. Sad ću završiti tabelu riječi pa ću doći. Drut, mut, šut.« Ona
otpusti dugme i lagano dodirne glavom Glebovu. »Moram ići. Ovo postaje upadljivo. Pustite
me sada da idem. Molim vas…«
Ali u njenom glasu nije bilo prave odlučnosti.
On je zagrli, privijajući još čvršće njeno tijelo uza se.
»Nikamo ne ideš! Ja hoću − ja…«
»Nemojte! Čekaju me. Moram zatvoriti laboratorij.«
»Sad, odmah! Ovdje!« zahtijevao je on. I poljubi je.
»Ne danas.«
»Kada?«
Ona ga pokorno pogleda. »U ponedjeljak. Ja ću opet biti dežurna umjesto Lire. Dođite
ovamo u pauzi za večeru. Bit ćemo sami čitav sat. Ako samo onaj ludi Valentulja ne dođe
raditi.«
Dok je Gleb otključavao i otvarao vrata, Simočka se uspjela zakopčati i počešljati, te je
izišla prije njega, dostojanstvena i hladna.
 13
MODRO SVJETLO
»Jednog dana ću zavitlati cipelu u tu modru žarulju. Ide mi na živce.«
»Promašit ćeš.«
»Na četiri metra? Kako mogu promašiti? Kladim se u sutrašnji kompot da ću je
pogoditi.«
»Skini cipele na donjem ležaju. To je skoro metar dalje.«
»Dakle, s pet metara. Zvijeri − što još neće smisliti da napakoste zeku? Čitavu mi noć
pritišće oči.«
»Modro svjetlo?«
»Da, modro svjetlo. Svjetlo vrši pritisak. Lebedev je to otkrio. Aristipe Ivaniču, spavate
li? Budite ljubezni − dodajte mi moju cipelu.«
»Mogu vam dodati cipelu, Vjačeslave Petroviču, ali recite mi prvo što vas to smeta kod
modrog svjetla?«
»Prije svega, ono radi na kratkome valu i stoga ima više kvanta. A kvanta mi neprestano
udaraju u oči.«
»To je svjetlo blago i podsjeća me na modru svjetiljku pred ikonom koju je moja majka
uveče palila kad sam bio dijete.«
»Mama! U plavim poramenicama! Eto ti − i sad te pitam: kako možeš ljudima
zagarantirati demokraciju? Zapazio sam da u svakoj ćeliji i najbeznačajnije pitanje − u vezi s
lavorima ili brisanjem podova − uzvitla najrazličitija suprotna mišljenja. Sloboda bi značila
kraj čovječanstva. Na žalost, samo mu toljaga može pokazati istinu.«
»Da, ali ne bi bila loša ideja staviti ovamo jedno kandilo. Nekad je tu bio oltar.«
»Ne oltar, nego kupola pod oltarom. Između su umetnuli još jedan kat.«
»Dmitrije Aleksandroviču, što to radite? Otvarate prozor u prosincu! Dosta je toga!«
»Gospodo, baš kisik čini zeka besmrtnim. Ovdje ima dvadeset četiri čovjeka u sobi, a
vani nema ni mraza ni vjetra. Otvaram prozor samo toliko da stane jedan svezak Erenburga.«
»Neka bude još malo više! Ovdje gore je strašno zagušljivo!«
»Erenburg po širini ili Erenburg po visini?«
»Erenburg po visini, naravno. Odlično pristaje u okvir.«
»Pa ovdje je da poludiš! Gdje je moj logorski kaput?«
»Poslao bih ja sve te ljubitelje kisika u Oimyakon. Na javne radove. Pri šezdeset
stupnjeva ispod nule dvanaest sati dnevno; zavukli bi se oni i u kozju štalu da se zaštite od
zime.«
»U principu nemam ništa protiv kisika, ali zašto je to uvijek ledeni kisik umjesto toplog
kisika?«
»Šta se ovdje do vraga zbiva? Zašto je u sobi mračno? Zašto su već ugasili bijelo
svjetlo?«
»Valentulja, ponašate se kao nevinašce. Vi bi šetali okolo i do jedan. Kakvo vam svjetlo
treba o ponoći?«
»A i kicoš ste.«
»U modrom sam kombinezonu kao iz žurnala. U zatvoru − prekrasno!«
»Opet ste zapušili cijelu sobu! Zašto svi morate pušiti? Fuj, što smrdi! A i čajnik je posve
hladan.«
 »Gdje je Lev?«
»Kako? Zar nije u krevetu?«
»Ima jedno dvadesetak knjiga, ali Leva nema.«
»Vjerojatno je tamo kod klozeta.«
»Zašto?«
»Tamo su namjestili bijelu žarulju, a zid je topao od kuhinje. Vjerojatno čita. Ja se idem
oprati. Što da mu kažem?«
»… Da, eto, bilo je ovako: ona mi je namjestila ležaj na podu, a ona je legla gore na
krevet. Što je to bio sočan zalogajčić, sočan!«
»Drugovi, molim vas. Govorite o nečemu drugome, ne o ženama. Budući da se hranimo
mesom, to može postati društveno opasna tema.«
»Hajde brbljavci, prestanite! Zvono za gašenje svjetla već je davno zazvonilo.«
»Da, ali ovdje još ima mnogo glazbe.«
»Ako hoćeš spavati, spavat ćeš.«
»… U Africi sam služio pod Rommelom. Nije bilo dobro što je bilo tako jako vruće i što
nije bilo vode.«
»… U Arktičkom oceanu postoji otok koji se zove Mahotkin. Mahotkin je bio pilot na
Arktiku. Sad je u zatvoru zbog antisovjetske propagande.«
»Mihailo Kuzmiču, zašto se prevrćete?«
»Pa valjda se imam pravo okrenuti, ili možda nemam?«
»Imate, ali zapamtite da se svaki mali pokret dolje ovdje gore osjeća neizmjerno
pojačan.«
»Ivane Ivanoviču, niste vi bili u logorima. Ako se netko tamo popne na ležaj za četvero
ostala trojica se ljuljaju. A onda se netko na donjem ležaju sjeti, objesi zastor, dovede žensku
i dade se na posao. To vam je kao zemljotres. Ali ljudi svejedno spavaju.«
»Grigorije Borisoviču, kad ste vi prvi put došli u šarašku?«
»Mislio sam da stavim jednu pentodu i mali reostat.«
»Bio je nezavisan, oprezan čovjek. Kad bi uveče izuvao cipele ne bi ih ostavljao na podu
već bi ih stavljao pod glavu.«
»U tim godinama nikad se ništa nije ostavljalo na podu.«
»Ja sam bio u Auschwitzu. U Auschwitzu je bilo užasno: čovjeka su vodili u krematorij
ravno sa stanice, dok je glazba svirala.«
»Tamo je bilo odlično za ribolov, to je jedno, a drugo je bio lov. U jesen si mogao izići na
jedan sat i objesiti preko ramena čitav niz fazana. Ako si zašao u trsku, tamo je bilo veprova
a vani na poljima zečeva.«
»Sve su te šaraške osnovane 1930, kad su osudili inženjere iz ’Prompartije’ zbog
suradnje s Britancima i odlučili da utvrde koliko će posla moći obaviti u zatvoru. Inženjer na
čelu prve šaraške bio je Leonid Konstantinovič Ramzin. Eksperiment je uspio. Van zatvora
bilo je nemoguće imati dva velika inženjera ili dva istaknuta naučna radnika u jednoj
konstitucionoj grupi. Oni bi se borili oko toga tko će steći reputaciju, ime, Staljinsku
nagradu, i prije ili kasnije jedan bi izgurao drugoga. Stoga se izvan zatvora svi konstrukcioni
biroi sastoje od jedne bezbojne skupine oko jednog briljantnog mozga. Ali u šaraški? Nikome
ne prijeti ni novac ni slava. Nikolaj Nikolaič dobiva pola čaše kisela vrhnja, a Pjotr Petrovič
dobiva jednaku količinu. Desetak akademskih lavova prebiva mirno zajedno u istoj jazbini
zato što nemaju kamo otići. Dosadno je igrati šah ili pušiti. Pa zašto da nešto ne izumimo?
Hajdemo. Mnogo toga stvoreno je na taj način. I to je osnovna ideja šaraške.«
»Prijatelji, jedna novost! Bobinina su nekamo odveli.«
 »Valentulja, prestani cviliti ili ću te zadaviti jastukom!«
»Kamo, Valentulja?«
»Kako su ga odveli?«
»Došao je potporučnik; rekao mu je da obuče kaput i uzme kapu.«
»Sa stvarima?«
»Bez stvari.«
»Vjerojatno su ga pozvali glavešinama.«
»Oskolupovu?«
»Oskolupov bi došao ovamo sam. Pokušaj još malo više.«
»Čaj je hladan, svinjarija!«
»Valentulia, uvijek zveckate žlicom o čašu dok miješate, a to mi već ide na živce.«
»Kako ću inače rastopiti šećer?«
»Tiho.«
»Samo se nebeske katastrofe odvijaju tiho, jer se zvuk ne prenosi u stratosferu. Kad bi
nova zvijezda eksplodirala iza naših leđa mi to čak ne bismo ni čuli. Ruska, pokrivač ti pada,
zašto visiš preko ruba kreveta? Spavaš li? Znate li da je naše sunce nova zvijezda i da je
zemlja osuđena na propast u najbližoj budućnosti?«
»Ja to ne želim vjerovati. Ja sam mlad i hoću živjeti.«
»Ha, ha, kakav primitivizam! C’est le mot! On hoće živjeti. Što je čaj hladan!«
»Valentulja, kamo su odveli Bobinina?«
»Odakle da ja znam. Možda k Staljinu.«
»A što bi ti učinio, Valentulja, da tebe odvedu Staljinu?«
»Mene? Ho, ho! Iznio bih mu ja sve svoje pritužbe, od A do Z.«
»Na primjer, koje?«
»Pa, eto, sve, sve. Par exemple zašto moramo živjeti bez žena? To ograničuje naše
kreativne mogućnosti.«
»Prjančikov, zaveži već jednom! Svi već davno spavaju. O čemu to klepećeš?«
»Ali ako se meni ne spava?«
»Prijatelji, tko puši? Sakrijte cigaretu. Dolazi potporučnik.«
»Šta taj gad radi ovdje? Nemojte se spotaknuti, građanine potporučniče, mogli biste
razbiti svoj veliki nos.«
»Prjančikov!«
»Što je?«
»Gdje ste? Spavate li već?«
»Da, spavam.«
»Obucite se, hajde, obucite se, stavite kaput i kapu!«
»Sa stvarima?«
»Bez. Brzo. Kola čekaju.«
»Idem s Bobininom?«
»On je već otišao. Za vas imamo druga kola.«
»Kakva kola, potporučniče, crna marica?«
»Brže, brže. Ne, pobeda.«
 »Tko je poslao po mene?«
»Hajde, Prjančikov, zašto bih ja to sve vama morao tumačiti? Ne znam ni ja. Brže.«
»Valentulja, reci im sve tamo gore.«
»Kaži im da imamo pravo na posjete. Zašto do vraga zatvorenici iz odjela 58 mogu
primati posjete samo jedanput godišnje?«
»Kaži im i za šetnje.«
»Za pisma.«
»I za odjeću.«
»Rot front, momci! Ha, ha! Adieu!»
»Druže potporučniče! Gdje je Prjančikov?«
»Već stiže, druže majore! Evo ga!«
»Samo im sve istresi, Valentulja, ništa se ne stidi.«
»Šta znači ova vražja strka usred noći?«
»Što se dogodilo?«
»Ovoga nikad prije nije bilo.«
»Možda je počeo rat. Izvlače ih na strijeljanje.«
»Ne budi lud! Tko bi se bavio s nama pojedinačno i po dvoje? Kad bi bio rat, sve bi nas
odjednom pokosili ili bi nam zarazili kašu kugom.«
»Dobro, prijatelji, vrijeme je spavanju! Sve ćemo sutra saznati.«
»… To se događalo 1939, a 1940. Berija je pozvao Borisa Sergejeviča Stečkina iz šaraške.
On nije bio od onih koji se vraćaju praznih ruku. Ili bi se promijenio upravitelj zatvora ili bi
se produžilo vrijeme za šetnju. Stečkin nikad nije mogao podnijeti taj sistem podmićivanja,
te različite kategorije opskrbe, po kojima akademik dobiva jaja i kiselo vrhnje, profesor
četrdeset deka maslaca, a obični tegleći konji samo polovicu. Bio je on dobar čovjek, Boris
Sergejevič − Bog mu daj duši lako…«
»Umro je?«
»Ne! Pustili su ga na slobodu. Dali su mu Staljinsku nagradu.«
 14
SVAKOM JE MUŠKARCU POTREBNA DJEVOJKA!
Tada je umoran, odmjeren glas starog zatvorenika Adamsona umuknuo. On je bio u
šaraški već po drugi put. Tu i tamo još je netko šaputao neku nedovršenu priču. Netko je
hrkao glasno i s vremena na vrijeme eksplozivno.
Modra žarulja smještena u okrugli svod iznad dvostrukih vrata bacala je nejasno svjetlo
na dvanaest ležaja na kat raspoređenih lepezasto po velikoj, polukružnoj sobi. Ta soba,
nesumnjivo jedina te vrsti u Moskvi, imala je dobrih deset metara u promjeru. Bila je
pokrivena prostranom kupolom nad kojom se uzdizala šesterokutna kula, a u kupoli bilo je
pet elegantnih okruglih prozora. Prozori na vanjskom zidu imali su rešetke ali nisu bili
zabijeni daskama, te se danju moglo vidjeti preko ceste neuređeni šumoviti park. Odatle se u
ljetne večeri čulo uzbudljive, dirljive pjesme usamljenih djevojaka iz moskovskih predgrađa.
Ležeći na svom gornjem ležaju kraj središnjeg prozora, Neržin nije spavao, nije čak ni
pokušavao spavati. Ispod njega inženjer Potapov već je davno spavao mirnim snom radnog
čovjeka. Na gornjim ležajima do njega bili su njemu slijeva, s druge strane prolaza, stručnjak
za vakuume Zemelja, okrugla lica, bezbrižno ispružen i teško dišući; njemu nadesno, na
ležaju tik do njegova, Ruska Doronin, jedan od najmlađih zekova u šaraški prevrćući se u
besanici. Ispod Zemelje ležaj Prjančikova bio je prazan. Sad kad je mogao mirno razmisliti o
razgovoru u uredu Jakonova, Neržinu je sve postalo mnogo jasnije. Činjenica da je odbio da
radi u kriptografskoj grupi nije bila običan incident već sudbonosna prekretnica u njegovu
životu. Ona će posve sigurno uroditi, i to možda vrlo brzo, dugim i mučnim putovanjima u
Sibir ili na Arktik, u smrt ili u tešku pobjedu nad smrću.
Želio je razmišljati o tom iznenadnom prijelomu u njegovom životu. Što mu je uspjelo
učiniti za vrijeme ovog trogodišnjeg odmora u šaraški? Je li dovoljno ukrotio svoj karakter
prije tog novog skoka u ponor logora?
Slučajno je naredni dan bio Glebov trideset prvi rođendan. (Naravno, nije imao srca da
podsjeti prijatelje na taj datum.) Je li to bila sredina njegova života, ili završetak, ili samo
početak?
Misli su mu se počele komešati. Nije se mogao usredotočiti na najbitnije. S jedne strane
obuzeo ga je osjećaj slabosti; napokon još uvijek nije bilo prekasno da sve ispravi, da pristane
da radi na kriptografiji. Opet je osjetio bol onih dugih mjeseci za vrijeme kojih nije vidio
svoje žene. Prošla je gotovo godina dana otkako mu je odobren posjet. Hoće li mu odobriti
još jedan prije nego ode?
I napokon se u njemu probudio oštar, hitar, čvrst momak koji se odavno rodio u malom
dječaku dok je čekao u redu pred pekarnicama za vrijeme Prve petoljetke. Taj žilavi
unutarnji ja već se pripremio za bezbrojne pretrage koje su ga iščekivale − na odlasku iz
Mavrina, u prihvatnom centru u Butirki; u Krasnoj Presni − i kombinirao kako će sakriti
komadiće slomljenog grafita iz olovke u podstavljenom kaputu, kako će prokrijumčariti svoje
staro radno odijelo iz šaraške − budući da je za radnog zeka svaki sloj odjeće bio dragocjen −
kako će dokazati da je aluminijska žličica koju je čuvao čitavo to vrijeme lično njegova i da
nije ukradena iz šaraške, koja je imala gotovo istu vrst.
Osjećao je neodoljivu želju da ustane i da se u svjetlu modre žarulje počne pripremati,
pakovati, izmišljati mjesta gdje će sakriti stvari.
U međuvremenu je Ruska Doronin svako malo naglo mijenjao položaj. Prvo je ležao na
trbuhu s glavom pod jastukom i navukao pokrivač preko sebe, otkrivajući noge. Zatim se
prevrnuo na leđa zbacivši pokrivač tako da se vidjela gornja bijela plahta i tamna donja.
(Poslije svakog kupanja mijenjali su jednu od dvije plahte, ali u prosincu šaraška je
prekoračila svoju kvotu za sapun te su sve kupke ukinute.) Iznenada je sjeo i odgurnuo se
zajedno s jastukom do uzglavlja željeznog kreveta. Na rubu madraca otvorio je jedan svezak
Mommsenove Povijesti Rima. Opazivši da Neržin ne spava već da zuri ravno u svjetiljku,
Ruska ga upita promuklim šapatom: »Glebe! Imaš li cigaretu? Daj mi.«
 Ruska obično nije pušio. Neržin posegne rukom u džep svog kombinezona koji je visio
sa strane ležaja, izvuče dvije cigarete i oni zapale.
Ruska je pušio s koncentracijom, ne okrećući se prema Neržinu. Pod lepršavim oblakom
smeđaste kose lice mu je bilo privlačno čak i u sablasnom svjetlu modre žarulje. Uvijek se
mijenjalo: katkada je djelovalo jednostavno i dječački, a katkada je to bilo lice duhovitog
varalice.
»Tresi ovamo«, reče Neržin, pružajući mu praznu kutiju Belomora kao pepeljaru.
Počeli su u nju istresati pepeo.
Ruska je u šaraški bio od ljeta i Neržinu se dopao na prvi pogled. Ruska je pobuđivao
njegove zaštitničke osjećaje.
Ali kasnije se utvrdilo da Ruski, premda su mu tek dvadeset tri godine (a osudili su ga na
punu kaznu od dvadeset pet godina), uopće nije potrebna zaštita. I njegov karakter i njegov
pogled na svijet oblikovali su se u kratkom, ali burnom životu − ne toliko za vrijeme ona dva
tjedna koja je proveo na Moskovskom univerzitetu ili dva tjedna na Lenjingradskom
univerzitetu, koliko tokom dvije godine dok je živio s krivotvorenim pasošima i nalazio se na
svesaveznom popisu kriminalaca (Glebu je povjerio tu brižno čuvanu tajnu), poslije čega je
proveo dvije godine u zatvoru. Brzo shvaćajući, odmah je savladao prašumske zakone
GULAG-a, uvijek je bio na oprezu, iskreno razgovarao s vrlo malim brojem ljudi, a kod svih
ostalih ostavljao dojam djetinje otvorenosti. Uz to bio je energičan i nastojao je mnogo toga
učiniti u kratko vrijeme; a čitanje mu je bilo jedno od glavnih zanimanja.
Gleb, nezadovoljan svojim uskomešanim, sitničavim mislima i ne osjećajući nikakve
želje da spava prošaputa u tišini sobe: »Slušaj. Kako napreduje tvoja teorija o ciklusima?«
O toj su teoriji nedavno raspravljali, i Ruska je potražio potvrdu svom mišljenju u
Mommsenu.
Ruska se okrenu na šapat, ali ga je gledao bez razumijevanja. Čelo mu se nabralo od
nabora da shvati pitanje.
»Rekao sam, kako napreduje tvoja teorija o cikličkim promjenama?«
Ruska duboko uzdahne i napor mu iščezne s lica zajedno s nemirnim mislima koje su ga
zaokupljale dok je pušio. On se spusti na lakat, odbaci ugašen čik u praznu kutiju koju mu je
Neržin dodao, i reče bezvoljno: »Sve mi je dosadno. I knjige i teorije.«
Opet su ušutjeli. Neržin se htio okrenuti na svoju stranu kad se Ruska iznenada
nasmijao i počeo šaputati, zanoseći se postepeno svojim riječima i govoreći sve brže.
»Povijest je tako monotona da se čovjeku upravo gadi čitati. Što je čovjek plemenitiji i
časniji, to gore njegovi sugrađani s njim postupaju. Rimski konzul Spurius Cassius
Vecellinus želio je običnom puku dati zemlju, i puk ga je osudio na smrt. Spurius Maelius
htio je nahraniti gladne i pogubili su ga zato što je navodno želio prijestolje. Konzul Marcus
Manlius, koji se probudio od gakanja legendarnih gusaka i spasio Kapitol pogubljen je kao
izdajnik. Dakle?« On se nasmije. »I velikog Hanibala bez koga nikad ne bismo ni čuli za
Kartagu, prognala je ta ista beznačajna Kartaga, zaplijenili su mu vlasništvo i kuću sravnili sa
zemljom. Sve se već događalo i prije. Strpali su Gnaeusa Naeviusa u zatvor da ne bi više pisao
slobodne i hrabre drame. A Etolijanci su proglasili lažnu amnestiju da bi domamili izbjeglice
natrag u zemlju i ubili ih. Čak i u rimsko doba otkrili su istinu, kasnije zaboravljenu, da nije
ekonomično izgladnjivati roba, da ga čovjek mora hraniti. Čitava je povijest jedna neprestana
nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nemaš se kamo okrenuti, nemaš kamo poći.«
U sablasnom modrom svjetlu drhtaj skepticizma na tako mladim usnama bio je naročito
ganutljiv.
Neržin je sam usadio te misli u Rusku, ali sada, dok ih je Ruska izgovarao, osjećao je
potrebu da se buni. Među svojim starijim drugovima Gleb je bio navikao da bude ikonoklast,
ali osjećao je odgovornost prema tom mladom zatvoreniku.
»Moram te opomenuti, Ruska«, odgovori Neržin vrlo tiho, nagnuvši se još više prema
uhu svog susjeda. »Ma koliko bili domišljati i apsolutni sistemi skepticizma ili agnosticizma
ili pesimizma, moraš shvatiti da nas oni po samoj svojoj prirodi osuđuju na gubitak volje. Oni
ne mogu istinski utjecati na ljudsko vladanje, jer ljudi ne mogu mirovati. A to znači da ne
mogu odbaciti sisteme koji nešto potvrđuju, koji ih pozivaju da napreduju u nekom pravcu.«
»Čak i ako vodi u močvaru? Samo zato da se životari?« upita Ruska bijesno.
»Čak i onda. Tko do vraga može znati?« Gleb se pokoleba. »Vidiš, ja vjerujem da ljudi
uistinu trebaju skepticizam. On je potreban da bi se razbile zatucane glave. Da bi se ugušili
fanatični glasovi. Ali skepticizam nikad ne može čovjeku dati čvrsto tlo pod nogama. A nama
je možda, napokon, i potrebno čvrsto tlo.«
»Daj mi još jednu cigaretu«, reče Ruska. On je nervozno pušio. »Zapravo je dobro što mi
MGB nije pružio priliku da studiram«, reče on jasnim, prilično glasnim šapatom.
»Diplomirao bih na univerzitetu i možda bih čak nastavio i postdiplomski studij, prošao čitav
taj idiotski proces. Možda bih postao naučni radnik. Možda bih napisao neku veliku, debelu
knjižurinu. Možda bih proučavao rana administrativna područja Novgoroda s neke
osamdeset tri tačke gledišta, ili Cezarov rat s Helvećanima. Koliko kultura ima na svijetu! I
koliko jezika i zemalja! Kako mnogo inteligentnih ljudi ima u svakoj zemlji, a još više
inteligentnih knjiga − i koja će budala sve to pročitati? Kako si ti ono rekao: ’Ma što veliki
duhovi izmislili uz cijenu velikog napora, još većim duhovima to kasnije izgleda iluzorno.’ Je
li tako?«
»Slušaj!« odgovori Neržin s predbacivanjem. »Ti gubiš iz vida sve što je čvrsto, svaki cilj.
Čovjek zacijelo može sumnjati, čovjek je dužan da sumnja. Ali nije li potrebno nešto i
voljeti?«
»Da, da, nešto voljeti!« prihvati Ruska trijumfalnim, promuklim šapatom. »Nešto voljeti
− ne povijest i ne teoriju, nego ženu!« On se nasloni na Neržinov ležaj i uhvati ga za lakat.
»čega su nas oni zapravo lišili, reci mi? Prava da idemo na sastanke ili da potpisujemo
obveznice državnog zajma? Jedini način na koji nam je Orač zaista mogao nauditi jest da nas
liši žena. I to je i učinio. Na dvadeset pet godina! Svinja! Tko može zamisliti…«, i on se lupi
šakom o grudi, »što žena znači zatvoreniku?«
»Pripazi da na kraju ne poludiš!« reče Neržin, pokušavajući da se obrani, ali iznenada
osjeti kako ga obuzima val uzbuđenja pri pomisli na Simočku i njeno obećanje za ponedjeljak
uveče. »Oslobodi se tih misli«, reče on. »Pomutit će ti mozak. Freudovski simpleks ili
kompleks − kako to do vraga zovu? Rješenje je sublimacija. Prebaci svoju energiju na druga
područja. Koncentriraj se na filozofiju − zato ti neće trebati kruh i voda i zagrljaj žene.«
(Ali ponedjeljak! Ono što sretno oženjeni parovi smatraju normalnim, izaziva u
zatvoreniku provalu strasti.)
»Moj je mozak pomućen. Neću spavati do jutra. Djevojka! Svakome je potrebna
djevojka! Da ti drhti u naručju. Da − oh, do vraga!« Ruska nesvjesno odbaci svoju još uvijek
upaljenu cigaretu na pokrivač i naglo se okrene, baci se na trbuh i navuče pokrivač preko
glave.
Neržin je uspio zgrabiti cigaretu čas prije nego se otkotrljala s ležaja na Potapova koji je
dolje spavao, i ugasiti je. Da! Još samo da proživi ova dva dana, a onda dolazi Simočka. U
jednom trenutku zamislio je do u tančine kako će se prekosutra sve odvijati; a tada je drhteći
otjerao od sebe te prodorno slatke misli koje su mu otupljivale razum. Sagnuo se do Ruskina
uha.
»Ruska, a što je s tobom? Imaš li ti koga?«
»Da! Imam!« prošapće Ruska očajnički, okrenuvši se na leđa i zagrlivši jastuk. Disao je u
njega, i toplina jastuka, i čitav žar njegove mladosti, prisiljenje da besplodno vene u zatvoru
− sve je to zagrijavalo mlado, sputano tijelo koje je vapilo za olakšanjem i nije ga nalazilo.
Čas ranije rekao je »imam«, i želio je vjerovati da postoji djevojka, ali ono što se dogodilo bilo
je posve neodređeno. Nije bilo poljupca, nije bilo čak ni obećanja. Samo što ga je djevojka te
večeri dok joj je pričao o sebi slušala s izrazom razumijevanja i radosti, i u pogledu te
djevojke Ruska je po prvi put vidio samoga sebe kao junaka čija je priča posebna i
izvanredna. Ništa se među njima još nije dogodilo, a ipak se dogodilo nešto što mu je dalo
pravo da kaže da ima djevojku.
»Tko je ona?« upita Gleb.
Jedva podigavši pokrivač, Ruska odgovori iz mraka: »Pssst… Klara…«
»Klara? Kći državnog tužioca?«
 15
TROJKA LAŽLJIVACA
Direktor Odjela Nula-jedan dovršavao je svoj izvještaj ministru Abakumovu.
Visok, crne kose začešljane ravno prema natrag, s tri zvjezdice glavnog komesara drugog
stupnja na epoletama, Abakumov se zapovjednički odupirao laktovima o svoj veliki pisaći
stol. Bio je krupan, ali ne i debeo − znao je vrijednost lijepe pojave, te je čak igrao tenis. Oči
su mu bile oči čovjeka koga nitko ne može prevariti; u njima se odražavala agilnost,
sumnjičavost, lukavost. Kad je bilo potrebno ispravljao je direktora odjela, što bi on odmah
žurno pribilježio.
Ured Abakumova, premda nije bio golem, nije bio obična soba. Iz ranijih vremena
preostao je mramorni kamin koji se nije upotrebljavao i visoko zidno ogledalo. Strop je bio
visok s gipsanim ukrasima, a oko lustera lovili su se na slici po stropu kupidoni i nimfe.
(Ministar je ostavio sliku onakvu kakva je bila, osim zelene boje koju su premazali jer je
on nije podnosio.) Vrata prema balkonu bila su zakucana i zimi i ljeti, a veliki prozori koji se
nikad nisu otvarali gledali su na trg. U sobi je bilo nekoliko satova: starinski sat u
prekrasnom ormariću, sat za kamin s malom figurinom koja je odbijala ure, električni
kolodvorski sat na zidu. Ti su satovi pokazivali različito vrijeme, ali Abakumov je uvijek znao
koliko je sati, jer je uz to imao kod sebe još dva zlatna sata, ručni sat na kosmatom zglobu i
džepni sat u džepu.
Uredi u ovoj zgradi rasli su u skladu s položajem onoga kome su pripadali. Rasli su
pisaći stolovi. Rasli su stolovi za konferencije, zastrti baršunastim stolnjacima. Ali portreti
Velikog generalissima rasli su više i brže od svega. Čak i u uredima običnih isljednika njegovi
su ga portreti predstavljali daleko većim nego što je bio u prirodnoj veličini. A u
Abakumovljevom uredu, Najgenijalniji strateg svih vremena i naroda bio je prikazan na
platnu visokom gotovo pet metara, u punoj veličini od čizama do maršalske kape sa
štitnikom, i u sjaju svih ordena i odlikovanja.
(U stvarnom životu on nikad nije nosio ta odličja od kojih je mnoga sam sebi dodijelio ili
primio od stranih predsjednika i vladara.) Samo jugoslavenska odlikovanja bila su pažljivo
premazana.
Međutim, kao da priznaje da je taj petmetarski portret nedovoljan, uviđajući potrebu da
u svakom trenutku bude ohrabren pogledom na Najboljeg prijatelja agenata
kontrašpijunaže, Abakumov je držao portret Staljina i na svom pisaćem stolu.
Na drugom zidu visio je povelik četvrtasti portret sladunjavog lica s cvikerom, koji je
predstavljao Abakumovljevog direktnog pretpostavljenog − Beriju.
Kad je poglavar Odjela Nula-jedan otišao, na vratima su se pojavili zamjenik ministra
Sevastjanov, major general Oskolupov, šef Specijalnog tehničkog odjela, i glavni inženjer tog
odjela, pukovnik inženjer Jakonov. Pokazujući poštovanje prema čovjeku za pisaćim stolom
koračali su jedan za drugim prema činu, pažljivo slijedeći uzorak na sagu, doslovce jedan
drugome za petama − tako da su se čuli samo koraci Sevastjanova.
Mršav starac u sivom odijelu kojega je kratko podšišana kosa bila progrušana sjedinama,
Sevastjanov je jedini od deset ministrovih zamjenika bio civil. On nije bio odgovoran ni za
operativan dio poslova ni za preslušavanja; on se brinuo za komunikacije i ostalu preciznu
tehniku. Stoga ga je ministrov gnjev na sastancima i u naređenjima koja je primao manje
pogađao, i osjećao se manje ukočen u tom uredu. Smjesta je sjeo u dubok naslonjač ispred
stola.
Oskolupov se sad našao na početku reda. Jakonov je stajao odmah iza njega, kao da želi
sakriti svoju krupnoću.
Abakumov je pogledao Oskolupova − koga je do sada vidio možda tri puta u životu − i
odmah pronašao u njemu nešto simpatično. I Oskolupov je bio sklon debljanju. Vrat mu se
širio iznad tijesnog ovratnika bluze, a brada, koju je sada pokorno uvukao, imala je dvostruki
podbradak. Njegovo drveno lice bilo je jednostavno, iskreno lice čovjeka od djela a ne
nejasno, varljivo lice samopouzdanog intelektualca.
Virnuvši preko ramena Oskolupova na Jakonova, Abakumov upita: »Tko si ti?«
»Ja?« Oskolupov se nagnuo naprijed, sav nesretan što ga ministar nije prepoznao.
»Ja?« Jakonov je također zakoračio malo naprijed. Uvukao je svoj izazovni trbuh, koji je
rastao usprkos svim njegovim naporima, što je bolje mogao i u velikim modrim očima nije
mu se mogla pročitati ni jedna jedina misao.
»Ti i ti!« otpuhnuo je ministar potvrdno. »Vi ste iz projekta Mavrino, je li tako? Dobro,
sjednite.«
Svi posjedaše.
Ministar posegne za nožem za rezanje papira od jarko crvene plastike, počeše s njim iza
uha i reče: »E pa, onda, koliko me već dugo vučete za nos? Dvije godine? Po planu imali ste
petnaest mjeseci. Kad će ti telefoni biti gotovi?« I on doda prijeteći: »Ne lažite. Ja ne volim
laži.«
Upravo na to pitanje tri su se lažljivca na visokom položaju pripremala od trenutka kad
su saznali da su pozvani svi zajedno. Oskolupov je prvi progovorio, kako su utanačili.
Govorio je kao da svojim četvrtastim ramenima gura riječi naprijed, i trijumfirajući je gledao
u oči svemoćnog ministra: »Druže ministre! Druže general-pukovniče! Dopustite mi da vas
uvjerim da osoblje odjela neće štedjeti snaga…«
Na licu Abakumova pojavi se izraz čuđenja. »što ti misliš, gdje smo? Na sastanku? Šta da
radim s vašim naporima − da obrišem njima guzicu? Pitam te: koji datum?«
I on uzme naliv-pero sa zlatnim perom i upravi ga prema rokovniku.
U tom se času, kao što je bilo dogovoreno, javio Jakonov, podvlačeći samim tonom
svojih riječi i tihim glasom činjenicu da govori kao tehnički specijalist a ne kao
administrativni činovnik.
»Druže ministre, na frekvenciji od 2400 herca i uz prosječni nivo transmisije od nula
koma devet…«
»Herci, herci! Nula koma herc nula − da, baš to vi proizvodite! Nula koma klinac! Ja
hoću telefon − dva kompletna aparata. Kad ću ga dobiti? Dakle?«
Sad je bio red na Sevastjanova da progovori − sporo provlačeći ruku kroz kratku sijedu
kosu: »Molim vas, recite nam što biste tačno željeli, Viktore Semjonoviču, Telefonski
razgovori, dok još uvijek nemamo apsolutnog šifriranja…«
»Zašto pokušavaš praviti budalu iz mene? Što ti to znači apsolutno šifriranje?« ministar
ga oštro pogleda.
Prije petnaest godina, kad ni Abakumov ni bilo tko drugi nisu mogli ni sanjati da će on
postati ministar, kad je još bio kurir u NKVD-u, visok, snažan mladić, dugih nogu i ruku,
četiri godine osnovne škole bile su mu dovoljne. On se »uzdizao« samo u džiu-džicu, i jedino
formalno obrazovanje koje je sticao, sticao je u sportskom klubu »Dinamo«.
Tada se u onim godinama tokom kojih se isljedničko osoblje smjenjivalo i širilo, utvrdilo
da je Abakumov vrlo efikasan kod preslušavanja; njegove duge ruke pokazale su se vrlo
korisnima kad je nekome trebalo razbiti nos. Pred njim se otvorio put prema velikoj karijeri.
Poslije sedam godina postao je šef agencije za kontrašpijunažu, SMERŠ-a, a sad je već imao
položaj ministra. I nikad nijednom tokom tog dugog uspona nije osjetio nedostatak
obrazovanja. Polazilo mu je za rukom da se vlada tako da čak ni na ovom vrhunskom
položaju njegovi podređeni nisu mogli praviti budalu od njega.
U tom se trenutku Abakumov razbjesnio i podigao stisnutu šaku nad stolom kao
kamenu kocku. U istom času otvorila su se visoka vrata i sitan čovjek kerubinskih obraza,
ružičastih i okruglastih ušao je u sobu bez kucanja − Mihail Dmitrijevič Rjumin. Čitavo
ministarstvo zvalo ga je »Minka« − ali vrlo rijetko u njegovoj nazočnosti.
Kretao se tiho poput mačke. Kad se približio obuhvatio je jednim pogledom ljude koji su
sjedili kraj stola. Rukovao se sa Sevastjanovom, koji je ustao; prišao je drugom kraju
Abakumovljeva stola i približivši se ministru, milujući debelim ručicama rub stola, počeo
tiho presti: »Slušaj, Viktore Semjonoviču. Ako već preuzimamo takve probleme, valja ih
predati Sevastjanovu. Zašto ih badava hranimo? Zar zaista ne mogu identificirati glas s
magnetofonske vrpce? Izbaci ih nogom, ako ne znaju raditi.«
I on se nasmiješi slatko kao da neku djevojčicu nudi čokoladnim bombonima. Nježno je
pogledao sva tri predstavnika odjela.
Mnogo godina Rjumin je živio potpuno nepoznat − kao knjigovođa u potrošačkoj
zadruzi u Arhangelskoj provinciji. Ružičastih obraza i punačak, tankih prezirnih usnica,
mučio je svoje računovođe neugodnim primjedbama što je češće mogao, sisao kandirani
šećer koji je rado dijelio s otpremnicima, diplomatski razgovarao sa šoferima, naduveno s
prevoznicima i na vrijeme odlagao odgovarajuće dokumente na predsjednikov stol.
Za vrijeme rata uzeli su ga u mornaricu i imenovali ga isljednikom Specijalnog odjela.
Taj rad mu se svidio i uskoro je isfabricirao optužbu protiv potpuno nevinog novinara koji je
bio u Sjevernoj floti. Ali tu je optužbu sastavio tako primitivno i tako drsko da je javno
tužilaštvo, koje se obično nije miješalo u posao organa službe sigurnosti, prijavilo taj slučaj
Abakumovu. Mali isljednik SMERŠ-a iz Sjeverne flote bio je pozvan Abakumovu da bude
ukoren. Bojažljivo je zakoračio u ured očekujući najgore. Vrata su se zatvorila. Kad su se sat
kasnije otvorila, Rjumin se pojavio na njima s važnim izrazom lica − upravo imenovan višim
isljednikom za specijalne slučajeve u centralnom aparatu SMERŠ-a. Otada se njegova
zvijezda neprestano uspinjala.
»Pobrinut ću se ja za njih, Mihaile Dmitrijeviču, vjeruj mi. Pobrinut ću se ja za njih tako,
da će im kosti sakupljati na sve strane!« odgovori Abakumov, prijeteći promatrajući svu
trojicu.
Trojica pokajnički spuste pogled.
»Dat ću im vrpcu s razgovorom. Mogu je nekoliko puta preslušati i usporediti.«
»O! Zar si nekoga uhapsio?«
»Naravno.« Rjumin se slatko nasmiješi. »Ščepali smo četiri sumnjivca odmah kraj
Arbatovske stanice podzemne željeznice.«
Ali licem mu je preletjela sjena. Znao je da su sumnjivci uhvaćeni prekasno i da to nisu
oni pravi. Ipak, kad su ih jednom uhapsili neće ih više otpustiti. Zapravo, možda bi bilo
potrebno natovariti optužbu jednome od njih − tako da slučaj ne ostane neriješen.
Nezadovoljstvo je zaškripalo u Rjuminovom uljevitom glasu: »Mogu ja dobiti polovicu
Ministarstva vanjskih poslova na vrpcu ako želiš. Ali to nije potrebno. Treba odabrati samo
šest ili sedam ljudi − jedinih u ministarstvu koji su o tome nešto mogli znati.«
»Pa dobro, pohapsi ih sve, te kučke. Zašto da okolišamo?« upita Abakumov indignirano.
»Sedam ljudi! Imamo veliku zemlju − to se neće primijetiti!«
»To ne ide, Viktore Semjonoviču«, prigovori Rjumin. »Ovo je ministarstvo a ne
prehrambena industrija; na taj način izgubili bismo svaki trag. U ovom slučaju moramo
tačno ustanoviti tko je to bio. I što je brže moguće.«
»Hmm«, mislio je Abakumov naglas. »Uspoređivati jednu vrpcu s drugom. Da, jednog
dana morat ćemo savladati i tu tehniku. Sevastjanov, jesi li ti to u stanju učiniti?«
»Još uvijek ne razumijem o čemu je riječ, Viktore Semjonoviču.«
»A šta se tu ima razumjeti? Baš ništa. Neki gad, neka svinja − vjerojatno diplomat, jer
kako bi inače za to znao? − telefonirao je danas nekakvom profesoru. Ne mogu se sjetiti
kako se zove…«
»Dobroumov«, pomogne mu Rjumin.
»Da, Dobroumov. Liječnik. Ukratko, taj se tek vratio s puta u Francusku i dok je bio
tamo obećao je da će im poslati neke svoje lijekove − tako se izmjenjuju iskustva, kaže ta
svinja. Baš je njemu do prvenstva ruskih otkrića! A mi smo htjeli da im on zaista dade te
lijekove i da ga uhvatimo na djelu i onda iz toga napravimo veliki politički proces − služenje
stranim silama. I onda neki odvratni gad telefonira profesoru i kaže mu da im ne da lijek. Mi
ćemo svejedno uhapsiti profesora i podići optužbu protiv njega, ali stvar je djelomično
pokvarena. Dakle, šta kažeš? Otkrij tko je to bio i postat ćeš slavan.«
Sevastjanov pogleda pokraj Oskolupova u Jakonova, koji mu uzvrati pogled jedva
primjetno izdigavši obrve. Pokušavao je reći da je ovo nova vještina, da ispitivanje još ni
izdaleka nije završeno, i da i bez novih zadataka imaju dovoljno problema. Sevastjanov je bio
dovoljno bistar da shvati i pokret Jakonovljevih obrva i čitavu situaciju. Bio je spreman
neprimjetno preći preko tog pitanja.
Ali Foma Gurjanovič Oskolupov imao je vlastite ideje o svom poslu. Nikako nije želio da
bude šuplja figura na čelu odjela. Otkako je imenovan na to mjesto bio je ispunjen osjećajem
vlastite vrijednosti, te je istinski vjerovao da je dorastao svim problemima i da ih može
riješiti bolje od bilo koga − jer inače mu nikad ne bi dali takav položaj. I premda u svoje doba
nije završio čak ni sedam godina školovanja, sad nije htio priznati da se neki od njegovih
podređenih možda bolje razumiju u svoj posao od njega − osim, naravno, u pojedinostima, u
dijagramima, gdje se stvar naprosto morala uzeti u ruke. Nedavno je boravio neko vrijeme u
nekom prvorazrednom odmaralištu u civilu i predstavljao se kao profesor elektrotehnike. Tu
je upoznao jednog slavnog pisca i pisac nije mogao skinuti očiju s Fome Gurjanoviča,
neprestano je nešto bilježio u svoj notes i izjavio da će mu on poslužiti kao baza za portret
suvremenog naučnog radnika. Poslije toga Foma je osjećao da je postao pravi naučni radnik.
Iznenada je shvatio problem i trgnuo se; »Druže ministre! Mi to možemo učiniti!«
Sevastjanov ga zaprepašteno pogleda. »Gdje? U kojem laboratoriju?«
»U telefonskom laboratoriju u Mavrinu, naravno. Oni su razgovarali telefonom, zar ne?«
»Ali Mavrino je zaokupljen drugim, važnijim problemom.«
»Nije važno. Naći ćemo mi ljude! Tamo ima tri stotine ljudi, pa zašto da ih ne nađemo?«
I on pogleda u ministra s izrazom spremnosti na licu.
Abakumov se nije dokraja nasmiješio, ali na licu mu se opet mogla pročitati neka vrst
sklonosti prema tom generalu. Takav je bio i on sam na početku svog uspona − spreman od
sveg srca da isjecka na komadiće bilo koga, ako mu se to naredi. Mlađa osoba koja vam
nalikuje uvijek je simpatična.
»Vrlo dobro«, reče on. »Tako se govori: na prvom mjestu interes države, a sve ostalo
kasnije. Tačno?«
»Posve tačno, druže ministre! Baš kako kažete, druže general-pukovniče!«
Rjumin kao da uopće nije bio iznenađen i kao da nije bio posebno impresioniran
nesebičnom odanošću Oskolupova. Pogledavši Sevastjanova on reče: »Stupit ćemo u vezu s
vama sutra ujutro.«
Izmijenio je pogled s Abakumovom i tiho izišao.
Ministar je kopkao po zubu noktom, pokušavajući da izvuče komadić mesa koji mu je
tamo zapeo još za večerom.
»Onda − kad? Neprestano ste me vukli za nos − prvi kolovoz, pa onda oktobarski
praznici, pa Nova godina. Dakle?«
On zadrži pogled na Jakonovu, prisiljavajući ga da odgovori.
Jakonovu kao da je smetao položaj vlastitog vrata. Pokrenuo ga je malo udesno, pa malo
ulijevo, zagledao se u ministra hladnim modrim očima i opet spustio pogled.
Jakonov je znao da je vrlo darovit. Jakonov je znao da se ljudi čak još darovitiji od njega
koncentriraju na svoj posao četrnaest sati na dan, bez ijednog slobodnog dana u čitavoj
godini, da se muče s tim prokletim aparatom. A strani naučni radnici, koji su objavljivali
pojedinosti o svojim izumima u časopisima koji se lako mogu nabaviti, isto tako su bili
zaokupljeni radom na tom patentu. Jakonov je također znao tisuće poteškoća koje su
savladane, a koje su ipak bile tek početak, kroz koji su njegovi inženjeri, poput plivača u
moru, mučno krčili svoj put. Za šest dana isteći će posljednji rok, posljednji od svih
posljednjih rokova koji su isprosili od ovog komada mesine u uniformi. Ali bili su sputani tim
nizom idiotskih rokova zato što je Korifej svih nauka već od početka postavio jednogodišnju
granicu deseto-godišnjem zadatku.
U uredu Sevastjanova složili su se da zatraže odgodu od deset dana. Zamjenik ministra
uporno je zahtijevao da obećaju isporuku dva telefona do desetog siječnja. Oskolupov je to
želio. Ocijenili su da bi mogli proizvesti nešto što bi, premda ne savršeno, u najmanju ruku
bilo svježe obojeno. I dok se budu iskušavale mogućnosti apsolutnog šifriranja na tom
uređaju, laboratorijski rad će se nastaviti, i tada će moći zahtijevati više vremena da ga
dokrajče i usavrše.
Ali Jakonov je znao da se stvari ne pokoravaju ljudskim rokovima, i da čak ni 10. siječnja
aparat neće emitirati ljudski govor već samo zbrku. I ono što se dogodilo Mamurinu
neminovno će se dogodili i Jakonovu. Šef će pozvati Beriju i upitati ga: »Koja je budala
dostavila ovaj stroj? Makni ga!« I Jakonov će u najboljem slučaju postati još jedna željezna
maska, a možda opet naprosto obični zek.
Osjetivši pod ministrovim pogledom kako mu se omča steže oko vrata, Jakonov savlada
svoj nesretni strah i, nesvjesno, kao što čovjek uvlači zrak u pluća, reče promuklim glasom:
»Dajte nam još mjesec dana! Još mjesec dana! Do 1. veljače!«
Gledao je u Abakumova pokornim očima psa.
Daroviti su ljudi katkada nepravedni prema drugima. Abakumov je bio bistriji nego što
je Jakonov vjerovao, ali ministrova je pamet, budući da je nije dugo upotrebljavao, postala
manje vrijedna. Tokom čitave svoje karijere uvijek je gubio kad je pokušavao misliti, a
dobivao kad je radio iz revnosti. I zato je Abakumov opterećivao svoj mozak što je manje
moguće.
Mogao je shvatiti da ni šest dana, ni mjesec, neće pomoći kad su već prošle dvije godine.
Ali u njegovim očima krivnja je bila na ovoj trojici − Sevastjanov, Oskolupov i Jakonov bili su
lično krivi. Ako je to bilo tako teško, zašto su onda prije dvadeset tri mjeseca, kad su preuzeli
taj zadatak, pristali na jednu godinu? Zašto nisu tražili tri? (On je sad već zaboravio da ih je i
onda isto tako nemilosrdno požurivao.) Da su se oduprli Abakumovu na početku, on bi se
odupro Staljinu i izvukao dvogodišnji rok, a zatim ga protegao na tri godine.
Ali tako je velik bio strah koji su im ulile duge godine podređenosti da ni jedan od njih,
ni sada ni onda, ne bi imao hrabrosti da se odupre svojim pretpostavljenima.
Abakumov se sam koristio dobro poznatom praksom da sebi ostavi malo zraka, te je u
svojim poslovanjima sa Staljinom uvijek dodavao bar dva mjeseca kao rezervu. Tako su stvari
stajale i sada. Staljinu je obećan telefon za 1. ožujak. Tako, ako baš dođe do najgorega, može
im dati još jedan mjesec dana, ako je zaista u pitanju samo toliko.
Uzevši opet u ruku naliv-pero, Abakumov reče: »Kakav ste mjesec dana imali na umu?
Baš pravih mjesec dana ili opet lažete?«
»Tačno mjesec dana! Tačno!« zablista Oskolupov, razdragan sretnim obratom, očigledno
pun želje da krene ravno iz ovog ureda u Mavrino i da se lično prihvati lemljenja.
Zavitlavši perom Abakumov zapiše na svoj rokovnik.
»Evo. Neka bude dvadeset prvi siječanj, godišnjica Lenjinove smrti, i svi ćete primiti
Staljinsku nagradu. Sevastjanov, hoće li biti gotovo?«
»Da! Hoće!«
»Oskolupov! Skinut ću ti glavu! Hoće li biti gotovo?«
»Da, druže generalni komesaru. Treba napraviti samo…«
»A ti? Znaš li ti što riskiraš? Hoće li biti gotovo?«
Prikupivši svu hrabrost, Jakonov je ostao uporan: »Mjesec dana! Do prvog veljače!«
»A ako ne bude gotovo do prvoga? Pukovniče, odvagni svoje riječi − znaš da lažeš.«
 Naravno da je Jakonov lagao. I naravno da je trebalo da traži dva mjeseca. Ali stvar je
već krenula svojim neminovnim tokom.
»Bit će gotovo, druže generalni komesaru«, obeća on tužno.
»U redu, ali samo zapamtite da vas nisam ja natjerao da to kažete. Mogu oprostiti sve
osim prevare! Možete ići.«
Izišli su s olakšanjem, još uvijek u redu jedan za drugim, spustivši pogled pred
petmetarskim Staljinovim portretom.
Ali njihova je radost bila preuranjena. Nisu znali da im je ministar postavio stupicu.
Netom su oni izišli, najavljena je druga osoba.
»Inženjer Prjančikov.«
 16
NEMA KIPUĆE VODE ZA ČAJ
Te je noći po naređenju Abakumova preko Sevastjanova pozvan Jakonov. Kasnije su
preko telefona upućene dvije tajne poruke u Mavrinski institut u razmaku od petnaest
minuta, s naređenjem da se u ministarstvo dovedu prvo zatvorenik Bobinin, a zatim
zatvorenik Prjančikov. Bobinin i Prjančikov dovedeni su u odvojenim kolima i uvedeni u
različite čekaonice da bi se spriječio bilo kakav tajni sporazum među njima.
Bilo je posve nevjerojatno, međutim, da bi Prjančikov bio sposoban za bilo kakav tajni
sporazum zbog svoje neprirodne iskrenosti, koju su mnogi trijezni sinovi ovoga doba
smatrali pravom psihičkom abnormalnošću. U šaraški bi govorili: »Valentulja je pogriješio
fazu.«
Posebno u ovom trenutku nije bio sposoban ni za kakve planove ili zamisli. Čitava je
njegova duša bila uznemirena blistavim svjetlima Moskve, koja su sjala i treperila iza prozora
pobede. Izišavši iz mračnog predgrađa oko Mavrina bilo je to veće iznenađenje naći se na
velikim sjajnim avenijama, ući u vedru strku trga pred željezničkom stanicom, proći pored
neonom osvijetljenih izloga. Prjančikov je posve zaboravio na šofera i na svoja dva pratioca u
civilu, i činilo mu se da mu u pluća ne ulazi zrak, već vatra. Nije skidao pogleda s prozora.
Nikad ga nisu proveli Moskvom čak ni danju, a ni jedan jedini zek u čitavoj povijesti šaraške
nije vidio noćnu Moskvu.
Neposredno pred Sretenkom kola su se morala zaustaviti jer je gomila izlazila iz kina, a
zatim pričekati da se promijeni svjetlo na semaforu.
Milijuni zatvorenika skloni su vjerovati da je život u slobodi bez njih prestao; da nije
preostao ni jedan muškarac; da usamljene žene nose vreće i posipaju se pepelom, prepune
ljubavi i vjernosti. A tu je pred Prjančikovom vrvjela uhranjena, živahna gradska gomila −
šeširi, velovi, krzna srebrne lisice − i parfem žena u prolazu nametao se njegovim
ustreptalim osjetilima, kroz mraz, kroz neprobojnu karoseriju, poput niza udaraca. Nejasno
je mogao čuti razgovor, ali riječi se nisu razumjele; htio je glavom probiti tvrdo staklo i
doviknuti ženama da je mlad, da je obuzet čežnjom, da je zatvoren bez ikakvog razloga.
Poslije samostanske usamljenosti šaraške ovo je bila neka vilinska priča, neka vrst Sna ljetne
noći, isječak onog elegantnog života kojim nikad nije imao prilike živjeti, prvo zato što je bio
siromašan student, zatim jer je bio ratni zarobljenik, a zatim jer se našao u zatvoru.
Kasnije, u čekaonici, Prjančikov je jedva mogao razabrati stolove i stolice oko sebe;
čuvstva i dojmovi koji su njime ovladali nisu tako lako popuštali.
Uglađeni mladi kapetan zamolio ga je da pođe za njim. Prjančikov, onako krhka vrata i
tankih zglobova, uskih ramena, mršavih nogu, nikad nije izgledao tako neupadljivo kao kad
je ušao u ured na čijem ga je pragu ostavio oficir.
Ured je bio toliko prostran da Prjančikov nije smjesta ni shvatio da je to ured, ni da je
osoba sa zlatnim epoletama na drugome kraju onaj kome taj ured pripada. Isto tako nije
zapazio Staljina visokog pet metara iza svojih leđa. Moskva i žene noći još uvijek su mu
lebdjeli pred očima. Osjećao se kao pijan. Bilo mu je teško zamisliti zašto je u ovoj dvorani i
kakva je to dvorana. Ali još je bilo čudnovatije zamisliti da negdje u polukružnoj prostoriji
pretrpanoj ležajevima i osvijetljenoj modrom žaruljom − premda je rat završio već prije pet
godina − jedna nedovršena čaša hladnog čaja očekuje njegov povratak.
Noge su mu se pokretale po golemom sagu. Bio je mekan, dubok, i osjećao je želju da se
po njemu valja. Na desnoj strani dvorane bili su veliki prozori, a na lijevoj strani visilo je
veliko ogledalo do poda.
Ljudi na slobodi ne shvaćaju vrijednost stvari. Za zeka koji se snalazi s malim jeftinim
ogledalcem, manjim od dlana, i koji ni to uvijek nema, prava je pustolovina pogledati se u
velikom ogledalu.
Prjančikov se zaustavio pred ogledalom kao da je privučen magnetom. Prišao mu je vrlo
blizu i zadovoljno razgledao svoje čisto, svježe lice. Namjestio je kravatu i ovratnik modre
košulje. Zatim je polako krenuo natraške, očiju čvrsto prikovanih o svoj lik an fas, zatim iz
poluprofila i konačno iz profila. Pošto je tako proveo jedan trenutak izveo je nekakav napola
plesni pokret, opet prišao ogledalu i stao se izbliza proučavati. Zaključivši da je usprkos svom
modrom kombinezonu posve dobrih razmjera i elegantan, i osjetivši zatim da je odlično
raspoložen, on krene naprijed, ne zato što ga je očekivao poslovni razgovor − jer Prjančikov
je na to posve zaboravio − već zato što je namjeravao nastaviti s razgledanjem prostorije.
Čovjek koji je mogao bilo koga u jednoj polovici svijeta strpati u zatvor, svemoćni
ministar pred kojim su generali i maršali blijedjeli, gledao je sad vrlo znatiželjno u ovog
smiješnog modrog zeka. Već je prošlo mnogo vremena otkako je izbliza vidio ijednog od onih
milijuna ljudi koje je uhapsio i osudio.
Krećući se kao dendi na šetalištu Prjančikov se približi ministru i ispitivački ga pogleda,
kao da nije očekivao da će ga ovdje zateći.
»Vi ste inženjer Prjančikov?« reče Abakumov, premećući svoje papire.
»Da«, odgovori Valentin rastreseno. »Da.«
»Vi ste glavni inženjer grupe…«, i on opet pogleda u svoje bilješke, »koja radi na aparatu
za umjetni govor.«
»Kakav aparat za umjetni govor?« reče Prjančikov, odmahnuvši rukom. »Glupost! Nitko
to u našoj radionici tako ne zove. Dali su mu to ime u borbi protiv služenja stranim
kulturama. Mi ga zovemo vo-co-der. Voice coder. Šifrirani glas.«
»Ali vi ste glavni inženjer.«
»Uglavnom da. Zašto?« Prjančikov je iznenada bio na oprezu.
»Sjednite.«
Prjančikov sjedne bez oklijevanja, podižući uglačane hlače svog kombinezona.
»Želio bih da govorite potpuno iskreno, bez straha da ćete imati neprilika sa svojim
pretpostavljenima. Kad će vocoder biti gotov? Govorite iskreno. Hoće li biti gotov za mjesec
dana? Možda za dva? Recite mi, ništa se ne bojte.«
»Vocoder? Gotov? Ha, ha, ha, ha!« slatko se nasmije Prjančikov zvonkim, mladenačkim
smijehom koji nikad prije nije odjekivao ovim mjestom. Zavalio se u mekanu kožu i podigao
ruke uvis. »Ma što to govorite? Što vi zapravo mislite? Očigledno uopće ne razumijete što je
vocoder. Ja ću vam protumačiti!«
Gipko je skočio s mekanog naslonjača i poletio k stolu Abakumova.
»Imate li komad papira? Da, evo tu je!« Otrgnuo je list papira s čistog bloka na pisaćem
stolu, zgrabio ministrovo pero boje sirovog mesa i počeo žurno i nespretno crtati sinusoidni
val.
Abakumov se nije preplašio − bilo je toliko iskrenosti i djetinjske spontanosti u glasu tog
čudnog inženjera i u svim njegovim pokretima, da je izdržao taj napad i zurio u Prjančikova
uopće ne slušajući što mu govori.
»Moram vam reći da se ljudski glas sastoji od niza harmonija.« Prjančikov se gotovo
gušio od neodoljive želje da kaže sve odjednom, i što je brže moguće. »A svrha je vocodera da
na umjetni način reproducira ljudski glas − do vraga! Kako možete pisati s ovako šugavim
perom? − da ga reproducira simulirajući, ako ne sve, a ono barem osnovne harmonije, koje
se emitiraju preko individualnog predajnika. Vi naravno poznajete kartezijanske koordinate
− za njih zna svako đače − i Fourierov niz?«
»Čekajte malo«, reče Abakumov, kad se malo sabrao. »Recite mi samo jednu stvar: kad
će biti gotov? Kad?«
»Gotov? Hm − o tome baš nisam mnogo razmišljao.« Sad Prjančikov više nije bio
ponesen dojmovima prijestolnice u noći, već entuzijazmom za svoj ljubljeni posao, i opet mu
je bilo teško da prestane govoriti. »Stvar stoji ovako: problem je mnogo lakši ako smo voljni
da ponešto ohrapavimo timbar glasa. U tom slučaju broj jedinica…«
 »Da, ali do kojeg datuma? Kojeg datuma? Do prvog ožujka? Prvog travnja?«
»Zaboga, o čemu vi to govorite! Travanj? Ne računajući kriptografski rad bit ćemo
gotovi za recimo, četiri, pet mjeseci, nikako ranije. A kakve će posljedice imati šifriranje i
dešifriranje impulsa? Napokon, to nužno dovodi do većih iskrivljenja. Ah, nemojmo sad
nagađati«, obrati se on Abakumovu, povlačeći ga za rukav. »Protumačit ću vam čitavu stvar.
Onda ćete razumjeti i složiti se da u interesu samog posla ne valja požurivati!«
Ali Abakumov, ukočeno zureći u besmislene valovite linije crteža, već je napipao dugme
za zvonce na svom stolu.
Isti uglađeni kapetan pojavio se i pozvao Prjančikova da iziđe.
Prjančikov se pokorio, potpuno zbunjena izraza lica, napola otvorenih usta. Bio je
posebno razočaran zato što nije sve dokraja protumačio. A tada se, kad je već napola izišao,
iznenada prisjetio da bi bilo dobro saznati s kim je razgovarao. Sjetio se da su ga momci
molili da se žali, da pokuša nešto postići… Na vratima on se naglo okrene i zakorači natrag.
»Da! Slušajte! Posve sam vam zaboravio spomenuti…«
Ali kapetan mu se ispriječio na putu i prisilio ga da se vrati; čovjek za stolom nije ga
uopće slušao. U tom kratkom nelagodnom trenutku, sva bezakonja i sve zatvorske patnje na
neki čudan način iščezle su iz Prjančikovljeve glave, zaokupljene u ovom času isključivo
radio-dijagramima, i uspio se prisjetiti samo jedne jedine stvari i povikati: »Slušajte! Radi se
o kipućoj vodi za čaj. Dolazimo s posla kasno uveče i nema kipuće vode! Ne možemo piti
čaj.«
»Nema kipuće vode?« upitao je taj čovjek, valjda nekakav general. »U redu. Gledat ćemo
da nešto učinimo.«
 17
EJ, KONJICU MRKONJIĆU
Bobinin je došao odjeven u jednaki modri kombinezon. On je bio krupan čovjek, crvene
kose, ošišane kratko kao u robijaša.
Pokazivao je po prilici jednako toliko zanimanja za namještaj u uredu kao da ovamo
dolazi stotinu puta dnevno. Ušao je ravno unutra i sjeo ne pozdravivši ministra. Sjeo je u
jedan od udobnih naslonjača nedaleko ministrova stola, i obrisao nos polako, bez ustezanja,
u ne baš bijelu maramicu koju je sam oprao za vrijeme posljednjeg kupanja.
Abakumov, koga je lakomislenost Prjančikova prilično iznenadila bio je zadovoljan što
Bobinin djeluje dostojanstvenije. Nije mu doviknuo: »Ustani!« Umjesto toga, pretpostavivši
da čovjek ne shvaća razlike u činu i da kraj tog niza vrata nije mogao pogoditi gdje se nalazi,
upita ga gotovo miroljubivo: »Zašto ste sjeli bez dopuštenja?«
Bobinin, pogledavši ministra malo iskosa i dalje je brisao nos maramicom i nemarno
odgovorio: »Pa eto, znate, ima jedna kineska poslovica koja kaže: ’Bolje je stajati nego
hodati, bolje je sjediti nego stajati, a najbolje od svega je ležati.’«
»Ali je li vama jasno tko sam ja?«
Udobno se naslonivši laktovima na ručke svog odabranog naslonjača, Bobinin pogleda
izravno u Abakumova i prepusti se dokonom nagađanju: »Zbilja, tko ste? Netko poput
maršala Goeringa?«
»Poput koga?«
»Maršala Goeringa. Jedanput je posjetio tvornicu aviona kraj Hallea, gdje sam bio na
prisilnom radu. Svi su mjesni generali hodali na prstima ali ja ga nisam ni pogledao. On je
zurio i zurio u mene i onda je krenuo dalje.«
Nešto poput smiješka zatitralo je na licu Abakumova, ali onda je namršteno pogledao
tog nevjerojatno drskog zatvorenika. Zatreptao je očima od napetosti i upitao: »što je sad to?
Zar ne vidite nikakve razlike između nas?«
»Između vas i njega? Ili između nas?« Bobininov je glas zazvečao kao čelik. »Između nas
vidim je vrlo jasno: vi trebate mene, a ja ne trebam vas.«
I Abakumov je imao glas koji je mogao zatutnjati kao grmljavina, i znao se njime služiti
da zastraši ljude. Ali osjećao je da u ovom trenutku ne bi bilo ni korisno ni dostojanstveno
urlati. Shvatio je da je ovaj zatvorenik težak čovjek.
Samo ga je upozorio: »Čujte, vi ste zatvorenik. Samo zato što sam blag prema vama ne
biste se smjeli odmah zaboraviti…«
»A da ste bili grubi prema meni, ne bih ja s vama ni govorio, građanine ministre. Vičite
vi na svoje pukovnike i generale. Oni imaju toliko toga u životu što se boje izgubiti.«
»Natjerali bismo mi vas da govorite.«
»Varate se, građanine ministre!« Bobininove odlučne oči sjale su mržnjom. »Ja nemam
ničega, razumijete li − baš ničega! Ne možete se dočepati moje žene i djeteta − bomba ih je
stigla prva. Roditelji su mi već davno mrtvi. Čitavo moje vlasništvo na zemlji moja je
maramica: moj kombinezon i rublje koje nema dugmadi…«, on razdrlji grudi da bi potvrdio
svoje riječi, »… državna su svojina. Već ste mi davno oduzeli slobodu i nemate moći da mi je
vratite, jer ni sami niste slobodni. Imam četrdeset i dvije godine, a vi ste mi natovarili kaznu
od dvadeset i pet godina. Već sam bio na robiji, hodao okolo s brojem, u lisicama, s
policijskim psima i u kaznenoj brigadi. Čime mi još možete zaprijetiti? Čega me još možete
lišiti? Mog posla kao inženjera? Vi biste izgubili više nego ja. Pušio bih.«
Abakumov otvori kutiju Trojka specijalne izrade i gurne je prema Bobininu. »Evo,
uzmite ove.«
»Hvala, nikad ne mijenjam marku. Od tih kašljem.« I on izvuče Belomor iz vlastoručno
izrađene kutije za cigarete. »Shvatite barem tu jednu stvar i prenesite je svima onima na
vrhu koji još uvijek ne znaju da ste jaki samo dotle dok ljude ne lišite svega. Jer čovjek komu
ste oduzeli sve nije više u vašoj moći. On je opet potpuno slobodan.«
Bobinin ušuti, usredotoči se na pušenje. Uživao je što podbada ministra i što sjedi
zavaljen u tako udobnom naslonjaču, žalio je jedino što je zbog efekta odbio luksuzne
cigarete.
Ministar baci pogled na svoje papire. »Vi ste, inženjeru Bobinin, glavni inženjer kod
izrade ’klipera’?«
»Da.«
»Zahtijevam da mi posve određeno odgovorite: kad će biti gotov za upotrebu?«
Bobinin podigne guste tamne obrve.
»Ovo je nešto novo! Zar se to pitanje ne može postaviti nekome od mojih
pretpostavljenih?«
»Želim da saznam od vas lično. Hoće li biti gotov do veljače?«
»Do veljače? Šalite se? Ako je riječ o tome da se nešto na brzinu sklepa i kasnije požali,
onda recimo − za pola godine. Što se potpunog šifriranja tiče − zaista nemam pojma. Možda
za godinu dana.«
Abakumov je bio kao gromom ošinut. Sjetio se gnjevnog, nestrpljivog drhtaja šefovog
brka i obuzela ga je mučnina pri pomisli na obećanja koja je dao na osnovu onoga što je
rekao Sevastjanov. Osjećao je isti užas kao čovjek koji je došao da se izliječi od prehlade, a
otkrije da ima rak nosa i grla.
Ministar reče grčevito, svladavajući se: »Bobinine, molim vas da pažljivo važete svoje
riječi. Ako se to može učiniti brže, recite mi: što valja poduzeti?«
»Brže? To neće ići.«
»Ali zašto? S kojeg razloga? Tko je tome kriv? Recite mi, ništa se ne bojte! Recite mi tko
je kriv i, ma kakav bio njihov čin, strgnut ću im epolete.«
Bobinin zabaci glavu unatrag i zagleda se u strop na kojem su se nestašno poigravale
nimfe Osiguravajućeg društva Rusija.
»Napokon će to na kraju ispasti dvije i po do tri godine!« bjesnio je ministar. »A dobili
ste rok od godinu dana!«
Bobinin plane. »Kako to mislite, dobili smo rok? Kako vi to zamišljate nauku? ’Ej,
konjiću mrkonjiću, sagradi mi palaču do jutra’ i ujutro imate palaču? A što ako je problem
krivo postavljen već u početku? I što ako dođe do nekih novih pojava? Rok! Zar vam se ne
čini da uz to što dajete naređenja, morate imati i mirne, site, slobodne ljude koji će obavljati
posao? I bez te strahovite atmosfere sumnje. Eto, selili smo mali strug s jednog mjesta na
drugo i, dok smo ga prenosili podložna se pločica razbila. Sam Bog zna zašto se razbila. Ali
taj će popravak stajati trideset rublji. Uostalom, taj je strug običan drek, star sto i pedeset
godina, bez motora, običan koloturnik s remenom, i zbog te napukline major Šikin, oficir
službe sigurnosti, dovlačio je svakog pojedinog k sebi i ispitivao ga čitava dva tjedna, tražeći
nekoga kome bi mogao natovariti dodatnu kaznu. Takav je oficir službe sigurnosti u
institutu običan parazit, a imamo još jednoga u zatvoru i taj ne zna ništa drugo nego ljudima
ići na živce s izvještajima i problemima. Kog će vam vraga svi ti agenti? Napokon, svi kažu da
radimo na tajnom telefonu za Staljina i da to Staljin lično požuruje. Pa ipak ni na zadatku
kao što je taj niste nam u stanju osigurati stalnu opskrbu materijalom. Ili nam trebaju
kondenzatori kojih nema, ili lampe nisu prave vrsti, ili nemamo dovoljno oksilografa. Bijeda!
To je sramota! ’Tko je kriv?’ A jeste li mislili na ljude? Svi oni rade po dvanaest, čak i
šesnaest sati dnevno, a vi hranite samo glavne inženjere mesom a ostali dobivaju kosti. Zašto
ne dopuštate zatvorenicima u Pedesetosmici posjete? Morali bismo ih dobivati svaki mjesec,
a vi ih dopuštate jedanput godišnje. Zar to podiže moral? Možda nemate dovoljno crnih
marica da razvozite okolo zatvorenike? Ili novaca da platite stražare što rade u slobodne
dane? Režim! Režim vam zadaje glavobolju, režim će vas natjerati u ludilo. Nekad nam se
nedjeljom dopuštalo da idemo u šetnju po cio dan; sad je to zabranjeno. Zašto? Da bismo
više radili? Čemu se uopće nadate − da ćete obrati vrhnje s dreka? Stvari neće ići ništa brže
ako ljude tjerate da se guše bez svježega zraka. Ah, ali kakva korist od riječi? I uopće − zašto
ste me pozvali noću? Zar danju nema dovoljno vremena? Napokon, ja sutra moram raditi.
San mi je potreban.«
Bobinin je ustao uspravan, gnjevan, golem.
Abakumov se teško dišući naslonio na rub stola.
Bilo je jedan i dvadeset. Za jedan sat, u pola tri, Abakumov je morao podnijeti izvještaj
Staljinu u njegovoj kući u Kuncevu.
Ako ovaj inženjer ima pravo, kako da se iskoprca iz te kaše?
Staljin nikad ne prašta.
I tačno u trenutku kad je otpustio Bobinina sjetio se one trojke lažljivaca iz Specijalnog
tehničkog odjela. Crni gnjev pomutio mu je oči.
Poslao je po njih.
 18
SVEČAR
Soba je bila malena i niska. Imala je dvoja vrata, ali ni jednog prozora; zrak je ipak bio
svjež i ugodan. Posebni inženjer bio je odgovoran za izmjenu i čistoću zraka. Veći dio sobe
zapremao je nizak, taman otoman s cvjetnastim jastucima. Dvostruke žarulje sa
svijetloružičastim staklenim zaslonima gorjele su na zidu iznad njega.
Na otomanu je ležao čovjek kojega je lik bio isklesan u kamenu; naslikan uljenim
bojama, u akvarelu, gvašu, sepiji; nacrtan ugljenom i kredom; oblikovan iz šljunka, morskih
školjki, keramičkih pločica, zrna žita i zrna soje; izrezbaren iz slonove kosti, ispleten od
trave, utkan u sagove, naslikan na nebu pomoću eskadrila aviona u formaciji i snimljen na
filmu… kao ni jedan drugi lik tokom tri bilijuna godina, koliko je stara zemaljska kora.
Ležao je podignutih nogu obuvenih u mekane kavkaske papuče nalik na pletene čarape.
Na sebi je imao vojničku bluzu s četiri velika džepa, dva na grudima, dva sa strane − staru,
iznošenu, jednu od nekoliko vojničkih bluza koje je navikao nositi još za građanskog rata i
koje je zamijenio za maršalsku uniformu tek poslije Staljingrada.
Ime tog čovjeka ispunjalo je svjetske novine, izgovaralo ga je na tisuće spikera na
stotinama jezika, izvikivali su ga govornici na početku i na kraju govora, pjevali su ga nježni
mladi glasići pionira i objavljivali biskupi. Ime tog čovjeka sušilo se na usnicama umirućih
ratnih zarobljenika, na nateklim desnima logoraša. Njime je bilo prozvano mnoštvo gradova i
trgova, ulica i aleja, palača, sveučilišta, škola, sanatorija, gorskih lanaca, kanala, tvornica,
rudnika, državnih i zadružnih farmi, ratnih brodova, ledolomaca, ribarskih brodova,
postolarnica, dječjih vrtića − a skupina moskovskih novinara predložila je da ga se dade i
Volgi i Mjesecu.
A on je bio samo mali starac, opuštenog dvostrukog podbratka koji se nikad nije vidio na
portretima, usta prožetih vonjem turskog duhana u listovima i masnih prstiju koji su
ostavljali tragove na konjima. Nije se najbolje osjećao ni jučer ni danas. Čak i u toplom zraku
osjećao je hladnoću po leđima i ramenima, i pokrio se smeđim šalom od devine dlake.
Nije mu se nikamo žurilo, i sa zadovoljstvom je prelistavao malu knjižicu u smeđim
koricama. Gledao je sa zanimanjem fotografije i tu i tamo bi pročitao nešto teksta, koji je
znao gotovo napamet, a zatim je dalje okretao stranice. Knjižica je bila vrlo praktična jer se
mogla spremiti u džep od kaputa. Mogla je pratiti ljude posvuda u njihovom životu. Imala je
dvije stotine pedeset stranica ali bila je štampana vrlo krupnim slovima tako da su je čak i
stariji ljudi ili polupismeni mogli čitati bez napora. Naslov je bio utisnut zlatom na koricama:
Josif Visarionovič Staljin: Kratka biografija.
Elementarne iskrene riječi te knjige morale su ostaviti na ljudsko srce ozbiljan dojam.
Njegov strateški genij. Njegova mudra dalekovidnost. Njegova snažna volja. Njegova željezna
volja. Od 1918. on je praktički postao Lenjinov zamjenik. (Da, da, baš je tako bilo.)
Komandant revolucije zatekao je na frontu paniku, zbrku; Staljinove upute predstavljale su
osnovu za Frunzeov plan operacija. (Tačno, tačno.) Imali smo veliku sreću da nas je u teškim
danima velikog domovinskog rata vodio mudar i iskusan vođa − Veliki Staljin. (Zaista, narod
je imao sreću.) Svima je poznata neodoljiva moć Staljinove logike, kristalna jasnoća njegova
duha. (Bez lažne čednosti, sve je to istina.) Njegova ljubav za narod. Njegovo razumijevanje
za druge. Njegova nevjerojatna skromnost. (Skromnost − da, to je vrlo tačno.)
Vrlo dobro. A kažu da se odlično prodaje. Ovo drugo izdanje štampano je u pet milijuna
primjeraka. Za ovoliku zemlju to je premalo. Treće izdanje moralo bi imati deset milijuna,
možda i dvadeset. Valja ga prodavati izravno tvornicama, školama, kolhozima.
Osjetio je malu mučninu. Odložio je knjigu, uzeo oguljenu smokvu s okruglog stolića i
zagrizao. Ako je posiše, mučnina će nestati, i u ustima će ostati ugodan okus koji malo
podsjeća na jod.
Zapazio je, premda se to bojao priznati, da mu zdravlje postaje svakog mjeseca sve gore.
Događalo mu se da zaboravlja stvari. Osjećao je nepodnošljivu mučninu. Nije ga mučio
nikakav određeni bol, ali satovi neugodne slabosti često bi ga prikovali za ležaj. Čak ni san
nije pomagao; budio se jednako umoran, jednako iscrpljen, s istim pritiskom u glavi kao i
kad je legao; i uopće nije osjećao želje da se kreće.
Na Kavkazu je čovjek od sedamdeset godina još mladić! Penje se na planine, na konja,
na ženu. A on je uvijek bio tako zdrav! Bio je siguran da će poživjeti do devedesete! Ali što se
dogodilo? Posljednjih godinu dana Staljin više nije mogao uživati u svojoj najvećoj radosti u
životu − u dobroj hrani. Od narančinog soka pekao ga je jezik, kavijar mu se lijepio za zube i
potpuno ravnodušno jeo je čak i pikantnu gruzijsku janjeću čorbu, koju zapravo uopće nije
smio jesti. Nije više nalazio ni stari, čisti užitak u vinu − mamurluci su završavali tupim
glavoboljama. Čak i pomisao na ženu bila mu je odvratna.
Budući da je sebi postavio kao cilj da živi do devedeset godina, Staljin je s tugom
pomišljao na činjenicu da mu te godine neće donijeti nikakve lične radosti, da će naprosto
morati pretrpjeti još dvadeset godina za dobrobit čovječanstva.
Jedan ga je liječnik upozorio (ali čini se da su ga kasnije strijeljali). Stetoskopi su drhtali
u rukama najslavnijih imena moskovske medicine. Nikad mu nisu propisivali injekcije (on je
sam naredio da se prekine sa svim injekcijama), samo elektroterapiju s visokim naponom i
»više voća«. Učiti čovjeka s Kavkaza nešto o voću!
On opet zagrize, zažmirivši.
Prije tri dana veličanstveno je proslavio sedamdeseti rođendan. Slavili su ga nekoliko
dana: dvadesetoga uveče Trajču Kostova su pretukli na smrt. Tek pošto su se oči te hulje
ukočile, mogla je započeti prava svečanost. Dvadeset prvoga bila je ceremonijalna proslava u
Bolšom Teatru, i Mao Ce Tung i Dolores Ibaruri i ostali drugovi držali su govore. Poslije toga
bio je veliki banket. A poslije toga mali banket. Pili su stara vina iz španjolskih podruma. On
je morao piti oprezno i čitavo vrijeme pokušavao je otkriti podmuklost u rumenim licima oko
sebe. A poslije su on i Lavrentij pili kahetinsko vino i pjevali gruzijske pjesme. Dvadeset
drugoga održano je veliko primanje za diplomate. Dvadeset trećeg gledao je sam sebe na
filmskom platnu u drugom dijelu Bitke za Staljingrad od Virte i u Nezaboravnoj 1919. od
Višnjevskoga.
Premda su ga malo umarala, on je vrlo volio ta dva djela. (Staljinska nagrada za oba.)
Dan-danas je njegova uloga u građanskom ratu kao i u velikom domovinskom ratu sve
tačnije opisana. Postaje jasno kako je veliki čovjek on tada bio. I vlastito sjećanje govorilo mu
je kako je često opominjao i ispravljao naglog i previše lakovjernog Lenjina. A Višnjevski je
dobro učinio kad mu je stavio u usta riječi: »Svaki radnik ima pravo da kaže svoje mišljenje.
Jednog dana unijet ćemo takav paragraf u ustav.« Što je to značilo? To je značilo da je
braneći Petrograd od Judeniča, Staljin već mislio na budući demokratski ustav. Naravno, to
se onda zvalo »diktatura proletarijata« u to doba − ali nije važno, bilo je istinito, bilo je
snažno!
A u Virtinom scenariju bila je odlično opisana noćna scena s Prijateljem. Premda ni
jednog takvog lojalnog, velikog Prijatelja Staljin nije mogao zadržati zbog ljudske perfidije i
vječne neiskrenosti. (Zapravo, nikad u čitavom svom životu nije imao takvog Prijatelja! Tako
se naprosto dogodilo, nikad ga nije imao.) Ali promatrajući Virtinu scenu na platnu Staljin je
osjetio kako ga u grlu nešto steže i kako mu suze naviru na oči (eto što znači umjetnik!) i
čeznuo je za takvim snažnim, nesebičnim prijateljem, kojemu bi mogao povjeriti stvari o
kojima razmišlja čitavu noć.
Nije važno. Običan, jednostavan puk ljubi svog Vođu, razumije ga i ljubi ga − to je istina.
Toliko je mogao vidjeti iz novina, iz filmova i iz gomile darova. Njegov je rođendan postao
narodni praznik, i to je bilo ugodno. Koliko je čestitaka primio! Od ustanova, organizacija,
tvornica, pojedinih građana. Pravda je zatražila dopuštenje da u svakom broju štampa dva
stupca tih čestitaka. Istina, to će morati izlaziti nekoliko godina, ali može, ideja nije uopće
loša.
A darovi su preplavili deset dvorana Muzeja revolucije. Da ne bi ometao Moskovljane
dok ih gledaju tokom dana, Staljin je odlazio da ih gleda noću. Rad tisuća i tisuća majstora
zanata, najljepši darovi zemlje, stajali su, ležali i visili pred njim. Ali i tu je osjetio istu onu
ravnodušnost, isti onaj nedostatak pravog interesa. Kakve koristi od svih tih darova? Vrlo su
mu brzo postali dosadni. A zatim, i samo je to mjesto izazivalo u njemu nekakvu neugodnu
uspomenu, samo što se, a to mu se često događalo u posljednje vrijeme, nikako nije mogao
tačno sjetiti što je posrijedi, i bio je svjestan samo osjećaja nelagode. Prošao je kroz tri
dvorane i nije izabrao ništa. Stao je pred veliki televizor s urezanim riječima »Velikom
Staljinu od Čekista«. (Izrađen u Mavrinu, taj je televizor bio jedinstven − najveći koji je ikad
izgrađen u Sovjetskom Savezu.) A onda se okrenuo i otišao.
I tako je prošao taj značajan praznik, ali proslava ga nije ispunila pravim zadovoljstvom.
Nekakav čudan osjećaj u grudima mučio je Staljina, očigledno u vezi s Muzejom, ali nije
ga mogao dokraja shvatiti.
Narod ga ljubi, istina, ali sam narod prepun je mana. Kako bi se mogle ispraviti? I koliko
bi se brže komunizam mogao izgraditi da nema bezdušnih birokrata. Da nema umišljenih
glavešina. Da nema organizacionih slabosti u preodgajanju masa. Da nema »skretanja« u
partijskom odgoju. Da nema usporavanja u izgradnji, zakašnjenja u proizvodnji, izrade robe
loše kvalitete, slabog planiranja, ravnodušnosti prema uvođenju novih tehnoloških mjera i
opreme, odbijanja mladih ljudi da pionirski odlaze u udaljena područja, gubitka žita na
poljima, rasipanja knjigovođa, krađa u skladištima, prevara direktora, sabotaža zatvorenika,
liberalizma u policiji, uništavanja javnih zgrada, drskih špekulanata, pohlepnih domaćica,
razmažene djece, brbljavica u tramvajima, sitničavog »kritiziranja« u literaturi, liberalnih
sklonosti u kinematografiji.
Ne, narod još uvijek ima previše mana.
A što ih je 1941. natjeralo na povlačenje? Napokon, ljudima je bilo naređeno da ostanu
na položajima do smrti. Zašto nisu ostali? Tko se tada povukao, ako nije narod?
Ali spominjući se 1941. Staljin nije mogao izbjeći sjećanju na vlastitu slabost. Na svoj
žurni i nepotrebni odlazak iz Moskve u listopadu. Naravno, to nije bio bijeg. Jer kad je
odlazio, Staljin je ostavio za sobom odgovorne ljude i dao im strogo naređenje da brane
glavni grad do posljednje kapi krvi. Ali, na žalost, upravo su se ti drugovi pokolebali i on se
morao opet vratiti, doći u glavni grad i braniti ga.
Kasnije je poslao u zatvor svakog pojedinca koji se sjećao te panike 16. listopada. Ali
kaznio je i sebe − održao je vojničku smotru u studenom. Taj trenutak u njegovom životu bio
je nalik na onaj kad je pao u procjep u ledu u izgnanstvu u Turuhansku: led i očaj, ali iz leda i
očaja potekla je snaga. Nije to bila mala stvar − vojnička smotra dok je neprijatelj pred
vratima.
Ali može li uopće biti lako, biti Najveći od najvećih?
Iscrpljen neradom, Staljin se nehotice prepustio deprimantnim mislima. U tom trenutku
nije ninašto usredotočio svoju umornu pažnju. Čvrsto je zatvorio oči i ležao, dok su mu se
nevezane uspomene iz njegovog dugog života uvlačile u mozak. A ipak, iz nekog čudnog
razloga, nije se prisjećao ničega dobroga, već samo loših i neugodnih stvari. Ako se sjetio
svog rodnog mjesta Gori, nisu mu padali na pamet ljupki zeleni brežuljci, ni vijuganje rijeka
Medžuda i Ljahva, već ono što mu je tamo bilo mrsko i što mu nije dalo da se ni na jedan sat
vrati u dom svoga djetinjstva. Ako bi mu se misli navraćale na 1917, prisjećao bi se samo
kako se pojavio Lenjin sa svojim umišljenim doktrinama i poremetio sve što je već učinjeno, i
kako su se svi smijali kad je Staljin predložio da se osnuje zakonita stranka i da se živi u slozi
s Privremenom vladom. Smijali su mu se više nego jednom − ali zašto je bila uobičajena
praksa da se svaki težak i nezahvalni zadatak prebaci na njega? Smijali su mu se, ali 6. srpnja
poslali su njega a ne nekog drugog iz Kšesinske palače u Petropavlovsku tvrđavu, da uvjeri
mornare kako moraju predati tvrđavu Kerenskome i povući se u Kronštat. Grišu Zinovjeva
mornari bi kamenovali. Čovjek mora znati razgovarati s ruskim narodom. Sjetio se 1920, i
onda opet kako je Tuhačevski iskrivljenih usana vikao da je Staljinova krivnja što nije zauzeo
Varšavu. Dobro se izvikao taj luđak!
Čitav njegov život stvari mu nikad nisu polazile za rukom kako valja. Nikad mu nisu
polazile za rukom, jer je uvijek bilo ljudi koji su ga ometali. A kad bi jednoga uklonili, na
njegovom bi se mjestu pojavio netko drugi.
 Netko je četiri puta lagano pokucao na vrata, tako tiho da je izgledalo kao da se pas
nekoliko puta očešao o njih.
Staljin okrene prekidač kraj svog ležaja i zasun se automatski povuče, a nezastrta vrata
se malo otvore. Nisu bila pokrivena zastorom, jer Staljin nije volio nikakve zastore oko
kreveta, draperije ili niše gdje bi se netko mogao sakriti. Vrata su se otvorila upravo toliko da
propuste psa; ali umjesto toga pojavila se mlada proćelava glava Poskrebiševa sa stalnim
izrazom iskrene odanosti i potpune pokornosti na licu.
Zabrinut za šefovo zdravlje primijetio je da Staljin leži napola pokriven šalom od devine
dlake, ali nije ga izravno upitao za zdravlje. (Pretpostavljalo se da je zdravlje izvanredno.) On
reče tiho: »Jo Sarjonič, Abakumov će doći u dva i trideset. Hoćete li ga primiti? Ili možda
nećete?«
Josif Visarionovič otkopča džep na prsima i izvuče sat na lancu. (Poput svih
staromodnih ljudi nije trpio ručnih satova.)
Još nije bilo dva sata ujutro.
Nije imao nikakve volje da se presvuče i da pođe u ured. Ali nikako nije smio dopustiti
da disciplina popusti. Ako samo malo popusti uzde, svi će to smjesta osjetiti.
»Vidjet ćemo«, odgovori Staljin umorno i zatrepće očima. »Ne znam.«
»Pa neka dođe. Može čekati!« reče Poskrebišev i tri puta nepotrebno kimne glavom.
(Ističući svoje dječačko vladanje, činio je svoj položaj mnogo čvršćim.) A sad se opet ukočio,
pozorno promatrajući Šefa. »Kakva su vaša naređenja, Jo Sarjoniču?«
Staljin tužno pogleda to stvorenje koje mu, na žalost, također nije moglo biti prijatelj, jer
je bio tako potpuno podložan.
»Hajdete sad, Saša«, reče on ispod brkova.
Poskrebišev još jednom kimne, povuče glavu i čvrsto zatvori vrata.
Josif Visarionovič namjesti automatski zasun i zaogrnut šalom, okrene se na drugu
stranu.
Tada opazi na niskom stoliću kraj otomana knjigu u jeftinom džepnom izdanju s
crvenim i crnim koricama.
Istog trenutka sjetio se što ga je ono zaboljelo u grudima, što ga je peklo, što mu je
pokvarilo rođendan: osoba koja mu je još i danas smetala i koja nije bila uklonjena − Tito!
Tito!
Kako se to moglo dogoditi? Kako se mogao tako prevariti u toj škorpionskoj duši?
Godine 1936. i 1937. bile su tako veličanstvene! Toliko glava koje su do tada bile netaknute
palo je te godine, ali on je dopustio da mu Tito izmakne iz ruku.
Stenjući, Staljin spusti noge sa ležaja. Uspravi se i podigne ruke prema crvenkastoj
prosijedoj glavi na kojoj se vidjela ćela. Obuzela ga je neopisiva gorčina i nezadovoljstvo.
Poput legendarnog junaka, Staljin je čitavog života odsijecao bezbrojne hidrine glave.
Oslobodio se čitavog brda neprijatelja u svom životu. A spotaknuo se o jedan korijen.
Josip se spotaknuo o Josipa.
Kerenski, koji je još uvijek negdje bio živ, nije ni najmanje smetao Staljinu. Uostalom,
što se Staljina tiče, mogli su se iz groba vratiti i Nikolaj II ili Kolčak − prema njima nije
osjećao nikakve lične mržnje: oni su bili otvoreni neprijatelji i nisu se izmotavali nudeći neki
novi, bolji, vlastiti socijalizam.
Bolji socijalizam? Na neki drugi način nego što radi Staljin? Gluposti! Tko može graditi
socijalizam bez Staljina?
Nije bila riječ o tome da bi Tito mogao uspjeti. I tako ništa ne može nastati iz onoga što
on radi! Staljin je gledao na Tita kao što neki stari seoski liječnik, koji je razrezao bezbrojne
želuce i odsjekao beskonačan niz udova u kolibicama bez dimnjaka ili na daskama kraj puta,
gleda na nekog malog stažista u bijelom ogrtaču.
 Sabrana djela Lenjinova već su mijenjana tri puta, a djela Utemeljitelja dva puta. Svi oni
koji se nisu slagali već su davno spavali vječnim snom, oni koji su se spominjali u starim
fusnotama, koji su pomišljali da se socijalizam može graditi na neki drugi način. A tada, kad
se čak ni u prašumama na sjeveru nije više moglo čuti ni kritike ni sumnji, Tito je odnekud
ispuzao sa svojim dogmatičarem Kardeljem i izjavio da sve to treba raditi drugačije.
U tom je trenutku Staljin opazio da mu srce kuca jače, da mu se vid zamaglio, da osjeća
neugodne grčeve po čitavom tijelu.
Izmijenio je ritam disanja. Pogladio se po licu i brkovima. Nije smio popustiti. Ako
popusti, Tito će mu oteti posljednji mir, posljednji apetit, posljednji san.
Kad su mu se oči razbistrile pogled mu je opet pao na crvenu i crnu knjižicu. Tu knjigu
nije mogao nizašto kriviti. Staljin zadovoljno posegne za njom, podmetne jastuk pod leđa i
opet se napola opruži na nekoliko minuta.
Bio je to primjerak iz multimilijunskog izdanja objavljenog na deset evropskih jezika;
knjiga se zvala »Tito, izdajnički maršal« od Renaud de Jouvenela. (Dobro je djelovalo da autor
očigledno stoji posve po strani, da, neki objektivni Francuz i to još s aristokratskim imenom.)
Staljin je već prije nekoliko dana pažljivo pročitao tu knjigu, ali nije se htio od nje rastati,
kao što se nije rado rastajao ni s jednom ugodnom knjigom. Kolike će se sad oči otvoriti i
zaista upoznati tog sebeljubivog, okrutnog, kukavičkog, perfidnog, opakog tirana! Tog
odvratnog izdajnika! Tog beznadnog tvrdoglavca! Čak su i komunisti na Zapadu bili potpuno
zbunjeni. Ona stara budala Francuz Andre Marty − čak i njega se moralo izbaciti iz
Komunističke partije zato što je branio Tita.
Listao je knjigu. Da, evo, tu je! Sada ljudi više ne mogu i dalje veličati Tita kao heroja: on
se dva puta kukavički htio predati Nijemcima, ali njegov šef Generalštaba, Arso Jovanović,
prisilio ga je da ostane Vrhovni komandant. Plemeniti Arso je ubijen, a i Petričević: »Ubijen
samo zato što je volio Staljina.« Netko je uvijek ubijao najbolje ljude, a najgori su ostajali da
Staljin s njima obračuna.
Tu je bilo sve, sve − da je Tito vjerojatno britanski špijun; da se silno ponosi svojim
donjim rubljem s izvezenom kraljevskom krunom; kako je fizički odvratan, kao Goring, kako
je iskićen medaljama i ordenjem dok su mu prsti prekriveni ogromnim dijamantnim
prstenjem. (Kakva je to jadna taština u čovjeku koji nema nikakva dara za ratne vještine?)
Objektivna, principijelna knjiga. Zar kod Tita nema nekih seksualnih nastranosti? I o
tome valja pisati.
»Jugoslavenska Komunistička partija nalazi se u kandžama ubojica i špijuna.« »Tito je
mogao preuzeti vodstvo samo zato što su ga podupirali Bela Kun i Trajčo Kostov.«
Kostov! Kako je to ime vrijeđalo Staljina! Gnjev mu je navro u glavu i snažno je
zamahnuo nogom − u krvavu Trajčovu njušku! I Staljinovi sivi očni kapci zatreperiše od
zadovoljenog osjećaja za pravdu.
Taj prokleti Kostov, svinja prljava!
Nevjerojatno kako su sada, gledajući unazad, postale jasne spletke tih varalica! Kako su
se lukavo prikrivali! U najmanju ruku uspjelo mu je da dohvati Belu Kuna 1937; ali prije
jedva deset dana Kostov je osramotio socijalistički sud. Koliko je uspješnih procesa Staljin
vodio, koliko je neprijatelja natjerao da se ponize i da priznaju svaki sramotni zločin − a ipak
nije uspio u slučaju Kostova! Sramota se proširila čitavim svijetom! Kakva je to bila mračna
podmuklost, zavarati iskusne isljednike, puzati im pred nogama − a onda na javnom suđenju,
pred stranim dopisnicima, opet sve poreći! Kakva je to pristojnost? I partijska svijest? I
proleterska solidarnost? Dobro, umri, ali umri tako da nam budeš od neke koristi!
Staljin odbaci knjigu. Ne, nije se mogao naprosto odmarati i ležati. Borba nije prestajala.
Bezbrižna zemlja može spavati, ali ne i njen Otac. On ustane, ali se ne ispravi potpuno.
Otključa druga vrata u sobi (ne ona kroz koja je ušao Poskrebišev) zatim ih zaključa za
sobom. Jedva čujno u mekim papučama pošao je niskim, uskim, zavojitim hodnikom bez
prozora, u koji je svjetlo dopiralo odozgo, pokraj ogledala koja su s jedne strane bila prozori i
kroz koja je mogao vidjeti predvorje. Pošao je dalje do svoje spavaonice, također niske,
malene, bez prozora, s uređajem za ventilaciju zraka. Iza hrastovih oplata na zidovima
spavaonice bio je blindirani sloj, a izvana kamen.
Malim ključićem koji mu je visio o pojasu Staljin otključa metalni poklopac boce, natoči
čašu svog omiljenog, okrepljujućeg likera, ispije je i opet zaključa čep.
Prišao je ogledalu. Oči su mu gledale jasno i nepodmitljivo strogo. Čak ni premijeri nisu
mogli odoljeti tim očima. Izgled mu je bio ozbiljan, jednostavan, vojnički.
Pozvao je svog gruzinskog posilnog da ga obuče.
Čak i pred onima koji su mu bili bliski držao se kao prava povijesna ličnost.
Njegova željezna volja. Njegova nepokolebiva volja.
 19
JEZIK JE SREDSTVO PROIZVODNJE
Noć je bila Staljinovo najplodnije doba.
Njegov se kritički duh polako razvijao ujutro. Svojim sumornim jutarnjim duhom
uklanjao je ljude s položaja, smanjivao troškove, naređivao da se dva-tri ministarstva spoje u
jedno. Svojim oštrim i gipkim noćnim duhom odlučivao je kako da poveća broj ministarstava
dijeleći ih, i kako da nazove nova; potpisivao je nove budžete i potvrđivao nova imenovanja.
Sve njegove najbolje ideje rađale su se između ponoći i četiri sata ujutro: kako će
zamijeniti stare obveznice novima, a da pri tom izbjegne plaćanje vlasnicima obveznica;
kakve kazne će uvesti za izostanak s posla; kako će produžiti radni dan i radni tjedan; kako
će trajno privezati radnike i ostale namještenike za posao; zatim ukaz o robiji i vješalima;
raspadanje Treće internacionale; izgon izdajničkog stanovništva u Sibir.
Izgon čitavih naroda bio je ujedno njegov najveći teoretski prilog i najhrabriji
eksperiment, ali drugo se tada nije ni moglo učiniti. Čitav svoj život on je nesumnjivo bio
najistaknutiji specijalist Partije u pitanju sovjetskih nacionalnosti.
Donio je još čitav niz drugih, značajnih ukaza. Međutim, ipak je pronašao jedno slabo
mjesto u čitavom arhitektonskom sistemu, i u njegovom je mozgu polako sazrijevao jedan
važan novi ukaz. Sve je zauvijek fiksirao, zaustavio svako kretanje, začepio sve otvore, svih
200 milijuna znalo je gdje im je mjesto − samo su mladići iz kolhoza izmicali.
Naravno, stvari su se odlično razvijale u kolhozima. Staljin se u to uvjerio pošto je
gledao Kubanske kozake i pročitao Viteza zlatne zvijezde. Oba su autora posjetila kolhoze. Sve
su vidjeli i izvijestili o onome što su vidjeli, a to je očigledno bilo dobro. I sam je Staljin
razgovarao s kolhoznicima u prezidijumima.
Ali kao dubok i samokritičan državnik, Staljin je pokušao još temeljitije ući u stvar od
tih pisaca. Jedan od provincijskih partijskih sekretara (očigledno je kasnije strijeljan)
izbrbljao mu je da nije sve tako dobro kako izgleda: stariji ljudi i žene registrirani u
kolhozima od 1930. rade s entuzijazmom, ali mlađi ljudi (ne svi, naravno, samo stanoviti
nesavjesni pojedinci) pokušavaju, čim završe školu, na prevaru dobiti pasoš i odjuriti u grad.
Staljin je to čuo, i već je u sebi stao razmišljati o mogućnostima da se to ispravi.
Obrazovanje! Čitava ta priča o općem sedmogodišnjem obrazovanju, o općem
desetogodišnjem obrazovanju, kad djeca kuharica idu na sveučilišta, dovela je do opće zbrke.
Lenjin je sam imao krive pojmove u tom pogledu, ali još je bilo prerano da se to ljudima kaže.
Svaka kuharica, svaka domaćica morala bi biti u stanju da vodi državu! Kako je on to zapravo
sebi konkretno zamišljao? Da kuharice ne kuhaju petkom, već da odlaze na sastanke
pokrajinskog izvršnog odbora? Kuharica je kuharica, i njen je posao da priprema večeru. Što
se vladanja ljudima tiče, to je uzvišeni poziv; on se može povjeriti samo posebno odabranom
osoblju, prokušanom i vjernom, koje se provjeravalo tokom niza godina. A upravljanje tim
osobljem može biti samo u jednim rukama, iskusnim rukama Vođe.
U statutima kolhoza moralo bi stajati da, jednako kao što im zemlja pripada zauvijek,
isto tako svaka osoba rođena u određenom selu automatski postaje danom rođenja član
kolhoza. To treba prikazati kao časno pravo. I samo prezidij okružnog izvršnog odbora može
nekome odobriti odlazak iz kolhoza.
Zatim treba smjesta povesti propagandnu kampanju, objaviti niz novinskih članaka:
»Mladi nasljednici kolhozne žitnice«, »Značajan korak u izgradnji novog sela«. Zacijelo će
pisci naći načina da to izraze.
Istina, činilo se da je netko od desničara upozoravao da će taj problem iskrsnuti. (Takvi
»desničari« zapravo nikad nisu postojali − sam je Staljin grupirao stanovite ljude pod taj
naslov da bi što lakše mogao s njima obračunati.)
Iz nekih neobjašnjivih razloga, uvijek se kasnije utvrdilo da su uništeni protivnici u
nečemu imali pravo. Fasciniran njihovim neprijateljskim mislima, Staljin je oprezno
osluškivao njihove glasove preko groba.
Ali premda je taj ukaz bio vrlo hitan, i premda su i drugi ukazi, također hitni, sazrijevali
u njegovom mozgu, Staljin je danas, ulazeći u svoj ured, osjećao da ga privlači nešto
uzvišenije.
Na pragu svog osmog desetljeća nije imao nikakva prava da to dalje odlaže.
Izgledalo je da je već učinjeno sve moguće da se osigura njegova besmrtnost.
Ali Staljinu se činilo da mu se njegovi suvremenici, premda ga nazivaju Najmudrijim od
najmudrijih, ipak ne dive onoliko koliko zaslužuje, da je njihov zanos površan, da još uvijek
pravo ne poimaju dubinu njegova genija.
Jedna ga je misao izjedala u posljednje vrijeme: da postigne još jedan naučni uspjeh, da
dade neizbrisivi prilog još nekoj nauci osim filozofiji i povijesti. Naravno, mogao je takav
prilog dati biologiji, ali povjerio je taj posao Lisenku, tom poštenom, energičnom čovjeku iz
naroda. Osim toga, matematika, ili barem fizika, više je privlačila Staljina. Nikad nije bez
zavisti mogao čitati raspravu o nuli i minus jedan na kvadrat u Dijalektici prirode.
Ali ma koliko da je listao Kiselevljev udžbenik Algebre i Sokolovljevu Fiziku za više
razrede, nigdje nije mogao naći odgovarajuću inspiraciju.
I onda ga je sretan slučaj naveo na potpuno različito polje, na polje lingvistike, u vezi s
nedavnim slučajem profesora Čikobave iz Tiflisa. Čikobava je objavio neku antimarksističku,
heretičku tezu da jezik nije nadgradnja, već naprosto jezik, da nije ni buržujski ni
proleterski, već naprosto narodni jezik − i usudio se otvoreno aludirati na ime samoga
Marra.
Budući da su i Marr i Čikobava bili Gruzijci, čitava je stvar odmah naišla na reakciju u
časopisu gruzijskog sveučilišta, i jedan sivi, neuvezani primjerak tog lista, štampanog
karakterističnim gruzijskim pismom ležao je ovog trenutka pred Staljinom. Nekoliko
Marrovih učenika napalo je drskog naučenjaka. Poslije tih optužbi mogao je samo sjediti i
čekati da mu o ponoći na vrata zakuca MGB. Već se nagoviještalo da je Čikobava agent
američkog imperijalizma.
Ništa ne bi spasilo čikobavu da sam Staljin nije podigao telefon i dopustio mu da živi.
Pustit će ga da živi − i on će sam jednostavne provincijske misli tog čovjeka iznijeti i razviti
na briljantan, besmrtan način.
Istina, bilo bi impresivnije da pobije kontrarevolucionarnu teoriju relativnosti, na
primjer, ili teoriju o valnom mehanizmu, ali zbog državnih poslova za to naprosto nije imao
vremena. Filologija je, međutim, stajala uz bok gramatici, a što se tiče teškoće, Staljin je
gramatiku oduvijek smatrao ravnom matematici.
Mogao je ovako napisati živo, izražajno (već je sjedao i pisao): »Ma koji jezik sovjetskih
naroda uzeli: ruski, ukrajinski, bjeloruski, uzbečki, kazački, gruzijski, armenski, estonski,
letonski, litvanski, moldavski, tatarski, azerbejdžanski, bakširski, turkmenski…« (Do vraga! S
godinama postajalo mu je sve teže i teže izbjeći nabrajanje. Ali zašto bi ga, uostalom, i
izbjegavao? Na taj način napisano se dublje urezivalo u glavu čitaoca i slabilo nagon da
proturječi.) »… svakome je jasno, da…« Pa dobro, tu ćemo staviti nešto što je svakome jasno.
Ali što je jasno? Ništa nije jasno. Kažu: »Sedam je milja do neba, i cijelim je putem
šuma.«
Ekonomika − to je baza. Socijalne pojave − to je nadgradnja. A trećeg elementa nema. Pa
ipak je zahvaljujući svom životnom iskustvu Staljin spoznao da se ništa ne može postići bez
trećeg elementa. Na primjer, mogu postojati neutralne zemlje, zar ne? (Ali ne i neutralni
narodi, naravno.) A recimo da je netko dvadesetih godina rekao s govornice: »Tko god nije s
nama, nije nužno protiv nas«? Otjerali bi ga s podija i istjerali iz Partije. Ali takva su
vremena prošla. To je dijalektika.
Tako je i s ovim. Staljin je razmišljao o Čikobavinom eseju, zaokupljen idejom koja mu
prije nikad nije pala na um: ako je jezik nadgradnja, zašto se ne mijenja sa svakom epohom?
Ako nije nadgradnja, što je onda? Baza? Način proizvodnje?
 Tačno govoreći, stvari stoje ovako: Način proizvodnje sastoji se od proizvodnih snaga i
proizvodnih odnosa. Nazvati jezik odnosom nemoguće je. Znači li onda da je jezik proizvodna
snaga? Ali proizvodne snage uključuju instrumente proizvodnje, sredstva proizvodnje i ljude.
Ali premda ljudi govore jezikom, jezik nisu ljudi. Sam bi vrag to znao − bio je u ćorsokaku.
Pravo govoreći, čovjek bi morao priznati da je jezik sredstvo proizvodnje kao − pa,
recimo, kao strugovi, željezničke pruge, pošta. Istovremeno, on spada i u komunikacije.
Ali ako na taj način izložiš tezu, i izjaviš da je jezik sredstvo proizvodnje, svi će se početi
smijuckati. Ne u našoj zemlji, naravno.
A nema nikoga koga se može upitati za savjet; samo on na zemlji istinski je filozof. Da je
bar živ netko poput Kanta, ili Spinoze, premda je bio buržuj… A da telefonira Beriji? Ali
Berija uopće nema pojma o takvim stvarima.
Recimo, mogao bi to postaviti opreznije: »U tom pogledu jezik, koji se u principu
razlikuje od nadgradnje, ne može se razlikovati od sredstava proizvodnje, od strojeva, na
primjer, koji su jednako indiferentni prema klasi kao i jezik.«
»Indiferentni prema klasi« − i to se nikad ranije ne bi bilo moglo reći.
On stavi tačku iza rečenice. Stavi ruke iza glave, zijevne i protegne se. Nije stigao daleko,
ali već je bio umoran.
Staljin ustane i prošeta se malom sobom, svojim omiljenim noćnim uredom. Približi se
sićušnom prozoru u kojem su umjesto običnog stakla bila dva okna od žućkastog,
neprobojnog stakla sa zrakopraznim prostorom između. Vani je bio mali ograđeni vrt gdje je
samo ujutro radio vrtlar pod nadzorom straže. Danima nitko osim njega nije tu stupio
nogom.
Iza neprobojna stakla nazirala se magla u vrtu. Nije se vidjela ni zemlja ni svemir.
Međutim, polovica svemira bila je zatvorena u njegovim grudima, i ta je polovica bila
harmonična i jasna. Samo ona druga polovica − objektivna stvarnost − krila se u općoj magli.
Ali ovdje, u svom dobro čuvanom i utvrđenom noćnom uredu Staljin se ni najmanje nije
bojao te druge polovice; osjećao je u sebi dovoljno moči da je pokori, da je oblikuje po svojoj
volji. I tek kad bi bio prisiljen da zakorači u tu objektivnu stvarnost − kad je, na primjer,
morao ići na veliki banket u Dvorani stupova, preći zastrašujući prostor između automobila i
vrata, sam se popeti stepenicama i preći preveliko predvorje između dva reda zanesenih i
punih poštovanja, ali ipak previše brojnih gostiju − u tim bi se časovima Staljin osjećao
bolestan, potpuno nezaštićen, ne bi čak znao ni kako da se koristi rukama, već odavno
beskorisnim za pravu obranu. Položio bi ih na trbuh i smiješio se. Oni su mislili da se
Svemoćni smiješi da im ugodi, ali on se smiješio zato što se boji.
On je sam opisao prostor kao osnovni uvjet za materijalno postojanje. Ali pošto se učinio
vladarem šestine zemlje, počeo se bojati prostora. To je bilo najbolje u njegovom noćnom
uredu: nije bilo prostora.
Staljin zatvori čelični kapak i polako se vrati k svom stolu. Bilo je čak i za Velikog
korifeja kasno za rad, ali on proguta pilulu i opet sjedne za stol.
Stvari mu nikad nisu posve polazile za rukom, a ipak se morao i dalje mučiti. Buduće
generacije će to znati cijeniti.
Kako je došlo do toga da u filologiji vlada teroristički, Arakčejevljev režim? Svatko se
boji da kaže ijednu riječ protiv Marra. Kako su čudnovati i plašljivi ljudi! Čovjek ih može
učiti demokraciji, može za njih sažvakati stvari tako da im preostane samo da ih progutaju −
ali oni će ipak okrenuti glavu.
Sve ovisi o njemu, o Staljinu; i ovdje također sve ovisi o njemu. Ponesen inspiracijom on
zapiše nekoliko rečenica:
»Nadgradnju je stvorila baza u svrhu…«
»Jezik je stvoren u svrhu…«
Njegovo smeđe-sivo, kozičavo lice, s velikim isturenim nosom, duboko se sagnulo nad
listom papira, te nije vidio anđela srednjovjekovne teleologije kako mu se smiješi preko
ramena.
Taj Lafargue − svi su ti teoretičari jednaki. On govori o »iznenadnoj revoluciji u jeziku
između 1789. i 1794«. Kakva je to revolucija! To je bio francuski jezik prije toga, i francuski
jezik je i ostao.
»Općenito se mora reći za dobrobit onih drugova koji su očarani eksplozijom, da se
zakon o prijelazu eksplozijom iz starog kvaliteta u novi kvalitet ne samo ne može primijeniti
na povijest lingvističkog razvoja, već se također rijetko može primijeniti na ostale društvene
pojave.«
Staljin se zavali u naslonjač i ponovo pročita što je napisao. Dobro je zvučalo.
Propagandisti će morati dobro osvijetliti poslavku: da sve revolucije u jednom trenutku
dosižu jednu tačku poslije koje više nema kretanja, te da kasniji razvoj nastupa evolucijom. A
moguće je čak da se kvantitet ne pretvara u kvalitet. Ali to će spremiti za drugi put.
»Rijetko?« Ne; to bi još uvijek moglo biti nezgodno.
Staljin prekriži »rijetko« i napiše »ne uvijek«.
Što bi bio zgodan primjer?
»Prešli smo s buržujske, individualno-seljačke strukture« (pojavio se novi termin, i to
dobar!) »na socijalističku kolhoznu«.
I kad je napokon stavio tačku iza rečenice, još je malo razmislio i dodao riječ
»strukturu«. To je bio njegov omiljeni stil: još jedan udarac na čavao koji je već zakucan.
Ponavljanje svih riječi činilo je svaku rečenicu razumljivijom. Inspirirano, njegovo je pero
pisalo dalje:
»A to je bilo moguće uspješno izvesti zato što je to bila revolucija odozgo, zato što je
revolucija provedena na inicijativu postojeće vlasti.«
Staljin se namršti. Dosta. Ovo nije dobro ispalo. Zar se po ovome ne bi moglo zaključiti
da inicijativa za kolektivizaciju nije potekla od samih kolhoznika?
Na vratima se začulo tiho šuštanje. Staljin pritisne dugme koje je otvaralo zasun. Na
vratima se pojavi Saša sa svojim klaunskim licem − bezobličnim i sretnim što je bezoblično.
»Jo Sarionič!« upita on gotovo šapatom. »Želite li da pošaljem Abakumova kući, ili želite
da još pričeka?«
»A, da, Abakumov.« Ponesen svojim kreativnim radom Staljin je na njega potpuno
zaboravio.
On zijevne. Sad je već bio umoran. Istraživačka strast planula je u njemu ali se brzo
ugasila; osim toga posljednje mu rečenice nisu najbolje uspjele.
»Dobro. Pozovi ga.«
I on izvuče iz stola drugu bocu s metalnim poklopcem, otključa je ključem s pojasa i
ispije čašicu.
On uvijek mora biti planinski orao.
 20
VRATITE NAM SMRTNU KAZNU, JOSIFE VISARIONOVIČU
Nije tako reći bilo čovjeka, koji bi se i u snu usudio pomisliti da ga nazove Saša umjesto
Aleksandr Nikolajevič, a još manje da to pred njim kaže. »Poskrebišev zove« značilo je »On
zove«. »Poskrebišev je naredio« značilo je »On je naredio«. Aleksandr Nikolajevič
Poskrebišev bio je šef Staljinovog osobnog tajništva više od petnaest godina. To je bilo vrlo
dugo vrijeme, i svatko tko ga nije potanje proučavao mogao bi se začuditi što mu je glava još
uvijek na ramenima. Ali tajna je bila vrlo jednostavna. Taj je veterinar iz Penze imao dušu
posilnog, i ta obična činjenica garantirala mu je sigurnost. Čak i kad je imenovan za general-
lajtnanta, člana Centralnog komiteta, i za šefa Specijalnog odjela za tajnu prismotru članova
Centralnog komiteta, još uvijek je sebe smatrao potpuno ništavnim pred šefom, i počašćen se
blaženo smijuckao kad god bi se kucnuli nazdravljajući njegovom rodnom selu Soplaki.
Staljinova intuicija nikad nije otkrila ni tračak sumnje ili opozicije u Poskrebiševu. Njegovo
prezime, koje je značilo kruh pečen iz ostataka tijesta, bilo je opravdano: činilo se da nisu
mogli sakupiti dovoljno kvaliteta duha i karaktera kad su ga pekli.
Ali u odnosu prema podređenima, taj proćelavi dvorjanin s izrazom priglupog čovjeka
poprimao je golemu samouvjerenost. S ljudima na nižem položaju govorio je na telefon jedva
čujnim glasom; čovjek je morao prilijepiti glavu za slušalicu da ga razumije. Tu i tamo čovjek
bi se s njim mogao našaliti, ali nikad ga nije mogao kao slučajno upitati: »Pa kako je danas
tamo kod vas?« (čak ni šefova vlastita kći nije mogla otkriti kako je tamo kod vas. Kad bi
telefonirala, rekli bi joj samo: »Kreće se«, ili »Ne kreće se«, već prema tome jesu li se ili nisu
čuli Šefovi koraci.)
Večeras je Poskrebišev rekao Abakumovu: »Josif Visarionovič radi. Možda će vas
primiti. Rekao je neka čekate.«
Uzeo je aktovku od Abakumova, uveo ga u sobu za primanje i otišao.
I tako Abakumov nije upitao ono što je iznad svega želio saznati: kako je šef danas
raspoložen? Ostao je sam u sobi za primanje, dok mu je srce snažno udaralo.
Taj snažni, krupni, odlučni čovjek ukočio bi se od straha kad bi išao na izvještaj Staljinu,
jednako kao što su građani za vrijeme valova hapšenja drhtali kad bi čuli topot koraka na
stepenicama. Uši bi mu se prvo sledile od straha, a zatim bi počele gorjeti − i svaki put bi se
Abakumov još više prestrašio da će ta njegova uporno crvena uha izazvati šefovu sumnju.
Staljin je sumnjao i u najsitnije stvari. Na primjer, nije volio da bilo tko zavlači ruku u
unutarnji džep u njegovom prisustvu. Stoga je Abakumov premjestio iz unutarnjeg džepa u
vanjski sva tri naliv-pera koja je pripremio da pribilježi upute.
Dnevne direktive državne službe sigurnosti dolazile su preko Berije, i od njega je
Abakumov primao većinu naređenja. Ali jednom mjesečno Apsolutni vladar htio je sam
osjetiti ličnost čovjeka kome je povjerio sigurnost svoga sistema.
Ti jednosatni sastanci bili su velika cijena za svu onu moć, svu snagu kojom je
Abakumov raspolagao. On je mogao živjeti i uživati samo u razmacima od sastanka do
sastanka. Kako se vrijeme približavalo, sve bi u njemu počelo gasnuti, uši bi mu se sledile;
predao bi aktovku prije nego bi ušao ne znajući hoće li je dobiti natrag; pognuo bi svoju
bikovsku šiju na vratima ureda ne znajući hoće li je opet ispraviti poslije jednog sata.
Staljin je zastrašivao zato što je jedna greška u njegovoj prisutnosti mogla biti ona jedna
greška u životu koja izaziva eksploziju neopoziva djelovanja. Staljin je zastrašivao zato što
nije želio čuti izgovore, i što nije optuživao; njegove žute tigarske oči naprosto bi opako
zasjale, donji bi se kapci malo stisnuli − i tu, u njemu, osuda je bila donesena a da osuđeni
čovjek to nije znao: on bi mirno odlazio, ali u noći bi bio uhapšen, a ujutro strijeljan.
Šutnja i ono nabiranje donjih kapaka bili su najgore od svega. Ako je Staljin bacio na
čovjeka nešto teško ili oštro, ako mu je zagazio na nogu, pljunuo na njega ili mu otpuhnuo
gorući žar iz lule u lice, taj gnjev nije bio konačan gnjev, taj je gnjev bio prolazan. Ako je
Staljin bio grub i kleo, čak i ako je upotrebljavao najgore izraze, Abakumov se radovao: to je
značilo da se Šef još uvijek nada da će ga popraviti i dalje s njim surađivati.
Naravno, Abakumovu je sad već bilo jasno da se u svom revnom zanosu previsoko
popeo. Bio bi u mnogo manjoj opasnosti da je ostao niže. Staljin je govorio prijazno,
dobroćudno s onima koji su bili dovoljno daleko od njega. Ali nije bilo više povlačenja kad bi
čovjek jednom postao blizak.
Preostalo je jedino čekati smrt. Vlastitu. Ili…
A stvari su tako neumitno išle svojim tokom da je u Staljinovom prisustvu Abakumov
uvijek strahovao da je nešto otkriveno.
Već i ranije često je drhtao od straha pri pomisli da je Staljinu mogla doprijeti do ušiju
neka vijest o tome kako se on obogatio u Njemačkoj.
Pri kraju rala Abakumov je bio na čelu svesaveznog SMERŠ-a, i rukovodio je
kontrašpijunažom na svim frontovima i u čitavoj vojsci. Bio je to period neograničene
pljačke, koji je vrlo kratko trajao. Da bi osigurao efektni konačni udarac protiv Njemačke,
Staljin je preuzeo od Hitlera praksu da se plijen smije slati s fronta kući. Ta je odluka potekla
iz njegova razumijevanja vojničke ćudi, onoga što bi on sam osjećao da je vojnik: krasno je
boriti se za čast domovine − još je ljepše boriti se za Staljina − ali da bi se riskirao život u
najopasnije vrijeme, kad je kraj rata nadomak, potreban je najsnažniji poticaj − ukratko, on
je dopustio svakom vojniku da šalje kući oko deset kilograma plijena mjesečno, svakom
oficiru dvadeset, a generalu trideset. Taj je raspored bio pravedan, jer vojnički ranac ne smije
biti pretežak kad vojnik napada, a general uvijek ima automobil. SMERŠ je bio u još boljem
položaju, jer je bio van domašaja neprijateljskih granata i nikad nije bio cilj neprijateljskim
avionima. Uvijek se nalazio u području iza borbenih redova, daleko od inspektora
ministarstva financija. Službenici SMERŠ-a bili su obavijeni oblakom tajnovitosti. Nitko se
nije usuđivao provjeravati što oni spremaju pod pečat u teretne vagone, što uzimaju iz
konfiscirane imovine koju su čuvali njihovi stražari. Kamioni, vlakovi i avioni odnosili su
kući bogatstvo SMERŠ-ovih službenika. Poručnici, ako nisu bili budale, mogli su tako
nagomilati tisuće, pukovnici stotine tisuća, Abakumov milijune.
Istina, on nije mogao zamisliti kako bi ga moglo spasiti zlato, čak i zlato pohranjeno u
švicarskoj banci ako padne s ministarskog položaja. Bilo je očigledno da ni bogatstvo ne
može pomoći ministru kome je skinuta glava. A ipak, nije mogao podnijeti da se njegovi
podređeni bogate, a da on sam ništa ne uzme. Stoga je slao jedan specijalni odred za drugim
u potjeru za blagom. Nije mogao odbiti čak ni dva kovčega puna naramenica. Pljačkao je u
nekom mjesečarskom transu.
Ali to blago Nibelunga bilo je Abakumovu zapravo nekorisno, a neprestano ga je
ispunjalo strahom da će biti otkriven. Nitko tko je za to znao ne bi se usudio prijaviti
svemoćnog ministra, ali je istovremeno bilo kakav slučaj mogao iznijeti djelo na vidjelo i
upropastiti ga. Bio je lud što se okoristio tom prilikom, ali sad je bilo prekasno.
Došao je u 2.30, a u 3.10 još uvijek je hodao amo-tamo po sobi za primanje, držeći svoju
veliku novu bilježnicu, osjećajući iznutra pravu slabost od straha; uši su mu već počele
gorjeti. Bilo bi najbolje kad bi Staljin nastavio raditi i kad ga uopće ne bi primio. Abakumov
je strepio pred izvještajem koji mora podnijeti o tajnoj telefoniji. Naprosto nije znao kakvu bi
laž mogao u ovom trenutku izmisliti.
Ali teška vrata su se napola otvorila. Poskrebišev je tiho izišao, gotovo na vršcima
prstiju, i šutke mu dao znak da pođe za njim. Abakumov je krenuo, trudeći se pri tom da
nikad ne stane svom težinom na noge. Provukao se kroz slijedeća vrata, koja su također bila
napola otvorena, i pridržao uglačane brončane kvake da se ne bi jače otvorila. Na pragu reče:
»Dobro veče, Josife Visarionoviču! Mogu li ući?«
Zabrljavio je, nije na vrijeme pročistio grlo, i glas mu je zazvučao promuklo, nedovoljno
lojalno.
Staljin, odjeven u vojničku bluzu sa zlatnim dugmetima i nekoliko redova odlikovanja,
ali bez epoleta, pisao je za stolom. Završio je rečenicu i tek tada podigao pogled, zlokobno
poput sovuljage.
 I ništa nije rekao.
Vrlo loš znak! Nije rekao ni jednu riječ.
Počeo je opet pisati.
Abakumov zatvori za sobom vrata, ali se ne usudi krenuti naprijed dok ga ne pozovu
kimanjem glave ili nekom drugom kretnjom. Stajao je posve malo pognut, spustivši duge
ruke uz tijelo, sa smiješkom punim poštovanja na mesnatim usnama. Uši su mu plamtjele.
Abakumov je već bio u oba ureda Vođe − u njegovom službenom dnevnom uredu i ovom
malenom noćnom.
U velikom dnevnom uredu na jednom od gornjih katova bilo je sunčano i prostorija je
imala obične prozore. U ormarima za knjige redala se smotra cjelokupne ljudske misli i
kulture, spremljena u šarene uveze. Na visokim prostranim zidovima visili su omiljeni
portreti Vođe, u zimskoj uniformi generalissima, u ljetnoj uniformi maršala. Bilo je tu
divana, naslonjača i mnogo stolaca za primanje stranih delegacija, za sastanke. Tu se Staljin
fotografirao.
Ovdje, u noćnom uredu, tik do zemlje, nije bilo ni slika ni ukrasa, a prozori su bili
maleni. Četiri niska ormara za knjige stajala su uz zidove obložene hrastovim oplatama, a
malo odmaknut od zida pisaći stol. U kutu je bio radio-gramofon; odmah do njega polica na
kojoj su stajale ploče. Staljin je noću vrlo rado slušao svoje stare govore.
Abakumov se pokorno pognuo i čekao.
Staljin je i dalje pisao. Pisao je svjestan da svaka njegova riječ istog časa pripada
povijesti. Lampa na pisaćem stolu osvjetljavala je samo papir; indirektno gornje svjetlo bilo
je slabo. Nije pisao čitavo vrijeme. Okretao bi glavu, škiljeći na jednu stranu, prema podu, ili
neprijazno gledajući Abakumova kao da nešto sluša, premda se u sobi nije čulo ni glasa.
Kako se razvio taj zapovjednički način, ta značajna težina svakog malog pokreta? Nije li
mladi Koba - kako su Staljina zvali na Kavkazu - micao prstima, rukama, podizao obrve i
zurio na posve isti način? Ali u to doba nitko se nije bojao, nitko u tim kretnjama nije nalazio
strahovito značenje. Tek pošto je količina metkom raznesenih glava dosegla stanoviti broj,
ljudi su u tim istim sitnim kretnjama počeli otkrivati nagovještaj, opomenu, naređenje. A
primijetivši ono što su drugi primjećivali, Staljin je počeo promatrati sam sebe; i on je
također vidio u svojim kretnjama i pogledima prijeteće skriveno značenje, i počeo ih svjesno
dotjerivati; i ubrzo su postali još bolji, i još pozitivnije djelovali na ljude oko njega.
Napokon Staljin strogo pogleda Abakumova i lulom mu pokaže kamo da sjedne.
Abakumov zadrhti od olakšanja, pređe sobu i sjedne − ali na sam rub sjedala, da bi što
lakše mogao ustati.
»Dakle?« upita Staljin, tražeći nešto među papirima.
Trenutak je nastupio! Sad mora hitno preuzeti inicijativu. Abakumov pročisti grlo i
počne žurno govoriti vrlo svečanim glasom. (Kasnije je sam sebe proklinjao zbog svoje
brbljive udvornosti u Staljinovom uredu i zbog svojih neumjerenih obećanja, ali uvijek je bilo
tako: što je neprijateljskiji bio stav Svemoćnoga, to neobuzdaniji bio je Abakumov u svojim
uvjeravanjima, poslije čega je tonuo sve dublje i dublje.)
Stalni ukras Abakumovljevih noćnih izvještaja, i ono što je Staljina zapravo najviše
privlačilo, bilo je otkrivanje neke vrlo značajne i raširene neprijateljske grupe. Bez takve
grupe koju valja razotkriti i spriječiti − svaki put nove − Abakumov uopće nije podnosio
izvještaj. Za danas je pripremio optužbu protiv grupe u Frunzeovoj vojnoj akademiji, i mogao
je dugo govoriti o pojedinostima.
Ali započeo je izvještavati o uspješnom razvoju − a da sam nije znao je li stvaran ili
iluzoran − priprema za atentat na Tita. Izvijestio je da će tempirana bomba biti postavljena
na Titovu jahtu prije nego krene na Brione.
Staljin podigne glavu, stavi ugašenu lulu u usta i otpuhne jednom ili dva puta. Nije
učinio nikakav drugi pokret, nije pokazao nikakva zanimanja; ali Abakumov, koji je već
pomalo uspio upoznati svog Šefa, osjetio je usprkos tome da je pogodio u žicu.
»A Ranković?« upita Staljin.
»A, da! Trenutak ćemo izabrati tako da će svi zajedno, i Ranković i Kardelj i Moša Pijade
− čitava klika − odletjeti u zrak! Računamo da će do toga doći još ovog proljeća.« (U
eksploziji jahte morala bi poginuti i čitava posada, ali ministar nije spomenuo tu pojedinost,
a Najbolji prijatelj mornara nije ga o tome ispitivao.)
Ali o čemu je mislio, otpuhujući iz ugašene lule, zureći bezizražajno u ministra preko
svog dugačkog nosa?
Nije, naravno, razmišljao o činjenici da se Partija, kojoj je stajao na čelu, u početku
gnušala individualnih terorističkih djela. A ni o tome da je sam utekao teroru. Dok je sisao
lulu i gledao tog rumenog, dobro uhranjenog hrabrog mladog čovjeka usplamtjelih ušiju,
Staljin je mislio ono što je uvijek mislio kad bi vidio svoje revne, pokorne podređene.
Njegova je prva pomisao uvijek bila: koliko se toj osobi može vjerovati? A druga: nije li
došao čas da se ova osoba likvidira?
Staljin je vrlo dobro znao za tajno bogatstvo Abakumova. Ali nije žurio da ga kazni:
Staljinu se sviđalo što je Abakumov takav čovjek. Pohlepni ljudi se lakše mogu razumjeti i
lakše je njima upravljati. Staljin se iznad svega čuvao ljudi koji su odlučili da vječno ostanu
siromašni, poput Buharina. On nije shvaćao njihove motive.
Ali nije mogao vjerovati ni ovom shvatljivom Abakumovu. Nepovjerenje je bilo
najkarakterističnija osobina Josifa Džugašvilija. Nepovjerenje je bilo njegov pogled na svijet.
On nije imao povjerenja u svoju majku. A nije imao povjerenja ni u onog Boga, kome se
do kamenog poda klanjao jedanaest godina svoje mladosti. Kasnije nije imao povjerenja u
svoje vlastite partijske drugove, posebno u one koji su dobro govorili. Nije imao povjerenja u
svoje drugove u izgnanstvu. Nije imao povjerenja u seljake siguran da neće posijati žito i
žnjeti ako ih se ne tjera i ako se njihov rad neprestano ne kontrolira. Nije imao povjerenja u
radnike, siguran da neće raditi ako im se ne nametnu norme. Nije vjerovao da pripadnici
inteligencije neće počiniti sabotažu. Nije vjerovao da će se vojnici i generali boriti ako im se
ne prijeti kaznenim bataljonima i mitraljezima s leđa. Nije vjerovao svojim ženama i
ljubavnicama. Nije vjerovao svojoj djeci. I uvijek se na kraju utvrdilo da je imao pravo.
Vjerovao je samo jednoj osobi, jednoj jedinoj u tom životu ispunjenom nepovjerenjem,
osobi jednako određenoj u prijateljstvu kao i u neprijateljstvu. On se sam među Staljinovim
neprijateljima, pred očima čitavog svijeta, okrenuo i ponudio Staljinu prijateljstvo.
I Staljin mu je vjerovao.
Taj čovjek je bio Adolf Hitler.
Staljin je sa zlobnim užitkom promatrao kako Hitler pokorava Poljsku, Francusku i
Belgiju, kako njegovi avioni pomračuju nebo nad Engleskom. Molotov se vratio iz Berlina
prestrašen. Njegovi su špijuni izvijestili da Hitler prikuplja snage za rat na Istoku. Hess je
odletio u Englesku. Churchill je upozorio Staljina na napad. Sve su vrane na bjeloruskim
topolama i galicijskim jablanovima graktale o ratu. Sve su žene na svim tržnicama iz dana u
dan prorokovale rat. Samo je Staljin ostao miran i bezbrižan.
On je vjerovao Hitleru.
To ga je zamalo stajalo glave.
I tako je odsada pa nadalje bio dokraja nepovjerljiv prema svakome.
Abakumov je mogao ogorčeno reagirati na to nepovjerenje, ali nije imao hrabrosti.
Staljin je krivo učinio što je zastranio, što je, na primjer, pozvao onog idiota Petra Popivoda i
razgovarao s njim o novinskim člancima protiv Tita. Nije nikako smio, isključivo na osnovu
upitnika službe sigurnosti odbaciti one odlične momke koje je Abakumov lično izabrao za tu
hajku. Morao je s njima razgovarati i steći povjerenje u njih. Naravno, sada sam vrag zna što
će se dogoditi s planom za atentat. Ta neefikasnost silno je ljutila Abakumova.
Ali on je znao svog Šefa. Čovjek nikad ne smije svom snagom raditi za Staljina, nikad se
ne smije dokraja angažirati. On nije trpio potpuni neuspjeh u izvršavanju njegovih
naređenja, ali nije podnosio potpuni uspjeh, jer je imao osjećaj da se time ugrožava njegova
jedinstvenost. Samo on bio je u stanju nešto besprijekorno obaviti.
Tako da je čak i u trenutku kad je izgledalo da se iz sve sile napreže u jarmu, Abakumov
vukao samo upola snage − kao i svi drugi.
Kao što je kralj Mida pretvarao sve u zlato, Staljin je sve oko sebe pretvarao u
osrednjost.
Ali danas se Abakumovu učinilo, dok je nastavljao s izvještajem, da se Staljinovo lice
razvedrava. I kad je iznio pojedinosti o predviđenoj eksploziji, ministar je žurno prešao na
Frunzeovu akademiju, zatim se prebacio na Teološku akademiju i govorio bez stanke,
izbjegavajući pitanje o telefonu i nastojeći da ne gleda u telefon na stolu da ne bi svratio
Vođinu pažnju na njega.
Ali Staljin se prisjećao! Upravo u ovom trenutku on se nečega prisjećao, i možda je to
baš bio telefon. Čelo mu se naboralo dubokim borama, a hrskavica velikog nosa se napela.
Uporno je zurio u Abakumova (ministar je pokušao svom licu dati otvoren, iskren izraz) ali
nije se mogao sjetiti! Neuhvatljiva misao je umakla. Bore na njegovom sivom čelu
bespomoćno su izblijedjele.
Staljin uzdahnu, napuni lulu i zapali.
»A, da«, reče on kroz prvi dim, prisjetivši se nečega drugoga, ne one glavne misli koja
mu je izmicala. »Je li Gomulka uhapšen?«
Gomulka je nedavno uklonjen sa svih službenih položaja i smjesta je utonuo u mrak.
»Da, jest!« reče Abakumov s olakšanjem, napola se podigavši sa stolca. (Uostalom, o
tome je Staljin već bio obaviješten.) Hapšenja su bila najjednostavniji posao njegovog
ministarstva.
Pritisnuvši dugme na stolu, Staljin upali svjetla. Svjetiljke na zidu planuše. On ustane od
stola i počne šetati, ostavljajući za sobom trag dima od lule. Abakumov shvati da je njegov
izvještaj završen i da će mu sad diktirati upute. Otvori veliku bilježnicu na koljenima, izvuče
naliv-pero i pripremi se za pisanje. Vođa je volio da se njegove riječi pribilježe.
Ali Staljin je koračao do radio-gramofona i natrag, pušeći i ne govoreći ni riječi, kao da
je potpuno zaboravio na Abakumova. Njegovo sivo kozičavo lice bilo je namršteno, izmučeno
naporom da se nečega sjeti. Dok je prolazio kraj Abakumova, ministar opazi da su Vođina
ramena pogrbljena, tako da se činio još manjim, gotovo malenim. I − premda je obično sam
sebi zabranjivao takve misli na ovom mjestu, da ih ne bi slučajno pročitao kakav instrument
sakriven u zidu − Abakumov pomisli da Mali otac neće poživjeti još deset godina, da će
umrijeti. Abakumov je želio da se to što prije dogodi. Svima bliskima činilo se da će kad on
umre započeti lagodan, slobodan život.
Staljin je bio potišten zbog te nove zaboravnosti. Mozak mu više nije htio služiti. Izlazeći
iz spavaće sobe mislio je na ono što je želio upitati Abakumova, a sad je zaboravio. U svojoj
nemoći nije znao kome bi dijelu svog mozga zapovjedio da se sjeti.
Iznenada podigne glavu i zagleda se u zid. Nešto drugo došlo mu je na um, ne ono čega
se sad htio sjetiti, već nešto što ga je mučilo dva dana ranije u Muzeju revolucije, nešto vrlo
neugodno.
Bilo je to 1937, na dvadesetu godišnjicu revolucije, kad je toliko toga u povijesti trebalo
iznova interpretirati. Odlučio je da pogleda izloške u Muzeju i uvjeri se da nešto nije krivo
napravljeno. U jednoj od dvorana − istoj onoj, u kojoj je sad stajao golemi televizor − čim je
ušao vidio je visoko na suprotnom zidu dva velika portreta. Lica Željabova i Perovske bila su
otvorena, bez straha, i dovikivala su svima koji su ulazili: »Ubijte tiranina!«
Staljin, pogođen njihovim udruženim pogledom kao mecima ustuknuo je, zahripao,
zakašljao. Prst mu se tresao dok ga je upirao u portrete.
Smjesta su ih uklonili.
 Istovremeno su prvi ostaci revolucije − dijelovi kočije Aleksandra II − uklonjeni iz
Kšesinske palače.
Od toga dana, Staljin je dao na različitim mjestima sagraditi skloništa i stanove za sebe.
Nikako mu se više nije milila prometna gradska sredina, te se smjestio u ovoj kući u
predgrađu, u ovom noćnom uredu niska stropa, kraj dežurne prostorije svog ličnog stražara.
I što je većem broju ljudi oduzimao život, to ga je više tištao neprestani strah za vlastiti
život. Usavršio je sistem straže na razne načine, objavljujući, na primjer, tko će biti dežuran
samo sat prije nego ljudi moraju nastupiti na svoja mjesta, i miješajući vojnike iz različitih
kasarni u svakom odredu. Na taj način oni bi se po prvi put u životu vidjeli kad bi došli na
službu, i to na jedan dan, tako da nisu imali prilike da kuju zavjeru. Sagradio je svoju kuću
poput mišolovke-labirinta, s tri reda ograda, i s vratima koja su u svakoj ogradi bila na
drugom mjestu. I imao je nekoliko spavaćih soba, te je neposredno prije spavanja naređivao
gdje će mu namjestiti krevet.
Takav režim po njegovom mišljenju nije bio znak kukavičluka, već naprosto razuman
postupak. Njegova je osoba bila od neprocjenjive vrijednosti. Drugi, međutim, to nisu
shvaćali. Zato je, da ne bi upadao u oči, propisivao slične mjere za sve male vođe u glavnom
gradu i pokrajini: zabranjivao im je da idu u nužnik bez tjelesne straže, naređivao im da
putuju u jednom od tri identična automobila u nizu.
U noćnom uredu, sjetivši se portreta, on se zaustavi nasred sobe, okrene se Abakumovu
i reče mašući lulom po zraku: »A što poduzimate za osiguranje partijskih rukovodilaca?«
Nagnuvši glavu jako ustranu, zlobno je buljio u svog ministra.
S otvorenom bilježnicom Abakumov je uspravno sjedio na stolici licem prema Vođi −
nije ustao, znajući da Staljin voli da se oni s kojima on razgovara ne miču − i potpuno
spremno stao govoriti o stvarima koje nikad nije namjeravao spomenuti. Neposredna
reakcija bila je od bitne važnosti u sastancima sa Staljinom; svako, i najmanje, oklijevanje,
on je tumačio kao potvrdu svojih najgorih misli.
»Josife Visarionoviču«, progovori Abakumov glasom koji je povrijeđeno drhtao. »Pa zato
mi i postojimo, čitavo naše ministarstvo, da bi vi, Josife Visarionoviču, mogli mirno raditi, da
bi mogli misliti i upravljati zemljom.«
Staljin je rekao »osiguranje partijskih rukovodilaca«, ali Abakumov je znao da on pri
tome misli samo na sebe.
»Svakog dana vršim kontrolu, hapsim, preslušavam.«
Glave još uvijek nagnute, poput vrane zakrenuta vrata, Staljin ga je pažljivo promatrao.
»Slušajte«, upita on, »što je s tim? Zar još uvijek ima slučajeva terorizma? Još uvijek
nisu prestali?«
Abakumov gorko uzdahne. »Rado bih rekao da nema slučajeva terorizma, ali ima ih.
Nalazimo ih čak u smrdljivim kuhinjama, čak i na tržnicama.«
Staljin zatvori jedno oko; u drugom se ogledalo zadovoljstvo.
»To je dobro«, kimne on glavom. »Znači, radite.«
»Ali, Josife Visarionoviču«, reče Abakumov, osjetivši da više ne može sjediti pred svojim
Vođom. On ustade, ne ispravivši potpuno noge. »Ali, Josife Visarionoviču, mi ne dopuštamo
da ti slučajevi dođu do stupnja pravih priprema. Mi ih hapsimo u trenutku zamisli, namjere,
koristeći se članom 19.«
»Dobro, dobro«, reče Staljin i umirujućom kretnjom pokaže Abakumovu da sjedne.
(Nikako mu nije bilo po volji da se nad njim uzdiže ovolika tjelesina.) »Vi, dakle, vjerujete da
među narodom još uvijek ima nezadovoljstva?«
Abakumov opet uzdahne i sa žaljenjem odgovori: »Da, Josife Visarionoviču. Još uvijek
postoji stanoviti postotak…«
(Samo bi trebalo da kaže da nema! Zašto bi onda njegovo ministarstvo uopće postojalo?)
 »Imate pravo«, složi se Staljin. »A to znači da vi u Državnoj sigurnosti imate dosta posla.
Neki mi kažu da nitko više nije nezadovoljan, da su svi koji glasaju na izborima zadovoljni.«
Staljin se ironično nasmiješi. »To je političko sljepilo! Neprijatelj možda daje svoj glas, ali
prikrio se i još uvijek je nezadovoljan! Pet posto, šta mislite? Ili možda osam?«
Staljin je bio posebno ponosan na tu svoju vidovitost, tu sposobnost za samokritiku, tu
imunost prema pohvalama.
»Da, Josife Visarionoviču«, potvrdi Abakumov, »upravo toliko. Pet posto, možda
sedam.«
Staljin nastavi šetati po uredu i zaobiđe pisaći stol.
»To je moja mana, Josife Visarionoviču«, doda Abakumov, ohrabrivši se ponešto sad kad
su mu uši ohladnjele. »Naprosto ne mogu biti zadovoljan.«
Staljin lagano lupi lulom po pepeljari. »A kakvo je raspoloženje mladih ljudi?«
Pitanje je slijedilo za pitanjem, oštro poput noževa, i bila bi dovoljna samo jedna greška.
Kad bi čovjek odgovorio »Dobro«, to bi bilo političko sljepilo. Kad bi odgovorio »Loše«,
značilo bi da ne vjeruje u budućnost. Abakumov napravi neku izražajnu gestu i ne reče ništa.
Staljin nije čekao odgovor. Rekao je s uvjerenjem, istresajući lulu: »Moramo obratiti više
pažnje na omladinu. Moramo biti posebno netrpeljivi prema greškama mladih.«
Abakumov se trgne i stane pisati.
Staljin je bio očaran svojom vlastitom misli; oči su mu sjale kao u tigra. On iznova
napuni lulu, zapali je i počne opet još intenzivnije šetati po sobi.
»Moramo pooštriti nadzor nad raspoloženjem studenata! Moramo iskorijeniti ne samo
pojedince, već čitave grupe! I moramo iskoristiti punu mjeru presude koju nam zakon
dopušta − dvadeset i pet godina, ne deset! Deset godina − to je kao škola, to nije zatvor.
Učenicima se može dati deset godina. Ali svakome kome su već izbile dlake na licu −
dvadeset i pet! Mladi su, preživjet će.«
Abakumov je revno pisao. Prvi kotačić u dugačkom nizu stao se okretati.
»A vrijeme je i da se prestane s tim hotelskim uvjetima u političkim zatvorima! Berija mi
kaže da se još uvijek smije primati pakete s hranom u političkim zatvorima. Je li to tačno?«
»Prestat ćemo s tim! Zabranit ćemo ih!« reče Abakumov s bolom u glasu, i dalje pišući.
»To je naša greška, Josife Visarionoviču. Oprostite nam.« (To je zaista bio propust! Mogao je
to i sam zaključiti.)
»Koliko vam puta moram objašnjavati stvari? Već bi bilo vrijeme da shvatite jednom
zauvijek.«
Govorio je bez ljutine. Iz razblaženih očiju zračilo je povjerenje u Abakumova − on će
shvatiti, naučit će. Abakumov se nije mogao prisjetiti kad je Staljin s njim razgovarao tako
jednostavno i tako dobronamjerno. Osjećaj straha posve ga je napustio, i mozak mu je radio
kao u normalnog čovjeka pod normalnim uvjetima. I problem koji ga je već dugo mučio,
poput kosti koja je zapela u grlu, izbio je na površinu.
Živnuvši, Abakumov reče: »Razumijemo, Josife Visarionoviču!« A tada, govoreći u ime
čitavog ministarstva nastavi: »Razumijemo: klasna će se borba pojačati! I to je još razlog više
zašto bi vi, Josife Visarionoviču, morali shvatiti naš položaj − kako su nam ruke vezane
ukidanjem smrtne kazne! Već dvije i po godine udaramo glavom o zid. Sad nemamo
nikakvog zakonskog načina da pravdamo postupak kod ljudi koje strijeljamo. Presudu
moramo ispisivati u dvije različite verzije. A onda, kad plaćamo izvršioce smrtne kazne −
kako nemamo načina da njihove honorare isplatimo preko našeg računovodstva, dolazi do
zbrke u računima. Zatim, nemamo ljude čime plašiti u logorima. Kako nam je potrebna
smrtna kazna! Vratite nam smrtnu kaznu, Josife Visarionoviču!« Abakumov je molio iz sveg
srca, položivši ruku na grudi i gledajući pun nade u tamnoputog Vođu.
I učinilo se da se Staljin nasmiješio, jedva vidljivo. Njegov grubi brk malo je zadrhtao.
»Znam«, rekao je tiho, s razumijevanjem. »Mislio sam o tome.«
 Nevjerojatno! On je sve znao! On je na sve mislio! Čak i prije nego ga se upita! Poput
nekog vrhovnog božanstva, pogađao je misli naroda unaprijed.
»Uskoro jednog dana vratit ću vam smrtnu kaznu«, reče on zamišljeno, gledajući u
daljinu kao da gleda daleko u budućnost. »To će biti dobra odgojna mjera.«
Kako je mogao a da ne misli o toj mjeri! On je patio više od ikoga tokom posljednje dvije
godine, pošto je popustio neodoljivoj želji da se pohvali pred Zapadom, zavaravajući sam
sebe da narod nije potpuno pokvaren.
To je uvijek bila njegova karakteristična crta kao državnika i vojnika: ni otpuštanje, ni
ostracizam, ni ludnica, ni doživotna robija, ni progonstvo nisu mu se činili dovoljnom
kaznom za čovjeka za koga je uvidio da je opasan. Samo smrt bila je pouzdano sredstvo da se
računi srede dokraja. I kad bi mu se trgnuli donji kapci, presuda koja bi zablistala u njegovim
očima uvijek je bila smrt.
Na njegovom nivou nije bilo blaže kazne.
Iz svijetlih daljina u koje se zagledao, Staljin prebaci pogled na Abakumova i oči mu se
iznenada lukavo stisnu.
»Zar se ne bojiš da bi ti mogao biti prvi koga ćemo strijeljati?«
Gotovo da i nije rekao »strijeljati« glasno, već je spustio glas na kraju rečenice, kao da je
prepušta nagađanju.
Ali ta riječ se usjekla u Abakumova kao oštar mraz. Najbliži i Najdraži stajao je nad
njim, gotovo nadohvat ruke, i promatrao svaku crtu na ministrovu licu da vidi kako će
primiti tu šalu.
Ne usuđujući se ni da ustane ni da ostane sjediti, Abakumov se napola podigne na
ukočenim nogama, koje su mu drhtale od napetosti.
»Josife Visarionoviču! Ako to zaslužujem… Ako je potrebno…«
Staljin je netremice gledao u njega, mudro, prodorno. U tom trenutku šutke je u sebi
razmatrao onu obaveznu primisao kod svakog bliskog suradnika: nije li došlo vrijeme da ga
se riješi? Već se odavno poigravao s onim prastarim ključem popularnosti: prvo ohrabriti
krvnike, a onda, u pravi čas, obuzdati njihovu neumjerenu revnost. Učinio je to već mnogo
puta i uvijek s uspjehom. Neminovno će nastupiti trenutak kad će i Abakumova morati baciti
u istu jamu.
»Pravilno!« reče Staljin, dobronamjerno se smiješeći kao da povlađuje njegovoj
oštroumnosti. »Kad budeš zaslužio, strijeljat ćemo te.«
On pokaže Abakumovu da sjedne, zamisli se načas, a tada progovori toplije nego što ga
je ministar Državne sigurnosti ikad čuo govoriti: »Imat ćeš uskoro vrlo mnogo posla,
Abakumove. Provest ćemo iste mjere kao 1937. Prije velikog rata potrebna je velika čistka.«
»Ali, Josife Visarionoviču«, usudi se Abakumov da protuslovi, »zar vi mislite da mi sad
ne hapsimo ljude?«
»Ti to zoveš hapšenjem − vidjet ćeš! A kad dođe rat, hapsit ćemo još više ljudi, hapsit
ćemo na raznim mjestima. Pojačaj organizaciju! Namjesti nove ljude, plaćaj − ništa ti neću
odbiti.«
I tada ga otpusti u miru: »Dobro, sad možeš ići.«
Abakumov nije znao hoda li ili leti kroz sobu za primanje kamo je došao da uzme
aktovku od Poskrebiševa. Ne samo da je mogao živjeti još mjesec dana, već nije li to bio
početak čitavog novog razdoblja u njegovim odnosima sa Šefom?
Istina, zaprijetio mu je da će ga strijeljati − ali, napokon, to je bila samo šala.
 21
STAROST
Zaokupljen velikim mislima, Besmrtni je šetao po svom noćnom uredu. Neka unutarnja
muzika odjekivala je u njemu, neki golemi orkestar svirao mu je koračnicu.
Nezadovoljan narod? U redu. Uvijek je bilo nezadovoljnika i uvijek će ih biti.
Ali prelazeći u mislima nezamršenu povijest svijeta, Staljin je znao da će narod
vremenom oprostiti sve što je loše, čak i zaboraviti, čak pamtiti kao dobro. Čitavi su narodi
poput ledi Anne, udovice u Shakespeareovom Richardu. III. Njihov gnjev je kratka vijeka,
njihova volja nestalna, pamćenje slabo − i uvijek su sretni ako se mogu potpuno predati
pobjedniku.
Zato je i morao poživjeti do devedesete godine − zato što bitka još nije okončana,
gradnja nije završena, i što nema nikoga da ga nadomjesti.
Pokrenuti i dobiti posljednji svjetski rat. Istrijebiti poput gamadi zapadne socijalne
demokrate, a onda sve ostale na svijetu koji još nisu pokoreni. Zatim, naravno, povećati
produktivnost rada, riješiti različite ekonomske probleme. Samo on, Staljin, znao je put
kojim će čovječanstvo dovesti k sreći, gurnuti mu lice u sreću kao njušku slijepog šteneta u
zdjelicu mlijeka − »Na, pij!«
A kasnije?
Postojao je jedan pravi čovjek − Bonaparte. Taj nije obraćao pažnju na blebetanje
Jakobinaca, proglasio se imperatorom − i gotovo.
Ništa nema loše u riječi »imperator«. To naprosto znači »komandant«, »glavar«.
Kako bi to zvučalo, Imperator Planeta? Imperator Zemlje!
To se ni najmanje ne kosi s pojmom svjetskog komunizma.
On je i dalje šetao, dok je orkestar svirao.
A tada će možda pronaći neki lijek, neki način da barem njega učine besmrtnim? Ne,
neće im to uspjeti na vrijeme.
Ali kako da napusti čovječanstvo? Čijoj da ga brizi ostavi? Nastat će pravi kaos.
Pa, ništa. Morat će dati podići još mnogo svojih spomenika, još većih. Do toga vremena
možda će i tehnologija priskočiti u pomoć − možda će se uvesti političko uzdizanje putem
spomenika. Podići spomenik na vrhuncu brda Kazbek, a drugi na brdu Elbrus − tako da mu
glava bude uvijek iznad oblaka. A tada neka, neka i umre − Najveći od svih Velikih, bez
premca u povijesti Zemlje.
Iznenada se zaustavi.
A tamo gore? Više? Nigdje nije bilo njemu ravnih, naravno, ali ako tamo, tamo gore…
I opet je počeo šetati gore-dolje, ali polagano.
Povremeno bi se to jedno neriješeno pitanje uvlačilo u Staljinov mozak.
Zapravo, tu ništa nije bilo nejasno. Sve što je bilo potrebno već je davno dokazano, a što
je smetalo zanijekano je. Dokazano je da se materija ne može uništiti i da se ne stvara.
Dokazano je da je svemir beskonačan. Dokazano je da je život nastao spontano u toplom
oceanu. Dokazano je da je nemoguće dokazati da je Krist postojao. Dokazano je da su svi
čudotvorni lijekovi, duhovi, proročanstva i prijenos misli samo bablje priče.
Ali tkanje naše duše, ono što volimo i na što smo navikli, oblikuje se u mladosti, ne
kasnije. Uspomene iz djetinjstva u posljednje su vrijeme sve jače oživljavale u Josifu.
Do devetnaeste godine on se odgajao na Starom i Novom zavjetu, na životima svetaca i
povijesti crkve. Sudjelovao je u crkvenim obredima, pjevao u zboru, a posebno je volio
pjevati Strokinovu »Sad ti je oprošteno«. Čak i sad ju je mogao otpjevati a da ne propusti ni
jednu notu. A koliko je puta tokom jedanaest godina provedenih u školi i u sjemeništu
prilazio ikonama i zurio u njihove tajanstvene oči! Zahtijevao je da ta fotografija bude
uključena čak i u njegovu biografiju povodom godišnjice: maturant sjemeništarac Džugašvili
u sivoj reverendi sa zatvorenim ovratnikom; blijedo, mladenačko ovalno lice iscrpljeno od
molitve; kosa dugačka, strogo razdijeljena u pripremi za svećenički stalež, ponizno
natopljena petrolejem i začešljana do ušiju; i samo se po očima i napetim obrvama moglo
naslutiti da bi taj poslušni učenik mogao postati mitropolita.
Isti onaj crkveni inspektor, Abakadze, koji je izbacio Džugašvilija iz sjemeništa, ostao je
pošteđen na Staljinovo naređenje. Neka starac proživi svoj život.
A kad je trećega srpnja 1941. stajao pred mikrofonom, dok mu se isušeno grlo stezalo od
straha i bolnog samosažaljenja (jer nema srca koje bar nekad ne osjeti sažaljenje) nije
slučajno riječ »braćo« provalila s njegovih usana. Ni Lenjinu, ni bilo kojem drugom vođi ne
bi palo na pamet da je izgovori.
Njegove su usne izgovorile ono što su naučile govoriti u mladosti.
Da, i u tim srpanjskim danima možda je čak i molio u sebi, jednako kao što su se neki
drugi ateisti nehotice križali kad su bombe padale.
U posljednje vrijeme bilo mu je vrlo ugodno što ga je crkva u svojim molitvama
spominjala kao vođu od Boga izabranog. Zato je i potpomagao središte Ruske pravoslavne
crkve u Zagorsku iz blagajne Kremlja. Staljin nije pozdravljao ni jednog premijera neke
velike države onako kako je pozdravljao svog pokornog, oronulog patrijarha. Izlazio je da ga
dočeka na vanjskim vratima i vodio ga do stola pod ruku. Mislio je kako bi morao negdje
pronaći neko malo ladanjsko dobro i pokloniti mu ga. Kao što su nekad poklanjali, za
dobrobit svoje duše.
Općenito je Staljin u sebi zapazio neku sklonost ne samo prema pravoslavlju, već i
prema ostalim elementima i riječima u vezi sa starim svijetom − onim svijetom iz koga je
potekao, i koji je po dužnosti uništavao već četrdeset godina.
U tridesetim godinama, isključivo u političke svrhe, uskrsnuo je zaboravljenu riječ
»domovina«, koja se nije upotrebljavala petnaest godina, te je postala gotovo sramotan izraz.
A ipak, tokom godina postalo mu je čak ugodno da izgovara riječi »Rusija« i »domovina«.
Zavolio je veoma taj ruski narod, taj narod koji ga nikad nije izdao, koji je gladovao tolike
godine dok god je to bilo potrebno, koji je mirno odlazio u rat, u logore, u sve moguće
teškoće i nikad se nije bunio. Poslije pobjede Staljin je potpuno iskreno izjavio da se ruski
narod odlikuje jasnim duhom, čvrstim karakterom i strpljenjem.
S godinama je Staljin sve više želio da i njega smatraju Rusom.
Godile su mu čak i riječi koje su podsjećale na stari svijet; smatrao je da »ravnatelj« bolje
zvuči nego »direktor škole«; »časnički zbor« bolje nego »komandni kadar«; umjesto
Sveruskog centralnog izvršnog odbora, bolje Vrhovni sovjet (»Vrhovni« je sjajna riječ).
Oficiri treba da imaju »posilne«. Gimnazijalke moraju polaziti obuku odvojeno od dječaka,
nositi kute i plaćati školarinu. Sovjetski narod mora imati dan odmora u nedjelju, poput svih
kršćana, a ne u neke bezlične, numerirane dane. Valja priznati samo legalan brak, kao za
vrijeme carstva, premda je on svojevremeno zbog toga mnogo patio. Nije važno što o tome
misli Engels u morskim dubinama.
Upravo u svom noćnom uredu po prvi put je pred ogledalom isprobao stare ruske
epolete − i osjetio pravo zadovoljstvo.
Kad se stvari dokraja analizira, nema ništa sramotnog ni u kruni, u najvišem simbolu
uzvišenosti. Pošto je sve rečeno, ipak je svijet koji se čvrsto držao tri stotine godina bio
solidan svijet. Pa zašto ne preuzeti najbolje iz njega?
Premda ga je predaja Port Artura mogla samo razveseliti dok je bio izgnanik na bijegu iz
Irkutske provincije, ipak nije imao krivo kad je rekao poslije predaje Japana 1945. da je Port
Artur oduvijek bio ljaga na njegovom ponosu i ponosu ostalih starih Rusa.
Da, da, stari Rusi! Staljin je katkada pomišljao da zacijelo ipak nije samo slučaj što se on
učvrstio kao glava ove države, što je osvojio njeno srce − on, a ne svi oni slavni, buntovni,
bradati talmudisti, bez obitelji, bez korijenja, bez ičeg pozitivnog u sebi.
 I eto ih ovdje na ovim policama − ugušeni, strijeljani, samljeveni u gnoj u logorima,
otrovani, spaljeni, ubijeni u prometnim nesrećama ili vlastitom rukom. Iskorijenjeni,
anatemizirani, sad već apokrifne osobe − svi su bili poredani tu, pred njim! Svake noći nudili
su mu svoje stranice, tresli bradicama, kršili ruke, pljuvali na njega, šištali, dovikivali mu s
polica: »Upozoravali smo te! Morao si to drugačije učiniti!« I zato ih je Staljin sve ovdje
sakupio, da bi bio još prkosniji noću kad donosi odluke.
Nevidljivi unutrašnji orkestar, koji mu je određivao korak, nije više držao ritam;
umuknuo je.
Noge su ga počele boljeti; osjećao je kao da će mu uskoro otkazati poslušnost. Noge od
struka naniže povremeno su ga izdavale.
Gospodar polovice svijeta, odjeven u bluzu generalissima, polako je prešao prstom po
policama ogledavajući svoje neprijatelje na smotri.
A kad se okrenuo od posljednje police, ugledao je telefon na svom pisaćem stolu.
Nešto čega se uzalud pokušavao prisjetiti čitavu noć, i opet mu se izmigoljilo iz sjećanja,
kao zmijski rep.
Htio je nešto upitati Abakumova. Je li Gomulka uhapšen? Sjetio se! Povlačeći noge u
papučama došao je do pisaćeg stola, uzeo pero i zapisao u kalendar: »Tajna telefonija«.
Kazali su mu da su okupili najbolje ljude, da imaju svu potrebnu opremu, da su svi
oduševljeni radom, da postoje rokovi − pa zašto to onda nije gotovo? Abakumov, drznik,
sjedio je tu čitav sat a da ni riječi o tome nije rekao, pas jedan! Takvi su bili svi, u svim
organizacijama − svaki od njih je pokušavao da zavara Vođu! Pa kako im onda možeš
vjerovati? Kako da ne radiš noću?
On zatetura i sjedne ne u svoj naslonjač, već na malu stolicu kraj pisaćeg stola.
Lijeva strana glave kao da mu se stezala kod sljepoočnice i vukla ga u stranu. Slijed misli
mu se poremetio. Praznim pogledom obuhvatio je sobu, jedva videći zidove.
Starjeti kao pas. Starost bez prijatelja. Starost bez ljubavi, starost bez vjere, starost bez
želje.
Nije mu više bila potrebna čak ni njegova ljubljena kći, i bilo joj je dopušteno da ga viđa
samo praznikom.
Osjećaj da ga pamćenje izdaje, da mu je mozak nepouzdan, da ga usamljenost obuzima
kao paraliza, ispunio ga je bespomoćnim strahom.
Smrt se već ugnijezdila u njemu, ali on to nije htio vjerovati.
 22
PONOR OPET ZOVE
Kad je pukovnik inženjer Jakonov izišao iz ministarstva na sporedan ulaz u Džeržinskoj
ulici i zaobišao crnu mramornu provu zgrade ispod stupova na Furkasovskoj, nije odmah
prepoznao svoju pobedu, i htio je otvoriti i ući u neku drugu.
Čitava protekla noć bila je mutna i maglovita. Snijeg koji je počeo padati rano uveče,
smjesta se otopio i nije više padao. U ovom trenutku, malo prije zore, magla se vukla po
zemlji, a voda od otopljenog snijega bila je pokrivena krhkim slojem leda.
Postajalo je hladno.
Premda je bilo gotovo 5 sati ujutro, nebo je još uvijek bilo posve crno.
Jedan student prve godine, koji je sa svojom djevojkom stajao u veži čitavu noć, zavidno
pogleda Jakonova dok je ulazio u kola. Student uzdahne pitajući se hoće li ikad u životu doći
do kola. Ne samo da nikad nije izveo djevojku autom, već se i sam samo jednom vozio, i to
kamionom na žetvu u kolhoz.
Ali on nije poznavao čovjeka kojemu zavidi.
Jakonovljev šofer upita: »Kući?«
Jakonov ga izgubljeno pogleda. Držao je u ruci džepni sat, ali nije vidio koje je doba.
»Što? Ne.«
»U Mavrino?« upita šofer začuđeno. Premda je bio obučen u janjeću kabanicu s
kapuljačom, postalo mu je hladno dok je čekao, drhtao je i spavalo mu se.
»Ne«, odgovori pukovnik, položivši ruku na srce.
Šofer se okrene i pogleda lice svog šefa u slabašnom svjetlu uličnih lampi koje je
prodiralo kroz zamagljeni prozor.
To nije bio isti čovjek. Jakonovljeve usnice − uvijek tako ohole i čvrsto stisnute −
bespomoćno su drhtale.
Još uvijek je držao sat na dlanu, ništa ne shvaćajući.
I premda je šofer čekao od ponoći i bjesnio na pukovnika, psujući u krzneni ovratnik i
sjećajući se svih odvratnih postupaka Jakonova u posljednje dvije godine, krenuo je nasumce
ništa više ne pitajući. Njegov je bijes postepeno jenjao.
Bilo je već tako kasno da je zapravo bilo rano ujutro. Tu i tamo susretali su pokoji
usamljeni automobil na napuštenim ulicama glavnoga grada. Nije bilo policajaca, ni
prolaznika, ni lopova koji će ti ukrasti kaput s leđa. Uskoro će početi voziti trolejbusi.
Šofer je neprestano pogledavao u pukovnika; morao je napokon odlučiti kamo će. Već se
odvezao do Mjasnicke kapije, pa Sretenskim i Roždestvenskim bulevarom do Trubnog trga,
zatim skrenuo na Neglinu. Ali nije mogao ovako voziti naokolo sve do jutra.
Jakonov je zurio ravno preda se, potpuno neosjetljiva, nepokretna lica, ne videći ništa.
Stanovao je na Bolšoj Serpuhovki. Šofer, pretpostavljajući da će pogled na obližnje ulice
podsjetiti pukovnika kako bi se morao vratiti kući, odluči da prijeđe rijeku kod
Zamoskvarječja. Spustio se Ohotnim Rjadom, skrenuo kod Maneža i pošao natrag preko
sumornog, praznog Crvenog trga.
Bastioni kremaljskih zidova i vrhovi omorika kraj njih blistali su mrazom. Asfalt je bio
siv i sklizak. Magla kao da je pokušavala iščeznuti ispod njihovih kotača.
Bili su oko dvjesta metara daleko od zida, od zuba zida, od straže iza koje je − kako su
mogli pretpostaviti − Najveći čovjek na Zemlji završavao svoju noć. Ali prošli su čak i ne
pomislivši na njega.
Kad su prošli katedralu svetog Vasilija i skrenuli lijevo na obalu rijeke Moskve, šofer
uspori i upita: »želite li kući, druže pukovniče?«
Naravno, morao bi ići kući. Vjerojatno mu je preostalo manje noći kod kuće nego prstiju
na ruci. Ali, kao što pas odlazi da ugine sam, Jakonov je morao otići bilo kamo, samo ne kući,
svojoj obitelji.
Pobeda se zaustavi. Prikupivši skute svog debelog kožnatog kaputa dok je izlazio, on reče
šoferu: »Ti, brate, samo idi kući i spavaj. Ja ću se sam vratiti.«
On je katkada zvao šofera »brate«, ali bilo je toliko tuge u njegovom glasu da se činilo
kao da se zauvijek oprašta.
Gusta magla pokrivala je rijeku Moskvu sve do ruba obale.
Ne zakopčavši kaput i naherivši malo pukovničku krznenu šubaru, Jakonov se, skližući
se pomalo, uputi obalom.
Šofer ga je htio zazvati, voziti kraj njega, ali tada pomisli: »S ovakvim položajem, čovjek
se sigurno ne ide utopiti.« On se okrene i pođe kući.
Jakonov je hodao dugom obalom na koju nije izlazila ni jedna ulica; s jedne strane
pružala se nekakva beskonačna drvena ograda, dok mu je zdesna bila rijeka. Hodao je
sredinom pločnika, zureći ravno preda se u udaljena ulična svjetla.
Kao je prešao stanovitu udaljenost, osjetio je da mu ta pogrebna, samotna šetnja pričinja
jednostavno zadovoljstvo, kakvo već davno nije iskusio.
Kad su po drugi put bili pozvani ministru, situacija je već bila nepopravljiva. Činilo se da
se oko njih ruši čitav svijet. Abakumov je bjesnio kao divlja zvijer. Gazio im je po nogama,
gonio ih po uredu, psovao ih, pljuvao po njima, promašivši za dlaku i s ozbiljnom namjerom
da mu zada bol, udario Jakonova po mekanom bijelom nosu, koji je odmah stao krvariti.
Izjavio je da će Sevastjanov biti degradiran na čin poručnika i otpremljen u arktičke
šume. Oskolupova je srozao opet na običnog stražara u Butirki, gdje je i započeo karijeru
1925. A Jakonov je, zbog zavaravanja i »dvostruke sabotaže«, trebalo da bude uhapšen i
otpremljen u tamnomodrom kombinezonu u Sedmicu, da pod Bobininovim vodstvom radi na
kliperu vlastitim rukama.
Tada je došao do daha i dao im još jednu priliku, posljednji rok: 22. siječnja, godišnjicu
Lenjinove smrti.
Veliki, neukusni ured zaljuljao se pred Jakonovljevim očima. Pokušao je obrisati nos
maramicom. Stajao je bespomoćno pred Abakumovom i mislio na tri ljudska bića s kojima je
provodio jedva sat dnevno, ali zbog kojih se mučio, i borio, i izigravao diktatora čitav
preostali dio dana: na svoje dvoje dječice, od osam i devet godina i svoju ženu Varjušu, koja
mu je bila to draža jer se njome oženio tako kasno. Oženio se u trideset šestoj godini,
neposredno pošto je izišao iz istog onog mjesta kamo ga je sad opet tjerala ministrova
željezna ruka.
Tada je Sevastjanov odveo Oskolupova i Jakonova u svoj ured i zaprijetio im da će
obojicu strpati iza rešetaka; nije mogao podnijeti pomisao da bude degradiran i otpremljen
na Arktik.
Poslije toga je Oskolupov odveo Jakonova u svoj ured i posve otvoreno izjavio da mu je
napokon jasna veza između Jakonovljeve prošlosti u zatvoru i sadašnje sabotaže.
Jakonov se približio visokom betonskom mostu koji je vodio desno, preko rijeke Moskve.
Nije mu se uspinjalo, već je pošao ispod mosta, kroz vijadukt kojim je patrolirao policajac.
Policajac je sumnjičavo promatrao čudnovatog pijanca s cvikerom i visokom krznenom
šubarom pukovnika.
Na tom je mjestu rijeka Jauza utjecala u rijeku Moskvu. Jakonov pređe kratki most, još
uvijek ne pokušavajući pogoditi gdje se nalazi.
Da, smrtonosna igra bila je u toku i sad se bližila kraju. Jakonov je dobro znao, već je
osjećao onaj surovi, nepodnošljivi pritisak žurbe, kad su ljudi vezani proizvoljnim,
nemogućim, teškim rokovima. To je značilo neprestani škripac, angažiranje krajnjih snaga…
sve brže… više, još više… dobrovoljna dodatna smjena… takmičarski duh… izvršenje norme
prije roka… čak mnogo prije roka… Kad se radilo na takav način, kuće nisu mogle stajati,
mostovi su se rušili, gradnje propadale, žetve trunule ili sjeme uopće nije nicalo. Ali dok
nekome nije sinula velika istina da se od ljudskog bića ne može zahtijevati nadljudske
napore, oni uhvaćeni u taj vrtlog nisu imali drugog načina da pobjegnu osim da se razbole,
da se povrijede kod stroja, da dožive nesreću − i da onda očekuju daljnji razvoj događaja u
bolnici ili sanatoriju.
Sve do sada Jakonovu je uvijek polazilo za rukom da se spretno izvuče iz situacija koje je
žurba dokraja upropastila, i da se ubaci u neke druge koje su bile ili mirnije i sređenije, ili još
uvijek u začetku.
Ali ovaj put, ovaj jedan jedini put, osjetio je da se neće moći izvući. Nije mogao tako
brzo spasiti projekt klipera. Nije imao kamo otići.
A nije se mogao ni izvući tako da se razboli.
Stajao je kraj ograde na obali i gledao dolje. Magla je ležala na ledu ne pokrivajući ga i
tačno pod sobom, na mjestu gdje se led otopio, Jakonov je u crnoj rupi gledao vodu koja
protječe.
Crni ponor iz prošlosti − zatvor − opet se otvorio pred njim, opet ga je dozivao da se
vrati.
Jakonov je smatrao šest godina koje je tamo proveo odvratnom sramotom, nesrećom,
najvećom greškom svoga života.
Bio je uhapšen 1932, dok je bio mladi radio-inženjer, koji je dva puta bio poslan u
inozemstvo (upravo zbog toga su ga i uhapsili). Bio je među prvim zekovima koji su, u skladu
s Danteovom koncepcijom, sačinjavali jednu od prvih šaraški.
Kako je silno želio zaboraviti tu zatvorsku prošlost! I kako je silno želio da je i drugi
zaborave. Da je i sudbina zaboravi. Kako se klonio onih koji su ga podsjećali na to nesretno
doba, koji su ga poznavali kao zatvorenika.
On se naglo odmakne od ograde, pređe široki bulevar i počne se penjati strmo uzbrdo.
Ugaženi puteljak zaobilazio je ogradu još jednog gradilišta; bio je pokriven ledom, ali ne
previše sklizak.
Samo je centralna kartoteka MGB-a znala da se tu i tamo bivši zekovi kriju pod
uniformama MGB-a.
U Mavrinu su, osim Jakonova, bila još dvojica.
Jakonov ih je brižno izbjegavao, nastojao da s njima nikad ne razgovara osim u vezi s
poslom i nikad nije ostajao s njima sam u uredu, da netko ne bi što posumnjao.
Jedan od njih − Knjažecki, sedamdesetogodišnji profesor kemije, najdraži student
Mendeljejeva, odslužio je kaznu od deset godina. Tada su ga na osnovu dugačkog popisa
uspjeha u znanstvenom radu poslali u Mavrino kao slobodnog namještenika, i tu je radio tri
godine poslije rata, dok ga nije dohvatio Dekret o pojačanju pozadine. Jednog podneva
pozvali su ga u ministarstvo telefonom i više se nije vratio. Jakonov se sjećao kako je silazio
crvenim sagom pokrivenim stepenicama Instituta, kimajući srebrnastom glavom, još uvijek
ne shvaćajući zašto ga pozivaju na »pola sata«. A iza njega, na gornjem odmorištu stepenica,
oficir službe sigurnosti Šikin već je džepnim nožićem skidao profesorovu fotografiju s
počasnog mjesta na zidnim novinama.
Drugi je bio Altinov. On nije bio slavan naučenjak, već naprosto vrijedan radnik. Pošto je
odslužio prvi rok postao je povučen, sumnjičav, nepovjerljiv, kao pravi član zatvorske rase. A
čim je Dekret o pojačanju pozadine počeo djelovati po bulevarima oko glavnog grada, Altinov
se počeo pretvarati da pati od srca i primljen je na srčani odjel klinike. Simulirao je tako
efektno i tako dugo, da su liječnici već izgubili svaku nadu. Njegovi su prijatelji prestali
šaputati, shvativši da njegovo srce, iznureno tolikim godinama pretvaranja i skrivanja,
naprosto nije izdržalo.
I tako je Jakonov, osuđen prošle godine zato što je bivši zek, bio sad dvostruko osuđen
kao saboter.
Ponor je opet dozivao svoju djecu.
Jakonov se uspinjao praznim gradilištem, ne primjećujući kamo ide, ne primjećujući
uspon. Napokon se toliko zadihao da je morao stati. Noge su mu bile umorne, članci su ga
boljeli od hodanja po neravnom tlu.
I tada se s uzvisine na koju se popeo, ogledao oko sebe, tek sada svjestan svoje okoline, i
pokušao pogoditi gdje se nalazi.
U roku od jednog sata otkako je izišao iz kola postalo je još hladnije; noć je bila pri
kraju. Magla se podigla i iščezla. Tlo pod njegovim nogama bilo je pokriveno krhotinama
cigle, šljunkom, razbijenim staklom, a do njega je stajala nakrivljena drvena baraka. Dolje je
ograda kraj koje je prošao opasivala veliki prostor, na kojem još nije započela gradnja. I
premda nije bilo snijega, sve se bijelilo od inja.
Na tom brežuljku tako blizu centra glavnog grada, tako čudnovato opustošenom, vodilo
je uzbrdo oko sedam bijelih stepenica, prestajalo, a zatim, čini se, opet počinjalo.
Neka nejasna uspomena probudila se u Jakonovu pri pogledu na te bijele stepenice na
brežuljku. Uspinjao se nesvjesno, prešao čvrsto nabijenu gomilu šljake iznad njih, a zatim
opet pošao stepenicama. Vodile su do neke zgrade koja se nejasno nazirala u tami, neke
zgrade čudnovatog oblika koja kao da je bila razrušena, a ipak istovremeno čitava.
Jesu li to bile ruševine od bombardiranja? Ali takvih ostataka više nije bilo u Moskvi.
Druge su sile razorile ovo mjesto.
Kameno odmorište razdvajalo je jedan red stepenica od drugoga. A sad su mu se na putu
ispriječili veliki komadi kamena. Stepenice su vodile do zgrade postepeno se uspinjući, kao
ulaz u crkvu.
Završavale su pred širokim željeznim dverima, čvrsto zatvorenim, pred kojima je bio
nagomilan skamenjeni šljunak u visini koljena.
Da, da! Uspomena je oživjela u Jakonovu. Ogledao se oko sebe. Rijeka, vijugavi niz
svjetala, krivudala je duboko dolje, i neobično poznati zavoj iščezavao je pod mostom i
nastavljao dalje prema Kremlju.
Ali zvonik? Više ga nije bilo. I ta gomila kamenja − zar je to sve što je od njega
preostalo?
Jakonov osjeti kako su ga zapekle oči. Zažmirio je.
Sjeo je polako na krhotine kamenja koje su zakrčile crkveni trijem.
Prije dvadeset i dvije godine stajao je tačno na ovom istom mjestu s djevojkom po imenu
Agnija.
 23
CRKVA SVETOG IVANA KRSTITELJA
Izgovorio je glasno njeno ime − Agnija − i poput povjetarca, potpuno svježi, davno
zaboravljeni osjećaji obuzeli su njegovo sredovječno, uhranjeno tijelo.
Njemu je tada bilo dvadeset i šest godina a njoj dvadeset i jedna.
Ta djevojka nije bila od ovoga svijeta. Na svoju nesreću bila je silno ponosna i pravična.
Katkad bi joj dok bi govorila obrve i nosnice drhtale poput krila. Nitko nikad nije tako strogo
razgovarao s Jakonovim, tako ga oštro korio zbog djela koja su se njemu činila posve
običnim. Ona ih je začudo smatrala podlima i odvratnima. I što je više mana nalazila u
Jakonovu to joj je on postajao privrženiji. Bilo je to vrlo neobično.
S njom se moglo raspravljati samo vrlo oprezno. Bila je tako krhka da bi se iscrpila od
penjanja na brežuljak, od trčanja, pa čak i od živahnog razgovora. Bilo ju je vrlo lako
uvrijediti.
A ipak je nalazila snage da dan za danom šeta po šumama, premda, začudo, ta gradska
djevojka nikad nije sa sobom uzimala knjige. Knjige bi joj samo smetale, odvraćale bi njenu
pažnju od šume. Ona bi naprosto lutala ili sjedila proučavajući tajne šume. Kad bi Jakonov
išao s njom bio je zaprepašten njenim zapažanjima: zašto je deblo breze savijeno prema
zemlji; kako se nijanse boje šumske trave predveče mijenjaju. On takve stvari uopće nije
primjećivao; šuma je šuma, zrak je divan i sve je zeleno. Ali ona je čak preskakala opise
prirode kod Turgenjeva; njihova površnost ju je vrijeđala.
»Šumski potočić« − tako ju je Jakonov nazvao onog ljeta 1927. koje su proveli u
susjednim kućama. Izlazili su zajedno i vraćali se zajedno i svi su ih smatrali zaručnicima.
Ali stvari su stajale zapravo posve drugačije.
Agnija nije bila ni lijepa ni ružna. Lice joj je bilo vrlo promjenljivo: katkad bi se smiješila
prijazno i dražesno, a koji put bi joj se lice opet opustilo, umorno i neprivlačno. Bila je viša
od prosjeka, ali vitka i nježna. Hodala je tako lagano da se činilo da uopće ne dodiruje
zemlju. I premda je Jakonov već imao prilično mnogo iskustva i cijenio je čvrsto meso na
ženskom tijelu, nešto drugo, a ne tijelo, privlačilo ga je Agniji. I zato što ga je privlačila,
govorio je sam sebi da mu se sviđa i kao žena, da će procvasti.
Ali dok je ona rado provodila duge ljetne dane s Jakonovom, hodajući kilometrima s
njim u dubinu šume, ležeći kraj njega u travnatim gajevima, tek mu je protiv volje dopuštala
da je uhvati za ruku. Kad bi to učinio, pitala bi: »Čemu to?« i pokušavala se osloboditi. I to
zacijelo nije bilo zato što bi joj bilo neugodno pred ljudima, jer čim bi se približili naselju ona
bi ga, kao ustupak njegovoj taštini, popustljivo uhvatila pod ruku.
Govoreći sam sebi da je ljubi, Jakonov joj izjavi ljubav kleknuvši pred nju na šumsku
travu. »Kako je to žalosno«, odgovorila je. »Osjećam da te dovodim u zabludu. Ne mogu ti
odgovoriti. Ja ništa ne osjećam. Zato čak ne želim više ni živjeti. Ti si inteligentan i krasan i
morala bih biti sretna, ali ja ne želim živjeti.«
Tako je govorila a ipak je svakog jutra radoznalo iščekivala da vidi ima li kakvih
promjena na njegovom licu, u njegovom držanju.
Tako je govorila, ali znala je i reći: »Ima mnogo djevojaka u Moskvi. U jesen ćeš upoznati
jednu ljepoticu i više nećeš biti zaljubljen u mene.«
Dopuštala mu je da je zagrli i čak da je poljubi, ali u tim trenucima u njenim usnama i
rukama nije uopće bilo života. »Kako je to teško!« žalila se. »Ja sam mislila da ljubav dolazi
kao vatreni anđeo. A sad evo, ti me voliš, a ja nikad neću upoznati boljeg čovjeka od tebe, a
ipak me to ne čini sretnom, i ja uopće više ne želim živjeti.«
Nešto je u njoj bilo zaostalo, nešto djetinjasto. Strepila je pred tajnama koje vezuju
muškarca i ženu u braku, i preplašenim glasom je pitala: »Zar ne možemo bez toga?« A
Jakonov je uzbuđeno odgovarao: »Ali to uopće nije najvažnije! To je samo nešto što dolazi s
duhovnom vezom.« Tada su se po prvi put njene usne malčice pokrenule u poljupcu i rekla
je: »Hvala ti. Inače, bez ljubavi, zašto bi ljudi željeli živjeti? Mislim da te počinjem ljubiti,
Svakako ću nastojati.«
Iste te jeseni šetali su jednog ranog predvečerja po pokrajnim ulicama blizu Taganke,
kad Agnija reče glasom koji je podsjećao na šumu i teško se mogao čuti u buci gradskog
prometa: »Hoćeš li da ti pokažem jedno od najljepših mjesta u Moskvi?«
Odvela ga je do ograde koja je okružavala malu crkvicu od opeke, obojenu bijelo i
crveno; sakristija s glavnim oltarom gledala je na neku krivudavu, bezimenu sporednu
uličicu. Unutar ograde oko sićušne crkvice vodio je samo uski puteljak za procesije, tačno
toliko širok da svećenik i đakon mogu hodati jedan kraj drugoga. Kroz rešetkaste prozore
crkve moglo se duboko unutra vidjeti mirne plamenove svijeća na oltaru i šarene svjetiljke
pred ikonama. A u jednom uglu, unutar ograde, izrastao je ogroman stari hrast, viši od crkve.
Njegove grane, sad već požutjele, zasjenjivale su čak i kupolu i sporednu ulicu, tako da se
crkva pričinjala posve sićušnom.
»To je crkva svetog Ivana Krstitelja«, reče Agnija.
»Ali to nije najljepše mjesto u Moskvi.«
»Čekaj malo.«
Uvela ga je kroz drvena vrata u dvorište. Kamene ploče bile su prekrivene žutim i
narančastim hrastovim lišćem. U sjeni hrasta uzdizao se prastari zvonik u obliku šatora.
Zvonik i mala kućica uz crkvu zakrivali su sunce na zapadu. Željezna dvostruka vrata
sjevernog trijema bila su otvorena, i neka stara prosjakinja, koja je tu stajala, naklonila se i
prekrižila kad je iznutra odjeknuo radostan pjev večernje.
»Ova je crkva bila poznata po svojoj ljepoti i sjaju«, prošaputa Agnija gotovo ga dodirujući
ramenom.
»Koje je to stoljeće?«
»Zašto moraš znati i stoljeće? Zar nije divna?«
»Vrlo zgodna, naravno, ali ne…«
»Gledaj!« reče Agnija, oslobodivši se njegove ruke i privukavši ga bliže glavnom trijemu.
Izišli su iz sjene u blistavo svjetlo zalazećeg sunca, i ona je sjela na nisku kamenu ogradu.
Jakonovu je stao dah. Činilo se kao da su iznenada izišli iz bučnoga grada na visinu sa
širokim, otvorenim pogledom u daljine. Dugačak bijeli niz kamenih stepenica isprekidan
brojnim terasama, strmo se spuštao od trijema nizbrdo sve do rijeke Moskve. Rijeka je
gorjela u zalazećem suncu. Nalijevo se pružalo Zamoskvorječje, sa zasljepljujućim žutim
odrazima brojnih prozora, a dolje, gotovo kraj njihovih nogu, crni dimnjaci moskovske
električne centrale rigali su dim u večernje nebo. U rijeku Moskvu ulijevala se blistava Jauza;
nadesno se pružala bolnica za nahočad; a dalje su se uzdizali oštri obrisi Kremlja. Još dalje
blistalo je u suncu pet pozlaćenih kupola katedrale Krista Spasitelja.
I u tom zlatnom blistavilu sjedila je Agnija, sa žutim šalom oko ramena, također zlaćana,
gledajući u sunce.
»Kako su dobro stari Rusi znali izabrati mjesto za crkve i manastire!« reče ona ganutim
glasom. »Putovala sam rijekom Volgom, a i Okom, i svuda su gradili na najveličanstvenijim
mjestima.«
»Da, to je Moskva!« javi se Jakonov kao jeka.
»Ali ona nestaje, Antone«, reče Agnija. »Moskva nestaje!«
»Kako to misliš, nestaje? Glupost.«
»Ovu će crkvu srušiti«, Agnija je bila uporna.
»Kako znaš da će je srušiti?« reče on osjetivši da ga hvata ljutina. »To je arhitektonski
spomenik; ostavit će je.« On pogleda sitni zvonik kome su grane hrasta gotovo dodirivale
zvona.
»Srušit će je!« prorokovala je Agnija s uvjerenjem, sjedeći nepomična kao i prije, u
žutom šalu, u žutom svjetlu.
Ne samo da njena obitelj nije odgojila Agniju da vjeruje u Boga, nego naprotiv, u
prošlosti kad su svi bili dužni ići u crkvu njena majka i baka nisu išle, nisu se držale posta,
nisu se pričešćivale, vrijeđale su svećenike i uvijek se izrugivale s religijom zato što je tako
lako prihvatila kmetstvo. Njena baka, majka i tetka imale su svoju vlastitu vjeru: uvijek biti
na strani onih koji su potlačeni, hapšeni, hvatani, proganjani od vlasti. Njenu su majku
očigledno poznavali svi revolucionari »Narodne volje«, jer im je davala utočište u svom domu
i pomagala im na sve moguće načine. Njene su se kćeri uvrgle u nju i skrivale socijalne
revolucionare i socijalne demokrate u bijegu. A mala Agnija uvijek je bila na strani zeca koga
love, konja koga bičuju. Kad je odrasla, na zaprepaštenje svojih roditelja našla se na strani
crkve, zato što je navodno bila progonjena.
Bez obzira je li je to dovelo do toga da vjeruje u Boga ili se prisilila da vjeruje, počela je
uporno tvrditi da bi bilo sramotno sad izbjegavati crkvu, i na užas svoje majke i bake počela
je prisustvovati crkvenim obredima, te ih je malo-pomalo i zavoljela.
»Kako po tvom mišljenju progone crkvu?« upita Jakonov zaprepašten. »Pa nitko im ne
brani da zvone; mogu peći pričesni kruh kako god žele; imaju procesije s križem − ali ne
smiju imati nikakve veze s državnim poslovima ni obrazovanjem.«
»Naravno da je progonjena«, prigovori Agnija tiho i blago kao uvijek. »Ako govore protiv
crkve, objavljuju što god žele protiv nje, a ne dopuštaju joj da se brani, popisuju vjerske
posjede i imovinu i šalju svećenike u izgnanstvo − zar to nije proganjanje?«
»A gdje si vidjela da ih šalju u izgnanstvo?«
»Ne na ulicama, naravno.«
»A čak i ako su proganjani«, inzistirao je Jakonov, »znači da su proganjani deset godina!
A kako dugo je crkva proganjala narod − deset stoljeća?«
»Tada još nisam bila živa«, reče Agnija slegnuvši uskim ramenima. »Napokon, ja živim
sada. Ja vidim ono što se događa za mog života.«
»Ali moraš poznavati svoju povijest! Neznanje nije izgovor! Zar se nikad nisi pitala kako
to da je crkva uspjela preživjeti dvjesta pedeset godina pod tatarskim jarmom?«
»To bi moglo značiti da je vjera bila čvrsta«, usudi se primijetiti ona. »Ili da je
pravoslavlje duhovno jače od islama?« upita, i ne pokušavajući da to ustvrdi.
Jakonov se svisoka nasmiješi.
»Ti imaš bujnu maštu! Zar je naša zemlja ikad bila kršćanska u duši? Zar zaista misliš da
su tokom tisuća godina postojanja crkve ljudi zaista opraštali ugnjetavačima? Ili da su ljubili
one koji su nas mrzili? Naša se crkva održala zato što je poslije invazije metropolit Kiril, prije
svih ostalih Rusa, pošao u poklonstvo kanu i zatražio zaštitu svećenstva. S tatarskom je
sabljom rusko svećenstvo štitilo svoje posjede, svoje kmetove i svoje vjerske obrede! A
zapravo je metropolit Kiril imao pravo, bio je realist u politici. Upravo je to valjalo učiniti. To
je jedini način da se pobijedi.«
Kad se Agniju tako napadalo ona nije dalje raspravljala. Pogledala je svog zaručnika s
nekom novom zbunjenošću.
»I na tom su sagrađene sve te prekrasne crkve s lijepim položajem!« grmio je Jakonov. »I
na hereticima, koje su spalili na lomači. I na pripadnicima sekta koje su bičevali na smrt. Baš
si našla koga ćeš žaliti − progonjenu crkvu!«
Sjeo je kraj nje na suncem ugrijani kamen ograde.
»A u svakom si pogledu nepravedna prema boljševicima. Nisi se čak potrudila da
pročitaš njihova najznačajnija djela. Oni veoma poštuju svjetsku kulturu. Oni vjeruju da ni
jedan čovjek ne može imati neograničenu moć nad drugim čovjekom, oni vjeruju u vladavinu
razuma. A najvažnije od svega jest da su za jednakost! Zamisli: sveopća, potpuna, apsolutna
jednakost. Nitko neće imati privilegije koje drugi nemaju. Nitko neće imati nikakvih
prednosti ni u dohotku ni u položaju. Može li uopće postojati išta bolje od takvog društva?
Zar ono nije zaista vrijedno svih ovih žrtava?«
(Osim što je takvo društvo bilo veoma poželjno, Anton mu se zbog svog društvenog
porijekla morao priključiti što ranije i što efikasnije, prije nego bude prekasno.)
»A ovakvim ponašanjem samo ćeš sebi otežati put na fakultet. I u čemu se uopće očituje
taj tvoj protest? Što ti možeš učiniti?«
»Što žena ikad može učiniti?« Ona zabaci svoje lijepe pletenice − nosila je pletenice u
vrijeme kad ih više nitko nije nosio, kad su ih sve žene odsjekle, i nosila ih je samo iz prkosa
premda joj nisu pristajale. Jedna joj je padala niz leđa, druga niz grudi. »Žena ne može ništa
drugo osim spriječiti muškarca da vrši velika djela. Čak i žena poput Nataše Rostove, zato je
ne podnosim.«
»Zašto?« upita Jakonov iznenađeno.
»Zato što nije dopustila Pierreu da se pridruži dekabristima!« I njen se glas opet
prekine.
Zaista, sva je bila sastavljena od takvih iznenađenja.
Proziran žuti šal spuznuo joj je niz ramena i visio preko ruku kao par tankih, zlaćanih
krila.
Jakonov obuhvati obim rukama njen lakat, kao da se boji da će ga slomiti.
»A ti bi mu dopustila da ide?«
»Da«, reče Agnija jednostavno.
On sam nije se mogao sjetiti nikakva velika djela za koje bi mu bilo potrebno Agnijino
dopuštenje. Život mu je bio vrlo aktivan. Njegov je posao bio zanimljiv i vodio ga je sve više i
više.
Kraj njih su počeli prolaziti zakašnjeli vjernici koji su se s obale ovamo popeli. Križali su
se na otvorenim vratima crkve. Ulazeći u dvorište muškarci su skidali kape. Činilo se da ima
mnogo manje muškaraca nego žena, a mladih ljudi uopće nije bilo.
»Zar se ne bojiš da će te netko vidjeti kraj crkve?« upita Agnija bez namjere da ga
uvrijedi, ali u toj se primjedbi ipak osjećao prezir.
To su bile godine u kojima je po čovjeka uistinu bilo opasno da ga neki suradnik vidi kraj
crkve. I Jakonov je zaista osjećao da je ovdje previše upadljiv.
»Pazi, Agnija«, upozori je on, jer to ga je počelo nervirati. »Čovjek mora shvatiti što je u
njegovo doba novo prije nego bude prekasno, jer tko god to ne učini beznadno će zaostati.
Tebe privlači crkva zato što podupire tvoju indiferentnost prema životu. Jednom zauvijek
moraš se probuditi i prisiliti se da se za nešto zainteresiraš − pa makar to bio i sam životni
proces.«
Agnija objesi glavu i njena ruka, na kojoj je blistao Jakonovljev zlatni prsten, bezvoljno
se spusti. Njeno djetinjasto tijelo izgledalo je koščato i strahovito mršavo.
»Da, da«, reče ona spustivši glas. »Priznajem da mi je katkada veoma teško živjeti, da mi
uopće nije do toga. Svijetu nisu potrebni ljudi poput mene.«
Osjeća kako se u njemu sve lomi. Pa ona je činila sve što je mogla da uništi svoju
privlačnost! Odluka da izvrši svoje obećanje i oženi Agniju osjetno je slabila.
Ona ga pogleda znatiželjno, ne smiješeći se.
»Ona je zaista ružna«, pomisli Jakonov.
»Tebe zacijelo očekuje slava i uspjeh i vječno blagostanje«, reče ona tužno. »Ali hoćeš li
biti sretan, Antone? Ti moraš pripaziti. Ljudi koje zanima proces života gube… oni gube… ali
kako bih ti to mogla rastumačiti?« kao da je vršcima prstiju tražila riječi i napor se odražavao
u bolnom, sitnom smiješku na njenom licu. »Eto, zvono je odzvonilo, zvuk pjevanja je
utihnuo i neće se više vratiti; a ipak sva je glazba još u njemu. Razumiješ li?«
Tada ga je nagovorila da uđu unutra. Pod masivnim lukovima galerija s malim
prozorčićima s rešetkama u starom ruskom stilu okružavala je crkvu. Nizak otvoren luk pod
galerijom vodio je u crkvenu lađu. Kroz uske prozore kupole sunce na zalazu ispunjalo je
crkvu svjetlom, pozlaćujući ikonostas i mozaik Gospodara nad vojskama.
Vjernika je bilo malo. Agnija postavi tanku svijeću na veliki mjedeni podložak i jedva se
prekrstivši stane ozbiljno, ruku stisnutih pred grudima, gledajući ravno pred sebe kao
zanesena. A raspršeno svjetlo zapada i narančasti odsjaj svijeća povratili su život i toplinu
njenim obrazima.
Bilo je to dva dana prije rođendana Majke božje, i duga litanija pjevala se u njenu slavu.
Litanija je bila beskonačno rječita, epiteti i hvale Djevici Mariji tekli su kao bujica, i po prvi
put Jakonov shvati ekstazu i poeziju molitve. Nikakav bezdušni crkveni pedant nije napisao
tu litaniju, već neki veliki nepoznati pjesnik, neki zatvorenik u samostanu; i očigledno ga nije
inspirirala prolazna požuda prema ženinom tijelu, već onaj viši zanos koji žena u nama može
pobuditi.
… Jakonov se probudio iz svog sanjarenja. Sjedio je u trijemu crkve sv. Ivana Krstitelja
na gomili oštrih krhotina, uprljavši svoj kožnati kaput.
Zaista, bez ikakvog pravog razloga razrušili su šatorasti zvonik i stepenice koje su se
spuštale do rijeke. Bilo je nevjerojatno da je ova prosinačka zora svitala nad istim kvadratnim
metrima moskovske zemlje na kojima su bili one sunčane večeri. Ali vidik s brežuljka još je
bio jednako dalek, a vijuge rijeke ocrtane svjetiljkama potpuno iste.
Ubrzo poslije one večeri bio je poslan u inozemstvo. A kad se vratio dali su mu da napiše
− odnosno, bolje reći, da potpiše − jedan novinski članak o raspadanju Zapada, njegova
društva, njegova morala, njegove kulture, o bijednim životnim uvjetima tamošnje
inteligencije i o nemogućnosti da znanost napreduje. To nije bila prava istina, ali nije bila ni
čista laž. Neke su činjenice bile istinite, premda je bilo i drugih činjenica. Da je Jakonov
oklijevao, to bi izazvalo sumnju, okaljalo njegov dobar glas. A napokon, kome je mogao
nauditi takav članak?
Članak je bio objavljen.
Agnija mu je vratila prsten poštom, privezavši na njega komadić papira na kojem je
napisala: »Za metropolita Kirila«.
A on je osjetio olakšanje.
… Ustao je i istegnuvši se što je više mogao virnuo je kroz jedan mali rešetkasti
prozorčić na galeriji. Vonjalo je po sirovoj cigli, hladnoći i plijesni. Unutra se ništa nije moglo
jasno vidjeti: samo gomile razbijenog kamena i krhotine.
Jakonov se okrene od prozora; srce mu je sad polaganije udaralo, i on se nasloni na
kameni okvir zarđalih vrata koja se mnogo godina nisu otvarala.
I opet se na njega svali ledena težina Abakumovljeve prijetnje.
Jakonov je bio na vrhuncu svoje vidljive snage. Imao je visok položaj u moćnom
ministarstvu. Bio je inteligentan, darovit − a uživao je i glas inteligentnog i darovitog
čovjeka. Odana žena čekala ga je kod kuće. Njegova rumena dječica spavala su u svojim
krevetićima. Imao je prekrasan stan u jednoj staroj moskovskoj kući. Imao je sobe s visokim
stropom i balkon. Njegova se mjesečna plaća brojila u tisućama. Pobeda, koja mu je bila
dodijeljena na ličnu upotrebu, čekala je njegov telefonski poziv. A ipak, sad se naslonio na
mrtvo kamenje i više nije želio živjeti. Bio je ispunjen takvim beznađem da uopće nije imao
snage da se pokrene.
Počelo se daniti.
U svečanom smrznutom zraku osjećala se blistava čistoća. Obilje inja kao krznom je
prekrilo široki panj oborenog hrasta, uglove gotovo porušene crkve, rešetke od kovanog
željeza na prozorima, električne žice koje su vodile do susjedne kuće, a dolje čitav dugački,
kružni plot oko gradilišta nebodera.
 24
PILJENJE DRVA
Počelo se daniti.
Bogato, raskošno inje pokrivalo je ne samo stupove na ogradi zone i predzone, već i
bodljikavu žicu, dvadeset pramenova ispletenih od tisuću sitnih zvjezdica, kosi krov
stražarske kule i visoki korov na praznom prostoru iza žice.
Dmitrij Sologdin zurio je širom otvorenih očiju u to čudo i uživao u njemu. Stajao je kraj
jarca za piljenje drva. Na sebi je imao logorski podstavljeni kaput preko modrog
kombinezona; bio je gologlav i kosa mu je bila prošarana prvim sjedinama. Bio je beznačajni
rob bez ikakvih prava. Proveo je u zatvoru već dvanaest godina, ali budući da je bio osuđen
po drugi put, nije bilo izgleda da će izići iz zatvora. Mladost njegove žene uvela je u
besplodnom čekanju. Da joj ne bi otkazali sadašnji posao, kao što su joj toliko puta otkazali
na drugim mjestima, ona je lagala i izjavila da njen muž uopće ne postoji, te se prestala s
njim dopisivati. Sologdin nikad nije vidio svog sina jedinca. Žena mu je bila u drugom stanju
kad su ga uhapsili. Sologdin je preživio prašume Čerdinska sjeverno od Urala, i Vorkutske
rudnike iznad Arktičkog kruga, i dvije istrage, od kojih je prva trajala pola godine, a druga
godinu dana. Upoznao je besanicu, iscrpljenost i dehidraciju. Već davno su njegovo ime i
budućnost pogaženi u blato. Njegova lična imovina sastojala se od para podstavljenih
pamučnih hlača, koje je sad držao u zatvoreničkoj garderobi u očekivanju još gorih vremena.
Od novca je primao trideset rubalja mjesečno, ali ne u gotovini. Mogao je udisati svježi zrak
samo u stanovite određene sate koje je odobrila zatvorska uprava.
A ipak je u njegovoj duši vladao nepokolebivi mir. Oči su mu blistale kao u mladića.
Grudi, ogoljene i izložene mrazu, nadimale su se od životne snage.
Mišići, koji su za vrijeme istrage postali nalik na suhe uzice, opet su očvrsli i vapili za
radom. I stoga je, dobrovoljno i bez ikakve nagrade, svakog jutra izlazio da ispili i iscijepa
drva za zatvorsku kuhinju.
Međutim, sjekiru i pilu − strahovito oružje u rukama zeka − nisu mu povjerili bez
komplikacija. Zatvorska uprava, koja je bila plaćena da pronalazi perfidiju i u najnevinijim
činovima zekova, sudeći druge po sebi, naprosto nije mogla vjerovati da bi netko od svoje
volje pristao da radi besplatno. Zato su ozbiljno sumnjali da Sologdin priprema bijeg ili
oružani ustanak. Naređeno je da se stražar postavi četiri metra daleko od Sologdina dok on
radi, tako da može promatrati svaki njegov pokret, a da ipak bude van domašaja sjekire. Za
taj opasan posao moglo se naći ljudi, a sam odnos − jedan stražar na jednog radnika − nije se
upravi odgojenoj na dobrim moralnim vrijednostima GULAG-a uopće činio rasipničkim. Ali
Sologdin je postao tvrdoglav i na taj način još pojačao njihove sumnje. On je odlučno izjavio
da neće raditi u nazočnosti ličnog stražara. Neko vrijeme cijepanje drva bilo je potpuno
obustavljeno. (Šef zatvora nije mogao prisiliti zekove da rade − to nije bio logor, a zekovi su
bili zauzeti intelektualnim radom i nisu potpadali pod njegovu jurisdikciju.) Bit je problema
bila u tome, što planeri i računovodstvo nisu predvidjeli da taj posao obavlja kuhinjsko
osoblje. Stoga slobodne namještenice koje su pripremale hranu zatvorenicima nisu htjele
cijepati drva, jer za to nisu bile plaćene. Uprava je pokušala uposliti stražare dok nisu u
službi, prekidajući njihovu partiju domina u stražarnici. Sve su to bili mladi ljudi, odabrani
zbog odličnog zdravlja; međutim, tokom godina službe u stražarskim jedinicama očigledno
su izgubili sposobnost za rad − leđa su ih stala boljeti, a domino ih je privlačio više od svega.
Oni naprosto nisu mogli nacijepati onoliko drva koliko je bilo potrebno. I tako je šef zatvora
morao popustiti. Sologdin i ostali zatvorenici koji su dolazili da s njim rade − najčešće Neržin
i Rubin − smjeli su cijepati i piliti drva bez specijalnog stražara. U svakom slučaju, sa
stražarske kule moglo ih se sve vidjeti kao na dlanu, a bilo je naređeno ostalim stražarima da
ih drže na oku iza ugla.
Kad se mrak raspršio i blijedo svjetlo svjetiljaka stalo miješati s danjim svjetlom,
podvornik Spiridon pojavio se iza zgrade; na sebi je imao zeleni kaput i šubaru s velikim
poklopcima za uši, koju je samo on dobio iz magazina. I podvornik je bio zek, ali spadao je
pod upravu instituta, a ne zatvora. Zato je samo da se izbjegnu svađe oštrio pilu i sjekire za
zatvorsku upravu. Kad se podvornik približio, Sologdin opazi da nosi pilu koju prije nisu
mogli naći.
U svako doba između buđenja i gašenja svjetala Spiridon Jegorov hodao je po dvorištu
na koje su bile uvijek uperene mašinske puške bez pratnje čuvara. Uprava se odlučila na taj
hrabri korak zato što je Spiridon bio potpuno slijep na jedno oko, a na drugo je vidio samo
trideset posto. Premda su u šaraški prema propisima morala biti tri podvornika, zato što se
dvorište zapravo sastojalo od nekoliko povezanih dvorišta obuhvaćajući područje od oko pet
rali, Spiridon je, premda to nije znao, sav taj posao obavljao sam i to mu ništa nije smetalo.
Njemu je bilo najvažnije da se ovdje mogao dobro najesti, i nikad ne bi pojeo manje od
kilograma i po crnog kruha na dan, jer kruha se moglo jesti koliko se htjelo, a momci su mu
davali i svoju kašu. Spiridon se očito udebljao i omekšao otkako se vratio iz SevUrallaga, gdje
je proveo tri zime obarajući stabla i tri proljeća otpremajući ih niz rijeku, tako da mu je kroz
ruke prošlo na tisuće balvana.
»Ej, Spiridone!« povikne Sologdin nestrpljivo.
»Što je?«
Spiridonovo pokretno lice sa sijedo-crvenkastim brkom, sijedo-crvenim obrvama i
crvenkastom kožom često bi poprimalo spreman i revan izraz, kad bi mu se netko obratio
kao sada. Sologdin nije znao da je izraz prevelike spremnosti i revnosti sa Spiridonove strane
zapravo znak prezira.
»Kako ’što’? Ova pila ne reže.«
»Zašto ne bi rezala?« upita Spiridon začuđeno. »Uvijek se vi žalite, cijele zime! Hajde da
pokušamo.«
I on mu doda jedan kraj pile.
Počeli su piliti. Jedanput ili dvaput oštrica je iskočila kao da ne želi zahvatiti drvo, a
onda je zagrizla i krenula.
»Prečvrsto držite«, Spiridon ga oprezno upozori. »Držite dršku s tri prsta, kao pero, i
vucite tamo kamo ona hoće, polako… Tako. Kad je vučete prema sebi, ne trzajte.«
Svaki je od njih uživao u svojoj očiglednoj superiornosti nad drugim − Sologdin zato što
je poznavao teoretsku mehaniku, otpor materijala i ostale stručne pojmove; Spiridon zato što
su ga sve stvari slušale. Ali Sologdin nije prikrivao svoj pokroviteljski stav prema podvorniku.
Spiridon nije pokazivao svoj stav prema inženjeru.
Čak i dok je pilila kroz središte debelog balvana, pila se nije zaglavljivala i ritmično se
kretala, zveckajući, pljujući žućkastu borovu piljevinu po kombinezonima obojice
muškaraca.
Sologdin se nasmije. »Ti si pravi čudotvorac, Spiridone! Prevario si me. Jučer si nabrusio
pilu i namjestio je!«
Spiridon je zadovoljan deklamirao u ritmu piljenja: »Ona grize, žvače sitne komadiće, ne
guta sama, daje…«
I naglim pokretom otkinuo je cjepanicu prije nego je bila potpuno prepiljena.
»Nisam je uopće brusio«, reče on, pokazujući inženjeru oštricu pile. »Pogledajmo zupce.
Isti su kao jučer.«
Sologdin pogleda zupce i zaista nije našao svježih tragova. Ali taj lukavac je nešto
napravio s pilom.
»Hajde, Spiridone, prepilimo još jednu.«
»Ne«, reče Spiridon uhvativši se rukom za leđa. »Umoran sam kao pas. Što god moji
djedovi i pradjedovi nisu završili, natovarili su meni. A i vaši će prijatelji doći.«
Međutim, prijatelji nisu dolazili.
Posve se razdanilo. Radosno, mrazno jutro je planulo. Čitava zemlja, pa čak i žljebovi na
strehama bili su prekriveni sivim mrazom, koji je okrunio čak i lipe daleko u dvorištu.
»Kako si ti došao u šarašku, Spiridone?« upita Sologdin, gledajući iskosa u podvornika.
S nekim je morao razgovarati. U svojim dugim logorskim godinama Sologdin se družio
samo s obrazovanim ljudima, i ne pomišljajući da bi se bilo što vrijedno moglo naučiti od
nekulturnih.
»Da«, reče Spiridon pucnuvši usnama. »Ovdje su okupili ovakve naučne ljude poput vas,
a mene su strpali u isti koš. U kartoteci na mojem listu piše da sam ’stakloduvač’. Pa ja sam
zaista nekad i bio stakloduvač, majstor stakloduvač u našoj tvornici u Briansku. Bilo je to
davno, a sad sam izgubio vid, a osim toga, ono što smo mi tamo radili nema nikakve veze s
ovim poslom ovdje. Ovdje trebaju vještog stakloduvača kao što je Ivan. Mi nikad nismo imali
takvog u našoj tvornici, nikad. Ali ipak su tako napisali na list u kartoteci. I kad sam ovamo
došao vidjeli su što sam i htjeli su me odmah vratiti. Ali zahvaljujući komandantu uzeli su
me za podvornika.«
Neržin se pojavio iza ugla, iz smjera dvorišta za šetnju i usamljene jednokatnice u kojoj
je stanovalo osoblje zatvora. Preko raskopčanog kombinezona obukao je podstavljeni kaput,
a zatvorski ručnik, toliko kratak da je bio gotovo četvrtast visio mu je oko vrata.
»Dobro jutro, prijatelji«, pozdravi ih on energično, svlačeći se u hodu, odbacujući
kombinezon i skidajući majicu.
»Glebe, jesi li poludio? Pa gdje ti vidiš snijeg?« upita ga Sologdin, ispitivački ga
promatrajući.
»Ovdje«, odgovori mračno Neržin, penjući se na krov podruma. Tu se prostirao tanak
pahuljasti sloj nečega što je moglo biti i snijeg i mraz, i zagrabivši čitave pregršti Neržin se
stade snažno trljati po grudima, leđima i bokovima. Čitavu zimu on se trljao snijegom sve do
pasa, premda su ga stražari, ako bi se našli u blizini, u tome sprečavali.
»Ah! Pa ti se isparuješ!« reče Spiridon, kimajući glavom.
»Još uvijek nema pisma, Spiridone Daniliču?« upita Neržin.
»Kako da ne!«
»Pa zašto mi ga nisi donio da ti ga pročitam? Je li sve u redu?«
»Pismo je došlo, ali ja ga ne mogu dobiti. Zmija ga drži.«
»Mišin? On ti ga ne da?« Neržin se prestao trljati.
»Stavio mi je ime na popis za poštu, ali komandant me je poslao da pospremim tavan
dok se dijelila pošta. I kad sam se vratio, Zmija je prestao dijeliti. Sad moram čekati do
ponedjeljka.«
»Svinje!« protisne Neržin.
»Zato postoji đavo − da sudi svećenicima«, reče Spiridon slegnuvši ramenima i gledajući
postrance u Sologdina koga nije dobro poznavao. »E, a sad − odoh ja.«
I dok su mu zaklopci na šubari smiješno kloparali sa svake strane poput ušiju nekog psa
mješanca, Spiridon se uputi u smjeru stražarnice, kojoj se nije smio približiti ni jedan drugi
zek.
»Sjekira! Spiridone! Gdje je sjekira?« vikne Sologdin za njim.
»Donijet će je dežurni«, odgovori Spiridon i nestane.
»Dakle«, reče Neržin energično brišući prsa i leđa kariranim ručnikom, »nisam baš
zadovoljio Jakonova. Ja se prema Sedmici navodno odnosim kao prema ’lešini pijanca pred
ogradom Mavrina’. Osim toga, jučer mi je predložio da se prebacim u kriptografsku grupu, a
ja sam odbio.«
Sologdin nakrivi glavu i ironično se nasmiješi − čvrsti zaobljeni zubi, nepokvareni ali
prorijeđeni u naporima logoraša zasvjetlucali su između urednog crvenkasto-sijedog brka i
brade.
 »Ti se ne vladaš kao račundžija nego kao stihotvorac.«
Neržin se nije iznenadio. To je bila jedna od poznatih Sologdinovih ekscentričnih crta −
da govori takozvanim Jezikom krajnje jasnoće, ne koristeći se, kako ih je on nazivao »ptičjim
riječima«, ni riječima stranog podrijetla. Bilo je nemoguće pogoditi igra li on neku igru ili
vjeruje u tu izmišljotinu. Vrlo energično, katkada domišljato, a katkada nespretno, on je
izokretao i izvrtao rečenice trudeći se da u svom govoru izbjegne čak i tako bitne riječi kao
što su »inženjer« i »metal«. U svojim razgovorima kod posla, pa čak s rukovodiocima,
pokušavao je provoditi istu liniju i katkad ih je prisiljavao da čekaju dok on smisli neku riječ.
To bi bilo nemoguće da se Sologdin pokušavao dodvoriti upravi, dobiti važniji posao,
primiti bolju porciju hrane. Ali bilo je upravo obratno. Na sve moguće načine Sologdin je
izbjegavao pažnju vlasti i s prezirom odbijao njihove usluge.
I tako je u šaraški među zekovima stekao glas čudaka i svi su ga kao takvoga prihvaćali.
Odlikovao se i raznim drugim ekscentričnostima. Spavao je čitavu zimu pod prozorom i
uporno zahtijevao da bude otvoren bez obzira na hladnoću. Zatim, prihvatio se ovog
potpuno nepotrebnog posla da nacijepa drva svakog jutra, i u to je uključio i Neržina i
Rubina. Ali njegova glavna omiljena zabava bila je da iznosi potpuno besmislena, potpuno
mahnita mišljenja o svakom pitanju, kao na primjer, da je prostitucija moralno dobro ili da je
D’Anthes bio u pravu u dvoboju s Puškinom; i branio bi to mišljenje sa zanosnim
oduševljenjem, pa katkad i sa stanovitim uspjehom, dok su mu mladenačke modre oči
blistale a prorijeđeni zubi sjali. A katkad je bilo nemoguće tačno utvrditi da li je ozbiljan ili se
samo šali. Kad bi mu predbacili nelogičnost, od srca bi se nasmijao. »Vi provodite vrlo
dosadan život, gospodo! Ne možemo svi imati iste poglede i iste norme. Što bi se desilo? Ne
bi više bilo prepirke, ne bi bilo izmjene mišljenja. To bi i psu dosadilo!«
Vjerojatno je upotrebljavao riječ »gospodo« umjesto »drugovi« zato što je, zatvoren već
dvanaest godina, zaboravio kako je tamo vani.
Neržin se, još uvijek napola gol, brisao komadićem ručnika.
»Da«, reče on neveselo. »Na žalost, Lev ima pravo − nikad od mene skeptika. Ja volim
sudjelovati u događajima.«
On navuče majicu, koja mu je bila premalena, i turi ruke u rukave kombinezona.
Sologdin je stajao teatralno naslonjen na jarca, ruku prekriženih na grudima.
»To je dobro, prijatelju. Tvoje ’pojačane sumnje’…«, u Jeziku maksimalne jasnoće to je
bio uobičajeni naziv za »skepticizam«, »trebalo je jednog dana odbaciti. Nisi ti više dječak.«
(Neržin je bio pet godina mlađi od Sologdina.) »I moraš napokon utvrditi gdje stojiš, duhom
pojmiti ulogu dobra i zla u ljudskom životu. Za to nema boljeg mjesta od zatvora.«
Sologdinove su riječi zvučale uzvišeno, ali Neržin nije pokazivao nikakve želje da se u
ovom trenutku upusti u velika osnovna pitanja dobra i zla. Objesio je vlažan, bijedan, grubo
tkan ručnik oko vrata poput šala. Navukao je svoju staru oficirsku kapu, ostatak s fronta,
koji se već raspadao na šavovima, obukao podstavljeni kaput i uzmahnuvši rekao: »Jedino
što znamo jest da ništa ne znamo.«
Prihvatio se taj Sokratov učenik pile i pružio drugi držak Sologdinu.
Sad im je postalo hladno i revno su se latili piljenja. Oko pile se uzvitlao smeđi prah od
kore. Nije zagrizla tako spretno kao kad ju je Spiridon držao, ali je ipak radila glatko.
Prijatelji su mnoga jutra proveli pileći zajedno i posao im je išao od ruke bez uzajamnih
optužbi. Pilili su uloživši onu posebnu energiju i revnost koja se pojavljuje kad rad nije
nužno potreban.
Kad su započeli četvrtu kladu, Sologdin, kome se lice zacrvenjelo kao u raka, prostenja:
»Pazi da ne naiđeš na čvor.«
Poslije četvrte klade Neržin je promrmljao: »A baš je sve puno čvorova!«
Sa svakim potezom pile mirisava bijela i žuta piljevina padala je na hlače i cipele
drvosječa. Odmjereni rad donio im je mir i sredio im misli.
 Neržin, koji se maločas probudio vrlo loše raspoložen, mislio je sada kako ga je samo
prva godina logora mogla uništiti, kako je sad postigao potpuno drugačiji tempo, kako se
neće truditi da se uvuče u redove povlaštenih, kako se neće bojati robije već će polako, s
razumijevanjem dubine života, izlaziti na jutarnju prozivku u svom podstavljenom kaputu
uprljanom gipsom ili loživim uljem, i žilavo se provlačiti kroz dvanaestosatni dan − i tako
dalje, čitavih pet godina, koliko mu je preostalo do kraja roka. Pet godina nije deset. Čovjek
može proživjeti pet godina.
Mislio je i na Sologdina, i kako je i on poprimio nešto od Sologdinova hladnokrvnog
shvaćanja života; kako je baš Sologdin bio onaj koji ga je prvi naveo da pomisli kako čovjek
ne smije zatvor smatrati isključivo prokletstvom, već i srećom.
Dok je povlačio pilu njegove su se misli kretale u tom pravcu. Nije mogao ni pomisliti da
njegov drug, vukući u tom trenutku pilu prema sebi, misli o zatvoru isključivo kao o
prokletstvu od koga jednog dana svakako mora pobjeći.
Sologdin je mislio o velikom tehničkom uspjehu koji je postigao u potpunoj tajnosti u
toku posljednjih nekoliko mjeseci, a posebno posljednjih tjedana. On mu je obećavao
slobodu. Razmišljao je o ocjeni svog rada koju će saznati poslije doručka − nije nimalo
sumnjao kakva će biti. S nekim bjesomučnim ponosom Sologdin je mislio o svom mozgu, koji
je bio iscrpljen tolikim godinama preslušavanja i tolikim godinama gladi u logorima, dakle i
nedostatkom fosfora, a ipak je bio u stanju da se uhvati ukoštac i s najznačajnijim
problemima. U četrdesetoj godini mnogi ljudi doživljavaju novu navalu vitalnosti, posebno
kad njihov suvišak fizičke energije nije utrošen na pravljenje djece, već se pretvara, na neki
tajanstveni način, u intelektualnu snagu.
Razmišljao je također i o Neržinovom predstojećem odlasku iz šaraške, odlasku koji se
sad nije mogao izbjeći pošto je tako nepromišljeno govorio s Jakonovom.
Pilili su i dalje. Tijela su im se ugrijala. Iz lica se isparavala vrućina. Odbacili su
podstavljene kapute na cjepanice, i kraj jarca nagomilala se lijepa hrpa drva − ali još uvijek
nije bilo sjekire.
»Zar to nije dovoljno?« upita Neržin. »Ispilili smo više nego što možemo iscijepati.«
»Hajde, odmorimo se«, pristane Sologdin, odbacivši pilu tako da je gipka oštrica
zazvonila.
Obojica su skinuli kape. Para se dizala iz Neržinove guste i Sologdinove rijetke kose.
Duboko su disali. Zrak kao da je prodro u najdublje ustajale zakutke njihova tijela.
»Ali ako te otpreme u logor«, upita Sologdin, »što će biti s tvojim radom na ’prošlim
vremenima’?« (Što je značilo: na povijesti.)
»U čemu je razlika? Napokon, ni ovdje me baš ne maze. Jedan jedini redak onoga što
pišem može mi pribaviti samicu ovdje jednako kao i ondje. Nemam pristupa u javnu
knjižnicu, a vjerojatno me dok sam živ neće pustiti u neki arhiv. Ako misliš na čisti papir, i u
sjevernim šumama mogu naći brezovu ili borovu koru. A ni jedan špijun ne može mi oteti
moje sirovine: bol, koju osjećam u sebi i koju vidim u drugima više je nego dovoljna da
osvijetli moja nagađanja o povijesti. Što ti misliš?«
»Ve-li-čan-stve-no!« usklikne Sologdin duboko naglašavajući tu riječ. »U onoj prvotnoj
sferi u kojoj se razvija misao…«
»Sfera je ptičja riječ«, podsjeti ga Neržin.
»Izvinjavam se«, reče Sologdin. »Vidiš kako nisam domišljat. U onom prvotnom
području, misao…«, on prinese ruku glavi, »početna snaga misli, određuje uspjeh svakog
pothvata! I poput živog stabla ona rađa plodom samo ako joj se dopusti da se prirodno
razvija. Knjige i mišljenja drugih ljudi škare su koje podsijecaju život misli. Čovjek mora prvo
sam nadoći na neku misao. Kasnije je može provjeriti u knjizi. Ti si zaista sazrio, Ti si… ja to
naprosto nisam očekivao.«
Postalo je hladno. Sologdin je skinuo kapu s jarca i stavio je na glavu. I Neržin je stavio
kapu. Bio je polaskan, ali nastojao je da mu ta laska ne udari u glavu.
 Sologdin je i dalje govorio.
»A sad, Glebe, budući da bi ti mogao naglo otići, moram te hitno upoznati s nekim
svojim pravilima. Možda će ti se pokazati korisnima. Naravno, sputan sam time što nisam
baš rječit, što sam priprosta duha…«
Sve je ovo bilo tipično za Sologdina. Prije nego bi iznio neku briljantnu ideju svim silama
se trudio da sebe omalovaži.
»I što imaš slabo pamćenje«, pomogne mu Neržin, »i što si, općenito, krhka posuda
puna mana.«
»Da, da, baš sam to htio reći«, reče Sologdin, pokazujući u smiješku svoje okrugle bijele
zube. »I tako sam dakle, svjestan svojih nesavršenosti, tokom godina izradio čitav niz
stanovitih pravila koja obuzdavaju volju poput željeznog obruča. Ta su pravila nešto poput
općenitog pogleda na pristup poslu.« »Metodologija« − preveo je Neržin taj izraz s Jezika
maksimalne jasnoće na Jezik prividne jasnoće. »Ovo su putevi prema stvaranju radnog
jedinstva: jednodušnost svrhe, onoga koji radi i načina rada.«
Navukli su svoje podstavljene kapute.
Vidjeli su da će uskoro biti vrijeme da prekinu posao i pođu na jutarnju prozivku. Daleko
ispred zgrade zatvorske uprave, pod granama čarobno izbijeljenih mavrinskih lipa, vidjeli su
zatvorenike na jutarnjoj šetnji. Među napola uspravljenim i pogrbljenim pojavama isticalo se
visoko uspravno tijelo pedesetogodišnjeg umjetnika Kondrašev-Ivanova. Vidjeli su i kako Lev
Rubin, koji je predugo spavao, pokušava sada doći do pile i do drva. Ali stražar mu nije dao
da prođe; već je bilo prekasno.
»Gledaj − eno ga Lev s raščupanom bradom.«
Nasmijali su se.
»Dakle, ako želiš, svakog ću te jutra naučiti nekoliko svojih pravila.«
»Naravno, Dmitrij; možeš odmah početi.«
Neržin se spusti na gomilu ispiljenih drva. Sologdin se neudobno smjesti na jarcu.
»Pa, eto, na primjer: kako se odnositi prema poteškoćama?«
»Ne klonuti duhom?«
»To nije dovoljno.«
Sologdin pogleda kraj Neržina u prostor uz ogradu, u gusto grmlje koje je bilo pokriveno
injem kao krznom i jedva obasjano blagim ružičastim svjetlom s istoka. Sunce kao da se nije
moglo odlučiti hoće li izići ili ne. U Sologdinovom je licu, iscrpljenom i mršavom, s
crvenkasto-sijedom kovrčavom bradicom i kratkim brkovima, bilo nešto od starih ruskih
lica; podsjećalo je na lik Aleksandra Nevskoga.
»Kako se odnositi prema poteškoćama?« izjavi on ponovo. »U carstvu nepoznatoga,
teškoće valja smatrati zakopanim blagom! Obično je ovako: što teže, to bolje. Nije tako
vrijedno ako tvoje poteškoće potječu iz vlastite unutarnje borbe. Ali ako poteškoće niču iz
sve većeg objektivnog otpora, to je prekrasno!«
Ružičasta zora sada je obasjala zarumenjelo lice Aleksandra Nevskoga, kao blistavi odraz
teškoća čudesnih kao sunce.
»Najviše se može postići ako se u istraživanju krene ovim putem: ’najveći vanjski otpor
spojen s najmanjim unutarnjim otporom’. Neuspjehe valja smatrati poticajem za daljnje
napore i koncentraciju snage volje. A ako je krajnji napor već uložen, neuspjeh je to
radosniji. To znači da je naša motika udarila u čeličnu kutiju koja sadrži blago. Svladavati sve
veće teškoće je to vrednije, što kod neuspjeha čovjek koji obavlja posao raste u razmjeru s
teškoćom na koju je naišao!«
»Dobro! Snažno!« odgovori Neržin s gomile drva.
Sjene, koje je zora bacila, povukle su se među grmlje i sad su ih ugasili teški sivi oblaci.
 Kao da podiže oči sa stranice koju je naglas čitao, Sologdin odsutno pogleda u Neržina.
»A sad poslušaj: pravilo Konačnog pedlja! Carstvo Konačnog pedlja! U Jeziku krajnje
jasnoće odmah je jasno o čemu je riječ.
Rad je gotovo završen, cilj gotovo postignut, sve izgleda potpuno u redu, sve su teškoće
prebrođene. Ali kakvoća djela nije posve u redu. Potrebno je još nekoliko pojedinosti, možda
još malo proučavanja. U tom trenutku umora i samozadovoljstva velika je napast ostaviti
posao a da se nije postigao vrhunac kakvoće. Rad u području Konačnog pedlja vrlo je, vrlo
složen, a također i posebno vrijedan, jer se izvodi najsavršenijim sredstvima. Zapravo, pravilo
Konačnog pedlja sastoji se u ovome: ne uklanjati se tom presudnom poslu. Ne odgađati ga,
jer će inače misli čovjeka koji obavlja posao zastraniti s područja Konačnog pedlja. I ne žaliti
vrijeme koje se u to ulaže, znajući da čovjeku nije svrha da što brže nešto završi, već da
postigne savršenstvo.«
»Vrlo dobro!« prošaputa Neržin.
Potpuno različitim glasom, punim neke grube poruge, Sologdin reče: »Pa gdje ste do
sada, potporučniče? To nije vama slično. Zašto nam tako kasno donosite sjekiru? Sad više
nemamo vremena iscijepati drva.«
Potporučnik Nadelašin, lica okrugla kao mjesec, bio je još nedavno nadstražar. Kad je
unaprijeđen u oficira, zekovi iz šaraške, među kojima je bio omiljen, prozvali su ga »Mali«.
Prebirući hitro nogama, smiješno zapuhan, on im preda sjekiru postiđeno se smiješeći i
ozbiljno odgovori: »Ja vas preklinjem, Sologdine, iscijepajte malo drva! U kuhinji ih uopće
nema. Nemaju na čemu skuhati ručak. Vi naprosto ne shvaćate koliko ja posla moram
obaviti i bez vas.«
»Štooo?« nasmije se Neržin. »Posla? Potporučniče, zar vi zaista mislite da radite?«
Dežurni oficir okrene svoje okruglo lice prema Neržinu. U čelo mu se urezala bora dok
je napamet recitirao: »’Rad znači savladavanje otpora.’ Kako brzo hodam, savladavam otpor
zraka, pa prema tome i onda radim.« Htio je ostati nepokolebljiv, ali smiješak mu je osvijetlio
lice kad su Sologdin i Neržin prasnuli u prijazan smijeh u mraznom zraku. »Zato, molim vas,
nacijepajte malo drva.«
Okrenuvši se, otcupkao je sitnim koračićima do uprave specijalnog zatvora gdje se u tom
trenutku pojavila dotjerana pojava njegova ravnatelja, potpukovnika Klimentjeva, zaogrnuta
oficirskim šinjelom.
»Glebe«, reče Sologdin iznenađeno. »Zar me oči varaju? Klimentiadis? Čemu
Klimentiadis u nedjelju?«
Te godine sve su novine naveliko pisale o političkim zatvorenicima u Grčkoj, koji iz
svojih ćelija šalju svim svjetskim parlamentima i Ujedinjenim nacijama telegrame o svojim
patnjama. U šaraški, iz koje zatvorenici nisu mogli poslati čak ni dopisnicu svojoj ženi a
kamoli stranom parlamentu, postalo je navikom da se prezimena članova zatvorske uprave
pretvaraju u grčke oblike: Mišinopulo, Klimentiadis, Šikinidi itd.
»Zar zaista ne znaš? Šestorici ljudi dopuštena je posjeta.«
Kad se podsjetio na tu činjenicu, Neržinovo raspoloženje, koje se tako razvedrilo tokom
piljenja drva, opet je preplavila gorčina. Prošlo je gotovo godinu dana otkako je posljednji
put izišao iz zatvora da posjeti ženu, a već je prije osam mjeseci predao molbu za novu
dozvolu i još čekao rješenje. Bilo je za to više razloga, ali vjerojatno je bilo najvažnije što se,
da bi zaštitio položaj svoje žene na sveučilištu, nije poslužio adresom njenog studentskog
doma, već je slao pisma na »poste restante«. A uprava nije bila sklona tome da se pisma šalju
na »poste restante«. Neržin, zahvaljujući svom bogatom unutarnjem životu, nije poznavao
zavisti; ni plaća, ni posebni obroci ostalih, zaslužnih zekova, nisu mogli poremetiti njegov
mir. Ali osjećaj da se s njim nepravedno postupa u pitanju posjeta, činjenica da se jednoj
osobi dopušta posjeta svaka dva mjeseca, dok njegova vitka, osjetljiva žena uzdiše i uzalud
luta pod utvrđenim bedemima − ta ga je spoznaja mučila.
Osim toga, danas mu je bio rođendan.
 »Odlaze u posjete?« upita Sologdin s jednakom gorkom zavišću u glasu. »Doušnicima se
dopuštaju posjete svakog mjeseca. Ali ja nikad neću vidjeti svoju Ninočku…«
Sologdin nikad nije upotrebljavao izraz »do kraja roka«, jer je predviđao da bi taj rok
mogao biti beskrajan.
Promatrao je kako Klimentjev, koji je stajao neko vrijeme s Nadelašinom, ulazi u
upravnu zgradu.
Iznenada naglo reče: »Glebe! Slušaj, tvoja žena pozna moju. Ako ti odobre posjetu,
zamoli Nadju da pokuša pronaći Ninočku i da joj poruči samo tri stvari od mene.« On
pogleda u nebo. »On je ljubi! On joj vjeruje! On se nada!«
»O čemu ti to pričaš? Pa odbili su mi dozvolu«, reče Neržin ljutito, pokušavajući da
pronađe s koje bi strane iscijepao jednu kladu.
»Ali gledaj!«
Neržin se osvrne. Potporučnik je išao prema njemu i stao ga još izdaleka dozivati rukom.
Ispustivši sjekiru i odbacivši pilu tako da je zazveketala na zemlji, Gleb potrči kao dječarac.
Sologdin je gledao kako potporučnik odvodi Neržina u upravnu zgradu; zatim postavi
kladu uspravno i raspali po njoj tako bijesno da ju je ne samo rascijepio napola, već je
zatjerao sjekiru u zemlju.
Sjekira je i tako bila državno vlasništvo.
 25
POTPORUČNIKOV POSAO
Definicija rada prema knjizi, onako kako ju je citirao potporučnik Nadelašin, zaista se
mogla primijeniti na njegov posao. Premda je radio samo dvanaest sati u svakih četrdeset
osam, bio je to naporan posao, uključivao je mnoga trčanja po stepenicama i bio je veoma
odgovoran.
Prošle noći imao je posebno tegobno dežurstvo. Tek što je preuzeo dužnost u devet sati
uveče i provjerio da su svi zatvorenici, njih dvjesta osamdeset i jedan, nazočni i na broju,
otpustio ih na noćni rad, postavio stražu (na odmorištu stepenica, u hodniku upravne zgrade
i u patroli pod prozorima specijalnog zatvora) i počeo hraniti i smještati novodošle
zatvorenike, pozvali su ga majoru Mišinu, zatvorskom oficiru službe sigurnosti koji još nije
bio otišao kući.
Nadelašin je bio neobična osoba, ne samo medu stražarima − ili, kako su ih sad zvali,
»zatvorskim radnicima« − već općenito među svojim zemljacima. U zemlji gdje je svaka
druga osoba završila školu psovanja, bilo u logoru, bilo na frontu, gdje su se prljavim
kletvama razbacivali ne samo pijanci u nazočnosti djece (a i djeca u dječjim igrama), ne samo
kod ulaska u autobus za predgrađe, već katkad čak i u intimnim razgovorima − a posebno
kod preslušavanja − Nadelašin ne samo da nije znao opsovati majku, već se čak nije služio ni
riječima kao što su »vrag« i »guzica«. Kad je bio bijesan dopuštao je sebi samo jednu kletvu:
»strela jasna!« − pa i to bi obično rekao samo u sebi.
I tako je, rekavši u sebi »strela jasna!«, požurio majoru.
Major Mišin, zatvorski oficir službe sigurnosti − koga je Bobinin vrlo nepravedno nazvao
parazitom − neumjereno debeo čovjek ljubičasta lica, koji je te subotnje večeri ostao na
poslu zbog izvanrednih prilika, dao je Nadelašinu upute:
»Provjeriti je li počela njemačka i latvijska proslava Božića.
Popisati po skupinama sve koji su sudjelovali u proslavi Božića.
Provjeriti osobno, a narediti i redovnoj straži da svakih deset minuta obilazi i provjerava
piju li tom prilikom vino, kopaju li tunele za bijeg, o čemu govore i − najvažnije od svega −
ne provode li antisovjetsku propagandu.
Ako je moguće, otkriti odstupanja od zatvorskog režima i prekinuti s tom odvratnom
vjerskom pokvarenošću.«
Nadelašinu nisu kazali: »prekinuti«, već »gdje god je moguće prekinuti«. Mirna proslava
Božića nije bila izričito zabranjena, ali srce druga Mišina naprosto nije moglo podnijeti tu
pomisao.
Potporučnik Nadelašin, lica kao miran zimski mjesec, podsjeti majora da ni on, a još
manje njegovi stražari, ne znaju ni njemački ni latvijski. (Svi stražari nisu znali čak ni ruski.)
Mišin se sjetio da je tokom četiri godine, koje je proveo kao komesar odreda straže u
logoru njemačkih ratnih zarobljenika i sam naučio svega tri riječi: »Halt«, »Zurück« i »Weg«!
Stoga nije davao daljnje upute.
Pošto je saslušao naređenja i nespretno pozdravio (s vremena na vrijeme polazio je
strojevu obuku), Nadelašin krene da odredi mjesta novonadošlim zatvorenicima − pošto je
od oficira dobio popis na kojem je stajalo koga će smjestiti u koju sobu i na koji ležaj. (Mišin
je vrlo mnogo držao do centraliziranog rasporeda u zatvorskim spavaonicama, po kojima je
smjestio svoje doušnike. Znao je da se najotvoreniji razgovori ne odvijaju u gužvi dnevnog
posla već neposredno prije spavanja, a da se još sumornije i gorče primjedbe stavljaju ujutro,
te da je stoga posebno korisno prisluškivati ljude kad su u krevetu.)
Nadelašin je revno ušao u svaku sobu u kojoj se slavio Božić − pod izlikom da utvrdi
jačinu žarulja u prostoriji. Zatim je jednom poslao unutra stražare. I zapisao je imena svih
nazočnih.
 Tada ga je major Mišin opet pozvao i Nadelašin mu je predao mali popis. Mišina je
posebno zainteresirala činjenica da je Rubin bio s Nijemcima. Unio je tu činjenicu u njegov
fascikl.
Tada je već došlo vrijeme za smjenu straže i za izglađivanje spora između dvojice
stražara: tko je prošli put dulje bio na dužnosti i tko, prema tome, to sad mora nadoknaditi.
Poslije toga bi došlo »gašenje svjetala«, večernja prepirka s Prjančikovom zbog kipuće
vode za čaj, obilazak svih prostorija, gašenje bijelog svjetla i paljenje modrog. Tada ga je
major Mišin još jednom pozvao. Još uvijek nije bio otišao kući; zapravo, žena mu je kod kuće
ležala bolesna i nikako nije bio voljan slušati čitavu noć njeno jadikovanje. Major Mišin
sjedio je u naslonjaču, a Nadelašin je morao stajati dok ga je ispitivao s kim, po njegovim
zapažanjima, Rubin uglavnom druguje i nije li već prošlog tjedna bilo slučajeva kad je Rubin
izazivački govorio o upravi zatvora ili nešto zahtijevao u ime naroda.
Nadelašin je zauzimao posebno mjesto među svojim kolegama koji su rukovodili
stražom. Korili su ga strogo i često. Njegova prirodna dobroćudnost već mu je odavno
smetala u organizaciji službe sigurnosti. Da se nije uspio prilagoditi bili bi ga već davno
izbacili, a možda čak i zatvorili. Nadelašin nikad nije bio grub sa zatvorenicima. Smiješio im
se iskreno dobronamjerno, i bio je trpeljiv u sitnicama kad god je mogao. Zbog toga su ga
zatvorenici veoma voljeli. Nikad se nisu na njega žalili. Nikad ga nisu ljutili. Nisu čak ni
oklijevali da slobodno pred njim govore. On je imao dobru moć zapažanja i bio je dobar
slušalac, prilično pismen, te bi, da stvari što bolje upamti, sve bilježio u posebnu bilježnicu.
O sadržaju bilježnice izvještavao je svoje pretpostavljene, nadoknađujući na taj način svoje
nedostatke.
Tako je bilo i sada: izvukao je svoju knjižicu i izvijestio majora da su se 17. prosinca
zatvorenici gurali u donjem hodniku poslije podnevnog izlaska, a on je, Nadelašin, stajao
odmah iza njih. Zatvorenici su mrmljali da je sutra nedjelja, ali da se od glavešina i od službe
sigurnosti ne može izvući slobodan dan, našto im je Rubin rekao: »Kad ćete već jednom
razumjeti, momci, da nikad nećete uspjeti ganuti te gadove?«
»To je rekao − ’te gadove’?« upita Mišin, posve ljubičast u licu.
»Tako je rekao«, potvrdi okrugli Nadelašin, bezazleno se smiješeći.
Mišin opet otvori fascikl i unese bilješku. Naredio je također Nadelašinu da napiše taj
podatak u obliku individualne denuncijacije.
Major Mišin mrzio je Rubina i skupljao je dokazni materijal protiv njega. Kad je prvi put
došao u Mavrino i saznao da se Rubin, bivši komunist, hvališe da je usprkos zatvoru još
uvijek komunist u srcu, Mišin ga je pozvao k sebi da popričaju o životu općenito i o suradnji
posebno. Ali nisu se uspjeli sporazumjeti. Mišin je iznio to pitanje pred Rubina tačno onako
kako ga se iznosi na sastancima na kojima se primaju direktive:
»Ako si Sovjet, pomoći ćeš nam.
Ako nam ne pomogneš, onda nisi Sovjet.
Ako nisi Sovjet, onda si antisovjet i zaslužuješ dodatnu kaznu.«
Ali Rubin ga je upitao: »A kako bih morao pisati te denuncijacije: tintom ili olovkom?«
»Pa, bolje bi bilo tintom«, savjetovao ga je Mišin.
»Da, ali, znate, ja sam već dokazao svoju odanost sovjetskoj vlasti krvlju, pa je ne moram
iznova dokazivati tintom.«
Na taj je način Rubin smjesta razotkrio pred majorom svoju neiskrenost i licemjerje.
Major ga je pozvao još jednom k sebi. Tom prilikom Rubin se ispričao rekavši − što je
očigledno bila samo izlika − da mu je uskraćeno političko povjerenje otkako je zatvoren i da,
dok to traje, ne može surađivati s oficirom službe sigurnosti.
Od toga je doba nadalje Mišin skupljao što god je mogao protiv Rubina.
Mišin je još uvijek razgovarao s potporučnikom kad su iznenada stigla osobna kola kod
ministra Državne sigurnosti za Bobinina. Koristeći priliku tako pogodnu za svoju karijeru,
Mišin je brzo navukao bluzu i stao se muvati oko automobila. Pozvao je oficira koji je s njima
došao da uđe da se ugrije, i svratio njegovu pažnju na činjenicu da radi i noću. Dosađivao je
Nadelašinu, dajući mu besmislene naredbe, i da bi efekt bio što veći, upitao Bobinina je li
dovoljno toplo obučen. (Bobinin je namjerno obukao, umjesto lijepog kaputa koji su mu
dodijelili za tu priliku, svoj otrcani podstavljeni logorski kaputić.)
Odmah nakon odlaska Bobinina pozvan je Prjančikov. Sad major nikako nije mogao otići
kući. Dok je čekao da vidi koga će još pozvati, i kad će se oni koji su već pozvani vratiti,
major je odlučio da pogleda kako stražari koji nisu u smjeni provode vrijeme. (Igrali su
domino.) Stao ih je ispitivati historiju Partije, jer on je bio odgovoran za njihovo političko
uzdizanje. Premda se smatralo da su stražari i u to vrijeme na poslu, oni su obično u ovo
doba spavali. Ali baš u ovom trenutku htjeli su igrati domino, te su odgovarali na majorova
pitanja s razumljivim nedostatkom interesa. Osim toga odgovori su im bili strašni; ne samo
da tim ratnicima uopće nije bilo jasno zašto je bilo pravilno razdijeliti se poslije Drugog
kongresa, a fuzionirati se poslije Četvrtog kongresa, već su čak rekli da je Plehanov bio
caristički ministar odgovoran za strijeljanje petrogradskih radnika 9. siječnja 1905. Mišin je
zbog svega toga izgrdio Nadelašina − dopustio je da mu se straža demoralizira.
U tom trenutku Bobinin i Prjančikov vratili su se u istim kolima i, uskrativši svaku
obavijest majoru, otišli u krevet. Razočaran, štoviše, prestrašen, major je otišao kući autom
da ne bi morao pješačiti. Autobusi u to doba nisu vozili.
Stražari smijenjeni sa stražarskih mjesta psovali su majora i spremali se na spavanje. I
sam je Nadelašin htio zadrijemati, ali nije mu bilo suđeno; telefon je zazvonio. Zvala je
stražarnica koja je bila odgovorna za stražarske kule oko Mavrinskog instituta. Nadstražar je
preplašeno javljao da je stražar s kule u jugozapadnom uglu telefonirao kako je jasno vidio
da se netko skrivao kraj šupe za drva u gustoj magli, kako se zatim prišuljao do bodljikave
žice ograde i, preplašen stražarevim povikom, otrčao daleko u dvorište.
Nadstražar je javio da će smjesta telefonirati štabu svoje regimente i napisati izvještaj o
tom izvanrednom događaju, a u međuvremenu je zamolio dežurnog oficira specijalnog
zatvora da pretraži dvorište.
Premda je Nadelašin bio čvrsto uvjeren da stražar ima halucinacije, da su zatvorenici
sigurno zaključani iza novih čeličnih vrata i starih čvrstih zidova debelih četiri cigle, ipak je
sama činjenica da šef straže piše izvještaj zahtijevala energičnu akciju s njegove strane i
odgovarajući izvještaj. Stoga je probudio zadrijemale stražare zvoneći na uzbunu i vodio ih s
jakim baterijama kroz veliko, maglom zavijeno dvorište. Pošto je to obavio, opet je obišao sve
ćelije. Nije palio bijelo svjetlo − da ne bi bilo pritužbi − i zato što u modrom svjetlu nije
dobro vidio, jako je udario koljenom o ugao nečijeg ležaja. Napokon je, pogledavši svakog
zatvorenika u svjetlu baterije, nabrojao tačno 281.
Zatim je otišao u ured i napisao okruglim, jasnim rukopisom, koji je izražavao prozirnu
čistoću njegova unutarnjeg bića izvještaj o tome što se dogodilo, naslovljen na potpukovnika
Klimentjeva, ravnatelja specijalnog zatvora.
Do tada je već bilo jutro. Valjalo je pregledati kuhinju, otključati ormare i zazvoniti na
buđenje.
Tako je potporučnik Nadelašin proveo noć, te je zaista imao opravdanog razloga da kaže
Neržinu kako je zaslužio stan i hranu.
Nadelašin je već davno prešao tridesetu, premda je izgledao mlađi, jer mu je glatko
obrijano lice bilo vrlo svježe.
Nadelašinov otac i djed bili su krojači, ne za bogat i pomodan svijet, već za ljude
skromnih sredstava. Bili su voljni preokretati stvari, prepravljati staro, pa su, ako je bilo
potrebno, obavili nešto i dok je mušterija čekala. Željeli su da i dječak pođe njihovim
stopama. Od djetinjstva njemu se sviđao taj tih i fin posao, i pripremao se za zanat,
promatrao kako se radi i pomagao. Ali tada je završio period NEP-a. Njegovom su ocu
razrezali porez; platio je. Dva dana kasnije dodali su još jedan porez. Njegov otac je i to
platio. Dva dana kasnije, potpuno bestidno, razrezali su mu, još jednom, trostruki porez.
Njegov je otac razderao diplomu, skinuo natpis s radnje i otišao raditi u zadrugu. Sina su
ubrzo uzeli u vojsku. A odatle je prešao u redove vojske MVD-a. Kasnije je postao čuvar u
zatvoru.
U službi nije napredovao. Tokom četrnaest godina službe ostali stražari, tri-četiri
generacije, pretekli su ga jedan za drugim. Neki su sad već bili kapetani, dok je on dobio svoj
oficirski čin i jednu zvjezdicu tek prije mjesec dana, a i to samo što mu nije za dlaku izmaklo.
Nadelašin je shvaćao mnogo više nego što se moglo pomisliti. Shvaćao je, na primjer, da
su mnogi od tih zatvorenika, koji nemaju nikakva prava kao ljudska bića, zapravo na mnogo
višem nivou od njega. Osim toga, sudeći druge prema sebi, Nadelašin nije u tim
zatvorenicima mogao otkriti krvoločne zločince, kakvima su ih prikazivali na sastancima
političkog odgoja.
Još tačnije nego što je pamtio definiciju rada iz svog udžbenika fizike u večernjoj školi,
pamtio je svaki zavoj u pet zatvorskih hodnika Velike Lubjanke i unutrašnjost svake od
njenih 110 ćelija. Prema pravilima Lubjanke, straža se mijenjala svaka dva sata,
premještajući se iz jednog dijela hodnika u drugi, da bi se spriječilo upoznavanje sa
zatvorenicima i mogućnost nekog utjecaja ili mita. (Stražari su bili posve dobro plaćeni.)
Svaki stražar morao je pogledati kroz okance u ćeliju barem jednom svake tri minute.
Nadelašin je, zahvaljujući svom izvanrednom pamćenju fizionomija, imao osjećaj da se može
sjetiti svakog pojedinog zatvorenika u razdoblju od 1935. do 1947, kad su ga premjestili u
Mavrino. Među njima bilo je slavnih vođa, kao i običnih oficira s fronta, poput Neržina.
Vjerovao je da bi svakoga od njih mogao prepoznati na ulici u bilo kojoj odjeći, osim što te
ljude nitko nikad nije sretao na ulici. Iz onog svijeta nije bilo povratka u ovaj svijet. Tek ovdje
u Mavrinu sreo je nekoliko svojih starih znanaca − naravno, nije ničim pokazao da ih je
prepoznao. Pamtio ih je kako posrću izmučeni nespavanjem u zasljepljujuće svjetlo samica,
veličine dva kvadratna metra; kako režu porciju od četrdeset deka mokrog kruha uzicom;
kako zure u prekrasne stare knjige kojima je obilovala zatvorska knjižnica; kako izlaze u
jednoredu na pranje; pamtio ih je s rukama na leđima dok izlaze na preslušavanje;
zaokupljene razgovorom, koji bi postajao življi posljednjih pola sata prije spavanja; pamtio ih
je kako leže pod jarkim svjetlom u zimskim noćima, ruku omotanih ručnicima zbog hladnoće
na pokrivaču − jer su pravila zahtijevala da se svakoga tko krije ruke pod pokrivačem
probudi i natjera da ih izvuče.
Najviše od svega Nadelašin je volio slušati rasprave i razgovore svih tih sjedobradih
akademika, svećenika, starih boljševika, generala i zabavnih stranaca. Bila mu je dužnost da
prisluškuje, ali prisluškivao je i iz vlastitog zadovoljstva. Bilo bi mu milije da je mogao čuti
neku priču od početka do kraja: kako je netko živio ranije i zašto je zatvoren. Ali zbog posla
nikad mu to nije polazilo za rukom. Zaprepastilo ga je što su u tim užasnim mjesecima, koji
su im razorili život, dok se odlučivala njihova sudbina, ti ljudi nalazili hrabrosti da govore ne
o svojim patnjama, već o bilo kojem predmetu koji bi im pao na um: o talijanskim slikarima,
navikama pčela, lovu na vukove, kako netko po imenu Carbusier (ili tako nekako) tamo
negdje gradi kuće za druge ljude.
Jednom je Nadelašin slučajno čuo jedan razgovor koji ga je posebno zainteresirao. Sjedio
je na zadnjem stražarskom sjedalu crne marice, prateći dvojicu zatvorenika koji su bili
zaključani iza pregrade. Premještali su ih iz Velike Lubjanke u Suhanovu »daču«, kako su je
zvali − beskonačno stravičan zatvor iza Moskve, iz kojega su mnogi odlazili ravno u grob ili u
ludnicu, a vrlo mali broj vraćao se u Lubjanku. Sam Nadelašin nikad nije tamo radio, ali čuo
je da prehrana zapravo predstavlja rafiniranu torturu. Zatvorenicima nisu davali prostu,
tešku hranu, kao na svim drugim mjestima, već su mi donosili finu, ukusnu, sanatorijsku
hranu. Tortura se sastojala u porcijama. Zatvoreniku bi donijeli pola malog tanjurića bujona,
osminku kotleta, dvije male kriške prženog krumpira. To ih nije hranilo − samo ih je
podsjećalo na ono što su izgubili. Bilo je to mnogo: strašnije od zdjele vodene juhe i uvelike
je pridonosilo tome da siđu s uma.
Iz nekog razloga dva zatvorenika nisu bila izolirana, već su ih slučajno vozili zajedno.
Isprva Nadelašin nije čuo o čemu govore zbog buke motora. Ali tada se na motoru nešto
pokvarilo i šofer je nekud otišao, ostavivši stražara da sjedi u kabini. Nadelašin je čuo tihi
razgovor zatvorenika kroz rešetku na stražnjim vratima. Napadali su vladu i cara − ali ne
sadašnju vladu, ne Staljina. Napadali su Petra Velikog. Što im je on učinio? A ipak, s njim su
izravnavali račune. Jedan ga je od njih kritizirao, među ostalim, zato što je upropastio i
izbacio iz upotrebe rusku narodnu odjeću i lišio vlastiti narod njegove individualnosti. Taj je
zatvorenik do u tančine nabrajao, pokazujući izvanredno poznavanje predmeta, kakva je to
odjeća bila, kako je izgledala i u kojim se prilikama nosila. Rekao je da ni sad nije prekasno
da se ožive stanoviti elementi toga ruha, koji bi se prikladno i zgodno mogli kombinirati sa
suvremenom odjećom, a da se slijepo ne oponaša Pariz. Drugi zatvorenik se našalio i rekao
da bi, da se to postigne, bila potrebna dva čovjeka: odličan krojač koji bi to bio u stanju sašiti
i sastaviti, i slavni tenor koji bi se u toj odjeći fotografirao. Tada bi to čitava Rusija brzo
prihvatila.
Taj je razgovor bio Nadelašinu posebno zanimljiv zato što je krojenje i šivanje ostalo
njegova tajna strast. Poslije dežurstva po hodnicima nabijenim ludilom, umirivalo ga je
šuštanje tkanine, meka podatnost nabora, dobar kvalitet posla.
Pravio je odjeću za svoju djecu, šivao haljine ženi, odijela za sebe. Ali to je držao u
tajnosti.
Šivanje bi se smatralo sramotnim zanimanjem za vojnika.
 26
POTPUKOVNIKOV POSAO
Potpukovnik Klimentjev imao je kosu crnu kao smola, blistavo crnu kao obojeno kovano
željezo; bila mu je zalizana uz glavu, počešljana na razdjeljak; zavinuti brk izgledao je kao
namazan. Nije još imao trbuščića, i u četrdeset petoj godini imao je držanje mladog, dobro
građenog vojnika. Nikad se nije smiješio na poslu i to je još pojačavalo mračnu mrzovolju
njegova lica.
Usprkos tome što je bila nedjelja, stigao je još ranije nego obično. Prešao je dvorište dok
su zatvorenici još šetali, krajičkom oka zamjećujući prekršaje. Ali budući da njegovu činu ne
bi odgovaralo da intervenira, ušao je u upravnu zgradu i još putem naredio Nadelašinu da
pozove zatvorenika Neržina, te da i sam dođe. Dok je prelazio dvorište potpukovnik je
primijetio da su se neki zatvorenici, koji su mu bili na putu, nastojali požuriti, dok su drugi
usporili korak i okrenuli se da ga ne bi morali pozdraviti. Klimentjev je to primijetio
ravnodušno i nije bio uvrijeđen. Znao je da je to samo djelomično posljedica prezira prema
njegovom položaju, a da je većim dijelom neprilika pred drugovima, strah da se ne ispadne
servilan. Gotovo svaki zatvorenik vladao se miroljubivo kad bi sam bio pozvan u njegov ured,
a neki su se čak pokušavali i dodvoriti. Bilo je ljudi različita soja iza rešetaka, a razlikovali su
se i po vrijednosti, Klimentjev je to već davno shvatio. Poštujući njihovo pravo da budu
ponosni, on je nepokolebljivo ustrajao na svom vlastitom pravu da bude strog. Vojnik u srcu,
on po vlastitom mišljenju nije u zatvor donio ponižavajuću disciplinu, već razuman vojnički
red.
Otvorio je vrata ureda. Bilo je vruće i s radijatora se širio neugodan, zagušljiv vonj
pregrijane boje. Potpukovnik je otvorio okance na prozoru, skinuo kaput, i u bluzi sjeo i
pregledao čistu površinu svog stola. Subotnja stranica na stolnom kalendaru još nije bila
okrenuta; na njoj je bila bilješka:
»Novogodišnja jelka?«
Iz tog napola golog ureda, u kojem su jedina sredstva proizvodnje bili čelični ormarić s
dosjeima zatvorenika, šest stolica, telefon i zvonce, potpukovnik Klimentjev − bez ikakvih
vidljivih instrumenata, spojki i zupčanika − nadgledao je vanjski tok dvjesta osamdeset i
jednog života i službu pedesetorice stražara.
Usprkos činjenici što je došao u ured u nedjelju − za što će mu pripasti jedan slobodan
dan tokom tjedna − i što je stigao pola sata ranije, Klimentjev nije izgubio svoj uobičajeni
mir i samokontrolu.
Potporučnik Nadelašin stajao je pred njim sav uzbuđen. Dvije mrlje rumenila pojavile su
mu se na obrazima. Bojao se potpukovnika, premda Klimentjev nikad nije unio njegove
brojne pogreške u lični dosje. Nadelašin, okrugla lica, smiješan, nimalo vojničkog držanja,
uzalud se trudio da stoji »vojno«.
On je izvijestio da je njegovo noćno dežurstvo proteklo u savršenom redu, da nije bilo
nikakvih prekršaja, ali da su se dogodila dva izvanredna događaja. Jedan od njih iznio je u
izvještaju. Stavio je izvještaj na ugao stola; papir je smjesta skliznuo odatle i u zakučastom
luku odletio pod jednu udaljenu stolicu. Nadelašin je skočio za njim i donio ga natrag na stol.
Drugi izvanredni događaj bio je pozivanje zatvorenika Bobinina i Prjančikova ministru
Državne sigurnosti.
Potpukovnik je podigao obrve i u tančine ga ispitivao o okolnostima tog poziva i o
povratku zatvorenika. Vijest je, naravno, bila neugodna, pa čak i zastrašujuća. Biti ravnatelj
ovog specijalnog zatvora značilo je vječno sjediti na vulkanu − uvijek pod ministrovim
nosom. Nije to bio neki udaljeni šumski logor, gdje je komandant mogao imati svoj harem i
dvorske lude i izvršavati vlastite presude kao feudalni gospodar. Ovdje se čovjek morao
pridržavati slova zakona, hodati po zategnutoj žici propisa, i ni trunka ne popuštati ličnom
gnjevu ili milosti. Ali Klimentjev je i inače bio takav čovjek. On nije ni pomišljao da su
Bobinin i Prjančikov mogli otkriti nešto protuzakonito u njegovom postupku, na što bi se
prošle noći mogli požaliti. Zahvaljujući svom dugom iskustvu u državnoj službi nije se bojao
klevete zatvorenika. Klevetu je čovjek uvijek mogao prije očekivati od vlastitih kolega.
Zatim je bacio pogled na Nadelašinov izvještaj i odmah shvatio da je čitava uzbuna
potpuno besmislena. Zato je i držao Nadelašina − jer je bio pismen i razuman.
Ali koliko je imao nedostataka! Potpukovnik ga je počeo koriti. U tančine je upamtio sve
propuste u toku njegovog prošlog dežurstva. Jutarnje otpremanje zekova na posao zakasnilo
je dvije minute; mnogi ležajevi bili su nemarno namješteni; a Nadelašin je propustio da
pokaže potrebnu čvrstinu i da pozove prekršitelje natrag i naredi im da iznova namjeste
krevet. Već su ga i prije opominjali zbog toga. Ali ma koliko čovjek govorio Nadelašinu, bilo
je kao da glavom lupa o kameni zid. A što se dogodilo za vrijeme jutarnje šetnje? Mladi
Doronin stajao je na samoj granici prostora za šetnju, zureći u zonu i u područje iza nje
prema staklenicima, a ne treba zaboraviti da je to područje vrlo neravno, s malim klancem,
vrlo pogodno za bijeg. A Doronin je bio osuđen na dvadeset pet godina; popis njegovih
zločina uključivao je i krivotvorenje isprava, i dvije godine je bio na svesaveznom popisu
kriminalaca. Nitko iz odreda nije rekao Doroninu da krene, da nastavi šetati u krugu. A
kamo je išao Gerasimovič? On se odvojio od svih ostalih i pošao u smjeru strojarnica iza lipa.
A za koji je zločin optužen Gerasimovič? Gerasimovič je već po drugi puta služio kaznu − a
zatvoren je zbog člana 58, 1A, preko člana 19. Drugim riječima, namjera da počini
veleizdaju. On nije uistinu počinio veleizdaju, ali isto tako nije bio u stanju dokazati da, kad
je pošao u Lenjingrad u prvim danima rata, nije pošao s namjerom da dočeka Nijemce. Zar je
Nadelašin zaboravio da je obavezno proučavati i upoznavati zatvorenike i putem izravnog
promatranja i putem ličnog dosjea? I naposljetku, kako to uopće izgleda sam Nadelašin?
Bluza mu nije nategnuta − Nadelašin ju je povukao prema dolje. Zvijezda na kapi mu je
nakrivljena − Nadelašin ju je popravio. Pozdravlja kao stara baba. Nije čudo da zatvorenici
ne namještaju dobro krevete kad je Nadelašin u službi. Nenamješteni kreveti opasan su
prekršaj zatvorske discipline. Danas nenamješteni kreveti; sutra će odbiti da idu na posao.
Tada je potpukovnik nastavio davati naređenja. Zapovjedio je da se stražari koji su bili
određeni da prate zatvorenike na današnjoj posjeti okupe u trećoj sobi da prime direktive.
Neržin neka još neko vrijeme ostane u hodniku. Nadelašin je bio otpušten.
Izišao je duboko potresen. On se zaista iskreno kajao svaki put kad bi slušao svoje
pretpostavljene, priznavao opravdanost svih njihovih optužbi i ispravaka i obećavao da više
neće pogriješiti. Ali posao je išao svojim tokom i on bi se opet našao suočen s voljom
desetaka zatvorenika, od kojih ga je svaki razvlačio na suprotnu stranu, od kojih je svaki htio
neki mrvičak slobode, a Nadelašin im to nije mogao odbiti, te se samo mogao nadati da će
sve proći nezapaženo.
Klimentjev uzme pero i prekriži bilješku »Novogodišnja jelka?« na svom rokovniku.
Jučer je donio odluku.
U specijalnim zatvorima nikad nije bilo novogodišnjih jelki. Klimentjev se nije sjećao
takva čuda. Ali zatvorenici, oni koji su nešto značili, uporno su zahtijevali da se ove godine
okiti novogodišnja jelka. I Klimentjev je počeo misliti: zašto to zapravo ne bi bilo dopušteno?
Očigledno se ništa loše nije moglo izroditi iz novogodišnje jelke; do požara neće doći −
napokon, ovdje su svi sami profesori elektrotehnike. A bilo je veoma važno da već uoči Nove
godine, kad svi slobodni namještenici otiđu da se pozabave u Moskvi, i ovdje bude malo
promjene. Znao je da su večeri uoči praznika za zatvorenike najteže, da bi netko mogao
učiniti nešto očajno ili besmisleno. I tako je večer prije toga telefonirao upravi zatvora −
kojoj je bio direktno podređen − i raspravio pitanje novogodišnje jelke. Po zatvorskim su
propisima bili zabranjeni muzički instrumenti, ali nigdje nije stajalo ništa o novogodišnjim
jelkama. Stoga, premda to nije bilo službeno odobreno, nije bilo ni formalno zabranjeno.
Zahvaljujući dugoj i besprijekornoj službi, postupci potpukovnika Klimentjeva odlikovali su
se postojanošću i samopouzdanjem. I Klimentjev je donio odluku još večer prije toga, na
pomičnim stepenicama podzemne željeznice na povratku kući: dobro, neka im bude njihova
novogodišnja jelka.
Spuštajući se do podzemne željeznice sa zadovoljstvom je mislio sam o sebi; napokon, on
je u biti inteligentan, sposoban čovjek, a ne birokrata; čak ljubezan čovjek; ali zatvorenici to
nikad neće znati cijeniti, i nikad neće saznati tko je bio za to da im se odobri ta novogodišnja
jelka, a tko protiv.
Iz nekog razloga Klimentjev je bio toliko zadovoljan svojom odlukom da se nije gurao u
kola s ostalim Moskovljanima, već je ušao posljednji, čas prije nego su se pneumatska vrata
zatvorila. Nije se pokušao dočepati sjedala već se držao za kromiranu šipku i promatrao svoj
odvažan odraz u debelom staklenom prozoru, iza kojeg je jurila crna tama tunela i
beskonačne cijevi i kablovi. Tada mu je pogled pao na mladu ženu koja je sjedila u blizini.
Bila je brižljivo, ali ne skupocjeno, odjevena u crni kaput od umjetnog karakila i šubaru od
istog materijala. Čvrsto nabijena aktovka ležala joj je na koljenima. Pogledavši je, Klimentjev
pomisli da joj je lice ugodno, ali umorno, i pogled neobičan za mladu ženu, bez ikakvog
zanimanja za ono što se događa oko nje.
Upravo u tom trenutku žena je podigla pogled prema njemu, i pogledali su jedno drugo,
bezizražajno, tačno onoliko dugo koliko slučajni suputnici gledaju jedan u drugoga. I u tom
su trenutku ženine oči postale oprezne, kao da je u njima bljesnulo neko nelagodno pitanje.
Klimentjev je pamtio njeno lice zahvaljujući profesionalnom iskustvu, odmah je znao tko je
ona i nije bio u stanju prikriti činjenicu da ju je prepoznao. Ona je opazila njegovo
oklijevanje i očigledno ustanovila da je njeno nagađanje opravdano.
To je bila žena zatvorenika Neržina. Klimentjev ju je viđao za vrijeme njenih posjeta
zatvoru Taganka.
Ona se namrštila, odvratila pogled, zatim opet pogledala Klimentjeva. On je zurio u
tunel, ali krajičkom oka osjećao je da ga ona gleda. Tada je odlučno ustala i prišla mu, i bio je
prisiljen da je opet pogleda u lice.
Ustala je odlučno, ali, pošto je ustala, izgubila je svu odvažnost, izgubila je svu
nezavisnost samostalne mlade žene koja se vozi podzemnom željeznicom, i izgledalo je
gotovo kao da, sa svojom teškom aktovkom, namjerava ustupiti mjesto potpukovniku. Nad
njom je lebdjela nesretna sudbina svih žena političkih zatvorenika − to jest, žena neprijatelja
naroda: ma kome se obraćale, ma kamo išle, kad bi se jednom saznalo za njihov nesretan
brak, bilo im je kao da za sobom vuku neizbrisivu sramotu svojih muževa. Kao da su u očima
sviju dijelile teret sramote s onim crnim zločincima kojima su jednom lakomisleno povjerile
svoju sudbinu. Žene bi se počele osjećati zaista krivima − nešto što sami neprijatelji naroda,
njihovi muževi, navikli na svoj položaj, nisu osjećali.
Stojeći odmah do njega tako da je mogao razabrati njene riječi usprkos buci vlaka, žena
mu se obrati: »Druže potpukovniče! Molim vas, oprostite! Napokon vi ste… pretpostavljeni
mog muža? Ili sam se zabunila?«
Tokom dugih godina koje je proveo u službi po zatvorima žene svih sojeva stajale su
pred njim, i on nije nalazio ništa neobično u njihovom bojažljivom i pokornom vladanju. Ali
ovdje, u podzemnoj željeznici, premda je govorila vrlo suzdržljivo, pred očima okoline ta je
vapijuća žena, koja je stajala pred njim, djelovala nedolično.
»Vi… zašto ste ustali? Sjednite, sjednite«, reče on sav u neprilici, pokušavajući da je
uhvati za rukav da bi je odveo natrag do njenog sjedala.
»Ne, ne, to uopće nije važno«, rekla je žena, otimljući se i gledajući u potpukovnika s
upornom, gotovo fanatičnom molbom u očima. »Recite mi. Zašto nije bilo posjete čitave
godine? Zašto ga ne smijem vidjeti? Kad ću smjeti? Recite mi!«
Njihov je susret bio takva slučajnost, kao kad jedno zrnce pijeska naleti na drugo s
udaljenosti od četrdeset koraka. Tjedan dana ranije uprava zatvora MGB-a poslala je dozvolu
da i zek Neržin, među ostalima, posjeti svoju ženu u nedjelju 25. prosinca u zatvoru
Lefortovo. Ali zajedno s dozvolom stigla je i uputa da je zabranjeno adresirati najavu te
posjete na »poste restante«, kao što je zatvorenik zahtijevao.
Neržina su tada pozvali i zatražili od njega pravu adresu njegove žene. On je promrmljao
da je ne zna. Klimentjev, koga su zatvorska pravila naučila da zatvorenicima nikad ne otkriva
istinu, nije očekivao veću iskrenost ni s njihove strane. Neržin je, naravno, znao adresu, ali je
nije htio reći, i bilo je posve jasno zašto nije htio − iz istog razloga iz kojeg uprava zatvora
nije dopuštala adresiranje na »poste restante«. Posjete su se najavljivale dopisnicom:
»Dopušta vam se da posjetite svog supruga u tom i tom zatvoru.« Nije bilo dovoljno da je
ženina adresa uvedena kod MGB-a. Ministarstvo je činilo sve što je moglo da bi što manje
žena čeznulo za takvom dopisnicom; da bi susjede upozorilo na žene neprijatelja naroda; da
bi takve žene bile istaknute, izolirane i okružene zdravim javnim mnjenjem. Tačno ono čega
su se te žene bojale. Neržinova je žena čak uzela drugo prezime. Očigledno se krila od MGB-
a. Klimentjev je tada rekao Neržinu da u tom slučaju posjete neće biti. Nije poslao dopisnicu.
A sad je ta žena tako nezgodno stajala pred njim, dok su ih ljudi uokolo šutke
promatrali.
»Nije dopušteno koristiti ’poste restante’«, reče on jedva toliko glasno da ga je ona
mogla čuti u tutnjavi vlaka. »Morate dati adresu.«
»Ali ja odlazim!« ženino lice se preobrazilo od nade. »Ja uskoro odlazim i nemam stalne
adrese.« Očigledno je lagala.
Klimentjevljeva je prva misao bila da siđe na prvoj stanici − i, ako ga bude slijedila, da joj
protumači u hodniku podzemne željeznice, gdje će biti manje ljudi, da su takvi neslužbeni
razgovori nedopustivi.
Žena neprijatelja naroda kao da je zaboravila vlastitu, nepopravljivu krivnju. Zurila je u
potpukovnikove oči pogledom koji je bio suh, strastven, neumjeren, bijesan. Klimentjev je
bio zaprepašten tim pogledom. Kakva je to snaga, upitao je sam sebe, vezuje tako tvrdokorno
i tako beznadno za čovjeka koga neće vidjeti godinama, i koji joj samo može razoriti čitav
život?
»To mi je silno, silno potrebno!« uvjeravala ga je raširenih očiju, kad je opazila
oklijevanje na njegovu licu.
Klimentjev se sjetio akta koji je ležao u sefu u specijalnom zatvoru. Taj akt, proširujući
»Dekret o pojačanju pozadine«, pripremao je novi udarac rođacima i članovima obitelji koji
su odbijali da dadu adresu. Major Mišin je predložio da se sadržaj papira objavi
zatvorenicima u ponedjeljak. Ako ta žena ne vidi svog muža sutra, i ako nadalje ne bude
htjela dati svoju adresu, ubuduće ga neće viđati. Ako joj sad kaže za sutrašnju posjetu,
premda službena obavijest nije poslana i nije uvedena u knjigu, ona bi mogla, kao slučajno,
doći do Lefortova.
Vlak je usporavao.
Sve su se te misli komešale u mozgu potpukovnika Klimentjeva. Znao je da su glavni
neprijatelji zatvorenika sami zatvorenici. A znao je da je glavni neprijatelj svake žene sama
žena. Ljudi ne mogu šutjeti čak ni ako im se radi o spasenju. Već je u toku svoje karijere
nekoliko puta pokazao svoju popustljivost, odobrio nešto što je bilo zabranjeno − i nitko
nikad ne bi za to saznao da nisu isti oni ljudi koji su se tom popustljivošću okoristili, negdje
nešto ipak izbrbljali.
Sad nije smio pokazati nikakve popustljivosti.
Međutim, dok se buka vlaka stišavala nadomak stanice, i kad se već vidjela sama stanica
sa svojim blijedim mramorom, Klimentjev reče ženi: »Odobrena vam je posjeta. Dođite sutra
u 10 prije podne«, ali nije rekao »u zatvor Lefortovo«, jer su se putnici već gurali prema
vratima i stajali posvuda oko njega. »Znate li gdje su zidine Lefortova?«
»Znam, znam«, žena radosno kimne glavom.
I odjednom se njene oči, koje su maločas bile suhe, ispuniše suzama.
Izbjegavajući te suze, tu zahvalnost i sve takve gluposti, Klimentjev iziđe na peron da bi
prešao u drugi vlak.
Bio je iznenađen onim što je rekao, i ljut sam na sebe.
Potpukovnik je ostavio Neržina da čeka u hodniku upravne zgrade, zato što je Neržin
bio općenito drzak zatvorenik i uvijek pokušavao saznati zakonske propise.
Potpukovnikova su predviđanja bila tačna: Neržin je, pošto je dugo vremena stajao u
hodniku, ne samo izgubio svaku nadu da će mu biti odobrena posjeta, već je, navikao na sve
moguće nesreće, očekivao da će se dogoditi nešto loše.
Stoga se to više iznenadio kad je saznao da će u roku od jednog sata otići u posjetu. U
skladu s duboko etičkim moralnim zakonikom zatvorenika, koji su jedan drugome ucijepili,
čovjek nije smio pokazati radost, pa čak ni zadovoljstvo, već ravnodušno upitati tačno u koje
vrijeme mora biti spreman i odstupiti. Ali promjena je bila tako nagla i sreća tako velika da
se Neržin nije mogao suzdržati, te je blistajući od zadovoljstva toplo zahvalio potpukovniku.
Potpukovnik nije pomakao ni jedan mišić na licu.
I smjesta je krenuo da dade direktive stražarima koji su bili određeni za pratnju
zatvorenicima.
Direktive su naglašavale niz tačaka: podsjećale su na važnost njihove ustanove i najveću
tajnost koja je okružuje; podvlačile su nepopravljivost državnih zločinaca koji danas izlaze u
posjetu; njihovu neobuzdanu želju da se okoriste upravo ovom posjetom da bi preko svojih
žena prenijeli državne tajne u koje su upućene ravno Sjedinjene Države (stražari nisu imali
ni približno pojam o tome što se izrađuje unutar laboratorijskih zidova, i vrlo je lako bilo
ispuniti ih svetim strahom da bi čak i komadić papira iznesen iz Mavrina mogao uništiti
čitavu zemlju). Zatim je slijedio osnovni popis svih mogućih tajnih skrovišta u odjeći i obući i
metoda za njihovo otkrivanje. (Odjeća se, uzgred rečeno, zatvorenicima dijelila jedan sat
prije posjete; to je bila specijalna odjeća, isključivo za paradu.) Zatim je uslijedilo ispitivanje
da bi se provjerilo jesu li stražari dobro savladali direktive. Napokon su, kao posljednja tačka,
izneseni različiti primjeri mogućih smjerova, kojima bi se razgovor mogao kretati, upute
kako da ga se sluša i prekine sve osim ličnih i obiteljskih tema.
Potpukovnik Klimentjev poznavao je propise i volio red.
 27
ZBUNJENI ROBOT
Jureći u zatvorsku spavaonicu, Neržin je zamalo u mračnom hodniku oborio s nogu
potporučnika Nadelašina. Mali, grubo tkani ručnik još uvijek mu je visio oko vrata pod
postavljenim kaputom.
U skladu s jednom nevjerojatnom ljudskom osobinom, sve se u Neržinu odjednom
promijenilo. Pet minuta ranije, dok je stajao u hodniku i čekao da ga pozovu, čitav njegov
tridesetogodišnji život činio mu se besmislenim i bolnim lancem neuspjeha iz koga se nije
imao snage iskoprcati. Činilo mu se da je najgori od tih promašaja njegov odlazak u rat ubrzo
poslije vjenčanja, zatim njegovo hapšenje i duga razdvojenost od žene. Jasno je vidio njihovu
ljubav kao kobnu, osuđenu da bude pregažena.
Tada je došla obavijest o posjeti danas u podne − i njegov tridesetogodišnji život ukazao
mu se u svjetlu novoga sunca: život napet kao luk; život pun značenja i u velikim i u malim
stvarima; život, koji se velikim koracima kreće iz jednog smjelog uspjeha u drugi, u kojem su
najneočekivaniji koraci prema njegovom cilju bili odlazak u rat i hapšenje, i duga
razdvojenost od žene. Izvana, taj se život činio nesretnim, ali Neržin je bio potajno sretan u
toj nesreći. On ju je ispijao kao izvorsku vodu. Ovdje je uspio upoznati ljude i događaje za
koje ne bi mogao saznati nigdje drugdje na zemlji, zacijelo ne u mirnoj, uhranjenoj
skrovitosti domaćeg ognjišta. Još od svoje mladosti, Gleb Neržin nije se ničega bojao toliko
koliko valjuškanja u mulju svakodnevice. Kao što kaže poslovica: »Ne utapaš se u moru, nego
u bari.«
Naći će se opet sa svojom ženom! Veza među njima je ipak neprekinuta. Posjeta! I to na
njegov rođendan! A posebno poslije njegovog jučerašnjeg razgovora sa Jakonovom. Nikad
mu više neće odobriti posjetu, zato je ova danas bila važnija nego ikada. Misli su mu letjele
poput ognjenih strijela: ne smije zaboraviti da spomene ovo; mora se sjetiti da govori o
onome i o ovome, i o onome!
Utrčao je u polukružnu sobu, gdje je vladala galama i strka, jer su se neki zatvorenici tek
vratili s doručka, dok su drugi išli na pranje; a Valentulja Prjančikov sjedio je u donjem
rublju, odbacivši pokrivač; raširenih ruku, smijući se prepričavao je svoj noćni razgovor s
nekim činovnikom, opisujući kako se kasnije utvrdilo da je to ministar. Neržin je želio slušati
Valentulju. Ali bio je to onaj prekrasan čas u životu kad je čovjek prepun pjesme, kad se i
stotinu godina čini premalo da se sve stvari isprave. A nije mogao propustiti doručak;
zatvorenik ne dobiva uvijek doručak. A osim toga, Valentuljina se priča približavala svom
neslavnom završetku. Soba ga je jednoglasno osudila: bio je bijedan i nedostojan, jer nije iznio
Abakumovu osnovne potrebe zatvorenika. Tada je vičući pokušao pobjeći, ali pet samozvanih
krvnika svuklo mu je donje gaće i u općoj galami, vici i smijehu gonilo ga po sobi, udarajući
ga pojasevima i polijevajući po njemu vrući čaj.
Na donjem ležaju, kraj prolaza do središnjeg prozora, pod Neržinovim ležajem i
nasuprot Valentuljinom praznom, Andrej Andrejevič Potapov pio je svoj jutarnji čaj.
Promatrajući opću galamu i natezanje oko sebe, smijao se dok mu suze nisu navrle na oči, te
ih je morao brisati pod naočalima. Još prije buđenja Potapovljev krevet je bio namješten;
izgledao je kao čvrsti pravokutni kvadar. Mazao je kruh vrlo tankim slojem maslaca; on nije
ništa kupovao u zatvorskoj trgovini, i sav novac koji je zarađivao slao je svojoj staroj. (Prema
standardima šaraške bio je vrlo dobro plaćen − 150 rubalja mjesečno, trećinu od onoga što
su na slobodi zarađivale dvorkinje, zato što je bio nenadomjestivi specijalist i dobro upisan
kod glavešina.)
Neržin je u trku zbacio svoj podstavljeni kaput, bacio ga na svoj još uvijek nenamješteni
ležaj i, pozdravivši Potapova ali ne čekajući da mu on odzdravi, odjurio na doručak.
Potapov je bio inženjer koji je tokom istrage priznao, potpisao priznanje i na procesu
potvrdio da je on lično prodao Nijemcima − i to vrlo jeftino − ukras staljinskih petoljetki,
Dnjeproges, dnjeparsku hidroelektranu − premda je bila razorena kad ju je prodao.
Zahvaljujući samo milosrđu čovječnog suda, Potapovljeva kazna za taj nevjerojatan i
besprimjeran zločin iznosila je samo deset godina zatvora, iza čega bi slijedilo pet godina
gubitka građanskih prava, što se na jeziku zatvorenika zvalo »deset, i pet dodatka«.
Nitko, tko je Potapova poznavao u mladosti, a najmanje sam Potapov, ne bi mogao ni
sanjati da bi u četrdesetoj godini on mogao biti bačen u zatvor zbog politike. Njegovi prijatelji
su ga s pravom nazivali robot. Čitav život Potapovljev sastojao se iz rada, i čak i trodnevni
praznici bili su mu dosadni. Uzeo je dopust samo jednom u životu, kad se ženio. U godinama
poslije toga nikad se nije moglo naći nekoga tko bi ga mogao nadomjestiti, i on se
dragovoljno odrekao svojih praznika. Kad je vladala nestašica kruha ili povrća, ili šećera, on
gotovo uopće nije primjećivao te vanjske teškoće. Probušio je još jednu rupicu u svom
pojasu, čvršće ga stegnuo i nastavio se baviti jedinom stvari na svijetu koja ga je zanimala:
prijenosom struje visokog napona. Zaista, imao je vrlo nejasan pojam o ostalom dijelu
svijeta, o ljudima koji se ne bave prijenosom struje visokog napona. One koji nisu ništa
stvarali rukama, već su radili samo jezikom, Potapov čak nije smatrao ljudima. Rukovodio je
svim električnim proračunima u Dnjeprostroju, oženio se u Dnjeprostroju, i život je njegove
žene, poput njegovoga, hranio nezasitnu vatru tih godina.
1941. gradili su novu elektranu. Potapov je bio oslobođen vojske. Ali kad je čuo da je
Dnjeproges, djelo njegove mladosti, odletio u zrak, rekao je svojoj ženi: »Katja, ja ipak
moram ići.«
A ona je odgovorila: »Da, Andrjuša, moraš.«
I Potapov je pošao − sa svojim naočalima s dioptrijom minus tri, s previše stegnutim
pojasom, u zgužvanoj i zgnječenoj vojničkoj bluzi, s oficirskim činom i praznom futrolom. U
drugoj godini tog tako dobro pripremljenog rata još uvijek nije bilo dovoljno oružja za
oficire. Pod Kastornim, u dimu spaljene raži, bio je zarobljen za srpanjske vrućine. Uspio je
umaći, ali nije stigao do vlastitih redova i zarobljen je po drugi put. Pobjegao je po drugi put,
ali na otvorenom polju uhvatili su ga s padobranom po treći put. (Sva tri puta nije uopće
imao oružja.)
Prošao je ljudožderske logore u Novograd-Volynsku i Čenstohovu, gdje su zatvorenici
jeli koru s drveća, travu i mrtve drugove. Iz takvog su ga logora Nijemci iznenada doveli u
Berlin i tu ga je neki čovjek (uljudan, ali hulja) koji je prekrasno govorio ruski, upitao je li
moguće da je on isti onaj Potapov koji je nekad bio u Dnjeprostroju. Da li bi on mogao, na
primjer, da to dokaže, nacrtati dijagram koji pokazuje kako se ukopčava generator?
Taj je dijagram nekoć bio objavljen, i Potapov ga je bez oklijevanja nacrtao. To je sam
izjavio na preslušavanju, premda na to nije bio prisiljen.
U presudi je ono što je učinio opisano kao »izdavanje tajni Dnjeprogesa«.
Međutim, u optužbi se nije spominjao daljnji tok događaja: nepoznati Rus, koji je na taj
način provjerio identitet Potapova, predložio mu je da potpiše izjavu da je spreman
rekonstruirati Dnjeproges − a zauzvrat će smjesta dobiti slobodu, kupone za opskrbu, novac
i svoj voljeni posao.
Kad je taj primamljivi papir postavljen pred njega, neka duboka misao pomračila je
naborano lice robota. Bez busanja u grudi i izvikivanja velikih riječi, ne pretvarajući se da
koristi svoje pravo da postane posmrtni heroj Sovjetskog Saveza, Potapov je čedno
odgovorio: »Ali, razumijete li, ja sam potpisao zakletvu. I ako sad potpišem ovo, to je u neku
ruku kontradikcija, zar ne?«
I tako je na blag, nedramatičan način, Potapov odabrao smrt umjesto blagostanja.
»U redu, poštujem vaša uvjerenja«, odgovorio je nepoznati Rus, i poslao Potapova
natrag u ljudožderske logore.
Sovjetski mu sud usprkos tome nije povećao desetogodišnju kaznu.
Inženjer Markušev, s druge strane, potpisao je sličnu izjavu i otišao raditi za Nijemce. I
njemu je sud također dao deset godina. To je bilo karakteristično za Staljina − to
veličanstveno izjednačavanje neprijatelja i prijatelja, što ga je učinilo jedinstvenim u čitavoj
ljudskoj povijesti.
 Isto tako, sud nije povećao kaznu Potapovu ni zato što je ušao u Berlin 1945. sjedeći na
sovjetskom tenku kao padobranac, s mašinskom puškom u ruci i s istim onim razbijenim i
svezanim naočalama na nosu.
I tako je Potapov prošao dobro, samo s »deset, i pet dodatka«.
Neržin se vratio s doručka, skinuo cipele i popeo se na svoj ležaj ljuljajući i sebe i
Potapova. Predstojao mu je svakodnevni akrobatski pothvat − da namjesti krevet bez
neravnina stojeći na njemu. Ali kad je bacio jastuk ustranu, pod njim je našao kutiju za
cigarete napravljenu od tamnocrvene prozirne plastike, nabijenu s dvanaest cigareta
Belomorkanal, isprepletenih vrpcom običnog papira na kojoj je tehničkim slovima bilo
ispisano:
I tako ubije deset ljet,
potrati života cvijet.
Nije se mogao varati. U čitavoj šaraški samo je Potapov u sebi spajao talent za takav rad
s izvanrednom memorijom, koja mu je pomagala da pamti čitave odlomke iz Evgenija
Onjegina još iz školskih dana.
»Andreiču!« reče Neržin, objesivši glavu s ležaja.
Potapov je završio s čajem, rastvorio novine i čitao ih, sjedeći tako da ne zgnječi krevet.
»Da, što je?« promrmlja on.
»Je li ovo vaše djelo?«
»Nemam pojma. Našli ste ga?« reče on trudeći se da se ne nasmiješi.
»Andreiču!« reče Neržin dirnuto. »Pa ovo je kao san!«
Lukave, dobroćudne bore produbiše se i umnožiše na licu Potapova. Namještajući
naočale on odgovori: »Kad sam bio u Lubjanki s grofom Esterhazyjem, nas dvojica u jednoj
ćeliji, a ja sam, znate, iznosio kiblu u parne dane, a on u neparne, i učio sam ga ruski po
’Zatvorskim pravilima’ na zidu, dao sam mu za rođendan tri dugmeta koja sam našao u
kruhu − njemu su ih sve strgnuli; i on se kleo da nikad nije primio umjesnijeg dara ni od
kojeg Habsburga.«
Prema »klasifikaciji glasova«, Potapovljev je glas bio definiran kao »bezvučan i
napukao«.
Još uvijek viseći preko ležaja, Neržin toplo pogleda u grubo, naborano lice Potapova.
Kad je imao naočale nije izgledao stariji od svojih četrdeset pet godina, te je čak djelovao
energično. Ali kad bi ih skinuo, njegove duboke tamne očne šupljine bile su gotovo kao u
lešine.
»Ali meni je to neprilično, Andreiču. Napokon, ja vam ne mogu dati ništa slično. Nemam
ja spretne ruke poput vas. Kako ste uspjeli upamtiti moj rođendan?«
»Nije važno«, odgovori Potapov. »Koji su vam drugi značajni datumi preostali u životu?«
Obojica su uzdahnuli.
»Hoćete li malo čaja?« predloži Potapov. »Imam specijalnu vrst.«
»Ne, Andreiču, nije mi potreban čaj. Idem u posjetu.«
»Divno!« reče Potapov razdragan. »Svojoj staroj?«
»Da.«
»Odlično. Prestani, Valentulja, ne deri mi se u uho.«
»Kakva prava ima jedan čovjek da se ruga drugome?«
»Šta ima u novinama, Andreiču?« upita Neržin.
Potapov, škiljeći ukrajinski lukavo, pogleda u Neržina, koji je još uvijek visio preko
ležaja:
 »Izmišljotine britanske muze
uznemiruju san djevojaka.«
Prošle su više od tri godine otkako su se upoznali u Butirki, u bučnoj pretrpanoj ćeliji
koja je čak u srpnju bila polumračna. Tu su se u drugom ljetu poslije rata ukrstili životi
različitih ljudi. Pridošlice iz Evrope prolazili su kroz tu ćeliju. I hrabri ruski zatvorenici, koji
su tek uspjeli zamijeniti njemački zarobljenički logor ruskim zatvorom. I izmučeni i
osakaćeni logoraši na prijelazu iz špilja GULAG-a u oaze šaraške. Kad je ušao u ćeliju, Neržin
se nasumce zavukao pod drvene ležajeve. (Ležajevi su bili tako niski da se pod njih nije
moglo podvući četveronoške, već se moralo puzati na trbuhu i laktovima.) Tu je, na prljavom
betonskom podu, očiju još uvijek nenaviknutih na tamu, veselo pitao: »Tko je posljednji,
prijatelji?«
A bezvučni napukli glas odgovorio mu je: »Ja sam taj. Vi spavate iza mene.«
Dan za danom, kako su zatvorenike odvodili iz ćelije na transport, premještali su se pod
ležajevima »od kible do prozora«, a već trećeg tjedna kretali su se natrag »od prozora do
kible«, ali ovog puta na samim ležajevima. Kasnije su još jednom doputovali po drvenim
ležajevima do prozora. I tako je iskovano njihovo prijateljstvo, usprkos razlici u godinama,
ličnoj povijesti i ukusima.
I tada, u tim beskonačnim mjesecima čekanja poslije procesa, Potapov je priznao
Neržinu da se nikad ne bi počeo baviti politikom, da ga sama politika nije zahvatila svojim
kracima.
I tada se, pod drvenim ležajevima Butirke, taj robot zbunio po prvi put u životu, a to se,
kao što je poznato, robotima ne preporuča. Ne, on još uvijek nije žalio što je odbio njemački
kruh, nije žalio tri godine izgubljene u gladovanju, u logorima smrti ratnih zarobljenika. Još
uvijek je držao da je nedopustivo da stranci sude o našim unutarnjim teškoćama.
Ali iskra sumnje planula je u njemu i počela tinjati. Naprosto nije mogao razumjeti zašto
hapse i zatvaraju ljude, kojima je jedina krivnja što su podigli Dnjeproges.
 28
KAKO SE KRPAJU ČARAPE
U 8.55 bila je inspekcija po sobama specijalnog zatvora. Ta operacija, koja je u logorima
trajala satima, dok bi zekovi stajali vani na hladnoći, premještani s mjesta na mjesto,
prebrojavani pojedinačno, po pet, po stotinu, katkada i po brigadama, ovdje u šaraški
odvijala se mirno i bezbolno. Zekovi su pili čaj za svojim noćnim stolićima. Dva dežurna
stražara, od kojih je jedan odlazio s dežurstva a drugi nastupao, ušla bi u sobu; zekovi bi
ustali (neki nisu); novi dežurni bi pažljivo prebrojio glave; a tada bi bile objavljene vijesti i
nevoljko saslušane pritužbe.
Današnji dežurni bio je natporučnik Šusterman. Bio je visok, crnokos i, premda nije bio
baš mrzovoljan, lice mu nikad nije izražavalo nikakvih ljudskih osjećaja − a tako su se i
morali vladati stražari koji su imali napredno obrazovanje. On i Nadelašin bili su poslani iz
Lubjanke da ovdje pojačaju zatvorsku disciplinu. Nekoliko zekova sjećalo ih se obojice iz
Lubjanke: neko vrijeme obojica su bili stražari-pratioci s činom nadstražara; to su bili
stražari koji su preuzimali zatvorenika dok je stajao licem okrenut zidu, i sprovodili ga
slavnim izlizanim stepenicama do odmorišta između četvrtog i petog kata, gdje je bio
napravljen hodnik iz zatvora u istražnu zgradu. Kroz taj su hodnik tokom trećine stoljeća
provedeni svi zatvorenici centralnog zatvora: kadeti, socijalni revolucionari, anarhisti,
oktobristi, menjševici, boljševici, Savinkov, Jakubovič, Kutepov, Ramzin, Šulgin, Buharin,
Rikov, Tuhačevski, profesor Pletnev, akademik Vavilov, feldmaršal Paulus, general Krasnov,
naučenjaci i pjesnici svjetskoga glasa, koji dotad nikad nisu izišli iz svojih kula bjelokosnih;
prvo zločinci sami, zatim njihove supruge, zatim kćeri. Zatvorenike su vodili do jednako
slavnog stola, gdje bi se u debelu knjigu Registriranih sudbina svaki zatvorenik koji je
prolazio upisivao kroz prorez u metalnom poklopcu, tako da nije vidio ni imena iznad ni
ispod svojega. Tada bi ga odveli stepenicama, gdje su sa svake strane bile napete mreže poput
onih za artiste na trapezu u cirkusu, da koji zatvorenik ne bi skočio i ubio se. Vodili bi ga
beskonačnim hodnicima ministarstva, u kojima je bilo vruće od električnog svjetla, i
prohladno od zlatnog sjaja pukovničkih epoleta.
Ali bez obzira do koje su mjere ljudi, podvrgnuti ispitivanju, zapadali u onaj prvi,
beznadni očaj, ipak su vrlo brzo zapažali razliku između ta dva čovjeka: Šusterman je −
naravno da mu tada nisu znali ime − izgledao pod gustim obrvama poput mračnog olujnog
dana; zgrabio bi zatvorenika za lakat kao da ima kandže, i grubom ga silom zadihan vukao
uza stepenice; Nadelašin, mjesečasta lica, nalik na eunuha, uvijek je hodao malo podalje od
zatvorenika, ne dodirujući ga, i obraćao mu se uljudno, govoreći mu gdje treba da skrene.
Šusterman, koji je bio mlađi, već je nosio tri zvjezdice na epoletama.
Nadelašin najavi da se oni koji idu u posjete moraju naći u upravi u 9 sati. Kad su ga
upitali hoće li uveče biti film, odgovorio je da neće. Začulo se tiho nezadovoljno mrmljanje,
ali se iz ugla oglasi Horobrov: »Ne morate se uopće truditi da nam donosite drek kao što su
Kubanski kozaci.«
Šusterman se naglo okrenuo, prekinuvši govornika, i spleo se u računu, pa je morao
početi brojiti iznova.
U tišini netko je rekao glasno, ali ipak ne tako da bi se ga moglo prepoznati: »Eto ti! To ti
ide u karakteristiku.«
Horobrov odgovori dok mu se gornja usnica bijesno trzala: »Nek idu k vragu. Već su
toliko napisali protiv mene, da više nema ni mjesta na karakteristici.«
Inženjer Adamson, s velikim četvrtastim naočalima na nosu, sjedio je na susjednom
ležaju. On upita: »Potporučniče! Tražili smo novogodišnju jelku. Hoćemo li je dobiti ili ne?«
»Da, dobit ćete novogodišnju jelku!« odgovori potporučnik, očigledno sretan što može
objaviti tu ugodnu vijest. »Postavit ćemo je baš ovdje u sobi.«
»A možemo li napraviti ukrase?« upita Ruska veselo s gornjeg ležaja. Sjedio je gore na
istočnjački način, podvijenih nogu, vežući kravatu pred ogledalom na jastuku. Za pet minuta
trebalo je da se sastane s Klarom − vidio je s prozora da je već prošla stražarsku kulu i došla
u dvorište.
»Raspitat ćemo se. Nemamo nikakvih direktiva.«
»A kakve su vam direktive potrebne?«
»Kakva je to novogodišnja jelka bez ukrasa?«
»Prijatelji, mi ćemo svejedno napraviti ukrase.«
»Smiri se, momče. Što je s našom kipućom vodom?«
»Hoće li ministar nešto poduzeti?«
Soba je veselo brujala, raspravljajući o mogućnosti jelke. Dežurni stražari upravo su
krenuli da odu, ali Horobrov nadjača žamor razgovora glasnim, iznenadnim povikom:
»Recite im vi da sačuvaju jelku do pravoslavnog Božića, do 7. siječnja! Jelka je za Božić, a ne
za Novu godinu.«
Stražari su se pravili kao da ništa nisu čuli i izišli su.
Svi su stali govoriti u jedan glas. Horobrov je još uvijek imao nešto na umu što
stražarima nije stigao reći, i sad se šutke obraćao nekoj nevidljivoj osobi, energično,
pokrećući sve mišiće na licu. Nikad nije slavio ni Božić i Uskrs, ali se iz prkosa počeo
pridržavati tih blagdana u zatvoru. U najmanju ruku oni nisu bili popraćeni pojačanim
pretragama i pooštrenom disciplinom.
Adamson je ispio svoj čaj. Obrisao je zamagljene naočale s velikim plastičnim okvirima i
rekao Horobrovu: »Ilja Terentiču! Zaboravljate drugu zatvorsku zapovijed: ne istrčavaj se!«
Horobrov grubo pogleda Adamsona. »To je zastarjela zapovijed, iz vašeg propalog vala
zatvorenika. Lijepo ste se vladali, pa su vas sve poubijali.«
Primjedba je slučajno bila nepravedna. Upravo su ljudi koji su bili uhapšeni s
Adamsonom organizirali štrajkove u Vorkuti. Ali ipak su završili na isti način. Čovjek to nije
sve mogao Horobrovu objasniti u ovom trenutku. A što se zapovijedi tiče − nju su izmislile
kasnije generacije zatvorenika.
Adamson samo slegne ramenima i reče: »Ako napravite skandal, poslat će vas u neki
logor na robiju.«
»A baš to i hoću, Grigorije Borisiču! Ako je robija, neka bude robija, i nek idu k vragu;
barem ću imati dobro društvo. Možda tamo čak neće biti ni doušnika.«
Rubin, koji je uvijek na sve kasnio, nije čak još ni popio čaj. Stajao je raščupane brade do
ležajeva Potapova i Neržina i srdačno govorio stanovniku gornjeg doma: »Sretan rođendan,
mladi moj nerazumni Montaigne!«
»Silno sam dirnut, Leve, dragi moj prijatelju, ali nisi morao…«
Neržin je klečao na svom ležaju na katu, držeći u ruci stolnu mapu. Bila je očigledno
ručni rad zatvorenika; to jest, najpedantniji posao na svijetu, jer se zatvorenicima nikamo ne
žuri. Bilo je tu krasno ušivenih džepića od crvene pamučne tkanine, kopči, dugmadi i paketa
finog papira, »oslobođenog« u inozemstvu. Sav rad na toj mapi izveden je, naravno, za
vrijeme državnih radnih sati.
»… osim toga, u šaraški čovjek i tako ne smije mnogo pisati − osim denuncijacija.«
»A ja ti sa svoje strane želim…« Rubinove debele usne smiješno su se napućile, »da tvoj
skeptički, eklektički mozak bude preplavljen svjetlom istine.«
»A što je istina, seljačino? Zar itko može zaista znati što je istina?« Gleb uzdahnu. Lice
mu se podmladilo u uzbuđenju prije posjete, ali se opet namreškalo u pepeljaste bore.
Crvenkasta kosa visila mu je s obje strane lica.
Na susjednom gornjem ležaju, iznad Prjančikova, proćelavi krupni inženjer zrelih
godina koristio je posljednje sekunde slobodnog vremena da pročita novine koje je dobio od
Potapova. Široko ih rastvorivši i držeći ih podaleko, katkad bi se mrštio, a katkad bi lagano
micao usnama čitajući. Kad je u hodniku zazvonilo zvono, nasumce je složio novine.
»A šta to sve skupa znači, do vraga? Neprestano pričaju samo o svjetskoj prevlasti.«
I on se ogleda oko sebe, tražeći pogodno mjesto da baci novine.
Golemi Dvojetjosov na drugoj strani sobe, krupnih, nespretnih nogu obješenih s gornjeg
ležaja, upita dubokim basom:
»A što je s tobom, Zemelja? Zar tebi nije do svjetske prevlasti? Zar ne čezneš za njom?«
»Ja?« upita Zemelja, iznenađen, kao da ozbiljno shvaća to pitanje. »Ne, ne«, reče, široko
se smiješeći. »Koga bih vraga s njom počeo? Meni ne treba.« I stenjući, počne se spuštati s
ležaja.
»E, onda dobro, možemo krenuti na posao«, reče Dvojetjosov, i skoči čitavom težinom
na pod uz glasni tresak.
Zvonce je i dalje zvonilo. Pozivalo je zatvorenike na nedjeljni rad. Zvonjava je značila da
je inspekcija završena i da su »svete dveri« na institutskim stepenicama otvorene; zekovi su
se stali žurno gurati prema izlazu.
Većina je zekova sad bila vani. Doronin je istrčao prvi. Sologdin, koji je zatvorio prozor
dok su ustajali i pili čaj, opet ga je otvorio, uglavivši jedan svezak Erenburga, i onda požurio
u hodnik da uhvati profesora Čelnova kad izlazi iz »profesorske ćelije«. Kao uvijek, Rubin
nije uspio ništa obaviti toga jutra, i žurno je spremio ono što nije stigao pojesti i popiti u svoj
noćni ormarić. Nešto se unutra prolilo. A on se borio sa svojim nemoguće kvrgavim i
nakaznim krevetom, uzalud pokušavajući da ga namjesti tako da ga kasnije ne pozovu da ga
iznova uređuje.
Neržin je dotjerivao svoj »kostim«. Nekad su zekovi iz šaraške svakodnevno nosili dobra
odijela i kapute, u kojima su onda išli i u posjete. Sad su ih odjenuli u tamnomodre
kombinezone, tako da stražari na stražarskoj kuli mogu jasno razlikovati zekove od
slobodnih namještenika i znati na koga da pucaju. Zatvorska uprava prisiljavala ih je da se
presvuku u civilno odijelo za posjete, te im je u tim prilikama dijelila nošena odijela i košulje,
vjerojatno konfisciranu privatnu garderobu ljudi kojima je vlasništvo zaplijenjeno poslije
osude. Neki su zekovi uživali što su dobro odjeveni bar na kratko vrijeme; drugima se to
silno gadilo, i voljeli bi da nisu morali oblačiti odjeću leševa, ali vlasti su strogo zabranjivale
odlazak u posjete u kombinezonu. Nisu željeli da rodbina zatvorenika stekne loš dojam o
zatvoru. A nije bilo tako nepokolebljiva duha, koji bi mogao odbiti mogućnost da vidi
ljubljenu osobu. I zato su se presvlačili.
Polukružna soba bila je sad gotovo prazna. Ostalo je dvanaest pari ležajeva na kat,
zavarenih dva po dva, namještenih u bolničkom stilu, tako da je gornja plahta bila odvrnuta
− da bi skupljala prašinu i što brže se uprljala. Tu metodu mogao je smisliti samo birokratski,
a uz to i muški mozak, pa čak ni žena tog pronalazača ne bi je koristila kod kuće. Međutim,
propisi zatvorske sanitarne komisije tako su zahtijevali.
U sobi je vladala neuobičajena tišina, koju nitko nije želio poremetiti.
Četvero ljudi još je bilo u sobi: Neržin, koji se oblačio, Horobrov, Adamson i ćelavi crtač.
Crtač je bio jedan od onih plašljivih zekova koji čak ni nakon niza godina provedenih u
zatvoru nije mogao steći tipičnu drskost zatvorenika. Nikad se on ne bi usudio da izostane s
nedjeljnog rada, ali danas se loše osjećao i budući da mu je zatvorski liječnik odobrio
poštedu, razastro je po svom ležaju golemi broj čarapa s rupama, konac i gljivu za krpanje
čarapa domaće izrade; i nabrana čela pokušavao je odlučiti gdje da počne s krpanjem.
Grigorij Borisovič Adamson, koji je »zakonski odslužio« jednu desetogodišnju kaznu, a
da se ne govori o šest godina izgnanstva prije toga, i koji je osuđen na daljnjih deset godina u
valu »ponavljača«, nije baš odbio da radi nedjeljom, ali nastojao je koliko je god mogao da ne
radi. Nekad, u njegovim komsomolskim danima, ni volovi ga ne bi mogli odvući iz društva
drugova koji su radili na svoj slobodan dan; ali tada se samo po sebi razumjelo da se ti
entuzijasti vladaju u duhu vremena − da žele podići privredu: godinu-dvije i sve će biti
krasno, posvuda će cvjetati vrtovi. A sad je Adamson bio jedan od onih malobrojnih koji su
već »odsjedili« − i »presjedili« − tih punih deset godina, i on je znao da to nije nikakav mit,
nikakav san o sudnici, nikakva zabavna pustolovina do prve opće amnestije − kao što su svi
novi vjerovali − već da je to punih deset, dvanaest ili petnaest uludo utrošenih godina
ljudskog života. Već je davno naučio da ekonomizira kod svakog pokreta mišića, da
nagomilava svaku minutu odmora. I znao je da je nedjeljom najbolje ležati nepokretno u
krevetu u donjem rublju.
Stoga je izvukao knjigu koju je Sologdin uglavio u prozor i zatvorio ga, polako skinuo
kombinezon, zavukao se pod pokrivač, umotao se, otro naočale specijalnim komadićem
semiša, stavio komadić kandiranog šećera u usta, poravnao jastuk i izvukao ispod madraca
debelu knjigu brižljivo umotanu u papirnati omot. Već i sam pogled na njega djelovao je
umirujuće.
Horobrov je, naprotiv, bio silno nesretan. Zaokupljen sumornim mislima ležao je
potpuno obučen na pokrivaču svog namještenog kreveta, odupirući se cipelama o ogradu.
Već po svojoj ćudi on je bolno i uporno patio zbog stvari na koje su drugi naprosto slijegali
ramenima. Svake subote, u skladu s dobro poznatim principom da se sve radi na
dobrovoljnoj bazi, sve su zatvorenike, bez pitanja, popisali kao dobrovoljce za rad u nedjelju i
predali popis zatvorskoj upravi. Da je taj rad bio zaista dobrovoljan, Horobrov bi se uvijek
prijavljivao i rado provodio svoje slobodne dane za radnim stolom. Ali upravo zato što je to
popisivanje bila otvorena poruga, Horobrov je bio prisiljen da se glupo izležava među četiri
zida zatvora.
Zek u logoru može samo sanjati da leži u toplom, zatvorenom skloništu u nedjelju, ali
zeka u šaraški, napokon, ne bole leđa od napora.
Naprosto se nije imalo što raditi. Već je jučer pročitao sve novine do kojih se moglo doći.
Na noćnom ormariću do njegova ležaja bila je gomila knjiga iz knjižnice specijalnog zatvora.
Jedna od njih bila je zbirka novinarskih eseja istaknutih pisaca. Horobrov otvori na stranici
gdje je bio esej Alekseja Non-Tolstoja, kako su u šaraški pogrdno zvali Alekseja N. Tolstoja. I
pod datumom lipanj 1941. on pročita: »Njemački vojnici, natjerani strahom i mahnitošću,
naletjeli su na zid čelika i vatre na granici.« On smjesta odloži knjigu. U lijepo namještenim
kućama kraj Moskve, gdje su čak i prije rata imali električne hladnjake, ti su se intelektualni
divovi napuhavali kao svemoćna proročišta, premda ništa nisu čuli osim radija, i ništa vidjeli
osim svojih cvjetnih gredica. Polupismeni kolhoznik znao je o životu više od njih.
Ostale su knjige u gomili bile beletristika, ali Horobrovu bi se smučilo kad bi ih čitao.
Jedna je bila novi književni uspjeh, roman Daleko od nas, koji se vani na slobodi trenutno
mnogo čitao. Ali tek što je počeo čitati, Horobrovu se okrenuo želudac. Ta je knjiga bila
mesna pita bez mesa, jaje kojemu je isisana sadržina, ispunjena ptica. Govorila je o jednom
objektu koji su zapravo gradili zekovi i o logorima, ali nigdje se nisu imenovali logori, niti se
govorilo da su radnici zekovi, da dobivaju zatvorske porcije i da su zatvoreni u kaznenim
ćelijama; umjesto toga, bili su pretvoreni u komsomolce, dobro odjevene, dobro obuvene i
pune entuzijazma. I tu bi iskusni čitalac osjetio da je sam pisac znao, vidio i dodirnuo istinu,
da je čak možda bio oficir službe sigurnosti u logoru, ali da laže, hladna, staklena pogleda.
Druga knjiga bila su Izabrana djela slavnog pisca Galahova, kojega se literarna zvijezda
trenutno nalazila u zenitu. Prepoznavši ime Galahov i očekujući nešto od njega Horobrov je
već pročitao knjigu, ali odložio ju je s osjećajem da su mu se narugali, jednako kao što mu se
rugaju s »dobrovoljnim« popisom radnika za nedjelju. Čak i Galahov, koji je posve dobro
znao pisati o ljubavi, zahvaljujući nekoj duhovnoj paralizi upao je u onu maniru koja je u
posljednje vrijeme sve više prevladavala u literaturi, kao da se ne piše za ljude, već za
slaboumne bez ikakvih iskustava, koji su, u svojoj ograničenosti, zahvalni za bilo kakvu
zabavu.
Ničega što zaista razdire i potresa ljudsko srce nije bilo u tim knjigama. Da nije došao
rat, tim piscima bi preostalo samo da budu profesionalni hvalioci. Rat im je otvorio put
prema jednostavnim, svima razumljivim ljudskim osjećajima. Ali i tu su izmišljali i do
hamletovskih visina uzdizali sve moguće fantastične i nezamislive sukobe − kao, na primjer,
slučaj onog komsomolca koji je digao u zrak desetke vlakova s municijom iza neprijateljskih
redova, ali, zato što nije bio učlanjen ni u kakvu prvoklasnu partijsku organizaciju bio je dan
i noć razdiran sumnjom, može li biti dobar član Komsomola ako ne plaća članarinu.
Na noćnom ormariću bila je još jedna knjiga − Američke priče od naprednih pisaca.
Horobrov nije mogao provjeriti te priče uspoređujući ih sa stvarnim životom, ali izbor je bio
nevjerojatan. U svakoj priči obavezno se prikazivala neka strahota u Americi. Proračunato i
podlo sakupljene, stvarale su tako mračnu sliku, da se čovjek mogao samo čuditi što
Amerikanci još nisu pobjegli iz svoje zemlje ili se objesili.
Nije se imalo što čitati!
Horobrov se sjeti pušenja. Izvuče cigaretu i stade je motati među prstima. U savršeno
tihoj sobi čvrsto nabijena cigareta šuškala je među prstima. Htio je pušiti tu, na licu mjesta,
ne izlazeći, ne skidajući nogu s ograde kreveta. Zatvorenici koji puše znaju da jedini pravi
užitak pričinja cigareta koju se puši dok se leži na svom vlastitom dijelu daske, na svom
ležaju, mirna cigareta uz pogled uprt u strop, po kome prolaze slike nenadoknadive prošlosti
i nedostižne budućnosti.
Ali ćelavi crtač nije bio pušač i nije volio dim. A Adamson, premda je sam pušio, bio je
pristalica pogrešne teorije da u sobi mora biti svježeg zraka. Budući da je dobro usvojio
princip da sloboda počinje od poštovanja tuđih prava, Horobrov s uzdahom spusti noge na
pod i krene prema izlazu. Pri tom je primijetio debelu knjigu u Adamsonovim rukama i
smjesta shvatio da takve knjige nema u zatvorskoj knjižnici i da je morala doći izvana, a
nitko izvana ne bi tražio lošu knjigu.
Međutim, Horobrov se nije zaboravio i glasno upitao, kao što bi učinio netko na slobodi:
»Što čitate?« ili »Gdje ste to dobili?« − zato što bi i crtač i Neržin čuli Adamsonov odgovor.
Prišao je Adamsonu i tiho rekao: »Grigorije Borisiču, dajte da vidim naslovnu stranu.«
»Hajde, pogledajte«, reče Adamson nevoljko.
Horobrov otvori naslovnu stranu i zapanjen pročita: Grof Monte Kristo.
On zazviždi.
»Borisiču«, upita on umiljato, »ima li netko poslije vas? Imam li ja šansu?«
Adamson zamišljeno skide naočale i reče: »Vidjet ćemo. Hoćete li mi danas ošišati
kosu?«
Zekovi nisu voljeli brijača Stahanovca koji je navraćao u zatvor. Njihovi lični, odabrani
brijači, rezali su im kosu prema vlastitim željama i mušicama, i radili su polako, jer su pred
sobom imali duge kaznene rokove.
»Tko će nam dati škare?«
»Dobavit ću ih od Zjablina.«
»U redu, ošišat ću vas.«
»Dobro. Tu ima jedan dio do strane 128. koji se može izvaditi, pa ću vam ga brzo dati.«
Primijetivši da je Adamson već pročitao do strane 110, Horobrov iziđe na hodnik da puši
mnogo bolje raspoložen.
Gleb je sve više bio ispunjen prekrasnim prazničkim osjećajem u očekivanju da vidi
svoju ženu. Negdje u studentskom domu na Strominki, i Nadja vjerojatno u svom
posljednjem satu osjeća uzbuđenje. Na takvim se sastancima misli rasprše, i čovjek
zaboravlja što je htio reći; to se mora pribilježiti na papir, naučiti napamet a zatim uništiti,
jer se papir nije smjelo nositi sa sobom.
I čovjek mora imati na umu osam tačaka, osam: da će možda otići, da kazna ne završava
s krajem kaznenog roka, da još preostaje izgnanstvo, da…
On otrči u garderobu i izglača »žabo«. Žabo je izumio Ruska Doronin, a mnogi su ga
prihvatili. Bio je to komad bijele krpe, plahte razderane u trideset dva dijela − premda
skladište to nije znalo − na koju je bio prišiven bijeli ovratnik. Taj komad krpe tačno je
prekrivao otvor na vratu kombinezona, u kojem se na majici vidio crni pečat »MGB −
Specijalni zatvor br….«. S dvije vrpce vezivao se na zatiljku. Taj žabo znatno je pridonosio
urednom i dotjeranom izgledu, koji su svi priželjkivali. Kako ga nije bilo teško prati, vjerno je
služio i radnim danom i praznikom i čovjek se, dok ga je imao na sebi, nije stidio pred
slobodnim namještenicima instituta.
Na stepenicama Neržin je uzalud pokušavao očistiti svoje iznošene cipele nečijom
sasušenom i izmrvljenom kremom za cipele. Zatvor nije davao cipele za posjete, jer su se
noge držale pod stolom i cipele se nisu vidjele.
Kad se vratio u sobu da se obrije (bilo je dopušteno držati britve, čak i vrlo oštre, tako su
hirovita bila ta pravila) Horobrov je već bio utonuo u knjigu. Crtač je sa svojim obilnim
krpanjem zauzeo osim svog ležaja i dio poda; izrezivao je zakrpe, izvlačeći olovkom mjesto
gdje će ih staviti. Sa svog jastuka Adamson podigne pogled s knjige, zaškilji i dade mu ovakav
savjet:
»Krpanje je efikasno samo kad se radi savjesno. Bog nas sačuvao od formalističkog
pristupa. Nemojte žuriti. Pravite bod za bodom, i pređite sve još jednom. Jedna od najčešćih
grešaka je napraviti loš uzao na rubu velike rupe. Nemojte štedjeti, nemojte žaliti istrošene
dijelove. Izrežite oko rupe. Jeste li ikad čuli za ime Berkalov?«
»Što? Berkalov? Ne.«
»Ma nije moguće! Berkalov je bio stari artiljerijski inženjer i izumitelj onog topa BC-3,
znate, sjajan top s fantastičnom početnom brzinom. Sjedio je, dakle, taj Berkalov isto ovako
u nedjelju, isto ovako u šaraški, i krpao čarape. A radio je bio uključen. ’Berkalov, general-
lajtnant, Staljinska nagrada prvoga stupnja’, rekli su na radiju. A prije hapšenja bio je samo
general-major. I što je učinio? I dalje je krpao čarape, a onda je počeo peći palačinke na
kuhalu. Ušao je stražar, ispsovao ga, oduzeo mu ilegalno kuhalo i sastavio izvještaj za šefa
zatvora koji bi mu donio tri dana u kaznenom bloku. A tada je sam šef zatvora dotrčao
unutra kao đačić, vičući: ’Berkalov, uzmite svoje stvari! U Kremlj! Kalinjin vas zove!’ Eto, to
vam je naša ruska sudbina.«
 29
UZLETJETI DO STROPA
Stari profesor matematike Čelnov, poznati lik u mnogim šaraškama, koji je u rubriku
»narodnost« uvijek upisivao »zek« umjesto »Rus«, i koji će 1950. napuniti osamnaestu
godinu zatvora, svojom je olovkom pripomogao brojnim izumima, od protočnog bojlera do
mlažnjaka i u neke unio i svoju dušu.
Međutim, profesor Čelnov je tvrdio da se izreku »unijeti u nešto svoju dušu« mora
oprezno upotrebljavati, jer samo je za zeka sigurno da ima besmrtnu dušu; slobodnim
ljudima ona je često uskraćena zbog ispraznog života koji provode. Tokom prijateljskog
zekovskog razgovora nad zdjelicom hladne kaše ili čašom vrele čokolade, Čelnov nije nijekao
da je taj pojam posudio od Pierrea Bezuhova u »Ratu i miru«. Dobro je poznato da je Pierre
kad mu je francuski vojnik zabranio da pređe cestu, prasnuo u smijeh: »Ha, ha! Vojnik me
nije pustio da pređem. Koga − mene? Nije pustio moju besmrtnu dušu da pređe!«
U Mavrinskoj šaraški profesor Čelnov bio je jedini zek koji nije bio obavezan da nosi
kombinezon. (To je pitanje išlo čak do Abakumova, koji je o tome morao lično odlučiti.) Ta
se sloboda zasnivala na činjenica da Čelnov nije bio stalni zek Mavrinske šaraške, već
tranzitni. Nekadašnji dopisni član Akademije nauka i ravnatelj Matematičkog instituta, bio
je posebno stavljen na raspoloženje Beriji, i svaki put kad bi ga premještali, premjestili bi ga
u šarašku gdje je iskrsnuo neki hitni matematički problem. Kad bi ga riješio u općim crtama i
dao upute kako će ga dalje razrađivati, poslali bi ga na drugo mjesto.
Ali profesor Čelnov nije koristio tu slobodu da odabire odjeću kao što bi se njome
koristio običan, tašt čovjek. Nosio je jeftino odijelo; boja kaputa i hlača nije se slagala; na
nogama je imao pustene čizmice; na rijetku sijedu kosu navlačio je pletenu vunenu kapu − to
je mogla biti skijaška kapa ili djevojačka; a posebno se isticao njegov upadljivi karirani
vuneni šal, koji je omotavao dvaput oko ramena, kao žene.
Međutim, Čelnov je znao nositi taj šal i tu kapu na taj način da nije izgledao smiješno
već veličanstveno. Dugi oval njegova lica, oštar profil, autoritativni način kojim je razgovarao
sa službenicima zatvora, kao i izblijedjelo modrilo njegovih očiju, boja koja se nalazi samo
kod apstraktnih duhova − sve je to činilo Čelnova čudnovato nalik Descartesu, ili možda
nekom matematičaru iz doba renesanse.
Čelnova su poslali u Mavrinsku šarašku da izradi matematičku osnovicu aparata za
apsolutno šifriranje, aparata koji bi mehaničkom rotacijom stavljao u pokret niz releja, koji
bi opet preuzimali odvojene impulse na koje bi govor bio rascjepkan i izmiješali ih tako da
čak ni stotine tehničara sa stotinama aparata za dešifriranje ne bi mogli razumjeti razgovor
na liniji.
Istovremeno, u projektnom uredu tragalo se za dobrim rješenjem oblika tog aparata. Svi
su crtači bili time zaokupljeni, osim Sologdina.
Sologdin je, čim je stigao u šarašku iz Inte na dalekom sjeveru, uočio kako stvari stoje i
svima dao do znanja da je njegovo pamćenje stradalo od dugog gladovanja, da su mu
sposobnosti otupjele, osim što su i inače već od njegova rođenja bile ograničene, i da je u
stanju obavljati samo pomoćni posao. Mogao je nastupiti tako hrabro zato što u Inti nije bio
dodijeljen na radove, već je imao dobar posao kao inženjer te se nije bojao povratka.
Međutim, nisu ga otpremili natrag, što su vrlo lako mogli učiniti, već su ga ostavili u
šaraški na pokusnom roku. I tako je, umjesto da bude u glavnoj struji posla gdje je
prevladavala napetost, žurba i nervoza, Sologdin zapao u mirni rukavac. Nije imao nikakva
položaja, ali ni briga, rijetko su ga kontrolirali i imao je dovoljno slobodnog vremena na
raspoloženju; i bez nadzora počeo je potajno, noću, na svoju ruku, izrađivati projekt aparata
za potpuno šifriranje.
Bio je uvjeren da se velike ideje rađaju samo u jednom mozgu.
I zaista, u toku proteklih šest mjeseci pronašao je rješenje koje je izmicalo desetorici
inženjera specijalno određenih za taj posao, ali izmučenih neprestanim požurivanjem i
dodijavanjem. Dva dana ranije, Sologdin je odnio svoj rad na kontrolu profesoru Čelnovu,
također neslužbeno. I sad se uspinjao stepenicama uz profesora, s puno ga poštovanja
podupirući rukom dok su prolazili kroz gomilu zekova, očekujući mišljenje o svom poslu.
Ali Čelnov nikada nije miješao rad i dokolicu.
Na toj maloj udaljenosti, po hodnicima i na stepenicama, nije rekao ni jednu riječ o
stvari koja je za Sologdina toliko mnogo značila, već mu je smiješeći se pripovijedao o svojoj
jutarnjoj šetnji s Levom Rubinom. Pošto Rubinu nije uspjelo da se pridruži onima koji su
cijepali drva, čitao je Čelnovu svoje stihove na jednu biblijsku temu. Na jednom ili dva
mjesta ritam nije bio savršen, ali rime su bile originalne i Čelnov je morao priznati da stihovi
nisu loši. Balada je govorila kako je Mojsije vodio Židove kroz pustinju četrdeset godina, u
oskudici, žeđi i gladi, i kako su ljudi počeli bulazniti i buniti se; ali oni nisu bili u pravu, dok
je Mojsije znao što radi, svjestan da će na kraju ipak stići do Obećane zemlje. Rubin se
nesumnjivo namučio s tom pjesmom i unio u nju svoju dušu.
O toj temi Čelnov je imao svoje mišljenje.
Čelnov je upozorio Rubina na geografiju Mojsijeva prelaza. Od Nila do Jeruzalema židovi
su imali preći samo oko četiri stotine kilometara, a to znači da su, čak i da su se odmarali na
Sabat, tu udaljenost lako mogli preći u tri tjedna. Ne nameće li se, dakle, neminovna
pretpostavka, da ih preostalih četrdeset godina Mojsije nije vodio, nego vodao naokolo, po
čitavoj Arapskoj pustinji? Odatle to pretjerivanje.
Profesor Čelnov preuzeo je ključ svoje sobe od dežurnoga pred vratima Jakonovljeva
ureda. Od svih zekova, jedino su on i Željezna maska uživali taj privilegij. (Ni jedan zek nije
imao pravo da i jednu sekundu ostane u svojoj radionici bez nadzora slobodnog
namještenika, jer je zdrav razum govorio da će zatvorenik zacijelo iskoristiti taj nenadzirani
trenutak da provali u čelični sef pomoću olovke, fotografira tajne dokumente dugmetom na
hlačama, detonira atomsku bombu i odleti na mjesec.)
Čelnov je radio u sobi koja se zvala »Trust mozgova«; u njoj nije bilo ničega osim jednog
ormara i dvije obične stolice. Bilo je odlučeno − naravno, s dopuštenjem ministarstva − da se
profesoru Čelnovu dodijeli njegov lični ključ. Od tada je ta osoba bila predmet neprestane
brige oficira službe sigurnosti Šikina. U satima kad su zatvorenici bili zabarikadirani u
zatvoru iza vrata s dvostrukim zasunom, taj sjajno plaćeni drug, koji je mogao raspolagati sa
svojim vremenom, dolazio je lično, na vlastitim nogama u profesorovu sobu, kucao po
zidovima, skakao po daskama na podu, zavirivao u prašnjavi prostor iza ormara i mračno
kimao glavom, siguran da se iz takvog liberalizma ne može izroditi ništa dobra.
Ali nije bilo dovoljno da Čelnov dobije svoj ključ. Četiri ili pet vrata dalje, na hodniku
trećega kata nalazila se kontrola za Strogo povjerljivi odio. Kontrola se sastojala od stolića i
stolice. Na stolici je sjedila čistačica, ne obična čistačica koja mete podove ili pristavlja vodu
za čaj − za to su postojale druge − već čistačica koja je kontrolirala propusnice svima koji su
ulazili u Strogo povjerljivi odio. Propusnice, štampane u glavnom tipografskom odjelu
ministarstva, dijelile su se na tri vrsti: stalne, tjedne i jednokratne, prema sistemu koji je
izradio major Šikin. (Njegova je ideja bila da se taj slijepi hodnik proglasi Strogo
povjerljivim.)
Rad na tom kontrolnom mjestu nije bio jednostavan: ljudi su prolazili vrlo rijetko, ali po
propisima koji su bili vidljivo istaknuti na zidu, kao i u čestim usmenim direktivama druga
majora Šikina, kategorički je bilo zabranjeno plesti čarape. I čistačice − bile su dvije, koje su
dijelile među se period od dvadeset i četiri sata − borile su se s mukom protiv sna za vrijeme
čitavog svog dežurstva. Ta je kontrola bila vrlo nezgodna i za pukovnika Jakonova; čitav su
ga dan prekidali u poslu da potpisuje propusnice.
Usprkos svemu, kontrolno je mjesto i dalje postojalo. A da bi se pokrilo plaću za te dvije
čistačice, umjesto tri podvornika, koja je predviđao spisak radne organizacije, držali su samo
jednoga, to jest Spiridona.
Premda je Čelnov vrlo dobro znao da se žena na kontroli zove Marja Ivanovna, i premda
je sjedokosog starca propuštala svakog jutra, ipak je svisoka zatražila od njega propusnicu.
 Čelnov je pokazao svoju kartonsku propusnicu, a Sologdin je izvukao svoju papirnatu.
Prošli su kontrolu, zatim još dvoja vrata, daskama zabijena i kredom zamrljana staklena
vrata vlastite sobe Željezne maske, i otključali Čelnovljeva vrata.
Bila je to udobna sobica s jednim prozorom, s pogledom na dvorište po kojem su šetali
zatvorenici i na gaj stoljetnih lipa, koje sudbina nije poštedjela, već zarobila unutar pojasa
zaštićenog mitraljeskom vatrom. Njihove veličanstvene krošnje bile su prekrivene debelim
injem.
Mutno bijelo nebo zakrivalo je zemlju.
Nalijevo od lipa, izvan zone, nalazila se prastara drvena kuća posivjela od starosti, sad
napola bijela. Imala je limeni krov u obliku broda. Nekoć je, prije nego je sagrađena kuća od
cigle, vlasnik imanja živio u njoj. Iza nje vidjeli su se krovovi seoceta Mavrina, zatim polje, a
još dalje, duž željezničke pruge, uzdizala se blistava srebrna perjanica dima iz lokomotive −
premda su se sama lokomotiva i vagoni jedva mogli nazrijeti u mutnom bijelom jutru.
Ali Sologdin je jedva primjećivao vidik koji se pred njim prostirao. Premda mu je bilo
ponuđeno, nije sjeo. Gibak, svjestan svojih čvrstih, mladih nogu, naslonio se na prozorski
okvir i zagledao se u svitak svojih papira na Čelnovljevom stolu.
Čelnov je sjeo u tvrdi naslonjač s visokim ravnim naslonom, namjestio šal oko ramena,
otvorio notes na strani s bilješkama, uzeo dugačku olovku sa šiljkom kao koplje i strogo
pogledao Sologdina. Istog časa, nestašan je ton njihovog prijašnjeg razgovora nestao.
Učinilo se kao da velika krila lepeću po maloj sobi. Čelnov nije govorio dulje od dvije
minute, ali tako jezgrovito, da se između njegovih riječi nije moglo uhvatiti dah. To je značilo
da je Čelnov učinio više nego što je Sologdin tražio. On je izradio ocjenu matematičkih
mogućnosti projekta koji je Sologdin predložio. Projekt je obećavao rezultat vrlo blizu onome
što se zahtijevalo, u najmanju ruku dotle dok se ne budu mogli prebaciti isključivo na
elektronsku opremu. Međutim, još uvijek je bilo nužno otkriti kako da ga se učini
neosjetljivim na impulse slabe struje, i tačno procijeniti utjecaj najvećih sila inercije u
mehanizmu da bi se osigurao dovoljno snažan pokretni impuls.
»A zatim…«, Čelnov pogleda Sologdina i oči mu se veselo zaiskriše, »a zatim, nemojte
zaboraviti: vaše šifriranje osniva se na principu kaosa, i to je dobro. Ali kaos koji je jednom
određen, kaos koji se ohladio, postaje sistem. Još bi bolje bilo usavršiti neko rješenje po
kojem bi se kaos mijenjao kaotično.«
Tu se profesor zamislio, previo stranicu napola i ušutio.
Sologdin je zatvorio oči kao da ga je zaslijepilo jako svjetlo i stajao je, ništa ne videći.
Već profesorove prve riječi preplavile su ga nekom unutarnjom toplinom. Sad se čvrsto
naslonio na prozor da ne bi uzletio do stropa od sreće, što mu se činilo vrlo lako mogućim.
Što je bio prije nego su ga zatvorili? Za što je bio sposoban? Je li bio pravi inženjer? Bio
je momčić, kome je bilo više stalo do toga kako izgleda nego do bilo čega drugoga, i zapravo
je bio osuđen na pet godina zbog ljubomore jednog neprijatelja.
Zatim je došla Butirka, Presnja, SevUrallag, Ivdellag, Kargopollag…
Zatim centralni istražni zatvor unutar logora, usječen u brdu.
Tamo je bio njegov »zaštitnik«, njegov »stari drug«, oficir službe sigurnosti natporučnik
Kamišan, koji se jedanaest mjeseci trudio da mu natovari još jednu presudu, još deset
godina. Dijeleći nove kazne, Kamišan nije vodio računa o kvotama centralne administracije.
Pokupio je sve one kojima su presude bile prekratke, koje su u logoru morali zadržati po
specijalnom naređenju do kraja rata. I nije gubio vrijeme izmišljajući optužbe. Netko je
nekome rekao da je Ermitaž prodao jednu sliku na Zapad − i obojica su dobili po deset
godina.
Bila je tu i žena posrijedi − jedna bolničarka, zatvorenica zbog koje je Kamišan, rumeni i
krupni zavodnik, bio ljubomoran na Sologdina. I to posve opravdano. Još i danas Sologdin je
pamtio tu bolničarku s toliko iskrene fizičke zahvalnosti, da mu zbog nje uopće nije bilo žao
što je dobio još jednu kaznu.
Kamišan je rado udarao ljude štapom, tako da su im zubi ispadali krvareći. Ako je
dojahao u logor na konju − a bio je dobar jahač − tog dana služio bi se drškom od biča.
Bio je rat. Čak i vani hrana je bila racionirana. A u logoru? U planinskoj spilji?
Sologdin, poučen svojim iskustvom iz prve istrage, nije potpisao ništa. Ali ipak je dobio
još deset godina. Odveli su ga ravno s procesa u bolnicu. Bio je na umoru. Njegovo tijelo,
osuđeno na raspadanje, odbijalo je da primi kruh i kašu.
Došao je dan kad su ga položili na nosila i odnijeli ga u mrtvačnicu da mu razbiju glavu
velikim drvenim maljem prije nego ga odvuku na groblje. Ali on se pokrenuo…
A sada, izići odavde! Vratiti se opet u život! Poslije tolikih godina zatvora, poslije tolikih
godina rada, poslije udobnih baraka inženjerskog i tehničkog osoblja, kamo je to uzletio?
Kako se to dogodilo? Kome je ovaj Descartes u vunenoj kapi govorio tako laskave riječi?
Čelnov previje svoj list s bilješkama na četiri dijela, pa na osam.
»Kako vidite«, reče on, »još je preostalo mnogo posla. Ali ovaj projekt bit će najbolji od
svih koji su predloženi. Donijet će vam slobodu. I poništenje presude.«
Iz nekog razloga Čelnov se nasmiješio. Smiješak mu je bio oštar i tanak, kao čitavo
njegovo lice.
Taj je smiješak uputio samome sebi. Premda je u različitim razdobljima u različitim
šaraškama učinio mnogo više nego sad Sologdin, njemu nije prijetila ni sloboda ni poništenje
presude. Presude zapravo nikad nije ni bilo. Jednom davno, on je izrekao svoje mišljenje o
Mudrom ocu, ustvrdivši da je odvratan gmizavac, i dobio je osamnaest godina zatvora, bez
presude, bez roka, bez nade.
Sologdin je otvorio blistave modre oči, uspravio se i rekao pomalo dramatično:
»Vladimire Erastoviču! Dali ste mi podršku i povjerenje! Nemam riječi da vam zahvalim na
vašoj pažnji. Vaš sam dužnik!« Ali blagi smiješak već mu je poigravao na usnama.
Vraćajući svitak papira Sologdinu, profesor se nečega sjetio. »Moram vam se ispričati.
Zamolili ste me da ovaj dijagram ne pokažem Antonu Nikolajeviču. Međutim, on je slučajno
ušao u moju sobu dok mene nije bilo i ovo razmotao, po svom običaju. I naravno da je odmah
shvatio što je posrijedi. Morao sam mu reći tko ste.«
Sologdinu je smiješak iščezao s usana. Namrštio se.
»Zar vam je to važno?« Čelnov je pokazao iznenađenje jedva pokrećući lice. »Ali zašto?
Dan prije, dan kasnije…«
Sologdin ni sam nije znao zašto je to tako važno. Spustio je pogled. Zar nije nastupio čas
da svoj dijagram odnese Jakonovu?
»Kako da vam to protumačim, Vladimire Erastoviču? Ne čini li vam se da je ovo i pitanje
morala? Napokon, ovo nije most, dizalica ili strug. Ovo nije gotovo ni od kakvog značenja za
industriju, ali je od velikog značenja za dvor. Kad se sjetim mušterije koja će podignuti naš
predajnik… Vidite, ja sam dosad ovo radio samo da iskušam vlastitu snagu. Za sebe.«
Opet je podigao pogled.
Za sebe.
Čelnov je vrlo dobro poznavao takav rad. U pravilu, to je bio najviši oblik naučnog rada.
»Ali − u ovim okolnostima − nije li to za vas preveliki luksuz?« Čelnov ga je gledao
blijedim, mirnim očima.
Sologdin se nasmiješi. »Oprostite mi, molim vas«, reče on. »Nije to ništa. Samo sam
naglas mislio. Nemojte sebi ništa predbacivati. Ja sam zahvalan, veoma sam vam zahvalan.«
On s puno poštovanja stisne nježnu i slabu ruku Čelnova, i iziđe noseći svitak papira pod
rukom.
Ušao je u tu sobu kao slobodni takmičar. A sad ju je napuštao kao opterećeni pobjednik.
Nije više bio gospodar svog vremena, svojih namjera, ni svog rada.
Čelnov se nije zavalio u naslonjač. Zatvorio je oči i sjedio dugo vremena uspravan,
mršava lica pod pletenom vunenom kapom.
 30
KAZNENI POENI
Još uvijek ispunjen radošću, Sologdin nepotrebno snažno gurne vrata i uđe u projektni
ured. Ali umjesto gomile koju je očekivao da će zateći u toj velikoj sobi, uvijek ispunjenoj
žamorom, zatekao je kraj prozora samo jednu krupnu žensku pojavu.
»Sami ste, Larisa Nikolajevna?« upita Sologdin iznenađen. Brzim koracima prešao je
sobu.
Larisa Nikolajevna Emina, tridesetogodišnja žena, crtačica, okrenula se od prozora do
kojeg je stajala njena daska za crtanje i nasmiješila se preko ramena Sologdinu.
»Dmitri Aleksandrovič? A ja sam mislila da ću se ovdje sama dosađivati čitav bogovetni
dan.«
U njenim riječima zazvučalo je nešto neuobičajeno. Sologdin je pažljivo pogleda i njegov
pogled hitro obuhvati krupnu pojavu u jarko zelenoj pletenoj suknji i kaputiću. Odmjerenim
koracima on prođe kraj nje i bez riječi priđe svom stolu. Još prije nego je sjeo, povukao je
tanku vertikalnu crtu na jednom listu ružičastog papira koji je pred njim ležao. Zatim,
okrenuvši leđa Eminoj, pričvrsti crtež koji je sa sobom donio na pokretnu crtaću dasku.
Projektni ured bila je prostrana soba na trećem katu s tri velika prozora koja su gledala
na jug. Među običnim uredskim stolovima nalazilo se tuce sličnih crtaćih daski; neke su bile
postavljene gotovo uspravno, neke koso, a neke potpuno vodoravno. Sologdinova je daska
stajala kraj najudaljenijeg prozora, kraj istog onog do kojeg je sjedila Emina. Crtaća je daska
bila postavljena uspravno, i to na taj način da štiti Sologdina od šefova i od ulaznih vrata, ali
da prikačeni crtež ipak prima puno danje svjetlo.
Napokon Sologdin suho upita: »Zašto nema nikoga?«
»Mislila sam da ću to od vas saznati«, odgovori ona zvučnim glasom.
On se naglo okrene prema njoj i reče: »Od mene možete saznati samo gdje su ona četiri
neprivilegirana zeka, koja rade u ovoj sobi. Jedan je pozvan u posjete. Hugo Leonardovič
slavi latvijski Božić. Ja sam ovdje. A Ivan Ivanovič zatražio je slobodan dan da pokrpa čarape,
koje su posljednjih dana dosegle količinu od dvadeset pari. Ali volio bih znati gdje je onih
šesnaest slobodnih radnika, drugim riječima, drugova koji su navodno odgovorniji od nas?«
Bio je okrenut Eminoj profilom, i jasno je mogla vidjeti prezirni smiješak između
njegovih malih tankih brkova i uredne francuske bradice. Gledala ga je s užitkom.
»Što? Zar vi ne znate da se naš major sinoć sporazumio s Antonom Nikolajevičem, i da
danas projektni ured ima slobodan dan? Ali naravno da je baš mene moralo zapasti
dežurstvo.«
»Slobodan dan? Kojim povodom?«
»Kako to mislite, kojim povodom? Pa nedjelja je.«
»Otkad je to nedjelja iznenada slobodan dan?«
»Ali major je rekao da trenutno nemamo nekog hitnog posla.«
Sologdin se naglo okrene prema Eminoj.
»Mi da nemamo hitnog posla?« Povikne on gotovo bijesno. »Vidi, vidi! Mi nemamo
hitnog posla!« Sologdinove usne drhtale su od nestrpljenja. »A kako bi vam se sviđalo kad
bih odredio da od sutra svih šesnaest vas ovdje sjedi i kopira dan i noć? Kako bi vam se to
sviđalo?«
Gotovo je povikao »svih šesnaest«.
Usprkos strašnoj mogućnosti da bi mogla kopirati dan i noć, Emina je sačuvala
hladnokrvnost, što je pristajalo njenoj smirenoj, obloj ljepoti. Danas još nije ni uklonila paus-
papir koji je prekrivao njenu malo nakrivljenu dasku, te se udobno naslonila na nju. Tijesan
kaputić isticao joj je pune grudi. Ljuljala se blago amo-tamo i gledala u Sologdina krupnim,
prijaznim očima.
»Bože nas oslobodi! Zar bi vi bili u stanju tako nešto učiniti?«
Hladno je pogledavši, Sologdin upita: »Zašto upotrebljavate riječ ’Bog’? Vi ste napokon
žena čekista.«
»Pa šta to znači?« upita Emina začuđeno. »Mi pečemo uskrsni kolač za Uskrs. Pa što
onda?«
»Uskrsni kolač?«
»Pa onda?«
Sologdin pogleda Eminu koja je sjedila. Zelena boja njenog pletenog kostima bila je
jarka, nametljiva. I kaputić i suknja bili su pripijeni i otkrivali su njeno mesnato tijelo.
Kaputić je bio otkopčan pod vratom, gdje je izvirivao ovratnik batistene bluze.
Sologdin povuče još jednu uspravnu crtu na ružičastom papiru i reče: »Napokon, vi ste
rekli da vam je muž potpukovnik u MVD-u.«
»To je moj muž. Moja majka i ja smo žene, to je nešto drugo«, reče Emina sa smiješkom
koji je razoružavao. Teške svijetloplave pletenice bile su joj omotane oko glave kao
veličanstveni vijenac. Nasmiješila se, i u tom trenutku izgledala je kao seljanka, ali seljanka
koju igra Ema Cesarska.
Sologdin je bez odgovora sjeo postrance za svoj stol da ne bi vidio Eminu, i počeo
proučavati crtež pred sobom.
Još uvijek je bio pod dojmom pohvala profesora Čelnova. Osjećao je neku neobuzdanu
radost, i nije želio da izgubi taj osjećaj. Neosjetljivost produkta svog uma na impulse slabe
struje i pitanje početne inercije Sologdin je intuitivno smatrao problemima koji se mogu
riješiti, premda će očigledno biti potrebno još jednom provjeriti sve proračune i uzeti u obzir
sve mogućnosti. Ali uznemirivala ga je posljednja primjedba Čelnova o kaosu. To nije značilo
da mu je rad promašen, ali ukazivalo je na ono po čemu se razlikuje od ideala. Nejasno je
osjećao da je negdje u njegovom radu neki nedovršeni »Konačni pedalj« koji Čelnov nije
uočio, a njemu samome je izmakao. Bilo je važno da odmah sada, u tom slučajnom, sretnom
nedjeljnom miru utvrdi što je posrijedi i pokuša ispraviti. Tek tada može otkriti svoj rad
Jakonovu i početi kroz ove debele zidove probijati svoj put u slobodu.
Zato se prisilio da iz svog mozga izbaci sve misli na Eminu i da se vrati u sferu ideja
kojima ga je inspirirao profesor Čelnov. Emina je sjedila kraj njega već pola godine, ali nikad
nisu imali prilike da dugo razgovaraju. A nikad se nisu našli nasamo kao danas. Sologdin se
katkad šalio s njom, kad bi u skladu sa svojim dnevnim redom dopustio sebi pet minuta
odmora. Larisa Nikolajevna ga je zabavljala; bila mu je podređena kao crtač, ali istovremeno
je bila dama iz višeg društvenog kruga, dok je on bio samo obrazovani rob; ali uznemirivao
ga je pogled na njeno krupno, bujno tijelo.
Sologdin je gledao svoj crtež a Emina ga je promatrala, i dalje se ljuljajući na laktovima.
Njeno je pitanje došlo posve iznenada: »Dmitri Aleksandrovič, a što je s vama? Tko vama
krpa čarape?«
Sologdin podigne obrve. »Moje čarape?« I dalje je gledao u crtež. »Ivan Ivanovič nosi
čarape zato što je još novajlija, on je u zatvoru tek tri godine. Čarape su samo truli zaostatak
iz takozvanog…«, i tu se gotovo ugušio jer je bio prisiljen da upotrijebi »ptičju riječ«,
»kapitalizma. Ja ne nosim čarape.« I on povuče uspravnu crtu na bijelom listu papira.
»Pa što onda nosite?«
»Prekoračili ste granice čednosti, Larisa Nikolajevna«, reče Sologdin, ne mogavši
suspregnuti smiješak. »Nosim ponos naše ruske odjeće − obojke.«
S užitkom je izgovorio te riječi.
»Ali to nose vojnici.«
»Vojnici, i još dva društvena sloja: zatvorenici i kolhoznici.«
 »Ali i njih treba prati i krpati.«
»Varate se! Tko dan-danas pere obojke? To se naprosto nosi godinu dana bez pranja, i
onda ih se baci i dobije nove od skladištara.«
»Zbilja? Istina?« Emina je bila gotovo preplašena.
Sologdin prasne u bezbrižan, mladenački smijeh.
»Pa eto, bar neki ljudi tako misle. Da, a mislite li vi da bih ja od ove milostinje zaista
mogao kupovati čarape? Eto, vi ste crtačica u MGB-u, i koliko primate na mjesec?«
»Tisuću petsto rubalja.«
»Eto!« uzvikne Sologdin trijumfirajući. »Tisuću petsto rubalja. A ja kao ’stvaralac’, što
na jeziku maksimalne jasnoće znači inženjer, primam trideset rubalja mjesečno. Ni vi na
mom mjestu ne biste bacali novac za čarape, je l’ tako?«
Sologdinove oči veselo zablistaše. Ono što je rekao nije imalo nikakve veze s Eminom, ali
ona se ipak zarumenjela.
Muž Larise Nikolajevne bio je, kratko rečeno, tupa budala. Za njega je obitelj već odavna
postala mekani jastuk, a za svoju ženu bio je naprosto još jedan komad pokućstva u stanu.
Kad bi se vratio kući s posla, dugo je vremena provodio za objedom, jedući s velikim
užitkom, a onda bi legao na spavanje. Kad bi se opet razbudio čitao bi novine i prtljao oko
radija. Neprestano je prodavao stari radio i kupovao novi. Jedino što ga je uzbuđivalo − što je
uistinu raspaljivalo njegovu strast − bio je nogomet (po službenoj pripadnosti, navijao je
uvijek za »Dinamo«). Bio je tako dosadan, tako nezanimljiv u svemu, da u Larisi nije mogao
pobuditi ni iskru interesa. Što se toga tiče, i drugi muškarci koje je poznavala uživali su
isključivo u tome da prepričavaju svoje zasluge za domovinu, da kartaju, opijaju se dok ne
pomodre u licu, i da pipaju žene kad se napiju.
Sologdin, sa svojim laganim pokretima, hitrim duhom i oštrim jezikom, neočekivanim
promjenama raspoloženja iz strogosti u prezir, sviđao joj se, premda to uopće nije nastojao,
niti mu je taj uspjeh nešto značio.
Opet se okrenuo svom crtežu. Larisa Nikolajevna i dalje je promatrala njegovo lice,
brkove, bradicu, vlažne pune usne. Željela je da osjeti tu njegovu čvrstu bradicu na svom
licu, da njome protrlja obraze.
»Dmitri Aleksandrovič«, reče ona, opet prekinuvši njegovu šutnju, »smetam li vam?«
»Da, malo«, odgovori Sologdin. Konačni pedalj zahtijevao je potpunu koncentraciju. Ali
njegova susjeda ga je zaista smetala. Okrenuo se od svog crteža k stolu, istovremeno i prema
Eminoj, i počeo sređivati neke nevažne papire.
Jasno je čuo hitro kuckanje njenog ručnog sata.
Skupina ljudi nailazila je hodnikom tiho razgovarajući. Iz Sedmice je do njih dopirao
Mamurinov šušljetavi glas: »Onda, hoće li taj transformator biti gotov?« I ljutiti povik
Markuševa: »Niste im ga smjeli dati, Jakove Ivaniču.«
Larisa Nikolajevna prekriži ruke i položi bradu na njih; čeznutljivo je gledala u
Sologdina.
On je čitao.
»Svaki sat. Svaki sat«, prošaputa ona prepuna poštovanja. »U zatvoru ste, a toliko učite!
Vi ste neobičan čovjek, Dmitri Aleksandroviču!«
Ali Sologdin očigledno nije bio u stanju da čita, jer je smjesta podigao pogled.
»Pa što ako sam u zatvoru, Larisa Nikolajevna? U zatvoru sam već od svoje dvadeset
pete godine, a izići ću kad mi budu četrdeset dvije. Osim toga, ni u to ne vjerujem. Zacijelo
će mi još dodati. I najbolji dio mog života bit će proveden po logorima, i sva moja snaga
utrošena uzalud. Čovjek se ne smije pokoriti vanjskim okolnostima, to ponižava.«
»Kod vas sve ide po nekom sistemu.«
 »Proveo sam sedam logorskih godina na zobenoj kaši i obavljao sam intelektualni rad
bez šećera ili fosfora. To me je natjeralo da prihvatim vrlo strogi režim. Sloboda ili zatvor −
koja je razlika? Čovjek mora razviti nepokolebljivu snagu volje, koja će se pokoravati jedino
njegovom razumu.«
Manikiranim kažiprstom, na kojem je okrugli nokat bio premazan lakom u boji maline,
Emina je nemarno i bezuspješno pokušavala izravnati zgužvani ugao paus-papira. Tada je
spustila glavu na prekrštene ruke, tako da je visoka kruna njenih debelih pletenica bila
izložena njegovom pogledu, i rekla zamišljeno: »Dužna sam vam ispriku, Dmitri
Aleksandroviču…«
»Zašto?«
»Kad sam jednom stajala kraj vašeg stola, vidjela sam da pišete pismo. Pa, znate kako se
to događa, posve slučajno. A onda, drugi put…«
»Opet ste pogledali − posve slučajno?«
»I vidjela sam da opet pišete pismo, i čini mi se da je to bilo isto pismo.«
»Dakle, prepoznali ste da je to isto pismo? A što je bilo treći put? Bilo je i treći put, zar
ne?«
»Da.«
»Tako dakle! Larisa Nikolajevna, ako se to nastavi, bit ću prisiljen da se lišim vaših
crtačkih usluga. A bit će mi žao − vi ne crtate loše.«
»Ali to je bilo vrlo davno. Odonda više niste pisali.«
»Ipak, jeste li to smjesta prijavili majoru Šikinidiju?«
»Zašto Šikinidiju?«
»Dobro, onda Šikinu. Jeste li napisali denuncijaciju?«
»Kako to možete i pomisliti?«
»Ja čak uopće ne moram pomisliti! Nećete valjda reći da vas major Šikin nije uputio da
špijunirate moja djela, moje riječi, pa čak i moje misli?« Sologdin uzme olovku i povuče
uspravnu crtu na bijelom papiru. »Dakle, naredio vam je, zar ne? Budite iskreni!«
»Da, jest.«
»I koliko ste denuncijacija napisali?«
»Dmitri Aleksandroviču! Zar vi mislite da bih ja to bila u stanju? I to protiv vas?
Naprotiv, napisala sam najbolje preporuke!«
»Hm. Dobro, za sada ćemo vam vjerovati. Ali moje upozorenje još uvijek vrijedi.
Očigledno je posrijedi puka, ne zločinačka, ženska znatiželja. Ja ću je zadovoljiti. To je bilo u
rujnu. Nisu bila tri dana za redom, već pet − pisao sam pismo svojoj ženi.«
»To sam vas htjela i pitati! Imate ženu? Ona vas čeka? I pišete joj tako duga pisma?«
»Imam ženu«, odgovori Sologdin polako i naglašeno, »ali isto je kao da je nemam. Ne
mogu joj čak više ni pisma pisati. Kad sam joj pisao − ne, nisam završavao ona duga pisma,
već sam na njima radio dugo vremena. Vještina pisanja pisama, Larisa Nikolajevna, vrlo je
teška vještina. Mi često previše nemarno pišemo pisma i onda se čudimo da smo izgubili
ljude koji su nam bili bliski. Moja me žena nije vidjela mnogo godina, nije osjetila na sebi
moju ruku. Pisma su jedina veza kojom je vežem uza se već dvanaest godina.«
Emina se iznenada trgla. Položila je laktove na rub Sologdinova stola i pritisnula dlanove
uz rumeno lice.
»Jeste li sigurni da je možete zadržati? A zašto, Dmitri Aleksandroviču, zašto? Prošlo je
dvanaest godina, proći će još pet − sedamnaest, sve u svemu! Vi je lišavate njene mladosti!
Zašto? Pustite je da živi!«
Sologdinov je glas bio svečan: »Postoji poseban soj žena, Larisa Nikolajevna. One su
družice Vikinga, Isolde svijetla lica s dušom od dijamanata. Vi živite u ispraznom blagostanju
i niste ih mogli upoznati.«
»Pustite je da živi!« ponovi Larisa Nikolajevna. »I, koliko je moguće, živite sami!«
Nitko ne bi bio prepoznao onu veličanstvenu grande dame koja je ponosno lepršala kroz
predvorja i hodnike šaraške. Još uvijek je sjedila kao i prije, naslonjena na Sologdinov stol, i
jasno se čulo kako ubrzano diše. Njeno ugrijano lice bilo je gotovo seljačko.
Sologdin odvrati pogled i povuče još jednu vertikalnu crtu na ružičastom papiru.
»Dmitri Aleksandroviču, već tjednima umirem od želje da saznam šta znače te crtice. Vi
ih prvo izvlačite, a onda ih nekoliko dana kasnije sve prekrižite. Što to znači?«
»Bojim se da opet pokazujete sklonost prema znatiželji.« On podigne bijeli papir.
»Vidite, svaki put kad upotrijebim stranu riječ na ruskom, a to nije nužno potrebno,
napravim znak. Zbroj tih znakova je mjerilo mog nesavršenstva. Nisam se sjetio da
nadomjestim riječ ’kapitalizam’ riječju ’veliko novčarstvo’, a riječ ’špijunirati’ izrazom ’držati
pod prismotrom’; zato sam upisao dva znaka.«
»A na ružičastom papiru?«
»Primijetili ste da bilježim i na ružičasti papir?«
»I koristite ga čak više nego bijeli. Je li to još jedno mjerilo vašeg nesavršenstva?«
»Da«, reče Sologdin oklijevajući. »Na ružičasti papir upisujem kaznene znakove, što se
na vašem jeziku zove kazneni ’poeni’, i onda sam sebe kažnjavam prema njihovom broju.«
»Kazneni poeni? A zašto?« upita ona tiho.
»Zašto vas to zanima?«
»Zašto?« upita Larisa još tiše.
»Jeste li primijetili kad ih upisujem?
U sobi se nije čulo ni glaska, i Larisa je jedva čujno dahnula: »Da, primijetila sam.«
Sologdin pocrveni i ljutito prizna: »Upišem znak na ružičasti papir svaki put kad nisam
u stanju podnijeti vašu blizinu, kad vas − poželim!«
Grimizno rumenilo oblije Larisine obraze, uši i vrat. Nije se micala od stola i hrabro ga je
gledala u oči.
Sologdin je bio gnjevan. »A sad ću upisati tri znaka odjednom! Dugo će mi trebati da ih
iskupim! Prvo, za vaše drske vlažne oči i činjenicu da ih volim. Drugo, zato što vam bluza
nije zatvorena, i kad se naginjete vidim vam grudi. A treće, zato što vam hoću poljubiti vrat.«
»Pa onda ga poljubite«, reče ona zavodnički.
»Vi ste poludjeli! Izlazite iz sobe! Ostavite me!«
Ona se povuče od Sologdinova stola i naglo ustane. Stolica joj s treskom padne na pod.
On se opet okrene svojoj dasci za crtanje.
Opsesija s kojom se borio još ujutro za vrijeme piljenja sad ga je stala gušiti.
Zurio je u crtež i ništa nije shvaćao.
Iznenada osjeti kako mu se pune grudi naslanjaju na rame.
»Larisa!« reče on strogo, i okrenuvši se, dodirne je.
»Što?« upita ona bez daha, sasvim blizu njega.
»Dajte − ja − ja ću zaključati vrata«, reče on.
Ne odmičući se, ona odgovori: »Da, zaključajte.«
 31
OTISCI GLASOVA
Nitko, pa ni slobodni namještenici, nije volio raditi nedjeljom.
Dolazili su na posao bez volje, ne gurajući se kao radnim danom u autobusu, i razmišljali
kako će izdržati do šest sati uveče.
Ali ove je nedjelje bilo u šaraški mnogo življe nego radnim danom. Oko deset sati ujutro,
tri vrlo dugačka i vrlo elegantna automobila dokotrljala su se do glavnih vrata. Stražar u
stražarnici je pozdravio. Prošli su kroz vrata i po šljunkom posutom putu očišćenom od
snijega, kraj crvenokosog podvornika Spiridona koji ih je škiljeći promatrao dovezli se do
glavnog ulaza u institut. Visoki oficiri s blistavim zlatnim epoletama izišli su iz sva tri
automobila i ne čekajući da ih se uvede pošli ravno do Jakonovljeva ureda u trećem katu.
Nitko nije imao prilike da ih pažljivo pogleda. Po nekim laboratorijima govorkalo se da je
došao sam ministar Abakumov s osam generala. U ostalim laboratorijima ljudi su sjedili
mirno, i nisu bili svjesni onoga što im prijeti.
Istina je bila negdje u sredini. Došao je samo zamjenik ministra Sevastjanov, u pratnji
četvorice generala.
Ali dogodilo se nešto nečuveno. Pukovnik inženjer Jakonov još nije došao na posao.
Prestrašeni dežurni brzo je zatvorio ladicu od stola s knjigom koju je potajno čitao.
Telefonirao je Jakonovu u stan i onda je izvijestio zamjenika ministra da je pukovnik
Jakonov morao ostati kod kuće zbog srčanog napada, ali da se ipak oblači i dolazi. U
međuvremenu je zamjenik Jakonova, major Roitman, uniforme stegnute u vitkom struku,
namjestio remen preko ramena i, zakačivši nogom o sag u hodniku (bio je kratkovidan)
istrčao iz akustičkog laboratorija i pojavio se pred posjetiocima. Nije žurio samo zato što su
to propisi zahtijevali, već i zbog unutarnje institutske opozicije kojoj je stajao na čelu −
Jakonov je uvijek pokušavao da ga isključi iz razgovora s pretpostavljenima. Budući da je već
saznao pojedinosti o Prjančikovljevoj noćnoj posjeti, Roitman je hitao da popravi tu situaciju
i uvjeri visoki odbor da stanje vocodera nije tako beznadno kao, recimo, stanje klipera.
Premda mu je bilo tek trideset godina, Roitman je već bio laureat Staljinske nagrade i s
velikim je žarom uvukao svoj laboratorij u vrtlog neprilika povezanih s interesima Najvišega.
Svih deset prisutnih su ga slušali. Dvojica su se nešto razumjela u tehničku stranu posla,
a ostali su se naprosto dostojanstveno držali. Međutim, kad je Roitman završio, bljedunjavi
Mamurin, koga je Oskolupov dao pozvati, stao je braniti kliper i tvrdio je da je zamalo
dovršen i spreman za upotrebu. Mucao je od bijesa. Uskoro je stigao Jakonov, upalih očiju i
lica tako blijeda da je bilo gotovo modro, i odmah se spustio u stolac do zida. Razgovor je bio
prekinut, postao je potpuno zbrkan i uskoro nitko više nije imao pojma kako bi mogao
spasiti taj propali pothvat.
Na nesreću dogodilo se da su srce instituta i njegova savjest, to jest oficir službe
sigurnosti drug Šikin i partijski sekretar drug Stepanov, baš te nedjelje popustili vrlo
prirodnoj slabosti. Odlučili su da ne dođu na posao i da ne predsjedavaju kolektivu kojim su
rukovodili tokom tjedna. Taj se postupak mogao oprostiti to više, što je dobro poznato da
daljnja nazočnost rukovodilaca više nije nužna kad je političko uzdizanje i masovna
organizacija postavljena na pravu bazu. Dežurnoga je spopao strah i svijest o iznenadnoj
odgovornosti. Lično se izlažući opasnosti napustio je telefon i projurio kroz laboratorije,
šapatom obavještavajući njihove rukovodioce da su stigli visoki gosti i da udvostruče svoju
budnost. Ali zato što je bio vrlo uzbuđen i što se žurio da se vrati telefonu, nije obratio
pažnju na zaključana vrata projektnog ureda. Isto tako, propustio je da otrči do vakuumskog
laboratorija, gdje je Clara Makarigin bila sama u službi.
Voditelji laboratorija sa svoje strane nisu davali nikakve izjave, jer čovjek ne može
naglas zamoliti ljude da se prave kako teško rade, zato što su iznenada stigli zamjenik
ministra i generali. Ali zaredali su od stola do stola i, krišom šapćući, upozorili svakog
pojedinog.
Čitav institut sjedio je i očekivao dostojanstvenike. Oni su se, pošto su neko vrijeme
konferirali, razdvojili, te su neki ostali u uredu Jakonova, a ostali su pošli u Sedmicu. Samo
Sevastjanov i major Roitman spustili su se u akustički laboratorij; jer da bi se oslobodio ove
nove glavobolje, Jakonov je preporučio akustiku kao najprikladniju bazu za izvršavanje
Rjuminovih direktiva.
»Što mislite, kako se može otkriti tu osobu?« upita Sevastjanov putem Roitmana.
Roitman nije mogao misliti, jer je za taj zadatak saznao samo nekoliko minuta ranije;
Oskolupov je sinoć mislio za njega, kad je preuzeo taj specijalan zadatak − ne misleći. Ali u
toku pet minuta Roitman je već uspio nešto smisliti.
»Pa znate«, reče on bez ikakve servilnosti, obraćajući se zamjeniku ministra po imenu i
očevom imenu, »mi imamo uređaj za vidljivi govor − mi ga zovemo VIR − i iz njega
dobivamo ’otiske’ glasova, a ovdje imamo čovjeka, nekog Rubina, koji znade čitati te otiske.«
»Zatvorenika?«
»Da. On je docent filologije. Nedavno sam ga zaposlio da pronalazi individualne osobine
govora na otiscima glasova. I nadam se, kad taj telefonski razgovor pretvorimo u otisak
glasova i usporedimo ga s otiscima glasa osumnjičenih…«
»Hm… Za tog filologa trebat ćemo dozvolu Abakumova«, reče Sevastjanov, kimajući
glavom.
»Zbog sigurnosti?«
»Da.«
Za to vrijeme nitko u akustici, premda su sad već svi znali za dolazak odbora, još uvijek
nije bio u stanju prevladati mučnu inerciju nerada, te su se svi samo pretvarali da rade, lijeno
prekopavajući po ladicama punih radio-lampi, proučavajući dijagrame u časopisima,
zijevajući kroz prozor. Djevojke, slobodne namještenice, okupile su se i šapatom brbljale.
Roitmanov pomoćnik ih razjuri. Simočka, srećom nije bila u službi; dobila je slobodan dan
kao naknadu za prekovremeni rad; tako je sebi prištedjela bol da vidi kako Neržin, svečano
odjeven, blista u iščekivanju posjeta ženi koja je na njega imala više prava od Simočke.
Neržin se osjećao kao počasni gost na nekoj proslavi; već je po treći put ušao u akustički
laboratorij, premda tamo nije imao nikakva posla, naprosto zato što je bio nervozan
iščekujući crnu maricu koja je jako kasnila. Nije sjedio na svom stolcu nego na prozorskoj
dasci i s užitkom uvlačio dim svojih Belomora slušajući Rubina. Rubin, koji profesora
Čelnova nije smatrao dostojnom publikom za svoju baladu o Mojsiju, sada ju je tiho, ali
strastveno, recitirao Glebu Neržinu. Rubin nije bio pjesnik. Nije bio dovoljno vješt u
usavršavanju rime, nije imao pravog osjećaja za ritam, ali katkada mu se znala posrećiti
pjesma, koja je bila iskrena i inteligentna. Trenutno mu je bilo stalo da Gleb pohvali njegovu
baladu.
Rubin nije mogao postojati bez prijatelja, on se gušio bez njih. Usamljenost je za njega
bila tako nepodnošljiva da nije dopuštao svojim mislima da sazriju u glavi, već bi, čim bi u
njoj zatekao i pola misli, odmah požurio da je s nekim podijeli. Čitav život imao je prijatelja u
izobilju, ali u zatvoru se ustanovilo da mu prijatelji nisu bili istomišljenici, a istomišljenici
mu nisu bili prijatelji.
I tako nitko u akustici nije uistinu radio, osim nepokolebivo veselog i marljivog
Prjančikova, koji je već potisnuo u pozadinu svoje dojmove o noćnoj Moskvi i svom ludom
izletu, i razmišljao kako će usavršiti nešto na strujnom krugu, pjevušeći:
»Bendži, bendži, bendži, baa
Bendži, bendži, bendži, baaa.«
Upravo u tom trenutku Sevastjanov je ušao s Roitmanom. Roitman je govorio: »Na tim
otiscima glasa govor se mjeri s tri aspekta odjednom: frekvencija − poprečno preko vrpce;
trajanje − po dužini vrpce; i amplituda − po gustoći slike. Stoga je svaki glas opisan tako
jedinstveno da ga se može smjesta prepoznati, i sve što je rečeno može se pročitati na vrpci.«
On povede Sevastjanova dalje po laboratoriju.
 »Ovdje je aparat koji je konstruiran u našem laboratoriju.« (Sam Roitman već je
zaboravio do koje je mjere to bila kopija.)
»A ovdje je«, reče on, pažljivo usmjerujući zamjenika ministra prema prozoru, »kandidat
filoloških nauka Rubin, jedini čovjek u Sovjetskom Savezu koji može čitati vidljivi govor.«
Rubin je ustao i sad se šutke naklonio.
Kad je Roitman prvi put na vratima izgovorio riječ »otisci glasa«, i Rubin i Neržin su se
zaprepastili. Njihov rad − kojemu su se ljudi dosad uglavnom smijali − izbio je na svjetlo
dana. Tokom četrdeset i pet sekundi, koliko je Roitmanu trebalo da dovede Sevastjanova do
Rubina, Rubin i Neržin su onom oštrom intuicijom i brzinom reakcija, svojstvenom
zekovima, već shvatili da će doći do prikazivanja Rubinove sposobnosti da čita otiske
glasova, a da rečenicu za test u mikrofon može čitati samo jedan od »ovlaštenih« spikera, a
da je jedini ovlašteni spiker u prostoriji trenutno Neržin. Uzeli su također u obzir i činjenicu
da bi Rubin, premda zaista znade čitati otiske glasova, ipak mogao pogriješiti u testu, a on
sebi nije smio dopustiti pogrešku − jer bi to značilo odletjeti iz šaraške naglavce u podzemni
svijet logora.
Međutim, o svemu tome nisu prozborili ni riječi, već su samo jedan drugoga s
razumijevanjem pogledali.
Rubin prošaputa: »Ako budeš čitao ti, upotrijebi rečenicu: ’Otisci glasova omogućuju
gluhima da se služe telefonom’.«*
* Rečenica glasi u originalu: »Zvukovidi razrešajut gluhim govorit po telefonu.«
Neržin prošaputa: »Ako on kaže sam, pogodi po glasovima. Ako pogladim kosu, pogodio
si; ako popravim kravatu, nisi pogodio.«
U tom trenutku Rubin je ustao i poklonio se.
Roitman je nastavio suzdržljivim glasom, koji je zvučao kao da se ispričava, te je i
okrenutih leđa čovjek mogao pogoditi da govori intelektualac: »A sad će nam Lev Grigorič
pokazati što on može. Jedan od spikera − pa eto, Gleb Vikentič − ući će u akustičku kabinu i
kazati jednu rečenicu preko mikrofona, VIR će je snimiti, a Lev Grigorič će je pokušati
pročitati.«
Zaustavivši se neposredno pred zamjenikom ministra, Neržin ga pogleda drskim
logorskim pogledom. »Želite li možda izmisliti neku rečenicu?« upita on ozbiljno.
»Ne, ne«, odgovori Sevastjanov uljudno, odvraćajući pogled. »Smislite nešto sami.«
Neržin poslušno uzme list papira, razmisli časak, zatim kao da mu je došla inspiracija,
nešto napiše i u općoj tišini preda papir Sevastjanovu tako da nitko drugi, pa čak ni Roitman,
nije ništa mogao pročitati: »Otisci glasova omogućuju gluhima da se služe telefonom.«
»Je li to istina?« upita Sevastjanov zaprepašten.
»Da.«
»Molim vas, pročitajte.«
VIR je počeo brujati. Neržin je ušao u kabinu. Dok je ulazio pomislio je kako strašno
izgleda ta juta oko nje (ta vječna oskudica materijala!). Čvrsto je zatvorio za sobom vrata.
Stroj je počeo kloparati, i vrpca duga dva metra, išarana labirintom vlažnih tintanih crta i
razmazanih tačaka stigla je na Rubinov stol.
Čitav je laboratorij prestao »raditi« i napeto je promatrao. Roitman je očigledno bio
nervozan. Neržin je izišao iz kabine i izdaleka nemarno i ravnodušno promatrao Rubina. Svi
su unaokolo stajali; samo je Rubin sjedio i ćelava mu je glava svjetlucala. Iz milosrđa prema
svojim nestrpljivim promatračima nije tajio svoju svećeničku mudrost i smjesta je počeo
označavati mokru vrpcu tintanom olovkom koja je, kao i uvijek, bila tupa.
»Vidite, stanovite se glasove može dešifrirati bez imalo poteškoća, na primjer,
akcentirane ili zvučne vokale. U drugoj riječi dva puta je jasno vidljiv glas ’r’. U prvoj riječi
naglašeni ’i’, a pred njim mekani ’v’ − jer tu ne može stajati tvrdi glas. Prije toga imamo
formant ’a’, ali ne smijemo zaboraviti da se u posljednjem slogu prije naglaska i ’o’ izgovara
kao ’a’. Međutim, samoglasnik ’u’ zadržava svoja individualna svojstva i ako je udaljen od
naglašenog sloga − ovdje ima karakterističnu nisku frekvenciju. Treći glas prve riječi
nesumnjivo je ’u’. A poslije njega slijedi bezvučan, mekonepčani, eksplozivan suglasnik,
najvjerojatnije ’k’ − tako da imamo ’ukovi’ ili ’ukavi’. A ovdje je tvrdi ’v’ − jasno se razlikuje
od mekanog ’v’, jer ni na jednom mjestu ne prelazi frekvenciju od 2300 herca. ’Vukovi’ − a
zatim dolazi jedan zatvorni, zvučni glas, a iza njega jedan reducirani samoglasnik, pa ova dva
zajedno mogu interpretirati kao ’di’. I tako dobivamo ’vukovidi’; prvi glas moramo pogoditi,
jer je razmazan. Mogao bih ga shvatiti kao ’s’, kad mi sam smisao ne bi govorio da je
posrijedi ’z’. I tako je prva riječ − ’zvukovidi’. Idemo dalje. U drugoj riječi, kao što sam već
rekao, nalaze se dva ’r’ i, po svoj prilici, standardni glagolski završetak ’ajet’; ali budući da je
ovo množina, očigledno je ’ajut’. Vjerojatno ’razrivajut’ ili ’razrešajut’; utvrdit ću začas,
začas… Antonina Valerjanovna, jeste li mi vi uzeli povećalo? Mogu li ga, molim vas, dobiti na
trenutak?«
Nije uopće bilo potrebe da se uzima povećalo, jer je VIR davao vrlo široke slike, ali to se
po logorskoj tradiciji radilo zbog predstave, i Neržin se u sebi nasmijao, odsutno gladeći kosu
koja je već bila glatka. Rubin ga pogleda i uzme povećalo koje su mu donijeli. Opća je
napetost porasla. Nitko nije znao hoće li Rubin tačno pogoditi. Sevastjanov je zapanjen
šaputao: »To je nevjerojatno. Nevjerojatno.«
Nitko nije primijetio kad je u sobu na prstima ušao Šusterman. Nije imao prava da uđe
pa se zaustavio kod vrata. Dajući znak Neržinu da smjesta iziđe iz sobe, Šusterman,
međutim, nije s njim izišao, već je čekao trenutak da pozove Rubina. Tražio je Rubina da ga
natjera da namjesti ležaj po propisima. Nije to bilo prvi put da je Šusterman dosađivao
Rubinu s istim prigovorom.
Rubin je upravo pogodio riječ »gluhi« i borio se s narednom riječju. Roitman je blistao
od zadovoljstva, ne samo zato što je sudjelovao u tom trijumfu, već što ga je iskreno veselio
svaki uspjeh u poslu.
Tada Rubin slučajno podigne pogled i susrevši se s mračnim Šustermanovim pogledom,
shvati zašto je Šusterman došao. U znak odgovora on ga zlobno pogleda, kao da mu kaže:
»Idi i namjesti ga sam!«
»Posljednja fraza glasi ’telefonom’. Tu kombinaciju susrećemo tako često da je odmah
prepoznajemo. To je sve.«
»Nevjerojatno!« ponovi Sevastjanov. »Oprostite, kako ono glasi vaše i očevo ime?«
»Lev Grigorič.«
»Slušajte, Leve Grigoriču, možete li razlikovati individualne odlike glasa na tim
otiscima?«
»Mi to zovemo individualni tip govora. Da. To je zapravo predmet našeg istraživanja.«
»Vrlo dobro! Mislim da za vas imam jedan vr-lo zanimljiv zadatak.«
Šusterman se iskrao iz sobe na prstima.
 32
ZABRANJENO JE LJUBITI SE
Motor crne marice koja je trebala prevesti zatvorenike u posjetu nije radio. Došlo je do
zastoja dok se telefoniralo na sve strane i raspravljalo o raznim mogućnostima. Oko
jedanaest prije podne, kad je Neržin, koga su pozvali iz akustičkog laboratorija, došao da ga
pretraže, ostalih šest zatvorenika koji su išli u posjetu već je čekalo. Neke su još uvijek
pretresali, a drugi su već prošli pretres i čekali su − oslonjeni na veliki stol, ili hodajući amo-
tamo po sobi, dalje od prostora za pretres. Kraj zida stajao je potpukovnik Klimentjev −
dotjeran i ulizan, uspravan poput ratnika prije smotre. Prodoran miris kolonjske vode širio
se iz njegovog kao smola crnog brka i crne kose.
Ruku skrštenih na leđima stajao je kao da ga se to ništa ne tiče, ali njegova nazočnost
prisiljavala je stražare da pretresaju vrlo savjesno.
Kad je ušao u prostor za pretres, Neržina su dočekale ispružene ruke jednog od
najdosadnijih, najzajedljivijih stražara, Krasnogubenkog, koji ga smjesta upita: »Šta imaš u
džepovima?«
Neržin je već davno prerastao ono besplodno uzrujavanje koje mnogi zatvorenici
osjećaju pred stražarima. Nije se potrudio da odgovori ili da žurno izvrne džepove odijela od
ševiota, koje mu je bilo još nepoznato. Pospano je pogledao u Krasnogubenkog i jedva malo
odmaknuo ruke od bokova, dopustivši stražaru da mu pretraži džepove. Poslije pet godina
zatvora i mnogih takvih pretresa, Neržin nije osjećao, kao što bi možda osjetio neki novajlija,
da je to grubo nasilje, da prljavi prsti čeprkaju po njegovom ranjenom srcu. Ne, ništa što se
nanosilo njegovom tijelu nije moglo pomračiti njegovo blistavo raspoloženje.
Krasnogubenki otvori kutiju za cigarete, koju mu je Potapov upravo poklonio, pogleda u
vrhove svih cigareta da provjeri nije li u njima nešto sakriveno, pogleda pod šibice u kutiji,
opipa rubove Neržinove maramice. Ništa drugo nije našao u džepovima. Zatim prođe rukom
preko čitava Neržinova tijela, zavlačeći ruku između potkošulje i kaputa za slučaj da je nešto
sakriveno pod košuljom, ili između košulje i žaboa. Zatim sjedne na pete i, čvrsto ih stežući,
pređe rukama prvo po jednoj nozi od gore do dolje, zatim po drugoj. Dok je Krasnogubenki
čučao, Neržin je dobro mogao vidjeti svog kolegu zatvorenika, rezbara, i odmah je pogodio
zašto je tako nervozan. Rezbar je u zatvoru otkrio da ima talent za pisanje novela, i stao je
pisati − o doživljajima ratnih zarobljenika u Njemačkoj, o susretima u ćelijama, o sudovima.
Premda je njegova žena već prenijela jednu ili dvije takve priče u vanjski svijet, kome ih se
moglo pokazati? Moralo ih se sakrivati. I ovdje ih se također moralo sakrivati. A čovjek se
nikad nije mogao nadati da će iznijeti nešto što je napisao. Ali neki starac, prijatelj obitelji,
pročitao je ono što je rezbar poslao i kazao mu, i opet preko njegove žene, da se takvo
savršenstvo i izražajnost rijetko nalaze čak i u Čehova. Ta je reakcija veoma ohrabrila
rezbara.
Za današnju je posjetu napisao još jednu kratku priču koja mu se činila veličanstvenom.
Ali baš u trenutku kad su ga počeli pretresati spopao ga je silan strah pred istim tim
Krasnogubenkim i, okrenuvši se, progutao je gužvicu paus-papira na kojem je
mikroskopskim rukopisom napisao svoju priču. Sad ga je obuzelo kajanje što ju je progutao −
možda bi mu uspjelo da je prokrijumčari.
Krasnogubenki reče Neržinu: »Skinite cipele.«
Neržin stavi nogu na klupicu, razveže vezice i odbaci cipelu ne gledajući kamo će pasti.
Otkrio je poderanu čarapu. Krasnogubenki podigne cipelu, opipa je iznutra i savije đon. S
istim nepokolebljivim licem, kao da je to najobičnija stvar koju radi svakoga dana, Neržin
odbaci drugu cipelu i otkrije drugu razderanu čarapu. Vjerojatno zato što su čarape imale
tako velike rupe, Krasnogubenki nije pomislio da bi se u njima nešto moglo sakriti, i nije
zahtijevao da ih skine.
Neržin opet obuje cipele. Krasnogubenki upali cigaretu.
Klimentjev se trgnuo kad je Neržin odbacio cipelu. Napokon, to je bilo namjerno
vrijeđanje njegova stražara. Kad čovjek ne bi podržavao stražare, zatvorenici bi počeli
iskorištavati upravu. Još jednom je Klimentjev požalio svoju širokogrudnost, i zamalo je
odlučio da pronađe neki razlog i zabrani posjetu ovom drskom momku, koji ne samo da se
nije stidio svog zločinačkog položaja, već kao da je u njemu uživao.
»Pozor!« vikne on oštro, i sedam zatvorenika i sedam stražara okrene se prema njemu.
»Vi znate pravila. Ne smijete primiti ništa od svoje rodbine. Sve što se predaje vama ili
njima, mora ići preko mene. U razgovorima ne smijete spominjati rad, radne uvjete, životne
uvjete, dnevni red, položaj instituta. Ne smijete spominjati nikakva imena. O sebi smijete
reći samo da je sve u redu i da vam ništa nije potrebno.«
»O čemu onda možemo govoriti?« poviče netko. »O politici?«
Klimentjev se nije udostojio čak ni odgovoriti na to; pitanje je bilo suviše idiotsko.
»Govorite o svojoj krivici«, predloži jedan od zatvorenika mračno. »Govorite o pokori.«
»Ne, ne smijete govoriti o svojoj osudi. To je tajna«, odgovori Klimentjev bez drhtaja u
glasu. »Raspitajte se za svoju obitelj, za djecu. I još nešto. Postoji novo pravilo: od sada je
zabranjeno držati se za ruke i ljubiti se.«
Neržin, koji je ostao ravnodušan i kod pretresa i dok je slušao te glupe propise koje je
već znao zaobići, osjeti, kod vijesti da je zabranjeno ljubiti se kako mu se smrklo pred očima.
»Vidimo se jedanput na godinu«, dovikne on promuklim glasom Klimentjevu, i
Klimentjev se radosno okrene prema njemu, očekujući da će Neržin nastaviti.
Neržin je zamalo čuo kako Klimentjev urla: »Uskraćujem vam posjetu!«
On proguta slinu i ne reče ništa.
Njegova posjeta najavljena u posljednji trenutak očigledno je bila protupropisna, i bilo bi
vrlo lako uskratiti mu je.
Uvijek se nađe netko da ušutka one koji izvikuju istinu ili traže pravdu.
Kao stari zatvorenik morao je svladati svoj gnjev.
I tako je, budući da mu nitko nije protuslovio, Klimentjev jasnim i ravnodušnim glasom
dodao, da svi dobro upamte: »Kod svakog poljupca, stiska ruke ili drugog prekršaja, posjeta
će biti smjesta prekinuta.«
»Ali moja žena ništa ne zna! Ona će me poljubiti!« poviče rezbar.
»Vaša će rodbina također biti upozorena!« odvrati Klimentjev.
»Nikad još nije postojao takav propis.«
»Sada postoji.«
Glupani! I njihov je gnjev bio glup − oni kao da su vjerovali da je on lično izmislio taj
propis, a ne da ga je našao u novim pravilima.
»Kako dugo će trajati posjeta?«
»Ako dođe moja majka, hoće li je pustiti unutra?«
»Posjete traju trideset minuta. Pustit će samo onu osobu na koju obavijest glasi.«
»A moju petogodišnju kćer?«
»Djeca do petnaest godina mogu ući s odraslima.«
»A od šesnaest?«
»Ne mogu! Ima li još koje pitanje? Dobro, idemo. Van!«
Nevjerojatno! Neće se voziti crnom maricom, kao što su se obično vozili u posjete, već
malim gradskim autobusom.
Autobus je stao pred vratima upravne zgrade. Tri stražara, nova, u civilnoj odjeći i
mekanim šeširima, s pištoljima u džepu, ušli su prvi u autobus i zauzeli mjesta podalje jedan
od drugoga. Dvojica su izgledala kao bivši boksači ili gangsteri. Imali su lijepe ogrtače.
Jutarnji je mraz već nestao, ali je i dalje bilo hladno.
Sedam zatvorenika popelo se u autobus kroz prednja vrata i sjelo.
Još tri stražara u uniformi ušla su u autobus.
Šofer je zalupio vratima i pritisnuo papučicu za gas.
Potpukovnik Klimentjev ušao je u osobna kola.
 33
FONOSKOPIJA
U podne se Jakonov nije nalazio u baršunastoj tišini svog uglačanog, udobnog ureda. Bio
je u Sedmici i bavio se »parenjem« klipera i vocodera. Toga jutra, ambiciozni inženjer
Markušev došao je na ideju da se ta dva uređaja spoje u jedan, i mnogi su podržali taj
prijedlog, svaki iz svog vlastitog proračunatog razloga. Usprotivili su se jedino Bobinin,
Prjančikov i Roitman, ali nitko ih nije slušao.
Ali još četvero ljudi sjedilo je u uredu Jakonova: Sevastjanov, koji je već razgovarao s
Abakumovom na telefonu, general Bulbanjuk, mavrinski poručnik Smolosidov i zatvorenik
Rubin.
Poručnik Smolosidov bio je krupan čovjek. Čak i onaj koji vjeruje da u svakom stvorenju
ima nešto dobro, teško bi to mogao naći u ovom licu bez smiješka, u mrzovoljasto stisnutim
debelim usnama. Njegov je položaj u laboratoriju bio posve nevažan; on je jedva stajao malo
iznad montera, a plaća mu je bila jednaka plaći najnižeg ženskog radnika. Istina, krao je još
oko tisuću rubalja mjesečno iz instituta prodajući radio-dijelove na crnoj burzi, ali svima je
bilo jasno da se položaj Smolosidova i njegov dohodak ne ograničuju na tu djelatnost.
Slobodni namještenici iz šaraške bojali su ga se, pa čak i oni koji su s njim igrali
odbojku. Njegovo lice, na kojem se nikad nije pokazao ni najmanji tračak iskrenosti, bilo je
zastrašujuće. Posebno povjerenje koje je uživao kod najviših rukovodilaca također je bilo
zastrašujuće. Gdje on stanuje? Ima li uopće dom? Obitelj? Nikad nije svoje kolege posjećivao
kod kuće, niti je svoje slobodno vrijeme ikad provodio s kojim od njih izvan zidova instituta.
O njegovoj se prošlosti nije znalo ništa osim da ima niz ratnih odlikovanja na grudima, i osim
toga što se jednom bezobzirno pohvalio da stanoviti slavni maršal nije izrekao ni jednu
jedinu riječ tokom rata koju on, Smolosidov, nije čuo. Kad su ga upitali kako je to moguće,
odgovorio je da je bio maršalov lični radist.
Tek što je pokrenuto pitanje kojem će se slobodnom namješteniku povjeriti magnetofon
i vrpca iz strogo povjerljivog odjela, već je general Bulbanjuk, koji je donio vrpcu, naredio da
je povjere Smolosidovu.
Sad je Smolosidov postavljao magnetofon na mali politirani stolić, dok je general
Bulbanjuk, kojega je glava bila nalik na golemi prezreli krumpir s izbočinama umjesto nosa i
ušiju, govorio: »Vi ste zatvorenik, Rubin. Ali nekoć ste bili komunist, i možda ćete jednog
dana opet biti.«
»Ja sam i sad komunist«, htio je uskliknuti Rubin, ali ponižavalo ga je što to mora
dokazivati Bulbanjuku.
»Naši organi, dakle, imaju povjerenja u vas. Sad ćete s ovog magnetofona čuti jednu
državnu tajnu. Nadamo se da ćete nam pomoći da uhvatimo tu ništariju, tog saveznika
izdajica naše zemlje. Oni žele da naša značajna naučna otkrića pređu preko naših granica.
Nije potrebno naglasiti da i najmanji pokušaj da se otkrije…«
»Shvatio sam«, prekinu ga Rubin, bojeći se iznad svega da mu neće dopustiti da radi na
toj vrpci. Pošto je već davno izgubio svaku nadu u lični uspjeh, Rubin je proživljavao život
čitavog čovječanstva kao da je njegov vlastiti obiteljski život. Ta vrpca koju još nije čuo već ga
je lično vrijeđala.
Smolosidov pritisne dugme na »start«.
Rubin je uporno zurio u zvučnik magnetofona kao da traži lice svog ličnog neprijatelja.
Kad bi Rubin tako netremice u nešto gledao, lice bi mu se steglo i postalo okrutno. Nikad se
ne bi moglo očekivati milost od čovjeka s takvim licem.
U tišini ureda uz tiho šuštanje vrpce slušali su dijalog uzbuđenog, užurbanog neznanca i
staromodne flegmatične gospođe.
Sa svakom rečenicom Rubinovo je lice sve više gubilo onaj strogi, ukočeni izraz i
postajalo zbunjeno. Bože moj, pa to uopće nije očekivao. Ovo je neka luda, čudnovata…
 Vrpca je završila.
Očekivalo se da Rubin nešto kaže, ali u tom trenutku on nije znao što bi rekao.
Trebalo mu je malo vremena da sve razmotri s različitih strana. Opet je upalio cigaretu
koja se u međuvremenu ugasila i rekao: »Pustite još jednom.«
Smolosidov pritisne dugme za vraćanje.
Rubin je pun nade motrio njegove tamne ruke modrikastih prstiju. Napokon,
Smolosidov bi mogao pogriješiti i ukopčati snimanje umjesto reprodukcije. I sve će biti
izbrisano bez traga. Tada bi Rubin bio oslobođen odluke.
Rubin je pušio, gnječeći prazan vrh cigarete među zubima.
Svi su šutjeli.
Smolosidov nije pogriješio. Ukopčao je pravo dugme.
Još jednom su čuli glas mladog čovjeka, nervozan, gotovo očajan, i još jednom
nezadovoljnu gospođu, mrzovoljastu i nejasnu. Rubin se iz svih sila trudio da zamisli
zločinca, ali opsjedala ga je ta gospođa koju kao da je gledao pred sobom, žena raskošne
obojene kose, koja možda i nije bila njena. Pokrio je lice rukama. Barbarska je bila i sama
pomisao da se neko medicinsko otkriće može smatrati državnom tajnom; takva se pomisao
nije mogla roditi u normalnom mozgu razumne osobe. Jer lijek koji prvo pita za nacionalnost
pacijenta, nije uopće lijek. A čovjek koji je odlučio da telefonira u taj stan pod prismotrom
vjerojatno uopće nije pojmio koliko je to opasno; Rubinu se dopao taj odvažni mladić.
Ali objektivno − objektivno, taj čovjek koji je htio učiniti ono što je smatrao pravednim,
zapravo je napao pozitivne snage u povijesti. Ako prihvatimo činjenicu da se prioritet u
naučnim otkrićima priznaje kao važan i potreban za jačanje države, tko god ga podriva
objektivno stoji na putu progresa. I mora biti uklonjen.
Osim toga, razgovor i nije bio tako bezazlen. Ono prestrašeno ponavljanje riječi
»stranci«. Dati im »nešto«. To bi moglo značiti i nešto drugo osim lijeka. »Lijek« može biti
samo šifra. Povijest je poznavala takve slučajeve. Kako su baltičke mornare pozvali na
oružani ustanak? Riječima: »Pošaljite nam ustav!« A to je značilo: Pošaljite ratni brod i
desantni odred!
Vrpca se zaustavila. Rubin je podigao lice s ruku, pogledao mrzovoljastog Smolosidova,
glupog, naduvenog Bulbanjuka. Bili su mu odvratni. Nije imao volje ni da ih gleda. Ali ovdje,
na ovom malom raskršću povijesti, upravo su oni objektivno predstavljali njene pozitivne
snage.
Čovjek se mora uzdići iznad ličnih osjećaja.
Upravo takvi mesari, ali u vojno-političkom odjelu, strpali su Rubina u zatvor zato što
nisu mogli podnijeti njegov talent i poštenje. Upravo takvi mesari, ali u uredu vrhovnog
vojnog tužioca, četiri su godine bacali u koš za papir desetke Rubinovih vapaja kojima je
dokazivao svoju nevinost.
Čovjek se mora uzdići iznad svoje vlastite bijedne sudbine.
I premda su ova dvojica zaslužila da ih se na licu mjesta baci u zrak jednom granatom,
čovjek im je morao služiti, njima i svojoj zemlji, njenoj naprednoj ideji, njenoj zastavi.
Rubin spusti cigaretu u pepeljaru i trudeći se da gleda ravno u Sevastjanova, koji mu se
u tom trenutku učinio pristojnom osobom, reče: »Dobro, u redu. Pokušat ćemo.« Prekinuo
se, zatim uzdahnuo. »Ali ako nemate osumnjičenih, neću biti u stanju naći… Čovjek ne može
snimiti svakoga u Moskvi. S čijim glasom da ja ovo uspoređujem?«
Bulbanjuk ga umiri: »Četvoricu smo pokupili odmah kraj telefonske kabine. Ali
vjerojatno nije bio ni jedan od njih. Imamo tu pet imena iz ministarstva. Pribilježio sam ih
bez čina i ne navodim njihov službeni položaj, tako da se ne bi bojali bilo koga optužiti.«
On mu pruži list iz notesa. Na njemu je bilo ispisano pet imena:
1. Petrov
 2. Sjagoviti
3. Volodin
4. Ščevronok
5. Zavarzin
Rubin pročita i htjede zadržati popis.
»Ne, ne!« upozori ga Sevastjanov oštro. »Smolosidov će držati popis.«
Rubin ga vrati. Ta mjera opreza nije ga uvrijedila: bolje reći, bila mu je smiješna. Kao da
se tih pet imena nije već usjeklo u njegovo pamćenje: Petrov, Sjagoviti, Volodin, Ščevronok,
Zavarzin. Njegov dugogodišnji filološki studij postao je do te mjere dio njega samoga, da je
čak i sad uz put primijetio etimologiju tih imena: »sjagoviti« − čovjek koji daleko skače;
»Ščevronok« − ševa.
»Zahtijevam«, reče on suho, »da snimite još telefonskih razgovora ove petorice.«
»Dobit ćete ih sutra.«
Rubin malo promisli i reče: »Još nešto. Želim znati godine svakog pojedinog.« On kimne
u smjeru magnetofona. »Bit će mi potrebna ova vrpca na dulje vrijeme, i to još danas.«
»Poručnik Smolosidov će je imati kod sebe. Vama i njemu bit će dodijeljena soba u
Strogo povjerljivom odjelu.«
»Već je pripremaju«, reče Smolosidov.
Iskustvo je poučilo Rubina da izbjegava opasnu riječ »kada?«, da ne bi i njemu postavili
isto pitanje. Znao je da na ovome ima tjedan-dva posla, a da će, ako upita šefove: »Kad vam
je to potrebno?« oni odgovoriti: »Sutra ujutro.« Zato je upitao: »S kim mogu razgovarati o
ovom poslu?«
Sevastjanov upita Bulbanjuka i odgovori: »Samo s majorom Roitmanom. S
Oskolupovom. I sa samim ministrom.«
Bulbanjuk upita: »Jeste li upamtili sve moje opomene? Da ih ponovim?«
Rubin ustade bez dopuštenja i zaškilji na generala, kao da je on nešto maleno, slabo
vidljivo.
»Moram o tome razmišljati«, reče on, ne obraćajući se nikome posebno.
Nitko nije proturječio.
Rubin je duboko zamišljen izišao iz ureda, prošao kraj dežurnog i, nikoga ne
primjećujući, krenuo po crvenom sagu stepeništa.
Morao je dovesti Neržina u ovu novu grupu. Kako bi mogao raditi bez ičijeg savjeta?
Problem će biti vrlo težak. Rad je na glasovima tek počeo. Prve klasifikacije. Prva
nomenklatura.
Uzbuđenje znanstvenog rada rasplamsalo se u njemu.
To je bila nova nauka − pronaći zločinca po otisku glasa.
Do sada su ih identificirali po otiscima prstiju. To su zvali daktiloskopija, promatranje
prstiju. Na tome se radilo stoljećima.
Nova bi se nauka mogla nazvati promatranje glasova − tako bi je Sologdin nazvao − ili
fonoskopija. I valja je stvoriti u roku od nekoliko dana.
Petrov, Sjagoviti, Volodin, Ščevronok, Zavarzin.
 34
NIJEMO ZVONO
Naslonjen na mekano sjedalo autobusa do prozora, Neržin je uživao u ugodnom
ljuljuškanju. Do njega je sjedio Ilarion Pavlovič Gerasimovič, fizičar specijalist za optiku,
malen čovjek uzanih ramena s upadljivo intelektualističkim licem, i cvikerom poput špijuna
na plakatu.
»Znate, mislio sam da sam se na sve priviknuo«, reče Neržin, tiho dijeleći svoje dojmove
s njim. »Nemam ništa protiv toga da sjedim golog tura na snijegu; pa čak i kad ljude trpaju u
teretne vagone ili kad straža razbija kovčege, ništa me ne smeta, ništa ne prodire do mene.
Ali jedna je struna u mom srcu još živa, neumrla − moja ljubav prema ženi. Kad je ona u
pitanju ja to ne mogu podnijeti. Da je vidim jednom na godinu i da mi ne dopuste da je
poljubim? Zaista pljuju na nas.«
Gerasimovič nabere svoje tanke obrve. One su izgledale kao da tuguju čak i dok je
proučavao dijagrame.
»Postoji vjerojatno samo jedan put do neranjivosti«, odgovori on, »a to je ubiti u sebi sve
sklonosti i odreći se svih želja.«
Gerasimovič je bio u Mavrinskoj šaraški svega nekoliko mjeseci i Neržin još nije imao
vremena da se s njim pobliže upozna. Ali Gerasimovič mu se nekako instinktivno dopao.
Nisu nastavili razgovor već su odmah ušutjeli. Putovanje u posjetu bio je prevelik
događaj u životu zatvorenika. Bilo je to vrijeme da se preporodi duša koja je dotle spavala u
pogrebnoj kripti. Na um su dolazile uspomene kojih se običnim danima nikad ne bi
prisjećali. Čitavu godinu prikupljaš misli i osjećaje, da ih potrošiš u tim kratkim časovima
zajedno s nekim bliskim.
Autobus se zaustavio pred vratima. Narednik straže popeo se u autobus i dva puta
prebrojio zatvorenike koji su izlazili. Prije toga je nadstražar u stražarnici već potpisao
prijemnicu za sedam glava. Tada se narednik podvukao pod autobus, provjerio da se nitko
nije vozio na amortizerima − čak ni bestjelesni duh ne bi bio u stanju da ondje visi više od
jedne minute − i onda se vratio u stražarnicu. Tek tada su se otvorila prva vrata, zatim druga.
Autobus je prešao čarobnu crtu, i dok su mu vesele gume šaputale, jurnuo zaleđenim putom
kraj gaja.
Mavrinski zekovi mogli su svoje izlete zahvaliti strogoj tajnosti njihovog instituta.
Rodbina nije smjela znati gdje obitavaju njihovi živi leševi, jesu li dovedeni sa sto kilometara
udaljenosti ili iz Kremlja, jesu li dovedeni s aerodroma ili s drugog svijeta. Vidjeli su samo
dobro hranjene, dobro odjevene ljude bijelih ruku, koji su izgubili svoju nekadašnju
razgovorljivost i tužno se smješkali, uvjeravajući ih da imaju sve i da im ništa nije potrebno.
Ti su posjeti bili veoma nalik na scene na starim grčkim nadgrobnim pločama,
bareljefima koji predstavljaju i mrtvaca i žive rođake koji mu podižu spomenik. Ali na tim
pločama uvijek postoji mala crta koja dijeli drugi svijet od ovoga. Živi s ljubavlju gledaju
mrtvaca koji gleda u pravcu Hada, ni veseo ni tužan, s jasnim pogledom koji izražava duboko
saznanje. Neržin je okrenuo glavu da pogleda s brežuljka ono što gotovo nikad nije imao
prilike vidjeti: zgradu u kojoj su živjeli i radili, zgradu od tamne cigle sa zarđalom kupolom
nad njihovom polukružnom čudnovato lijepom sobom, a još više prastaru šesterokutnu kulu.
Na južnoj fasadi, gdje je bila smještena Akustika, Sedmica, Projektni ured i Jakonovljev ured,
ujednačeni redovi prozora, koji se nisu mogli otvoriti, gledali su jednolično i ravnodušno;
stanovnici predgrađa i Moskovljani koji su dolazili u šumicu nedjeljom nisu mogli ni
zamisliti koliko je istaknutih života, pogaženih nada, žarkih strasti i državnih tajni
sakupljeno, nagurano, izmiješano i ugrijano do usijanja u toj usamljenoj, staroj zgradi u
predgrađu. Čak i unutar zgrade svuda je vladala tajnovitost. Jedna soba nije znala ništa o
susjednoj. Jedan susjed nije ništa znao o drugome. Oficiri službe sigurnosti nisu znali ništa o
dvadeset dvije mahnite, nerazumne žene, slobodne suradnice, kojima je bilo dopušteno da
ulaze u tu mračnu zgradu. I jednako kao što te žene nisu znale jedna za drugu − to je moglo
znati samo nebo, a možda kasnije historija − nitko nije znao da su sve dvadeset i dvije,
usprkos maču koji im je visio nad glavom, ovdje pronašle neku tajnu sklonost, zavoljele
nekoga i potajno se s njim ljubile, ili se kome smilovale i dovele ga u vezu s njegovom
obitelji.
Otvorivši tamnocrvenu kutiju za cigarete, Gleb Neržin zapali s onim specijalnim
užitkom koji cigareta može pružiti u specijalnim trenucima nečijeg života.
Premda je njegova pomisao na Nadju bila vrhunska pomisao koja je isključivala sve
druge, njegovo tijelo uživajući u novosti putovanja, osjećalo je želju da se i dalje vozi. Da
vrijeme stane, da autobus vječno vozi tim snježnim putom s crnim tragovima guma, pokraj
tog parka, bijelog od mraza, koji je pokrivao granje drveća, pokraj djece koja su protrčavala
kraj njih, čije glasove Neržin kao da nije čuo još od početka rata. Vojnici i zatvorenici nikad
ne čuju dječje glasove.
Nadja i Gleb živjeli su zajedno godinu dana, godinu dana trčanja s mjesta na mjesto s
prepunim aktovkama. Oboje su bili studenti pete godine, pisali su diplomske radove i
polagali državne ispite.
Tada je došao rat.
Sad su već neki ljudi imali smiješnu kratkonogu dječicu koja su trčala naokolo.
Ali oni nisu.
Jedan mali dječak počeo je trčati preko ceste. Vozač je oštro skrenuo da ga izbjegne.
Dječak se preplašio, stao, podigao ručicu u tamnomodroj rukavici do rumenog lica.
Neržin, koji godinama nije razmišljao o djeci, iznenada posve jasno shvati da je Staljin
oteo njemu i Nadji djecu. Čak i ako njegov rok isteče, čak i ako opet budu zajedno, njegovoj
ženi će biti trideset šest godina, možda i četrdeset. Bit će prekasno za dijete. Deseci djece
odjevene u raznobojnu odjeću sklizali su se po jezercu.
Autobus je skrenuo u pokrajnje ulice i počeo drndati preko kaldrme.
Opisi zatvora uvijek ističu strahote. Ali nije li još mnogo užasnije kad strahota nema?
Kad se strahota nalazi u sivoj metodologiji godina? U zaboravljanju da je tvoj jedan jedini
život na zemlji razoren? U tome što si spreman da nekoj svinjskoj njušci to oprostiš? Da su
tvoje misli obuzete time, kako ćeš sa zatvorskog pladnja pograbiti okrajak hljeba umjesto
sredine; kako ćeš dobiti nepoderano rublje koje neće biti pretijesno poslije slijedeće kupke?
Čovjek to mora proživjeti; to se ne može zamisliti. Da bi čovjek pisao ovakve retke kao
što je: »Sjedim za rešetkama, u zatvorskoj memli«, ili »tamnicu mi otvorite i dajte mi
svjetlost dana, crnooku ljepoticu«, ne mora biti u zatvoru; sve se to može lako zamisliti. Ali
to je samo osnovno. Samo u beskonačnim, neprekinutim godinama može sazreti pravi
doživljaj zatvora.
Nadja je pisala u svom pismu: »Kad se vratiš…« Ali to je bilo baš najstrašnije. Nema
povratka. Čovjek se ne može vratiti. Poslije četrnaest godina na frontu i u zatvoru, vjerojatno
u njegovom tijelu više nema ni jedne jedine stanice iz prošlosti. Oni se mogu samo iznova
sastati. Nov, nepoznati čovjek, ući će noseći ime njenog muža i ona će uvidjeti da onaj
čovjek, njen ljubljeni, zbog koga se zatvorila i čekala četrnaest godina, više ne postoji, da je
iščezao, molekulu po molekulu.
Bilo bi dobro kad bi u tom drugom životu opet jedno drugo zavoljeli.
A ako ne bi?
Ušli su u ulice moskovskog predgrađa. U Mavrinu je po raspršenom sjaju na noćnom
nebu izgledalo da čitava Moskva blista, da sja. Ali ovdje su se jedna za drugom redale
jednokatnice i dvokatnice već davno oronule, s otpalom žbukom, iskrivljenih plotova. Doista,
nitko ih nije ni dirnuo od početka rata, jer se napor morao ulagati na drugoj strani. Ali na
selu, recimo između Rjazana i Ruzajevke, kakvi će tamo biti krovovi? Kakve kuće?
Autobus je dojurio do širokog, prometnog staničnog trga i prešao ga. Još jednom:
tramvaji, trolejbusi, automobili, ljudi.
Policija je imala nove, jarke crveno-ljubičaste uniforme koje Neržin nikad prije nije
vidio.
Neshvatljivo kako ga je Nadja mogla čekati tolike godine! Da se kreće među tom
užurbanom gomilom koja neprestano hita da nekamo stigne, da osjeća na sebi poglede
muškaraca, a nikad se ne pokoleba u srcu! Neržin je zamišljao kako bi bilo da je situacija
obratna: da je Nadja zatvorena, a on slobodan. On to možda ne bi mogao podnijeti čak ni
godinu dana. Nikad prije nije mogao ni slutiti da je u toj slabašnoj djevojci tako granitna
odlučnost. Dugo vremena sumnjao je u njenu izdržljivost, ali sad je osjećao da Nadji nekako
više nije ni teško čekati.
Još dok je bio u tranzitnom zatvoru Krasnaja Presnja poslije pola godine preslušavanja,
kad je prvi put dobio dozvolu da napiše pismo, Gleb je pisao Nadji s batrljkom olovke na
istrganom komadu papira za pakovanje, složenog u trokut, bez marke:
»Draga moja! Četiri godine rata čekala si me − ne ljuti se što si čekala uzalud;
sad će biti još deset godina. Čitavog života sjećat ću se, poput sunca, naše kratke
sreće. Ali sad se osjećaj slobodnom. Nema potrebe da i tvoj život bude uništen.
Udaj se!«
Iz čitavog pisma Nadja je shvatila samo jedno: »Znači, prestao si me voljeti! Kako me
možeš predati drugome?«
Žene! Čak i na frontu kod Dnjeparskog mostobrana uspjela se probiti do njega s
krivotvorenim ispravama Crvene armije, u muškoj vojničkoj bluzi koja joj je bila prevelika,
podvrgavana preslušavanjima i pretresima. Došla je da ostane uz svoga muža, ako može, do
kraja rata − ako on pogine, da umre i ona, ako on preživi, da preživi i ona.
Kod mostobrana, koji je još nedavno bio smrtonosna stupica, ali je trenutno bio miran,
zarašten ravnodušnom travom, ugrabili su nekoliko kratkih dana svoje rastrgane sreće.
Ali vojske su se probudile, krenule u napad i Nadja se morala vratili kući, opet u onoj
istoj nespretnoj vojničkoj bluzi, s istim krivotvorenim ispravama. Mali kamion odveo ju je
kroz čistinu u šumi, i dugo mu je još vremena mahala.
Na autobusnim stanicama gomile su stajale u neurednim repovima. Kad bi došao
trolejbus, neki su ostali na svojim mjestima dok su se drugi gurali naprijed. Na Sadovom
bulevaru njihov je svijetloplavi autobus, poluprazan i zamaman, prošao kraj autobusne
stanice i zaustavio se kod semafora. Jedan bjesomučni Moskovljanin dotrčao je do njega,
skočio na papučicu i stao lupati po vratima vičući: »Idete li na Kotelničeski kej? Kotelničeski
kej?«
»Ne, ne, ne smijete gore!« povikao je jedan od stražara, mašući mu rukom da siđe.
Urlajući od smijeha, stakloduvač Ivan mu dovikne: »Naravno da ide! Baš tamo ide. Sjedi,
odvest ćemo te.« Ivan nije bio politički zatvorenik i posjete su mu bile dozvoljene svakog
mjeseca. Svi su se zekovi nasmijali. Moskovljanin nije mogao razumjeti kakav je to autobus i
zašto se ne smije popeti.
Ali bio je navikao da se mnogo štošta ne smije − i iskočio je.
Pet-šest ostalih putnika koji su se natiskali za njim zateturali su prema natrag.
Svijetloplavi autobus skrenuo je lijevo na Sadovi bulevar. To je značilo da ne idu u
Butirku. Vjerojatno u Taganku.
Neržin se nikad ne bi bio razdvojio od svoje žene, i mirno bi proveo život baveći se
numeričkom integracijom diferencijalnih jednadžbi da nije bio rođen u Rusiji, ili da je bio
rođen u drugo vrijeme, ili da je bio čovjek drugoga soja.
U jednom odlomku u Devedeset tri od Victora Hugoa, Lantenac sjedi na pješčanoj dini.
On istovremeno vidi nekoliko zvonika i svako zvono je u pokretu. Sva zvona zvone na
uzbunu, ali olujni vjetar odnosi zvuk, i on ništa ne čuje.
Na isti taj način, zahvaljujući nekom čudnovatom unutarnjem osjetilu, Neržin je već od
prvih mladenačkih godina slušao to nijemo zvono − sva stenjanja, krikove, jadikovke
umirućih, koje stalan, uporan vjetar odnosi daleko od ljudskih ušiju. Odrastao je ne
pročitavši ni jednu jedinu knjigu od Mayne Reida, ali u dobi od dvanaest godina pročitao je
gomilu Izvestija visoku kao on sam i proučio izvještaje o procesu protiv inženjera sabotera.
Od samog početka dječak nije vjerovao ono što čita. Nije znao zašto − njegov razum to nije
mogao pojmiti − ali je jasno vidio da je sve to laž, sama laž. On je poznavao inženjere u
obiteljima svojih drugova i nije mogao zamisliti da bi takvi ljudi počinjali sabotažu.
U trinaestoj i četrnaestoj godini Gleb nije trčao na ulicu da se igra kad bi završio s
učenjem, već bi sjeo i čitao novine. Poznavao je po imenu sve partijske rukovodioce, njihove
položaje, sovjetske vojne rukovodioce, sovjetske ambasadore u svakoj zemlji i strane
ambasadore u Sovjetskom Savezu. Čitao je sve govore s kongresa, i uspomene starih
boljševika, i promjenljivu povijest Partije − postojalo je nekoliko verzija, a svaka je bila
drukčija. I u školi su već u četvrtom razredu počeli proučavati elemente političke ekonomije,
a od petog razreda nadalje imali su gotovo svaki dan sat društvenih nauka. Dali su mu da čita
U spomen Herzenu, a mnogo puta se iznova navraćao na svezak Lenjina.
Ili zato što mu je uho bilo još mlado, ili zato što je čitao više od onoga što stoji u
novinama, on je jasno osjećao laž u pretjeranom, odvratnom uzdizanju jednog čovjeka,
uvijek jednog čovjeka! Ako je on sve, ne znači li to da su svi ostali ljudi ništica? Iz čistog
protesta Gleb se nije mogao njime zanositi.
Gleb je bio tek u devetom razredu onog prosinačkog jutra kad je pogledao u izlog s
novinama i pročitao da je Kirov ubijen. I iznenada mu je, poput zasljepljujućeg svjetla,
postalo jasno da je Kirova ubio Staljin, nitko drugi. Zato što je on bio jedini koji se mogao
okoristiti njegovom smrću! Obuzeo ga je osjećaj bolne usamljenosti − odrasli ljudi koji su se
gurali oko njega nisu shvaćali tu jednostavnu istinu.
Tada su isti oni stari boljševici, koji su proveli čitavu revoluciju i kojima je ona značila
čitav život, počeli su tucetima i stotinama iščezavati u ništavilo. Neki su, ne čekajući da ih
uhapse, progutali otrov u stanu; ostali su se vješali u svojim ladanjskim kućama. Ali većina je
dopustila da ih uhapse, pojavili bi se u sudnici i neobjašnjivo se kajali, glasno se optuživali za
najgore zločine i priznavali da su služili svim stranim špijunskim službama svijeta. Bilo je to
tako pretjerano, tako grubo, tako namješteno, da je samo kamenom uhu mogla promaći ta
laž.
Zar ljudi zaista nisu čuli? Ruski pisci, koji su se usuđivali tvrditi da su duhovni
nasljednici Puškina i Tolstoja, ispisivali su odvratne sladunjave pohvale tiranu. Ruski
kompozitori, obrazovani u konzervatoriju u Herzenovoj ulici, polagali su svoje udvorne
pjesmotvore pred njegov pijedestal.
Glebu Neržinu to je nijemo zvono grmjelo tokom čitave mladosti. U njemu se rodila
nepokolebiva odluka: saznati i razumjeti! Saznati i razumjeti! Šetajući po bulevarima svog
rodnog grada u doba kad bi bilo prikladnije da uzdiše zbog djevojke, Gleb je sanjario o danu
kad će sve dokučiti, i kad će možda prodrijeti među one zidove gdje su se svi oni ljudi, kao
jedan, optuživali prije smrti. Možda se unutar tih zidova to može razumjeti.
U to doba nije znao ime tog zatvora, a ni činjenicu da se naše želje, ako su uistinu velike,
zacijelo ispunjavaju.
Godine su prolazile. Sve se ostvarivalo i ispunjavalo u životu Gleba Neržina, premda
katkada sve nije bilo ni lako ni ugodno. Ščepali su ga i odveli upravo na ono mjesto, i
upoznao je one koji su još bili živi, koji nisu bili iznenađeni njegovim sumnjama i koji su
imali još stotinu puta više toga da ispričaju.
Sve je bilo ispunjeno i ostvareno, ali Neržinu nije preostao ni njegov posao, ni vrijeme,
ni život − ni supruga. Kad jednom jedna velika strast obuzme dušu, ona izbaci sve ostalo. U
nama nema mjesta za dvije strasti.
… Autobus je zakloparao preko mosta nad Jauzom i nastavio vožnju po beskonačnim,
krivudavim, neprijaznim ulicama.
Neržin napokon reče: »Dakle, ne vode nas u Taganku? Kamo idemo? Ne razumijem.«
Gerasimovič, razbudivši se iz sličnih mračnih misli, odgovori: »Ovo je Bedem Lefortova.
Idemo u Lefortovski zatvor.«
 Vrata su se otvorila pred autobusom. Ušao je u stražnje dvorište i zaustavio se pred
dvokatnim krilom izgrađenim uz visoki zatvor. Potpukovnik Klimentjev već je stajao tamo,
vrlo mladenačka izgleda, bez bluze i kape.
Istina, ovdje je bilo manje hladno. Pod gustim, oblačnim nebom, prostirala se sumorna
studen bez vjetra.
Na potpukovnikov znak stražari iziđoše iz autobusa i postaviše se u red, i samo su
dvojica u zadnjim uglovima ostali sjediti s pištoljima u džepu. Zatvorenici nisu imali
vremena da promatraju glavni dio zatvora. Pošli su za potpukovnikom u zgradu. Pred njima
se pružao dugačak uzan hodnik na kojem je bilo sedam otvorenih vrata. Potpukovnik je išao
pred njima i odlučno izvikivao naredbe, kao u borbi: »Gerasimovič − ovamo! Lukašenko −
tamo! Neržin − u treću!«
Jedan po jedan zatvorenici su ulazili u sobe.
Klimentjev im je dodijelio svakome po jednog od sedam stražara. Neržina je zapao
prerušeni gangster.
Sve su te sobe bile stražnji uredi: kroz rešetkaste prozore prodiralo je vrlo malo svjetla;
isljednikov stolac i stol nalazili su se pred prozorom; mali stolić i klupica bili su za
zatvorenika.
Neržin privuče naslonjač bliže vratima, namjestivši ga za ženu. Za sebe uzme neudobnu
klupicu s procijepom koji je prijetio da ga uštine. Upravo na takvoj stoličici, iza istog ovakvog
stola, nekad je prosjedio šest mjeseci istrage.
Vrata su ostala otvorena. Neržin je čuo kako lagane petice njegove žene lupkaju po
hodniku, i njen mili glas: »U ovu?«
I ona je ušla.
 35
BUDI NEVJERNA!
Kad je oronuli kamion preskačući preko ogoljelog borovog korijenja i škripeći po pijesku
odveo Nadju s fronta, Gleb je stajao daleko na šumskoj čistini, i šuma ga je progutala
postajući sve duža, mračnija i uža; tko im je tada mogao reći da njihova razdvojenost ne
samo da neće završiti s ratom, već da je zapravo tek započela?
Uvijek je teško čekati da se muž vrati iz rata. Ali najteže od svega su posljednji mjeseci
prije rata. Po krhotinama granata i mecima ne računa se koliko se dugo čovjek bori.
I tada su prestala dolaziti pisma od Gleba.
Nadja je trčala u susret poštaru. Pisala je mužu, njegovim prijateljima, njegovim
pretpostavljenima. Svi su šutjeli kao grob.
Nije bilo ni jedne večeri u proljeće 1945. kad se topovske salve nisu prolamale zrakom.
Zauziman je jedan grad za drugim: Konigsberg, Breslau, Frankfurt, Berlin, Prag.
Nije bilo pisama. Njene su nade jenjavale. Počela ju je obuzimati apatija. Ali to nije sebi
smjela dopustiti. Ako je živ i ako se vrati, predbacit će joj što je gubila vrijeme. Radila je kao
crv dan za danom, pripremala se za postdiplomski studij kemije, učila je strane jezike i
dijalektički materijalizam − a plakala je samo noću.
Iznenada, po prvi put, Nadji nije isplaćena njena mjesečna pripomoć kao ženi oficira.
Stoga je povjerovala da je ubijen.
Tada je završio četverogodišnji rat. Ljudi su trčali ulicama, pomahnitali od radosti. Neki
su pištoljima pucali u zrak. Svi su zvučnici u Sovjetskom Savezu emitirali pobjedničke
koračnice nad izgladnjelom i ranjenom zemljom.
Nisu joj javili da je ubijen. Rekli su da je nestao.
I njeno je srce, koje je zato što je ljudsko, odbijalo da se pomiri s nečim što se više ne
može ispraviti, počelo izmišljati bajke. Možda su ga poslali u neku tajnu misiju. Možda mu je
povjeren neki specijalan zadatak. Pokoljenje, odgojeno u sumnji i tajnovitosti, zamišljalo je
tajne čak i tamo gdje ih nije bilo.
Došlo je vruće južno ljeto, ali sunce nije sjalo za Neržinovu udovicu.
A ipak je živjela kao i prije, učeći kemiju, jezike i dijalektički materijalizam, bojeći se da
ne bude nezadovoljan kad se vrati.
Prošla su četiri mjeseca. Došlo je vrijeme da se prizna da taj čovjek više nije živ. A tada je
stigao iskrzani trougao papira iz Krasne Presnje: »Jedina moja! Sad će biti još deset godina!«
Oni koji su joj bili bliski nisu je mogli razumjeti. Saznala je da joj je muž u zatvoru − i
razvedrila se i postala vesela. Sad opet nije bila sama na zemlji. Kakva sreća da nije u pitanju
petnaest godina, ni dvadeset pet godina! Samo se iz groba nitko ne vraća. Ljudi se s robije
vraćaju.
Sad, kad posrijedi nije bila smrt, kad više nije bilo onog užasnog unutarnjeg beznađa,
kad je preostao samo teret i prijetnja, Nadja je osjetila novu snagu. On je u Moskvi. Znači da
mora poći u Moskvu i spasiti ga. Činilo joj se da je dovoljno da bude kraj njega, pa da ga
spasi.
Ali kako doći do Moskve? Naši potomci nikad neće biti u stanju zamisliti što je u to doba
značilo putovati bilo kamo, a posebno u Moskvu. U prvom redu, jednako kao u tridesetim
godinama, svaki je građanin morao ispravama dokazati zašto ne ostaje u svom mjestu i kakva
ga službena potreba prisiljava da opterećuje prijevozna sredstva svojom osobom. Poslije toga
izdali bi mu propusnicu, koja mu je davala pravo da stoji u redu na stanici tjedan dana, da
spava na pljuvačkom pokrivenom podu ili da plašljivo ugura mito na stražnja vrata
blagajničke kabine.
Nadji je uspjelo da se upiše na inače nedostižni postdiplomski studij u Moskvi. Pošto je
trostruko platila kartu, otišla je u Moskvu avionom, držeći na koljenima aktovku pretrpanu
udžbenicima i pustene čizme za sjeverne šume, koje su očekivale njenog muža.
Bilo je to ono čudesno vrhunsko razdoblje u životu kad nam neke dobre sile pomažu te
uspijevamo u svemu. Najistaknutiji postdiplomski institut u zemlji primio je tu nepoznatu
djevojku iz provincije bez imena, bez novaca, bez veza i bez zvrjanja telefona…
Ali na kraju se utvrdilo da je sve to bilo mnogo lakše nego dobiti posjetu za tranzitni
zatvor Krasnaja Presnja. Posjete nisu bile dopuštene. Nikome. Svi su kanali GULAG-a bili
preopterećeni − sa Zapada je dolazila bujica zatvorenika, kakvu nije mogla zamisliti ni
najbujnija mašta.
Ali kod stražarnice, na brzu ruku sklepane iz grubih dasaka, čekajući da joj odgovore na
jednu od njenih beskorisnih molbi, Nadja je vidjela kako izvode red zatvorenika iz
neobojenih drvenih vrata zatvora do gata na rijeci Moskvi. Neki sretni bljesak intuicije
otkrio je Nadji da se Gleb nalazi među njima.
Izveli su najmanje dvije stotine ljudi. Svi su se nalazili u onom prijelaznom stanju u
kojem čovjek kaže zbogom svojoj »slobodnoj odjeći« i preuzima sivo-crnu odjeću zeka. Svaki
od njih još uvijek je zadržao nešto što je podsjećalo na njegov prijašnji život: vojničku kapu
sa štitnikom i šarenom vrpcom, ali bez širita i zvijezde, kožne čizme koje još nisu bile
prodane za kruh ili završile u rukama kriminalnih bandi u zatvoru, svilenu košulju
razderanu svom dužinom na leđima. Svi su bili ošišani do gole kože i na jedan ili drugi način
štitili su glavu od ljetnog sunca. Svi su bili neobrijani i svi su bili mršavi, a neki su bili na
granici potpune malaksalosti.
Nadja nije morala tragati. Odmah je osjetila gdje je Gleb, i onda ga ugledala. Hodao je u
vunenoj vojničkoj bluzi, raskopčana ovratnika, s crvenim širitima artiljerijskog oficira još
uvijek na rukavu, dok se na grudima jasno vidjelo tamnije mjesto na kojem su nekad bila
ratna odlikovanja. Hodao je s rukama na leđima poput ostalih. Nije podizao pogled prema
sunčanim otvorenim prostranstvima na brežuljku, za koje bi čovjek pomislio da će privući
zatvorenikov pogled, a nije se obazirao ni na žene koje su stajale po strani s paketima. U
tranzitnom zatvoru nitko nije primao pisma, i on nije znao da je Nadja u Moskvi. Mršav i
pepeljasta lica poput njegovih drugova, ipak je jasno izražavao odobravanje, dok je s
najnapetijom pažnjom slušao svog susjeda, visokog starca sijede brade.
Nadja je stala trčati i izvikivati ime svog muža, ali zbog razgovora i glasnog laveža
policijskih pasa on je nije čuo. Potpuno bez daha nastavila je i dalje trčati da ga ne izgubi iz
vida. Strašno je bilo što je mjesecima morao trunuti u mračnim i smrdljivim ćelijama. Kakav
je užitak bio vidjeti ga ovdje pored nje. Kako se ponosila što se nije slomio. A i boljelo ju je
što ne tuguje, što je zaboravio svoju ženu. Po prvi put osjetila je bol zbog sebe − sumnju da
prema njoj nije postupao pravedno, da žrtva nije on, nego ona.
Sve je to osjetila u jednom jedinom trenutku. Stražari su stali vikati na nju; užasni,
dresirani krvoločni psi natezali su uzice, izvijali se i lajali, zakrvavljenih očiju. Otjerali su
Nadju. Kolona se protegla po uskom brežuljku te nije bilo mjesta gdje bi se mogla ugurati
kraj nje. Posljednji su stražari ostali daleko u začelju, zatvarajući zabranjeni prostor između
njih i zatvorenika, i idući za njima Nadja više nije mogla uhvatiti korak s kolonom. Spustila
se niz brijeg i nestala iza druge čvrste ograde.
Noću, kad ih stanovnici Krasne Presnje nisu mogli vidjeti, dugački vlakovi marvinskih
vagona stizali su u tranzitni zatvor. Odredi stražara sa svjetiljkama u rukama, uz lavež pasa i
povremene povike, kletve i udarce utovarivali su po četrdeset zatvorenika u jedan vagon i na
tisuće ih otpremali u Pečoru, Intu, Vorkutu, Sovjetsku Gavan, Norilsk, Irkutsk, Čitu,
Krasnojarsk, Novosibirsk, Centralnu Aziju, Karagandu, Džezkazgan, Pribalkaš, Irtiš,
Tobolsk, Ural, Saratov, Vjatku, Vologdu, Perm, Solvičegodsk, Ribinsk, Potminsk,
Suhobezvodinsk, i brojne druge bezimene manje logore. Ostale su zatvorenike, u skupinama
po stotinu ili dvije, odvodili danju u teretnim kamionima na mjesta oko Moskve, kao što su
Serebrjani Bor, Novi Jerusalim, Peršino, Hovrino, Beskudnikovo, Himki, Dmitrov,
Solnečnogorsk, a noću i u samu Moskvu, gdje su iza barijera drvenih plotova, iza spletova
bodljikave žice gradili veliku, modernu prijestolnicu.
 Sudbina je Nadju neočekivano nagradila: Gleba nisu odveli na Arktik, već su ga iskrcali
u Moskvi u malom logoru koji je zidao golemu stambenu zgradu za rukovodioce MVD-a,
polukružnu kuću na Kalužskim vratima.
Kad je Nadja, gotovo izvan sebe, pojurila tamo k njemu u prvu posjetu, učinilo joj se da
je već napola oslobođen.
Na Bolšoj Kalužskoj ulici kretale su se limuzine, a među njima i pokoja diplomatska
kola. Autobusi i trolejbusi zaustavljali su se kod ulaza u Neskučni perivoj, gdje je bila
smještena stražarnica logora − poput običnog ulaza u gradilište. Visoko gore, gradnja je
vrvjela ljudima u prljavoj, rastrganoj odjeći, ali svi radnici na gradnjama tako izgledaju i ni
jedan od prolaznika nije pogodio da su to zekovi.
A onaj tko je pogodio, držao je jezik za zubima.
Bilo je to vrijeme jeftinog novca i skupoga kruha. Nadja je štedjela na hrani, prodavala
stvari i nosila mužu pakete. Vlast je uvijek uzimala pakete. Ali nisu često dopuštali posjete.
Gleb nije ispunjavao svoju normu na radu.
Na posjetama bilo ga je nemoguće prepoznati. Kao kod svih samopouzdanih ljudi,
nesreća je na njega dobro djelovala. Omekšao je, ljubio je ženi ruke i slijedio iskrice u njenim
očima. Ovo za njega više nije bio zatvor. Logorski život, koji prelazi svojom okrutnošću sve
što je poznato o životima ljudoždera i štakora, i njega je pognuo. Ali on se svjesno doveo do
one granice iza koje čovjek više ne osjeća samosažaljenje, i iskreno je i uporno ponavljao:
»Draga! Ti ne znaš šta na sebe preuzimaš. Čekat ćeš me godinu dana, čak tri, čak pet − ali što
kraj bude bliže, to će teže biti čekati. Posljednje će godine biti najnepodnošljivije. Mi
nemamo djece. Nemoj dakle uništavati svoju mladost. Ostavi me! Udaj se ponovo!«
Nadja je tužno tresla glavom. »Tražiš izliku da me se oslobodiš?«
Zatvorenici su živjeli u nedovršenom krilu stambene zgrade koju su gradili. Kad bi žene
koje su donosile pakete, silazile s trolejbusa, vidjele bi dva-tri prozora muške spavaonice
iznad ograde i muškarce koji bi nagrnuli na prozore. Katkad bi se vidjele i zatvorske
prostitutke. Jedna je prostitutka na prozoru grlila svog logorskog »muža« i vikala preko
ograde njegovoj zakonitoj ženi: »Dosta toga faćkanja, kurvo! Ovamo taj paket, i gubi se! Ako
te još jednom vidim kod stražarnice, cijelo ću ti lice izgrepsti.«
Približavali su se prvi poslijeratni izbori za Vrhovni sovjet. U Moskvi su se za njih
energično pripremali. Bilo je nepoželjno zadržati pedesetosmaše u Moskvi. Naravno, bili su
to dobri radnici. Ali moglo je sve ispasti nezgodno. A budnost je bila slaba. I tako, da bi ih sve
preplašili, trebalo je otpremiti bar nekolicinu.
Užasne zahodske priče stale su kolati logorima, kako će uskoro početi transport
zatvorenika na sjever. Zatvorenici koji su imali krumpira pekli su ih za putovanje.
Da bi se zaštitilo glasače, sve su posjete u moskovskim logorima zabranjene prije izbora.
Nadja je poslala Glebu ručnik u koji je bila ušivena sitna poruka:
»Ljubljeni moj! Ma koliko godina prošlo i ma koliko oluja prohujalo nad
našim glavama (ona se voljela izražavati uzvišenim riječima), tvoja će ti djevojčica
biti vjerna dok god živi. Kažu da je tvoj odjel otpremljen dalje. Bit ćeš u dalekom
kraju, na dugo godina otrgnut od naših sastanaka, od naših tajnih pogleda preko
bodljikave žice. Ako ti bilo kakva razonoda može olakšati teret u tom beznadno
mračnom životu − što onda? Pristajem, dragi, čak zahtijevam − budi mi nevjeran,
sastaj se s drugim ženama. Napokon, ti ćeš mi se ipak vratiti, zar ne?«
 36
LIJEPO JE REĆI: »U TAJGU!«
Ne poznavajući ni desetinu Moskve, Nadja je vrlo dobro poznavala sumorni zemljovid
moskovskih zatvora. Zatvori su bili pravilno raspoređeni po glavnome gradu, smišljeno, tako
da je svaka tačka u gradu imala poneki zatvor u blizini. Predajući pakete, raspitujući se i
idući u posjete, Nadja je postepeno upoznala razliku između svesavezne Velike Lubjanke i
provincijske Male Lubjanke, otkrila da postoje istražni zatvori po imenu KPZ na svakoj
željezničkoj stanici, više nego jednom bila u Butirki i u Taganki, znala koji tramvaji voze do
Lefortova i Krasne Presnje, premda te stanice nisu bile označene na tramvajskim kartama.
Sad je stanovala kraj zatvora Mornarska tišina, koji je bio razrušen 1917, a kasnije obnovljen
i utvrđen.
Otkako se Gleb još jednom vratio iz dalekog logora u Moskvu, i to ovog puta ne u logor
već u neku nevjerojatnu ustanovu, specijalni zatvor gdje je hrana bila obična i gdje su se
bavili naučnim radom, Nadja je opet počela s vremena na vrijeme viđati svog muža.
Međutim, žene nisu smjele znati gdje su im muževi zatvoreni, te su za te rijetke posjete
zekove odvodili u razne moskovske zatvore.
Najugodnije su posjete bile u Taganki. To nije bio zatvor za političke zatvorenike već za
lopove, i pravila su bila vrlo labava. Posjete su se odvijale u stražarskom klubu gdje su čuvari
s harmonikama komunicirali s muzama. Zatvorenike su u otvorenom autobusu dovozili kroz
pustu Kamenščikovu ulicu. Žene su ih čekale na pločniku i čak prije službenog početka
posjete svaki zatvorenik je mogao zagrliti svoju ženu, postajati kraj nje, reći joj sve što su
propisi branili, pa čak joj i nešto dodati iz ruke u ruku. Same su se posjete odvijale prilično
slobodno i neobavezno. Muž i žena sjedili su jedno kraj drugoga, i samo jedan stražar je
prisluškivao razgovore četiri para.
Butirka, koja je u biti također bila blag, veseo zatvor, ženama se činila veoma hladnom.
Zatvorenike koji su dolazili u Butirku iz obje Lubjanke, odmah bi obradovalo općenito
popuštanje u disciplini. Tu nije bilo zasljepljujućeg svjetla u »boksovima«. Čovjek je mogao
hodati hodnicima ne držeći ruke na leđima. Mogao je normalnim glasom razgovarati u
ćelijama i viriti kroz okanca, ležati danju na drvenim ležajima, a katkada i spavati pod njima.
Butirka je još u koječemu bila popustljivija: noću se smjelo držati ruke pod kaputom, i nisu
čovjeku oduzimali naočale; dopuštali su šibice u ćelijama i nisu istresali duhan iz cigareta, a
kruh u paketima s hranom rezali su samo na četiri dijela, a ne na sitne komadiće.
Žene nisu znale za sve te olakotne okolnosti. One su vidjele bedem visok sedam metara
koji se protezao od jednog do drugog ugla Novoslobodske ulice. Vidjele su željezna vrata
između snažnih betonskih stupova, i druga, neobična vrata koja su se polako otvarala
mehaničkim putem, da bi propustila crne marice. A kad bi ženama bilo dopušteno da uđu u
posjetu, vodili su ih kroz kameni bedem debeo dva metra i između visokih zidova koji su
okruživali stravičnu Pugačovljevu kulu.
Obični su zekovi vidjeli svoje posjetioce kroz dvije rešetke. Stražar je hodao prolazom
između rešetaka, kao u kavezu. Zekovi s višim položajem, zekovi iz šaraške, primali su svoje
posjetioce za velikim stolom, pod kojim je čvrsta pregrada sprečavala da se dodiruju nogama
ili izmjenjuju bilo kakve znakove. Na čelu stola sjedio je stražar poput budnog kipa slušajući
razgovor. Ali ono što je u Butirki izazivalo najveću potištenost bila je činjenica da su se ti
muževi pojavljivali iz dubina zatvora, izvirili na pola sata iz debelih, memljivih zidova,
smiješili se sablasno, uvjeravali svoje žene da dobro žive, da im ništa nije potrebno, i onda se
vraćali među zidove.
Danas se po prvi put Nadjina posjeta odvijala u Lefortovu.
Stražar u stražarnici označi nešto na svom popisu i pokaže Nadji dugačku jednokatnicu.
U goloj sobi s dvije duge klupe i dugačkim praznim stolom već je čekalo nekoliko žena.
Na stolu su počivale pletene košarice i platnene torbe za tržnicu, očigledno pune hrane. I
premda su zekovi u šaraški bili dosta dobro hranjeni, Nadja, koja je u svojoj torbi donijela
nešto skromnih prženih kolačića, bila je povrijeđena i pekla ju je savjest što ne može
ponuditi svom mužu nešto ukusno čak ni jednom godišnje. Ispržila je tijesto rano ujutro, dok
su ostale u spavaonici još spavale − od nešto bijelog brašna što je imala i preostalog maslaca i
šećera. Nije mogla nabaviti bombone ili slastičarske kolače, a i tako joj je ostalo vrlo malo
novaca. Ta se posjeta poklapala s rođendanom njena muža, a ona mu nije imala što donijeti
na dar. Htjela mu je dati dobru knjigu, ali ni to nije mogla nakon posljednje posjete. Taj put
mu je Nadja donijela knjigu Jesenjinovih stihova koju je nekim čudom uspjela nabaviti. Bilo
je to isto izdanje koje je njen muž nekad imao na frontu, i koje je nestalo kad su ga uhapsili. I
zato je Nadja napisala na prvoj strani: »Ovako će ti se sve izgubljeno vratiti.«
Ali potpukovnik Klimentjev u njenoj je nazočnosti istrgnuo naslovnu stranu i vratio joj,
rekavši da nikakve pismene poruke ne smiju biti uključene u ono što se zatvoreniku predaje −
posveta mora ići odvojeno, preko cenzora.
Kad je za to saznao, Gleb joj je ljutito rekao: »Nemoj mi više donositi knjige.«
Oko stola su sjedile četiri žene, od kojih je jedna bila mlada s trogodišnjom djevojčicom.
Nadja ni jednu nije poznavala. Pozdravila ih je, a one su joj odzdravile i onda nastavile
živahno razgovarati.
Kod najudaljenijeg zida žena od kojih trideset pet ili četrdeset godina u vrlo starom
krznenom kaputu sjedila je na klupici podalje od ostalih. Oko glave je svezala sivu maramu,
tako izlizanu da se već vidjelo tkanje. Sjedila je prekrštenih ruku i uporno je zurila u pod
pred sobom. Čitavo njeno držanje jasno je davalo do znanja da želi samo da je puste na miru i
da joj nije do razgovora. Nije držala nikakav paket u rukama niti kraj sebe.
Grupa je bila spremna da primi Nadju, ali Nadja im se nije htjela pridružiti. I ona je tog
jutra htjela ostati nasamo sa svojim posebnim raspoloženjem. Približivši se ženi koja je
sjedila sama, upitala ju je: »Je li slobodno?«
Žena je podigla pogled. Oči su joj bile potpuno bezbojne. Vidjelo se da uopće nije
shvatila što ju je Nadja upitala. Gledala je ravno kroz Nadju.
Nadja je sjela omotavši se u svoj kaput od umjetnog karakila. I ona je ušutjela.
U ovom trenutku nije htjela čuti ništa drugo, ni misliti ni na što drugo osim na Gleba i
na razgovor koji će voditi; na ono što je vječno iščezavalo u magli prošlosti i magli
budućnosti; o onome što se nije ticalo ni njega, ni nje, već njih dvoje zajedno i što se obično
nazivalo otrcanom riječju »ljubav«.
Ali nije mogla da ne čuje razgovor za stolom. Žene su razgovarale o onome što njihovi
muževi dobivaju za jelo, što im stavljaju na stol ujutro i uveče i kako im često peru rublje.
Kako su sve to znale? Zar su zlatne časove svoje posjete tratile razgovarajući o takvim
stvarima? Nabrajale su kakvu su hranu, i koliko dekagrama i kilograma donijele sa sobom.
Sve je to bio dio one žilave ženske sklonosti koja porodicu čini porodicom i održava ljudski
rod na životu. Ali Nadja to nije gledala tako. Umjesto toga mislila je: kako je to uvredljivo,
kako obično, kako bijedno, pretvarati te velike časove u trivijalnost! Zar tim ženama nikad
nije palo na um da bi radije morale razmisliti tko se to usudio zatvoriti njihove muževe?
Napokon, njihovi su muževi mogli i ne biti iza rešetaka, pa prema tome, ne imati ni potrebe
za tim paketima hrane.
Morale su dugo čekati. Posjeta je bila zakazana za deset sati prije podne, ali u jedanaest
se još nitko nije pojavio.
Sedmi posjetilac, sjedokosa žena, došla je sva zadihana kasnije od ostalih. Nadja ju je
upoznala za vrijeme prijašnje posjete. Bila je to prva rezbareva žena i vrlo je spremno
ispripovijedala svoju povijest. Uvijek je obožavala svog muža i smatrala ga genijem. Ali on joj
je rekao da je s njom nesretan zbog njenog psihološkog kompleksa, napustio ju je s djetetom
i otišao k drugoj. S tom crvenokosom živio je tri godine, a onda je morao u rat. U ratu je bio
odmah zarobljen, ali u Njemačkoj je živio slobodno i čini se da je i tamo nalazio razonode.
Kad se vratio iz njemačkog zarobljeništva uhapsili su ga na granici i dali mu deset godina. Iz
Butirke je obavijestio svoju crvenokosu ženu da je u zatvoru i zatražio pakete. Ona je rekla:
»Bilo bi bolje da je izdao mene nego svoju zemlju! To bih mu mogla lakše oprostiti.« Onda je
on zamolio svoju prvu ženu da mu oprosti, i ona mu je počela donositi pakete i dolaziti u
posjete − i sad joj se kleo na vječnu ljubav.
Nadja se sjetila kako je rezbareva žena pri tom ogorčeno izjavila da je najbolje, kad
muževi sjede u zatvoru, prevariti ih »pa će nas, kad iziđu, više cijeniti. Inače će misliti da nas
cijelo to vrijeme nitko nije htio, nitko nije poželio«.
Sad je novonadošla već izmijenila tok razgovora za stolom. Pripovijedala je o svojim
neprilikama s advokatima i pravnim centrom u Nikolskoj ulici. To se savjetovalište nazivalo
»Uzornim«. Njegovi su advokati uzimali na tisuće rubalja od svojih klijenata i često
posjećivali moskovske restorane − dok su slučajevi klijenata ostajali tačno na onom mjestu
gdje su bili i ranije, to jest nigdje. Ali na kraju su izgleda ipak prešli granicu. Sve su ih
uhapsili, svima su natovarili po deset godina, i riječ »uzorno« uklonjena je s natpisa u
Nikolskoj ulici. Onda su i u neuzornom savjetovalištu novi advokati, kojima su nadomjestili
stare, opet počeli uzimati tisuće rubalja i ostavljati slučajeve svojih klijenata na istoj tačci.
Advokati su u povjerenju tumačili da su ti veliki honorari potrebni zato što ih moraju
podijeliti s drugima. Bilo ih je nemoguće kontrolirati. Možda nisu dijelili ni s kim, usprkos
tome što su uvijek davali na znanje da se taj posao odvija preko mnogih ruku. Bespomoćne
su žene hodale amo-tamo pred betonskim zidom zakona, kao što su hodale pred sedam
metara visokim zidom Butirke − nisu imale krila da ih prelete i morale su se klanjati pred
svakim vratima koja su se otvarala. Zakonske procedure iza tih zatvora za njih su bile nalik
tajnim okretajima jednog moćnog stroja koji je − usprkos očiglednoj krivnji optuženih i
kontrastu između njih i onih koji su ih uhapsili − katkada, kao u kakvoj lutriji, nekim čudom
mogao izbaciti i zgoditak. I tako su žene plaćale advokate ne za te zgoditke, već za svoje
snove o njima.
Rezbareva je žena nepokolebljivo vjerovala da će jednoga dana ipak uspjeti. Po onome
što je pričala moglo se razabrati da je prodajom svoje sobe i od rodbine prikupila četrdeset
tisuća rubalja i da je sve to isplatila advokatu. Dosad je već imala četiri advokata. Uložene su
tri molbe za pomilovanje i pet žalbi. Pratila je napredovanje svih tih molbi i na mnogim su joj
mjestima obećali da će njenom predmetu obratiti posebnu pažnju. Poznavala je po imenu sve
tužioce koji su radili u tri glavna tužilaštva i udahnula je atmosferu prijemnih kancelarija u
Vrhovnom sudu i Vrhovnom Sovjetu. Poput mnogih lakovjernih ljudi, precjenjivala je
vrijednost svake nadobudne primjedbe i svakog pogleda koji nije bio otvoreno neprijateljski.
»Morate pisati! Morate svima pisati!« energično je ponavljala, nagovarajući druge žene
da se povedu za njenim primjerom. »Muževi nam stradaju. Sloboda neće doći sama po sebi.
Morate pisati!«
Ta je priča razbila Nadjino raspoloženje, a i uznemirila joj savjest. Slušajući zaneseni
govor ostarjele rezbareve žene čovjek nije mogao da ne povjeruje da ih je ona sve nadmašila,
da će zacijelo izvući muža iz zatvora − i da se upita: »Zašto ne bih i ja mogla toliko napraviti?
Zašto sam ja manje vjerna družica?«
Nadja je samo jednom poslovala s »uzornim« pravnim savjetovalištem. Sastavila je samo
jednu molbu uz pomoć advokata i platila mu 2.500 rubalja. Izgleda da je to bilo premalo.
Uvrijedio se i nije učinio ništa.
»Da«, reče ona tiho samo za sebe, »jesmo li sve učinile? Je li nam savjest čista?«
Žene koje su za stolom razgovarale nisu je čule, ali se njena susjeda okrenula naglo
prema njoj kao da ju je Nadja uvrijedila.
»A što se može učiniti?« upita je neprijateljskim glasom. »Sve je to tlapnja! Član pedeset
osam − to znači doživotni zatvor. Pedesetosmaši nisu zločinci, nego neprijatelji! Ne možeš
iskupiti pedesetosmaša ni za milijun!«
Lice joj je bilo posve naborano. U glasu joj je zvučala čista, neublažena patnja.
Nadja je osjetila silnu samilost prema toj staroj ženi. Kao da se ispričava zbog
uzvišenosti svojih riječi, odgovorila je: »Htjela sam reći da ne činimo sve što možemo.
Napokon, žene dekabrista ostavljale su sve i odlazile za svojim muževima, ne žaleći se i ne
oklijevajući. Ako im ne možemo pribaviti slobodu, možda bi im mogli isposlovati izgnanstvo.
Podnijela bih da ga otpreme u tajgu, u ma koju tajgu, ma gdje na Arktiku, gdje nikad nema
sunca, i ja bih otišla za njim, sve bih ostavila.«
Žena, koja je imala lice namrštene redovnice i kojoj je siva haljina bila posve iznošena,
pogledala je Nadju zaprepašteno i s puno poštovanja.
»Vi biste još uvijek imali snage da idete u tajgu? Kako ste sretni! U meni više nema
snage nizašto. Mislim da bih se udala za bilo kojeg imućnog starca koji bi me htio uzeti.«
Nadja zadrhti. »I mogli ga ostaviti? Iza rešetaka?«
Žena uhvati Nadju za rukav kaputa. »Draga moja! Lako je bilo voljeti čovjeka u
devetnaestom vijeku! Te žene dekabrista − mislite li da su one izvršile neko herojsko djelo?
Je li ih personalni odio pozivao da ispunjavaju upitnike za službu sigurnosti? Jesu li morale
sakrivati svoj brak kao da je zarazna bolest, da bi zadržale svoj posao, da im ne oduzmu i
posljednjih pet stotina rubalja mjesečno? Jesu li ih bojkotirali u zajedničkom stanu?
Dočekivali zviždanjem kad su odlazile u dvorište po vodu, i nazivali ih ’neprijateljima
naroda’? Jesu li ih rođene majke i sestre nagovarale da budu razumne i da se razvedu? Ne,
naprotiv! Pratio ih je ushićeni mrmor najboljega društva! Milostivo su poklanjale pjesnicima
legende o svojim podvizima. Odlazeći u Sibir svojim skupocjenim kočijama nisu gubile,
zajedno s pravom da žive u Moskvi, svojih posljednjih bijednih deset kvadratnih metara; nisu
morale trti glavu takvim sitnicama kao što su crni znakovi u radnoj knjižici, ili smočnica u
kojoj nema ni lonaca, ni zdjela, ni crnoga kruha! Lijepo je reći: ’U tajgu!’ Očigledno ne čekate
jako dugo!«
Glas tek što je nije izdao. Suze su ispunile Nadjine oči dok je slušala strastveno
uvjeravanje svoje susjede.
»Bit će uskoro pet godina kako mi je muž u zatvoru«, reče ona opravdavajući se. »A prije
toga je bio na frontu…«
»To nemojte računati!« prigovori žena žestoko. »Nije ista stvar biti na frontu! Onda je
lako čekati! Onda svi čekaju. Onda možete otvoreno govoriti. Čitati pisma! Ali ako čovjek
mora čekati a uz to se još i skrivati − onda?«
Ušutjela je. Shvatila je da Nadji to ne mora tumačiti.
Bilo je već 11 i 30. Napokon je ušao potpukovnik Klimentjev i debeo, neprijazan
nadstražar. Nadstražar je počeo uzimati pakete, otvarati tvornička pakovanja keksa i lomiti
svaku domaću mesnu pitu napola. Lomio je i Nadjine kolačiće, tražeći kakvu umiješanu
poruku, ili novac, ili otrov. Klimentjev je od svih pokupio dozvole za posjetu, upisao sva
njihova imena u veliku knjigu, zatim se uspravio po vojničku i objavio jasnim glasom:
»Pažnja! Jeste li upoznati s pravilima? Posjeta traje trideset minuta. Zatvorenicima ništa
ne smijete davati. Zatvorenike je zabranjeno ispitivati o poslu, o životu, o dnevnom redu.
Kršenje tih pravila kažnjivo je po kaznenom zakoniku. I nadalje, počevši od današnje posjete,
zabranjeno je držanje za ruke i ljubljenje. U slučaju prekršaja, posjeta će biti smjesta
prekinuta.«
Pokorne su žene šutjele.
»Gerasimovič, Natalija Pavlovna!« pročita Klimentjev prvo ime.
Nadjina susjeda ustane, i čvrsto koračajući u svojim predratnim pustenim čizmicama
iziđe u hodnik.
 37
POSJETA
Premda je plakala dok je čekala, Nadju je obuzelo blagdansko raspoloženje kad je
napokon ušla.
Kad se pojavila na vratima Neržin je već ustao da je dočeka i smiješio se. Njegov je
smiješak potrajao samo trenutak; ali osjetila je iznenadnu sreću: ostao joj je jednako blizak.
Nije se izmijenio prema njoj.
Tip bikovske šije u mekanom sivom odijelu, koji je izgledao kao bivši gangster, prišao je
malom stoliću i pregradio usku sobicu, braneći im da se dodirnu.
»Oh, ma hajde, dajte mi bar da je uhvatim za ruku«, reče Neržin ljutito.
»Nije dopušteno«, odgovori stražar, otvarajući teške vilice samo toliko da bi riječi mogle
izići.
Nadja se blijedo nasmiješi i dade znak mužu da se ne svađa. Sjela je na naslonjač koji joj
je pripremio. Na nekim mjestima dlake su stršale iz kožnate presvlake. Nekoliko je
generacija isljednika sjedilo na tom naslonjaču, poslalo na stotine ljudi u grob, i uskoro pošlo
za njima.
»Pa, sretan ti rođendan!« reče ona trudeći se da izgleda vesela.
»Hvala.«
»Kakva slučajnost da je to baš danas.«
»Zvijezde.«
Već su se navikli da govore jedno s drugim.
Nadja se trudila da ne obraća pažnju na tešku nazočnost stražara koji ih je promatrao.
Neržin se trudio da sjedi tako da ga klimava stolica ne štipa.
Stolić koji je stajao pred generacijama zatvorenika na preslušavanju, stajao je sada
između muža i žene.
»Da ne zaboravim: donijela sam ti nešto malo da prigrizeš, pržene kolačiće. Znaš, kao što
ih mama pravi. Žao mi je što nema ništa bolje.«
»Budalice, nije ni to trebalo. Imamo svega.«
»Ali prženih kolačića nemate, zar ne? A rekao si da ti više ne nosim knjige. Čitaš li
Jesenjina?«
Neržinovo se lice smrači. Prije više od mjesec dana netko je otkucao Šikinu da on ima
Jesenjina, i Šikin mu je oduzeo knjigu, rekavši da je zabranjena.
»Čitam.«
Ima li smisla u ciglih pola sata zalaziti u pojedinosti?
Premda u sobi uopće nije bilo vruće − naprotiv, prilično svježe − Nadja otkopča ovratnik
na kaputu i otvori ga, jer je htjela svom mužu pokazati ne samo svoj novi krzneni kaput − o
kome nije ništa rekao − već i novu bluzu. Nadala se također da će joj narančasta boja bluze
malo oživjeti lice; u ovom prigušenom svjetlu vjerojatno je izgledalo bljedunjavo.
Jednim jedinim pogledom Neržin obuhvati svoju ženu − njeno lice, vrat i otvor na
grudima. Nadja zadrhti pod tim pogledom − najznačajnijim događajem tokom te posjete − i
kao da se podigla njemu u susret.
»Imaš novu bluzu. Pokaži malo više.«
»A moja bunda?« na licu joj se pojavi izraz razočarenja.
»Što je s bundom?«
»Nova je.«
 »Pa zbilja«, reče Gleb konačno. »Bunda je nova.« Gledao je u crne kovrčice ne znajući da
je to karakil, i da li je pravi ili umjetni, jer on nikad ne bi bio u stanju razlikovati bundu od
pet stotina rubalja od bunde od pet tisuća rubalja.
Ona je sad zbacila kaput s ramena. Vidio joj je vrat, kao i nekad lijepo oblikovan kao u
mlade djevojke, i uska ramena koja je tako volio stezati dok ju je grlio, i, pod naborima bluze,
grudi koje su tokom godina izgubile čvrstinu.
I ako je na trenutak osjetio da joj predbacuje u sebi što nabavlja novu odjeću i što sklapa
nova poznanstva, sad je to nadomjestila svijest da je sivi zatvorski kamion pogazio i njen
život.
»Mršava si«, rekao je sa suosjećanjem. »Morala bi bolje jesti. Zar ne možeš bolje jesti?«
Jesam li ruina? pitao je njen pogled.
Prekrasna si kao uvijek! odgovarao je pogled njenog muža.
(Premda te riječi potpukovnik nije branio, nisu se mogle izgovarati ni u čijoj
nazočnosti.)
»Dobro jedem«, lagala je. »Samo, eto, život mi je nemiran, rastrgan.«
»Kako? Pričaj mi.«
»Ne, prvo ti pričaj.«
»A što ja mogu pričati?« reče Neržin smiješeći se. »Ništa.«
»Pa, znaš…«, počela je oklijevajući.
Mesnati stražar stajao je pola metra od stola i svisoka, poput buldoga i s kamenim
prezirom gledao na taj par.
Morali su naći pravi ton, krilati jezik aluzija. Obrazovanje je odredilo taj ton.
»Je li to odijelo tvoje?« upitala je.
Neržin iskrivi lice i strese glavom.
»Moje? Ne. Ima potemkinovsku funkciju. Na tri sata. Neka te ova sfinga ne smeta.«
»Ne mogu drugačije«, reče ona, malo se dureći poput djeteta i koketirajući, svjesna da se
još uvijek sviđa mužu.
»Mi smo navikli da to gledamo s humoristične strane.«
Nadja se sjetila razgovora s Gerasimovičevom i uzdahnula. »Ali mi žene ne.«
Neržin pokuša dodirnuti koljenima koljena svoje žene, ali daska pod stolom sprečavala
je čak i taj kontakt. Stol se zaljuljao. Oslonivši se na laktove i približivši se ženi, Neržin reče
razočarano: »Tako je to − posvuda zapreke.«
Jesi li moja? Moja? pitao je njegov pogled.
Ja sam ona koju ljubiš. Nisam ništa gora, vjeruj mi, govorile su njene blistave sive oči.
»A posao − kako je tu sa zaprekama? Pričaj mi. Nisi više na postdiplomskom studiju?«
»Ne.«
»Znači, obranila si disertaciju?«
»Ne.«
»Pa kako to?«
»Pa eto, ovako…« Počela je govoriti vrlo brzo, preplašena što je već tako mnogo vremena
prošlo. »Nitko nije već tri godine obranio disertaciju. Odgajaju ih. Na primjer, jedna je
studentica dvije godine pisala disertaciju o ’Problemima raspodjele hrane u zajednici’, a onda
su je natjerali da promijeni temu.« (Ah! Zašto o tome govoriti? To uopće nije važno.) »Moja
disertacija je već gotova i štampana, ali zadržali su je zbog raznih izmjena…« (»Borba protiv
udvornosti« − ali može li se o tome ovdje govoriti? »… a tu je još i pitanje fotokopija. A još
uvijek ne znam kako ću je dati uvezati. To je sve vrlo teško.«
»Ali isplaćuju ti tvoju stipendiju?«
»Ne.«
»Pa od čega živiš?«
»Od plaće.«
»Znači, radiš. Gdje?«
»Tamo, na sveučilištu.«
»U kojem svojstvu?«
»To je privremen, iluzoran posao. Razumiješ li? Moja je situacija svuda nezgodna −
uglavnom me podnose. I u domu isto tako. Zapravo, ja…«
Bacila je pogled na stražara. Htjela mu je reći da joj je policija već davno morala otkazati
pravo na stanovanje u studentskom domu u Strominki, ali ga joj je, greškom, produljila na
pola godine. Greška se mogla otkriti svakog dana! Ne, o tome nije mogla govoriti u
nazočnosti narednika MVD-a.
Nastavila je: »A i danas su mi odobrili posjetu samo zato što − evo, ovako je bilo…«
Ah, ali to se sve ne može ispričati u ciglih pola sata.
»Čekaj, pričat ćeš mi o tome kasnije. Htio bih te pitati: Ima li problema u vezi sa
mnom?«
»Vrlo teških, dragi. Daju mi − htjeli bi mi dati specijalnu temu. Trudim se da je ne
prihvatim.«
»Kakvu to ’specijalnu temu’?«
Bespomoćno je uzdahnula i opet pogledala stražara. Njegovo budno lice, koje je
izgledalo kao da će zalajati ili zagristi u nju, visilo je jedva metar daleko.
Nadja je podigla ruke bespomoćnom kretnjom. Morala bi objasniti da na sveučilištu
gotovo više i nema slobodnih tema. A prihvatiti zadanu temu znači ispuniti novi, još
detaljniji upitnik službe sigurnosti o mužu, muževim rođacima i rođacima njihovih rođaka.
Kad bi rekla: »Moj je muž osuđen po članu 58«, zabranili bi joj ne samo da radi na fakultetu,
već i da brani disertaciju. Kad bi odlučila da laže i rekla: »Moj muž je nestao u borbi«, tada bi
opet morala navesti njegovo prezime, i bilo bi dovoljno samo da provjere u kartoteci MVD-a,
pa da je osude zbog davanja lažnih podataka. Postojala je i treća mogućnost, ali pod
Glebovim pozornim pogledom Nadja je nije željela spomenuti.
Pripovijedala mu je živahno. »Znaš, ja sam u muzičkoj grupi na fakultetu. Neprestano
me šalju da sviram po koncertima. Nedavno sam svirala u Dvorani stupova, iste večeri kad i
Jakov Zak…«
Gleb se nasmiješio i kimnuo glavom, kao da nije baš sklon povjerovati.
»Bila je sindikalna priredba, pa se to slučajno dogodilo, ali ipak… A znaš − što je to bilo
smiješno! − glasali su protiv moje najbolje haljine, rekli su da nije dosta dobra za nastup.
Telefonirali su u kazalište i donijeli mi drugu, prekrasnu, sve do poda.«
»I svirala si, i onda su ti je odnijeli?«
»Pa da. Znaš, djevojke me kore što se oduševljavam muzikom. Ali ja im kažem ’Bolje
oduševljavati se nečim nego nekim’.«
Neržin zahvalno pogleda u ženu. Tada je zabrinuto upita: »Samo jedan čas, što je s onom
specijalnom temom…«
Nadja spusti pogled.
»Htjela sam reći − ali nemoj to uzeti k srcu, nicht wahr? − nekad si zahtijevao da se…
razvedemo.« Rekla je to vrlo tiho.
(Bila je to treća mogućnost, mogućnost koja bi joj opet otvorila put u život. Naravno, ne
bi pisala »razvedena« jer bi upitnik ipak zahtijevao prezime njenog bivšeg muža i njegovu
sadašnju adresu i imena njegove rodbine, pa čak i njihove datume rođenja, zanimanja i
adrese. Umjesto toga napisala bi »neudata«.)
Da, nekoć je to zahtijevao… Ali u ovom trenutku je zadrhtao. Tek je sad primijetio da joj
vjenčani prsten, koji je uvijek nosila, nije na prstu.
»Da, naravno«, složi se on vrlo odlučno.
»Znači, ti ne bi bio protiv toga… ako… budem morala… to učiniti?« S velikim naporom
podigla je pogled prema njemu. Oči su joj se raširile. Lijepe sive duge u njima blistale su,
moleći oproštenje i razumijevanje. »To bi − bilo samo na papiru«, dodala je samo dahom, bez
glasa.
»Odlično. To si već davno morala učiniti!« Neržin se složio glasom koji je izražavao
čvrsto uvjerenje, premda nije osjećao ni uvjerenje ni čvrstoću − odlučivši da tek poslije
posjete razmisli o značenju svega što se dogodilo.
»Možda neću morati«, reče ona pokornim glasom, navlačeći opet bundu na ramena. U
tom je trenutku izgledala umorna, iscrpljena. »Samo sam htjela − za svaki slučaj − da se
dogovorimo. Možda neću morati.«
»Ne, zašto ne? Imaš pravo. Ti si pametna djevojka«, ponavljao je Neržin bez osjećaja dok
su mu misli već skretale na ono glavno što se pripremao da joj kaže. »Važno je, draga moja,
da se previše ne nadaš da će meni isteći kazna!«
Neržin je već bio potpuno spreman za drugi rok, iza kojega će slijediti doživotni zatvor −
to se već dogodilo mnogim njegovim drugovima. To nije mogao spomenuti u pismima, i
morao je o tome govoriti sada.
Prestrašeni izraz pojavio se na Nadjinom licu.
»Kazna je uvjetna pojava«, tumačio je on govoreći hitro i tvrdo, naglašavajući riječi na
krivim mjestima tako da ga stražar ne može pratiti. »Može se u spirali nastavljati u
beskonačnost. Povijest je puna primjera. A čak i kad bi kojim čudom završila, nemoj
zamišljati da ćemo se ti i ja vratiti u naš grad, našem starom načinu života. Jednu stvar
moraš razumjeti i nikad je ne smiješ zaboraviti: ne prodaju se karte za prošlost. Na primjer,
najviše od svega žalim što nisam postolar. Kako bi ta vještina bila korisna u kakvom
sjevernom sibirskom selu, u Krasnojarsku, u donjim područjima Angare. To je jedini život za
koji se treba pripremati. Kome su tamo potrebne Eulerove matematičke formule?«
Uspio je: bivši gangster nije se micao, već je samo žmirkao dok su Neržinove misli letjele
kraj njega.
Ali Neržin je zaboravio − ne, on nije zaboravio − on nije shvaćao, baš kao što nitko drugi
nije shvaćao − da ljudi koji su navikli hodati po toploj sivoj zemlji, ne mogu odjednom
uzletjeti preko ledenih planinskih lanaca. On nije shvaćao da njegova žena i sada, kao i u
početku, metodički odbrojava dane i tjedne njegove kazne. Za njega je taj rok bio blistava
hladna beskonačnost, a za nju je preostalo još 264 tjedna, 61 mjesec, nešto malo više od pet
godina − mnogo manje vremena nego što je već prošlo, jer je on bio i u ratu i odonda nije
dolazio kući.
Kad je Neržin progovorio, strah na Nadjinom licu pretvorio se u užas.
»Ne, ne!« povikala je. »Nemoj to govoriti, dragi!« (već je zaboravila na stražara i više se
nije stidjela pokazivati svoje osjećaje). »Nemoj mi ubijati nadu! Ja to ne želim vjerovati. To
naprosto ne može biti! Ili si zaista mislio da ću te ostaviti?«
Gornja joj je usnica drhtala, lice joj se iskrivilo, oči su joj izražavale odanost, samo
odanost.
»Vjerujem ti, vjerujem, Nadjušenka!« reče on izmijenjenim glasom. »Ja sam to tako i
shvatio.«
Ona je ušutjela i opet se spustila na stolicu.
Na otvorenim vratima sobe pojavio se crni, dotjerani potpukovnik, budno promatrajući
to troje ljudi koji su se našli na okupu. Tiho je pozvao stražara.
Bivši je gangster nevoljko, kao da ga odvlače od kolača, prišao potpukovniku. Četiri
koraka iza Nadjinih leđa izmijenili su sve u svemu samo nekoliko riječi; ali za to je vrijeme
Neržin, spustivši glas, uspio upitati: »Poznaješ li Sologdinovu ženu?«
Navikla na tako nagle obrate u razgovoru, Nadja je uspjela odgovoriti: »Da.«
»I znaš gdje stanuje?«
»Da.«
»Njemu ne dopuštaju posjete. Reci joj da je on…«
Gangster se vratio.
»… ljubi, vjeruje u nju i nada se!« Gleb je jasno izgovarao.
»Ljubi je, vjeruje u nju i nada se«, ponovila je Nadja s uzdahom. Uporno je gledala u
svog muža. Godinama ga je proučavala, ali sad ga je na neki način vidjela u novom svjetlu.
»Ovo ti pristaje«, reče ona tužno.
»Što mi pristaje?«
»Sve. Ovo. Biti ovdje«, reče ona, prikrivajući značenje neobičnim infleksijama glasa,
tako da ga stražar ne bi mogao shvatiti.
Ali Neržinovo novo raspoloženje nije joj ga činilo bližim.
I ona je također odlučila da o svemu što je saznavala dobro razmisli tek poslije posjete.
Nije znala što će se iz svega toga izroditi, ali njeno je srce sad u njemu tražilo slabosti, bolest,
vapaje za pomoć − sve ono čemu bi žena mogla posvetiti ostatak svog života, čekati još
drugih deset godina i otići za njim u tajgu.
Ali on se smiješio! Smiješio se isto onako samopouzdano kao u Krasnoj Presnji! Uvijek je
bio sam sebi dovoljan. Nikad mu nije bila potrebna ničija samilost. Čak se činilo da mu je
udobno dok sjedi na malenoj klupici. Kao da se zadovoljno ogledavao po sobi, prikupljajući i
tu materijal za svoje misli. Izgledao je zdrav i oči su mu sjale. Je li mu zaista bila potrebna
odanost žene?
Međutim, Nadja nije o svemu tome još dobro promislila.
Neržin nije bio svjestan kakve je sumnje obuzimaju.
»Gotovo!« reče Klimentjev na vratima.
»Već?« upita Nadja iznenađeno.
Neržin se namršti trudeći se da se sjeti one najvažnije stvari koja je ostala na popisu što
ga je učio napamet prije posjete.
»Da, nemoj se iznenaditi ako me pošalju odavde, daleko, i ako moja pisma potpuno
izostanu.«
»Zar bi to mogli učiniti? Kamo?« poviče Nadja.
Kakva vijest! A on joj to tek sad kaže!
»Sam Bog zna«, reče on, značajno sliježući ramenima.
»Nećeš valjda reći da si počeo vjerovati u Boga?«
Ni o čemu nisu razgovarali!
On se nasmiješi. »Pascal, Newton, Einstein.«
»Rečeno vam je da ne spominjete nikakvih imena!« otrese se stražar. »Završimo,
završimo!«
Muž i žena ustali su zajedno i sad, kad više nije bilo opasnosti da im prekinu posjetu,
Neržin zagrli Nadju preko malog stola, poljubi je u obraz i upije se u mekane usne koje je već
potpuno zaboravio. Nije bilo nade da će se za godinu dana opet naći u Moskvi da ih opet
poljubi. Glas mu je drhtao od nježnosti: »Što god činiš, učiniti što je najbolje za tebe. A ja…«
Nije završio.
Gledali su jedno drugo u oči.
»Što je to!« zaurla stražar i povuče Neržina za rame. »Ukidam vam posjetu!«
Neržin se otrgne.
»Hajde, ukini je, i neka te vrag nosi«, promrmlja ispod glasa.
Nadja krene unatraške prema vratima, i rukom bez prstena mahne svom mužu u znak
oproštaja.
Zatim iščezne kroz vrata.
 38
JOŠ JEDNA POSJETA
Gerasimovič i njegova žena su se poljubili.
Gerasimovič je bio nizak, ne viši od svoje žene.
Njihov stražar bio je dobrodušan, priprost momak. Nije mu uopće bilo stalo ljube li se ili
ne. Čak mu je bilo neprilično što se mora miješati u njihov sastanak. Bio bi se okrenuo prema
zidu i tako prostajao pola sata, ali to nije bilo moguće; potpukovnik Klimentjev naredio je da
vrata svih sedam prostorija ostanu otvorena, da bi iz hodnika mogao držati stražare na oku.
Ni potpukovniku nije bilo stalo ljube li se zatvorenici sa svojim ženama ili ne. Znao je da
na taj način neće biti otkrivene nikakve državne tajne. Ali on se čuvao svojih stražara i svojih
zatvorenika, među kojima je bilo doušnika, i koji su mogli otkucati i samog Klimentjeva.
Gerasimovič i njegova žena su se poljubili.
Nije to bio jedan od onih poljubaca, koji su ih uzbuđivali u mladosti. Taj poljubac,
ukraden od vlasti i od sudbine, bio je bezbojan, bez ukusa, bez mirisa − blijedi poljubac,
kakav bi čovjek mogao izmijeniti s mrtvacem u snu.
Sjeli su, odijeljeni malim stolom s iskrivljenom šperpločom, koji je služio zatvoreniku
tokom saslušavanja.
Taj grubi stolić imao je povijest bogatiju od mnogih ljudskih života. Mnoge su godine
ljudi prosjedili za njim, jecali, drhtali od straha, borili se s mučnom nesanicom, izgovarali
ponosne, gnjevne riječi ili potpisivali odvratne optužbe protiv svojih bliskih. U pravilu im
nisu davali ni olovku ni pero − samo za rijetka, rukom pisana priznanja. Ali zatvorenici su
ostavili tragove na iskrivljenoj površini stola, zavojite ili uglate likove, koji su na neki
tajanstveni način sačuvali podsvjesna grčenja duše.
Gerasimovič pogleda svoju ženu.
Prva mu je pomisao bila kako je postala neprivlačna. Oči su joj upale. Oko očiju i usana
urezale su se bore. Koža joj je na licu omlohavila i činilo se da je Nataša uopće ne njeguje.
Kaput je bio predratni, i već ga je odavno trebalo barem preokrenuti. Krzno je na ovratniku
bilo poleglo i izlizano, a marama je bila prastara. Činilo mu se da se sjeća kad su je kupili na
kupone, nekoć davno u Komsomolsku na Amuru; a kaput je nosila već i u Lenjingradu kad je
išla na Nevu po vodu.
Ali tu podlu misao, koja se uzdizala iz dubine njegova bića, misao da mu je žena ružna,
Gerasimovič je potisnuo. Pred njim je bila žena, jedina na svijetu, koja je bila njegova
polovica. Pred njim je bila žena, koja je dijelila njegove uspomene. Koja bi mu mlada
djevojka, privlačna i svježa, ali neshvatljiva neznanka, sa svojim vlastitim, različitim
uspomenama, mogla značiti više od njegove žene?
Nataši još nije bilo ni osamnaest godina kad su se prvi put upoznali u kući na Srednjoj
Podjačeskoj, kod Lvinskog mosta, na dočeku Nove godine 1930. Za šest dana tome će biti
dvadeset godina. Nataši je bilo tačno devetnaest godina kad su ga prvi put uhapsili. Zbog
sabotaže.
Gerasimovič je počeo raditi kao inženjer u doba kad je riječ »inženjer« bila tako reći
sinonim za riječ »neprijatelj«, i kad se smatralo normalnim sumnjati u svakog inženjera da je
saboter. Gerasimovič, koji je tek diplomirao na fakultetu, nosio je cviker zbog kratkovidnosti,
što ga je činilo posve nalik intelektualcu prikazanom na plakatima protiv špijuna u
tridesetim godinama. Svakome je kimao, bilo to potvrdno ili ne, i govorio »oprostite, molim
vas« vrlo blagim glasom. Na sastancima je uvijek šutio i sjedio kao miš. Nije čak ni shvaćao
koliko svima ide na živce.
Ali bez obzira koliko su se trudili da izmisle optužbu protiv njega, jedva su uspjeli da mu
kaznu navuku na tri godine. Kad je stigao na rijeku Amur odmah su mu ukinuli nadzor.
Njegova zaručnica došla je za njim i postala mu ženom.
 Bila je rijetka noć kad muž i žena nisu sanjali o Lenjingradu. I bili su spremni da se vrate
− trideset pete. A tada su u njihovom smjeru počele pristizati nove bujice zatvorenika…
Natalija Pavlovna također je pažljivo promatrala svog muža. Dobro je pamtila vrijeme
kad je gledala kako se to lice mijenja, kako usta postaju tvrda, a oči hladne, pa čak i okrutne
iza cvikera. Ilarion Pavlovič prestao se klanjati ljudima, prestao je govoriti »oprostite,
molim«. Neprestano su mu predbacivali njegovu prošlost. Izbacili bi ga s jednog mjesta i
zaposlili drugdje, na poslu potpuno neprikladnom za osobu njegova obrazovanja. Selili su iz
mjesta u mjesto, živjeli u oskudici, izgubili kćer, izgubili sina. I, napokon, odlučivši da sve
stave na kocku, vratili su se u Lenjingrad. Stigli su u lipnju 1941.
Tu im je bilo teže nekako se smjestiti nego ikad prije. Karakteristika je neprestano visila
nad mužem. Ipak taj laboratorijski duh nije oslabio, već ojačao u teškom fizičkom radu,
kojega se prihvatio jer drugoga nije bilo. Preživio je jesensko kopanje rovova. S prvim
snijegom postao je grobar.
Ta sablasna profesija bila je najpotrebnija i najunosnija u opsjednutom gradu. Kao
posljednju počast mrtvacu, preživjeli su davali grobaru svoje prosjačke mrvice kruha.
Čovjek nije mogao jesti taj kruh ne drhteći. Ali Ilarion je našao ispriku za sebe: »Nas
nisu žalili; nećemo žaliti ni mi!«
Bračni je par preživio. Ali čak i prije kraja opsade, Ilariona su uhapsili zbog namjere da
izda svoju zemlju. U Lenjingradu su mnoge uhapsili zbog namjere. Napokon, nije se direktno
moglo optužiti za izdaju ljude koji uopće nisu bili na okupiranom teritoriju.
Natalija Pavlovna pažljivo je gledala svog muža, ali začudo, nije vidjela nikakva traga tih
teških godina. Njegove su oči hladno i inteligentno gledale kroz stakla cvikera. Obrazi mu
nisu upali. Nije imao bora. Odijelo mu je bilo skupocjeno. Kravata pažljivo svezana.
Čovjek bi mogao pomisliti da je ona sjedila u zatvoru, a ne on.
I njena je prva ružna pomisao bila da on zaista vrlo dobro živi u tom specijalnom
zatvoru. Nije progonjen, bavi se svojim naučnim radom i uopće ne misli na patnje svoje žene.
Potisnula je tu pakosnu misao.
Upitala ga je slabim glasom: »Onda, kako je tamo kod tebe?«
Kao da je morala čekati dvanaest mjeseci na tu posjetu, misliti na svog muža trista
šezdeset noći u ledenom udovičkom krevetu, da bi upitala: »Onda, kako je tamo kod tebe?«
A Gerasimovič, kome život nikad nije dopustio da razvije dokraja snagu svog uma, čiji je
svijet bio ograničen na postojanje robijaša u tajgi, u pustinji i samici istražnog zatvora, i koji
je sad uživao u blagostanju tajne ustanove, odgovori: »Nije loše.«
Imali su svega pola sata. Sekunde su prolazile. Trebalo je postaviti desetke pitanja,
izgovoriti želje i potužiti se. A Natalija Pavlovna upita: »Kad si saznao za ovu posjetu?«
»Prekjučer. A ti?«
»U utorak. Potpukovnik me baš sada upitao jesam li ti sestra.«
»Zato što imamo isto očevo ime?«
»Da.«
Kad su se zaručili i kasnije, kad su živjeli na Amuru, svi su ih smatrali bratom i sestrom.
Imali su onu neku sretnu vanjsku i unutarnju sličnost, koja od para čini više nego muža i
ženu.
»Kako je na poslu?«
»Zašto pitaš?« upita ona uznemireno. »Zar si čuo?«
»Što?«
On je nešto znao, ali nije znao da li je ona baš to mislila. Znao je da vani proganjaju žene
zatvorenika.
Ali kako je mogao znati da je prošle srijede njegova žena otpuštena s posla zato što je
udata za njega? Posljednja tri dana, budući da su je već obavijestili o posjeti, nije tražila novi
posao. Iščekivala je taj sastanak kao da bi se moglo dogoditi neko čudo, kao da bi ta posjeta
mogla preplaviti njen život nekim velikim svjetlom, koje će joj pokazati što da učini.
Ali kako je mogao on dati dobar savjet, on, koji je toliko godina bio zatvoren i tako
potpuno nenavikao na građanski život?
Morala se odlučiti: da li da ga se odrekne ili ne.
U ovoj sivoj, slabo ugrijanoj sobi, u blijedom svjetlu rešetkastih prozora, isticala je
posjeta, i njena se nada u čudo gasila.
Natalija Pavlovna shvatila je da u ovih sumornih pola sata ne može iznijeti mužu svoju
usamljenost i patnju, da se on kreće vlastitim kolosijekom, da vodi svoj vlastiti uhodani život.
On i tako ne bi ništa shvatio, pa čemu ga onda uznemiravati?
Stražar se makne na drugu stranu sobe i stade proučavati žbuku na zidu.
»Pričaj mi o sebi«, reče Ilarion Pavlovič, držeći ženinu ruku preko stola. U njegovim je
očima sjala ona topla nježnost, kojom ju je on promatrao čak i u najokrutnijim mjesecima
opsade.
»Larik! Postoji li mogućnost da ti nešto skrate?«
Ona je mislila da mu skrate kaznu. U logoru kraj rijeke Amur, svaki dan koji je radio
računao se kao dva dana kazne, te mu je rok za toliko bio skraćen.
Ilarion strese glavom. »Kako bi mi mogli skratiti kaznu? Ovdje toga nikad nije bilo, ti to
dobro znaš. Ovdje čovjek mora nešto veliko izumiti − onda te ranije puste. Ali nezgoda je u
tome što su izumi…«, on pogleda u stražareva leđa, »pa − recimo, vrlo nepoželjni.«
Nije joj to mogao jasnije reći.
Uzeo je ruku svoje žene, i blago je pomilovao obrazom.
U zamrznutom Lenjingradu nije zadrhtao kad bi prihvatio ukopni kruh od nekoga, kome
će samome biti potreban ukop narednog dana. Ali sad nije mogao…
»Je li ti tužno tako samoj? Je li ti vrlo tužno?« upitao je nježno, još uvijek joj milujući
ruku obrazom.
»Tužno?« Već ju je sad hvatao očaj, jer je posjeta gotovo završila, i ubrzo će izići na
bedem Lefortova isto kao i prije, bez novog sadržaja, na tužne ulice, sama, sama, sama. Ta
zatupljujuća besciljnost svakog čina i svakog dana! Ništa slatko, ništa oštro, ništa gorko,
život poput sive vate.
»Nataločka!« on joj je milovao ruke. »Ako izračunaš koliko je već od tog roka prošlo, nije
tako mnogo ni ostalo. Tek tri godine. Samo tri…«
»Samo tri!« prekine ga ona uvrijeđeno, svjesna da joj glas drhti i znajući da se ne može
savladati. »Samo tri? Za tebe − samo! Za tebe je biti odmah oslobođen ’vrlo nepoželjno’. Ti
živiš među prijateljima! Baviš se svojim najdražim poslom. Nitko te ne proganja. A ja sam
otpuštena s posla, nemam od čega živjeti. Nigdje me neće uposliti. Ne mogu više! Nemam
više snage. Ne mogu više proživjeti ni jedan mjesec! Bilo bi mi bolje da umrem! Susjedi me
progone koliko god mogu. Izbacili su mi kovčeg, strgli su moju policu sa zida, znaju da se ne
usuđujem reći ni riječi. Znaju da me mogu dati izjuriti iz Moskve! Prestala sam odlaziti k
svojim sestrama, tetki Ženji; svi mi se rugaju, svi kažu da nikad nisu vidjeli takvu budalu.
Neprekidno me nagovaraju da se razvedem od tebe i ponovo udam. Kad će to sve završiti?
Pogledaj što je od mene postalo! Meni je trideset sedam godina. Za tri godine bit ću starica.
Vraćam se kući i uopće ne kuham večeru, ne pospremam sobu; svega mi je dosta. Samo se
srušim na krevet i ležim bez snage. Larik, dušo moja, molim te učini nešto da te brže
oslobode. Ti imaš genijalnu glavu. Molim te, izumi nešto. Spasi me. Spasi me!«
Uopće to nije namjeravala reći. Bila je potpuno slomljena. Tresući se od jecaja i ljubeći
ruku svom mužu, spustila je glavu na grubi neravni mali stolić, na kome je bilo proliveno
mnogo takvih suza.
»Molim vas, smirite se«, reče stražar s osjećajem krivnje, bacivši pogled na otvorena
vrata.
Gerasimovičevo se lice ukoči. To nepristojno jecanje čulo se po čitavom hodniku.
Potpukovnik se pojavio prijeteći na vratima, bijesno se zagledao u ženina leđa i lično
zatvorio vrata.
Po propisima suze nisu bile izričito zabranjene, ali ako se shvati pravi smisao slova
zakona, nije im moglo biti mjesta.
 39
MEĐU OMLADINOM
»To uopće nije komplicirano. Uzme se malo otopine klora i namaže na pasoš, ovako.
Treba samo znati koliko ga dugo treba ostaviti − i onda isprati.«
»A što onda?«
»Osuši se, i onda nema ni traga, čist je, potpuno nov − i sad lijepo sjedneš i našaraš neko
novo ime. Sidorov ili Petrušin, rođen u selu Krjuši.«
»I nikad vas nisu uhvatili?«
»Zbog toga? Klara Petrovna − ili možda − da li biste mi dopustili drskost…«
»Što?«
»… da vas zovem Klara − kad nitko ne sluša?«
»Možete.«
»Pa znate, Klara, prvi put kad su me uhapsili bio sam bespomoćan i nedužan dječak. Ali
drugi put − o-ho! Bio sam na svesaveznoj listi zločinaca, i to baš onih teških godina od kraja
četrdeset pete do četrdeset sedme. To je značilo da moram krivotvoriti ne samo pasoš, ne
samo prijavu boravka u njemu, već i radnu knjižicu, ispravu za kupone za namirnice, i
prijavu za kupovanje u trgovini. A uz to sam dobio izvanredne kupone za kruh, prodavao ih i
od toga živio.«
»Ali to je vrlo ružno.«
»A tko kaže da je lijepo? Prisilili su me − nisam ja to sam izmislio.«
»Ali mogli ste naprosto raditi.«
»’Sam rad’ neće vam mnogo donijeti. Znate, od rada pravednika ne nastaju kamene
palače. A i što bih ja mogao raditi? Nisu mi dali priliku da izučim neki zanat ili neku
vještinu. Nisu me uhvatili, ali pravio sam greške. Na Krimu, jedna djevojka u pasoškom
odjelu − samo nemojte misliti da sam ja s njom nešto imao − bila je prijazna, i otkrila mi je
tajnu o rednom broju na mom pasošu: stanovita slova bila su šifra, koja je značila da sam bio
na okupiranom području.«
»Ali niste bili!«
»Ne, jasno da nisam, ali to i nije bio moj pasoš! Zato sam morao kupiti novoga.«
»Gdje?«
»Klara! Živjeli ste u Taškentu i bili ste na Tezikovskom sajmištu, a pitate me gdje! Htio
sam kupiti i orden Crvene zastave, ali tip je tražio dvije tisuće rubalja, a ja sam imao samo
tisuću osamsto, ali on je bio tvrdoglav: dvije tisuće ili ništa.«
»A što biste s odlikovanjem?«
»A što će bilo kome odlikovanje? Vrlo jednostavno, naprosto sam se htio malo praviti
važan, izigravati vojničinu s fronta. Da sam imao tako trijeznu glavu kao vi…«
»Kako ste došli na ideju da imam trijeznu glavu?«
»Trijeznu, hladnokrvnu, a gledate tako… inteligentno.«
»Ma hajte.«
»Istina. Čitav sam život sanjao da upoznam djevojku trijezne glave.«
»Zašto?«
»Zato što sam nagao i mahnit, i ona bi me sprečavala da činim gluposti.«
»Dobro, nastavite, molim vas, s vašom pričom.«
»Gdje sam ono bio? A, da, kad sam izišao iz Lubjanke, naprosto mi se vrtjelo u glavi od
sreće. Ali negdje je u meni, onaj sitni pas čuvar pitao: Kakvo je to čudo? Kako to može biti?
Napokon, oni nikad nikoga ne puštaju, to su mi rekli i u ćeliji: kriv ili nekriv, dobiješ deset
godina i pet za dodatak − i pravac u logor.«
»Što to znači ’za dodatak’?«
»Pa, brnjica na pet godina.«
»Što znači ’brnjica’?«
»Bože moj, što ste vi neobrazovani! I još ste kći tužioca! Zašto se malo ne zanimate za
ono što vaš otac radi? ’Brnjica’ znači da ne možete gristi. Lišeni ste građanskih prava. Ne
možete birati ni biti biran.
»Čekajte malo, netko dolazi.«
»Odakle? Ne bojte se, to je Zemelja. Sjedite kao što ste i prije sjedili. Molim vas!
Nemojte otići. Otvorite ovaj fascikl. Tako. Proučavajte ga… I tako sam smjesta shvatio da su
me pustili zato da bi me držali pod prismotrom, da vide s kojim ću se momcima sastati, hoću
li opet k Amerikancima na ladanje; i da to neće biti nikakav život. I zato sam ih nasamario!
Oprostio sam se s majkom. Otišao sam od kuće noću. Otišao sam k jednom starčiću. I on me
uputio u krivotvorenje. I tada je dvije godine trajala svesavezna potraga za Rostislavom
Doroninom. A ja, pod lažnim imenima − i u Centralnu Aziju, na Isik-Kul, zatim na Krim, u
Moldaviju, Armeniju, na Daleki istok. A onda sam se jako zaželio mame. Ali nisam mogao
otići kući. Pošao sam u Zagorsk i tamo sam u tvornici dobio posao kao nekakav šegrt,
potrčko, a mama me dolazila posjećivati nedjeljom. Radio sam tamo nekoliko tjedana, a onda
sam zaspao i zakasnio na posao. I osudili su me!«
»Uhvatili su vas?«
»Ni govora! Osudili su me na tri mjeseca pod lažnim imenom. Bio sam na robiji, a
svesavezna potraga je i dalje javljala: Rostislav Doronin! Modre oči, pravilan nos, kosa
crvena, madež na lijevom ramenu. Dobro ih je koštala ta potraga. Odgudio sam svoja tri
mjeseca, dobio pasoš od upravitelja i pokupio se na Kavkaz.«
»Opet na putovanje?«
»Nego?«
»A kako su ipak?…«
»Kako su me uhvatili? Htio sam studirati.«
»Pa vidite, privlačio vas je pošten život. Čovjek mora učiti, to je važno. To je plemenito.«
»Bojim se, Klara, da to nije uvijek tako plemenito. To sam kasnije saznao u zatvoru, u
logorima. Ako vaš profesor želi zadržati svoju plaću i boji se da ne izgubi mjesto, hoćete li od
njega naučiti nešto plemenito? Na fakultetima humanističkih nauka? Je li, vi ste studirali na
tehničkom?«
»Studirala sam i na humanističkom.«
»I odustali ste? Pričat ćete mi kasnije. Da, morao sam biti strpljiv i čekati priliku da
kupim svjedodžbu desetljetke. Ne bi je uopće bilo teško nabaviti, ali nemar, to je ono što nas
na kraju zakopa! Pomislio sam: pa nisu valjda ludi da me još traže, ovakvog klinca, vjerojatno
su me već davno zaboravili. I uzeo sam svoju vlastitu staru svjedodžbu i upisao se na
fakultet, ali u Lenjingradu, na odsjeku za zemljopis.«
»A u Moskvi ste studirali povijest?«
»Zavolio sam zemljopis poslije tolikog skitanja. To je zanimljivo kao vrag. Putuješ i
gledaš oko sebe: planine, doline, tajga, suptropski pojas! Sve moguće vrsti različitih ljudi! I
onda, što se dogodilo? Išao sam na fakultet tjedan dana, kad su me ščepali. I opet natrag!
Sad na dvadeset pet godina! Otpremili su me u tundru, gdje još nisam bio − na praksu iz
zemljopisa!«
»I možete o tome govoriti smijući se?«
»A kakve bi koristi bilo od plača? Da sam ja zbog svega plakao, Klara, ne bih imao
dovoljno suza. Nisam ja jedini. Poslali su me u Vorkutu − a kakva je tamo banda razbijača!
Iskopavaju ugljen! Čitava Vorkuta ovisi o zekovima, čitav sjever. To je ispunjenje sna
Thomasa Morea.«
»Čijeg? Stidim se, ja toliko toga ne znam.«
»Thomasa Morea, starca koji je napisao Utopiju. Imao je savjesti da prizna da će društvo
uvijek zahtijevati stanovite vrsti grubog i teškog rada. Nitko neće biti voljan da ga obavlja.
Zašto i bi? More je o tome razmišljao i pronašao rješenje. Očigledno će i u socijalističkom
društvu biti ljudi koji se neće pokoravati pravilima. Njih će zapasti posebno teški poslovi. I
tako je logore izmislio Thomas More. To je vrlo stara ideja.«
»Ne znam što da mislim. Živjeti na taj način u naše vrijeme: krivotvoriti pasoše,
mijenjati gradove, lutati kao list na vjetru − nikad u životu nisam srela ljudi poput vas.«
»Klara, pa ni ja nisam takav! Okolnosti mogu od nas učiniti đavola. Znate da način
života određuje svijest. Bio sam miran dječak, slušao sam majku, čitao sam Zraku svjetla u
mračnom kraljevstvu od Dobroljubova. Ako bi mi milicioner zaprijetio prstom, srce bi mi se
spustilo u pete. Čovjek raste, i neopazice upada u sve to. Jer što mi je preostalo? Da sjedim
kao zec, i čekam da me zgrabe po drugi put?«
»Ne znam što ste mogli učiniti, ali kako se može tako živjeti! Mogu zamisliti kako je to
tegobno: uvijek ste izvan društva. Vi ste nekakav suvišan, progonjen čovjek.«
»Pa, znate, katkada je tegobno, a katkada i nije. Jer kad se malo ogledate po
Tezikovskom sajmištu − napokon, ako čovjek prodaje novo novcato odlikovanje i praznu
diplomu koja uz to spada, što mislite, gdje to potkupljivo stvorenje radi? U kakvoj
organizaciji? Možete li zamisliti? Slušajte, Klara; ja sam i sam pobornik poštenog života, ali
poštenog života za svakoga, razumijete li, za svakog posljednjeg čovjeka!«
»Ali ako svi čekaju na druge, onda to nikad neće početi. Svatko mora…«
»Svatko bi morao, ali ipak to ne čini. Slušajte, Klara, objasnit ću vam to posve
jednostavno. Protiv čega je bila revolucija? Protiv privilegija. Čega je ruskom narodu bilo već
preko glave? Privilegija: što su neki odjeveni u kombinezone, a drugi u samurovinu, što se
neki vuku pješke dok se drugi voze kočijom, što neki na znak sirene jure u tvornice, dok se
drugi tove po restoranima. Istina?«
»Naravno.«
»Tačno. Onda zašto se sada ljudi ne odriču privilegija već ih traže? Što se o meni može
reći? Zar sve počinje od mene? Promatrao sam starije. Nagledao sam ih se. Živio sam u
malom gradu u Kazakstanu. I što sam vidio? Recimo, žene mjesnih rukovodilaca − jesu li se
ikad našle u trgovini? Nikad! Mene su lično poslali da dostavim sanduk makarona prvom
sekretaru Okružnog komiteta Komunističke partije. Čitav sanduk. Neotvoren. Bilo mi je
jasno da nije bio sam taj jedan sanduk, i ne samo tog jednog dana.«
»Da, to je strašno! Od toga mi se uvijek smuči. Vjerujete li mi?«
»Naravno da vam vjerujem. Pa zašto ne bih vjerovao živom čovjeku? Radije nego knjizi
objavljenoj u milijun primjeraka… A onda, te privilegije − one zahvaćaju ljude poput kuge.
Ako čovjek može kupiti stvari u nekoj posebnoj trgovini, gdje drugi ne mogu, nikad neće
kupovati drugdje. Ako čovjeka mogu liječiti u specijalnoj klinici, nikad se neće liječiti
drugdje. Ako se čovjek može voziti u službenim, njemu lično dodijeljenim kolima, neće mu
ni na pamet pasti da se vozi na neki drugi način. Ako ima neko posebno privilegirano mjesto
kamo se može samo s propusnicama, onda će ljudi učiniti bilo što da dođu do te propusnice.«
»To je istinito; i to je užasno.«
»Ako čovjek može podići ogradu oko sebe, sigurno će je podići. I taj je pasji sin bio
dijete, penjao se preko trgovčevog plota i krao jabuke, i mislio da je u pravu. Sada podiže oko
sebe visoku, čvrstu ogradu kroz koju nitko ne može vidjeti, zato što mu to odgovara. A on
misli da je i ovog puta u pravu.«
»Rostislave Vadimiču…«
 »Zašto me zovete Vadimič? Dosta je Ruska.«
»Teško mi je da vas tako zovem.«
»E, onda ću ustati i otići. Čujem zvono za ručak. Ja sam Ruska za svakoga, a posebno za
vas − i ne želim da bude drugačije.«
»Pa, dobro, neka bude. Ruska, nisam ni ja potpuno budalasta. I sama sam mnogo
razmišljala. Moramo se boriti protiv svega toga. Ali svakako ne na taj način kao vi.«
»Pa, ja se uopće još nisam borio. Naprosto sam došao do zaključka da, ako želimo
jednakost, onda neka bude jednakost za svakoga, a ako ne, onda nek ide u božju mater. Oh,
oprostite, nisam htio… Sve to vidimo već u djetinjstvu: u školi nam blebeću lijepe riječi, ali
ne možeš se maknuti ni koraka bez veza, ne možeš nikuda dospjeti bez podmazivanja. I zato
izrastamo spretni i lukavi − bezobrazluk je posebna sreća!«
»Ne, ne, ne smijete tako! Mnogo je toga pravednog u našem društvu. Vi pretjeravate. Ne
smijete tako! Mnogo ste toga vidjeli i istina je da ste mnogo propatili, ali ’Bezobrazluk je
posebna sreća’ nije životna filozofija. Ne može tako!«
»Ruska! Već je zvonilo za ručak, jesi li čuo?«
»Dobro, Zemelja, samo idi, doći ću začas. Klara! Sad vam govorim promišljeno i svečano:
od sveg srca želio bih živjeti različito. Ali kad bih samo imao druga − razumnog − družicu…
Kad bismo barem mogli zajedno donositi planove. Udesiti život kako treba. Ne znam da li
vam sve to mogu reći.«
»Možete.«
»S koliko ste pouzdanja to rekli! A ipak je nemoguće… S vašim porijeklom… Vi ste iz
posve različitog društva.«
»Moj život nije bio lak, nemojte misliti. Ja mogu razumjeti.«
»Jučer i danas tako ste me prijazno gledali da vam želim reći sve, baš kao što bih rekao
nekome tko mi je blizak… U svakom slučaju, ja sam samo izvana, da tako kažem, zatvorenik
osuđen na dvadeset i pet godina. Ja − oh, kad bih vam samo mogao reći na rubu kakvog
ponora sad stojim! Svaki običan čovjek umro bi od srčanog udara. Ali o tome kasnije… Klara!
Želim vam reći da imam vulkansku energiju. Dvadeset pet godina − to je glupost. Lako je
odavde izići. Upravo ovog jutra smislio sam kako ću se izvući iz Mavrina. Od dana kad bi mi
moja zaručnica kazala: ’Ruska, pobjegni! Ja te čekam!’, kunem vam se da bih za tri mjeseca
pobjegao. Krivotvorio bih pasoš. To bi mi uspjelo. Odveo bih je u Čitu, u Odesu, u Veliki
Ustjug. I započeli bismo novi, pošteni, inteligentni, slobodni život.«
»Ah, zaista lijep život!«
»Znate kako junaci u Čehovu uvijek govore: ’Za dvadeset godina! Oh, za trideset godina!
Za dvije stotine godina! Raditi samo jedan pošteni dan u ciglani, i vratiti se kući umoran!’
kako su to bili smiješni snovi! Ne, ja se samo šalim. Zapravo sam ozbiljan. Potpuno ozbiljno
želim studirati i želim raditi. Samo ne posve sam. Klara! Pogledajte kako je tiho. Nikoga
nema ovdje. Da li biste voljeli poći u Veliki Ustjug? To je spomenik starine. Nisam još tamo
bio.«
»Kako ste vi neobičan čovjek!«
»Tražio sam je na lenjingradskom univerzitetu, ali nisam znao gdje bih je našao.«
»Koga?«
»Klaročka, ženine ruke mogu me oblikovati u što god žele − u velikog varalicu, sjajnog
kartaša ili vodećeg stručnjaka za etruščanske vaze ili kozmičke zrake. Štogod vi želite, ja ću
postati.«
»Krivotvorit ćete diplomu?«
»Ne, zaista ću to učiniti. Štogod kažete, ja ću postati. Samo vi ste mi potrebni. Potrebna
mi je samo ta vaša glava, koju tako polako okrećete kad ulazite u laboratorij…«
 40
ČISTAČICA
General-major Pjotr Afanasijevič Makarigin, diplomirani pravnik, već je davno služio
kao tužilac u specijalnim slučajevima, drugim riječima, u slučajevima gdje je bilo najbolje da
javnost o njima ništa ne sazna i koji su se prema tome vodili u tajnosti. Bio je tužilac koji,
premda ne slavan, ipak nije bio ni posve obična soja, te je bio nepokolebivo čvrst u vršenju
svoje dužnosti.
Imao je tri kćeri, sve od prve žene, koja je bila njegova družica u građanskom ratu i
umrla kad se Klara rodila. Kćeri je odgojila maćeha, koja im je bila, kao što se obično kaže,
dobra majka.
Kćeri su se zvale Dinera, Dotnara i Klara. Dinera je proisteklo iz ruske fraze »dijete nove
ere«. Dotnara je proisteklo iz fraze »kći radnog naroda«. A Klaru su naprosto nazvali Klara, i
nitko u obitelji nije znao značenje tog imena.
Među kćerima bio je razmak od dvije godine. Srednja, Dotnara, završila je
desetogodišnje školovanje − gimnaziju − četrdesete i preduhitrivši Dineru, udala se mjesec
dana ranije od nje, u proljeće četrdeset prve. Bila je tada vitka djevojka s plavim uvojcima
koji su joj padali do ramena i vrlo ju je veselilo da je zaručnik izvodi na ples u hotel
Metropol. Njen se otac ljutio što se tako rano udala, ali morao se s time pomiriti. Istina, zet
mu je slučajno bio upravo po volji − diplomirani student Diplomatske škole, vrlo inteligentan
mladić s moćnim zaštitnicima, sin slavnog oca koji je poginuo u građanskom ratu. Zet se
zvao Inokentij Volodin.
Najstarija kći, Dinera − dok joj je majka trčala u školu da nekako ispravi njene loše
ocjene u matematici − mahala je nogama na divanu i čitala i prečitavala čitavu svjetsku
literaturu od Homera do Claude Farrerea. Pošto je završila gimnaziju, uz pomoć svog oca,
upisala se u Institut za kinematografiju kao studentica glume, i u drugoj godini udala se za
poznatog režisera, bila s njim evakuirana u Alma-Atu, igrala glavnu junakinju u njegovom
filmu, zatim ga ostavila iz razloga kreativne prirode, udala se za već oženjenog generala u
intendanturi i otišla s njim na front − ali u treći ešalon, najbolje područje u ratu, koje ne
zahvaćaju neprijateljske granate ali do kojega ne dosežu ni strahovite kušnje domaćeg
fronta. Tamo je upoznala pisca koji je upravo ušao u modu, ratnog dopisnika Galahova, i
pošla s njim da sakuplja materijal o heroizmu za novine. Prepustila je generala njegovoj
bivšoj ženi i otišla s piscem u Moskvu. Od onda je pisac daleko napredovao. Dinera je
predsjedala literarnom salonu, uživala glas jedne od najinteligentnijih žena u Moskvi, pa je o
njoj čak napisan i epigram:
Ugodno mi je s vama šutjeti, zato
što mi ni do riječi doći ne date.
Tako je osam godina Klara bila jedino dijete koje je ostalo kod kuće. Nitko za Klaru nije
govorio da je lijepa, i čak su je rijetko nazivali »zgodnom«. Ali imala je čisto, otvoreno lice,
čvrstih crta. Ta snaga kao da je počinjala negdje oko njenih sljepoočnica. Čvrstoća se
ogledala i u mirnim pokretima njenih ruku. Rijetko se smijala. Isto tako nije voljela mnogo
govoriti, ali je zato voljela slušati.
Klara je završila devetu godinu školovanja kad se na njenu glavu spustilo sve odjednom:
udaja obih sestara, početak rata, odlazak s maćehom u Taškent. (Otac ih je otpremio 25.
lipnja.) Zatim je i njen otac otišao u vojsku, kao divizijski tužilac.
Proveli su tri godine u Taškentu, u kući nekog starog prijatelja njenog oca, zamjenika
jednog od tamošnjih javnih tužilaca. U njihov tihi stan na drugom katu, iza zatvorenih
kapaka, u blizini Okružnog oficirskog kluba nije prodirala ni južna vrućina, ni tuga grada.
Mnoge su muškarce uzimali u vojsku iz Taškenta, ali u grad ih je navrlo još deset puta toliko.
Premda je svaki od njih mogao dokazati da mu je mjesto tu, a ne na frontu, Klara se nije
mogla oteti osjećaju da je utonula u otpadne vode. Vječni zakon rata funkcionirao je
neumoljivo: premda su ljudi koji su odlazili na front odlazili nevoljko, ipak su otišli najbolji i
najhrabriji; i po istom je zakonu odabiranja većina njih poginula. Vrhunac ljudskog duha i
čistog junaštva bio je pet tisuća kilometara daleko, a Klara je živjela među neprivlačnim
drugorazrednim ljudima.
Klara je završila školu u Taškentu. Počelo se raspravljati kamo će se upisati. Nekako je
ništa nije posebno privlačilo, ništa u njoj još nije bilo određeno. Dinera je odlučila mjesto nje.
U pismima, i kad se došla oprostiti prije odlaska na front, vrlo je uporno inzistirala na tome
da se Klara upiše na literaturu.
I to je i učinila, premda je još od školskih dana znala da je ta vrst literature dosadna:
Gorki je bio vrlo ispravan, ali nekako nezanimljiv; Majakovski vrlo ispravan, ali nekako
nespretan; Saltikov-Ščedrin vrlo napredan, ali umreš od dosade prije nego ga pročitaš
dokraja; Turgenjev je bio ograničen na svoje plemićke ideale; Gončarov povezan s počecima
ruskog kapitalizma; Lev Tolstoj počeo je zagovarati patrijarhalno seljaštvo (a njihova im
nastavnica nije preporučala da čitaju Tolstojeve romane, jer su bili vrlo dugački i samo su
zamućivali jasne kritičke eseje koji su o njemu napisani). A poslije toga na brzinu su
preletjeli skupinu pisaca, njima potpuno nepoznatih: Dostojevskog, Stepnjaka-Kravčinskog i
Suhovo Kobilina, istina, čovjek nije morao upamtiti ni njihova imena. U čitavom tom dugom
nizu samo je Puškin sjao poput sunca.
Čitavo se proučavanje literature u školi sastojalo od intenzivnog razmatranja onoga što
su ti pisci pokušali izraziti, proučavanja njihovog položaja i socijalnih ideja koje su širili. To
se primjenjivalo i na sovjetske pisce i na pisce »bratskih naroda« Sovjetskog Saveza. Sve do
kraja i Klari i njenim kolegicama ostalo je posve nejasno zašto ti ljudi zaslužuju toliko
pažnje: oni nisu bili najinteligentniji (novinari i kritičari, a posebno partijski rukovodioci,
bili su listom pametniji od njih); oni su često činili greške, zaplitali se u kontradikcije koje je
čak i učenik mogao otkriti, padali su pod strane utjecaje − a ipak se o njima moralo pisati
referate i drhtati zbog svakog pogrešnog slova ili zareza. Ti vampiri mladih duša nisu mogli
izazvati nikakvog osjećaja osim mržnje.
Za Dineru, međutim, literatura je bila nešto posve različito, nešto iskreno preosjećajno i
veselo, i ona joj je obećala da će i na fakultetu literatura biti takva. Klari se, međutim, nije
učinila nimalo veselijom nego u školi. Predavanja su se održavala o staroslavenskom pismu i
spomenicima, manastirskim legendama, mitološkim i komparativno-povijesnim školama, i
sve je to bilo poput pisma na vodi. U literarnim kružocima razgovarali su o Louisu Aragonu i
Howardu Fastu, te o utjecaju Gorkoga na uzbečku literaturu. Sjedeći na predavanjima i
posjećujući isprva te kružoke, Klara je neprestano čekala neće li čuti nešto važno o životu, na
primjer, o pozadinskom Taškentu.
Brat jedne njene kolegice iz desetog razreda ubijen je kad su on i njegovi prijatelji
pokušali ukrasti kruh iz jurećeg vlaka. U fakultetskom hodniku Klara je slučajno bacila
napola pojedeni sendvič u kantu za smeće. Istog časa jedan student iz njenog kružoka o
Aragonu prišao je, izvukao sendvič iz kante i, nespretno se sakrivajući, spremio ga u džep.
Jedna od studentica povela je Klaru da joj dade savjet o kupovanju na Tezikovskom sajmištu,
najvećem tržištu robe iz druge ruke u Centralnoj Aziji, odnosno u čitavom Sovjetskom
Savezu. Gomila je prekrivala dva bloka. Tu je već bilo mnogo ratnih invalida − šepesali su
naokolo na štakama, mahali batrljcima ruku, vukli se beznogi na daskama, trampili stvari,
proricali budućnost, prosjačili i zahtijevali. Klara im je davala novaca i srce ju je boljelo. Što
dalje gomila je bila sve gušća. Nije se moglo ni probiti kroz skupine drskih špekulanata,
dezertera i žena. Nitko se nije čudio i svi su prihvaćali astronomske cijene, premda su bile u
potpunom nesrazmjeru s onim što su ljudi zarađivali. Gradske su trgovine mogle biti prazne,
ali ovdje se moglo dobiti sve. Sve za jelo, sve za oblačenje, sve… uključivši američku žvakaću
gumu, pištolje, udžbenike bijele i crne magije.
Ali na fakultetu nikad nisu spominjali taj svijet, kao da nisu čak ni znali da postoji.
Proučavali su onu literaturu koja se bavila svim i svačim, osim onim što je čovjek mogao
vidjeti vlastitim očima.
Uvidjevši da će za pet godina i ona sama otići na školu da djevojčicama zadaje odvratne
eseje i da traga za pogreškama u njihovom pravopisu i interpunkciji, Klara je počela sve više
igrati tenis. U Taškentu je bilo vrlo dobrih igrališta.
 Tako je provela dugu, toplu jesen; ali usred zime se razboljela.
Bila je bolesna vrlo dugo, čitavu godinu. Ležala je na klinici, zatim kod kuće, zatim na
klinici, pa opet kod kuće. Pregledavali su je specijalisti i profesori; davali su joj intravenozne
injekcije, intramuskularne injekcije; davali su joj fiziološku otopinu; pravili su analize i
održavali konzilije.
U to doba nesigurnosti za svoje buduće zdravlje, tokom dugih besanih noći u mraku,
tokom samotnog lutanja po bolničkim hodnicima, kad su bolnički prizori i mirisi postali
nepodnosivi, Klari nije preostalo ništa drugo nego da misli. Otkrila je u sebi sklonost, čak
talent za značajan, kompliciran život prema kojem je čitav fakultet bio smiješno tričav, samo
prazne riječi.
Nije se morala vratiti proučavanju literature. Kad je ozdravila, front je već bio u
Bjelorusiji. Svi su otišli iz Taškenta te su se i oni vratili u Moskvu.
Čudnovato. One naizgled jasne misli o životu koje su joj nadošle tokom bolesti, raspršile
su se sada u svjetlu, u buci i pokretu, rasplinule su se; i Klara se čak nije mogla odlučiti ni u
tako jednostavnoj stvari kao što je upis na fakultet. Naprosto je željela mjesto gdje se manje
govori a više radi, a to je značilo − tehnika. Međutim, nije htjela raditi s teškim, prljavim
strojevima. I tako se upisala na fakultet za inženjere za vezu.
Kako je nitko nije savjetovao, i opet je pogriješila, ali nije to nikome htjela priznati i
tvrdoglavo je odlučila da će završiti studije i raditi gdje stigne. Osim toga, nije bila jedina na
godini koja je tamo dospjela slučajno. Bilo je to doba kad su svi jurili za plavom pticom višeg
obrazovanja. Oni koji nisu uspjeli ući u institut za avijaciju, odnosili su isprave na
veterinarski fakultet. Oni koje su odbijali na kemijsko-tehnološkim fakultetima, postajali su
paleontolozi.
Poslije rata Klarin je otac imao mnogo posla u Evropi. Demobilizirali su ga u jesen, i
smjesta je dobio peterosobni stan u novoj stambenoj kući MVD-a kod Kalužskih vrata.
Nekoliko dana poslije povratka odveo je ženu i kćer da pogledaju stan.
Automobil ih je proveo kraj željezne ograde Neskučnog perivoja, i zaustavio se prije
mosta preko željezničke pruge koja okružuje Moskvu. Bilo je kasno jutro jednog toplog
listopadskog dana dugog babljeg ljeta. Majka i kći nosile su šuštave haljine pod laganim
ogrtačima. Otac je imao na sebi generalski šinjel, raskopčan na prsima da bi se vidjela brojna
odlikovanja i medalje.
Stambena kuća kod Kalužskih vrata gradila se u polukrugu, s dva krila, jedno na Bolšu
Kalužsku ulicu, a drugo prema željeznici. U planu je bio šesnaesterokatni toranj sa solarijem
na krovu i dvanaestmetarskim kipom kolhoznice. Skele su još bile oko stambene zgrade i
trebalo je obaviti još mnogo zidarskih radova. Međutim, pokoravajući se nestrpljivim
rukovodiocima, građevni ured je hitno dao dovršiti za naručioce drugo krilo, koje se nalazilo
na strani željezničke pruge, i sastojalo se iz jednog stepeništa s jednim stanom na svakom
odmorištu.
Gradilište je bilo okruženo drvenim plotom, kao što se gradnja uvijek okružuje u
prometnim ulicama. Redovi bodljikave žice iznad plota i ružne stražarske kule nisu posebno
upadale u oči prolaznicima, a za one koji su živjeli preko puta, postale su svakodnevni prizor
i više ih nisu ni primjećivali.
Tužiočeva obitelj prešla je trg i pošla na drugu stranu stambene kuće. Tu je bila
uklonjena bodljikava žica. Dio u koji se počelo useljavati, bio je ogradom odijeljen od
radilišta. Dolje, na glavnom ulazu, dočekao ih je uljudni nadzornik gradilišta. Bio je tu i
jedan vojnik na koga Klara nije obraćala pažnju. Sve je bilo završeno. Boja se na ogradi
stepeništa osušila. Kvake su na vratima bile uglačane. Brojevi na stanovima postavljeni.
Prozorska stakla su bila ostrugana i samo je jedna prljava žena prala stepenice.
»Pripazi ti tamo!« doviknuo joj je nadzornik gradilišta. Žena je prestala prati i maknula
se u stranu, tako da može proći jedna po jedna osoba. Nije podizala lice s vjedra u kome je
plivala krpa.
Tužilac je prošao.
 Šef gradilišta je prošao.
I uz šuštanje plisirane, namirisane suknje, gotovo dodirujući njome lice čistačice, prošla
je tužiočeva žena.
Čistačica, koja nije mogla podnijeti tu svilu i taj parfem ostala je i dalje pognuta; tada je
podigla glavu da pogleda ima li još koga.
Njen vatreni, prezirni pogled kao da je pretvorio Klaru u prah. Poprskano prljavom
vodom, njeno je lice bilo izražajno lice intelektualke.
Klara nije osjetila samo stid koji čovjek uvijek osjeti kad prolazi kraj žene koja pere pod,
već je, videći njenu pokrpanu suknju i podstavljeni kaput iz kojeg je na poderotinama izbijala
vata, osjetila još veći stid i užas. Ukočila se i otvorila torbicu. Htjela ju je izvrnuti i sve dati
toj ženi − ali nije se usudila.
»Hajde, prolazite!« reče žena ljutito.
Pridržavši skute svoje pomodne haljine i tamnocrvenog kaputa, Klara ustrči
stepenicama.
U stanu nitko nije prao podove − na podu su bili parketi.
Svidio im se stan. Klarina majka dala je nadzorniku gradnje neke upute o izmjenama:
posebno ju je smetalo što u jednoj sobi parketi škripe. Nadzornik gradnje zaljuljao se na dva-
tri parketa i obećao da će se to urediti.
»Tko obavlja sav taj posao?« upita Klara odrešito.
Nadzornik gradnje se nasmiješio i ništa nije rekao. Njen otac je odgovorio: »Zatvorenici.
Tko drugi?«
Kad su sišli, žene više nije bilo. I onaj vojnik je otišao.
Za nekoliko dana su uselili.
Četiri su godine prošle od tog događaja, ali Klara još uvijek nije mogla zaboraviti onu
ženu; odlazeći u stan uvijek se služila liftom; kad bi se slučajno dogodilo da mora ići pješke,
uvijek bi zakoračila u stranu na onom mjestu na stepenicama kao da se boji da će zagaziti na
čistačicu. Bilo je to čudno, a ipak se toga nije mogla otresti.
Od prvih dana poslije svog povratka otac nije mogao u poslijeratnoj Klari prepoznati onu
mladu djevojku koju je četiri godine prije toga ostavio. Uvijek je smatrao svoje dvije starije
kćeri ljepoticama, ali lakomislenima, i pretpostavljao je da je Klara razumna i ozbiljna. Ali
utvrdilo se da ona ima niz krivih ideja, da je razumna i sklona razmišljanju, ali naopačke.
Negdje je pokupila sve moguće strahovite priče, koje je neobično rado pripovijedala za
stolom. Same priče nisu bile toliko užasne, koliko činjenica da joj je uspjelo uočiti svaku
netipičnu pojavu. Poslije takve jedne priče, stari je tužilac tresnuo šakom o stol i ustao, ne
dovršivši ručak.
Klara nije imala s kim razgovarati. Godinu za godinom živjela je sa sve većom zalihom
pitanja.
Jednom se, silazeći stepenicama sa svojim šurjakom, nije mogla obuzdati − nehotice ga
je uhvatila za rukav i povukla u stranu na onom mjestu gdje se morala ukloniti nevidljivoj
čistačici. Inokentij je to primijetio i upitao je što je posrijedi. Klara je oklijevala, bojeći se da
bi mogla ostaviti dojam luđakinje. Tada mu je rekla.
Uvijek rafiniran i podrugljiv, Inokenti je slušao njenu priču, ali nije se nasmijao. Uhvatio
ju je za ruke, pogledao je blistavih očiju i rekao: »Mala Klaročka! Dakle, počela si razmišljati
o stvarima.«
Želeći da produži taj sretni trenutak iskrenosti, i ne mičući se sa stepenice na kojoj je
prošla kraj čistačice, Klara položi ruke u rukavicama Inokentiju na ramena i stane ga
obasipati pitanjima koja su se u njoj odavno nagomilavala.
Inokentij se nije žurio da odgovori. Odbacivši svoju neprozirnu fasadu dosjetljivosti i
veselosti, naprosto je gledao u svoju šurjakinju. I iznenada je rekao: »Ali ja imam jedno
pitanje za tebe, draga mala Klaročka. Zašto si bila tako mala djevojčica prije rata? Zamisli
samo kako bih te ja rado oženio!«
Klara je pocrvenjela, lupila nogom i skinula mu ruke s ramena.
Pošli su dalje stepenicama.
Ipak je prisilila Inokentija da joj počne odgovarati na pitanja.
Taj se razgovor odvijao prošloga ljeta, po prilici u isto vrijeme kad je Klara ispunjavala
upitnike: njena je obiteljska pozadina bila besprijekorna, njen život do tada osvijetljen
ravnomjernim svjetlom blagostanja, neokaljan bilo kakvim sramotnim djelima. Upitnici su
prihvaćeni, i ona je prestupila prag stražarnice tajanstvenog instituta u Mavrinu.
 41
PSI IMPERIJALIZMA
Klara je s ostalim djevojkama, koje su diplomirale na fakultetu za veze, prošla
zastrašujući sastanak na kojem su dobile direktive od majora Šikina.
Saznala je da će raditi među najopasnijim od svih špijuna, psima svjetskog imperijalizma.
Klara je dodijeljena na rad u vakuumski laboratorij. Taj laboratorij proizvodio je goleme
količine elektronskih cijevi za ostale laboratorije. Same cijevi su prvo pravili u maloj
staklopuhačkoj radionici; zatim su u samom vakuumskom laboratoriju, velikoj mračnoj
prostoriji okrenutoj prema sjeveru, istiskivali iz njih zrak pomoću tri šištave sisaljke. Sisaljke
su razdvajale prostoriju. Čak i danju gorjelo je električno svjetlo. Pod je bio načinjen od
kamenih ploča, i neprestano je odzvanjao od koraka, od pomicanja stolica. Kod svake sisaljke
radio je jedan zek, specijalist za vakuum. Još na nekoliko mjesta zekovi su sjedili za
stolovima. Tu su radila još samo dva slobodna suradnika: djevojka po imenu Tamara, i šef
laboratorija koji je nosio kapetansku uniformu.
Klaru su predstavili njenom šefu u Jakonovljevom uredu. Bio je to debeljuškast, ostarjeli
Židov prilično ravnodušnog izraza lica. Ne upozoravajući je više na opasnosti koje je vrebaju,
dao joj je znak da pođe za njim. Na stepenicama je rekao: »Vi, naravno, ništa niste naučili i
ništa ne znate raditi, je li tako? Mislim na vaše zvanje.«
Klara je nejasno odgovorila. Osim što je bila preplašena, nedostajalo joj je još samo da
bude ponižena. Sad će se otkriti da je neznalica, i svi će joj se smijati.
I tako je, jednako kao što bi ulazila u kavez s divljim zvijerima, zakoračila u taj
laboratorij naseljen monstrumima u modrim kombinezonima.
Tri specijalista za vakuum zaista su radili za svojim sisaljkama poput zarobljenih
životinja; morali su ispuniti hitnu narudžbu i nije im bilo dopušteno da spavaju već četrdeset
osam sati. Ali srednji, čovjek preko četrdeset godina, proćelav, neuređen i neobrijan, prestao
je raditi, nasmiješio se i rekao: »Gle, gle! Pojačanje!«
Sav je njen strah iščezao. Toliko je bilo prijazne jednostavnosti u tom poviku, da je Klara
samo s najvećim naporom uspjela suspregnuti smiješak.
Najmlađi specijalist za vakuum na najmanjoj sisaljki također je prekinuo posao. Bio je
vrlo mlad i imao je veselo, pomalo nestašno lice, s velikim nevinim očima. Njegov pogled kao
da je pokazivao da ga je Klarina pojava iznenadila.
Najstariji specijalist za vakuum, Dvojetjosov, kojega je golema sisaljka u dubini
prostorije posebno glasno tutnjala, bio je visok, nespretan čovjek, žilav, ali zaobljena trbuha.
Prezirno je pogledao Klaru izdaleka i izgubio se iza ormara kao da želi izbjeći pogled na
takvo strašilo.
Kasnije je Klara saznala da se on tako odnosi prema svim slobodnim suradnicima i da,
kad rukovodioci ulaze u sobu, on namjerno ukopčava nešto što proizvodi strahovitu buku,
tako da bi se oni morali nadvikivati. Nije uopće pazio na svoj izgled i često bi došao s
dugmetom na hlačama koje je visilo o koncu, ili s rupom u odjeći, ili bi se, u nazočnosti
djevojaka, počeo češkati pod kombinezonom. Rado je govorio: »Ovdje sam kod kuće, u svojoj
zemlji, pa zašto da se ustručavam?«
Srednji specijalist za vakuum bio je svim zatvorenicima, pa i mlađima, poznat naprosto
pod imenom Zemelja, i on se zbog toga uopće nije vrijeđao. Bio je jedan od onih ljudi koje
psiholozi nazivaju »sunčanom naravi«. Dok ga je promatrala u narednim tjednima, Klara je
primijetila da on nikad ne žali za nečim što je izgubljeno, bila to olovka ili čitav njegov
upropašteni život. Nikad se nije ljutio ninašto i ni na koga, niti se ikoga bojao. Bio je dobar
inženjer, osim što je bio specijalist za avionske motore. Dopremili su ga u Mavrino greškom.
Usprkos tome, on se tu prilagodio i nije se trudio da dobije premještenje, s pravom sudeći da
mu je tu najbolje.
Uveče, kad bi pumpe prestale raditi, Zemelja je vrlo rado slušao priče i govorio.
 »Znaš, da se nekad moglo doručkovati za pet kopjejki. Uopće, mogao si kupiti što god si
htio; na svakom koraku su ti nešto nametali.« On se široko nasmiješio. »A nitko nije
prodavao drek. Pljunuli bi mu u lice. Čizme − to su bile prave čizme. Trajale bi ti po deset
godina i ako ih nisi popravljao, a petnaest ako si ih krpao. Koža na sarama nije se obrezivala
ovako kao danas, nego je išla pod stopalo. Bilo je onih − kako su se ono zvale? Bile su crvene,
s ukrasima − nisu to bile čizme, to je bila druga duša!« Nasmiješio se kao da je sunce
iznenada izišlo. »Ili, na primjer, na stanicama… Došao si minutu prije vlaka, kupio kartu i
sjeo − uvijek je bilo praznih vagona. Vlakovi su stalno vozili − nije se štedjelo. Život je bio
lagan, vrlo lagan…«
Za vrijeme tih priča stariji bi se specijalist za vakuum pojavio iz svog mračnog ugla, gdje
je njegov pisaći stol bio sakriven od pogleda rukovodilaca. Dolazio bi polako, dok mu se teško
tijelo ljuljalo slijeva nadesno, ruku duboko zaturenih u džepove, i zaustavio bi se usred sobe,
gledajući praznim očima nekuda u stranu, dok bi mu se naočale spustile na nos.
»O čemu ti to pričaš, Zemelja? Zar se sjećaš?«
»Malo se sjećam«, rekao je Zemelja ispričavajući se sa smiješkom.
»Ne valja to«, govorio je Dvojetjosov, tresući glavom. »Zaboravi. Držimo se mi našeg
posla.«
Stajao bi još neko vrijeme tupo zureći preko naočala. Tada bi se polagano odvukao u svoj
ugao.
Utvrdilo se da su Klarine dužnosti vrlo jednostavne: morala je dolaziti ujutro jednog
dana i ostati do šest poslije podne, a narednog dana doći poslije ručka i ostati do jedanaest
uveče. Izmjenjivala se s Tamarom. Kapetan je uvijek bio tamo od jutra, jer su ga šefovi mogli
trebati tokom dana. Nikad nije dolazio uveče, jer nije imao ambicije da napreduje u službi.
Glavni zadatak djevojaka bio je da budu dežurne, drugim riječima, da drže zatvorenike na
oku. Osim toga »za njihov vlastiti napredak« šef im je davao sitan posao koji nije bio bitan.
Klara je Tamaru viđala samo po par sati svakog dana. Tamara je radila u institutu već više od
godinu dana i bila je dosta odrešita u kontaktu sa zatvorenicima. Međutim, Klari se činilo da
jednome od njih donosi knjige i da ih potajno s njim izmjenjuje. Osim toga je u samom
institutu Tamara pohađala kružok engleskog jezika u kojem su slobodni namještenici bili
učenici, a osuđenici nastavnici − bez plaće, dakako. Tamara je brzo rastjerala Klarin strah, da
bi im ti ljudi bili u stanju nanijeti kakvo užasno zlo.
Napokon je i sama Klara stupila u razgovor s jednim zatvorenikom. Istina, on nije bio
politički zločinac, već obični zatvorenik, a takvih je u Mavrinu bilo vrlo malo. Bio je to
staklopuhač Ivan, koji je na svoju nesreću bio pravi majstor svoga zanata. Njegova stara
punica govorila je za njega da je zlatni radnik − ali još zlatniji pijanac. Zarađivao je mnogo
novaca, većinu toga zapio, tukao ženu kad god se napio i svađao se sa susjedima. Ali sve to
ne bi bilo ništa da se njegov put nije ukrstio s putem MGB-a. Neki drug koji je očigledno bio
vlast, premda nije imao nikakvih znakova, pozvao ga je k sebi i predložio mu da radi za tri
tisuće na mjesec. Plaća je bila manja tamo gdje je Ivan radio, ali je mogao više zaraditi kad bi
premašio normu. Zaboravljajući s kim ima posla, zatražio je četiri tisuće. Odgovorni drug
dodao je dvije stotine. Ivan nije popuštao. Pustili su ga da ode. Narednog dana se napio i
izazvao nered u dvorištu. Ovaj puta se milicija, koju se ranije nikad nije moglo dozvati,
pojavila u jakom sastavu i odvela Ivana. Narednog dana je osuđen i dobio godinu dana.
Poslije procesa odveli su ga istom onom odgovornom drugu koji je objasnio Ivanu da će
raditi na novom mjestu koje mu je određeno, samo što neće dobivati plaću. Ako mu ti uvjeti
ne odgovaraju, može ići u rudnik ugljena na Arktiku.
I tako je Ivan zatvoren, i puhao je cijevi za katodne zrake. Njegov jednogodišnji rok je
završio, ali presuda je ostala u karakteristici. Da bi izbjegao da ga isele iz Moskve zbog te
karakteristike, molio je upravu da ga zadrže dalje kao slobodnog namještenika čak i uz plaću
od svega tisuću petsto rubalja.
Premda nikoga u šaraški ne bi uznemirila tako jednostavna priča s tako sretnim
završetkom − jer bilo je tu ljudi koji su proveli po pedeset dana u ćelijama smrti, i ljudi koji
su lično poznavali papu i Alberta Einsteina − ipak je Klaru ta priča strahovito potresla.
Utvrdilo se, kao što je Ivan rekao, da »ono što hoće učiniti, oni i učine«.
U njenoj glavi, koja je dotad bila uvijek tako razumna i praktična, iznenada se pojavila
sumnja da su možda među tim ljudima u modrim kombinezonima i neki, koji uopće nisu
krivi. A ako je tako, nije li možda i njen otac koji put osudio nevinog čovjeka?
Ubrzo zatim pošla je u Mali teatar s Aleksejem Lanskim koji joj je udvarao.
Davala se Gorkijeva Vasa Železnova. Komad je ostavio vrlo sumoran dojam. Gledalište je
bilo više nego poluprazno. Vjerojatno je to oneraspoložilo glumce. Izlazili su na scenu kao da
se dosađuju, poput namještenika koji dolaze na posao u nekoj ustanovi, i veselili su se kad su
mogli otići. Bilo je sramotno igrati pred tako praznim gledalištem. U toj predstavi kao da
ništa nije bilo dostojno pažnje jednog odraslog čovjeka. To je čak upropastilo i glumu
zapanjujuće prirodne Pašene. Osjećalo se da bi se, da je netko iz gledališta u općoj tišini
rekao mirno, kao da se nalazi u nekoj običnoj sobi: »Hajde prijatelji, prestanite kriviti lice!«
predstava raspala. Poniženje glumaca prenosilo se na publiku. Svi su osjećali da sudjeluju u
nečem sramotnom, i bilo im je neugodno i pogledati jedan drugoga. I tako je za vrijeme
odmora bilo jednako tiho kao za vrijeme predstave. Parovi su razgovarali gotovo šapatom ili
su šutke šetali po foajeu.
Klara i Lanski također su mirno šetali za vrijeme prvog odmora i Lanski je pokušavao
braniti Gorkoga i kazalište. Kritizirao je narodnog umjetnika Žarova, koji se očigledno
dodvoravao publici, a još je više kritizirao opću birokratsku atmosferu u Ministarstvu
kulture, koja je potkopala povjerenje sovjetskog gledaoca u realistički teatar.
Aleksej Lanski imao je pravilno, ovalno lice. Imao je zdravu boju, jer je nalazio vremena
da se bavi sportom. Oči su mu bile mirne i inteligentne, zahvaljujući svemu što je pročitao u
svojih dvadeset sedam godina. Kao diplomirani filolog, kandidat za članstvo u Savezu
sovjetskih pisaca i zapaženi kritičar koji je uživao blagonaklonu zaštitu Galahova, Lanski nije
toliko pisao sam koliko je napadao ostale pisce.
Za vrijeme drugog odmora Klara ga je zamolila da ostanu u loži. Nikoga nije bilo ni u
susjednim ložama ni ispod njih u orkestru. Rekla je: »Eto zašto mi je već dosadilo gledati
Ostrovskog i Gorkog − zato što mi je već dosta tih predavanja o moći novca, o despotizmu u
obitelji, o tome kako se neki starac oženio mladom ženom. Smučila mi se već ta borba sa
sablastima. Pedeset, stotinu godina je već prošlo, a mi još uvijek glumimo zgražanje nad
stvarima koje već odavno ne postoje. Nikad ne možeš vidjeti dramu o onome što se događa
sada.«
»O čemu, na primjer?« Lanski je radoznalo gledao Klaru i smiješio se. Nije se prevario u
njoj. Pomislio je: ova djevojka možda čovjeka neće impresionirati svojim izgledom, ali s njom
nikud neće biti dosadno. »O čemu?«
Klara, trudeći se da ne otkrije previše od onoga što ju je potajno zaokupljalo a ni
državnu tajnu, reče mu da radi sa zatvorenicima koje su joj opisali kao imperijalističke pse,
ali da je sad, pošto ih je malo bolje upoznala, utvrdila da su posve drugačiji. A jedno ju je
pitanje neprestano mučilo i htjela je da joj Lanski odgovori: ima li među njima ipak nevinih
ljudi?
Lanski je pažljivo slušao i mirno odgovorio: »Naravno da ima. To je neizbježno u svakom
kaznenom sistemu.«
»Ali, Aleksej! To bi značilo da oni mogu raditi štogod hoće! To je stravično.«
Nježno i pažljivo je položio svoju ružičastu ruku dugih prstiju na Klarinu čvrsto
stegnutu šaku, koja je ležala na crvenom plišu.
»Ne«, reče on blago ali uvjerljivo, »ne ’štogod hoće’. Tko bilo što ’hoće’? Tko bilo što
’radi’? Povijest. Vama i meni se to katkada čini strašnim, ali, Klara, vrijeme je da se
naviknemo na činjenicu da postoji zakon velikih brojeva. Što je zamašniji neki povijesni
događaj, to je veća vjerojatnost individualnih grešaka, bile one pravne, taktičke, ideološke ili
ekonomske. Mi shvaćamo proces samo u njegovoj osnovnoj formi koja ga određuje, i bitno je
da budemo uvjereni da je taj proces neizbježan i nužan. Da, katkada poneko pati. Ne uvijek
zasluženo. A što je s onima koji su ubijeni na frontu? I onima koji su besmisleno poginuli u
potresu u Aškabadu? I žrtvama prometnih nesreća? Kako se pojačava promet, povećat će se i
broj žrtava. Mudrost je u tome da se proces prihvati onako kako se razvija, sa svojim
neizbježnim prirastom žrtava.«
Ali Klara je indignirano stresla glavom.
»Prirast!« uskliknula je, ali šaptom, budući da je zvono već dvaput zazvonilo i ljudi su se
vraćali u gledalište. »Valjalo bi iskušati taj zakon velikih brojeva na vama! Vama sve dobro
ide, i tako se lijepo znate izražavati, ali zar ne vidite da sve nije onako kako vi pišete?«
»Hoćete reći da smo licemjeri?« suprotstavi se Lanski. On je silno volio raspravljati.
»Ne, to ne kažem.« Zvono je po treći put zazvonilo. Svjetla su se pogasila. Natjerana
ženskim nagonom da kaže posljednju riječ, ona mu brzo šapne u uho: »Vi ste iskreni, ali da
se ne bi pokolebali u svojim pogledima izbjegavate razgovor s ljudima koji misle različito.
Sabirete svoje misli iz razgovora s ljudima poput vas, iz knjiga koje su napisali ljudi poput
vas. U fizici se to zove rezonanca«, žurno je završila baš kad se zastor počeo razmicati.
»Započneš sa skromnim mislima, ali one nađu sebi srodne i ubrzo se stvori čitava skala…«
Ušutjela je požalivši svoj neshvatljivi žar. Pokvarila je čitav treći čin i Lanskome i sebi.
A slučajno je u trećem činu glumica Rojek odigrala svoju ulogu Vasine mlađe kćeri tako
kristalno čisto da je čitavu predstavu izvukla iz sivila. I Pašena je opet povratila svoju
božansku formu.
Sama Klara nije bila svjesna da je ne zanima bilo koji nevin čovjek, koji možda već davno
trune iza arktičkog kruga, već upravo najmlađi specijalist za vakuum, modrook sa zlaćanim
odsjajima na obrazima, još uvijek dječak usprkos tome što je napunio dvadeset tri godine.
Već pri prvom susretu njegov je pogled jasno govorio da je očaran Klarom, i taj neprikriven i
radostan izraz nije nimalo nalikovao onome što je upoznala kod svojih moskovskih
obožavalaca. Istina je, međutim, da Klara nije shvaćala kako su njeni udvarači na slobodi
okruženi ženama, kako viđaju mnoge koje su ljepše od nje i kako znaju svoju vrijednost, dok
je Ruska došao iz logora gdje pune dvije godine nije čuo lupkanje ženskih petica; i Klara mu
se, kao i Tamara prije nje, činila neopisivim čudom.
Ali u usamljenosti šaraške ta ga zanesenost nije potpuno zaokupila. Gotovo čitavu noć,
pod električnim svjetlom u polumračnom laboratoriju, taj je mladić živio vlastitim, punim,
pokretnim životom. Povremeno bi, skrivajući se od šefova, nešto konstruirao. Čas bi potajno
učio engleski za vrijeme radnog vremena; čas bi telefonirao prijateljima u drugim
laboratorijima i jurio da se sastane s njima u hodniku. Uvijek se kretao naglo i uvijek, svakog
trenutka, a posebno tog trenutka, kao da je bio potpuno zaokupljen nečim silno zanimljivim.
I njegov zanos za Klaru bila je jedna od njegovih silno zanimljivih preokupacija.
Pri svemu tome nikad nije zaboravljao da pazi na svoj izgled. U otvoru kombinezona pod
šarenom kravatom uvijek je nosio besprijekorno čisto bijelo platno. Klara nije znala da je to
zapravo žabo, vlastiti Ruskin izum, i da se sastoji od jedne tridesetdrugine državne plahte.
Mladi ljudi, koje je Klara susretala na slobodi, već su stekli neki položaj u službi, i
odijevali su se, kretali i razgovarali proračunato, da ne bi okrnjili svoj ugled. Kraj Ruske
Klara je osjećala da se pomlađuje, da i ona želi biti nestašna. Potajno ga je promatrala sa sve
većom simpatijom. Nije vjerovala da su on i dobroćudni Zemelja oni opasni psi na koje ju je
upozorio major Šikin. Posebno je željela saznati sve o Ruski, o zlodjelu za koje je kažnjen i da
li mu je dosuđena dugačka kazna. Da nije oženjen bilo je već jasno. Nije se mogla natjerati da
mu postavi druga pitanja; činilo joj se da bi to za njega bilo vrlo bolno, jer bi ga podsjetilo na
sramotnu prošlost koju je želio odbaciti da bi se popravio.
Prošla su još dva mjeseca. Klara se posve navikla na sve njih. Često su u njenoj
nazočnosti govorili o svim mogućim besmislicama, koje nisu imale nikakve veze s poslom.
Ruska je vrebao trenutke njenog večernjeg dežurstva, dok su zatvorenici bili na večeri a
Klara bila sama u laboratoriju, te bi se redovito pojavljivao u to vrijeme, katkad pod izlikom
da je nešto ostavio, katkad da na miru radi.
Tokom tih večernjih posjeta Klara je zaboravila na sva upozorenja oficira službe
sigurnosti.
 Prošle noći se među njima nekako razvio onaj živahni razgovor, koji je poput bujice
otplavio neugodne barijere konvencije između njih.
Taj mladić nije imao nikakvu sramotnu prošlost, koju bi valjalo odbaciti. Imao je samo
mladost, upropaštenu bez ikakvog razloga, i strastvenu želju da uči i istražuje.
Živio je sa svojom majkom u selu kraj Moskve. Upravo je završio gimnaziju kad su
Amerikanci iz ambasade unajmili kuću u njihovom selu. Ruska i njegovi drugovi bili su
dovoljno lakomisleni − a i dovoljno znatiželjni − da nekoliko puta pođu u ribolov sa
Amerikancima. Sve je ipak naizgled dobro završilo. Ruska se upisao na moskovski
univerzitet. Ali uhapsili su ga u rujnu. Uhvatili su ga potajno, na cesti, tako da njegova majka
nije imala pojma kamo je nestao. Ruska je protumačio Klari da su uvijek nastojali uhapsiti
čovjeka tako da ne može sakriti ništa što nosi sa sobom, i da ne bi bio u stanju bilo kome
doturiti tajnu lozinku ili znak. Zatvorili su ga u Lubjanku. Počela je istraga. Htjeli su da im
Ruska kaže kakav je zadatak dobio od američke špijunske službe. U koji je tajni stan morao
donijeti obavještenja? Ruska je, po svojim vlastitim riječima, bio još uvijek tele; naprosto nije
shvaćao što je posrijedi i plakao je. Tada se iznenada dogodilo čudo: Ruski su dopustili da
otiđe s tog mjesta iz kojega nitko nije izlazio.
Bilo je to još četrdeset pete.
I tu je prekinuo svoju priču dan ranije.
Čitavu noć Klara je bila uznemirena tom pričom koju je on započeo. Narednog dana, ne
obazirući se ni na one najosnovnije propise sigurnosti, pa čak ni na pravila pristojnosti, ona
je otvoreno sjela kraj Ruske, uz njegovu bučnu malu sisaljku, i nastavili su razgovor.
Do ručka su već bili dobri prijatelji, poput djece koja naizmjenično zagrizaju jednu
veliku jabuku. Već im se činilo čudno što tolike mjesece nisu ništa govorili. Jedva su bili u
stanju izraziti misli koje su ih obuzimale. Prekidajući je u svojoj nestrpljivosti da sve
izgovori, on joj je dodirivao ruke, a ona u tome nije vidjela ništa loše. Kad su svi otišli na
ručak i ostavili ih same, iznenada se u svakom dodiru ramenom ili letimičnom dodiru ruke
pojavilo neko novo značenje. A Klara je vidjela kako joj se njegove jasno modre oči dive.
Ruska je glasom, koji mu je jedva prelazio usne, rekao: »Klara, tko zna kad ćemo opet
ovako sjediti? Za mene je to čudo. Ne vjerujem u to. Spreman sam da umrem ovoga časa!«
Stezao joj je i milovao ruke. »Klara, možda mi je suđeno da potratim čitav život po
zatvorima. Učinite me sretnim, tako da imam uspomenu na ovaj trenutak ma gdje bio.
Dopustite mi samo jednom − samo jednom − da vas poljubim!«
Klara se osjećala poput božice koja se spustila u podzemlje zatvoreniku. Nije to bio
običan poljubac. Ruska ju je privukao k sebi i poljubio mahnitom snagom, poljupcem
zatvorenika izmučenog odricanjem. A ona mu je uzvratila.
Htio ju je opet poljubiti, ali Klara se odmaknula, potresena, dok joj se u glavi vrtjelo.
»Molim vas, idite«, rekla je.
On je oklijevao.
»Za sada − idite!« naredi Klara.
Tada joj se pokorio. Na vratima se okrenuo prema Klari s preklinjućim, vapijućim
izrazom lica, zatim izišao iz sobe.
Uskoro su se svi vratili s ručka.
Klara se nije usudila pogledati ni Rusku ni bilo koga drugoga. Nešto ju je u nutrini
peklo, ali to nije bio stid. Ipak, ako je bila sreća, nije to bila mirna sreća.
Tada je čula da će zatvorenicima biti dopušteno da postave novogodišnju jelku.
Sjedila je mirno tri sata i samo su joj se prsti kretali; plela je malu košaricu od
raznobojnih, plastikom obloženih žica, poklon za novogodišnju jelku.
A staklopuhač Ivan, vrativši se s posjete, ispuhao je dva smiješna mala staklena
đavolčića, koji kao da su nosili puške, i ispleo kavez iz staklenih šipkica, a unutra je o
srebrnastu nit objesio stakleni mjesec, koji je tiho i tužno zvonio.
 42
DVORAC SVETOGA GRALA
Pola dana nisko je mutno nebo pokrivalo Moskvu. Nije bilo hladno. Ali prije ručka, kad
je sedam zatvorenika na povratku istupilo iz modrog autobusa u dvorište šaraške, zalepršale
su prve nestrpljive pahuljice.
Upravo takva pahuljica, šestokraka zvijezda, pala je na rukav Neržinove stare vojničke
kabanice koja je postala rđavosmeđa. Zaustavio se nasred dvorišta i duboko udahnuo zrak.
Natporučnik Šusterman, koji se tamo slučajno zatekao, upozorio ga je da sad nije
vrijeme za šetnju i da mora ući unutra.
Nije želio ući. Nije želio nikome pričati o svojoj posjeti − naprosto, nije mogao. Nije je
želio ni s kim dijeliti, nije želio da itko u njoj sudjeluje. Nije želio ni govoriti, a ni bilo koga
slušati. Želio je biti sam i polako proživljavati sve ono što je sa sobom donio prije nego se
raspadne, prije nego sve postane puka uspomena.
Ali upravo je osamljenosti nedostajalo u šaraški, kao i u svakom logoru.
Ušavši u zgradu kroz ulaz za zatvorenike, drveni most koji je vodio dolje u podrumski
hodnik, najprije se zaustavi da promisli kamo bi mogao poći.
Tada se sjetio jednog mjesta.
Pošao je do stražnjeg stepeništa koje gotovo nitko više nije upotrebljavao, kraj gomile
polomljenih stolica i popeo se do zatvorenog odmorišta na trećem katu.
Taj je prostor bio dodijeljen zeku slikaru Kondrašev-Ivanovu za atelje. On uopće nije
imao nikakve veze s osnovnim poslom u šaraški, ali su ga tu držali u svojstvu, moglo bi se
reći, dvorskog slikara. U onom odjelu ministarstva kojem je šaraška pripadala, bilo je
prostranih predvorja i hodnika koje je valjalo ukrasiti slikama. Manje prostrani, ali brojniji
bili su privatni stanovi zamjenika ministra, Fome Gurjanoviča Oskolupova i ostalih
službenika njemu bliskih, te je postojala još preča potreba da se sve te stanove ukrasi
velikim, krasnim besplatnim slikama.
Istina, Kondrašev-Ivanov jedva je zadovoljavao tim umjetničkim zahtjevima. On je
slikao velike slike, ali premda nisu ništa stajale, nisu bile lijepe. Mušterije koje su dolazile u
njegov atelje uzalud su mu pokušavale pokazati kako da slika, i s kojim bojama; tada bi s
uzdahom uzimale ono što bi našle. Međutim, kad bi ih stavili u zlatne okvire, slike su bile
znatno bolje.
Penjući se, Neržin je prošao kraj velike i već završene narudžbe za predvorje odjela
ministarstva − pod naslovom »A. S. Popov pokazuje admiralu Makarovu prvi radio-telegraf«
− zatim krenuo posljednjim redom stepenica i ugledao nad sobom na zidu sliku od dva metra
pod naslovom »Osakaćeni hrast«. I ona je bila završena, ali ni jedna je mušterija nije htjela
uzeti.
Prikazivala je usamljeni hrast koji je izrastao s nekom tajanstvenom snagom na golom
licu klisure, gdje je opasan puteljak krivudao po rubu strmine. Kakvi su uragani tu puhali!
Kako su povili taj hrast! A nebo iza stabla i posvuda oko njega bilo je uvijek olujno. To nebo
zacijelo nikad nije vidjelo sunca. To tvrdoglavo, uglato stablo s kandžastim korijenjem,
slomljenih grana i iskrivljeno, unakaženo u borbi s neumornim vjetrovima koji su ga
pokušali strgnuti s litice, nije htjelo popustiti u bitci i očajnički se držalo svog pogibeljnog
mjesta nad ponorom.
Na zidovima stepeništa visila su manja platna. Na odmorištu druga su stajala na
stalcima. Svjetlo je dopiralo s dva prozora, od kojih je jedan gledao na sjever, a jedan na
zapad. Na to odmorište otvarao se prozorčić željezne maske, s rešetkom i ružičastim
zastorom, prozor do kojeg danje svjetlo nije dopiralo.
Ničega drugoga tu nije bilo, pa čak ni stolice. Umjesto stolice služio je nizak krupan
panj.
 Premda se stepenice gotovo uopće nisu grijale te je hladna vlaga prodirala čak ovamo,
podstavljeni kaput Kondrašev-Ivanova ležao je na podu. Umjetnik, kome su ruke i noge
smiješno stršale iz premalenog kombinezona, stajao je nepokretan, visok, uspravan,
očigledno uopće ne osjećajući zimu. Velike naočale, koje su mu lice činile većim i strožijim,
bile su čvrsto zataknute iza uha i na nosu, prilagođene njegovim naglim pokretima. Zurio je
u jednu tačku na slici, držeći po strani kist i paletu.
Kad je čuo korake, okrenuo se.
Pogledi dvojice muškaraca su se susreli. Svaki je od njih još uvijek bio obuzet vlastitim
mislima.
Umjetniku nije bilo drago što mu dolazi posjetilac. U ovom trenutku bila mu je potrebna
tišina i samoća.
A ipak, s druge strane, veselio se što ga vidi. I bez ikakvog licemjerja, sa svojim
uobičajenim prevelikim entuzijazmom uskliknuo je: »Glebe Vikentiču! Dobro mi došli!«
mahnuo je kistom i paletom u znak dobrodošlice.
Srdačnost je dvosjekli mač za umjetnika: ona hrani njegovu maštu, ali mu može
upropastiti dnevni red.
Neržin je zastao na pretposljednjoj stepenici. Rekao je gotovo šapatom, kao da se boji da
će probuditi neku treću osobu: »Ne, ne, Hipolite Mihajliču. Došao sam, ako nemate ništa
protiv, samo da − ovdje malo šutim.«
»A, da. A, da. Naravno«, odgovori umjetnik jednako tiho, pročitavši u očima svoga gosta,
ili se možda prisjetivši, da je Neržin upravo vidio svoju ženu. Povukao se pokazujući kistom i
paletom na panj.
Podigavši duge skute kabanice (uspio je spriječiti da mu ih podrežu u logoru) Neržin
sjedne na panj i nasloni se na ogradu stepenica. Premda je silno želio pušiti, nije zapušio.
Umjetnik se usredotočio na sliku.
Obojica su šutjeli.
Neržinovi uzvitlani osjećaji ugodno su ga boljeli. Još je jednom htio položiti prste na
mjesto gdje je na oproštaju dodirnuo ruke svoje žene, njene nadlaktice, zatiljak, kosu.
Godinama živiš bez onoga, što je ljudima na zemlji dano.
Ostala ti je sva inteligencija koju si posjedovao, uvjerenja, ako si bio dovoljno zreo da ih
prije toga stekneš, a iznad svega, spremnost da se žrtvuješ i briga za dobrobit čovječanstva.
Atenskom građaninu ti bi izgledao pravi ideal čovječanstva.
Ali u tome nema srži.
Ljubav žene, koja ti je uskraćena, čini ti se vrednija od bilo čega na svijetu.
Jednostavne riječi »ljubiš li me?« i »ljubim te«, izrečene pogledom ili šapatom ispunjaju
dušu tihom radošću.
Zaista je šteta što je nije odlučno poljubio na samom početku posjete. Jer sad taj jedan
poljubac nikako više ne može dobiti.
Usne njegove žene nisu bile kao nekad. Bile su nekako slabašne. I kako je samo umorno
izgledala! Kako se osjećalo da je izmučena i proganjana, dok je govorila o razvodu.
Legalan razvod − što bi to značilo? Gleb bi bez oklijevanja razderao službeni dokument.
Ali on je upoznao život s mnogih i najgorih strana, i dobro je znao da događaji imaju
svoju vlastitu neumoljivu logiku. Ljudi nikad ni ne sanjaju da će iz njihovih sasvim običnih
postupaka proisteći posljedice, koje su potpuno suprotne onome što su namjeravali. Tako će
biti i s Nadjom. Ona će se razvesti da bi izbjegla proganjanju. Kad jednom bude razvedena,
neće čak ni opaziti nešto neobično u ponovnoj udaji.
Osjetio je na neki način, kad mu je ono posljednji put mahnula rukom bez prstena, kako
mu se srce steže, predosjećajući da tako ljudi jedno drugome kažu zbogom zauvijek.
 Neržin je dugo vremena šutke sjedio, zatim je napokon došao k sebi. Obilje radosti koje
je osjetio poslije posjete sleglo se i nadomjestila su ga sumorna razmatranja; misli su opet
našle staru ravnotežu, i opet je bio osuđenik.
»Ovo ti pristaje«, rekla je.
Drugim riječima, zatvor.
Bilo je nešto istine u tome. Katkad mu uopće nije bilo žao što je pet godina proveo u
zatvoru. Te su godine počele same za sebe nešto značiti.
Gdje je čovjek mogao bolje upoznati ljude nego ovdje?
I gdje bi se moglo bolje razmišljati o sebi?
Koliko mu je mladenačkih oklijevanja, koliko krivih početaka prištedjela željezna staza
zatvora?
Kao što je Spiridon rekao: »Tvoja je volja blago, ali ga đavoli čuvaju.«
Ili uzmimo ovoga sanjara ovdje, tako neprijemljivog za lakrdije svoga vremena − što je
on izgubio time što je zatvoren? Naravno, nije mogao lutati brežuljcima i šumama s kutijom
boja. Ali izložbe? Nikad mu nije uspjelo prirediti ni jednu; u pola stoljeća nije izložio ni
jednu jedinu sliku u nekoj pristojnoj dvorani. Novac? Ni vani nije za svoje slike dobivao
ništa. Obožavaoci njegova djela? Ovdje ih ima više nego ih je tamo ikad imao. Atelje? U
slobodi nije imao čak ni ovo hladno stepenište. Morao je stanovati i slikati na istom mjestu: u
uskoj dugoj sobi nalik na hodnik. Da bi imao prostora za rad postavio je stolice jednu na
drugu i smotao madrac; posjetioci su ga pitali da li seli. Imao je samo jedan stol i kad je na
njemu bila namještena mrtva priroda, on i njegova žena morali su jesti sa stolaca dok slika
ne bude završena.
Za vrijeme rata nije bilo ulja za slikanje. Slikao je sa suncokretovim uljem koje je
dobivao na karte. Morao je imati zaposlenje da bi dobivao karte, pa su ga poslali u Odjel za
kemijsko ratovanje da slika portrete istaknutih žena u političkim i vojničkim granama.
Očekivalo se da naslika deset portreta, ali radio je samo na jednom, i tjerao svoj model u
ludilo beskonačnim sjedenjem. Ali nije je uopće naslikao onako kako je to željela komanda, i
kasnije nitko nije htio uzeti taj portret koji se zvao »Moskva 1941«.
A taj je portret zaista pogodio atmosferu 1941. Prikazivao je djevojku u uniformi civilne
zaštite. Njena bujna kosa, bakrenasto kestenjaste boje, prosipala se ispod kape sa štitnikom.
Glava je bila zabačena, mahnite oči kao da su promatrale nešto užasno, nešto nezaboravno.
Bile su ispunjene suzama bijesa, ali tijelo joj nije bilo opušteno u plaču. Ruke napete i
spremne za borbu pridržavale su remenje plinske maske, a njena tamnosiva protuplinska
uniforma, s oštrim naborima, srebrnasto je blistala poput srednjovjekovnog oklopa.
Okrutnost i plemenitost spajale su se u licu te hrabre komsomolke iz Kaluge, koja nije bila
lijepa, ali u kojoj je Kondrašev-Ivanov vidio i prikazao Djevicu Orleansku.
Čovjek bi pomislio da je portret bio nalik poznatoj slici pod naslovom »Nećemo
zaboraviti! Nećemo oprostiti!«. Međutim, ipak su ga se preplašili, nisu ga prihvatili, nisu ga
nigdje izložili i godinama je stajao, kao Madona gnjeva i osvete, okrenut prema zidu u
njegovoj sićušnoj sobici; tu je stajao sve do dana njegovog hapšenja.
Dogodilo se da je neki nepriznati i neobjavljeni pisac napisao roman i pozvao dvadesetak
prijatelja da ga čuju. Bio je to književni četvrtak u stilu devetnaestog vijeka. Taj je roman
stajao svakoga od prisutnih dvadeset petogodišnju kaznu u kazneno-popravnom logoru.
Kondrašev-Ivanov bio je jedan od onih koji su slušali taj buntovnički roman. (On je bio
praunuk dekabrista Kondraševa, koji je bio prognan na dvadeset godina i koga je u
progonstvu posjetila neka guvernanta Francuskinja, zaljubljena u njega.)
Istina, Kondrašev-Ivanov nije otišao u logor. Pošto je potpisao presudu specijalnog suda
odveli su ga izravno u Mavrino i dali mu da slika, da proizvodi jednu sliku mjesečno po
normi koju mu je postavio Oskolupov. U protekloj godini naslikao je slike koje su ovdje
visile, i ostale koje su odnesene. I u čemu je bila razlika? Bio je pedesetogodišnjak s rokom
od dvadeset i pet godina pred sobom, i on nije živio, već je proletio kroz tu mirnu zatvorsku
godinu, ne znajući hoće li ikada doživjeti još jednu poput nje. Nije obraćao pažnju čime ga
hrane, u što odijevaju, niti je primjećivao kad ga prebrajaju s ostalima.
Radio je na nekoliko slika odjednom, po nekoliko puta ostavljajući platno i opet mu se
vraćajući. Ni jedno još nije doveo do onog stupnja koji umjetniku daje osjećaj savršenstva.
Nije čak bio siguran postoji li uopće takav stupanj. Ostavljao bi ih kad bi prestajao u njima
nešto vidjeti, kad bi mu se oko na njih naviklo. Ostavljao ih je kad bi ih sve manje bio u
stanju popraviti, kad bi opažao da ih umjesto toga kvari.
Ostavio bi ih, okrenuo ih prema zidu, prekrio. Odaljio bi se od njih, uspostavio distancu.
A kad bi ih opet pogledao novim očima, prije nego ih bez nagrade otpremi da zauvijek vise
usred hvalisavog luksuza, umjetnik bi bio ispunjen osjećajem trijumfa. Čak i ako ih nitko
više nikad ne vidi − on ih je ipak naslikao.
Ponovo koncentriran, Neržin je počeo razgledavati najnoviju sliku Kondraševa − platno
u razmjerima egipatskog kvadrata, četiri sa pet. Zvala se »Potok u jesen«, ili, kako ju je
umjetnik privatno nazivao, »Largo u d-molu«.
Tihi potok nalazio se na sredini platna. Činilo se da uopće ne teče i površina tek što mu
se nije zaledila. Na mjestima gdje je potok bio plitak, smeđe sjene opalog lišća prošarale su
dno. Lijeva obala bila je u obliku poluotoka, a desna obala je vijugala u daljinu. Prvi snijeg u
krpama ležao je na obje obale, a žućkasto-smeđa trava nicala je tamo gdje se otopio. Dva
bijela grma vrbe rasla su uz obalu boje blijedog dima, mokra od otopljenih pahuljica. Ali tu
nije bilo žarište slike. U pozadini je bila gusta šuma maslinasto-crnih omorika, pred kojima
je plamtjela jedna jedina buntovna grimizna breza. Iza njene usamljene, nježne vatre,
zimzeleni čuvari stajali su još sumorniji, gusto zbijeni, uzdižući oštre vrhove prema nebu.
Nebo je bilo beznadno izmrljano, a prigušeno sunce tonulo je u oblačni zastor, nemoćno da
ga razbije jednom jedinom zrakom. Ali čak ni to nije bio najvažniji elemenat; prije je to bila
nepomična voda potoka. Djelovala je kao natočena, kao da ima dubinu. Bila je olovna i
prozirna i vrlo hladna. Sadržavala je u sebi ravnotežu između jeseni i zime. I još nekakvu
drugu ravnotežu.
Umjetnik se usredotočio upravo na tu sliku.
Postoji vrhunski zakon stvaralačke aktivnosti koji je Kondrašev već davno upoznao. On
mu se pokušao oduprijeti, ali mu se još jednom bespomoćno pokorio. Po tom zakonu ništa
što je prije učinio nije imalo nikakve vrijednosti, ništa nije značilo, nije povećavalo slavu
umjetniku. Samo slika koju je slikao toga dana sadržavala je bit čitavog njegovog životnog
iskustva, označavala vrhunac njegove sposobnosti, kamen kušnje njegova talenta.
A tako je često bila neuspjela!
Svaka slika prije nje, baš u trenutku kad bi trebala uspjeti pretvorila bi se također u
neuspjeh, ali prijašnji bi se očaj zaboravio, a sad se i ova − prva, kod koje je zaista naučio
slikati − počela pretvarati u neuspjeh, i čitav svoj život proživio je uzalud, i nikad nije uopće
imao talenta!
Voda u potoku zaista je ostavljala dojam kao da je natočena; bila je hladna, duboka i
nepokretna − ali sve to nije značilo ništa ukoliko ne uspije izraziti najvišu sintezu prirode. Tu
sintezu − razumijevanje, mir, jedinstvo svih pojava − Kondrašev nikad nije našao u sebi, u
svojim najsnažnijim osjećajima, ali poznavao ju je i klanjao joj se u prirodi. Je li, dakle, voda
na njegovoj slici izražavala taj vrhunski mir ili nije? Čeznuo je da to sazna, i s očajem je bio
svjestan da nikad neće saznati.
»Znate, Hipolite Mihajliču«, reče Neržin polako, »mislim da ću se ipak složiti s vama: svi
su ovi krajobrazi zaista Rusija.«
»A ne Kavkaz?« reče Kondrašev-Ivanov, naglo se okrenuvši. Naočale su mu ostale na
mjestu kao da su prikovane.
To pitanje, premda nije bilo najvažnije, nije se moglo posve zanemariti. Mnogi su krivo
shvaćali Kondraševljeve slike. Ili zato što su bile suviše veličanstvene ili suviše uzvišene, one
kao da nisu prikazivale Rusiju već Kavkaz.
»Takvih mjesta bi zaista moglo biti u Rusiji«, složi se Neržin.
 On ustade i stane šetati naokolo, gledajući »Jutro neobičnog dana« i ostale krajobraze.
»Ali naravno! Naravno!« inzistirao je umjetnik. »Ne samo da bi moglo biti takvih mjesta
u Rusiji, nego ih ima. Volio bih da vas odvedem na neka mjesta kraj Moskve − bez pratnje
stražara. Štaviše, to ne može biti Kavkaz. Shvatite jedno: publiku je potpuno zaludio Levitan.
Poslije Levitana svi smo počeli smatrati našu rusku prirodu bijednom, siromašnom,
ugodnom na skroman način. Ali ako je naša priroda samo takva, onda mi recite odakle su u
našoj povijesti potekli svi oni hrabri buntovnici, ustanici, Petar Veliki, dekabristi,
narodovoljci?«
»Željabov! Lenjin!« složi se uzbuđeno Neržin. »Istina je!«
Ali Kondraševu nije bila potrebna podrška. I on se počeo uzbuđivati. Mahnuo je glavom
i s naočala su mu sijevale munje.
»Naša se ruska priroda uzdiže i bjesni, i ne popušta pred tatarskim kopitima!«
»Da, da«, reče Neržin. »I onaj iskrivljeni hrast ondje − kakav je to do vraga kavkaski
hrast? Ako čak i ovdje u najprosvjetljenijem mjestu u GULAG-u svatko od nas…?« On učini
nestrpljivu kretnju rukom. »A u logoru? U zamjenu za dvadeset dekagrama crnog kruha
zahtijevaju od nas ne samo duhovni sklad, već i posljednje ostatke savjesti.«
Kondrašev-Ivanov uspravi se u punoj veličini. »Nikad! Nikad!« gledao je uvis kao čovjek
koga vode na smaknuće. »Ni jedan logor ne smije slomiti duhovnu ljepotu čovjeka.«
Neržin se hladno nasmije. »Možda ne smije, ali ga ipak lomi! Još niste bili u logoru pa
nemojte suditi. Vi ni ne znate kako nas tamo mogu slomiti. Ljudi ulaze, a kad iziđu − ako
iziđu − toliko su različiti da ih se više ne može prepoznati. Da, to je dobro poznato: okolnosti
određuju svijest.«
»Ne!« Kondrašev ispruži duge ruke, spreman u tom času da se uhvati ukoštac s čitavim
svijetom. »Ne! Ne! Ne! To bi bilo ponižavajuće. Pa zašto onda čovjek živi? I recite mi, zašto
su ljudi koji se vole vjerni jedno drugome i kad su razdvojeni? Napokon, okolnosti
zahtijevaju da jedno drugog prevare! I kako tumačite razliku u ljudima koji su upali u iste
okolnosti, čak u isti logor?«
Neržin je bio svjestan prednosti koje mu njegovo iskustvo pruža u usporedbi s
fantastičnim shvaćanjima ovog vječno mladog idealista. Ipak nije mogao a da ne poštuje
njegove prigovore.
»Ljudsko biće«, nastavi Kondrašev, »posjeduje već od rođenja stanovitu bit, jezgro, da
tako kažemo, ljudskog bića. Svoje ’ja’. I još uvijek nije sigurno što koga oblikuje: oblikuje li
život čovjeka, ili čovjek svojim snažnim duhom oblikuje svoj život! Zato što…«, Kondrašev-
Ivanov naglo spusti glas i sagne se prema Neržinu, koji je opet sjedio na panju, »zato što se
ima prema čemu mjeriti, u nešto se ugledati. Zato što u sebi ima Sliku savršenstva koja se u
rijetkim trenucima iznenada pojavljuje. Pred njegovim duhovnim očima.«
Kondrašev priđe vrlo blizu Neržinu i upita ga šapćući zavjerenički, dok su mu naočale
blistale kao da nešto obećaje: »Da vam pokažem?«
Tako završavaju sve rasprave s umjetnicima. Oni imaju svoju vlastitu logiku.
»Da, naravno.«
Kondrašev pođe u kut, izvuče malo platno pribijeno na okvir i donese ga, okrenuvši sivu,
nenaslikanu stranu prema Neržinu.
»Vi ste čuli za Parsifala?«
»Nešto u vezi s Lohengrinom.«
»To mu je otac. Čuvar pehara Svetoga Grala.«
»Wagner je napisao operu, zar ne?«
»Trenutak koji sam ja prikazao ne može se naći ni u Wagnera ni u Von Eschenbacha, ali
je jedini koji mene zanima. Svaki čovjek može doživjeti takav trenutak kad iznenada ugleda
Sliku savršenstva.«
 Kondrašev zatvori oči i ugrize se za usne. Koncentrirao se.
Neržin se pitao zašto je slika, koju će sada vidjeti, tako malena.
Umjetnik otvori oči. »Ovo je samo studija. Studija za glavnu sliku mog života. Vjerojatno
je nikad neću naslikati. Ovo je trenutak kad Parsifal prvi put ugleda dvorac! Dvorac Svetoga
Grala!«
Postavio je studiju na stalak pred Neržinom ne skidajući pogleda s nje. Tada je podigao
ruku do očiju kao da ih štiti od svjetla. I zakoračivši unatrag, spotaknuo se o prvu stepenicu i
zamalo pao.
Slika je bila dva puta toliko visoka koliko široka. Prikazivala je strmi klanac između dvije
klisure u planinama. Na obje strmine, slijeva i zdesna, na sliku se uvlačila prašuma, usnula,
netaknuta. Neke puzave paprati, neko priljubljeno neprijateljsko grmlje, prilijepilo se uz
same rubove klisure. Gore, nalijevo, svijetlosivi konj nosio je iz šume jahača u šljemu i
ogrtaču. Konj se nije preplašio ponora, i već je podigao kopito spreman da na zapovijed
jahača ili zakorači unatrag, ili preskoči na drugu stranu.
Ali konjanik nije gledao u ponor. Zaprepašten gledao je u daljinu gdje je crvenkasto
zlatno svjetlo, koje je možda dolazilo od sunca, a možda i od nečega čišćeg od sunca,
preplavilo nebo iza jednog dvorca. Izrastajući iz vrhunca planine − koja se uzdizala liticu za
liticom − visokih bedema i tornjića, vidljiv i ispod klanca kroz paprat i stabla, stremeći prema
nebesima, nestvaran kao da je satkan od oblaka, treperav, neodređen a ipak vidljiv u svom
nezemaljskom savršenstvu, stajao je u blistavom oreolu nježnoljubičasti dvorac Svetoga
Grala.
 43
DVOSTRUKI AGENT
Osim debelog Gustava ružičastih ušiju, Doronin je bio najmlađi zek u šaraški. Lice mu se
još uvijek nije oslobodilo mladenačkih bubuljica. Zbog svoje vedre naravi, prilagodljivosti i
spretnosti bio je kod svih omiljen. U onih nekoliko minuta koje je uprava dopuštala za
odbojku, Ruska se svim srcem posvećivao igri. Ako bi ljudi kod mreže propustili loptu, bacio
bi se iz pozadine da je vrati makar pao i oderao koljena do krvi. Svima se sviđao njegov
neobični nadimak, Ruska, koji se pokazao opravdanim kad je poslije dva mjeseca u šaraški
kosa, koju su mu obrijali u logoru, izrasla kovrčava i crvena.
Dopremili su ga iz logora u Vorkuti zato što je na službenoj GULAG-ovoj kartici bio
upisan kao frezer. Ali utvrdilo se da to nije tačno, te su ga brzo nadomjestili pravim
stručnjakom. Dvojetjosov ga je, međutim, spasio od toga da ga ne vrate u logor, prihvativši se
zadatka da ga nauči rukovanju malom sisaljkom za vakuum. Kako je znao oponašati, Ruska
je brzo učio. Za njega je šaraška bila poput odmarališta, i želio je tu ostati. U logoru je morao
podnijeti svakovrsne nevolje, koje je sada prepričavao sa žarom i veseljem: kako je zamalo
umro u rudniku, kako je simulirao groznicu stavljajući vruće kamenje pod pazuho. (Kad su
ga pokušali uhvatiti pomoću dva termometra, pronašao je kamenje slične veličine tako da
termometri nikad nisu pokazivali razliku veću od jedne desetine stupnja.)
Ali prisjećajući se prošlosti sa smijehom − prošlosti, koja će se opet iznova pojavljivati
tokom narednih dvadeset pet godina − Ruska je samo vrlo malom broju, a i njima potajno,
pripovijedao o svom vrhunskom uspjehu: zavaravanju lovaca na svesavezne kriminalce
čitave dvije godine.
U raznolikoj gomili stanovnika šaraške Ruska nije bio posebno zamjetljiv sve do jednog
rujanskog dana. Toga je dana sa zavjereničkim izrazom lica obišao dvadesetoricu
najutjecajnijih zekova u šaraški, one koji su predstavljali javno mnijenje. Svakom je od njih
uzbuđeno ispričao da ga je tog jutra major Šikin, oficir službe sigurnosti, angažirao kao
doušnika i da je on, Ruska, na to pristao s namjerom da svoj status doušnika iskoristi za opću
dobrobit.
Usprkos činjenici da je karakteristika Rostislava Doronina bila prošarana s pet lažnih
imena, kontrolnih potpisa, slova i šifriranih znakova, koji su ukazivali na to da je opasan,
sklon bijegu i da se samo u lisicama može premještati s mjesta na mjesto − major Šikin, živo
želeći da poveća svoj štab doušnika, zaključio je da će Doronin, budući da je mlad,
nestabilan, da mu je stalo do toga da ostane u šaraški, biti prema tome lojalan oficiru službe
sigurnosti.
Potajno pozvan u Šikinov ured − ljude bi prvo pozvali u sekretarijat i kazali im: »Da, da,
otiđite do majora Šikina« − ostao je tamo tri sata. Za to vrijeme, slušajući dosadne direktive i
tumačenja njihovog »kuma«, Ruskine oštre oči proučavale su ne samo majorovu veliku glavu
obraslu kosom koja je posijedjela od prikupljanja denuncijacija i kleveta, njegovo tamno lice,
sitne ručice, dječačke cipele, mramornu pisaću garnituru na stolu i svilene zastore na
prozorima, već je također pročitao, odozgo nadolje, iz udaljenosti od čitava dva metra,
naslove na fasciklima i papirima pod staklom na Šikinovom stolu. Osim toga, uočio je koje
dokumente očigledno drži u sefu, a koje zaključava u stol.
Dok je primjećivao te stvari, Ruska je nepomično gledao svojim modrim očima u
majorove i kimao glavom u znak pristanka. Iza te modre nevinosti već su se rađali pustolovni
planovi, ali oficir službe sigurnosti, navikao na sivu monotoniju ljudske pokornosti, nije to
mogao pogoditi.
Ruska je shvatio da ga Šikin može vratiti u Vorkutu ako ne pristane da bude doušnik.
Ruska i čitava njegova generacija bila je odgojena u uvjerenju da je »samilost« sramotan
osjećaj, da se »dobroti« treba smijati, da je »savjest« popovski izraz. Istovremeno učili su ih
da je biti doušnik patriotska dužnost, najbolje što čovjek može učiniti da bi pomogao osobi
koju denuncira i da bi pridonio zdravlju društva. Istina, sve to nije prodrlo do Ruske, ali je
ipak ostavilo traga. Za njega sad nije bilo glavno pitanje koliko je opako ili neprihvatljivo biti
doušnik, već do čega bi to moglo dovesti. Već obogaćen burnim doživljajima, brojnim
zatvorskim poznanstvima i strastvenim zatvorskim raspravama, ovaj mladić mogao je
zamisliti i situaciju, kad se svi ti arhivi otvaraju a svi ovi Šikini predaju sramotnom sudu.
Tako je shvatio da bi, na duži rok, bilo jednako opasno surađivati s »kumom«, kao što bi
isprva bilo opasno odbiti.
Ali osim tih okolnosti, Ruska je bio strastveni kockar. Dok je odozgo nadolje čitao
zanimljive papire pod staklom na Šikinovom stolu, drhtao je u iščekivanju igre za visoki ulog.
Već mu je bilo dosta nedostatka aktivnosti u udobnoj šaraški!
I kad je, da bi to sve izgledalo realno, utvrdio kolika će mu biti plaća, gorljivo je
prihvatio.
Pošto je Ruska otišao, Šikin, zadovoljan svojom psihološkom pronicavošću, hodao je
amo-tamo po svom uredu lomeći sićušne ručice; tako oduševljeni doušnik obećavao je
bogatu žetvu denuncijacija. Istovremeno je Ruska, ništa manje zadovoljan, obilazio
povjerljive zekove priznajući da je pristao da bude doušnik iz sportskog duha − i da će
proučavati metode oficira službe sigurnosti i razotkriti prave doušnike.
Zekovi, pa čak i stariji, nisu se mogli prisjetiti sličnoga priznanja. Nepovjerljivo su pitali
Rusku zašto riskira glavu i hvališe se time. On je odgovorio: »Kad čitavoj toj bandi budu
sudili, svjedočit ćete u moju korist.«
Svaki od dvadeset zekova koji je to saznao rekao je još jednom ili dvojici, ali nitko nije
denuncirao Rusku »kumu«. Tako je pedeset ljudi dokazalo da su besprijekorni.
Taj je događaj dugo vremena uzbuđivao šarašku. Zekovi su vjerovali Ruski. Oni su mu i
dalje vjerovali. Ali kao uvijek, događaji idu svojim vlastitim neumoljivim tokom. Šikin je
zahtijevao materijal, što je značilo denuncijacije. Ruska mu je nešto morao dati. Obilazio je
svoje istomišljenike i bunio se: »Gospodo! Zamislite samo koliko denuncijacija mora da
pristiže, kad ja još ne radim ni mjesec dana, a Šikin me već tjera kao lud. Molim vas uživite
se u moj položaj. Dajte mi nešto materijala.«
Neki nisu htjeli s njim uopće imati posla, drugi su mu pomogli. Jednodušno je odlučeno
da se uništi stanovita dama koja je tamo radila samo iz pohlepe, da bi još umnožila tisuće
rubalja koja je njen muž donosio kući. Prezirala je zekove i izjavila da bi ih sve trebalo
postrijeljati. Rekla je to među ostalim slobodnim suradnicima, ali su zekovi za to ubrzo čuli.
Sama je uvalila dva zeka, jednoga zbog veze s jednom od djevojaka, a drugoga zato što je
pravio kovčeg iz državnog materijala. Ruska ju je nemilosrdno oklevetao, izvijestivši da šalje
pisma za zekove i krade kondenzatore iz ormara. I premda nije Šikinu podnio ni jedan jedini
dokaz, i premda je suprug te žene, pukovnik MVD-a protestirao, ipak je moć tajne
denuncijacije, koja je tako neodoljiva u našoj domovini postigla svoju svrhu, gospođu su
otpustili, te je otišla sva u suzama.
Katkada je Ruska izvještavao i o zekovima, o beznačajnim i bezazlenim stvarima,
upozorivši ih unaprijed. Zatim ih je prestao upozoravati, i ništa nije govorio. Oni ga nisu ni
pitali. Instinktivno su shvatili da on još uvijek denuncira − ali stvarima, koje ne želi priznati.
I tako je Rusku zadesila uobičajena sudbina dvostrukih agenata. Kao i prije, nitko ga
nije prijavio ni izvijestio o igri koju igra, ali su ga stali izbjegavati. Činjenica da im je potanko
ispripovijedao kako Šikin drži specijalni raspored pod staklom na svom stolu koji pokazuje
raspored kad doušnici mogu ući bez poziva, i po čemu ih se može razotkriti − na neki način
nije mogla kompenzirati njegovu pripadnost svećenstvu doušnika.
Neržin, koji je volio Rusku i divio se njegovim spletkama, nije ni slutio da ga je upravo
Ruska prijavio da ima primjerak Jesenjina. Ruska nije mogao predvidjeti da će gubitak te
knjige Neržinu nanijeti toliko bola. Računao je da knjiga pripada Neržinu, da će i tako biti
otkrivena, da mu je nitko neće oduzeti, a da će umjesto toga Šikina navesti na krivi trag
optužbom da je knjigu u Neržinovom kovčegu vjerojatno donio neki slobodni namještenik.
Još uvijek sa slatko-slanim okusom Klarina poljupca na usnama, Ruska je izišao na
dvorište. Snijeg na lipama podsjećao ga je na cvat, i zrak je bio topao kao u proljeće. Tokom
dvije godine njegovih podzemnih lutanja, dok su mu sve mladenačke misli bile usredotočene
na to da zavara detektive koji ga traže, on nikad nije tražio ženinu ljubav. Pošao je u zatvor
nevin i noću ga je ta činjenica tištala poput teškog tereta.
Ali vani, u dvorištu, pogled na dugačku, nisku zgradu uprave podsjetio ga je da narednog
dana za vrijeme ručka namjerava prirediti predstavu. Došlo je vrijeme da to objavi; nije to
mogao učiniti ranije jer bi plan mogao propasti. Obuzet Klarinim divljenjem, koje ga je činilo
trostruko sposobnim i inteligentnim, ogledao se oko sebe i ugledao Rubina i Neržina posve
na kraju dvorišta za šetnju, kraj velike lipe dvostruka debla, i odlučno krenuo prema njima.
Kapa mu je bila nakrivljena ustranu tako da mu je kovrčava kosa povjerljivo bila izložena
blagome danu.
Dok se približavao, Rubin mu je bio okrenut leđima, a Neržin licem. Očigledno nisu
raspravljali o nevažnim sitnicama, jer je Neržin bio sumoran i vrlo ozbiljan. Kad im se Ruska
približio Neržin ga nije pogledao, nije ni najmanje izmijenio izraz lica ili prekinuo ritam
govora, nije kimnuo, ali bilo je jasno da riječi koje je Ruska čuo nisu bile dio njihova
razgovora:
»Uopće, ako kompozitor previše piše, uvijek imam predrasuda prema njemu. Na
primjer, Mozart je izbacio četrdeset i jednu simfoniju. Može li sve to biti solidno?«
Ne, nisu mu vjerovali. Naravno, sama promjena teme kazala je Rubinu da se netko
približava, te se on okrenuo. Vidjevši Rusku on reče: »Slušajte, mladiću. Što vi mislite −
mogu li genij i opačina postojati jedan kraj drugoga?«
Ruska pogleda Rubina i ne trudeći se da glumi. Lice mu je zračilo čistoćom i
nestašlukom.
»Po mom mišljenju ne, Leve Grigoriču. Ali već neko vrijeme svi me izbjegavaju kao da su
se u meni udružile te kvalitete. Gospodo, došao sam vam nešto predložiti: da li biste voljeli
da vam sutra, za vrijeme ručka, prodam sve Jude baš u onom trenutku kad primaju svojih
trideset srebrnjaka?«
»Kako je to moguće?«
»Pa vi valjda znate glavni princip pravednog društva, da svaki trud mora biti nagrađen?
Sutra će svaki Juda primiti svojih trideset srebrnjaka za treći kvartal godine.«
Neržin se tobože zaprepasti. »Kakva netačnost! Već su odradili četvrti, a oni tek plaćaju
za treći? Čemu to odugovlačenje?«
»Niz ljudi mora odobriti isplatni nalog«, protumači Ruska kao da se ispričava. »I ja ću
dobiti svoje.«
»I tebe plaćaju za treći?« upita Rubin iznenađeno. »Napokon, radio si samo pola
kvartala.«
»Pa što onda? Istakao sam se u radu!« reče Ruska gledajući obojicu s umilnim,
otvorenim smiješkom.
»I baš tako, u gotovini?«
»Ne, zaboga. Novčanom uputnicom koju šalje neka izmišljena osoba; novac je položen
na bankovni račun. Upitali su me u čije ime da pošalju. Rekli su: ’Želite da dođe od Ivana
Ivanoviča Ivanova?’ Taj kliše me je strašno smetao. Upitao sam: ’Ne bi li moglo od Klave
Kudrjavceve?’ Napokon, lijepo je misliti da se neka žena brine za tebe.«
»I koliko se dobiva za kvartal?«
»To je ono najlukavije! Prema platnom spisku, dobiva se sto i pedeset rubalja za kvartal.
Ali iz razloga pristojnosti, novac valja slati poštom, a neumoljiva pošta oduzima tri rublja za
taksu. Svi ’kumovi’ tako su pohlepni da ne žele dodati ništa iz vlastitog džepa, i tako lijeni, da
ne predlažu da se plaća doušnika povisi za tri rublja. Budući da ni jedna normalna osoba ne
bi nikad poslala tako čudnu, nezaokruženu svotu poštom, te tri rublje koje nedostaju Judin
su pečat. Sutra za vrijeme ručka možete se svi okupiti oko upravne zgrade i pogledati
novčane uputnice svih koji iziđu iz ureda službe sigurnosti. Ova bi zemlja morala upoznati
svoje cinkaroše, zar ne, gospodo?«
 44
ŽIVOT NIJE ROMAN
Kad su rijetke pahuljice počele padati jedna po jedna na mračni pločnik ulice Mornarske
tišine, s čijeg su asfalta gume automobilista zbrisale sve tragove jučerašnjeg snijega, djevojke
u sobi 418 studentskog doma na Strominki pripremale su se za nedjeljno veče.
Soba 418 bila je na trećem katu. Devet okana pravokutnog prozora gledalo je na ulicu
Mornarske tišine. Uz desne i lijeve zidove stajala su u redu po tri ležaja, visile police od trske
s knjigama i noćni ormarići. Dva pisaća stola zauzimala su sredinu sobe, tako da su između
njih i kreveta bila samo dva uska prolaza. Stol bliže prozoru nazivali su »disertacijski« i on je
bio pretrpan knjigama, bilježnicama, crtežima i gomilama natipkanih stranica. Na jednom
uglu je Olenka, svijetla plavuša, sjedila i čitala takve stranice. Malo dalje bio je zajednički
stol, za kojim je Muza pisala pismo, a Ljuda je, s ogledalom pred sobom, odmotavala uvijače.
Ležajevi su prestajali tik pred zidom na kojem su bila vrata, ostavljajući prostora za vješalice
s jedne strane i za umivaonik sakriven zastorom s druge. Trebalo je da se djevojke peru na
kraju hodnika, ali njima je to bilo predaleko, hladno i neudobno.
Madžarica Eržika ležala je na krevetu do umivaonika i čitala. Na sebi je imala kućnu
haljinu koju su djevojke zvale »brazilska zastava«. Imala je još i druge zanimljive odjeće u
kojoj su njene sobne drugarice uživale, ali kad je izlazila oblačila se vrlo suzdržano kao da se
trudi da ne privuče pažnju na sebe. Na to je navikla još onih godina koje je provela u
madžarskom ilegalnom pokretu.
Krevet do nje pripadao je Ljudi, i bio je u strahovitom neredu. Ljuda je tek čas ranije
izišla iz kreveta. Pokrivač i plahta vukli su se po podu, dok je preko jastuka bila pažljivo
položena svježe izglačana modra svilena haljina i čarape. Sama Ljuda je za stolom glasno
pripovijedala − ne zna se kome, budući da nitko nije ni slušao − kako joj je španjolski
pjesnik, koga su odveli iz njegove zemlje još dok je bio dječak, udvarao. U tančine se sjećala
restorana u koje ju je odveo, kakav je orkestar svirao, kakva su im predjela i priloge servirali i
što su pili.
Naslonivši glavu na male okrugle šake, Olenka se trudila da čita i ne sluša Ljudu. Mogla
ju je, naravno, prekinuti, ali kako je govorila Olenkina pokojna majka: »Kloni se svadljivica; s
njima ćeš uvijek izvući kraći kraj.« Već su ustanovile da je pokušati zaustaviti Ljudu značilo
samo još je više raspaliti. Ljuda nije zapravo bila diplomirani student. Završila je Ekonomski
institut i došla je u Moskvu da polazi tečajeve za predavače političke ekonomije. Bila je iz
obitelji s dovoljno sredstava, i činilo se da te tečajeve polazi uglavnom samo za zabavu.
Olenki se znalo smučiti od Ljudinih priča koje su se neprestano kretale oko površnih
aspekata života, i gdje se zahtijevalo jedino novac, dokolica i prazna glava; a još joj je bilo
odvratnije Ljudino primitivno mišljenje, da se čitav smisao života sastoji od sastanaka i
odnosa s muškarcima.
Olenka je čvrsto vjerovala da njihova nesretna generacija žena − ona je bila rođena
dvadeset treće − naprosto sebi ne može dopustiti da tako promatra život. Prihvatiti takve
pojmove značilo je objesiti čitav svoj život na jednu jedinu paučinu, i provoditi svaki dan u
iščekivanju da se ona razdere, ili da se ustanovi da nikad zapravo ninašto nije bila
pričvršćena.
Istina, upravo se takva sedefasta nit pojavila i u Olenkinom životu. Njihala se pred njom
kao ljuljačka. Večeras se Olenka spremala da ide na koncert s muškarcem koji joj se vrlo
sviđao. Paučina je bila tu, i ako je htjela mogla se prihvatiti obim rukama; ali bojala se povući
− bojala se povući od straha da ne pukne.
Olenka još nije ni počela glačati svoju odjeću za veče. Dovršavala je čitanje − ne iz
osjećaja dužnosti, već zato što ju je to istinski privlačilo − treće kopije loše natipkanog
izvještaja o iskopavanjima u Novgorodu te jeseni, pošto je Olenka odande otišla. Prešla je na
arheologiju dosta kasno, u početku pete godine studija. Htjela je vlastitim rukama raditi na
povijesti koliko je to god moguće, i otkako je promijenila predmet studija bila je vrlo
zadovoljna svojom odlukom. Toga ljeta imala je sreće da iskopa pismo napisano na brezovoj
kori − živi dokumenat iz dvanaestog stoljeća.
U tom »njenom« pismu bilo je svega nekoliko riječi: neki muž pisao je svojoj ženi da
pošalje Sašku s dva konja na stanovito mjesto, u stanovito vrijeme. Ali za Olenku ti reci koje
je iskopala bili su poput znakova trube koji podižu zemlju, i bili su daleko značajniji od
visokoparnih fraza u kronikama. Napokon, ta novgorodska domaćica iz dvanaestog vijeka
očigledno je bila pismena. Kakva je to bila žena? I kakav je onda grad bio Novgorod? Tko je
bio Saška − sin, radnik? I kako su izgledali konji, koje je Saška gonio? To obično domaće
pismo vuklo je Olenku sve više u prastare ulice Novgoroda. Uvijek joj je bilo teško obuzdati
svoju maštu. Katkada bi čak i u čitaonici zatvarala oči i zamišljala da je zimsko veče, ni
olujno ni hladno, i da ona dolazi u Novgorod saonicama negdje od Tvera, i još izdaleka vidi
bezbrojne vatre (jer tada još nisu upotrebljavali luči); i da je i ona sama djevojka iz prastarog
Novgoroda, i da joj srce skače od sreće što se poslije dugog odsustva opet vraća u svoj mili,
slobodni, bučni, jedinstveni grad od pola milijuna ljudi!
Što se Ljude tiče, najuzbudljivije u njenoj priči nisu bile vanjske pojedinosti njenog
flerta s pjesnikom. Još u rodnom Voronežu, gdje je bila udata tri mjeseca, a zatim imala čitav
niz drugih muškaraca, Ljuda je uvijek žalila što je njena nevinost nekako prebrzo prošla. I
tako je ovdje od početka poznanstva sa španjolskim pjesnikom izigravala ulogu nevine
djevice, praveći se da je stidljiva i dršćući pri najmanjem dodiru. Kad ju je zaprepašteni
pjesnik molio za njen prvi poljubac u životu zadrhtala je i prešla iz veselja u razočarenje, i
nadahnula pjesnika da napiše pjesmu dugu dvadeset četiri stiha, ali na žalost ne na ruskom.
Muza, nezgrapno debela, grubih crta lica i s naočalima na nosu izgledala je kao da je
prešla tridesetu. Premda je smatrala da je neuljudno prekidati Ljudu i moliti je da ušuti,
pokušavala je, dok se ta nametljiva i uvredljiva priča odvijala, napisati pismo svojim ostarijim
roditeljima u nekom dalekom pokrajinskom gradu. Njena majka i otac još uvijek su se voljeli
kao mladenci, i svakog jutra kad bi odlazio na posao, njen bi se tata nekoliko puta okretao i
mahnuo mami, a mama mu je mahala kroz okance na vratima. Njihova kći voljela ih je na
isti način. Nitko joj na svijetu nije bio bliži od njenih roditelja. Voljela im je pisati često i u
tančine o svim svojim doživljajima.
Ali u ovom trenutku nije bila potpuno prisebna. Već dva dana, od petka uveče, događalo
se nešto što je zasjenilo njen neumorni svakodnevni rad na Turgenjevu, rad koji je njoj
nadomjestio sve ostale vidove života. Imala je neki odvratan osjećaj − kao da je okaljana
nečim prljavim i sramotnim, nečim što se ne može ni sprati, ni sakriti ni bilo kome pokazati
− ali s čim je isto tako bilo nemoguće živjeti.
Dogodilo se da su je u petak uveče, kad se vratila iz knjižnice i spremala da legne,
pozvali dolje u ured doma; tamo su joj rekli: »Izvolite u ovu sobu.« Tu su sjedila dva
muškarca u civilu, koji su isprva bili vrlo uljudni, i predstavili se kao Nikolaj Ivanovič i
Sergej Ivanovič. Ne obraćajući pažnju na kasni sat, zadržali su je čitav sat, dva, tri. Počeli su
s pitanjima: s kim stanuje, s kim radi − premda su to sve, naravno, znali isto tako dobro kao i
ona. Bez žurbe su govorili o patriotizmu, o društvenoj obavezi svakog znanstvenog radnika
da se ne ograniči na svoju usku specijalnost, već da služi narodu sa svim svojim sredstvima i
mogućnostima. Muza nije mogla ništa reći protiv toga; sve je to bilo savršeno tačno. Tada su
joj braća Ivanovič predložila da im pomogne; to jest da se s jednim od njih sastaje u određeno
vrijeme u ovom uredu, ili u sveučilišnom centru za političku propagandu, ili u klubu, ili ma
kojem mjestu u sveučilištu, i tu odgovara na stanovita pitanja ili iznosi svoja zapažanja.
I tako je započela čitava ta duga, užasna priča. Počeli su s njom govoriti sve oštrije,
vikati na nju i zatim joj se uvredljivo obraćati sa »ti«: »Hajde, što toliko oklijevaš? Pa ne
unajmljuje te neka strana špijunska služba.« Potrebna je ona stranoj špijunskoj službi kao
peta noga kobili… Tada su joj najavili da joj neće dopustiti da obrani disertaciju, da će joj
upropastiti karijeru na univerzitetu, jer zemlji nisu potrebni takvi naučni mekušci. To ju je
silno uplašilo. Trebalo je da završi studij u lipnju. A njena disertacija bila je gotovo završena.
Bila je posve spremna povjerovati da će je izbaciti sa postdiplomskog studija − to njima
uopće ne bi bilo teško. Zatim su izvukli pištolj, dodavali ga jedan drugome i, kao slučajno,
uperili ga na Muzu. Kad je ugledala pištolj, Muzinog je straha, međutim, nestalo. Jer,
napokon, ostati živ, ali izbačen s lošom karakteristikom, gore je od bilo čega. U jedan sat
ujutro Ivanoviči su joj dopustili da ode da bi o svemu razmislila do utorka, do ovog utorka,
dvadeset sedmoga prosinca. I natjerali su je da potpiše izjavu da nikome ništa neće otkriti o
ovome što se zbilo.
Uvjerili su je da oni sve znaju, i ako bilo kome nešto kaže o ovome razgovoru, smjesta će
je uhapsiti i osuditi na osnovu izjave koju je potpisala.
Kakvu su joj bijednu mogućnost izbora ostavili? Sada je osuđena čekala utorak; nije
imala snage za učenje. Sjećala se onih dana u nedavnoj prošlosti kad nije mogla misliti ni o
čemu drugome osim o Turgenjevu, kad je nitko nije proganjao, i kad u svojoj ludosti nije
shvaćala koliko je sretna.
»A ja sam rekla: ’Vi Španjolci toliko držite do ljudske časti, ali kad biste me poljubili u
usta, bila bih obeščašćena.’«
Privlačno, premda grubo lice plavokose Ljude izražavalo je očaj osramoćene djevojke.
Olenka glasno uzdahne i odloži referat. Htjela je reći nešto zajedljivo, ali se i opet
suzdržala. U takvim bi se trenucima njena brada ljupko isturila, a čitavo lice poprimilo neke
čvrste, odlučne crte. Namrštivši se popela se na stolicu da ukopča glačalo u »lopovski« utikač
nad svjetiljkom koja je visila sa stropa, i koji još nije bio uklonjen pošto je Ljuda završila s
glačanjem. Glačala i kuhala bila su strogo zabranjena u Strominki: uprava doma neprestano
je tragala za tim tajnim utikačima, a, naravno, utikača na zidu nije bilo ni u jednoj sobi.
Mršava Eržika ležala je čitavo vrijeme čitajući Izabrana djela Galahova. Ta je knjiga pred
njom otvarala svijet uzvišenih, svijetlih likova, blistav, krasan svijet, gdje se svu patnju moglo
lako pobijediti. Galahovljeva lica nikad nisu obuzimale sumnje: služiti svojoj zemlji ili ne,
žrtvovati se ili ne. Dubina i integritet tih ljudi iznenadili su Eržiku. Priznala je sama sebi da
se u onim godinama dok je ilegalno radila u Horthyjevoj Madžarskoj, nikad ne bi brinula
zato što nije platila članarinu, kao što su se brinuli mladi komsomolci kod Galahova dok su
dizali u zrak vlakove u neprijateljskoj pozadini.
Odloživši knjigu i okrenuvši se na bok i ona je počela slušati Ljudu. Ovdje u sobi 418 ona
je saznala mnogo nevjerojatnih i proturječnih stvari. Na primjer, čula je za inženjera koji nije
htio otići na zanimljiv projekt u Sibir, već je radije ostao u Moskvi prodajući pivo, dok je
netko tko je obranio disertaciju još uvijek bio nezaposlen. Eržika je razrogačila oči. »Zar
zaista ima nezaposlenih u Sovjetskom Savezu?« Također, izgleda da je, ako je čovjek želio
biti prijavljen u Moskvi, morao nekoga dobro potplatiti. »Ali, napokon, to je samo trenutna
pojava, zar ne?« pitala je Eržika. (Htjela je reći − »privremena«.)
Ljuda je završila svoju priču o pjesniku, rekavši da joj, ako se uda za njega, preostaje
jedino da izigrava djevicu. I počela je tumačiti kako namjerava postići tu iluziju u prvoj
bračnoj noći.
Izraz patnje pojavi se na Muzinom licu. Nije se mogla suzdržati i lupila je šakom o stol.
»Ma čuješ! Koliko je junakinja u svjetskoj literaturi zbog toga…«
»Zato što su bile bu-dale!« veselo odvrati Ljuda, zadovoljna što je netko sluša. »Zato što
su vjerovale u gluposti. To je tako jednostavno!«
Olenka prostre pokrivač na jednom kraju zajedničkog stola i dodirne glačalo. Nedavno
sašiveni sivo-smeđi kaputić i odgovarajuća suknja bili su sve što je imala. Olenka se snalazila
na krumpiru i kaši, i još od početka rata nije pamtila da je ikad bila sita. Ako se mogla
prokrijumčariti ne plativši četrdeset kopjejaka u trolejbusu, krijumčarila se. Ali ovaj kostim
bio je prvoklasan; na njemu nije bilo ničega što ne bi bilo kako treba. Bilo bi joj lakše spaliti
vlastito tijelo nego ovaj kostim.
Uzevši sve u obzir, Ljuda nije bila posve sigurna da li bi trebalo da se uda za pjesnika:
»On nije član Saveza sovjetskih pisaca; piše samo na španjolskom; i ne mogu zamisliti kako
će to ići s njegovim honorarima.«
Eržika je bila tako zapanjena da je spustila noge na pod.
»Što?« upita ona. »I ti… i u Sovjetskom Savezu se također udaju iz materijalnih
razloga?«
 »Naviknut ćeš se, razumjeti«, rekla je Ljuda stresajući glavu pred ogledalom. Skinula je
uvijače i obilje plavih uvojaka treperilo joj je na glavi. Samo jedan takav uvojak bio bi
dovoljan da uhvati u zamku mladog pjesnika.
»Djevojke došla sam do slijedećeg zaključka…«, započne Eržika, ali primijeti kako Muza
čudnovato bulji u pod kraj njenih stopala, i ona se prekine i naglo podigne noge.
»Što? Je li protrčao?« povikala je prestrašeno.
Djevojke su joj se nasmijale. Ništa nije protrčalo.
U sobi 418 čak i danju, a posebno noću, užasni ruski štakori trčali su po podu, cvileći i
grebući kandžama. Za svih onih godina dok se ilegalno borila protiv Horthyja, Eržika se
nikad ničega nije toliko bojala kao što se sada bojala da će joj ti štakori skočiti na krevet i
pretrčati preko nje. Danju, usred smijeha njenih prijateljica, njenog je straha nestajalo, ali
noću bi se sva umotala u pokrivač, pokrila se preko glave i zaklinjala se da će, ako poživi do
jutra, otići iz Strominke. Nadja, kemičarka, donijela je otrov i posipali su ga po uglovima.
Štakori su se na neko vrijeme povukli, ali onda su se opet vratili. Prije dva tjedna došlo je do
krize: naravno da se baš Eržiki moralo dogoditi da, dok je ujutro uzimala vodu iz vjedra,
zahvati u svoju šalicu malog utopljenog štakora. Tresući se od gađenja i prisjećajući se
njegove mirne male njuškice, Eržika je istog dana otišla u madžarsku ambasadu i zamolila da
je presele u poseban stan. Ambasada je proslijedila molbu Ministarstvu vanjskih poslova
SSSR-a; Ministarstvo vanjskih poslova proslijedilo ju je Ministarstvu višeg obrazovanja;
Ministarstvo višeg obrazovanja predalo ju je rektoru Sveučilišta, koji se obratio pitanjem
Administrativnom i ekonomskom sektoru; sektor je odgovorio da nema privatnih stanova, i
da nije bilo pritužbi na štakore u Strominki. Prepiska se opet vratila istim putem, kroz iste
kanale. Ipak je ambasada Eržiki dala nade da će dobiti sobu.
Sad je Eržika, obgrlivši koljena, sjedila u svojoj brazilskoj zastavi poput neke egzotične
ptice.
»Djevojke, djevojke«, rekla je žalosno svojim pjevuckavim glasom. »Ja vas sve toliko
volim! Ni za što vas ne bih ostavila − osim zbog štakora.«
To je bila samo djelomična istina. Ona je zaista voljela djevojke, ali Eržika ni jednoj od
njih nije mogla povjeriti svoju brigu zbog sudbine Madžarske, tako usamljene na evropskom
kontinentu. Od procesa Laszlu Rajku nešto se neshvatljivo događalo u njenoj domovini.
Govorkalo se da su komunisti s kojima je radila u pokretu otpora uhapšeni. Jedan Rajkov
rođak, koji je također studirao na moskovskom sveučilištu i još neki madžarski studenti koji
su bili s njim, bili su pozvani natrag u Madžarsku, i ni jedan od njih se nije javio.
Začulo se poznato kucanje na vratima, koje je značilo: »Ne skrivajte glačalo, domaći su.«
Muza je ustala i odšepesala do vrata − koljeno ju je boljelo od ranog reumatizma. Podigla je
rezu. Brzo je ušla Daša, krupna djevojka velikih, pomalo iskrivljenih usta.
»Djevojke«, nasmijala se, ne zaboravivši da zakračuna vrata za sobom. »Upravo mi je
uspjelo da umaknem jednom kavaliru. Pogodite kome!«
»Ti imaš toliko kavalira?« upita Ljuda iznenađeno, čeprkajući po svom kovčegu.
Zaista, sveučilište se polako, mamurno oporavljalo od rata kao od teške nesvjestice. Na
postdiplomskom studiju bilo je malo muškaraca i svakome je, na jedan ili drugi način, nešto
nedostajalo.
»Čekaj malo!« poviče Olenka uključujući se u duh igre i podigavši ruku. Upitno je
pogledala Dašu. »Je li to bio ’Vilica’?«
»Vilica« je bio student na postdiplomskom studiju, koji je tri puta za redom pao na
ispitu iz dijalektičkog i historijskog materijalizma, te su ga izbacili sa studija kao beznadnog
idiota.
»Konobar«, poviče Daša, skidajući šubaru sa zaklopcima za uši s tamne kose i vješajući
je na kuku. Nije skidala kaput s ovratnikom od janjećeg krzna, koji je tri godine prije toga
kupila na kupone u sveučilišnom centru, već je i dalje stajala kod vrata.
»A − on!«
 »Vozila sam se tramvajem i on je ušao«, smijala se Daša. »Smjesta me je prepoznao.
’Gdje silazite?’ upitao je. I nisam se imala kamo sakriti. Zajedno smo sišli. ’Više ne radite u
onom kupalištu, zar ne? Išao sam nekoliko puta, ali vas nema.’«
»Onda si mu morala reći…«, Dašin je smijeh bio zarazan i zahvatio je Olenku poput
plamena. »Morala si reći… morala si reći…!« Ali nije mogla izgovoriti što je htjela i, hihoćući
se, spustila se na krevet.
»Kakav to konobar, kakvo kupalište?« raspitivala se Eržika.
»Morala si reći…«, provali Olinka, ali novi napad smijeha ju je spriječio da govori.
Rukama i prstima nastojala je izraziti ono što nije nikako mogla izreći.
I Ljuda se nasmijala, pa čak i Eržika, koja još uvijek ništa nije razumjela. Čak i Muzino
ozbiljno, ružno lice razvedrio je smiješak. Skinula je naočale i očistila ih.
»’Kamo idete?’ pitao je. ’Koga poznajete u studentskom domu?’« Daša se gušila od
smijeha. »Rekla sam: ’Poznajem tamo podvornicu. A ona mi − ona mi plete rukavice…’«
»Što?«
»Rukavice!«
»Ali recite mi, htjela bih znati! Kakav to konobar?« molila je Eržika.
Pljesnuli su Olenku po leđima. Ona bi uvijek vrlo lako prasnula u smijeh. Ali taj smijeh
nije bio samo izraz mladenačke vitalnosti; ona je vjerovala da je smijeh dobar i za onoga tko
se smije i za onoga tko ga sluša, i da je samo onaj, tko je u stanju smijati se od srca, uistinu
sposoban za život.
Smirile su se. Glačalo je bilo toplo. Olenka je odmah počela prskati kaputić vodom i
spretno ga pokrila bijelom krpom.
Daša je skinula kaput. U tijesnom sivom puloveru i jednostavnoj suknji sa čvrsto
stegnutim pojasom jasno se vidjelo kako je gipka i lijepo oblikovana, kako može čitav dan
raditi bilo kakve fizičke poslove a da se ne umori. Odmaknuvši šareni pokrivač pažljivo je
sjela na rub svog kreveta, koji je bio namješten s pobožnom pažnjom − s obiljem jastuka i
jastučića u čipkastim navlakama, dok su na zidu iznad kreveta bile prikucane izvezene
prostirke. Ona ispriča Eržiki:
»Bilo je to prošle jeseni, za onih toplih dana prije zime… Napokon, gdje da nađeš
ženika? Kako ćeš sklopiti poznanstvo? Ljuda me savjetovala: idi i prošetaj u Sokolniki, ali
sama. Rekla je da djevojke sve pokvare kad idu u parovima.«
»Tačno!« reče Ljuda. Ona je pažljivo čistila mrlju na vršku cipele. »Neobično je vidjeti
djevojku samu. I nehotice, čovjek poželi da joj se približi.«
»I tako sam i učinila«, nastavi Daša, ali u glasu joj se više nije osjećalo veselje. »Šetala
sam naokolo i onda sjela. Gledala sam stabla. I zaista je netko zgodan sjeo kraj mene. Tko je
to bio? Utvrdilo se da je konobar u bifeu. A ja? Bilo me stid priznati da sam na
postdiplomskom studiju. ’Učena baba’ je strašilo za muškarce…«
»Ma hajde, nemoj tako govoriti! Vrag zna kamo te može dovesti takav stav!« prigovori
Olenka brzo i ljutito.
U ovom svijetu, tako opustošenom i prorijeđenom željeznim koracima rata, crna je
praznina zjapila na mjestima gdje su se muškarci njihove dobi − ili pet, deset, ili petnaest
godina stariji − morali šetati i smiješiti se. A uz taj grubi i besmisleni naziv, koji je izmislila
neka nepoznata osoba, »učena baba«, bilo je nemoguće uživati i u onoj jednoj sjajnoj zraci
svjetla koja im je preostala, koja ih je dozivala i vodila naprijed.
»… a ja sam rekla da radim kao blagajnica u kupalištu. Neprestano mi je dosađivao i htio
saznati u kojem i u kojoj smjeni. Jedva sam se izvukla…«
Dašu je posve napustila njena veselost i živahnost. U tamnim joj se očima nazirala
tjeskoba.
Čitav je dan učila u Lenjinovoj knjižnici, zatim je pojela neukusan i oskudan obrok u
blagovaonici i vratila se umorna kući, praznoj nedjeljnoj večeri koja ništa nije obećavala.
Nekada je, u srednjim razredima, dok je polazila prostranu drvenu školu u njihovom
selu, uživala u dobrom učenju. Bilo joj je također drago što, koristeći se fakultetom kao
izlikom, može dobiti pasoš i prijaviti se u gradu. Ali sad je već bila starija, a neprekidno je
učila osamnaest godina. Od učenja ju je boljela glava. A čemu je zapravo studirala? Ženska je
sreća jednostavna: roditi dijete; ali nije bilo nikoga tko bi joj ga mogao dati, nikoga za koga bi
ga mogla roditi.
Zamišljeno se njišući, u općoj tišini koja je zavladala, Daša izgovori svoju omiljenu
izreku: »Ne, djevojke, život nije roman.«
Istina je, na njihovoj traktorskoj stanici bio je jedan agronom. Pisao je Daši, molio je da
se uda za njega. Ali ona se spremala da diplomira i čitavo bi selo reklo: »Pa zašto je ta djevojka
studirala − da se uda za agronoma? − To može svaka predradnica s polja.« S druge strane,
Daša je osjećala da čak ni kao kandidat nauka ipak ne može zakoračiti u društvo koje je
željela; nije bila dovoljno lakomislena i bezbrižna − poput drske Ljude.
Gledajući je ljubomorno, Daša reče: »Ljuda, savjetujem ti da opereš noge.«
Ljuda pogleda noge. »Misliš?«
Ali voda se mogla ugrijati samo na kuhalu koje je sad bilo sakriveno, a glačalo je zauzelo
tajni utikač.
Daša je željela otjerati svoju tugu nekakvim radom. Sjetila se da je kupila rublje koje nije
bilo njene veličine, ali morala ga je uzeti dok ga je uopće bilo. Sad ga je izvukla i počela
prepravljati.
Svi su šutjeli. Stol se klimao pod glačalom. Muza se mogla potpuno koncentrirati na
svoje pismo. Ali ne, to joj nije polazilo za rukom. Muza pročita još jednom posljednje
rečenice koje je napisala. Izmijeni jednu riječ. Ponovo ispiše neka nejasna slova. Ne, to
pismo nije ispalo dobro! Pismo je bilo laž, i mama i tata će to smjesta osjetiti. Razumjet će da
se stvari loše odvijaju po njihovu kćer, da se nešto strašno dogodilo. Ali zašto, pitat će se oni,
zašto Muza o tome otvoreno ne piše? Zašto po prvi put laže?
Da nikoga nije bilo u sobi, Muza bi briznula u plač. Naprosto bi naglas plakala, i možda
bi joj to bar malo olakšalo položaj. Ali ovako, mogla je samo odbaciti pero i držati glavu u
rukama, skrivajući lice pred svima. Dakle, tako je to! Životna odluka, a nemaš se s kim
posavjetovati. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć.
I tako će se u utorak opet suočiti s ona dva samouvjerena muškarca, s njihovim glatkim
riječima, spremnim na sve mogućnosti. Vjerojatno tako prodire u tijelo krhotina granate −
strana, čelična, naizgled mnogo veća nego što jest. Kako bi dobro bilo živjeti bez tog čeličnog
komada u grudima! A ipak, ne može ga se ukloniti; sve je gotovo. Jer oni neće popustiti. Ali
nećeš ni ti popustiti! Nećeš popustiti, jer kako bi mogla suditi o ljudskim osobinama
Hamleta i Don Quijotea, neprestano svjesna da si doušnik, da imaš konspirativno ime, nešto
kao »Romaška« ili »Trezorka«, i da moraš prikupljati materijal protiv ovih djevojaka ili protiv
svog vlastitog profesora?
Trudeći se da to nitko ne primijeti, Muza obriše suze s očiju.
Olenka je već završila s glačanjem suknje. Na redu je bila krem bluza s ružičastom
dugmadi.
»Gdje je Nadja?« upita Daša.
Nitko ne odgovori. Nitko nije znao.
Ali Daša je, šijući, čvrsto odlučila da govori o Nadji: »Šta mislite, koliko može žena tako
živjeti? U redu, nestao je u borbi. Pa već je pet godina otkako je rat završio. Čovjek bi
pomislio da je već vrijeme da s tim prekine, zar ne? Da se opet vrati u život.«
»Što to govoriš! Što to govoriš!« uskliknu Muza bolno, podigavši ruke. Široki rukavi
njene sive karirane haljine skliznuli su do lakata, otkrivajući mlohave bijele ruke. »Samo je
to ljubav! Prava ljubav seže i preko groba.«
 Olenkine pune, vlažne usne izrazile su neslaganje. »Preko groba? To je transcendentalna
ideja, Muza. Čovjek može sačuvati nježne uspomene, zahvalno sjećanje − ali ljubav?«
»Za vrijeme rata«, prekine Eržika, »mnoge su ljude odveli daleko, preko oceana. Možda
je i on tamo negdje, živ.«
»Mogao bi biti«, složi se Olenka. »U tom slučaju, može se nadati. Ali Nadja je od onih
priroda koje dokraja uživaju u vlastitoj tuzi. I to samo u vlastitoj. Ljudi poput nje moraju
uvijek zbog nečega tugovati: to im je potrebno.«
Daša je prestala šiti, dokono držeći iglu nad šavom i čekala dok sve nisu završile. Znala
je, kad je započela taj razgovor, kako će ih sve iznenaditi.
»Slušajte, djevojke«, reče ona. »Nadja nas neprestano vara. Niti ona vjeruje da joj je muž
mrtav, niti se nada njegovom povratku. Ona zna da joj je muž živ. A zna čak i gdje je.«
Djevojke su bile zaprepaštene.
»A gdje si to saznala?«
Daša ih pobjedonosno pogleda. Zbog njene neobične oštrine zapažanja, soba ju je
nazvala »isljednikom«.
»Dovoljno je samo znati slušati. Je li ikad, i jedan jedini put, govorila o njemu kao o
mrtvom? Ne. Ona se čak trudi da ne kaže ’bio je’, i nekako joj polazi za rukom da ne kaže ni
’bio je’, ni ’jest’. Jer da je nestao, mogla je bar jednom o njemu govoriti kao o mrtvom.«
»Pa onda, što je s njim?«
»Što!« poviče Daša, potpuno odloživši šivanje. »Zar to nije jasno?«
Ne, nije im bilo jasno.
»On je živ, ali ju je ostavio. A ona se stidi da to prizna! To je ponižavajuće! I zato je
izmislila ovo − ’nestao’.«
»Vjerujem, vjerujem!« složi se Ljuda, ispirući usta iza zastora.
»To znači da se žrtvuje zbog njegove sreće!« usklikne Muza. »To znači da zbog nekog
razloga mora šutjeti, i da se ne smije udati!«
»Da, to je posve tačno; pametna si ti, Daška!« reče Ljuda izašavši iza zastora bez kućne
haljine, samo u kombinezonu, golih nogu, tako da joj je tijelo izgledalo još više i ljepše. »Ona
se izjeda u sebi, i zato se i pravi nekakva svetica, vjerna lešu. Vraga se ona žrtvuje; dršće od
želje da je netko miluje, ali nitko je neće! Napokon, dosta je da djevojka prošeta ulicom i svi
se okreću da je pogledaju − ali ona, baš da se nekome i baci u naručaj, ipak je ne bi htio.«
Pošla je natrag iza zastora.
»Ali valjda se baš ne mora željeti da se ljudi za tobom okreću i gledaju te!« prigovori
Olenka vatreno. »Mora se uzdići iznad toga!«
»Ha, ha!« odvrati Ljuda. »Tebi je lako tako misliti, zato što se ljudi zaista okreću za
tobom.«
»Ali, Ščagov je posjećuje«, reče Eržika, mučeći se s izgovorom ruskog glasa »šč«.
»Posjećuje je − to još ništa ne znači!« reče nevidljiva Ljuda s uvjerenjem. »Mora
zagristi!«
»Kako to misliš ’zagristi’?« reče Eržika ne shvaćajući.
Sve su se nasmijale.
»Ne, ti hoćeš reći«, reče Daša i dalje ustrajući kod svog mišljenja, »da se možda ona još
uvijek nada da će joj se muž vratiti od te druge žene.«
Na vratima se čulo dogovoreno kucanje: »Ne skrivajte glačalo, domaći.«
Sve su ušutjele. Daša je povukla zasun.
Nadja je ušla, vukući noge, lica umornog i ostarjelog kao da potvrđuje najgore Ljudine
poruge. Čudnovato, nije ni pozdravila prisutne, nije čak ni rekla: »Evo me, tu sam«, ili »Šta je
nova, djevojke?« Objesila je kaput i pošla prema svom krevetu.
U ovom trenutku za nju ne bi bilo ništa teže nego reći nekoliko uljudnih, besmislenih
riječi.
Eržika je čitala. Olenka je završila s glačanjem i opet su upalile stropnu svjetiljku.
Nitko nije znao što da kaže. Da bi prekinula neugodnu šutnju, Daša, koja se opet
prihvatila šivanja, reče: »Ne, djevojke, život nije roman.«
 45
STARA DJEVOJKA
Poslije svog posjeta Glebu, Nadja je željela biti samo s ljudima koji su jednako nesretni
kao ona, razgovarati samo o onima, koji sjede iza rešetaka. Iz Lefortova krenula je ravno u
Krasnu Presnju preko čitave Moskve da prenese Sologdinovoj ženi tri svete riječi njenog
muža.
Ali nije je našla kod kuće, što nije bilo čudno: nedjelja je bila jedini dan u tjednu kad je
Sologdinova žena mogla obaviti razne poslove vani, za sebe i za svog sina. A Nadja nije mogla
ostaviti poruku kod susjeda: Sologdinova joj je rekla, i to nije bilo teško vjerovati, da su
susjedi protiv nje i da je uhode.
Iako se Nadja uspinjala strmim mračnim stepenicama brzo, uzbuđena pri pomisli da će
razgovarati s tom ženom, koja je dijelila njenu tajnu tugu − silazila je ne samo razočarana,
već naprosto očajna. I kao što se slike polako pojavljuju na praznom papiru u tamnoj komori
fotografa, sve one mračne misli i predodžbe koje su se rodile u zatvoru, sad su izronile i
počele tištati Nadjino srce.
Rekao je − da, zaista je rekao: − »Nemoj se iznenaditi ako me otpreme odavde, ako moja
pisma prestanu dolaziti.« Mogli bi ga otpremiti! Tada bi čak i ove posjete, jednom godišnje,
prestale? A što bi bilo s njom?
I rekao je nešto o donjim slojevima Angare…
A zar nije spomenuo i Boga − u nekoj rečenici? Zatvor mu je osakatio duh, vodi ga u
idealizam, misticizam, uči ga pokornosti. On se mijenja; kad se vrati, on će biti potpuno
nepoznat čovjek…
Ali najgore je bilo što je rekao gotovo prijeteći: »Ne smiješ se previše nadati isteku moje
kazne.« − »Kazna je uvjetna pojava.« Nadja je povikala: »Ja to neću vjerovati! To naprosto ne
može biti!« Sada, nekoliko sati kasnije, dok je putovala opet natrag preko čitave Moskve, od
Krasne Presnje do Sokolniki, mračne su je misli još uvijek tištale; nije ih se mogla otresti.
Ako Glebov rok nikad neće završiti, što koristi čekati? Čemu i dalje živjeti?
Stigla je u Strominku prekasno za večeru, i još ta je slamka bila dovoljna da je surva u
potpuni očaj. Odmah se sjetila i globe od deset rubalja, koju je morala platiti dva dana prije
toga zato što je sišla sa stražnje strane iz autobusa. Deset rubalja! To je bio veliki novac − sto
predreformskih rubalja.
Ugodan lagani snijeg počeo je padati. Dječačić s kapom nabijenom preko ušiju stajao je i
prodavao cigarete »Kazbek«. Nadja mu priđe i kupi dvije.
»A šibice?« reče ona sama sebi naglas.
»Evo ti, tetice! Pripali!« Dječak joj pruži kutiju šibica. »Ne naplaćujemo vatru.«
Ni ne misleći kako bi to moglo izgledati, Nadja uspije drugom šibicom upaliti cigaretu
nespretno, na drugoj strani. Vratila je dječaku šibice i ne želeći još da uđe, počela polako
šetati gore-dolje. Premda joj to nije bila prva cigareta, nije bila navikla na pušenje. Dim ju je
pekao u ustima i izazivao mučninu; to joj je malo ublažilo bol u srcu.
Kad je popušila pola cigarete, Nadja je odbaci i popne se stepenicama u sobu 418.
Prošla je kraj Ljudinog nenamještenog kreveta i svalila se na svoj ležaj, želeći više od
svega da je ostave na miru.
Na njenom pisaćem stolu bile su četiri hrpe papira, njena disertacija u četiri strojem
ispisane kopije. Koliko se samo namučila s njom − s crtežima, foto-kopijama, pa prvom
korekturom, drugom, a sad joj se vratila na treću.
Kako je beznadno, nezakonito bilo to neprestano odugovlačenje, a zapravo, sada mogla
bi je još specijalno preraditi i to bi joj donijelo mir i dobru plaću. Ali u tome ju je priječio onaj
užasni upitnik za službu sigurnosti od osam stranica, koji bi valjalo ispuniti i predati
kadrovskom odjelu do utorka.
Iznijeti stvari onako kako jesu − značilo bi biti izbačena do kraja tjedna s fakulteta, iz
studentskog doma, iz Moskve.
Ili bi opet mogla na licu mjesta tražiti razvod braka.
A Gleb, nije joj dao uopće nikakvog savjeta.
Njen zbunjeni, bolni mozak nije mogao naći nikakva rješenja.
Eržika je namjestila krevet što je bolje mogla. To joj nije naročito išlo od ruke; čitav život
sluge su obavljale taj posao umjesto nje. Tada je namazala usnice i otišla u Lenjinovu
knjižnicu.
Muza je pokušavala čitati, ali nije se mogla sabrati. Primijetila je Nadjinu tugu i
zabrinuto je promatrala; ipak se nije mogla prisiliti da je upita što joj je.
Daša je razmišljala da li da se prihvati glačanja. Nikad nije mogla dugo sjediti bez posla.
»Da«, rekla je, »danas sam čula da će nam ove godine udvostručiti pomoć za knjige.«
Olenka se trgne. »Šališ se!«
»Tako je naš dekan rekao djevojkama.«
»Samo čas. Koliko će to onda biti?« Olenkino je lice gorjelo od radosti koju novac može
donijeti samo ljudima koji na njega nisu navikli i koji nisu pohlepni. »Tri stotine i tri stotine
je šest stotina. Sedamdeset i sedamdeset je sto i četrdeset. A pet i pet je − ha!« povikala je
pljesnuvši rukama. »Sedamsto i pedeset! To je već nešto!«
»Sad ćeš moći sebi kupiti komplet Solovjeva«, reče Daša.
»Ne znam. Ne znam«, reče Olenka, smiješeći se. »Možda haljinu u boji trešnje, od krep-
žoržeta? Možeš zamisliti?« Ona podigne rub suknje. »S dvostrukim volanom!«
Mnogo toga Olenka nije imala. Tek joj se nedavno, prošle godine, počeo vraćati interes
za stvari. Majka joj je dugo bolovala, a pretprošle godine je umrla. Od tada Olenka nije imala
nikoga na svijetu. U jednom tjednu 1942, ona i njena majka primile su pogrebninu i za oca i
za brata. Odmah poslije toga njena se majka teško razboljela, i Olenka je morala prekinuti
studij na prvoj godini povijesti. Godinu dana kasnije opet je počela studirati preko dopisnog
tečaja. Noću je radila u bolnici, a tokom dana vodila je kućanstvo. Morala je tražiti drvo za
ogrjev i mijenjati kupone od kruha za mlijeko.
Ništa od toga u ovom se trenutku nije moglo vidjeti na njenom ljupkom, punašnom,
dvadeset šestogodišnjem licu.
Ona je vjerovala da čovjek mora sve prebroditi i nikad ne dopustiti da njegove brige
budu teret drugima.
Zato ju je smetao pogled na Nadjinu neprikrivenu patnju, koja je tako porazno djelovala
na ostale.
Olenka upita: »Šta je s tobom, Nadja? Jutros si bila puno veselija.«
Riječi su bile sućutne, ali ipak su izražavale prijekor. Samim tonom ljudski glas može
otkriti osjećaje koji se otimlju analizi.
Nadja je postala svjesna Olenkine razdražljivosti, dok ju je promatrala kako pričvršćuje
rubinski broš u obliku cvijeta na rever kaputića i zatim se parfimira.
I taj parfem, koji je Olenku okružio nekim nevidljivim oblačkom radosti, Nadji se učinio
kao miris samog gubitka.
Ne mijenjajući izraz lica i s mukom izgovarajući riječi, Nadja odgovori: »Smetam li ti?
Kvarim li ti raspoloženje?«
Premda na površini njene riječi nisu sadržavale prijekor, osjećao se prijekor u načinu na
koji ih je izgovorila.
Olenka se ispravi. Usne su joj se stegnule i čitav podbradak poprimio čvrst, strog izraz.
 Dvije žene gledale su se preko pretrpanog stola.
»Slušaj, Nadja«, reče Olenka, pažljivo izgovarajući svaku riječ. »Ja te ne bih htjela
povrijediti. Ali kao što kaže naš zajednički prijatelj Aristotel, ljudsko biće je društvena
životinja. Možemo dijeliti naše radosti, ali nemamo prava širiti tugu.«
Nadja je sjedila, pognuta poput starice.
»Možeš li ti uopće zamislili«, reče ona tihim, ravnomjernim glasom, »koliko čovjeku
može biti teško pri duši?«
»Mogu, i te kako. Tebi je teško. Vjerujem ti. Ali ne smiješ misliti da si ti jedina koja pati
na ovom svijetu. Možda su drugi proživjeli mnogo više od tebe. Misli malo i na to.«
Nije htjela nastaviti i reći: »Zašto bi nestali muž, koga se može nadomjestiti, bio veći
gubitak nego ubijeni otac i brat, i mrtva majka, koje nikad nitko ne može nadomjestiti?«
Stajala je nepomično gledajući u Nadju.
Nadja je vrlo dobro shvatila da Olenka govori o vlastitim gubicima. Ali ipak, pomislila je:
Svaka je smrt neopoziva, ali svaka se smrt događa samo jednom. Potresa te samo jednom.
Tada se malo-pomalo, neprimjetno, ta smrt povlači u prošlost. Postepeno te bol napušta. I ti
prikačiš crveni cvjetni broš, namirišeš se parfemom i odlaziš na sastanak.
Ali Nadjin bol uvijek je bio prisutan, uvijek ju je mučio; bio je u prošlosti, u sadašnjosti,
u budućnosti. Ma koliko se trudila i ma koliko nastojala, nije ga se mogla osloboditi.
A da bi dala prihvatljivo tumačenje morala bi otkriti svoju tajnu, a to je bilo suviše
opasno.
I tako je popustila i lagala, kimnuvši glavom prema disertaciji. »Pa, oprosti, ali potpuno
sam iscrpljena. Nemam više snage da je još jednom korigiram. Koliko puta čovjek može
nešto korigirati?«
Tu je Olenkin gnjev potpuno iščezao, i ona prijazno reče: »A, moraš izbaciti strance? Pa,
znaš, nisi ti jedina. Nemoj da te to obeshrabri.«
»Izbaciti strance« značilo je proći čitavu tezu i izmijeniti svaku rečenicu koja se odnosi
na nekog stranca: »Lowe je dokazao«, na primjer, mora glasiti: »Naučni radnici su uspjeli
dokazati«; »kao što je Langmuir dokazao« postat će »kao što se dokazalo«. Ili, ako se ne samo
neki Rus, već i Danac ili Nijemac u ruskoj službi istakao bilo kakvom sitnicom, moralo se
navesti njegovo puno ime i istaknuti duboki patriotizam i besmrtne zasluge za nauku.
»Ne strance. Ja sam ih već davno izbacila. Sad moram izbaciti akademika B…«
»Našeg čovjeka, Sovjeta?«
»… i čitavu njegovu teoriju. A čitavu sam stvar sagradila na tome. I sad se ustvrdilo da je
on − da je njegova…«
Akademik B. pao je u isti ponor, u isti podzemni svijet kao i Nadjin muž.
»Hajde, ne uzimaj stvari toliko k srcu!« govorila je Olenka. »Barem ti dopuštaju da
preradiš. Moglo bi biti i gore. Muza mi je pričala…«
Ali Muza je nije čula. Sad se zadubila u knjigu, i soba oko nje više nije postojala.
»… Muza mi je pričala kako je jedna djevojka na odsjeku za književnost prije četiri
godine branila tezu o Zweigu i postala docent. Iznenada su otkrili da je u tezi rekla tri puta
da je Zweig ’kozmopolit’ − a da to teza i odobrava. Pozvali su je u komisiju za akademske
naslove i oduzeli joj diplomu. Strašno!«
»Ej, Nadja, ti si nesretna zbog kemije«, reče Daša. »A što bismo rekle mi u političkoj
ekonomiji? Nama je stalno nož pod grlom, ali ipak guramo. Dišemo. A sad ću se izvući iz
toga, zahvaljujući Stružajla-Oljabiškinu.«
Svi su znali da je Daša već treći put dobila temu za svoju tezu. Njena prva tema bila je
»Problemi raspodjele hrane u socijalizmu«. Taj je predmet bio vrlo jasan prije dvadeset
godina, kad bi svaki pionir, pa i Daša među njima, napamet znao da će obiteljska kuhinja
ubrzo odumrijeti, i da će oslobođene žene dobivati svoje doručke i ručkove u zajedničkim
blagovaonicama. Ali tokom godina ta je tema postala maglovita, pa čak i opasna. U svakom
slučaju svatko tko se hranio u kolektivnim menzama − sama Daša, na primjer − činio je to
samo iz puke nužde.
Prosperirala su samo dva oblika zajedničke prehrane: skupi restorani − u kojima
socijalistički princip nije posve dolazio do izražaja − i najjeftinije krčmice, koje su prodavale
samo votku. U teoriji još su uvijek postojale kolektivne menze, budući da je Veliki korifej
posljednjih dvadeset godina bio prezaposlen da bi izrekao svoje mišljenje o temi raspodjele
hrane. I zato je bilo opasno usuditi se iznijeti vlastito mišljenje. Daša se dugo vremena
mučila s tom tezom, i napokon joj je profesor promijenio temu; ali i novu joj je dao s krivog
popisa: »Trgovina potrošnim dobrima u socijalizmu«. Činilo se da za tu temu nema mnogo
gradiva. U svim govorima i direktivama tvrdilo se da se potrošna dobra može, pa čak i mora
proizvoditi. Ipak, u praktičnom životu, ta su se dobra u usporedbi s čelikom i naftnim
proizvodima našla u lošem položaju i hoće li se laka industrija razviti ili će potpuno nestati
nije znao čak ni učeni savjet. I tako su nakon nekoliko vremena odbacili i tu temu.
I tada su se dobri ljudi potrudili, pa je Daša dobila temu: »Ruski ekonomist iz
devetnaestog stoljeća, Stružajla-Oljabiškin«.
Smijući se Olenka upita: »Jesi li već gdje našla portret tog tvog dobrotvora?«
»Baš u tome je stvar! Ne mogu ga naći.«
»Kakva ružna nezahvalnost!« Olenka je pokušavala razveseliti Nadju, jer se i sama
osjećala veselom pri pomisli na večernji izlazak. »Ja bih ga pronašla i objesila iznad kreveta.
Mogu ga lijepo zamisliti: krasan tip starog posjednika, s neispunjenim duhovnim čežnjama.
Poslije velikog doručka sjedio bi u kućnoj haljini pred prozorom, znate, tamo u onoj gluhoj
provinciji iz Evgenija Onjegina, gdje nikad ne pušu bure povijesti; tu bi sjedio, i promatrajući
kako djevojka Palaška hrani svinje, sanjarski razmišljao u sebi:
’Kako se država bogati,
i od čega živi…’
A uveče bi onda kartao.« Olenka nije mogla zaustaviti smijeh.
Ljuda je obukla svijetloplavu haljinu koja je ležala preko njenog kreveta.
Nadja uzdahne i odvrati pogled od neurednog kreveta. Ljuda je stajala pred ogledalom,
dotjerujući šminku na obrvama i trepavicama i pažljivo mažući usne u obliku latica.
Iznenada Muza progovori kao da je čitavo vrijeme sudjelovala u razgovoru: »Jeste li ikad
primijetili po čemu se junaci ruske literature razlikuju od junaka zapadnoevropskih romana?
Junaci zapadne literature uvijek jure za karijerom, za novcem, za slavom. Rusi mogu
preživjeti i bez hrane i pića − oni traže samo pravdu i dobrotu. Je li tačno?«
I ona se opet zadubi u knjigu.
Ljuda je obukla kaljače i posegla za svojim krznenim kaputom. Nadja strogo kimne
glavom prema Ljudinom krevetu i reče s odvratnošću: »Opet ćeš nam ostaviti to smeće da za
tobom pospremamo?«
»Pa ne pospremaj!« reče Ljuda, razbjesnjevši se, blistavih očiju »I da se nisi više usudila
dirnuti moj krevet!« Glas joj je prešao u prodorni vrisak. »I ne dijeli mi lekcije!«
»Bilo bi već vrijeme da shvatiš!« plane Nadja, oslobađajući se svojih nagomilanih
osjećaja. »Ti nas vrijeđaš. Zar misliš da nam nije ništa drugo na pameti osim tvojih večernjih
užitaka?«
»Zavidna si! Nitko ne grize tebi na udicu.«
Lica su im bila iskrivljena, ružna, kao što su uvijek ženska lica u bijesu.
Olenka otvori usta da se također otrese na Ljudu, ali ni njoj se nije sviđao ton riječi
»večernjih užitaka«.
(Ah ni ti užici nisu bili baš tako sjajni, kao što su možda izgledali.)
 »A na čemu bih ti mogla zavidjeti?« poviče Nadja tupo, prelomljenim glasom…
»Ako si zalutala«, poviče Ljuda još glasnije, osjećajući da je pobijedila, »pa si umjesto u
samostan dospjela na postdiplomski studij dobro, sjedi tamo u kutu, ali ne izigravaj nam
tutora. Već mi je toga dosta. Usidjelice!«.
»Ljuda, da se nisi usudila!« vrisne Olenka.
»Pa što onda zabada nos u svačije poslove? Opatica! Usidjelica! Gabor!«
U tom trenutku pridružila se i Daša i počela nešto vrlo energično dokazivati. A i Muza se
uzbudila i mašući knjigom prema Ljudi počela vikati: »Trijumf malograđanštine!«
Svih pet vikalo je u jedan glas, i nitko nije nikoga slušao, nitko se ni s kim nije slagao.
Ništa ne shvaćajući, stideći se svog ispada i svojih nekontroliranih jecaja, Nadja se, još
uvijek u svojoj najboljoj odjeći koju je obukla za posjet, baci ničice na krevet i pokrije glavu
jastukom.
Ljuda je još jednom napudrala lice i začešljala plave uvojke, spustila veo na šeširu malo
ispod očiju i, ne namjestivši krevet već samo prebacivši preko njega pokrivač kao ustupak,
izišla iz sobe.
Drugarice su zvale Nadju, ali ona se nije micala. Daša joj skine cipele i pokrije noge
uglovima pokrivača.
Netko je pokucao na vrata. Olenka izletje u hodnik, vrati se unutra kao vjetar, strpa
uvojke pod šešir, navuče tamnoplavi kaput ukrašen žutim krznom i opet otrči do vrata.
Bio je to korak prema radosti, ali i prema − borbi…
I tako se dogodilo da je soba 418 poslala u svijet jednu za drugom dvije krasne i ljupko
odjevene zavodnice.
Ali izgubivši s njima svu živahnost i smijeh, u sobi je zavladalo još mračnije
raspoloženje.
Moskva je bila golemi grad, ali nije se imalo kamo poći. Muza više nije čitala; skinula je
naočale i sakrila lice u velike ruke.
Daša reče: »Olga je luda. On će se s njom samo poigrati i odbaciti je. Kažu da negdje ima
drugu. A možda i dijete.«
Muza pogleda u svoje ruke. »Ali Olja nije ničim vezana. Ako se utvrdi da je takav, uvijek
ga može ostaviti.«
»Kako to misliš, nije vezana!« nasmiješi se Daša ironično. »Kakvu vezu ti misliš, ako…«
»Ah, ti uvijek sve znaš! Kako to možeš znati?« Muza je bila indignirana.
»Pa provodi noć u njegovom stanu.«
»Ah, pa to ništa ne znači! To uopće ništa ne dokazuje!« reče Muza.
»Danas ide samo tako; drukčije ih ne možeš zadržati.«
Dvije su djevojke ušutjele, svaka zaokupljena vlastitim mislima.
Snijeg je vani padao sve gušće. Već je bio mrak.
Voda je tiho grgoljila u radijatoru pod prozorom.
Bila je nepodnošljiva pomisao da će nedjeljno veče proteći u ovoj mračnoj jazbini.
Daša je mislila o konobaru koga je odbacila, o snažnom zdravom muškarcu. Zašto ga se
odrekla? Istina, odveo ju je u onaj klub na rubu grada kamo nikad nitko iz sveučilišta nije
zalazio. Pa što onda?
»Muzočka, hajdemo u kino, molim te!« reče Daša.
»Što igra?«
»Onaj njemački film ’Indijski nadgrobni spomenik’.«
 »Ah, to je glupost! Komercijalna glupost!«
»Ali igra baš ovdje u zgradi, druga vrata.«
Muza nije odgovarala.
»Zbilja, ovdje je mrtvački dosadno!«
»Ja ne idem«, reče Muza. »Nađi neki posao.«
Iznenada je električno svjetlo potamnjelo. Samo tanka crvena nit gorjela je u žarulji.
»Sad nam je još to trebalo«, zastenja Daša. »Čovjek se može samo objesiti u ovakvoj
rupi!«
Muza je sjedila poput kipa.
Nadja je ležala na krevetu nepomična.
»Muzočka, hajdemo u kino!«
Netko je pokucao na vratima.
Daša je pogledala tko je i vratila se. »Nadja! Ščagov je došao! Hoćeš li ustati!«
 46
PLAMEN I SIJENO
Nadja je dugo plakala. Zagrizla je pokrivač da bi nekako zaustavila suze. Lice joj je bilo
vruće i mokro; jastuk ju je gušio.
Bila bi sretna da je mogla nekuda izići, maknuti se iz te sobe sve do kasno uveče. Ali u
čitavom golemom gradu Moskvi nije bilo ni jednog mjesta kamo bi se moglo otići.
Nije to bilo prvi put da su joj dobacivali takve pogrde: »tutor«, »gnjavator«, »opatica«,
»usidjelica«. Najgore je bilo što su bile potpuno neistinite.
Ali može li peta godina laži biti uopće laka? Lice ti se otegne i zgrči nad vječnom
maskom, glas ti postaje prodoran, rasuđivanje bešćutno. Možda je sad zaista već postala
nesnosna stara usidjelica?
Teško je vidjeti samog sebe u pravom svjetlu. U studentskom domu, gdje ne možeš kao
kod kuće lupiti nogom pred mamom − u studentskom domu, među sebi ravnima, počinješ
sebe gledati samo u lošem svjetlu.
Osim Gleba nije bilo nikoga, baš nikoga tko bi je mogao razumjeti.
Ali ni Gleb je ne može razumjeti. Ništa joj nije rekao − što da radi, kako da živi. Samo je
rekao da njegovom roku neće biti kraja.
S nekoliko brzih, uvjerenih rečenica slomio je sve ono što joj je davalo snage iz dana u
dan, srušio je svu njenu vjeru, njene nade i sve ono što ju je podržavalo u njenoj usamljenosti
i nepristupačnosti.
Njegovoj kazni neće biti kraja!
A to je značilo da mu nije potrebna.
Oh, Bože moj, Bože moj!
Nadja je ležala licem prema dolje. Otvorenih, nepokretnih očiju zurila je između jastuka
i pokrivača u komadić zida pred sobom − i nije mogla shvatiti, i nije se ni trudila da shvati
kakvo je to svjetlo u sobi. Izgledalo je vrlo mračno, ali ipak je još razabirala mjehure na
poznatoj oker boji.
Iznenada je kroz jastuk čula dvanaest karakterističnih udaraca po šperploči vrata, poput
graška koji pada u lonac: tri puta po četiri prsta! I čak prije nego joj je Daša rekla: »Nadja!
Ščagov je došao! Hoćeš li ustati?« Nadja je odbacila jastuk, skočila s kreveta u čarapama,
izravnala suknju koja joj se posve omotala oko struka, prošla češljem kroz kosu i pokušavala
napipati cipele nogama.
U beživotnom, tmurnom svjetlu slabog napona, Muza je vidjela da joj se žuri i povukla
se.
Daša je požurila da namjesti Ljudin krevet i da pokupi stvari razbacane po sobi.
Uvele su gosta u sobu.
Ščagov je ušao sa starom vojničkom kabanicom prebačenom preko leđa. Bio je visok,
vojnička držanja. Mogao se sagnuti ali ne pogrbiti. Pokreti su mu bili škrti i proračunati.
»Zdravo, lijepe moje dame«, reče on svisoka, »došao sam da vidim kako provodite
vrijeme bez dovoljno svjetla − pa da vam se pridružim. Čovjek bi mogao umrijeti od dosade!«
Kakva sreća, pomisli Nadja; u tom svjetlu neće moći vidjeti da su joj oči podbule od suza.
»Znači, kad ne bi bilo zamračenja, ne biste ni došli?« Daša je prihvatila Ščagovljev ton,
podsvjesno koketirajući, kao da je to činila sa svakim neoženjenim čovjekom koga je
upoznala.
»Ne, nikako. U jarkom svjetlu ženska su lica lišena svake draži; ono otkriva njihov
prkosan izraz, zavidne poglede, prerane bore, tešku kozmetiku.«
 Nadja se stresla pri riječima »zavidne poglede« − bilo je to kao da je čuo njihovu
prepirku.
Ščagov nastavi: »Da sam ja žena, donio bih zakon da svjetla moraju biti uvijek
prigušena. Tada bi svaka vrlo brzo našla muža.«
Daša strogo pogleda Ščagova. On je uvijek tako govorio i to joj se nije sviđalo. Sve su
njegove rečenice izgledale kao da su naučene, neiskrene.
»Mogu li sjesti?«
»Izvolite«, odgovori Nadja ravnomjernim glasom u kojem nije bilo ni traga njenog
nedavnog umora, gorčine, suza.
Za razliku od Daše, njoj se Ščagov sviđao zbog te suzdržljivosti, polaganog načina
govora, dubokog snažnog glasa. Iz njega kao da je zračio mir. A i njegov joj je humor bio
ugodan.
»Ovo društvo me možda ne bi ponudilo po drugi put, pa ću brže sjesti. Dakle, što mi
radite, mlade moje studentice?«
Nadja je šutjela. Nije joj bilo lako s njime razgovarati; dan ranije su se posvadili i Nadja
ga je naglim, impulzivnim pokretom, koji je nagoviještao intimnost kakva među njima
nikada nije postojala, lupila torbom po leđima i pobjegla. Bilo je to glupo i djetinjasto; a sada
joj je nazočnost ostalih olakšala položaj.
Daša odgovori: »Idemo u kino. Ne znamo s kim.«
»A kakav je film?«
»’Indijski nadgrobni spomenik’.«
»Ah! Bezuvjetno pođite. Kao što je rekla jedna bolničarka: ’Ima mnogo pucnjave, mnogo
mrtvih, i uopće prekrasan film.’«
Ščagov je udobno sjedio za zajedničkim stolom.
»Oprostite mi, ljupke moje dame, mislio sam da ću vas naći kako plešete kolo, ali
umjesto toga ovdje kao da je nekakav pogreb. Imate problema s roditeljima? Nesretne ste
zbog posljednje odluke partijskog biroa? Napokon, ona se ne odnosi na postdipiomski
studij.«
»Kakve odluke?« upita Nadja gotovo bezglasno.
»Kakve odluke? O provjeravanju društvenog porijekla studenata; jesu li dali istinite
podatke o svojim roditeljima. Dakle, Muza Georgijevna? Sigurni ste da niste ništa zatajili?
Tu ima čitav niz divnih mogućnosti − možda je netko nekome nešto povjerio, ili govorio u
snu, ili čitao nečiju poštu; oh, čitav niz mogućnosti.«
Nadjino srce je načas prestalo udarati. Još će tražiti, i čeprkati, i kopati! Kako joj je već
svega dosta! Kamo bi od svega toga mogla pobjeći?«
»Kakva je to opet gadost?« usklikne Muza.
»Hoćete reći da vas čak ni to ne može razveseliti? Pa dobro, da vam onda ispričam vrlo
smiješnu priču o tome kako se jučer tajno glasalo na savjetu Matematičkog fakulteta?«
Ščagov se obraćao svima, ali neprestano je gledao u Nadju. Već se dugo vremena pitao
što ona od njega hoće. Sa svakim novim incidentom kao da je to postajalo jasnije.
Ona bi stala kraj šahovske ploče dok je on s nekim igrao šah i molila ga da igra s njom da
bi naučila nekoliko otvaranja.
(Ali napokon, šah pomaže da se zaboravi kako vrijeme prolazi.)
Ili bi ga pitala što misli o njenoj interpretaciji na koncertu.
(Pa to je prirodno! Svatko želi da ga pohvali netko, tko nije potpuno ravnodušan.)
Ili, kao što se jednom dogodilo, da je imala »ulaznicu više« za kino i pozvala ga je da ide
s njom.
 (Oh, možda je naprosto htjela jedno veče imati iluziju da je netko nekamo izvodi…)
A tada mu je na njegov rođendan dala poklon, notes − ali tako nespretno. Gurnula mu je
u džep od kaputa i pobjegla. Zašto se tako vladala? Zašto je bježala?
(Ah, iz zbunjenosti, samo iz zbunjenosti!)
Dostigao ju je u hodniku i počeo se s njom natezati, praveći se da joj želi vratiti notes, i u
toj borbi ju je zagrlio − a ona mu je dopustila da je drži; nije se odmah pokušala oteti.
(Toliko je godina prošlo otkako je netko zagrlio Nadju, da ju je ovaj iznenadni i
neočekivani događaj potpuno smeo.)
A zatim onaj nestašan udarac s torbom.
Kao i prema svima drugima, Ščagov je strogo kontrolirao svoje držanje prema Nadji. Ali,
možda je ona usamljena žena, koja moli za pomoć? A tko bi mogao biti tako nepokolebiv,
tako tvrd pa da odbije?
I tako je te večeri Ščagov došao iz svoje sobe broj 412 u sobu 418 ne samo siguran da će
tamo zateći Nadju, već i ispunjen uzbuđenjem u očekivanju onoga što bi se među njima
moglo dogoditi.
Ako su djevojke pokazale da ih njegova priča o čudnovatom glasanju na matematičkom
savjetu imalo zabavlja, bilo je to samo iz uljudnosti.
»Pa hoće li se ta svjetla upaliti ili ne?« uzvikne napokon Muza nestrpljivo.
»Vidim da vas moje priče ne zabavljaju. Posebno Nadeždu Iliničnu; koliko vidim, lice joj
je kao olujni oblak. A znam i zašto; neki dan su je globili sa deset rubalja i ona to ne može
preboljeti.«
Nadja se razbjesnjela. Zgrabila je torbicu, naglo otvorila zatvarač, izvukla komad papira i
histerično ga razderala. Bacila je papiriće na stol pred Ščagova.
»Muza, po posljednji put, ideš li?« upita Daša tužno, uzimajući svoj lagani kaput.
»Idem!« odgovori Muza muklo, i pođe po svoj kaput.
Ščagov i Nadja nisu se okrenuli dok su djevojke izlazile.
Ali kad su se vrata za njima zatvorila, Nadju je odjednom uhvatio neki strah.
Ščagov je pokupio komadiće papira i podigao ih prema svjetlu. Bili su to šuštavi djelići
još jedne novčanice od deset rubalja…
On ustane i priđe Nadji. Bio je mnogo viši od nje. Uzeo je njene male ruke u svoje.
»Nadja!« bilo je to prvi put da ju je nazvao samo imenom. Osjećao je čudnovato
uzbuđenje. »Oprostite mi! Ja sam kriv… mnogo… prema vama…«
Stajala je potpuno nepomično; srce joj je ludo udaralo i osjećala je slabost. Bijes zbog
novčanice od deset rubalja prošao je jednako brzo kao što je i došao. Nadošla joj je čudnovata
misao: ovdje nema nikakvog stražara koji priklanja prema njima bikovsku glavu. Mogu
govoriti što god hoće. Mogu sami odlučiti kad se moraju oprostiti.
Njegovo lice bilo je vrlo blizu, vrlo snažno, pravilnih crta.
Skliznuo joj je prstima po laktovima pod batistenom bluzom.
»Nadja!« reče on opet vrlo tiho.
Njemu je mogla govoriti o problemima sa specijalnom temom i novim upitnikom − pred
njim je mogla oteretiti dušu…
»Pustite me«, reče ona napokon, umorno i kao da žali.
Ona je to započela, a sad govori »pustite me«!
»Kako da vas shvatim, Nadja?« reče on prešavši rukama s laktova na njena ramena,
osjećajući njenu mekoću i toplinu.
Po treći put ju je nazvao samo »Nadja«, a ona ga nije ispravila.
 »Da me shvatite − kako?« upita ona, ali ne odmičući se.
Polusvjetlo je sakrilo rumenilo koje joj je navalilo u lice.
Ona ga odgurne.
»Pustite me! Kako ste mogli pomisliti…«
Ona strese glavom i pletenica joj padne preko lica pokrivajući jedno oko.
»Neka me vrag nosi ako znam šta da mislim o vama!« promrmlja on ljutito, pusti je i
uputi se prema prozoru.
Voda u radijatom mirno je grgoljila.
Nadja drhtavim rukama popravi kosu.
Ščagov pripali cigaretu. Teško je disao. I sad pogodi šta ta žena hoće!
»Znate li vi«, upita on, praveći stanku iza svake riječi, »kako gori suho sijeno?«
»Da, znam«, odgovori ona tupo. »Plane do neba, a onda ostane hrpica pepela.«
»Do neba!« ponovi on.
»Hrpica pepela«, reče ona opet.
»Recite mi onda − zašto neprestano bacate zapaljene šibice u suho sijeno?«
(Zar je to moguće? Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Napokon, svatko se katkada
želi dopasti, pa makar i na mahove!)
»Hajdemo van!« poviče ona. »Idemo nekamo!«
»Ne idemo nikamo. Ostat ćemo ovdje.«
On je sad mirno pušio, držeći cigaršpic u uglu usta. Sviđalo joj se kako on puši.
»Ne, molim vas, idemo nekamo!« Ona nije odustajala.
»Ili ovdje, ili nigdje«, reče on nemilosrdno, prekinuvši je. »Moram vam odmah reći: ja
imam zaručnicu. Ništa vam ne mogu obećati. I − ne smiju me vidjeti zajedno s vama u
gradu.«
 47
USKRSNUĆE MRTVIH
Nadji i Ščagovu bilo je zajedničko što ni jedno ni drugo nisu bili rođeni u Moskvi.
Rođeni Moskovljani s kojima se Nadja upoznala na postdiplomskom studiju nosili su u sebi
otrov nepostojeće superiornosti; oni su to zvali »moskovskim rodoljubljem«. Nadju su bez
obzira na njen uspjeh u nauci smatrali osobom drugoga reda − ponajviše zato što je tako loše
skrivala svoje osjećaje.
I Ščagov je bio iz provincije, ali on se probio kroz moskovske utvrde jednako lako, kao
ledolomac kroz mirnu vodu. Jednom je čula kako neki mladi student, koji je želio poniziti
Ščagova, pita, ponosno zabacujući glavu: »A iz koje ste vi žabokrečine?«
Ščagov ga je pogledao svisoka, s nekim lijenim sažaljenjem. Mirno se ljuljajući amo-
tamo na petama odgovorio je: »Vi nikad niste tamo imali prilike otići. Iz provincije koja se
zove front. Iz sela rov.«
Već je odavna poznato da se naš život tokom godina ne kreće ravnomjerno. Kod svakog
ljudskog bića postoji jedno razdoblje u životu kad se on najpunije može izraziti, kad
najdublje sebe osjeća i kad vrši najjači utjecaj i na sebe i na druge. I ma što se kasnije desilo
tom čovjeku, ma kako to izvana izgledalo značajno, sve je samo polagani pad. Mi pamtimo,
opijamo se, sviramo u različitim tonalitetima i iznova sami sebi pjevamo onaj odlomak
pjesme koji je samo jednom u nama odjeknuo. Za neke to razdoblje dolazi u djetinjstvu, i ti
ostaju djeca čitavog života. Drugima to dolazi s prvom ljubavlju, i to su oni ljudi koji šire mit
da se ljubav javlja samo jednom. Oni kojima je to bilo razdoblje najvećeg bogatstva, časti ili
moći, još će i u starosti mrmljati bezubim desnima o svojoj izgubljenoj veličini. Za Neržina to
je razdoblje bio zatvor. Za Ščagova rat.
Ščagov je ušao u rat s čežnjom i strahom. Pozvan je još u prvom mjesecu, i nije
demobiliziran sve do 1946. I čitave četiri godine rata svakog je jutra sumnjao hoće li
poživjeti do večeri; nije služio u važnim štabovima, a sa fronta je otišao samo kad je morao u
bolnicu. Povlačio se četrdeset prve iz Kijeva, a četrdeset druge s Dona. Premda je rat krenuo
nabolje, Ščagov je i četrdeset treću, pa i četrdeset četvrtu proveo u povlačenju pod Kovelom.
U jarcima kraj puta, u raskvašenim rovovima, među ruševinama spaljenih kuća spoznao je
vrijednost zdjelice juhe, jednog sata tišine, smisao iskrenog prijateljstva i smisao života
uopće.
Patnje kapetana inženjerije Ščagova nisu se mogle ublažiti ni sad, ni tokom čitavih
desetljeća. Ljude je mogao promatrati samo na jedan način: ili su bili vojnici, ili nisu. Čak i u
anonimnosti moskovskih ulica zadržao je takvo gledanje: od svih ljudskih bića, samo se od
vojnika sa sigurnošću moglo očekivati iskrenost i druželjublje. Iskustvo ga je naučilo da
nikad ne vjeruje nikome, tko se nije okušao u ratnoj vatri.
Poslije rata Ščagov je ostao bez obitelji; kuća u kojoj su živjeli bila je bombardirana.
Njegova svjetovna imovina sastojala se od onoga što je imao na sebi i kovčega s trofejima iz
Njemačke. Istina, da bi im se olakšao povratak u civilni život, svi su demobilizirani vojnici
dobili dvanaestomjesečnu plaću »prema činu« − plaću koju nisu morali zaraditi.
Kad se vratio iz rata, Ščagov je poput mnogih drugih iz prvih borbenih redova bio
zapanjen. Oni su se vratili − bar za neko vrijeme − bolji ljudi nego što su otišli. Vratili su se
pročišćeni blizinom smrti, i stoga ih je promjena u njihovoj zemlji to jače pogodila −
promjena koja se dogodila daleko iza borbenih redova, neka vrst tvrdoće i ogorčenosti, u
mnogim slučajevima krajnji nedostatak svijesti, jaz između gladi i bijede i drskosti novog
bogatstva.
Do vraga! Istina, bilo je posvuda tih bivših vojnika; hodali su ulicama i vozili se
podzemnom željeznicom. Ali bili su drugačije obučeni, i više se nisu međusobno
prepoznavali. Na neki način odbacili su stara pravila fronta i preuzeli pravila doma. O tome
je valjalo razmisliti.
Ščagov nije postavljao pitanja. On nije bio jedan od onih neumornih ljudi koji vječno
tragaju za općom pravdom. Shvatio je da sve ide svojim neminovnim tokom, i da to nitko ne
može zaustaviti; može jedino odlučiti hoće li se priključiti povorci ili ne. Sad je već bilo posve
jasno da je kćerci generala bilo unaprijed dosuđeno da čitav život ima čiste ruke, isključivo
zahvaljujući sredini u kojoj se rodila; sigurno je da neće poći na rad u tvornici. Čak i kad bi
sekretar rajonskog komiteta dobio otkaz, bilo je nemoguće zamisliti ga da radi za strugom.
Norme u tvornicama nisu ispunjavali koji su ih izmislili, jednako kao što i u borbu nisu išli
oni koji su izdali naređenje za napad.
Sve to zapravo nije bilo ništa nova za naš planet. Ali pojedince je to vrijeđalo: vrijeđalo je
kapetana Ščagova što nema prava da, nakon vjerne službe domovini, sudjeluje u onom
načinu života za koji se borio. Sad se morao iznova boriti za to pravo, u beskrvnoj borbi, bez
puške, bez ručnih granata; morao je provesti to pravo kroz knjigovodstvo, i potvrditi ga
službenim pečatom.
I sve to sa smiješkom.
Ščagov je otišao u rat prije nego što je završio petu godinu i dobio diplomu, te je sad
morao nadoknaditi izgubljeno i progurati se do akademskog naslova kandidata nauka.
Njegova je specijalnost bila teoretska mehanika, i još prije rata je namjeravao posvetiti se
znanstvenom radu na tom području. Tada je to bilo lakše. Sad se našao usred sveopće
provale ljubavi prema znanosti − bilo kakve znanosti, svakoj znanosti − koja je bila
posljedica povišenja plaća.
U redu! Prikupio je snagu za još jedan dugački napad. Malo-pomalo rasporedio je sve
svoje njemačke »suvenire« na sajmištu.
Nije se povodio za promjenljivom modom, već je nosio ono u čemu su ga demobilizirali:
vojničke čizme, vojničke hlače, košulju od engleske vune ukrašenu s četiri ordena i dva širita
− odlikovanja za ranu. To je Nadju podsjećalo na drugog jednog kapetana iz prvih borbenih
redova − na Neržina.
Osjetljiva za svaki neuspjeh i svaku kritiku, Nadja se osjećala poput djevojčice suočena
sa Ščagovljevim željeznim hladnim razumom. Zatražila je njegov savjet. (Ali i njemu je
uporno lagala da je Gleb nestao na frontu.)
Nadja ni sama nije primijetila kako i kada se upustila u sve to − u »ulaznicu više«,
nestašan zagrljaj pri predavanju rođendanskog dara. Ali sada, čim je Ščagov ušao, čak dok se
još zabavljao s Dašom, znala je da je došao da vidi upravo nju, i da će se nešto neizbježno
dogoditi.
Čas ranije neutješno je plakala zbog svog upropaštenog života. Ali pošto je razderala
novčanicu od deset rubalja, ustala je obnovljena, zrela, spremna za novi život u ovom
trenutku.
Nije osjećala u tome nikakve proturječnosti.
Ščagov je sad opet povratio svoje uobičajeno razumno držanje. Jasno je ovoj djevojci dao
do znanja da se ne može nadati ženidbi.
Pošto je čula za njegovu zaručnicu, Nadja je nemirno prošetala nekoliko puta
prostorijom, zatim prišla prozoru i šutke počela šarati prstom po staklu.
Žalio ju je. Htio je prekinuti šutnju i jednostavno protumačiti stvari, onom otvorenošću
koju je već davno odbacio: siromašna studentica na postdiplomskom tečaju, bez veza, bez
budućnosti − što mu ona može pružiti? A on ima pravo na svoj dio pogače. Htio joj je
protumačiti da, premda njegova zaručnica živi u obilju, ipak nije suviše razmažena. Ona ima
lijepi stan u stambenoj kući gdje nije mogao stanovati svatko, i gdje su živjeli samo najbolji
ljudi. Imali su vratara, prostirke na podu − gdje se to još danas može vidjeti? Čitav će
problem biti riješen jednim udarcem. Što se može smisliti bolje od toga?
Ali sve je on to samo mislio; ni jednu od tih misli nije izrekao naglas.
A Nadja mu je, naslonivši čelo na staklo i zureći u noć napokon bezbojno odgovorila:
»Dobro! Vi imate zaručnicu. A ja imam muža.«
Ščagov se okrenuo zaprepašten. »Muža! Zar on nije nestao?«
 »Ne, nije nestao«, gotovo je prošaputala Nadja. (Kako se neoprezno odavala!)
»Mislite da je još uvijek živ?«
»Vidjela sam ga − danas…«
(Odala se, ali neće mu se objesiti o vrat kao učenica!)
Ščagovu nije dugo trebalo da shvati ono što je rekla. On nije pomislio, kao što bi žena
mogla pomisliti, da je Nadja napuštena. Znao je da »nestao u akciji« gotovo uvijek znači
raseljeno lice, i da, ako je to lice opet raseljeno, ovog puta u smjeru istoka, to obično znači iza
rešetaka.
Uhvatio je Nadju za lakat. »Gleba?«
»Da«, reče ona tiho, gotovo nečujno.
»Što je? Je li u zatvoru?«
»Da.«
»Tako, tako«, reče Ščagov s velikim olakšanjem. Malo je razmislio i zatim brzo izišao iz
sobe.
Nadja je bila toliko prevladana stidom i beznađem da nije osjetila promjenu u njegovu
glasu.
Neka ide. Dovoljno je da je sve rekla. Sad je opet bila posve sama sa svojim časnim
teretom.
Nit u žarulji jedva je tinjala.
Teškim korakom prešla je sobu i pronašla drugu cigaretu u džepu od kaputa. Pronašla je
šibicu i zapalila. Osjetila je čudnovati užitak u tom gorkom okusu, premda ju je dim tjerao na
kašalj.
Ščagovljeva kabanica bila je prebačena preko stolice. Kako se silno žurio! Tako se
preplašio da je zaboravio svoj ogrtač.
Bilo je vrlo tiho; netko je u susjednoj sobi svirao Lisztovu Etudu u f-molu.
I ona je to jednom svirala dok je bila mlada, ali zar ju je tada uopće mogla razumjeti?
Njeni su prsti izvodili note, ali duša još ništa nije mogla znati o značenju riječi »disperato«.
Očajno.
Naslonivši čelo na srednje okno ispružila je ruke i dodirnula druga hladna stakla
dlanovima.
Stajala je kao raspeta na crnom križu prozora.
Postojala je jedna sićušna, mala topla tačkica u njenom životu − a sad je i nje nestalo. I
samo u minutu-dvije, pomirila se s tim gubitkom. Sad je opet bila supruga svog muža.
Zurila je u mrak pokušavajući razaznati obrise dimnjaka mornaričkog zatvora.
Disperato! Očajno! Taj nemoćni očaj, ti neprestani pokušaji da se pridigne, a onda opet pad.
Onaj uporni visoki Des − izmučeni ženski krik, vapaj, koji nigdje ne nalazi olakšanja!
Niz uličnih svjetala vodio je nekamo u mrak, kao u budućnost − budućnost, koju uopće
nije željela doživjeti…
Etuda je završila. Glas je najavio moskovsko vrijeme: šest sati uveče.
Nadja je posve zaboravila na Ščagova, i on je ušao bez kucanja.
Nosio je bocu i dvije čaše.
»Onda, vojnička ženo«, reče on grubo, »ne gubi hrabrosti! Evo, uzmi čašu! Glavno je da
je glava na ramenu − a sreće će još biti. Pijmo − za uskrsnuće mrtvih!«
 48
ARKA
Nedjeljom bi poslije šest sati uveče čak i u šaraški nastupio opći odmor. Bilo je potpuno
nemoguće izbjeći taj neugodan prekid u radu zatvorenika, budući da su nedjeljom slobodni
namještenici imali samo jednu smjenu. Bila je to gnusna tradicija protiv koje su, međutim,
majori i potpukovnici bili potpuno nemoćni, jer ni oni sami nisu voljeli raditi nedjeljom
uveče. Samo Željezna maska, Mamurin, užasnut tim praznim večerima kad bi slobodni
namještenici odlazili, kad bi okupili i zaključali sve zekove koji su na neki način ipak bili
ljudi, ostao bi da sam luta praznim hodnicima ispred zaključanih vrata, ili da samuje u svojoj
ćeliji između praonika, ormara i ležaja. Mamurin je pokušao da se u Sedmici uvede rad i
nedjeljom uveče, ali nije uspio savladati konzervativizam službenika specijalnog zatvora, koji
nisu željeli udvostručiti broj stražara unutar zone.
I tako se dogodilo da je dvjesta i osamdeset zatvorenika − suprotno svim pravilima
zdravog razuma i propisima o radu zatvorenika − drsko počivalo nedjeljom uveče.
To vrijeme odmora bilo je takvo da bi čovjek, koji nije bio upoznat s tim životom, mogao
pomisliti da se radi o torturi koju je smislio sam đavo. Mrak vani i poseban nadzor koji je
nedjeljom bio potreban sprečavali su upravu zatvora da odobri šetnju po dvorištu ili film u
ambaru. Poslije jednogodišnjeg dopisivanja sa svim vrhovnim naredbodavcima zaključeno je
da su čak i muzički instrumenti, kao što su harmonika, gitara, balalajka i usna harmonika, da
se ne govori o većim instrumentima, nedopustivi u šaraški, budući da bi njihovi udruženi
zvuci mogli prekriti buku iskopavanja tunela za bijeg pod temeljima zgrade. Oficiri službe
sigurnosti neprestano su preko doušnika pokušavali otkriti nemaju li zatvorenici frule
domaće izrade ili gajde; a zbog sviranja na češlju zekove su pozivali u ured i pisali se
specijalni izvještaji. Još manje se, naravno, moglo i pomisliti na to da se dopusti držanje
radio-aparata, pa čak i najprimitivnijeg gramofona u zatvorskoj spavaonici.
Istina, zatvorenicima je bilo dopušteno da se služe zatvorskom knjižnicom. Ali specijalni
zatvor nije imao fonda za nabavu knjiga ili polica za knjige. Naprosto su imenovali Rubina
zatvorskim knjižničarom − to je mjesto on sam zahtijevao, vjerujući da će na taj način sam
doći do najboljih knjiga − i predali mu, samo jednom, stotinjak izlizanih knjiga, poput Mumu
od Turgenjeva, Pisama od Stasova i Povijesti Rima od Momsena, uputivši ga da ih dijeli
zatvorenicima. Zatvorenici su ili već davno pročitali te knjige, ili ih uopće nisu htjeli čitati, te
su moljakali nešto za čitanje od slobodnih namještenika, otvarajući tako široko polje rada
njuškalima službe sigurnosti.
Za odmor i zabavu zatvorenicima je bilo dodijeljeno deset soba na dva kata, dva hodnika,
jedan gornji i jedan donji, uske drvene stepenice koje su spajale katove i nužnik pod
stepenicama. Odmor se sastojao u tome da im se dopuštalo da bez ograničenja leže na
krevetima, pa čak i da spavaju ako mogu zaspati u sveopćoj galami; da sjede na krevetima,
budući da nije bilo stolica; da hodaju po sobi, iz jedne sobe u drugu, čak i u rublju; da puše u
hodnicima koliko god žele; da raspravljaju o politici u nazočnosti doušnika; i da se služe
nužnikom bez smetnji i ograničenja. Valja spomenuti da oni, koji su dugo vremena proveli u
zatvoru i koji su morali obavljati svoje potrebe na zapovijed dva puta dnevno, znaju cijeniti
taj vid besmrtne slobode. Osjećaj da se potpuno odmaraju potjecao je iz činjenice da je
vrijeme pripadalo njima, a ne vlasti. Stoga se taj odmor smatrao istinskim.
Za vrijeme odmora zatvorenike su zaključavali izvana teškim željeznim vratima koja
nitko više nije otvarao, kroz koja nitko nije ulazio, nitko ih nije pozivao ili ometao. Za
vrijeme tih kratkih sati vanjski svijet nije ni na koji način mogao prodrijeti unutra, nije
mogao nikoga uznemiriti. I u tome je bio odmor: što se čitav vanjski svijet − svemir sa
zvijezdama, planet s kontinentima, glavni grad sa svojim sjajem i banketima i povećanim
radnim normama − sve se to utapalo u ništavilo, sve se pretvaralo u crni ocean koji se jedva
mogao razabrati kroz rešetkaste prozore pri blijedožućkastoj rasvjeti u zoni.
Obasjana neprestanim električnim svjetlom MGB-a, ta dvokatna arka bivše ladanjske
crkve, sa zidovima debelim četiri i po cigle, plovila je besciljno i ravnodušno, blijedo
svjetlucajući, kroz to crno more ljudskih sudbina i zabluda.
U noći od nedjelje na ponedjeljak, mjesec se mogao rascijepiti napola, nove su Alpe
mogle iskrsnuti u Ukrajini, ocean je mogao progutati Japan ili je mogao započeti opći potop
− zatvorenici zaključani u ovoj arci ništa o tome ne bi znali sve do jutarnje prozivke. Nisu ih,
također, mogli uznemiriti telegrami od rođaka, ni dosadni telefonski pozivi, ni vijesti o
djetetu koje umire, ni noćno hapšenje.
Oni koji su plovili u arci bili su bez težine, i misli su im bile bez težine. Nisu bili ni gladni
ni siti. Nisu imali sreće, pa zato ni straha da će je izgubiti. Glave im nisu bile ispunjene
sitničavim službenim proračunima, spletkama, unapređenjima, a leđa im nisu bila
opterećena brigama o stanu, ogrjevu, kruhu i odjeći za djecu. Ljubav, koja je od pamtivijeka
bila radost i muka čovječanstva, nije im bila u stanju prenijeti svoja uzbuđenja ni tjeskobe.
Njihove su kazne bile tako duge da nitko nije ni pomišljao na vrijeme kad će izići na slobodu.
Ljudi natprosječna intelekta, obrazovanja i iskustva, ali previše odani obiteljima da bi mnogo
toga ostalo za njihove prijatelje, ovdje su pripadali samo prijateljima.
Svjetlo jakih žarulja koje se odražavalo od bijelih stropova i od bijelo okrečenih zidova,
prodiralo je u njihove prosvijetljene umove.
Odavde, iz ove arke, koja je puna pouzdanja sjekla tamu, lako se mogao pregledati čitav
mučan tok proklete Povijesti − kao s velike visine, i istodobno i do najmanjih pojedinosti, do
kamička u koritu te rijeke, kao da se stoji u njoj.
U te nedjeljne večeri, čvrsta tvar i meso nisu više podsjećali ljude na njihovo zemaljsko
postojanje. Duh muškog prijateljstva i filozofije isparavao se do svodastog stropa, kao do
jedara.
I možda je to zaista bilo ono blaženo stanje, koje su svi antički filozofi uzalud pokušavali
definirati i naučavati?
 49
KOMEDIJA
U polukružnoj sobi u drugom katu, pod visokim svodom nad oltarom, atmosfera je bila
posebno živahna i davala je maha mislima.
Svih dvadeset pet muškaraca koji su stanovali u toj sobi složno se okupilo do šest sati.
Neki su se svukli do rublja što su brže mogli, odbacujući zatvorsko ruho koga su bili već siti,
i bacili se na ležajeve ili se popeli poput majmuna na gornje; drugi su se ispružili na
ležajevima ne skidajući kombinezone. Netko je stajao gore mašući rukama i nešto dovikujući
prijatelju na drugoj strani sobe; drugi su naprosto sjedili, ili mahali nogama i ogledavali se
oko sebe, iščekujući s užitkom slobodne časove koji su bili pred njima, ne znajući još kako da
ih provedu što je ugodnije moguće.
Među posljednjima nalazio se i Isak Mojsejevič Kagan, nizak, tamnoput, raščupan
»direktor akumulatorske radionice« kako su ga nazivali. Bio je posebno dobro raspoložen
pošto je došao u ovu svijetlu prostranu sobu, jer je akumulatorska radionica, u kojoj je
provodio četrnaest sati dnevno poput krtice, bila u mračnom podrumu s lošom ventilacijom.
Međutim, bio je zadovoljan što radi u podrumu i govorio je da bi u logoru već davno bio
mrtav. Nikad nije bio poput onih koji su se hvalisali da su u logoru živjeli bolje nego na
slobodi.
Na slobodi je Isak Kagan, koji nije završio studij na tehničkom fakultetu, bio skladištar
materijala i dijelova. Nastojao je živjeti skrovitim životom i neopazice se provući kroz epohu
velikih dostignuća. Znao je da je mnogo mirnije i unosnije mirno voditi skladište. U svojoj
usamljenosti skrivao je gotovo strastvenu želju za dobitkom, njome je bio potpuno obuzet.
Koliko je to god bilo moguće, čak i u skladištu, pridržavao se zakona Sabata. Nije ga
privlačila nikakva vrst političke aktivnosti. Ali iz nekih neobjašnjivih razloga služba državne
sigurnosti odabrala je upravo tog Kagana da ga upregne u svoju kočiju, te ga je dovlačila u
zatvorene sobe i na tajne razgovore, uporno zahtijevajući da postane doušnik. Taj je
prijedlog Kaganu bio odvratan. Nije imao ni otvorenosti ni hrabrosti − a tko ih je imao? − da
im u lice kaže kako je ono što predlažu opako; ali je beskrajno strpljivo šutio, mrmljao,
razvlačio stvari, oklijevao, vrtio se na stolcu − i nije potpisao pristanak da će za njih raditi.
Ne da je on bio posve nesposoban za doušnika. On bi, ne trepnuvši okom, poslao obavijest o
bilo kome tko mu je naudio ili ga ponizio. Ali bilo bi mu odvratno uhađati ljude koji su
prema njemu bili dobri, pa čak i ravnodušni.
Međutim, zbog te tvrdoglavosti bio je loše upisan u knjigama državne sigurnosti. Čovjek
se ne može obraniti od svega na svijetu. Ljudi su govorili i u njegovom skladištu: netko je
kleo zbog alata, netko se žalio na opskrbu, netko na planiranje. Isak nije pri tom ništa
govorio, i ispisivao je račune tintanom olovkom. Ali to se saznalo − vjerojatno je sve bilo
unaprijed udešeno − svi su jedan drugoga prokazali, te su svi dobili po deset godina po članu
58, paragraf 10. Kagan je prošao pet suočenja, ali nije se moglo dokazati da je rekao i jednu
jedinu riječ. Da je član 58. bio manje rastezljiv, morali bi Kagana pustiti. Ali isljednik je znao
da ima posljednje pribježište, a to je paragraf 12. istog člana: ne podnijeti prijavu. I zato što
nije podnio prijavu, dali su Kaganu istih onih deset astronomskih godina kao i ostalima.
Kagan je došao u šarašku iz logora zahvaljujući svojoj izvanrednoj dovitljivosti. U
jednom teškom trenutku u životu, kad su ga izbacili s mjesta »zamjenika šefa barake« i
natjerali ga na sječu drva, uputio je pismo direktno predsjedniku Ministarskog savjeta drugu
Staljinu, i napisao da će on, Isak Kagan, ukoliko mu vlada pruži priliku, pokušati izumiti
sistem radio-dirigiranih torpednih čamaca.
Njegova su se predviđanja obistinila. Nitko u vladi ne bi ni okom trenuo da je Kagan,
onako ljudski, napisao kako mu ide strahovito loše i da ih je molio da ga spase. Ali
mogućnost značajnog vojnog otkrića dovela je izumitelja ravno u Moskvu. Kagana su odveli
u Mavrino i razni dostojanstvenici sa svijetloplavim i tamnoplavim širitima dolazili su k
njemu i tjerali ga da žuri, i dade svojoj smjeloj tehničkoj ideji oblik radnog projekta.
Međutim, sad kad je počeo dobivati bijeli kruh i maslac, Kagan nije hitao. Vrlo hladnokrvno
kazao je da on sam nije stručnjak za torpeda i da mu je, razumljivo, potreban takav
stručnjak. Za dva mjeseca pribavili su mu stručnjaka za torpeda − zeka. Ali i tada je Kagan
primijetio, posve razumno, da on sam nije brodski mehaničar, te da mu je prema tome opet
potreban specijalist. Dva mjeseca kasnije doveli su mu i brodskog mehaničara − zeka. Kagan
je onda uzdahnuo i rekao da mu ni radio slučajno nije specijalnost. U Mavrinu je bilo mnogo
radio-inženjera, te su jednoga smjesta dodijelili Kaganu. Kagan ih je sve okupio i mirno, na
takav način da ga nitko nije mogao optužiti da se ruga, izjavio: »A sada, prijatelji, kad ste se
ovako lijepo okupili, možete isključivo vlastitim snagama izumiti sistem za upravljanje
torpednim čamcima radiom. Nije na meni da zabadam nos u to i savjetujem vas, koji ste
specijalisti, kako ćete postupiti.« I zaista, tu trojicu su otpremili u jednu mornaričku šarašku
dok je Kagan našao sebi mjestance u akumulatorskom odjelu, i svi su se polako na njega
privikli.
Sada je Kagan dosađivao Rubinu, ali iz tolike udaljenosti da ga Rubin, koji je ležao na
svom krevetu, nije mogao lupiti nogom.
»Leve Grigoriču«, govorio je polako svojim uljevitim, pomalo nerazgovijetnim glasom,
»vi očigledno gubite svoj osjećaj društvene odgovornosti. Mase očekuju zabavu. Samo je vi
možete stvoriti, a vi ste, eto, zaboli nos u knjigu.«
»Isak, idite k vragu«, reče Rubin. Već je ležao na trbuhu i čitao, zaogrnuvši logorski
kaput preko kombinezona. Prozor između njega i Sologdina bio je otvoren za jednog
Majakovskog, i svježi snježni zrak ugodno je strujao u sobu.
»Ne, zbilja, Leve Grigoriču!« usprotivi se Kagan. »Svi čeznu da ponovo čuju vašu divnu
’Lisicu i gavrana’.«
»A tko me izdao ’kumu’? Da niste vi?« zareži Rubin.
Prošle nedjeljne večeri, da bi zabavio publiku, Rubin je sastavio parodiju na Krilovljevu
basnu Lisica i gavran, koja je vrvjela logorskim izrazima i dvosmislenostima, neprikladnim za
ženske uši. Morao ju je pet puta ponoviti i zatvorenici su ga u oduševljenju podigli na
ramena, a u ponedjeljak ga je pozvao major Mišin i počeo protiv njega sastavljati optužbu
zbog štetnog djelovanja na moral narodnih neprijatelja. Očevici su dali izjave. Rubin je
morao predati rukopis parodije s bilješkama i tumačenjem.
Danas je poslije ručka Rubin dva sata radio u novoj sobi koju su mu dodijelili. Odabrao
je govorne obrasce i formante tipične za neidentificiranog zločinca, ubacio ih u aparat za
vidljivi govor i objesio vlažne vrpce da se suše. Već je postigao neke rezultate, nešto je
nagađao i sumnjao, ali nije još osjećao nikakva oduševljenja za rad, dok je promatrao
Smolosidova kako stavlja pečat na vrata kad su izišli iz sobe. Poslije toga vratio se u
polukružnu sobu, usred bujice zekova, poput stoke koja se vraća kući u selo.
Kao uvijek, pod njegovim jastukom, pod madracem, pod ležajem i zajedno s hranom u
noćnom ormariću nalazilo se desetak najzanimljivijih knjiga koje je primio u paketima −
najzanimljivijih zapravo za njega samoga, i to je bio razlog što nisu nestale: rječnici kinesko-
francuski, latvijsko-madžarski, ruski-sanskrt, zatim je imao Čapekov Rat s daždevnjacima,
zbirku priča najnaprednijih japanskih pisaca, Kome zvono zvoni od Hemingwaya − koga su
prestali prevoditi u Rusiji zato što nije više bio napredan, dvije monografije o
enciklopedistima, Josepha Fouchea od Stefana Zweiga na njemačkom, i jedan roman od
Uptona Sinclaira koji nikad nije preveden na ruski. (Naime, već dvije godine Rubin je radio
na grandioznom zadatku da, u duhu Engelsa i Marra, izvede sve riječi u svim jezicima iz
pojmova »ruka« i »manuelni rad« − a nije ni slutio da je tek noć prije toga Korifej filologije
podigao ideološku giljotinu nad Marrovom glavom.)
Na svijetu je postojao nevjerojatno veliki broj knjiga, bitnih i značajnih knjiga, i
neutaživa želja da ih sve pročita nikad nije Rubinu ostavljala dovoljno vremena da i sam
napiše knjigu. Čak i sad je bio spreman da čita i čita do kasno iza ponoći, i ne misleći na
sutrašnji radni dan. Ali uveče bi njegova žudnja za raspravom, duhovitost i rječitost postale
posebno intenzivne, i nije ga trebalo mnogo nagovarati da ih stavi u službu društva. Bilo je
zatvorenika u šaraški koji nisu vjerovali Rubinu, smatrajući ga doušnikom zbog njegovih
ortodoksnih pogleda, koje on nije skrivao; ali nije bilo ni jednoga koji nije uživao u njegovim
predstavama.
Sjećanje na Lisicu i gavrana prevedenu na podzemni žargon bilo je tako živo da su sada,
povodeći se za Kaganovim primjerom, mnogi u sobi počeli glasno zahtijevati da Rubin izvede
neku novu komediju. A kad se Rubin uspravio u krevetu, mračan i bradat, i izvukao se ispod
ležaja koji ga je zaklanjao, gotovo svi su zekovi prestali raditi ono čime su se do tog trenutka
bavili i pripremili se da slušaju. Samo je Dvojetjosov na svom gornjem ležaju i dalje rezao
nokte na nogama, tako da su letjeli nadaleko i naširoko, a Adamson je pod svojim
pokrivačem i dalje čitao ne okrećući se. Zekovi iz ostalih prostorija natisnuli su se na vrata,
među njima Tatarin Bulatov u naočalima s rožnatim okvirom, koji je grubim glasom vikao:
»Molim! Molim!«
Rubin nije imao prave želje da zabavlja gomilu, u kojoj je bilo i takvih koji su prezirali
sve što je njemu bilo drago. Znao je također da će njegova nova predstava neizostavno povući
za sobom nove neugodnosti u ponedjeljak: ispitivanje kod »šiškin-Miškina«, zastrašivanje.
Ali budući da je bio onaj poslovični junak koji za volju šale neće poštedjeti ni rođenog oca,
Rubin se tobože namrštio, svečano se ogledao oko sebe i kazao u tišini koja je nastala:
»Drugovi, zapanjen sam vašom lakomislenošću. Kako se uopće može govoriti o nekoj
komediji, dok među nama još uvijek ima nekažnjenih opakih zločinaca? Ni jedno društvo ne
može cvjetati bez pravednog pravosuđa. Držim da je potrebno započeti današnje veče malim
procesom. Za vježbu.«
»Sjajno!«
»Kome ćemo suditi?«
»Nije važno! Svejedno je!« javljali su se glasovi.
»Zabavno! Vrlo zabavno!« podsticao ga je Sologdin, udobnije se namještajući. Danas je
zaslužio svoj odmor kao nikad ranije, i želio je da ga provede na zanimljiv način.
Oprezni Kagan, osjećajući da bi zabava koju je pokrenuo lako mogla preći razumne
granice, neprimjetno se povukao natrag do zida i sjeo na svoj ležaj.
»Kome ćemo suditi otkrit ćemo tokom sudskih priprema«, rastumači Rubin, koji to još
ni sam nije smislio. »Ja ću, ako nemate ništa protiv, biti tužilac, budući da je dužnost tužioca
oduvijek u meni pobuđivala posebne osjećaje.« (Svi su u šaraški znali da je Rubin nailazio na
tužioce koji su ga lično mrzili, i da se pet godina sam borio i protiv javnog i protiv vojnog
tužilaštva.) »Glebe! Ti ćeš biti predsjedavajući. Izaberi trojicu sudaca, objektivnih, bez ličnih
veza − u jednu riječ, potpuno podložnih tvojoj volji.«
Neržin, odbacivši cipele na pod, sjedne na svoj gornji ležaj. Sa svakim satom osjećao je
kako se sve više udaljuje od jutarnjeg sastanka i kako sve više postaje dio svakodnevnog
zatvoreničkog svijeta. Prihvatio je Rubinov izazov. Primaknuo se drvenom okviru kreveta,
proturio noge između prečaka i sjedio kao na tribini iznad sobe.
»Onda, tko će biti sudski prisjednici? Popnite se ovamo!«
Bilo je mnogo zatvorenika u sobi i svi su željeli pratiti proces, ali nitko se nije usudio
dobrovoljno prijaviti za prisjednika − što iz opreza, što iz straha da ne ispadne smiješan. Na
gornjem ležaju do Neržina, specijalist za vakuum Zemelja ležao je i čitao jutarnje novine.
Neržin ga povuče za novine:
»Smješko! Dovoljno si se prosvjećivao! Ako ne pripaziš, zaplest ćeš se u dominaciju
svijeta. Sjedi ovamo i budi prisjednik.«
Odozdo se začulo odobravanje.
»Hajde, Zemelja, hajde!«
Zemelja je bio dobroćudan i nije se dugo mogao protiviti. Smiješeći se u neprilici turio je
proćelavu glavu kroz ogradu gornjeg ležaja. »Velika je čast biti izabran od naroda! Ali,
prijatelji, ja nisam studirao, nisam sposoban…«
Odjeknuo je dobronamjeran smijeh. »Nitko od nas nije sposoban! Nitko nije to
studirao!« I to je bio odgovor i njegov izbor za prisjednika.
 Neržinu s druge strane ležao je Ruska Doronin. On se skinuo, potpuno se zavukao pod
pokrivač i pokrio još i jastukom glavu. Bio je zanosno sretan i nije htio ništa ni da čuje ni da
vidi, ni da njega netko vidi. Bio je prisutan samo tijelom; njegove misli i srce slijedile su
Klaru koja je u međuvremenu otišla kući. Malo prije odlaska završila je košaricu koju je plela
za novogodišnju jelku i kriomice je predala Ruski. Sad je držao tu košaricu pod pokrivačem i
ljubio je.
Uvidjevši da nema smisla da dosađuje Ruski, Neržin se ogleda oko sebe tražeći drugog
kandidata.
»Amantij! Amantij!« pozove on Bulatova. »Hajde, dođi i ti u sud.«
Bulatovljevo lice zasja.
»Došao bih, ali nemam gdje sjesti! Bit ću sudski pandur ovdje na vratima.«
Horobrov, koji je već ošišao Adamsona i još dvojicu drugih, i u ovome trenutku
podšišivao novu mušteriju, koja je sjedila gola do pasa usred sobe, vikne: »A što će vam drugi
prisjednik? Pa presuda se već zna, zar ne? Snađite se s jednim.«
Neržin se složi. »Tačno! Čemu držati parazita? Ali gdje je optuženi? Pandur! Uvedite
optuženog! Molim tišinu!«
On udari nekoliko puta dugačkim cigaršpicom po ležaju. Razgovor se utiša.
»Hoćemo proces!« zahtijevali su glasovi. Publika je sjedila i stajala.
Ispod predsjedavajućeg začuje se Potapovljev melankolični glas kako deklamira: »Ako se
uspnem na nebesa, ti si tamo; ako se spustim u pakao, ti si tamo; i kad bih se spustio u
dubine mora, i tamo bi me stigla desnica tvoja!« (Potapov je u školi učio vjeronauk i njegov
tačni inženjerski mozak sačuvao je tekst pravoslavnog katekizma.)
Ispod prisjednika začulo se glasno zveckanje žlice, miješajući šećer u čaši.
»Valentulja!« poviče Neržin prijeteći. »Koliko sam ti puta već rekao da ne zveckaš
žlicom?«
»Na sud s njim!« zaurla Bulatov, i nekoliko spretnih ruku izvuče Prjančikova iz
polutame donjeg ležaja na sredinu sobe.
»Prestanite!« reče Prjančikov, bijesno se otrgnuvši. »Dosta mi je tužilaca! Dosta mi je
vaših procesa! Kakvo pravo ima jedan čovjek da sudi drugome? Ha, ha! Vrlo smiješno!
Prezirem vas, momče!« doviknuo je predsjedavajućem. »J… ja vas!«
Dok je Neržin sastavljao sud, Rubin je već smislio čitavu predstavu. Njegove
tamnosmeđe oči blistale su svjetlom otkrića. Širokom kretnjom on je poštedio Prjančikova.
»Ostavi ga! Valentulja, sa svojom ljubavlju za svjetsku pravdu, može biti vladin branitelj.
Dajte mu stolac!«
U svakoj šali postoji jedan neuhvatljivi trenutak kad ona ili postaje banalna i uvredljiva,
ili nadahnuta. Rubin, koji je prebacio preko ramena pokrivač kao sudsku togu, popeo se na
noćni ormarić u čarapama i obratio se predsjedavajućem:
»Državni pravni savjetniče! Okrivljeni je odbio da se pojavi na sudu, pa ćemo mu suditi
in absentia. Molim vas da započnete.«
U gomili na vratima stajao je podvornik Spiridon riđih brkova. Njegovo pametno lice
obješenih obraza, izbrazdano brojnim borama, izražavalo je i strogost i veselje. Namršteno je
zurio u sud.
Iza Spiridona, dugog profinjenog voštanog lica okrunjenog vunenom kapom, stajao je
profesor Čelnov.
Neržin objavi prodornim glasom: »Pažnja, drugovi! Otvaram zasjedanje vojnog suda
Mavrinske šaraške. Na redu je slučaj…?«
»Olgoviča, Igora Svjatoslaviča«, dopuni ga tužilac.
Prihvativši ideju, Neržin se pravio da čita monotonim nazalnim glasom:
 »Na redu je slučaj Olgoviča, Igora Svjatoslaviča, kneza Novgorod-Severskog i Putivlskog,
godina rođenja približno − do vraga, tajniče, zašto približno? Pažnja! S obzirom na
nedostatak pisanog teksta, optužbu će naglas pročitati tužilac.«
 50
KNEZ IZDAJNIK
Rubin je počeo govoriti glatko i tečno kao da zaista čita s nekog papira. Njemu su sudili
već četiri puta i pravne su mu se fraze usjekle u pamćenje.
»Konačna optužnica prema istražnom postupku broj pet milijuna povlaka tri milijuna
šesto pedeset i jednu tisuću devetsto sedamdeset četiri, protiv Olgoviča, Igora Svjatoslaviča.
Organi Državne sigurnosti uhapsili su optuženog u navedenom slučaju, Olgoviča, I. S.
Istraga je utvrdila da je Olgovič, koji je bio zapovjednik slavne ruske vojske, knez po činu, na
dužnosti komandanta trupa, u stvari bio podli izdajnik domovine. Njegova se izdajnička
aktivnost iskazala u tome, što se dobrovoljno predao u zarobljeništvo zakletom neprijatelju
našeg naroda, Kanu Končaku. Osim toga, predao je i vlastitog sina, Vladimira Igorjeviča, kao
i svog brata i svog nećaka, te čitavu armiju sa svim ljudima, naoružanjem i materijalnim
inventarom.
Njegova je izdajnička aktivnost bila očigledna od samog početka kad se dao zavarati
pomračenjem sunca, provokacijom koju je insceniralo reakcionarno svećenstvo, i propustio
da provodi masovno političko uzdizanje među vlastitim trupama, koje su mirno odlazile ’da
piju šljemovima vodu iz Dona’ − a da se ne spominje nehigijensko stanje rijeke Don u ono
doba, prije uvođenja dvostrukog kloriranja. Umjesto toga, optuženi se ograničio, kad su
neprijateljske snage već bile na vidiku, na potpuno neodgovornu molbu svojoj vojsci:
’Ovo smo htjeli, braćo, sad navalimo!’
(Istraga, svezak prvi, list 36)
Kobno značenje poraza ujedinjenih novgorodsko-severskih-kurskih-putivlskih-rilskih
snaga za našu domovinu najbolje od svega karakteriziraju riječi velikog kneza kijevskog,
Svjatoslava:
’Bog dade da pogana svladam,
al mladosti ne zadržah ove.’
(Istraga, svezak prvi, list 88)
Greška je naivnog Svjatoslava (posljedica njegovog klasnog sljepila) što lošu organizaciju
čitavog pohoda i rasulo ruskih snaga pripisuje isključivo ’mladosti’ optuženog, ne uviđajući
da je posrijedi zapravo dalekosežna i proračunata izdaja.
Sam zločinac uspio je izbjeći istragu i proces, ali svjedok Borodin, Aleksandr Porfirevič,
kao i svjedok koji želi ostati anoniman, i u daljem će se postupku nazivati ’pisac slova’,
nepobitnim su dokazima otkrili gnusnu ulogu kneza I. S. Olgoviča, i to ne samo u bici, koja
je prihvaćena pod uslovima nepovoljnim za rusku komandu,
meteorološkim
’Vjetar vije i donosi strijele
Pa ih sipa četam Igorovim…’
i taktičkim
’Neprijatelj grne sa svih strana
i našijence odsvud opkoljuje.’
(Ibid., svezak prvi, listovi 123, 124, svjedočanstvo pisca Slova)
već je još odvratnije bilo njegovo vladanje i vladanje njegovog kneževskog potomka u
zarobljeništvu. Životni uslovi, koje su obojica uživali u takozvanom zarobljeništvu pokazuju
da su bili u najvećoj milosti Kana Končaka, što možemo objektivno tumačiti kao nagradu
polovjecke komande za zločinačku predaju njihovih trupa.
Tako se, na primjer, na osnovu iskaza svjedoka Borodina utvrdilo da je u zarobljeništvu
knez Igor imao svog konja, i to ne samo jednoga:
 ’Uzmi konja kojeg god ti drago!’
(Ibid, svezak prvi, list 233)
Pri tom je kan Končak govorio knezu Igoru:
’Ti se smatraš tu ko zarobljenik.
A živiš li ko rob, il’ ko gost moj?’
I dalje:
’Zarobljenik, živi li ovako?’
(Ibid., svezak prvi, list 5)
Polovjecki kan otkriva sav cinizam svojih odnosa s knezom-izdajnikom:
’S odvažnosti tvoje i hrabrosti,
zavoljeh ja tebe, kneže, jako.’
(Ibid., svezak treći, list 5)
Pomnjivija istraga otkrila je da su ti cinični odnosi postojali već davno prije bitke na
rijeci Kajal:
’Oduvijek si meni bio mio.’
(Ibid., list 14, iskaz svjedoka Borodina)
I dalje:
’Ne protivnik, već saveznik vjerni,
i prijatelj pouzdani, brate,
htio bih ti biti…’
(Ibid.)
Sve to objektivno karakterizira optuženog kao aktivnog ortaka kana Končaka, kao
dugogodišnjeg polovjeckog agenta i špijuna.
Na osnovu gore navedenih podataka, Olgovič, Igor Svjatoslavič, rođen 1151. u gradu
Kijevu, ruske narodnosti, vanpartijac, nekažnjavan, državljanin SSSR-a, po zvanju vojni
zapovjednik, aktivan kao zapovjednik trupa s činom kneza, odlikovan ordenima Varjaga
prvog stupnja, Crvenog sunašca i medaljom Zlatnog štita, optužuje se zbog gnusne veleizdaje
domovine, zajedno sa sabotažom, špijunažom i dugogodišnjom zločinačkom suradnjom sa
polovjeckim kanatom.
Drugim riječima, kriv je za zločine koji potpadaju pod članove 58−1−b, 58−6, 58−9. i
58−11. Kaznenog zakonika RSFSR.
Olgovič se priznaje krivim za gore navedena djela, kao što su dokazali iskazi svjedoka, ep
i opera.
Pozivajući se na član 268. kaznenog postupka RSFSR, slučaj na dnevnom redu upućuje
se tužiocu na daljnji postupak i izvođenje optuženog pred sud.«
Rubin je duboko udahnuo i dostojanstveno pogledao zekove. Ponesen bujicom mašte,
nije bio u stanju prestati. Smijeh je odjekivao prostorijom sve do vrata i podsticao ga. Već je
rekao više toga i mnogo oštrije nego što bi u drugim prilikama učinio u nazočnosti nekolicine
doušnika ili zlobnih pojedinaca.
Spiridon, grube sijedoriđe kose, koja mu je, neošišana i nepočešljana, rasla duboko u
čelo, oko ušiju i po zatiljku, nije se ni jednom nasmiješio. Namršteno je promatrao sud.
Pedesetogodišnji Rus, on je po prvi put čuo za tog kneza iz davnine koga su zarobili; a ipak je
u dobro poznatoj sredini sudnice i nepokolebivom samopouzdanju tužioca još jednom
proživljavao sve ono što je i sam osjećao, uviđao je svu nepravdu tužiočevih zaključaka i svu
muku tog bijednog kneza.
»S obzirom na odsustvo optuženog i nemogućnost ispitivanja svjedoka«, prekine Neržin
istim onim odmjerenim, nazalnim glasom, »pređimo na raspravu. Dajem opet riječ tužiocu.«
Neržin pogleda Zemelju, tražeći potvrdu svojim riječima.
»Svakako, svakako«, kimne glavom prisjednik, koji se sa svačim slagao.
»Drugovi suci«, oglasi se Rubin sumorno, »mogu vrlo malo dodati tom lancu užasnih
optužbi, tom prljavom klupku zločina, koje se rasplelo pred vašim očima. U prvom redu htio
bih jednom zauvijek odbaciti općenito rašireno, pokvareno mišljenje, da ranjenik ima
moralno pravo da dopusti da bude zarobljen. To se iz osnova razlikuje od naših pogleda,
drugovi! A to više u slučaju kneza Igora. Kažu nam da je bio ranjen na bojnom polju. Ali tko
to može dokazati danas, sedamsto šezdeset pet godina kasnije? Je li sačuvana ikakva
službena potvrda o rani, koju je potpisao njegov divizijski liječnik? U svakom slučaju, nema
službene potvrde u tom smislu u čitavoj optužnici, drugovi suci!«
Amantaj Bulatov skinuo je naočale i bez njihova nestašnog sjaja oči su mu bile beskrajno
tužne.
On, Prjančikov, Potapov i mnogi drugi među nazočnima zatvoreni su zbog iste takve
»izdaje domovine«: zbog »dobrovoljne« predaje u zarobljeništvo.
»A nadalje«, grmio je tužilac, »želio bih istaknuti sramotno ponašanje optuženog u
polovjeckom logoru. Knez Igor uopće nije mislio na domovinu, već samo na ženu:
’Sama si, golubice moja,
Sama si…’
Ako to pobliže promotrimo, to je i posve razumljivo, jer njegova Jaroslavna bila je mlada
žena, njegova druga, i takvoj ženskoj nije mogao mnogo vjerovati, ali ipak se knez Igor
pokazao kao pravi sebičnjak. A kome su plesali polovjecki plesači, pitam ja vas? Opet njemu.
A njegov gnusni potomak smjesta je stupio u spolnu vezu s Končakovom kćerkom, premda je
brak sa strancima našim državljanima bio kategorički zabranjen po odgovarajućim
kompetentnim organima. I sve to u doba krajnje napetosti u sovjetsko-polovjeckim
odnosima, kad…«
»Čekajte malo!« reče čupavi Kagan sa svog kreveta. »Kako tužilac znade da je u ono
vrijeme postojala sovjetska vlast u Rusiji?«
»Pandur! Uklonite tog potplaćenog agenta!« naredi Neržin. Ali prije nego se Bulatov
mogao i okrenuti, Rubin je svisoka prihvatio izazov.
»Ako nemate ništa protiv, ja bih odgovorio! Dijalektička analiza teksta daje nam za to
nedvojbeni dokaz. Čitajte što piše autor legende: ’Viju se crvene zastave u Putivlu.’
To je dovoljno jasno, zar ne? Plemeniti knez Vladimir Galicki, zapovjednik Putivlskog
okružnog vojnog komesarijata, okupljao je narodnu miliciju, predvođenu Skulom i Jeroškom
za obranu svog rodnog grada − a knez Igor je u to vrijeme promatrao gole noge polovjeckih
žena. Podvlačim to ističući da svi suosjećamo s tim njegovim zanimanjem, ali napokon,
Končak mu je ponudio da izabere ’bilo koju ljepoticu’ − pa zašto ta hulja to onda nije
iskoristila? Tko će od nas povjerovati da će se muškarac sam odreći ženske? I, napokon,
konačni cinizam optuženog otkriva se u takozvanom njegovom bijegu iz zarobljeništva i
dobrovoljnom povratku u domovinu. Tko će povjerovati da se muškarac komu je ponuđen
’konj po izboru i zlato’, može iznenada dobrovoljno vratiti u domovinu i svega se toga
odreći? Kako to može biti?«
Baš to, baš to isto pitanje postavljali su u istrazi ratnim zarobljenicima koji su se vratili.
I Spiridona su pitali: »Zašto bi se vratio u domovinu, osim ako te neprijatelj nije regrutirao?«
»Postoji, dakle, samo jedno jedino tumačenje: kneza Igora regrutirala je polovjecka
špijunska služba i ubacila ga da pomogne uništenju Kijevske države! Drugovi suci! U meni
kao i u vama kipi plemenita indignacija. Zahtijevam u ime čovječanstva da se tog kučkinog
sina objesi! Ali budući da je smrtna kazna ukinuta, neka se kiseli dvadeset pet godina, i dajte
mu još pet dodatka! I neka bude daljnja odluka suda da se opera Knez Igor ukloni sa scene
kao krajnje amoralna, djelo koje popularizira izdajničke sklonosti među našom omladinom! I
neka se dovede pred lice pravde svjedok u navedenom procesu, Borodin A. P., koga valja
uhapsiti iz mjera predostrožnosti. I neka se pred lice pravde također dovedu ovi aristokrati:
1) Rimski i 2) Korsakov, jer, da je oni nisu završili, ta kobna opera nikad ne bi dospjela na
scenu. Ja sam završio!« Rubin je s treskom skočio s noćnog ormarića. Burleska je odjednom
dobila gorak okus.
Nitko se nije nasmijao.
Prjančikov ne čekajući da ga pozovu ustane se sa stolice i u dubokoj tišini reče
nesigurno: »Tant pis, gospodo! Tant pis! Živimo li u dvadesetom stoljeću ili u kameno doba?
Što znači veleizdaja? U doba atomskog razaranja! Semikonduktora! Elektronskih mozgova!
Tko ima pravo da sudi drugom ljudskom biću, gospodo? Tko ima pravo da ga lišava
slobode?«
»Oprostite, je li to već obrana?« progovorio je uljudno profesor Čelnov i svi su se
okrenuli prema njemu, »Želio bih prije svega dodati tužiočevim argumentima stanovite
činjenice koje je moj kolega previdio, a…«
»Naravno, naravno, Vladimire Erastoviču!« složi se Neržin. »Mi smo uvijek za tužioca a
protiv obrane, i spremni smo dopustiti svako kršenje sudskih propisa. Izvolite!«
Suzdržani smiješak pojavio se na profesorovom licu. Govorio je tiho, ali ipak ga se dobro
moglo čuti, jer ga je publika slušala s poštovanjem. Njegove izblijedjele oči kao da su zurile
nekamo pokraj prisutnih, kao da se pred njima okreću stranice starih kronika. Vunena
loptica na njegovoj kapi isticala je oštrinu lica i davala mu neki izraz opreza.
»Želio bih reći«, reče profesor matematike, »da bi, čak i prije nego je imenovan vojnim
zapovjednikom, knez Igor bio otkriven čim bi prvi put ispunio upitnik naše specijalne službe
sigurnosti. Majka mu je bila polovjecka državljanka, kći polovjeckog plemića. Sam po krvi
napola Polovjec, bio je niz godina u savezu s njima. On je bio ’vjerni saveznik i pouzdani
prijatelj’ Končaka i prije te vojne! 1180, kad su ga porazili Monomahoviči, pobjegao je od njih
u istom čamcu s kanom Končakom. Kasnije su Svjatoslav i Rjurik Rostislavič pozvali Igora
da se pridruži sveruskoj kampanji protiv Polovjeca, ali Igor je odbio izgovarajući se ledom:
’Zemlja će biti pokrivena ledom.’ Možda zato što je već u to vrijeme Svoboda Končakovna,
kći Končakova, već bila zaručnica Vladimira Igorjeviča? Godine 1185, koju sada
razmatramo, tko je zapravo pomogao Igoru da pobjegne iz zarobljeništva? Opet Polovjec!
Polovjec Ovlur, koga je Igor kasnije ’učinio plemićem’. A Končakovna je kasnije Igoru dala
unuka. Zbog prikrivanja tih činjenica predlažem da se i pisac legende također predvede pred
sud, kao i muzički kritičar Stasov, komu su izmakle izdajničke tendencije u Borodinovoj
operi i, napokon, grof Musin-Puškin, budući da je on nesumnjivo sudjelovao u spaljivanju
jedinog rukopisa. Očigledno je da je netko, kome je to koristilo, zameo tragove.«
Pošto je završio, Čelnov se povukao. Isti onaj slabašni smiješak i dalje mu je titrao na
usnama.
Svi su šutjeli.
»Ali zar nema nikoga tko će braniti optuženog? Napokon, čovjeku je potrebna obrana!«
pobunio se Isak Kagan.
»Ne zaslužuje on obranu, gad jedan!« povikao je Dvojetjosov.
»To spada pod član 1-B. Pred zid s njim!«
Sologdin se namrštio. Ono što je Rubin govorio bilo je vrlo zabavno i smiješno, a divio se
i znanju Čelnova. Ali knez Igor bio je ponos ruske povijesti, predstavnik viteštva iz
najslavnijeg razdoblja; stoga se s njim nije smjelo rugati, čak ni indirektno. Sologdin je
osjećao neki neugodan okus u ustima.
»Ne, ne, ako mi dopustite, ja ću ipak govoriti u njegovu obranu!« reče Isak, koji se sada
ohrabrio, i hitro se ogledao po sobi. »Drugovi suci! Kao uvaženi vladin advokat, bez rezerve
prihvaćam sve zaključke državnog tužioca.« Razvlačio je riječi. »Moja mi savjest kaže da bi
kneza Igora valjalo ne samo objesiti već i raščetvoriti. Istina, već je treća godina kako u
našem čovječnom zakonodavstvu više nema smrtne kazne, te smo prisiljeni nadomjestiti je
nečim drugim. Međutim, neshvatljivo je zašto je tužilac tako sumnjivo popustljiv? Očigledno
bi i samog tužioca valjalo provjeriti! Zašto se zaustavio dva koraka od najveće kazne, i pristao
na dvadeset pet godina robije? Napokon, u našem kaznenom zakoniku postoji kazna koja je
konačna, tek malo različita od smrtne kazne, kazna daleko strašnija nego dvadeset pet
godina robije.« Isak je zastao da bi napravio što veći dojam.
»A što je to, Isak?« dovikivali su mu nestrpljivo.
Bez žurbe, podrugljivo nevino, on odgovori: »Član 20-Z, tačka a.«
Nitko od nazočnih, usprkos njihovom dugogodišnjem zatvorskom iskustvu nikad nije
čuo za takav član. Kako je ovaj pedant znao za to?
»A kako glasi?« dovikivali su mu sa svih strana nepristojne sugestije: »Da ga se
kastrira?«
»Zamalo, zamalo«, potvrdi Isak nepokolebljivo. »Zapravo, to je spiritualna kastracija.
Član 20-Z, tačka a, znači da se nekoga proglašuje neprijateljem radnog naroda i protjeruje
van granica SSSR-a! Što se nas tiče, može i crknuti tamo na Zapadu. Nemam više što reći.«
Čedno, glave nakrivljene u stranu, sitan i čupav vratio se na svoj ležaj.
Salve smijeha potresale su sobu.
»Što? Što?« urlao je Horobrov, gušeći se od smijeha, a njegova je mušterija poskočila jer
ju je povukao škarama. »Protjerati? Zar zaista postoji takav član?«
»Neka mu se dade najveća kazna! Neka mu se dade najveća kazna!« vikali su.
Seljak Spiridon lukavo se smiješio.
Svi su stali govoriti u jedan mah, a zatim se raspršili.
Rubin je opet legao na trbuh trudeći se da se koncentrira na mongolsko-finski rječnik.
Proklinjao je svoju glupu naviku da se ističe, i stidio se uloge koju je odigrao.
 51
PRI KRAJU DVADESETE GODINE
Adamson, naslonjen na zgužvani jastuk još uvijek je gutao Grofa Monte Christa. Okrenuo
je leđa svemu što se događalo u sobi. Nikakva komedija iz sudnice nije ga sad mogla
nasmijati. Samo je malo okrenuo glavu kad je progovorio Čelnov, jer nikad prije nije čuo ono
što je on govorio.
U dvadeset godina progonstva, istražnih zatvora, samica, logora i šaraški, Adamson, koji
je nekad bio snažan i sugestivan govornik, postao je bezosjećajan, postao je ravnodušan i
prema vlastitim patnjama i patnjama ljudi oko sebe.
Proces koji se upravo odigravao u sobi bio je posvećen sudbini ratnih zarobljenika −
sovjetskih vojnika koje su njihovi generali prvo svojom nesposobnošću uspjeli dovesti u
zarobljeništvo, a koje je zatim Staljin hladnokrvno pustio da umiru od gladi; ratnim
zarobljenicima iz razdoblja 1945. i 1946. Adamson je teoretski mogao priznati, i priznavao
je, da je ono što se njima dogodilo tragično, ali ipak je to bio samo jedan val zatvorenika,
jedan od mnogih, i ne najznačajniji. Ratni zarobljenici bili su zanimljivi zato što su vidjeli
mnoge strane zemlje (stoga su automatski bili »živi lažni svjedoci«, kako ih je Potapov u šali
zvao), ali usprkos tome, taj je val bio siv i bezbojan, bile su to slučajne žrtve rata, a ne ljudi
koji su dobrovoljno odabrali političku borbu za svoj životni put.
Svaki val zekova koje je NKVD uhapsio imao je, poput svake ljudske generacije na
zemlji, svoju povijest i svoje heroje.
Jednoj generaciji teško je shvatiti drugu.
Adamsonu se činilo da se ove ljude nije moglo ni usporediti s onim divovima koji su,
poput njega samog, dobrovoljno odabrali izgnanstvo na Jeniseju, umjesto da povuku ono što
su rekli na partijskim sastancima i tako se i dalje održe u udobnosti i obilju. Svaki pojedini
od njih imao je tu mogućnost izbora. Oni nisu prihvatili izvrtanje i sramoćenje revolucije,
već su bili spremni da se žrtvuju za njeno pročišćenje. Ali ovo »pleme mladih neznanaca«,
trideset godina poslije oktobarske revolucije, došlo je u ćeliju sa seljačkim psovkama i
otvoreno je hulilo i govorilo svetogrđa, zbog kojih bi ih strijeljali za vrijeme građanskog rata.
I zato Adamson, koji nije osjećao lično neprijateljstvo ni prema jednom od bivših ratnih
zarobljenika, u pravilu uopće nije priznavao tu vrst.
Nadalje, kao što je sam sebe uvjeravao, Adamson je već odavno izgubio svaki interes za
rasprave zatvorenika, ispovijedi i priče očevidaca. Nestala je kod njega znatiželja, koju je
možda osjećao kao mladić, da sazna što se govori u drugom kutu ćelije. Izgubio je interes i za
svoj posao. Nije bio u vezi sa svojom obitelji, jer nije bio rođen u Moskvi, nikad nije primao
niti odlazio u posjete, a cenzurirana pisma koja su mu stizala u šarašku nesvjesno su bila
lišena sve spontanosti još dok su ih pisali. Nije gubio vrijeme novinama − njihov sadržaj bio
mu je jasan čim bi bacio pogled na naslove. Nije bio u stanju slušati muzičke emisije više od
jednog sata dnevno, a izgovorenu riječ na radiju, kao ni knjige koje su bile pune laži, živci
mu uopće nisu mogli podnijeti. I premda je negdje duboko u sebi zadržao ne samo živahno,
već čak i izvanredno osjetljivo zanimanje za svijet i za sudbinu one doktrine kojoj je posvetio
čitav svoj život − izvježbao se da izvana ostane potpuno indiferentan prema svemu oko sebe.
I tako se dogodilo da je Adamson, koji nije bio na vrijeme strijeljan, ili na smrt izgladnio, ili
otrovan, zavolio sad ne one knjige koje su plamtjele istinom, već one koje su ga zabavljale i
pomagale mu da skrati beskonačne zatvorske godine.
… Ne, nisu čitali Monte Christa u Jenisejskoj tajgi dvadeset devete, tačno prije dvadeset
godina. Na Angari, u dalekom selu Doščani, do kojega je preko tajge vodilo trista kilometara
puta za saonice, okupili su ostale izgnanike iz naselja u okrugu oko stotinu kilometara pod
izlikom proslave Nove godine na sastanak na kojem će raspravljati o međunarodnoj situaciji
i unutarnjem stanju u državi. Temperatura se spuštala do pedeset stupnjeva ispod ništice.
Privremena željezna peć u kutu nikako nije mogla ugrijati prostranu sibirsku baraku s
razrušenom ruskom peći (zato su baraku i dali izgnanicima). Zidovi kolibe bili su potpuno
smrznuti. Tu i tamo u tišini noći balvani u zidu pucali bi kao pucnjevi iz puške.
 Konferenciju je otvorio Satanevič referatom o partijskoj politici u selu. Skinuo je kapu,
oslobodivši valovitu crnu kosu, ali ostao je u janjećem kožuhu, kome je iz džepa vječno virio
priručnik engleskih fraza. (»Neprijatelja treba upoznati«, objašnjavao je.) Satanevič se uvijek
igrao vođe. Izgleda da je kasnije strijeljan tokom štrajka u logorima Vorkute. Ali, na žalost,
što se strastvenije raspravljalo o njegovom i ostalim referatima, to se više raspadalo jedinstvo
te krhke skupine izgnanika; nisu se pojavila dva ili tri mišljenja, već tačno onoliko koliko je
bilo ljudi. Ujutro je umorno završio službeni dio konferencije, a da se nije došlo ni do kakvog
zaključka.
Zatim su jeli i pili iz državnog suđa, a stol je bio ukrašen borovim granama koje su
pokrivale rupe na stolu i razderani stolnjak. Grančice koje su se u sobi otapale mirisale su po
snijegu i smoli i bockale ruke. Pili su votku domaće proizvodnje.
Nazdravljajući, zaklinjali su se da nitko od prisutnih nikad neće potpisati kapitulantsko
odricanje.
Pjevali su slavne revolucionarne pjesme: »Varšavljanku«, »Sovjetsku zastavu«, »Crnog
baruna«.
I dalje su raspravljali o svemu što bi im palo na pamet. Roza, radnica iz harkovske
tvornice duhana, sjedila je na pernatom jastuku (donijela ga je iz Ukrajine u Sibir i silno se
njime ponosila), pušila jednu cigaretu za drugom i prezirno zabacivala kratko podšišane
uvojke. »Ne trpim inteligenciju! Odvratna mi je sa svim tim njenim ’tananostima’ i
’složenostima’. Ljudska psihologija mnogo je jednostavnija nego što su to predrevolucionarni
pisci htjeli priznati. Naš je zadatak da oslobodimo čovječanstvo od njegovog duhovnog
tereta!«
Na neki način razgovor je skrenuo na ženski nakit. Jedan od izgnanika, Patrušev, bivši
tužilac iz Odese, kojega je zaručnica slučajno nedavno došla iz Rusije, uskliknuo je
izazivački: »A zašto želite zadržati naše buduće društvo siromašnim? Zašto ja ne bih sanjao o
vremenu kad će svaka djevojka moći nositi biserje? Kad će svaki muškarac moći okruniti
glavu svoje ljubljene dijademom?«
Kakva se vika podigla! S koliko gnjeva su ga ušutkali citatima iz Marxa i Plehanova, iz
Campanelle i Feuerbacha!
Naše buduće društvo! Tako su lako o njemu govorili!
Izišlo je sunce Nove godine 1930. i svi su izišli da mu se dive. Bilo je ledeno, svježe jutro
sa stupovima ružičastog dima koji su se uzdizali ravno u ružičasto nebo. Na bijelom
prostranstvu Angare, seljakinje su tjerale stoku da pije u rupi na ledu kraj šumovite obale.
Nije bilo muškaraca ni konja; svi su bili potjerani na sječu šume.
Prošla su dva desetljeća. Aktualnost onih zdravica ocvala je i iščezla. Strijeljali su one
koji su ostali čvrsti, i strijeljali su one koji su kapitulirali. I samo u Adamsonovoj usamljenoj
glavi, sačuvanoj unutar staklenika šaraške, i dalje je rasla, poput nekog nevidljivog stabla,
svijest i sjećanje na te godine…
Adamson je gledao u knjigu ali nije čitao.
Tada je na rub njegova ležaja sjeo Neržin.
Neržin i Adamson upoznali su se prije tri godine u ćeliji Butirke, u kojoj je bio zatvoren i
Potapov. Adamson je tada završio svoj prvi kazneni rok od deset godina i zaprepastio je
ostale zatvorenike u ćeliji svojim ledenim autoritetom, duboko ukorijenjenim zatvorskim
skepticizmom, dok je sam potajno živio u suludoj nadi da će se ubrzo vratiti svojoj obitelji.
Svaki su prošli svojim različitim putem. Adamson je nekim propustom oslobođen, ali
upravo na toliko vremena da je njegova obitelj uspjela preseliti i smjestiti se u Sterlitamaku,
gdje je milicija pristala da ga upiše među prijavljene. Čim se njegova obitelj preselila opet su
ga uhapsili i podvrgli ga samo jednom saslušavanju: Je li zaista bio u izgnanstvu od 1929. do
1934, a kasnije zatvoren? Pošto su utvrdili da je tako, da je već odslužio kaznu, da je odslužio
čak i više od pune kazne, Specijalni savjet dosudio mu je na to još deset godina. Rukovodstvo
šaraške saznalo je preko velike svesavezne kartoteke zatvorenika o hapšenju njihovog bivšeg
namještenika, i smjesta ga opet povuklo u šarašku. Adamsona su doveli u Mavrino, gdje je,
kao posvuda u svijetu zatvorenika, odmah sreo stare znance, uključivši Neržina i Potapova.
A kad su sva trojica kod tog susreta stala da popuše na stepenicama, Adamsonu se učinilo da
se nikad nije ni vraćao na slobodu na godinu dana, da nije vidio svoju obitelj, da nije obdario
svoju ženu još jednom kćerkom tokom tog perioda, da je sve to bio samo nemilosrdan san i
da je jedina čvrsta stvarnost u životu samo zatvor.
Sad je Neržin sjeo k Adamsonu da ga pozove na proslavu svog rođendana − bilo je
odlučeno da se taj datum slavi. Adamson je sa zakašnjenjem čestitao Neržinu i pogledavši ga
postrance raspitao se tko će sve biti prisutan. Adamsonu uopće nije bilo drago što mora
navlačiti kombinezon i pokvariti nedjelju koju je tako prekrasno provodio samo u rublju, što
mora odložiti svoju zabavnu knjigu i otići na nekakvu proslavu rođendana. Što je najvažnije,
uopće se nije nadao da će ugodno provesti vrijeme, jer je bilo gotovo sigurno da će izbiti
nekakva politička rasprava, da će kao uvijek biti besplodna i besciljna, a da ipak neće moći da
se ne uključi u nju. A opet, neće moći da se uključi, jer mu je jednako nemoguće bilo
pokazati svoju ženu golu pred tim »mladim« zatvorenicima, kao otkriti svoje vlastite duboke
i tako često povrijeđene misli.
Neržin mu je rekao tko će sve doći. U šaraški je samo Rubin bio uistinu blizak
Adamsonu, a ipak je Adamsonu preostala dužnost da ga strogo ukori zbog današnje farse,
koja je bila nedostojna pravog komunista. S duge strane, Adamson nije volio Sologdina i
Prjančikova.
Ipak, nije bilo što da se radi, i Adamson je prihvatio. Neržin mu je rekao da će proslava
početi za pola sata između Potapovljevog i Prjančikovljevog ležaja, čim Potapov napravi
puding.
Dok su govorili Neržin je vidio što Adamson čita i rekao: »Jednom sam također imao
prilike čitati Monte Christa u zatvoru, ali nisam ga pročitao do kraja. Primijetio sam da,
premda Dumas pokušava stvoriti atmosferu užasa, prikazuje Chateau d’If kao prilično
patrijarhalan zatvor. Da ne spominjemo ispuštanje tako zgodnih pojedinosti kao što je
svakodnevno iznošenje kible iz ćelije, o čemu Dumas s pravim neznanjem slobodnog čovjeka
ništa ne govori − pogodite zašto je Dantes uspio pobjeći? Zato što godinama nitko nije
pretraživao ćeliju, dok bi međutim ćelije valjalo pretraživati svakoga tjedna; i eto rezultata:
tunel nije otkriven. Zatim, nikad nisu izmjenjivali stražare, dok nam iskustvo govori da
stražare valja mijenjati svaka dva sata, tako da bi jedan kontrolirao drugoga. U Chateau d’If
nisu ulazili u ćelije i nisu ih pregledavali nekoliko dana za redom. Nisu čak imali ni okanca
na vratima, te d’If uopće nije bio zatvor već pravo odmaralište. Čak su ostavili metalnu
zdjelicu u ćeliji, s kojom je Dantes mogao kopati kroz pod. I napokon su lakovjerno ušili
mrtvaca u vreću, a da prije toga nisu spalili meso užarenim željezom u mrtvačnici, niti ga u
stražarnici nekoliko puta proboli bajunetom. Dumas se morao malo više potruditi oko
elementarne metodičnosti, umjesto oko mračne atmosfere.«
Neržin nikad nije čitao knjige isključivo za zabavu. On je tražio u njima saveznike ili
neprijatelje, i o svakoj knjizi koju je pročitao iznio bi tačan sud koji je onda pokušavao
nametnuti drugima.
Adamson je poznavao tu njegovu mučnu naviku. Slušao ga je ne podižući glavu s
jastuka, i mirno ga promatrao kroz četvrtaste naočale.
»U redu, doći ću«, reče i ispruživši se udobnije, nastavi čitati.
 52
ZATVORSKE TRICE
Neržin je pošao da pomogne Potapovu u pripremanju pudinga. Tokom gladnih godina u
njemačkom zarobljeništvu i sovjetskim zatvorima, Potapov je naučio da jesti nije sramotno,
nije prezira vrijedno, već da je to jedno od najugodnijih iskustava u životu, koje otkriva samu
bit našeg postojanja.
»Volim kazivati sate, po ručku, čaju i večeri.«
Recitirao je taj čudesni ruski inženjer jake struje, koji je posvetio čitav svoj život
transformatorima golemih kapaciteta.
A budući da je Potapov bio jedan od onih inženjera kojemu su ruke isto tako hitre kao i
glava, ubrzo je postao izvanredan kuhar: u Kriegsgefangenlageren znao je ispeći tortu od
naranče iz samih krumpirovih kora, a u šaraškama se specijalizirao i usavršio u slatkišima.
Trenutno je nešto miješao iznad dva spojena noćna ormarića u polutamnom prolazu
između njegova ležaja i Prjančikovljevog. Gornji su madraci zastirali svjetlo sa stropa i
stvarali ugodan sumrak. Zahvaljujući polukružnom obliku sobe, s ležajevima poredanim po
radijusima, prolaz je bio uzak na početku a širio se prema prozoru. Masivna prozorska daska,
široka četiri i po cigle, također je poslužila Potapovu: posvuda su bile poredane limenke,
plastične kutije i zdjelice. Potapov je svečano, kao da vrši neki obred, tukao kondenzirano
mlijeko, čokoladu i dva jaja (neki su od tih sastojaka potekli od Rubina, koji je često primao
pakete od kuće i uvijek ih dijelio) u nešto što na ljudskom jeziku nije imalo naziva.
Mrmljajući je prekorio Neržina što je zakasnio i naredio mu da improvizira preostale čaše za
vino (već je prikupio poklopac od termos-boce, dvije male kemijske staklenke, a dvije
posudice, poput onih u koje se vani stavlja sladoled, Potapov je slijepio od voštanog papira).
Neržin je predložio da će posuditi dvije zdjelice za brijanje i isprati ih toplom vodom.
Nepomućeni nedjeljni mir zavladao je polukružnom sobom. Neki su zekovi pripovijedali
s drugovima ležeći na krevetima; drugi su čitali i povremeno se miješali u razgovor, a neki su
šutke ležali prekriživši ruke iza glave i zureći u bijeli strop.
Svi su se glasovi spajali u jednu jedinu disonancu.
Specijalist za vakuum, Zemelja, uživao je na svom gornjem ležaju: ležao je u gaćicama
(gore je bilo vruće), gladio dlakava prsa i smiješio se svojim vječnim dobroćudnim smiješkom
dok je pripovijedao neku priču Miški Mordvinu, koji je ležao dva ležaja dalje.
»Ako baš hoćeš znati, sve ti je to počelo s pola kopjejke.«
»Zašto s pola kopjejke?«
»Pa eto, ranije, dvadeset šeste, dvadeset osme − ti si još bio mali − nad svakom
blagajnom bio je natpis: ’Zahtijevajte ostatak od pola kopjejke!’ I postojao je takav novac −
pola kopjejke. Blagajnici su je vraćali bez riječi. Bilo je to vrijeme NEP-a, baš kao mirno
doba.«
»Nije bilo rata?«
»Da nije bilo rata, ma što pričaš? Bilo je to prije svih ratova, znači − mirno doba. Da… Za
vrijeme NEP-a ljudi su u ustanovama radili šest sati dnevno, ne kao sada. I ništa, sve je išlo
kako treba. Ako su te zadržali petnaest minuta dulje, odmah su morali upisati kao
prekovremeno. I onda, što misliš, što je prvo nestalo? Pola kopjejke! S njima je sve i počelo.
Onda je nestao bakarni novac. A tridesete i srebrnjaci. Više nije bilo sitnine. Ne bi ti dali
sitninu da se ubiješ. I od tada ništa više nije kako treba. Nema sitnine, a katkada se čak ne
potrude ni da ti uzvrate u rubljima. Ni jedan prosjak ne traži da mu Krista radi udijeliš
kopjejku; traži: ’Građanine, dajte rublju!’ A kad dobiješ plaću u ustanovi, nemoj se ni truditi
da tražiš one kopjejke, koje stoje na platnom spisku − smijat će ti se, reći će: cjepidlaka! A
sami su budale! Pola kopjejke znači poštovanje prema čovjeku, a oni ti ne vraćaju ni šezdeset
kopjejaka od rublje − drugim riječima, seru ti na glavu. Nitko se nije podigao da obrani pola
kopjejke − i sad, evo ti: izgubili smo pola života.«
 Na drugoj strani, drugi zatvorenik na gornjem ležaju prekinuo je čitanje i rekao čovjeku
do sebe: »Caristička vlada je bila trula! Zamisli, jedna revolucionarka je štrajkala glađu osam
dana da bi prisilila šefa zatvora da joj se ispriča. I ta se budala ispričala. Samo pokušaj
natjerati šefa Krasne Presnje da se ispriča!«
»Danas bi je počeli hraniti kroz crijevo već treći dan. Da, i još bi joj natovarili dodatnu
kaznu zbog provokacije. Gdje si to pročitao?«
»Kod Gorkoga.«
Dvojetjosov, koji je ležao nedaleko, uspravi se na krevetu. »Tko to čita Gorkoga?« upita
prijetećim basom.
»Ja.«
»A zašto, do vraga?«
»Pa, evo, ovdje, na primjer, ima istinitih pojedinosti o zatvoru u Nižnjem Novgorodu:
mogao si postaviti ljestvice uza zid i popeti se preko njega, i nitko te ne bi zaustavio. Možeš li
to zamisliti? A zatvorski stražari, kaže pisac, imali su revolvere koji su bili toliko zarđali da
su mogli poslužiti samo za zakucavanje čavala u zid. To je vrlo poučno.«
Ispod njih odvijala se jedna od onih pradavnih zatvorskih rasprava: kad je najbolje biti
zatvoren? Način na koji je pitanje postavljeno pretpostavljao je da nikome nije suđeno da
izbjegne zatvor. Zatvorenici su bili skloni tome da preuveličavaju broj ostalih zatvorenika:
dok je zatvoreno bilo zapravo svega dvanaest do petnaest milijuna ljudi, zekovi su vjerovali
da ih ima dvadeset ili čak trideset milijuna. Oni su vjerovali da gotovo i nema muškaraca na
slobodi. »Kad je najbolje biti zatvoren?« naprosto je značilo je li bolje u mladosti ili u
kasnijim godinama. Neki su zekovi (obično oni mladi) veselo tvrdili da je bolje biti uhapšen u
mladosti: tada se čovjeku pruža prilika da zaista nauči što znači živjeti, što je u životu
vrijedno, a što drek; tada u doba od trideset i pet godina, pošto je odradio desetogodišnju
kaznu, čovjek može sagraditi svoj život na pametnijim temeljima. Čovjek, međutim, koji je
uhapšen u starosti, može samo patiti što nije živio kako valja, što mu je život bio lanac
grešaka i što se te greške ne mogu više ispraviti. Ostali − obično stariji ljudi − tvrdili bi ništa
manje optimistično, da je biti uhapšen u starosti, naprotiv, nalik na odlaženje u skromnu
penziju ili u samostan, da je čovjek izvukao već sve iz života u svojim najboljim godinama. (U
rječniku zatvorenika, »sve« se ograničavalo na posjedovanje ženskog tijela, dobru odjeću,
dobru hranu i piće.) I oni su se trudili da dokažu da u logoru ne možeš nanijeti mnogo zla
starcu, dok mladog čovjeka mogu izmučiti i osakatiti tako da se kasnije »ni neće na žensku«.
To je bila bit rasprave u polukružnoj sobi, i tako zatvorenici uvijek raspravljaju: neki
sami sebe ohrabruju, neki sami sebe muče. Ali istina nije izlazila ništa jasnija iz njihovih
rasprava i iz primjera iz života. Nedjeljom uveče uvijek se činilo dobro biti zatvoren, ali kad
su ustajali u ponedjeljak ujutro, bilo je jasno da je to uvijek loše.
A čak i to nije bilo posve tačno…
Rasprava o tome »kad je najbolje biti zatvoren« nije, međutim, raspalila diskutante, već
ih je, naprotiv, približila u filozofskoj melankoliji. Ta rasprava nije vodila nikamo, posebno
ne u provale gnjeva.
Thomas Hobbes rekao je negdje, da bi se zbog poučka »Zbroj kutova u trokutu iznosi sto
i osamdeset stupnjeva« prolijevala krv samo kad bi povrijedio nečije interese.
Ali Hobbes nije poznavao ćud zatvorenika.
Na krajnjem ležaju kraj vrata bila je u toku rasprava koja je mogla dovesti do borbe i
krvoprolića, premda se nije ticala ničijih interesa. Tokar je navratio da malo probrblja s
električarom i slučajno su se dotakli teme Sestrorecka; odatle su prešli na peći kojima griju
kuće u Sestrorecku. Tokar je sam živio u Sestrorecku jednu zimu, i jasno se sjećao kakve su
tamo peći. Električar nikad nije bio tamo, ali njegov šurjak je bio pećar, prvoklasni pećar, i
pravio je peći baš u Sestrorecku. Električar je opisao peć koja je bila upravo suprotna od one
koju je pamtio lokar. Njihova rasprava koja je počela kao obična diskusija već je napredovala
do stupnja drhtavih glasova i ličnih uvreda, već je nadglasala sve druge razgovore u sobi.
Obojica sudionika patili su što ne mogu dokazati da imaju pravo. Uzalud su tražili nekog
vrhovnog arbitra, a zatim su se obojica iznenada sjetili da se podvornik Spiridon dobro
razumije u peći, i da će, ako ništa drugo, barem reći onom drugome da takve idiotske peći
kao što on zamišlja ne postoje ni u Sestrorecku ni igdje drugdje. I gotovo trčeći, na
zadovoljstvo čitave sobe, otišli su da potraže podvornika.
Ali u žurbi zaboravili su zatvoriti vrata za sobom i druga je, ništa manje eksplozivna
svađa, doprla iz hodnika: dočekuje li se druga polovica dvadesetog stoljeća prvog siječnja
1950, ili 1. siječnja 1951? Diskusija je očigledno bila u toku već dulje vremena a potekla je iz
pitanja: 25. prosinca koje godine je Krist rođen, odnosno navodno rođen?
Netko je lupio vratima. Paklenska buka se stišala. U sobi je zavladala tišina i sad se
moglo čuti Horobrova kako govori ćelavom konstruktoru iznad sebe:
»Kad naši ljudi krenu na prvi let prema mjesecu održat će se, naravno, miting kraj
rakete, neposredno pred lansiranje. Posada će preuzeti obavezu: da će štedjeti na gorivu,
potući svemirski rekord u brzini, da neće zaustavljati svemirski brod putem zbog popravaka,
i da će izvršiti slijetanje na mjesec samo s ocjenom ’dobro’ ili ’odlično’. Jedan od tri člana
posade bit će politički komesar. Tokom leta podučavat će pilota i navigatora o političkoj
koristi svemirskog putovanja, i tražiti od njih izjave za zidne novine.«
Prjančikov je to čuo dok je trčao kroz sobu s ručnikom i sapunom. Baletnim pokretom
skočio je prema Horobrovu i tajnovito se namrštivši rekao: »Ilja Terentiču! Budite uvjereni
da tako neće biti.«
»Nego kako?«
Prjančikov tajanstveno stavi prst na usta kao u detektivskom filmu. »Prvi će na mjesec
poletjeti Amerikanci.«
Prasnuo je u jasni djetinji smijeh i otrčao.
Rezbar je sjedio do Sologdina na ležaju. Bili su upravo usred duge razvučene
konverzacije o ženama. Rezbaru je bilo četrdeset godina, ali premda mu je lice bilo još
mladenačko, kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda. To mu je dobro pristajalo.
Danas je rezbar bio izvanredno raspoložen. Istina, toga jutra je pogriješio i pojeo kratku
priču koju je napisao, a, kako se kasnije utvrdilo, mogao ju je prokrijumčariti i predati ženi.
Ali saznao je da je njegova žena pokazala njegove prijašnje kratke priče nekolicini
povjerljivih pojedinaca, koji su svi bili njima oduševljeni. Naravno, pohvale rođaka i
prijatelja mogu biti pretjerane i iskrivljene, ali gdje se na svijetu može naći nepristrano
mišljenje? Pisao dobro ili loše, rezbar je za sva vremena sačuvao istinu o onome što je Staljin
učinio s milijunima ruskih ratnih zarobljenika, sačuvao krik njihove duše. Bio je ponosan,
sretan zbog toga i čvrsto je odlučio da i dalje piše priče. Da, a i sama posjeta danas je vrlo
dobro prošla. Njegova ga je vjerna žena čekala, slala molbe za njegovo oslobođenje i uskoro
će dobiti vijest o uspješnom ishodu njenih intervencija.
Tražeći oduška svom oduševljenju pripovijedao je neku dugačku priču Sologdinu, koga
nije smatrao glupim, već potpuno osrednjim čovjekom, koji ni pred sobom ni za sobom nema
ništa tako blistavo kao on.
Sologdin je ležao ispružen na leđima s nekom jeftinom knjigom otvorenom na grudima i
slušao pripovjedača sa nestašnim svjetlucanjem u očima. Sa svojom kovrčavom malom
bradom, jasnim očima, visokim čelom i simetričnim crtama starog ruskog Vikinga, Sologdin
je bio neprirodno, gotovo nepristojno lijep.
Danas je bio prepun radosti. Srce mu je pjevalo pjesmu pobjede nad apsolutnim
šifratorom. Sloboda je sad bila samo godinu dana daleko − to jest, bila bi kad bi on odlučio
dati aparat Jakonovu. Po oslobođenju, mogla ga je iščekivati vrtoglava karijera. Osim toga
danas mu tijelo nije kao obično čeznulo za ženom, već je bilo umireno, oslobođeno. Premda
je bilježio kaznene poene na ružičastom listu papira, premda se svim silama trudio da
odgurne Larisu od sebe, večeras je, ispružen na svom ležaju, Sologdin priznavao da mu je
ona dala upravo ono što je on od nje želio.
Sad se zabavljao dokono prateći obrate i tok priče koja mu je bila potpuno ravnodušna i
koju je pripovijedao čovjek koji je, premda nije bio glup, bio potpuno običan i nije ni pred
sobom ni za sobom imao ništa tako blistavo kao on, Sologdin.
Sologdin je neumorno svima ponavljao kako ima slabo pamćenje, ograničene
sposobnosti i potpun nedostatak volje. Ali moglo se pogoditi što on zaista misli o sebi po
načinu na koji je slušao ljude kad govore: nadmoćno, svisoka, kao da se trudi da prikrije
činjenicu da sluša samo iz uljudnosti.
Rezbar je prvo pripovijedao o svojim dvjema ženama u Rusiji; zatim se počeo prisjećati
svog života u Njemačkoj i lijepih njemačkih žena s kojima je bio intiman. Njegova usporedba
između Ruskinja i Njemica bila je za Sologdina nova. Govorio je da, pošto je živio i s jednima
i s drugima, drži da su Njemice bolje; da su Ruskinje suviše nezavisne, suviše samopouzdane
i samostalne, suviše beskompromisne u ljubavi; one neprestano otvorenim očima proučavaju
čovjeka koga vole, uočavaju njegove slabosti, povremeno ga smatraju nedovoljno hrabrim,
nedovoljno muževnim. Čovjek uvijek osjeća da je Ruskinja koju voli njemu ravna. Naprotiv,
Njemica se povija kao trska u rukama svog ljubljenog; muškarac je za nju bog, on je prvi i
najdivniji na zemlji. Ona se potpuno pokorava njegovoj volji; sanja samo o tome kako će mu
ugoditi. Stoga se rezbar osjećao više muškarcem, više gospodarom s Njemicama.
Rubin je bio dovoljno nemaran da ode pušiti u hodnik. Ali u šaraški nije bilo mjesta
kamo bi mogao pobjeći a da mu netko ne dosađuje.
Sad je, da bi se izvukao iz besmislene rasprave u hodniku, prešao u sobu jureći k svojim
knjigama, ali netko ga je na donjem ležaju uhvatio za hlače i upitao: »Leve Grigoriču! Je li
istina da se u Kini pisma doušnika šalju bez poštarine?«
Rubin se otrgnuo, ali inženjer elektrike, koji je visio s gornjeg ležaja, uhvatio ga je za
ovratnik i uporno nastojao nastaviti prijašnju raspravu: »Leve Grigoriču! Mora se izmijeniti
čovjekova svijest tako da se ljudi ponose samo radom vlastitih ruku i stide se da budu
nadglednici, komandanti, brbljavci… Valjalo bi da bude sramota za čitavu obitelj kad se
djevojka udaje za činovnika − rado bih živio u takvom socijalizmu.«
Rubin se otrese, progura se do svog ležaja i legne na trbuh, napokon sam sa svojim
rječnicima.
 53
STOL ZA BANKET
Sedmorica su sjedila za rođendanskim stolom, koji se sastojao od tri noćna ormarića
različite visine, sastavljena i prekrivena komadom jarko zelenog papira. Sologdin i Rubin
sjedili su s Potapovom na njegovom ležaju, Adamson i Kondrašev-Ivanov s Prjančikovom na
njegovom, a svečar je sjedio na čelu stola na širokoj prozorskoj dasci. Iznad njih Zemelja je
već spavao, i nikoga više nije bilo u blizini. Ležajevi na kat zatvarali su njihov odjeljak od
ostaloga dijela sobe.
Na središte stola u plastičnoj zdjelici postavili su Nadjin slatkiš − tanke rezance tijesta,
pržene u masti; tako nešto još nije bilo viđeno u šaraški. Za sedam muškaraca slatkiša je bilo
smiješno malo. Ali bilo je tu i običnih keksa, i keksa namazanih kremom, koji su se zato zvali
indijaneri. Bilo je i bombona, pripremljenih na taj način što se kuhala neotvorena konzerva
kondenziranog mlijeka. A skrivena iza Neržinovih leđa, u tamnoj posudi od četvrt litre, bila
je ona zanosna tekućina za koju su bili pripremljeni pehari: malo alkohola, koji su zekovi u
kemijskom laboratoriju trampili za komad rijetkog izolacionog materijala. Alkohol je
razrijeđen s vodom u razmjeru jedan prema četiri, zatim obojen kakaom. Rezultat je bila
smeđa tekućina s vrlo malo alkohola, koja je usprkos tome bila iščekivana s nestrpljenjem.
»Dakle, gospodo«, izjavi Sologdin naslonivši se dramatično dok su mu oči sjale u
polutami. »Prisjetimo se tko je od nas i kada posljednji put sjedio kod stola za banket.«
»Ja sam sjedio jučer s Nijemcima«, izbrblja Rubin, koji nikako nije volio
sentimentalnost.
S Rubinove tačke gledišta, činjenica da se Sologdin uvijek obraćao drugima s »gospodo«
bila je traumatska posljedica dvanaest godina provedenih u zatvoru. Iz istog razloga bile su
Sologdinove ideje iskrivljene i izvitoperene i u drugim stvarima. Rubin se uvijek trudio da to
drži na umu i da u bijesu ne eksplodira, premda je katkada bio prisiljen da sluša
najnevjerojatnije stvari.
»Ne, ne!« inzistirao je Sologdin. »Ja mislim na pravi stol, gospodo! To znači − težak,
svijetli stolnjak, vino u kristalnim bocama i, naravno, dobro odjevene žene.«
Htio je još malo uživati u toj viziji i odložiti početak svečanosti, ali Potapov gledajući stol
i goste s onim posjedničkim, tjeskobno pažljivim pogledom domaćice prekine ga
mrzovoljasto. »Morate razumjeti, momci, da prije nego nas ’strah i trepet ponoćnih patrola’
uhvati s ovim napitkom, moramo obaviti službene formalnosti.« Dao je znak Neržinu da
natoči.
Dok se točilo piće svi su šutjeli i svatko se, usprkos samome sebi, sjećao nečega iz
prošlosti.
»Bilo je to davno«, uzdahne Neržin.
»Ja se ne sjećam!« reče Potapov nestrpljivo. Do rata bio je uhvaćen u mahniti vrtlog
posla, i premda se mogao sjetiti nekakve svadbe, nije sad više bio siguran je li ta svadba bila
njegova ili je bio samo gost.
»Zašto ne?« reče Prjančikov živnuvši. »Avec plaisir! Odmah ću vam reći. Četrdeset pete
godine u Parizu, ja sam…«
»Samo čas, Valentulja«, zaustavi ga Potapov. »A zdravica?«
»Za čovjeka koji je odgovoran što smo se sastali!« izgovori Kondrašev-Ivanov glasnije
nego što je bilo potrebno i ispravi se, premda je već sjedio vrlo uspravno. »I neka bude…«
Ali gosti nisu imali vremena da posegnu za svojim čašama, kad je Neržin ustao u malom
prostoru kraj prozora i tiho rekao: »Prijatelji moji! Oprostite, ja kršim tradiciju! Ja…«
Bio je ganut. Topli osjećaji, koje je čitao u njihovim očima, nešto su u njemu pokrenuli.
Nastavio je bez daha.
»Budimo iskreni! Nije sve u našim životima tako crno! Ova sreća koja nam se sada pruža
− slobodan banket, izmjena slobodnih misli bez straha, bez prikrivanja − toga nismo imali
čak ni na slobodi.«
»Da, zapravo same slobode vrlo često nije bilo«, reče Adamson ironično se smiješeći. Ako
se ne računa djetinjstvo, proveo je manje od pola života na slobodi.
»Prijatelji!« reče Neržin ozbiljno. »Meni je trideset i jedna godina. Tokom tih godina
život mi je pružio i blagoslova i poniženja. U skladu sa principom sinusoide mogao bih i dalje
očekivati vrhunce ispraznog uspjeha, lažne veličine. Ali, kunem vam se, nikad neću
zaboraviti onu istinsku veličinu ljudskih bića, koju sam upoznao u zatvoru. Ponosim se što je
moja skromna obljetnica danas okupila tako odabrano društvo. Nemojmo se stidjeti
uzvišenih riječi. Ispijmo zdravicu prijateljstvu, koje cvjeta pod zatvorskim svodovima!«
Papirnate čašice dodirnule su bez zvuka staklo i plastiku. Potapov se zbunjeno
nasmiješio, namjestio naočale i izdeklamirao: »Po blagoglagoljivosti znani, obitelji se
sakupljali člani, u Nikite nemirnoga, i u Ilje opreznoga.«
Ispili su polako smeđu tekućinu, pokušavajući da uživaju u aromi.
»Jako je!« reče Rubin odobravajući. »Bravo, Andrejiču!«
»Da, tako je«, složi se Sologdin. Danas je bio tako dobro raspoložen da bi sve mogao
pohvaliti.
Neržin se nasmije. »To je neobičan slučaj kad se Lev i Dmitrij u nečemu slažu! Ne
sjećam se da se to ikad dosad dogodilo.«
»Ne sjećaš se, Glebe? Pa zar se ne sjećaš kako smo se jednom na Novu godinu ja i Lev
složili da se ženi ne može oprostiti nevjeru, ali mužu može?«
Adamson se umorno nasmije. »A koji se muškarac ne bi s tim složio?«
»Onaj egzemplar tamo«, reče Rubin pokazujući na Neržina, »izjavio je tom prilikom da
se može oprostiti i ženi, da razlike nema.«
»To ste rekli?« upita Kondrašev-Ivanov brzo.
»Oh, divno!« nasmije se zvonko Prjančikov. »Kako se to može uspoređivati!«
»Struktura tijela i način ljubavne veze dokazuju da postoji golema razlika!« poviče
Sologdin.
»Ne predbacujte mi, prijatelji«, reče Neržin. »Ne zaboravite dok sam ja rastao, nad
našim je glavama vijorila crvena zastava sa zlatnim slovima Jednakost! Od tada je, naravno,
život ovome glupanu dovoljno dao po glavi, ali tada mi se činilo da, ako su narodi jednaki i
ljudi jednaki, i muškarci i žene moraju biti jednaki − u svemu.«
»Nitko vam ne predbacuje!« reče Kondrašev-Ivanov, jednako brzo kao i prije. »Ne
predajte se tako lako!«
»Možemo ti oprostiti takvu glupost samo s obzirom na tvoju mladost«, oglasi se
Sologdin. (On je bio pet godina stariji.)
»Teoretski, Gleb ima pravo«, reče Rubin vrlo zbunjen. »I ja sam spreman lomiti koplja za
jednakost između muškarca i žene. Ali da spavam sa svojom ženom poslije nekoga drugoga?
Brrr! Ja to biološki ne bih mogao.«
»Ali, gospodo, pa to je previše smiješno da bi se o tome raspravljalo«, poviče Prjančikov,
ali, kao uvijek, nisu mu dopustili da govori.
»Leve Grigoriču, postoji vrlo jednostavan izlaz«, reče Potapov oštro. »Nemojte ni vi
spavati ni s kim, osim sa svojom ženom!«
»E, sad, slušajte…«, pobuni se Rubin, utapajući svoj široki smiješak u gusarskoj bradi.
Vrata su se bučno otvorila i netko je ušao. Potapov i Adamson su se ogledali. To nije bio
stražar.
»A Kartagu valja razoriti?« reče Adamson pokazujući glavom na posudu s tekućinom.
»Što brže, to bolje. Kome se ide u samicu? Glebe, istoči ostatak.«
 Neržin pravedno razdijeli što je preostalo u šalice.
»Onda, hoćete li nam ovaj put dopustiti da pijemo u zdravlje svečara?« upita Adamson.
»Ne, braćo. Odričem se svog tradicionalnog prava. Ja sam − danas vidio svoju ženu.
Vidio sam u njoj… sve naše žene, izmučene, preplašene, progonjene. Mi to možemo podnijeti
jer se nemamo kamo sakriti, ali što je s njima? Pijmo u njihovo zdravlje, u zdravlje onih koje
su se vezale za…«
»Da, zaista! Kakav je to sveti podvig!« usklikne Kondrašev-Ivanov.
Ispili su.
Zatim su neko vrijeme šutjeli.
»Gledajte, snijeg!« primijeti Adamson.
Svi su pogledali kraj Neržina u zamagljene prozore. Sam se snijeg nije mogao vidjeti, ali
svjetiljke i reflektori zone bacali su crne sjene pahuljica na prozorska stakla.
Negdje iza te zavjese teškoga snijega bila je i Nadja Neržin.
»Suđeno nam je da čak i snijeg gledamo crn!« usklikne Kondrašev-Ivanov.
Pili su zdravicu prijateljstvu. Pili su zdravicu ljubavi. Rubin je odobravao: »Nisam nikad
ni sumnjao u ljubav. Ali, ruku na srce, sve do fronta i zatvora nisam vjerovao u prijateljstvo,
posebno ne u onu vrst, znate, koja će žrtvovati život za prijatelja. U svakodnevnom životu
imaš obitelj, i nekako i nema mjesta prijateljstvu, zar ne?«
»To je široko rasprostranjeno mišljenje«, odgovori Adamson. »Napokon, pjesma ’U
dolini’ omiljena je kod nas u Rusiji već sto i pedeset godina i ljudi je i danas često traže na
radiju. A kad slušaš te riječi − to je samo odvratno naricanje, jadikovka sitničave duše:
’Svi prijatelji, svi drugovi,
do crnog tek traju dana.’«
»To je strašno!« reče slikar. »Kako je moguće ijedan dan proživjeti s takvim mislima?
Čovjek bi se morao objesiti!«
»Bilo bi mnogo istinitije reći obratno: tek kad svane crni dan, počinješ sticati prijatelje.«
»Tko je to napisao?«
»Merzljakov.«
»Kakvo ime! Leve, tko je bio Merzljakov?«
»Pjesnik, dvadeset godina stariji od Puškina.«
»Ti, naravno, znaš njegovu biografiju?«
»Profesor na Moskovskom sveučilištu. Preveo je Oslobođeni Jeruzalem.«
»Recite mi, što Lev ne zna? Samo višu matematiku.«
»I nižu.«
»Ali on uvijek govori ’svedimo to na zajednički nazivnik’.«
»Gospodo! Moram navesti jedan primjer gdje je Merzljakov imao pravo!« umiješa se
Prjančikov, zagrcnuvši se i žureći poput djeteta koje sjedi za stolom s odraslima. On ni na
koji način nije bio inferioran ostalima; brzo je shvaćao, bio je bistar, a njegova je iskrenost
privlačila. Ali nedostajao mu je izgled muškarački, zapovjednički, vanjsko dostojanstvo, i
stoga je izgledao petnaest godina mlađi nego što je bio, te su ostali s njim postupali kao s
dječakom. »Napokon, to je dokazana činjenica. Upravo onaj koji s nama jede iz iste zdjele je
onaj koji nas izdaje. Imao sam bliskog prijatelja s kojim sam pobjegao iz nacističkog
koncentracionog logora. Zajedno smo se skrivali. I − zamislite! − Upravo me on izdao.«
»Kakvo zlodjelo!« poviče umjetnik.
»Evo kako se to zbilo. Ruku na srce, nisam se baš ni htio vratiti. Već sam radio, imao
sam novaca, a bilo je i djevojaka…«
 Gotovo svi su već čuli tu priču. Rubinu je bilo savršeno jasno da je veseli, simpatični
Valentin Prjančikov, s kim se moglo družiti u šaraški, objektivno u Evropi četrdeset pete bio
reakcionar, i ono što je nazivao izdajstvom prijatelja (to jest, što je prijatelj pomogao
Prjančikovu da se vrati u zemlju protiv svoje volje) nije uopće bilo izdajstvo, već rodoljubni
čin.
Adamson je drijemao iza svojih naočala. Znao je da će se voditi isprazni razgovori. Ali
shvaćao je da će se čitava ta gomila na neki način morati vratiti u obor.
Rubin i Neržin su u centrima za kontrašpijunažu i zatvorima prvih poslijeratnih dana
bili u tolikoj mjeri dio vala ratnih vojnih zarobljenika koji je nadirao iz Evrope, da im se
činilo da su i sami proveli četiri godine u zarobljeništvu, stoga ih nisu zanimale priče o
repatrijaciji. Na svom kraju stola naveli su Kondrašev-Ivanova na razgovor o umjetnosti.
Općenito, Rubin nije Kondraševa smatrao vrlo značajnim umjetnikom ni vrlo ozbiljnim
čovjekom, i bio je svjestan da su njegove izjave bez ideološke osnove. Ali u razgovoru s njim
on je, a da to nije ni znao, vrlo mnogo naučio.
Umjetnost za Kondrašev-Ivanova nije bila zanimanje, ni grana znanosti. Umjetnost je za
njega bila jedini mogući način života. Sve oko njega − krajolik, predmet, ljudska ličnost i
nijansa boje − zvučalo je u jednom od dvadeset četiri tonaliteta, i Kondrašev-Ivanov je bez
oklijevanja mogao identificirati tonalitet u pitanju. Na primjer, Rubina je zvao c-mol. Sve
oko njega − ljudski glas, prolazno raspoloženje, roman ili taj isti tonalitet − imali su neku
boju, bez oklijevanja Kondrašev-Ivanov ju je mogao imenovati. Na primjer, Fis-dur bio je
tamnoplav i zlatan. Jedino stanje koje Kondrašev-Ivanov nikad nije doživio bila je
ravnodušnost. Bio je poznat po svojim ekstremnim simpatijama i antipatijama, po svojim
apsolutnim sudovima. Obožavao je Rembrandta i bio veliki protivnik Rafaela. Bio je poklonik
Valentina Serova i zakleti neprijatelj peredvižnika, narodnjačkih ruskih umjetnika koji su bili
prethodnici socijalističkog realizma. Nije mogao ništa prihvatiti napola; ili se nečim
oduševljavao, ili je to potpuno prezirao. Nije htio ni čuti za Čehova, Čajkovski mu je bio
odvratan (tvrdio je: »On me guši! On oduzima nadu i život!«), ali Bachovi korali i
Beethovenovi koncerti bili su mu tako bliski kao da ih je on sam napisao.
A sad se Kondrašev-Ivanov upustio u diskusiju, mora li se umjetnost povoditi za
prirodom ili ne.
»Na primjer, želiš naslikati prozor koji se otvara na vrt u ljetno jutro«, govorio je. Glas
mu je zvučao mladenački i oduševljeno i kad bi čovjek zatvorio oči mogao bi pomisliti da
govori neki mladić. »Ako čovjek doista oponaša prirodu i predočuje sve onako kako vidi,
hoće li to zaista biti sve? A pjevanje ptica? I svježina jutra? I ona nevidljiva čistoća, koja
protiče kroz tebe? Napokon, ti dok slikaš percipiraš te pojave; one su dio tvog osjećanja
ljetnog jutra. Kako ih se može uhvatiti u slici? Kako ih sačuvati za gledaoca? Očigledno ih
treba nekako unijeti! Kompozicijom, bojom… drugo nemaš ništa na raspoloženju.«
»Drugim riječima, slikar neće naprosto oponašati?«
»Naravno da neće! Zapravo kod svakog krajobraza«, nastavi Kondrašev-Ivanov
uzbuđeno, »kod svakog krajobraza, pa i kod portreta počinješ time da paseš oči u prirodi i
misliš: ’Kako divno! Kako savršeno! Kad bi mi samo uspjelo da to prenesem baš ovako kako
jest!’ Ali kad dublje zađeš u posao, iznenada primijetiš u prirodi i nešto nelijepo, besmisleno,
nepovezano! Tačno ovdje, pa ondje! I tako mora biti! I tako ćeš je i naslikati!« Kondrašev-
Ivanov pobjedonosno pogleda ostale.
»Ali, dragi moj«, primijeti Rubin, »’mora biti’ je najopasniji put! Tako ćeš doći do toga
da žive ljude pretvaraš u anđele i vragove, i da ih tjeraš da nose koture klasične tragedije.
Napokon, ako slikate portret Andreja Andrejiča Potapova, to onda mora biti Potapov.
»A što znači prikazati ga onakvim, kakav jest?« upita umjetnik. »Izvana, da; mora
postojati neka sličnost u razmjerima lica, obliku očiju, boji kose. Ali ne bi li značilo prenagliti
se kad bi se povjerovalo da čovjek može vidjeti i upoznati stvarnost tačno onakvu kakva jest?
Posebno duhovnu stvarnost? Tko je vidi i poznaje? I ako, gledajući model, ja u njemu vidim
duhovne mogućnosti veće od onih koje je on dosad pokazao u životu, zašto to ne bih i
prikazao? Zašto ne bih pomogao čovjeku da nađe sebe, da pokuša biti bolji?«
 »Pa onda ste vi stopostotni socijalistički realist!« reče Neržin, pljesnuvši rukama. »Foma
uopće ne zna s kim ima posla.«
»Zašto bih potcjenjivao njegovu dušu?« Kondrašev-Ivanov zurio je ljutito kroz naočale
koje mu se uopće nisu pomicale na nosu. »Reći ću vam još nešto: velika je odgovornost ne
samo portretnog slikarstva, već svakog kontakta među ljudima, da pomogne svom bližnjemu
otkriti ono najbolje u njemu.«
»Za vas, znači«, reče Rubin, »ne može postojati objektivnost umjetnosti.«
»Da, ja sam neobjektivan i ponosim se time!« zagrmio je Kondrašev-Ivanov.
»Što? Dopustite, kako to?« upita Rubin zaprepašteno.
»Baš tako! Baš tako! Ponosim se što sam neobjektivan!« izjavi Kondrašev-Ivanov i riječi
su mu padale poput udaraca. Počeo se dizati. »A vi, Leve Grigoriču, a vi? Ni vi niste
objektivni, ali mislite da ste objektivni, a to je mnogo gore! Moja je prednost da sam
neobjektivan, i da to znam! Ja to smatram svojom zaslugom! To je moje ’ja’!«
»Ja da nisam objektivan?« upita Rubin. »Ja? Pa tko je onda objektivan?«
»Nitko, naravno!« reče umjetnik pobjedonosno. »Nitko! Nitko nikad nije bio niti će
ikada biti! Svaki čin percepcije emocionalno je obojen. Istina je navodno konačni rezultat
dugog ispitivanja, ali zar mi ne primjećujemo neku sumračnu istinu prije nego je ispitivanje
uopće počelo? Uzmemo knjigu u ruke, pisac nam se čini nekako nesimpatičnim, i već na
prvoj stranici znamo da nam se ta knjiga neće dopasti i, naravno, imamo pravo! Vi ste
studirali stotinu jezika, zakopavali ste se u rječnike, imate četrdeset godina rada pred sobom,
ali već ste sad uvjereni da ćete s uspjehom dokazati kako sve riječi potječu iz riječi ’ruka’. Zar
je to objektivnost?«
Neržin se zadovoljan grohotom smijao Rubinu. I Rubin se smijao − kako bi se itko
mogao naljutiti na ovog čistog čovjeka!
»Zar se to ne događa i u društvenim naukama?« doda Neržin.
»Dijete moje«, pokušao ga je Rubin urazumiti, »kad bi bilo nemoguće predvidjeti
rezultate, jedva da bi moglo biti i napretka, zar ne?«
»Napredak, napredak!« progunđa Neržin. »Do vraga i napredak! Volim umjetnost baš
zato što u njoj ne može biti ’napretka’.«
»Kako to misliš?«
»Baš tako! U sedamnaestom stoljeću postojao je Rembrandt, i Rembrandt postoji i
danas. Samo ga pokušaj premašiti! A tehnologija sedamnaestog stoljeća danas nam izgleda
vrlo primitivna. Ili uzmi, na primjer, tehničke novosti sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nama izgledaju poput dječje igre. Ali istih tih godina napisana je Ana Karenjina. Možeš li mi
navesti nešto savršenije?«
»Vaš argument, Glebe Vikentiču«, prekine ga Adamson okrenuvši se od Prjančikova,
»može se i drugačije interpretirati. To bi moglo značiti da su naučni radnici i inženjeri tokom
svih ovih stoljeća stvarali velika djela i zaista napredovali, dok snobovi u umjetnosti
očigledno samo lakrdijaju. Ti paraziti su se…«
»Prodavali!« poviče Sologdin s neshvatljivim zadovoljstvom.
I tako dvije oprečne ličnosti kao on i Adamson sjedinile su se u jednoj misli.
»Bravo! Bravo!« pridruži se Prjančikov. »Momci, to je sjajno! Baš to sam vam govorio
sinoć u akustici!«
(Tom prilikom on je govorio o prednostima džeza, ali sad mu se učinilo da Adamson
izražava upravo njegove ideje.)
»Vjerujem da mogu pomiriti vaša stanovišta«, reče Potapov lukavo se smiješeći. »U
ovom stoljeću zaista je postojao istiniti povijesni slučaj da su stanoviti inženjer električar i
stanoviti matematičar, bolno svjesni praznine u književnosti svoje zemlje, surađivali na
jednoj kratkoj priči. Na žalost, ostala je nenapisana − nisu imali olovke.«
 »Andrejiču!« usklikne Neržin. »Zar bi se je mogli sjetiti?«
»Pa pokušat ću, s vašom pomoću. Napokon, to je bio jedini opus moga života. Možda
sam ga i upamtio.«
»Vrlo zabavno, vrlo zabavno, gospodo!« reče Sologdin, živnuvši i udobnije se smjestivši.
On je vrlo volio takve zatvorske zabave.
»Ali vi, naravno, shvaćate, kao što nas uči Lev Grigorič, da se nikakvo umjetničko
ostvarenje ne može razumjeti ukoliko se ne zna kako je stvoreno i ako se ne zna njegovo
socijalno opravdanje.«
»Napredujete, Andrejiču.«
»A vi, dragi gosti, dovršite slatko − pripremljeno je posebno za vas! Povijest tog
kreativnog događaja je ovakva: U ljeto 1946. u stanovitoj nečuveno pretrpanoj ćeliji u
sanatoriju Bu-Tjur (ta su slova bila utisnuta na zdjelice, a značila su Butirska Tjurma) Gleb
Vikentič i ja bili smo prvi susjedi, prvo pod drvenim ležajima, a zatim na njima, gušeći se u
nestašici zraka, stenjući povremeno od gladi, i nismo imali što raditi već razgovarati i
raspravljati o društvenim običajima. Jedan od nas je prvi rekao: ’A što bi bilo, kad…?’«
»To ste vi, Andrejiču, prvi rekli: ’A što bi bilo, kad…?’ Osnovna ideja koja je također bila
i naslov, bila je u svakom slučaju vaša.«
»’A što bi bilo, kad…?’ rekli smo Gleb Vikentič i ja. ’A što bi bilo, kad bi u našoj ćeliji
iznenada…’«
»Oh, nemojte toliko razvlačiti! Kakav je bio naslov?«
»Zaista, ’pripremivši se da zabavimo ponosni svijet’ pokušajmo se obojica prisjetiti te
priče, je li?« Potapovljev napukli, ravnomjerni glas zvučao je kao glas uvjerenog čitaoca
prašnjavih knjižurina. »Naslov je bio ’Budin smiješak’.«
 54
BUDIN SMIJEŠAK
»Radnja naše neobične priče odvija se za vrijeme onog strahovitog vala vrućine u ljeto
194… godine, kad su zatvorenici, kojih je bilo daleko više nego legendarnih četrdeset lopova,
ležali polugoli u mrtvom ustajalom zraku iza rešetkastih prozora ćelije u širom svijeta
poznatom zatvoru Butirki.
Što čovjek može reći o toj korisnoj popravnoj ustanovi? Ona vuče svoje podrijetlo od
kasarna iz doba Katarine Velike. U tom okrutnom vremenu carica nije štedjela cigle za njene
utvrđene zidove i svodove.
’Poštovani dvorac bio je sagrađen
kako dvorac mora biti građen.’
Poslije smrti Voltaireove prosvijetljene sugovornice, te zvučne komore po kojima je
nekoć odjekivao grubi topot oružničkih čizama počele su propadati. Ali mnogo godina
kasnije, kad je toliko žuđeni progres zahvatio našu domovinu, vladajući potomci gore
spomenute moćne dame utvrdili su da se u te prostore mogu vrlo prikladno smjestiti, na
ravnoj nozi, i heretici, koji su potresali pravoslavni prijestol, i mračnjaci, koji su se protivili
progresu.
Zidarska žlica i lopatica za žbukanje razdijelile su ove svodove u stotine prostranih i
ugodnih ćelija, a nenadmašiva vještina ruskih kovača iskovala je nepomične rešetke na
prozorima i šuplje okvire za ležajeve koji bi se spuštali noću a podizali danju. Najbolji
zanatlije među našim darovitim kmetovima dali su svoj neprocjenjivi prilog besmrtnoj slavi
dvorca Butirke: tkalci su tkali grubo platno koje će se napeti na okvire ležajeva; limari su
uveli odličan odvodni sistem; kotlari su napravili kible u dvije obimne veličine, zajedno s
drškama i poklopcima; stolari su urezali ’otvore za hranu’ u vratima; staklari su postavili
okanca; bravari su namjestili brave; a za vrijeme supermoderne ere narodnog komesara
Ježova, specijalisti su zalili neprozirnim rastopljenim staklom čelične rešetke i postavili
jedinstvene ’brnjice’ na prozore, zatvarajući opakim uhapšenicima pogled na posljednji
vidljivi kutak zatvorskog dvorišta, na zatvorsku crkvu (koja također služi kao zatvor) i
komadić modroga neba.
Praktični su razlozi natjerali čuvare sanatorija Butirka da postave dvadeset pet okvira za
ležajeve u zidove svake ćelije, stvarajući tako bazu za jednostavnu aritmetičku računicu
(budući da je vrlo malo stražara završilo više obrazovne ustanove): četiri ćelije brojale su
stotinu glava; hodnik s osam ćelija brojio je dvije stotine glava.
I tako je kroz duga desetljeća to odmaralište cvjetalo, ne izazivajući ni kritiku društva ni
pritužbe zatvorenika. (Možemo zaključiti da praktički nije bilo nikakvih prigovora sa strane
društva po činjenici da ih se vrlo malo pojavilo na stranama ’Birževih vedomostei’, a ni jedan u
’Izvestijah rabočih i krestjanskih deputatov’.)
Ali vrijeme nije radilo u prilog general-majoru koji je stajao na čelu zatvora Butirke. Već
u prvim danima rata bilo je nužno potrebno prekršiti utvrđenu normu od dvadeset pet glava
po ćeliji i primiti nove stanovnike za koje nije bilo ležajeva. Kad je suvišak dostigao
strahovite razmjere, ležajevi su bili spušteni, platno uklonjeno, na njih su položene daske, i
pobjedonosno su general-major i njegovi drugovi strpali pedeset osoba u svaku ćeliju; poslije
rata, taj se broj popeo na sedamdeset pet. To, međutim, nije otežavalo položaj stražara, koji
su sada znali da u Svakom hodniku ima šest stotina glava. Osim toga, dobivali su dodatak za
prekobrojne.
U tako pretrpanim uvjetima nije bilo smisla dijeliti knjige, šahovske garniture ili
domino, budući da za njih i tako ne bi bilo mjesta. Vremenom je za te neprijatelje naroda
smanjena porcija kruha, riba je nadomještena mesom amfibija i himenoptera, a kupus i
koprive stočnom hranom iz silosa. I zastrašujuća Pugačovljeva kula, u kojoj je carica držala
narodnog junaka u okovima, služila je sada, u vrijeme mira, kao silos.
Ljudi su navirali kao bujica. Novi su neprestano dolazili, i lokalne su legende postajale
nejasne i iskrivljene. Ljudi nisu znali da su se njihovi prethodnici izležavali na platnu i čitali
zabranjene knjige (koje su zaboravili izbaciti samo iz zatvorskih knjižnica). Bujon od
ihtiosaurusa ili čorba od stočne hrane donosila se u ćeliju u buretu koje se pušilo. Zbog
tijesnog prostora, zatvorenici su čučali na daskama poput pasa, nogu pritisnutih uz prsa,
odupirući se rukama. Iskeženi su zubi gledali nalijeva li se tekućina jednako u sve zdjelice.
Zdjelice su se dodavale u spirali ’od kible do prozora’ i ’od prozora do radijatora’; zatim su
stanovnici drvenih ležajeva i štenara pod daskama polizali životnu kašu, i jedino je zvuk
njihova laptanja remetio filozofsku tišinu ćelije. Svi su bili zadovoljni. Nije bilo pritužbi ni u
sindikalnim novinama ’Trud’ ni u ’Vestnike moskovskoj patriarhii’.
Među ćelijama nalazila se i ćelija 72, koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Nju
je sudbina posebno izdvojila, ali zatvorenici koji su mirno drijemali pod svojim drvenim
ležajima i ružno psovali na njima nisu znali kakve ih strahote očekuju. Tog su Sudbonosnog
dana ležali kao obično na betonskom podu kraj kible; ležali su na daskama pokriveni samo
preko bedara, hladeći se u ustajaloj sparini − ćelija se tokom čitave godine uopće nije zračila.
Ubijali su muhe i pripovijedali jedan drugome kako je bilo za vrijeme rata, u Norveškoj, na
Islandu i Gronlandu. Njihov unutrašnji osjećaj za vrijeme govorio im je da će za manje od pet
minuta dežurni ključar zaurlati kroz ’otvor za hranu’: ’Hajde, lezi! Gasi svjetlo.’
Ali iznenada su zadrhtala zatvorenička srca, čuvši kako se otključava brava. Vrata su se
naglo otvorila i na njima se pojavio vitak, gibak kapetan u bijelim rukavicama. Bio je silno
uzbuđen. Iza njega žamorila je čitava gomila poručnika i narednika. U pogrebnoj tišini
zekove su izveli u hodnik sa stvarima. (Odmah su šapatom počele kružiti glasine da ih
odvode na strijeljanje.) U hodniku su ih pedeset odbrojali u pet skupina po deset i strpali u
susjedne sobe, gdje su nekako uspjeli sebi naći mjesta za spavanje.
Ti su sretni pojedinci bili pošteđeni užasne sudbine ostalih. Posljednji put, kad je
preostalih dvadeset gledalo svoju dragu ćeliju 72, kroz vrata su unosili neku paklensku
mašinu s raspršivačem. Zatim su im naredili da se okrenu desno, i uz zvukove stražarskih
ključeva koji su zveckali o pojasu i pucketanje prstiju, što je u Butirki bio signal za
’sprovodim zatvorenika’, vodili su ih kroz niz čeličnih vrata niz nekoliko redova stepenica u
prostoriju koja nije bila ni gubilište u podrumu, ni mučilište, već je zekovskom puku bila
dobro poznata kao predvorje slavne butirske kupaonice. Ta je prostorija imala lažno
bezazleni, svakodnevni izgled: zidovi, klupe i pod bili su pokriveni pločicama čokoladno-
smeđe, crvene i zelene boje; kolica su se uz tutnjavu kotrljala po tračnicama iz ’pećnice’ −
sobe za sterilizaciju − s paklenskim kukama, na koje se vješala zatvorenička ušljiva odjeća.
Gurajući se i sudarajući (treća zatvorenička zapovijed glasi: ’Ako ti daju, ščepaj!’) zekovi su
razmrsili vrele kuke i objesili na njih svoju iznošenu odjeću, oprženu, a na mjestima i
progorjelu tokom sterilizacije, kojoj se podvrgavala svakih deset dana. A dvije zajapurene
babe, službenice pakla, prezrivo promatrajući golotinju zatvorenika koja im je bila odvratna,
odgurale su uz tutnjavu kolica u Tartar i treskom za sobom zatvorile čelična vrata.
Dvadeset pet zatvorenika ostalo je zaključano sa svih strana u predvorju. Zadržali su
samo maramice, odnosno komadiće razderane plahte. Oni koji su ma koliko mršavi, ipak
zadržali tanki sloj uštavljenog mesa na onom čednom dijelu tijela, pomoću kojega nam je
priroda darovala sretnu sposobnost da sjedimo − ti su sretni pojedinci sjedili na toplim
kamenim klupama, ukrašenim smaragdnim, kao malina crvenim i smeđim pločicama. Po
raskoši uređaja butirsko kupalište daleko nadmašuje Sandunovsko kupalište, i kažu da su se
mnogi radoznali stranci namjerno predali Čeki, samo da bi se mogli ovdje okupati.
Zatvorenici koji su tako omršavjeli da nisu mogli sjediti ni na čemu tvrdom, šetkali su
skraja nakraj prostorije, ne trudeći se da pokriju svoje intimne dijelove. Pokušavali su,
vatreno raspravljajući, dokučiti tajnu onoga što se zbivalo.
’Već odavna je njihova mašta
čeznula za hranom saznanja.’
Međutim, tu su ih držali toliko dugo da su rasprave završile u šutnji, tijela se prekrila
purjom kožom, a želuci, navikli da spavaju od deset sati uveče, zdvojno su vapili da ih se
napuni. Među diskutantima pobjedu su odnijeli pesimisti koji su tvrdili da otrovni plin već
navire kroz rešetke na zidovima i podu, i da će svi na mjestu umrijeti. Nekolicina ih je već
osjećala mučninu od očiglednog vonja plina.
Ali vrata su se treskom otvorila, i sve se iznenada preobrazilo! Nije bilo ni traga dvojici
stražara u prljavim ogrtačima koji su se obično pojavljivali da prljavim škarama ošišaju ovce-
zatvorenike; nitko nije ušao da im trga nokte s najtupljim škarama na svijetu. Ne! Četiri
brijačka pomoćnika ugurala su na kotačićima četiri stolića s ogledalima i kolonjskom vodom,
kremom za kosu, lakom za nokte, pa čak i s kazališnim vlasuljama. A za njima su ušla četiri
vrlo dostojanstvena i krupna majstora brijača, od kojih su dvojica bili Armenci. U brijačnici
koju su postavili iza vrata ne samo da zatvorenicima nisu brijali pubične dlake ravnim
bridom škara pritisnutim uz nježne površine, već su ih doslovce napudrali ružičastim
puderom. Britve su lagano klizile preko njihovih upalih obraza, a uši im je škakljao šapat:
’Smeta li?’ Ne samo da im glave nisu obrijali, već su im ponudili vlasulje. Ne samo da im nisu
ostrugali brade dokraja, već su, na zahtjev mušterije, počeci brada i zalizaka ostavljeni.
Istovremeno su brijački pomoćnici, ispruženi na podu, podsijecali nokte na nogama. I na
kraju, na ulazu u kupalište nisu im u dlanove ulili dvadeset grama tekućeg smrdljivog
sapuna; umjesto toga tu je stajao narednik i u zamjenu za potvrdu davao svakome po spužvu
s koraljnih otoka i pravi pravcati komad toaletnog sapuna ’Vilinski jorgovan’.
Tada su ih kao uvijek zaključali u kupaonicu i dopustili im da se kupaju do mile volje. Ali
zatvorenicima nije bilo do kupanja. Njihove su rasprave bile vrelije od kipuće vode Butirke.
U tom su trenutku među njima prevladavali optimisti. Oni su tvrdili da su Staljin i Berija
pobjegli u Kinu, da su Molotov i Kaganovič postali katolici, da je sastavljena privremena
socijalno-demokratska vlada u Rusiji i da se već pripremaju izbori za ustavotvornu
skupštinu.
Upravo u tom času otvorila su se vrata kupaonice s grmljavinom nalik na topovsku, i u
ljubičastom predvorju očekivali su ih najnevjerojatniji događaji: svakome su dali čupavi
ružičasti ručnik i… punu zdjelu zobene kaše − šestodnevnu porciju za robijaša u logoru.
Zatvorenici su bacili ručnike na pod i zapanjujućom brzinom, bez žlica ili ostalih pomagala,
progutali svu zobenu kašu. Čak je i stari zatvorski major bio iznenađen i naredio je da se
donese još po jedna zdjela zobene kaše za svakog zeka. Oni su i to pojeli. Ono što se iza toga
dogodilo nitko ni u snu ne bi mogao pogoditi! Unijeli su obične, jestive krumpire − ne
smrznute, ne trule, ne crne − naprosto, jestive.«
»To je isključeno!« pobunili su se slušaoci. »To ne odgovara stvarnosti.«
»Ali ipak, bilo je baš tako. Istina, krumpiri su bili od vrsti namijenjene svinjama; bili su
mali i neoljušteni; i zekovi s punim želucem možda ih ne bi jeli − ali paklenska lukavština
sastojala se u tome, što ih nisu donijeli u porcijama već u jednom zajedničkom vjedru. Uz
žestoki krik, udarajući jedan drugoga i pužući jedan drugome preko leđa, zekovi su navalili
na vjedro − i za jednu minutu ono se, već prazno, kotrljalo i zveketalo na kamenom podu. U
tom trenutku donijeli su sol, ali tada se već nije imalo šta posoliti.
U međuvremenu su se osušila i njihova gola tijela. Stari major naredio je zekovima da
podignu čupave ručnike s poda i ovako im se obratio:
’Draga braćo’, rekao je, ’svi ste vi časni sovjetski građani, samo privremeno odvojeni od
društva, neki na deset, neki na dvadeset pet godina, zbog svojih sitnih prestupa, Sve do sada,
usprkos čestim direktivama samog druga Staljina, rukovodstvu zatvora Butirke potkradale
su se ozbiljne greške i zastranjenja, koja se sada ispravljaju.’ (’Pustit će nas kući’, zaključili
su zatvorenici drsko.) Major je nastavio: ’Od sada nadalje, pobrinut ćemo se da uživate prave
sanatorijske uvjete.’ (’Ostajemo u zatvoru’, shvatili su.) ’Uza sve ostalo što vam je bilo
dopušteno ranije, sad će vam biti dozvoljeno: 1) da štujete svog Boga; 2) da ležite na
ležajevima danju ili noću; 3) da napuštate ćeliju i odlazite u nužnik bez smetnji; 4) da pišete
svoje memoare.
Uz ono što vam je do sada bilo zabranjeno, zabranjeno je još: 1) da brišete nos u državne
plahte i zastore; 2) da tražite drugu porciju hrane; 3) da proturječite zatvorskoj upravi ili se
žalite na nju kad posjetioci visoka položaja ulaze u vašu ćeliju; 4) da uzimate cigarete
’Kazbek’ ne pitajući za dopuštenje.
Svatko tko prekrši bilo koje od tih pravila bit će kažnjen s petnaest dana boravka u
samici i prognan u udaljeni logor, bez prava dopisivanja. Je li sve jasno?’
I tek što je major završio govor, kad su se kolica opet uz zveket dokotrljala iz ’pećnice’ −
ali ne sa zatvoreničkim rubljem i poderanim podstavljenim kaputima − ni govora! Had, pošto
je progutao te krpe, nije ih više izbacio. Umjesto toga ušle su četiri mlade domaćice,
oborenih očiju, rumeneći se; njihov ljupki smiješak pobudio je u zatvorenicima osjećaj da za
njih kao muškarce još nije sve izgubljeno; i one su počele dijeliti modro svileno rublje,
pamučne košulje, kravate diskretnih boja, jarko žute američke cipele dobivene preko ’lend-
leasea’, i odijela od sintetske tkanine.
Nijeme od straha i užitka, zatvorenike su u dvoredima odveli natrag u ćeliju 72. Ali,
sveti Bože, kako se ona promijenila!
Već u hodniku noge su im upadale u duboki sag, koji je zamamno vodio do nužnika. A
kad su ušli u ćeliju, obuhvatila ih je struja svježega zraka i besmrtno sunce zasjalo im je
ravno u oči. (Bjesomučno se radilo čitavu noć, a sad je bilo jutro.) Utvrdili su da su rešetke
obojene svijetloplavo, ’brnjice’ uklonjene s prozora, a na bivšoj butirskoj crkvi, koja je stajala
u dvorištu, namješteno je pokretno zrcalo, koje je posebni stražar regulirao tako da je odraz
sunčeva svjetla neprestano navirao kroz prozor ćelije 72. Zidovi ćelije, koji su večer prije
toga bili tamno maslinaste boje, sad su blistali u boji slonove kosti, iskićeni tu i tamo
golubicama i vrpcama s parolama: ’Mi smo za mir!’ i ’Mir svijetu!’
Nije ostalo ni traga drvenim ležajevima i stjenicama. Platno je bilo razapeto na okvirima
ležajeva, a na platnu su bili perjem napunjene blazine i pernati jastuci; ispod koketno
složenih pokrivača izvirivale su bijele plahte. Kraj svakog od dvadeset pet kreveta stajao je
noćni ormarić. Uz zidove bile su police s djelima Marxa, Engelsa, Svetog Augustina i Svetog
Tome Akvinskog; nasred sobe stajao je stol prekriven uškrobljenim stolnjakom a na njemu
pepeljara i neotvorena kutija cigareta ’Kazbek’. (Sve obilje stvoreno tokom te čarobne noći
uspješno je provedeno kroz računovodstvo, i samo se kutija kazbečkih cigareta nije mogla
ubilježiti ni u kakvu kategoriju troškova. Zato je šef zatvora odlučio dati ’Kazbeke’ iz
vlastitog džepa, te je zato uvedena tako stroga kazna za njihovo neovlašteno korištenje.)
Ali najviše od svega izmijenio se ugao u kojem je nekad stajala kibla. Zid je bio opran i
obojen. Visoko gore, veliko kandilo gorjelo je pred ikonom Djevice Marije s djetetom; okvir je
blistao na drugoj ikoni čudotvorca sv. Nikolaja Mirlikijskog, na polici je stajao bijeli kip
katoličke Majke Božje, a u plitkoj niši, koju su zidari ostavili, stajala je Biblija, Koran i
Talmud i mali brončani kip Bude. Budine su oči bile gotovo zatvorene, uglovi usana bili su
mu podignuti, te se na potamnjeloj bronci činilo kao da se Buda smiješi.
Zekovi, zasićeni zobenom kašom i krumpirima i iscrpljeni nevjerojatnom množinom
novih dojmova, razodjeli su se i smjesta pošli na spavanje. Blagi Eol nadimao je čipkaste
zastore na prozorima, koji su branili ulaz muhama. Stražar je stajao na poluotvorenim
vratima i dobro pazio da nitko ne ukrade jedan ’Kazbek’.
I tako su uživali u raskošnom miru do podneva, kad je jedan silno uzbuđeni kapetan u
bijelim rukavicama utrčao i objavio buđenje. Zekovi su se žurno obukli i namjestili kravate.
Okrugao stol s bijelim pokrivačem na brzinu je uguran u ćeliju i po njemu su porazmješteni
časopisi Aganjok, SSSR u izgradnji i Amerika. Unijeli su dva stara naslonjača, također
prekrivena, i tada je zavladala zlokobna, nepodnošljiva tišina. Kapetan je na vršcima prstiju
hodao između ležajeva i krasnim bijelim štapom lupao po prstima svakoga, koji bi posegao za
časopisom Amerika.
U napetoj tišini zatvorenici su osluškivali. Kao što znate iz vlastitog iskustva, sluh je
najznačajnije osjetilo zatvorenika. Vid mu je obično ograničen zidovima i ’brnjicama’,
osjetilo mirisa otupjelo je od odvratnog vonja, nema novih predmeta koje bi mogao
dodirivati. Ali sluh mu je razvijen preko normalnih granica. On smjesta prepoznaje svaki
glas, čak i na najdaljem kraju hodnika; on mu govori što se događa u zatvoru i mjeri mu
vrijeme: donosi se vruća voda; zatvorenike izvode na šetnju; nekome donose paket.
Sluh im je dao ključ za rješenje zagonetke. Čelična vrata zazveketala su iz smjera ćelije
75, i mnogo je ljudi ušlo u hodnik odjednom. Čuo se suzdržani razgovor, zatim koraci
prigušeni sagom, zatim ženski glasovi, šuštanje sukanja i na vratima ćelije 72 glas šefa
zatvora Butirke kako prijazno govori:
’A sada, gospođo R., možda bi vas zanimalo da posjetite neku od naših ćelija? Koju?
Recimo, prvu na koju naiđemo? Ćeliju 72, na primjer! Otvorite je, naredniče!’
I gospođa R. ušla je u ćeliju u pratnji tajnice, prevodioca, dvije časne kvekerske matrone,
šefa zatvora, nekolicine ljudi u civilu i ostalih u uniformama MVD-a. Udovica poznatog
državnika, napredna i oštroumna žena koja se isticala svojim dobrotvornim radom i mnogo
učinila za zaštitu prava čovjeka, gospođa R. je postavila sebi u zadatak da posjeti sjajnog
saveznika Amerike i uvjeri se vlastitim očima kako se koristi pomoć UNRRE (do Amerike su
doprle glasine da se hrana UNRRE ne dijeli običnim ljudima), i da li se u Sovjetskom Savezu
gazi sloboda savjesti. Već su joj pokazali obične sovjetske građane (agente koji su za tu
priliku svukli uniformu) i u grubom radnom odijelu zahvaljivali Ujedinjenim nacijama za
njihovu nesebičnu pomoć. Sada je gospođa R. zahtijevala da joj pokažu jedan zatvor. Želja joj
je ispunjena. Sjela je u jedan naslonjač, njena se pratnja poredala oko nje i započeo je
razgovor preko prevodioca.
Sunčane zrake sjale su u sobu, odražavajući se od ogledala. Eolov je dah lelujao
zavjesama.
Gospođa R. je bila vrlo zadovoljna što je ćelija, odabrana tako nasumce i u koju su
neočekivano ušli, bila tako zapanjujuće čista i bez muha, i što kandilo gori u desnom uglu,
premda je običan radni dan.
Isprva su zatvorenici bili stidljivi i nisu se micali, ali kad je uvažena gošća preko
prevodioca upitala, da li zatvorenici ne puše zato što žele da zrak ostane čist, jedan je od njih
nonšalantno ustao, otvorio kutiju ’Kazbeka’, pripalio i ponudio cigaretu svom drugu.
Lice general-majora se smrklo.
’Borimo se protiv pušenja’, reče on naglašeno, ’jer je duhan − otrov.’
Drugi zatvorenik sjeo je za stol i počeo razgledati časopis Amerika − vrlo užurbano, iz
nekog neobjašnjivog razloga.
’Zašto su ovi ljudi kažnjeni? Na primjer, taj gospodin koji čita časopis?’ upitala je
uvažena gošća.
(’Taj gospodin’ dobio je deset godina zbog neopreznog poznanstva s jednim američkim
turistom.)
General-major je odgovorio: ’Taj je čovjek bio aktivni hitlerovac, radio je za Gestapo,
lično je spalio jedno rusko selo i, oprostite što o tome govorim, silovao tri ruske seljanke.
Broj djece koju je ubio vjerojatno se nikad neće ni saznati.’
’Je li osuđen na smrt?’ uskliknula je gospođa R.
’Ne, nadamo se da će se popraviti… Osuđen je na deset godina časnog rada.’
Lice zatvorenika izražavalo je patnju, ali on se nije miješao u razgovor nego je i dalje
čitao časopis s nervoznom žurbom.
U tom trenutku ruski pravoslavni svećenik ušao je kao slučajno u ćeliju; na prsima mu je
visio veliki sedefasti križ. Očigledno je bio na svom redovnom obilasku i bilo mu je vrlo
neugodno što je zatekao zatvorske vlasti i strane goste u ćeliji.
Htio je otići, ali gospođi R. dopala se njegova čednost i zamolila ga je da i dalje mirno
obavlja svoju dužnost. Na to je svećenik utisnuo u ruku džepnu Bibliju jednom
zaprepaštenom zatvoreniku, sjeo na ležaj do drugoga, koji se ukočio od iznenađenja i rekao:
’Sine moj, posljednji put si me zamolio da ti govorim o patnjama našega Gospoda Isusa
Krista.’
Gospođa R. je tada zamolila general-majora da postavi zatvorenicima pitanje: Ima li tko
od njih kakvu žalbu na Ujedinjene nacije?
General-major reče prijetećim glasom: ’Pozor, zatvorenici! Što sam rekao za ’Kazbeke’?
Hoćete li u samicu?’
 Zatvorenici, koji su do tada bili kao začarani, stali su govoriti uvrijeđeno u isti mah:
’Druže general-majore, nemamo što drugo pušiti.’
’Ostavio sam svoj duhan u drugim hlačama,’
’Nismo znali!’
Slavna gospođa osjetila je iskreni gnjev zatvorenika, čula njihove vapaje iz srca i s
velikim zanimanjem saslušala prijevod: ’Oni jednoglasno protestiraju protiv teškog položaja
crnaca u Americi i zahtijevaju da Ujedinjene nacije razmotre to pitanje.’
I tako je prošlo oko petnaest minuta u ugodnom razgovoru. Tada je dežurni u hodniku
izvijestio šefa zatvora da je stigao ručak. Gosti su ih molili da se ništa ne ustručavaju, već da
serviraju ručak dok su oni nazočni. Vrata su se širom otvorila i zgodne mlade konobarice −
domaćice su promijenile odjeću − unijele su običnu kokošju juhu s rezancima i počele je
dijeliti u zdjelice. Istog trenutka navala primitivne strasti preobrazila je poslušne
zatvorenike: skočili su na svoje ležajeve u cipelama, čučali na njima privukavši noge k
prsima, položivši ruke kraj nogu i u tom psećem položaju iskešenih zubi promatrali dijeli li
se juha pravedno. Gošće su bile šokirane, ali prevodilac je objasnio da je to ruski narodni
običaj.
Nije bilo moguće nagovoriti zatvorenike da sjednu za stol i jedu kromiranim žlicama.
Oni su već izvukli svoje omiljele drvene žlice i tek što je svećenik blagoslovio stol, a
konobarice podijelile zdjelice po ležajevima, upozoravajući da za kosti postoji zdjela na stolu,
začulo se strahovito glasno srkanje, a zatim jednoglasno hrskanje pilećih kostiju − i sve što je
bilo natočeno u zdjelice dokraja je iščezlo. Zdjelica za kosti nije bila potrebna.
’Zar su gladni?’ prestrašena gošća naglas je izrekla tu ružnu mogućnost. ’Možda bi
željeli još?’
’Nitko neće još?’ upita general promuklim glasom.
Nitko nije htio; svi su znali mudru logorsku poslovicu: ’Tužilac će dati još.’
Istom neopisivom brzinom zekovi su progutali kosane odreske s rižom.
Kompot nije bio na jelovniku toga dana − bio je radni dan.
Pošto se uvjerila u lažnost glasina koje su širili neprijateljski elementi na Zapadu, gđa R.
sa čitavom svojom svitom izišla je u hodnik. Tu je rekla: ’Ali kako se prostački vladaju! I kako
je nizak stupanj razvoja tih nesretnika! Čovjek se, međutim, mora nadati da će se za deset
godina ovdje navići na kulturu. Imate prekrasan zatvor!’
Svećenik je iskočio iz ćelije usred njene pratnje, žureći se prije nego zatvore vrata.
Kad su gosti izišli iz hodnika, kapetan u bijelim rukavicama utrčao je u ćeliju.
’Ustaj!’ povikao je. ’U dvoredove. Marš u hodnik!’
I opazivši da svi nisu razumjeli njegove riječi, pružio je onim sporijima dodatno
tumačenje vrhom čizme.
Tek tada se otkrilo da je jedan lukavi zek doslovce shvatio dozvolu da piše svoje
memoare. Tog jutra, dok su svi ostali spavali, uspio je napisati dva poglavlja pod naslovom
’Kako su me mučili’ i ’Moji susreti u Lefortovu’.
Memoari su mu oduzeti na licu mjesta i protiv revnog pisca pokrenut je novi proces,
zbog odvratne klevete protiv organa državne sigurnosti.
I opet su ih, uz pucketanje prstiju i zveckanje ključeva odveli kroz mnoštvo čeličnih
vrata u prostoriju pred ulazom u kupalište, koja je još uvijek blistala svojom vječnom,
rubinsko-malahitnom ljepotom. Tu su im oduzeli sve, uključivši i svijetloplavo svileno rublje,
te ih podvrgli specijalno pažljivom tjelesnom pretresu. Tokom pretresa Propovijed na gori,
istrgnuta iz džepnog evanđelja, otkrivena je u obrazu jednog zeka. Za taj prekršaj istukli su
ga na licu mjesta, prvo po desnom obrazu, a onda po lijevom. Oduzeli su im i spužve i sapun
’Vilinski jorgovan’ i opet natjerali zekove da potpišu revers.
Ušla su dva stražara u prljavim ogrtačima; tupim i prljavim škarama počeli su
podsijecati pubične vlasi zatvorenika, a zatim im istim instrumentima obrijali lice i tjeme.
Napokon su im nalili dvadeset grama smrdljivog tekućeg nadomjestka sapuna u svaki dlan i
sve ih zaključali u kupalište. Nije se imalo što drugo raditi, pa su se zatvorenici opet oprali.
Tada su se izlazna vrata otvorila uz tutnjavu poput topovske, i svi su izišli u tamni grimiz
predvorja. Dvije starice, službenice Pakla, iskotrljale su kolica iz ’pećnice’; tu su na vrućim
kukama visile krpetine, dobro poznate našim junacima.
Potišteni vratili su se u ćeliju 72, gdje je njihovih pedeset drugova ležalo na ležajevima
prepunim stjenica, goreći od znatiželje da saznaju što se sve dogodilo. I opet su ’brnjice’
prekrivale prozore, a golubovi su bili premazani tamno maslinastom bojom. U uglu je stajala
latrina s četiri kible.
I samo se u niši, zaboravljen, tajanstveno smješkao mali brončani Buda.«
 55
ČOVJEK IMA SAMO JEDNU SAVJEST
U isto vrijeme dok se pripovijedala ova priča, Ščagov je na drugom kraju Moskve,
uglačavši svoje vojničke cipele, koje su bile stare, ali još uvijek dobre, obukao svježe
izglačanu uniformu, s medaljama i odlikovanjima ranjenika, i pošao na drugi dio grada.
Preko svog prijatelja s fronta, Alekseja Lanskog, pozvan je na zabavu kod tužioca
Makarigina. (Na Ščagovljevu nesreću, vojnička je odjeća u Moskvi već izlazila iz mode, i
uskoro će se morati uključiti u grubu borbu za odijela i cipele.)
Slavlje je bilo za mladež i općenito za obitelj Makarigin u povodu tužiočevog drugog
Ordena Lenjina. Zapravo, mladi ljudi, koji su došli na zabavu, nisu uopće bili bliski obitelji, i
nije ih se ticao novi orden tužiočev, ali tatica je širokogrudno odobrio troškove, i to je već bio
dovoljan razlog za zabavu. Tamo je trebalo da bude i Liza − djevojka koju je Ščagov pred
Nadjom nazvao svojom zaručnicom, premda još ništa nije bilo konačno odlučeno ili
formalno objavljeno. Baš zbog Lize zamolio je Lanskoga da mu pribavi poziv.
A sada, s nekoliko unaprijed pripremljenih uvodnih riječi, penjao se istim onim
stepenicama na kojima je Klara neprestano viđala ženu kako riba stepenice; penjao se u isti
onaj stan gdje je, četiri godine prije toga, čovjek, kojemu je čas ranije gotovo oteo ženu,
klečao na podu polažući parkete.
I zgrade imaju svoje sudbine…
Ščagov je pozvonio i Klara mu je otvorila vrata. Nisu se osobno poznavali, ali oboje su se
odmah dosjetili.
Klara je na sebi imala haljinu od zelenog vunenog krepa, skupljenu u struku, sa
zvonolikom suknjom. Blistavi zeleni vez ovijao se oko ovratnika, niz grudi poput lanca i oko
zapešća poput narukvica.
Nekoliko krznenih kaputa već je visilo u zagušljivom malom predvorju. Prije nego je
Klara mogla zamoliti Ščagova da skine kaput, zazvonio je telefon. Podigla je slušalicu i
počela govoriti, pokazujući istovremeno rukom Ščagovu da objesi kaput.
»Ink? Zdravo… − što? Još nisi krenuo?… Smjesta dođi! Ink, što znači da nisi
raspoložen? Tata će se uvrijediti… Da, i glas ti zvuči umorno, ali moraš se potruditi!…
Dobro, pričekaj, pozvat ću Naru… Nara!« povikala je u drugu sobu. »Zove tvoja vjerna
ljubav! Dođi ovamo! Skinite kaput!« Ščagov je skinuo vojničku kabanicu. »Skinite kaljače!«
On nije imao kaljače. »Slušaj, on neće da dođe. Što je to s njim?«
Klarina sestra, Dotnara − »diplomatska supruga«, kako je rekao Lanski kad ju je opisivao
Ščagovu − ušla je u predvorje i uzela slušalicu. Ispriječila se Ščagovu na putu u drugu sobu, a
njemu se nije žurilo da prođe kraj tog namirisanog stvorenja u laganoj haljini boje višnje.
Malo je spustio pogled i dobro je pogledao. Nešto ga je iznenadilo na njenoj haljini: rukavi
nisu bili dio same haljine, već dio malog kepa koji je nosila preko nje. Nešto na njoj (a Ščagov
nije znao je li to zato što nije imala gruba podstavljena ramena, koja su svi nosili, ili je to bila
ljupka prirodna linija njenih ruku, od zaobljenih ramena sve do šaka), nešto je Dotnaru
činilo krajnje gipkom i ženstvenom, posve različitom od svih ostalih.
Nitko od ljudi koji su se okupili u tom udobnom predvorju nije mogao ni zamisliti da se
u tom bezazlenom crnom telefonu, u tom laganom razgovoru o dolasku na zabavu, krije
propast koja vreba na sve nas čak, kako kaže Puškin, i u kostima mrtvog pastuha.
Nešto ranije istoga dana Rubin je zatražio još nekoliko snimaka telefonskih razgovora
svakog osumnjičenog; bilo je to prvi put od tada da se Volodin poslužio svojim telefonom. U
centrali stala je šuštati magnetofonska vrpca, snimajući glas Inokentija Volodina.
Inokentij je osjećao da bi sad bilo najbolje ne služiti se telefonom; ali njegova je žena
izišla i ostavila mu poruku da večeras svakako dođe k njenom ocu.
Zato je telefonirao da joj kaže da neće doći.
Nema sumnje da bi za Inokentija bilo lakše da je poslije ove stravične noći danas bio
radni dan a ne nedjelja. Tada bi mogao ocijeniti svoj položaj po različitim znacima, na
primjer, po napredovanju ili otkazivanju njegova puta u Pariz. Ali što je mogao saznati u
nedjelju, kako je mogao pogoditi lebdi li mir ili opasnost nad tišinom dana?
U posljednja dvadeset četiri sata postao je svjestan da je njegov telefonski razgovor bila
ludost, ravna samoubojstvu, a da osim toga vjerojatno nije bio ni od kakve koristi. S bijesom
se sjećao budalaste žene Dobroumovljeve; premda, naravno, ona zapravo nije bila kriva,
nepovjerenje nije ni počinjalo ni završavalo s njom.
Ni po čemu se nije moglo zaključiti da je Inokentij otkriven, ali mučila ga je neka
čudnovata, zlokobna slutnja − sve jače je osjećao da se približava propast, i nije mu se išlo na
zabavu.
Pokušavao je to sada objasniti svojoj ženi, razvlačeći riječi, kao što ljudi uvijek čine kada
žele reći nešto neugodno, njegova je žena bila uporna − precizni »formanti« njegovog
»individualnog tipa govora« urezivali su se u usku smeđu magnetofonsku vrpcu, da bi se
preobrazili u otisak glasa koji će se sutra u devet sati ujutro podastrijeti Rubinu.
Nara nije govorila onim kategoričkim tonom koji je usvojila u posljednjih nekoliko
mjeseci; dirnuta umorom u glasu svog muža, vrlo ga je nježno zamolila ne bi li došao barem
na jedan sat.
Inokentij je osjetio samilost prema njoj i pristao da dođe.
Ali kad je spustio slušalicu, ostao je načas stajati, s rukom na telefonu, kao da nije
završio ono što je želio reći.
Osjećao je samilost, ne prema ženi s kojom je živio − nije živio ovih dana, prema ženi
koju će opet ubrzo ostaviti − već prema plavoj gimnazijalki s uvojcima do ramena, djevojci s
kojom je nekad zajedno počeo učiti što je život. Strast koja se među njima u to doba
rasplamsala, prevladavala je sve argumente; nisu htjeli ni da čuju da odgode vjenčanje čak ni
na godinu dana. Zahvaljujući instinktu koji nas vodi kraj površnih iluzija i lažnih dojmova,
bili su istinski svjesni jedno drugoga i nisu željeli propustiti tu priliku. Inokentijeva majka,
tada već teško bolesna, protivila se tom braku. (Ali, napokon, koja se majka ne protivi braku
svog sina?) I tužilac se protivio. (Ali koji će otac rado dati od sebe ljupku
osamnaestogodišnju kćer?) Ali, svi su morali popustiti! Mladi su se ljudi uzeli, i njihova je
zajednička sreća postala legendarna među prijateljima.
Njihov je bračni život počeo pod najboljim znakom. Pripadali su onom društvenom sloju
koji ne zna što znači hodati ili voziti se podzemnom željeznicom, onoj skupini ljudi koja se
čak i prije rata radije vozila avionom nego spavaćim kolima, koja se nikad nije morala brinuti
čak ni kako će namjestiti stan. Kamo god bi pošli − Moskva, Teheran, Sirijska obala,
Švicarska − namještena kuća, vila ili stan očekivala je mladi par. A njihova životna filozofija
bila je jednaka: »Imamo samo jedan život!« I zato je od života valjalo uzeti sve što on može
dati, osim jednoga, rođenja djeteta − jer dijete je idol koji će posisati sve sokove tvog bića, a
da ti ničim neće uzvratiti tvoje žrtve, čak ni običnom zahvalnošću.
S takvim pogledima bili su posve u skladu s prilikama u kojima su živjeli, a prilike su bile
u skladu s njima. Okusili su svako novo i nepoznato voće. Upoznali su okus svakog finog
konjaka, naučili razlikovati ronska vina od vina Korzike, upoznali sva vina iz svih vinograda
svijeta. Naučili nositi odjeću svake vrsti. Plesati svaki ples. Plivati u svakom ljetovalištu.
Igrati tenis i jedriti. Gledati jedan ili dva čina svakog neobičnog kazališnog komada.
Prolistati svaku senzacionalnu knjigu.
Šest godina, najboljih godina njihove mladosti, davali su jedno drugome sve. To su bile
godine kada je čovječanstvo plakalo na rastancima, umiralo u prvim redovima i pod
ruševinama gradova, kad su poludjeli odrasli otimali mrvice crnog kruha iz dječjih ruku. Ali
ništa od tog svjetskog bola nije diralo Inokentija i Dotnaru.
Napokon, imamo samo jedan život!…
A ipak, kao što su Rusi nekad govorili, čudnovati su putevi Gospodnji. Pri kraju šeste
godine njihova braka, kad su bombarderi prestali letjeti i topovi ušutjeli, kad je zelenilo
zaboravljeno u dimu rata počelo iznova klijati, kad su se ljudi posvuda počeli prisjećati da
imaju samo jedan život − upravo u tim mjesecima Inokentij je osjetio odvratnu prezasićenost
načinom života koji su provodili on i njegova žena.
To ga je preplašilo, borio se protiv tog osjećaja kao protiv bolesti; čekao da prođe − ali
nije prolazio. Nije mogao pojmiti što je posrijedi. Sve kao da mu je bilo nadohvat ruke − a
ipak mu je nešto nedostajalo.
Njegovi veseli prijatelji koji su mu nekad bili toliko bliski, počeli su mu se iz nekog
razloga sve manje sviđati. Jedan mu se činio prilično glup, drugi nekako sirov, treći previše
obuzet sam sa sobom.
Ne samo da se udaljio od svojih prijatelja, već i od svoje plave Dotty − kako je već davno
okrstio Dotnaru na evropski način − svoje vlastite žene, s kojom je nekad živio u takvom
skladu.
Povremeno bi mu se njena mišljenja činila previše oštra, ili bi joj glas zazvučao suviše
samouvjereno. U jednoj situaciji za drugom nije odobravao njeno vladanje, a ona
istovremeno kao da je sve više bila uvjerena da u svemu ima pravo.
Njihov je elegantan život počeo tištati Inokentija, ali Dotty nije htjela ni da čuje da bi se
u njemu nešto izmijenilo. Štaviše, nekad je ona bila nestalna, odbacivala bi staro čim bi
vidjela nešto novo; sad je počela osjećati neutaživu želju da zadrži sve stvari u svim njihovim
stanovima. Čitave dvije godine slala je goleme pakete iz Pariza u Moskvu, tkanine, cipele,
haljine, šešire − Inokentiju se to činilo strašno. I zar je uvijek tako žvakala hranu,
mljackajući usnama, osobito kad je jela voće?
Ali, naravno, posrijedi nije bila promjena ni u njegovim prijateljima ni u ženi, već u
samom Inokentiju. Nedostajalo mu je nešto, a nije znao što.
Inokentija su oduvijek smatrali epikurejcem. Tako su ga zvali i on je taj naziv rado
prihvaćao, premda ni sam nije tačno znao što to znači. Tada mu je jednog dana kod kuće u
Moskvi kad nije imao što da radi, pala na pamet smiješna pomisao − kako bi bilo da malo
pogleda djela svog učitelja i utvrdi što je on zapravo naučavao? Počeo je pretraživati tri
ormara s knjigama svoje pokojne majke, nadajući se da će pronaći knjigu o Epikuru; sjećao
se da ju je tamo vidio u djetinjstvu.
Posao je započeo sa stanovitom odvratnošću prema napornim pokretima, pomicanju
teških predmeta, udisanju prašine. Nije bio navikao da ovako radi i silno se umorio. Ali nije
popuštao − i neki osvježujući povjetarac kao da je dopro do njega iz dubina tih starih ormara
za knjige, s njihovim osobitim ustajalim vonjem. Zaista je, među ostalim, našao knjigu o
Epikuru, i kasnije ju je dospio i pročitati. Ali veliko su otkriće bila pisma njegove majke. On
je nikad nije shvaćao i bio joj je blizak samo u djetinjstvu. Njenu je smrt primio gotovo
ravnodušno i nije se vratio kući iz Bejruta na njen pogreb.
Od najranijeg djetinjstva njegova predodžba o ocu bila je izmiješana s dugačkim
srebrnim rogovima, koji su se pružali prema stropu s gipsanim ukrasima i s pjesmom
»Planite bakljama, modre noći!«. Sam Inokentij nije se sjećao svog oca; on je poginuo 1921.
u Tambovskom okrugu, ali ljudi su mu posvuda voljeli pričati o ocu − slavnom heroju
građanskog rata, mornarskom vođi. Slušajući kako ga svi hvale, Inokentij se stao silno
ponositi svojim ocem, i njegovom borbom za običan puk protiv bogataša, ogrezlih u raskoši.
Istovremeno odnosio se gotovo svisoka prema svojoj majci, koja je uvijek pobolijevala, uvijek
patila od nečega, uvijek se žalila na nešto, neprestano okružena knjigama i termoforima.
Poput većine sinova, nikad nije razmišljao o tome, da je njegova majka mogla imati i svoj
vlastiti život bez veze s njim, njegovim djetinjstvom, njegovim potrebama; da su njena bolest
i njene patnje bile istinske; da je umrla u dobi od četrdeset sedam godina.
Njegovi su roditelji živjeli zajedno vrlo rijetko, gotovo nikada. Ali Inokentij kao dječak
nikad nije ni o tome mnogo razmišljao, i nikad se nije sjetio da o tome pita svoju majku.
A sad se sve to otkrivalo pred njim, iz majčinih pisama i dnevnika. Njihov brak nije bio
brak, već nešto olujno, kao što je sve bilo u tim godinama. Iznenadne okolnosti su ih
sastavile, okolnosti su im branile da se češće viđaju, i okolnosti su ih razdvojile. A iz tih
dnevnika njegova majka nije izlazila kao puki dodatak njegovom ocu, kao što je sin vjerovao,
već je nastavala čitav odvojen vlastiti svijet. I Inokentij je sad saznao da je njegova majka
čitav život voljela drugog čovjeka, a da se nikad nije mogla s njim sjediniti.
Bilo je tu svezaka pisama, povezanih raznobojnim vrpcama, od prijateljica, prijatelja,
znanaca; glumaca i glumica, slikara i pjesnika, kojih su imena sada bila potpuno
zaboravljena, ili su ih spominjali samo s pogrdama. Njeni dnevnici, u koje je unosila bilješke
na ruskom i francuskom, bili su uvezani u tamnoplavi safijan; stranica za stranicom njenog
čudnog rukopisa, koji je izgledao kao da je ranjena ptica lepršala amo-tamo, ostavljajući
iskrivljen i zapleten trag kandžicama. Mnoge su stranice bile ispunjene sjećanjima na
književne večeri, na kazališne predstave. Dirnulo ga je kako je njegova majka opisala jednu
noć − jednu od bijelih lipanjskih noći − kad su ona i neki njeni mladi prijatelji plačući od
sreće dočekali trupu Moskovskog hudožestvenog teatra na petrogradskoj stanici. Nesebična
ljubav prema umjetnosti trijumfirala je na tim stranicama, i Inokentij je osjetio tu svježinu.
On nije znao ni jednu takvu trupu u ovom času, i nije mogao zamisliti da bi proveo čitavu
noć ne spavajući da je dočeka, osim ako ga ne bi poslao Odio za kulturu, s buketima koje je
platilo računovodstvo. A zacijelo nikome ne bi palo na pamet da pri tom zaplače.
A dnevnici su ga vodili sve dalje. Došao je do stranice pod naslovom »Bilješke o etici«.
»Sažaljenje je prvi čin dobre duše.«
Inokentij se namrštio. Sažaljenje? Sramotni i ponižavajući osjećaj, i za onoga koji
sažaljeva i za onoga koga sažaljevaju − tako su ga barem učili u školi.
»Nikad ne smatraj da si u pravu više od ostalih. Poštuj tuđa mišljenja, čak ako su
suprotna tvojima.«
I to je bilo prilično staromodno. Ako je moj pogled na svijet pravilan, kako mogu
poštovati one koji se sa mnom ne slažu?
Sinu se učinilo da ne čita, već sluša svoju majku kako govori svojim krhkim glasom:
»Što je najdragocjenije na svijetu? Svijest da ti ne sudjeluješ u nepravdama. One su jače
od tebe, postojale su u prošlosti i postojat će u budućnosti, ali neka se ne događaju preko
tebe.«
Da, njegova je mama bila slabo stvorenje, bilo je nemoguće zamisliti mamu kako se bori,
nemoguće izmiriti lik mame i borbe.
Da je Inokentij otvorio te dnevnike šest godina ranije, ne bi vjerojatno ni zapazio sve te
odlomke. Sad ih je čitao polako i čudio se. Nije to bilo ništa tajnovito, bilo je čak štošta i
nepravilno − ali on se ipak čudio. Same riječi kojima su se njegova majka i njene prijateljice
izražavale bile su staromodne. One su ozbiljno pisale velikim slovima: »Istina, Ljepota,
Dobro i Zlo: etički imperativ«. U jeziku kojim se služio Inokentij i njegovi prijatelji, riječi su
bile konkretnije i stoga i razumljivije: idejnost, humanost, odanost, usmjerenje ka cilju.
Ali premda je Inokentij nesumnjivo bio i ideološki ispravan i human, i odan, i usmjeren
ka cilju − to je bila osobina koju je čitava njegova generacija najviše cijenila i najviše
njegovala − ipak je, sjedeći na niskoj klupici pred tim ormarima, osjećao da je našao nešto
što mu je nedostajalo.
Bilo je tu i albuma, punih čistih i jasnih starinskih fotografija. I nekoliko paketa
petrogradskih i moskovskih kazališnih programa. I kazališni dnevnik »Zritel«. I Vestnik
kinematografi − kako? Zar je toga već bilo u ono doba? I gomila za gomilom različitih
časopisa; već sama njihova imena blještala su mu pred očima: Apollon, Zolotoe runo, Vesy,
Mir iskustva, Solnce Rosii, Probužđenie, Pegas. Bilo je tu reprodukcija nepoznatih slika i
kipova i kazališnih dekora (sad im ni traga nije bilo u Tretjakovskoj galeriji!). Stihova
nepoznatih pjesnika. Bezbroj primjeraka časopisa, ispunjenih imenima evropskih pisaca za
koje Inokentij nikad nije čuo. I ne samo pisaca! − bili su tu deseci nepoznatih izdavača,
zaboravljenih kao da su propali u pakao: Grif, Šipovnik, Skorpion, Musaget, Alciona, Spolohi,
Logos, Prometej, Občestvennaja Polza.
Nekoliko dana prosjedio je on na toj klupici pred otvorenim ormarima za knjige, udišući,
udišući i trujući se tim zrakom, tim maminim svijetom, u koji je nekad njegov otac, u crnom
kišnom ogrtaču sa granatama za pojasom, ušao s nalogom za premetačinu.
 Dok je on tu sjedio, Dotty je ušla da ga pozove na neku zabavu. Inokentij ju je pogledao s
nerazumijevanjem, zatim se namrštio, zamišljajući naduveni skup gdje će svi imati potpuno
jednako mišljenje o svemu, gdje će svi skočiti na noge za prvu zdravicu drugu Staljinu, a
onda mnogo jesti i piti ne misleći na druga Staljina, i glupo, glupo igrati karte.
Pogledao je Dotty iz te neizrecive udaljenosti − i zamolio je da ode sama.
Dotty je držala da je barbarski radije čeprkati po starim albumima nego ići na dobru
zabavu. Raspirujući nejasne ali nikad mrtve uspomene iz djetinjstva, sve ono što je našao u
tim ormarima nešto je govorilo Inokentijevoj duši, ali duši njegove žene baš ništa.
Njegova je majka napokon učinila ono što je htjela: ustajući iz groba, otela je svog sina
od snahe.
Pomoću svega ovoga Inokentij ju je napokon počeo shvaćati; jednako kao što se bit
hrane ne može izraziti u kalorijama, bit života nikad se neće moći obuhvatiti ni najvećim
formulama.
Kad je jednom započeo, Inokentij se više nije mogao zaustaviti. U posljednjim godinama
se ulijenio; nije mu više bilo stalo do učenja. (Još u mladosti je od majke naučio tečno
francuski, što mu je pomagalo u karijeri.) Sad se bacio na čitanje.
Utvrdilo se da čovjek mora znati i kako da čita: nije dovoljno samo da pogled leti
stranicom. Budući da je Inokentij još od najranije mladosti bio zaštićen od nepravilnih i
odbačenih knjiga i čitao samo čiste, odabrane klasike, u njemu se ukorijenila navika da
vjeruje svaku riječ koju pročita, potpuno se predajući volji pisca. Sada, čitajući pisce kojih su
mišljenja bila proturječna, on dugo nije bio u stanju da se buni, da se ne pokori prvo jednom
piscu, pa drugom, pa trećem.
Tada je otišao u Pariz i radio za UNESCO. Dok je tamo boravio mnogo je čitao poslije
rada. I došao je do stupnja kad je počeo osjećati da se manje koleba između ideje jednoga
pisca i drugoga, kao da napokon sam ima ruku na kormilu.
Nije otkrio u tim godinama mnogo, ali je ipak otkrio nešto.
Do tada je istina za Inokentija glasila: imaš samo jedan život.
Sada je osjetio da postoji novi zakon, i u njemu i u svijetu: imaš također samo jednu
savjest.
I jednako kao što ne možeš povratiti izgubljeni život, ne možeš povratiti upropaštenu
savjest.
Inokentij je to počeo shvaćati kad je te subote, nekoliko dana prije ponovnog putovanja
u Pariz, na svoju nesreću saznao za klopku pripremljenu za onog budalu Dobroumova. Znao
je dovoljno da shvati da takva afera neće završiti s jednim profesorom, da će to biti samo
početak duge kampanje. Ali, sam Dobroumov mu je bio posebno drag iz uspomena na majku.
Nekoliko sati neodlučno je šetkao po uredu (diplomat koji je s njim dijelio ured bio je na
službenom putu), kimao glavom, tresao, hvatao se za glavu. Napokon je odlučio da
telefonira, premda je znao da je Dobroumovljev telefon vjerojatno pod prismotrom, a da
samo nekoliko ljudi u ministarstvu znade za tajnu.
Sad se sve to činilo veoma davno − premda se dogodilo tek jučer.
Čitav je današnji dan Inokentij bio silno uznemiren. Otišao je od kuće da ga ne bi mogli
uhapsiti. Čitav su se dan njegovi osjećaji kolebali, u njemu se smjenjivalo i okrutno
nezadovoljstvo, i niski strah, i ravnodušno »neka bude što bude«, i opet strah. Dan ranije nije
očekivao tu strahovitu nervozu. Nije znao da se toliko boji za sebe.
Sad ga je taksi vozio po Bolšoj Kalužskoj, jarko osvijetljenoj. Padao je gusti snijeg i
brisači stakla neumorno su radili.
Mislio je o Dotty. Prošloga proljeća silno su se otuđili jedno od drugoga, te je uredio da
je ne vodi sa sobom u Rim.
A zauzvrat, kad se vratio u kolovozu, utvrdio je da se upustila u ljubavnu aferu s jednim
oficirom iz Glavnoga štaba. S tvrdoglavim ženskim uvjerenjem nije čak ni nijekala da je bila
nevjerna, već je prebacila svu krivnju na Inokentija: zašto ju je ostavio posve samu?
Ali on čak nije osjetio ni bol zbog gubitka, samo olakšanje. Nije bio osvetnički
raspoložen i nije osjećao ljubomoru; naprosto je prestao dolaziti u njenu sobu, i sad je
prezirno šutio već četiri mjeseca. Naravno, nije bilo ni govora o razvodu. U njegovoj grani
državne službe razvod bi bio fatalan za karijeru.
Ali sad, ovih posljednjih dana prije svog odlaska − prije hapšenja! − želio je biti nježan
prema Dotty. Nije više pamtio ono loše, već sve ono dobro u njoj.
Ako ga uhapse, dovoljno će je proganjati i dovoljno zastrašivati zbog njega…
Zdesna, kraj željezne ograde koja je opasivala Neskučni perivoj, promicala su crna debla
i granje stabala, bijelo od snijega.
Gusti snijeg donosio je mir i zaborav.
 56
VECERA
Tužiočev stan, koji je pobuđivao zavist čitavog ulaza broj dva, ali koji je sama obitelj
Makarigin smatrala premalenim, bio je sastavljen od dva susjedna stana, tako da su zidovi
koji su ih spajali srušeni. Stoga je stan imao dvoja ulazna vrata, od kojih su jedna zakovali,
dvije kupaonice, dva klozeta, dva predsoblja, dvije kuhinje i pet soba, i u najprostranijoj je
bila sada servirana večera.
Bilo ih je sve u svemu dvadeset pet, gostiju i domaćina, i dvije djevojke Baškirke jedva su
stizale da svakoga posluže. Jedna od njih bila je njihova služavka, a drugu su za tu večer
posudili od susjeda. Obje djevojke bile su posve mlade; obje su bile iz istoga sela; i prošlog
ljeta obje su završile istu školu u Čekmagušu. Njihova lica, umorna i crvena od kuhinjske
vrućine, bila su ozbiljna i zauzeta poslom. Tužiočeva žena, visoka, krupna žena srednjih
godina s odobravanjem ih je promatrala.
Prva tužiočeva žena umrla je. Ona je prošla građanski rat sa svojim mužem; znala je
pucati iz mitraljeza, nosila je kožni kaput i pridržavala se svake i najmanje odluke partijske
ćelije. Ali ona nikad ne bi podigla kućanstvo Makariginovih na sadašnji nivo, i zapravo bi
teško bilo zamisliti kakav bi bio njen kasniji život da nije umrla kad se Klara rodila.
Ali Aleftina Nikanorovna, Makariginova sadašnja supruga, znala je da dobra obitelj ne
može prosperirati bez dobre kuhinje, da su sagovi i stolnjaci važni znaci prosperiteta, a da je
kristal jedini prikladan servis za banket. Godinama je sakupljala kristal, i to ne sadašnji
grubi, iskrivljeni kristal, koji je na tekućoj vrpci prolazio kroz mnoge ravnodušne ruke i u
kojemu nije bilo ni traga duše majstora zanatlije. Skupljala je antikni kristal, kristal koji je
sudskom naredbom konfisciran u dvadesetim i tridesetim godinama i prodavan u centrima
za raspodjelu, koji su bili otvoreni samo službenicima sudova; svaka zdjela i šalica odlikovala
se svojstvima svoga stvaraoca. Ona je obogatila svoje zalihe u Latviji tokom dvije poslijeratne
godine, dok je tužilac radio u Rigi; u komisionim trgovinama i na otvorenoj tržnici nabavila
je namještaj, porculan, pa čak i pojedine srebrne žlice.
Sada je na dva velika stola, pod jarkim svjetlom, kristal rasipao raznobojne iskrice iz
brušenih zvjezdica i bridova. Bilo je tu nijansa rubina (tamnozlatno crveno), bakra
(čokoladno crveno), selenija (crveno, obasjano dahom žutog). Bilo je tu tamnog, teško
zelenog, i kadmijskog zelenog kristala koji vuče na zlato, i kobaltno modrog. Bilo je mliječno
bijelog. I prozračnog kristala s oksidnim odsjajem. I kristala koji je nalikovao slonovači. Bilo
je tu boca s dva grlića s okruglim brušenim čepovima. I zdjela u tri reda od običnog bijelog
kristala, natrpanih do ruba voćem, orasima i bombonima. I jednostavnih malih vaza od
olovnog stakla, pehara i čaša. Sve se to silno međusobno razlikovalo; rijetko se neka boja ili
neki monogram ponavljao više od šest puta.
Usred svog tog sjaja, na stolu za stariju generaciju stajao je predmet odgovoran za čitavu
svečanost − tužiočev novi Orden Lenjina, blistajući među njegovim ranijim odlikovanjima,
koja su sad potamnjela i izgubila sjaj.
Stol omladine protezao se čitavom dužinom sobe. Dva su stola bila sastavljena, ali pod
pravim kutom tako da se neki gosti nisu mogli vidjeti, a nitko nije mogao mnogo čuti;
razgovori su tekli odvojeno, i slijevali se u živahno i veselo brujanje, iznad koga je odjekivao
mladenački smijeh i zveckale čaše.
Već su davno završili sa službenim zdravicama: drugu Staljinu, službenicima
pravobranilaštva i domaćinu − da ova počast ne bude posljednja. Do deset i trideset brojna
su jela unijeli i iznijeli − slana, slana i slatka, ljuta, kisela, dimljena, mršava, masna,
smrznuta, vitaminizirana, i mnoga su od tih jela bila izvanredna, ali nitko nije jeo s onakvom
potpunom pažnjom i užitkom, kao što bi jeli da su sami. Večera je bila osuđena na propast,
kao što je uvijek slučaj kod službenih zabava: rijetka jela bila su pripremljena i iznesena u
golemim količinama; gosti su sjedili preblizu i smetali su jedan drugome; bili su vezani
svojim društvenim obavezama, razgovorom, šalama, i pazili da pokažu brižljiv nedostatak
zanimanja za hranu.
 Ali Ščagov, koji je godinama izgladnjivao u studentskoj menzi, i Klarine dvije prijateljice
s fakulteta prilazili su svakom jelu s istinskim osjećajem, premda su se trudili da pokažu
uljudnu ravnodušnost. Druga gošća, koja je oduševljeno jela, bila je štićenica domaćice, i
sjedila je do nje; bila je to priprosta prijateljica iz djetinjstva, koja se udala za partijskog
instruktora u dalekom Zarečenskom okrugu. Bila je nesretna: nikad se neće probiti u visoko
društvo sa svojim nespretnim mužem. Došla je u Moskvu u kupovinu. S jedne strane,
domaćici je bilo drago što je njena prijateljica sve jela, hvalila i tražila recept, i što se tako
otvoreno divila uređenju stana i čitavoj sredini tužiočeve obitelji. Ali istovremeno se i stidjela
te prijateljice koja joj je jedva bila prijateljica, posebno pred neočekivanim gostom, general-
majorom Slovutom, kao što se stidjela i Dušana Radovića, starog prijatelja tužiočevog; i on
gotovo da više nije bio prijatelj. To dvoje su pozvali jer su zabavu u početku zamislili kao
obiteljski skup. Sad bi Slovuta mogao pomisliti da Makariginovi imaju običaj da u kuću
primaju prosjake (»prosjak« je bio naziv Alevtine Nikanorovne za svakoga tko se nije bio u
stanju dobro snaći u životu i dobivati visoku plaću). To joj je potpuno pokvarilo zabavu.
Stoga je posadila svoju prijateljicu što je dalje mogla od Slovute, i stišavala je koliko je god
mogla.
Dotty se pomakla na njihov kraj stola, jer je načula da se vrlo zanimljivo razgovara o
kućnim pomoćnicama. (Sve su one bile oslobođene kmetstva i obrazovane tako brzo, da više
nitko nije želio da pomaže kod kuhanja, pranja posuđa ili rublja.) U Zarečenskom okrugu
ljudi su to riješili tako da bi pomogli djevojci da ode iz kolhoza, a zauzvrat bi ona kod njih
radila dvije godine. Tada bi joj nabavili pasoš i mogla bi otići u grad. Na epidemiološkoj
stanici u budžetu su bile predviđene plaće za dvije izmišljene podvornice; umjesto toga,
plaću su zapravo dobivale djevojke koje su radile kao kućne pomoćnice kod šefa stanice i
šefa Okružne zdravstvene stanice. Dotty je nabrala glatko čelo; sve je u okruzima
jednostavnije, Ali ovdje, u Moskvi?
Dinera, hitra tamnokosa žena koja bi rijetko završila misao, a još manje dopuštala
nekom drugom da je završi, počela se, naprotiv, dosađivati za »počasnim stolom« i pridružila
se mladim ljudima. Bila je sva odjevena u crno; uvozni saten prekrivao ju je poput tanke,
blistave lakirane kože, osim ruku, bijelih kao alabastar.
Domahnula je Lanskom s druge strane sobe.
»Aleksej! Doći ću k vama! Jeste li bili na Nezaboravnoj 1919?«
S istim ravnomjernim smiješkom, s kojim je svakoga pozdravljao, Lanski je odgovorio:
»Jučer.«
»A zašto ne na premijeri? Svuda sam vas tražila dalekozorom; htjela sam slijediti vaš
blistavi trag!«
Lanski, koji je sjedio do Klare i očekivao važan odgovor od nje, pripremio se bez mnogo
oduševljenja za diskusiju − bilo je nemoguće ne raspravljati s Dinerom. Neprestano su se i na
književnim večerima, i u redakcijama, i u restoranu centralnog kluba književnika među
njima vodile diskusije. Dinera, koja nije bila vezana ni partijskim, ni književnim položajem,
napadala je oštro, premda uvijek tačno unutar granica. Dramski pisci, scenaristi, režiseri −
nitko nije bio pošteđen, pa čak ni njen vlastiti muž, Nikolaj Galahov. Smjelost njenih sudova
izvrsno joj je pristajala, kao i smjelost u odijevanju i u načinu života koja je bila svima vrlo
dobro poznata; bili su kao svježi povjetarac u ustajaloj atmosferi književne kritike koju nisu
pisali ljudi, već službeni položaji koje su zauzimali. Napadala je književnu kritiku općenito, a
članke Alekseja Lanskog posebno. Smiješeći se i vrlo suzdržljivo Lanski je neumorno
objašnjavao Dineri njene anarhističke zablude, njene sitnoburžujske devijacije. Bio je voljan
prihvatiti taj polušaljivi dijalog, djelomično intiman, djelomično ljutit, zato što je njegova
vlastita književna sredina do velike mjere ovisila od Galahova.
Nezaboravna 1919. bio je komad od Višnjevskog, naizgled priča o revolucionarnom
Petrogradu i baltičkim mornarima, ali zapravo o Staljinu: kako je Staljin spasio Petrograd,
spasio čitavu revoluciju, spasio čitavu Rusiju. Drama napisana za sedamdeseti rođendan Oca
i Učitelja otkrivala je kako je pod Staljinovim vodstvom i Lenjin uspio ponešto učiniti.
»Vidite«, reče Dinera sanjarski mahnuvši rukom kad je sjela za stol preko puta
Lanskoga, »u kazališnom komadu mora biti mašte, žive mašte, čak i nestašluka,
bezobrazluka. Sjećate li se Optimističke tragedije tog istog Višnjevskoga? Kad kor od dva
mornara izmjenjuje dosjetke: ’Zar nema u ovoj tragediji previše krvi?’ ’Ništa više nego u
Shakespeareu’ − eto, to je originalno! A onda odeš pogledati novi komad Višnjevskoga, i što
vidiš? Naravno, realističan je; historijski tačan; dirljiva slika Vođe; da, da… ali to je sve.«
»Što?« strogo upita vrlo mladi čovjek koji je ponudio Dineri stolicu do sebe. U zapučku
je nosio, malo nemarno, malo nakrivljeno, vrpcu Ordena Lenjina. »Zar vam to nije dovoljno?
Ne sjećam se kad smo dobili dirljiviji portret Josifa Visarionoviča! U gledalištu su mnogi
plakali.«
»I meni su došle suze na oči!« otresla se Dinera nestrpljivo. »Ne govorim o tome!« Ona
nastavi obrativši se Lanskome: »Ali gotovo nitko u toj drami nema ni imena! Sudjeluju tri
partijska sekretara, potpuno bezlična, sedam komandanata, četiri komesara − kao odbor
neke organizacije! I opet oni poznati mornari − ’braća’, koja samo sele od Belocerkovskog k
Lavrenjevu, od Lavrenjeva k Višnjevskom, od Višnjevskog k Soboljevu.« Dinera strese
glavom kad je nabrojila te dramske pisce zatim, suzivši oči, nastavi: »Već unaprijed znaš tko
je dobar, tko je loš, i kako će sve završiti…«
»A zašto vam se to ne sviđa?« upita Lanski, tobože iznenađen. »Zašto inzistirate na
lažnoj i površnoj zabavi? A kako je u životu? Zar mislite da su u životu naši očevi sumnjali
kako će završiti građanski rat? Jesmo li sumnjali kako će završiti domovinski rat, čak kad je
neprijatelj bio u predgrađu Moskve?«
»Sumnja li dramski pisac u to kako će mu komad biti primljen? Recite mi, Aleksej, zašto
naše premijere nikad ne propadaju? Zašto se naši pisci toga nikad ne moraju bojati? Časna
riječ, jednog dana se neću suzdržati, stavit ću dva prsta u usta i tako ću zazviždati!!…«
Vrlo je ljupko naškubila usne da pokaže kako će zviždati, iz čega se jasno vidjelo da ne
zna zviždati.
Mladić kraj nje, koji se držao veoma važno, natočio joj je malo vina, ali ona ga se nije ni
dotakla.
»Objasnit ću vam«, odgovori Lanski nepokolebivo. »Drame ovdje nikad ne propadaju i
ne mogu propasti zato što dramske pisce i publiku veže isti pogled na svijet, kako na planu
umjetnosti, tako i u svemu drugome.«
»Oh, Aleksej«, reče Dinera namrštivši se. »Sačuvajte to za neki članak. Znam ja tu tezu:
narod ne zanimaju tvoja lična shvaćanja; kao kritičar moraš izražavati istinu, a postoji samo
jedna istina…«
»Naravno«, reče Lanski mirno se smiješeći. »Kritičar je obavezan da se ne predaje
običnim impulsima osjećaja, već da takve osjećaje prilagodi općem zadatku…«
Tumačio je i dalje, ali nije zaboravio pogledavati Klaru, dodirivati svojim prstima njene
pod rubom tanjura, kao da joj želi reći da premda razgovara, zapravo očekuje njen odgovor.
Klara nije mogla biti ljubomorna na Dineru (Dinera je zapravo dovela Lanskoga u stan
Makariginovih posebno da upozna Klaru), ali smetao ju je taj literarni razgovor koji joj je
oduzimao Alekseja. Dok je gledala kako je Dinera prekrižila bijele ruke, požalila je što ima na
sebi duge rukave − i ona je imala lijepe ruke.
Ali bila je zaista zadovoljna svojim izgledom. Ova kratka nelagodnost nije mogla
pokvariti radost koju je čitav dan osjećala, neku lakoću na koju nije bila navikla. Nije o tome
razmišljala, ali stvari su tako krenule − danas je bilo suđeno da bude vesela. Neobičan dan
završavao je neobičnom večeri. Ovo jutro − premda je to izgledalo strašno davno − još nije
bilo ni onog prekrasnog razgovora s Rostislavom. Njegovog poetičnog poljupca. Košarice,
koju je isplela za novogodišnju jelku. A tada, kad je odjurila kući, bilo je već sve gotovo za
zabavu; čitavo to veče bilo je zapravo za nju. S velikim zadovoljstvom obukla je novu zelenu
haljinu s blistavim isprepletenim vezom, i ponudila se da dočekuje goste na ulazu. Njena
mladost, koja se predugo protegla, cvjetala je po drugi put u dobi od dvadeset četiri godine.
Ovo je bilo njeno vrijeme − sad, ovaj trenutak. Čini se da je zanesena ujutro čak obećala
Rostislavu da će ga čekati. Ona, koja je uvijek izbjegavala svaki fizički dodir − zar je ona, te
noći kad je susrela Alekseja u predvorju, dopustila da je on uhvati za ruku? Među njima je
prošli mjesec vladala neka hladnoća, a sad je u predvorju Aleksej kazao:
»Klara! Ne znam što ćeš o meni misliti; naručio sam dva sjedala u ’Aurori’ za doček
Nove godine. Hoćemo li ići? Znam da to baš nije u našem stilu, ali hoćemo li ipak ići, tako,
za zabavu?«
Nije rekla da neće. Oklijevala je, a tada je utrčao onaj debeli mladi Ženka i zamolio je da
mu pronađe neku ploču. Od tada ih ni trenutka nisu ostavljali same, i nedovršen je razgovor
lebdio među njima polovicu večeri.
Ženka i djevojke koje su s Klarom studirale na Institutu za veze večeras su se ovdje još
uvijek osjećali kao studenti i, usprkos gostiju na visokom položaju, vladali su se vrlo
neizvještačeno. Ženka je pio kao spužva i obasipao djevojku do sebe nizom šala sve dok ona,
napokon, zarumenjevši se i gušeći se od smijeha, nije povikala: »Oh! Ne mogu više!« i
pobjegla od stola. Mladi poručnik MVD-a, nećak tužiočeve žene, prišao joj je i lupio je po
leđima da se ne uguši. (Svi su ga zvali graničarom, jer je na kapi imao zelenu vrpcu i širite;
ali on je zapravo živio u Moskvi i posao mu je bio da provjerava isprave putnika na
vlakovima.)
Ščagov je također bio za stolom mladih, i sjedio je kraj svoje Lize. Služio ju je pažljivo
hranom i pićem, razgovarao s njom, ali nije mislio na ono što govori. Mislio je o svemu što
gleda oko sebe. Iza mirnog uljudnog izraza, na licu sve je pažljivo promatrao: sve što je bilo
izloženo, obješeno i namješteno, i goste koji su se svime tako slobodno služili. Od izvezenih
epoleta pravnika, koji su imali čin generala i diplomatskog amblema u drugom dijelu sobe,
do vrpce Ordena Lenjina tako nemarno prikačene na rever njegovog vrlo mladog susjeda (a
on se nadao da će se ovdje istaknuti svojim skromnim ordenčićima!), Ščagov u čitavom tom
uvaženom društvu nije mogao naći ni jednog vojnika s fronta, ni jednog brata s minskih
polja, ni jednog druga s odvratne, umorne jurnjave po preoranom zemljištu, jurnjave koja se
tako zvučno naziva »napadom«. Na početku zabave prisjetio se lica drugova koji su poginuli
na poljima pod granatama, pod zidovima šupa, u napadima, i osjetio je želju da zgrabi
stolnjak, strgne ga sa stola i poviče: »Pasji sinovi, a gdje ste vi bili?«
Ali zabava je tekla dalje. Ščagov je pio, ne toliko da bi bio pijan, ali dovoljno da njegove
noge u čizmama nisu više osjećale punu težinu njegova tijela. I kao što mu se pod počeo
činiti laganijim, sve je lakše počeo primati i prihvaćati toplinu i sjaj oko sebe. Nije mu više
bio odvratan; Ščagov je sad mogao i dušom i tijelom sudjelovati u zabavi, usprkos svojim
bolnim ranama i vreloj suhoći u želucu.
Nije li bila već zastarjela ta stara razlika koju je pravio između vojnika i onih koji nisu
bili vojnici? Većina se ljudi danas ustručavala nositi odlikovanja koja su stekli na frontu, koja
su ih toliko stajala i koja su neko vrijeme tako blistala. Danas više ne možeš svakoga lupiti po
ramenu i upitati: »A gdje si ti bio?« Tko se borio, tko se skrivao? Sad se to više ne može
razaznati, sve se izmiješalo. Postoji zakon vremena, zakon zaborava. Mrtvima slava, živima
život.
Samo on u ovom društvu znao je cijenu blagostanja, i samo ga je on ovdje bio zaista
dostojan. Bio je to njegov prvi ulazak u ovaj svijet, ali osjetio je da je u njega ušao zauvijek.
Ogledavao se po sobi i mislio: »Ovo je moja budućnost! Ovo je moja budućnost!«
Ščagovljev mladi susjed, onaj s ordenom, sve je promatrao poluzatvorenih očiju. Oko
vrata je imao svijetloplavu i žutu kravatu, a blijeda zalizana kosa već je bila prorijeđena. Bilo
mu je dvadeset četiri godine, a nastojao se vladati kao da mu je najmanje trideset, te je vrlo
sporo pomicao ruke i silno dostojanstveno isturio donju usnicu. Premda je bio vrlo mlad, već
je bio jedan od najvažnijih referenata u prijemnoj kancelariji Prezidija Vrhovnog sovjeta. Taj
referent je znao da bi ga tužiočeva žena rado oženila Klarom, ali Klara je za njega već bila
suviše sitna riba. Imao je jakog razloga da pričeka sa ženidbom. Dinera je, međutim, bila
nešto posve drugo − iz nje je zračilo nešto, nešto zbog čega mu je bilo ugodno samo sjediti
kraj nje. Rastao je u vlastitim očima već samim tim što flertuje sa ženom tako slavnog pisca.
Sad joj je udvarao nastojeći da je tu i tamo dodirne i rado bi stao na njenu stranu u diskusiji,
ali utvrdilo se da ona ne želi nikakve podrške − bilo je nemoguće pokazati joj u čemu griješi.
 »Ali, znači, vi se ne slažete s Gorkim! Vi osporavate i samog Gorkoga!« govorio je Lanski.
»Gorki je osnivač socijalističkog realizma!« podsjetio ju je referent. »Sumnjati u Gorkoga
je naposljetku jednako zločinački kao…« (Oklijevao je da napravi usporedbu. Kao…?)
Lanski mu ozbiljno kimne glavom. Dinera se nasmiješi.
»Mama!« poviče Klara glasno i nestrpljivo. »Ne bi li naš stol mogao imati odmor prije
čaja?«
Tužiočeva žena je u kuhinji davala naređenja; vratila se i utvrdila da se njena dosadna
prijateljica prilijepila uz Dotty i da joj naširoko priča kako su sva djeca partijskih aktivista u
Zarečenskom okrugu na posebnoj listi, kako za njih uvijek ima dovoljno mlijeka i koliko je
god potrebno penicilinskih injekcija. To je razgovor navelo na medicinu. Dotty, premda je
bila mlada, već je počela pobolijevati, i svaki razgovor o bolesti bio joj je posebno zanimljiv.
Alevtina Nikanorovna imala je drugačiji stav: tko god ima društveni položaj, osigurano
mu je dobro zdravlje. Dovoljno je samo telefonirati nekom slavnom profesoru, najbolje
nekom laureatu Staljinske nagrade; on će napisati recept i svaki će infarkt istog trenutka
nestati. Ukoliko je potrebno, uvijek možeš otići u najbolji sanatorij. Ona i njen muž nisu se
bojali bolesti.
Ona je s predbacivanjem odgovorila na Klarin povik: »Hajde, domaćice! Posluži svoje
goste! Nemoj ih tjerati od stola!«
»Ne, mi hoćemo plesati! Hoćemo plesati!« povikao je graničar.
Ženka brzo natoči sebi jednu čašu i ispije je.
»Plesati! Plesati!« vikali su ostali.
I mladi su se ljudi raspršili.
Glasna muzika doprla je iz druge sobe. Svirali su tango »Jesenje lišće«.
 57
DVA ZETA
Dotnara je također otišla plesati, domaćica je uposlila svoju prijateljicu da joj pomogne
raspremiti stol, i tako je kod stola starijih sad ostalo samo pet muškaraca: sam Makarigin,
njegov stari i dragi prijatelj iz doba građanskog rata, Srbin Dušan Radović, nekadašnji
profesor na Institutu Crvene profesure, odavno ukinutom; noviji prijatelj Slovuta, koji je
završio pravni fakultet s Makariginom, također tužilac, također general-major; i
Makariginova dva zeta − Inokentij Volodin, koji je na Makariginov zahtjev nosio svoju mišje
sivu uniformu sa zlatnim palmovim granama, i slavni pisac Nikola Galahov, laureat
Staljinske nagrade.
Makarigin je već proslavio svoje novo odlikovanje na banketu za svoje kolege, i želio je
da ova zabava bude više za omladinu, više u krugu obitelji. Ali Slovuta, vrlo uvaženi kolega,
propustio je prvu proslavu, jer se tek dan ranije vratio s Dalekog istoka (bio je jedan od
glavnih tužilaca u notornom procesu protiv japanskih vojnih stručnjaka, koji su pripremali
bakteriološki rat). Stoga ga je Makarigin morao pozvati večeras. Međutim je već prije pozvao
i Radovića, koji je službeno bio persona non grata: bilo je nezgodno primiti Radovića zajedno
s tužiočevim sadašnjim kolegom; Makarigin ga je zapravo pozvao na tu obiteljsku zabavu
naprosto zbog zadovoljstva da obnove stare uspomene. Mogao je otkazati Radoviću u
posljednji trenutak, ali ljutilo ga je što mora i pomišljati na tako kukavički postupak. Stoga je
odlučio da Radovićevu sumnjivu nazočnost ublaži sa svoja dva zeta; s diplomatom sa zlatnim
epoletama i piscem s medaljom laureata.
Sad, kad ih je ostalo samo petero kod stola, Makarigin se uplašio da će Radović staviti
neku zajedljivu primjedbu: bio je inteligentan čovjek, ali sklon neobuzdanim i neopreznim
izjavama kad bi se raspalio. I tako se Makarigin trudio da razgovor vodi sigurnim, plitkim
kanalima. Prigušivši svoj obično snažan glas, dobroćudno je peckao Inokentija,
prekoravajući ga što mu nije poklonio unuke kao utjehu u starosti.
»Napokon, što misle to dvoje?« tužio se. »Kakav je to par − ovan i ovca, bez janjadi! Žive
sami za sebe, debljaju se i nemaju nikakvih briga. Sve su to lijepo riješili! Samo uludo troše
svoj život! Upitajte ga je li on, pasji sin, epikurejac. Dakle, Inokentij? Priznaj − zar ne da si
sljedbenik Epikura?«
Nitko, čak ni u šali, ne bi mogao nazvati člana svesavezne Komunističke partije novo-
hegelijancem, novo-kantovcem, subjektivistom, agnostikom, ili Bože oslobodi, revizionistom.
Naprotiv, »epikurejac« je zvučalo tako bezazleno, da to čovjeku uopće nije moglo smetati da
bude i ortodoksni marksist.
U tom je času Radović, koji je dobro poznavao svaku pojedinost iz života Utemeljitelja,
primijetio: »Pa Epikur je bio dobar čovjek, materijalist. Sam Karl Marx napisao je disertaciju
o Epikuru.«
Radović je bio mršav i suh, i tamna pergamentna koža bila mu je nategnuta preko
kostiju.
Inokentij osjeti kako ga obuzima neki osjećaj sigurnosti i blagostanja. Ovdje, u ovoj sobi,
koja je brujala od živahnog razgovora, smijeha i jarkih boja, i sama pomisao da bi ga mogli
uhapsiti činila mu se nemoguća. I posljednji ostatak straha u dubini srca iščezao je. Brzo je
pio, opustio se i veselo gledao oko sebe u te ljude koji nisu znali ništa o njegovoj tjeskobi.
Osjećao se sad kao miljenik bogova. Makarigin, pa čak i Slovuta, koji bi drugom prilikom
možda izazvali njegov prezir, sada su mu se činili čovječni i dragi, kao da ga i oni lično
zaštićuju.
»Epikur?« on blistavih očiju prihvati izazov. »Da, ja sam njegov sljedbenik. Ne poričem.
Ali vjerojatno bih vas iznenadio kad bih vam rekao da je ’epikurejac’ riječ koja se obično
krivo shvaća. Kad ljudi žele reći da je netko previše pohlepan za životom, razvratnik,
raskalašen − ukratko, svinja − kažu za njega da je ’epikurejac’. Ne, čekajte malo, ozbiljno
govorim«, reče on sprečavajući Makarigina da ga prekine; sada je govorio uzbuđeno,
okrećući visoku vinsku čašu tankim, osjetljivim prstima. »Zapravo, Epikur zastupa upravo
suprotno od onoga što se obično misli. On uključuje nezasitne želje među tri osnovna zla koja
priječe ljudsku sreću. On kaže: ljudskom je biću zapravo potrebno vrlo malo, i stoga njegova
sreća ne ovisi o sudbini. On nas uopće ne potiče na orgije. Istina je da običan ljudski užitak
smatra najvišim dobrom. Ali on dodaje: kako se svi užici ne pojavljuju onog časa kad ih
zaželimo, već njima prethode razdoblja nezadovoljene želje, dakle, nedostatka užitka, on
smatra da je najbolje odreći se svih želja osim najskromnijih. Tako njegovo naučavanje
oslobađa čovjeka od straha pred udarcima sudbine… I zato je on veliki optimist, taj Epikur!«
»Ma nemoj reći!« reče Galahov iznenađeno i izvuče notes sa sićušnom olovkom od
slonove kosti. Usprkos svojoj meteorskoj slavi Galahov se nije pravio važan; mogao se šaliti i
pljeskati ljude po leđima jednako drugarski kao svaki drugi. Nekoliko pramenova bijele kose
već je zanimljivo blistalo iznad njegovog prilično tamnoputog, punog lica.
»Daj, natoči mu još!« reče Slovuta Makariginu, pokazujući Inokentijevu praznu čašu.
»Inače će nam uši napuniti!«
Makarigin mu natoči još vina i Inokentij ga s užitkom ispije. Tek sad, kad ju je tako
spretno obranio, učinila mu se Epikurova filozofija dostojnom nasljedovanja.
Radović se nasmiješio tom neobičnom credu. Nije pio ni kapi alkohola (bio mu je
zabranjen), i veći dio večeri prosjedio je nepomičan, ozbiljan, odjeven u nekakav strogi,
poluvojnički kaput, sa strogim naočalima jeftinih okvira. Sve donedavno, kad god bi pošao
na šetnju u Sterlitamaku nosio bi buđonijevski šljem, baš kao što je nosio u građanskom ratu
ili za vrijeme NEP-a − ali danas je to izazivalo smijeh prolaznika i lavež pasa. Naprosto je bilo
nemoguće nositi ga sad u Moskvi − milicija to ne bi dopustila.
Slovuta, kojega je lice bilo mlohavo ali ne staro, odnosio se prema Makariginu pomalo
svisoka. Njegovo unapređenje u general-lajtnanta već je bilo potpisano. Međutim, bio je
uglavnom zadovoljan što ovdje sjedi s Galahovom i zamišljao je kako će, pošto nešto kasnije
ode s ove zabave na drugu, kao slučajno primijetiti da je upravo pio s Koljom Galahovom,
koji mu je rekao… Zapravo Galahov mu nije rekao ništa i držao se vrlo rezervirano,
vjerojatno smišljajući novi roman. I tako se Slovuta, zaključivši da ovdje za njega više nema
ništa, spremio da ode.
Baš u tom trenutku sva je omladina odjurila da pleše. Makarigin je rekao sve čega se
mogao sjetiti da bi nagovorio Slovutu da još malo ostane, i napokon je stao uporno
zahtijevati da gost pogleda njegov »duhanski oltar«. Makarigin je u svojoj radnoj sobi imao
zbirku raznih duhana kojom se veoma ponosio. On sam obično je pušio bugarski duhan za
lulu, koji je nabavljao preko prijatelja, a uveče, kad bi se napušio lule do mile volje, prešao bi
na cigare. Ali silno je volio zaprepastiti svoje goste nudeći im različite vrste duhana redom.
Vrata radne sobe bila su odmah iza njega, i on ih je otvorio i pozvao Slovutu i svoje
zetove da pođu za njim. Ali Inokentij i Galahov su odbili, ispričavajući se da moraju pripaziti
malo i na svoje žene. Tužilac je bio uvrijeđen; ne samo to, bojao se da će Dušan reći nešto
nezgodno. Pustivši Slovutu da prvi uđe u radnu sobu, okrenuo se svom prijatelju i zaprijetio
mu prstom.
Zetovi se nisu žurili da potraže svoje žene. Bili su u onim sretnim godinama − Galahov je
bio nekoliko godina stariji od Inokentija − kad su ih još smatrali mladima, ali ih nitko nije
tjerao da plešu. Mogli su se prepustiti užitku muškog razgovora, okruženi napola praznim
bocama i ritmom daleke glazbe.
Galahov je baš prošloga tjedna počeo razmišljati o tome da napiše nešto o
imperijalističkim zavjerama i borbi sovjetskih diplomata za mir. Ovaj put to nije zamislio kao
roman, već kao dramu − tako je mogao izbjeći mnoge stvari o kojima ništa nije znao, kao što
su pojedinosti o unutrašnjem uređenju zgrada i odjeći. Sad je iskoristio ovu priliku da
porazgovori sa svojim šurjakom, nadajući se da će kod njega naći neke tipične odlike
sovjetskog diplomata i karakteristične pojedinosti iz života na Zapadu. Trebalo je da se
radnja drame odvija na Zapadu, ali sam Galahov proveo je tamo vrlo malo vremena na
nekom naprednom kongresu. Galahovu je bilo jasno da nije naročito pametno pisati o načinu
života, o kome ništa ne znaš, ali, posljednjih godina sve mu se više činilo da bi bilo lakše
napisati fantastične priče o stanovnicima mjeseca nego priče o istinskom životu oko njega,
gdje je svaka tema bila nabijena nizom opasnosti.
Razgovarali su približivši glave preko stola; služavka je zveckala posuđem dok ga je
odnosila, glazba je dopirala iz susjedne sobe, a dolje se čulo metalno mrmljanje televizora.
»Privilegij je pisca da postavlja pitanja«, složi se Inokentij, a oči su mu još sjale kao onda
kad je branio Epikura.
»Možda je to njegova nesreća«, primijeti Galahov.
Njegova plosnata bijela olovka od slonove kosti ležala je spremna na stolnjaku…
»U svakom slučaju, pisci me uvijek podsjećaju na isljednike, ali isljednike koji nikad ne
idu na dopust, nikad se ne odmaraju; u vlaku ili za čajnim stolom, na sajmištu ili u krevetu
oni uvijek istražuju zločine, stvarne i izmišljene.«
»Drugim riječima, podsjećaju nas da imamo savjest?«
»Pa, čitajući vaše časopise rekao bih: ne baš uvijek.«
»Ali mi ne istražujemo zločine čovjeka, već njegovo dostojanstvo, njegove odlike.«
»I upravo u tome vaš je rad suprotan djelovanju savjesti. Dakle, ti znači želiš napisati
knjigu o diplomatima?«
Galahov se nasmiješio. Bio je to muževan smiješak u skladu s njegovim krupnim crtama
lica, tako malo nalik nježnim crtama njegovog šurjaka.
»Ono što hoćeš, Ink, i što nećeš, ne odlučuje se baš tako jednostavno kao u
novogodišnjim intervjuima. Čovjek priprema materijal daleko unaprijed… Ne mogu ispitivati
bilo kojeg diplomata. Imam sreću što si mi rođak.«
»Tvoj izbor je mudar. Diplomat, koga ne poznaš, napričao bi ti svakakve laži. Napokon,
mi moramo prilično toga prikriti.«
Gledali su jedan drugoga ravno u oči.
»Razumijem. Ali… nije mi potrebno upoznati tu stranu tvog posla. Za mene…«
Aha! Dakle, tebe uglavnom zanima život u ambasadi, običan radni dan, primanja,
predaja akreditiva.«
»Ne, dublje od toga! Kako posao koji obavlja utječe na dušu sovjetskog diplomata…«
»Aha! Na njegovu dušu! Dobro, razumijem! Shvaćam. I do kraja večeri reći ću ti sve. Ali
prvo objasni ti meni nešto… Zašto si napustio temu rata? Jesi li je iscrpio?«
Galahov strese glavom. »Nemoguće je nju iscrpiti.«
»Istina, imali ste vi sreću s tim ratom. Taj sukob, te tragedije − gdje bi to inače mogli
naći?«
Inokentij ga je veselo gledao.
Pisac se namršti i uzdahnuvši reče: »Tema rata urezana mi je u srce.«
»Pa napisao si remek-djela na tu temu.«
»I za mene je ona vječna. Vraćat ću joj se do smrti.«
»Možda ne bi smio?« upita Inokentij vrlo tiho i oprezno.
»Moram!« odgovori Galahov savladan osjećajem. »Rat uzdiže dušu čovjekovu…«
»Dušu? Da«, složi se Inokentij brzo, »ali pogledaj samo u što se pretvorila literatura o
ratu. Najuzvišenije su teme opisivanje kako se zauzima borbene položaje, kako se usmjeruje
razorna vatra; ’nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti’; komandantova je riječ zakon. Ali sve je
to navedeno u vojnim statutima mnogo uspješnije nego u literaturi. Da, naravno, uz put
pokazujete i kako je naporno tim jadnim vojnim komandantima čitati zemljopisne karte.«
Galahov se smrknuo.
Inokentij brzo pruži ruku preko stola i položi je na Galahovljevu, rekavši bez trunke
ruganja u glasu: »Nikolaj, zar književnost zaista mora ponavljati vojne statute? Ili novine? Ili
parole? Majakovski je, na primjer, smatrao čašću da koristi isječak iz novina kao epigraf za
pjesmu. Drugim riječima, smatrao je čašću da se ne uzdiže iznad novina! Ali onda, čemu
uopće literatura? Napokon, pisac je učitelj naroda; barem smo ga mi uvijek tako shvaćali. A
veliki pisac: oprosti, možda to ne bih smio reći, spustit ću glas − veliki pisac je, da tako
kažem, druga vlada. I zato ni jedan režim nikad nije volio velike pisce, već samo malene.«
Šurjaci su se rijetko susretali i nisu jedan drugog dobro poznavali. Galahov oprezno
odgovori: »Ono što ti govoriš vrijedi samo za buržujski režim.«
»Ma naravno, naravno«, reče Inokentij dobroćudno. »Mi imamo potpuno drugačije
zakone. Mi imamo zanimljivu vrst literature koja se ne stvara za čitaoce, već za pisce.«
»Hoćeš reći da nas mnogo ne čitaju?« Galahov je bio u stanju slušati kao i stavljati vrlo
ogorčene primjedbe o književnosti i o svojim vlastitim knjigama, ali jednoga se uvjerenja
nikako nije mogao odreći: da ga čitaju, i to da ga čitaju mnogo. (Na isti je način Lanski
vjerovao da njegovi kritički eseji oblikuju ukus, pa čak i karakter velikog broja ljudi.) »Imaš
krivo. Čitaju nas, možda i više nego zaslužujemo.«
Inokentij žurno odmahne rukom.
»Ne, nisam to mislio… Ah, glupost… Tast mi je dao previše vina pa sam sad posve
nesuvisao. Kolja, vjeruj mi: ne govorim ovo zato što smo u rodu, ja ti zaista želim dobro, u
tebi ima nešto što se meni vrlo sviđa… Zato sam prisiljen da te upitam… na svoj način: jesi li
razmišljao o tome, kako ti shvaćaš svoje mjesto u ruskoj književnosti? Napokon, ti bi već
mogao izdati svoja djela u šest svezaka. Imaš trideset sedam godina − u to je doba Puškin već
bio gotov. Tebi ne prijeti ta opasnost. Ali ipak, ne možeš izbjeći pitanje − tko si? Kakvim si
idejama obogatio ovo naše izmučeno doba?… Osim, naravno, onih nedvojbenih ideja, kojima
te opskrbljuje socijalistički realizam?«
Mišići pod Galahovljevim čelom i obrazom lagano su se ustalasali.
»Dodirnuo si… bolnu tačku«, odgovori on, zureći u stolnjak. »Koji se ruski pisac nije
potajno odmjeravao prema Puškinovom fraku? Ili Tolstojevoj košulji?« Dva puta je okrenuo
olovku na stolnjaku i pogledao Inokentija očima koje sada nisu ništa skrivale. Osjećao je
potrebu da izgovori sve ono što ne bi mogao reći u književnim krugovima.
»Kad sam bio dječak, na početku petoljetke, činilo mi se da bih umro od sreće kad bih
vidio svoje ime odštampano ispod pjesama. Činilo mi se da bi to već bila besmrtnost… Ali
eto…«
Saginjući se da pomakne stolice, prišla im je Dotnara.
»Ini! Kolja! Nećete me otpremiti? Vodite li jako mudar razgovor?« Ljupko je naškubila
usne.
Inokentij ju je ispitivački pogledao. Plavi uvojci padali su joj slobodno na ramena baš
kao i prije devet godina. Igrala se krajevima svog pojasa dok je čekala da joj odgovore. Njena
haljina višnjeve boje isticala joj je ružičaste obraze.
Inokentij je ovakvu nije vidio dugo vremena. Posljednjih nekoliko mjeseci uporno je
isticala svoju nezavisnost, razliku između svojih pogleda na život i njegovih. Ali tada se nešto
u njoj slomilo − ili joj se u srce uvukao predosjećaj o rastanku? − i postala je tako pokorna,
tako nježna. I premda joj nije mogao oprostiti ono dugo razdoblje nerazumijevanja i
otuđenja, premda je znao da ne može pomaknuti sat natrag, ipak je ta njena pokornost u
njegovoj duši izazvala toplinu. Sad ju je privukao da sjedne kraj njega, premda je tako
prerano prekinuo razgovor sa šurjakom. Bila je još vitka i gipka; dok je sjedila tako blizu
njega, svatko je mogao jasno vidjeti da voli svog muža i da joj je dobro kraj njega. Inokentiju
je načas palo na um da bi zbog njene budućnosti bilo bolje da ne izigravaju intimnost koja ne
postoji. Ali joj je ipak nježno gladio ruku u rukavu višnjeve boje.
Olovka od slonove kosti ležala je na stolu neupotrijebljena.
Oslonivši se na laktove, Galahov se zagledao kraj muža i žene kroz veliki prozor
osvijetljen svjetlima Kalužskih vrata. On nije bio u stanju iskreno govoriti o sebi u nazočnosti
neke ženske.
Ali eto − počeli su štampati njegove sabrane poeme; na stotine kazališta po čitavoj
zemlji, ugledajući se u glavni grad, postavljala su na scenu njegove drame; mlade su djevojke
prepisivale njegove stihove i učile ih napamet; za vrijeme rata, najznačajnije novine rado su
mu ustupale prostor; okušao se u eseju, noveli i kritici; napokon, izišao mu je i roman i
postao je laureat Staljinske nagrade. Što sad? Bilo je to čudno: imao je slavu, ali ne i
besmrtnost.
Ni sam nije opazio čime je i kada opteretio pticu svoje besmrtnosti, tako da nije mogla
uzletjeti. Možda je jedini trenutak njenog istinskog zamaha sačuvan u onih nekoliko stihova
koje su mlade djevojke sad učile napamet. Njegove drame, njegove novele i njegov roman
umrli su stojeći prije nego je navršio trideset i sedmu.
Ali zašto bi čovjek morao čeznuti za besmrtnošću? Većina Galahovljevih drugova nije za
nju ni marila; njima je bilo mnogo više stalo do sadašnjeg položaja, do toga kako im stvari
idu za života. K vragu i besmrtnost, govorili su; nije li mnogo važnije utjecati na tok događaja
u sadašnjosti? A utjecaja su imali. Njihove su knjige služile narodu; objavljivale su se u
golemim tiražima; stizale su po sistemu automatske masovne distribucije u sve knjižnice; i
bili su im posvećeni posebni mjeseci reklame. Naravno, nisu mogli pisati baš istinu. Ali tješili
su se mišlju da će se jednog dana stvari promijeniti, i da će se onda vratiti ovim vremenima i
ovim događajima, i iskreno ih pribilježiti, revidirajući i ponovo preštampavajući svoje stare
knjige. Sada se moraju usredotočiti na onu četvrtinu, osminu, šesnaestinu − oh, do vraga,
tridesetdruginu istine, koja je bila moguća! Jer, i malo je bolje nego ništa.
Ali Galahova je tištalo što je sve teže postajalo napisati novu stranicu. Natjerao je sam
sebe da piše po strogom dnevnom redu, borio se protiv zijevanja, protiv svog lijenog mozga,
protiv misli koje ga ometaju, protiv osluškivanja dolazi li, recimo, poštar, protiv čitanja
novina. Mjesecima je pokušavao da ne gleda u Tolstoja, jer mu se uporni tolstojevski stil
uporno neprestano nametao. Pazio je da mu radna soba bude dobro prozračena i da bude
uvijek ugrijana na tačno osamnaest stupnjeva, da stol bude uvijek čist − inače nije mogao
pisati.
Kad god bi započeo neki veliki novi posao sav bi usplamtio, kleo bi se i svojim
prijateljima i samome sebi da ovog puta neće praviti nikakvih ustupaka ni prema kome, da će
ovog puta napisati pravu knjigu. Prvih nekoliko stranica radio bi s oduševljenjem. Ali uskoro
bi opazio da ne piše sam; da pred sobom sve više osjeća prijeteću nazočnost osobe za koju
piše; da nehotice prečitava svaki odlomak očima tog čovjeka. Taj čovjek nije bio čitalac,
sugrađanin ili prijatelj; nije bio čak ni bilo koji kritičar − uvijek je to, zbog nečega, bio samo
najznačajniji kritičar, slavni Žabov.
Galahov je zamišljao Žabova kako čita njegovo novo djelo i kako piše dugi članak protiv
njega preko čitavog stupca u Literarnoj Gazeti − a to se već zaista i događalo. Naslov eseja bi
bio »Odakle vjetar puše?« ili »Još o stanovitim pomodnim tendencijama na našem utrtom
putu«. Svoj napad ne bi počeo izravno, već s nekoliko sakrosanktnih riječi iz Bjelinskog ili
Njekrasova, s kojima se samo nitkov ne bi složio. Tada bi pažljivo izvrnuo te riječi naglavce,
prikazujući ih u nekom posve različitom svjetlu, tako da bi Bjelinski ili Hercen jasno
posvjedočili, kako ta nova knjiga otkriva Galahova kao antisocijalno, antihumano biće, koje
stoji na potpuno klimavim filozofskim temeljima.
I tako bi, odlomak za odlomkom, Galahov pokušavao predusresti žabovljeve primjedbe i
prilagoditi im se; i knjiga bi se malodušno nastavljala, sve dosadnija, poslušno se
podvrgavajući kalupu.
Kad bi već bio na pola puta, Galahov bi uvidio da se njegova knjiga tiho izmijenila, da i
opet nije onakva kakvu je želio…
»A osobine naših diplomata?« reče Inokentij s tužnim smiješkom, rastreseno milujući
zglob svoje žene. »Pa što bih mogao reći? Možeš i sam zamisliti. Visoka idejnost. Krajnja
principijelnost. Duboka odanost našim ciljevima. Duboka lična odanost Josifu Visarionoviču.
Nepokolebljivo pokoravanje direktivama iz Moskve. Neki odlično znaju strane jezike, neki
slabije. A neki − pa recimo, nekolicina − veoma su skloni tjelesnim užicima. Zato što, kako
oni kažu, živimo samo jednom… Ali to više nije tipično.«
 58
FOSIL
Radović kao da je odavno bio osuđen na neuspjeh: njegova su predavanja otkazali još
tridesetih godina; knjige mu nisu objavljivali; a povrh svega napale su ga najrazličitije
bolesti. U grudima je imao krhotinu Kolčakove granate, čir na dvanaestercu vukao se već
petnaest godina, a čitav niz godina morao je svako jutro vršiti mučnu operaciju ispiranja
želuca, bez čega ne bi mogao ni jesti, ni živjeti.
Ali sudbina, koja znade mjeru i u svojoj tiraniji kao i u sklonosti, zaštićivala je Radovića
upravo tim nedaćama. Premda je bio dobro poznati lik u krugovima Kominterne, Radović je
ostao netaknut za vrijeme najkritičnijih godina naprosto zato što nikad nije izlazio iz bolnice.
Isto tako su prije godinu dana, kad su sve Srbe koji su ostali u Sovjetskom Savezu ili uhapsili
ili natjerali u antititovski pokret, Radovića opet previdjeli, jer nije bio u opticaju zbog slaba
zdravlja.
Svjestan opasnosti svog položaja, Radović se neprestano trudio da se suzdrži, da nikad
ne govori ono što misli, da nikad ne zapada u neku fanatičnu raspravu; činio je sve što je
mogao da živi dosadnim životom invalida.
Suzdržavao se i u ovom trenutku, u čemu mu je pomagao duhanski stol. Ovalni stolić iz
rezbarene ebanovine imao je posebno mjesto u radnoj sobi. Kartonske cjevčice, mali stroj za
punjenje, zbirka lula na stalku i velika pepeljara od sedefa bili su poredani na stoliću. Do
njega je stajao ormarić od karelijske brezovine, nalik na sićušnu apoteku s brojnim
ladičicama, od kojih je svaka sadržavala poseban tip cigarete, cigara, duhana za lulu, pa čak i
burmuta. Sve to zajedno Makarigin je nazivao »duhanski oltar«.
Šutke slušajući Slovutino izlaganje o pripremama za bakteriološki rat, o odvratnim
zločinima koje su japanski oficiri počinili protiv čovječanstva (o kojima je sudio na osnovu
proučavanja službenog materijala, sakupljenog tokom istražnog postupka), Radović je
pregledavao i s užitkom mirisao sadržaje ladica s duhanom, i nije se mogao odlučiti koji da
odabere. Za njega je pušenje bilo ravno samoubojstvu, svi su mu njegovi liječnici to
kategorički branili, ali budući da su mu isto tako branili da jede i da pije − te zapravo nije
gotovo uopće ništa pojeo za večerom − njegovi osjeti okusa i mirisa bili su posebno osjetljivi
na različite vrsti duhana. Život bez pušenja činio mu se krajnje dosadnim. Na sve prigovore
protiv njegove omiljene razonode odgovarao je: »Fumo, ergo sum«, našto bi smotao nekoliko
listova najprostijeg jeftinog duhana, koji je sada pretpostavljao ostalima s obzirom na svoje
skučene financijske prilike. U Sterlitamaku, za vrijeme evakuacije, obično je kupovao listove
od staraca na poljima i sam ih sušio i sjekao. Sad je, u dokolici svog momaštva, utvrdio da mu
rukovanje duhanom mnogo pomaže procesu mišljenja.
Činjenica je da Radović, čak da se i nije suzdržavao, ne bi imao ništa tako strašno da
kaže. On je bio marksist, meso njihova mesa, krv njihove krvi, i o svemu je sudio vrlo
pravilno. Međutim, Staljinova je svita bila daleko više alergična na neznatne razlike u tonu i
nijansi nego na potpuno kontrastne boje, i zbog onih sitnih devijacija koje su Radovića
razlikovale od ostalih mogao je biti smjesta likvidiran.
I tako je on srećom šutio, a razgovor je prešao s Japanaca na uspoređivanje osobina
cigara, u koje se Slovuta uopće nije razumio, te se, štaviše, zamalo zagušio nespretno
povučenim dimom. Zatim je razgovor skrenuo na tužioce: ne samo da se teret njihova posla
nije smanjivao s godinama, već je, premda je bilo sve više tužilaca, postajao sve veći.
»A što kaže statistika o zločinu?« upita Radović, nepokretan izvana, zatvoren u oklop
svoje pergamentne kože.
Statistika nije govorila ništa: bila je nijema i nevidljiva, i nitko nije znao da li još uopće
postoji.
Ali Slovuta odgovori: »Statistika kaže da broj zločina u našoj zemlji opada.«
On nije pročitao samu statistiku, već ono što se o njoj govorilo u nekom časopisu.
 I dodao je istim iskrenim tonom: »Ipak, ima još uvijek mnogo zločina. Nasljedstvo starog
režima. Narod je vrlo pokvaren. Zatrovan buržoaskom ideologijom.«
Tri četvrtine onih koji su u to vrijeme prolazili kroz sudnice odrasli su poslije 1917, ali ta
činjenica Slovuti uopće nije pala na um: to nije nigdje pročitao.
Makarigin potvrdno kimne glavom − u to ga nije trebalo uvjeravati!
»Kad nam je Vladimir Iljič govorio da će kulturna revolucija biti mnogo teža od
oktobarske revolucije, nismo to mogli zamisliti! Tek sada razumijemo kako je bio
dalekovidan.«
Makarigin je imao visoko četvrtasto čelo i isturene uši.
Pušili su i zajednički zadimili čitavu radnu sobu.
Makariginova je radna soba bila namještena vrlo različitim predmetima. Bio je tu pisaći
stol, nečija starina, na osam okruglih i čvrstih nožica, a na njemu pisaći pribor po najnovijoj
modi, s pola metra visokim modelom Spaske kule sa satom i zvijezdom. Dvije masivne
tintarnice u obliku tornjića kremljskog zida bile su suhe − magistar pravnih nauka
Makarigin već je davno prestao pisati kod kuće; vrijeme koje je provodio u uredu doticalo mu
je za sve, a tintarnice su i tako bile beskorisne, budući da je pisma pisao naliv-perom. Iza
staklenih vrata ormara za knjige bili su poredani pravni priručnici i nekoliko uvezanih
godišta časopisa Država i pravo. Bile su tu također i stara Velika sovjetska enciklopedija (s
greškama i neprijateljima naroda), i nova Velika sovjetska enciklopedija (također s
neprijateljima naroda), i Mala enciklopedija (također s greškama i neprijateljima naroda).
Makarigin se nije poslužio ni jednim od tih djela već dugo vremena, pa čak ni beznadno
zastarjelim, premda još uvijek valjanim kaznenim zakonikom 1926. − sve je to tako uspješno
nadomjestio niz manje-više tajnih direktiva, od kojih je svaku poznavao po broju − 083 ili
005 povlaka 2742. Te direktive koje su u sobi usredotočile svu mudrost pravosuđa, bile su
uvezane u malom fasciklu i nalazile se na Makariginovom radnom mjestu. Knjige u njegovoj
radnoj sobi nisu bile tu da bi se čitale već da bi impresionirale posjetioce. Jedina literatura
koju je Makarigin zaista čitao, noću, ili u vlaku, ili za vrijeme dopusta bila je sakrivena u
zaključanom ormaru: to su bili kriminalni romani.
Nad tužiočevim stolom visio je golemi portret Staljina u uniformi generalissima, a malo
poprsje Lenjina stajalo je na polici.
Slovuta, trbušast, debeo tako da mu je uniforma bila nategnuta, a meso se prelijevalo
preko visokog ovratnika, s odobravanjem je razgledao radnu sobu.
»Dobro ti živiš, Makarigin! Tvoj stariji zet je dva puta primio Staljinsku nagradu, je li?«
»Dva puta«, ponovi tužilac zadovoljno.
»A mlađi je prvi savjetnik?«
»Za sada tek drugi.«
»Ne brini bistar je on momak; dok treneš okom bit će ambasador! A za koga misliš udati
najmlađu?«
»Najmlađu? Pokušao sam već nekoliko puta, ali djevojka je tvrdoglava. Neće ni da čuje.
A i tako već predugo čeka.«
»Školovana je? Čeka inženjera?«
Kad se Slovuta smijao, trbuh mu se tresao i čitavo bi se tijelo još više napuhalo. »Za
osamsto rubalja mjesečno? Udaj ti nju za čekista − tako je, udaj je za čekista, to je čvrsta
investicija!
E pa onda, Makarigin, najljepša hvala što si me se sjetio; ne smiješ me zadržavati, znaš,
ljudi me čekaju a skoro će jedanaest. Zdravo mi bio i ti, profesore, nemoj pobolijevati.«
»Sve najbolje, druže generale.«
Radović je ustao da se pozdravi, ali Slovuta mu nije pružio ruku. Radovićev uvrijeđeni i
prezrivi pogled slijedio je okrugla široka leđa Slovutina koga je Makarigin otišao ispratiti do
kola.
Ostavši sam s knjigama, Radović je smjesta usredotočio svoju pažnju na njih. Prelazeći
rukom po policama izabrao je napokon malo oklijevajući, jedan svezak Plehanova. Upravo je
odlučio da sjedne s njim u naslonjač kad mu je pogled privukla mala knjižica u živahnom
crnom i crvenom uvezu na Makariginovom stolu te je uzeo i nju. Ali ta druga knjiga kao da
mu je opekla beživotne, pergamenaste ruke. Bila je to nedavno objavljena knjižica pod
naslovom Tito, izdajnički maršal, koju je napisao neki Renaud de Jouvenel; prvo izdanje od
milijun primjeraka upravo je izišlo iz štamparija.
Tokom posljednjih dvanaestak godina kroz Radovićeve ruke prošla je golema količina
infamnih, klevetničkih, potpuno lažnih knjiga, ali učinilo mu se da nikad još nije u rukama
držao ovakvu gadost. Iskusnim okom čovjeka koji poznaje knjige preletio je njene stranice, i
za nekoliko minuta uvidio je komu je ta knjiga potrebna i zašto, kakva je ništarija njen pisac
i koliko će u duši javnosti izazvati još nove žuči protiv Jugoslavije, koja to ničim nije
zaslužila. Pošto je pročitao rečenicu, koja mu je privukla pogled: »Nema potrebe potanko se
zadržavati na motivima koji su Laszla Rajka naveli da prizna; činjenica da je priznao znači da
je bio kriv« − Radović je s gađenjem odbacio knjigu.
Naravno da nije bilo potrebno potanko se zadržavati na njegovim motivima! Nije
potrebno zadržavati se na tome, da su Rajka mlatili tokom preslušavanja, mučili ga glađu i
nesanicom, a možda ga i povalili na pod i udarali ga čizmama po genitalijama. (U
Sterlitamaku je stari zatvorenik Adamson, s kojim se zbližio već pri prvim riječima koje su
izmijenili, pripovijedao Radoviću o nekim tamošnjim omiljenim metodama.) Nema potrebe!
Činjenica da je priznao znači da je bio kriv!
Summa summarum staljinističkog pravosuđa!
Ali Jugoslavija je bila previše duboka rana, suviše bolna da bi se je dodirivalo u
razgovoru s Makariginom. I tako, kad se on vratio, bacivši nehotični zaljubljeni pogled na
svoje novo odlikovanje (»nije to toliko sama medalja, koliko činjenica da te ne zaboravljaju«),
Dušan je sjedio u naslonjaču, suzdržavajući se, zureći u Plehanova.
»Hvala ti, Dušane, što nisi ništa izbrbljao. Bojao sam se da ćeš nešto bubnuti!« reče
Makarigin, izvlačeći cigaru i teško se bacivši na divan s uzdahom olakšanja.
»A što misliš da sam mogao bubnuti?« upita Radović malo iznenađeno.
»Što si mogao bubnuti?« Tužilac odsiječe vršak cigare. »Bilo što. Ti ne možeš, a da nešto
ne izlaneš.« On pripali cigaru. »Kad je govorio o Japancima, sve su ti se usta trzala od želje
da proturječiš.«
Radović se uspravi. »Zato što je to sve namješteno, i to se može namirisati na deset
tisuća kilometara.«
»Zar si sišao s uma, Dušane? Pa to je partijska stvar! Kako to možeš nazivati
namještenim?«
»Nema to nikakve veze s Partijom! Zar ti zoveš Slovutu Partijom? Zašto smo tek sada,
1949, otkrili pripreme kojima su se bavili 1943? Napokon, oni su već četiri godine naši
zarobljenici. A uostalom, koja se zemlja, ako vodi rat, ne priprema da ga zaoštri? Kako možeš
biti tako povodljiv? Valjda vjeruješ i da nam Amerikanci bacaju krumpirovu zlaticu iz
aviona?«
Makariginove isturene uši porumenješe.
»Pa, moglo bi biti, a ako baš i ne bacaju, što onda? To je vladina politika − to je kao na
sceni: moraš govoriti glasnije, moraš se služiti šminkom. Inače publika ne bi shvatila o čemu
je riječ.«
Lica kao pergamenat, Radović je nastavio listati svezak Plehanova. Makarigin je šutio i
pušio, slijedeći neku misao koja mu je neprestano izmicala.
Ubrzo se prisjetio. Posrijedi je bila njegova kći Klara. Naizgled je sve bilo u redu s
Makariginovim kćerima, ali zapravo se s Klarom, najmlađom, njegovom ljubimicom, koja je
bila najviše nalik na majku, već dugo vremena događalo nešto loše, osobito posljednjih
mjeseci. Kad su objedovali utroje, nije to više bio miran odmor u obiteljskom krugu kao
nekad, već se sve pretvaralo u ružnu prepirku. Klara je odbacivala svaku temu koja je bila
jednostavna i ljudska, i o kojoj se moglo raspravljati tako da ne ometa probavu, a umjesto
toga svaki je razgovor navodila na svoje »nesretnike« s kojima je radila i prema kojima je
očigledno odbacila svaki oprez i budnost. Postala je žrtvom sentimentalnosti; patetično je
tvrdila da među njima ima nevinih; vrijeđala je oca i optuživala ga, očigledno uvjerena da je
baš on bio odgovoran za osuđivanje nevinih ljudi. Znala bi se strahovito razbjesnjeti i
uglavnom bi u bijesu odlazila od stola, ne dovršivši ručak.
Prije nekoliko dana otac je zatekao Klaru u blagovaonici: stavila je jednu cipelu na
kredenc, zakucavala u nju čavao svijećnjakom i pjevuckala nekakve čudnovate nerazumljive
riječi kao »udaraj, bubnju, udaraj« na melodiju koju je njen otac smjesta prepoznao.
Trudeći se što je više mogao da ostane miran, on primijeti: »Mogla bi odabrati neku
drugu pjesmu za takav posao, Klara. A ’Suzama je obliven beskonačan svijet’ − s tom
pjesmom na usnama ljudi su umirali, odlazili na robiju!«
Iz tvrdoglavosti, ili vrag bi znao iz čega, ona se naroguši i ljutito reče: »Ma, zamisli!
Plemeniti heroji! Odlazili na robiju! E, pa da znaš, odlaze i sada!«
»Što?« Tužilac je bio potpuno zatečen tako bestidnom i neopravdanom usporedbom.
Kako se može do te mjere izgubiti osjećaj za povijesnu perspektivu? Jedva se suzdržavao i
trudeći se da ne ošamari svoju kćer, istrgnuo joj je cipelu iz ruke i bijesno je bacio na pod:
»Kako se usuđuješ to uspoređivati! Partiju radničke klase s tim fašističkim talogom!«
Ona je bila tvrdoglava; čak i da je udariš ne bi zaplakala. Samo je stajala, nepomična, s
jednom nogom u cipeli, drugom u čarapi, na parketu:
»Ostavi se govorancija, tata! Kakva si ti radnička klasa! Bio si nekad dvije godine radnik,
jako davno, a sad si već trideset godina tužilac. I ti si mi neki radnik, a ni čekića nemaš u
kući! Radnik, a bojiš se približiti automobilu bez šofera! Postojanje određuje svijest − tako su
nas učili, zar ne?«
»Da, društveno postojanje, budalo mala! I društvenu svijest!«
»Dobro, a što po tebi znači društveno? Neki imaju palače, drugi kolibe; neki imaju kola, a
drugi − poderane cipele. Što je od toga društveno?«
Njen se otac gušio od bijesa i nemoći. I opet ta vječna nemogućnost da se mudrost
starije generacije razumljivo i kratko protumači budalastoj mladeži.
»Ti si glupa! Ništa ne razumiješ i ništa ne učiš!«
»Pa onda me nauči! Hajde, nauči me! Od kojeg novca živiš? Ne bi ti plaćali tolike tisuće
da nešto ne daješ zauzvrat!«
Bijesna munja obasjala joj je potamnjelo lice.
»Višak rada, glupačo! Čitaj Marxa. Ti imaš obrazovanje, struku − to je akumulirani rad, i
zato se dobiva veća plaća. A zašto tebi plaćaju osamnaest stotina rubalja u tvom institutu?
Što za to radiš?«
Baš u tom trenutku njegova je žena upala u sobu; čula je prepirku, pa je i ona stala koriti
Klaru što sama pokušava popraviti cipelu, umjesto da pozove i plati postolara. Zato postoje
postolari; nije potrebno uništavati svijećnjak i kredenc.
… Sada je, sjedeći na divanu, Makarigin zatvorio oči i vidio svoju kćer, svoju ljubljenu i
omraženu kćer, kako ga vješto obasipa uvredama; vidio ju je kako podiže cipelu koju je bacio
na pod, zuri u njega neko vrijeme, a zatim šepajući odlazi u svoju sobu.
»Dušane, Dušane«, uzdahnu Makarigin tiho. »Što da radim sa svojom kćeri?«
»S kojom kćeri?« iznenadio se Radović. I dalje je listao po Plehanovu.
Makariginovo se lice uopće nije sužavalo od sljepoočnica prema bradi. Široko četvrtasto
lice odgovaralo je ozbiljnoj društvenoj odgovornosti tužioca. Velike uši stršale su mu poput
sfinginih krila. Bilo je neobično vidjeti zbunjenost na takvom licu.
 »Kako se to dogodilo, Dušane? Kad smo gonili Kolčaka, tko je mogao zamisliti da će nam
djeca ovako zahvaliti?«
Ispričao je događaj s cipelom.
Radović je izvukao prljavi komadić jelenje kože iz džepa i veoma dirnut, obrisao naočale.
Bez njih je bio kratkovidan. Rekao je:
»Kraj mene stanuje jedan krasan mladić demobilizirani oficir. Katkada razgovara sa
mnom. Među ostalim mi je pričao kako se u vojsci uvijek služio istim zaklonom kao i vojnici.
Kad god bi došli njegovi starješine, uvijek su ga korili: ’Zašto nemaš poseban zaklon? Zašto ti
posilni ne kuha posebno? Ti ne poštuješ sam sebe! Zašto misliš da dobivaš oficirsko
sljedovanje!’ Međutim, taj mladić je imao odgoj poput našega, lenjinistički − čovjek to
naprosto ne može učiniti! To bi bilo uvredljivo! I zato mu je zapovjednik naprosto dao
naređenje: ’Ne sramoti svoj oficirski čin!’ A on se obratio vojnicima i rekao: ’Sagradite mi
zaklon! Unesite mi namještaj!’ Starješine su ga pohvalili: ’To si već davno morao učiniti.’«
»Pa, što bi ti htio?« namršti se tužilac. Stari Dušan postao je tokom godina neugodan.
Bio je ljubomoran zato što nije uspio, pa je morao podbadati druge.
»Što bih htio?« Radović opet metne naočale na nos i ustane, mršav i uspravan.
»Djevojka ima pravo! Na to su nas upozoravali. Čovjek mora biti u stanju učiti od svojih
neprijatelja.«
»Ti predlažeš da učimo od anarhista?« zapanjeno upita tužilac.
»Ni govora, Pjotre. Ja samo apeliram na partijsku svijest!« poviče Dušan, podižući ruku i
ispruživši dugački prst. »’Beskonačni svijet obliven suzama’? I − višak rada? Pa možda još i
nekoliko dodatnih honorara? Ti zarađuješ osam tisuća rubalja, zar ne? A čistačica dvjesta i
pedeset?«
Makariginovo je lice postalo potpuno četvrtasto. Na jednoj strani trzao mu se obraz.
»Ti si poludio u toj tvojoj špilji! Izgubio si svaku vezu sa stvarnošću! Što bi trebalo da
radim? Da odem sutra do njih i zatražim dvjesta i pedeset rubalja? Kako bih živio? Izbacili bi
me, pomislili bi da sam sišao s uma! Napokon, ostali se ne bune!«
Da bi podvukao svoj odgovor, Radović je, upirući prstom poput koplja, naglašavao riječi
kao da njima ubada.
»Moramo se pročistiti od te buržoaske truleži. Temeljito očistiti! Pogledaj u što si
ogrezao! Pjotr! U što si se pretvorio?«
Makarigin pruži ruku kao da se želi obraniti.
»Pa zašto sada živimo? Zašto smo se borili? Zar se ne sjećaš Engelsa? ’Jednakost ne znači
izjednačiti sve s nulom!’ Krećemo prema stanju u kojem će svatko uspijevati i cvjetati!«
»Ne skrivaj se iza Engelsa! Taj primjer koji si dao više je nalik na Feuerbacha: ’Tvoja
prva odgovornost je prema tebi samom. Ako si ti sretan, učinit ćeš i druge sretnima.’«
»Prekrasno rečeno!« reče Makarigin, plješćući rukama u znak odobravanja. »Eto, vidiš,
to nikad nisam ni pročitao. Pokaži mi gdje si to našao.«
»Prekrasno!« nasmije se Radović i čitavo mu se tijelo zatrese od užasnog smijeha nalik
na kašalj. »To je moral Wildeovog mlinara Hugha! Ne! Onome tko sam nije dvadeset godina
patio, zabranio bih da se bavi filozofijom.«
»Ti si sasušeni fanatik! Mumija! Prethistorijski komunist!«
»A nisi li ti malo prebrzo postao historijski?« Radović zgrabi sa stola uramljenu
fotografiju sjedokose žene koja je nosila kožnati kaput i držala mauzer u ruci. »Lena je bila
na strani Šljapnikova, zar se ne sjećaš? Trebalo bi da budeš sretan što je umrla. Da nije,
zacijelo ti ne bi dali da vodiš proces protiv Šahtinskog!«
»Ostavi to!« naredi mu Makarigin problijedivši iznenada. »Ne diraj uspomene! Fosilu!
Fosilu!«
»Nisam ja fosil! Ja samo tražim lenjinsku čistoću!« Radović je spustio glas. »Nitko ovdje
o njoj ne piše ni riječi. U Jugoslaviji radnici rukovode proizvodnjom. Tamo…«
Makarigin se nasmiješi ironično i neprijateljski: »Ti si Srbin; Srbinu je teško biti
objektivan. Ja to shvaćam i opraštam ti. Sjećaš li se što je Marx rekao o ’balkanskom
provincijalizmu’? Balkan nije čitav svijet.«
»Ipak…« usklikne Radović, ali se naglo prekine. Ovo je bila granica iza koje se moglo
slomiti čak i prijateljstvo nastalo u crvenoarmijskom odredu prije trideset godina. Bila je to
granica iza koje Pjotr Makarigin nije mogao biti ništa drugo do tužilac.
Radović se opet naborao u malog, pergamentnog čovječuljka.
»Hajde, nastavi, nastavi, fosilu!« zahtijevao je Makarigin neprijaznim glasom. »Hoćeš
reći da je polufašistički režim u Jugoslaviji socijalistička vlada? Hoćeš reći da je ono što mi
ovdje imamo devijacija? Konac revolucije? Stare optužbe! Davno smo ih slušali, ali oni koji
su se usudili da ih izreknu sad su na drugom svijetu. Još si zaboravio reći da smo osuđeni na
pogibiju u borbi s kapitalističkim svijetom. Jesi li to htio reći?«
»Ne! Ne!« ponovo je oživio Radović, dok mu je lice blistalo gledajući u budućnost. »To se
nikad neće dogoditi! Kapitalistički je svijet rastrovan neusporedivo gorim proturječnostima.
I kao što su svi u Kominterni prorokovali, ja čvrsto vjerujem da ćemo ubrzo biti svjedoci
oružanog sukoba između Amerike i Engleske za svjetsko tržište!«
 59
UŠLI SU PRVI U GRAD
U dnevnoj sobi plesali su uz muziku s golemog novog kombiniranog radio-gramofona.
Makariginovi su imali pun ormar ploča, među kojima su bili i govori Oca naroda, s njegovim
razvučenim samoglasnicima, mukanjem i stranim naglaskom. (Te se ploče moglo naći u svim
pristojnim kućama, ali, poput svih normalnih ljudi, ni Makariginovi ih nikad nisu slušali.
Bilo je tu i pjesama kao »Najdraži i najvoljeniji«, i pjesme o avionima koji »su prvi«, i
djevojkama koje dolaze »poslije njih«.) Međutim, slušati ove pjesme u ovoj kući bilo bi
jednako neumjesno kao ozbiljno razgovarati o biblijskim čudesima u salonu nekog plemića.
Ploče koje su se trenutno svirale bile su iz inozemstva, ploče koje se nisu mogle nabaviti ni u
trgovinama, niti su se izvodile na radiju, a među njima je bilo čak nekoliko emigrantskih
ploča s Leščenke.
U sobi do dnevne bilo je ugašeno centralno svjetlo. Klara je uključila televizor. Sobu je
resio i pijanino na kojemu nitko nije svirao otkako je kupljen; šareni pokrivač na poklopcu
nikad se nije skidao. Televizori su se upravo pojavili, i ekran nije bio veći od koverte. Slika je
bila pjegava i veoma nemirna. Kao radio-inženjer Klara je morala biti u stanju sama riješiti
taj problem, ali ona je radije pozvala Ženku. Premda trenutno potpuno pijan, on je dobro
znao svoj posao. (On je inače radio na snažnom uređaju, koji je ometao emisije stranih radio-
stanica.) Teturajući pomalo još je bio dovoljno pri svijesti da popravi sliku prije nego ga je
alkohol potpuno obuzeo.
Iz dnevne sobe staklena vrata su se otvarala na balkon, i kad bi se razmaknuli tamni
svileni zastori pružao se pogled na živahan promet Kalužskih vrata − na automobilske
farove, crvene i zelene semafore, crvene žmigavce − sve pod snijegom koji je padao i padao.
U sobi je bilo previše namještaja da bi osam parova moglo plesati istovremeno, pa su
plesali na smjenu. Upadljivo različit od živahnih lica djevojaka i revnog izraza poručnika
MVD-a bio je smiješak Lanskoga koji je izgledao kao da se ispričava, kao da želi da mu se
oprosti zbog toga što se bavi ovako površnom zabavom. Mladi referent s Lenjinskim
ordenom plesao je s Dinerom dok mu ona napokon, iskoristivši njegovu zbunjenost, nije
naredila da potraži drugu plesačicu. Tokom čitave večeri, tanušna djevojka ugodna lica,
jedna od Klarinih kolegica, nije skidala očiju s mladog službenika Vrhovnog sovjeta. On se
obično klonio obične omladine; međutim, umorno polaskan njenom pažnjom odlučio je da
nagradi tu mršavicu plesom. Počeo je svirati tustep. A poslije njega su svi stali zahtijevati
pauzu.
Jedna od djevojaka Baškirki počela je raznositi sladoled.
Mladi referent odveo je svoju partnericu do prozora kraj balkona gdje su u kutu bila dva
naslonjača, donio joj je sladoled i pohvalio je da dobro pleše. Ona se nasmiješila i kao da je
željela nešto reći. Primijetio je njen nervozni vrat i prilično ravne grudi pod tankom bluzom
i, iskoristivši činjenicu što su ih zastori djelomično sakrivali, blagonaklono joj je dodirnuo
ruku koja je počivala na koljenu. Djevojka je počela uzbuđeno govoriti:
»Vitalij Jevgenjevič, kakva sreća što sam vas ovdje našla! Molim vas nemojte se ljutiti na
mene što se usuđujem govoriti o poslovima kad niste u službi, ali vas je nemoguće uhvatiti u
Vrhovnom sovjetu.« (Vitalij je odmaknuo ruku s djevojčine.) »Već pola godine logorska
karakteristika mog oca i moja molba za pomilovanje leže u vašem sekretarijatu. Otac je
paraliziran.« (Referent se povukao kao da se brani u svoj naslonjač i žličicom iskopao malu
kuglicu sladoleda. Djevojka je već zaboravila na svoj sladoled i nespretno je rukom zahvatila
žličicu; žličica je odskočila, uprljala joj haljinu, pala na pod kraj balkonskih vrata i ostala
tamo ležati.) »On se više uopće ne može služiti desnom stranom! Još jedna kap − i gotov je!
Već je osuđen na smrt; zašto ga sad držite u zatvoru?«
Usne mladog službenika iskrivile su se u neugodnoj grimasi. »Znate, vrlo je… netaktično
od vas što ovdje sa mnom o tome razgovarate. Naš uredski telefonski broj nije tajna,
telefonirajte mi i ja ću vam zakazati sastanak. Uz put, po kojem je članu vaš otac osuđen −
po pedeset i osmom?«
 »Oh, ne, ne, nije!« uzvikne djevojka s olakšanjem. »Zar mislite da bih vas se usudila
moliti da je on politički? On je obuhvaćen zakonom od sedmog kolovoza!«
»U slučaju osuda od sedmog kolovoza također su odbačene molbe za pomilovanje.«
»Ali to je užasno! On će umrijeti u logoru! Čemu držati u zatvoru čovjeka koji je osuđen
na smrt?«
Mladi činovnik zurio je u djevojku raširenih očiju.
»Ako tako rezoniramo, što onda preostaje od zakonodavstva?« On se ironično nasmiješi.
»Napokon, njega je sud osudio. Zar to ne razumijete? I što to uopće znači ’umrijeti u
logoru’? Netko mora umrijeti i u logoru. Kad dođe vrijeme umiranju, zar je važno gdje se
umire?«
On ljutito ustane i ode.
Njegove su riječi odzvanjale onim uvjerenjem i jednostavnošću, koja čak i najspretnijem
govorniku ne daje mogućnosti da odgovori.
Netaktična djevojka šutke je pošla preko dnevne sobe u blagovaonicu, gdje su već bili
posluženi kolači i čaj i, tako da je Klara nije primijetila, obukla kaput u predvorju i otišla.
Klara je prčkala oko televizora tako da je slika postala još gora. (Ženka je nestao u
kupaonici.)
Pošto je ona mršava, zabrinuta djevojka prošla kraj njih, Galahov, Inokentij i Dotnara
prešli su u dnevnu sobu. Lanski im je došao u susret.
Mi posebno volimo one ljude koji nas znadu cijeniti. Lanski je s razumijevanjem ocijenio
ono što je Galahov dosad napisao, i očekivao je od njega još više − i stoga je s to većim
zadovoljstvom Galahov surađivao s Lanskim i pomagao njegovoj karijeri.
Aleksej je sad bio u onom veselom raspoloženju u kojem na zabavi čovjek može reći čak i
nešto pomalo drsko, a da ne ostavi loš dojam.
»Nikolaj Arkadevič!« usklikne on razvedrivši se. »Priznajte da u dubini duše uopće niste
pisac. Znate li što ste vi zapravo?« (To je zvučalo kao ponavljanje Inokentijeva pitanja, i
Galahov je bio malo u neprilici.) »Vi ste vojnik!«
»Vojnik, naravno!« I Galahov se nasmije muževnim smiješkom.
Malo je zažmirio kao da gleda nekamo daleko. Čak i najveći dani njegove literarne
karijere nisu njegovo srce ispunili takvim osjećajem ponosa, a iznad svega takvim osjećajem
čistoće, kao što ga je doživio onoga dana kad ga je neki ludi zanos natjerao da se probije do
štaba jednog gotovo opkoljenog bataljona. Tu je doživio artiljerijsku vatru, a poslije je, kasno
u noći, u skloništu koje se treslo od bombardiranja, jeo iz jednog lonca s četvoricom članova
štaba bataljona, i osjećao da je na ravnoj nozi s tim okorjelim ratnicima.
»Onda mi dopustite da vam predstavim mog ratnog druga s fronta, kapetana Ščagova.«
Ščagov je stao uspravno, ni ne trudeći se da zauzme pozu poštovanja. Njegov veliki ravni
nos i široko lice davali su mu veoma otvoren izgled.
Naprotiv, slavni pisac, kad je vidio odlikovanja, medalje i dva znaka za rane u borbi,
oduševljeno mu je i čvrsto stegao ruku. »Major Galahov«, nasmiješi se on. »Gdje ste se vi
borili? Hajde, sjednite i pričajte.«
Sjeli su na divan, stisnuvši Inokentija i Dotty. Htjeli su da i Lanski sjedne k njima, ali on
je napravio tajnovitu kretnju rukom i iščezao. Jasno da susret veterana iz prvih redova nije
mogao proći bez pića. Ščagov objasni da se sprijateljio s Lanskim jednog potpuno ludog dana
u Poljskoj, petog rujna 1944, kad su ruske snage u naletu prodrle sve do Nareva i prešle ga
tako reći na balvanima; znali su da prvog dana ide lako, ali da će ih skupo stajati ako čekaju.
Drsko su se probili kroz Nijemce, otvarajući koridor širok manje od kilometra; našto su
Nijemci požurili da im presijeku put s tri stotine tenkova sa sjevera i dvije stotine s juga.
Tek što su počele ratne priče, Ščagov je odbacio jezik kojim se služio svakog dana na
sveučilištu, a Galahov uobičajeni govor redakcija, sastanaka i napose, uzvišeni posebni jezik
kojim se pišu knjige. Obojica su prezreli jezik dnevne sobe, jer je naprosto bilo nemoguće
tako izlizanim i opreznim medijem prikazati sočnu i zadimljenu stvarnost fronta. Poslije
nekoliko riječi strahovito su im počele nedostajati psovke, ali to je ovdje, na žalost, bilo
nezamislivo.
Toga se trenutka Lanski pojavio s tri vinske čaše i nedovršenom bocom konjaka.
Privukao je stolicu da bi obojicu vidio, i natočio im piće.
»U zdravlje vojničkog prijateljstva!« objavi Galahov žmirkajući.
Ispili su nadušak.
»Ovdje ima još!« Lanski je podigao bocu prema svjetlu i prijekorno je stresao. Natočio je
ostatak.
»Za one koji se nisu vratili!« podigne Ščagov čašu.
Ispili su. Lanski se krišom ogledao oko sebe i sakrio praznu bocu iza divana.
Novo pijanstvo pomiješalo se sa starim.
Lanski je usmjerio razgovor prema svom udjelu u događajima: pripovijedao je kako je
tog nezaboravnog dana, kao novopečeni ratni dopisnik, koji je tek prije dva mjeseca završio
fakultet, došao na front po prvi put; kako se povezao kamionom (kamionom koji je vozio
antitenkovske mine Ščagovu), kako su se probili pod njemačkom topovskom vatrom od
Dlugosedla do Kabata kroz koridor tako uzak da su »sjeverni« Nijemci bacali topovske
granate na položaje »južnih« Nijemaca; kako se tog istog dana i na tom istom mjestu ruski
general koji se vraćao na front poslije dopusta zaletio džipom ravno u Nijemce, te ga više
nikad nisu vidjeli.
Inokentij, koji je slušao njihov razgovor, upita kako su savladavali strah od smrti. Lanski
je sad već bio uzbuđen i bez oklijevanja odgovori da u takvim očajničkim trenucima smrt nije
strašna, da čovjek na nju zaboravlja. Ščagov je podigao obrvu i iznio svoje mišljenje:
»Ne bojiš se smrti sve dok te ona ne zahvati. Isprva se ne bojiš ničega, a kasnije je
upoznaš i − bojiš se svega. Ali utjeha je u tome što smrt kao da te se zapravo ne tiče: ti
postojiš, a smrt ne; kad smrt dođe, tebe više nema.«
Netko je stavio ploču »Vrati se k meni, malena«.
Galahovu su sjećanja Ščagova i Lanskog bila nezanimljiva: prije svega, on nije sudjelovao
u toj operaciji o kojoj su oni govorili, nije poznavao Dlugosedlo, Kabat i Novo Mjasto, a
drugo, on nije bio mali ratni dopisnik poput Lanskoga, već »strateški« dopisnik. On bitke nije
promatrao s tačke gledišta nekog trulog drvenog mosta ili sitnih polja kudjelje u nekom selu,
već šire, uzimajući u obzir, kao general ili maršal, njihovu stratešku funkciju.
Galahov je prekinuo razgovor.
»Da, to je rat! Upadamo u njega kao nespretni građani, a vraćamo se čeličnih srdaca…
Aleksej, jesu li i kod vas pjevali ’Pjesmu ratnih dopisnika’?«
»Naravno da jesu!« reče Lanski i počne pjevuckati ispod glasa.
»Nera, Nera!« pozove Galahov. »Dođi i pomogni nam. Pjevat ćemo ’Pjesmu ratnih
dopisnika’.«
Kad bi mu pravilni bijeli zubi zablistali, nestalo bi opuštenosti na njegovom
tamnoputom licu.
Dinera im pritrči.
»Naravno!« reče ona, ponosno zabacivši glavu, »i ja sam veteran s fronta!«
Isključili su gramofon i njih troje je zapjevalo, nadoknađujući iskrenošću nedostatak
muzikalnosti:
Od Moskve do Bresta,
nema nigdje mjesta
gdje na prašnom frontu nismo bili;
 s notesom i Leicom,
sa strojnicom-majkom
led i vatru mi smo iskusili!
Svi su se okupili da slušaju. Omladina je sa znatiželjom promatrala slavnog čovjeka,
koga se nije moglo vidjeti svakoga dana.
Promukla nam grla
votka je satrla
teško je na suši grlu žednom;
ako tko što kaže,
nek kuša po našem
vojevati barem samo jednom.
Tek što su počeli pjevati Ščagov se, premda je i dalje zadržao smiješak na usnama,
iznutra ohladio. Obuzeo ga je osjećaj krivnje zbog njegovog neumjesnog oduševljenja, osjećaj
krivnje prema onima koji, naravno, nisu bili ovdje − koji su tamo četrdeset prve gutali valove
Dnjepra, koji su četrdeset druge grizli borove iglice u šumama Novgoroda. Aleksej Lanski bio
je ugodan momak, a Galahov vrlo uvaženi pisac, ali oni su vrlo malo znali o tom frontu, koji
su sad pretvorili u svetinju. Čak i najsmioniji dopisnici, oni koji su se uvlačili u najvrući
pakao − a takvi nisu bili u većini − toliko su se razlikovali od vojničke mase na frontu, koliko
se grof koji ore zemlju razlikuje od rođenog seljaka. Dopisnici nisu potpadali pod vojničke
propise i naređenja, niti pod borbenu disciplinu, i zato im nitko nije mogao zabraniti
vladanje koje bi se kod vojnika smatralo veleizdajom: paniku, spašavanje vlastitog života,
bijeg s područja bitke. Odatle provalija između psihologije običnog vojnika iz prvih redova,
kojega su noge urasle u zemlju na isturenom položaju, koji nema kamo da se sakrije i koji će
možda i poginuti na ratištu, i dopisnika s njegovim malim krilima koji se za dva dana mogao
vratiti u svoj moskovski stan.
Gdje smo biti znali
tenk nam nisu dali
novinar kad gine − nije važno;
s pištoljem u ruci i na grdnoj muci
u gradove smo prvi ulazili snažno!
To, »u gradove smo prvi ulazili«, odnosilo se na dvije-tri anegdote o nekim dopisnicima
koji su se, pošto su krivo pročitali svoj položaj na topografskoj karti, dovezli dobrom cestom
− budući da se emkom i tako nije moglo voziti po lošoj − ravno u neki grad u ničijoj zemlji i,
kao opareni, opet odjurili natrag.
Zamišljeno se poigravajući prstima svoje žene, Inokentij je slušao; i on je imao svoje
mišljenje o tome što ta pjesma znači. Nije imao ratnog iskustva, ali znao je kakav je položaj
naših ratnih dopisnika. Naš dopisnik uopće nije bio onaj reporter bijednik, o kome su pjevali
− reporter čiji je život navodno malo vrijedan, koji bi mogao izgubiti posao ako zakašnjava s
izvještajima o senzacionalnim događajima. Našeg dopisnika, čim bi pokazao svoju
novinarsku propusnicu, primali bi kao važnog dostojanstvenika, od kojega valja sakriti
nedostatke svog »gospodarstva« i pokazati svoje zasluge. Kamo god bi pošao primali su ga
gotovo kao da ima pravo da izdaje naređenja. A uspjeh dopisnika nije ovisio o brzini i
tačnosti kojom je dostavljao svoje izvještaje, već o pravom pristupu stvari, o pravilnoj tačci
gledišta. S pravilnom filozofijom dopisnik se nije očigledno morao probijati do tog i tog
mostobrana, do tog i tog opasnog mjesta; prihvatljivu interpretaciju događaja mogao je
formulirati jednako dobro i u pozadini.
Pošto je nekako uspjela podesiti televizor, ponosna na svoj uspjeh, Klara je izišla iz
polumračne sobe i stala tako da ju je Lanski vidio. Gledao ju je od glave do pete i pomislio
kako je dražesna − da, imala je zgodno tijelo, i općenito mu se zaista sviđala. Nasmiješio se,
gledajući je svojim jasnim očima dok je pjevao posljednji stih, u kojem se izvornom triju sad
pridružila polovica društva:
Za novine pijmo
pobjedu zalijmo
doživjet je nećemo, moj druže;
ako to tko čuje,
i tko zapisuje
s tobom će nas spomenuti, druže.
Tek što su odjeknule posljednje riječi, kad se negdje u blizini začulo šištanje i čitav je
stan utonuo u mrak.
»Eksplozija«, povikao je neki glas i mladež se stala valjati od smijeha. Kad se smijeh
malo stišao, netko se u mraku našalio: »Mika! Što to radiš? To nije Ljusja, to sam ja!«
Svi su se opet nasmijali. Onda su stali razgovarati, svi u isti mah, ne trudeći se uopće da
nešto poduzmu. Tu i tamo netko bi upalio šibicu, ugasio je ili odbacio na pod dok je još
gorjela.
Svjetlo je prodiralo kroz prozore. Iz predsoblja je Baškirka obavijestila domaćicu: »Na
stepeništu gori svjetlo!«
»Gdje je Ženka? Ženka! Dođi da popraviš svjetlo!«
»Ženka ne može popraviti svjetlo«, odgovori netko uvjerenim, mračnim glasom.
»Treba pozvati električara!« naredi tužiočeva žena iz blagovaonice. »Klaročka, zovi
centralu!«
»Neka Klara ostane ovdje! Što će nam električar? Ona to može i sama popraviti.«
»Kakve to gluposti govorite, vi mlađi ljudi?« strogo zapita tužiočeva žena negdje iz tame.
»Želite li da moju kćer ubije struja? Molim, ako netko želi popraviti − neka izvoli. Inače
ćemo telefonirati.«
Nastala je neugodna šutnja.
Netko je rekao da je kvar vjerojatno u televizoru, ili možda kod osigurača u stropu. Ali
nitko od prisutnih, od tih korisnih članova društva, tih potomaka dvadesetog stoljeća nije
priskočio u pomoć. Ni diplomat, ni pisac, ni književni kritičar, ni mladi činovnik važne
državne ustanove, ni glumac, graničar, ni student prava. Progovorio je tek onaj vojnik u
čizmama, kojega se nazočnost nekima učinila suvišnom:
»Dopustite, ja ću. Klara Petrovna, molim vas, iskopčajte televizor.«
Ščagov je pošao u predsoblje; djevojke Baškirke, trudeći se da potisnu hihot, svijetlile su
mu ostatkom stearinke. Kućedomaćica je danas pohvalila djevojke i obećala im deset rubalja
više nego što su se dogovorile. One su bile veoma zadovoljne svojim poslom ovdje, i nadale su
se da će do idućeg proljeća prištedjeti dovoljno novaca za lijepe haljine − pa da nađu muža u
gradu, tako da se ne moraju vraćati kući.
Kad se svjetlo opet upalilo, Klara više nije bila među gostima. Iskoristivši tamu, Lanski
ju je odveo u jedan pokrajni hodnik gdje ih nitko nije mogao vidjeti; tu su stajali iza ormara.
Lanski ju je već nagovorio da pristane na doček Nove godine u restoranu »Aurora«. Bio je
očaran što će ta porugljiva, nemirna djevojka nesumnjivo postati njegovom ženom i
kritičnim prijateljem, koji mu neće dopustiti da sustane ili pogriješi. Sagnuo se i ljubio joj
ruke i izvezene krajeve dugih rukava.
Klara je gledala odozgo na njegovu pognutu glavu i gušila se od navale osjećaja. Nije bila
njena krivnja što onaj drugi muškarac i ovaj nisu bili jedna osoba, već dva različita čovjeka.
Nije bila njena krivnja što je došlo vrijeme kad je potpuno dozrela i kad joj je, po
neumoljivim zakonima prirode, bilo suđeno da poput rujanske jabuke padne U ruke onoga,
koji za njom posegne.
 60
DVOBOJ, KOJI SE NE ODVIJA PO PRAVILIMA
Sam na svom gornjem ležaju, s kupolastim stropom koji se nad njim prostirao poput
nebeskog svoda, zakopavši lice u topli jastuk i zamišljajući da su to Klarine grudi, Rostislav je
gorio od sreće. Prošlo je pola dana od onog poljupca koji ga je toliko uzbudio, a još uvijek
nije želio da okalja svoje sretne usnice pohlepnim jelom ili praznim riječima.
»Napokon, vi me ne biste mogli toliko čekati!« rekao joj je.
A ona je odgovorila: »Zašto ne? Mogla bih…«
»Evo, ti opet izbjegavaš poštenu mušku raspravu, licem u lice!« zazvuči zvonki mladi
glas gotovo tačno iznad njega. »Kao obično, opet se radije nabacuješ ptičjim riječima!«
»A ti kao obično baš ništa ne govoriš − nego se izražavaš u zagonetkama! Pitija!
Mavrinska pitija! Zašto ti misliš da ja gorim od želje da s tobom raspravljam? Možda je to
meni jednako dosadno kao pokušavati nekom starom seljaku utuviti u glavu da sunce ne
obilazi oko zemlje. On to nikad neće naučiti, ma koliko dugo živio.«
»Zatvor je pravo mjesto za rasprave! Nema boljega! Vani bi te zbog toga vrlo brzo
zatvorili. Ali ovdje upoznaješ prave diskutante! A ti odbijaš tu priliku? Je li tako?«
Sologdin i Rubin bili su zaokupljeni svojim vječnim razmiricama; ni jedan ni drugi nisu
htjeli napustiti bojno polje, da se ne bi reklo da priznaju poraz, te su još uvijek sjedili na
opustjelom mjestu, gdje se slavio rođendan. Adamson se već davno vratio svom Monte
Christu. Prjančikov je otrčao da prelista prošlogodišnji Ogonjek, koji se tu odnekuda stvorio.
Neržin je, otprativši Kondrašev-Ivanova, otišao da posjeti podvornika Spiridona. Potapov,
dokraja ispunjajući svoje dužnosti kućedomaćice, oprao je suđe, stavio noćne ormariće na
mjesto, i sad je ležao na krevetu s jastukom preko lica da se zaštiti od buke i svjetla. Mnogi
su u sobi spavali, drugi su tiho čitali ili pripovijedali, i već je nastupio onaj sat kad su se ljudi
počeli pitati nije li dežurni možda zaboravio isključiti bijelu žarulju i uključiti modru, noćnu.
A Sologdin i Rubin još uvijek su sjedili na praznom ležaju Prjančikova.
Sologdin tiho reče: »Kažem ti iz iskustva da se prava rasprava odvija poput dvoboja.
Zajednički izaberemo posrednika − mogli bismo čak odmah pozvati Gleba. Uzmemo komad
papira i povučemo po sredini crtu. Gore napišemo predmet rasprave. Zatim svatko iznese na
svojoj polovici stranice svoje poglede na taj predmet, što može jasnije i jezgrovitije. Vrijeme
za pisanje je neograničeno, da se ne bi potkrale slučajne greške.«
»Praviš budalu iz mene«, prigovori Rubin pospano, opuštenih naboranih kapaka. Iznad
brade, lice mu je izražavalo beskonačan umor. »Što misliš, da ćemo raspravljati do jutra?«
»Naprotiv!« usklikne Sologdin veselo, blistavih očiju. »U tome i jest ljepota prave
rasprave između dva muškarca! Mlaćenje prazne slame riječima može trajati tjednima. Ali
rasprava na papiru je nešto, što katkad završava za deset minuta: smjesta postaje očigledno
da protivnici ili govore o posve različitim stvarima, ili da se zapravo slažu. Ukoliko se utvrdi
da uopće ima smisla nastaviti raspravu, nastavljaju naizmjenično ispisivati svoje argumente
svaki na svojoj polovici strane. Baš kao u dvoboju: udarac! − odgovor! − ubod! − ubod! Nema
mogućnosti da se izmiče, da se niječe ono što se maločas reklo, da se mijenjaju riječi − i zato,
poslije dva ili tri zapisa, pobjeda jednoga i poraz drugoga postaju očigledni.«
»Ne postavlja se vremenska granica?«
»Za obranu istine? Ne!«
»I zaista se nećemo potući zbog toga?«
Sologdinovo zažareno lice se smrači. »Znao sam da će tako biti. Ti mene prvi napadaš…«
»Po mom mišljenju, ti si prvi!…«
»… prišivaš mi svakojaka imena, a imaš poveliku zalihu: Mračnjak! Natražnjak!…«
(izbjegavao je neshvatljivu stranu riječ »reakcioner«), »službeni ulizica…« (izbjegavajući
naziv »profesionalni lakej«), »branitelj popova! Znaš više pogrdnih riječi nego naučnih
pojmova. Ali kad god ja predlažem iskrenu raspravu, ti si prezaposlen, nisi raspoložen, suviše
si umoran!«
Sologdin je osjećao veliku potrebu za raspravom kao uvijek u nedjelju uveče, u vrijeme
koje je po njegovom dnevnom redu bilo određeno za zabavu. Osim toga, ovaj je dan za njega
umnogome bio dan uspjeha.
A Rubin je zaista bio umoran. Očekivao ga je nov, težak i ne posebno simpatičan posao.
Sutra ujutro morao se sam, bez ičije pomoći, dati na stvaranje čitavog jednog novog područja
nauke, i morao je čuvati snagu. Valjalo je napisati i pisma. Čekali su ga mongolsko-finski,
španjolsko-arapski i ostali rječnici. Čekali su ga i Čapek, Hemingway i Sinclair. Osim toga,
što zbog onog šaljivog procesa, što zbog sitničavog zabadanja njegovih susjeda, što zbog
proslave rođendana nije čitavo veče bio u stanju završiti jedan vrlo važan posao
općedržavnog karaktera.
Ali bio je vezan nepisanim zakonima zatvorskih diskusija. Rubin nije smio sebi dopustiti
da izgubi ni u jednoj raspravi, jer je bio glasnogovornik progresivne ideologije u šaraški.
»Ali o čemu bismo mogli raspravljati?« upita Rubin raširivši ruke. »Među nama je već
sve rečeno.«
»O čemu? Prepuštam izbor tebi!« odgovori Sologdin s galantnom gestom, kao da svom
protivniku prepušta izbor oružja i terena za dvoboj.
»U redu, odabirem: ni o čemu!«
»To nije u skladu s pravilima!«
Rubin je razdraženo čupkao crnu bradu. »U skladu s kakvim pravilima? Koja su to
pravila? Kakva je ovo uopće inkvizicija? Shvati već jednom: da bi se korisno raspravljalo
mora se negdje naći zajednički jezik, mora postojati barem neka suglasnost u osnovnim
crtama…«
»Dakle, tako! Na to si ti navikao! Možeš braniti svoj stav samo protiv istomišljenika! Ne
znaš raspravljati kao muškarac.«
»A kako ti raspravljaš sa mnom? Napokon, ma gdje počeli, što god iskopali… Na primjer,
misliš li ti da su dvoboji još uvijek najbolji način da se iskupe uvrede?«
»Pokušaj dokazati protivno!« odgovori Sologdin blistajući od zadovoljstva. »Tko bi
klevetao drugoga, kad bi još uvijek bilo dvoboja? Tko bi se usudio gnjaviti slabije?«
»I opet ti sa svojim smiješnim vitezovima! Tebi je uopće mrak srednjega vijeka, glupo
naduveno viteštvo, križarski ratovi − to je tebi tako reći vrhunska tačka iz povijesti!«
»Tada je ljudski duh zaista dosegao svoj vrhunac!« potvrdi Sologdin, uspravivši se.
»Veličanstveni trijumf duha nad tijelom! Nezadrživa težnja s mačem u ruci prema
posvećenim ciljevima!«
»A karavane opljačkanog blaga? Ti nisi ništa drugo nego konkvistador, je li ti to jasno?«
»Ti mi laskaš!« odgovori Sologdin samozadovoljno.
»Laskam ti? Pa to je užas! Užas!« I Rubin, da bi prikazao taj užas, zarine prste obje ruke
u prorijeđenu kosu na tjemenu. »Ti si − dosadni hidalgo!«
»A ti si biblijski fanatik! Drugim riječima, opsjednut!« uzvrati mu Sologdin.
»Eto, i sam vidiš: o čemu mi možemo raspravljati? O odlikama slavenske duše prema
Homjakovu? O restauraciji ikona?«
»U redu«, složi se Sologdin. »Već je kasno, i ne inzistiram na nekom bitnom pitanju. Ali
hajde da provjerimo proceduru dvoboja na nekom zgodnom, jednostavnom predmetu.
Predložit ću ti nekoliko, pa možeš odabrati. Želiš li raspravljati o nečemu s područja
književnosti? To je tvoje područje, a ne moje.«
»Na primjer?«
»Pa, na primjer, kako bi valjalo shvatiti Stavrogina?«
 »Pa o tome ima već na desetke kritičkih eseja…«
»Ti ne vrijede ni prebite pare! Čitao sam ih. Stavrogin! Svidrigajlov! Kirilov! Može li ih
čovjek doista shvatiti? Oni su složeni i neshvatljivi, kao što su samo ljudi u životu! U životu
rijetko možemo čovjeka upoznati od početka, a dokraja − nikad! Uvijek iskrsne nešto
nepredviđeno. Zato je Dostojevski tako velik! A književni teoretičari zamišljaju, da nam
mogu potpuno osvijetliti ljudsko biće. Smiješno!«
Ali primijetivši da se Rubin sprema da ode − jer došao je trenutak kad se moglo povući, a
da se ne pretrpi sramotu − Sologdin reče brzo: »U redu! Predlažem nešto s područja
ćudorednosti: značenje ponosa u životu čovjeka.«
Rubin slegne ramenima i reče s dosadom u glasu: »Zar smo opet gimnazijalci?«
Ustao je. Bio je to trenutak kad se mogao časno povući.
»Vrlo dobro. Dakle, ovaj predmet…« reče Sologdin uhvativši ga za rame.
»Ma hajde«, odmakne se Rubin, premda ne ljutito. »Nemam ja vremena za natezanje.
Kakva ozbiljna rasprava! Ti si divljak! Pećinski čovjek! U tvojoj glavi sve stoji naopačke! Ti si
jedini čovjek na čitavoj planeti koji ne priznaje tri zakona dijalektike. A sve drugo potječe od
njih!«
Sologdin odbaci tu optužbu odmahnuvši ružičastim dlanom. »Ja da ih ne prihvaćam? Ja
ih sad prihvaćam.«
»Što? Ti prihvaćaš dijalektiku?« Rubin naškubi debele mesnate usne i tepajući reče:
»Piliću! Dođi ovamo da te poljubim! Ti prihvaćaš dijalektiku?«
»Ne samo da sam je prihvatio − nego sam o njoj i razmišljao! Razmišljao sam o njoj
svakog jutra čitava dva mjeseca. A ti nisi!«
»Ti si razmišljao? Zlato moje! Ti si sjajan!« Rubin je dalje škubio usne. »A možda si −
jedva se usuđujem upitati − možda si čak prihvatio i kriterije gnoseologije?«
Sologdin se namršti. »Vještina da se izvedene zaključke primijeni na djelu? Pa to i jest
stvarno znanje.«
»Ah, ti si dakle stihijski materijalist!« reče Rubin. »To je pomalo primitivno. Ali o čemu
onda imamo raspravljati?«
»Kako to misliš?« pobuni se Sologdin. »Opet ni o čemu? Ako nemamo zajedničku
osnovicu − nemamo o čemu raspravljati, ako imamo zajedničku osnovicu − nemamo o čemu
raspravljati! Nema ništa, sad izvoli raspravljati.«
»Kakva je to obaveza? O čemu ćemo raspravljati?«
Sologdin je također ustao i energično je mahao rukama.
»Slušaj! Prihvaćam bitku pod najnepovoljnijim uvjetima za mene. Pobijedit ću te
oružjem istrgnutim iz tvojih vlastitih ruku! Raspravljat ćemo o postavci da ti sam ne
razumiješ ta tri velika zakona! Naučio si ih napamet, poput papige, a nikad nisi razmišljao o
njihovoj suštini. Mogu te na njima uloviti kad god zaželim!«
»Dobro, u redu, ulovi me!« Rubin nije mogao odoljeti. Bio je bijesan sam na sebe, ali
opet se dao uhvatiti u raspravu.
»Molim«, reče Sologdin sjedajući. »Izvoli sjesti.«
Rubin je i dalje stajao, još uvijek u nadi da će otići.
»Dakle, počnimo s nečim jednostavnim«, reče Sologdin zadovoljno. »Pokazuju li nam
zakoni dijalektike smjer razvoja ili ne?«
»Smjer?«
»Da! Kamo nas taj razvoj vodi«, reče on. »Taj… proces.«
»Dakako.«
»A u čemu ti to zapravo vidiš? Tačno u čemu?« upita Sologdin hladno.
 »Pa, u samim zakonima. Oni utjelovljuju kretanje.«
Sad je i Rubin sjeo. Počeli su govoriti tiše i ozbiljnije.
»Koji zakon zapravo utjelovljuje kretanje?«
»Pa prvi ne, naravno. Drugi? Možda, treći.«
»Hm. Treći? A kako ga možemo definirati?«
»Što definirati?«
»Smjer kretanja, naravno.«
Rubin se namršti. »Slušaj, čemu zapravo sav ovaj skolasticizam?«
»Ti to nazivaš skolasticizmom? Nemaš pojma o tačnim naukama. Ako nam zakon ne
daje brojčane odnose, a uz to ne znamo u kojem se smjeru kreće razvoj, ne znamo zapravo
ništa. U redu. Počnimo s drugog kraja. Ti često i rado ponavljaš: ’negacija negacije’. Što po
tvom shvaćanju te riječi znače? Na primjer, možeš li mi reći da li se negacija negacije uvijek
pojavljuje u toku razvoja, ili se ne pojavljuje uvijek?«
Rubin je malo razmišljao. Pitanje je bilo neočekivano. Obično nije bilo izraženo na ovaj
način. Ali, kao obično u raspravi, prikrio je svoje oklijevanje i požurio je da odgovori: »U
osnovi, da. Većim dijelom.«
»Eto!« zaurla Sologdin zadovoljno. »Imaš čitavi žargon − ’u osnovi’, ’većim dijelom’!
Znaš tako izmiješati stvari da više ne znaš gdje je početak, a gdje kraj. Ako netko kaže
’negacija negacije’ odmah ti se u duhu pojavi zrno, stabljika koja iz njega niče, i deset novih
zrna na stabljici. Dosadno! Već mi se smučilo od toga!« Kao da je vitlao sabljom, zasijecajući
u gomilu Saracena. »Odgovori mi izravno: kad dolazi do negacije negacije, a kad ne dolazi?
Kad je neizbježna, a kad je nemoguća?«
Rubinovom umoru više nije bilo ni traga. Usredotočio je svoje zalutale misli na ovu
raspravu, koja nije bila nikome potrebna, a ipak je bila važna.
»Kakvo je praktično značenje pitanja ’kad do nje dolazi?’ i ’kad ne dolazi?’«
»Hajde, hajde! Kakvo je praktično značenje jednog od tri osnovna zakona, iz kojih se sve
izvodi? Kako se s tobom uopće može razgovarati?«
»Ti okrećeš stvari naglavce!« pobuni se Rubin.
»Fraze! Opet fraze! To jest, prazne riječi…«
»Naglavce!« inzistirao je Rubin. »Mi bismo držali da je neoprostivo izvesti analizu
konkretnih pojava iz gotovih zakona dijalektike. I stoga ne moramo ni znati ’kad do nje
dolazi’ i ’kad ne dolazi’.«
»Dobro, reći ću ti! Ali ti ćeš odmah ustvrditi da si to cijelo vrijeme znao, da se to samo
po sebi razumije, da je to očigledno… Dakle, slušaj: ako je moguće povratiti prijašnju kakvoću
stvari kretanjem u obratnom smjeru, onda ne postoji negacija negacije! Na primjer, ako je
matica čvrsto uvijena i treba je odviti, ti ćeš je odviti. To je obratan proces, prelaz količine u
kakvoću, a nikako negacija negacije! Ako, međutim, izmjenom smjera kretanja nije moguće
ponovno izazvati raniju kakvoću, vratiti se u prijašnje stanje, tada razvoj može nastupiti
putem negacije, ali samo ako su unutar nje dopustiva ponavljanja. Inače, nepovratne će
promjene biti negacija samo u onim slučajevima, u kojima su moguće negacije samih tih
negacija!«
»Intelektualna akrobatika«, promrmlja Rubin. »Stari trikovi iz logike…«
»Da nastavimo s maticom. Ako joj pokvariš lozu dok je uvijaš, ne možeš je više vratiti u
prijašnje stanje kad je odviješ. To stanje možeš povratiti samo ako baciš maticu u kotao
vrelog čelika, protjeraš kroz kalup, dobiješ šesterostrani štapić, istokariš ga i, napokon,
napraviš novu maticu.«
»Slušaj, Dmitrij«, prekine ga Rubin umirujućim glasom, »ne možeš ozbiljno razlagati
dijalektiku na osnovu matice.«
 »Zašto ne? Zašto bi matica bila gora od zrna? Ni jedan jedini stroj ne može se sastaviti
bez matica. Dakle vidiš, svaki stupanj za sebe ne može se više izmijeniti. On negira
prethodni, a u odnosu na staru maticu, koju si pokvario, nova matica je negacija negacije.
Jednostavno?« I on isturi svoju kozju bradicu.
»Čekaj malo!« reče Rubin. »U čemu si me pobio? Ono što si upravo rekao dokazuje da
treći zakon zaista daje smjer razvoja.«
Metnuvši ruku na srce, Sologdin se nakloni.
»Kad ti ne bi bio tako hitra uma, Leve, teško da bi mi bilo toliko stalo do časti da s
tobom razgovaram! Da, treći zakon zaista daje smjer! Ali čovjek se mora naučiti služiti onim
što neki zakon pruža! Umiješ li ti to? Jesi li u stanju raditi s tim zakonom, a ne ga naprosto
obožavati? Sam si izveo zaključak da on zaista daje smjer. Ali upitajmo se: čini li to uvijek? U
prirodi, u organskom svijetu, uvijek: rođenje, rast, smrt. Ali što je s neživim svijetom? Ne
uvijek, daleko od toga.«
»Ali nas prvenstveno zanima društvo.«
»Tko je to ’mi’? Društvo nije moj predmet. Ja sam inženjer. Društvo? Jedino društvo
koje ja priznajem, je društvo prekrasnih dama.« On šaljivo pogladi brk i nasmije se.
»Pa«, izjavi Rubin zamišljeno, »možda u tome svemu ima neko racionalno jezgro. Ali u
cjelini, sve miriše po praznim, napuhanim riječima. Dijalektika se time nimalo ne
obogaćuje.«
»Prazne, napuhane riječi su ono što ti govoriš!« reče Sologdin planuvši iznova,
prekidajući ga pokretom ruke. »Ako sve izvodiš iz ova tri zakona…«
»Ali već sam ti rekao − mi to ne činimo.«
»Ne?« upita Sologdin začuđeno.
»Ne!«
»Pa onda − od kakve su koristi ti zakoni?«
»Slušaj«, počne Rubin Sologdinu dokazivati naglašeno, kao da deklamira. »Što si ti,
komad drva ili ljudsko biće? Mi o svim pitanjima odlučujemo na bazi konkretne analize
materijala, razumiješ li? Čitava ekonomska doktrina izvodi se iz izvještaja o proizvodnji.
Rješenje svakog društvenog problema zasniva se na analizi klasne situacije.«
»Pa što će nam onda ta tri zakona?« bjesnio je Sologdin zaboravivši na tišinu u sobi.
»Hoćeš reći da vam nisu potrebni?«
»O, da, veoma su nam potrebni«, reče Rubin brzo.
»A zašto? Ako se iz njih ništa ne može izvesti? Ako se iz njih ne može utvrditi čak ni
smjer razvoja, ako su to samo prazne riječi? Ako je potrebno samo ponavljati kao papiga
’negacija negacije’, onda kog će nam vraga?«
Potapov je uzalud pokušavao prigušiti sve veću buku jastukom. Napokon je bijesno
zbacio jastuk s glave i podigao se u krevetu.
»Slušajte, prijatelji, ako već nećete spavati, onda bar poštujte san drugih, ako već…« I
značajno je pokazao prstom na Rusku, koji je ležao poprijeko na gornjem ležaju. »Ako već ne
možete naći neko bolje mjesto.«
Razumne ljude ponukalo bi na šutnju ljutito upozorenje Potapova, koji je volio red, i
tišina koja se spustila na polukružnu sobu, a koju su Rubin i Sologdin sad posebno osjetili, te
nazočnost doušnika (premda Rubin, naravno, nije imao nikakva razloga da glasno ne
izvikuje svoja uvjerenja).
Ali njih dvojica nastavili su gotovo jednako kao ranije. Njihova duga rasprava, koja im
zacijelo nije bila prva, tek je započela. Shvatili su da moraju izići iz sobe, budući da nisu bili
u stanju ni govoriti tiše, ni prekinuti razgovor. Izišli su nabacujući se putem riječima sve dok
se vrata od hodnika nisu za njima zatvorila.
Gotovo istog trenutka kad su izišli, ugasilo se bijelo svjetlo i upalilo noćno.
 Ruska Doronin, koji je pažljivo pratio njihovu raspravu, bio je, usprkos tome, posljednji
čovjek na svijetu koji bi sakupljao »materijal« s namjerom da ih prokaže. On je čuo
Potapovljevo neizrečeno upozorenje i shvatio ga, premda nije vidio Potapovljev prst uperen
na sebe − i osjetio je onu nepodnošljivu bol, koja nas obuzme kad nas optužuje netko čije
mišljenje poštujemo.
Kad je započeo svoju dvostruku igru s oficirom službe sigurnosti, sve je unaprijed
predvidio; zavarao je Šikina; bio je na najboljem putu da razotkrije doušnike, koji će primiti
po 147 rubalja − ali bio je nemoćan protiv sumnji svojih prijatelja! Njegov usamljenički plan,
upravo zato što je bio tako neobičan i tako tajanstven, osudio ga je na prezir i sramotu.
Zaprepastilo ga je da ti odrasli, sposobni, iskusni ljudi nisu dovoljno širokogrudni da ga
shvate, da mu vjeruju, da uvide da nije izdajica.
I kao što se događa uvijek kad proigramo sklonost svojih prijatelja, onda jedan čovjek
koji nas i dalje voli postaje dvostruko dragocjen.
A kad je taj čovjek, osim toga, žena…!
Klara!… Ona će razumjeti! Sutra će joj ispričati o svom opasnom pothvatu, i ona će ga
razumjeti.
Bez nade da će zaspati, zapravo bez ikakve želje da zaspi, prevrtao se na svom
grozničavom krevetu, sjećajući se Klarinog ispitivačkog pogleda i kujući još s većim
samopouzdanjem plan da pobjegne ispod bodljikave žice uz obronak na cestu, a odatle
autobusom ravno u središte grada.
Dalje će mu pomoći Klara.
Teže je naći jednog čovjeka među sedam milijuna ljudi u Moskvi, nego u čitavoj pustoj
pokrajini Vorkute. U Moskvu valja pobjeći…
 61
ODLAZAK U NAROD
Neržinovo prijateljstvo s podvornikom Spiridonom Rubin i Sologdin dobroćudno su
nazivali »odlazak u narod«. Po njihovom mišljenju Neržin je tražio istu onu veliku, pučku
istinu koju su prije njegova vremena uzalud tražili Gogolj, Njekrasov, Hercen, slavenofili,
narodnjaci, Dostojevski, Lev Tolstoj i naposljetku Vasisualije Lohankin.
Rubin i Sologdin nisu se trudili da sami traže tu grubu, pučku istinu, jer su posjedovali
čistu, apsolutnu istinu.
Rubin je vrlo dobro znao da je pojam »naroda« izmišljen, da je nedopustivo uopćavanje;
da je svaki narod razdijeljen na klase, a da se čak i klase vremenom mijenjaju. Tražiti
najuzvišenije shvaćanje života u seljačkoj klasi bilo je nisko i besplodno, zato što je samo
proletarijat dokraja dosljedan i revolucionaran, što njemu pripada budućnost. Jedino u
kolektivizmu i nesebičnosti proletarijata može se naći najuzvišenija shvaćanja života.
Sologdin je isto tako dobro znao da je »narod« općeniti naziv za skupinu ljudi vrlo
nezanimljivih, sivih, grubih, obuzetih na svoj neprosvijećeni način svakodnevicom. To
mnoštvo ne čini osnovicu kolosa ljudskog duha. Samo jedinstvene ličnosti, blistave i
odvojene, razasute poput raspjevanih zvijezda po mračnom nebu postojanja, nose u sebi
najuzvišenije razumijevanje.
Obojica su bili uvjereni da će Neržin prerasti taj interes, da će postati zreliji i početi
stvari promatrati s druge strane.
Neržin je, međutim, iskušao već u svim krajnostima.
Ruska književnost devetnaestog vijeka, nabujala od sažaljenja za stradajućeg brata,
stvorila je u Neržinu, kao i u svima koji su je po prvi put čitali, sliku sjedokosog Naroda s
oreolom, u srebrnom okviru, naroda koji u sebi utjelovljuje svu mudrost, moralnu čistoću i
duhovnu veličinu.
Ali to je bilo daleko, na policama; bilo je to negdje tamo − u selima i poljima na raskršću
devetnaestog vijeka. Sad je nastupilo dvadeseto stoljeće, i ta su mjesta davno prestala
postojati pod ruskim nebom.
Nije više bilo stare Rusije, umjesto nje sad je postojao Sovjetski Savez; u njemu je bio
jedan veliki grad. Mladi Gleb odrastao je u tom gradu. Iz roga obilja nauka je sipala na njega
uspjehe. Utvrdio je da ima brzi duh, ali da ima drugih kojima je um još brži, koji ga daleko
nadmašuju bogatstvom znanja. I Narod je ostao na policama za knjige, a on je bio uvjeren da
nešto znače samo oni koji u glavama nose teret kulture čitavog svijeta: enciklopedisti,
poznavaoci starine, ljudi koji cijene ljepotu; visokoobrazovani, mnogostrani ljudi. Čovjek
mora pripadati toj eliti! Neuspjeli mogu ostati po strani.
Ali počeo je rat, i Neržin se u vojsci prvo našao među prijevoznicima; nespretan, gušeći
se od stida, hvatao je konje po pašnjaku da bi ih zauzdao ili uzjahao. Nije znao jašiti, nije
znao upregnuti konja, nije znao nabadati sijeno, i čak bi se i čavao koji je udario čekićem
neminovno savio, kao da se ruga nespretnom radniku. I što se više Neržin mučio, to je
glasniji bio grohotan smijeh neobrijanog, prostog, nemilosrdnog i strahovito neugodnog
Naroda oko njega.
Zatim je Neržin napredovao do čina artiljerijskog oficira. Opet je postao mlad i
sposoban; hodao je čvrsto utegnut opasačem mašući štapićem koji je negdje putom našao, jer
inače nije imao što nositi. Bezobzirno se vozio na papučicama jurećih kamiona, bijesno
psovao pri prelazu rijeka, bio je spreman da napada u ponoć ili po kiši, i predvodio je
poslušan, odan, vrijedan i, dosljedno tome, ugodan Narod. Oni su, taj njegov vlastiti, osobni
mali Narod, pažljivo slušali njegove propagandne govore o onom velikom Narodu, koji je
ustao kao jedan čovjek.
Tada su Neržina uhapsili. Već u prvim istražnim i tranzitnim zatvorima, u prvim
logorima, ošamućen tim smrtonosnim udarcima, užasnuo se videći naličje nekih »izabranih«
ljudi: u prilikama gdje su čvrstina karaktera, snaga volje i odanost drugovima bile od životne
važnosti za zatvorenika, gdje su mogle odrediti sudbinu njegovih supatnika, ti su se nježni,
osjetljivi, visokoobrazovani ljudi koji su cijenili ljepotu vrlo često vladali kao kukavice,
spremni da se povuku, vješti u opravdavanju vlastite opačine; vrlo brzo su degenerirali u
izdajice, prosjake i licemjere. Neržinu je u posljednji čas uspjelo izbjeći da postane njima
nalik. Okrenuo je glavu od onih čije je društvo nekad smatrao čašću. Počeo je ismijavati i
rugati se onome čemu se nekad klanjao. Težio je za jednostavnošću, želio se osloboditi i
posljednjih navika inteligencije, uljudnosti i razmaženosti. U doba beznadnog neuspjeha,
među razvalinama svog uništenog života, Neržin je počeo vjerovati da su vrijedni i značajni
samo oni ljudi koji blanjaju drvo, obrađuju metal, oru zemlju i lijevaju čelik vlastitim
rukama. Pokušao je od jednostavnih radnih ljudi naučiti i mudrost spretnih ruku, i životnu
filozofiju. I tako se za Neržina krug zatvorio, i opet se vratio modi prošlog stoljeća:
vjerovanju da čovjek mora »ići«, spustiti se u »narod«.
Ipak, krug se nije posve zatvorio. Neržin, obrazovani zek, imao je jednu prednost pred
našim djedovima. Za razliku od onih naobraženih aristokrata devetnaestog vijeka,
naobraženi zek Neržin nije morao promijeniti odjeću i oprezno se spuštati niz ljestvice da
uđe među narod: njega su naprosto gurnuli u narod, u razderanim i iskrpanim hlačama i
prljavom radnom kaputu, i naredili mu da odrađuje normu. Neržin nije dijelio život naroda
kao gospodin, koji se spušta među njih i stoga ostaje stran, već kao jedan od njih, nimalo
različit od njih, jednak među jednakima.
Morao je naučiti ravno zakucavati čavao, namjestiti dasku do daske, ne zato da bi se
umilio seljacima, već da bi zaradio svoj vlažni komad kruha svagdašnjeg. I poslije grubog
šegrtovanja u logoru, iščezla je još jedna od Neržinovih iluzija. Shvatio je da se više nema
kamo i zašto spuštati. Utvrdilo se da Narod nema nikakve pučke, sirove superiornosti nad
njim. Sjedajući zajedno s njima u snijeg na zapovijed stražara, skrivajući se zajedno s njima
od nadglednika u mračnim uglovima gradilišta, vukući tačke zajedno s njima na zimi, sušeći
zajedno s njima obojke u baraci, Neržin je jasno vidio da ti ljudi nisu ni po čemu veći od
njega. Oni nisu s većim stoicizmom od njega podnosili glad i žeđ. Nisu pokazivali veću
čvrstinu duha od njega, kad su se našli pred kamenim zidom desetogodišnje kazne. Nisu bili
vidovitiji ni spretniji od njega za vrijeme teških trenutaka transporta i tjelesnih pretresa.
Zato su bili kratkovidniji i povjerljiviji prema doušnicima. Bili su skloniji da vjeruju grubim
obmanama uprave. Očekivali su pomilovanje − a Staljin bi radije umro, nego ih pomilovao.
Ako je koja logorska ličnost slučajno bila dobre volje i nasmiješila se, žurili su da mu uzvrate
smiješak. A bili su i pohlepniji na sitnice: na »dodatnih« sto grama uskisle prosene pogače,
na ružne logorske hlače, samo ako su bile malo novije ili življe boje.
Ono što je većini njih nedostajalo bio je pogled na svijet koji može postati vredniji od
samog života.
Neržinu je preostalo samo jedno − da bude onakav kakav jest. Preboljevši još jedan nalet
oduševljenja Neržin je − bilo to definitivno ili ne − shvatio Narod na nov način, na način o
kojem nikad nigdje nije čitao: Narod nije svatko tko govori naš jezik, ali niti oni odabrani,
žigosani vatrenim pečatom genija. Čovjeka ne biraju u Narod ni po rođenju, ni po radu
vlastitih ruku, ni po krilima obrazovanja. Nego − po duši.
Svatko sam kuje svoju dušu, godinu za godinom.
Čovjek mora nastojati da očeliči, da izbrusi dušu, da bi postao ljudsko biće.
A istovremeno i sićušni djelić svog naroda.
 62
SPIRIDON
Čim je stigao u šarašku, Neržin je izdvojio među svima crvenokosog Spiridona, na čijem
je okruglom licu bilo nemoguće razlikovati poštovanje od prezira, ako ga čovjek nije zaista
dobro poznavao. Bilo je tu još i stolara, i tokara, ali Spiridon se nečim iskonskim izdvajao od
ostalih, i nije bilo sumnje da je on upravo onaj predstavnik Naroda kod koga čovjek mora
potražiti nadahnuće.
Međutim, Neržin nije mogao lako naći priliku da se što bolje upozna sa Spiridonom; on s
njim nije imao o čemu razgovarati; nisu se susretali na poslu; stanovali su na različitim
područjima. Mala skupina radnika zauzimala je posebnu sobu u šaraški i svoje je slobodno
vrijeme provodila odvojeno. I zato su, kad je Neržin počeo posjećivati Spiridona, Spiridon i
njegovi sobni drugovi jednodušno zaključili da je Neržin doušnik i da traži plijen za »kuma«.
Spiridon je smatrao da je po položaju u šaraški na dnu ljestvice, i nije mogao zamisliti
zašto bi mu oficir službe sigurnosti želio postaviti stupicu. Međutim, kako se vlasti nisu libile
da skupljaju bilo kakvu strvinu, čovjek je morao biti oprezan. Kad god bi Neržin stupio u
sobu, Spiridon se pretvarao da je veseo, dao bi mu mjesta do sebe na ležaju, i s glupim
izrazom lica počeo bi govoriti o nečemu stotinu kilometara udaljenom od politike: kako se
ribu koja se mrijesti može tući ostima, kako se u mirnoj vodi može zahvatiti pod škrge
rascijepljenim štapom i onda pokupiti u mrežu; kako je nekad lovio losove i mrkog medvjeda,
i kako se čovjek mora čuvati crnog medvjeda s bijelim ovratnikom. Kako se zmije može
otjerati lišajem, i kako je crvena djetelina najbolja za sijeno. I nadugačko i naširoko je
pripovijedao o tome kako je u dvadesetim godinama udvarao svojoj Marfi Ustinovnoj, kad je
igrala u dramskom kružoku u seoskom klubu; trebalo je da se uda za bogatog mlinara, ali iz
ljubavi pristala je da pobjegne sa Spiridonom, i on se njome potajno oženio na Petrovo.
A čitavo su to vrijeme Spiridonove bolesne oči, nepomične pod njegovim uskim
crvenkastim obrvama govorile: »Zašto si došao, doušniče? Ovdje nema ništa za tebe.«
I zaista, svaki bi doušnik već davno izgubio hrabrost i okanio se te nepokolebive žrtve.
Ničija znatiželja ne bi toliko potrajala, da bi mogao posjećivati Spiridona svake nedjelje
uveče i slušati njegove lovačke priče. Ali Neržin, koji je isprva dolazio Spiridonu pomalo
plašljivo, Neržin koji je osjećao neutaživu želju da ovdje, u zatvoru, razriješi sve o čemu nije
bio u stanju dokraja razmisliti na slobodi, nije se zasitio Spiridonovih priča, premda je
proteklo nekoliko mjeseci. Naprotiv, te su ga priče osvježavale, u njima se osjećao dah vlažne
zore na rijeci, jutarnji povjetarac s polja, one su ga odnosile natrag u ono jedinstveno
sedmogodišnje razdoblje u životu Rusije, sedmogodišnje razdoblje NEP-a, kojemu nije bilo
ravna u povijesti seljačke Rusije, od njenih prvih početaka u prašumi prije Vikinga Rjurika
do posljednje podjele kolhoza u manje jedinice. Neržin je to sedmogodišnje razdoblje
upoznao samo kao dječak koji ništa nije shvaćao, i veoma je žalio što se nije rodio ranije.
Slušajući toplo grgoljenje Spiridonova glasa, Neržin nikad nije pokušao nekim lukavim
pitanjem skrenuti razgovor na politiku. I Spiridon mu je postepeno počeo vjerovati; i njega je
obuzela prošlost, opustio se, duboke bore na čelu izravnale su se, rumenkasto lice je blago
zablistalo.
Samo izgubljen vid priječio je Spiridona da u šaraški čita knjige. Prilagođavajući se
Neržinu, usudio bi se tu i tamo upotrijebiti kakvu učenu riječ, kao »princ«, »piriod«,
»analogno«, obično na krivom mjestu. U doba kad je Marfa Ustinovna glumila u seoskom
dramskom kružoku, sa scene je čuo i upamtio ime Jesenjina.
»Jesenjin?« rekao je Neržin, koji to nije očekivao. »Divno! Ja ga imam ovdje u šaraški!
To je sada rijetkost.« I donio je knjižicu s papirnatim ovitkom, ukrašenim nazubljenim
jesenjim javorovim lišćem. Silno ga je zanimalo: hoće li se dogoditi čudo? Hoće li
polupismeni Spiridon razumjeti i cijeniti Jesenjinovu poeziju?
Čudo se nije dogodilo. Spiridon se nije sjećao ni jednog jedinog stiha, koje je nekad
slušao, premda su mu se dopale pjesme »Prekrasna Tanjuša bješe« i »Vršidba«.
 Dva dana kasnije major Šikin je pozvao Neržina k sebi i naredio mu da preda svoj
primjerak Jesenjina na odobrenje cenzoru. Neržin nije znao tko ga je otkucao. Ali budući da
je javno nastradao od »kuma« i budući da je Jesenjina izgubio na neki način zbog Spiridona,
Neržin je napokon potpuno stekao njegovo povjerenje i Spirdon mu se počeo obraćati sa »ti«.
Od tada nadalje nisu razgovarali u sobi, već pod lukom stepeništa samoga zatvora, gdje ih
nitko nije mogao čuti.
I otada, u posljednjih pet ili šest tjedana, Spiridonove su priče zablistale onom dubinom
za kojom je Neržin čeznuo. Veče za večeri on je pred sobom gledao život jednog sitnog zrnca
pijeska − ruskog seljaka kojemu je bilo sedamnaest godina u godini revolucije, a preko
četrdeset kad je počeo rat s Hitlerom.
Kakve je nesreće upoznao! Kakve su ga oluje šibale! U četrnaestoj godini postao je glava
obitelji (otac mu je poginuo u ratu s Nijemcima) i on je pošao u kosidbu sa starcima (»naučio
sam kositi u pola dana«). U šesnaestoj godini počeo je raditi u tvornici stakla i odlazio na
sastanke pod crvenim barjacima. Kad je vlada objavila da zemlja pripada seljacima, odmah je
pohitao u selo i uzeo dio zemlje. Te su godine on, njegova majka, braća i sestrice obrađivali
zemlju i u listopadu, o Pokrovu, imali su već nešto žita. Ali poslije Božića vlasti su počele
tražiti žito za gradove: trebalo je davati i davati. A poslije Uskrsa je Spiridon, kome je bilo
osamnaest godina, pozvan u Crvenu armiju. Međutim, njemu se nije išlo u vojsku, nije htio
ostaviti svoju zemlju, te je radije otišao u šumu s ostalim mladićima i postali su »zeleni
kadar«. (Parola je bila: »Ne dirajte nas − mi nećemo dirati vas.«) Ali tada je i u šumi došlo do
stiske, i ubrzo su se našli među bijelima, koji su tu bili samo kratko vrijeme. Bijeli su pitali
ima li među njima komesara. Nije ih bilo, ali bijeli su ipak strijeljali njihovog vođu samo da
ih zastraše, naredili ostalima da stave trobojne kokarde i opskrbili ih puškama. Uopće, bijeli
su održavali stari poredak, kakav je vladao za cara. Neko vrijeme su se borili za bijele, a onda
su ih zarobili crveni (zapravo, nisu se ni trudili da izbjegnu zarobljeništvo, sami su se
predali). Crveni su strijeljali oficire, vojnicima naredili da skinu kokarde s kapa i stave crvene
vrpce na rukav. Tako je Spiridon ostao s crvenima do kraja građanskog rata. Marširao je i u
Poljsku, a poslije Poljske njihova je vojska postala radna snaga pa ih nisu puštali kući, i još su
ih odveli u Petrograd u prvom tjednu korizme i poslali ih ravno preko leda da zauzmu
nekakvu tvrđavu. I tek onda je Spiridon pošao kući.
Vratio se u selo u proljeće, i odmah se bacio na rodnu zemljicu. Nije se vratio iz rata kao
neki drugi − razmažen, beskoristan. Brzo se podigao, oženio, nabavio konje… (Kako kaže
poslovica: »Kod dobroga gazde prošetaj dvorištem i naći ćeš rublju.«)
Naravno, vlast se oslanjala na siromašne seljake, ali u to doba ljudi nisu više htjeli biti
siromašni, već su se htjeli obogatiti, i siromašni seljaci, poput Spiridona − barem oni koji su
voljeli raditi − također nisu bili skloni zgrtanju. U to doba se pojavio naziv »intenzivni
zemljoradnik«. To je označavalo osobu koja je željela dobar, napredan posjed, ali ne pomoću
težaka, već pomoću nauke, razumno. (S težacima čovjeku nije potreban um.) I tako je
Spiridon Jegorov uz pomoć svoje žene postao intenzivni zemljoradnik.
»Dobro se oženiti je pola života«, govorio je uvijek Spiridon. Marfa Ustinovna bila je
glavna sreća i glavni uspjeh u njegovom životu. Zbog nje nije pio, i klonio se lošeg društva.
Poklanjala mu je svake godine po jedno dijete, dva sina, zatim kćer, ali njihovo rođenje nije
je nimalo udaljilo od muža. I ona je vukla svoj dio. Držala je kućanstvo na okupu. Bila je
pismena, čitala je časopis Budi svoj agronom − i tako je Spiridon postao intenzivni
zemljoradnik.
Intenzivne zemljoradnike su podsticali; davali su im zajmove, sjeme. Uspjeh je slijedio
za uspjehom, novac se gomilao, i on i Marfa već su se spremali da sagrade kuću od cigle, ne
shvaćajući da tom blagostanju dolazi kraj. Spiridona su cijenili, postao je član »prezidima«,
heroj građanskog rata, a sada već i komunist.
I upravo tada sve im je izgorjelo: jedva su uspjeli spasiti djecu iz vatre. Ostali su goli, bez
igdje ičega.
Ali nije bilo vremena za tugovanje. Tek što su se počeli s mukom oporavljati od požara,
kad je iz daleke Moskve dotutnjila parola »dekulakizacija«. I sve one intenzivne
zemljoradnike, koje su bez ikakva razloga podsticali, sad su bez ikakva razloga svrstali u
kulake i uništili. Marfa i Spiridon bili su sretni što im nije uspjelo izgraditi kuću od cigle.
Po milijunti put sudbina im je zadavala zagonetke, a nesreća se pretvorila u sreću.
Umjesto da s konvojem GPU-a ode da umre u tundri, Spiridon Jegorov dobio je zadatak
da bude »komesar za kolektivizaciju«: da natjeruje ljude u kolhoze. Nosio je zastrašujući
revolver o boku, lično je istjerivao ljude iz njihovih domova i otpremao ih s milicijom, gole,
bez igdje ičega, bili kulaci ili ne, jednog za drugim, kako mu je bilo naređeno.
Spiridonu nije bilo dostupno nikakvo lako objašnjenje ili klasna analiza, da mu pomogne
shvatiti ovu ili ostale iznenadne promjene u njegovom životu. Neržin mu sad nije
predbacivao, nije ga ispitivao, ali mogao je shvatiti da se Spiridonova duša tada uznemirila.
U to je doba počeo piti, i pio je toliko kao da je nekad čitavo selo bilo njegovo i sad ga mora
zapiti. Imao je čin komesara, ali nije znao davati naređenja. Nije primjećivao da seljaci
ubijaju stoku i ulaze u kolhoze bez ijednog živog roga ili kopita.
Zbog svega toga Spiridona su lišili čina komesara, ali na tome nije završilo, već su mu
naredili da stavi ruke na leđa i između dva milicionera s otkočenim revolverima odveli su ga
u zatvor. Osudili su ga vrlo brzo (»kod nas u tom periodu nisu gubili vrijeme na suđenje«,
rekao je Spiridon), dali su mu deset godina za »ekonomsku kontrarevoluciju« i otpremili ga
na rad na Belomorkanal, a kad je to završilo, na kanal Moskva−Volga. Tu je Spiridon radio i
na kopanju jaraka i kao stolar, dobivao je obilne porcije hrane, i jedino za čim mu je srce
čeznulo bila je Marfa, koja je ostala sama s troje djece.
Tada su Spiridonu obnovili proces. Izmijenili su optužnicu od »ekonomske
kontrarevolucije« na »zloupotrebu«, i time ga od »socijalno tuđih« pretvorili u »socijalno
bliskog«. Pozvali su ga i rekli mu da će mu povjeriti pušku i da će postati pomoćni stražar. I
premda je tek dan ranije Spiridon, kao svaki pošteni zek, psovao stražare najodvratnijim
riječima, a pomoćne stražare još gorim, sada je uzeo pušku koju su mu ponudili i stražario
nad svojim prijašnjim drugovima, zato što mu je to skraćivalo kaznu i donosilo četrdeset
rubalja mjesečno da šalje kući.
Ubrzo zatim šef logora, koji je nosio oznake komesara državne sigurnosti, čestitao mu je
na oslobođenju. Spiridon je dobio isprave, i nije se javio u kolhoz, već u tvornicu. Uzeo je sa
sobom Marfu i djecu, i uskoro se našao na počasnoj crvenoj tvorničkoj ploči kao jedan od
najboljih staklopuhača. Radio je prekovremeno da nadoknadi sve ono što su izgubili u
požaru. Već su pomišljali na malu obiteljsku drvenu kućicu s povrtnjakom i na daljnje
školovanje djece. Kad je izbio rat, djeci je bilo petnaest, četrnaest i trinaest. Ubrzo je rat
stigao gotovo do njihovog grada.
Na svakoj prekretnici u Spiridonovu životu Neržin bi ušutio, i očekivao da čuje što će
Spiridon učiniti. Sad je pretpostavljao da će možda u znak osvete, zato što su ga poslali u
logor, Spiridon s radošću dočekati Nijemce. Ali ne! Spiridon se isprva vladao poput lika iz
najboljih rodoljubnih romana: sve što su imali zakopao je u zemlju. Čim je tvornička oprema
otpremljena teretnim vagonima, a radnicima dodijeljene taljige, stavio je ženu i troje djece
na taljige i − »tuđ je konj a ni bič nije tvoj, samo požuri, nigdje ne stoj!« − povukao se od
Počepa do same Kaluge s tisućama ostalih.
Ali pod Kalugom nešto je puklo; njihova povorka se na nekom mjestu prekinula, i
iznenada ih više nije bilo na tisuće, već samo na stotine, i ljudi su se morali javiti u vojsku na
najbližem vojnom odsjeku, dok bi obitelji nastavile put same.
Čim je postalo jasno da bi se morao oprostiti sa svojom obitelji, Spiridon se, ne
sumnjajući ni najmanje da postupa kako treba, sakrio u šume dok front nije prošao. Tada je
u istim onim taljigama, s istim onim konjem − ali sad više nisu bili bezlično državno
vlasništvo, već njegovo vlasništvo kome treba posvetiti punu pažnju − odvezao svoju obitelj
natrag iz Kaluge u Počep, vratio se u svoje selo i smjestio se u nečijoj praznoj kolibi. Tu su
mu rekli da uzme onoliko zemlje iz bivšeg kolhoza koliko može obraditi. Spiridon je uzeo,
počeo orati i sijati bez ikakve grižnje savjesti, obraćajući vrlo malo pažnje na izvještaj s
fronta, i radio je marljivo i uporno baš kao da su to one davne godine kad još nije bilo ni
kolhoza ni rata.
Partizani su dolazili k njemu, govorili su − spremi se, Spiridone, valja ratovati a ne orati.
»Netko mora i orati«, odgovarao je Spiridon. I nije htio napustiti zemlju.
Tada je partizanima uspjelo da ubiju njemačkog motociklista, ne u okolini, već usred
sela. Partizani su znali njemačke propise. Nijemci su ušli u selo, sve istjerali i spalili ga do
temelja.
Sad Spiridon više nije sumnjao da je došlo vrijeme da se osveti Nijemcima. Odveo je
Marfu i djecu k njenoj majci, a on je pošao ravno partizanima u šumu. Dali su mu
automatski pištolj i granate. I on je, jednako savjesno i vrijedno kao što je radio u tvornici ili
na zemlji, ubijao njemačke patrole, vozio transporte, sudjelovao u miniranju mostova.
Praznicima bi odlazio u posjete obitelji. I na kraju je, ovako ili onako, ipak bio sa svojom
obitelji.
Ali front ih je opet sustigao. Partizani su se hvalisali da će Spiridon dobiti medalju čim
stignu naši. Govorkalo se da će ih sad sve primiti u sovjetsku armiju, da je njihovu skrivanju
po šumama došao kraj.
Iz sela u kojem je živjela Marfa Nijemci su potjerali na zapad sve stanovnike; jedan
dječak je dotrčao i javio to Spiridonu.
I istoga časa, ne čekajući naše snage, ne čekajući ništa, ne govoreći nikome ništa,
Spiridon je bacio svoj automat i dva magazina municije i potrčao za svojom obitelji. Uspjelo
mu je ugurati se u povorku kao civil i opet je bičujući istog onog konja, pred istim onim
taljigama, provodeći u djelo ovu novu odluku koja mu se činila posve pravilnom, kretao na
zapad pretrpanom cestom od Počepa do Slucka.
Neržin se samo hvatao za glavu od čuda; više mu ništa nije bilo jasno. Ali budući da nije
bila njegova dužnost da Spiridona poučava, već da vrši socijalni eksperiment, još uvijek mu
nije ništa predbacivao. Umjesto toga upitao je: »A što je onda bilo, Daniliču?«
Što onda? Naravno, mogao je otići natrag u šumu, kao što je već jednom učinio, ali imali
su žestok okršaj s nekim banditima, te je jedva od njih spasio svoju kćer. I zato je pošao dalje
s rijekom ljudi. A onda se već u njega uvukla i sumnja da mu naše snage neće vjerovati, da će
se sjetiti kako nije odmah u početku pošao partizanima i kako je od njih pobjegao. I, budući
da mu i tako ništa drugo nije preostalo, stigao je do Slucka. Tu su ih ukrcali u vlakove za
Porajnje i dali im kupone za hranu. Isprva se govorkalo da neće uzimati djecu, i Spiridon je
već smišljao što će poduzeti; međutim, odveli su ih sve. Ostavio je kola i taljige i otišli su.
Kraj Mainza su njega i momke dodijelili na rad u tvornicu, a ženu i kćer kod njemačkih
seljaka.
I u toj tvornici jednom je njemački predradnik udario Spiridonova mlađeg sina. Spiridon
je bez razmišljanja skočio na njega sa sjekirom. Po zakonima njemačkog Reicha, redovnim,
mirnodopskim zakonima, takvo je djelo značilo kaznu strijeljanjem. Ali predradnik se
suzdržao, prišao je buntovniku i rekao: »I ja sam Vater. Ja verstehe.«
I nije prijavio taj slučaj. Spiridon je kasnije saznao da je baš tog jutra predradnik primio
vijest o pogibiji svog sina u Rusiji.
A Spiridon, sada već poluslijep i bolestan, sjetivši se tog rajnskog predradnika, obrisao je
ne stideći se suze rukavom. »Poslije toga više nisam bio bijesan na Nijemce. I što su nam
spalili kuću, i sve drugo zlo − izbrisao je taj ’Vater’. Vidjelo se da je ipak čovjek, eto −
Nijemac ili ne.«
Ali bio je to jedan od rijetkih, vrlo rijetkih slučajeva, kad se on pokolebao u svom
mišljenju i kad je nešto potreslo dušu tog tvrdoglavog, crvenokosog seljaka. Tokom svih
ostalih teških godina, kod svih okrutnih padova i uzdizanja, nikakve sumnje nisu Spiridona
slabile u trenucima krize. Njegovi instinktivni postupci opovrgavali su najracionalnije
stranice Montaignea i Charrona.
Usprkos tome što je Spiridon Jegorov pokazivao stravično nepoznavanje najviših
dostignuća čovjeka i društva, njegova su se djela i odluke odlikovale trijeznošću i razumom.
Kad bi znao da Nijemci ubijaju seoske pse, stavio bi na snijeg odsječenu kravlju glavu za
preživjele. I premda, naravno, nikad nije učio ni zemljopis ni njemački jezik, kad je nesreća
dovela njega i njegovog starijeg sina u Elzas da kopaju rovove (još su ih Amerikanci
bombardirali iz zraka) − on i njegov sin su pobjegli, i ne pitajući nikoga za smjer, i ne čitajući
njemačke znakove, krijući se danju, a putujući noću, u nepoznatoj zemlji, bez putova, ravno
kao što vrana leti prešli su devedeset kilometara i stigli do kuće onog seljaka kraj Mainza,
gdje mu je radila žena. Tu su sjedili u bunkeru u voćnjaku sve dok nisu došli Amerikanci.
Ni jedno od vječnih pitanja o valjanosti naših osjetilnih percepcija, o adekvatnosti našeg
poznavanja vlastitog unutarnjeg života nije mučilo Spiridona. On je nepokolebljivo vjerovao
u ono što je vidio, čuo, nanjušio ili razumio.
Na isti način i njegovo je shvaćanje vrline bilo vrlo jednostavno i nenametnuto. Nikoga
nije klevetao. Nikada nije lagao. Psovao je samo kad je to bilo nužno. Ubijao je samo u ratu.
Tukao se samo zbog svoje zaručnice. Ne bi ukrao ni krpice, ni mrvice ni od koga. A ako je
prije braka katkada, kao što je i sam rekao, »trčao za suknjama«, pa zar nije i vrhunski
autoritet Aleksandr Puškin priznavao da mu je strahovito teška zapovijed »ne poželi ženu
bližnjega svoga«?
I sad, u dobi od pedeset godina, gotovo slijep, zatvorenik, očigledno osuđen da umre u
zatvoru, Spiridon ipak nije pokazivao sklonosti prema svetosti, ili umoru, ili pokajanju, a još
manje prema tome da se popravi, kako je to izraženo u nazivu »kazneno-popravni logori«.
On je samo svakog dana od zore do mraka meo dvorište svojom vrijednom metlom, i na taj
način branio svoj život od komandanta i oficira službe sigurnosti.
Spiridon je volio samo jedno − zemlju.
Spiridon je imao samo jedno − obitelj.
Pojmovi »domovina«, »vjera« i »socijalizam«, koji se rijetko pojavljuju u svakodnevnom
razgovoru, Spiridonu su očigledno bili nepoznati. Njegove su uši za njih bile zatvorene; jezik
ih nije htio izgovarati.
Njegova je zemlja bila − obitelj.
Njegova je vjera bila − obitelj.
Socijalizam je također bio obitelj.
I svim onim carevima, predsjednicima, svećenicima i propagatorima dobra i razuma,
svim onim piscima i govornicima, piskaralima i kritičarima, svim tužiocima i sucima koji su
se tokom njegova života njime bavili, Spiridon je, silom prilika bezglasno, ali zato iz dubine
duše, poručivao:
»Idite vi svi lijepo u …….«
 63
SPIRIDONOVA MJERILA
Nad njihovim su glavama drvene stepenice škripale i tresle se od brzih i sporih koraka
brojnih nogu. Tu i tamo palo bi i nešto prašine ili otpadaka, ali Spiridon i Neržin to gotovo i
nisu primjećivali.
Sjedili su na nepometenom podu u svojim prljavim, iznošenim kombinezonima, kojima
su se sjedala skorjela od prljavštine. Bilo im je prilično neudobno jer se nisu imali na što
osloniti; obujmivši koljena rukama, ramenima i leđima upirali su se o daske koso pribijene
na dno stepeništa. Zurili su ravno preda se, ali pogled im nije mogao doprijeti dalje od
oljuštenog zida nužnika.
Neržin je mnogo pušio, kao i uvijek kad je želio o nečemu dobro razmisliti, i slagao
zgnječene opuške uz napola truli drveni rub zida, prljav trokut s kojeg je otpadala žbuka.
Poput svih drugih i Spiridon je primao cigarete »Belomorkanal« koje su ga podsjećale na
smrtonosni posao u onom smrtonosnom području gdje je zamalo ostavio kosti; ali on se vrlo
uporno odricao pušenja, pokoravajući se zabrani njemačkih liječnika koji su mu vratili
trideset posto vida na jednom oku, koji su mu vratili svjetlo.
Spiridon je osjećao duboku zahvalnost i poštovanje prema tim njemačkim liječnicima.
Bio je već beznadno slijep kad su mu zaboli veliku iglu u kičmu, dugo ga vremena držali pod
zavojima s nekom mašću na očima, zatim mu skinuli zavoje u polumračnoj sobi i rekli:
»Gledaj!« I svijet je polako zasjao. U prigušenom noćnom svjetlu, koje je Spiridonu izgledalo
poput jarkog sunca, uspio je jednim okom razabrati tamni oblik glave svoga spasitelja i
pograbivši liječnikovu ruku poljubio ju je.
Neržin je zamišljao u sebi to uvijek napeto, u tom trenutku blago lice okuliste s Rajne.
Da, a i tog čovjeka oslobođenog zavoja, kojega su srdačni glas i dirljiva zahvalnost bili u
takvoj suprotnosti s barbarskim postupkom, koji ga je doveo u bolnicu − mora da je tom
liječniku izgledao kao crvenokosi barbarin iz istočnih stepa.
To se dogodilo poslije završetka rata. Spiridon i čitava njegova obitelj živjeli su u
američkom logoru za raseljena lica. Tu je na njih naišao neki čovjek iz njihova sela, rođak,
koga je Spiridon nazivao i »pasjim sinom« zbog stanovitih incidenata u vezi s
kolektivizacijom. S tim su rođakom putovali do Slucka, a u Njemačkoj su ih razdvojili. Stoga
su, naravno, morali nešto popiti na račun tog sretnog susreta, i budući da ničeg drugog nije
bilo, njegov je rođak donio jednu bocu alkohola. Nije bila isprobana, a njemačku etiketu nisu
znali pročitati; ali dobio ju je besplatno. I taj isti oprezni, sumnjičavi Spiridon, koji je
izbjegao tisućama opasnosti, nije bio imun na tu rusku slabost. Hajde, otvori je, brate!
Spiridon je iskapio čitavu čašu, a rođak je popio ostatak. Srećom, njegovih sinova nije bilo u
blizini, jer bi i oni popili po čašu. Kad se probudio poslije podneva, Spiridon se preplašio što
je već tako rano pao mrak i proturio glavu kroz prozor. Ali ni vani nije bilo svjetlo, i dugo
nije mogao shvatiti zašto gornji dio stražarnice i američkog štaba preko puta ne postoji, a
donji postoji. Htio je sakriti svoju nesreću od Marfe, ali do večeri plašt sljepila potpuno mu je
prekrio oči.
Rođak je umro.
Poslije prve operacije okulisti su mu rekli da mora godinu dana mirno živjeti, a zatim će
ga još jednom operirati, i posve mu povratiti vid na lijevom oku, a napola na desnom. Oni su
mu to sa sigurnošću obećali i trebalo je da čeka, ali − obitelj Jegorov je odlučila da se vrati
kući.
Neržin pažljivo pogleda Spiridona.
»Ali što si ti, Daniliču, zapravo ovdje očekivao?«
Spiridonovo se lice prekrilo sitnim boricama i ironično se nasmiješio.
»Što sam očekivao? Znao sam ja, Glebe, da će nas natjerati da platimo. Istina, u lecima
su pisali suprotno − da ne povjeruješ: sve će vam se oprostiti, kažu, vaša braća i sestre vas
očekuju, zvona zvone, i čak u kolhoze se neće morati silom, nego samo ako hoćeš. Trčite kući
što brže možete. Ali ja nisam vjerovao tim lecima; znao sam da zatvor neću izbjeći.«
Njegov kratki, grubi crvenkasti brk zadrhtao je kad se toga sjetio.
»Odmah sam rekao Marfi Ustinovnoj: ’Djevojko, nude nam cijelo jezero, a tko zna hoće
li nam dati da pijemo iz bare.’ A ona me potapšala po glavi i rekla mi: ’Stari moj, kad bi ti
vidio, vidjeli bismo što ćemo. Neka te operiraju po drugi put.’ Da, ali ono troje djece je
navalilo: ’Tata, mama, idemo kući; idemo u domovinu! Zašto da ovdje čekamo na operaciju?
Zar mislite da mi u Rusiji nemamo liječnike za oči? Napokon, potukli smo Nijemce, pa
možemo izliječiti i ranjenike! Hoćemo završiti školu u Rusiji.’ Najstarijemu je ostalo samo
još dvije godine. Moja kći Vera neprestano je plakala: ’Zar hoćete da se udam za Nijemca?’
Mislila je da je ovdje čeka najbolji muž. I tako sam se počeškao po glavi. ’Djeco, djeco, u
Rusiji ima liječnika, ali zar mislite da ćemo ikad do tih liječnika doći?’ Ali pomislio sam: svu
će krivnju baciti na mene; zašto bi gnjavili djecu? Zatvorit će mene − a djeca neka žive.«
I tako su otišli. Na pograničnoj postaji odmah su razdijelili žene i muškarce i otpremili
ih dalje u odvojenim vlakovima. Obitelj Jegorov, koja se držala na okupu tokom čitavog rata,
sad se raspala. Nitko ih nije pitao jesu li iz Brianska ili Saratova. Bez ikakva sudskog procesa,
Spiridonovu ženu i kćer poslali su u pokrajinu Perm, gdje je djevojka sad radila na motornoj
pili u logoru drvosječa. Spiridona i njegove sinove bacili su iza bodljikave žice i svoj trojici
dali su po deset godina zbog veleizdaje. Spiridon i njegov mlađi sin završili su u logoru u
Solikamsku, pa se barem još dvije godine mogao posvetiti odgoju sina. Starijeg sina otpremili
su u neki logor u Kolimi.
To je bila domovina. To je bio kćerkin muž i školovanje sinova.
Teret istrage i logorsko gladovanje − u logoru je Spiridon davao polovicu svojih dnevnih
obroka sinu − nisu popravili Spiridonov vid; štaviše, preostalo oko, lijevo, još je više oslabilo.
Pokušati zamoliti liječnike da mu vrate vid u toj zabačenoj šumskoj jazbini bogu za leđima
bilo je isto kao moliti da čovjeka živa uznesu u raj. U bijednoj logorskoj ambulanti nisu čak
mogli imati ni predodžbu o tome kamo bi ga mogli poslati na liječenje, a kamoli izliječiti ga.
Obuhvativši glavu rukama, Neržin je razmatrao zagonetku svog prijatelja. Nije ni
svisoka, a ni s divljenjem gledao u tog seljaka koga su događaji sustigli, već je potpuno
suosjećao s njim. Već dulje vremena svi njihovi razgovori vodili su Neržina sve više prema
jednom pitanju. Čitavo je tkanje Spiridonova života bilo s njim povezano. Činilo se da je
danas došao trenutak da mu to pitanje postavi.
Spiridonov složeni život, njegovo neprestano prelaženje s jedne zaraćene strane na
drugu − zar u tome nije bilo nešto više od običnog nagona za samoodržanjem? Zar on nije
bio na neki način povezan s tolstojevskim učenjem, da nitko na svijetu nije pravedan i nitko
kriv? Nije li se u tim gotovo instinktivnim postupcima crvenokosog seljaka nazirao čitav
sustav filozofskog skepticizma?
Danas se pod stepeništem očekivalo da će socijalni eksperiment, koji je Neržin poduzeo,
uroditi potpuno neočekivanim i sjajnim rezultatom!
»Loše se osjećam, Glebe«, govorio je Spiridon i žuljevitim dlanom trljao neobrijano lice,
kao da hoće skinuti kožu. »Napokon, već četiri mjeseca nemam pisma od kuće.«
»Rekao si da Zmija ima pismo?«
Spiridon ga pogleda s predbacivanjem (vid je izgubio, ali oči mu nikad nisu bile staklaste
kao u ljudi koji su slijepi od rođenja, i bile su vrlo izražajne):
»Što u tom pismu može biti − poslije četiri mjeseca?«
»Kad ga sutra dobiješ, donesi ga ovamo, pa ću ti ga pročitati.«
»Svakako ću ga donijeti.«
»Možda se koje pismo izgubilo na pošti? Možda su ih ’kumovi’ zadržali? Nema smisla da
se brineš, Daniliču.«
»Kako to možeš reći kad mi se srce stislo? Bojim se za Veru. Djevojci je tek dvadeset
jedna godina, a nema ni oca, ni braće, ni majka nije s njom.«
Neržin je vidio fotografiju Vere Jegorove koja je bila snimljena prošlog proljeća: krupna,
punašna djevojka, velikih, povjerljivih očiju. Otac ju je uspio izvesti neozlijeđenu iz svjetskog
rata. Ručnom granatom spasio ju je u šumama od opakih ljudi, koji su je htjeli silovati u
petnaestoj godini. Ali šta je mogao sad učiniti iz zatvora?
Neržin je zamišljao gustu permsku šumu, mitraljesku tutnjavu motorne pile; jezivo
urlanje traktora, koji vuku dugačka debla, kamione koji su zadnjim dijelom utonuli u
močvaru, dok su im radijatori vapijući uzdignuti prema nebu; mračne, bijesne vozače
traktora koji više ne razlikuju odurne kletve od običnih riječi − i među njima djevojku u
radnom odijelu, u hlačama, koja se zavodljivo izdvaja svojom ženskom pojavom. Ona spava s
njima kraj logorskih vatri; nitko tko prolazi ne propušta priliku da je opipa ili uštine. Zaista,
Spiridona nije srce boljelo bez razloga.
Bilo bi posve beskorisno tješiti ga; Neržinu se činilo bolje da mu skrene misli na nešto
drugo, a da istovremeno sam pokuša otkriti ono što je u njemu tražio − neku protutežu
svojim učenim prijateljima. Osjećao je da će možda sada čuti potvrdu skepticizma, onako
kako ga narod shvaća, i da će se možda time kasnije i sam okoristiti.
Položio je ruku na rame Daniliču i oprezno, izdaleka, pokušao postaviti svoje pitanje:
»Već te dugo vremena želim nešto upitati, Spiridone Daniliču, dok slušam sve te tvoje
dogodovštine. Život ti je uništen, tačno, a uništeni su i životi mnogih drugih, ne samo tvoj.
Lutao si amo-tamo, tražeći nemoguće. Zašto? Hoću reći, koje…« (zamalo je rekao
»kriterije«), »koja bi mjerila valjalo upotrijebiti da shvatimo život? Na primjer, ima li zaista
na zemlji ljudi koji svjesno žele činiti zlo? Koji misle ’ja ću ovim ljudima nanijeti zlo. Stisnut
ću ih tako da neće moći živjeti.’ Vjerojatno ne, što ti misliš? Možda svatko želi činiti dobro ili
misli da želi, ali nije svatko bez mane i nepogrešiv, a neki su potpuno nesvjesni − pa jedan
drugome nanose toliko zlo. Uvjeravaju sebe da čine dobro, ali na djelu to ispada zlo. Kao što
bi ti rekao, siju raž, a raste korov.«
Očigledno se nije jasno izrazio. Spiridon ga je pogledao iskosa, mršteći se kao da sumnja
da mu je podmetnuo stupicu.
»Recimo da ti učiniš neka grešku i ja te želim popraviti. Govorim ti o tome, a ti me ne
slušaš, čak mi ne daš do riječi. Dobro, što onda treba da radim? Da te mlatim po glavi? To je
lijepo ako sam u pravu, ali što ako ja samo mislim da sam u pravu, ako sam naprosto sebe
uvjerio da sam u pravu? Ili možda sam nekad bio u pravu, ali sad imam krivo? Napokon,
život se mijenja, zar ne? Hoću reći, ako čovjek ne može uvijek biti siguran da je u pravu,
kako onda uopće može postupati? Može li se uopće zamisliti da bilo koji čovjek na zemlji
može zaista reći tko ima pravo, a tko ima krivo? Tko u to može biti siguran?«
»E, ja ću ti reći!« Spiridon, u kojem je iznenada zablistalo razumijevanje, odgovorio je
spremno kao da su ga upitali, koji će stražar biti ujutro ma dužnosti. »Reći ću ti: vučjak ima
pravo, a ljudožder krivo!«
»Što? Što« reče Neržin zapanjen jednostavnošću i snagom tog odgovora.
»Tako je to«, ponovi Spiridon s grubim uvjerenjem okrenuvši se ravno prema Neržinu i
vruće mu dahnuvši: u lice: »Vučjak ima pravo, a ljudožder krivo.«
 64
STISNUTE ŠAKE
Kad su se svjetla ugasila, vitki mladi poručnik četvrtastih brkova, koji je preuzeo
dužnost u nedjelju uvečer lično je prošao gornjim i donjim hodnicima specijalnog zatvora,
tjerajući zatvorenike natrag u sobe. (Nedjeljom su uvijek nerado odlazili u krevet. Obišao bi
zatvor po drugi put, ali nije se mogao otrgnuti od punačke mlade medicinske sestre u
ambulanti. Imala je muža u Moskvi, ali on danima nije mogao do nje, dok je bila na poslu u
zabranjenoj zoni. Tako je poručnik računao da će ove noći nešto postići. Ona mu se otimala,
grubo se smijući i neprestano ponavljala jedno te isto: »Ne budite bezobrazni!«
Stoga je na drugi obilazak poslao svog narednika. Narednik je shvatio da poručnik neće
izaći iz ambulante prije jutra i da ga neće kontrolirati, pa se nije posebno trudio da svakoga
otpremi u krevet. Nije se trudio, jer mu je već dosadilo poslije tolikih godina da bude hulja, a
i zato što je vrlo dobro znao da će odrasli ljudi, koji narednog dana moraju raditi, s
vremenom i sami otići na spavanje.
Svjetla na stepenicama i u hodnicima specijalnog zatvora nikad se noću nisu gasila, jer
bi to moglo pogodovati bijegu ili pobuni.
I zato dva puta nitko nije najurio Rubina i Sologdina u krevet za vrijeme inspekcije. Oni
su još uvijek stajali uza zid u velikom glavnom hodniku. Već je prošla ponoć, ali zaboravili su
na san.
Bila je to jedna od onih besplodnih, gnjevnih rasprava s kojima, kao i sa stvarnom
tučnjavom, često završavaju ruske proslave.
Debata na papiru nije uspjela. Tokom posljednja dva sata Rubin i Sologdin obradili su
još dva zakona dijalektike i uznemirili sjene Hegela i Feuerbacha. Ali njihova se rasprava nije
mogla održati na tim hladnim, uzvišenim vrhuncima i sa svakim udarcem koji su izmijenili,
sklizala je sve dublje prema vulkanskom krateru.
»Ti si fosil, dinosaurus!« bjesnio je Rubin. »Kako ti misliš da ćeš uopće moći živjeti na
slobodi s tako luđačkim idejama? Zar zaista misliš da će te društvo prihvatiti?«
»Kakvo društvo?« upita Sologdin iznenađen. »Ja sam, otkako pamtim, u zatvoru a ne u
društvu, i oko mene nema ništa do bodljikave žice i stražara. Od onog društva iza zone
odsječen sam zapravo zauvijek − pa zašto da se onda pripremam za njega?«
Još su prije toga raspravljali o tome kakva je omladina.
»Kako se usuđuješ suditi o omladini?« bjesnio je Rubin. »Borio sam se s omladinom na
frontu, išao sam s njima u izviđanje iza borbenih linija, a sve što ti o njima znaš čuo si od
nekog gada u tranzitnom logoru. Već dvanaest godina samo se kiseliš u logoru, a i prije toga
− koliko si uopće zemlje vidio? Patriarši Prudy? Ili si išao u selo Kolomenskoje u nedjelju?«
»Zemlju? I ti preuzimaš na sebe da govoriš o zemlji?« povikne Sologdin u pola glasa, kao
da se guši. »Stidi se! Stidi se! Koliko je ljudi prošlo kroz Butirku, sjeti se − Gromov,
Ivantejev, Jašin, Blohin? Oni su ti znali govoriti istinu o zemlji, oni su ti govorili o svom
životu. A jesi li ih ti slušao? A što je s onim Vartapetovim, i onim, kako se ono zvao…?«
»Kojim? Zašto bih ja njih slušao? Slijepci… laju kao životinja kojoj je zgnječena šapa.
Govore kao da njihov promašeni život znači kraj čitavog svijeta. Njihov opservatorij je kibla
u latrini. Promatraju svijet s panja; oni nemaju prave tačke gledišta!«
I tako je to išlo dalje, gubili su nit svojih argumenata, nisu bili u stanju slijediti tok
vlastitih misli, nisu bili svjesni hodnika u kojem su osim njih sjedila još samo dva slaboumna
šahista za šahovskom pločom i kovač, strastveni pušač. Bili su svjesni samo svojih vlastitih
gnjevnih kretnji, zajapurenih lica, velike crne brade nasuprot urednoj plavoj kozjoj bradici.
Svaki je od njih nastojao samo jedno: da pronađe i pogodi bolno mjesto drugoga.
Sologdin je zurio u Rubina tako vatreno da bi mu se oči, kad bi se oči mogle rastopiti u
žaru osjećaja, zacijelo rastalile.
 »Kako se s tobom uopće može razgovarati? Ti nisi dostupan razlogu! Ništa te ne stoji da
se prebaciš s crnoga na bijelo. A iznad svega me tjera u bjesnilo da negdje u sebi zaista
vjeruješ u motto…« (u svom bijesu upotrijebio je riječ stranog porijekla, ali barem je
pripadala dobu viteštva), »da ’svrha opravdava sredstvo’. Ali ako te netko upita licem u lice,
vjeruješ li u to, ti ćeš nijekati! Siguran sam da ćeš nijekati.«
»Ne, zašto?« iznenada je Rubin počeo govoriti s nekom umirujućom hladnoćom. »Ja u
to ne vjerujem − kad sam ja posrijedi. Ali stvar je drugačija u društvenom smislu. Naši su
ciljevi prvi put u čitavoj ljudskoj povijesti tako uzvišeni da možemo reći: oni opravdavaju
sredstva kojima su postignuti.«
»Aha, dakle, tu smo«, reče Sologdin, opazivši nezaštićeni cilj za svoj mač i pripremivši
osjetljiv i zvonki udarac. »Samo zapamti: što viši ciljevi, to viša moraju biti i sredstva. Nečasna
sredstva uništavaju i same ciljeve.«
»Kako misliš nečasna? Tko se služi nečasnim sredstvima? Zar možda niječeš moral
revolucionarnih sredstava? Možda čak niječeš i nužnost diktature?«
»Ne pokušavaj me uvlačiti u politiku!« reče Sologdin, zaprijetivši Rubinu hitro prstom
pred nosom. »Ja sam zatvoren po članu pedeset i osmom, ali nikad se nisam bavio politikom,
a ne bavim se ni sada. Onaj kovač, koji tamo sjedi − i on je pedesetosmaš, a nepismen je.«
»Odgovori na pitanje!« nije popuštao Rubin. »Priznaješ li diktaturu proletarijata?«
»Nisam rekao ni riječi o vladavini radnika. Postavio sam ti posve čisto pitanje iz
ćudoređa: opravdavaju li sredstva cilj ili ne? A ti si mi odgovorio! Pokazao si što misliš.«
»Nisam rekao da to vrijedi u ličnom smislu!«
»Pa što onda?« reče Sologdin jedva se svladavajući da ne počne vikati. »ćudoređe ne
smije gubiti snagu ako povećava područje! To znači da je zločin ako ti lično ubiješ ili izdaš
nekoga; ali ako Jedinstveni i Nepogrešivi potuče pet ili deset milijuna, onda je to u skladu s
prirodnim zakonom, to valja pohvaliti kao napredno?«
»Te se stvari ne mogu uspoređivati! One su kvalitativno različite.«
»Prestani se pretvarati! Previše si uman da vjeruješ u te svinjarije! Ni jedan razuman
čovjek ne može tako misliti! Ti naprosto lažeš!«
»Ti lažeš! Sve je kod tebe samo velika poza! Taj tvoj idiotski ’jezik krajnje jasnoće’! I to
tvoje izigravanje viteštva! I to što nastojiš da izgledaš kao Aleksandar Nevski! Kod tebe je sve
poza zato što si promašen. I to tvoje piljenje drva − i to je poza!«
»Ti si prestao dolaziti piliti! Kod toga se mora raditi rukama, a ne jezikom!«
»Kako to misliš, prestao sam? Tri dana?«
Njihova je rasprava jurila, ne zaustavljajući se, kroz mračna i osvijetljena mjesta
njihovih uspomena, poput noćnog brzog vlaka koji juri kraj postaja i signalnih svjetla, preko
pustih stepa i kroz poluosvijetljene gradove; i sve, što bi načas izronilo, obasjalo bi samo
lažnim svjetlom ili popratilo nejasnom tutnjavom bezglavu jurnjavu njihovih spojenih misli.
»Ti bi mogao prije svega primijeniti moral i na sebe!« reče Rubin povrijeđeno. »A što je s
ciljevima i sredstvima u tvom slučaju? U ličnom smislu! Samo se sjeti o čemu si sanjao kad si
započeo karijeru kao inženjer? Čvrsto si odlučio da zaradiš milijun, kao Korejko.«
»A ti bi se mogao sjetiti kako si učio seosku djecu da prijavljuju svoje roditelje!«
Poznavali su jedan drugoga dvije godine. A sad su pokušali iskoristiti jedan protiv
drugoga, na najrazorniji i najuvredljiviji način, sve što su saznali u najintimnijim
razgovorima. Sad su se svega sjećali, i sve je postajalo optužba, oružje. Daleko od toga da bi
se uzdizao prema apstraktnim pitanjima, njihov se dvoboj spuštao sve niže i niže na
najličnije i najbolnije pojedinosti.
»Oni su tvoji istomišljenici! Oni su tvoji najbolji prijatelji!« urlao je Sologdin. »Šiškin-
Miškin! Uopće mi nije jasno zašto se držiš daleko od njih? Kakvo je to licemjerje?«
»Što? Što si rekao?« Rubin se gušio od bijesa. »Misliš li to ozbiljno?«
 Ne, sam Sologdin je vrlo dobro znao da Rubin nije doušnik i da nikad neće biti, ali u
ovom trenutku nije mogao odoljeti napasti da ga strpa u isti koš s oficirima službe sigurnosti.
»Napokon«, tvrdio je Sologdin, »to bi bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Budući da su
naši tamničari u pravu, tvoja je dužnost da im pomogneš koliko god možeš. A zašto ne bi bio
doušnik? Šikin će ti napisati povoljnu karakteristiku, tvoj slučaj će opet biti razmotren…«
»To mi vonja na krv!« Rubin stegne svoje velike šake i podigne ih kao da se hoće tući.
»Zbog takvih riječi mogao bih nekome razbiti nos.«
»Rekao sam samo«, odgovorio je Sologdin što je mogao suzdržljivije, »da bi to bilo
mnogo dosljednije s tvoje strane. Ako svrha opravdava sredstvo.«
Rubin otvori šake i bijesno i prezirno pogleda svog protivnika.
»Čovjek mora prvo imati principe! Ti ih uopće nemaš! Sve to apstraktno blebetanje o
Dobru i Zlu…«
Sologdin pokuša objasniti svoje stajalište: »Što si ti očekivao? Razmisli sam. Budući da
smo svi mi zatvoreni s razlogom, a ti si jedina iznimka, znači da su naši tamničari u pravu.
Svake godine dva puta pišeš molbu za pomilovanje…«
»Lažeš! Ne molbu za pomilovanje, već za obnovu procesa.«
»A koja je razlika?«
»Vrlo velika razlika.«
»Oni te odbijaju, a ti i dalje moljakaš. Ti si taj koji nije htio raspravljati o značenju
ponosa u čovjekovom životu, ali bi morao ozbiljno razmisliti o ponosu! Ti si se spreman
poniziti samo zbog vanjske, površne slobode. Ti si poput psa na lancu: tko god ima lanac u
ruci, u njegovoj si moći.«
»A ti nisi ni u čijoj moći?« reče Rubin izvan sebe od gnjeva. »I ti ne bi moljakao?«
»Ne!«
»Pa ti naprosto nemaš mogućnosti da dobiješ slobodu! Ali kad bi imao, ne samo da bi
molio, ti bi…«
»Nikad«, reče Sologdin.
»Kako plemenito od tebe! Ti se rugaš svoj ovoj zbrci u sedmici, ali kad bi mogao učiniti
nešto spektakularno da se istakneš − puzao bi na trbuhu.«
»Nikad!« ponovi Sologdin dršćući.
»A ja ti kažem da bi!« graktao je Rubin. »Ti naprosto nemaš sposobnosti da se istakneš.
To je sve kiselo grožđe! A ipak, kad bi ti nešto mogao napraviti − kad bi to od tebe zatražili −
puzao bi na trbuhu!«
»Dokaži!« Sad je Sologdin stegao šake. »Vidjet ćemo tko će kome razbiti nos!«
»Daj mi vremena i dokazat ću ti! Daj mi… godinu dana! Daješ li mi godinu dana?«
»Uzmi deset.«
»Ali znam ja tebe! Sakrit ćeš se iza dijalektike, reći ćeš da ’sve teče, sve se mijenja’.«
»Samo za ljude tvoga soja ’sve teče, sve se mijenja’! Ne sudi druge po sebi.«
 65
DOTTY
Odnosi između muškarca i žene uvijek su čudni: ništa se ne može predvidjeti, nemaju
nikakva unaprijed određena smjera, ne ravnaju se ni po kakvim zakonima. Katkad dođeš do
mrtve tačke, gdje ti ne preostaje ništa drugo nego da sjedneš i zaplačeš; sve je već rečeno,
uzalud; svi su argumenti izneseni i pobijeni. Ali odjednom se slučajno susretnu pogledi − i
zid ne počinje pucati, već se naprosto otopi, i tamo gdje je bila tama, zablista čist puteljak, po
kojem dvoje može koračati.
Samo puteljak − i možda samo za minutu.
Inokentij je već davno zaključio da je između njega i Dotty sve svršeno. Tako je moralo i
biti, s tom njenom otuđenošću i sitničavošću. Ali bila je tako umiljata na zabavi kod njegovog
tasta, da ga je to ispunilo nekom toplinom prema njoj, i još uvijek ju je osjećao dok se vozio s
njom kući automobilom. Pripovijedali su o zabavi; Inokentij je slušao kako Dotty razmatra
mogućnost Klarine udaje − i ne misleći, nehotice, ogrlio ju je i uhvatio za ruku.
Iznenada je pomislio: da mu ova žena nikad nije bila ni supruga ni ljubavnica, već da
pripada nekome drugome, i da ju je isto ovako ogrlio u automobilu, što bi osjećao? Bilo je
posve jasno: potrudio bi se svim silama da je pridobije.
Zašto ga je onda, kad mu je bila vlastita supruga, toliko vrijeđalo što želi to isto tijelo?
Bilo je najružnije i najgore što ga je baš ovakva − pokvarena, uprljana tuđim rukama −
ovog trenutka privlačila, ne samo silno, već opasno privlačila. Kao da osjeća potrebu da nešto
dokaže. Što? Kome?
Kad su se našli u dnevnoj sobi, zaželjevši mu laku noć Dotty je položila glavu na
Inokentijeve grudi, zbunjeno ga poljubila u vrat i otišla, ne pogledavši ga. Inokentij je pošao
u svoju sobu, svukao se, i iznenada osjetio da mora poći k Dotty.
Djelomično je to bilo stoga što se na zabavi osjećao siguran od hapšenja; gomila ljudi
koji piju, razgovaraju i smiju se okružila ga je kao oklop. Sada, u samoći svoje radne sobe,
opet je osjetio strah, i osjetio je potrebu za zaštitom.
Stajao je pred vratima svoje žene u kućnom ogrtaču i papučama. Još uvijek neodlučan
da li da pokuca, lagano je gurnuo vrata rukom. Dotty se uvijek nečega bojala i noću je
zaključavala vrata. Ali sad su se vrata otvorila na dodir.
Inokentij uđe bez kucanja, odmakne zastor − i ugleda Dotty u krevetu, pod mekanim,
srebrnasto-ljubičastim pokrivačem.
Trebalo je da se trgne, ali nije se ni maknula.
Mala svjetiljka na noćnom stoliću obasjala joj je nježno lice, svijetlu razasutu kosu,
satensku zlaćanu spavaćicu, ukrašenu finim čipkama, kroz koje su zavodljivo svjetlucala
njena ramena, ruke i grudi.
Bilo je prilično vruće u spavaćoj sobi, ali Inokentiju je godila toplina; osjećao je nekakvu
hladnoću. U zraku je lebdio blag miris parfema.
Prišao je stoliću pokrivenom prozračnim stolnjakom. Uzeo je u ruku neku morsku
školjku i premećući je po rukama reče bijesno, napola okrenut od nje: »Ja sam ne razumijem
zašto sam ovdje; ne mogu zamisliti da bi između nas još nešto moglo biti.« (Nije govorio pa
čak ni mislio kako je i on sam prevario ženu u Rimu.) »Ali upravo sam sad pomislio: a što ako
ipak otiđem k njoj?«
Nervozno je prevrtao školjku i postrance pogledao Dotty.
Prezirao je sam sebe.
Ona je okrenula glavu na jastuku i pogledala ga, pažljivo i nježno, premda mu je u
polutami jedva mogla razaznati lice. U ruci, koja joj je visila gola do lakta i nekako
bespomoćna pod ljupkim naborima spavaćice, lagano je držala knjigu.
 »Pa samo legni malo kraj mene«, reče ona dirljivo.
Da samo malo legne? Zašto ne? Oprostiti joj sve što se dogodilo, bilo je nešto posve
drugo.
Bilo je lakše i govoriti ležeći. Iz nekog razloga može se reći mnogo više, najintimnije
stvari, kad se leži u zagrljaju pod pokrivačem, nego kad se sjedi jedno drugome nasuprot u
naslonjačima.
Zakoračio je neodlučno prema krevetu.
Ona je podigla rub pokrivača, otkrivajući toplu dubinu.
Ne primijetivši da je stao na knjigu koja joj je ispala iz ruke, Inokentij je legao u tu
dubinu, i ona se nad njim sklopila.
 66
BRITKA SABLJA DEMEŠKINJA
Napokon je šaraška zaspala.
Dvije stotine i osamdeset zekova spavalo je pod modrim žaruljama, glava zabačenih ili
uguranih u jastuke, dišući tiho, ili nesnosno hrčući ili vičući, zgrčenih da se ugriju, ili
ispruženih jer im je bilo previše vruće. Spavali su na dva kata zgrade, na dva reda ležajeva na
svakom katu, i gledali različite stvari u snovima: starci su vidjeli svoje ljubljene; mladići su
vidjeli žene; neki su vidjeli ono što su izgubili, neki vlak, neki crkvu, neki svoje suce. Ali ma
koliko se razlikovali njihovi snovi, u svima su spavači ipak tjeskobno bili svjesni da su
zatvorenici; ako su šetali po zelenoj travi ili po gradu, to je značilo da su pobjegli, da su
zavarali tamničare, da je nastao neki nesporazum i da ih već gone. Onaj sretni, potpuni
zaborav, koji je Longfellow prikazao u Snu roba nije im bio suđen. Šok nezasluženog
hapšenja, kazna od deset ili dvadeset pet godina, bijesni lavež policijskih pasa, potkovane
čizme stražara pratilaca i prodoran zvuk budnice u logoru prodrli su u svaki sloj njihova
bića, u sve sekundarne, pa čak i primarne instinkte, u same kosti. Da je došlo do požara,
iznenada probuđeni zatvorenik prvo bi se sjetio da je u zatvoru, a onda bi tek osjetio plamen
i dim.
Svrgnuti visoki činovnik Mamurin spavao je u svojoj samici. Stražari koji nisu bili u
službi su spavali. Stražari u službi također su spavali. Dežurna bolničarka, pošto se čitavo
veče opirala poručniku s četvrtastim brkom, nedavno je popustila, i sad su i oni spavali na
uskom divanu u ambulanti. I napokon, mali sjedokosi stražar, koji je sjedio u stražarnici kraj
željezom okovanih vrata zatvora, kad je vidio da nitko ne dolazi da ga kontrolira i da se nitko
ne javlja na njegov poljski telefon, također je zaspao, položivši glavu na stolić, ne
promatrajući više zatvorski hodnik kroz prozor, kao što mu je bila dužnost.
I odlučno izabravši taj sat u dubini noći, kad su mavrinska zatvorska pravila prestala
funkcionirati, zatvorenik broj 281 tiho je izišao iz polukružne sobe žmirkajući pod jarkim
svjetlom, gazeći cipelama gusto posijane opuške. Uspio je nekako navući cipele bez obojaka,
i preko rublja je prebacio iznošeni frontovski šinjel. Crna brada bila mu je zamršena; rijetka
kosa visila je oko lica, koje je izražavalo patnju.
Uzalud je pokušavao da zaspi. Sad je ustao i počeo šetati hodnikom. To mu nije bilo prvi
put: na taj način je smirivao razdraženost i oštar bol u zatiljku, te podmukli bol oko jetre.
Ali premda je izišao iz sobe da bi prošetao, nosio je, kao obično, par knjiga; u jednoj od
njih bio je složeni rukopis skice ja »svjetovne hramove« i loše zašiljena olovka. Položivši
knjige, olovku, kutiju lakog duhana i lulu na dugački, prljavi stol, Rubin je počeo uporno
šetati hodnikom amo-tamo, omotavši se kabanicom.
Priznavao je da je svim zatvorenicima teško − i onima koji su zatvoreni bez razloga, kao i
onima koji su zatvoreni zato što su neprijatelji države. Ali njegov vlastiti položaj činio mu se
tragičnim u aristotelovskom smislu. Njemu su zadale udarac iste one ruke koje je iznad
svega volio. Zatvorili su ga bešćutni birokrate, zato što je upravo nepristojno volio zajednički
cilj. I, kao rezultat tog tragičnog proturječja, da bi zaštitio i svoje dostojanstvo i dostojanstvo
svojih drugova, Rubin je bio prisiljen da se svakodnevno suprotstavlja zatvorskim
službenicima i stražarima kojih su postupci, prema njegovom pogledu na svijet, bili diktirani
potpuno istinskim, pravednim i naprednim zakonom. Njegovi drugovi, s druge strane,
većinom mu uopće nisu bili drugovi, i u svim su mu sobama predbacivali, grdili ga, samo što
ga nisu izgrizli, zato što nisu bili u stanju podignuti se iznad vlastite nesreće, i iza svega toga
vidjeti veliko pokoravanje prirodnom zakonu. U svakoj ćeliji, u svakom novom susretu, u
svakoj raspravi bio je prisiljen da im dokazuje − neumorno i prezirući njihove uvrede − da
većim dijelom i općenito gledajući sve ide kako valja, industrija cvjeta, poljoprivreda
proizvodi viškove, nauka napreduje ogromnim skokovima, kultura blista poput duge.
Njegovi protivnici, budući da su bili u većini, vladali su se kao da su oni narod, a da on,
Rubin, govori u ime malobrojne manjine. Ali sve u njemu je govorilo da je to laž. Narod je bio
izvan zatvora, izvan bodljikave žice. Narod je zauzeo Berlin, sastao se s Amerikancima na
Elbi, putovao na Istok u demobilizacionim vlakovima, prihvatio se rekonstrukcije
Dnjeprogesa, ponovo oživio Donbas, izgradio Staljingrad. Osjećaj jedinstva s milijunima
spasio ga je od osjećaja usamljenosti u njegovoj borbi protiv ove nekolicine zatvorenika.
Često su ga mučili, ne za volju istine, već samo da se osvete njemu za krivicu koja im je
nanesena, kad se već nisu mogli osvećivati tamničarima. Proganjali su ga, ne brinući se što
ga svaki takav sukob razdire i vodi bliže grobu.
Ali on je morao raspravljati − jer je, na tom sektoru fronta, u Mavrinskoj šaraški, bilo
malo njih koji su mogli braniti socijalizam kao on.
Rubin je pokucao na stakleni prozorčić u željeznim vratima − jedanput, dvaput, treći put
vrlo jako. Treći put na prozoru se pojavilo lice pospanog prosijedog stražara.
»Zlo mi je«, reče Rubin. »Potreban mi je lijek. Odvedite me bolničarki.«
Stražar je časak razmišljao.
»U redu. Telefonirat ću.«
Rubin je i dalje koračao hodnikom.
On je uopće bio tragičan lik.
Prag tamnice prestupio je prije svih koji su sad ovdje sjedili.
Njegov odrasli bratić, koga je šesnaestogodišnji Levka obožavao, zamolio ga je da sakrije
neke štamparske kalupe. Levka je sa zanosom ispunio nalog. Ali nije se sjetio da se sakrije od
dječaka iz susjedstva. On je iz potaje promatrao i otkucao Levku. Levka nije izdao svog
bratića: izmislio je priču da je kalupe našao pod stepenicama.
Dok je hodao gore-dolje hodnikom teškim, odmjerenim korakom, Rubin se živo sjetio
samice u harkovskom unutarnjem zatvoru prije dvadeset godina.
Unutarnji zatvor bio je sagrađen po američkom uzoru − otvorena konstrukcija na
nekoliko katova sa željeznim odmorištima i stepeništima, a na dnu stražar sa signalnim
zastavicama koji upravlja prometom. U zatvoru je jasno odjekivao svaki zvuk. Levka je čuo
tutnjavu dok su nekoga vukli po željeznim stepenicama − i iznenada je krik, koji para srce,
potresao zatvor:
»Drugovi! Pozdrav iz ledene kaznene ćelije! Dolje staljinski krvnici!«
Tukli su ga − čuo se onaj posebni zvuk udaraca po mekanom mesu. Mora da su mu
zatvorili usta; krikovi su se počeli prekidati dok napokon nisu posve prestali. Ali tri stotine
zatvorenika u tri stotine samica bacilo se na svoja vrata, počelo lupati po njima i urlati:
»Dolje krvoločni psi!«
»Žedni su radničke krvi!«
»Opet imamo cara na grbači!«
»Živio lenjinizam!«
I iznenada su u nekim ćelijama zapjevali bjesomučni glasovi:
»Ustajte, prezreni na svijetu…«
I tada je čitava nevidljiva masa zatvorenika, zaboravljajući na sebe, zagrmjela:
»To će biti posljednji
i odlučni teški boj!…«
Nije ih se vidjelo ali, poput Levke, zacijelo su mnogi od onih koji su pjevali imali suze
zanosa u očima.
Zatvor je brujao kao podivljala košnica. Stežući ključeve tamničari su se okupili na
stepenicama, preplašeni besmrtnom himnom proletarijata…
Kakvi valovi bola u zatiljku! Kakav pritisak ispod desnog boka!
Rubin opet pokuca na prozorčić. Kad je drugi put pokucao izvirilo je lice istog pospanog
stražara. Pomaknuvši okno promrmljao je: »Nazivao sam; ne javljaju se.«
Htio je zatvoriti staklo, ali Rubin mu nije dopustio:
»Pa idite onda tamo!« povikao je razdražen od bola. »Zlo mi je, razumijete? Ne mogu
spavati! Zovite medicinsku sestru.«
»Dobro, u redu«, složi se stražar i zatvori prozor.
Rubin je opet počeo šetati gore-dolje, beznadno odmjeravajući popljuvanu duljinu
zadimljenog prljavog hodnika. Vrijeme kao da se kretalo isto tako polako kao njegovi koraci.
A iznad slike harkovskog unutarnjeg zatvora − kojeg se uvijek sjećao s ponosom, premda
su mu ta dva tjedna u samici predstavljala mrlju na karakteristici tokom čitavog života, i
pridonijela njegovoj sadašnjoj presudi − druga, skrivena sjećanja uvukla su mu se u mozak
ispunjajući ga vrućim stidom.
… Jednog dana pozvali su ga u partijski ured tvornice traktora. Lev je sebe smatrao
jednim od utemeljitelja tvornice. Radio je u redakciji tvorničkih novina, prolazio
radionicama da bi oduševio mlađe radnike i ulio energije u starije, i vješao biltene o
pobjedama udarnih brigada, o ispunjenju i premašenju norme, i o nemarnom radu.
Dvadesetogodišnji momak u svojoj ukrajinskoj seljačkoj košulji ušao je u partijski ured
jednako mirno kao što je ranije ušetao u ured Pavla Petroviča Postiševa, sekretara
Centralnog komiteta Ukrajine. I kao što je tom prilikom rekao jednostavno: »Zdravo, druže
Postišev!« i prvi pružio ruku, i ovog puta je rekao četrdesetogodišnjoj ženi, koja je kratko
podšišanu kosu povezala crvenom trouglastom maramom: »Zdravo, drugarice Bahtina!
Pozvala si me?«
»Zdravo, druže Rubin«, rekla je ona rukujući se. »Sjedni.«
Sjeo je.
U sobi je bio još jedan čovjek, ali to nije bio radnik: na sebi je imao kravatu, odijelo, žute
sportske cipele. Sjedio je po strani, pregledavajući novine, i nije na njih obraćao pažnje.
Partijski ured bio je strog poput ispovjedaonice, ukrašen žarkocrvenim i mračnim crnim
tonovima.
Suzdržano, nekako bez života, žena je počela s Levom razgovarati o tvorničkim
poslovima, o kojima su prije uvijek živahno diskutirali. Iznenada, zavalivši se u naslonjač,
ona oštro reče: »Druže Rubin! Moraš priznati Partiji svoje greške.«
Lev je bio zaprepašten. Što se dogodilo? Zar ne daje Partiji svu svoju snagu, sve svoje
zdravlje, i noću i danju?
Ne! To nije dovoljno.
Ali, što nedostaje?
Sad se umiješao i onaj tip. Obratio se Rubinu sa »vi«, što je veoma vrijeđalo proletersko
uho. Rekao je da Rubin mora Partiji iskreno ispričati sve što znade o svom oženjenom
bratiću − do u tančine. Je li istina da je on nekad bio aktivan član opozicione organizacije, i
da to sad taji od Partije?
Nešto je smjesta morao reći, a oboje je zurilo u njega…
Upravo očima istog tog bratića Lev je naučio promatrati revoluciju. Od njega je također
naučio da sve nije tako lijepo i bezbrižno, kao što izgleda na prvomajskoj paradi. Zaista,
revolucija jest proljeće − a to znači da se mora pregaziti mnogo blata, prije nego čovjek
pronađe čvrsti put.
Ali prošle su četiri godine. Razmimoilaženja unutar Partije su prestala. Već su počeli
zaboravljati opoziciju. Sagradili su, ovako ili onako, prekooceanski brod kolektivizacije iz
tisuća krhkih malih seljačkih čamaca. Visoke peći Magnitogorska rigale su dim, a traktori iz
četiri prve tvornice traktora orale su brazde na kolhoznim poljima. Daleko su za sobom
ostavili »518« i »1040«. Objektivno, sve se radilo za veću slavu svjetske revolucije − i zar je
sad imalo smisla buniti se što će svim tim velikim djelima biti nadjenuto ime jedne osobe?
(Lev se prisilio da zavoli čak i to ime. Da, počeo ga je voljeti!) I zašto bi sada trebalo hapsiti
ljude, zašto se svetiti onima koji su nekoć izražavali neslaganje?
»Ne znam. Nikad on nije bio u opoziciji«, čuo je Levka sama sebe kako odgovara. Ali
njegov je razum shvatio da je, želi li govoriti kao odrastao čovjek, bez mladenačke romantike,
besmisleno nijekati.
Kretnje drugarice Bahtine bile su energične i nagle. Partija! Može li išta biti više od
Partije? Kako se može nijekati pred Partijom? Kako se može oklijevati s priznanjem Partiji?
Partija ne kažnjava; ona je naša savjest. Sjeti se što je govorio Lenjin…
Deset pištolja uperenih u njegovu glavu ne bi preplašili Rubina; ni hladna samica, ni
izgnanstvo u Solovki ne bi iz njega izvuklo istinu. Ali pred Partijom, u toj crvenoj i crnoj
ispovjedaonici, nije mogao lagati.
Rekao im je kada i gdje je njegov bratić pripadao opozicionoj organizaciji, što je radio.
Žena ispovjednik je ušutjela.
Uljudni gost u žutim sportskim cipelama rekao je: »Dakle, ako sam vas pravo shvatio…«,
i pročitao je što je napisao na arku papira. »A sada potpišite; ovdje.«
Rubin se trgnuo.
»Tko ste vi? Vi niste Partija!«
»Zašto ne?« upita gost uvrijeđeno. »I ja sam član Partije. Ja sam isljednik GPU-a.«
Rubin je opet pokucao na mali prozorčić. Stražar, koji se očigledno tek probudio, reče
ljutito: »Slušaj, zašto kucaš? Već sam ih ne znam koliko puta zvao, ali se ne javljaju.«
Rubinove su oči plamtjele od bijesa. »Molio sam vas da odete tamo, ne da telefonirate!
Zlo mi je od srca! Možda ću umrijeti.«
»Nećeš umrijeti«, reče stražar umirujuće, čak samilosno. »Izdržat ćeš do jutra. Prosudi
sam: kako bih mogao otići i napustiti mjesto?«
»A koja bi budala uzela vaše mjesto?« poviče Rubin.
»Nitko ga ne bi uzeo, ali ustav zabranjuje. Nisi služio vojsku?«
Rubinu je silno lupalo u glavi, i gotovo je povjerovao da bi zaista ovog časa mogao
umrijeti. Videći njegovo zgrčeno lice, stražar odluči: »Dobro, u redu, makni se od tog prozora
i ne kucaj. Otrčat ću.«
I zaista je otišao. Rubinu se učinilo da mu se i bol malo stišala.
Opet je počeo koračati hodnikom.
… A mozgom su mu i dalje prolazile uspomene, koje uopće nije želio probuditi.
Zaboraviti ih značilo bi ozdraviti.
Odmah poslije zatvora, želeći da opere svoju ljagu pred očima komsomolaca i da se
pokaže korisnim i pred samim sobom i pred revolucionarnom klasom, Rubin je, s mauzerom
na boku, sudjelovao u kolektivizaciji sela.
Kad je trčao bos čitava tri kilometra, puškom se braneći od pobješnjelih seljaka, što je
onda zapravo mislio? »Napokon se borim u građanskom ratu!« Samo to.
Sve je to izgledalo posve prirodno: raskopavati jame ispunjene zakopanim žitom,
sprečavati gospodare da ga samelju i da peku kruh, braniti im prilaz bunarima. I ako bi
umrlo seljačko dijete − crknite đavoli, skupa sa svojom djecom, ali kruh peći nećete! Nije
osjećao nikakvu samilost i postao mu je posve običan prizor da u zoru vidi ona usamljena
kola s iscrpljenim konjem kako prolaze kroz opustjelo, mrtvo selo; to ga nije uzbuđivalo ništa
više nego da gleda tramvaj u gradu.
Udarac bičem kod prozorskih kapaka: »Ima li leševa? Iznesite ih.«
I kod idućih kapaka: »Ima li leševa? Iznesite ih.«
A ubrzo se čulo samo: »Hej! Ima li koga živog?«
 A sad mu se to urezalo u mozak, kao da je utisnuto usijanim gvožđem. Peče. Katkada je
osjećao da su njegove rane pokora, da je zatvor pokora, da su njegove bolesti pokora.
Možda jest pravedno. Ali budući da je sad shvaćao da je ono što je činio bilo užasno, i
budući da to više nikad ne bi učinio, i da je to okajao… Kako bi se od svega mogao pročistiti?
Kome bi mogao reći: to se nikad nije dogodilo? Od sada nadalje ćemo računati da se to nikad
nije dogodilo! Pravit ćemo se kao da se to nikad nije dogodilo!
Što neće jedna besana noć izvući iz bijedne duše čovjeka koji je sagriješio?…
… Ovog puta je stražar sam otvorio prozorčić. Ipak je na kraju odlučio da ostavi svoje
mjesto i pođe u štab. Utvrdilo se da su svi zaspali, i da nije bilo nikoga tko bi podigao telefon
kad je zvonio. Narednik, koga je probudio, saslušao je njegov izvještaj i ukorio ga što je
napustio mjesto; znajući da medicinska sestra spava s poručnikom, nije se usudio da ih
probudi.
»Nemoguće«, reče stražar kroz prozorčić. »Sam sam išao tamo i podnio izvještaj. Kažu −
nemoguće. Moraš čekati do jutra.«
»Ja umirem! Umirem!« zahriplje Rubin kroz prozorčić. »Razbit ću vam prozor! Smjesta
pozovite dežurnog! Objavljujem štrajk glađu!«
»Kakav štrajk glađu? Pa tko te sad hrani, je li?« primijeti stražar razumno. »Ujutro će
biti doručak, pa onda štrajkaj. Hajde, hajde, makni se. Još jedanput ću telefonirati
naredniku.«
Rubin se morao obuzdati. Svladavajući mučninu i bol, opet je pokušao odmjereno šetati
hodnikom. Sjetio se Krilovljeve basne Sablja demeškinja. Vani na slobodi smisao te basne
nikad mu nije bio posve jasan, ali u zatvoru ga je odjednom shvatio.
Baciše britku demeškinju
na hrpu stara željeza;
na tržnicu odnesoše je
seljak je kupi nizašta.
Seljak je sabljom skidao koru s drveća, cijepao triješće. Od sablje je preostala samo
izjedena oštrica i rđa. I jednom je jež upitao sablju, koja je ležala na polici u kolibi:
Na što ti cijeli život liči?
Ne sramiš li se da ko bradva,
potpalu krešeš, tešeš daske?
A sablja je odgovorila onako kako je Rubin sam sebi odgovorio već stotinu puta:
U ruci borca − strava prava!
A ovdje sve što znam − badava!
Ne sramim se, al sram nek slijedi
onog tko ne zna za što vrijedim!
 67
GRAĐANSKI HRAMOVI
Rubin je osjetio slabost u nogama i sjeo je za stol, naslonivši se grudima na njega.
Ma koliko da je žestoko pobijao Sologdinove tvrdnje, one su ga boljele, jer je znao da su
djelomično opravdane. Da, temelji vrline i morala bili su uzdrmani, posebno kod mlađe
generacije; ljudi su izgubili osjećaj za lijepe postupke i moralne postupke.
U starim društvima znali su da su crkva i autoritativni svećenik potrebni da podržavaju
moral. Čak i sada, koja poljska seljakinja poduzima bilo kakav ozbiljan korak, a da se prije
toga ne posavjetuje sa svojim svećenikom?
Možda je u ovom trenutku bilo važnije za sovjetsku zemlju da podigne opći moral nego
da sagradi kanal Volga−Don ili Angarstroj.
Kako to učiniti? Tome će poslužiti »prijedlog za podizanje građanskih hramova« − koji je
Rubin već sastavio u grubim crtama. Noćas, budući da i tako pati od besanice, mora tom
prijedlogu dati konačan oblik. I kad mu slijedeći put odobre posjetu, nekako će ga
prokrijumčariti iz zatvora. Vani će mu ga pretipkati i poslati Centralnom komitetu. Nije ga
mogao poslati pod vlastitim imenom − Centralni komitet bio bi uvrijeđen da takav prijedlog
dolazi od političkog zatvorenika. Ali, nije ga mogao poslati ni anonimno. Neka ga potpiše
jedan od njegovih drugova s fronta; za volju tog uzvišenog cilja Rubin će rado žrtvovati slavu
izumitelja.
Trudeći se da ne obraća pažnju na valove bola u glavi, Rubin je napunio lulu duhanom.
Zlatno runo − samo iz navike; jer u ovom trenutku nije imao nikakve želje da puši, čak mu se
i gadilo. Ipak je zapušio i počeo proučavati svoj prijedlog.
Sjedeći u ogrtaču i donjem rublju za grubim stolom posutim mrvicama kruha i pepelom,
udišući ustajali zrak nepometenog hodnika kojim su tu i tamo pospani zekovi žurili na
nužnik, anonimni autor proučavao je nesebični prijedlog koji je razvučenim rukopisom
naškrabao na hrpi listova papira.
Uvod je iznosio potrebu da se još više podigne već i tako visok moral stanovništva, da se
dade veće značenje revolucionarnim i državnim praznicima i ceremonijalno dostojanstvo
činovima ženidbe, imenovanja novorođenčeta, prelaza u zrelost i oplakivanja mrtvih. (Autor
je uz put zabilježio da se rođenje, ženidba i smrt u nas promatraju rutinski, zbog čega
građanin vrlo slabo osjeća svoje obiteljske i društvene veze.)
Kao rješenje, predlagalo se da se posvuda podignu građanski hramovi, projektirani tako
veličanstveno da bi dominirali okolinom.
Zatim je u posebnim poglavljima, koja su opet podijeljena na članove, pažljivo iznesen
organizacioni plan: koja veličina populacionog centra ili kakva teritorijalna jedinica zahtijeva
izgradnju građanskog hrama; koje tačno datume valja slaviti u nazočnosti svih stanovnika
područja; približno trajanje pojedinih obreda. Braku bi prethodile zaruke i objavljivanje
vjenčanja dva tjedna unaprijed. Omladinu koja postaje punoljetna predstavljali bi u
skupinama, i ona bi u nazočnosti čitave općine okupljene u hramu položila posebnu zakletvu
da će ispunjavati svoje obaveze prema zemlji i prema svojim roditeljima, a također i zakletvu
općenito etičke prirode.
Prijedlog je naglašavao da se obredni aspekt svih tih proslava ne smije zanemariti.
Odjeća namještenika hrama mora se razlikovati od obične, mora se isticati profinjenošću
ukrasa i naglašavati snježno bijelu čistoću onih koji je nose. Obred se mora odvijati ritmično
i emocionalno. Ne smije se zanemariti ni jedna prilika da se apelira na sva fizička osjetila
općinstva: poseban miris u zraku, melodiozna glazba i pjevanje, korištenje obojenog stakla,
scenske rasvjete i zidnih slikarija, sve bi to moralo razvijati estetski ukus naroda − uistinu,
čitava arhitektonska cjelina hrama morala bi odisati nekim duhom uzvišenosti i vječnosti.
Svaku riječ tog prijedloga valjalo je mučno, pažljivo odabrati među mnogim sinonimima;
inače bi plitki i površni čitaoci mogli zbog neke sitne nepažnje zaključiti da autor naprosto
predlaže da se ožive kršćanski hramovi bez Krista. Ali to ni izdaleka nije imao na umu!
Netko tko voli povlačiti povijesne analogije mogao je također optužiti autora da oponaša
Robespierreov kult Vrhunskog bića − ali, naravno, to uopće nije bilo isto!
Najoriginalnijim dijelom prijedloga autor je smatrao odlomak o novim − ne, ne
svećenicima već, kako ih je on nazivao, namještenicima hramova. Držao je da ključ uspjeha
čitavog projekta leži u tome da se po čitavoj državi izgradi kadar autoritativnih namještenika
koji uživaju ljubav i povjerenje naroda zbog vlastitog besprijekornog, nesebičnog i vrijednog
života. Predložio je Partiji da se izbor kandidata za tečajeve, koji će ih pripremiti da postanu
namještenici hramova, vrši u skladu s principima morala, da se te ljude oslobodi svih ostalih
poslova kojima bi trenutno mogli biti zauzeti. Pošto bi se zadovoljile početne velike potrebe,
program tih tečajeva mogao bi s godinama postati mnogo opsežniji i mnogo temeljitiji, te bi
namještenicima davao široko i sjajno obrazovanje, u čemu bi se posebno isticalo govorništvo.
(U prijedlogu se neustrašivo tvrdilo da je umjetnost govorništva u našoj zemlji opala,
možda zato što nema potrebe da se bilo koga uvjerava, jer čitavo stanovništvo i bez toga
bezrezervno podržava svoju ljubljenu državu.)
Korektura njegova prijedloga toliko je zaokupila pažnju tog vrijednog mozga da, premda
nije mogao posve zaboraviti bol, ipak je uspio da ga potisne u pozadinu.
Činjenica da nitko nije došao pogledati zatvorenika, koji je mogao i umrijeti u ovo
neobično vrijeme, nije iznenadila Rubina. Vidio je već dovoljno takvih primjera u zatvorima
kontrašpijunaže i u tranzitnim logorima.
I tako, kad je ključ škljocnuo u bravi, Rubin se u prvom trenutku uplašio da će ga otkriti
kako se usred noći bavi nečim što je protiv propisa, te da će morati podnijeti neku dosadnu,
glupu kaznu. Pokupio je na brzinu svoje papire, knjigu, duhan i htio se sakriti u sobi, ali bilo
je prekasno: grubi, krupni nadstražar primijetio ga je i pozvao ga s otvorenih vrata.
Rubin se prenuo. Smjesta je opet osjetio svoju usamljenost, bolnu bespomoćnost,
povrijeđeno dostojanstvo.
»Naredniče«, reče on polako se približavajući zamjeniku dežurnog, »već više od dva sata
tražim medicinsku sestru. Žalit ću se upravi zatvora MGB-a i na medicinsku sestru i na vas.«
Ali nadstražar reče pomirljivo: »Rubine, ništa nisam mogao ranije učiniti, nije ovisilo o
meni. Hajdemo.«
Istina, čim je saznao da se ne žali bilo tko već jedan od najneugodnijih zekova,
nadstražar je odlučio da pokuca poručniku. Dugo vremena nitko se nije javljao; tada je
medicinska sestra načas izvirila, i opet nestala. Napokon je poručnik namršten izišao iz
ambulante i dao naredniku dopuštenje da uvede Rubina.
Rubin je uvukao ruke u rukave od ogrtača i zakopčao ga, sakrivši rublje. Narednik straže
proveo ga je kroz podrumski hodnik i popeli su se u zatvorsko dvorište ljestvicama na koje je
napadao debeli sloj sipkog snijega. Noć je bila tiha kao slika, guste bijele pahuljice
neprestano su padale, i na mračnoj pozadini noći horizont kao da je bio prošaran mnoštvom
bijelih stupića; narednik i Rubin prelazili su dvorište, ostavljajući duboke tragove u finom
snijegu.
Ovdje pod milim oblačnim noćnim nebom, maglovitosmeđe boje od svjetala, osjećajući
nevini dodir hladnih malih šesterokutnih zvjezdica na svom vrelom licu i podignutoj bradi,
Rubin se zaustavio i zatvorio oči. Ispunio ga je neki osjećaj mira koji je bio to oštriji što je bio
tako kratak − sva snaga postojanja, sav užitak što nikamo ne ide, što ništa ne zahtijeva, ništa
ne želi − samo da ovako stoji čitavu noć blaženo, sretno, kao što stoji drveće, i hvata, hvata
snježne pahuljice.
I baš u tom trenutku čuo je dugački, prodorni zvižduk lokomotive s tračnica koje su
prolazile kilometar od Mavrina − onaj posebni, usamljeni, noćni, dirljivi zvižduk, koji nas u
kasnijim godinama podsjeća na djetinjstvo, zato što je u djetinjstvu tako mnogo obećavao.
Kad bi ovako mogao stajati pola sata, sve bi prošlo, tijelo i duša bi opet ozdravili i
sastavio bi snježne stihove o zvižduku lokomotive u noći.
 Ah, kad bar ne bi morao slijediti stražara!
Ali stražar se već sumnjičavo osvrtao − sprema li se možda na noćni bijeg?
I Rubinove noge same su pošle kamo je bilo naređeno.
Mlada medicinska sestra još je bila rumena od sna i krv joj je navrla u obraze. Navukla je
bijeli ogrtač, ali očigledno ispod njega nije imala vojničku bluzu i suknju, već nešto lagano. U
svako drugo vrijeme Rubin bi, kao svaki zatvorenik, to i opazio i pokušao bi bolje pogledati
njeno tijelo, ali baš u ovom trenutku njegove se misli nisu spuštale s ovog grubog stvorenja,
koje ga je mučilo čitavu noć.
»Molim kombiniranu pilulu i nešto protiv nesanice, samo ne luminal; moram smjesta
zaspati.«
»Nemamo ništa za spavanje«, odbije ona automatski.
»Molim vas!« ponovi Rubin uporno. »Ujutro rano moram obaviti važan posao za
ministra, a ne mogu zaspati.«
Spominjanje ministra, kao i mogućnost da bi Rubin mogao dalje tu stajati i tražiti pilule
(a po nekim znacima je sudila da će se poručnik svaki čas vratiti), natjerali su medicinsku
sestru da odstupi od svog običaja i da mu dade lijek.
Izvadila je pilule iz ormarića i prisilila Rubina da ih sve proguta u njenoj nazočnosti (u
skladu sa zatvorskim pravilima, svaki se lijek smatrao oružjem i zatvoreniku se mogao
dodijeliti isključivo u usta).
Rubin je upitao koliko je sati, saznao da je već pola četiri, i izišao. Vratio se kroz
dvorište, zaljubljeno promatrajući noćne lipe, koje su odozdo bile osvijetljene odrazom jakih
žarulja zone; duboko je udahnuo zrak koji je mirisao na snijeg, sagnuo se i zgrabio pregršt
zvjezdanih pahuljica, protrljao lice i vrat i ispunio usta tom tvari bez težine, bestjelesnom,
ledenom.
I njegova je duša osjetila jedinstvo sa svježinom svijeta.
 68
KOZMOPOLIT BEZ KORIJENA
Vrata iz blagovaonice u spavaću sobu nisu bila dokraja zatvorena, i jedan jedini teški
udarac zidnog sata jasno se čuo, odjekujući harmoničnim valovima prije nego je iščeznuo.
Pola prošlo koliko? Adam Roitman htio je pogledati na svoj ručni sat koji je mirno
kuckao na noćnom stoliću, ali se bojao da bi iznenadan bljesak svjetla mogao uznemiriti
njegovu ženu. Žena mu je spavala u neobično ljupkom položaju, pola ničice pola na boku,
položivši lice na rame svog muža, dok je Adam osjećao njene grudi na laktu.
Bili su oženjeni već pet godina, ali čak i u polusnu bio je svjestan kako ga preplavljuje
nježna zahvalnost što je ima kraj sebe, što tako smiješno spava grijući svoje male, uvijek
ledene nožice između njegovih nogu.
Upravo se probudio iz nekog nesuvislog sna. Htio je ponovo zaspati ali počeo se
prisjećati večernjih novosti i problema u šaraški i kako se misao počela gomilati na misao, a
njegove se oči potpuno otvorile − nastupila je ona noćna bistrina, koja čini beskorisnima sve
napore da čovjek zaspi.
Topot nogu i pomicanje namještaja, koje se gotovo čitavo veče čulo iznad njih iz
Makariginova stana, već je davno prestalo.
Kroz uzak prostor između navučenih zastora prodiralo je blijedo, sivkasto svjetlo noći.
Obuzet nesanicom, u pidžami, Adam Venjaminovič Roitman nije osjećao nimalo od onog
samopouzdanja i superiornosti koje su mu tokom dana davale epolete majora MGB-a i
medalja Staljinske nagrade. Ležao je ispružen na leđima u krevetu i poput svih ostalih
smrtnika osjećao da je svijet pun ljudi, da je okrutan i da u njemu nije lako živjeti.
Te večeri, dok je u Makariginovom stanu sve kipjelo od veselja, Roitmanu je u posjete
došao jedan stari prijatelj, također Židov. Došao je bez žene, zabrinut, i ono što je ispričao
Roitmanu bilo je neveselo.
Nije to bilo ništa novo. Sve je počelo još prošlog proljeća na području kazališne kritike.
Isprva je izgledalo posve nevino da se prava imena kritičara, koja su bila židovska, štampaju
u zagradi iza njihovih ruskih književnih imena. Tada se zaraza proširila na svijet
književnosti. U nekim drugorazrednim novinama, koje su se bavile svim mogućim
predmetima osim svojim poslom, netko je ubacio otrovnu riječ »kozmopolit«. I riječ je
otkrivena! Ta prekrasna, ponosna riječ koja je ujedinjavala sve svjetove svemira, koja je resila
najplemenitije genije svih vremena − Dantea, Goethea, Byrona − tu su riječ unakazili i
iskrivili na stranicama tog jeftinog lista, tako da je poprimila značenje »čifuta«.
Zatim je otpuzala dalje, sramotno se skrivajući u fasciklima iza zatvorenih vrata.
A sad je taj ledeni, zlokobni dah dosegao čak i područje tehnike. Roitman, koji je stalno i
sjajno napredovao prema slavi, u posljednjih mjesec dana osjetio je kako se njegov položaj
uzdrmao.
Zar je moguće da ga pamćenje vara? Za vrijeme revolucije, pa i mnogo kasnije, riječ
»Židov« ulijevala je uvijek veće povjerenje od riječi »Rus«. Rusa se moralo kontrolirati i
provjeravati više nego Židova: tko su mu bili roditelji? Kakvi su im bili izvori prihoda prije
1917? To kod Židova nije bilo potrebno. Židovi su svi do jednoga bili uz revoluciju koja ih je
oslobodila progona i geta.
A sada je Josip Staljin neopazice, skrivajući se iza ličnosti drugoga reda, zgrabio bič
progonitelja Izraelićana.
Kad skupinu ljudi proganjaju zato što su eksploatirali druge, ili što su članovi vladajuće
klase, ili što imaju stanovita politička uvjerenja, ili što se druže sa stanovitim ljudima, postoji
uvijek neki opravdani (ili nazovi opravdani) razlog da se protiv njih nešto poduzme. Čovjek
barem znade da je sam odabrao svoju sudbinu, da je mogao odabrati drugačije. Ali
narodnost?
 (Roitmanovo unutarnje ja, njegov noćni ja, pobunio se: ljudi nisu birali ni svoje
društveno porijeklo, a ipak su ih i zbog toga progonili.)
Ali u Roitmanovom slučaju najviše je boljelo što, kolikogod želio da bude prihvaćen, da
bude jednak kao svi drugi, to nije mogao postići. Oni te neće, odbacuju te, kažu ti da si
stranac, nemaš korijena; čifut si.
Polako i vrlo svečano, zidni sat u dnevnoj sobi odbio je četiri puta i umuknuo. Roitman
je čekao da odbije po peti put, i bilo mu je drago što je čuo samo četiri udarca; još uvijek je
imao vremena za spavanje.
Malo se pomakao. Njegova žena je nešto promrmljala u snu, okrenula se na drugu
stranu i instinktivno se leđima privila uz muža. On je promijenio položaj, prilagodivši svoje
tijelo njenome i ogrlio je rukom; žena je zahvalno ušutjela.
U blagovaonici njegov je sin spavao mirno, vrlo mirno. Nikad nije noću plakao, nikad
nije zvao.
Bistri trogodišnji dječak bio je ponos mladih roditelja. Adam Benjaminovič s užitkom je
opisivao sve njegove navike i uspjehe čak i zekovima u Akustici; neosjetljiv, kao što su obično
sretni ljudi, nije uviđao kako je to bolno za ljude lišene očinstva. Njegov je sin znao brbljati,
ali izgovor mu je još uvijek bio nesiguran; tokom dana oponašao je majku − njen izgovor
nenaglašenog »o« jasno je odavao njeno porijeklo s Volge − a uvečer je govorio kao otac
(Adam je ne samo izgovarao grleni »r«, već je imao i nekoliko nezgodnih govornih mana).
Kako to već biva u životu, kad sreća već dođe, dolazi nezaustavljivo i širokogrudno.
Ljubav i brak, a zatim rođenje njegova sina, u Roitmanovoj su se povijesti poklapali s
koncem rata i njegovom Staljinskom nagradom. Istina, za vrijeme rata mu također nije bilo
loše. U mirnoj Baškirskoj, uz obilnu aprovizaciju, on i njegovi sadašnji drugovi u
Mavrinskom institutu konstruirali su prvi sistem telefonskog šifriranja. Takav je sistem
danas izgledao posve primitivan, ali u ono vrijeme donio im je nagradu.
Kako su grozničavo radili na tome! Kamo je nestao njihov zanos, njihov neumorni
istraživački duh, plamen koji je u njima buktio?
S onim razumijevanjem kojim je čovjek obdaren kad leži budan u tami, kad mu je pogled
nepomućen i okrenut prema sebi, Roitman je iznenada shvatio što mu zapravo nedostaje
posljednjih nekoliko godina. Zacijelo mu je nedostajalo što više ništa ne radi sam.
Nije čak ni opazio kada se i kako od uloge stvaraoca polako spustio na ulogu
naredbodavca stvaraocima…
Odmaknuo je ruku od žene kao da se opekao, podigao jastuk malo više i opet se okrenuo
na leđa.
Da! Da! Da! To je čovjeka moglo lako zavesti. Ništa nije bilo lakše nego reći, spremajući
se kući subotom uveče, već obuzet toplinom doma i obiteljskim planovima za nedjelju:
»Valentine Martiniču! Sutra morate pronaći, smisliti kako da se oslobodimo nelinearnih
iskrivljenja! Leve Grigoriču, da li biste vi malo pregledali ovaj članak iz ’Proceedingsa’ i
pribilježili osnovne misli?« A u ponedjeljak ujutro vratio bi se na posao, svjež i odmoran, i
našao bi na svom stolu − kao u vilinskoj priči − rezime članka iz »Proceedingsa« na ruskom,
dok bi Prjančikov objasnio kako se mogu osloboditi nelinearnih iskrivljenja − ako to već sam
nije učinio u nedjelju.
Vrlo udobno!
I zekovi nikad nisu mrzili Roitmana; naprotiv, voljeli su ga, jer se nije vladao kao žandar,
već kao pristojno ljudsko biće.
Ali kreativnost − radost uspješnog napora mozga i gorčina neočekivanog poraza − posve
ga je napustila!
Čime se bavio svih tih godina? Spletkama; borbom za prevlast unutar instituta. On i
njegovi prijatelji činili su sve što su mogli da ocrne i svrgnu Jakonova, bojeći se da će ih
zasjeniti svojom dostojanstvenošću, samapouzdanjem, te da će lično dobiti Staljinsku
nagradu, bez ostalih. Koristeći se činjenicom da Jakonov usprkos svim njegovim naporima,
nije uspio biti primljen u Partiju zbog nekih mrlja na karakteristici, »mladi« su ga uvijek
napadali na partijskim sastancima. Stavili bi na dnevni red njegov izvještaj i onda zatražili od
njega da ode dok o tome raspravljaju, ili bi raspravljali baš u njegovoj nazočnosti (»samo
članovi Partije imaju pravo glasa«) i donosili zaključke. Prema tim zaključcima sa partijskih
sastanaka, Jakonov je uvijek imao krivo. Roitman ga je katkada čak i žalio. Ali drugog izlaza
nije bilo.
Sad se sve okrenulo drugačije. Progoneći Jakonova, »mladi« su izgubili iz vida činjenicu
da su od njih pet četvorica Židovi. A ovih je dana Jakonov neumorno izjavljivao sa svih
platformi da je kozmopolitizam najopakiji neprijatelj socijalističke domovine.
Jučer je, poslije ministarskog gnjeva, tog sudbonosnog dana za Mavrinski institut,
zatvorenik Markušev predložio da se kombiniraju kliper i vocoder. Ta je ideja vjerojatno bila
potpuno besmislena, ali ministarstvu se mogla prikazati kao korjenita reforma. Zato je
Jakonov naredio da se izrada vocodera smjesta prebaci u Sedmicu i naredio da se Prjančikov
preseli s njom. U nazočnosti Sevastjanova, Roitman je nepromišljeno iznio nekoliko
primjedbi i počeo se prepirati; na to ga je Jakonov zaštitnički, poput nekog posebno iskrenog
prijatelja, potapšao po leđima:
»Adame Venjaminoviču! Nemojte prisiljavati zamjenika ministra da vjeruje kako vi svoje
lične interese stavljate iznad interesa Specijalnog tehničkog odjela.«
I u tome je bila tragedija njihove sadašnje situacije: udarali su te u lice, a ti ne smiješ
zaplakati! Dave te usred bijela dana − i zahtijevaju da ustaneš i plješćeš!
Odbilo je pet sati − pola nije čuo.
Više mu se nije spavalo; osjećao se nekako sputan i u krevetu.
Polako i pažljivo se izvukao ispod pokrivača i turio noge u papuče. Bez šuma se izmakao
stolici koja mu se ispriječila na putu i prišao prozoru, razdvajajući svilene zavjese.
Koliko je snijega napadalo!
Iza dvorišta bio je najudaljeniji i najzabitniji kutak Neskučnog perivoja, strma padina
prekrivena snijegom i obrasla svečanim bijelim borovima. Prozorska daska bila je sakrivena
pahuljavim nanosom snijega, koji se prilijepio i uz prozorska stakla.
Snijeg je gotovo prestao padati.
Radijatori pod prozorom grijali su mu koljena.
Još jedan razlog zbog kojeg ništa nije postigao u nauci u posljednjih nekoliko godina bili
su neprestani sastanci i teret administracije. Svakog ponedjeljka bilo je političko predavanje,
a svakog petka tehničke instrukcije; partijski sastanak dva puta mjesečno; sastanci partijske
ćelije Instituta također dva puta mjesečno; dva ili tri puta mjesečno pozivali bi ga u
ministarstvo; jedanput mjesečno bilo je specijalno savjetovanje o budnosti; svakog mjeseca
morao je izraditi plan naučnog rada, a svaka tri mjeseca morao je poslati izvještaj o
njegovom ispunjenju; zatim je zbog nečega svaka tri mjeseca morao pisati karakteristike za
svakog zatvorenika − što bi mu oduzimalo čitav dan. A uza sve to, njegovi podređeni
prekidali su ga svakih pola sata s izdatnicama; za svaki kondenzator veličine bombona, svaki
metar žice i svaku elektronsku cijev moralo se tražiti potpis šefa laboratorija, inače ih ne bi
mogli dobiti iz skladišta.
Oh, kad bi se samo mogao osloboditi te birokracije i nesmiljene borbe za prvenstvo! Kad
bi se bar sam mogao nagnuti nad dijagrame, uhvatiti željezo za lemljenje vlastitom rukom,
sjesti pred zeleni prozorčić osciloskopa i pokušati uhvatiti neku krivulju − tada bi i on, poput
Prjančikova, mogao bezbrižno pjevušiti bugi-vugi. Kako bi blaženo bilo imati trideset jednu
godinu − bez težine tih epoleta koje tako tište, bez brige za vanjski izgled i poput dječaka
sanjariti o tome da nešto izgradi.
Rekao je sam sebi »poput dječaka«, i zahvaljujući nekom hiru pamćenja sjetio se sebe
kad je bio dječak, i u njegovom noćnom mozgu jedna duboko zakopana epizoda, već davno
zaboravljena, izbila je nemilosrdno jasno na površinu.
Dvanaestogodišnji Adam s crvenom pionirskom maramom, glasa uzdrhtalog od
plemenitog gnjeva, stajao je pred glavnom skupštinom pionira u školi i zahtijevao da se iz
pionirske organizacije i iz svih sovjetskih škola izbaci jedan agent klasnog neprijatelja. Mitka
Štitelman govorio je prije njega, a Miška Ljuksemburg poslije njega, i svi su oni optuživali
svog saučesnika Olega Roždestvenskog zbog antisemitizma, zbog pohađanja crkve i zbog
stranog klasnog podrijetla, bacajući pri tom razorne poglede na uzdrhtalog dječaka kome se
sudilo. Dvadesete godine približavale su se kraju, dječaci su u to doba još uvijek živjeli od
politike, od zidnih novina, samoupravljanja i diskusija. Bio je to južnjački grad, i Židovi su
sačinjavali gotovo polovicu te skupine. Premda su dječaci bili sinovi advokata, zubara, pa čak
i sitnih trgovaca, svi su se s bjesomučnim uvjerenjem smatrali članovima proletarijata.
Oleg − blijed, mršav, najbolji učenik u razredu − izbjegavao je svaki razgovor o politici, i
u pionirsku je organizaciju ušao s očiglednim nedostatkom oduševljenja. Mladi entuzijasti
odmah su naslutili u njemu neki strani elemenat. Motrili su ga i vrebali. Jednog je dana Oleg
rekao: »Svaki čovjek ima pravo da kaže sve što misli.« Štitelman je skočio: »Kako to misliš
sve? Nikola me nazvao ’čifutskom njuškom’ − je li i to u redu?« »Da kaže?« Oleg je istegao
svoj tanki vratić i nije htio popustiti. »Svatko ima pravo da kaže što god želi.«
Optužba protiv Olega je bila na putu. Našli su se prijatelji koji će ga prokazati: Šurik
Burikov i Šurik Vorožbit; oni su vidjeli optuženog kako ulazi u crkvu s majkom, i kako je
jednog dana došao u školu s križićem oko vrata. Održavali su se sastanci, sjednice đačkih
odbora, organizacionih odbora, pionirske smotre, pionirske parade; i svuda su ti
dvanaestogodišnji Robespierrei optuživali pred učeničkim masama tog antisemita i trgovca
opijumom religije, koji dva tjedna od straha uopće nije jeo i krio od svoje obitelji da je već
izbačen iz pionirske organizacije, te da će uskoro biti izbačen iz škole.
Adam Roitman nije bio začetnik tog procesa; bio je uvučen u to. Ali čak i sad mu je krv
navrla u obraze od stida.
Krug zlodjela, krug zlodjela! I nema načina da se razbije taj zatvoreni prsten. Nema
izlaza. Jednako kao što nema izlaza iz sukoba s Jakonovom.
Odakle bi čovjek morao početi ispravljati svijet − od drugih? Ili od sama sebe?
Osjetio je onu težinu u glavi i prazninu u grudima, koja je neminovni znak da će čovjek
ubrzo zaspati.
Prišao je krevetu i tiho legao pod pokrivač. Morao je još malo spavati prije nego sat
odbije šest.
Ujutro će nastaviti s fonoskopijom! To je bio njegov glavni tajni adut! U slučaju uspjeha,
taj bi pothvat čak mogao prerasti u posebni naučni…
 69
PONEDJELJAK U ZORU
Buđenje je u šaraški bilo u sedam sati.
Ali u ponedjeljak, još mnogo prije buđenja, stražar je ušao u sobu gdje su stanovali
radnici i prodrmao podvornika. Spiridon je frknuo nosom, probudio se i pogledao stražara u
svjetlu modre žarulje.
»Obuci se, Jegorov. Treba te poručnik«, reče stražar tiho.
Ali Spiridon je ležao otvorenih očiju, ne mičući se.
»Čuješ li? Rekao sam ti da te poručnik treba?«
»Zašto? Posrao se u gaće?« upita Spiridon još uvijek se ne mičući.
»Ustani, ustani«, navaljivao je stražar. »Ne znam zašto.«
»Ah!« Spiridon se teško protegne, stavi dlakave crvene ruke iza glave i zijevne. »Jednom
dođe i dan kad više ne možeš ustati. Je li kasno?«
»Skoro će šest.«
»Još nije ni šest? Dobro, idi, razumijem.«
I dalje je ležao.
Stražar ga iskosa pogleda i iziđe.
Napola u modrom svjetlu, napola u sjeni gornjeg ležaja, Spiridon je nepomično ležao na
jastuku s rukama iza glave.
Bilo mu je žao što nije završio svoj san.
Vozio se kolima pretovarenim suhim granjem (a pod suhim granjem bilo je i nekoliko
balvana koje je sakrio pred šumarom); kao da je išao iz svoje šume u svoje selo, ali nekim
nepoznatim putom. Ipak, premda je put bio nepoznat, Spiridon je vidio na njemu svaku
pojedinost sa svoja dva oka (oba kao da su u snu bila zdrava): natečeno korijenje preko ceste,
stabla rascijepljena gromom, borovu šumu i duboki pijesak u koji su upadali kotači. Spiridon
je u snu osjećao sve rane jesenske mirise šume i željno ih udisao. Željno ih je udisao, jer je u
svom snu jasno pamtio da je zek, da mu je kazna deset godina više pet, da je pobjegao iz
šaraške, te da ga sada već zacijelo traže, i da mora požuriti da ovaj ogrjev odveze ženi i kćeri
prije nego za njim pošalju pse.
Ali najveća radost u njegovom snu bio je konj, i to ne bilo koji konj, već najmiliji od svih
koje je ikad imao, trogodišnja kobila Grivna, prvi konj koga je kupio za svoj posjed poslije
građanskog rata. Bila je posve siva; sivilo je imalo neki ujednačeni crvenkasti odsjaj, pa su je
zvali »ružičastom«. S Grivninom pomoći uspio se postaviti na noge, i ona je bila upregnuta
kad je potajno odveo na vjenčanje svoju Marfu Ustinovnu. I sad je Spiridon vozio, i sav
sretan se čudio što je Grivna još uvijek živa i još uvijek mlada, i što još uvijek vuče teret
uzbrdo i kroz pijesak, a da je ne mora udarati bičem. Grivnina pamet vidjela se u njenim
dugim, sivim osjetljivim ušima; malim pokretima tih ušiju ona je znala reći svom gospodaru
da je shvatila što on od nje traži i da će ga poslušati. Grivnu bi uvrijedilo da joj čak izdaleka
pokaže bič. Kad je vozio s Grivnom, Spiridon nije nikad sa sobom uzimao bič.
Bilo mu je tako drago što je Grivna mlada i što će vjerojatno dočekati da mu kazna
završi, da se u snu htio spustiti na zemlju i poljubiti joj nos. Ali na padini iznad potoka
Spiridon je iznenada primijetio da su mu kola loše natovarena i da grane kližu, te bi mogle
pasti s kola.
I baš u tom trenutku snažan udarac bacio ga je s kola na zemlju − bio je to stražar koji
ga je probudio.
Spiridon je ležao i sjećao se ne samo Grivne, već desetaka konja s kojima je vozio i radio,
i od kojih mu se svaki usjekao u pamćenje kao živo biće. Sjećao se i tisuća drugih konja koje
je viđao, i žalio je što su ti prvi sluge čovjeka iskorijenjeni bez ikakva razloga, što su neki
uginuli od gladi, drugi od napora, dok su neke prodali Tatarima za meso. Spiridon je mogao
shvatiti razumne odluke. Ali bilo je nemoguće shvatiti zašto su uništili konje. Tvrdili su da će
ih nadomjestiti traktori, ali zapravo je čitav posao pao na leđa žena.
A zar su posrijedi bili samo konji? Nije li sam Spiridon sjekao voćnjake na seljačkim
posjedima tako da ljudima ne preostane ništa da izgube, pa da se lakše pokore okupljanju u
gomilu?
»Jegorov!« poviče stražar glasno na vratima, probudivši još dva zeka.
»Idem već, majku mu božju!« odgovori brzo Spiridon, spustivši bose noge na pod. Pošao
je do radijatora da uzme osušene obojke.
Vrata su se zatvorila za stražarom. Njegov susjed, kovač, upita: »Kamo ćeš, Spiridone?«
»Gospoda zovu. Valja odraditi svoj kruh«, reče podvornik bijesno.
U svojoj kući Spiridon je bio seljak koji se nije izležavao, ali u zatvoru nikako nije volio
ustajati u mraku. Ustajati prije zore sa štapom nad glavom najgore je od svega u životu
zatvorenika.
U SevUrallagu dizali su ih u pet.
U šaraški moglo se malo i popustiti.
Pošto je ovio rubove svojih podstavljenih pamučnih hlača oko cipela i vezao preko njih
visoke gamaše nalik na vojničke, Spiridon se uvukao u modru kožu kombinezona, navukao
crni radnički kaput i krznenu kapu s naušnjacima, stegao izlizani platneni pojas i izišao.
Pustili su ga kroz zakračunata vrata zatvora, ali dalje ga više nitko nije pratio. Spiridon je
išao podzemnim hodnikom, vukući potkovane cipele po betonskom podu, i popeo se
ljestvama u dvorište.
Ništa ne videći u snježnoj polutami, Spiridon je pod nogama nepogrešivo osjetio da je
napadalo oko pola metra snijega. Znači da je snježilo čitavu noć, i da je snijeg bio gust.
Gazeći kroz snijeg pošao je prema svjetlu na vratima uprave.
U tom je trenutku dežurni, poručnik sa strahovitim brkovima, izišao na prag. Pošto je
otišao od medicinske sestre i utvrdio da je sve u neredu, da je napadalo mnogo snijega,
pozvao je podvornika.
Zakačivši ruke o pojas, poručnik reče: »Hajde, Jegorov, hajde! Očisti od glavnog ulaza do
stražarnice i od uprave do kuhinje. Počisti i dvorište za šetnju. Požuri!«
»Ako stalno žuriš, ništa ti neće ostati«, promrmlja Spiridon odlazeći kroz svježi snijeg da
uzme lopatu.
»Što? Što si rekao?« upita poručnik prijeteći.
Spiridon se osvrne. »Rekao sam ’jawohl’, šefe, ’jawohl’!« (I Nijemci su mu svašta
govorili, a Spiridon bi im samo rekao »jawohl«.) »Reci im neka mi spreme krumpira u
kuhinji.«
»Dobro, požuri!«
Spiridon se uvijek vladao razumno i nije se svađao s pretpostavljenima. Ali danas je bio
vrlo ogorčen − zato što je bio ponedjeljak ujutro, zato što je morao opet raditi a da ni oči nije
protrljao, zato što je osjećao da je u blizini pismo od kuće i što je predosjećao neku nesreću u
vezi s njim. Ogorčenje čitavog njegovog pedesetogodišnjeg povlačenja po zemlji sakupilo se u
bolnu ranu u grudima.
Snijeg više nije padao. Lipe su stajale nepomično. Bile su bijele, ne od jučerašnjeg
mraza, već od svježeg snijega. Po mračnom nebu i tišini Spiridon je sudio da ovaj snijeg neće
dugo potrajati.
Spiridon se namrgođen bacio na posao, ali poslije prvih pedeset zamaha lopatom, pošlo
mu je glatko, pa čak i veselo. I on i njegova žena bili su od onog soja ljudi koji nalaze
olakšanje od svega što im tereti dušu u radu. I ’bilo bi im lakše.
Spiridon je započeo posao ne onako kako su mu naredili, očistivši stazu od stražarnice
do uprave, već po vlastitom nahođenju: prvo puteljak do kuhinje, a zatim kružni puteljak na
prostoru za šetnju, tri lopate u širinu, za svoju braću zekove.
U međuvremenu misli su mu bile zaokupljene kćerkom. Njegova žena i on već su
proživjeli svoje. Njegovi sinovi, premda su i oni bili iza bodljikave žice, ipak su bili muškarci.
Što je čovjeku teži život dok je mlad, bit će mu lakše kasnije. Ali šta će biti s kćeri?
Premda Spiridon ništa nije vidio na jedno oko, a na drugo samo djelomično, obišao je
čitavo dvorište za šetnju u savršenom ovalu. Nije bilo posve svijetlo, tek sedam sati, kad su se
prvi ljubitelji svježeg zraka, Potapov i Horobrov, koji su ustali i umili se prije buđenja, uspeli
ljestvicama u dvorište.
Zrak je bio racioniran i veoma vrijedan.
»Što se dogodilo, Daniliču?« upita Horobrov, podižući ovratnik iznošenog crnog civilnog
kaputa u kojem su ga uhapsili. »Zar uopće nisi legao?«
»Zar bi ti gadovi pustili čovjeka da spava?« reče Spiridon. Ali njegovo rano jutarnje
bjesnilo je nestalo. Za vrijeme tog sata šutljivog posla sve su ga mračne misli o njegovim
tamničarima napustile, i ostala mu je samo jasna odlučnost čovjeka naviklog na patnje.
Spiridon je u duši, ne oblikujući to u sebi riječima, zaključio da će, ako mu je kćerka na bilo
koji način pogriješila, njoj samoj biti najteže, pa joj mora odgovoriti nježno, a ne proklinjati
je.
Ali čak i ta najvažnija misao o kćeri, koja se na njega spustila iz nepomičnih lipa prije
zore, bila je sad potisnuta sitnim problemima dana: dvije daske bile su zakopane negdje pod
snijegom; metlu je valjalo bolje nasaditi na držak.
Osim toga morao je očistiti put do stražarnice za osobna kola i za slobodne suradnike.
Spiridon je prebacio lopatu na rame, obišao zgradu šaraške i nestao.
Sologdin je izišao da cijepa drva, lagan, vitak, bezbrižno prebacivši podstavljeni kaput
preko ramena, koja su tako dobro podnosila hladnoću. Poslije jučerašnje besmislene svađe s
Rubinom i svih uvredljivih optužbi, po prvi put u dvije godine u šaraški spavao je loše, i sad
je tražio zraka, usamljenosti i prostora da razmisli o svemu. Balvani su bili ispiljeni; valjalo ih
je samo iscijepati.
Potapov je polako šetao s Horobrovom, izbacujući malo u hodu ranjenu nogu. Nosio je
šinjel crvenoarmejca, koji su mu dali kod zauzimanja Berlina, kad su ga na tenku poslali u
prve redove. (Bio je oficir dok ga nisu zarobili, ali među ratnim zarobljenicima nisu
priznavali oficirske činove.)
Horobrov je tek ustao i umio se, ali njegov živi duh već je bio budan. Riječi koje su
provaljivale iz njega kao da su u zraku opisivale neki besciljni luk i vraćale su poput
bumeranga da ga razdiru:
»Sjećaš li se kako smo nekad davno čitali da fordovski sistem rada na vrpci pretvara
čovjeka u stroj, da je takav rad najnečovječniji oblik kapitalističkog izrabljivanja? Ali prošlo
je petnaest godina i sada mi pozdravljamo isti taj rad na vrpci, koju smo prekrstili u ’tekuću
vrpcu’ kao najbolji i najnoviji oblik proizvodnje. Sad bismo trebali provesti još jedno
pokrštenje čitave Rusije − Staljin bi to već znao povezati s ateizmom.«
Potapov je ujutro uvijek bio sjetan. Bilo je to jedino vrijeme kad je mogao razmišljati o
svom upropaštenom životu, o sinu koji raste bez njega, o ženi ikoja vene bez njega. Kasnije
bi ga tokom dana zaokupio posao te više ne bi bilo vremena za razmišljanje.
Potapov je osjetio previše nezadovoljstva u riječima Horobrova, a to također može
dovesti do zabluda. Stoga je dalje hodao šutke, nespretno izbacujući ranjenu nogu i trudio se
da diše dublje i pravilnije.
Nekoliko su puta obišli isti krug.
Pridružili su im se i ostali. Šetali su sami, po dvoje ili po troje. Iz različitih razloga
skrivajući svoje razgovore, trudili su se da jedan drugome ne prilaze previše blizu ni da se
bez potrebe sustižu.
 Tek je svitalo. Prekriveno snježnim oblacima, nebo je kasnilo s jutarnjim sjajem.
Svjetiljke su još uvijek bacale žute krugove na snijeg.
U zraku se osjećala ona svježina, koja uvijek dolazi s tek napadalim snijegom. Nije
škripao pod nogama, već se tiho slijegao.
Visok i uspravan, s pustenim šeširom na glavi (on nikad još nije bio u logoru)
Kondrašev-Ivanov šetao je sa svojim susjedom iz spavaonice, sićušnim Gerasimovičem.
Gerasimovič, koji je nosio kapu sa štitnikom, nije Kondraševu sezao ni do ramena.
Gerasimovič, potišten posjetom, preležao je čitavu nedjelju u krevetu kao bolesnik.
Potresao ga je plač njegove žene na rastanku. Ovoga jutra sakupio je svu svoju snagu da iziđe
na šetnju. Dobro umotan, a ipak dršćući od zime, htio se odmah vratiti u zatvor. Ali naletio
je na Kondrašev-Ivanova, pošao da s njim obiđe jedan krug − i završio u pravoj šetnji.
»Što? Vi niste čuli za Pavela Dmitrijeviča Korina?« upitao je Kondrašev-Ivanov
zaprepašteno, kao da je za njega čulo svako đače. »Oh! On ima − kažu, premda je nitko nije
vidio − jednu prekrasnu sliku koja se zove ’Rusija koja nestaje’! Neki kažu da je duga šest
metara, neki dvanaest. I na toj slici…«
Počelo se polako daniti.
Stražar je prošao dvorištem vičući da je šetnja završena.
Vraćajući se kroz podzemni hodnik, osvježeni zekovi sreli su sumornog, bradatog,
blijedog, iscrpljenog Rubina koji im je žurio u susret. Ne samo da je prespavao cijepanje drva
(u svakom slučaju bilo bi nezamislivo da je pošao cijepati poslije svađe sa Sologdinom) već je
propustio i jutarnju šetnju. Poslije kratkog drogiranog sna, čitavo mu je tijelo bilo teško i
bešćutno. Osjećao je također nedostatak kisika, nepoznat onima koji mogu udisati svježi zrak
kad god zažele. Pokušao je upasti u dvorište samo da udahne zraka i zgrabi šaku snijega da
se protrlja.
Ali stražar na vrhu stepenica nije ga htio pustiti u dvorište.
Rubin je stajao u betonskoj jami na dnu stepenica, kamo je napadalo malo snijega i
osjećao se svježi zrak. Tu je dolje tri puta polako podigao ruke, duboko dišući, zatim je uzeo
malo snijega, protrljao njime lice i vratio se u zatvor.
I Spiridon je energično ušao, pošto je očistio put za automobile od ulaza do stražarnice.
U upravi zatvora, dva poručnika − jedan s četvrtastim brkovima, koji je završavao
dežurstvo i novi dežurni, Žvakun − proučavali su naredbe koje je ostavio major Mišin.
Poručnik Žvakun bio je nedokučiv tip, grubih, krupnih crta lica. Za vrijeme rata služio je
s činom nadstražara kao »izvršilac kazne pri vojnom sudu« divizije, i u tom je svojstvu radio
za vrijeme čitavog boravka u vojsci. Bio je veoma privržen svom položaju u specijalnom
zatvoru i budući da nije bio suviše pismen, uvijek je Mišinove naredbe čitao dva puta da ne
bi što propustio.
U deset do devet prošli su sobama da kontroliraju i pročitaju proglas, kako im je bilo
naloženo:
»U toku naredna tri dana svi zatvorenici imaju majoru Mišinu predati popis svojih
najbližih rođaka, kako slijedi: prezime, ime, očevo ime, srodstvo, mjesto rada i kućna adresa.
Bliskim se srodnicima smatraju: majka, otac, žena u registriranom braku, sinovi i kćeri
iz registriranog braka. Svi ostali − braća, sestre, tetke, bratučedi, unučad, djedovi i bake − ne
smatraju se bliskim rođacima.
Od prvog siječnja prepiska i posjete bit će dopuštene samo s bliskim rođacima koje je
zatvorenik naveo.
Osim toga, od prvog siječnja, veličina mjesečnog pisma ograničuje se samo na jednu
složenu stranicu iz bilježnice.«
To je bilo tako strašno i tako neumoljivo da mozak to nije mogao shvatiti. Zato isprva
nije bilo ni očaja ni pobune; samo nekoliko prezirnih povika slijedilo je Žvakuna:
 »Sretna Nova godina!«
»Mnogo sreće!«
»Hu, hu!«
»Prokazujte svoje rođake!«
»Zar to ne mogu sami pronaći?«
»Zašto ne odrede koje veličine moraju biti slova, koja vrst slova?«
Žvakun je prebrojavao zatvorenike i istovremeno nastojao upamtiti tko što izvikuje, da
bi kasnije rekao majoru.
Zatvorenici su i tako uvijek bili nezadovoljni, činio im ti dobro ili zlo…
Zekovi su potišteni otišli na posao.
Čak i oni koji su dugo vremena bili u zatvoru bili su zapanjeni okrutnošću te nove mjere.
Ta je okrutnost bila dvosjekla. S jedne strane značila je da se tanku nit veze sa ženom,
djetetom ili roditeljem može održavati samo pod cijenu policijske denuncijacije. Napokon,
mnogi na slobodi još uvijek su uspijevali sakriti činjenicu da imaju rođake iza rešetaka, i
samo ta tajnost štitila im je posao i stan. S druge strane, značilo je da neregistrirane žene i
djeca moraju biti odsječeni od svakog kontakta − pa i braća, sestre i prvi rođaci. Ali poslije
rata, poslije bombardiranja, evakuacije, gladi, mnogi zekovi nisu ni imali drugih rođaka. A
zato što se ljudima ne daju pripremiti za hapšenje − prije hapšenja se ne ispovijeda, ne
pričešćuje i ne sređuje račune sa životom − mnoga je odana djevojka ostala bez crnog žiga
matičnog ureda u svom pasošu; sad su te vjerne djevojke morale postati stranci…
Čak i oni koji su obično nestrpljivo čekali da odu na posao bili su neutješni. Kad je
zazvonilo zekovi su izlazili polako, obješenih ruku, tiskali su se kroz hodnike, pušili i
razgovarali. Sjedajući za radne stolove ponovno su pušili i nastavili razgovarati, i ponajviše ih
je zaokupljalo pitanje: zar je moguće da informacije o njihovim rođacima nisu već sakupljene
i unesene u centralnu kartoteku? Novi i naivni sumnjali su u to. Ali stari okorjeli zekovi
odlučno su stresali glavom: oni su tumačili da je kartoteka u neredu, da iza crnih kožnatih
vrata često »ne love miševe« − ne sabiru podatke iz bezbrojnih upitnika; zatvorski službenici
ne unose pravovremeno nove podatke iz knjiga u koje se upisuju posjete i paketi, te je stoga
popis koji su zahtijevali Klimentjev i Mišin najsigurniji smrtni udarac koji je čovjek mogao
zadati svojim rođacima.
Tako su razgovarali zekovi, i nitko nije htio raditi.
Ali posljednji tjedan godine počeo je baš toga jutra i, prema planovima institutske
uprave, valjalo je junački uprijeti da bi se ispunio plan za 1949, i plan za prosinac, kao i da bi
se izradio i prihvatio godišnji plan za 1950, četvrtgodišnji plan od siječnja do ožujka, i plan
za prvih deset dana siječnja. Sve u vezi s papirom morala je obaviti administracija; sve u vezi
s radom morali su obaviti zekovi. Zato je oduševljenje zatvorenika danas bilo posebno važno.
Uprava instituta nije ništa znala o razornom jutarnjem proglasu, koji je uprava zatvora
sastavila u skladu sa svojim godišnjim planom.
Nitko nije mogao optužiti Ministarstvo državne sigurnosti da se pridržava evanđelja. Ali
jedna je biblijska crta ostala: desnica nije znala što radi ljevica.
Major Roitman, kome na svježem obrijanom licu više nije bilo ni traga noćne tjeskobe,
okupio je sve zekove i slobodne suradnike akustičkog laboratorija da im iznese program. Na
dugačkom, inteligentnom licu Roitmanove su usne bile ispupčene kao u crnca. Preko
vojničke bluze, poprijeko preko mršavih grudi, nosio je remen koji mu nije bio potreban i
koji mu nikako nije pristajao. Htio je ohrabriti i sebe i uliti energiju svojim podređenima, ali
dah neuspjeha već je ispunio prostor pod lukovima: bez instalacije vocodera, koji su preselili,
sredina sobe izgledala je prazna i napuštena. Prjančikov, dragulj krune akustike, nije više bio
ovdje; nije bilo ni Rubina, koji se zaključao sa Smolosidovom u trećem katu; napokon, i sam
Roitman je žurio da ovo obavi i pođe gore.
Nije bilo ni Simočke; doći će u službu tek poslije ručka, jer je nekoga zamjenjivala. Da je
bar ne bude, pomislio je Neržin; u ovom trenutku to je bilo jedino olakšanje. Ne bi joj morao
ništa tumačiti znakovima i pismenim porukama.
Sjedeći u krugu, Neržin se naslonio na pojastučeni naslon stolice oslonivši se nogama o
donju prečku druge stolice. Većim dijelom gledao je kroz prozor.
Vani se podigao vlažan zapadnjak i oblačno nebo bilo je olovne boje. Snijeg, koji je
napadao, počeo se raspadati i otapati. Još jedno besmisleno, trulo otapanje!
Neržin je sjedio opušten, neispavan, i bore su mu se oštro ocrtavale u sivom svjetlu, dok
su se uglovi usana objesili. Obuzeo ga je onaj poznati osjećaj ponedjeljka ujutro, koji znaju
mnogi zatvorenici, kad čovjek kao da nema snage ni da se kreće ni da živi. Suzivši oči zurio
je, ništa ne videći, u tamnu ogradu i stražarsku kulu na kojoj je stajao stražar, tačno
nasuprot njegovom prozoru.
Što je jedna posjeta godišnje? Tek jučer je imao posjetu. Tada se činilo da je najhitnije,
najnužnije bilo rečeno. A sada, danas…
Kad bi sada mogao s njom govoriti? Pisati joj? Kako bi joj o tome mogao pisati? Da je
nekako pokuša pronaći na poslu? Poslije jučerašnjeg razgovora bilo je jasno da se to ne
smije.
Kako joj je mogao objasniti da ne može o njoj davati informacije, dakle, da moraju
obustaviti dopisivanje? Sama adresa na omotnici već bi bila denuncijacija.
A da joj naprosto ništa ne piše? Ali što će ona pomisliti? Tek jučer još sam se smiješio;
od danas, ušutjet ću zauvijek?
Osjećaj da je uhvaćen u škripac − ne u nekakav pjesnički, figurativni škripac, već u
golemi kovački škrip sa zupcima, sa čeljustima koje će stegnuti vrat čovjeku − osjećaj da se
oko njega steže taj škrip, oduzeo je Neržinu dah.
Bilo je nemoguće pronaći izlaz! Svaki je put bio jednako koban.
Uljudan i kratkovidan, Roitman je zirkao kroz anastigmatične naočale blagim očima i
govorio o planovima, planovima, planovima, glasom koji nije bio glas rukovodioca, već se u
njemu osjećao nagovještaj umora i predaje.
Međutim, sijao je sjeme na kameno tlo.
 70
BURE U DVORIŠTU
Toga ponedjeljka ujutro održavao se sastanak i u konstrukcionom uredu. Slobodni
suradnici i zekovi sjedili su zajedno za nekoliko stolova.
Premda je soba bila na gornjem katu i prozori su gledali na jug, sivo jutro davalo je malo
svjetla, i tu i tamo na crtaćim daskama bile su upaljene električne svjetiljke.
Potpukovnik, šef ureda, ne ustajući sa stolice dosta je nevoljko govorio o ispunjenju
plana, o novim planovima i o socijalističkim obavezama koje ih očekuju. Kazao je, premda to
ni sam nije vjerovao, da će do kraja godine dovršiti tehničko rješenje projekta aparata za
apsolutno šifriranje. Formulirao je svoje izjave tako da je svojim konstruktorima ostavio neki
izlaz.
Sologdin je sjedio u posljednjem redu i zurio preko ostalih u zid. Pogled mu je bio jasan,
lice glatko i svježe i bilo je nemoguće pretpostaviti da sada o nečemu misli, ili da ga nešto
muči. Čovjek bi prije pomislio da se koristio ovim sastankom za odmor.
Ali on je, naprotiv, intenzivno razmišljao. Preostalo mu je nekoliko sati, ili možda
nekoliko minuta, nije tačno znao koliko, a morao je nepogrešivo riješiti problem čitavog svog
života. Čitavog jutra dok je cijepao drva nije upamtio nijednog panja i nijednog udarca
sjekirom − neprestano je razmišljao. I kao što se u optičkim instrumentima okreću izbrušena
ogledala, te njihove različite plohe naizmjence hvataju i odražavaju zrake svjetla, tako su se
u njemu čitavo ovo vrijeme, na osovinama koje se nisu križale i koje nisu bile paralelne,
okretale i svjetlucale munje misli.
S ironičnim je smiješkom saslušao jutarnji proglas. Već je davno predvidio takvu mjeru.
On se prvi na nju pripremio: sam je prekinuo dopisivanje. Proglas je samo potvrdio njegovo
mišljenje da će zatvorski režim postati još strožiji, te da će se put natrag u slobodu, koji
nazivaju »krajem kazne«, potpuno zatvoriti.
Najviše ogorčenosti i žaljenja izazvao je onaj nesretan obrat prepirke s Rubinom, i
činjenica da je Rubin, izgleda, preuzeo pravo da sudi o njegovim postupcima. On je mogao
prekrižiti Leva Rubina na svom popisu prijatelja i nastojati da ga zaboravi, ali nije mogao
zaboraviti izazov koji mu je dobacio. Taj je ostao; pekao je kao rana.
Sastanak je završio i svi su pošli na svoja mjesta.
Larisin je stol bio prazan. Dobila je slobodan dan u zamjenu za nedjelju koju je provela
na poslu.
I to je bilo dobro. Kao i uvijek, žena osvojena jučer, danas bi bila samo na putu.
Ustavši, Sologdin je skinuo stari prljavi komad papira sa svoje crtaće daske, i pod njim se
pojavilo srce aparata za šifriranje.
Naslonivši se na stolac dugo je vremena stajao pred crtežom.
Što je dulje proučavao i upijao svoj izum, to se više smirivao. Ogledala u njemu stala su
se vrtjeti sve polaganije. Osovine svjetla počele su teći paralelno jedna uz drugu.
Po jedna crtačica, kao što su pravila zahtijevala, jedanput je tjedno obilazila
konstruktore i skupljala stare, nepotrebne papire koje je valjalo uništiti. Papire se nije smjelo
poderati i baciti u košaru za papir; moralo ih se prebrojati, zbroj unijeti u poseban spis i
onda ih spaliti u dvorištu.
Sologdin je izvukao debelu mekanu olovku i kao slučajno povukao nekoliko crta preko
svog crteža; zatim ga je zaprljao i razmazao.
Izvadivši čavliće skinuo ga je s daske, stavio komad prljavog papira preko njega, a još
jedan podmetnuo, sve ih smotao zajedno i predao ih crtačici. »Izvolite, tri papira.«
Tada je sjeo, otvorio neki priručnik i gledao što će se dogoditi s njegovim crtežom.
Dvije crtačice su prebrojile što su sakupile i pisale izvještaj.
 Sologdin je gledao neće li koji konstruktor pregledati odbačene papire.
Nitko se nije ni približio ženi koja je uzela papire od njega.
To je bila puka nemarnost sa strane šiškina-Miškina: imali su previše povjerenja! Zato
nisu u konstrukcionom uredu osnovali službu sigurnosti konstrukcionog ureda, koja bi
pregledavala sve crteže koje ured uništava?
Nije kome imao ispripovijedati svoju duhovitost, i Sologdin se sam sebi nasmiješio ispod
brkova.
Napokon, smotavši sve nepotrebne papire u nekoliko svitaka, žene su izišle, pošto su od
jednog pušača uzele kutiju šibica.
Sologdin je izvlačio ritmične crte na komadu papira, brojeći sekunde: sad mora da silaze
stepenicama… sad oblače kapute… sad bi morale izići u dvorište.
Stajao je iza svoje podignute crtaće daske tako da ga gotovo nitko u sobi nije mogao
vidjeti; ali on je vidio dvorište, onaj dio na kojem je stajalo čađavo željezno bure od koga je
jutros dovitljivi Spiridon lopatom pročistio stazu. Izgleda da se snijeg slegao i obje su žene u
čizmama lako došle do bureta.
Ali dugo im je vremena trebalo da upale prvi papir. Palile su šibicu za šibicom, zatim
nekoliko šibica odjednom, ali − sad ih je vjetar gasio, sad su se šibice lomile, sad je upaljeni
sumpor odskočio na žene te su ga preplašeno otresale sa sebe. Onda je u kutiji ostalo vrlo
malo šibica, i činilo se da će se morati vratiti po nove.
Vrijeme se polako vuklo − Sologdina bi svakog trenutka mogli pozvati Jakonovu.
Ali žene su nešto viknule, mahnule rukama i Spiridon im je prišao, u krznenoj kapi s
velikim naušnjacima, noseći metlu.
Skinuo je kapu da je ne oprži, spustio je na snijeg kraj sebe, turio komad papira i svoju
crvenokosu glavu u bure, čeprkao malo po njemu, izvukao glavu − i komad papira bio je već
crven. Upalio se i planuo; Spiridon ga je ostavio u buretu i počeo unutra brzo bacati sav
drugi papir. Plamenovi su suknuli iz bureta i papir je izgorio, savijajući se i pocrnjevši.
Baš u tom trenutku netko je za stolom šefa u konstrukcionom uredu viknuo
Sologdinovo ime.
Potpukovnik je želio s njim razgovarati.
Netko se iz laboratorija za filtriranje žalio da nisu još dobili naručeni nacrt za dva
podupirača.
Potpukovnik nije bio grub čovjek. Rekao je samo, naboravši čelo: »Slušajte, Dmitrij
Aleksandrovič, pa što je na tome tako komplicirano? Naručeno je već u četvrtak.«
Sologdin se uspravio. »Oprostite, upravo dovršavam. Bit će gotovo za jedan sat.«
Nije ga još ni započeo, ali nije mogao priznati da će mu za čitav posao trebati svega
jedan sat.
 71
NJEGOVO LJUBLJENO ZVANJE
Operativni sektor Čeke (državna sigurnost i kontrašpijunaža) bio je u Mavrinu
podijeljen između majora Mišina, zatvorskog »kuma«, i majora Šikina, institutskog »kuma«.
Budući da su djelovali u različitim odjelima i primali plaću od različitih blagajnika, među
njima nije postojala konkurencija. Ipak ih je neka tromost sprečavala da zajedno rade; uredi
su im bili u različitim zgradama i na različitim katovima; o poslovima državne sigurnosti i
kontrašpijunaže nije se moglo raspravljati na telefonu, a budući da su bili ravni po činu, i
jedan i drugi držali su da bi se ponizili kad bi otišli jedan drugome u posjetu, da bi to bila
neka vrsta dodvoravanja. I tako su radili jedan noću, drugi danju, ne sastajući se katkada
mjesecima, premda su obojica u svojim tromjesečnim izvještajima naglašavali potrebu
najveće povezanosti u radu državne sigurnosti i kontrašpijunaže u Mavrinu.
Kad je jednom čitao neki članak u Pravdi, majoru Šikinu upao je u oči naslov: »Ljubljeno
zvanje«. U članku se govorilo o nekom agitatoru, koji je više od svega na svijetu volio
drugima nešto objašnjavati: radnicima je objašnjavao značaj povećane proizvodnje,
vojnicima potrebu da se žrtvuju, biračima pravilnost politike komunističkog i nepartijskog
bloka. Šikinu se dopao taj naslov. Zaključio je da se ni on nije prevario kad je odabrao svoj
životni poziv. Nikad ga nije privlačilo ni jedno drugo zvanje; volio je svoje, a ono je voljelo
njega.
U svoje vrijeme Šikin je završio školu GPU-a, a zatim pošao na tečaj za usavršavanje
isljednika i istražitelja; ali vrlo je malo vremena proveo radeći kao isljednik, te se stoga nije
ni mogao tako zvati. Radio je kao član službe sigurnosti u transportnom odjelu GPU-a; za
vrijeme rata bio je na čelu vojnog odsjeka za cenzuru; zatim je bio u komisiji za repatrijaciju;
zatim u logoru za provjeravanje i klasifikaciju; zatim specijalni instruktor za metode
deportacije Grka iz Kubana u Kazahstan; i napokon, oficir službe sigurnosti Mavrinskog
naučnog instituta.
Šikinovo zvanje imalo je mnogo pozitivnih strana. Prije svega, poslije građanskog rata
prestalo je biti opasno. U svakoj operaciji snage na njegovoj strani bile su uvijek premoćne −
dva ili tri naoružana čovjeka protiv jednog nenaoružanog, neobaviještenog neprijatelja koji
se često tek budio.
Osim toga, bilo je vrlo dobro plaćeno, osiguravalo je pravo na najbolje specijalne centre
za raspodjelu, na najbolje stanove, oduzete ljudima koji su bili osuđeni, na mirovine veće od
onih koje su dobivali vojni službenici, i na liječenje u prvorazrednim sanatorijima.
Čovjek se nije morao iscrpiti na poslu; nije bilo nikakvih proizvodnih normi. Istina,
prijatelji su govorili Šikinu da su trideset sedme i četrdeset pete namještenike službe
sigurnosti gonili kao konje, ali Šikin osobno nikad nije zapao u takvu situaciju i nije to
mogao povjerovati. U dobra vremena čovjek je mogao mjesecima drijemati za pisaćim
stolom. Taj posao se odlikovao sporošću. Prirodno sporo vladanje svakog dobro uhranjenog
čovjeka spojilo se sa sporošću metode, kojoj je bio cilj da djeluje na dušu zatvorenika i izvuče
priznanje − polako šiljenje olovke, odabiranje pera, izvlačenje papira, strpljivo bilježenje svih
mogućih birokratskih gluposti i nevažnih podataka. Ta proračunata sporost bila je odlična za
živce i pridonosila je dugom životu.
Šikinu nije ništa manje bio drag sistem na kojem se zasnivao njegov posao. On se
sastojao uglavnom od bilježenja podataka, potpunog, sveobuhvatnog bilježenja podataka.
Nikakav razgovor nije mogao završiti naprosto kao razgovor; morao je završiti pisanjem
denuncijacije ili potpisivanjem izjave, ili pristanka − da neće lažno svjedočiti, da neće
otkrivati tajne, da neće napuštati područje, da će prikupljati informacije ili donositi
informacije. Posebno se zahtijevala ona strpljiva pažnja i ona urednost, kojom se odlikovao
Šikinov karakter, da među papirima ne zavlada zbrka, da budu sređeni, složeni u kartoteku i
da svaki podatak koji se traži bude uvijek pri ruci. (Kao oficir, Šikin nije sam mogao obavljati
fizički posao ulaganja u kartoteku; to je radila honorarna asistentica, mršava, nespretna
djevojka lošeg vida sa posebnom karakteristikom službe sigurnosti, koja je specijalno u tu
svrhu preuzeta iz tajništva.)
Iznad svega, Šikin je volio posao državne sigurnosti i kontrašpijunaže zato što je davao
vlast nad ljudima, osjećaj da je svemoguć i što ga je okruživao tajnovitošću.
Šikinu je laskalo ono poštovanje, ona strepnja koju je susretao čak i kod suradnika koji
su također bili čekisti, premda ne »operativni« čekisti. Svi su oni − uključivši i pukovnika
inženjera Jakonova − morali onog trenutka kad je to Šikin zahtijevao, predati izvještaj o
svojem djelovanju. Šikin, s druge strane, nije nikome od njih ni o čemu morao polagati
računa. Kad bi se, tamnoputa lica, kratko podšišane sive kose, držeći veliku aktovku pod
rukom penjao širokim stepenicama zastrtim sagom, a djevojke − poručnici MGB-a − mu se
bojažljivo uklanjale s puta i žurile se da ga prve pozdrave, Šikin je ponosno osjećao svoju
posebnu vrijednost.
Da je itko Šikinu rekao (ali njemu to nitko nikad nije govorio) da izaziva mržnju, da
muči druge ljude, on bi bio iskreno povrijeđen. Za njega mučenje ljudi nije nikada bilo
zadovoljstvo, niti cilj samo po sebi. Istina, postojali su takvi ljudi, on ih je viđao u kazalištu,
na filmu; to su bili sadisti, strastveni poklonici torture, ljudi koji u sebi nisu imali ništa
čovječanskog − ali to su uvijek bili ili bjelogardejci ili fašisti. Šikin je samo vršio svoju
dužnost, i njegov je jedini cilj bio da nitko ne pomisli ništa štetno i ne učini ništa štetno.
Jednom se na glavnom stepeništu šaraške, kojima su se služili i slobodni suradnici i
zekovi, našao zamotak u kojem je bilo sto i pedeset rubalja. Dva poručnika koji su ga
pronašli nisu ga mogli sakriti, ni potajno pronaći vlasnika baš zato jer su ga pronašli zajedno.
Stoga su predali zamotak majoru Šikinu.
Novac na stepenicama kojima su se služili zatvorenici, novac koji leži pod nogama onih
kojima je strogo bilo zabranjeno da ga imaju − to je napokon bio izvanredan događaj
državnog značaja! Međutim, Šikin nije iz toga pokušao napraviti veliku aferu; naprosto je
objesio oglas na zid stepeništa:
Tko god je izgubio 150 rub. u gotovu na stepenicama, može ih u svako doba podići kod
majora Šikina.
To nije bila mala svota. Ali Šikina su toliko cijenili i toliko ga poštovali da su prošli dani i
tjedni a nitko nije došao po izgubljeni novac. Oglas je polako izblijedio, zaprašio se, netko mu
je otkinuo ugao. Napokon je netko dopisao štampanim slovima modrom olovkom:
Požderi ih sam, pseto!
Dežurni je strgnuo oglas i odnio majoru. Dugo vremena poslije toga Šikin je hodao po
laboratorijima uspoređujući nijanse svih modrih olovaka. Ta gruba, bezočna psovka
uvrijedila je Šikina. On uopće nije imao namjeru da prisvoji nečiji novac. Bilo bi mu mnogo
milije da je vlasnik došao po njega; tada bi protiv njega mogao podići odgojnu optužnicu,
obraditi ga na sastancima službe sigurnosti i − naravno, vratiti mu novac.
Naravno, nije imao namjere ni da ga baci. Poslije dva mjeseca poklonio ga je dugačkoj
djevojci s mrenom na oku, koja je jedanput tjedno dolazila da sređuje kartoteku.
Do tada uzoran obiteljski čovjek, Šikin se spleo, kao da ga je sam đavo povezao, s tom
tajnicom grubih, debelih nogu, koju tokom svih njenih trideset osam godina nitko nije
gledao. Dopirao joj je jedva do ramena, ali otkrio je u njoj nešto što nitko još nije pronašao.
Jedva je mogao dočekati dan kad je dolazila na posao, i tako je zanemario svaki oprez da su
ga, dok su mu uređivali ured a on se nalazio u privremenim prostorijama, napokon otkrili.
Dva zatvorenika, stolar i zidar, ne samo da su ih čuli, već su ih promatrali kroz pukotinu.
Priča se brzo proširila i zekovima je njihov duhovni otac postao predmet poruge, i htjeli su
napisati pismo njegovoj ženi, ali nisu znali adresu. Zato su ga umjesto toga prijavili upravi
instituta.
Ipak im nije uspjelo da unište oficira službe sigurnosti. Tom prilikom general-major
Oskolupov ukorio je Šikina, ne zbog njegovih odnosa s arhivarkom (budući da je to bilo
pitanje njenih moralnih principa) i ne zato što su se njegovi odnosi s njom odvijali tokom
radnog vremena (budući da Šikin nije imao određene radne sate) već samo zato što su ih
zatvorenici otkrili.
 U ponedjeljak, 26. prosinca (pošto je sebi odredio slobodan dan u nedjelju), major Šikin
došao je na posao malo poslije devet ujutro, premda mu nitko ne bi mogao predbaciti čak i
da je stigao tek oko ručka.
Na trećem katu, nasuprot ureda Jakonova, bio je kratki slijepi hodnik koji nikad nije bio
osvijetljen električnim svjetlom i iz tog hodnika vodila su dvoja vrata, jedna u Šikinov ured, a
druga u prostorije partijskog komiteta. Oboja vrata bila su obložena crnom kožom i na njima
nije bilo ni natpisa ni imena. Šikinu je odgovaralo što su ta dvoja vrata tako blizu u mračnom
hodniku; iz hodnika se nikako nije moglo tačno vidjeti u koji ured ljudi ulaze.
Danas, na putu u ured, Šikin je sreo Stepanova, sekretara partijskog komiteta, mršavog
boležljivog čovjeka koji je nosio sjajne metalizirane naočale. Rukovali su se. Stepanov je tiho
predložio: »Druže Šikin…« (on nikad nikoga nije zvao po imenu i očevom imenu), »dođi sa
mnom da malo potjeramo lopte.«
On je mislio na biljar partijskog komiteta. Šikin je katkad dolazio da igra, ali danas je
imao na programu mnogo važnijih poslova te je dostojanstveno stresao srebrnastom glavom.
Stepanov je uzdahnuo i ušao da sam potjera nekoliko lopti.
Ušavši u svoj ured, Šikin je pažljivo odložio aktovku na stol. (Svi su Šikinovi papiri bili
povjerljivi i strogo povjerljivi, čuvali su se u sefu i nikuda se nisu nosili, ali da je on hodao
bez aktovke, ne bi ostavio dobar dojam. Stoga je kući u aktovki nosio Ogonjek, Krokodil i
Vokrug, premda bi ga stajalo samo nekoliko kopjejki da se sam na njih pretplatio.) Prešao je
po sagu do prozora, malo postajao, zatim pošao natrag do vrata. Važni poslovi kao da su ga
vrebali u uredu, očekujući ga − iza sefa, iza ormara, iza divana, i iznenada su se svi počeli
gurati oko njega, trudeći se da privuku njegovu pažnju.
Bilo je mnogo posla, mnogo posla!
Protrljao je rukom kratku prosijedu kosu.
Prije svega, morao je provjeriti jedan važan pothvat, na kome je radio tokom mnogih
mjeseci i koji je Jakonov nedavno odobrio, administracija prihvatila, koji je po laboratorijima
protumačen, ali još nije stupio na snagu. Bio je to novi sistem vođenja tajnih dnevnika.
Pažljivo analizirajući situaciju sigurnosti u Mavrinskom institutu, major Šikin je otkrio − i
na to je bio vrlo ponosan − da prave tajnosti još uvijek nema. Istina je, čelični vatrostalni
sefovi visoki poput čovjeka stajali su u svakoj prostoriji; pedeset ih je doneseno iz neke
opljačkane njemačke tvrtke; istina, svi su se papiri, koji su bili tajni, polutajni, ili u vezi s
tajnim, zaključavali u te sefove u nazočnosti specijalnih dežurnih za vrijeme ručka, večere i
noću. Ali tragičan propust sastojao se u tome da su se zaključavali samo završeni i
nezavršeni radovi. Prva svjetlucanja neke ideje, prva nagađanja, nejasne hipoteze − upravo
ono iz čega će proisteći radovi naredne godine, drugim riječima, materijal koji je najviše
obećavao − ništa od toga nije se zaključavalo u čelične sefove. Spretan špijun koji se
razumije u tehnologiju mogao se naprosto uvući kroz bodljikavu žicu, pronaći komad
bugačice sa crtežom ili dijagramom u nekoj košari za otpatke, zatim se vratiti istim putom
natrag − i američka špijunaža odmah bi shvatila čime se Institut bavi.
Budući da je bio savjestan službenik, major Šikin je jednom natjerao Spiridona da u
njegovoj nazočnosti klasificira čitav sadržaj košare za smeće u dvorištu. Pri tom je našao dva
komada papira, oblijepljena smrznutim snijegom i pepelom, na kojima su očigledno nekad
bili nacrtani dijagrami. Šikinu se nije gadilo da uzme te otpatke, pažljivo ih podigne za
uglove i postavi na stol Jakonovu. Jakonov nije imao što reći!
Tako je prihvaćen Šikinov projekt za individualne posebne tajne dnevnike. Iz papirnice
MGB-a smjesta su nabavljene prikladne knjige; svaka od njih imala je dvije stotine velikih,
numeriranih stranica, bila je uvezana i mogla se zapečatiti. Te je dnevnike valjalo
raspodijeliti svima osim frezerima, tokarima i podvorniku. Moralo se zabraniti pisanje bilo
na čemu osim na stranicama vlastitog dnevnika. Osim što se na taj način sprečavalo da skice
padnu u ruke neprijatelju, taj je plan omogućavao još nešto; da se kontrolira misaona
proizvodnja zatvorenika! Budući da je u dnevnik valjalo svakog dana unositi datum, major
Šikin će moći kontrolirati svakog zeka, vidjeti da li je mnogo razmišljao u srijedu i koliko je
novoga izmislio u petak. Dvije stotine i pedeset takvih dnevnika bit će ravno još dvije stotine
i pedeset Šikina, koji vise nad glavom svakog zatvorenika. Zatvorenici su uvijek podmukli i
lijeni; uvijek pokušavaju izbjeći posao, kad god je to moguće. Uobičajeno je kontrolirati
proizvodnju običnog radnika. Sad se pružala mogućnost da se kontrolira i inženjera,
naučnog radnika; to je bio smisao izuma majora Šikina. (Šteta što oficiri službe sigurnosti i
kontrašpijunaže ne dobivaju Staljinske nagrade!) Danas valja provjeriti jesu li dnevnici
raspodijeljeni i da li su ih počeli ispunjavati.
Šikina je tog dana očekivalo i da dopuni popis zatvorenika za transport, koji će ubrzo
uslijediti, i da tačno sazna kad će uslijediti.
Osim toga, Šikin je bio obuzet aferom koju je započeo tako veličanstveno, ali koju nije
uspio pomaknuti s mrtve tačke − »Slučaj slomljene tokarske klupe«. Dok je deset
zatvorenika selilo klupu iz laboratorija broj 3 u servisnu radionicu, klupi je napukla podložna
pločica. Poslije istrage, koja je trajala tjedan dana, napisan je izvještaj na osamdeset stranica,
ali istina nije došla na vidjelo: ni jedan od zatvorenika koji su u to bili umiješani nije bio
novi.
Morao je također utvrditi odakle je iskrsla jedna Dickensova knjiga. Doronin je dojavio
samo da se čita u polukružnoj sobi, a posebno da je čita Adamson. Pozvati na ispitivanje
starog zatvorenika poput Adamsona bio bi gubitak vremena; znači, morao bi pozvati
slobodne suradnike koji rade kraj Adamsona i preplašiti ih, objavivši da je sve otkriveno.
Šikin je danas imao toliko posla! (Ali još uvijek nije znao novosti, koje će mu donijeti
doušnici. Još nije znao da će morati povesti istragu o izrugivanju sovjetskog pravosuđa u
obliku predstave koja se zvala »Suđenje knezu Igoru«!) Sav očajan trljao je sljepoočnice i
čelo, da bi se čitava ta vreva misli malo smirila, slegla.
Ne znajući gdje da započne, Šikin je odlučio da krene među mase, drugim riječima, da
malo prošeta hodnikom nadajući se da će susresti nekog doušnika koji će podizanjem obrve
nagovijestiti da ima neku hitnu denuncijaciju, koja ne može čekati do njegovog ugovorenog
vremena.
Ali još nije stigao ni do stola dežurnog, kad je čuo kako on na telefonu razgovara o nekoj
novoformiranoj grupi.
Što je to? Kako se stvari mogu odvijati tako brzo? Zar se nova grupa formirala u
Institutu u nedjelju, kad Šikina nije bilo?
Dežurni mu je sve ispričao.
Bio je to težak udarac! Došao je zamjenik ministra, došli su i generali, a Šikina nije bilo!
Obuzelo ga je kajanje. Mogao je zamjeniku ministra dati povoda da povjeruje kako nije
dovoljno budan! A nisu ga ni upozorili, ni pitali za savjet na vrijeme; bilo je nemoguće
uključiti onog prokletog Rubina u grupu na tako odgovornom poslu − tog dvoličnog varalicu,
podmuklog i pokvarenog dokraja! Kune se da vjeruje u pobjedu komunizma, a nije htio
postati doušnik! I još nosi onu demonstrativnu bradu, pseto prljavo, Vasco da Gama! Obrijati
bi ga trebalo!
Dostojanstveno žureći, pažljivo koračajući malim nožicama u dječačkim cipelama, Šikin
okrugle glave krenuo je prema sobi 21.
Bilo je načina da se osveti Rubinu: on je nedavno predao molbu za obnovu procesa
(molbu je predavao dva puta svake godine). O Šikinu je ovisilo hoće li proslijediti molbu s
pohvalnom karakteristikom, ili − kao do sada − sa zlobnom i negativnom.
Vrata sobe 21 bila su drvena, bez staklenih okana. Major ih pokuša gurnuti, ali bila su
zaključana. Pokucao je. Nije čuo koraka, ali iznenada su se vrata posve malo otvorila. U
otvoru je stajao Smolosidov s prijetećim crnim uvojkom. Ugledavši Šikina nije se pokrenuo,
niti je jače otvorio vrata.
»Dobro jutro«, reče Šikin nesigurno, nenavikao na takav prijem. Smolosidov je bio još
više »čekist operativac« nego sam Šikin.
Smolosidov je stajao poput boksača, malo odmaknuvši povijene ruke od tijela. Ništa nije
govorio.
 »Ovaj, ja…« reče Šikin zbunjeno. »Pustite me unutra. Moram se upoznati s vašom
grupom.«
Smolosidov se povuče pola koraka i još uvijek tijelom čuvajući sobu pozove Šikina
prstom. Šikin se progura kroz uski procjep vrata, slijedeći pogledom Smolosidovljev prst. Na
unutrašnjoj strani vrata visio je list papira:
Popis osoba kojima je dopušteno ući u sobu 21:
1. Zamjenik ministra MGB-a − Sevastjanov
2. Šef odjela − general-major Bulbanjuk
3. Šef odjela − general-major Oskolupov
4. Šef grupe − inženjer major Roitman
5. Poručnik Smolosidov
6. Zatvorenik Rubin
Ovjerio:
MINISTAR DRŽAVNE SIGURNOSTI
Zadrhtavši od strahopoštovanja Šikin se povukao u hodnik. »Možete li… zvati Rubina«,
reče on šapatom.
»Ne može!« reče Smolosidov, također šapatom.
I zaključa vrata.
 72
PARTIJSKI SEKRETAR
Iz početka je sindikat igrao veliku i značajnu ulogu u životu mavrinskih slobodnih
suradnika. Ali tada je to saznao jedan drug na visokom položaju (tako visokom da ga je bilo
nezgodno zvati drugom). Rekao je: »Što to znači?« (I nije dodao riječ »druže«, uvjeren da ne
valja maziti svoje podređene.) »Napokon, Mavrino je vojna jedinica. Što će im sindikat?
Znate na što to smrdi?«
Tog istog dana sindikat je u Mavrinu ukinut.
Ali to nije izazvalo nikakvih poremećenja u mavrinskom životu.
Sad je silno poraslo značenje partijske organizacije u Institutu, koje već i prije nije bilo
maleno. Okružni partijski komitet priznao je da je partijskoj organizaciji u Mavrinu potreban
plaćeni sekretar s punim radnim vremenom. Pregledavši nekoliko upitnika koje im je
proslijedio kadrovski odio, Okružni partijski komitet zaključio je da bi za taj položaj bio
najpodesniji:
Stepanov, Boris Sergejevič; rođen 1900. u selu Lupači, okrug Bobrovsk; društveno
porijeklo: seljaci bezemljaši; poslije revolucije seoski milicioner; bez zvanja; društveni
položaj: namještenik; obrazovanje: četiri razreda osnovne škole, dvije godine partijske škole;
član Partije od 1921. do danas; aktivan u partijskom radu od 1923; nije pokazao kolebanja u
provođenju partijske linije; nikad nije bio član opozicije; nikad nije služio u vojsci ili
ustanovama bijelih vlada; nije bio na okupiranom teritoriju; nije bio u inozemstvu; ne zna
strane jezike, ne zna jezike narodnosti SSSR-a; ranjen granatom; odlikovan ordenom
»Crvene zvijezde« i medaljom »Za pobjedu u domovinskom ratu protiv Njemačke«.
U doba kad je Okružni partijski komitet preporučio Stepanova, on je radio kao agitator
na žetvi u Volokolamskom okrugu. Koristio je svaki trenutak kad kolhoznici nisu radili na
poljima: čim bi sjeli za ručak ili zastali načas da popuše cigaretu, smjesta bi ih okupio u
logoru na polju, ili bi ih uveče pozvao u upravnu zgradu, i neumorno im objašnjavao koliko
je važno da se zemlja svake godine zasije kvalitetnim sjemenom; govorio im je da prinos
mora premašiti količinu posijanog sjemena; da ga valja požeti bez gubitaka i pljačke, i
predati državi što je brže moguće. Bez odmora pošao bi tada traktoristima, i tumačio im
potrebu štednje gorivom i čuvanja opreme, tvrdio da je potpuno nedopustivo i časak se
odmarati, a također je nevoljko odgovarao na pitanja o lošoj kvaliteti popravaka, izvedenih
na brzu ruku, i nedostatku radne odjeće.
Tada je plenum mavrinske partijske organizacije oduševljeno prihvatio preporuku
Okružnog komiteta i jednoglasno izabrao Stepanova za plaćenog sekretara − a da ga nikad
nije ni vidio. Izabran je novi agitator i poslan u Volokolamski okrug − službenik koji je
uklonjen sa svog mjesta u zadruzi Jegorjevskog okruga, zbog neprestanih manjaka. U
Mavrinu je Stepanovu dodijeljen ured odmah do oficira službe sigurnosti − i on se prihvatio
rukovođenja.
Počeo je time da kontrolira partijski rad koji je obavljao bivši sekretar, koji nije bio
plaćen ni oprošten ostalih poslova. Bivši sekretar bio je poručnik Klikačev. Bio je mršav,
vjerojatno zato što je bio vrlo agilan i nikad se nije odmarao. Stizao je da rukovodi i
laboratorijem za dešifriranje, i kriptografskim i statističkim grupama, kao i da vodi seminar
za komsomolce; bio je duša »grupe mladih«, drugim riječima, Roitmanove klike i, uza sve to,
sekretar partijskog komiteta. I dok je uprava smatrala da je poručnik Klikačev previše revan,
a njegovi podređeni da se previše pridržava pravila, novi je sekretar odmah posumnjao da su
partijski poslovi u Mavrinskom institutu po svoj prilici bili zapušteni.
I pokazalo se da je imao pravo.
Stepanovljeva proučavanja partijskih poslova trajala su tjedan dana. Ne izišavši ni
jednom iz svog ureda, proučio je sve papire do posljednjega, upoznao svakog člana Partije,
prvo iz njegovog ličnog dosjea i po fotografiji, a tek onda osobno. Klikačev je osjetio na sebi
tešku ruku novog sekretara.
 Jedan propust za drugim izlazio je na vidjelo. Osim nepotpunih podataka u upitnicima,
nepotpunih preporuka i potvrda u dosjeima, osim nedostatka detaljnih karakteristika za
svakog člana i kandidata za članstvo, kod svih mjera bila je očigledna jedna nezgodna
tendencija: tendencija da ih se doduše provede, ali da ih se ne dokumentira, tako da su
mjere, tako reći, postajale iluzorne.
»Ali tko će to vjerovati? Tko će vam sad vjerovati da su ove mjere zaista provedene u
djelo?« pitao je Stepanov, pritisnuvši dlanom ćelavu glavu, držeći zapaljenu cigaretu među
prstima.
I on je strpljivo tumačio Klikačevu da je sve bilo napravljeno samo na papiru (zato što se
to moglo dokazati samo usmeno) a ne u stvari (zato što nije bilo zabilježeno na papiru).
Na primjer, koja je korist od toga što fiskulturnici Instituta (naravno, tu se ne misli na
zatvorenike) igraju odbojku za vrijeme ručka (čak oduzimajući malo i od radnog vremena)?
Možda je to istina; možda zaista igraju. Očigledno ne bi imalo smisla da Stepanov ili
Klikačev, ili bilo tko drugi to kontrolira na taj način da ode u dvorište i gleda poskakuje li
tamo lopta. Ali zašto ne bi ti odbojkaši, pošto su odigrali toliko utakmica i stekli toliko
iskustva, to iskustvo podijelili s drugima i sastavili posebne fiskulturne novine: »Crvena
odbojka« ili »čast jednog dinamovca?« I da je Klikačev poslije toga uredno skinuo novine s
ploče i priložio ih partijskoj dokumentaciji, tada se ni kod jedne inspekcije ne bi pojavila ni
najmanja sumnja da se mjera »igranje odbojke« zaista provodila, i to pod rukovodstvom
Partije. Ali tko će sada Klikačevu vjerovati na riječ?
Tako je bilo u svemu, u svemu. »Ne možeš djela dokazati riječima!« − s tom
dubokoumnom izrekom Stepanov je preuzeo svoju dužnost.
Kao što svećenik ne bi mogao povjerovati da netko može lagati na ispovijedi, tako ni
Stepanov nije mogao zamisliti da bi pisani dokumenat mogao lagati.
Klikačev, uske glave i duga vrata, nije se ni pokušavao prepirati sa Stepanovom; s
neprikrivenom zahvalnošću u očima složio se s njim i učio od njega. I Stepanov je vrlo brzo
postao blaži prema Klikačevu, pokazujući na taj način da u njemu nema zlobe. Pažljivo je
slušao Klikačevljeva strahovanja zbog toga što na čelu tako značajne tajne ustanove kao što
je Mavrino stoji inženjer Jakonov, koji ne samo ima dvojbenu karakteristiku, već je naprosto
bio bivši neprijatelj. Stepanov je samo postao izvanredno oprezan i budan. Klikačeva je
učinio svojom desnom rukom, naređivao mu je da što češće posjećuje partijski komitet i
blagonaklono ga poučavao iz riznice vlastitog iskustva.
I tako je Klikačev upoznao novog partijskog organizatora brže i intimnije od bilo koga
drugoga. Budući da ga je Klikačev prozvao »Pastirom«, tako su ga počeli nazivati i »mladi«. I
baš zahvaljujući Klikačevu, odnosi između Pastira i »mladih« nisu bili loši. »Mladi« su vrlo
brzo shvatili da je za njih velika prednost imati partijskog aktivista koji otvoreno ne pripada
njihovom taboru, nepristranog čovjeka koji se pridržava zakona koji će ostati po strani.
A Stepanov se zaista držao slova zakona! Kad bi mu govorili da netko zaslužuje samilost,
da ne treba protiv njega postupati strogo po zakonu, da valja pokazati milosrđe, brazde bola
urezale bi se u čelo Stepanova (koje je bilo visoko jer nije imao kose na sljepoočnicama) i
ramena bi mu se pognula kao pod novim teretom. Ali pun vatrenog uvjerenja našao bi snage
da se ispravi, naglo bi se okretao sad jednom sugovorniku sad drugome, dok su mali bijeli
četvrtasti odrazi prozora odsijevali u njegovim naočalima.
»Drugovi! Drugovi! Što ja to čujem? Kako možete govoriti takve stvari? Zapamtite:
uvijek podržavajte zakon! Podržavajte zakon svim svojim snagama! Samo tako ćete zaista
pomoći tom čovjeku, zbog kojega ste htjeli prekršiti zakon. Jer zakon je uspostavljen
isključivo zato da služi društvu i čovječanstvu, a mi to često ne razumijemo, i u svom sljepilu
želimo zakon zaobići.«
Sa svoje strane, Stepanov je bio zadovoljan »mladima« i njihovom revnošću na
partijskim sastancima i u partijskoj kritici.
U njima je vidio jezgro onog zdravog kolektivizma, koji je nastojao stvoriti na svakom
svom novom radnom mjestu. Ako kolektiv nije rukovodiocima otkrivao prekršitelje zakona u
svojoj sredini, ako je kolektiv šutio na sastancima, Stepanov je takav kolektiv s pravom
smatrao nezdravim. Ako je kolektiv kao jedan čovjek napadao nekog od svojih članova,
posebno onoga koga je bilo potrebno napasti, takav je kolektiv − prema pojmovima ljudi koji
su bili čak i viši od Stepanova − bio zdrav.
Stepanov je imao mnogo takvih uvriježenih shvaćanja kojih se nikako nije mogao
osloboditi. Na primjer, nije mogao zamisliti sastanak koji ne bi završio prihvaćanjem neke
gromovite rezolucije, kritikom pojedinih članova i mobilizacijom čitavog kolektiva za nove
proizvodne pobjede. Napose je volio kad se to događalo na »otvorenim« partijskim
sastancima na koje su dolazili i svi vanpartijci, i na kome je i njih mogao dokraja potući: oni
nisu imali prava ni da glasaju, ni da se brane. Katkada bi se prije glasanja mogli čuti
uvrijeđeni, čak i bijesni glasovi: »Što je ovo? Sastanak ili proces?«
»Molim vas, drugovi, molim vas!« Stepanov bi u takvim slučajevima koristio svoj
autoritet da prekine bilo kojeg govornika, pa čak i predsjedavajućeg. Ubacivši brzo jednu
pilulu u usta dršćućom rukom (otkako je bio ranjen u glavu, glava ga je strahovito boljela
čim bi se uzrujao, a uvijek bi se uzrujao kad su napadali istinu) došao bi do sredine sobe pod
centralno svjetlo, tako da su mu se jasno vidjele velike graške znoja na ćelavoj glavi. »Što je
ovo? Jeste li vi kojim slučajem protiv kritike i samokritike?«
I odlučno mašući šakom po zraku kao da ukucava svoje ideje u glave slušalaca, tumačio
bi: »Samokritika je najviša pokretna snaga našega društva, glavni faktor njegova napretka!
Vrijeme je da shvatite, da kad kritiziramo članove našeg kolektiva, to ne znači da im sudimo,
već želimo svakog radnika u svakom trenutku držati u neprestanoj stvaralačkoj napetosti. I
tu ne može biti razlike u mišljenju, drugovi! Naravno, nije nam potrebna bilo kakva kritika,
to je tačno. Potrebna nam je konstruktivna kritika, to jest kritika koja ne zahvaća naše
iskusno rukovodstvo! Ne smijemo zamijeniti slobodu kritike sa slobodom sitnoburžujskog
anarhizma!«
Tada bi pošao do boce s vodom i popio još jednu pilulu.
Na kraju bi uvijek čitav zdravi kolektiv jednoglasno glasao za rezoluciju, uključivši i one
članove koje je rezolucija napadala i upropastila, optužujući ih za »zločinački nemaran odnos
prema poslu« ili »neispunjenje plana koje graniči sa sabotažom«.
Čak bi se katkada događalo da Stepanov, koji je iznad svega volio kitnjaste, razrađene
rezolucije, Stepanov, koji je srećom uvijek znao unaprijed koji će se govori održati i konačni
zaključak sastanka, ne bi dospio sastaviti čitavu rezoluciju prije sastanka. I tada bi, kad bi
predsjednik objavio: »Dajem riječ drugu Stepanovu da objavi nacrt rezolucije!« Stepanov
obrisao znoj sa čela i ćelave glave i rekao:
»Drugovi! Bio sam veoma zaposlen i stoga u nacrtu rezolucije nisam uspio tačno utvrditi
stanovite okolnosti, stanovita imena i činjenice«, ili:
»Drugovi! Danas su me pozvali u upravu, te još nisam pripremio nacrt rezolucije.«
Poslije toga bi u oba slučaja rekao:
»Zato vas molim da glasate za rezoluciju u cjelini, a kad sutra budem imao vremena
dopunit ću detalje.«
I utvrdilo se da je mavrinski kolektiv tako zdrav da su se ruke podizale bez mrmljanja,
premda nitko nije znao (niti će ikad saznati) koga će se ocrniti a koga pohvaliti u toj
rezoluciji.
Položaj novog partijskog organizatora bio je još čvršći zbog toga, što on sebi nije
dopuštao slabost da bude bilo s kim intiman. Svi su ga s puno poštovanja zvali »Boris
Sergejič«. Prihvaćajući to kao samo po sebi razumljivo, ni on nije nikoga u ustanovi nazivao
imenom i očevim imenom. Čak i u uzbuđenju za biljarskim stolom, koji je prekriven čohom
zeleno blistao u prostoriji partijskog komiteta, on bi uskliknuo:
»Karambol, druže Šikin!«
»Od mantinele, druže Klikačev!«
Općenito, Stepanov nikako nije volio da ljudi apeliraju na njegove uzvišenije, plemenite
osjećaje; ni on sam nije takve osjećaje izazivao u drugima. I stoga, čim bi osjetio bilo ikakvo
nezadovoljstvo ili otpor prema svojim mjerama, ne bi nagovarao, ne bi tumačio, već bi uzeo
veliki čisti papir i na vrhu napisao velikim slovima: »Predlaže se da dolje imenovani drugovi
ispune to i to do tog i tog datuma.« Tada bi podijelio papir u numerirane stupce: »prezime«,
»ime«, »potpis da je obavijest primljena«, i naredio bi svom sekretaru da obilazi imenovane s
papirom. Imenovani drugovi bi ga pročitali, izlijevali svoju gorčinu koliko su god željeli
protiv ravnodušnog komada papira, ali morali su potpisati − a pošto su potpisali, nisu smjeli
ne izvršiti zadatak.
Stepanov je bio partijski sekretar, oslobođen ne samo svakog drugog posla, već i svih
sumnji i lutanja u tami. Njemu je bilo dovoljno da na radiju čuje da više ne postoji herojska
Jugoslavija, već Titova klika; u roku od pet minuta taj bi zaključak objašnjavao s tolikom
upornošću, s takvim uvjerenjem, da bi čovjek mogao pomisliti da ga je on osobno godinama
izmišljao. Ako bi netko Stepanovu oprezno skrenuo pažnju na razliku između jučerašnjih
direktiva i današnjih, na lošu opskrbu instituta, na loš kvalitet opreme i pribora sovjetske
proizvodnje ili na stambene poteškoće, plaćeni sekretar nasmiješio bi se kao da najavljuje
riječi koje će izgovoriti:
»Pa što vi očekujete, drugovi? To je samo birokratska zbrka; ali nema sumnje da na tom
području napredujemo, s čime se, vjerujem, slažete.«
Stepanov je imao ipak neke ljudske slabosti, premda u vrlo ograničenim razmjerima. Na
primjer, volio je da ga oni hvale, oni na položaju, i volio je impresionirati obične članove
Partije svojim iskustvom. Sve je to volio zato što je bilo potpuno opravdano.
Također je pio i votku, ali samo ako bi ga netko častio ili ako je donesena na stol, i svaki
put se žalio da mu votka silno šteti zdravlju. Iz toga razloga nikad je sam nije kupovao i
nikada nije nikoga častio. I to su mu bile jedine mane.
»Mladi« su se katkada međusobno prepirali o »Pastiru«. Roitman je govorio: »Prijatelji!
On je prorok bezdane tintarnice; ima dušu tipkane stranice. Takvi su ljudi neizbježni u
prelaznom periodu.«
Ali Klikačev se tužno nasmiješio i rekao: »Žutokljunci! Ako mu budemo smetali gurnut
će nam glave u drek. Nemojte misliti da je on glup. U pedeset godina naučio je kako da se
snalazi! Zar mislite da slučajno imamo denuncijacije u svakoj rezoluciji? On njima piše
povijest Mavrina. Gomila podatke unaprijed: ma što se desilo, svaka inspekcija će pokazati
da je sekretar upozoravao na tu situaciju već ranije, zahtijevao pažnju javnosti.«
Po pristranom mišljenju Klikačeva, Stepanov je bio podmukli klevetnik, koji će učiniti
bilo što da olakša život trojici svojih sinova.
Stepanov je zaista imao tri sina, i oni su neprestano od oca tražili novac. Svu trojicu je
smjestio na historijski odjel na sveučilištu. Njegovi su proračuni isprva izgledali tačni, ali nije
uzeo u obzir da je nastupilo zasićenje povjesničarima na svim školama, tehničkim
institutima i večernjim i skraćenim tečajevima, prvo u samoj Moskvi, zatim u moskovskom
okrugu, pa sve do Urala. Prvi je sin završio školovanje, ali umjesto da ostane kod kuće da
hrani roditelje, otišao je u Hanti-Mansijsk u zapadnom Sibiru. Drugome su sinu nudili
mjesto u Ulan Ude, istočno od Bajkalskog jezera, a kad treći završi studije, izgledalo je
nevjerojatno da će naći posao bliže od Bornea.
I to se grčevitije njihov otac držao svog posla i male kućice u predgrađu Moskve s
trećinom jutra povrtnjaka, bačvama kiselog zelja i tri svinje za tov. Njegovoj supruzi,
trijeznoj ženi koja je možda čak bila i ponešto nazadna u ideološkim pitanjima, tovljenje
svinja bilo je osnovno zanimanje u životu i smatrala ga je osnovicom obiteljskog budžeta.
Prošlu nedjelju ona je odlučila da svakako odu na selo i kupe odojka. Zbog tog pothvata
(uspješnog) Stepanov jučer nije došao na posao, premda ga je subotnji razgovor uznemirio te
je silno želio da bude u Mavrinu.
U subotu je u Političkom odjelu Stepanov pretrpio udarac. Stanoviti drug, vrlo
odgovoran, ali isto tako vrlo dobro uhranjen usprkos tereta briga i odgovornosti, težak
zapravo oko sto i dvadeset kilograma, zagledao se u tanak nos Stepanova s tragom naočala i
upitao ga lijenim baritonom: »Onda, Stepanov, što je s Judejcima tamo kod vas?«
 »S Ju… s kim?« upita Stepanov, nagnuvši glavu da bolje čuje.
»S Judejcima.« I primijetivši potpuno nerazumijevanje sekretara, dostojanstvenik
objasni: »Dobro, hoću reći, čifutima.«
Iznenađen i bojeći se da ponovi tu dvosjeklu riječ, za koju se još nedavno davalo deset
godina kao za antisovjetsku propagandu, Stepanov nejasno promrmlja: »Da, ima ih
nekoliko.«
»Pa onda, što ti tamo s njima namjeravaš?«
Baš tada je zazvonio telefon, drug na visokom položaju ga je podigao i više nije
razgovarao sa Stepanovom.
Zbunjen, Stepanov je pročitao čitavu gomilu uputa i direktiva u upravi, ali crna slova na
bijelom papiru lukavo su izbjegavala judejsko pitanje.
Čitav dan u nedjelju, na putovanju u potrazi za odojkom, razmišljao je i razmišljao i
očajno se češkao po grudima. Očigledno mu je dovitljivost otupjela s godinama! Ali kako je to
mogao pogoditi? Tokom svih godina rada Stepanov se navikao da su drugovi Židovi posebno
odani našoj ideji. A sada − sramota! Stepanov, iskusni aktivist, propustio je da uoči značajne
nove tendencije, pa je čak indirektno uvučen u spletke neprijatelja, zato što čitava ta grupa
Roitmana i Klikačeva…
U ponedjeljak ujutro Stepanov je došao na posao veoma zbunjen. Pošto je Šikin odbio da
odigra partiju biljara (a Stepanov se nadao da će za vrijeme igre od njega nešto saznati),
prepun tjeskobe, zato što nije imao nikakvih direktiva, plaćeni partijski sekretar zaključao se
u ured partijskog komiteta i puna dva sata bjesomučno natjerivao lopte tako da su katkada
letjele i preko ruba stola. Golemi brončani bareljef na zidu bio je svjedok čitavog niza
briljantnih udaraca, kad bi dvije ili tri lopte istovremeno završile u rupi. Ali profili na
bareljefu nisu Stepanovu nagoviještali nikakvu mogućnost da izbjegne razaranje svog
zdravog kolektiva, a kamoli da ga učvrsti u toj novoj situaciji.
Posve izmučen, napokon je čuo kako zvoni telefon i pojurio da podigne slušalicu.
Kazali su mu da je u Mavrino već krenuo automobil s dva druga, koji će donijeti
odgovarajuće instrukcije po pitanju borbe protiv ulizica.
Plaćeni sekretar se odmah razveselio, postao čak radostan, stjerao loptu s unutarnjeg
ruba u rupu, zatim spremio tak i lopte u ormar.
Raspoloženje mu se još više popravilo kad se sjetio da je jučer kupljeni odojak ružičastih
ušiju pohlepno, bez oklijevanja pojeo napoj i sinoć i jutros. To je obećavalo da će ga moći
utoviti jeftino i lako.
 73
DVA INŽENJERA
Major Šikin nalazio se u uredu inženjera pukovnika Jakonova.
Sjedili su i razgovarali kao ravnopravni, prijazno, premda su jedan drugoga i prezirali i
mrzili.
Jakonov je na sastancima rado govorio: »Mi čekisti.« Ali za Šikina Jakonov je još uvijek
bio onaj neprijatelj naroda koji je bio u inozemstvu, odslužio kaznu, kojemu je služba
sigurnosti oprostila i prigrlila ga, ali koji nije bio nevin! Neizbježno će doći dan kad će organi
razotkriti Jakonova i opet ga uhapsiti. Tada će mu Šikin s uživanjem sam strgnuti epolete! To
milostivo držanje inženjera pukovnika, gospodska samouvjerenost kojom je nosio teret vlasti
nervirala je vrijednog malog glavatog majora. Šikin je stoga uvijek nastojao istaknuti vlastitu
važnost i važnost »operativnog« rada, koji je inženjer pukovnik dosljedno potcjenjivao.
Sada je predlagao da se na dnevni red idućeg sastanka službe sigurnosti stavi
Jakonovljev izvještaj o mjerama i stanju budnosti u Institutu, i da se strogo kritiziraju svi
propusti i nedostaci. Takav bi se sastanak mogao zgodno povezati s transportom nesavjesnih
zekova i uvođenjem novih tajnih dnevnika.
Inženjer pukovnik Jakonov, izmučen od jučerašnjeg napadaja, s modrikastim
podočnjacima, premda su mu crte lica i dalje bile ugodno punačke, kimnuo je potvrdno na
majorove riječi. U najdubljoj dubini njegova bića, iza zidova i opkopa, kamo nije moglo
prodrijeti ni jedno oko, osim možda oka njegove žene, on je mislio kako je taj major Šikin
smrdljiva uš, koja je posijedila buljeći u denuncijacije… Kakva je luđačka glupost to njegovo
zanimanje, kako idiotski svi ti njegovi prijedlozi.
Jakonovu su dali svega mjesec dana. Za mjesec dana glava mu se mogla naći na
krvnikovom panju. Valjalo se osloboditi oklopa zapovijedanja, spona visokog položaja, i sam
sjesti pred dijagrame i u samoći razmišljati.
Ali golema kožna naslonjača u kojoj je sjedio inženjer pukovnik sadržavala je u sebi
vlastitu negaciju: odgovoran za sve, pukovnik ništa nije mogao dodirnuti sam, već samo
podizati telefonsku slušalicu i potpisivati papire.
A još mu je i taj sitni rat s Roitmanovom grupom iscrpljivao duhovne snage. Morao je
voditi taj rat. Nije bio u stanju istisnuti ih iz Instituta, i želio ih je samo prisiliti na
bezuvjetnu predaju. Oni su, međutim, željeli da njega izbace, i bili su u stanju da ga unište.
Šikin je još uvijek govorio. Jakonov je gledao kraj njega. Oči su mu bile i dalje otvorene,
ali, napuštajući lijeno tijelo, u mislima se prenosio u svoj dom.
Moj dom! Moja kućica − moja slobodica! Kako su mudri Englezi, koji su prvi shvatili tu
istinu. Na tvom vlastitom malom teritoriju postoje samo tvoji zakoni. Četiri zida i krov
odvajaju te od svijeta koji te neprestano tišti, gnječi, istiskuje nešto iz tebe. Pažljive oči s
tihim te sjajem dočekuju na pragu tvog doma. Dražesna dječica, koja uvijek smišljaju nešto
nova (dobro da još ne idu u školu) tješe te i osvježavaju, ma koliko bio umoran od
proganjanja, od neprestanog natezanja na sve strane. Tvoja žena ih je već naučila da brbljaju
engleski. Sjedajući za klavir, ona svira ugodan Waldteufelov valcer. Prekid za ručak je kratak,
a kad završi posao uvečer, već je gotovo noć, ali u tvom domu nema ni napuhanih budala, ni
dosadnih, opakih mladića.
U Jakonovljevom poslu bilo je toliko muke, toliko ponižavajućih situacija, toliko
strašnih zapreka, toliko administrativnog pritiska, a Jakonov se opet osjećao tako star, da bi
se najradije odrekao tog posla kad bi mogao − i ostao u svom udobnom malom privatnom
svijetu, u svom domu.
To nije značilo da ga vanjski svijet ne zanima − živo ga je zanimao. Teško je bilo naći
zanimljivije razdoblje od našega u čitavoj svjetskoj povijesti. Promatrao je svjetsku politiku
kao neku vrst partije šaha. Ali Jakonov nije imao želje da sam igra tu igru, ili štaviše da bude
pion u njoj, ili dio piona, ili podstava na dnu piona. Jakonov je to želio promatrati iz
prikrajka, uživati u tome u udobnoj pidžami, iz svoje stare stolice za ljuljanje, među brojnim
policama za knjige.
Jakonov je imao sve kvalifikacije i sposobnosti za takvo zanimanje. Savladao je dva
jezika, i strane radio-stanice natjecale su se koja će mu dati informacije. Ministarstvo je
primalo strane tehničke i vojne časopise i odmah ih upućivalo tajnim institutima. Urednici
tih časopisa rado su povremeno uključivali u list kakav esej o politici, ili budućem svjetskom
ratu, ili budućoj političkoj strukturi našeg planeta. Osim toga, krećući se u visokim
krugovima, Jakonov bi povremeno saznao pojedinosti koje nisu bile dostupne štampi. Nije
izbjegavao ni prevedene knjige o diplomaciji i špijunaži. A uza sve to imao je i vlastiti oštar
um. Iz svoje stolice za ljuljanje pratio je igru Istoka protiv Zapada, i pokušavao prema
učinjenim potezima pogoditi kakav će biti rezultat.
Na čijoj je on bio strani? Kad su za njega na poslu stvari išle dobro, bio je, naravno, za
Istok. Kad bi pritisak postao prevelik, bio je više za Zapad. Vjerovao je ipak da će pobijediti
onaj koji bude jači i okrutniji. U tome su se, na žalost, slagale i čitava povijest i svi proroci.
Još u ranoj mladosti prihvatio je popularnu izreku: »Svi su ljudi gadovi!« I što je dulje
živio, to više mu se ta istina potvrđivala. Što je dublje zalazio, nalazio je sve više dokaza za
nju, i postajalo mu je lakše živjeti. Jer ako su svi ljudi gadovi, onda čovjek ništa ne mora
učiniti »za ljude« već samo za sebe. Nema »društvenog oltara« i nitko ne smije od nas
zahtijevati žrtve. Već davno je sam narod to vrlo jednostavno izrazio. »Bog je sebi prvo bradu
stvorio.«
Čuvari reda i zakona nisu stoga imali nikakvog razloga da brinu zbog njegove prošlosti.
Razmišljajući o životu Jakonov je shvatio da u zatvor idu samo oni ljudi koji u jednom
trenutku u životu nisu bili dovoljno pametni. Zaista pametni ljudi gledaju daleko unaprijed;
oni izmiču i zaokreću, ali uvijek ostaju čitavi i na slobodi. Zašto provoditi iza rešetaka život
koji nam pripada samo dok dišemo? Ne! Jakonov je odbacio svijet zekova ne samo izvana,
već i zbog unutarnjeg uvjerenja. Iz čijih bi ruku inače primio četiri prostrane sobe s
balkonom i sedam tisuća mjesečno? U najmanju ruku, te stvari ne bi dobio tako brzo.
Vrijeđali su ga, postupali s njim hirovito, često glupo, uvijek okrutno − ali napokon, u
okrutnosti i jest snaga, to je njena najistinitija manifestacija!
Šikin mu je sada pružao popis zekova koje valja transportirati narednog dana. Popis s
kojim su se već složili obuhvaćao je šesnaest imena, a sad je Šikin dodao još dva imena s
Jakonovljeva notesa na stolu. Ukupni broj zatvorenika s kojim se složila zatvorska uprava
iznosio je dvadeset. Valjalo je »izmisliti« još dvojicu i o tome obavijestiti potpukovnika
Klimentjeva najkasnije do pet sati.
Međutim, u tom trenutku nisu se mogli prisjetiti ni jednog kandidata. Slučajno su baš
najbolji specijalisti i radnici bili nepouzdani u pitanjima sigurnosti, dok su opet miljenici
oficira službe sigurnosti bili ništarije i zabušanti. Zato je bilo teško odrediti imena za
transport.
Jakonov stavi popis na stol i napravi umirujući pokret rukom.
»Ostavite popis ovdje; malo ću razmisliti. A i vi razmislite. Razgovarat ćemo telefonom.«
Šikin je polako ustao i (morao se suzdržati, ali nije se suzdržao) potužio se ovom
nedostojnom čovjeku na ministrov postupak: u sobu 21 puštali su zatvorenika Rubina,
puštali su Roitmana − dok je njemu, Šikinu, kao i pukovniku Jakonovu zabranjen pristup! U
njihov vlastiti pogon! Kako se to moglo dogoditi?
Jakonov je podigao obrve i zatvorio kapke tako da mu je lice načas bilo posve
bezizražajno. Izgledalo je kao da govori: »Da, majore, da, prijatelju moj, za mene je to bolno,
vrlo bolno, ali ne mogu podići pogled i gledati u sunce!«
Za Jakonova je čitava ta priča sa sobom 21 bila prilično dvojbena, a Roitman mu se činio
previše revnim dječakom, koji svakog časa može slomiti vrat.
Šikin je izišao, a Jakonov se sjetio najugodnije od svih današnjih dužnosti − jučer za nju
nije imao vremena. Ako uspije pokazati određeni napredak na aparatu za apsolutno
šifriranje, to će ga spasiti kod Abakumova kad istekne njihov mjesec.
 Telefonirao je u konstrukcioni ured i naredio Sologdinu da donese svoj novi nacrt.
Za dvije minute Sologdin je pokucao, ušao, praznih ruku u prljavom kombinezonu.
Jakonov i Sologdin do tada gotovo nikad nisu ni razgovarali; nikad nije bilo razloga da se
Sologdina poziva u Jakonovljev ured. U konstrukcionom uredu, ili kad bi se slučajno sreli,
inženjer pukovnik nije obraćao nikakve pažnje na tu nevažnu osobu. Ali sada je (pogledavši
na popis imena i očevih imena pod staklom) Jakonov srdačno, kao pravi gostoljubivi
gospodin, s odobravanjem pogledao zatvorenika koji je ušao i ljubezno rekao: »Sjednite,
Dmitrij Aleksandroviču, drago mi je što vas vidim.«
Pritisnuvši čvrsto ruke uz bokove Sologdin je prišao bliže, šutke se naklonio i ostao
stajati uspravan i ukočen.
»Čini se da ste nam potajno pripremili neko iznenađenje«, reče Jakonov. »Prije nekoliko
dana − u subotu, zar ne? − vidio sam kod Vladimira Erastoviča vaš crtež glavnog dijela
aparata za apsolutno šifriranje. (Zašto ne sjednete?) Ja sam ga samo letimično pogledao;
silno bih želio o tome podrobnije porazgovoriti.« Ne odvraćajući pogled od Jakonova, koji je
u njega gledao s puno razumijevanja, Sologdin je i dalje stajao napola okrenut i nepomičan,
kao da je započeo dvoboj i očekuje hitac. Odgovorio je polako i razgovjetno:
»Varate se, Antone Nikolajeviču. Istina, koliko sam mogao, radio sam na tom aparatu.
Ali ono što mi je uspjelo i ono što ste vidjeli samo je nakazno i nesavršeno rješenje u skladu s
mojim vrlo osrednjim sposobnostima.«
Jakonov se zavali u naslonjač i dobroćudno se usprotivi:
»Hajde, hajde, prijatelju, molim vas, bez lažne skromnosti! Premda sam samo na brzinu
pogledao vaš nacrt, on je na mene ostavio vrlo povoljan dojam. A Vladimir Erastovič, koji
može prosuditi bolje od nas dvojice, definitivno ga je pohvalio. Sad ću narediti da nikoga ne
puštaju k meni. Idite po svoj nacrt i svoje proračune, pa ćemo ih pregledati. Želite li da
pozovem Vladimira Erastoviča?«
Jakonov nije bio glupi birokrat, koga zanima samo ishod proizvodnog procesa. Bio je
inženjer, a svojevremeno je bio čak i poduzetan inženjer, te je u ovom trenutku osjetio nešto
od onog delikatnog užitka koji nam može pružiti ljudska misao, koja se dugo razvija. To je
bila jedna jedina zadovoljština koju je još uvijek nalazio u svom poslu. Gledao je ispitivački,
ljubezno se smiješeći.
I Sologdin je bio inženjer već četrnaest godina. Zatvorenik je bio dvanaest godina.
U grlu ga je stezalo i s mukom je izgovarao riječi:
»Antone Nikolajeviču, vi se zaista varate. To je bila tek skica, nedostojna vaše pažnje.«
Jakonov se namršti, sada već pomalo ljut i reče: »Dobro, u redu, vidjet ćemo, vidjet
ćemo. Idite po nju.«
Na epoletama, zlatnim sa svijetloplavim rubom, bile su tri zvijezde. Tri velike
impozantne zvijezde, smještene u trokutu. Natporučnik Kamišan, oficir službe sigurnosti u
Gornjoj Zakritki, također je zaslužio trokut s tri zlatne zvijezde s modrim rubom tokom onih
mjeseci dok je tukao Sologdina. Ali njegove su zvjezdice bile manje.
»Crtež više ne postoji«, reče Sologdin nesigurnim glasom. »Budući da sam u njemu
našao ozbiljne i nepopravljive greške, ja sam ga − spalio.«
Pukovnik je problijedio. U prijetećoj šutnji jasno se čulo njegovo teško disanje. Sologdin
se trudio da diše nečujno.
»Kako to mislite? Sami? Svojim rukama?«
»Ne. Dao sam da ga spale. Prema propisima.« Glas mu je bio prigušen i nejasan. Više
nije bilo ni traga njegovom prijašnjem samopouzdanju.
»Onda je možda još uvijek čitav?« reče Jakonov trgnuvši se s iznenadnom nadom.
»Izgorio je. Gledao sam s prozora«, odgovori Sologdin s teškom upornošću.
Zgrabivši jednom rukom naslon stolice, a drugom mramorni pritiskivač na stolu, kao da
namjerava razbiti Sologdinu lubanju, pukovnik je podigao svoje krupno tijelo i stajao nagnut
nad stolom.
Zabacivši glavu malo unatrag, Sologdin je stajao kao neki modri kip.
Toj dvojici inženjera više nisu bila potrebna nikakva pitanja ni objašnjenja. Zurili su
jedan u drugoga, i između pogleda kao da im je proticala nepodnošljiva struja strahovite
napetosti.
»Uništit ću te«, bjesnile su oči pukovnika.
»Hajde, natovari mi još i treću kaznu, gade!« urlale su oči zatvorenika.
Trebalo je doći do gromoglasne eksplozije.
Ali Jakonov se, prekrivši oči rukom kao da mu smeta svjetlo, okrenuo i prišao prozoru.
Uhvativši se za naslon najbliže stolice, Sologdin je iscrpljen spustio pogled.
»Mjesec dana. Jedan mjesec! Zar sam zaista izgubljen?« Pukovniku je sve bilo jasno, do
najsitnije pojedinosti.
»Treća kazna. To ne bih preživio«, Sologdin je bio obuzet užasom.
Jakonov se opet okrenuo prema Sologdinu. »Inženjeru! Kako si to mogao učiniti?« pitao
je njegov pogled.
Ali i Sologdinove su oči sijevnule, kao da kažu: »Zatvoreniče! Sve si zaboravio!«
Gledali su se s mržnjom, ali kao začarani, jedan je u drugome vidio sebe onakvoga, kakav
nije postao, zurili su jedan u drugoga i nisu mogli odvratiti pogleda.
Sad će Jakonov početi urlati i lupati šakama po stolu; podignut će slušalicu, baciti ga u
tamnicu − Sologdin je na to bio posve spreman.
Ali Jakonov je izvukao mekanu, čistu, bijelu maramicu i obrisao oči. Uporno je gledao
Sologdina.
Sologdin se trudio da još tih nekoliko minuta stoji uspravno.
Jednom rukom inženjer pukovnik naslonio se na prozorsku dasku, a drugom je polako
pozvao zatvorenika k sebi.
Sologdin mu je prišao sa tri čvrsta koraka.
Malo pogrbljen, poput starca, Jakonov upita: »Sologdin, vi ste Moskovljanin?«
»Da«, reče Sologdin, još uvijek gledajući ravno u njega.
»Pogledajte tamo dolje«, reče mu Jakonov. »Vidite li tamo na cesti autobusnu stanicu?«
Autobusna stanica se jasno mogla vidjeti s prozora.
Sologdin je pogleda.
»Odavde je svega pola sata vožnje do središta Moskve«, reče tiho Jakonov.
Sologdin se opet okrene prema njemu.
Iznenada, kao da će pasti, Jakonov položi obje ruke na Sologdinova ramena.
»Sologdine!« reče on molećim, vapijućim glasom. »Mogli biste sjesti na taj autobus već
idućeg lipnja ili srpnja. A vi to ne želite. Mislim da biste već u kolovozu možda dobili prvi
dopust − i išli biste na Crno more. Kupati se u moru, možete li to zamisliti? Koliko godina
već niste bili u vodi, Sologdine? Napokon, zatvorenicima se to nikad ne dopušta!«
»Kako ne? Na sječi drva«, usprotivi se Sologdin.
»I to mi je neko kupanje!« Jakonov se i dalje držao Sologdinovih ramena. »Ali vi ćete
završiti tamo gore na sjeveru, Sologdine, gdje se rijeke nikad ne otapaju… Slušajte, ja ne
mogu vjerovati da na svijetu postoji ljudsko biće koje sebi ne želi dobro. Objasnite mi: zašto
ste spalili nacrt?«
Nebeski plave oči Dmitrija Sologdina i dalje su bile nepokolebljive, nepomućene,
neporočne. U njihovim zjenicama Jakonov je vidio odraz vlastite dostojanstvene glave.
Nebeski plavi krugovi s crnim rupama u središtu − a iza njih čitav neočekivani svijet
jednog jedinstvenog čovjeka.
»Što vi mislite, zašto?« odgovori Sologdin pitanjem. Između njegovih brkova i bradice,
uglovi sočnih usana podigli su se sasvim malo, kao da se rugaju.
»Ne razumijem.« Jakonov je spustio ruke i zakoračio na drugu stranu. »Samoubojice −
ne razumijem.«
A iza sebe je čuo zvučan glas pun samopouzdanja: »Građanine pukovniče! Ja sam suviše
nevažan, nitko me ne poznaje. Nisam želio dati svoju slobodu nizašto…«
Jakonov se naglo okrenuo.
»Da nisam spalio svoj crtež, da sam ga predao vama potpuno dovršenog, tada bi me naš
potpukovnik, vi, Foma Gurjanovič, tko god zaželi, mogao sutra gurnuti u transport i
potpisati bilo kakvo ime pod nacrt. Takve se stvari događaju. A ja vam kažem da je vrlo
nezgodno žaliti se iz tranzitnog logora; tamo vam oduzmu olovku, uopće vam ne daju papira,
molbe se ne prosljeđuju.«
Jakonov je slušao Sologdina gotovo s užitkom. (Taj mu se čovjek dopao čim je ušao.)
»Dakle, vi ćete se prihvatiti toga da rekonstruirate svoj nacrt?« To sad nije govorio
inženjer pukovnik, već očajan, iscrpljen, nemoćan čovjek.
»Tačno ono što je bilo na mom papiru − za tri dana!« reče Sologdin blistavih očiju. »A za
pet tjedana dat ću vam potpuni nacrt za čitav projekt, s podrobnim proračunima svih
tehničkih aspekata. Da li vam to odgovara?«
»Za mjesec dana! Za mjesec dana! To nam je potrebno za mjesec dana!« Jakonov se s
rukama na stolu podigao prema tom đavolskom inženjeru.
»U redu, imat ćete ga za mjesec dana«, složi se Sologdin hladno.
Ali Jakonov je postao sumnjičav.
»Samo čas«, reče on. »Malo prije ste rekli da je to bio bezvrijedan crtež, da ste u njemu
našli ozbiljne i nepopravljive greške.«
»Ho, ho!« nasmije se Sologdin otvoreno. »Katkada se nedostatak fosfora i kisika i
nedostatak novih dojmova iz života poigraju sa mnom, i obuzme me neka vrst duhovnog
pomračenja. Ali u ovom trenutku slažem se s profesorom Čelnovom: sve je u tom nacrtu bilo
na mjestu.«
Jakonov se također nasmiješi, zijevne od olakšanja i spusti se u naslonjač. Očaralo ga je
kako Sologdin vlada sobom, kako je vodio taj razgovor.
»Upustili ste se u riskantnu igru, gospodine. Napokon, to je moglo posve drugačije
završiti.«
Sologdin bezbrižno raširi ruke. »Jedva, Antone Nikolajeviču. Čini mi se da sam vrlo
pravilno ocijenio i položaj instituta i − vaš položaj. Vi, naravno, znate francuski? Sa Majeste
le Cas! Njeno veličanstvo Prilika! Prilika rijetko prolazi kraj nas; čovjek joj na vrijeme mora
skočiti na leđa, i to točno nasred leđa!«
Sologdin je govorio i vladao se isto tako jednostavno kao da cijepa drva s Neržinom.
Sad je i on sjeo i veselo promatrao Jakonova.
»Dakle, što ćemo učiniti?« upita inženjer pukovnik prijazno.
Sologdin odgovori kao da čita sa tiskane stranice, kao da je to već davno odlučio: »Kao
prvo, želio bih od početka zaobići Oskolupova. On je slučajno čovjek koji strašno voli biti
koautor. S vaše strane ne očekujem takve podvale. Ne varam se, zar ne?«
Jakonov sretno kimne glavom. Oh, kakvo je olakšanje osjetio i bez toga!
»Osim toga, moram vas podsjetiti da je crtež za sada još uvijek spaljen. Dakle, ako zaista
želite ostvariti moj projekt, nađite načina da ministra obavijestite izravno o meni. U
najgorem slučaju − zamjenika ministra. Neka on lično potpiše naređenje, kojim me imenuje
rukovodiocem projekta. To će mi biti garancija, i ja ću se prihvatiti posla. Ministrov potpis
potreban mi je posebno zato što u svojoj grupi želim uspostaviti poredak koji nije uobičajen.
Ja nisam pristalica noćnog rada, nedjeljnog udarništva i pretvaranja naučnih radnika u
robote. Stručnjaci valja da pristupaju svom poslu s jednakim žarom kao da idu… na ljubavni
sastanak.« Sologdin je govorio sve veselije i slobodnije, kao da se on i Jakonov poznaju već od
djetinjstva. »Prema tome, neka se naspavaju, neka se prošetaju. Tko god želi, neka cijepa
drva za kuhinju. Moramo misliti i na kuhinju, slažete li se?«
Iznenada su se naglo otvorila vrata ureda. Ćelavi, mršavi Stepanov ušao je bez kucanja, a
stakla na naočalima sablasno su mu svjetlucala.
»Antone Nikolajeviču«, reče on svečano. »Imao bih nešto važno s vama razgovarati.«
Stepanov je nekoga nazvao po imenu! To je bilo nevjerojatno.
»Dakle, ja ću očekivati naređenje?« upita Sologdin, ustajući.
Inženjer pukovnik kimne glavom. Sologdin iziđe laganim, čvrstim korakom.
Jakonov isprva nije shvaćao o čemu to partijski aktivist tako energično govori.
»Druže Jakonov! Neki drugovi iz političkog odjela upravo su došli k meni i dobro mi
oprali glavu. Dopustio sam da se prave velike i ozbiljne pogreške. Dopustio sam da se grupa
nekih, recimo, kozmopolita bez korijena ugnijezdi u našoj partijskoj organizaciji. A ja sam
pokazao političku kratkovidnost, nisam vas podržao kad su vas pokušali progoniti. Ali
moramo neustrašivo priznavati svoje greške. I zato ćemo sad smjesta nas dvojica sastaviti
rezoluciju, onda ćemo sazvati otvoreni partijski sastanak − i zadati težak udarac ulizicama.«
Jakonovljev položaj, koji je dan ranije bio tako beznadan, sad se iz osnova promijenio.
 74
STO ČETRDESET I SEDAM RUBALJA
Prije ručka, dežurni Žvakun izvjesio je u hodniku popis zekova koje major Mišin želi
vidjeti u svom uredu za vrijeme podnevnog odmora. Službeno se zekove pozivalo da prime
pisma i da ih se obavijesti o novčanim uputnicama, koje su položene na njihov bankovni
račun.
Proces uručivanja pisma zekovima u specijalnim zatvorima vršio se u tajnosti. Naravno
da to nije moglo ići kao na slobodi − povjeriti pismo bilo kojem neodgovornom poštaru.
»Kum« koji je već pročitao pismo i zaključio da nije ni zločinačko ni provokativno, uručivao
bi ga zatvoreniku iza debelih vrata, poprativši taj čin govorom. Pismo se uručivalo otvoreno,
te je na taj način uništen posljednji ostatak intimnosti između dvoje ljudi bliskih jedno
drugome. Pismo koje je do tada prošlo kroz mnoge ruke, kojega su odlomci prepisivani i
unošeni u dosje zatvorenika, žigosano crnim, umrljanim žigom cenzora, na kraju bi izgubilo
svoj sićušan lični smisao i steklo značenje državnog dokumenta. (Zaista, u nekim šaraškama
tako su dobro shvaćali značenje tih pisama da su ih rijetko davali zatvorenicima; dopustili bi
im samo da ih pročitaju, rijetko da ih pročitaju dva puta, i u nazočnosti »kuma« morali bi na
dno pisma staviti potpis kao dokaz da su ga pročitali; ako je čitajući pismo od žene ili majke
zek pokušao zapisati neke odlomke da bi ih upamtio, to je izazivalo isto toliko sumnje kao da
je pokušao prepisati neki dokument generalštaba. Zek je u takvim šaraškama također morao
potpisati i sve fotografije koje bi mu poslali od kuće, i, pošto bi ih vidio, spremali bi ih u
njegov zatvorski fascikl.)
I tako je popis izvješen i zekovi su stali u red za pisma. Oni koji su željeli poslati pisma
za mjesec prosinac, stali su također u red − i pisma koja su odlazila iz šaraške valjalo je
osobno predati u ruke »kumu«. Te operacije pružale su majoru Mišinu priliku da slobodno
razgovara sa svojim doušnicima i da ih pozove u svoj ured izvan njihovih redovnih sati. A da
se ne bi otkrilo s kim je proveo dulje vrijeme, zatvorski »kum« katkada bi u svom uredu
zadržao i poštene zekove.
Stoga su zekovi koji su stajali u redu sumnjali jedan u drugoga, a katkada su čak tačno
znali koji od njih drži njihove živote u svojim rukama, ali usprkos tome su mu se udvorno
smiješili, da ne bi izazvali njegovo neprijateljstvo.
Kad je zazvonilo zvono za ručak zekovi su istrčali iz podruma na dvorište i, prešavši ga
bez kaputa i kapa po vlažnom vjetru, uletjeli na vrata zatvorske uprave. Zbog novih pravila o
dopisivanju, koja su tek objavljena, red je bio posebno dugačak − četrdeset ljudi. U hodniku
nije bilo mjesta za sve. Pomoćnik dežurnog, revni nadstražar, svim je silama davao
naređenja. Odbrojao je dvadeset pet ljudi, naredio ostalima da se prošetaju i da se vrate za
vrijeme večere. One, kojima je bilo dopušteno da uđu u hodnik, poredao je uza zid podalje od
ureda šefova, i šetao je amo-tamo pazeći da se svi pridržavaju propisa. Zek, koji bi došao na
red, prošao je kraj nekoliko vrata, pokucao na vrata Mišinova ureda i kad bi dobio
dopuštenje, ušao. Kad bi se on vratio, puštali su slijedećeg. Tokom čitavog podnevnog
odmora savjesni nadstražar je upravljao prometom.
Usprkos tome što je Spiridon čitavo jutro navaljivao da dobije pismo, Mišin je odrešito
rekao da će mu ga dati oko ručka, kad i ostalima. Ali pola sata prije ručka Spiridona su
pozvali majoru Šikinu na ispitivanje. Da je Spiridon dao one dokaze koje su oni od njega
zahtijevali, da je sve priznao, vjerojatno bi dobio svoje pismo. Ali on je sve nijekao, bio je
tvrdoglav, i major Šikin ga nije mogao pustiti da ode tako neraskajan. I stoga je žrtvujući svoj
vlastiti podnevni odmor (premda on, da izbjegne gužvu, i tako nikad nije u to doba išao u
blagovaonicu slobodnih suradnika) Šikin nastavio ispitivati Spiridona.
Prvi u redu za pisma bio je Dirsin, mršavi izmučeni inženjer iz Sedmice, jedan od
najmarljivijih radnika. Više od tri mjeseca on nije dobio pisma. Uzalud se raspitivao kod
Mišina; odgovor je bio uvijek: »Ne« ili »Ne pišu«. Uzalud je tražio od Mamurina da se
provede istraga. Ništa nije učinjeno. Danas je vidio svoje ime na popisu i savladavši bol u
grudima uspio je prvi stati u red. Od čitave njegove obitelji ostala je samo žena, izmoždena
poput njega poslije deset godina čekanja.
Nadstražar je Dirsinu dao znak da uđe. Za njim je u redu stajao Ruska Doronin,
nestašno se smiješeći, raspuštene valovite kose. Latvijac Hugo, jedan od onih kojima je on
vjerovao, stajao je do njega, i Ruska zabaci glavu i prošaputa namignuvši: »Idem po novac.
Zasluženi.«
»Hajde unutra!« naredi nadstražar.
Doronin požuri naprijed, našavši se licem u lice s Dirsinom koji je izlazio posve
pogružen.
Vani u dvorištu, Amantaj Bulatov upita svog prijatelja Dirsina što se dogodilo.
Dirsinovo lice, uvijek neobrijano, uvijek umorno, još se više oteglo. »Ne znam. Kažu da
ima pismo, ali da moram doći poslije odmora, da ćemo razgovarati.«
»Kurve!« reče Bulatov s uvjerenjem, dok su mu oči blistale preko naočala s rožnatim
okvirima: »Već ti ja dugo govorim − oni se koriste pismom, da te dokraja iscijede. Odbij da
radiš!«
»Natovarit će mi još jednu kaznu«, reče Dirsin uzdahnuvši. Uvijek je bio pogrbljen, i
glava mu je utonula među ramena, kao da su ga nekad jako udarili nekim teškim
predmetom.
I Bulatov je uzdahnuo. On je bio tako borben zato što je pred sobom imao još dugi, dugi
rok. Međutim, borbenost zeka opada što se više približava sloboda. Dirsin je »odrađivao«
svoju posljednju godinu.
Nisko nebo bilo je jednolično sive boje; nisu se vidjele ni svjetlije ni tamnije mrlje; nije
to bila visoka, svodasta kupola − bio je to naprosto prljavi krov od ter-papira, nategnut nad
zemljom. Tjeran britkim mokrim vjetrom, snijeg se slegao i postao spužvast; malo-pomalo,
njegova jutarnja bjelina pretvorila se u rumenkasto-smeđu. Pod nogama šetača zbijao se u
sklizave humke.
Šetnja se odvijala kao obično. Bilo je nemoguće zamisliti takvu nepogodu, koja bi zekove
iz šaraške, uvele od nedostatka zraka, natjerala da ne izlaze. Poslije dugih sati u zatvorenom
prostoru, čak su i ovi oštri udarci vlažnog vjetra bili ugodni; istjerivali su ustajali zrak i
ustajale misli iz čovjeka.
Među onima koji su šetali bio je i rezbar. Hvatao bi sad jednog sad drugog zeka pod
ruku, šetao s njim nekoliko puta po krugu i tražio savjeta. Njegov je položaj bio posebno
užasan, po njegovom mišljenju: budući da je bio u zatvoru, nije mogao stupiti u zakoniti brak
sa svojom prvom ženom, a budući da mu nije bila zakonita žena, više se nije imao prava s
njom dopisivati. Budući da je već iskoristio kvotu pisama za prosinac, nije joj čak mogao
pisati da više neće pisati. Ostali su s njim suosjećali. Njegov je položaj uistinu bio vrlo
nezgodan. Ali kod svakoga je vlastiti bol nadvladao tuđi.
Sklon u svako doba ekstremnim osjećajima, Kondrašev-Ivanov, visok i uspravan, kao da
u kaputu ima štap, zurio je preko glava šetača. Prišao je profesoru Čelnovu i govorio u
mračnom zanosu da je ponižavajuće nastaviti živjeti u doba kad je ljudsko dostojanstvo tako
ugroženo. Svakom hrabrom ljudskom biću dostupan je vrlo jednostavan izlaz iz ovog
beskonačnog lanca muka.
Profesor Čelnov, s pletenom kapom na glavi, prebacivši karirani šal preko ramena,
odvrati suzdržljivo s citatom iz Boethiusove Utjehe filozofije.
Pred vratima uprave okupila se skupina dobrovoljnih lovaca na doušnike: Bulatov,
kojega je glas odjekivao preko čitavog dvorišta; Horobrov; dobroćudni specijalist za vakuum,
Zemelja; Dvojetjosov, koji je iz principa nosio poderani radni logorski kaput; prpošni
Prjančikov, koji se uvijek u sve miješao; Max, od Nijemaca; i jedan Latvijac.
»Domovina mora upoznati svoje doušnike!« ponovi Bulatov, da bi ojačao njihovu
namjeru i zadržao ih na okupu.
»Pa, napokon, mi ih u osnovi i poznajemo«, odgovori Horobrov stojeći na pragu i
promatrajući razvučeni red za pisma. Za neke je sa sigurnošću mogao reći da stoje očekujući
svojih trideset srebrnjaka. Ali oni na koje su zekovi sumnjali bili su, naravno, najmanje vješti
od svih doušnika.
Ruska je oduševljeno izišao iz ureda, jedva se suzdržavajući da ne zamahne svojom
novčanom uputnicom iznad glave. Sastavivši glave, svi su potanko razgledali novčanu
uputnicu od izmišljene Klave Kudrjavceve Rostislavu Doroninu na iznos od sto i četrdeset
sedam rubalja.
Završivši ručak, vrhunski doušnik, kralj cinkaroša, Artur Siromaha, postavio se na kraj
reda za poštu. Promatrao je krug oko Ruske zlokobnim pogledom. Primijetio ga je, jer mu je
bila navika da sve primjećuje, ali mu još nije pridavao nikakva značenja.
Ruska uzme svoju novčanu uputnicu i, kao što su se ranije dogovorili, otiđe od grupe.
Treći koji je ušao »kumu« bio je elektroinženjer, četrdesetogodišnjak, koji je noć prije
toga izmučio Rubina u zaključanoj »arci« novim planovima za socijalizam, a zatim se kao
dijete upustio u borbu s jastucima na gornjim ležajevima.
Četvrti, koji je ušao hitrim lakim korakom, bio je Viktor Ljubimičev, poznat kao »dobar
momak«. Kad se smiješio, pokazivao je velike pravilne zube i svim se zatvorenicima, i
mladim i starim, obraćao s prijaznim »brate«. Njegova čista duša zračila je kroz taj
jednostavan naziv.
Elektroinženjer izišao je na prag čitajući pismo. Udubivši se u čitanje, nije osjetio rub
stepenice i izgubio je ravnotežu. Lovci na doušnike nisu na njega obraćali pažnju. Bez kaputa
i kape, dok mu je vjetar mrsio kosu, još uvijek je izgledao mlad usprkos svemu što je
propatio. Čitao je prvo pismo od svoje kćeri Arijadne, poslije osam godina koje su iz
razdvajale. Kad je 1941. otišao na front (odatle je otišao u zarobljeništvo, a iz zarobljeništva
u zatvor), bila je plavokosa šestogodišnja djevojčica, koja mu se grčevito vješala o vrat. I kad
su hodali po barakama ratnih zarobljenika, gnječeći pod nogama slojeve ušiju zaraženih
tifusom, i kad su u redu stajali četiri sata čekajući kutlaču smrdljive, ljepljive kaše, ti dragi
plavi uvojci održavali su ga kao nit Arijadne, i nekako mu pomogli da sve to proživi i da se
vrati. Ali kad se vratio u svoju domovinu, pošao je ravno u zatvor i uopće nije vidio kćeri.
Ona i njena majka ostale su u Čeljabinsku, kamo su bile evakuirane. I Arijadnina majka, koja
je sebi očigledno našla drugog muškarca, dugo vremena nije htjela reći svojoj kćeri da joj je
otac još uvijek živ.
Pažljivim, kosim rukopisom učenice, bez križanja i ispravaka, Arijadna je napisala:
Zdravo dragi tata!
Nisam ti odgovorila jer nisam znala odakle da započnem i što da pišem. To se
može oprostiti, budući da te nisam vrlo dugo vremena vidjela i navikla sam da mi
je otac poginuo. Čak mi se čini čudno da sad odjednom imam oca.
Pitaš me kako živim. Živim kao svi drugi. Možeš mi čestitati − postala sam
član Komsomola. Kažeš neka ti pišem što mi je potrebno. Ja, naravno, mnogo toga
želim. Baš sada štedim novac za cipele i za šivanje proljetnog kaputa. Tata! Moliš
da te dođem posjetiti. Je li to zaista tako hitno? Poći na tako dugo putovanje da te
nađem ne bi baš bilo vrlo ugodno, priznat ćeš. Kad budeš mogao, ti ćeš sam doći
ovamo. Želim ti uspjeha u poslu. Za sada, do viđenja. Ljubim te.
Arijadna
Tata, jesi li vidio film Boksačke rukavice? Sjajan je! Ja ne propuštam ni jedan
film.
»Hoćemo li provjeravati i Ljubimičeva?« upita Horobrov dok su čekali da on iziđe.
»Ma slušaj, Terentiču! Ljubimičev je naš!« odgovorili su.
Ali Horobrov je svojom oštrom intuicijom naslutio da kod tog čovjeka nešto nije u redu.
A Ljubimičev se dugo zadržao kod »kuma«.
Viktor Ljubimičev imao je iskrene oči jelena. Priroda ga je obdarila vitkim tijelom atlete,
vojnika i ljubavnika. Iznenada ga je život otrgnuo od staza omladinskog stadiona i bacio ga u
koncentracioni logor u Bavarskoj. U tu pretrpanu smrtonosnu stupicu, u koju je neprijatelj
natjerao ruske vojnike, a Staljin nije dopuštao Crvenom križu da uđe, u toj maloj, prepunoj
jami užasa preživjeli su samo oni koji su se ponajviše uspjeli osloboditi ograničenih
shvaćanja dobra i savjesti; oni koji su, kao tumači, mogli prodavati svoje drugove; oni koji su,
kao logorski čuvari, mogli mlatiti svoje zemljake i štapom po licu; oni koji su, kao rezači
kruha i kuhari, mogli pojesti kruh onih koji su gladovali. Postojale su još dvije mogućnosti da
se preživi: da se radi kao grobar ili kao »kopač zlata« − drugim riječima, kod nužnika. Nacisti
su davali dodatnu kutlaču kaše za kopanje grobova i čišćenje nužnika. Za brigu o nužnicima
bila su dovoljna dvojica, ali svakog dana po pedeset ih je odlazilo da kopa grobove. Svakog
dana se desetak kola pretrpanih leševima bacalo u rake. U ljeto četrdeset druge došao je red
da pokopaju i grobare.
Sa svom čežnjom svog mladog tijela, Viktor Ljubimičev je želio živjeti. Zaključio je da će,
ako mora umrijeti, umrijeti posljednji. Već je pristao da postane čuvar, kad su pružila zgodna
prilika: neki odvratan tip pojavio se u logoru i premda je bio politički komesar u Crvenoj
armiji, sad je nagovarao ratne zarobljenike da pođu u rat protiv Sovjeta. Počeli su potpisivati.
Čak i Komsomolci. Pred logorskim vratima stajala je njemačka vojna kuhinja, i dobrovoljci
su na licu mjesta napunili trbuh. Poslije toga Ljubimičev se borio u Francuskoj u sastavu
Vlasovljeve legije; proganjao je partizane »pokreta otpora« po Vogezima, a kasnije se branio
od saveznika na Atlantskom bedemu. 1945, u vrijeme velikog lova, nekako se uspio provući
kroz mrežu, stigao je kući i oženio djevojku, očiju sjajnih i bistrih, i tijela mladog i vitkog kao
što je bilo i njegovo. Nekoliko tjedana kasnije uhapsili su ga. Rusi, koji su se borili u pokretu
otpora u Vogezima i koje je on nekad progonio, prolazili su kroz iste zatvore u isto vrijeme.
U Butirki su igrali domino dok su čekali pakete od kuće, i zajedno se prisjećali dana i bitaka
u Francuskoj. Tada su svi dobili jednako − po deset godina. Tako se tokom čitavog života
Ljubimičevu pružala prilika da nauči kako očigledno nitko nikad nije imao, niti bi mogao
imati »uvjerenja« − uključivši, naravno, i njegove suce.
Ništa ne sumnjajući, nevinih očiju, držeći komad papira koji je bio nalik na novčanu
uputnicu, Viktor se nije ni potrudio da neopazice prođe kraj skupine lovaca. Štoviše, prišao
im je i upitao: »Braćo! Tko je već bio na ručku? Što ima za jelo? Vrijedi li otići?«
Horobrov kimne glavom u pravcu novčane uputnice, koju je Ljubimičev držao u ruci.
»Dobio si mnogo novaca, zar ne? Možeš sam sebi kupiti ručak.«
»Mnogo? Ni govora«, odmahne Ljubimičev nemarno, spreman da strpa novčanu
uputnicu u džep. Nije se potrudio da je ranije sakrije, jer je mislio da se svi boje njegove
snage i da se nitko neće usuditi zatražiti da je pogleda.
Ali dok je on razgovarao sa Horobrovom Bulatov se kao slučajno nagne i pročita: »Hej!
Tisuću četiri stotine sedamdeset rubalja! Sad možeš pljuvati na Antonovu klopu!«
Da je to bio bilo koji drugi zek, Ljubimičev bi ga kao u šali lupio po glavi i ne bi mu
pokazao uputnicu. Ali to nije mogao učiniti Amantaju, jer mu je Amantaj obećao da će ga
uvući u Sedmicu, i zaista je na tome radio. To bi značilo zadati udarac sudbini i šansi da
stekne slobodu. Ljubimičev stoga odgovori: »Gdje ti to vidiš tisuću? Pogledaj!«
I svi su vidjeli: 147 rubalja, 00 kopjejki.
»Gle, smiješno! Zašto nisu mogli poslati sto pedeset?« primijeti Bulatov vrlo mirno.
»Dobro, hajde samo; danas imamo šnicle.«
Ali prije nego je Bulatov ušutio i prije nego se Ljubimičev mogao odmaknuti, Horobrov
je počeo drhtati. Više nije bio u stanju igrati svoju ulogu. Zaboravio je da se čovjek mora
znati savladati, smiješiti se, a zatim dalje loviti. Zaboravio je da je jedino važno −
identificirati doušnike, kad ih se već nije moglo uništiti. Ali, budući da je i sam patio zbog
njih i budući da je vidio kako su upropastili mnoge živote, mrzio je te podmukle gmazove
više od svega na svijetu. Ljubimičev je bio dovoljno mlad da mu bude sin, bio je dovoljno lijep
da posluži kao model za kip, a ispao je takav prljavi štakor!
»Pasji sine!« prasne Horobrov dršćućim usnama. »Pokušavaš se ranije izvući našom
krvlju! Što ti još treba?«
 Borac, uvijek spreman na borbu, Ljubimičev skoči unazad i stisne šaku.
»Čuvaj se, vjatska strvino!« upozori ga.
»Hej, pazi, Terentiču!« reče Bulatov, skočivši još brže da ukloni Horobrova.
Golemi, nezgrapni Dvojetjosov u otrcanom logorskom kaputu čvrsto ljevicom zgrabi
šaku Ljubimičeva.
»Polako, momče!« reče on, prezirno se iscerivši, prikrivajući gotovo blagom mirnoćom
izvanrednu napetost čitavog tijela.
Ljubimičev se naglo okrene i njegove otvorene jelenje oči zamalo se sudariše s
izbuljenim, kratkovidnim očima Dvojetjosova.
I Ljubimičev nije pripremio drugu ruku na udarac. Iz pogleda tog seljaka i njegove
čvrste ruke shvatio je da će, ako ne prekine, jedan od njih biti ubijen.
»Polako, momče!« ponovi Dvojetjosov naglašeno. »Glavno jelo je šnicla. Požuri; pojedi
svoju šniclu.«
Ljubimičev istrgne ruku i ponosno zabacivši glavu pođe prema stepenicama. Njegovi
puni, kao saten glatki obrazi bili su zažareni. Želio je da na neki način izravna račune s
Horobrovom. Još uvijek nije shvatio da su ga razotkrili. Bio je spreman da svakome dokazuje
kako shvaća život, ali utvrdilo se da ga ipak još ne shvaća.
Kako su mogli pogoditi? Po čemu?
Bulatov ga je promatrao dok je odlazio, zatim se uhvatio za glavu.
»Majko moja! Kome ćemo sad vjerovati?«
Čitav se prizor odigrao vrlo tiho i nitko ga u dvorištu nije primijetio, ni zekovi koji su
šetali, ni dva stražara koja su nepomično stajala na rubu prostora za šetnju. Samo Siromaha,
napola zatvorivši teške umorne oči, vidio je čitavu scenu stojeći tik do vrata i sjetivši se onih
koji su se ranije okupili oko Ruske − shvatio je sve!
Potrčao je na početak reda.
»Slušajte, momci!« rekao je onima koji su stajali prvi. »Ostavio sam ukopčan strujni
krug; da li biste me pustili prije reda? Neću dugo.«
»Svi smo mi ostavili ukopčani strujni krug.«
»Svi imaju dijete«, odgovorili su i stali se smijati.
Nisu ga htjeli pustiti preko reda.
»Onda moram otići da ga isključim!« usklikne Siromaha zabrinuto, protrči kraj »lovaca«
i nestane u glavnoj zgradi. Ne zastajući da uhvati daha otrčao je sve do trećeg kata. Ured
majora Šikina bio je zaključan iznutra, a ključ je bio u ključanici. Možda je u toku bilo kakvo
saslušavanje. Možda sastanak s visokom mršavom tajnicom. Siromaha se bespomoćno
povuče.
Sa svakom minutom koja je prolazila, mreža doušnika postepeno se razotkrivala − a on
nije mogao ništa učiniti!
Znao je da bi se morao vratiti i opet stati u red, ali osjećaj da je progonjena zvijer bio je
jači od želje da se dodvori Mišinu: bilo je strašno i pomisliti da opet prođe kraj te bijesne,
razjarene gomile. Možda bi ga čak i ščepali bez ikakvog povoda. Svi su ga suviše dobro
poznavali u šaraški.
Međutim je u dvorištu doktor kemijskih nauka Orobincev, malen čovječuljak s
naočalima, odjeven u bogati krzneni kaput i šubaru, koju je nosio i na slobodi (još nije bio u
tranzitnom zatvoru, pa ga nisu stigli očistiti), okupio oko sebe naivne, kakav je i sam bio,
među ostalima i ćelavog konstruktora, i počastio ih intervjuom. Poznato je da čovjek vjeruje
uglavnom samo ono što želi vjerovati. Oni zekovi koji su željeli vjerovati da popis rodbine
koju su predali nije denuncijacija, već inteligentna regulativna mjera, sad su se natisnuli oko
Orobinceva. Orobincev je upravo predao svoj popis, uredno podijeljen na rubrike; razgovarao
je osobno s majorom Mišinom i sad je autoritativno ponavljao objašnjenja oficira službe
sigurnosti: kamo treba unijeti imena maloljetne djece, i što učiniti ako nečiji otac nije pravi
otac. Samo je jednom major Mišin povrijedio fine osjećaje Orobinceva. Orobincev je rekao da
se ne sjeća rodnog mjesta svoje žene, a Mišin je široko otvorio usta i prasnuo u smijeh.
»Kako to − zar ste je našli u bordelu?«
Sad su lakovjerne ovčice slušale Orobinceva. Druga skupina stajala je u zaklonu tri
lipova debla, oko Adamsona.
Adamson je poslije zasitnog ručka lijeno pušio i obavještavao svoju publiku da sva ta
ograničenja u vezi s dopisivanjem nisu nova, da su stvari znale biti i gore, i da ova zabrana
neće trajati vječno, već samo dok neki ministar ili general ne bude smijenjen, i da stoga ne
smiju klonuti duhom, već samo odugovlačiti s predajom popisa što je dulje moguće, i čitava
će stvar naprosto splasnuti. Adamsonove su oči bile duge i uske i kad bi skinuo naočale
dojam da svijet zatvorenika promatra s dosadom postajao je još jači. Sve se ponavljalo;
arhipelag GULAG-a nije ga više mogao iznenaditi ničim novim. Adamson je već toliko toga
vidio, da se na neki način odvikao od čuvstava; ono što se drugima činilo tragedijom, on je
prihvaćao tek kao sitnu novost u kućnom redu.
Međutim su »lovci«, još brojniji nego ranije, uhvatili još jednog doušnika. Šaleći se
izvukli su iz džepa na kaputu Isaka Kagana novčanu uputnicu za 147 rubalja. Upitali su ga
prvo što je primio od »kuma«, a on je odgovorio da nije primio ništa i da se čudi što su ga
greškom pozvali. Kad su mu silom oteli novčanu uputnicu Kagan nije pocrvenio, nije požurio
da ode; uporno je stao hvatati za odjeću sve svoje mučitelje redom, kleo se uporno da je to
puki nesporazum, da će im pokazati pismo od svoje žene u kojem stoji da nije imala tri rublje
da plati za novčanu uputnicu, pa mu je morala poslati samo 147. Nagovarao ih je da odmah s
njim pođu u akumulatorski laboratorij; pokazat će im pismo. A zatim je, tresući kosmatom
glavom, ne primjećujući da mu je šal skliznuo s vrata i da se vuče po podu, posve uvjerljivo
protumačio zašto je isprva nijekao da je primio novčanu uputnicu. Kagan je od rođenja bio
obdaren nevjerojatnom žilavošću. Kad je jednom počeo govoriti, bilo je nemoguće riješiti ga
se, osim ako čovjek nije htio priznati da je on potpuno u pravu i prepustiti mu posljednju
riječ.
Horobrov, njegov susjed u spavaonici, koji je znao da su ga zatvorili baš zato što nije htio
postati doušnik, više nije imao snage da se na njega ljuti. Rekao je samo: »Oh, Isak, Isak,
svinja si, svinja! Na slobodi nisi htio ni za tisuće, a ovdje si popustio za stotine.«
Ili su ga preplašili prijeteći mu logorom?…
Ali Isak Kagan je nepokolebivo i dalje objašnjavao, i bio bi ili na kraju sve uvjerio − da
nisu uhvatili još jednog doušnika, ovoga puta Latvijca. To je odvratilo njihovu pažnju, i
Kagan je otišao.
Drugu smjenu su pozvali na ručak, a prva smjena je izišla na šetnju. Neržin se počeo
penjati ljestvicama. Odjednom je ugledao Rusku Doronina, koji je stajao kraj dvorišta za
šetnju. Blistavim, pobjedonosnim pogledom, Ruska je promatrao lov koji je organizirao, a
zatim se okrenuo da pogleda stazu u dvorištu slobodnih suradnika i ono mjesto na cesti gdje
će Klara − koja je večeras bila dežurna − ubrzo sići iz autobusa.
»Dakle?« on se nasmiješi Neržinu i pokaže glavom u smjeru lovaca. »Jeste li čuli za
Ljubimičeva?«
Neržin mu priđe i lagano ga uhvati za ramena.
»Trebalo bi da te ponesemo na ramenima. Ali − bojim se za tebe.«
»Ho! Tek sam počeo; samo čekaj, ovo još nije ništa.«
Neržin strese glavom, nasmije se i pođe dalje. Sreo je Prjančikova koji je žurio na ručak,
sav blistajući, pošto se do mile volje naurlao među lovcima.
»Hej, druže!« pozdravi ga Prjančikov. »Propustili ste čitavu predstavu! Gdje je Lev?«
»Ima hitnog posla. Nije izišao na odmor.«
»Što? Hitnijeg posla od Sedmice? Ha, ha! Nema toga. Jebite se! Svi se jebite!« i on otrči.
 Dalje u dvorištu Neržin je sreo Gerasimoviča, koji je imao otrcanu kapicu na maloj glavi
i kratki kaput podignuta ovratnika. Tužno su kimnuli jedan drugome. Gerasimovič je stajao
ruku uvučenih u džepove, pogrbivši se protiv vjetra − sićušan i malen kao vrabac.
Vrabac u narodnoj poslovici, kojega je srce hrabro kao u mačka.
 75
LEKCIJA IZ OPTIMIZMA
U usporedbi s poslom majora Šikina, posao majora Mišina imao je dobrih i loših strana.
Najveća prednost bila je čitanje pisama i odlučivanje hoće li ih proslijediti ili ne. Loša je
strana bila, na primjer, da o Mišinu nije ovisio ni transport zatvorenika, ni ustezanje plaća,
ni određivanje kategorije za prehranu, ni duljina posjeta rodbini i ostale značajne stvari.
Major Mišin mogao je u mnogo čemu pozavidjeti suparničkoj organizaciji majora Šikina, koji
je čak i unutarnje zatvorske novosti saznavao prvi. Stoga se uvelike oslanjao na to da viri
kroz prozirni zastor u svom uredu i gleda što se događa na dvorištu za šetnju. (Šikin je bio
lišen te mogućnosti zbog nezgodna smještaja svoga prozora.)
Promatranje zatvorenika u njihovom svakodnevnom životu davalo je Mišinu
svakovrsnog materijala. Gledajući iz zasjede tko s kim šeta, i govori li vatreno ili nemarno,
mogao je dopuniti obavijesti koje je dobivao od doušnika. Tada bi kasnije, uručujući pismo ili
primajući pismo za rodbinu, iznenada upitao: »Da, kad smo već kod toga, o čemu ste ono vi i
Petrov jučer razgovarali za vrijeme podnevnog odmora?«
Katkad bi na taj način uspio izvući korisna obavještenja od zbunjenog zatvorenika.
Danas je za vrijeme podnevnog odmora Mišin rekao slijedećem zeku u redu za pisma da
pričeka, dok je on izvirio u dvorište. (Ali promakao mu je lov na doušnike; on se odvijao na
drugom kraju zgrade.)
U tri sata, kad je završio odmor i savjesni nadstražar otpustio sve zekove, koji su još
uvijek čekali da uđu u Mišinov ured, major je naredio da puste Dirsina.
Ivan Selivanovič Dirsin bio je od prirode obdaren upalim licem, istaknutim jagodicama i
nejasnim izgovorom; čak i prezime kao da mu je bilo dano iz poruge. Nekoć je bio primljen
na sveučilište, kamo je došao ravno od struga, preko večernje škole, u kojoj je učio skromno i
savjesno. Imao je stanovite sposobnosti, ali nikad ih nije uspio iskoristiti, i čitav život samo
su ga potiskivali i vrijeđali. U Sedmici ga je iskorištavao svatko tko je htio. A zato što se
njegova desetogodišnja kazna, nešto malo skraćena, približavala kraju, u posljednje je
vrijeme bio posebno plašljiv pred vlastima. Više od svega strepio je da ne dobije drugu kaznu;
nagledao se takvih slučajeva za vrijeme rata.
Čak i njegova prava osuda bila je besmislena. Zatvorili su ga početkom rata zbog
»antisovjeske propagande«, na osnovu denuncijacije nekih susjeda koji su željeli njegov stan
(i napokon ga i dobili). Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio takvom propagandom, ali
mogao je, budući da je slušao njemački radio. Istina, nije slušao njemački radio, ali mogao ga
je slušati, budući da je kod kuće imao radio-prijemnik, što je bilo zabranjeno. Istina, nije
imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budući da je po profesiji bio radio-inženjer.
Osim toga, zahvaljujući denuncijaciji u njegovom stanu su našli u kutiji dvije radio-lampe.
Dirsin je u punoj mjeri osjetio šta znače ratni logori − i oni, u kojima su zekovi jeli
mokru zob ukradenu od konja, i oni gdje su miješali brašno sa snijegom pod natpisom
»Logor«; natpis je bio zakucan još prije mnogo godina na bor na rubu tajge. Tokom osam
godina koje je Dirsin proveo u zemlji GULAG-a, njegova je žena postala koščata starica, a
njihovo je dvoje djece umrlo. Tada su se iznenada sjetili da je on inženjer, doveli ga u šarašku
i davali mu čak i maslaca − da, mogao je čak slati sto rubalja mjesečno svojoj ženi.
Tada su neobjašnjivo prestala dolaziti pisma od njegove žene. Možda je umrla.
Major Mišin sjedio je prekriženih ruku za stolom. Stol je pred njim bio čist, bez papira,
tintarnica zatvorena, pero suho, a na njegovom punom licu, koje je bilo ljubičasto s
rumenkastim odsjajem, kao obično nije bilo nikakva izraza. Čelo mu je bilo tako puno da se
ni bore starosti, ni nabori meditacije nisu mogli urezati u njega. I obrazi su mu bili puni.
Mišinovo je lice bilo poput lica glinenog idola kojemu su dodali ružičastu i ljubičastu boju.
Oči su mu bile bezizražajne, bez života, s nekom čudnovatom arogantnom prazninom.
To se nikad ranije nije dogodilo! Mišin mu je ponudio da sjedne. (Dirsin je pokušao
pogoditi kakva ga je nesreća zatekla, što se govori u izvještaju.) Major je šutio (prema
pravilima) i na kraju rekao:
»Dakle, vi se žalite. Dolazite ovamo i žalite se što ne dobivate pisma dva mjeseca.«
»Više od tri, građanine majore!« plašljivo doda Dirsin.
»Dobro tri − koja je razlika? A jeste li vi uopće razmišljali kakva je osoba vaša žena?«
Mišin je govorio bez žurbe, razgovjetno izgovarajući riječi i praveći dulje stanke među
rečenicama.
»Kakva je osoba vaša žena, je li?« upita on.
»Ne razumijem«, promrmlja Dirsin.
»Što ne razumijete? Kakva su njena politička uvjerenja?« Dirsin problijedi. Znači, ipak
se nije na sve privikao. Njegova žena je zacijelo nešto napisala u pismu i sad baš prije njegova
oslobođenja ona…
I on se u sebi potajno pomoli za svoju ženu. (Naučio je moliti u logoru.)
»Ona je plačljivica, a nama nisu potrebne plačljivice«, objasni major odlučno. »I ima
nekakvu čudnovatu manu: ne vidi dobru stranu našeg života, samo lošu.«
»Zaboga miloga, što joj se dogodilo?« poviče Dirsin vapijući, dok mu se glava tresla.
»Što joj se dogodilo?« i Mišin napravi još dulju stanku. »Njoj? Ništa.« (Dirsin uzdahne.)
»Do sada, ništa.«
Sporim kretnjama major izvuče pismo iz kutije i preda ga Dirsinu.
»Hvala«, reče Dirsin gušeći se. »Mogu li sad ići?«
»Ne; pročitajte ga ovdje. Ne mogu vam dopustiti da ovakvo pismo nosite u spavaonicu.
Što bi ostali zatvorenici pomislili o slobodi na osnovu takvih pisama? Čitajte.«
I on ušuti kao kameni idol, spreman da prihvati svu težinu svojih odgovornosti.
Dirsin izvuče pismo iz omotnice. Premda on toga nije primjećivao, nepristranog
promatrača neugodno bi se dojmio vanjski izgled psima. Ono kao da je odražavalo lik žene
koja ga je napisala: bilo je na grubom papiru, nalik na papir za umatanje, i ni jedan red nije
bio dokraja vodoravan; svi su se bezvoljno spuštali udesno. Pismo je bilo datirano 18. rujna:
Dragi Vanja! Sjela sam da ti pišem, a htjela bih spavati, ali ne mogu. Vraćam
se kući s posla i odmah idem u vrt. Manjuška i ja kopamo krumpire. Urodili su
samo mali. Na dopust nisam išla nikamo, nisam imala što obući, sve mi je u
krpama. Htjela sam skupiti nešto novaca i doći da te posjetim − ali ništa ne ispada
onako kako hoću. Onda je Nika pošla da te posjeti, i rekli su joj da tamo nema
nikoga tko se tako zove, i majka i otac su je grdili: »Zašto si išla? Sada su zapisali
tvoje ime i držat će te na oku.« Uopće smo s njima u jako nategnutim odnosima, a
oni i L. V. uopće ne razgovaraju.
Živimo loše. Baka je bolesna i nepokretna već tri godine, ne ustaje, sva se
sasušila, ne umire i ne oporavlja se, sve nas je izmučila. Od nje strašno vonja,
neprestano se svađamo, ja ne razgovaram sa L. V., Manjuška se razvela od muža,
zdravlje joj je loše, djeca je ne slušaju, kad se vratimo s posla kući je strašno, čuješ
samo psovke, kamo da čovjek pobjegne, kad će to završiti?
Dakle, ljubim te. Budi mi zdrav.
Nije bilo potpisa, pa čak ni riječi »tvoja«.
Strpljivo čekajući dok je Dirsin pročitao ovo pismo nekoliko putu, major Mišin trznuo je
bijelim obrvama i ljubičastim usnama i rekao: »Nisam vam dao to pismo kad je stiglo. Mislio
sam da je to kod nje samo prolazno raspoloženje, a vi morate sačuvati volju za posao. Čekao
sam da pošalje pristojno pismo. Ali evo šta je napisala prošlog mjeseca.«
Dirsin šutke podigne pogled prema majoru, ali njegovo nezgrapno lice čak nije
izražavalo predbacivanje, samo bol. Uzeo je drugu otvorenu omotnicu, otvorio je dršćućim
prstima i izvukao pismo s istim potištenim, neravnomjernim redovima. Ovog puta bilo je
napisano na listu iz bilježnice:
30. listopad
Dragi Vanja! Uvrijeđen si što rijetko pišem, a ja se vraćam kasno s posla i
gotovo svakog dana odlazim u šumu po granje, a onda dođe veče i tako sam
umorna da se samo svalim u krevet, noću loše spavam, baka mi ne da mira.
Ustajem rano, u pet ujutro, a u osam moram biti na poslu. Hvala Bogu, još jesen
je topla, ali brzo će zima! Na skladištu se ne može dobiti ugljena, dobivaju ga
samo rukovodioci ili po vezi. Nedavno mi je pao naramak drva s leđa i vukla sam
ga po zemlji za sobom, više nisam imala snage da ga podignem i mislila sam:
»Starica vuče naramak drva!« Dobila sam kilu od napora. Nika je došla na
praznike, postala je zgodna žena, nije čak ni došla k nama. Ne mogu misliti na
tebe bez bola. Nemam se na koga osloniti. Radit ću dok imam snage, i bojim se
samo da ću se razboljeti kao baka. Baka uopće više ne može stati na noge, posve je
natekla, ne može sama ni leći ni ustati. A tako bolesne kao ona ne uzimaju u
bolnicu, ne isplati im se. L. V. i ja moramo je podizati svaki put, ona pravi pod
sebe u krevet, strašno nam smrdi, to nije život nego robija. Naravno, nije ona
kriva, ali ja više nemam snage da to izdržim. Usprkos tvom savjetu da ne psujemo
psujemo svaki dan, L. V. i ne govori ništa drugo nego svinja i kuja. A Manjuška
isto tako s djecom. Zar bi i naša izrasla takva? Znaš, često mi je drago što ih više
nema. Valerik je ove godine pošao u školu, treba mu mnogo toga a novaca nema.
Istina, Manjuški plaćaju alimentaciju od Pavlove plaće, po odluci suda. Pa, za
sada nemam što pisati. Budi mi zdrav. Ljubim te.
Kad bi se bar mogla naspavati preko praznika, ali vuku nas na miting…
Dirsin se ukočio dok je čitao to pismo. Dlanom je dodirnuo čelo i protrljao ga, kao da bi
se htio oprati.
»Dakle, jeste li ga pročitali? Izgleda da ne čitate. Dakle, vi ste odrastao čovjek. Pismen.
Dugo ste u zatvoru i shvaćate kakvo je ovo pismo. Za vrijeme rata ljudima su sudili zbog
ovakvih pisama. Miting je za svakoga veselje, a za nju? Ugljen! Ugljen ne ide samo
rukovodiocima, već svim građanima, ali po nekom redu, naravno. Uopće, nisam znao da li da
vam dadem to pismo ili ne, ali tada je došlo treće − potpuno jednako. Ja sam zaključio da sa
svim tim treba prekinuti. Vi to morate sami prekinuti. Napišite joj nešto onako optimistično,
znate − ohrabrujuće, dajte ženi neku podršku. Recite joj da se ne smije žaliti, da će sve dobro
završiti. Vidjet ćete, obogatili su se, dobili su nasljedstvo. Čitajte.«
Pisma su bila poredana kronološkim redom. Treće je bilo datirano osmog prosinca.
Dragi Vanja! Javljam ti tužnu vijest: 26. studenog 1949. u 12 i pet u noći
umrla je baka. Umrla je a mi nismo imali ni kopjejke, srećom je Miša dao 200
rubalja, i sve je bilo jeftino, ali, naravno, sprovod je bio bijedan, bez popa, bez
glazbe, lijes su samo odvezli na kolima do groblja i spustili ga u raku. Sad je kod
kuće malo mirnije, ali je nekako prazno. Ja sam bolesna, strašno se znojim noću,
jastuci i plahte su mokri. Ciganka mi je prorokovala da ću ove zime umrijeti, i bit
ću sretna kad se izbavim od ovog života. Izgleda da L. V. ima sušicu, kašlje i u grlu
ima krvi, kad se vrati s posla počinje psovanje − opaka je kao vještica. Ona i
Manjuška me tjeraju u ludilo. Ja sam prava bijednica − još četiri zuba su mi se
pokvarila, a dva su mi ispala, trebalo bi staviti nove, ali nemam novaca, a osim
toga se mora čekati u redu.
Tvoja plaća za tri mjeseca, trista rubalja, došla je baš kad nam je bila
najpotrebnija, smrzavali smo se, došli smo na red u skladištu (ja sam bila 4.576-a)
a dijelili su samo ugljenu prašinu, i čemu je uopće uzimati? Manjuška je dodala
svojih dvjesta na tvojih trista, same smo platile prijevoznika i dovezao nam je
velike komade ugljena. Ali krumpiri nam neće potrajati do proljeća − zamisli, dva
povrtnjaka, a nemamo ništa. Nema kiše, nema žetve.
S djecom su neprestani skandali. Valerij dobiva dvojke i jedinice, a poslije
škole se skita tko zna kuda. Direktor je pozvao Manjušku, kakva ste vi to majka,
 kaže, kad ne možete izići na kraj sa svojom djecom? A Ženki je tek šest godina, i
oboje strahovito kunu, jednom riječju pravo smeće. Sav moj novac odlazi na njih,
a Valerij me nedavno ispsovao i nazvao kučkom, i to ja moram slušati od ovakvog
gada od djeteta, a kakvi će tek biti kad odrastu? Kažu da ćemo u svibnju dobiti
neko nasljedstvo, i to će nas koštati dvije tisuće, a gdje da ih nađem? Jelena i Miša
idu na sud − hoće da oduzmu sobu L. V. Koliko smo puta govorili baki dok je bila
živa, a nije htjela podijeliti kome šta pripada. Miša i Jelena su također bolesni.
Pisala sam ti u jesen, da, mislim čak i dva puta, je li moguće da ne dobivaš
pisma? Gdje bi mogla zalutati?
Šaljem ti marku od 40 kopjejki. Dakle, što tamo čuješ? Hoće li te osloboditi ili
ne?
Vrlo lijepo suđe prodaju u trgovini, aluminijske zdjele i lonce.
Ljubim te. Želim ti dobro zdravlje.
Vlažna mrlja raširila se na papiru, otopivši nešto tinte.
I opet je bilo nemoguće utvrditi čita li Dirsin još uvijek, ili je već završio.
»Dakle«, upita Mišin, »je li sve jasno?«
Dirsin se nije ni maknuo.
»Napišite joj odgovor. Vedri odgovor. Dopustit ću − neka bude više od četiri stranice.
Jednom ste joj pisali da mora vjerovati u Boga. Pa, bolje da vjeruje u Boga, nego… Inače, što
sve ovo znači? Kamo to vodi? Smirite je, recite joj da ćete se brzo vratiti. Da ćete dobivati
veliku plaću.«
»Ali hoće li me zaista pustiti kući? Neće me otjerati u progonstvo?«
»To ovisi o vlastima. Vaša je dužnost da pomognete svojoj ženi. Napokon, ona je vaša
životna družica.« Major je neko vrijeme šutio. »Ili možda biste sada željeli mladu?« predloži
on s razumijevanjem.
On ne bi tako mirno sjedio da je znao da ga vani u hodniku izvan sebe od nestrpljenja,
poskakujući s noge na nogu, očekuje njegov omiljeni doušnik Siromaha.
 76
KRALJ DOUŠNIKA
U onim rijetkim trenucima kad Artur Siromaha nije bio zaokupljen borbom za opstanak,
kad nije nastojao da se dodvori vlastima ili da radi, kad bi njegova neprestana, leopardovska
napetost popustila, postajao bi uveli mladi čovjek vitka tijela, s licem izmučenog glumca i
sivim zamagljeno-modrim očima, koje kao da su bile vlažne od tuge.
Dva čovjeka su se jednom raspalila i rekli Siromahi u lice da je doušnik. Obojica su brzo
otpremljeni s transportom zatvorenika. Nitko mu više nije ništa govorio. Zekovi su ga se
bojali. Napokon, nikoga nikad neće suočiti sa doušnikom. Možda je zek optužen zbog
priprema za bijeg?… terorizma?… pobune? On to ne zna; kažu mu samo da spremi stvari.
Šalju li ga u logor? Ili ga odvode u specijalni istražni zatvor?
U ljudskoj je prirodi, a to se dobro iskorištavalo u svakom razdoblju, da se čovjek, dok
još ima nade, dok još uvijek vjeruje da će njegove nevolje povoljno završiti − premda ima
prilike da razotkrije izdaju ili nekoga spasi svojom smrću − i dalje grčevito drži bijednih
ostataka udobnosti, i ostaje šutljiv i pokoran. Kad ga napokon unište, kad više nema što
izgubiti i kad je prema tome sposoban za neki junački podvig, njegov zakašnjeli gnjev može
se iskaliti samo na kamenim zidovima samice. Ili ga dah smrtne kazne učini potpuno
ravnodušnim prema zemaljskim stvarima.
I tako su stanoviti zekovi, ne sumnjajući da je Siromaha doušnik, držali da je manje
opasno da s njim budu prijatelji, da igraju odbojku, razgovaraju s njim o ženskama, nego da
ga pokušaju javno razotkriti ili uhvatiti dok denuncira. Tako su se vladali i prema drugim
doušnicima. Zbog toga je život u šaraški izgledao miran, dok se zapravo neprestano vodila
podzemna borba na život i smrt.
Ali Artur je znao razgovarati i o drugim stvarima, ne samo o ženskama. Saga o
Forsyteima bila je jedna od njegovih omiljenih knjiga, i on je o njoj znao vrlo pametno
govoriti. (Isto tako mogao se bez neprilike okrenuti od Glasworthyja na onu otrcanu
detektivsku priču, Kuća bez ključa.) Artur je imao i dobar sluh, i volio je španjolske i
talijanske napjeve, znao je tačno zviždukati Verdija i Rossinija, a na slobodi, osjećajući da
mu nešto u životu nedostaje, odlazio bi na koncert na Konzervatoriju jedanput godišnje.
Siromahe su bili plemenita obitelj, premda siromašna. U početku stoljeća jedan je
Siromaha bio kompozitor, drugi je bio optužen za zločinstvo i prognan na robiju, dok se treći
odlučno priključio revoluciji i služio u Čeki.
Kad je Artur postao punoljetan, osjetio je, po svojim sklonostima i zahtjevima, da su mu
neophodno potrebna stalna, nezavisna materijalna sredstva. Nije za njega bio svakodnevan,
prljav, sitni život, robijanje od jutra do večeri, pažljivo prebrajanje onoga što mu je ostalo od
plaće kad se oduzme porez i zajmovi. Kad je odlazio u kino, ozbiljno je razmatrao kakve
šanse ima da osvoji sve filmske zvijezde, i lako je mogao sebe zamisliti kako bježi u
Argentinu s Deannom Durbin.
Naravno, nikakav fakultet, nikakvo obrazovanje nije vodilo takvom životu. Artur se
ogledao za drugim područjem državne službe, koje je zahtijevalo mnogo trčkaranja. I premda
ta služba nije donosila toliki prihod koliki bi on volio, ipak ga je spasila od vojske za vrijeme
rata; to jest, spasila mu život. Dok su tamo vani budale trunule u blatnjavim rovovima, Artur
je zdravih rumenih obraza veselo ulazio u restoran Savoy. (Oh, taj divan trenutak kad ulaziš
u restoran, kad te zapuhne topao zrak, zasićen kuhinjskim mirisom i glazbom, i ti ugledaš
sjajnu prostoriju, i ta prostorija gleda tebe dok odabireš stol!)
Sve je u Arturu pjevalo, govoreći mu da je na pravom putu. Veoma ga je vrijeđalo što
ljudi njegovu službu smatraju podlom. To se moglo protumačiti samo nerazumijevanjem ili
zavišću! Njegova služba zahtijevala je talentirane ljude, tražila je moć opažanja, dobro
pamćenje, spretnost, dar za glumu, pretvaranje − čovjek je morao biti pravi umjetnik. Da,
morala se držati u tajnosti, nije mogla postojati bez tajnosti − ali samo iz tehničkih razloga,
jednako kao što zavarivaču trebaju zaštitne naočale dok radi. Inače, Artur nikad ne bi krio na
koji način dolazi do sredstava za život; u tome nije bilo ništa sramotnog!
 Jednom, kad mu nije uspjelo da održi ravnotežu u svom budžetu, Artur je upao među
nekolicinu koje je državna imovina dovela u napast. Uhvatili su ga i strpali u zatvor. Ali on
uopće nije bio uvrijeđen. Krivio je samo sebe: nije smio dopustiti da ga uhvate. Od prvih
dana iza bodljikave žice posve je prirodno osjećao da je i dalje u svojoj prijašnjoj službi, i da
je to samo novi oblik njegove karijere.
Oficiri službe sigurnosti nisu ga napuštali; nisu ga otpremili na sjever na sječu drva, niti
u rudnike, već su ga dodijelili kulturno-prosvjetnoj sekciji. To je bila jedina svijetla tačka u
logoru, jedini kutak kamo su zatvorenici mogli skočiti na pola sata prije gašenja svjetla i opet
osjetiti da su ljudi − prelistati novine, uzeti gitaru u ruke, prisjećati se pjesama iz svojih
vlastitih, nerealnih, nevjerojatnih života. Logorski »cvikeraši«, kako su lopovi nazivali
nepopravljive intelektualce, grnuli su tamo, i Artur se osjećao kao kod kuće, sa svojom
umjetničkom dušom, očima punim razumijevanja, svojim sjećanjima na glavni grad i svojom
sposobnošću da lako i bez muke govori o bilo čemu.
Artur je brzo stupio u akciju: optužio je nekoliko pojedinaca zbog agitacije; pronašao
jednu antisovjetski orijentiranu grupu; dva navodna plana za bijeg; optužio logorske
liječnike zato što otežu s liječenjem pacijenata u svrhu sabotaže − drugim riječima,
dopuštaju zatvorenicima da se odmaraju u bolnici. Sve su te ovce dobile još po jednu kaznu,
a Arturu su po liniji Trećeg odjela skinuli dvije godine.
Kad se našao u Mavrinu, Artur ni tu nije zanemario svoje prokušane i prave sposobnosti.
Postao je miljenik obojice majora i najopasniji doušnik šaraške.
Ali premda su se koristili njegovim denuncijacijama, majori nisu pred njim otkrivali
svoje tajne i Siromaha sad nije znao kojemu od te dvojice je važnija vijest o Doroninu; nije
znao čiji je Doronin doušnik.
Mnogo je toga napisano da bi se dokazalo kako su ljudi u cjelini nezahvalni i nevjerni.
Ali često biva upravo obratno. Luđački neoprezno, nerazumno, Ruska Doronin je povjerio
kako namjerava postati dvostruki agent ne samo jednom, ili trojici zekova, već više od
dvadesetorici. Svaki, koji je to saznao, rekao je još nekolicini, i Doroninova je tajna postala
svojinom gotovo polovice stanovnika šaraške, o njoj samo što se nije otvoreno govorilo u
sobama; i premda je jedan na svakih pet ili šest zekova u šaraški bio doušnik, ni jedan od njih
nije za to saznao; ili ako jest, nije prijavio! Čak i onaj koji je sve primjećivao, najosjetljiviji,
kralj cinkaroša, Artur Siromaha, nije ništa znao sve do danas.
Bio je to izazov njegovoj časti doušnika: što onda ako je oficirima službe sigurnosti u
uredima to izmaklo iz vida − ali njemu? A što je s njegovom osobnom sigurnošću? Mogli su i
njega uhvatiti s novčanom uputnicom baš kao što su uhvatili i druge! Za Siromahu je
Doroninova izdaja bila pucanj koji je za dlaku promašio njegovu glavu. Utvrdilo se da je
Doronin moćan neprijatelj; stoga mu je trebalo uzvratiti snažnim udarcem. (Međutim, Artur
još uvijek nije uviđao opseg te katastrofe: on je mislio da se Doronin tek toga jutra otkrio
ostalima kao doušnik.)
Ali Siromaha nije mogao na silu prodrijeti u urede. Nije smio izgubiti glavu, nije smio
razvaliti Šikinova zaključana vrata, pa čak ni previše često trčati do njih. A kod Mišina je bio
red! Raspustili su ga kad je zazvonilo tri sata, ali najuporniji i najtvrdoglaviji zekovi još su se
neko vrijeme prepirali s dežurnim u hodniku. (Siromaha, držeći se za trbuh s patničkim
izgledom, pošao je do ambulante i ostao stajati, čekajući da se skupina raziđe.) Dirsina su već
pozvali k Mišinu. Prema Siromahinim podacima nije bilo nikakva razloga da Dirsin ostane
dugo u »kumovom« uredu. Ali on je sjedio i sjedio. Izlažući se opasnosti da na sebe navuče
Mamurinov gnjev zato što tako dugo izostaje iz Sedmice, prepune dima od lemljenja i smole,
Siromaha je uzalud čekao da Mišin otpusti Dirsina.
Ali nije smio razjasniti svoj položaj čak ni običnim stražarima koji su nadzirali hodnik!
Izgubivši strpljenje, Siromaha se opet penjao na treći kat do Šikina, vraćao se u hodnik
Mišinu, opet išao Šikinu. Napokon mu je uspjelo: krijući se u mračnom predvorju kraj
Šikinovih vrata, čuo je kroz drvo karakteristični škriputavi glas podvornika, jedini takav glas
u šaraški.
Pokucao je odmah dogovorenim znakom. Vrata su se otključala i Šikin se pojavio u
uskom otvoru.
»Vrlo hitno!« reče Siromaha šapatom.
»Samo minutu«, odgovori Šikin.
Laganim korakom, Siromaha je otišao posve na drugi kraj dugačkog hodnika da ne bi
susreo podvornika dok izlazi, zatim se poslovno vratio i bez kucanja gurnuo Šikinova vrata.
 77
ŠTO SE STRIJELJANJA TIČE
Poslije čitavog tjedna, koliko je trajala istraga o »Slučaju tokarske klupe«, sama bit te
nezgode i dalje je za majora Šikina ostala zagonetna. Uspjelo se utvrditi samo da su tu klupu
s otvorenim koloturnikom u donjem ležištu osovine i zupčanikom na ručni pogon, klupu
proizvedenu u ruskoj industriji, u žaru prvog svjetskog rata, odvojili od elektromotora na
Jakonovljevo naređenje i u takvom stanju prenijeli iz laboratorija 3 u servisnu radionicu.
Budući da se nikako nisu mogli dogovoriti tko je mora preseliti, laboratorijskom osoblju
naređeno je da odnose klupu do podrumskog hodnika, a odatle ju je osoblje servisne
radionice moralo rukama odgurati uz rampu i predati je u servisnu radionicu na drugoj
strani dvorišta. Zapravo, postojao je i kraći put kojim bi se izbjeglo nošenje klupe u podrum,
ali u tom slučaju zekovi bi morali preći glavno dvorište, odakle se pružao otvoren pogled na
cestu i park, a budnost to, naravno, nije dopuštala.
Sad, kad se nepopravljivo već dogodilo, Šikin je mogao i sebi predbacivati: nije shvatio
značenje te važne proizvodne operacije i stoga je nije osobno nadzirao. Ali, napokon, u
povijesnoj perspektivi, greške javnih ličnosti uvijek su najuočljivije − a kako da ih izbjegneš?
Laboratorij 3, kojega se osoblje sastojalo od jednog šefa, jednog muškarca, jednog
invalida i jedne djevojke, nije bio u stanju vlastitim snagama preseliti klupu. Stoga se,
potpuno neodgovorno, okupilo nasumce deset zekova iz različitih soba, nitko se čak nije
potrudio ni da ih popiše. Rezultat je bio da je kasnije, poslije petnaest dana, major Šikin
morao uložiti mnogo truda da uspoređujući svjedočenja, sastavi popis osumnjičenih. Deset je
zekova odnijelo tešku klupu niza stepenice od prvog kata do podruma. Međutim, kako
čovjek, koji je vodio servisnu radionicu, nije iz nekih tehničkih razloga posebno želio
preuzeti tu klupu, njegovo osoblje ne samo da nije poslalo radnu snagu u podrum na vrijeme,
već nije čak poslalo čovjeka koji će formalno preuzeti predmet. Nitko nije rukovodio
desetoricom zekova koji su odvukli klupu u podrum, i oni su se raspršili. Tako je klupa
stajala u podrumskom hodniku još nekoliko dana ometajući prolaz (sam Šikin se spoticao o
nju.) Napokon su po nju došli ljudi iz servisne radionice, ali pronašli su pukotinu na ležištu,
požalili se na kvar i nisu htjeli preuzeti klupu sve dok ih nisu na to prisilili, tri dana kasnije.
Ta je kobna pukotina u ležištu poslužila kao osnova iz koje se izrodio »slučaj«. Možda ta
pukotina nije bila razlog zbog kojeg tokarska klupa nije radila. Šikin je čuo i to mišljenje. Ali
značenje te pukotine bilo je mnogo šire od same pukotine. Pukotina je značila da
neotkrivene neprijateljske snage djeluju unutar instituta. Pukotina je također značila da je
rukovodstvo instituta slijepo lakovjerno i zločinački nemarno. Uspješna istraga, koja će
završiti razotkrivanjem zločinca i pravih motiva iza tog zločina, omogućit će da se nekoga
kazni, nekog drugoga preduhitri i, osim toga, poduzme opširno političko uzdizanje unutar
kolektiva. Napokon, profesionalna čast majora Šikina zahtijevala je da se ovo opako klupko
razmrsi!
Ali to nije bilo lako. Previše je vremena proteklo. Zatvorenici koji su nosili klupu utekli
su se uspješnoj tehnici da jedan za drugog garantiraju − zločinački sporazum. Ni jedan
slobodni suradnik (užasan propust!) nije bio nazočan kod seobe klupe. Među deset ljudi koji
su selili bio je samo jedan doušnik, koji je osim toga bio nesposoban, te mu je najveći uspjeh
bio izvještaj o plahti koju su razrezali za žaboe. U ovom slučaju pomogao je samo utoliko što
je rekonstruirao čitav popis desetorice ljudi. U svemu ostalom, svi zekovi koji su bili
umiješani, drsko svjesni da im se ništa ne može, kleli su se da su dostavili klupu u podrum
netaknutu i neoštećenu, i da nisu klizali ili udarali ležištem po stepenicama. Prema njihovim
izjavama, nitko nije držao strug na onom mjestu gdje je kasnije nastala pukotina, na zadnjem
dijelu ležišta, pod tokom. Nastojeći da uđe u trag istini, major je nacrtao nekoliko shema
klupe i relativne položaje zekova koji su je nosili. Ali bilo bi lakše postati kvalificirani tokar,
nego pronaći onoga tko je kriv za pukotinu. Jedini čovjek, koga se moglo optužiti ako ne za
sabotažu, a ono barem za namjeru da počini sabotažu, bio je Potapov. Bijesan poslije
trosatnog saslušavanja on je izišao s djelom na vidjelo:
»Ma hajdete, da sam htio uništiti to korito, naprosto bih nasuo šaku pijeska u ležajeve, i
to bi bilo dosta! Čemu razbijati ležište?«
Šikin je smjesta zapisao tu tipičnu izjavu nepopravljivog sabotera, ali Potapov je nije
htio potpisati.
Ovu istragu je posebno otežavala činjenica da Šikinu nisu bila na raspolaganju
uobičajena sredstva izvlačenja istine: samice, kaznene ćelije, mlaćenje, kaznene porcije,
noćna saslušavanja, pa čak ni osnovne mjere razmještanja onih koji su pod istragom u
različite ćelije. Ovdje je sve trebalo izvesti tako da osumnjičeni zločinci mogu i dalje raditi
punim kapacitetom, i u tu svrhu normalno jesti i spavati.
Usprkos svemu, u subotu je Šikinu uspjelo da od jednog zeka sazna kako je, kad su
silazili niz posljednje stepenice i zapeli s klupom u uskim vratima, u susret naišao podvornik
Spiridon i viknuvši: »Čekajte, braćo, pomoći ću vam!«, uhvatio klupu, kao jedanaesti, i
pomogao im da je nose na mjesto. Prema shemi se utvrdilo da je jedino mjesto na kojem ju je
mogao uhvatiti bilo ležište ispod zadnjeg toka.
Šikin je odlučio da razmota tu bogatu novu nit danas, u ponedjeljak, zanemarivši dvije
denuncijacije koje su mu tog jutra dostavljene o suđenju knezu Igoru. Pozvao je crvenokosog
podvornika prije ručka, i Spiridon je došao iz dvorišta onakav kakvog ga je poziv zatekao, u
radnom kaputu, opasan otrcanim platnenim pojasom, skinuo je kapu s velikim naušnjacima i
pokajnički je gnječio rukama poput onog klasičnog ruskog seljaka koji je došao isprositi malo
zemljice od posjednika. Uz to je pazio da ne siđe s gumenog podnoška i da ne uprlja pod.
Bacivši prijekorni pogled na podvornikove mokre kaljače i strogo ga gledajući, Šikin ga je
ostavio da stoji dok je on sjeo u naslonjač i šutke razgledao neke papire. S vremena na
vrijeme, kao da ga je zaprepastilo ono što je pročitao o Jegorovljevoj zločinačkoj naravi,
podigao bi prema njemu pogled pun iznenađenja, kao što bi čovjek gledao krvoločnu zvijer
koja je napokon uhvaćena u kavez. (Sve se to radilo prema određenom sistemu, sa svrhom da
se razorno djeluje na zatvorenikovu psihu.) Tako je prošlo pola sata u zaključanom uredu, a
da nitko nije narušio šutnju; zvono za ručak jasno je zazvonilo, i Spiridon se nadao da će
dobiti svoje pismo od kuće, ali Šikin nije čak ni čuo zvono: on je šutke listao po debelim
fasciklima, vadio nešto iz jedne kutije i stavljao u drugu, premetao mršteći se različite papire
i iznova iznenađeno bacao pogled na obeshrabrenog, okrivljenog Spiridona.
Sva se voda sa Spiridonovih kaljača ocijedila na gumeni podložak, kaljače su se potpuno
posušile, a Šikin je napokon progovorio:
»Dobro, priđi bliže!« Spiridon se približio. »Stani. Ovoga poznaješ, je li?« i on gurne
prema njemu fotografiju mladog čovjeka u njemačkoj uniformi, bez kape.
Spiridon se nagnuo, zažmirio, razgledao je i, kao da se ispričava, rekao: »Znate,
građanine majore, ja sam malo slijep; dajte da pogledam izbliza.«
Šikin mu je dopustio da pogleda. Još uvijek držeći otrcanu šubaru u ruci, Spiridon je
uhvatio fotografiju za rub i podigavši je prema svjetlu s prozora prelazio s njome ispred
lijevog oka, kao da je hoće razgledati dio po dio.
»Ne«, reče on, uzdahnuvši s olakšanjem, »nikad ga nisam vidio.«
Šikin uzme fotografiju.
»To je zlo, Jegorove«, reče on oštro. »Ako poričete, bit će vam samo gore. Uostalom,
sjednite«, i on mu pokaže stolicu koja je stajala malo podalje. »Imamo pred sobom dugi
razgovor; ne bi izdržao na nogama.«
I opet je ušutio, udubivši se u papire.
Spiridon se uspravio i sjeo. Stavio je kapu na stolac do sebe, ali, primijetivši kako je
mekana kožna stolica čista, premjestio je kapu na koljena. Uvukao je okruglu glavu u
ramena, nagnuo se naprijed i čitavim svojim izgledom izražavao pokajanje i pokornost.
Posve mirno mislio je u sebi: »Zmijo jedna! Pseto! Kad ću sad dobiti svoje pismo? A baš
ga ti zadržavaš.«
Spiridonu, koji je u životu preživio dvije istrage, i jednu ponovnu istragu, i tisući
zatvorenika koji su to također prošli, Šikinova igra bila je potpuno jasna. Ipak, znao je da se
mora pretvarati da vjeruje u nju.
»Upravo je došao novi materijal protiv vas«, reče Šikin teško uzdahnuvši. »Izgleda da ste
tamo u Njemačkoj pravili štuke!«
»Možda to nisam bio ja!« reče mu Spiridon. »Nas Jegorova bilo je u Njemačkoj kao
muha, vjerujte, građanine majore. Kažu da je bio čak jedan general Jegorov!«
»Kako niste bili vi! Ovdje stoji Spiridon Danilovič«, reče Šikin, upirući prstom u jedan
fascikl. »A odgovara i godina rođenja, i sve.«
»Godina rođenja? Onda to nisam bio ja!« reče Spiridon s uvjerenjem. »Ja sam sebi sam,
da mi bude lakše kod Nijemaca, dodao tri godine.«
»A, da«, sjetio se Šikin. Tada mu se lice razvedrilo, i mučna potreba da provodi istragu
iščezla je iz njegova glasa. Gurnuo je papire u stranu. »Prije nego zaboravim. Sjećaš li se,
Jegorove, prije deset dana kad si pomagao nositi tokarsku klupu? Niz stepenice do
podruma.«
»Da?« reče Spiridon.
»Pa onda, gdje ste udarili? Na stepenicama ili kad ste već bili u hodniku?«
»Koga?« reče Spiridon zaprepašteno. »Nikoga ja nisam udario.«
»Klupu si udario!«
»Budi Bog s vama, građanine majore, zašto bih ja lupao klupu? Zar je ona nekoga
povrijedila?«
»Pa to i mene čudi − zašto su je razbili? Možda su je ispustili?«
»Što vam pada na pamet? Držali smo je za nožice, pažljivo kao djetešce.«
»A ti sam, gdje si je držao?«
»Gdje? Ovdje.«
»Gdje?«
»Pa s moje strane.«
»Da, ali gdje si ti uhvatio − ispod zadnjeg toka, ili pod osovinu?«
»Građanine majore, ne razumijem se ja u tokove. Pokazat ću vam kako!« On baci kapu
na obližnju stolicu, ustane i okrene se kao da vuče tokarsku klupu kroz vrata u ured. »Ja sam
ovako silazio. Natraške. A njih dvojica su zapela u vratima − vidite?«
»Koja dvojica?«
»Vrag zna, nisam im na krstu bio. Ja sam puhao. ’Stanite!’ vičem ja. ’Čekajte da iznova
uhvatim!’ I eto sardele!«
»Kakve sardele?«
»Što, ne razumiješ?« upita Spiridon preko ramena, naljutivši se. »Pa one, koju smo
nosili!«
»Misliš klupu?«
»Jasno, klupu! Brzo sam uhvatio iznova!« on je pokazivao, naprežući se i čučeći.
»Jedan se podvukao s boka, drugi je gurao, a treći − trojica mogu svašta podići! Hej!« On
se uspravi. »Vukli smo mi na selu još puno veće terete od toga. Šest ženskih bi tu vašu klupu
vuklo cijeli kilometar. Gdje je ta klupa? Hajde idemo, podignut ćemo je od šale!«
»Dakle, niste je spustili?« upita major prijeteći.
»Pa kažem, nismo!«
»Onda tko ju je razbio?«
»Što, razbio?« upita Spiridon iznenađen. »Aha.« Prestao je pokazivati kako je nosio
klupu i opet je sjeo na stolac, sav se pretvorivši u uho.
 »Je li bila ispravna kad su je podigli?«
»E, to nisam vidio. Ne mogu reći, možda je i bila razbijena.«
»Dobro, kad su je spustili, kakva je bila?«
»A, onda je bila čitava!«
»Ali bila je pukotina u ležištu?«
»Nije bilo nikakve pukotine«, reče Spiridon uvjereno.
»Kako si ti to mogao vidjeti, slijepi đavole? Ti jesi slijep?«
»Građanine majore, ja jesam slijep kad se radi o papirima, istina − ali što se tiče stvari u
gospodarstvu, ja vidim sve. Vi, na primjer, vi i ostali građani oficiri bacate čikove kad
prelazite dvorište, a ja ih očistim grabljama čak i s bijelog snijega. Pitajte komandanta.«
»I što ti sad pokušavaš tvrditi: da ste spustili klupu i posebno je razgledali?«
»Naravno, pa što vi mislite? Poslije rada smo zapušili, bez toga ne bismo mogli. Onda
smo pljesnuli klupicu.«
»Pljesnuli ste je? Čime?«
»Pa ovako, rukama po bokovima, kao vrućeg konja. Jedan inženjer je rekao: ’Dobra
klupica! Moj djed je bio tokar − radio je baš na ovakvoj.’«
Šikin je uzdahnuo i uzeo čist komad papira.
»Zlo je što nisi voljan da priznaš, Jegorove. Napisat ćemo izvještaj. Jasno je da si ti
razbio klupu. Da to nisi bio ti, odmah bi nam rekao tko je krivac.«
On je to rekao s uvjerenjem, ali u sebi ga više nije osjećao. Bio je, istina, gospodar
situacije. Vodio je saslušavanje; podvornik je odgovarao spremno i do u tančine. Međutim,
čitava ta pažljiva konstrukcija bila je bez prave svrhe: njegova duga šutnja, fotografija, igra
glasom i užurbani razgovor o tokarskoj klupi, sve je to bilo uzalud. Budući da ovaj crvenokosi
zatvorenik, koji se još uvijek ponizno smiješio, koga su ramena još uvijek bila pognuta
naprijed, nije popustio odmah, nije bilo šanse da će popustiti sada.
Kad je Spiridon spomenuo da postoji general Jegorov, već je pogodio da ga nisu pozvali
ni zbog kakvih njemačkih grijehova, da je fotografija samo izlika, da »kum« blefira i da je
tokarska klupa pravi razlog zbog kojeg je pozvan. Bilo je čudno da ga nisu o tome ispitivali,
budući da su onu desetoricu zekova čitav tjedan tresli kao kruške. Zahvaljujući svojoj
dugogodišnjoj navici da zavarava vlast, lako je ušao u tu ogorčenu igru. Ali ovo besmisleno
čarkanje išlo mu je na živce. Bio je uznemiren zato što i opet nije primio svoje pismo. Osim
toga, premda je sjedio u suhom i toplom Šikinovom uredu, nitko nije obavljao njegov posao
u dvorištu pa mu se gomilao za idući dan.
I tako je vrijeme prolazilo, a zvono koje najavljuje kraj podnevnog odmora već je davno
odzvonilo, kad je Šikin zapisao sva svoja pitanja i što je bolje mogao iskrivio Spiridonove
odgovore, a zatim naložio Spiridonu da potpiše da je spreman odgovarati po članu 95. za
lažno svjedočenje.
Upravo u tom času netko je odlučno zakucao na vrata.
Šikin je oslobodio Jegorova, čija mu je tupost već dosadila, i pustio u ured zmijolikog,
poslovnog Siromahu, koji je uvijek u dvije riječi znao iznijeti ono što je najvažnije.
Siromaha je ušao tihim, brzim koracima. Zapanjujuća novost koju je donio, uz njegov
dotadašnji istaknuti položaj među doušnicima šaraške učinila ga je ravnim majoru. Zatvorio
je vrata za sobom i ne dajući Šikinu vremena da ih zaključa, zakoračio dramatično natrag.
Igrao je predstavu.
Razgovjetno, ali tako tiho da ga se nikako nije moglo čuti kroz vrata, on izvijesti:
»Doronin okolo pokazuje novčanu uputnicu na sto i četrdeset sedam rubalja. Provalio je
Ljubimičeva, Kagana i petoricu ostalih. Okupili su se i lovili ih u dvorištu. Je li Doronin vaš?«
Šikin turi prst u ovratnik i zavuče ga, da oslobodi vrat. Oči samo što mu nisu ispale iz
glave. Debela šija postala je smeđa. Skočio je do telefona. Njegovo lice, uvijek tako
nadmoćno i samozadovoljno, sad je izgledalo suludo.
Hitro preskočivši sobu, Siromaha zaustavi Šikina prije nego je podigao slušalicu.
»Druže majore!« podsjeti ga. (Kao zatvorenik nije ga smio zvati drugom, ali morao mu je
to reći kao prijatelj.) »Ne direktno! Ne dajte mu da se pripremi!«
Bilo je to elementarno zatvorsko pravilo, ali u ovom trenutku Šikina je na to trebalo
podsjetiti.
Povukavši se spretno unatrag, kao da vidi pokućstvo s leđa, Siromaha dođe do vrata.
Nije skidao pogleda s majora.
Šikin popije malo vode.
»Mogu li otići, druže majore?« upita Siromaha pokorno. »Čim još nešto saznam, vratit
ću se − večeras ili sutra ujutro.«
Razum se polako vraćao u Šikinove oči; sad su izgledale gotovo normalne.
»Devet grama olova za tu zmiju!« zašišti on. »Uredit ću ja to!«
Siromaha iziđe tiho, kao da odlazi iz bolesničke sobe. Učinio je ono što je bilo u skladu s
njegovim uvjerenjima, i nije žurio da zatraži nagradu.
Nije bio posve siguran da će Šikin još dugo biti major u MGB-u.
Ovo je bio izvanredan slučaj, ne samo u Mavrinskoj šaraški, već i u čitavoj povijesti
ministarstva.
Rukovodioca laboratorija za vakuum nije pozvao Šikin osobno, već dežurni koji je sjedio
za stolom u hodniku. Naredili su mu da se Doronin smjesta javi u ured inženjera pukovnika
Jakonova.
Premda je bilo četiri sata poslije podne, centralno svjetlo u laboratoriju za vakuum, koji
je gotovo uvijek bio mračan, već je odavno gorjelo. Rukovodioca laboratorija nije bilo i Klara
je podigla slušalicu. Ona je kasnije nego obično, tek čas ranije došla u laboratorij na večernje
dežurstvo, stala je da malo popriča s Tamarom, i još uvijek je na sebi imala šubaru i bundu.
Ruska nije skidao s nje svog vatrenog pogleda, ali ona ga nije ni jednom pogledala. Podigla je
telefonsku slušalicu rukom u grimiznoj rukavici i javila se oborenih očiju, a Ruska je stajao
kod svoje sisaljke, tri koraka od nje, i uporno je gledao u lice. Mislio je kako će večeras, kad
svi ostali budu za večerom, obujmiti tu dragu glavu rukama. U Klarinoj blizini zaboravljao je
gdje se nalazi.
Ona je podigla pogled (osjetila je da on tamo stoji) i rekla: »Rostislave Vadimiču! Hitno
vas zove Anton Nikolajevič.« Ostali su ih mogli vidjeti i čuti; bilo je nemoguće da mu se
obrati na bilo koji drugi način − ali njene oči nisu više bile iste oči! Zamaglila ih je neka
mrtva tupost…
Mehanički se pokorivši, ne trudeći se čak ni da pogodi što bi mogao značiti taj
neočekivani poziv, Ruska je izišao. Nije mogao misliti ni o čemu drugome osim o Klarinom
izrazu lica. Na vratima se osvrnuo i vidio kako ga promatra dok odlazi. Smjesta je odvratila
pogled.
Nevjerne oči. Odvratila je pogled kao da se boji. Što joj se to moglo dogoditi?
Misleći samo na nju, pošao je gore do dežurnog bez traga svog uobičajenog opreza,
potpuno zaboravivši da se pripremi na neočekivana pitanja, na napad, kao što zahtijeva
lukavstvo zatvorenika. Međutim, dežurni, ispriječivši se na vratima Jakonova, pokaže mu
rukom prema pozadini tamne niše, na ured majora Šikina.
Da nije bilo savjeta Siromahe, i da je Šikin lično pozvao laboratorij za vakuum, Ruska bi
se odmah pripremio na najgore. Otrčao bi do desetorice prijatelja i upozorio ih. Zatim bi u
posljednjem trenutku nekako našao priliku da porazgovori s Klarom i da otkrije što se zbilo.
I sa sobom bi ponio ili pobjedonosnu vjeru u nju, ili bi on sam bio oslobođen vjernosti prema
njoj, Sada je pred »kumovim« vratima prekasno pogodio što je posrijedi. U nazočnosti
dežurnog bilo je nemoguće oklijevati, vratiti se natrag; bilo bi ludo pobuditi sumnju, ako je
još nije bilo. A ipak se Ruska okrenuo s namjerom da strči niza stepenice, i baš u tom
trenutku pojavio se na najgornjoj stepenici zatvorski dežurni, poručnik Žvakun, bivši krvnik,
koga su pozvali telefonom.
I Ruska je ušao u Šikinov ured.
Tek što je prešao nekoliko koraka, već se sabrao i izmijenio izraz lica. Zahvaljujući
iskustvu koje je skupio u toku dvije godine dok su ga tražili, i posebnom talentu svoje
pustolovne prirode, smjesta je u sebi stišao oluju, prisilio se da se koncentrira na čitav niz
novih okolnosti i opasnosti, i s izrazom dječačke otvorenosti i bezbrižne spremnosti rekao
čim je ušao: »Mogu li ući? Na službu, građanine majore.«
Šikin je sjedio u čudnom položaju, navalivši se grudima o stol, dok mu je jedna ruka
visila i ljuljala se poput omče. Podigao se u susret Doroninu, zamahnuo tom rukom i udario
ga u lice.
Zatim je zamahnuo drugom! Ali Doronin je otrčao od vrata i stao, spreman da se brani.
Krv mu je curila iz usta, a zamršeni uvojak plave kose visio na čelu.
Kako sad nije bio u stanju da mu dosegne lice, mali major stajao je pred njim iskeženih
zuba, pljujući slinu.
»Huljo jedna! Prodaješ nas, je li! Oprosti se sa životom, Judo! Strijeljat ćemo te kao psa!
Strijeljat ćemo te u podrumu.«
Već su prošle dvije i pol godine otkako je Najhumaniji državnik ukinuo smrtnu kaznu za
sva vremena. Ali ni major, ni njegov bivši doušnik nisu imali nikakvih iluzija: što da učiniš s
nezgodnim čovjekom, nego da ga strijeljaš?
Ruska je bjesomučno zurio u njega dok mu je krv curila niz bradu; usnica mu je počela
oticati.
Ali ipak se uspravio i drsko odgovorio: »Što se strijeljanja tiče − to ćemo još vidjeti,
građanine majore. Još ću ja vas strpati u zatvor! Već vam se četiri mjeseca svi smiju, a vi tu
sjedite i ubirete plaću. Strgnut će vam oni te vaše epoletice! A što se strijeljanja tiče − to
ćemo još vidjeti!«
 78
EPIKUROV UČENIK
Sposobnost da se izvrši neki izvanredan podvig djelomično je stvar volje, a djelomično,
reklo bi se, nešto s čime se čovjek rađa ili ne rađa. Najteži je podvig onaj koji zahtijeva napor
volje, nenavikle na napore. Daleko je lakše ako je taj podvig posljedica niza godina stalne
discipline. A najlakši je od svih podvig koji nam dolazi prirodno i jednostavno kao disanje.
Tako je Ruska Doronin živio pod sjenom hapšenja − jednostavno i s djetinjastim
smiješkom. Činilo se da je rođen da se izlaže opasnostima; pustolovina mu je bila u krvi.
Ali za ispravnog, uspješnog Inokentija bilo bi nezamislivo da živi pod lažnim imenom, da
bježi od jednog skrovišta do drugog po čitavoj zemlji. Njemu ne bi palo na pamet da bi se
mogao suprotstaviti hapšenju, ako je bilo naređeno da ga uhapse.
Svoj je podvig izveo ponesen snažnim osjećajima, i sad je ostao opustošen, iscrpljen. Kad
je telefonirao, nikako nije mogao zamisliti da će u njemu ovako rasti strah, da će ga ovako
sažgati. Da je to mogao zamisliti, nikad ne bi telefonirao!
Samo na zabavi kod Makarigina našao je malo mira. Tu je iznenada osjetio olakšanje,
gotovo uživanje u toj igri s opasnošću.
Proveo je tu noć sa svojom ženom, zaboravivši na sve.
To gori bio je novi udar straha. U ponedjeljak ujutro morao je prikupiti svu svoju snagu
da počne iznova, da živi, da ode na posao, budno pazeći nisu li se izmijenili glasovi i lica oko
njega, ne kriju li neku prijetnju.
Držao se dostojanstveno koliko je god mogao, ali iznutra se već osjećao razoren i svog
njegovog otpora, sve njegove volje da se spasi, da nađe izlaz, potpuno je nestalo.
Malo prije jedanaest Inokentij je pošao do svog šefa, ali tajnica ga nije htjela pustiti
unutra. Rekla je da je čula, da je zamjenik ministra zadržao rješenje o Volodinovu
premještaju u Pariz.
Ta ga je glasina toliko potresla da nije imao snage zatražiti razgovor i saznati istinu.
Ništa drugo ne može biti razlog što su zadržali već gotovo rješenje! Otkrili su ga…
U glavi mu se vrtjelo i bilo mu je mučno. Vratio se u svoj ured. Našao je jedva toliko
snage da zaključa vrata i izvadi ključ (tako da pomisle da je izišao).
Osjećao je strahovitu mučninu. Čekao je kucanje na vratima. Bilo je strašno, jezivo
pomisliti da bi svakog časa mogli ući da ga uhapse. U glavi mu se načas pojavila misao da ne
smije otvoriti vrata − neka ih razvale.
Ili da se objesi prije nego uđu?
Ili da skoči kroz prozor? S trećeg kata. Ravno na ulicu. Dvije sekunde leta − i sve bi
eksplodiralo… a svijest bi bila isključena.
Na njegovom stolu ležala je visoka hrpa papira iz računovodstva − Inokentijevi uredski
troškovi. Morao ih je kontrolirati prije nego ode. Ali smučilo mu se čim bi pogledao na njih.
Ugrijani ured djelovao je strahovito studeno.
Gadila mu se vlastita duhovna nemoć! Samo ovako bespomoćno čekati da umre…
Inokentij se ničice ispruži na kožnom divanu i ostade nepomično ležati. Kao da je
čitavim tijelom želio izvući neku podršku iz divana, neko ohrabrenje.
Zar se sve ovo zaista događa? Zar je to on? Zar je zaista prekjučer telefonirao
Dobroumovu? Kako se usudio? Gdje je pronašao tu očajničku smjelost?
I zašto je to učinio? Ona glupa žena! A tko ste vi? Kako možete dokazati da govorite istinu?
Nije uopće smio telefonirati. Preplavio ga je val samosažaljenja. Završiti život u
tridesetoj godini!
 Ne, nije žalio što je telefonirao. Morao je. Kao da mu je netko vodio ruku.
Ne, ne da nije žalio − nije mu preostalo dovoljno volje ni da žali. Ležao je jedva dišući, i
želio je samo da sve to brzo završi, da dođu po njega, bilo što.
Ali nitko nije kucao; nitko nije pokušavao otvoriti vrata. Ni telefon nije ni jednom
zazvonio.
Inokentij zapadne u lagan san. Tada su naišli neki mučni, nesuvisli snovi koji su ga
probudili. Probudio se umoran, još potišteniji nego prije, izmučen osjećajem da su već
nekoliko puta došli da ga uhapse ili da su ga već uhapsili. Nije imao snage da ustane, da se
otrese more, čak ni da se makne. Užasna, sanjiva nemoć ponovo ga je savladala i napokon je
zapao u dubok san. Probudili su ga zvukovi odmora u hodniku, i osjetio je da je divan
neugodno natopljen slinom na mjestu gdje su mu ležala otvorena usta.
Ustao je, otključao ured i pošao da se umije. Raznosili su čaj i sendviče.
Nitko nije došao da ga uhapsi. Kolege su ga pozdravljali u hodniku kao uvijek, nitko se
prema njemu nije izmijenio.
Tačno, to još nije bio nikakav dokaz. Nitko od njih još nije mogao ništa znati.
Ali poznata lica i glasovi ulili su mu hrabrosti. Zamolio je djevojku da mu donese jači,
topliji čaj i ispio je dvije čaše; poslije toga se osjećao još bolje.
Ipak, još uvijek nije imao dovoljno hrabrosti da pođe svom šefu i sve sazna…
Završiti sam sa sobom bilo bi najmudrije, naprosto iz samozaštite, iz sažaljenja prema
samom sebi. Ali morao je tačno znati hoće li ga uhapsiti.
A ako neće?
Iznenada je zazvonio telefon. Inokentij je zadrhtao, i čuo je kako mu srce lupa.
To je bila Dotty. Glas joj je bio nježan; opet je govorila s pravima supruge. Upitala ga je
kako stoje stvari i predložila da uveče nekuda izađu.
I opet je Inokentija obuzeo val topline i zahvalnosti prema njoj. Bila ona dobra supruga
ili loša, bila mu je ipak bliža od bilo koga na zemlji!
Ništa joj nije rekao o tome da su rješenje o premještaju zadržali. Zamišljao je kako će u
kazalištu uvečer biti potpuno siguran − napokon, obično ne hapse u gledalištu punom ljudi!
»Pa, uzmi karte za nešto veselo«, reče on.
»Za operetu?« upita Dotty. »Igra nekakva Akulina. Ništa drugo. U Crvenoarmijskom
teatru daju Likurgov zakon na maloj sceni, premijera, a Glas Amerike na velikoj. U
Hudožestvenom, Nezaboravna 1919.«
»Likurgov zakon zvuči previše dobro. Najgori komadi uvijek imaju lijepa imena. Mislim
da je bolje da uzmeš karte za Akulinu. Onda poslije možemo u restoran.«
»O. K., O. K.!« veselila se i smijala Dotty na telefonu.
(Provest će čitavu noć vani, pa ga neće zateći kod kuće! Oni uvijek dolaze noću!)
Inokentijeva volja se polako vraćala. Pa dobro, recimo da i jest pod sumnjom. A što je sa
Ščevronokom i Zavarzinom? Oni su direktno umiješani u sve pojedinosti; sumnja je na njih
morala pasti još ranije. Sumnja još nije nikakav dokaz.
Dobro, recimo da je već izdan nalog za hapšenje. Nema nikakva načina da mu izbjegne,
nema koristi od skrivanja. Dakle, nema nikakvog smisla brinuti se.
Već je bio dovoljno snažan da opet razumno misli.
A što ako ga uhapse? Možda to neće biti danas, pa možda čak ni ovaj tjedan. Da li da
zato prestane živjeti? Ili da, naprotiv, proživi svoje posljednje dane što intenzivnije može?
Zašto se tako silno prestrašio? Do vraga, tako je oštroumno sinoć branio Epikura − pa
zašto se ne bi okoristio njegovim naučavanjem? Ima tu pametnih stvari.
Sjetio se da je nekad davno prepisivao nešto iz Epikura; a kako je i tako morao pregledati
svoj stari notes da vidi mora li što uništiti, počeo ga je listati. Prvo je pronašao izreku:
»Unutarnji osjećaji zadovoljstva i nezadovoljstva najviši su kriterij dobra i zla.«
Inokentijev rastreseni mozak to nije mogao primiti i on nastavi: »Smrti se boje samo
zato što se boje zagrobne patnje.«
Kakva glupost! Ljudi se boje smrti zato što im se žao oprostiti od života. Vrlo nategnuta
interpretacija, Učitelju!
Inokentij je u duhu zamislio perivoj u Ateni: Epikura, sedamdesetogodišnjaka tamne
kože, koji govori s mramornih stepenica; a sebe pred njim u suvremenoj odjeći, kako se
nemamo naslanja na postolje, poput Amerikanca.
»Ali valja znati«, čitao je on dalje, »da besmrtnosti nema. Besmrtnosti nema, i stoga smrt
za nas nije zlo; ona nas se naprosto ne tiče: dok mi postojimo, smrti nema, a kad smrt
nastupi, nas više nema.«
»Kako je to dobro«, pomisli Inokentij zavalivši se u naslonjač. Tko je ono nedavno rekao
to isto? A, da, onaj momak koji je bio na frontu, jučer na zabavi.
»Vjera u besmrtnost rodila se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi koji nerazumno koriste
vrijeme što nam ga je priroda dodijelila. Ali mudar čovjek utvrdit će da je to vrijeme dovoljno
da obiđe puni krug užitaka, koji su mu dostupni, i kad dođe vrijeme smrti napustit će stol
života sit, oslobodivši mjesto za druge goste. Za mudrog čovjeka jedan je ljudski život
dovoljan, a glupan ne bi znao što da počne ni sa vječnošću.«
Lijepo rečeno! Ima samo jedan prigovor: što ako te priroda ne odgurne od stola u dobi
od sedamdeset godina, već ljudi s pištoljima u dobi od trideset?
»Čovjek se ne smije bojati fizičke patnje. Tko god poznaje granicu patnje, imun je od
straha. Produžena patnja nikad ništa ne znači; patnja koja nešto znači uvijek je kratka.
Mudar čovjek neće izgubiti svoj duševni mir ni za vrijeme mučenja. Pamćenje će mu pomoći
da u sjećanje dozove ranije osjećaje i duhovna zadovoljstva i, usprkos trenutačnoj tjelesnoj
patnji, uspostavi ravnotežu duše?«
Inokentij počne mračno koračati po uredu.
Da, toga se on bojao: ne toliko smrti, već mučenja.
Epikur kaže da čovjek može pobijediti mučenje? Oh, kad bi bar imao tu snagu!
Ali u sebi je nije mogao naći.
A umrijeti? Ne bi toliko žalio umrijeti, kad bi ljudi za to znali − kad bi znali zašto je
umro, i kad bi im njegova smrt ulila snagu.
Ali ne, nitko neće saznati, nitko neće vidjeti njegovu smrt. Strijeljat će ga u podrumu
kao psa, a njegov »slučaj« bit će spremljen u neki arhiv iza tisuću brava.
A ipak mu se s tim mislima povratio neki mir. Kao da je prošao onaj najokrutniji očaj.
Prije nego je zatvorio notes pročitao je što je zabilježio na samom kraju: »Epikur je
odgovarao svoje učenike od sudjelovanja u javnom životu.«
Da, kako je to lako! Filozofirati. U perivojima…
Inokentij zabaci glavu kao što ptica zabacuje glavu da bi joj voda potekla niz grlo.
Ne! Ne!
Izrezbarene kazaljke brončanog sata pokazivale su pet do četiri.
Vani se smrkavalo.
 79
TO NIJE MOJE PODRUČJE
U sumrak je dugački crni »zim« ušao na vrata stražarnice, koja su se pred njim širom
otvorila, povećao je brzinu na asfaltnim zavojima mavrinskog dvorišta, koji je Spiridonova
široka lopata očistila, a snijeg se otopio pa se već vidio crni pločnik, prošao kraj Jakonovljeve
pobede parkirane kraj zgrade i naglo se, kao ukopan, zaustavio pred velikim kamenim
ulazom.
Ađutant general-majora iskočio je iz kola i hitro otvorio stražnja vrata. Korpulentni
Foma Oskolupov, u sivom šinjelu koji mu je bio pretijesan i visokoj sivoj šubari od
perzijanera, izišao je i uspravio se. Njegov ađutant otvorio mu je prva i druga vrata zgrade, i
on se zabrinuto stao uspinjati stepenicama. Na prvom odmorištu između dviju starinskih
stajaćih svjetiljki bila je garderoba. Garderobijerka je istrčala spremna da preuzme generalov
šinjel (premda je znala da ga on neće predati). General nije predao šinjel, nije skinuo šubaru,
već se dalje penjao jednom stranom razdijeljenih stepenica. Nekoliko zekova i nekolicina
manje važnih slobodnih suradnika prošavši kraj njega na stepenicama brzo mu se uklonila s
puta. General u šubari od perzijanera uspinjao se stepenicama dostojanstveno, ali − budući
da su to prilike zahtijevale − žurno. Ađutant ga je sustigao, pošto je predao svoje stvari u
garderobi.
»Potraži Roitmana«, reče mu Oskolupov preko ramena. »Upozori ga da ću za pola sata
posjetiti novu grupu i prokontrolirati rezultate.«
U hodniku trećeg kata nije skrenuo prema Jakonovljevom uredu, već je pošao u
suprotnom smjeru, prema Sedmici. Dežurni Instituta, koji mu je u prolazu vidio leđa,
smjesta je požurio na telefon da pronađe i upozori Jakonova.
U Sedmici je vladala potpuna dezorganizacija. Čovjek nije morao biti specijalist − a
Oskolupov nije bio specijalist − pa da shvati kako ništa nije u redu, kako su svi uređaji koji su
se postavljali tokom dugih mjeseci sada rastavljeni, rastrgnuti, iskopčani. Vjenčanje klipera s
vocoderom počelo je na taj način što su oboje mladenaca rastavljali na jedinice, na sastavne
dijelove, tako reći kondenzator po kondenzator. Tu i tamo dizao se dim iz stroja za lemljenje,
iz cigareta; čulo se škripanje ručnog svrdla, psovanje ljudi za poslom, i Mamurina koji je
histerično vikao na telefonu.
Ali čak i u tom dimu i općoj galami, Siromaha je smjesta opazio general-majora. (Ulazna
vrata bila su neprestano pod njegovim budnim okom.) Bacio je svoj alat na stol i odjurio da
upozori Mamurina koji je stajao kod telefona; zatim je uzeo Mamurinovu tapeciranu stolicu i
odnio je general-majoru, čekajući da mu on nekim znakom pokaže kamo da je stavi. Da je to
bio bilo tko drugi, ta bi predstava bila nalik na obično dodvoravanje, ali Siromaha je to uspio
izvesti kao plemenitu uslugu mladog čovjeka starijoj, uvaženoj osobi. Stajao je ukočeno,
očekujući naređenja.
Siromaha nije bio ni inženjer ni tehničar, i u Sedmici je radio samo kao monter; ali zbog
njegove brzine, lojalnosti, spremnosti da radi i po dvadeset četiri sata dnevno, i da strpljivo
sluša sva oklijevanja i sumnje odgovornih rukovodilaca bio je veoma na cijeni, pa su mu
dopuštali da bude nazočan kad su rukovodioci Sedmice vijećali. On je vjerovao da će mu to
možda još više koristiti nego njegov doušnički posao, i da će mu možda pružiti priliku da
dobije slobodu.
Foma Gurjanovič Oskolupov je sjeo, ne skidajući šubaru i samo djelomično otkopčavši
šinjel.
Čitav je laboratorij ušutio. Električno je svrdlo prestalo raditi. Cigarete su se ugasile i
glasovi utihnuli. Samo je Bobinin, koji nije izlazio iz svog zakutka, i dalje dubokim basom
davao naređenja monterima; a Prjančikov je, potpuno izgubljen, i dalje hodao oko uništenog
postolja vocodera s vrućim željezom za lemljenje u ruci. Ostali su gledali i čekali da čuju što
će reći šef.
Poslije napornog telefonskog razgovora (svađao se s rukovodiocem servisne radionice,
koja je uništila oplate stalka) Mamurin je, iscrpljen, brisao znoj s lica i prišao da pozdravi
bivšeg kolegu, koji je sad bio šef na nedostižno visokom položaju. Oskolupov mu je pružio tri
prsta. Mamurin je došao u ono blijedo, predsmrtno stanje, kada se čini zločinom čovjeku
dopustiti da iziđe iz kreveta. On je mnogo više od svojih kolega na visokom položaju pretrpio
zbog udaraca u posljednje vrijeme: zbog ministrova gnjeva i rastavljena klipera. Da su se
tetive pod njegovom kožom mogle još istanjiti, istanjile bi se. Da ljudske kosti mogu gubiti
težinu, njegove bi je izgubile. Više od godinu dana Mamurin je živio za kliper u nadi da će ga
kliper, poput konjića grbonjića u bajci, iznijeti iz nesreće. Nikakva naknada, kao što je
preseljenje Prjančikova s vocoderom u Sedmicu, nije mogla izbrisati katastrofu koja im je
prijetila.
Foma Gurjanovič Oskolupov bio je sposoban rukovodilac, premda nikad nije savladao
znanje područja kojim je rukovodio. Već je davno naučio da vođa mora samo okupiti
mišljenja podređenih stručnjaka, i tako rukovoditi. To je on i činio u ovom trenutku.
Namrštio se i upitao: »Dakle, što se događa? Kako stoje stvari?«
Prisiljavao je tako svoje podređene da govore.
Započela je diskusija koja je bila i besplodna i dosadna, i samo je ljude ometala u poslu.
Govorili su oklijevajući, uzdišući; ako bi dvojica počela govoriti istovremeno, odmah bi jedan
drugome prepuštali riječ.
Ponavljala su se dva stava: »Bitno je« i »Teško je«. »Bitno je« provodio je bjesomučni
Markušev, koga je podržavao Siromaha. Mali, bubuljičavi, užurbani Markušev danju i noću
grozničavo je pokušavao pronaći način da se proslavi i oslobodi prije isteka roka. On je
predložio da se kombiniraju kliper i vocoder, ne zato što je bio uvjeren da bi to bilo uspješno
s tehničke tačke gledišta, već zato što bi ta kombinacija umanjila individualno značenje
Bobinina i Prjančikova, a uvećala njegovo. I premda on sam nije volio raditi za »strica« −
drugim riječima, bez ikakve koristi od plodova svog truda − bio je povrijeđen što su njegovi
drugovi u Sedmici tako klonuli duhom. U nazočnosti Oskolupova uvijeno se žalio na
bezvoljnost inženjera.
Bio je on čovjek od one raširene vrsti, od koje tlačitelji stvaraju druge na svoju sliku i
priliku.
Siromahino je lice odražavalo izdržljivost i vjeru.
Naslonivši kao limun žuto, prozračno lice na izmršavjele dlanove, Mamurin je po prvi
put, otkako je preuzeo rukovodstvo u Sedmici, šutio.
Horobrov je jedva mogao sakriti iskru zlobnog užitka u očima. On je više od svih drugih
bio protiv Markuševljeva prijedloga, i istaknuo je sve teškoće koje taj prijedlog za sobom
povlači.
Oskolupov se posebno okomio na Dirsina, optužujući ga zbog nedostatka oduševljenja.
Kad je Dirsin bio uzrujan ili povrijeđen nekom nepravdom, glas bi mu gotovo posve iščezao.
Zbog tog nedostatka uvijek je izgledao kriv.
Usred diskusije, koja je za Oskolupova bila posve besmislena, ušao je Jakonov i uključio
se u razgovor iz uljudnosti. Napokon je pozvao Markuševa, koji je sjeo do njega i zajedno su
na komadu papira počeli nabacivati nove varijante dijagrama.
Oskolupov bi radije tu situaciju raščistio ukorima i opomenama − metodom, koja mu je
bila poznata, i koju je tokom godina na rukovodećem položaju usavršio do najsitnijih nijansi
u glasu. To je kod njega najbolje djelovalo. Ali u ovom trenutku shvatio je da takav pristup ne
bi pomogao da se stvari raščiste.
Možda zato što je Oskolupov osjećao da je njegov prilog razgovoru nevažan, a možda i
zato što je želio udisati drugačiji, laganiji zrak, prije nego završi taj kobni mjesec milosti, on
je ustao i, usred razgovora, ne saslušavši Bulatovljeve konačne primjedbe, dostojanstveno
izišao kroz vrata, ostavljajući čitavo osoblje Sedmice da pati od nečiste savjesti zato što su
svojom nemarnošću povrijedili šefa odjela.
Kao što je protokol zahtijevao, i Jakonov je ustao i pokrenuo svoje teško tijelo za
čovjekom u visokoj šubari koji mu je sezao jedva do ramena.
Hodajući usporedo, šutke, išli su hodnikom. Šefu odjela nije bilo drago što njegov glavni
inženjer hoda kraj njega − Jakonov je bio za glavu viši od njega.
Jakonov je mogao odabrati ovaj trenutak da objavi njihov nevjerojatan i nepredviđeni
napredak s aparatom za šifriranje, i to bi zaista imalo svoje prednosti. Smjesta bi raspršio
ono izrazito neprijateljstvo s kojim se Foma prema njemu odnosio još od one noćne sjednice
kod Abakumova.
Ali nije imao crteža u rukama. Sologdinova zapanjujuća samokontrola koju je dokazao
time što je bio spreman da radije umre nego da bez nagrade dade svoj crtež, uvjerila je
Jakonova da mora održati riječ i večeras podnijeti izvještaj Sevastjanovu, mimoišavši
Oskolupova. Oskolupov će, naravno, biti bijesan, ali morat će se brzo smiriti. Kao što se kaže,
pobjednicima se ne sudi. A Jakonov mu kasnije može reći da nije bio siguran da će Sologdin
to zaista napraviti, da je to bio samo pokus.
Uostalom, Jakonov nije mislio samo na to. On je vidio kako je Oskolupov smrknut, kako
se boji za svoju sudbinu, i uživao je da ga ostavi na mukama još nekoliko dana. Anton
Nikolajevič Jakonov ponosio se kao pravi inženjer planom aparata za šifriranje, gotovo kao
da ga je sam stvorio. Sologdin je imao pravo da bi se Oskolupov nesumnjivo nametnuo kao
koautor. A kad bi napokon za to saznao, ne bi čak ni pogledao crtež središnjeg dijela, već bi
smjesta naredio da Sologdina izoliraju u posebnu sobu, i ometao bi dolazak onima koji bi
morali s njim raditi, i pozivao bi Sologdina k sebi, prijetio mu i postavljao mu drastične
krajnje rokove, telefonirao bi iz ministarstva svaka dva sata da dosađuje Jakonovu, a na
kraju bi se pravio važan i tvrdio da samo zahvaljujući njegovom nadzoru aparat uspješno
radi.
I sve je to bilo Jakonovu toliko poznato i odvratno da je u ovom trenutku gotovo sa
zadovoljstvom šutio. Međutim, kad su ulazili u njegov ured učinio je nešto što nikad ne bi
učinio u nazočnosti ostalih: pomogao je Oskolupovu da skine kaput.
»Što kod tebe radi Gerasimovič?« upita Foma Gurjanovič, i sjedne u Jakonovljev
naslonjač, ne skidajući šubaru.
Jakonov sjedne postrance na stolicu.
»Gerasimovič? Čekaj, kad je on ono došao iz Strešnjevke? Mislim u listopadu. Pa, od
onda je radio televizor za druga Staljina.«
»Pozovi ga.«
Jakonov uzme telefon.
Strešnjevka je bila također moskovska šaraška. U posljednje vrijeme je pod
rukovodstvom inženjera Bobera u Strešnjevki napravljen izvanredno lukav i koristan uređaj
− dodatak za obični gradski telefon. Velika i posebna prednost tog uređaja bila je da se
uključivao samo kad telefon nije bio u upotrebi, kad je slušalica mirno ležala na viljuški.
Uređaj je bio odobren, i proizvodnja je započela.
Napredna misao vlasti (misao vlasti mora uvijek biti napredna) počela se sada baviti i
drugim uređajima.
Dežurni se pojavio na vratima.
»Zatvorenik Gerasimovič.«
»Neka uđe«, reče Jakonov, kimnuvši glavom. Sjedio je na malom stolcu podalje od stola i
gotovo se prelijevao preko njega na obje strane.
Gerasimovič je ušao, popravio svoj cviker i spotaknuo se o sag. U usporedbi s dva debela
dostojanstvenika, izgledao je vrlo uzak u ramenima i vrlo malen.
»Zvali ste me?« reče on suho i približi se, zureći u zid između Oskolupova i Jakonova.
»A-ha«, odgovori Oskolupov. »Sjednite.«
Gerasimovič sjedne. Zauzeo je pola stolca.
 »Vi ste… ovaj…« prisjećao se Oskolupov. »Vi ste specijalist za optiku, Gerasimoviču? To
je, dakle, u vezi s vidom, je li tako?«
»Da.«
»I vi… ovaj…« (Oskolupov prođe jezikom po zubima kao da ih briše.) »Hvale vas, znate.«
Ušutio je. Zažmirivši na jedno oko, škiljio je na Gerasimoviča drugim.
»Je li vam poznat najnoviji rad Bobera?«
»Čuo sam.«
»Aha. Čuli ste također i da smo preporučili da Bobera oslobode prije roka?«
»Nisam znao.«
»Sada znate. Koliko vi još imate?«
»Tri godine.«
»Oh, kako dugo!« reče Oskolupov kao da je iznenađen, kao da svim njegovim
zatvorenicima kaznu broje na mjesece. »Dugo!«
(Nedavno je, bodreći nekog novog zatvorenika, rekao: »Deset godina? Sitnica! Ljudi
sjede i po dvadeset pet godina.«)
Nastavio je: »Ne bi bilo loše da zaslužite pomilovanje prije isteka kazne, zar ne?«
Kako se čudnovato to pitanje poklapalo s Natašinim jučerašnjim vapajem!…
Savladavajući se koliko je god mogao (nije se želio čak ni svisoka nasmiješiti u razgovoru
s rukovodiocima), Gerasimovič se ironično iskesio.
»A kako? Nisam primijetio pomilovanja po hodnicima.«
Oskolupov se ljuljao u naslonjaču.
»Ha! Naravno da ga nećete dobiti s televizorima! Ali za nekoliko dana premjestit ću vas
u Strešnjevku, i postavit ću vas za rukovodioca projekta. Ako ga završite za šest mjeseci, u
jesen ćete biti kod kuće.«
»Kakva je to vrst posla, ako smijem pitati?«
»Pa, posla ima mnogo i to raznoga, za onoga tko želi raditi. Reći ću vam odmah: zadatak
potječe od samog Berije. Evo, na primjer, jedne ideje: ugraditi mikrofone u klupe u
parkovima. Ljudi po parkovima slobodno razgovaraju i svašta bi se moglo čuti. Ali to nije
vaša specijalnost?«
»Ne, nije.«
»Pa, slučajno, ima nešto i za vas. Postoje dva projekta; i značajna, i hitna. Oba spadaju u
vaše područje, zar ne, Antone Nikolajeviču?« (Jakonov kimne glavom.) »Jedan je fotografski
aparat koji se može koristiti noću. Radi na principu onih… kako se ono zovu? Ultracrvene
zrake. Snimilo bi se čovjeka noću na ulici, utvrdilo s kim je bio, a on to ne bi saznao dok je
živ. Grube verzije toga već postoje vani u inozemstvu, treba ih samo… kreativno imitirati.
Da, i aparat bi morao biti jednostavan za rukovanje. Naši agenti nisu tako pametni kao vi. A
evo drugog. Siguran sam da bi to za vas bila sitnica, ali nama je to nužno potrebno. To je
samo jednostavan fotografski aparat, ali tako sićušan da se može instalirati u okvir vrata. I
kad god se vrata otvore, on automatski snima svakoga tko prolazi. U najmanju ruku snima
danju, ili kad su svjetla upaljena. Nije potrebno da radi i u mraku. Htjeli bismo takav aparat
proizvoditi serijski. Dakle, što kažete? Hoćete li se prihvatiti toga?«
Gerasimovič je okrenuo mršavo osušeno lice prema prozoru i nije gledao general-
majora.
U rječniku Oskolupova nije postojala riječ »turoban«. Stoga on ne bi mogao imenovati
izraz na Gerasimovičevom licu. Zapravo, nije ga ni namjeravao imenovati; on je očekivao
odgovor.
Tu je bilo ispunjenje Natašine molbe!…
 Gerasimovič je vidio njeno uvelo lice, i staklenaste smrznute suze.
Po prvi put u mnogo godina uzbudila mu je srce stvarna mogućnost, blizina, toplina
povratka kući.
Morao je učiniti samo ono što je učinio i Bober: umjesto sebe smjestiti nekoliko stotina
neopreznih, glupih ljudi iza rešetaka.
Oklijevajući, Gerasimovič upita u neprilici: »Ali zar ne bih mogao ostati − kod
televizije?«
»Odbijate?« upita Oskolupov indignirano. Namrštio se. Njegovo lice je vrlo lako
poprimalo ljutiti izraz. »Iz kojeg razloga?«
Svaki zakon okrutne zemlje zekova govorio je Gerasimoviču da je jednako glupo
sažaljevati marljive, kratkovidne, neugnjetavane ljude vani kao i ne klati svinju zbog masti.
Onima koji su bili na slobodi nedostajala je besmrtna duša koju su zekovi stekli tokom
beskonačnih zatvorskih godina. Glupo i pohlepno služili su se slobodom koja im je bila dana,
ogrezli u sitničave postupke, niske misli.
A Nataša je bila njegov jedini životni drug. Nataša je čekala da istekne njegov drugi
kazneni rok. Nataša je bila na pragu umiranja, i s njenim životom ugasnut će i njegov.
»Moji razlozi? Zašto pitate? Ja to ne mogu. Ne bih to bio u stanju«, odgovori
Gerasimovič vrlo tiho, gotovo nečujno.
Jakonov, koji do tog trenutka nije slušao što se govori, zagledao se sad znatiželjno u
Gerasimoviča. Ovo je očigledno još jedan slučaj koji graniči s ludilom. Ali univerzalni zakon
da je »Bog sam sebi prvo bradu stvorio« morao je i ovaj put prevladati.
»Vi ste se naprosto odvikli od ozbiljnih zadataka, zato se i plašite«, uvjeravao ga je
Oskolupov. »Tko će to, ako ne vi? Dobro, ostavit ću vam da razmislite.«
Gerasimovič je šutio, pritisnuvši čelo malom rukom.
»Ali, što zapravo imate razmišljati? To je baš vaše područje.«
Gerasimovič je mogao i dalje šutjeti. Mogao je blefirati. Mogao je prihvatiti zadatak i
onda ga ne izvršiti, prema zekovskom pravilu. Ali Gerasimovič je ustao. Prezirno je pogledao
debelu, glupu njušku s dvostrukim podbratkom u generalskoj šubari od perzijanera.
»Ne! To nije moje područje!« siknu on jasnim, visokim glasom. »Bacati ljude u zatvor
nije moje područje! Ja nisam lovac na ljude! Dovoljno je što su nas bacili u zatvor…«
 80
NA IZVORU NAUKE
Ujutro je Rubin još uvijek bio opsjednut raspravom sa Sologdinom Sjetio se nekih novih
momenata koje je propustio iznijeti. Ali kako je dan odmicao, uspio se srećom potpuno
zadubiti u svoj veliki zadatak i prepirka je bila potisnuta u pozadinu. Radio je na trećem
katu, u tihoj, maloj, strogo povjerljivoj sobi. Na prozoru i na vratima bili su teški zastori; u
sobi je stajao stan divan i otrcani sag. Tkanine su prigušivale zvuk, ali zvukova gotovo i nije
bilo. Rubin je vrpce slušao na slušalice, a Smolosidov je čitav dan šutio i samo je svojim
izbrazdanim licem mrko zurio u Rubina kao u neprijatelja, a ne u druga na istom poslu.
Rubin sa svoje strane nije uopće obraćao pažnju na Smolosidova, osim kao na stroj koji
izmjenjuje vrpce.
Rubin je kroz slušalice nekoliko puta iznova preslušao onaj kobni razgovor, a zatim pet
snimaka glasova osumnjičenih. Koji puta je vjerovao svojim ušima; povremeno bi, međutim,
gubio vjeru u njih i obraćao se ljubičastim znakovima na otiscima glasa. Višemetarske vrpce
od papira bile su predugačke čak i za veliki stol i visile su na sve strane, lijevo i desno. S
vremena na vrijeme Rubin bi uzimao svoj album s obrascima otisaka glasa, klasificiranim po
glasovima − »fonemima« − ili po »osnovnom tonu« različitih muških glasova. Crvenom i
modrom olovkom, koja je otupjela na oba kraja − budući da se Rubin morao dugo pripremati
na oštrenje olovaka − označavao je ona mjesta na otiscima, koja su privukla njegovu pažnju.
Rubin je bio potpuno zaokupljen poslom. Kao ugljen crne oči su mu blistale. Velika
nepočešljana crna brada padala je u zamršenim čupercima, a sivi pepeo od lule i cigareta
zasipao je bradu, njegov prljavi kombinezon, kojemu je na manšeti nedostajalo dugme, stol,
otiske glasa, album s obrascima, naslonjač.
On se otisnuo na onaj tajanstveni let duše koji fiziolozi nisu u stanju objasniti.
Zaboravljajući svoju jetru, hipertonične bolove, svjež poslije naporne noći, ne osjećajući glad
premda ništa nije jeo poslije sinoćnjih rođendanskih kolačića, Rubin se uzdizao na krilima
duha, bio je u onom stanju u kojem je vid kadar da razlikuje pojedina zrnca pijeska, kad
pamćenje s lakoćom iznosi na površinu sve što se u njega godinama odlagalo.
Ni jednom nije upitao koliko je sati. Kad je stigao, želio je samo otvoriti prozor da
nadoknadi nedostatak svježeg zraka, ali Smolosidov je rekao namršteno: »Ne može; ja sam
prehlađen«, i Rubin se pokorio. Poslije toga nije nijedanput ustao sa stolice tokom čitavog
dana, čak ni da pogleda kroz prozor da vidi kako se snijeg razmekšao i posivio pod vlažnim
zapadnjakom. Nije čuo kad je Šikin pokucao, niti je primijetio da ga Smolosidov nije htio
pustiti unutra. Kao kroz maglu vidio je da je Roitman došao i otišao; nije se okretao, to je
zapazio podsvjesno. Nije bio svjestan ni da je zazvonilo za ručak, i poslije toga za početak
posla. Zekovski instinkt, koji ritual obroka smatra posvećenim, jedva se oglasio u njemu kad
ga je Roitman prodrmao i pokazao mu omlet, valjuške s kiselim vrhnjem i kompot, koji su
bili postavljeni na posebnom stolu. Rubinove su nosnice zadrhtale i lice mu se izdužilo od
iznenađenja, ali čak ni u tom trenutku njegova svijest nije bila dokraja zaokupljena.
Zaprepašteno je zurio u tu hranu, dostojnu bogova, kao da se trudio da shvati zašto je ovdje,
promijenio stolac i počeo žurno jesti, uopće ne osjećajući okus onoga što jede, jedva čekajući
da se vrati na posao.
Rubin možda nije znao cijeniti to jelo, ali Roitmana je ono stajalo daleko više nego da ga
je platio iz vlastitog džepa. Proveo je dva sata na telefonu, nazivajući prvo jedno mjesto, pa
onda drugo, dogovarajući i tražeći dopuštenje za taj ručak. Prvo je razgovarao s odjelom za
specijalnu opremu, zatim s generalom Bulbanjukom, zatim sa zatvorskom upravom, zatim s
odjelom za opskrbu i napokon s potpukovnikom Klimentjevom. Službenici s kojima je
razgovarao sa svoje su strane tražili odobrenje od računovodstva i drugih službenika.
Neprilika je bila što je Rubinova redovna opskrba spadala u zatvoreničku treću kategoriju,
ali imajući u vidu ovaj posebno važan zadatak, Roitman je nastojao da mu pribavi za
nekoliko dana obroke prve kategorije, čak specijalnu ishranu. Pošto je napokon sve bilo
odobreno, zatvorska uprava stala je iznositi organizacione prigovore: tražene hrane nema u
zatvorskom magazinu; potreban im je nalog da bi platili kuharu za pripremanje posebnog
jelovnika.
Sad je Roitman sjedio nasuprot Rubinu i promatrao ga, ne kao gospodar koji očekuje
plodove rada svog roba, već s umiljatim smiješkom, poput nekog zadivljenog djeteta,
zaviđajući Rubinu na inspiraciji i s velikim veseljem iščekujući trenutak kad će shvatiti
smisao tog posla i na taj se način uključiti u njega.
Dok je Rubin jeo, vratila mu se svijest o njegovoj okolini i lice mu se razblažilo. Prvi put
toga dana se nasmiješio.
»Niste me smjeli nahraniti, Adame Venjaminoviču. ’Satur venter non student libenter.’
Putnik mora prevaliti veći dio puta prije nego sjedne da ruča.«
»Hajde, pa već satima radite, Leve Grigoriču! Napokon, već je tri i petnaest.«
»Što! Ja sam mislio da nije još ni podne.«
»Leve Grigoriču! Gorim od znatiželje − što ste otkrili?«
Nije to bilo naređenje pretpostavljenog. Govorio je kao da se ispričava, kao da se boji da
bi Rubin mogao odbiti da s njim podijeli ono što je otkrio. U tim trenucima, kad bi otkrivao
svoju dušu, Roitman je mogao biti vrlo drag, usprkos svojoj neskladnoj vanjštini; debele usne
uvijek su mu bile poluotvorene, zato što je imao polipe u nosu.
»Tek početak! Tek sam kod prvih dedukcija, Adame Venjaminoviču!«
»I… kakve su?«
»O nekima se možda još može raspravljati, ali jedno je nepobitno: nauka fonoskopije,
rođena danas, dvadeset šestog prosinca 1949. zacijelo ima racionalno jezgro.«
»Niste li se malo previše zanijeli, Leve Grigoriču?« upozori ga Roitman. Jednako kao
Rubin, on je želio da to bude istina, ali odgojen na egzaktnim naukama znao je da bi kod
humanista Rubina entuzijazam mogao pretegnuti nad naučnom savjesnošću.
»A kad ste primijetili da se ja mogu zanijeti?« upita Rubin, gotovo uvrijeđen. On pogladi
svoju zamršenu bradu. »Gotovo dvije godine prikupljanja materijala, sve ove glasovne i
slogovne analize ruskog govora, proučavanje otisaka glasa, klasifikacija glasova, nacionalnih,
grupnih i individualnih govornih obrazaca, sve što je Anton Nikolajevič smatrao trošenjem
vremena uludo − da, u što ste uostalom povremeno i vi sumnjali − sve to sada donosi pravi,
konačan rezultat. Morali bismo ovamo uključiti i Neržina. Što kažete?«
»Ako se posao razvije, zašto ne? Ali za sada još uvijek moramo dokazati da je efikasan i
ispuniti naš prvi zadatak.«
»Naš prvi zadatak! Taj prvi zadatak je dobra polovica čitave nauke! Nemojte toliko
žuriti.«
»Ali − kako to mislite, Leve Grigoriču? Zar zaista ne razumijete kako je to hitno
potrebno?«
Oh, kako je mogao ne razumjeti! »Potrebno« i »hitno« bile su riječi na kojima je bio
odgojen komsomolac Lev Rubin. To su bile vrhunske parole tridesetih godina. Nisu imali
čelika, elektriciteta, kruha, odjeće − ali bilo je potrebno i bilo je hitno potrebno. Dizale su se
visoke peći, pokretale topionice čelika. Kasnije, tik pred rat, ugodno zaokupljen studijem,
utonuo u mirno osamnaesto stoljeće koje nije poznavalo žurbe, Rubin se razmazio. Ali,
naravno, poklik »hitno potrebno« ugnijezdio se u njemu i ubijao svaku naviku da jedan
posao dovede do kraja.
Sada je škrto dnevno svjetlo polako nestajalo. Upalili su svjetiljku, sjeli za radni stol,
proučavali uzorke otisaka glasova i modrom i crvenom olovkom podvlačili karakteristične
glasove, povezane suglasnike, melodiju rečenice. Radili su sve to zajedno, uopće ne
obraćajući pažnju na Smolosidova, dok je on ne izašavši ni jednom iz sobe sjedio kraj
magnetofonske vrpce čuvajući je kao mrki crni pas, i zurio im u zatiljak, i taj njegov teški
uporan pogled prodirao im je u lubanju poput čavla i tištao im mozak. Smolosidov ih je na taj
način lišio onog neuhvatljivog faktora, koji je istovremeno bitan faktor − slobode od pritiska:
bio je svjedokom njihovih kolebanja, bit će svjedokom i njihovog oduševljenog izvještaja
šefu.
Sad jedan, sad drugi od njih naginjao je sumnji, zatim uvjerenju; onda bi sumnjičavi
postao uvjeren, a njegovog bi kolegu obuzela sumnja. Roitmana je obuzdavalo njegovo
matematičko obrazovanje, ali njegov službeni položaj tjerao ga je naprijed. Na Rubina je
nezainteresirana želja da pomaže kod rođenja istinski nove nauke djelovala ublažujuće, ali
navike petogodišnjih planova tjerale su ga naprijed.
Obojica su zaključili da su im dovoljni samo uzorci razgovora petorice osumnjičenih.
Nisu tražili snimke četvorice ljudi uhapšenih na Arbatovskoj stanici podzemne željeznice. Te
su ljude i tako prekasno uhvatili. Isto tako nisu zahtijevali ni da slušaju glasove ostalih
namještenika ministarstva, koje im je Bulbanjuk obećao u slučaju krajnje nužde. Odbacili su
pretpostavku da nije telefonirao netko tko je upućen u čitavu stvar, već netko izvana, od
koga su zatražili da telefonira.
Bilo je dovoljno teško izići na kraj s petoricom! Uspoređivali su tih pet glasova s glasom
zločinca po sluhu. Uspoređivali su pet otisaka glasa s otiskom glasa zločinca.
»Samo gledajte, koliko nam daje analiza otisaka glasa!« istakne Rubin s oduševljenjem.
»Na vrpci možete čuti da je zločinac isprva govorio drugačijim glasom, trudio se da ga
izmijeni. Ali kakvu promjenu pokazuje otisak glasa? Samo intenzitet frekvencija −
individualni tip govora nije se ni najmanje izmijenio! To je naše glavno otkriće − da postoji
nešto što se može nazvati tipom govora! Čak i da zločinac neprestano mijenja svoj glas dok
govori, ne bi mogao sakriti svoje specifične osobine.«
»Ali za sada ne znamo mnogo o granicama modifikacije glasa«, primijeti Roitman.
»Možda su i u mikrointonaciji granice vrlo široke.«
Uho se vrlo lako moglo prevariti, i posumnjati radi li se o istom glasu ili različitom, ali
na otiscima glasa varijacije u amplitudi frekvencije jasno su i tačno isticale razliku. Istina,
njihov je stroj za snimanje glasa, na žalost, bio vrlo primitivan. Mogao je praviti razliku
između svega nekoliko frekvencija, a amplitudu je naznačivao nečitljivim mrljama. Ali taj
uređaj nikad nije bio ni namijenjen tako važnom i značajnom zadatku.
Od petorice osumnjičenih, Zavarzina i Sjagovitija moglo se eliminirati bez ikakve
sumnje; to jest, ukoliko bi buduća nauka dopuštala bilo kakav zaključak na osnovu jednog
jedinog razgovora. Poslije stanovitog oklijevanja zaključili su da se može eliminirati i Petrova
(a zapravo je Rubin u svom oduševljenju definitivno eliminirao Petrova). Naprotiv, glasovi
Volodina i Ščevronoka nalikovali su glasu zločinca po osnovnoj frekvenciji tona, imali su
stanovite zajedničke foneme, kao »o«, »r«, »l« i »š«, i bili su slični po individualnom tipu
govora.
Upravo kod toga, kod tih sličnih glasova, valjalo je dokraja razviti nauku fonoskopije i
usavršiti njene metode. Samo na osnovu tako finih razlika mogao se s vremenom usavršiti
osjetljivi uređaj. Rubin i Roitman zadovoljno su se naslonili s pobjedonosnim osjećajem
izumitelja. U duhu su zamišljali sistem nalik na daktiloskopiju, koji će jednog dana biti
prihvaćen: uređenu nudio-knjižnicu s otiscima glasa svakoga na koga je ikada pala sumnja.
Svi zločinački razgovori bi se snimali, uspoređivali i zločinca bi smjesta uhvatili poput lopova
koji je na vratima sefa ostavio otiske prstiju.
Ali tada je ađutant Oskolupova samo malo otvorio vrata i upozorio ih da se približava
njegov šef.
Oba su se čovjeka trgnula iz sanjarenja. Nauka je nauka, ali sada je bilo nužno donijeti
neki opći zaključak i zajednički ga obraniti pred šefom odjela.
Roitman je zapravo vjerovao da su već mnogo postigli. I, svjestan da šefovi ne vole
hipoteze, ali vole činjenice, popustio je Rubinu i složio se da i Petrovljev glas eliminiraju, te
da general-majora odlučno obavijeste da u obzir dolaze još samo Ščevronok i Volodin, i da
treba napraviti još nekoliko snimaka njihovih glasova u toku narednih dana.
»Uopće, Leve Grigoriču«, reče Roitman zamišljeno, »vi i ja ne smijemo zanemariti
psihologiju. Moramo sebi predstaviti kakav bi morao biti čovjek koji je odlučio da obavi
takav telefonski razgovor? Što ga je na to moglo potaknuti? A tada usporediti naše zaključke
s onim što možemo saznati o osumnjičenima. Morali bismo to postaviti tako da ubuduće
nama fonoskopistima ne daju samo glas osumnjičenog i prezime, već i detaljne informacije o
njegovim prilikama, zanimanju, načinu života, možda čak i biografiju. Čini mi se da bih ovog
časa mogao sastaviti neku vrst psihološke studije našeg zločinca.«
Ali Rubin, koji je u razgovoru s Kondrašev-Ivanovom još sinoć tvrdio da objektivno
znanje nije emocionalno obojeno, već je počeo favorizirati jednog od dvojice osumnjičenih:
»Ja sam se upustio u psihološka razmatranja, Adame Venjammoviču, i ona bi mogla
pretegnuti na stranu Volodina. U razgovoru sa svojom ženom zvuči bezvoljno, potišteno, čak
apatično, a to bi moglo biti posve tipično za zločinca koji se boji da će ga uhvatiti. Ali moram
priznati da ništa slično nisam našao u veselom nedjeljnom brbljanju Ščevronoka. Ali ne bi
nam baš služilo na čast da već u samom početku baziramo neki sud ne na objektivnom
materijalu naše nauke, već na nekim vanjskim okolnostima. Već imam nešto iskustva u radu
s otiscima glasa i morate mi vjerovati: zbog čitavog niza neuhvatljivih znakova apsolutno
sam uvjeren da je Ščevronok taj zločinac. Nisam imao vremena da izmjerim sve te indikacije
na otisku i prevedem ih na jezik brojki.« (Filolog za to nije nikad imao dovoljno vremena!)
»Ali da me sad netko zgrabi za vrat i naredi mi da imenujem jednog čovjeka i da garantiram
da je on zločinac, gotovo bez oklijevanja imenovao bih Ščevronoka.«
»Ali to nećemo učiniti, Leve Grigoriču«, prigovori Roitman blago. »Prvo ćemo sve
izmjeriti, prevesti u jezik brojki − a onda ćemo govoriti.«
»Ali zamislite koliko će za to biti potrebno vremena! Napokon, ovo je hitno!«
»Ali ako to istina zahtijeva?«
»Pa, evo, pogledajte sami, pogledajte!« I opet uzevši u ruku otiske glasova i istresajući
na njih još pepela, Rubin se upusti u vatreno dokazivanje Ščevronokove krivnje.
I kod tog ih je posla zatekao general-major Oskolupov, koji im se približio sporim,
snažnim koracima na kratkim nogama. Svi su ga vrlo dobro poznavali, i po tome kako je
nabio šubaru i po iskrivljenoj gornjoj usnici pogodili su da je strahovito nezadovoljan.
Skočili su na noge; on je sjeo na kraj divana i turio ruke duboko u džepove. »Dakle!«
zalajao je, kao da daje naređenje.
Rubin je uljudno šutio, dopustivši Roitmanu da podnese izvještaj.
Tokom Roitmanovog izvještaja Oskolupovljevo lice opuštenih vilica bilo je zasjenjeno
dubokim mislima, kapci su mu bili sneno spušteni nad očima, i nije se čak udostojio ni da
pogleda uzorke koje su mu pružili.
Rubin je bio uznemiren za vrijeme Roitmanova izvještaja. Usprkos preciznim riječima
tog inteligentnog čovjeka osjećao je da je ona opsjednutost, ona inspiracija koja ga je
potaknula na istraživanje potpuno izgubljena. Roitman je završio rekavši da se sumnja na
Ščevronoka i Volodina, ali da su potrebni novi snimci glasova obojice prije nego se donese
konačan zaključak. Zatim je pogledao Rubina i rekao: »Ali čini mi se da bi Lev Grigorič
možda nešto želio dodati ili ispraviti.«
Za Rubina je Foma Oskolupov bio idiot, potpuni idiot. Ali on je istovremeno bio visoki
vladin službenik i kao takav predstavnik onih naprednih snaga kojima je Rubin bio odan.
Stoga je progovorio energično, mašući po zraku otiscima glasa i albumom. Zamolio je
generala da shvati da, premda još uvijek postoji dvostruka mogućnost, takva dvojnost ni u
kom slučaju nije tipična za nauku fonoskopije, da je naprosto bilo premalo vremena da se
donese konačan sud, da je potrebno još snimaka, ali ako je riječ o tome što Rubin misli,
onda…
Šef više nije izgledao sneno. Prezirno se namrštio. Ne čekajući da Rubin završi, on reče:
»Babe proriču budućnost iz graha! Što će meni vaša nauka? Ja moram uhvatiti zločinca.
Dajte mi pouzdan odgovor: je li taj zločinac ovdje, na stolu, imate li ga, je li to definitivno?
Jeste li sigurni da ne šeta okolo slobodan? Je li to možda netko drugi, osim ove petorice?«
Zurio je u njih ispod namrštenih obrva. A oni su stajali uspravno pred njim, spustivši
ruke niz bok. Papirnate vrpce vukle su se po podu iz Rubinovih spuštenih ruku. Njima iza
leđa, Smolosidov se nagnuo nad magnetofonom poput crnog zmaja.
Rubin je bio kao smrvljen. On je namjeravao govoriti općenito, ne na ovaj način.
Roitman, više navikao na vladanje šefova, progovorio je što je odvažnije mogao.
»Da, Foma Gurjanoviou. Ja, svakako… mi smo zacijelo… mi smo uvjereni da se on nalazi
među ovom petoricom.«
Što je drugo mogao reći?
Oskolupov zaškilji na jedno oko.
»Odgovarate li za svoje riječi?«
»Da, mi… da… mi odgovaramo.«
Oskolupov teško ustane s divana.
»Slušajte, ja vas nisam prisilio da govorite. Odmah ću podnijeti izvještaj ministru.
Uhapsit ćemo oba ta pasja sina!«
(Rekao je to na takav način, neprijazno zureći u njih, da se to moglo shvatiti i kao da će
njih same uhapsiti.)
»Čekajte malo«, usprotivi se Rubin. »Dajte nam još jedan dan. Dajte nam priliku da
podnesemo potpuni dokaz!«
»Kad počne saslušavanje, stavite lijepo mikrofon na isljednikov stol i snimajte po tri sata
za redom ako hoćete.«
»Ali jedan od njih nije kriv!« usklikne Rubin.
»Kako to mislite, nije kriv?« upita Oskolupov zaprepašteno, široko otvorivši zelene oči.
»Nije kriv nizašto? Služba sigurnosti već će nešto naći.«
Izišao je bez ijedne lijepe riječi poklonicima nove nauke.
To je bio stil Oskolupova: da bi natjerao svoje podređene da se još više trude, nikad ih
nije hvalio. Nije to čak bio ni njegov osobni stil; potjecao je direktno od Njega.
Ipak je to boljelo.
Opet su sjeli na iste one stolice, u kojima su još nedavno sanjali o velikoj budućnosti
novorođene nauke. I ušutjeli su.
Kao da je sve što su tako nježno izgradili bilo pogaženo grubim nogama. Kao da
fonoskopija uopće i nije bila nauka. Ako su mogli uhapsiti dvojicu umjesto jednoga, zašto
onda ne uhapsiti svu petoricu i biti apsolutno siguran?
Roitman je vrlo živo osjetio koliko je nesigurna budućnost nove grupe, prisjetio se da je
polovica akustičkog laboratorija raspršena, i opet mu se povratio sinoćnji osjećaj da je svijet
hladan i neprijateljski, i da je strašno usamljen. Rubin, pošto je tempo posla popustio, osjetio
je neko indirektno olakšanje: brzina kojom je Oskolupov donio odluku dokazivala je da bi sve
te ljude uhapsili i bez Rubinova sudjelovanja i bez fonoskopije. Tako je zapravo spasio tri
čovjeka.
Naučni žar koji je gorio tako dugo, ugasio se. Opet se sjetio da ga boli jetra i glava, da
mu ispada kosa, da mu žena stari; da mu je preostalo još pet godina u zatvoru; da se čitavo
vrijeme trude u krivom smjeru − a sada su još oklevetali Jugoslaviju.
Ali nitko nije izrekao što misli. Samo su sjedili i šutjeli.
Iza njih je šutio Smolosidov.
Rubinov zemljovid Kine bio je pričvršćen na zid, i komunistička područja bila su
obojena crvenom olovkom.
Jedino ga je još taj zemljovid veselio. Usprkos svemu, usprkos svemu, mi ćemo
pobijediti…
Netko je pokucao na vratima; Roitmana su pozvali da se pobrine da svi slobodni
suradnici akustičkog laboratorija dođu na predavanje gosta-predavača. Napokon, bio je
ponedjeljak, dan političkog uzdizanja.
 81
NE, NE LJUBIM JA TEBE…
Svi koji su slušali predavanje zanosili su se jednostavnom nadom da će uskoro izići. Svi
su oni otišli od kuće u sedam ili osam ujutro tramvajem, autobusima ili vlakom. Sad već nije
bilo nikakve šanse da se vrate kući prije pola deset.
Simočki je više od ostalih bilo stalo da predavanje što prije završi, premda je morala
ostati u institutu na dežurstvu i nije morala žuriti kući. Naizmjenično su je obuzimali topli
valovi straha i radosnog iščekivanja, a koljena su joj bila slaba kao da je pila šampanjca.
Danas je bio onaj ponedjeljak uveče, za koji se dogovorila s Glebom. Nije mogla dopustiti da
se ovaj uzvišeni i svečani trenutak u njenom životu dogodi uz put, slučajno − i zato se prije
dva dana osjećala nespremnom. Ali čitav jučerašnji dan i polovicu današnjeg provela je kao
uoči velikog praznika. Sjedila je kraj svoje krojačice tjerajući je da joj završi novu haljinu, i
haljina je ispala vrlo zgodno. Pažljivo se okupala u limenoj kadi u tijesnoj moskovskoj sobi.
Uveče je dugo uvijala kosu, a ujutro je dugo odmatala uvijače; beskonačno se dotjerivala
pred ogledalom, okrećući glavu ovamo i onamo, trudeći se da samu sebe uvjeri kako se iz
stanovitog ugla zaista može dopasti.
Trebalo je da vidi Neržina u tri poslije podne, odmah poslije odmora, ali Gleb je kasno
došao s ručka, otvoreno kršeći pravila (o tome mora s njim danas razgovarati; mora biti
oprezan!). U međuvremenu su Simočku poslali s drugom grupom na dugo popisivanje i
primanje rezervnih dijelova. Vratila se u Akustiku malo prije šest − i opet nije srela Gleba,
premda mu je na stolu bila gomila časopisa i fascikala i upaljeno svjetlo. I tako je pošla na
predavanje, a da ga nije vidjela, niti naslutila, strašnu vijest da je jučer, poslije godinu dana,
otišao da se sastane sa ženom.
Zahvaljujući svom malom rastu, Simočka je lako pronašla sjedalo na jednoj od
pretrpanih klupa gdje je okružena ostalima bila nevidljiva. Osjećala je kako joj se obrazi sve
više žare dok je slijedila kazaljke velikog električnog sata. Bit će sama s Glebom odmah
poslije osam…
Kad je predavanje završilo i kad su svi provrvjeli pored garderobe na drugi kat, i
Simočka je pošla da otprati prijateljice. Nastala je galama i zbrka, muškarci su žurno oblačili
kapute i palili cigarete na odlasku, djevojke su se naslanjale na zid, održavajući ravnotežu
dok su navlačile kaljače. Ali usprkos velikoj žurbi i želji da što prije odu, sve su djevojke našle
vremena da se dive Simočkinoj novoj haljini i da rasprave svaku pojedinost na njoj.
Smeđa haljina bila je zamišljena i sašivena s velikim razumijevanjem za prednosti i
nedostatke njenog tijela; gornji dio, krojen poput kaputića, bio je tijesan oko uskog struka i
blago nabran preko prsa. Ispod struka, da bi bokovi izgledali što širi, suknja je imala dva
volana, jedan sjajni i jedan mat, koji su lepršali dok je hodala. Mršave ruke bile su gotovo
eterične u prozračnim rukavima, nabranim kod ramena i stisnutim kod zapešća. A ispod grla
bio je dražesno i dopadljivo prišiven široki komad iste tkanine poput dugog šala, te su krajevi
bili svezani u mašnu, koja je nalikovala krilima srebrnasto-smeđeg leptira.
Nekome bi se u toj sredini moglo učiniti sumnjivo što Simočka nosi novu novcatu
novogodišnju haljinu na posao. Zato je rekla djevojkama da poslije završetka rada ide na
rođendan svom ujaku, gdje će biti mnogo mladih ljudi.
Njene su prijateljice od srca pohvalile haljinu i rekle joj da je »naprosto dražesna« u njoj,
i zanimale se gdje je kupila taj krep-saten.
U posljednjem trenutku Simočku je napustila sva odlučnost i počela je odgađati odlazak
u laboratorij.
Napokon, u dvije minute do osam, dok joj je srce luđački udaralo − premda su je
komplimenti njenih prijateljica znatno ohrabrili − ušla je u Akustiku. Zatvorenici su već
predavali specijalni materijal, koji je valjalo zatvoriti u čelični sef. Iza praznog prostora u
sredini, koji je izgledao pusto otkako je preseljen vocoder, vidjela je Neržinov stol.
Njega nije bilo. (Zar nije mogao čekati?) Svjetlo je bilo ugašeno, rolo na stolu zaključan,
materijal predan, Ali bilo je nešto neobično: sredina stola nije bila raščišćena kao obično kad
je Gleb odlazio na odmor: rječnik i veliki američki časopis ležali su otvoreni na stolu. Možda
je to bila neka tajna poruka za nju: »Vraćam se uskoro.«
Roitmanov zamjenik predao je Simočki ključeve laboratorija i pečat (laboratoriji su se
morali zapečatiti svake noći). Simočka se bojala da bi Roitman mogao opet potražiti Rubina,
pa iza toga u bilo kojem trenutku navratiti u Akustiku. Ali ne, Roitman je bio tu, s kapom na
glavi, navlačeći kožne rukavice, požurujući svog zamjenika da se spremi. Bio je u sumornom
raspoloženju.
»Dakle, Serafima Vitaljevna, sad vi preuzimate komandu«, rekao joj je kad je odlazio.
»Sve najbolje.«
Otegnuti zvuk električnog zvonca odjekivao je hodnicima i sobama instituta. Zatvorenici
su odlazili na večeru. Simočka je ozbiljna lica hodala po laboratoriju, promatrajući kako i
posljednji odlaze. Kad se nije smiješila, izgledala je vrlo strogo i prilično ružno − uglavnom
zbog oštrog podugačkog nosa.
Bila je posve sama.
Sada bi on mogao doći!
Hodala je po laboratoriju kršeći ruke.
Kakva strašna slučajnost! Zastore, koji su uvijek visili na prozorima, danas su poslali na
pranje, i tri prozora ostala su bespomoćno gola. Svatko je, skriven u tami dvorišta, mogao
vidjeti čitavu prostoriju − osim najudaljenijeg kraja. A nedaleko je bio zid koji okružuje
dvorište, dok je tačno nasuprot prozora kraj kojeg su radili ona i Gleb stajala stražarska kula.
Stražar je mogao gledati ravno unutra, i mogao je sve vidjeti.
Da ugasi sva svjetla? Vrata su bila zaključana, pa bi svatko mislio da je dežurna izišla.
Ali što ako pokušaju na silu otvoriti vrata, ili pronađu ključ da ih otvore?
Simočka je pošla do akustičke kabine, ne povezujući svjesno svoj korak s činjenicom da
stražar ne može vidjeti u nju. Na ulazu u tu sićušnu komoricu naslonila se na teška debela
vrata i zatvorila oči. Neće ući bez njega. Htjela je da je on uvuče, unese unutra sam.
Znala je iz pričanja prijateljica kako se to sve događa, ali slika u njenom duhu bila je vrlo
nejasna. Bila je sve nemirnija, i obrazi su joj se sve više žarili.
Ono što je u mladosti tako dugo čuvala, sada joj je postalo teretom!
Da! Žarko je željela dobiti dijete koje bi mogla sama podizati, dok Gleba ne otpuste. To je
svega pet godinica.
Prišla je njegovoj udobnoj pokretnoj stolici i zagrlila naslon kao da je živo biće.
Pogledala je kroz prozor, osjećajući nazočnost stražarske kule u tami i na njoj, poput
crnog utjelovljenja svega što je neprijateljski raspoloženo prema ljubavi − stražara s puškom.
Glebovi čvrsti hitri koraci odjeknuli su vani u hodniku. Simočka je odlepršala do svog
stola, sjela, okrenula trofazno pojačalo na stranu tako da su se vidjele cijevi i počela ga
razgledati s odvijačem u ruci. U glavi je osjećala kako joj srce udara.
Neržin je tiho zatvorio vrata, tako da zvuk ne bi odjeknuo po tihom hodniku. Preko
praznog prostora na kojem je nekad stajao Prjančikovljev uređaj, vidio je izdaleka Simočku
kako se sklupčala kraj svog stola kao prepelica iza humka.
On ju je prozvao prepeličicom.
Prišao joj je brzo da kaže što joj je imao reći, da je ubije jednim pucnjem.
Simočka je blistavim očima pogledala Gleba, i smjesta se ukočila. Njegov je izraz bio
mračan, nije obećavao ništa dobra.
Dok nije ušao, bila je uvjerena da će je on odmah poljubiti, a da će ga ona zaustaviti −
napokon, prozori su otkriveni i stražar je budan.
Ali on nije potrčao k njoj do njenog stola, već je prvi rekao ozbiljno i tužno: »Nema
zastora, Simočka. Neću prići bliže. Kako si?«
Stajao je kraj svog stola oslanjajući se na njega rukama, gledajući odozgo na nju poput
isljednika. »Ako nitko ne dođe da nam smeta, imamo nešto važno razgovarati.«
»Razgovarati?«
»Tačno.«
Otključao je svoj stol. Prečke na rolou su zakloparale jedna za drugom. Ne gledajući je,
izvukao je i razmjestio nekoliko knjiga, časopisa i fascikla − kamuflaža koju je tako dobro
poznavala. Pokreti su mu bili hitri i odmjereni.
Simočka je sjedila nepokretno s odvijačem u ruci dok joj je pogled bio prikovan o
njegovo bezizražajno lice. Zaključila je da je vjerojatno poziv Jakonovu u subotu urodio zlim
plodom, da na Gleba vrše neki pritisak, ili da će ga ubrzo otpremiti. Ali ako je tako, zašto joj
nije prišao i poljubio je?
»Nešto se dogodilo? Što se dogodilo?« protisnula je s mukom.
On je sjeo. Položio je laktove na otvoreni časopis, obuhvatio glavu raširenim prstima i
gledao u djevojku izravno i kruto.
Nastao je tajac. Ni jedan zvuk nije dopirao izvana.
Dijelila su ih dva stola − dva stola osvijetljena s četiri stropne svjetiljke i dvije stolne, u
ravnoj liniji s budnim stražarom na vrhu stražarske kule.
Stražarov pogled bio je poput zastora od bodljikave žice koji se polako spušta među njih.
Gleb reče: »Simočka, bio bih hulja kad ti nešto ne bih priznao.«
Ona je čekala.
»Nekako sam se previše… lakomisleno vladao prema tebi; nisam pravo razmislio.«
Ništa nije govorila.
»Jučer sam… vidio svoju ženu. Odobrili su mi posjet.«
(Posjet?)
Simočka je klonula na stolici. Postala je još sitnija. Leptirova krila na njenoj haljini
mrtvo su klonula na aluminijsku osovinu pojačala.
»Zašto mi to… niste rekli u subotu?« upita ona napuklim glasom.
»Ma hajde, Simočka!« reče Gleb zaprepašteno. »Zar zaista misliš da bih ja to od tebe
sakrio?«
(»A zašto ne?« pomisli ona.)
»Saznao sam tek jučer ujutro. Bilo je neočekivano. Nismo se vidjeli čitavu godinu dana −
kao što znaš. Ali sad kad smo se opet vidjeli − poslije našeg sastanka…«, glas mu je zvučao
izmučeno i shvaćao je koliko to njoj mora da je teško slušati. »Ja − ja ljubim… samo nju!
Znaš da mi je, kad sam bio u logoru, spasila život. A osim toga, uništila je mladost zbog
mene. Ti si me htjela čekati, ali to je nemoguće. Vratit ću se samo njoj. Ne bih mogao
podnijeti da joj nanesem…«
Neržin je tu mogao i prestati! Pucanj, koji je opalio glasom promuklim od napora, već je
stigao na cilj. Simočka ga nije gledala. Ona je klonula, potpuno klonula; glava joj je pala
naprijed na cijevi i kondenzatore trofaznog pojačala.
Gleb je ušutio. Čuo je jecaje, tihe poput uzdaha.
»Simočka, nemoj plakati! Nemoj plakati, prepeličice!« govorio joj je on nježno, dva stola
udaljen od nje, ne mičući se s mjesta.
Plakala je gotovo nečujno, a on je vidio samo njenu pognutu glavu s ravnim razdjeljkom
u kosi.
Da je naišao na otpor, na bijes, na optužbe, odgovorio bi joj odrešito i otišao s
olakšanjem. Ali njena bespomoćnost ispunila mu je srce pokajanjem.
»Prepeličice!« promrmlja on, naginjući se preko stola. »Nemoj plakati! Molim te, nemoj!
Ja sam kriv. Tako sam te rastužio! Ali što mi drugo preostaje? Što da učinim?«
I on je bio ganut gotovo do suza tom rasplakanom djevojkom koju je natjerao da pati. Ali
bilo je potpuno, potpuno nezamislivo da bi mogao ovako natjerati Nadju da plače!
Usne i ruke bile su mu čiste poslije jučerašnje posjete i nije mogao sebi predstaviti da bi
sad mogao prići Simočki, držati je u zagrljaju, ljubiti je.
Koje li sreće što su odnijeli zastore!
I dalje je molio Simočku da prestane plakati.
Ali ona nije prestajala.
Napokon se prestao truditi da je umiri i upalio je cigaretu, pribježište muškaraca, koji se
nalazi u nesnosno glupom položaju.
U njemu se polako oblikovalo uvjerenje da sve ovo zapravo nije važno, da će sve to proći,
i to ga je umirivalo.
Okrenuo se i prišao prozoru, pritisnuo lice na staklo i pogledao prema stražaru.
Zaslijepljen dvorišnim svjetlima nije mogao razabrati stražarsku kulu, ali tu i tamo u daljini
blistala su pojedinačna svjetla koja kao da su se rastvarala u nejasne zvijezde, a još više,
zauzimajući trećinu neba, vidio se bjeličasti odraz svjetala glavnog grada.
Vidio je da se dolje u dvorištu snijeg otapa.
Simočka je podigla lice.
Gleb se okrenuo, spreman da joj priđe.
Suze su ostavile vlažne tragove na njenim obrazima i ona ih nije osušila. Oči su joj se
raširile blistajući od patnje, i bile su prekrasne.
Pogledala je u Gleba, i samo jedno jedino uporno pitanje sjalo joj je u očima.
Ali nije rekla ni riječi.
Osjećao se vrlo nelagodno. Rekao je: »Ona je žrtvovala čitav život za mene! Tko bi drugi
to mogao učiniti? Jesi li sigurna da bi ti mogla?«
»Vi niste razvedeni?« upita Simočka tiho i razgovjetno.
Kako je instinktivno pogodila ono bitno! Ali nije joj želio priznati ono što je jučer
saznao.
»Ne.«
»Je li… lijepa?« upita Simočka, zatim ušuti. Suze su joj još uvijek blistale na ukočenim
obrazima.
»Da. Da, meni jest…«
Simočka uzdahne. Šutke kimne glavom, gledajući blistave mrlje na sjajnoj površini
radio-lampi.
»Pa, ako je lijepa, neće vas čekati«, izjavi ona jasnim, tužnim glasom.
Zašto je ta žena − koja na kraju ipak nije bila sablast, nije bila samo šuplje ime − zašto je
inzistirala na tom posjetu? Kakva ju je neutaživa pohlepa natjerala da posegne za čovjekom
koji joj nikad neće pripadati?
Simočka nije bila u stanju priznati toj nevidljivoj ženi ni jedan od prerogativa zakonite
supruge. Kratko vrijeme, nekoć davno, ona je živjela s Glebom, ali odonda je prošlo osam
godina. Odonda se Gleb borio u ratu, bio u zatvoru, a ona je, naravno, zacijelo živjela s
drugim muškarcem. Ni jedna lijepa mlada žena bez djece ne bi mogla čekati osam godina! A,
napokon, ni kod jučerašnje posjete, ni poslije godine dana, pa ni poslije dvije godine, on joj
nije mogao pripadati. Ali mogao je pripadati Simočki! Simočka mu je danas mogla postati
ženom!…
 »Ona vas neće čekati«, ponovi Simočka.
Neržina je zapeklo njeno proročanstvo.
»Pa već čeka osam godina«, usprotivi se on. Ali njegov analitički duh prisili ga da doda:
»Naravno, posljednje će godine biti teže.«
»Ona vas neće čekati«, ponovi Simočka šapatom. Nadlakticom je obrisala poluosušene
suze.
Neržin slegne ramenima. Pogledavši kroz prozor na razasuta svjetla, on odgovori: »Pa,
dobro, neće! Recimo da me ne čeka; ma što se dogodilo, ne želim joj dati nikakva povoda da
meni predbacuje.«
On ugasi cigaretu.
Simočka opet duboko uzdahne.
Više nije plakala. Ali nije ni osjećala nikakvu želju da i dalje živi.
Zahvaćen svojim tokom misli, Neržin nastavi: »Simočka, ja sebe ne smatram dobrim
čovjekom. Kad se sjetim što sam − kao i svi ostali − radio na frontu u Njemačkoj, uviđam da
sam čak i zao. A sada ovo s tobom… Ali tako sam se naučio vladati u takozvanom normalnom
životu. Nisam imao pojma što je dobro i zlo, i što god je bilo dopušteno činilo mi se sjajnim.
Ali što niže tonem u ovom nehumano okrutnom svijetu, to me, začudo, više dira ono što čak
i u takvom svijetu angažira moju savjest. Neće me čekati? Neka! Neka! Mogu beskorisno
umrijeti u krasnojarskoj tajgi. Ali ako čovjek zna kad umire da nije bio potpuni podlac, to mu
može dati bar neku zadovoljštinu.«
Slučajno je naišao na jednu od svojih omiljenih misli. On je još dugo mogao o tome
govoriti, posebno zato što se nije imalo što drugo reći.
Ali ona gotovo i nije slušala njegovu propovijed. Činilo joj se da on govori samo o sebi.
Ali što će biti s njom? Užasnuta, vidjela je samu sebe kako se vraća kući, kako nešto kroz
zube kaže dosadnoj majci, kako se baca na krevet − na svoj krevet kamo je mjesecima lijegala
svake večeri misleći na njega. Kakva sramota i poniženje! Kad se samo sjeti kako se
pripremala za ovo veče, kako se kupala i mirisala!
Ali ako mu je zatvorski posjet, pod nadzorom i dugačak svega pola sata, značio više nego
toliki mjeseci koje su proveli sjedeći jedno do drugoga − što je mogla učiniti?
Razgovor je, naravno, završio. Sve je bilo rečeno bez upozorenja, udarac nije bio ničim
ublažen. Nije joj preostala nikakva nada. Mogla je samo otići u kabinu, još malo plakati, a
zatim se sabrati.
Ali nije imala snage da ga otpremi ili da sama ode. Po posljednji put ih je vezivala nit,
tanka kao paučina.
Neržin je prestao govoriti kad je vidio da ona ne sluša, da joj nisu potrebna njegova
uzvišena tumačenja.
Neko vrijeme su šutke sjedili.
Tada je Neržinu postalo mučno to sjedenje bez riječi.
Već je godinama živio među muškarcima koji su bez otezanja rješavali ono što su morali.
Kad je jednom sve rečeno, sve iscrpljeno, čemu ovako sjediti i šutjeti? Nerazumna ženska
tvrdoglavost! Ne okrećući glavu da ona ne primijeti, on baci pogled na zidni sat. Bilo je tek
dvadeset pet do devet.
Ali bilo bi neizrecivo grubo sad ustati i otići na šetnju do kraja odmora. Morao je ostati
ovdje sjediti dole ne zazvoni na kontrolu zatvorenika.
Tko će večeras biti dežuran? Vjerojatno Šusterman. A sutra ujutro potporučnik.
Simočka je sjedila nagnuvši se nad pojačalom, besciljno izvlačeći lampu za lampom iz
njihovih ležišta, premećući ih po rukama, zatim ih opet namještajući.
Ništa nije shvaćala na tom pojačalu ni ranije. U ovom trenutku nije shvaćala baš ništa.
 Međutim, Neržinov aktivni duh tražio je da se nečim zaposli, da se uključi u neko
kretanje. Svakog jutra on je bilježio dnevni radio-program na uskom komadiću papira koji bi
gurnuo pod tintarnicu. Bacivši sad pogled na njega, on pročita:
»20.30 − rs. p. i rm. (Obh)«
To je značilo da Obuhova pjeva ruske pjesme i romanse.
Kakav rijedak događaj! I to u ovo doba dana, kad neće biti pjesama o Ocu i Vođi običnog
čovjeka.
Neržinu slijeva, nadohvat ruke, bio je radio sa selektorom za stanice, ograničen na tri
moskovska programa, poklon od Valentulje. Da ga ukopča? Koncert je već počeo. Na kraju
stoljeća Obuhovu će spominjati kao što se danas spominje Šaljapina. A mi smo njeni
suvremenici! Neržin pogleda Simočku i krišom ukopča radio-aparat prigušivši ga što je više
mogao.
Čim su se lampe ugrijale, zazvučali su gudački instrumenti, a zatim je u tihu sobu navro
duboki strastveni glas Obuhove:
Ne, ne ljubim ja tebe tako žarko,
Nije za me sjaj tvoje ljepote…
Baš je morala to pjevati − kao da je namjerno! Neržin je pokušao napipati prekidač, da bi
neprimjetno isključio prijemnik. Simočka zadrhti i zaprepašteno se zagleda u radio.
… I mladost
i mladost
izgubljenu svoju!…
Neusporedivi duboki tonovi Obuhove bolno su treperili.
»Nemojte isključiti«, reče Simočka iznenada. »Okrenite jače.«
Obuhova je kod ju-u-u-u napravila dugi otegnuti prijelaz u drugi tonalitet; tada joj se
glas prekinuo a iz gudala je provalio očaj. Onda je opet zapjevala, u turobnom
tročetvrtinskom ritmu:
Katkad, kada te gledam…
Neržin ne bi nizašto na svijetu pojačao zvuk kod te romanse, ali nije ga uspio dovoljno
brzo isključiti. Kakav dirljiv sticaj okolnosti! Po kojem su zakonu vjerojatnosti upravo ove
riječi sad dolazile preko radija?
Simočka je položila ruke na pojačalo i gledajući u radio počela opet plakati, slobodno,
obilno, bez jecaja i drhtaja.
Tek kad se pjesma bližila kraju Neržin je pojačao ton. Ali ni iduća nije bila ništa bolja:
Zaboravit ćeš brzo mene ti…
A Simočka je plakala i plakala.
Gleb je bio kažnjen: kad je morao slušati Obuhovu kako pjeva sve one optužbe koje
Simočka nije izrekla.
Kad je ta pjesma završila, sudbonosni tajanstveni glas vratio se još jednom, ranjavajući
opet isto bolno mjesto:
Na oproštaju ti maramu mi
oko vrata bijela savij…
»Oprosti mi«, reče Gleb potresen.
»Sve će to proći«, reče Simočka, blijedo se nasmiješivši. I stane još jače plakati.
Čudnovato: što je dulje Obuhova pjevala, to su oboje osjećali sve veće olakšanje. Prije
deset minuta bili su tako tuđi, da nisu mogli naći snage ni da jedno drugom kažu zbogom.
Sad kao da je kraj njih stajao netko nježan i blag, pružao im ruku.
 U tom trenutku Simočka je bila tako osvijetljena da je, zahvaljujući onoj čudesnoj
promjenljivosti ženskog lica, izgledala uistinu privlačno.
Devet muškaraca od deset rugalo bi se Neržinu zbog njegova odricanja − poslije tolikih
godina suzdržavanja. Tko bi ga prisilio da je kasnije oženi? Što ga je sprečavalo da je sad ne
zavede?
Ali on je bio sretan što je baš ovako postupio. Bio je dirnut… kao da je netko drugi, a ne
on, donio tu veliku odluku.
Obuhova je i dalje pjevala, razdirući srce:
Život mi je strašan, gorak,
Sve zbog njega patim ja…
Ah, nije posrijedi bio nikakav zakon vjerojatnosti! Naprosto sve pjesme − od prije tisuću
godina, od prije sto godina ili za tri stotine godina − govore i govorit će o jednoj te istoj
stvari. Rastanak zahtijeva pjesmu; kad se sastaješ, imaš prečega posla.
Neržin je ustao, obišao stolove i ne misleći uopće na stražara, obuhvatio Simočkinu
glavu rukama, sagnuo se i poljubio je u čelo.
Kazaljka za minute na zidnom satu poskočila je još malo naprijed.
»Simočka, dušo! Idi oprati lice. Sad će se začas svi sakupiti na prebrojavanju.«
Ona se trgnula, pogledala na sat, shvatila. Zatim je podigla svijetle, tanke obrve i kao da
je upravo u tom trenutku napokon začuđeno spoznala što se dogodilo tokom večeri −
poslušno je i tužno pošla do praonika u kutu.
A Neržin je opet prislonio čelo na staklo i netremice se zagledao u tminu noći. I, kao što
se često događa kad čovjek dugo i uporno zuri u široko raspršena svjetla na noćnom nebu, a
slijedi vlastite misli − svjetla koja je vidio nisu više bila svjetla moskovskih predgrađa,
zaboravio je što su i gdje su, i kao da su dobila neko drugo značenje, stekla neke druge
oblike.
 82
NAPUSTITE SVAKU NADU, VI KOJI ULAZITE
Dan je dobro prošao. Premda je Inokentija još uvijek pomalo držala tjeskoba − a znao je
da će se to noću još i pogoršati − on se oslanjao na ravnotežu, koju je uspio uspostaviti nakon
podneva. Ali zaključio je da se večeras mora sakriti u kazalištu, da bi se već jednom prestao
bojati svakog zvonca na vratima.
A tada je telefon zazvonio. Bilo je to neposredno prije nego što će poći u kazalište, i
Dotty, rumena i dražesna, izašla je iz kupaonice u gumenoj kapi za tuširanje, ogrtaču od
frotira i papučama.
Inokentij je zastao na mjestu s oprezom promatrajući telefon, kao što pas gleda ježa. A
tada je rekao:
− Dotty, podigni slušalicu! Mene ovdje nema i ti ne znaš kad ću se vratiti. Neka oni idu k
vragu, pokvarit će nam večer.
Držeći jednom rukom ogrtač na grudima, Dotty je prišla telefonu.
− Halo?… Njega nema kod kuće… Tko? Tko − i naglo je njen izraz postao prijateljski. −
A to ste vi, druže generale!… Da, da, pogledat ću.
Pokrila je rukom slušalicu i rekla:
− To je general. Čini se da je dobro raspoložen.
Inokentija je spopala sumnja. General ga osobno zove usred noći, i to u dobrom
raspoloženju…
Njegova je žena primijetila to oklijevanje.
− Samo čas… čula sam da su se vrata otvorila, možda je to on. Da, jest! Ini! Nemoj
skidati kaput, dođi brzo ovamo, general je na telefonu.
Premda Dotnara nije nikada učila za glumicu, kao njena sestra Dinera, ona je u
stvarnom životu bila glumica po prirodi. Bez obzira koliko bi uporna i sumnjičava mogla biti
osoba na drugom kraju telefonske žice, Dotnarin glas bi ju naveo da jasno vidi Inokentija
kako zastaje na vratima, oklijeva da li da skine galoše, a zatim prelazi preko saga i uzima
telefon.
Generalov je glas bio dobroćudan. Obavijestio ih je da je Inokentijevo imenovanje
konačno odobreno, on će putovati avionom u Pariz u srijedu, sutra će morati da preuzme
svoje službene dužnosti, a upravo sada mora doći na jedno pola sata, da se srede stanovite
pojedinosti. Poslali su već po njega kola.
Inokentij je spustio slušalicu. Udahnuo je i odahnuo duboko, polako, zadovoljno, kao da
je skinuo sa sebe teret sumnje i straha.
»Zamisli samo, Dotice, u srijedu letim! A malo prije…«
Ali Dotty je bila prislonila uho slušalici, i već je sve čula.
»Što misliš?« upitala je, naklonivši glavu na stranu. »Te stanovite pojedinosti, jesam li ja
jedna od njih?«
»Možda…«
»Ali jesi li ti tamo uopće govorio o meni?« nadurila se ona. »Zar bi moj Ini zaista otišao
u Pariz bez svoje male kozice? Njegova kozica zbilja veoma jako želi s njim putovati.«
»Razumije se da ćeš poći i ti, ali ne odmah. Ja ću se prvo predstaviti ljudima, upoznati se
sa stvarima, smjestiti se…«
»Ali mala kozica bi htjela odmah!«
Inokentij se nasmiješio i stisnuo joj ramena.
»Pa, pokušat ćemo. Ništa o tome nismo još govorili, ali vidjet ću što se može učiniti. U
međuvremenu, nemoj se žuriti s oblačenjem. Nećemo stići na prvi čin, a i ne moramo osim
toga vidjeti cijelu predstavu Akuline. Možda ćemo doći na drugi čin. Nazvat ću te iz
ministarstva.
Jedva je uspio navući uniformu, a već je šofer zazvonio na vratima stana. To nije bio
Viktor, koji ga je obično vozio, a niti Kostja. Ovaj šofer bio je mršav, hitrih pokreta, prijazna i
inteligentna lica. Bio je vedar i veseo, dok je silazio stepenicama, hodajući tik uz Inokentija,
vrteći na lančiću ključ od kola.
»Čini mi se da vas još nisam vidio«, rekao je Inokentij, zakopčavajući kaput u hodu.
»A ja se svejedno vrlo dobro sjećam vašeg stubišta. Već sam dva puta dolazio po vas.«
šoferov smiješak bio je u isto vrijeme otvoren i podmukao. Bio je to neki živahan momak,
kojeg je ugodno imati kao šofera.
Krenuli su. Inokentij se smjestio na stražnje sjedište. Šofer se dva puta pokušao s njim
našaliti, dobacujući nešto preko ramena, ali on nije slušao. Tada se iznenada kola okrenuše
prema pločniku i zaustaviše se tik uz sam rub. Neki mladić s mekim šeširom i u dugačkom
kaputu stegnutom u pojasu, stajao je na pločniku podignuta prsta.
»Ovo je naš mehaničar iz garaže«, objasnio je prijazni šofer, a onda je stao otvarati desna
prednja vrata, da čovjek uđe. Ali vrata se nisu dala otvoriti. Činilo se da se brava zaglavila.
Šofer je nešto blago opsovao i upitao:
»Druže savjetniče, da li bi možda on mogao da uđe kod vas straga? On mi je
pretpostavljeni, malo mi je neugodno.«
»Da, razumije se«, spremno se složio Inokentij, praveći mjesta. Bio je veoma uzbuđen;
već je gledao sebe kako prima putne isprave i vizu, i kako opasnost ostaje iza njega.
Mehaničar, s dugom cigaretom u uglu usta, sagnuo se i ušao u kola i napola suzdržanim,
a napola familijarnim tonom upitao:
»Slobodno?« i izvalio se kraj Inokentija.
Automobil je smjesta krenuo.
Na trenutak je Inokentij prezrivo zatreptao, pomislivši u sebi »Grubijan!«, ali uskoro se
povukao u vlastite misli i nije više obraćao pažnju kamo idu.
Otpuhujući dimove cigarete, mehaničar je već napola ispunio automobil dimom.
»Mogli biste bar malo otvoriti prozor!« kosnuo se Inokentij, podižući obrve.
Ali mehaničar nije shvatio ironije i nije otvorio prozor. Umjesto toga, ispruživši se po
sjedalu, izvukao je list papira iz unutarnjeg džepa, razmotao ga, i pružio Inokentiju.
»Evo, druže šefe, pročitajte mi ovo. Ja ću vam načas posvijetliti.«
Kola su skrenula u strmu usku ulicu, koja je mogla biti i Pušečnaja. Mehaničar je zapalio
džepnu svjetiljku i mlaz svjetla obasjao je list zelena papira. Inokentij je slegnuo ramenima,
uzeo papir s osjećajem odvratnosti i počeo ga nepažljivo čitati, gotovo kao za sebe:
»Ja, vrhovni državni tužilac SSSR-a, potvrđujem…«
On je bio još uvijek, kao i prije, u svijetu vlastitih misli, i nikako nije mogao shvatiti što
je to s mehaničarem? Da li je nepismen ili nije u stanju da shvati značenje papira, ili je pijan,
ili naprosto željan prijateljskog razgovora?
»… nalog za hapšenje…«, čitao je on, još uvijek ne shvaćajući što čita, »Volodina,
Inokentija Artemijeviča, rođenog 1919…«
I tek tada je osjetio kao da ga je cijelom dužinom tijela probola kakva dugačka igla.
Osjetio je kao da ga je netko naglo zamočio u gorući katran. Otvorio je usta, ali nije se čulo
zvuka. Njegove su ruke, još uvijek držeći zeleni papir, pale u krilo, a »mehaničar« ga je
zgrabio za rame, tik uz vrat, i prijeteći zamumljao:
»Ništa, ništa, samo mirno! Nemoj se micati, ili ću te ubiti na licu mjesta!«
Zaslijepio je Inokentija ručnom svjetiljkom, i puhnuo mu dim cigarete u lice.
 I premda je Inokentij upravo pročitao da je uhapšen, i premda je znao da to znači
propast za njegov život, u tom kratkom trenutku nepodnošljiv mu je bio upravo ovaj
bezobrazluk, ti prsti poput kandži, dim i to svjetlo, koje mu zabljeskuje oči.
»Mičite ruke od mene!« povikao je, pokušavajući nespretno da se oslobodi pritiska na
svom ramenu. Ali sam mu je doprlo do svijesti da je nalog za njegovo hapšenje istinit. Još
uvijek mu se činilo da ga je zapravo u ova kola doveo nesretni zbir okolnosti, koji je doveo i
ovog »mehaničara« kraj njega, i da bi on zapravo morao pobjeći, i dokopati se svog šefa u
ministarstvu, pa da bi tada hapšenje bilo poništeno.
Drhteći, počeo je trzati ručicom lijevih vrata, ali ni ta se vrata nisu dala otvoriti. I tu se
brava zaglavila.
»Šoferu!« bijesno je povikao, »odgovorite mi! Kakva je ovo provokacija?«
»Ja samo služim Sovjetskom Savezu, savjetniče!« odbrusio mu je šofer prezirno preko
ramena.
Pridržavajući se prometnih pravila, kola su obišla sjajno osvijetljeni trg Lubjanka, kao da
opisuju oproštajni krug, da bi se Inokentiju pružila posljednja prilika da baci pogled ne samo
na svijet koji ostavlja, nego i na zgrade stare i nove Lubjanke, pet katova visoke, gdje mu je
suđeno da završi život.
Povorke automobila zaustavljale su se na prometnim svjetlima i opet kretale. Trolejbusi
su se ljuljali lijevo-desno. Autobusi su trubili. Ljudi su prolazili u gustim gomilama, potpuno
nesvjesni žrtve koju pod njihovim nosom odvode njenoj sudbini.
Crvena zastava, sjajno obasjana skrivenim reflektorom, mogla se vidjeti kako leprša na
vrhu kule, okružene stupovima, na zgradi stare Lubjanke. Dvije kamene najade, u
poluležećem stavu, zurile su prezrivo na sitne građane ispod sebe.
Kola su prošla ispred pročelja te zgrade, slavne diljem svijeta, i skrenula u ulicu Velika
Lubjanskaja.
»Pustite me!« ponovio je Inokentij, pokušavajući se osloboditi mehaničareva stiska.
Crna željezna vrata su se otvorila čim su im se kola približila, i zatvorila čim su kroz njih
prošla.
Ispod crnog luka, kola su se tiho uvukla u dvorište.
Čim su kola prošla ispod luka, mehaničarev stisak je popustio. U dvorištu je sasvim
pustio Inokentija. Izlazeći sa svoje strane, poslovno je rekao:
»Hajde, izlazi!«
Postalo je sada jasno da je potpuno trijezan.
I šofer je izašao; brava na njegovim vratima je sada očigledno radila.
»Izlazi! Ruke iza leđa!« zapovjedio je. Tko bi prepoznao nedavnog šaljivca u toj ledenoj
zapovijedi!
Inokentij je izašao iz kola, u koja su ga uhvatili kao u stupicu, uspravio se i poslušao,
premda nije mogao shvatiti zašto sluša. Stavio je ruke iza leđa.
Postupali su s njim grubo, ali hapšenje nije bilo ni izdaleka tako strašno kao što je
zamišljao da će biti, dok je na njega čekao. Osjetio je čak i olakšanje. Nije se imao više čega
bojati, nije se imao više protiv čega boriti, nije se više morao pretvarati. Tupo i ugodno
olakšanje, kakvo obuzme tijelo ranjenog vojnika.
Inokentij se ogledao po malom dvorištu, neravnomjerno obasjanom s dvije-tri svjetiljke i
rijetkim osvijetljenim prozorima zgrada. Dvorište je bilo poput dna nekog zdenca, obzidanog
zgradama.
»Ne zvjeraj oko sebe!« viknuo je »šofer«. »Marš!«
Produžili su u koloni po jedan, Inokentij u sredini, pokraj ravnodušnih ljudi u
uniformama MGB-a, kroz nizak luk, niz neke stepenice u drugo malo dvorište − natkriveno i
tamno − a zatim su skrenuli lijevo. Šofer je otvorio vrata koja su izgledala prilično otmjeno,
kao vrata u čekaonici kakvog istaknutog liječnika.
Vrata su vodila u mali uredni hodnik, obasjan električnim svjetlom. Pod je u hodniku
bio nedavno obojen i čisto oriban, a sag ga je pokrivao cijelom dužinom.
»Šofer« je počeo neobično pucketati jezikom, kao da doziva kakvog psa. Ali psa nije bilo
nigdje.
Hodnik je završavao staklenim vratima, gdje su s obje strane visili izblijedjeli zastori.
Staklo je bilo pojačano dijagonalnim žicama, nalik na ograde kraj željezničkih postaja. Na
vratima umjesto liječnikove tablice visio je natpis:
Prijem uhapšenih osoba.
Potegnuli su ručku starinskog zvonca. Trenutak kasnije neki stražar, dugoga lica, s
nebeskoplavim epoletama i bijelim naredničkim trakama, izvirio je ravnodušno iza zastora i
otvorio vrata. Šofer je uzeo zeleni nalog za hapšenje od mehaničara, i pokazao ga stražaru.
Ovaj je bacio na njega pogled s dosadom, kao pospani apotekar koji čita recept, i njih dvojica
su ušla unutra, zatvarajući iza sebe vrata.
Inokentij i mehaničar stajali su pred zatvorenim vratima u potpunoj šutnji.
Natpis Prijem uhapšenih osoba bio je od one vrsti natpisa, kakvima se označavaju
mrtvačnice − a i njegovo značenje bilo je veoma slično. A Inokentij nije čak smogao hrabrosti
da se suprotstavi drskom momku u stegnutom ogrtaču, koji je s njim odigrao cijelu ovu
komediju. Možda je morao protestirati, vikati, zahtijevati pravdu. Ali on je zaboravio i to da
je stavio ruke iza leđa i da ih još uvijek drži na istom mjestu. Mozak mu je stao i on je kao
hipnotiziran zurio u Prijem uhapšenih osoba.
Brava na vratima bešumno se okrenula. Onaj isti stražar, otegnuta lica, pozvao ih je da
uđu i pošao pred njima, proizvodeći jezikom isto ono pucketanje, kao da doziva psa.
Ali psa nije ni ovdje bilo.
I ovaj hodnik bio je sjajno osvijetljen i čist kao bolnica.
U hodniku su bila dvoja vrata, maslinasto obojena. Narednik je otvorio prva i rekao:
»Ulazi.«
Inokentij je ušao. Jedva je imao vremena da se ogleda oko sebe, i da opazi da je soba bez
prozora i da se u njoj nalazi samo veliki grubo tesani stol i dvije stolice, kad je šofer ušao i
stao kraj njega, a mehaničar ga zgrabio odostrag, i dok su ga tako držali, spretno su mu
pretražili džepove.
»Kakav je ovo gangsterizam?« povikao je Inokentij slabašno. »Tko vam je dao to pravo?«
Pokušao je nemoćno da se odupre, ali svijest da to uopće nije gangsterizam i da ova
dvojica samo vrše dužnost koja im je određena, oduzimala mu je snagu, i lišila mu je glas
uvjerljivosti.
Oduzeli su mu zlatni sat i izvukli mu iz džepova dvije bilježnice, zlatno naliv-pero i
rupčić. Vidio je u njihovim rukama uske srebrne epolete diplomatske službe, i nije mu
prodiralo u glavu da su to njegove vlastite. Surovi se zagrljaj nastavljao. Mehaničar mu je
pružio rupčić.
»Uzmi ga.«
»Nakon što si ga ti dirao svojim prljavim rukama?« povikao je Inokentij promuklo i
odmaknuo se.
Maramica je pala na pod.
»Dobit ćeš potvrdu za polog vrijednih stvari«, rekao je šofer i obojica su žurno izašla iz
sobe.
Narednik otegnuta lica, nasuprot, nije se nimalo žurio. Pogledavši na pod on mu je
savjetovao:
 »Uzmi ti maramicu.«
Ali Inokentij se nije sagnuo da je uzme.
»Pa što su to oni učinili? Strgnuli su mi epolete!« bio je bijesan. Tek u tom trenutku,
pipajući ispod kaputa, shvatio je što se dogodilo.
»Ruke iza leđa«, rekao je narednik s dosadom. »Miči se!«
I zapucketao je jezikom.
Ali psa nije bilo.
Hodnik je zavijao i ulijevao se u drugi hodnik, gdje su se s obje strane redala uska
maslinasto obojena vrata. Svaka su vrata nosila ovalnu pločicu s brojem. Dok su obilazili
zavijutak, postarija umorna žena u vojničkoj suknji i bluzi od trenirke, s jednakim
nebeskoplavim epoletama i bijelim naredničkim trakama, virila je kroz prozorčić jednih
vrata. Kad su se oni pojavili, mirno je spustila poklopčić, koji je pokrivao rupu i pogledala
Inokentija, kao da je on danas već tuda prošao stotinu puta, i kao da nema ništa neobično u
tome što još jednom prolazi. Crte lica bile su joj mrzovoljne. Stavila je dugačak ključ u
čeličnu bravu na vratima s brojem 8, nogom gurnula vrata i pokazala mu:
»Ulazi.«
Inokentij je ušao kroz vrata. Prije nego se mogao okrenuti i zatražiti bilo kakvo
objašnjenje, vrata su se iza njega zatvorila i zaključala.
Znači, od sada mu je suđeno da ovdje živi! Jedan dan? Mjesec? Godine? Ovo mjesto bilo
je teško nazvati sobom, pa čak i ćelijom, jer kao što znamo iz knjiga, ćelija mora imati prozor
čak i kad je veoma mala, a mora imati i mjesta da se čovjek šeta gore-dolje. Ovdje ne samo da
nije bilo moguće hodati gore-dolje ili se ispružiti i leći, nego je bilo jedva mjesta i da se
sjedne. Mali stol i stoličica zauzimali su gotovo cijelu površinu poda. Sjedeći na stolici,
čovjek nikako nije mogao ispružiti noge.
Ničeg drugog nije bilo u sobičku. Iznad zidnog opločenja, obojenog maslinastom
uljenom bojom, visokog otprilike do grudi, zidovi i strop su bili blistavo bijeli, sjajno
osvijetljeni žaruljom od dvije stotine vati, koja je visila na stropu u žičanom kavezu.
Inokentij je sjeo. Prije dvadeset minuta zamišljao je kako će stići u Pariz i preuzeti svoju
dostojanstvenu novu dužnost. Prije dvadeset minuta cijeli njegov prošli život stajao je pred
njim kao jedna jedina skladna cjelina, svaki od događaja podjednako obasjan svjetlom drugih
događaja, a svi oni lijepo poredani i povezani briljantnim bljeskovima uspjeha. Ali tih
dvadeset minuta je prošlo i ovdje, u ovoj uskoj maloj stupici, njegov cijeli prošli život
izgledao mu je, jednako tako uvjerljivo, kao zbirka pogrešaka, crna hrpa krhotina.
Iz hodnika se nije čuo nikakav zvuk, osim što su se negdje blizu, jednom ili dvaput, neka
vrata otvorila i zatvorila. Svake se minute jednom poklopac rupice za promatranje podizao i
neko pažljivo oko promotrilo bi Inokentija kroz staklo. Vrata su bila prilično debela, i rupica
za gledanje bila je u obliku stošca, koji se otvarao prema unutra. Nije bilo ni kutka u sobi,
gdje bi se zatvorenik mogao sakriti od stražareva oka.
Inokentij je počeo osjećati zagušljivost i vrućinu. Skinuo je svoj topli zimski kaput,
tužno promatrajući pokidane konce, na onom mjestu gdje su mu s uniforme strgali epolete.
Na zidu nije bilo ni čavla, ni kakve police, pa je složio kaput i kapu na mali stol.
Prilično čudno, ali sada, kad mu je život bio razoren gromom, Inokentij nije bio pod
utjecajem straha, koji bi ga paralizirao. Njegov je mozak zapravo počeo opet raditi,
usredotočivši se na pogreške koje je počinio.
Zašto nije pročitao čitav nalog za hapšenje? Da li je bio pravovaljano sastavljen? Da li je
imao službeni žig? Da li ga je tužilac potpisao? To da, tužiočev potpis se nalazio na samom
vrhu dokumenta. Kojega je datuma bio potpisan? Kako glasi optužba? Da li je general znao
za njega, kada je telefonirao? Razumije se, morao je znati. Da li to znači da je i onaj
telefonski poziv samo dio varke? Čemu je trebala ona čudna predstava sa »šoferom« i
»mehaničarem«?
 Osjetio je nešto maleno i tvrdo u jednom od džepova, i izvadio je da vidi što je. Bila je to
tanka olovka, koja je ispala iz njegove bilježnice. Inokentij se oduševio što ju je našao. Mogla
bi mu biti vrlo korisna. Kako aljkavo rade! Čak i u Lubjanki su neprofesionalni! Ne znaju
kako da čovjeka pošteno pretraže! Nakon što je razmislio koje će mjesto biti najbolje da se
olovka sakrije, Inokentij ju je slomio napola, i polovine je strpao u cipele pod lukove tabana.
Ah, kako je pogriješio što nije pročitao, kakva je optužba protiv njega podignuta! Možda
njegovo hapšenje nema nikakve veze s onim zlokobnim telefonskim pozivom, Možda se radi
o kakvoj pogrešci, o koincidenciji. Kako bi morao sada postupiti?
Prošlo je tek kratko vrijeme, ali je on već više nego jednom začuo zavijanje nekakva
stroja, koji mora da se nalazio iza zida nasuprot njegovih vrata. Stroj bi proradio, neko
vrijeme zujao, a onda stao. Inokentija je opsjedalo kakav bi to stroj mogao biti. Ovo je zatvor,
a ne tvornica. Čemu im treba stroj? Osobi četrdesetih godina, koja je čula mnogo priča o
mehaničkim sredstvima za uništavanje ljudskih života pomisao na neki stroj smjesta je
izazivala užasne asocijacije. Inokentiju je na pamet pala misao − apsurdna, ali u isto vrijeme
mu se činila nekako vjerojatnom − da je ono što čuje stroj koji služi za mljevenje kostiju
zatvorenika, koji su već pobijeni. Spopao ga je užas.
U isto vrijeme porazila ga je jedna druga misao: da je zaista s njegove strane nečuven
previd, strašna pogreška, ne samo to što je propustio da pročita nalog za hapšenje dokraja,
nego još gore, da je zaboravio da protestira, da inzistira, da je nevin. On se prepustio
hapšenju tako mlitavo, tako bez otpora, da oni mora da su uvjereni u njegovu krivnju! Kako
se to dogodilo? Kako je mogao dopustiti da ga uhapse, a da ne izjavi da je nevin? Mora da im
je očigledno, da je i on sam očekivao da će ga uhapsiti, da je bio na sve ovo spreman!
Zaprepastio ga je taj sudbonosni propust. Prva mu je pomisao bila da skoči, da šakama
udari po vratima, da bubnja nogama, da se dere iz sve snage, da je nevin, da moraju otvoriti
vrata. Ali tada ga je svladala druga, treznija misao: da takvo vladanje ne bi ovdje nikoga
iznenadilo, da su i mnogi drugi prije njega bubnjali po ovim vratima i slično vikali, i da je
njegova šutnja u prvim trenucima već pokvarila sve njegove šanse.
Ah, kako je mogao dopustiti da im padne tako lako u ruke? Bez ijednog znaka otpora i
bez riječi prosvjeda, diplomat na visokom položaju dopustio je da ga izvedu iz njegova
vlastita stana, s moskovskih ulica, i da ga zatvore u ovo mučilište.
Ali nije bilo bijega. Odavde se nema kamo pobjeći.
Možda ga ipak na kraju krajeva njegov šef čeka u ministarstvu. Kako bi mogao doprijeti
do njega − makar i pod pratnjom? Kako bi mogao stvari razjasniti?
Ne. Stvari se ne razjašnjavaju, one postaju samo sve zamršenije, sve zbrkanije.
Stroj s druge strane zida opet je proradio, a zatim stao.
Inokentijeve oči, bolne od svjetla prejakog za visoku usku sobu veliku samo četiri
kubična metra, usredotočile su se neko vrijeme na jednoj jedinoj tamnoj tačci na stropu. Taj
mali rešetkom pokriveni četverokut bio je očigledno dovod za zrak, premda nije bilo jasno
kamo bi mogao voditi.
Iznenada mu je sinulo da to uopće nije dovod za zrak, nego da kroz njega polako sipi
otrovni plin, kojega možda proizvodi onaj stroj što zavija, i da je plin izlazio iz dovoda sve od
trenutka kad su se vrata zatvorila, i da ovakva hermetički zatvorena uska sobica, s vratima
koja tako dobro priliježu na dovratke, ne može biti namijenjena ničem drugom.
Zbog toga oni neprestano i gledaju kroz rupu na vratima: da vide je li još uvijek pri
svijesti, ili je već podlegao.
Nije čudo da su mu misli tako zbrkane! On gubi svijest! Zato mu nedostaje daha! Zato
mu tako tuče u glavi!
Plin je ispunjao sobu − bez boje, bez mirisa.
Strah, čisti životinjski strah, strah koji goni i grabežljive zvijeri i njihove žrtve u paničan
bijeg od šumskog požara, zgrabio je sada Inokentija, i on je, zanemarivši sve svoje druge
misli i proračune, počeo rukama i nogama bubnjati po vratima, pozivajući bilo koga:
 »Otvorite, otvorite! Gušim se! Zraka!«
Tako je otkrio i drugi razlog zašto je rupa na vratima načinjena u obliku stošca − tako da
šaka, koja udara po vratima, ne može doprijeti do stakla i razbiti ga.
Surovo oko, bez treptaja, pritisnuto na usku rupicu s druge strane vrata, promatralo je
Inokentijevu ostavku sa zlobnim zadovoljstvom.
Kakav prizor: oko bez vlasnika, oko bez lica, oko koje sav izražaj sadržava samo u sebi,
oko koje promatra tvoju smrt!
Odavde nema izlaza.
Inokentij je klonuo na stolicu.
Plin ga je gušio.
 83
ČUVATI ZAUVIJEK
Premda su se prije bila zatvorila s treskom, vrata su se sada u potpunoj tišini iznenada
otvorila, bez zvuka.
Stražar otegnuta lica ušao je kroz uske vratnice. Kada je stupio u sobičak, upitao je
tihim prijetećim glasom:
»Zašto udaraš?«
Inokentiju je odlaknulo. Ako se stražar ne boji ući, znači da još uvijek nema plina.
»Zlo mi je«, rekao je, osjećajući kako već gubi samopouzdanje. »Dajte mi malo vode.«
»Zapamti jednom zauvijek: ne smiješ lupati ni zbog kakvog razloga«, upozorio ga je
stražar strogo. »Inače ćeš biti kažnjen.«
»A što ako mi je zlo? Ako moram nekoga zvati?«
»I nemoj se derati. Ako trebaš nekoga zvati«, stražar mu je objasnio s kiselom
ravnodušnošću, »čekaj dok se rupa ne otvori, a onda podigni prst.«
Izišao je natraške kroz vrata i zaključao ih.
Stroj s one strane zida stao je neko vrijeme zavijati, a onda prestao.
Vrata su se otvorila, ovoga puta bučno. Inokentij je počeo shvaćati da su stražari
uvježbani da vrata otvaraju bilo tiho, bilo s mnogo buke, već kako prilika zahtijeva.
Stražar je pružio Inokentiju lončić vode.
»Slušaj«, Inokentij je rekao uzimajući lončić. »Zlo mi je, moram malo prileći.«
»To se u boksu ne smije.«
»Gdje? U čemu?« želio je s nekim razgovarati, pa makar i s tim stražarom drvena lica.
Ali stražar je već izašao i zatvorio vrata.
»Slušaj, pozovi načelnika zatvora! Zašto sam uhapšen?« tek u tom trenutku se Inokentij
sjetio da upita.
Brava je već škljocnula.
Bio je rekao »u boksu«. Oni očigledno upotrebljavaju englesku riječ »boks« − kutija − a
to je zaista potpuno tačan opis sićušne ćelije.
Inokentij je popio ono malo vode, i odmah mu se pilo još. U lončić je moglo stati tek oko
tri decilitra. Bio je od zelenog emajla i na njemu je stajao čudan ukras: mačka koja nosi
naočale, pretvara se da čita knjigu, ali uglom oka zapravo promatra neku ptičicu, koja
smiono kraj nje skakuće.
Ovaj ukras, razumije se, nije izabran namjerno za Lubjanku. Ali kako je prikladan!
Knjiga, koju mačka drži, pisani je zakon, a sićušni i hrabri vrabac je Inokentij − i to onaj
Inokentij od jučer.
On se čak i nasmiješio, i iznenada mu je njegov vlastiti kiseli smiješak otkrio cijelu
njegovu bezdanu katastrofu. Ali njegov smiješak sadržavao je isto tako i neku čudnu radost −
radost što u sebi osjeća kucaj života.
Nikad prije ne bi bio vjerovao da bi se itko mogao nasmiješiti u toku svojih prvih pola
sata u Lubjanki.
(Ščevronok u boksu kraj njegova bio je u još gorem položaju − u tom trenutku on se ne
bi mogao nasmiješiti ni mački.)
Odmičući malo kaput na stoliću, Inokentij je postavio lončić kraj njega.
Brava je škljocnula. Vrata su se otvorila. Ušao je neki poručnik s papirom u ruci. Iza
njega se pojavilo mrzovoljno lice narednika.
 U svojoj sivoj diplomatskoj uniformi, izvezenoj zlatnim palmama, Inokentij se podigao
na noge da ih dočeka.
»Slušajte, poručniče«, rekao je prisnim glasom, »o čemu se ovdje radi? Kakav je ovo
nesporazum? Dajte mi da vidim nalog za hapšenje. Nisam ga čak ni pročitao.«
»Prezime?« poručnik je upitao bez naglaska, zureći staklenim očima u Inokentija.
»Volodin«, spremno je on odgovorio, pokazujući dobru volju da se situacija razjasni.
»Ime i ime oca?«
»Inokentij Artemijevič.«
»Godina rođenja?« poručnik je provjeravao njegove odgovore prema podacima na listu
papira.
»1919.«
»Mjesto rođenja?«
»Lenjingrad.«
I tada, upravo kad je došao trenutak da se stvari razmrse, i kad je savjetnik drugoga
stupnja očekivao objašnjenje, poručnik je izašao i vrata su se zatvorila savjetniku u lice.
Inokentij je sjeo i sklopio oči. Počeo je osjećati golemu snagu mehaničkih čeljusti
poretka.
Stroj s one strane zida počeo je zvrndati. A onda zatihnuo.
Različite stvari, koje treba obaviti, neke važne a neke beznačajne, pale su mu na pamet.
Stvari tako hitne prije jednoga sata, da su mu noge još uvijek same od sebe htjele potrčati i
povesti ga da ih obavi.
Ali u boksu nije bilo prostora ni da se zakorakne jednim punim korakom, a kamoli da se
potrči.
Poklopac na rupici za gledanje se pokrenuo. Inokentij je podigao prst. Stara žena s
nebeskoplavim epoletama, tupog i teškog lica, otvorila je vrata.
»Morao bih…«
»Ruke iza leđa! Kreći!« naredila je žena. Slušajući je, Inokentij je izašao u hodnik.
Nakon zagušljivog boksa, hodnik je bio ugodno svjež.
Nakon što je provela Inokentija malim dijelom hodnika, žena je glavom pokazala jedna
vrata.
»Ovamo.«
Inokentij je ušao. Vrata su se iza njega zaključala.
Osim rupe na podu i valovitih željeznih podloga za noge, pod i zidovi malog zahoda bili
su obloženi crvenkastim linoleumom. Voda je osvježavajuće pljuskala u rupi.
Zadovoljan što barem ovdje može izbjeći neprestanom nadgledavanju, Inokentij je
čučnuo.
Ali nešto je zastrugalo s druge strane vrata. Podigao je pogled i vidio stožastu rupu i
neumoljivo oko koje ga neprekidno promatra.
Neugodno zbunjen, Inokentij se uspravio. Nije čak ni podigao prst da najavi da je gotov,
kad su se vrata otvorila.
»Ruke iza leđa. Kreći!« žena je rekla bez imalo neprilike.
Vrativši se u boks, Inokentij je zaželio da ustanovi koliko je sati. Bez razmišljanja,
pomakao je rukav na lijevoj ruci, ali sata više nije bilo.
Uzdahnuo je i počeo proučavati mačku na lončiću. Ali prilika da se upusti u meditiranje
nije dugo trajala. Vrata su se otvorila. Nepoznati čovjek širokih ramena i krupnog liva,
odjeven u sivu kutu, koja je prekrivala njegovu vojničku košulju, upitao je:
 »Prezime?«
»Već sam rekao kako se zovem!« Inokentij je rekao uvrijeđeno.
»Kako se zoveš?« novodošlica je ponovio bez ikakvog izražaja u glasu, kao radio-
operater koji zove neku drugu postaju.
»Dobro onda − Volodin.«
»Uzmi svoje stvari. Kreći«, rekao je čovjek u sivoj kuti ravnodušno.
Inokentij je uzeo kaput i kapu sa stola i izašao. Odveli su ga u istu onu sobu gdje su mu
strgali epolete i gdje su mu oduzeli sat i bilježnice.
Njegove maramice više nije bilo na podu.
»Slušajte, uzeli su mi stvari!« potužio se Inokentij.
»Skidaj se«, rekao je stražar u sivoj kuti.
»Zašto?« upitao je Inokentij zaprepašteno.
Stražar mu je gledao ravno u oči.
»Jesi li ti Rus?« upitao je strogo.
»Jesam«, Inokentij koji je inače bio toliko dovitljiv nije sada znao što bi drugo rekao.
»Skidaj se!«
»Zašto? Zar se nerusi ne moraju skidati?« tužno se našalio.
Stražar je čekao u kamenoj šutnji.
S prezrivim ironičnim smiješkom i slegnuvši ramenima, Inokentij je sjeo na stolicu,
skinuo prvo cipele, a zatim uniformu i predao je stražaru. Premda uniformi nije pripisivao
neki ritualni značaj, Inokentij je ipak veoma respektirao zlatom izvezenu odjeću.
»Baci je na pod«, rekao je čovjek u sivoj kuti.
Inokentij je oklijevao. Stražar mu je istrgnuo uniformu iz ruke, bacio je na pod, i dodao
naglo:
»Skidaj se!«
»Što time mislite?«
»Sve!«
»Ali to nije moguće, druže! Na kraju krajeva ovdje je hladno.«
»Skinut ćemo te na silu«, upozorio ga je stražar.
Inokentij je o tome promislio. Postupili su s njim surovo već jednom prije, i jasno je da
će i opet ako treba. Drhteći od hladnoće i odvratnosti, skinuo je svoje svileno donje rublje i
poslušno ga bacio na hrpu.
»Skidaj i čarape!«
Inokentij je sada stajao bez čarapa na drvenom podu, a njegove su dlakave bijele noge
bile gole kao i cijelo njegovo pokorno tijelo.
»Otvori usta. Jače. Kaži a. Još jednom. Malo dulje: aaaaa! Sada podigni jezik.«
Nakon što je povukao unatrag Inokentijeve obraze prljavim rukama, kao da je Inokentij
kakav konj na dražbi, i pošto mu je pogledao pod očne kapke, i tako ustanovio da nije ništa
sakrio pod jezikom, u obrazima i u očima, stražar je pritisnuo Inokentiju glavu unatrag, da bi
mu pregledao nozdrve. A tada, nakon što je istražio oba uha, povlačeći ih za resice,
zapovjedio je Inokentiju da raširi prste, da ne bi nešto među njima sakrio, i da maše rukama,
da se uvjeri da nema ništa pod pazusima.
A tada je istim mehaničkim glasom, na koji se ništa nije moglo odgovoriti, naredio:
»Uzmi udo rukama. Povuci kožu unatrag. Dalje. Sada je dosta. Pomiči udo nadesno i
prema gore… a sad nalijevo i prema dolje. Dobro je. Pusti ga. Okreni se leđima. Raširi noge.
Šire. Nagni se do poda. Još raširi noge! Razmakni rukama stražnjicu. Tako je. Gotovo. A sada
čučni. Brzo! Još jednom!«
Kad je u prošlosti Inokentij razmatrao mogućnost da bude uhapšen, on je zamišljao
žestoku psihološku borbu. On bi se sav napeo iznutra, pripremajući se da održi uzvišeni
obrambeni govor u borbi za svoja uvjerenja i svoje navike. Nije nikada pomišljao da će sve
biti tako jednostavno, tako besmisleno i tako neumoljivo. Ljudi kojima je bio prepušten u
Lubjanki, podređeni, niskoga ranga, ograničene inteligencije, bili su potpuno ravnodušni
prema postojanju njega kao pojedinca i prema svim postupcima koji su ga možda ovamo
doveli. A u isto vrijeme s velikom budnošću i pažnjom obavljali su sitne pojedinosti, koje
Inokentij nije predvidio i protiv kojih se nije znao boriti. Čak i kad bi mogao, što bi takav
otpor značio, i od kakve bi koristi bio? Svaki put, i to s različita razloga, oni su zahtijevali od
njega da učini nešto što se činilo nevažnim u usporedbi s krupnom bitkom, koja mu predstoji
− i svaki put se činilo da nije vrijedno biti tvrdoglav oko nečega tako trivijalnog. Ali totalni
efekt cijelog tog postupka sastojao se u tome da se zatvorenikova volja potpuno slomi.
Obeshrabren, Inokentij je podnio sva ova poniženja sa šutnjom.
Stražar u sivoj kuti zapovjedio je Inokentiju da sjedne na stolicu kraj vrata. Činilo mu se
nezamislivim da svojim golim tijelom dodirne taj hladni predmet, ali je ipak sjeo i bio čak i
zadovoljan kad je ustanovio da ga drvena stolica gotovo i grije.
Upoznao je mnoga i različita zadovoljstva u životu, ali ovo mu je bilo potpuno novo.
Prekriživši ruke i privukavši koljena osjetio se još toplije.
Sjedio je tako, dok je stražar stajao nad gomilom odijela, tresući svaki komad odjeće,
jedan po jedan, temeljito ga opipavajući i gledajući prema svjetlu. Nije traćio mnogo
vremena na donje gaće i čarape, premda je pažljivo opipao šavove i obrube na gaćama. Bacio
ih je Inokentiju pred noge, a zatim je otkopčao čarape s elastičnih podvezica, okrenuo ih
naopako pa i njih bacio Inokentiju. Nakon što je pregledao potkošulju, bacio je i nju, pa se
Inokentij mogao polako oblačiti i malo ugrijati.
Tada je stražar izvukao veliki džepni nož, grube drvene drške, otvorio ga, i počeo raditi
na cipelama. Prezrivo istresavši dvije polovine olovke, izvukao je cipele iz galoša, i počeo ih
savijati naprijed, natrag, s izrazom duboke koncentracije, da bi otkrio ima li u njima što
tvrdo. Rastvorivši unutarnju podstavu nožem, iščupao je zaista nekakve komade čelične
trake iz svake cipele i postavio ih na jedan kraj stola. Tada je uzeo šilo i njime probušio petu
cipele.
Dok ga je Inokentij promatrao kako radi, pomislio je kako mora biti dosadno ovako,
godinu za godinom opipavati rublje drugih ljudi, razrezivati cipele, i pregledavati analne
otvore. Nije onda nimalo čudno što stražarevo lice ima takav neugodan i mračan izraz.
Ali bljesci Inokentijeve ironije uskoro su se pretvorili u melankolično čekanje i gledanje.
Stražar je počeo skidati sav zlatan vez s njegove uniforme, a isto tako i svu dugmad i metalne
kopče. Tada je izvadio i podstavu. Potrošio je veoma mnogo vremena na šavove hlača. Bio je
još marljiviji sa zimskim kaputom, jer je čuo neke šumove u dubinama podstave. Da li je tu
zašivena kakva cedulja? Popis adresa? Bočica otrova? Otvarajući podstavu, pretražio je u
njenoj utrobi dugo vremena, ne gubeći nikada svoj duboko koncentrirani, zabrinuti izraz,
kao da izvodi operaciju na ljudskom srcu.
Cijela je stvar dugo trajala, možda nešto više od pola sata. Konačno, pošto je ustanovio
da se galoše zaista sastoje samo od jednog jedinog sloja gume, i da ništa nije u njima
sakriveno − kad ih je natezao, one su se poslušno savijale na sve strane − stražar ih je bacio
Inokentiju do nogu i počeo je skupljati svoje trofeje: naramenice i podvezice. Ovi predmeti,
kao što je već rekao Inokentiju, zabranjeni su u zatvoru, kao i kravata, igla za kravatu,
dugmad za manšete, čelične trake u cipelama, komadići olovke, zlatni vez, sve oznake čina i
odlikovanja na uniformi, kao i većina dugmadi. Tek tada je Inokentij shvatio i počeo
poštovati razornu moć stražara, koji je dokraja izveo svoj posao. Zbog nekog razloga
Inokentija nisu pogodili toliko prorezi noža u njegovim cipelama, niti istrgnuta podstava,
niti podstava koja je virila iz rukava njegova kaputa, koliko to što su ga lišili naramenica i
gotovo svih dugmeta.
 »Zašto ste mi odsjekli dugmeta?« upitao je.
»Zabranjena su«, rekao je stražar.
»Kako to mislite? A kako će mi odijelo stajati?«
»Zaveži ga špagom«, odgovorio je stražar mrzovoljno, uputivši se već prema vratima.
»Kakve su to gluposti? Kakvom špagom? A gdje da špagu nađem?«
Ali vrata su se već zalupila, i brava je škljocnula.
Inokentij nije više tukao po vratima niti molio. Primijetio je da mu je na kaputu ostalo
nekoliko dugmeta. I to je nešto da se čovjek raduje.
Učio je brzo.
Pridržavajući hlače, jedva je jednom opšetao novu prostoriju, uživajući u njenoj veličini i
protežući noge, kada je ponovo začuo ključ u bravi. Ušao je novi stražar, koji je nosio prljavu
bijelu kutu. Pogledao je Inokentija kao poznati predmet, koji se oduvijek nalazi u sobi i naglo
zapovjedio:
»Skidaj se!«
Inokentij je htio odgovoriti uvrijeđeno, pa čak i zaprijetiti. Ali sve što je izašlo iz njegova
grla, stegnutog od užasa, bio je kreštavi i neuvjerljivi jecaj:
»Ali upravo sam se bio skinuo, i opet obukao! Šta mi niste mogli prije to reći?«
Očigledno da nisu, jer ga je novi stražar promatrao bezizražajnim pogledom, punim
dosade, čekajući samo da vidi koliko će se brzo provesti njegova naredba. Inokentija je
impresioniralo to što su svi ovdje imali posebnu sposobnost da šute onda kad bi svaka druga
normalna osoba nešto rekla.
I tako, upadajući u ritam bezuvjetne poslušnosti, Inokentij se skinuo, i odbacio cipele.
»Sjedaj!« rekao je stražar, pokazujući mu stolicu na kojoj je Inokentij prije sjedio.
Goli je zatvorenik pokorno sjeo, ne razmišljajući zašto. Navika slobodna čovjeka da
razmišlja o svojim postupcima prije nego ih provede u djelo, brzo je u njemu kopnila, budući
da su drugi mislili umjesto njega toliko djelotvorno. Stražar ga je grubo zgrabio za zatiljak.
Hladne škare pritisnule su mu se tvrdo o lubanju.
»Što to radite?« rekao je Inokentij, stresavši se od groze, pokušavajući nejako da
oslobodi glavu. »Tko vam je dao to pravo? Ja još uvijek nisam uhapšen!«
Zapravo je mislio reći da još uvijek nije osuđen.
Ali brijač, ne popuštajući stisak, nastavio je šišati. Eksplozija otpora koja je planula u
Inokentiju potpuno je splasnula. Gordi, mladi diplomat, tako bezbrižan i samostalan,
naviknut da se penje po stepenicama međunarodnih aviona, čovjek na kojega nisu više
ostavljali nikakav dojam sjaj i buka evropskih prijestolnica, bio je sada samo nejaki, goli,
koštunjavi muškarac, kojemu je glava ošišana dogola.
Inokentijeva kestenjasta kosa padala je tiho kao snijeg u tužnim bezvučnim pregrštima.
On je uhvatio malo kose među prstima i nježno je protrljao. Oćutio je kako voli sebe i život
koji ga napušta.
Sjetio se svog uvjerenja da će se njegova kapitulacija tumačiti kao priznavanje krivnje.
Sjetio se svoje odlučnosti da se odupre, da se usprotivi, da se svađa, da zahtijeva da vidi svog
tužioca, ali nasuprot svim odlukama razuma, njegova se volja polako razarala. On je sada
proživljavao slatku ravnodušnost čovjeka koji se polako na smrt smrzava u snijegu.
Kada mu je brijač ošišao glavu, naredio je Inokentiju da ustane i da podigne prvo jednu,
pa onda drugu ruku, dok mu ošiša pazuhe. Tada je čučnuo i istim škarama počeo šišati
Inokentijevu pubičnu dlaku. Inokentija je to iznenadilo i škakljalo. I nehotice je zadrhtao, a
brijač ga je na to prekorio.
»Mogu li se sada obući?« upitao je Inokentij, kada je stvar bila gotova.
Brijač nije ništa odgovorio, nego je izašao i zaključao vrata.
 Ovoga puta novostečena lukavost upozorila je Inokentija da ne žuri s oblačenjem.
Osjećao je neugodno bockanje. Prešavši rukom preko novoošišane glave osjetio je po prvi put
u životu neobične kratke čekinje i neravnomjerno ošišana polja na lubanji. Koliko se sjećao,
nisu ga tako kratko šišali ni kad je bio dijete.
Navukao je donje rublje. Upravo u času dok je navlačio hlače, ključanica je zazveketala.
Novi stražar je ušao, ovog puta čovjek mesnata grimizna nosa. U ruci je držao veliki karton.
»Prezime?«
»Volodin«, pokorno je odgovorio zatvorenik, premda su mu se već na vrh glave popela
beskrajna ponavljanja.
»Ime i ime oca?«
»Inokentij Artemijevič.«
»Godina rođenja?«
»1919.«
»Mjesto rođenja?«
»Lenjingrad.«
»Skidaj se.«
Razumijevajući samo kao kroz maglu što se dešava, Inokentij se opet skinuo. Dok je to
radio, njegova je potkošulja pala sa stola na prljavi pod, ali on je to promatrao bez gađenja i
nije se čak ni sagnuo da je podigne.
Stražar grimizna nosa počeo je pažljivo razgledavati Inokentija sa svih strana i zapisivao
je svoje opaske na karton. Po velikoj pažnji koju je obraćao na njegove ožiljke, znakove od
rođenja i pojedinosti na licu, Inokentij je shvatio da ovaj skuplja potpuni fizički opis za arhiv
identifikacije.
Tada je i taj stražar otišao.
Inokentij je pasivno sjedio na stolici, ne oblačeći se više.
Vrata su ponovo zastrugala. Krupna crnokosa žena u snježno bijeloj kuti ušla je unutra.
Imala je surovo nabusito lice i ponašanje školovane osobe.
Inokentij se iznenadio i brzo posegnuo za donjim rubljem da se pokrije. Ali žena ga je
pogledala prezrivim sasvim neženstvenim pogledom i ispupčivši usnu, upitala:
»Imaš li ušiju?«
»Ja sam diplomat«, rekao je Inokentij, uvrijeđen, gledajući čvrsto u njene crne armenske
oči i držeći pred sobom svoje donje gaće.
»Pa što onda? Imate li što da se žalite?«
»Zašto su me uhapsili? Dajte mi da pročitam nalog za hapšenje. Gdje je tužilac?« opet
oživjevši Inokentij je govorio veoma žurno.
»Nitko te za to ne pita«, rekla je žena, umorno se mršteći. »Imaš li SB?«
»Što?«
»Spolne bolesti. Nisi nikad imao sifilis, gonoreju, meki čankir? Lepru? Tuberkulozu?
Imaš se na što drugo požaliti?«
Otišla je ne čekajući odgovor.
Ušao je opet onaj prvi stražar, dugoga lica. Inokentij je osjetio navalu topline, kad ga je
ugledao, jer ga ovaj jedini nije mučio niti vrijeđao.
»Zašto se ne oblačiš?« upitao ga je stražar grubo. »Smjesta se obuci.«
Nije to bilo tako lako. Stražar ga je ostavio zaključanog u sobi, a Inokentij je pokušao
izmisliti kako da mu hlače ne padnu bez naramenica i bez dugmadi. Budući da nije imao
prilike da nauči iz iskustva mnogih ranijih pokoljenja zatvorenika, Inokentij je neko vrijeme
razbijao glavu, a onda je sam riješio problem, upravo onako kao što su ga riješili i milijuni
prije njega. Otkrio je od čega će načiniti pojas: zavezao je hlače vezicama za cipele. Tek je
tada primijetio da su mu otrgnuli metalne vrhove s vezica. On nije znao da se propisima
Lubjanke predviđa da zatvorenik može načiniti turpiju i od takvih vrhova pa njome propiliti
rešetke.
Još uvijek nije ustanovio kako će zakopčavati kaput.
Stražar, vidjevši kroz rupu na vratima da se zatvorenik obukao, otključao je bravu,
zapovjedio Inokentiju da stavi ruke na leđa i odveo ga u drugu sobu. Tamo ga je čekao
stražar grimizna nosa, kojega je Inokentij već poznavao.
»Skidaj cipele«, rekao je ovaj mjesto pozdrava.
To nije bilo teško, budući da na cipelama nije bilo vezica, i one su i same spadale. I
razumije se, čarape su mu bez podvezica spuznule do gležanja.
Uza zid je stajala liječnička vaga, koja je sprijeda imala okomiti bijeli stup, kojim su
mjerila visina. Grimizni nos je pritisnuo Inokentija uz stup, spustio prečkicu na stupu do
njegova tjemena i zapisao visinu.
»Sada možeš navući cipele«, rekao mu je.
A stražar duga lica upozorio je s vrata:
»Ruke iza leđa!«
Držeći ruke iza leđa, on je prešao u boks broj 8, koji je bio samo dva koraka daleko,
preko puta u hodniku.
Inokentij je opet bio zaključan u svom boksu.
S onu stranu zida stroj je još uvijek zujao i prestajao.
Pridržavajući kaput na grudima, Inokentij je umorno sjeo na stolicu. Otkad je stigao u
Lubjanku vidio je samo zasljepljujuće svjetlo, zidove koji ga pritiskuju i šutljive tamničare
bezizražajnih lica. Postupke kroz koje je prošao, jedan apsurdniji od drugoga, smatrao je
ruganjem. Nije mu bilo jasno da oni sačinjavaju logički lanac događaja: preliminarna
pretraga operativaca koji su ga uhapsili, utvrđivanje zatvorenikova identiteta, registracija
uhapšene osobe u zatvorskoj administraciji, temeljita pretraga po dolasku, preventivne
higijenske mjere, bilježenje znakova za identifikaciju i liječnički pregled. Ovi su postupci
bacali zatvorenika iz ravnoteže i lišavali ga sposobnosti da logički misli, kao i mogućnosti da
se buni. Sada je Inokentija mučila jedna jedina želja − da spava. Zaključivši da će ga neko
vrijeme pustiti na miru, i ne videći kako bi drukčije uredio stvari, on je postavio stolicu na
stol, prostro svoj fini vuneni kaput sa sivim ovratnikom od astrahana na pod, i legao je
dijagonalno preko boksa. U prva tri sata svoga boravka u Lubjanki on je stekao novo
shvaćanje života. Leđa su mu bila na podu a vrat mu je bio oštro savijen u jednom uglu.
Noge, previjene u koljenima, bile su stisnute u drugom. U prvi čas, prije nego što će mu
udovi utrnuti, osjetio je blaženo olakšanje.
Ali nije uspio pobjeći u duboki san; vrata su se već otvorila s namjernim treskom.
»Ustaj!« zapovjedila je žena.
Inokentij je jedva pomakao kapke.
»Ustaj! Ustaj!« čuo je kako ona zapjeva iznad njegove glave.
»Ali meni se spava!«
»Ustaj!« dreknula je žena, naginjući se nad njega kao Meduza u snu.
Inokentij se s teškoćom iskobeljao iz svog zgrčenog položaja i stao na noge.
»Molim vas odvedite me negdje gdje mogu leći i spavati«, rekao je slabašno.
»Zabranjeno je«, rekla je Meduza s nebeskoplavim epoletama i zalupila vratima.
Inokentij se naslonio na zid i čekao, dok ga je ona dugo vremena promatrala kroz rupu
na vratima, odlazila, opet se vraćala, pa opet odlazila.
 Opet je pao na svoj kaput, iskorištavajući njezinu odsutnost.
I još jednom je bio na rubu sna, kad su se vrata s treskom otvorila.
Nepoznati čovjek, visok i dovoljno jak da bude kakav kovač ili kamenolomac, stajao je na
vratima, odjeven u bijelu kutu.
»Prezime?« upitao je.
»Volodin.«
»Ponesi svoje stvari.«
Inokentij je pokupio kaput i kapu, i s očima bez sjaja zateturao je za stražarom. Nalazio
se u stanju potpune iscrpljenosti a nije znao da li mu noge hodaju po ravnom, penju li se ili
silaze. Jedva je imao snage da se kreće, i bio je spreman da legne tu, na pod, u hodniku.
Proveli su ga kroz nekakav uski prolaz, probijen u debelom zidu, u neki drugi hodnik,
koji je bio mnogo slabije održavan, i gdje su se otvorila vrata u predsoblje kupatila. Tu, dajući
mu komadić sapuna za pranje rublja, manji od kutije šibica, stražar mu je naredio da se
otušira.
Inokentij je sporo reagirao. Bio je naviknut na besprijekornu čistoću opločenih
kupaonica. A ovo drveno kupatilo, koje bi se možda nekom običnom čovjeku činilo prilično
čistim, njemu je izgledalo odvratno prljavim. Uspio je pronaći suho mjestašce na klupi i tu se
skinuo. S gađenjem je hodao po vlažnim drvenim rešetkama, na kojima su se vidjeli otisci
golih nogu i gumenih peta. On bi bio sretan da se uopće nije morao skidati i kupati, ali vrata
su se otvorila i kovač u bijeloj kuti naredio mu je da stane pod tuš.
Prostor za tuš nalazio se iza jednostavnih tankih vrata sa dva otvora od obična stakla −
netipično za zatvore. Iznad četiri postolja od drvenih letava, koja su, kako je Inokentij
ustanovio, bila isto tako prljava, nalazile su se četiri ruže za tuš, iz kojih je tekla prvoklasna
vruća i hladna voda, ali Inokentij to nije znao cijeniti. Četiri tuša za jednu osobu, a
Inokentija to nimalo nije veselilo. Da je znao da je u svijetu zatvorenika mnogo običnije da se
četiri zatvorenika kupaju pod jednim tušem, on bi bio mnogo zahvalniji za ovu
šesnaesterostruku prednost. On je s gađenjem odbacio odvratni smrdljivi sapun. U svih
trideset godina života nikada u rukama nije imao ovakav komad sapuna. Nije ni znao da
ovako nešto postoji. Za nekoliko trenutaka uspio se oplahnuti, uglavnom skinuvši samo
ostatke ošišane pubične dlake, koja ga je škakljala i nervirala nakon šišanja. Tako, s
osjećajem da se nije uopće oprao nego da je samo nakupio još prljavštine, vratio se svojoj
odjeći da se obuče.
Ali uzalud. Klupe u predsoblju bile su prazne: iako unakaženo, ipak veličanstveno
odijelo sada je nestalo, i samo su njegove galoše, u kojima su stajale poderane cipele, još
uvijek bile ispod klupe. Vanjska su vrata bila zaključana, a rupa za gledanje zatvorena izvana.
Inokentiju nije bilo druge nego da sjedne na klupu kao goli kip, kao Rodinov mislilac, i da
malo razmišlja o stvarima, dok se suši.
Tada su mu izdali grubo, tisuću puta isprano zatvorsko donje rublje na kojemu je
sprijeda i straga bilo crnim slovima odštampano »Unutrašnji zatvor« i četvrtastu krpu dva
puta presavijenu, koju Inokentij nije smjesta prepoznao kao ručnik. Dugmad na rublju bila
je načinjena od kartona, a uglavnom ga nije ni bilo. Rublje je imalo vrpce ali i vrpce su bile
na mnogo mjesta pokidane. Donje gaće su za Inokentija bile kratke i tijesne i žuljale su ga
između nogu. S druge strane, potkošulja je bila prevelika, i rukavi su mu visili preko prstiju.
Odbili su da mu ih zamijene, jer ih je zaprljao čim ih je obukao.
Odjeven u to nezgrapno rublje, Inokentij je dugo vremena sjedio u predsoblju. Rekli su
mu da se njegovo gornje odijelo nalazi na »pečenju«. Riječ je za Inokentija bila nova. U toku
cijeloga rata, kada je zemlja bila puna takvih aparata za »pečenje«, on slučajno nije vidio ni
jednoga. Ali besmislene rugalice ove noći bile su takve da mu se činilo savršeno razumljivim
da može postojati neka golema dijabolička tava u kojoj se odijelo »peče«.
Inokentij je pokušao trijezno razmisliti o svom stanju i odlučiti što se uopće može
učiniti, ali njegove su se misli toliko zbrkale i toliko su se bavile trivijalnim predmetima kao
što je tijesno donje rublje, ili kao što je nekakva tava u kojoj se peče kaput, ili pažljivo oko iza
rupe za promatranje, koje ga motri kad god se poklopac odmakne.
Kupka mu je razbila san, ali slabost koja ga je i prije obuzimala, sada ga je potpuno
savladala. Poželio je da legne na nešto suho i toplo i da nepokretno leži dok opet ne pribere
snagu, koja ga napušta. Ali ipak nije htio leći na vlažne i oštre daske klupe na kojoj je sjedio.
Vrata su se otvorila, ali njegova odjeća još uvijek nije stizala s »pečenja«. Rumena
djevojka široka lica u civilnoj odjeći stajala je kraj stražara kupaonice. Stidljivo pokrivajući
praznine u svom donjem rublju, Inokentij je prišao k vratima. Djevojka mu je pružila
crvenkastu potvrdu − naredivši mu da jedan primjerak potpiše − kojom se ovjerava da je
danas, 26. prosinca Unutrašnji zatvor Službe sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova
SSSR-a primio od Volodina, I. A., na čuvanje: jedan žuti metalni sat s poklopcem, jedno
naliv-pero s ukrasima od žutog metala i perom od isto takvog metala, jednu iglu za kravatu
sa crvenim kamenom, jedan par dugmeta za manšete s plavim kamenovima.
Inokentij je opet neko vrijeme čekao, dok mu je glava padala na grudi. Konačno su mu
donijeli odjeću. Kaput mu se vratio hladan i posve netaknut. Bluza, hlače i košulja bili su mu
zgužvani, izblijedjeli i još vrući.
»Niste li mogli paziti i na uniformu, kao što ste pazili na kaput?« upitao je Inokentij
uvrijeđeno.
»Kaput ima krzno. Pa valjda vidiš i sam!« kovač je odgovorio kratko.
Čak i njegova vlastita odjeća postala mu je nepoznata i odvratna nakon što je bila na
»pečenju«, i Inokentija su u toj sada stranoj i neudobnoj odjeći odveli opet u boks broj 8.
Zamolio je dvije porcije vode i pohlepno ih popio. Lončići su bili ukrašeni istom
mačkom.
Tada se pojavila druga djevojka, i kad je on potpisao jedan primjerak, dala mu je
svijetloplavu potvrdu kojom se ovjerava da je danas, 27. prosinca Unutrašnji zatvor Službe
sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., jednu svilenu
potkošulju, jedan par svilenih donjih gaća, jedne naramenice i jednu kravatu. Zar je već
dvadeset sedmi?
Stroj je i dalje zvirjao svojim zlokobnim zvukom. Opet pod ključem, Inokentij je složio
ruke na stolić, naslonio glavu i pokušao tako zaspati.
»Zabranjeno je!« rekao je novi stražar, koji je otvorio vrata.
»Što je zabranjeno?«
»Zabranjeno je naslanjati glavu.«
Inokentij je čekao, dok mu je mozak bio u beznadnoj zbrci.
Opet su mu donijeli potvrdu, ovog puta na bijelom papiru, u kojoj je stajalo da je
Unutarnji zatvor Službe sigurnosti SSSR-a primio od Volodina, I. A., 123 rublja.
Opet je netko došao, nova osoba, čovjek u tamnoplavoj kuti, koju je navukao preko
skupog smeđeg odijela.
Svaki put kad bi donijeli potvrdu pitali su ga kako se zove. Pa su i sad počeli s pitanjima
od početka: Prezime? Ime i ime oca? Godina rođenja? Mjesto rođenja?
A tada je novodošlica zapovjedio:
»A sada polako!«
»Što!« Inokentij je zbunjeno pitao.
»Polako za mnom. Ostavi stvari ovdje. Ruke iza leđa!«
U hodniku su se zapovijedi izdavale sniženim glasom, tako da zatvorenici u drugim
boksovima ne čuju.
Pucketajući jezikom istom nevidljivom psu, čovjek u smeđem odijelu odveo je Inokentija
kroz glavni izlaz u jedan drugi hodnik, pa zatim u neku veliku sobu, koja nije nalikovala na
zatvor. Zastori su bili spušteni na prozorima, a u sobi su se nalazili stolovi i tapecirani
namještaj. Smjestili su Inokentija na stolicu na sredinu sobe. Bio je uvjeren da će ga sada
početi ispitivati.
Ali umjesto toga iza nekog paravana dokotrljali su fotografsku kameru od smeđeg
uglačanog drveta i usmjerili sjajne reflektore na Inokentija. Fotografirali su ga jednom
sprijeda i jednom iz profila.
Čovjek u plavoj kuti koji je doveo Inokentija, uzeo mu je po redu svaki prst desne ruke,
uvaljao ga u ljepljivu crnu tintu, koja je bila premazana preko nekakva cilindra, zacrnivši mu
tako vrhove svih prstiju. Tada, držeći čvrsto Inokentijeve prste, pritiskao ih je na list papira,
brzo ih podižući. Pet crnih otisaka s bijelim mrežicama ostalo je na papiru.
Isto je tako postupio i s lijevom rukom. Iznad otisaka prstiju stajalo je: »Volodin,
Inokentij Artemijevič, 1919. Lenjingrad«, a iznad toga debelim crnim slovima:
Čuvati zauvijek.
Pročitavši te dvije riječi, Inokentij je zadrhtao. Bilo je u njima nešto mistično, nešto
nadljudsko i natprirodno.
Dopustili su mu da očisti prste u slivniku, sapunom, četkom i hladnom vodom. Bilo je
teško skinuti ljepljivu tintu, jer se hladna voda od nje samo odbijala. Inokentij je oribao
vrhove prstiju nasapunanom četkom, ne pitajući se kakva je to logika, da se čovjek mora
kupati prije nego mu uzimaju otiske prstiju.
Njegov sve poslušniji i izmučeni mozak bio je opčinjen tim zlokobnim, kozmičkim
riječima:
Čuvati zauvijek.
 84
DRUGI DAH
Inokentij nikad u životu nije proveo toliko dugačku noć. Nije ni oka sklopio i kroz glavu
mu je prohujalo više misli, nego što bi mu inače palo na pamet u mjesec dana običnoga
života. Imao je dovoljno vremena da razmišlja, dok su mu kidali zlatan vez diplomatske
uniforme, dok je polugol sjedio nakon tuširanja, i u mnogim boksovima u koje su ga zatvarali
cijele noći.
Ponovo ga je zgromila istinitost riječi »čuvati zauvijek«.
Zaista, mogli oni dokazati ili ne, da je baš on telefonirao − a sada je barem sasvim jasno,
da su prisluškivali razgovor − čim su ga uhapsili znači da ga više neće pustiti. Poznavao je
Staljinovu šapu − taj ne dopušta nikome da se vrati u život. Bit će sretan, ako ga osude samo
na robiju; u situaciji u kojoj se nalazi moglo bi se lako desiti da ga pošalju u jedan od
preuređenih samostana, gdje bi mu zauvijek zabranili da danju sjedne ili da godinama
progovori jednu jedinu riječ. Nitko neće ništa znati o njemu, a on neće znati ništa o svijetu,
pa makar i cijeli kontinenti promijenili zastave, makar se i ljudi spustili na mjesec. A osim
toga, te nijeme zatvorenike mogu lako i poubijati negdje u samicama. Dešavalo se i to.
Ali, boji li se on zaista smrti?
Isprva je Inokentij s radošću dočekivao svaki sitan događaj, svako otvaranje vrata, sve
što je prekidalo samoću i njegov neobični novi život u stupici. Ali sada je poželio da dobro
razmisli i da pronađe put do nekog važnog sada još nejasnog zaključka. Gotovo se poveselio,
kad su ga odveli u njegov prijašnji boks i ostavili ga tamo dugo vrijeme nasamo, premda su
ga stalno promatrali kroz rupu na vratima.
Iznenada, kao da mu se neka mrena podigla s mozga, i sve što je čitao i mislio u toku
svog radnog vremena stajalo je sada pred njim u potpunoj jasnoći:
»Vjera u besmrtnost rađa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi… Mudar čovjek znade da je
njegov život dovoljan da u njemu upotpuni cijeli krug mogućih zadovoljstava…«
Ali radi li se tu zaista o zadovoljstvima? Imao je novaca, dobro se odijevao, bio je
poštovan, imao je žena, vina, putovanja, ali u ovom trenutku on bi bacio sve te užitke u
zaborav za jedan trunak pravde i istine… i ništa više.
I koliko je drugih, nalik njemu, nepoznatih po licu i imenu, također zatvoreno u
obzidanim kutijicama ove zgrade? Čovjeka može dovesti do bjesnila pomisao da umire, a da s
njima ne izmjenjuje misli i dušu!
Vrlo je lako izmišljati nekakvu filozofiju pod lisnatim krošnjama stabala u učmalim
razdobljima mira i reda, kada se ništa ne dešava.
Sada, kada nema ni olovke ni bilježnice, sve što je isplivalo iz sjena njegova sjećanja
činilo mu se mnogo dragocjenijim. Jasno se sjetio:
»Čovjek se ne smije bojati fizičke patnje. Dugotrajna patnja nikada nije važna; patnja,
koja je važna, uvijek je kratka.«
Kao sada, na primjer: sjediti bez sna, bez zraka, i dan na dan za redom u boksu, gdje
čovjek ne može ispružiti noge, kakva je to patnja − dugotrajna ili kratka? Je li važna ili nije?
Što je onda deset godina u samici, kad čovjek ne čuje ni jedne jedine riječi.
U sobi za fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju Inokentij je primijetio da je već prošlo
jedan ujutro. Sada je moglo biti oko dva. Besmislena misao svrdlala mu je u glavi, istiskujući
druge ozbiljnije misli: njegov sat je pohranjen u administraciji, i nastavit će da kuca, dokle
god se pero ne odvije dokraja i ne stane. Nitko ga više nikad neće naviti; i sve dok njegov
vlasnik ne umre i njegovo vlasništvo ne bude konfiscirano, sat će i dalje pokazivati vrijeme −
sat i minute − kad su mu kazaljke stale. Koje će vrijeme biti na satu?
I čeka li ga Dotty još uvijek da pođu na operetu? Je li telefonirala u ministarstvo?
Vjerojatno nije; oni su svakako sami došli da pretraže stan. Stan je veoma velik. Morat će
dovesti pet ljudi da ga isprevrću. Što će te budale naći?
Dotty će tražiti rastavu i ponovo se udati.
Karijera njegovog tasta će propasti − ovo će biti mrlja na njegovu rovašu. I on će biti prvi
koji će sve izbrbljati i denuncirati Inokentija.
Svi koji su poznavali savjetnika Volodina lojalno će ga izbrisati iz pamćenja.
Šutljivi Leviatan će ga smrviti i nitko na cijeloj zemlji neće doznati što se s njime
dogodilo.
A on je tako želio poživjeti, da vidi kako će biti na svijetu! Na kraju krajeva, sve će se na
zemlji stopiti u jednu cjelinu. Plemenska neprijateljstva će prestati. Nestat će državne
granice, nestat će vojske. Sazvat će se svjetski parlament. Izabrat će predsjednika planeta.
On će skinuti kapu pred čovječanstvom i reći…
»Ponesi svoje stvari!«
»Što?«
»Ponesi stvari!«
»Kakve stvari?«
»One tvoje krpe, zna se.«
Inokentij je ustao, držeći kaput i kapu koji su mu sada bili posebno dragocjeni, jer se
nisu upropastili na »pečenju«. Na vratima se, provukavši se kraj stalnoga stražara, pojavio
crnoputi, drski stariji narednik s nebeskoplavim epoletama. Inokentij se pitao gdje samo
pronalaze ovakve tipove. I kakve im samo zadatke daju.
Uspoređujući odgovore s listom papira, narednik je upitao:
»Prezime?«
»Volodin.«
»Ime i ime oca?«
»Koliko ćete me puta još to pitati?«
»Ime i ime oca?«
»Inokentij Artemijevič.«
»Godina rođenja?«
»1919.«
»Mjesto rođenja?«
»Lenjingrad.«
»Ponesi stvari. Marš!«
I on je pošao naprijed, pucketajući jezikom.
Ovog puta izašli su u dvorište, a zatim niz nekoliko stepenica u tamu onog drugog,
natkrivenog dvorišta. U mozgu mu je sinula pomisao: vode li ga na strijeljanje? Pričalo se da
se smaknuća uvijek vrše noću u podrumima.
Ali u tom teškom trenutku Inokentij se sjetio da se upita: zašto bi mu davali potvrde o
pohranjenom vlasništvu, ako ga namjeravaju strijeljati? Ne, strijeljati ga neće.
Inokentij je još uvijek vjerovao u razumnu, inteligentnu koordinaciju svih krakova
čudovišta.
Neprestano pucketajući jezikom, crnoputi narednik odveo ga je u drugu zgradu, i kroz
tamnu vežu doveo ga do lifta. Neka žena s naramkom tek izglačanog žuto-sivog rublja stajala
je sa strane i promatrala kako Inokentija uvode u dizalo. I premda mlada pralja nije bila
lijepa, premda je njen društveni položaj nizak, i premda je Inokentija promatrala istim onim
neprozirnim kamenim i ravnodušnim pogledom, kao i druge mehaničke lutke u Lubjanki,
ipak je Inokentij u njenoj nazočnosti osjetio zbunjenost, kao i onda kad su mu druge
djevojke donosile ružičaste, plave i bijele reverse. Pralja ga je vidjela u tako jadnom i
slomljenom stanju, da ga je jamačno morala promatrati s ponižavajućom sućuti.
Ali i ta je misao iščezla isto tako brzo kao što se d pojavila. Kao da je to uostalom važno?
»Čuvati zauvijek.«
Stariji narednik zatvorio je vrata dizala i pritisnuo dugme na kojem nije pisao nikakav
broj.
U času kad je motor dizala proradio Inokentij je prepoznao zvuk tajnog stroja za koji je
mislio da melje kosti zatvorenika iza zidova boksa.
Tužno se nasmiješio: ova ugodna pogreška podigla mu je raspoloženje.
Dizalo je stalo. Crnoputi narednik izveo je Inokentija na odmorište stepeništa, a zatim
ravno u široki hodnik. Ovdje je primijetio mnoge stražare s nebeskoplavim epoletama i
bijelim širitima. Jedan od njih zaključao je Inokentija u boks bez broja. Bio je to prostraniji
boks, možda desetak kvadratnih metara, slabo osvijetljen, i činilo se da nije baš veoma čist.
Cementni pod je bio izrovan, a u jednom zidu nalazila se ugrađena uska drvena klupa,
dovoljno duga da na njoj sjede tri čovjeka odjednom. U boksu je bilo prohladno, i zbog
hladnoće izgledalo je još odbojnije. I tu se nalazila rupa za promatranje, ali njen se poklopac
nije toliko često pomicao.
Izvana su se čuli prigušeni zvukovi cokula, koje stružu po podu. Očigledno su stražari
neprestano dolazili i odlazili. U unutarnjem zatvoru odvijao se živahan noćni život.
Inokentij je isprva mislio da će ga držati u vrućem, uskom, sjajno osvijetljenom boksu
broj 8, i mučilo ga je što tamo nema mjesta da ispruži noge, što ga oči bole od svjetla, i što
nema zraka za disanje. Sada je shvatio svoju pogrešku i uvidio da će živjeti u ovom
prostranom, negostoljubivom boksu bez broja. Zgrozio se kad je pomislio da će mu se noge
smrznuti na cementnom podu, da će ga stalno struganje i udaranje cipela smetati, i da će ga
deprimirati pomanjkanje svjetla. Osjetio je neodoljivu želju da ima prozor! Samo veoma mali
prozor, kao uznički prozorčić na opernim kulisama; ali nije bilo čak ni toga.
Čovjek može čuti bezbrojne priče i pročitati bezbrojne memoare o zatvoru, ali nikad ne
može zaista zamisliti kako izgleda: hodnici, stubišta, bezbrojna vrata, stražari koji dolaze i
odlaze, narednici, posluga. Veliki zatvor Lubjanka, koji sav vrvi od noćnog života, a ipak ne
možeš vidjeti nigdje ni jednog drugog zatvorenika. Bilo je nemoguće vidjeti nekoga kao što si
sam, nemoguće je bilo čuti kakvu neslužbenu riječ, a izgovorilo se čak i veoma malo
službenih. Činilo se kao da je cijelo to golemo poduzeće budno cijele noći samo radi njega, da
bi se bavilo samo njim i njegovim zločinom.
Namjerni razorni efekt prvih sati u zatvoru jest da izoliraju novog zatvorenika od
njegovih drugova tako da on ne nađe nikoga tko bi ga malo ohrabrio, i da osjeća da se težina
cijelog zamršenog, aparata spustila samo na njegova leđa.
Inokentijeve misli krenule su nesretnim pravcem. Telefonski poziv, koji ga je samo dan
ranije ispunjao ponosom, kao plemenita gesta, sada mu se činio postupkom brzopletim i
besmislenim, nalik samoubojstvu.
Sad je imao dovoljno prostora da šeta gore-dolje, ali bio je iscrpljen, izmoren
postupcima, pod kojima je proveo noć, i nije imao snage za šetnju. Nakon nekoliko koraka
sjeo je na klupu i nemoćno objesio ruke niz tijelo.
Koliko je velikih planova zakopano u ovim zidovima, zatvoreno u boksovima, i zauvijek
će ostati nepoznato potomstvu?
Ta prokleta, dva puta prokleta preosjetljivost. Danas ili sutra Inokentij je mogao
odletjeti u Pariz, gdje bi brzo zaboravio na tog jadnika, koga je htio spasiti… kojega, unatoč
svojim naporima, na kraju i nije uspio spasiti.
Dok je zamišljao putovanje u Pariz, a naročito prvih nekoliko dana u tom gradu, dah mu
je zastao od vrtoglave daljine i neostvarljivosti slobode. Htjelo mu se da grebe zid, da bi dao
oduška svojoj nemoći.
 Ali otvaranje vrata spasilo ga je da na taj način ne prekrši zatvorske propise. Ponovo su
provjeravali njegov identitet, a Inokentij im je odgovarao kao iz duboka sna. Opet su mu
zapovjedili da izađe »sa svojim stvarima«. Budući da se prilično ohladio u boksu, sada je
kapu nosio na glavi, a kaput prebacio preko ramena. Izašao je tako iz boksa, ne shvativši da
bi mu to omogućilo da pod kaputom nosi par napunjenih pištolja ili kakav bodež. Zapovjedili
su mu da ruke uvuče u rukave, i tek onda da gole ruke stavi iza leđa.
Opet uz pratnju pucketanja jezika, odveli su ga do stubišta blizu dizala. Bilo bi
zanimljivo zapamtiti koliko je zaokreta napravio, koliko stepenica prešao, a tada u dokolici
po sjećanju nacrtati plan zatvora. Ali njegove percepcije svijeta toliko su se promijenile, da se
kretao okolo potpuno tupo, i do svijesti mu uopće nije dopiralo koliko dugo silaze tim
stepenicama. Tada im je iznenada iz nekog drugog hodnika na put stupio novi, visoki stražar
isto tako energično pucketajući jezikom, kao i onaj koji vodi Inokentija. Inokentijev stražar
otvorio je iznenada vrata zelene daščane stražarnice, koja je ispunjavala ionako tijesno
odmorište stubišta, gurnuo ga unutra i naslonio se na vrata, da se ne bi slučajno otvorila.
Unutra je bilo jedva toliko mjesta da se može stajati, a odozgo je dopiralo samo mutno svjetlo
iz hodnika; stražara nije imala stropa.
Prirodna ljudska reakcija bila bi da čovjek glasno protestira, ali Inokentij, koji se već
navikao na nerazumljiva iskušenja i šutljive postupke u Lubjanki, mirno se pokorio: radio je
ono što zatvor od njega zahtijeva.
Ali konačno je shvatio zašto stražari u Lubjanki pucketaju jezicima! Na taj način
upozoravaju druge stražare da sprovode zatvorenika. Stražari ne smiju nikako dopustiti da
se zatvorenici sastanu, da ne bi jedan drugoga ohrabrivali ma i samim pogledima.
Proveli su prvo jednog, a zatim drugog zatvorenika, pa tek tada izveli Inokentija iz
daščare i uputili se dalje.
Tu, na posljednjim metrima puta u podzemlje, Inokentij je primijetio kako su stepenice
istrošene. Nikada nešto slično nije vidio u životu. Ovalne šupljine bile su izdubljene gotovo
do pola svake stepenice, od strana prema sredini.
Stresao se od groze. U trideset godina koliko je nogu moralo proći ovuda da bi se kamen
ovako izglodao! I od svake dvojice, koji su ovuda prolazili, jedan je bio stražar, a drugi
zatvorenik.
Na odmorištu su se nalazila zaključana vrata s malim, rešetkama optočenim prozorom,
koji je bio čvrsto zatvoren. Ovdje je Inokentij opet doživio nešto novo: morao je stati licem k
zidu. Ipak, krajičkom oka uspio je vidjeti kako je njegov stražar pritisnuo električno zvonce, i
tek tada se rešetkasti prozor oprezno otvorio i zatvorio. Iznenada, s glasnim zveketom ključa,
vrata su se otvorila. Netko, Inokentiju nevidljiv, izašao je i upitao:
»Prezime?«
Instinktivno, Inokentij se okrenuo da pogleda osobu koja mu se obratila i začas je
ugledao lice koje nije bilo ni muško ni žensko, podbulo, obješeno, s velikom crvenom
brazgotinom od neke opekotine, a malo niže vidio je poručničke zlatne epolete.
Poručnik je povikao:
»Ne okreći se!«
I nastavio je istim onim monotonim pitanjima, na koja je Inokentij odgovarao,
obraćajući se bijeloj žbuci pred svojim očima.
Kad je utvrdio da je zatvorenik dao isti opis kao što je onaj na kartonu arhiva, i da se još
uvijek sjeća godine i mjesta svoga rođenja, podbuhli je poručnik pozvonio na vrata, koja je
prije toga pažljivo zaključao. Opet se kračun na rešetkastom prozoru oprezno povukao, i
netko je provirio kroz otvor. Prozor se opet zatvorio, ključ je opet zazveketao, i vrata su se
otvorila.
»Naprijed!« rekao je podbuhli poručnik opečena lica.
Ušli su i vrata su glasno za njima tresnula.
 Inokentij je imao tek toliko vremena da vidi kako mu se pratioci dijele: jedan ispred
njega, jedan nadesno, jedan nalijevo − i da promotri tamni hodnik s mnogim vratima,
stolom, i portirskim ormarićem i još nekoliko stražara kraj ulaza, kada mu je u tišini
poručnik zapovjedio tiho ali jasno:
»Licem k zidu! Ne miči se!«
Bio je to glup položaj: zuriti u crtu gdje se spaja maslinasta uljena boja i bijela žbuka i
osjećati nekoliko pari neprijateljskih očiju, koje su ti se uprle u potiljak.
Očigledno su provjeravali njegov karton. Tada je poručnik gotovo šapatom izdao
zapovijed koja se razgovjetno čula u dubokoj tišini:
»U treći boks.«
Inokentijev se stražar odmaknuo od stola i pazeći da mu ključevi ne zvone, pošao je
nadesno niz hodnik pokriven krpenom trakom.
»Ruke iza leđa! Kreći!« rekao je veoma tiho.
Malo dalje hodnik je zaokretao. Slijedila su zatim još dva zaokreta. Duž jedne strane
hodnika pružao se isti neutralni maslinasto obojeni zid, a duž druge redalo se nekoliko vrata
s ulaštenim ovalnim pločicama s brojevima: 47, 48, 49.
Ispod brojeva nalazili su se poklopci rupica za gledanje. Osjetivši toplinu od blizine
novih prijatelja, Inokentij je poželio da podigne jedan od poklopaca i da na trenutak pritisne
oko uz rupu, da pogleda u samotnički život u ćeliji. Ali stražar ga je brzo vukao naprijed, a
osim toga, Inokentija je već zarazila zatvorska pasivnost − premda, čega se zapravo izgubljen
čovjek još uvijek ima bojati?
Na nesreću za ljude, a na sreću za njihove vladare, ljudsko je biće tako sačinjeno da dok
god živi u njemu ima uvijek nešto više nego što mu se može oduzeti. Čak i čovjek kojega
doživotno zatvaraju, koji je lišen kretanja, neba, obitelji, imutka, može, na primjer, biti
premješten u vlažnu samicu po kazni, može ga se lišiti tople hrane, može ga se batinati, i on
će te male dodatne kazne osjećati jednako bolno, kao i svoj raniji pad s visina slobode i obilja.
Da bi izbjegao te konačne muke, zatvorenik poslušno slijedi ponižavajući i mrski zatvorski
režim, koji postepeno ubija u njemu ljudsko biće.
Iza posljednjeg zaokreta, vrata su se redala veoma nablizu i ulaštene pločice s brojevima
glasile su: 1, 2, 3.
Stražar je otvorio vrata trećeg boksa širokim pokretom, kao domaćin koji želi
dobrodošlicu, što je na ovom mjestu bilo prilično komično. Inokentij je primijetio humor te
kretnje i pažljivije pogledao stražara. Bio je to niski, plećati momak, glatke crne kose i kosih
uskih očiju nalik na posjekotine. Izgledao je prilično zloćudno, ni njegove se oči a ni njegove
usne nisu smiješile, ali nakon tuceta ravnodušnih lica namještenika Lubjanke, koje je
Inokentij upoznao te noći, zlobno lice ovog posljednjeg dojmilo ga se kao razmjerno prijazno.
Kad su ga zaključali u boks, Inokentij se ogledao oko sebe. Nakon jedne noći, već se
smatrao stručnjakom za boksove, budući da je imao prilike da ih nekoliko usporedi. Ovaj
novi bio je veličanstven: nešto više od metar širok, nešto više od dva dugačak, s podom od
parketa, a gotovo sav prostor zauzimala je dugačka i ne previše uska drvena klupa, ugrađena
u zid. Kraj vrata je stajao mali šesterokutni drveni stolić, koji čak nije bio ni uzidan. Boks je
bio dakako potpuno zatvoren i bez prozora, vidio se samo mali rešetkom pokriveni dovod
zraka na stropu. Strop je bio veoma visok − cijela tri metra. Zidovi su bili bijelo ožbukani i
blještali su pod svjetlom žarulje od dvjesta svijeća, koja je visila u željeznom kavezu iznad
vrata. Snažno svjetlo grijalo je boks, ali je bilo i bolno za oči.
Znanost, kako biti zatvorenik, uči se brzo i jednom zauvijek. Ovoga puta Inokentij nije
uopće gajio lažnu nadu da će dugo ostati u udobnom novom boksu. Kada je vidio dugu golu
klupu, učenik, koji je sa svakim satom bio sve manje učenik, znao je da je njegov prvi
problem kako da se malo naspava. Kao kakvo mladunče šumske zvijeri, koje je ostalo bez
majke i koje uči kako da se samo održi na životu, Inokentij se smjesta dao na posao, da od
svog kaputa napravi prostirku, savijajući ovratnik od astrahana i rukave tako da sačinjavaju
uzglavlje. Smjesta se pružio na klupu. Činila mu se veoma udobnom. Sklopio je oči i spremio
se na spavanje.
Ali san mu nije dolazio na oči. Prije, kad nije imao prilike da spava, uspio je dva puta
zadrijemati. Prošao je kroz sve faze iscrpljenosti. Ali ovdje, gdje je mogao spavati, ostajao je
potpuno budan. Neprekidno uzbuđenje držalo mu je oči otvorene, i nikako nije htjelo
popustiti. Boreći se da bi izbjegao žaljenja i nagađanja Inokentij je pokušao da pravilno diše i
da broji do… Zaista je strašno kad čovjek ne može spavati, a cijelo mu je tijelo toplo i može
ispružiti noge koliko hoće i stražar zbog nekog razloga ne otvara vrata s treskom.
Ležao je tako pola sata i konačno se tkivo njegovih misli stalo rasplinjavati i neka strašna
težina spopala mu je tijelo.
Ali tada se Inokentiju učinilo da je upravo nemoguće zaspati dok gori ovo luđačko
svjetlo. Ne samo da je rasvjetljavalo narandžastim sjajem mrak iza njegovih spuštenih
kapaka, nego se činilo da mu s neizdrživom snagom pritiskuje i same očne jabučice. Ovaj
pritisak svjetla, koji Inokentij nikada prije nije iskusio, tjerao ga je u ludilo. Prevrćući se s
boka na bok, uzalud pokušavajući da nađe položaj u kojem će izbjeći težak pritisak svjetlosti,
Inokentij je konačno u očaju odustao, sjeo i spustio noge na pod.
Poklopac na rupi za gledanje često se pomicao. Kada je čuo, kako poklopac struže, brzo
je podigao prst.
Vrata su se otvorila bez šuma. Kosooki stražar pogledao je Inokentija bez riječi.
»Molim vas! Zagasite svjetlo!« rekao je Inokentij.
»Zabranjeno je«, rekao je stražar neumoljivo.
»Pa onda stavite manju žarulju. Što će vam tako jaka žarulja za ovako mali… boks?«
»Ne govori tako glasno«, rekao je stražar tiho. I zaista, iza njegovih leđa veliki hodnik i
cijeli zatvor bili su tihi poput groba. »Žarulja je onakva kakva mora biti.«
Ali ipak u njegovom bezizražajnom licu vidjelo se nešto živo. Kad je iscrpio tu temu i
shvatio da će se vrata zatvoriti, Inokentij je upitao:
»Dajte mi malo vode.«
Kosooki stražar je kimnuo glavom i tiho zaključao vrata. Nečujno se odmaknuo od boksa
po traci od jute. Kad se vratio, ključ jedva da je zveknuo, a on je poput duha stajao na
vratima s lončićem vode u rukama. Kao i onaj na prvom katu, lončić je imao sliku mačke, ali
ova nije nosila naočale, nije imala knjige i u njenoj blizini nije bilo ptice.
Inokentij je s užitkom ispio vodu. Između gutljaja gledao je stražara, koji nije odmah
otišao, nego je samo donekle pritvorio vrata, onoliko koliko su mu ramena dozvoljavala i
protiv svih propisa namignuo mu i tiho ga upitao:
»Tko si bio prije?«
Kakav čudan osjećaj kad te prvi puta u toku cijele noći oslovi ljudsko biće! Zaprepašten
živahnim tonom pitanja, iako ga je stražar tek kradomice promrmljao, i opčinjen
nemilosrdnim »bio« i »prije«, Inokentij je povjerljivo, kao kakav zavjerenik, rekao stražaru
šapatom:
»Diplomat. Državni savjetnik.«
Stražar je sućutno kimnuo glavom, i rekao:
»A ja sam bio mornar na Baltiku.« Tada je dodao sporije: »Zašto si ovdje?«
»Ne znam ni sam«, rekao je Inokentij, iznenada oprezan. »Ništa posebno.«
Stražar je opet sućutno kimnuo.
»Tako svi isprva kažu«, izjavio je. I sa zbunjenim izrazom na licu doda: »Hoćeš li…
pišati?«
»Ne sada«, rekao je Inokentij, slijep kao i svaki novajlija, ne znajući da je ta ponuda
najveća usluga u stražarevoj moći i jedna od najvećih privilegija na zemlji, nedohvatljiva
zatvorenicima, osim kada to propisi određuju.
 Nakon ovako plodne konverzacije, vrata su se zatvorila i Inokentij se opet ispružio po
klupi, boreći se protiv pritiska svjetla na nezaštićene kapke. Pokušao je pokriti oči rukom, ali
mu je ruka utrnula. Mogao je možda staviti rupčić i njime pokriti oči, ali gdje mu je sada
rupčić? Ah, zašto ga nije podigao s poda? Kakva je budala bio još sinoć!
Male stvari − rupčić, prazna kutija šibica, komadić grubog konca, bakelitno dugme − to
je zatvorenikovo najveće blago. Uvijek dođe trenutak kada se nešto od toga pokaže
nenadoknadivim i spasonosnim.
Iznenada su se vrata otvorila. Kosooki stražar ugurao je u Inokentijev naručaj madrac s
crvenim prugama. Kakvo čudo! Ne samo da Lubjanka ne priječi zatvorenicima da spavaju:
ona se brine za njihovu udobnost. U madrac su bili zamotam mali jastuk od perja, jastučnica
i plahta − obje s odštampanim slovima UNUTARNJI ZATVOR − i siva deka.
Pravi blagoslov! Sada će spavati! Njegovi prvi dojmovi u zatvoru bili su previše crni.
Predosjećajući užitak on je po prvi put u svom životu uvukao jastuk u jastučnicu vlastitim
rukama, i prostro plahtu. Madrac je djelomično visio preko ruba klupe. On se skinuo, legao,
pokrio oči rukavom bluze, pa ga sada svjetlo nije uopće smetalo. Počeo je tonuti u dubok,
dubok san.
Ali vrata su se otvorila s treskom i stražar je rekao:
»Vadi ruke ispod ćebeta.«
»Što vam to treba?« povikao je Inokentij, na rubu suza. »Zašto ste me probudili? Pa
jedva sam zaspao.«
»Ruke van«, ponovio je stražar hladno. »Ruke se moraju vidjeti.«
Inokentij je poslušao, ali više nije bilo tako jednostavno zaspati s rukama povrh ćebeta.
Bilo je to dijaboličko pravilo. Prirodan je, duboko ukorijenjen, iako ne uvijek zamijećen,
običaj čovjeka da ruke skriva dok spava, da ih pritiskuje uz tijelo.
Inokentij se prevrtao i bacakao dugo vremena, privikavajući se novom poniženju. Ali na
kraju krajeva san je počeo i to pobjeđivati. Slatka opojna maglica polako mu je obuzimala
svijest.
Iznenada je doprla do njega buka iz hodnika: dolazila je sve bliže i bliže. Udarali su po
vratima. Stalno su ponavljali iste nerazgovjetne riječi. I evo − sada su kod susjednih vrata. A
tada su se otvorila i Inokentijeva vrata.
»Buđenje!« neumoljivo je najavio mornar s Baltika.
»Što vam je? Zašto?« zaurlao je Inokentij. »Cijele noći nisam spavao.«
»Takav je propis! U šest sati buđenje!« rekao je mornar i pošao dalje.
U tom trenutku Inokentij je osjetio potrebu za snom s naročitom snagom. Ponovo je
legao na postelju i čvrsto zaspao gotovo smjesta.
Ali isto tako brzo, kosooki stražar otvorio je vrata s treskom i ponovio:
»Buđenje! Buđenje! Savijaj madrac.«
Inokentij se podbočio na lakat i kroz maglu pogledao svoga mučitelja, koji mu se prije
jednog sata činio pristojnim ljudskim bićem.
»Ali ja nisam spavao, zar ne razumiješ?«
»Ne znam ja ništa o tome.«
»Ali ako sada savijem madrac i ustanem, što ću raditi?«
»Ništa. Sjediti.«
»Ali zašto?«
»Zato što je šest sati, rekao sam ti.«
»Onda ću spavati stojeći.«
»Ne po danu. Ja ću te probuditi.«
 Inokentij je uhvatio glavu rukama, ljuljajući se naprijed, natrag. Tračak sućuti kao da se
pojavio na licu kosookog stražara.
»Hoćeš li se umiti?«
»Pa… da, hoću«, rekao je Inokentij, promijenivši mišljenje. I posegnuo je za svojim
odijelom.
»Ruke iza leđa! Marš.«
Praonica je bila odmah iza ugla. Kada je izgubio svaku nadu da će moći spavati u satima
koji dolaze, Inokentij je skinuo košulju i počeo se do pasa prati hladnom vodom. Prolijevao je
obilno vodu po cementnom podu goleme hladne praonice. Vrata su bila zatvorena, stražar ga
nije smetao.
Možda je zaista ljudsko biće, ali zašto ga je onda tako zlobno zaboravio obavijestiti da je
buđenje u šest?
Hladna je voda sprala s njega otrov umora. U hodniku se pokušao raspitati za doručak.
Stražar mu je zabranio da govori, ali kad su došli u boks rekao mu je:
»Nema doručka.«
»Što time misliš? Što će onda biti?«
»U osam sati dobit ćeš sljedovanje, pa šećer i čaj.«
»Što je sljedovanje?«
»Samo kruh.«
»A kad će biti doručak?«
»Doručka nema. Prvo dolazi ručak.«
»I ja moram neprestano sjediti?«
»Dosta je razgovora.«
Već je gotovo sasvim zatvorio vrata, kad je Inokentij podigao prst.
»Što je sad, što još hoćeš?« upitao je baltički mornar opet otvarajući vrata.
»Odsjekla su mi dugmeta i rasporili mi podstavu bluze. Tko će mi to sašiti?«
»Koliko dugmeta?«
Prebrojali su dugmeta kojih nema.
Vrata su se zatvorila, ali uskoro su se opet otvorila. Čuvar mu je dao iglu, nekoliko
komadićaka konca, i nekoliko koštanih, bakelitnih i drvenih dugmeta različite veličine.
»Što će mi to? To nisu ona koja su mi odsjekli.«
»Uzmi ih! Nema više čak ni takvih!« dreknuo je stražar.
I po prvi put u životu Inokentij je stao šivati. Isprva nije znao da treba navlažiti vršak
konca, da bi ga se moglo provući kroz ušicu igle, niti kako treba napraviti čvor, kad završi.
Budući da nije mogao upotrijebiti iskustvo nakupljeno kroz tisuću godina, on je ponovo sam
za sebe izmislio šivanje. Mnogo se puta ubo u prst, i njegove osjetljive jagodice počele su ga
boljeti. Trebalo mu je dugo vremena da zašije podstavu bluze, i da izravna futer kaputa.
Mnoga je dugmeta sašio na kriva mjesta, tako da mu se uniforma, kad ju je zakopčao, na sve
strane zatezala.
Ali ovaj spori usredotočeni posao ne samo da je Inokentiju skraćivao vrijeme, nego ga je
i potpuno smirio. Njegovi su se osjećaji sredili, i on više nije trpio od straha i očaja. Već je
jasno shvaćao da čak ni ovaj legendarni ponor užasa, zatvor Velika Lubjanka nije toliko
strašan, i da ovdje isto mogu živjeti ljudi od krvi i mesa. Ah, kako bi ih volio upoznati!
Evo čovjeka koji nije spavao cijele noći, koji nije jeo, čiji je život smrvljen u prašinu u
roku od desetak sati, a uspio je iznenada da dođe do onog drugog daha kakav dobiva atletičar
kad prođe krizu i zahvaljujući kojem njegovo napregnuto tijelo može nastaviti trku bez
umora.
Novi stražar mu je oduzeo iglu.
Tada su mu donijeli komad od oko pola kilograma vlažnog crnog kruha − s dodatnom
klinastom kriškom, da bi se dopunila težina propisane porcije − i dvije okrhnute kockice
tvrdog šećera.
Nasuli su mu vrući čaj u lončić sa slikom mačke i obećali da će mu kasnije dati još.
Sve je to značilo da je osam sati, 27. prosinca.
Inokentij je bacio cjelodnevnu porciju šećera u šalicu i počeo ga miješati prstom. Ali
voda je bila tako vruća da mu prst nije mogao izdržati. Tada je miješao čaj vrteći lončićem,
ispio i podigao ruku da zamoli još. Jelo mu se nije nimalo.
Stresavši se od užitka, Inokentij je popio drugi lončić, bez šećera, uživajući u samoj
aromi čaja.
Njegove su se misli razbistrile do jasnoće kakvu nikada prije u životu nije doživio.
Stao je koračati uskim prolazom između klupe i zida, u očekivanju posljednje bitke. Tri
kratka koraka naprijed, tri kratka koraka natrag.
Još jedna od epikurovih misli − koju bi se vrlo teško moglo jučer na slobodi bilo shvatiti,
bilo pobijati − pojavila mu se u mozgu:
»Unutarnji osjećaj zadovoljstva i nezadovoljstva najveće je mjerilo dobra i zla.«
To znači, prema Epikuru, da je ono što se čovjeku sviđa dobro, a ono što mu se ne sviđa
zlo.
Filozofija divljaka.
Staljin uživa u ubijanju − znači li to da je ubijanje za njega vrlina? I budući da činjenica
što je čovjek zatvoren zbog toga što je pokušavao nekoga spasiti nije na kraju krajeva dovela
ni do kakva zadovoljstva, znači li to da je zla?
Ne! Dobro i zlo su sada za Inokentija bili opipljivi i određeni, i vidljivo su se razlikovali
jedno od drugog, po ovim svijetlosivim vratima, po ovim maslinastim zidovima, po ovoj prvoj
zatvorskoj noći.
S ovih visina borbe i patnje, do kojih se Inokentij uzdigao, mudrost staroga filozofa
činila mu se kao blebetanje malog djeteta.
Vrata su tresnula.
»Prezime?« iznenada je upitao novi stražar azijatska lica.
»Volodin.«
»Na ispitivanje! Ruke iza leđa!«
Inokentij je stavio ruke iza sebe, i držeći glavu visoko, kao ptica kada pije vođu, izašao je
iz boksa.
 85
JUTRO KAZNE ZA MUŠKETIRE
I u šaraški je bilo vrijeme doručku i jutarnjem čaju.
Ovaj dan, u kojem rani jutarnji sati nisu predskazivali ništa osobito, bio je isprva
neobičan samo po tome što je stariji poručnik Šusterman maltretirao sve oko sebe; upravo
kad je trebalo da preda dužnost u svojoj smjeni pokušao je spriječiti zatvorenike da spavaju i
nakon buđenja. Vani je bilo neugodno. Nakon jučerašnje jugovine, noću je stegao jaki mraz i
staza je bila pokrivena ledom. Mnogi zekovi su izašli, kližući se obišli jedan krug i vratili se u
zatvor. U sobama su neki zekovi sjedili na donjim ležajevima. Drugi su sjedili na gornjim,
mašući obješenim nogama, ili sjedeći po turski podvijenih nogu. Nisu se nimalo žurili da
ustanu; češali su se po prsima, zijevali i počeli ranije nego obično mrzovoljno zavitlavati
jedan drugoga i praviti mračne viceve na račun svoje nevoljne sudbine. Prepričavali su snove
− omiljela zabava zatvorenika.
Ali dok je među tim snima bilo onih uobičajenih, o tome kako čovjek prelazi preko
uskoga mosta iznad mutne rijeke ili kako navlači visoke čizme, ni jedan od snova nije
predskazao transport iz logora.
Toga je jutra Sologdin izašao kao obično da pili drva. U toku noći držao je prozor
djelimično otvoren, i prije nego što je otišao do gomile drva, otvorio ga je širom.
Rubin, koji je imao ležaj uz isti prozor, nije rekao ni riječi Sologdinu. Kasno je bio legao i
opet je patio od nesanice. Osjetio je hladan propuh od prozora, ali nije prosvjedovao protiv te
neprijateljske geste. Umjesto toga obukao je svoj podstavljeni kaput i krznenu kapu sa
spuštenim naušnjacima, i odjenuvši se tako, pokrio je glavu ćebetom i ležao zgrčen, ne
ustajući za doručak, ne obraćajući pažnje na Šustermanove prijekore i na opću buku u sobi,
očajnički pokušavajući da produži propisane sate sna.
Potapov, koji se spustio s gornjeg ležaja i pošao u šetnju, našao se prvi na doručku. Već
je popio čaj, napravio krevet u obliku potpuno pravilnog paralelograma i sjeo na nj čitajući
novine. Ali u dubini duše žudio je da pođe na posao. Danas je trebalo ispitati jedan zanimljivi
dio aparature, koji je sam sastavio.
Za doručak je bila kaša od prosa i s tog razloga mnogi zekovi nisu htjeli doručkovati.
Gerasimovič je ipak sjedio u blagovaonici dugo vrijeme, pažljivo i sporo stavljajući male
žličice prosene kaše u usta. Iz suprotnog ugla poluprazne blagovaonice Neržin mu je
kimnuo, sjedajući sam za stol i jedući bez apetita.
Završivši doručak, Neržin se popeo na vlasliti ležaj da tu provede posljednjih petnaest
minuta slobodnog vremena. Ležao je i gledao u luk stropa.
Soba je šumjela od razgovora o Ruskinoj sudbini. On se prošle noći nije vratio i zekovi su
znali da je uhapšen i zatvoren u mali mračni kavez u upravnoj zgradi.
Nisu govorili otvoreno, nisu ga glasno nazivali dvostrukim uhodom, ali to se
razumijevalo. S obzirom na to da se njegova kazna nije mogla povećati, i da mu se ne može
dati još jedan rok povrh onoga koji ima, oni su raspravljali neće li se njegovih dvadeset pet
godina popravnog radnog logora pretvoriti u dvadeset pet godina samice. Specijalni zatvori,
koji se sastoje isključivo od samica, gradili su se te godine, i osuda na samotnu robiju sve više
je i više dolazila u modu. Dakako, Šikin neće podići optužbu protiv Ruske zbog toga što je
dvostruki špijun. Ali ono što je čovjek skrivio i ono zbog čega ga stavljaju pod sud ne mora
nužno biti isto. Uhodu, na primjer, mogu optužiti zbog toga što ima crnu kosu i odrediti mu
kaznu kakva već sljeduje crnokose ljude.
Neržin nije znao razmjere Ruskine prisnosti s Klarom i tako nije bio siguran smije li s
njome razgovarati i malo je ohrabriti.
I ikako bi mu to moglo poći za rukom?
Usred općeg smijeha, Rubin je odbacio ćebe i sjeo na postelju u krznenoj kapi i
podstavljenom kaputu. On je uvijek veoma dobroćudno primao smijeh, koji je namijenjen
njemu osobno. Skidajući kapu, ali zadržavajući kaput i ne ustajući da se obuče − što je sada
bilo posve besmisleno, kada je već prošlo vrijeme određeno za šetnju, pranje i doručak − on
je zamolio da mu netko natoči čašu čaja. Sjedeći tako, slijepljene i raščupane brade, gurao je
u usta bijeli kruh i maslac i zalijevao ih vrućom tekućinom, a da toga uopće nije bio svjestan.
Prije nego je uspio rastrljati san s očiju, već se udubio u nekakav roman Uptona Sinclaira
koji je držao slobodnom rukom, dok je u drugoj držao čašu. Bio je u najmračnijem mogućem
raspoloženju.
U šaraški su se odvijali jutarnji obilasci. Mladi poručnik je ušao. On je prebrojavao
zatvorenike, a Šusterman je čitao dnevnu zapovijed. Ušavši u polukružnu sobu, Šusterman je
objavio:
»Pažnja! Zatvorenici se ovime obavještavaju da nakon večere nikome neće biti
dopušteno da ide u kuhinju po vruću vodu. Stoga nemojte opterećivati dežurnog molbama u
tom smislu!«
»Čija je to zapovijed?« vrisnuo je Prjančikov, skočivši iz spilje dvostrukog ležaja.
»Šefova«, odgovorio je Šusterman važno.
»Kad je izdana?«
»Jučer.«
Prjančikov je stegnuo šake i zatresao svoje mršave ruke iznad glave kao da doziva
upomoć i samo nebo.
»To nije moguće!« prosvjedovao je bijesno. »U subotu navečer sam ministar Abakumov
obećao mi je da će noću biti kipuće vode za čaj. To nije čak ni logično! Na koncu konca mi
radimo do ponoći.«
Odgovorio mu je val smijeha.
»Onda nemoj raditi do ponoći, budalo jedna«, zagrmio je Dvojetjosov.
»Ne možemo držati noćnog kuhara«, objasnio je Šusterman trijezno.
Zatim je Šusterman uzeo otipkani popis od mlađeg poručnika.
»Pažnja!« najavio je prijetećim glasom. Svi su smjesta zašutjeli. »Niže navedeni neće se
jutros javiti na rad nego će se pripremiti za transport. Iz ove sobe: Horobrov, Mihajlov,
Neržin, Semuškin! Skupite sve predmete državnog porijekla da ih vratite intendanturi.«
Dva su oficira na to izašla.
Četiri imena, koja su navedena, sada su poput vira bili okruženi svim ljudima u sobi.
Zekovi su ostavili čaj, ostavili nedojedene sendviče, i sabrali se na okup. Četvorica
između njih dvadeset petorice bila je neobično velika žetva žrtava. Svi su govorili u jedan
glas; glasovi ohrabrenja miješali su se s glasovima potištenosti i s glasovima koji su bučno
davali oduška bijesu. Neki su stajali na gornjim ležajevima i razmahivali rukama, drugi su se
hvatali za glavu, treći su se svađali, busajući se u grudi. Neki su vadili jastuke iz jastučnica.
Cijela se soba pretvorila u takav pakao jada, pokornosti, gnjeva, izazova, pritužbi, proračuna,
da je Rubin ustao sa svog ležaja onakav kakav jest, u podstavljenom kaputu i donjim gaćama
i zaurlao iznad bučne zbrke tentorskim glasom:
»Povijesni dan u šaraški! Jutro kazne za mušketire!«
I razmahnuo je rukama iznad glava sviju prisutnih.
Njegova predstava nije nikako značila da se on raduje transportu zatvorenika. On bi se
isto tako razmetljivo našalio da se radilo o njegovom vlastitom odlasku. Ali ništa nije bilo
tako sveto, a da bi se on mogao suzdržati od svog vlastitog tipa komentara.
Transport je prekretnica u zatvorenikovu životu, isto tako sudbonosna kao što je rana za
vojnika. Rana može biti laka ili teška, može se zaliječiti ili ispasti kobna: konačno odredište
transporta može biti blizu ili daleko, može biti boljitak ili smrt.
Kad čovjek čita što Dostojevski kaže o užasima života u zatvorima za teške robijaše,
iznenadi se kako su mirno ti zatvorenici odslužili svoj rok. Po deset godina ne bi doživjeli ni
jedan jedini transport.
Zek živi na jednom mjestu, navikne se na svoje drugove, na rad, na pretpostavljene. Bez
obzira na to koliko mu može biti strana želja za sabiranjem i posjedovanjem stvari,
neizbježno je da ipak štošta nakupi: on ima kartonski kovčeg koji su mu poslali iz slobode, ili
drveni koji je sam načinio u logoru; ima okvir s fotografijom svoje žene ili kćeri; ima papuče
načinjene od starih krpa, koje nosi kad se šeta kroz baraku i skriva ih od svakodnevnih
pretresa; možda je tu i tamo došao do rezervnog para pamučnih hlača ili slučajem nije vratio
neke stare cipele; uspio je da sve to sakrije, da zagura u kakvu rupu, od jedne provjere
inventara do druge. Ima čak vlastitu iglu, i vlastita dugmeta koja je sam čvrsto prišio. Možda
ima čak i jedno ili dva rezervna dugmeta. Nešto je malo duhana u njegovoj duhankesi.
Ako je kicoš ima nešto praška za zube i povremeno zube pere. Sabire svežanj pisama
svoje obitelji, dokopa se nekako vlastite knjige: trgujući njome uspijeva pročitati sve knjige u
zatvoru.
Ali transport pogađa krhku građu njegova života poput groma − uvijek bez upozorenja,
uvijek ga uhvati na spavanju objava, koja se odgađa do posljednjeg mogućeg trenutka. On
žurno trga obiteljska pisma i baca komadiće papira u zahod. Ako je određeno da se transport
odvija crvenim stočnim vagonima, stražari konvoja odsijeku mu sva dugmeta i bace njegov
duhan i prašak za zube u vjetar, zato što bi ih on mogao upotrijebiti da zaslijepi stražara, kad
bi putom pokušao pobjeći. Ako se upotrebljavaju starinski putnički vagoni, stražar će mu
bijesno zgnječiti kovčeg, koji se ne može smjestiti u uski prostor za prtljag, i time će ujedno
slomiti i okvir slike. U svakom slučaju oduzet će mu knjigu koja je zabranjena u transportu,
iglu koja se može upotrijebiti da se raspile rešetke ili da se zakolje stražar, papuče od krpe
bacit će mu kao smeće, i oduzet će mu rezervni par hlača.
Tako očišćen od grijeha vlasništva, od svake naklonosti prema sređenom životu, ili
čežnje za buržujskim udobnostima, koje je pravedno osudio i sam Čehov, oslobođen isto tako
prijatelja i prošlosti, zek stavlja ruke iza leđa i u redu četvorice svojih drugova (korak lijevo
ili desno i stražari će pucati bez upozorenja), okružen psima i stražarima, on odlazi k
željezničkom vagonu.
Svi ste ga vi vidjeli u tom trenutku na željezničkoj postaji, ali u vašoj kukavičkoj
pokornosti okrenuli ste oči, okrenuli mu leđa. Da niste postupili tako, dežurni bi vas časnik
mogao osumnjičiti i pritvoriti.
Zek ulazi u vagon, koji se zatim zakapča iza poštanskog vagona, Čvrsto zagrađen
rešetkama s obje strane, nedostupan na peronima postaja svima koji bi mogli pokušati da
pogledaju unutra, vagon se kreće po redovitom željezničkom voznom redu, zakračunat,
zagušljiv, noseći svoj gusto stisnuti teret, zajedno sa stotinama uspomena, nada i strahova.
Gdje ih odvode? To im nitko ne kaže. Što zeka čeka na njegovom odredištu? Rudnik
bakra? Sječa drva i pilana? Ili neka daleka zemljoradnička operacija, gdje je bar povremeno
moguće ispeći malo krumpira ili gdje se čovjek može barem do sita najesti stočne repe? Hoće
li zek dobiti skorbut ili distrofiju već prvih mjeseci na nekoj cestogradnji? Ili će imati sreće
da mu pomogne neki poznanik ili da se dokopa posla kao pomoćnik u bolnici, kao poslužnik
u barakama ili čak kao desna ruka kakvog intendanta? Hoće li mu dozvoliti, tamo gdje ga
odvode, da se dopisuje? Ili će njegova obitelj ostati bez pisama u toku dugih i dugih godina, i
povjerovati da je mrtav?
Možda neće ni stići na odredište. U stočnom vagonu može umrijeti bilo od dizenterije,
bilo od gladi, jer će zekove transportirati šest dana bez kruha. Ili će ga stražar premlatiti, jer
je netko pokušao pobjeći. Ili će, možda, na kraju putovanja u negrijanim vagonima, iz njih
izbaciti samo smrznute lešine zekova poput cjepanica.
Crveni transporti trebaju katkad po mjesec dana da stignu do srca Sibira.
Spomeni se, o gospode, onih koji nisu stigli!
Premda će vlasti u šaraški postupati blago s njima kad budu odlazili, i dopustiti im čak
da zadrže i vlastite britve, dok ne dođu do prvog zatvora, ova pitanja opterećivala su poput
vječnog mraka srca ovih dvadeset zekova kojima su rekli da se pripreme za transport toga
utorka ujutro.
Za njih je poluslobodni bezbrižni život u šaraški završio.
 86
ZBOGOM, ŠARAŠKO!
Iako je Neržin bio zaokupljen neposrednim brigama, koje je izazvao njegov odlazak, u
njemu se rodilo uvjerenje, koje je svakog trenutka postajalo sve intenzivnije, da on mora, kao
za oproštaj, napraviti majoru Šikinu zaista neugodnu scenu. I tako kada je zvono zazvonilo,
pozivajući na posao, unatoč zapovijedi da ostane u spavaonici, on je kao i ostali zekovi koji
nisu na popisu za transport izjurio kroz vrata šaraške. Poletio je na treći kat i pokucao na
Šikinova vrata. Rekli su mu da uđe.
Šikin je sjedio mrk i mračan za svojim stolom. Od jučer je nešto u njemu prepuklo.
Jednom nogom stajao je iznad ponora, a znao je dobro kako je to kad čovjek ostane bez tla
pod nogama.
Njegova mržnja prema dječaku nije mogla naći izravnog i brzog oduška. Najviše što je
Šikin mogao učiniti − i najmanje opasno za njega samog − bilo je da Doronina propusti malo
kroz šake u samici, da mu zacrni malo dosje, a zatim da ga pošalje natrag u Vorkutu. Tamo
će s dosjeom, koji će Šikin poslati s njim kad ga malo obradi, svakako dospjeti u specijalnu
kažnjeničku brigadu i uskoro će otegnuti papke. Posljedice će biti iste, kao da su mu sudili i
osudili ga na strijeljanje.
Sad, kad je započela jutarnja kolotečina, on je odgađao da pozove Doronina na
ispitivanje, jer je očekivao prosvjede i poteškoće od ljudi koji su određeni za transport.
I imao je pravo. Ušao je Neržin.
Major Šikin nikada nije mogao podnositi ovog mršavog neprijaznog zeka s ukočenim
ponašanjem i sitničavim poznavanjem zakona. Šikin je nagovarao Jakonova već odavno da
pošalje Neržina u transport, i on je sada primijetio Neržinov neprijateljski izraz sa zlobnim
zadovoljstvom, pretpostavljajući da je ovaj došao da zahtijeva razlog zbog kojega ga se šalje iz
šaraške.
Neržin je posjedovao prirodan dar da oblikuje pritužbu u nekoliko izražajnih riječi i da
je gorljivo izrekne u onom kratkom djeliću sekunde koliko je otvoren prozorčić za davanje
hrane na vratima ćelije, ili da je ispiše na mekom toaletnom papiru, kojim zatvor opskrbljuje
zatvorenike da bi na njemu mogli pisati deklaracije. Nakon pet godina zatvora, on je uspio
izgraditi posebno odlučan način govora s pretpostavljenima − među zekovima takav se način
nazivao »kulturni bezobrazluk«. Njegove su riječi bile pristojne, ali mu je ton bio povišen i
ironičan − ton kakvim stariji razgovaraju s mlađima. Ali nije bilo načina da se tome nađe bilo
kakav prigovor.
»Građanine majore«, rekao je još s vrata, »došao sam da dobijem knjigu koja mi je
nezakonito oduzeta. Imam razloga da smatram da je šest tjedana dovoljno dugo, kad se uzme
u obzir stanje komunikacija u Moskvi, da se sazna da knjiga nije zabranjena od cenzure.«
»Knjiga?« uskliknuo je Šikin, jer se u prvi čas nije mogao sjatiti da kaže išta pametnije.
»Kakva knjiga?«
»Isto sam tako uvjeren«, nastavio je Neržin, »da vi znate o kakvoj knjizi govorim. Radi
se o sabranim djelima Sergeja Jesenjina u džepnom izdanju ’Male biblioteke pjesnika’.«
»Jesenjin?« uskliknuo je major Šikin, odgurnuvši stolice, kao da se tek sada sjetio tog
sramotnog imena, i da ga je to zgrozilo. Njegova siva kratko ošišana lubanja izražavala je
negodovanje i odvratnost. »Kako se usuđujete pitati za Jesenjina?«
»A zašto ne? Objavljen je ovdje, u Sovjetskom Savezu.«
»To nije nikakav razlog.«
»Osim toga, objavljen je 1940. Drugim riječima, ne u zabranjenom razdoblju između
1917. i 1938.«
Šikin se namrštio.
»Gdje ste čuli za takvo razdoblje?«
 Neržin je odgovorio sažeto kao da je odgovor naučio napamet:
»Jedan od logorskih cenzora mi je to vrlo ljubazno objasnio. Prilikom pretprazničke
pretrage, oduzeli su mi Daljev rječnik, na osnovu toga što je objavljen 1935. i prema tome
mora se podvrći najpažljivijem provjeravanju. Ali kada sam cenzoru pokazao da je moj
primjerak tačna kopija izdanja iz 1881. on mi je spremno vratio knjigu i objasnio mi da nema
nikakvih prigovora predrevolucionarnim izdanjima, jer ’neprijatelji naroda nisu u to vrijeme
još djelovali’. Na nesreću po vas, ovaj Jesenjin je objavljen 1940.«
Šikin je zadržao dostojanstvenu šutnju. A tada je tvrdoglavo rekao:
»Vrlo dobro. Ali jeste li vi pročitali knjigu? Jeste li je cijelu pročitali? Možete li to izjaviti
napismeno?«
»Po paragrafu 95. Krivičnog zakonika SSSR-a vi nemate nikakvih prava da u danom
slučaju zahtijevate moj potpis. Ja to mogu izjaviti usmeno: imam nesretni običaj da čitam
knjige koje su moje vlasništvo, i obratno, da čuvam knjige koje čitam.«
Šikin je prijeteći raskrilio ruke.
»Tim gore po vas.«
Namjeravao je da ovdje načini značajnu stanku, ali Neržin je brzo uskočio.
»I tako da sumiram, ponavljam svoj zahtjev: u skladu s tačkom sedmom Odsjeka B
zatvorskih pravila, molim vas da mi vratite knjigu, koja mi je nezakonito oduzeta.«
Trepćući pod ovom bujicom riječi, Šikin je ustao. Dok je sjedio za stolom, njegova velika
glava stvarala je dojam da je krupan, ali kad bi ustao činilo se kao da se skuplja, jer su mu
ruke i noge bile veoma kratke. Žareći se od bijesa, približio se ormaru, otključao ga i izvukao
lijepi mali svezak Jesenjina sa žutim lišćem topole na ovitku.
U knjizi je označio nekoliko mjesta. Izvalio se udobno kao i prije u naslonjač, ne nudeći
Neržina da sjedne, i počeo je sporo razgledavati mjesta koja je obilježio. Neržin je mirno sjeo,
oslonivši ruke o koljena. Promatrao je Šikina nepomičnim, upornim pogledom.
»Evo ovdje, slušaj ovo«, rekao je major s uzdahom i počeo je čitati bez osjećaja, gnječeći
glazbu poezije kao kakvo tijesto:
»O, dlanovi mrtvi, dlanovi tuđi,
Među vama će pjesme moje umrijeti!
Samo će vlati vaši tugovati
Za gospodarom starim.
O kakvom on to gospodaru govori? O čijim dlanovima?«
Zatvorenik je pogledao debele bijele ruke policajca.
»U klasnom smislu Jesenjin je bio čovjek ograničen, i mnogo stvari nije uopće razumio«,
rekao je Neržin sućutno, napućivši usne. »Kao Puškin i kao Gogolj…«
U Neržinovom glasu čulo se nešto novo, što je natjeralo Šikina da ga pogleda sa
strahom. U nazočnosti zekova, koji ga se ne boje, Šikin je sam osjećao potajni strah:
uobičajeni strah dobro odjevenih ljudi, kojima sve ide kao po loju, kad se susretnu s ljudima,
koji su loše odjeveni i kojima ide od zla nagore. U takvom trenutku njegova vlast nije bila
dovoljno adekvatna obrana. Za svaki slučaj, ustao je i napola otvorio vrata.
»A što kažete na ovo?« upitao je, vrativši se naslonjaču i čitajući:
»Bijelu sam rulu i krastaču crnu
vjenčati htio na zemlji…
Eto. Na što on ovdje cilja?«
Neznatni trzaj zatresao je zatvorenikov zategnuti vrat.
»Veoma jednostavno«, odgovorio je. »Ne može se pomiriti bijela ruža istine s crnom
krastačom zločina.«
 Poput crne krastače kratkoruki, debeloglavi, tamnoputi policajac sjedio je s njime licem
u lice.
»Uostalom, građanine majore«, Neržinove su riječi i dalje brzo tekle, »ja nemam
vremena da sada s vama zalazim u književne interpretacije. Stražar me čeka. Prije šest
tjedana rekli ste da ćete zatražiti od cenzure, od Glavlita, mišljenje. Jeste li to učinili?«
Šikinova su se ramena trgnula i on je s treskom sklopio knjigu.
»Ne moram ja vama polagati račune! Neću vam vratiti knjigu. Uostalom, neće vam
dopustiti da je ponesete sa sobom.«
Neržin se bijesno podigao, ne skidajući očiju s Jesenjina. Sjećao se kako su ga nježne
ruke njegove žene jednom držale i kako je u njemu napisala:
Sve sto si izgubio, vratit će ti se! Neka tako bude!
Bez i najmanjeg napora riječi su mu potekle s usnica:
»Građanine majore! Nadam se da niste zaboravili kako sam dvije godine zahtijevao od
ministarstva državne sigurnosti poljske zlote, koje su mi nezakonito oduzeli. Iako su svotu
dvadeset puta provjeravali do posljednje kopjejke, na kraju sam je ipak dobio preko
Vrhovnog sovjeta. Nadam se da niste zaboravili moj zahtjev da se pet grama prosijanog
brašna, koje zakon propisuje, stvarno i dijeli zatvorenicima. Meni su se smijali, ali ja sam to
ostvario! A ima i drugih slučajeva. Upozoravam vas: neću vam dati tu knjigu. Umirat ću u
Kolimi − ali makar i s onu stranu groba, ja ću vam je oteti! Ispunit ću poštanske sandučiće
svih centralnih komiteta i ministarskih savjeta pritužbama protiv vas. Vratite mi je radije
milom.«
I zaista, major službe sigurnosti popustio je pred tim osuđenim bespomoćnim zekom,
kojega šalju u polaganu smrt. On se zapravo raspitao kod Glavlita i obavijestili su ga, na
njegovo iznenađenje, da knjiga nije službeno zabranjena. Službeno! Njegovo profinjeno čulo
njuha govorilo je Šikinu da je to svakako propust i da se knjiga bez svake sumnje mora
zabraniti. Ali je ipak ispadalo da se mora zaštititi od optužbi ovog neumornog stvaratelja
neprilika.
»U redu«, složio se major. »Vratit ću vam je. Ali nećemo vam dopustiti da je ponesete sa
sobom.«
Neržin je pobjedonosno izašao na stube, držeći dragocjenu knjigu u sjajnim žutim
koricama. Bio je to simbol uspjeha u trenutku kad se sve drugo rušilo.
Na stubištu je sreo grupu zatvorenika koji su raspravljali o posljednjim događajima.
Siromaha je bio među njima, držeći govor tihim glasom, da njegove riječi ne bi doprle do
uprave:
»Što to rade? Ovakve ljude šalju u transport! Zašto? A što je s Ruskom Doroninom? Koja
ga je ptica otkucala?«
Držeći čvrsto svezak Jesenjina, Neržin je odjurio do Akustičkog odjela. Pitao se kako će
uništiti svoje bilješke o povijesti prije nego stražar dođe po njega. Zatvorenici određeni za
transport nisu se baš smjeli ovako šetati po šaraški.
Ovu posljednju kratku slobodu Neržin je mogao zahvaliti jedino velikom broju zekova
koje su slali na transport, a isto tako možda i blagosti mlađeg poručnika s njegovim vječitim
zanernarivanjem službe.
Otvorio je vrata akustičkog laboratorija. Vidio je da su vrata čeličnog kabineta otvorena,
a između njih stajala je Simočka, opet jednom odjevena u neuglednu prugastu haljinu, sa
sivim šalom prebačenim preko pleća.
Od jučerašnjeg okrutnog razgovora, među njima nije bilo ni riječi, ni pogleda.
Ona je više osjetila nego što je vidjela, kako je Neržin ušao, i zbunila se. Stala je kao
ukopana, kao da odlučuje što da uzme iz kabineta.
Nije oklijevao, niti razmišljao; prišao je čeličnim vratima kabineta i rekao šapatom:
 »Serafima Vitaljevna! Nakon jučerašnjeg dana zaista je bezobzirno što se obraćam vama.
Ali djelo, kojemu sam posvetio mnogo godina, bit će sada uništeno. Da ga spalim? Ili ćete ga
vi uzeti?«
Znala je već za njegov odlazak i nije se trgnula kad ga je spomenuo. Ali odgovarajući na
njegovo pitanje podigla je svoje tužne neispavane oči i rekla:
»Dajte ga meni.«
Netko je dolazio, i Neržin je žurno pristupio svom stolu. Tu se susreo s majorom
Roitmanom.
Roitman je bio sav nesretan. Sa zbunjenim smiješkom rekao je:
»Glebe Vikentiču! Kakva je to nesreća! Nisu me upozorili… Nisam imao pojma… A sada
je prekasno da se stvar uredi.«
Neržin je podigao pogled i promatrao s hladnom samilošću ovu osobu za koju je
donedavno vjerovao da je iskrena.
»Ma nemojte, Adame Venjaminoviču! Na kraju krajeva nije ovo moj prvi dan ovdje.
Takve se stvari ne rade, a da se ne konzultira šef laboratorija.«
Počeo je čistiti ladice svoga stola.
Na Roitmanovom licu vidjela se neugoda:
»Ali, vjerujte mi, Glebe Vikentiču, mene nitko nije pitao, ništa mi nisu rekli…«
Rekao je to glasno u nazočnosti cijelog osoblja. Izabrao je radije da izgubi obraz pred
svima ostalima, nego da ostane lupež u očima čovjeka koji odlazi.
Kaplje znoja pojavile su mu se na čelu. Tupo je promatrao Neržina kako čisti stol.
Zaista, nitko nije pitao njegov savjet − to je bio još jedan udarac, koji je primio od
inženjerskog pukovnika.
»Da li da svoje materijale o artikulaciji predam Serafimi Vitaljevni?« ravnodušno je
upitao Neržin.
Rastreseni Roitman nije odgovorio, nego je polako izašao iz sobe.
»Uzmite moje radne materijale, Serafima Vitaljevna«, rekao je Neržin i počeo prenositi
na njen stol svoje mape, skupljene papire, grafikone i kartone.
Svoje tri bilježnice spremio je u jednu od mapa. Ali nekakav unutrašnji glas savjetovao
ga je da to ne čini.
Neržin je na brzinu promotrio Simočkino dugo neprozirno lice. Iznenada mu je palo na
pamet: da li je to klopka? Ženska osveta? Dužnost poručnika MGB-a?
Čak ako su joj ruke sada tople i pružene, hoće li njena djevičanska vjernost trajati dugo?
Glava maslačka traje do prvoga vjetra; djevica traje do prvoga čovjeka. Ona će reći svome
mužu: »Evo ovdje imam nešto, dragi, što su mi ostavili na čuvanje.«
Premjestio je bilježnice u džep i dao mape Simočki.
Izgorjela je velika knjižnica u Aleksandriji. U samostanima nisu predavali ljetopise
neprijatelju, već ih spaljivali. I čađa lubjanskih dimnjaka − čađa od izgorena papira, od sve
više izgorena papira, pada na zekove, koji izlaze na šetnju po uskoj terasi zatvorskoga krova.
Možda je više velikih misli spaljeno nego objavljeno.
Ako mu uspije ostati na životu on će vjerojatno sve to ponovo napisati po sjećanju.
Neržin je zgrabio kutiju šibica, a zatim istrčao i zaključao se u zahod.
Deset minuta kasnije se vratio, blijed i ravnodušan.
U tom času Prjančikov se vratio u laboratorij.
»Kako se to može dogoditi?« pitao je on. »Pa mi čak ni ne bjesnimo! Potpuno smo
otupjeli! Transportirati zatvorenike! Prtljaga se može transportirati, ali tko ima pravo da
transportira ljude?«
Valentuljina goruća propovijed našla je odjeka u srcima zekova. Uznemireni
transportom svi su laboratorijski zekovi prestali s radom. Svaki transport je značio trenutak
opomene, trenutak koji znači »svi ćemo mi na to doći«. Transport zatvorenika prisiljavao je
svakoga zeka, čak i one koje nije izravno pogađao, da razmisli o nesigurnosti svoje sudbine i
o činjenici da je cijeloga života prepušten na milost i nemilost GULAG-a. Čak i zek, koji
nikada nije prekršio propise, mogao je biti siguran da će ga poslati iz šaraške barem dvije
godine prije nego završi njegova kazna, tako da kad izađe na slobodu sve što on zna bude
zastarjelo ili zaboravljeno. Između sviju njih, samo oni zatvorenici koji su osuđeni na
dvadeset pet godina nisu vidjeli kraja roku svoje kazne i stoga ih je operativni sektor najviše
volio u šaraški.
Mlitavo su zekovi okružili Neržina. Neki su sjedili po stolovima umjesto na stolicama, da
bi pokazali ozbiljnost trenutka. Bili su zamišljeni i sjetni.
Kao što se na pogrebima ljudi prisjećaju svega dobroga što je pokojnik učinio, tako su se
oni i sada prisjećali, u prilog Neržinu, kako je podizao glas u obranu njihovih prava i kako se
zalagao za njihove interese. Ponovili su slavnu priču o prosijanom brašnu, kada je on obasuo
zatvorsku administraciju i ministarstvo unutrašnjih poslova pritužbama, zato što on sam
osobno ne dobiva propisanu količinu prosijanog brašna u obrocima. Prema zatvorskim
propisima, kolektivne tužbe i tužbe na račun drugih bile su zabranjene. Iako je ideja, koja je
stajala iza toga, bila da se zatvorenik mora preodgajati u socijalističkom pravcu, u stvari bilo
mu je zabranjeno da se zalaže za zajedničku stvar. U tom razdoblju zekovi u šaraški nisu jeli
do sita i borba za propisanu količinu brašna izazivala je življe zanimanje nego međunarodni
događaji. Fantastična epopeja završila je Neržinovom pobjedom. Pomoćnik zatvorskog
intendanta − nazivali su ga tada »kapetanom zaduženim za donje gaće« − bio je otpušten s
posla. Od prosijana brašna koje je svaki čovjek u šaraški dnevno dobivao, kuhali su se dva
puta tjedno posebni valjušci. Zekovi su se isto tako sjećali Neržinove borbe da se produži
vrijeme za nedjeljnu šetnju. Ta je borba međutim završila porazom: kad bi se zatvorenicima
dopustilo da se slobodno šetaju nedjeljom, tko bi radio!
Sam Neržin je jedva slušao te hvalospjeve. Za njega je došao trenutak djelovanja, i u
njemu se budila energija. Sada, kad se dogodilo najgore što se može, svako je poboljšanje
ovisilo o njemu samom. Predavši materijale o artikulaciji Simočki, predavši sav tajni
materijal Roitmanovom pomoćniku, spalivši i poderavši svoje osobne papire, i naslagavši
nekoliko gomila knjiga i časopisa, koji pripadaju knjižnici, iskopao je sada svoj posljednji
imutak iz ladica i raspoklanjao ga prijateljima. Oni su već odlučili tko će dobiti njegovu žutu
stolicu za ljuljanje, tko će dobiti njemački pisaći stol, tko tintarnicu, tko svežanj uvezena
granulirana papira. Umirući je osobno razdijelio svoje nasljedstvo s veselim smiješkom, a
svaki od nasljednika dao mu je zauzvrat dva ili tri paketića cigareta. To je bio u šaraški
zakon: u ovom svijetu cigareta ima obilje, u onom drugom cigarete su dragocjenije od kruha.
Rubin je došao iz tajnog laboratorija. Oči su mu bile tužne, a vrećice ispod očiju su mu
visile.
Raspoređujući svoje knjige, Neržin mu je rekao:
»Kad bi tebi bilo stalo do Jesenjina, ja bih ti ga odmah dao.«
»Zbilja?« zaprepašteno je upitao Rubin.
»Ali tebi se više sviđa Bagricki, pa ti ne mogu pomoći.«
»Ti nemaš četkice za brijanje«, rekao je Rubin i izvadio iz džepa četkicu s ulaštenom
drškom od bakelita. Po mjerilima zekova bila je raskošna. »Na kraju krajeva, ja sam se
zavjetovao da se ne brijem, dok me ne revidiraju, pa je evo ti uzmi.«
Rubin nikada nije govorio »dan kad me puste na slobodu« zato što bi to značilo prirodan
svršetak njegove kazne. Uvijek bi rekao »dan kad mi revidiraju kaznu«. I nastavljao je da
šalje molbu za molbom da se njegov slučaj uzme ponovo u razmatranje.
»Hvala, stari, ali ti si se tako navikao na šarašku da si zaboravio logorske propise. Tko će
mi dopustiti u logoru da se brijem? Pomozi mi da vratim knjige.«
 Stali su skupljati i sređivati knjige i časopise. Ljudi oko njih razišli su se svaki na svoju
stranu.
Noseći naramke knjiga njih dvojica su izašli iz laboratorija i popeli se glavnim stubištem.
U niši gornjeg hodnika zastali su da dođu do daha i da preslože naramke, koji su se rušili.
Neržinove oči, koje su za vrijeme svih tih priprema gorjele od morbidnog uzbuđenja,
postale su sada tupe i letargične.
»Slušaj, prijatelju«, rekao je, »tri godine se nismo nijedanput složili, cijelo smo se
vrijeme svađali, rugali se jedan drugome, ali sada kada te gubim, možda zauvijek, osjećam
jasno da si ti jedan od mojih naj… naj…«
Glas mu se slomio.
Rubinove krupne crne oči koje su tako često iskrile od bijesa, bile su sada pune topline i
stidljivosti.
»Sve je to bilo pa prošlo«, kimnuo je glavom. »Poljubimo se, zvijeri.«
I prislonio je Neržinovo lice na svoju crnu gusarsku bradu.
Trenutak kasnije, upravo dok su ulazili u knjižnicu, stigao ih je Sologdin. Izgledao je
zabrinuto. Od nepažnje, on je tresnuo prejako staklenim vratima i knjižničar je podigao oči
prema njima.
»Tako, Glebe!« rekao je Sologdin. »Dogodilo se, znači. Odlaziš.«
Ne obraćajući ni najmanje pažnje »biblijskom fanatiku«, koji je stajao kraj njega,
Sologdin je promatrao samo Neržina.
Ni Rubin nije osjećao sklonost da se pomiri s »dosadnim vitezom«, i pogledao je u
stranu.
»Da, znači ideš. Zlo. Jako zlo.«
Nije bilo važno što su razgovarali za vrijeme sječe drva i koliko su se svađali za vrijeme
šetnji. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto gdje bi Sologdin mogao podijeliti sa Neržinom, kao
što se bio nadao, svoje zakone razmišljanja i života.
»Slušaj«, rekao je. »Vrijeme je novac. Još uvijek nije prekasno. Ako se slažeš da ostaneš
kao stručnjak za proračune u projektu, možda bih te mogao zadržati… u kakvoj grupi… Ali
morat ćeš raditi iz petnih žila, iskreno te upozoravam.«
Rubin je pogledao Sologdina s iznenađenjem.
Neržin je uzdahnuo.
»Hvala ti, Dmitrije. Imao sam takvu priliku da sam htio. Ali puhnulo mi je u glavu da
pokušam izvršiti eksperiment sa samim sobom. Ima narodna poslovica koja kaže: Čovjek se
ne davi u moru nego u lokvi. Pokušat ću da se bacim u more.«
»Tako? Pa, sve to ovisi o tebi, samo o tebi.« Sologdin je govorio brzo, poslovno. »Veoma
mi je žao, strašno mi je žao, Gleb.«
Njegovo je lice bilo ozbiljno zabrinuto. Žurilo mu se, ali se prisiljavao da se ne žuri.
I tako su stajali, tri zatvorenika, i čekali na knjižničarku, demobiliziranog poručnika
obojene kose, prenamazanih usnica i debelo napudranog lica, da mirno provjeri Neržinovu
knjižničku karticu.
Uznemiren zlovoljnim odnosima između dvojice drugova, Gleb je rekao mirno u
potpunoj tišini knjižnice:
»Prijatelji moji. Morate se pomiriti.«
Ni Rubin ni Sologdin nisu se pomaknuli.
»Dmitrije«, Gleb je bio uporan.
Sologdin je podigao hladni plavi plamen svog pogleda.
 »Zašto se obraćaš baš meni?« rekao je, kao da je iznenađen.
»Leve!« ponovio je Gleb.
Rubin ga je pogledao praznim očima.
»Znaš li«, upitao je, »zašto konji toliko dugo žive?« Nakon male stanke dodao je: »Zato
što nikad ne raščišćavaju svoje odnose.«
Nakon što se lišio državnog vlasništva i službenih poslova, i pošto mu je stražar naredio
da pođe u zatvor i da skupi svoje stvari, Neržin je, noseći gomilu kutija cigareta u naručju,
sreo u hodniku Potapova, koji se žurio s nekakvom kutijom pod miškom. Potapov, kad ide na
posao, nije bio isti Potapov koji se šeta po dvorištu; unatoč šepave noge, hodao je živahno,
gurajući glavu naprijed, a zatim je povlačeći, žmireći uporno prema nečem udaljenom, kao
da mu glava i pogled pokušavaju prestići kratke noge. Potapov se htio oprostiti sa Neržinom
i drugima, koji odlaze, ali tek što je toga jutra ušao u laboratorij, kad ga je unutarnja logika
njegova posla toliko obuzela, da mu je potisnula sve druge osjećaje i misli. Ta sposobnost da
se potpuno posveti poslu, da zaboravi na život, bila je temelj njegovih inženjerskih trijumfa u
vanjskome svijetu, a u zatvoru mu je pomagala da podnese sve nevolje.
»Tako je to, Andrejiču«, rekao je Neržin, zaustavivši ga. »Bolesnik je bio sretan i
nasmiješen, ali je umro.«
Potapov se napregnuo da se sabere. Shvaćanje mu se vratilo u oči. Slobodnom je rukom
potražio potiljak, kao da se želi počešati.
»Zdravo«, rekao je.
»Dao bih vam svog Jesenjina, Andrejiču, ali za vas ne postoji nitko drugi osim Puškina.«
»I mi ćemo svi tamo doći jednoga dana«, rekao je Potapov tužno.
Neržin je uzdahnuo.
»Gdje ćemo se opet sresti? U prolaznom zatvoru u Kotlasu? Ili u rudnicima Indigirke?
Ne mogu ni u snu pomisliti, da ćemo se sresti šećući po gradskom pločniku, što misliš?«
Zažmirivši i gledajući iskosa, iz uglova očiju, Potapov je recitirao:
»Moje su oči slijepe za sablasti,
Samo udaljena nada
Katkada mi uzbudi srce.«
Na vratima broja 7 pojavila se glava Markuševa, zarumenjenog od napora.
»Čujte, Andrejič! Gdje su filteri? Posao čeka!« povikao je nestrpljivim glasom.
Koautori »Budinog smiješka« nespretno su se zagrlili. Paketići belomorskih cigareta
raspršili su se po podu.
»Moraš me razumjeti«, rekao je Potapov, »mrijestimo se, i nemamo ni časka vremena.«
»Mrijestiti« bila je riječ Potapova za onaj nemirni galamdžijski aljkavi način rada, koji je
prevladavao u Institutu Mavrino − i ne samo tamo: bio je to stil rada, koji novine opisuju kao
»kampanjski« ili »gužva u posljednjem trenutku«.
»Piši mi!« dodao je Potapov i obojica su se nasmijala. Ništa nije prirodnije reći na
rastanku, ali u zatvoru je takav zahtjev samo poruga. Korespondencija između izoliranih
otoka GULAG-a nije postojala.
Držeći kutiju filtera pod miškom i zabacujući glavu, Potapov je odjurio niz hodnik, kao
da uopće ne šepa.
Neržin je požurio u polukružnu sobu, gdje je stao skupljati svoje stvari, predviđajući
svojim naoštrenim čulima bolna iznenađenja, koja će donijeti skorašnje pretrage, prvo u
Mavrinu, a zatim u Butirki.
Stražar je dva puta došao da ga požuri. Drugi su već otišli, ili su ih već istjerali u
zatvorsku upravu. Dok je Neržin završavao pakovanje, Spiridon, mirišući sav na svježinu
prirode, došao je u sobu u svom crnom radnom kaputu, dvaput zavezanom oko struka.
Skidajući svoju crvenkasto-smeđu kapu s velikim naušnjacima, i pažljivo zavrnuvši ugao
nečijeg kreveta, da ne bi zaprljao bijelu plahtu, sjeo je na čelične federe u prljavim
pamučnim hlačama.
»Spiridone Daniliču! Gledaj!« rekao je Neržin, pružajući mu knjigu. »Evo Jesenjina!«
»Vratio ti ga je onaj gad?« iskra svjetla zasjala je na Spiridonovom mračnom licu, koje je
danas osobito bilo smežurano.
»Nije toliko važna knjiga, Daniliču«, objasnio je Neržin, »nego načelo; ne smijemo
dopustiti da nas gaze.«
»Tako je«, kimnuo je Spiridon.
»Uzmi je, evo ti knjige. Za uspomenu.«
»Nećeš je ponijeti sa sobom?« upitao je Spiridon rastreseno.
»Čekaj čas«, rekao je Neržin uzimajući knjigu. Otvorio ju je, tražeći stranicu. »Naći ću ti
ono mjesto, evo ovdje možeš pročitati…«
»Što ćemo, hajde onda, Glebe«, mračno će Spiridon umjesto pozdrava. »Znaš kakav je
život u logoru: srce ti čezne za radom, ali neka te noge vuku prema ambulanti.«
»Nisam ja više novajlija, ne moraš se za mene brinuti, Daniliču. Pokušat ću raditi. Znaš
kako se kaže: ne udavi se čovjek u moru nego u lokvi.«
I tada pogledavši pažljivo Spiridona, Neržin je primijetio da nije više nalik sebi, da je
posve drukčiji, i da se njegova nevolja ne može pripisati naprosto rastanku s prijateljem.
Tada se sjetio da je jučer, nakon objave novih zabrana, otkrivanja doušnika, Ruskinog
hapšenja i razgovora sa Simočkom, potpuno zaboravio da je Spiridon trebao dobiti pismo od
kuće. Odmaknuo je knjigu u stranu.
»Pismo. Jesi li dobio pismo, Daniliču?«
Spiridonova ruka bila je u džepu, držeći pismo.
Izvadio ga je. Koverta, previjena nadvoje, već se malo otrcala na pregibu.
»Evo ga. Ali ti nemaš vremena«, rekao je Spiridon, a usne su mu drhtale.
Kuvertu je zaista preklapao i otklapao mnogo puta od jučer. Adresa je bila napisana
krupnim okruglim, pouzdanim rukopisom Spiridonove kćeri, rukopisom kojeg je sačuvala
sve od petog razreda osmoljetke, nemajući prilike da se dalje školuje.
Kao što je bio običaj između njega i Spiridona, Neržin je počeo čitati pismo naglas:
»Dragi moj oče!
Nije lijepo da ti ovako pišem, ali nemam hrabrosti da dalje živim. Kako su zli
ljudi na svijetu! Što sve obećavaju − i kako te prevare…«
Neržinu je zastao glas u grlu. Pogledao je Spiridona i susreo njegove razrogačene gotovo
slijepe oči, koje su zurile ispod čupavih riđih obrva. Ali nije više bilo vremena da čovjek nađe
istinske riječi utjehe. Vrata su se širom otvorila i unutra je bijesno provalio Nadelašin.
»Neržin!« povikao je. »Kad si prema nekom pristojan, onda ovako postupa! Svi su već
tamo − ti si posljednji!«
Stražari su žurili da sakupe zekove određene za transport u zgradu uprave, prije nego
počne ručak, tako da se više ni s kim ne susretnu.
Neržin je zagrlio Spiridona, držeći ga jednom rukom za gustu kosu na potiljku.
»Kreći! Kreći već jednom! Ni sekunde više!« vikao je mlađi poručnik.
»Daniliču, Daniliču!« rekao je Neržin, grleći riđokosog podvornika.
Spiridon je uzdahnuo, dok mu je u grudima škripilo, i mahnuo rukom.
»Zbogom, Glebe.«
 »Zbogom zauvijek, Spiridone Daniliču.«
Poljubili su se u obraze. Neržin je skupio stvari i žurno izašao u pratnji dežurnog oficira.
Spiridon je uzeo otvorenu knjigu svojim neopranim rukama, prekrivenim
mnogogodišnjim naslagama prljavštine, spremio je pismo svoje kćeri među korice s lišćem
topole i pošao u svoju sobu.
Nije primijetio da je koljenom oborio svoju krznenu kapu s postelje i da ju je ostavio da
leži na podu.
 87
MESO
Kad su se zekovi, određeni za transport, skupili u zatvorskoj upravi, pretresli su ih. Kada
je pretraga završila, odveli su ih u sobu, koja je sadržavala samo dva gola stola i grubo tesanu
klupu. Major Mišin bio je nazočan na cijelom pretresu, a od vremena do vremena navratio bi
i pukovnik Klimentjev. Debeljuškasti ljubičasti major nije se udostojao da se sagne, da
pregleda vreće i kovčege − to ne bi dolikovalo njegovom rangu − ali već je njegova nazočnost
inspirirala stražare, koji su stvarno pretresali stvari. Oni su marljivo raspakovali svu odjeću
zatvorenika, svežnjeve i krpe, i podizali golemu galamu oko svake sitnice, posebno kad se
radilo o nečem napisanom. Postojao je propis da oni koji izlaze iz specijalnog zatvora ne
smiju sa sobom ponijeti ni jedan papirić na kojem nešto piše ili je nacrtano ili odštampano.
Stoga je većina zekova unaprijed spalila sva pisma, uništila bilješke o svom radu i
raspoklanjala knjige.
Jedan od zatvorenika, inženjer Romašev, kojemu je do kraja kazne ostalo još samo šest
mjeseci, budući da je odslužio nekih devetnaest i pol godina, otvoreno je nosio sa sobom
veliku mapu izrezaka iz dugog razdoblja svoga života, bilješke i proračune za instaliranje
hidroelektričnih centrala. Očekivao je da će ga poslati negdje kod Krasnojarska i računao je
da će moći raditi tamo u svom zvanju. Premda je njegova mapa već bila pregledana osobno
od komandanta inženjerskog odsjeka, pukovnika Jakonova, koji ju je obilježio svojim
parafom, tako da se može iznijeti iz šaraške, i premda ju je major Šikin poslao u upravu
odsjeka, gdje je bila izdata i druga dozvola, ispalo je da su svi mjeseci grozničavog planiranja
i razmišljanja ipak bili Romaševu potpuno uzaludni. Major Mišin izjavio je da on ništa ne zna
o toj mapi i zapovijedio je da mu se oduzme. Odnijeli su je, a inženjer Romašev promatrao ju
je kako odlazi svojim umornim očima koje su već bile navikle na sve. Gledao je on prije i
vršenje smrtnih kazni i zatvorenički transport u stočnom vagonu iz Moskve do srca Sibira. U
rudniku kraj Kolime podmetnuo je nogu pod rudnički vagonet da bi slomio gnjat. Ležeći u
bolnici uspio je izbjeći strašnoj smrti arktičkog robijašenja. Čak ni nad uništenjem
desetogodišnjeg posla nije vrijedno prolijevati suze.
Drugi zatvorenik u ovom transportu bio je niski ćelavi tehnički crtač, Semuškin, koji je
svake nedjelje trošio toliko napora na krpanje čarapa. On je bio novajlija, i odslužio je do
sada tek dvije godine, a i te samo u zatvoru u šaraški. Užasno se plašio što će ga poslati u
logor. Ali unatoč strahu i očaju, pokušao je sačuvati mali svezak Ljermontova, koji je za
njega i njegovu ženu predstavljao kult. Molio je majora Mišina da mu vrati knjigu, i
djetinjasto je kršio ruke. Vrijeđajući osjetljivost zekova-veterana, pokušao se probiti čak u
pukovnikov ured, ali ga nisu pustili. Iznenada je istrgnuo Ljermontova iz ruku jednog od
stražara, koji je panično skočio do vrata, smatrajući taj postupak znakom pobune. Semuškin
je snagom, koju mu čovjek nikako ne bi naoko dao, istrgnuo zelene korice knjige, bacio ih, a
onda stao kidati stranicu po stranicu, plačući i urlajući, dok ih je razbacivao po sobi:
»Evo vam ih! Žderite ih. Zapeli vam u grlu, dabogda.«
Pretres se nastavljao.
Kad je završio, zekovi su jedva prepoznali jedan drugoga. Na zapovijest, bacili su svoje
plave radne kombinezone na jednu hrpu, svoje erarsko rublje na drugu, a svoje kapute −
osim ako nisu bili potpuno raspadnuti − na treću. Sada su svi bili obučeni u svoje vlastito
bivše odijelo ili na licu mjesta zamijenjenu odjeću. Služeći godinama u šaraški nisu uspjeli
zaslužiti niti novo odijelo. Nije se tu radilo o prkosu ili škrtosti sa strane logorskih vlasti. I
logorske vlasti su same bile pod nadzorom računovođe.
I tako su neki od njih, unatoč tome što je sredina zime, ostali bez donjeg rublja. Ili su
navukli iste one gaće i potkošulje, koje su nosili onoga dana kada su stigli iz logora, i koje su
neoprane godinama skupljale plijesan u vrećama skladišta. Drugi su nosili nezgrapne
logorske cokule, jer svaki zatvorenik koji je u svom svežnju imao logorske cokule izgubio bi
smjesta svoje civilne cipele s gumenim galošama. Treći su imali na nogama platnene cipele s
tvrdim potplatima, a pravi sretnici imali su čak i pustene čizme.
 Pustene čizme su za zatvorenika pravo blago. Najsiromašnije od svih stvorenja na
zemlji, s manje budućnosti i manje sigurnosti od žabe, krtice ili poljskoga miša, zek se ne
može braniti protiv obrata svoje sudbine. U najtoplijem i najdubljem logu zek se nikada ne
može osloboditi straha da će već iduće noći biti izbačen na užase zime, da će ga kakva ruka s
nebeskoplavom epoletom zgrabiti i odvući na Sjeverni pol. Stoga je velika nevolja ako na
nogama nema pustenih čizama: tada vlastite noge slobodno može baciti s kamiona u Kolimi,
kao dvije cjepanice leda. Zek bez vlastitih pustenih čizama cijele će se zime sakrivati, lagati,
simulirati, podnositi sve uvrede ili progoniti bilo kojeg živog čovjeka, samo da bi izbjegao
zimski transport. Ali zek koji ima vlastite pustene čizme neustrašiv je! On hrabro gleda
vlastima u oči i prihvaća zapovijed za putovanje sa smiješkom Marka Aurelija.
Premda je vani bila jugovina, svi oni koji su imali vlastite pustene čizme, uključujući
Horobrova i Neržina, navukli su ih na noge i ponosno u njima šetali po sobi. Postupili su
tako djelomično da sami sebi olakšaju dušu, da i sami osjete njihovu toplinu, premda se
danas ide samo do zatvora Butirka, gdje nije nimalo hladnije nego u šaraški. Jedino
neustrašivi Gerasimovič, koji je odbio da pođe u lov na ljude, nije imao ničeg svog, i
intendantura mu je izdala kao zamjenu radni kaputić dugih rukava, koji se nije mogao
sprijeda zakopčati, i koji je već bio iz »druge« ruke, kao i otrcane platnene cipele, koje su
također bile iz druge ruke.
Zahvaljujući svojim naočalima, on je u takvu odijelu izgledao posebno komično.
Pretres je završio. Svih dvadeset zekova natjerali su u praznu čekaonicu sa stvarima,
koje su im dopustili da zadrže. Vrata su se iza njih zatvorila, i na njih je stao stražar, dok
čekaju crnu maricu. Drugi je stražar patrolirao po klizavom ledu ispod prozora, da bi otjerao
svakoga tko možda pokuša da ih vidi za vrijeme odmora za ručak.
Na taj način prekinuo se svaki kontakt između dvadesetorice koja odlaze i dvjesta
šezdeset i jednoga koji ostaju.
Oni koji čekaju transport još uvijek su u šaraški, a opet više nisu u njoj.
Svako je našao mjesto gdje da sjedne, na vlastiti svežanj ili na klupe, i isprva su svi
šutjeli.
Svaki je razmišljao o pretresu: što su mu oduzeli i što su ostavili. Svatko je mislio o
šaraški: o prednostima koje gubi kad iz nje odlazi i koliko je godina kazne proveo ovdje, i
koliko mu još ostaje. Po zatvoreničkom običaju, oni su uvijek nanovo prebrojavali mjesece i
godine: vrijeme koje su već izgubili i vrijeme koje ostaje da se izgubi.
Razmišljali su o svojim obiteljima, od kojih će biti otcijepljeni tko zna koliko dugo. I o
činjenici da će opet morati da ih mole za pomoć. Jer GULAG je zemlja gdje odrastao čovjek,
koji radi dvanaest sati dnevno, ne može prehraniti samoga sebe.
Razmišljali su o tome kamo ih šalju i što ih tamo čeka i kako će se tamo smjestiti.
Svatko je svoje misli držao za sebe, ali misli sviju bile su mračne.
Svakome je trebalo ohrabrenja i nade.
Stoga, kad su počeli međusobno razgovarati, i kad je netko rekao da ih možda neće
poslati u logor nego u drugu šarašku, čak su i oni koji ničemu ne vjeruju naćulili uši.
Čak se i Krist u vrtu Getsemanskom, znajući dobro svoju gorku sudbinu, unatoč svemu
molio i nadao.
Horobrov se mučio da popravi ručku svog kovčega, koja je neprestano ispadala. Glasno
je psovao:
»Ah, ti kujini sinovi! Ne znaju napraviti ni jednostavni kovčeg. Neka svinja je htjela na
tome štedjeti, Bog ga ubio, pa su samo savili krajeve čelične šipke i zagurali ih u rupe za
ručku. Drži samo kad je kovčeg prazan. Čim ga napuniš, ode!«
Nekoliko cigala ispalo je iz peći (i peći su bile sazidane po načelima štednje) i Horobrov
je bijesno jednom ciglom udarao čeličnu šipku, da je ponovo zatjera u rupe.
Neržin je shvaćao Horobrova. Svaki put kad bi se susreo s poniženjem, nehatom,
porugom, aljkavošću, Horobrov je bio izvan sebe. I zaista, kako čovjek može ostati miran
pred takvim stvarima? Može li civilizirani rječnik izraziti životinjski krik čovjeka koji je
duboko pozlijeđen? Na pragu povratka u logorski život, Neržin je osjećao kako mu se vraća
onaj važni element muške slobode: svaka peta riječ bit će mu prostačka kletva.
Romašev je tiho pričao novajlijama koje se željezničke pruge obično upotrebljavaju za
transport zatvorenika u Sibir i opisivao je prednosti kujbiševskog tranzitnog zatvora pred
onima o Kirovu ili Gorkome.
Horobrov je prestao udarati, bijesno je tresnuo ciglom o pod i ona se rasprsnula u
crvenu prašinu.
Tada je Neržin ustao, osjećajući kao da iz svog logorskog odijela crpe energiju, zatražio
je da stražar pozove Nadelašina i izjavio na sav glas:
»Mlađi poručniče! Mi jasno vidimo kroz prozor da ručak već pola sata traje. Zašto nama
ne donose jelo?«
Mlađi poručnik je nespretno kopkao nogom po tlu i ispričavajući se odgovorio:
»Vi ste od danas skinuti sa snabdijevanja.«
»Što vam to znači, skinuti?« I začuvši brundanje složnog nezadovoljstva iza sebe, Neržin
je uporno produžio: »Pođite i recite upravniku zatvora, da mi ne idemo nigdje bez ručka!
Nećemo dopustiti ni da nas silom ukrcaju.«
»Dobro, izvijestit ću!« rekao je mlađi poručnik, smjesta popuštajući. S osjećajem krivnje
odjurio je pretpostavljenima.
Nitko u sobi nije šutio − svi su glasno prosvjedovali. Ulagivačko i presuzdržljivo
ponašanje ljudi, koji žive na slobodi, svakom bi se zeku činilo ludošću.
»Imaš pravo!«
»Pritisni ih!«
»Ti nas lopovi kradu.«
»Škrci! Tri godine smo radili, a sada škrtare na jednom ručku.«
»Nećemo ići! Sasvim jednostavno! Što nam sada mogu?«
Čak i oni koji su u dnevnim poslovima bili potpuno mirni i pokorni vlastima, sada su se
ohrabrili. Slobodni vjetar tranzitnih zatvora već im se vidio na licu. Ova posljednja prilika da
jedu meso nije značila samo posljednji puni želudac prije nego što dođu mjeseci i godine
mršave hrane, značila im je ujedno i njihovo ljudsko dostojanstvo. Pa čak i oni kojima je grlo
suho od straha i koji ne bi u tom trenutku bili u stanju ništa okusiti, čak su i oni,
zaboravljajući svoju tjeskobu, zahtijevali ručak.
S prozora su jasno mogli vidjeti stazu koja vodi od uprave do kuhinje. Vidjeli su kamion
koji natraške dolazi do drvarnice s velikom jelom u košu, kojoj su grane stršile daleko preko
ograde kamiona. Iz kabine je izašao zatvorski intendant, a odostrag je skočio jedan stražar.
Pukovnik je održao riječ. Sutra ili prekosutra jelku će postaviti u polukružnu sobu, a
zekovi − očevi koji više nemaju djece − postat će sami djeca, vješat će po njoj ukrase, obilno
iskorištavajući vrijeme koje im država stavlja na raspolaganje. Klarina mala košarica i sjajni
mjesec u staklenom kavezu objesit će se na jelku, a mrki i bradati ljudi oblikovat će krug, i
urličući vučje krike svoje sudbine plesat će oko jelke s gorkim smijehom:
U šumi je rasla jelka, jelkica,
U šumi je rasla jelka…
Vidjeli su kako stražar pod prozorom tjera Prjančikova, koji se pokušao probiti do
izoliranih zekova, i koji je nešto urlao, dižući ruke u nebesa.
Vidjeli su mlađeg poručnika Nadelašina kako se zabrinuto žuri u kuhinju, zatim u
upravu, pa opet u kuhinju, pa u upravu.
I vidjeli su kako su Spiridona odvukli od njegova ručka da bi istovario jelku s kamiona.
Putom, on je brisao brk i podizao pojas.
Mlađi poručnik je konačno još jednom pošao u kuhinju i uskoro je vodio sa sobom dva
kuhara, koji su između sebe nosili kantu za mlijeko sa zajmačom, koja iz nje strši. Iza njih je
išla žena s hrpom zdjelica. Bojeći se da se ne poklizne, ona je zastala kraj vrata. Mlađi se
poručnik vratio i uzeo od nje nekoliko zdjelica.
U sobi se začulo pobjedonosno brujanje.
Ručak se pojavio na vratima. Stali su nalijevati juhu oko stola, i zekovi su uzeli svaki
svoju zdjelu, odnoseći je u kakav ugao, sjedeći na prozoru ili na kovčezima. Neki su uspjeli
jesti stojeći, oslanjajući se o visoki stol oko kojega nije bilo klupa.
Mlađi poručnik i kuhari su otišli. U sobi je nastala ona duboka tišina, koja bi uvijek
trebala da prati jelo. Razmišljali su: »Evo masne dobre juhe, nema puno u njoj mesa, ali
osjeća se barem ukus mesa. U usta stavljam ovu žlicu, pa ovu, pa onda ovu, a u njoj ima
nešto slanine i nešto tankih žilica; topla će tekućina proći kroz moje ždrijelo do želuca, a
moja krv i mišići već slave slavlje, sluteći pojačanje i novu snagu.«
Neržin se sjetio poslovice: »Ako hoćeš samo meso vjenčaj se za čovjeka, ako hoćeš dobar
gulaš vjenčaj se za ženu.« On je shvaćao ovu poslovicu tako da muškarac priskrbljuje meso,
ali da je žena potrebna da bi ga skuhala. Obični ljudi nikad sami sebi ne pripisuju uzvišene
motive u svojim poslovicama. U tisućama poslovica ruski narod uvijek iskrenije govori o
sebi, nego Tolstoj i Dostojevski o sebi u svojim ispovijedima.
Kad je juhe nestalo, i kad su aluminijske žlice postrugale dno zdjelica, netko je
progunđao:
»E tako! Tako!«
Iz ugla mu je netko odgovorio:
»Spremite se na post, braćo!«
Neki drugi kritičar je dodao:
»Ostrugali su dno kazana, a juha ipak nije gusta. Možda su sve meso izvadili za sebe.«
Još jedan glas se umorno javio:
»Da, ali ovakve juhe nećemo dugo vidjeti!«
Tada je Horobrov udario žlicom po praznoj zdjeli i rekao jasnim glasom, dok mu se
prosvjed dizao u grlu:
»Ne, prijatelji moji! Bolje je jesti kruh s vodom nego pitu s nevoljom.«
Nitko mu nije odgovorio.
Neržin je počeo lupati po stolu i zahtijevati glavno jelo.
Smjesta se pojavio mlađi poručnik.
»Jeste li jeli?« pogledao je zatvorenike jednog po jednog sa srdačnim smiješkom. I
ustanovivši na njihovom licu dobro raspoloženje, izazvano sitošću, rekao im je sada ono što
je znao po zatvorskom iskustvu da im ne smije reći prije:
»Nije ostalo ništa glavnog jela. Već peru kazan. Žalim.«
Neržin je bacio pogled na zekove da vidi hoće li podići galamu. Ali blagoslovljeni ruskom
osobinom, da se lako dadu smiriti, svi su oni već bili bez volje za pobunu.
»Što je bilo glavno jelo?« upitao je netko basom.
»Gulaš«, rekao je mlađi poručnik, stidljivo se smiješeći.
Uzdahnuli su.
Pitanje deserta nije, naravno, nitko postavio.
S druge strane zida čuli su motor. Netko je pozvao izvana mlađeg poručnika, pa se on
tako sretno izvukao.
 U hodniku su čuli grubi glas pukovnika Klimentjeva.
Van su ih pozivali jednog po jednog.
Njihova imena nisu provjeravali, jer ih je stražar iz šaraške trebao pratiti do Butirke i
tamo ih predati drugima. Prebrojavali su ih, kad su prelazili prag i kad su poduzimali onaj
korak, koji im je svima bio toliko poznat i toliko zlokoban, korak sa zemlje u utrobu crne
marice. Svaki je zek sagnuo glavu da ne udari u vrh čeličnih vrata, savijajući se pod težinom
svojih svežnjeva i udarajući njima nespretno o vratnice.
Nitko ih nije ispratio. Prekid za ručak je završio, i druge su zekove otjerali iz dvorišta u
zgradu.
Crna marica se stražnjom stranom sasvim približila vratima. Dok su se zekovi ukrcavali,
premda se nije čulo divlje lajanje policijskih pasa, vladala je ipak ona napetost, gužva i nemir,
koji su izazivali svi nazočni, pokušavajući da pomognu stražarima, i da spriječe zatvorenike
da se ogledavaju oko sebe i da vide gdje su.
Osamnaestorica su se ukrcala na taj način i ni jedan nije podigao glavu da pozdravi
visoke mirne lipe, koje su ih zasjenjivale u sretnim i tragičnim trenucima svih ovih dugih
godina.
Dvojica, Horobrov i Neržin, koji su se uspjeli malo ogledati oko sebe, nisu isto tako
gledali lipe, nego strane zatvorenog kombija, da vide kakve je boje.
Njihova je radoznalost bila nagrađena.
Odavno je prošlo vrijeme kad su čelično-sivi ili crni zatvorski kombiji švrljali gradskim
ulicama, izazivajući užas među građanima. Nakon rata, ideja da se crne marice grade tačno
kao kombiji za raznošenje namirnica rodila se u mozgu nekog genija, pa su ih sada bojili
narandžasto i svijetloplavo, a na stranama su bili natpisi na četiri jezika:
KRUH, PAIN, MESO, BROT, BREAD, VIANDE, FLEISCH, MEAT
Čas prije nego će stupiti u crnu maricu, Neržin je uspio koraknuti u stranu i pročitati:
»MESO«.
Tada se ugurao kroz uska vrata, a zatim kroz još uža vrata, koja dolaze iza njih, stao
nekome na nogu, provukao svoj kovčeg i vreću kraj nečijih koljena i sjeo.
Prostor u unutrašnjosti trotonske crne marice nije bio razdijeljen u boksove, to jest,
zatvorenici nisu bili razdijeljeni svaki u svoj čelični pregradak. Bio je to kombi za opću
upotrebu, određen da vozi zatvorenike koji su već osuđeni, a ne one koji su pod istragom;
stoga je mogućnost opterećenja živim teretom bila mnogo veća. U pozadini dvoja čelična
vrata s malim rešetkastim otvorima, koji su služili kao dovodi za zrak, zatvarala su tijesni
hodnik gdje su dva stražara, u pratnji zatvorenika, sjela podvijenih nogu, nakon što su
unutarnja vrata zaključali izvana, a vanjska vrata iznutra i nakon što su uspostavili kontakt s
vozačem i stražarom koji sjedi kraj njega kroz posebnu doglasnu cijev. Taj odijeljeni stražnji
prostor sadržavao je i jedan mali boks za kakvog eventualnog pobunjenika. Ostatak prostora
iza vozačke kabine bio je jedna zajednička mišolovka, niska metalna kutija u koju se, u
skladu s propisima, moglo strpati tačno dvadeset zatvorenika. Ali ako se čelična vrata izvana
na silu zatvore, moglo ih se natrpati i više od dvadeset.
Uz tri zida te mišolovke bila je postavljena klupa, koja je ostavljala veoma malo prostora
u sredini. Oni koji su našli mjesta, sjeli su. Ali nisu time bili u povoljnijem položaju. Kad je
crna marica puna, drugi ljudi i njihovi zavežljaji pritiskuju se uz zapletena koljena i zgrčene
utrnute noge, a u takvoj gužvi nema nikakva smisla da se čovjek vrijeđa ili da se nekome
ispričava: nije se moglo niti micati niti mijenjati mjesta cijeli jedan sat. Pošto su ugurali
posljednjeg zatvorenika, stražari su nalegli na vrata i zaključali bravu.
Ali nisu još zalupili vanjska vrata, kad se iznenada začulo kako netko udara po stražnjoj
stepenici i neka je nova sjena zaklonila rešetke na vratima stražarske kućice.
»Braćo!« odjeknuo je Ruskin glas. »Mene vode u Butirku na ispitivanje! Tko je ovdje?
Koga šalju?«
 Odgovorila mu je smjesta glasna buka. Svih dvadeset zekova povikalo je u isti glas. Oba
stražara izderala su se na Rusku da ušuti, a s vrata upravne zgrade Klimentjev je urlao na
stražare da budu budni i da ne dopuštaju zatvorenicima da razgovaraju.
»Začepi, majku ti tvoju!« urliknuo je netko u crnoj marici.
Stvari su se smirile, i zekovi su čuli kako se stražari bore, spotičući se, gurajući Rusku u
boks.
»Tko te je izdao, Ruska?« povikao je Neržin.
»Siromaha!«
»Gad!«
»Koliko vas ima?« povikao je Ruska.
»Dvadeset.«
»Koji su?«
Ali stražar ga je konačno uspio ugurati u boks i zaključati.
»Ne boj se Ruska!« vikali su mu. »Srest ćemo se u logoru.«
Dok god su stražnja vrata ostajala otvorena nešto je svjetla ulazilo u kombi, ali sada su
se vrata zalupila, i glave stražara zaklonile su i posljednje nesigurne zrake, koje su prolazile
kroz dvostruke rešetke. Motor je zagrmio, kombi se zatresao i pokrenuo, i sada dok se
ljuljao, samo bi povremeni odbljesak svjetla preletio licima zekova.
Ovo gorljivo dovikivanje iz ćelije u ćeliju, ova sjajna iskra koja je preletila kroz kamen i
željezo, uvijek je znala uzbuditi zekove.
Nakon nekog vremena crna marica se zaustavila. Bilo je jasno da su stigli do logorskih
vrata.
»Ruska!« povikao je jedan zek. »Tuku li te?«
Odgovor se nije smjesta čuo. Kad je stigao, zvučao je veoma udaljeno:
»Da, tuku me.«
»Bog ubio Šiškina-Miškina!« povikao je Neržin. »Ne daj se, Ruska!«
Opet su mnogi glasovi povikali u isti mah i opet je zavladala zbrka.
Krenuli su opet, prošavši kroz logorska vrata, a onda se sav živi teret oštro zanio
nadesno, kada je kombi skrenuo lijevo na glavnu cestu.
Taj zaokret bacio je Neržina i Gerasimoviča jednog na drugog. Obojica su buljili u tamu,
pokušavajući se prepoznati. Nešto više od gužve u crnoj marici guralo ih je jednog prema
drugome.
Ilja Horobrov, kojemu se malo povratilo raspoloženje, progovorio je:
»Ne brinite, momci, ne žalite što odlazimo. Zar se život u šaraški može zvati životom?
Čovjek se samo prošeta hodnikom i već se spotakne o kakvog Siromahu. Svaki peti je
doušnik. Čovjek ne može ni da prdne u zahodu, a da logorske vlasti ne saznaju. Nisu nam
dali slobodnu nedjelju dvije godine, kujini sinovi. Radimo dvanaest sati na dan! Daš im cijeli
svoj mozak, a zauzvrat dobiješ dvadeset grama maslaca. A sad se ni kući ne smije pisati.
Neka idu oni k vragu. I da čovjek radi? Kažem vam, pravi pakao!«
Horobrov je ušutio, ispunjen negodovanjem.
U tišini, koja je nastala, iznad zvuka motora koji je glatko jurio asfaltnom cestom, čuo se
Neržinov odgovor:
»Ne, Ilja Terentiču, nije to pakao. Nije to ni nalik paklu! Mi idemo sada u pakao.
Vraćamo se u pakao. Šaraška je najviši, najbolji, prvi krug pakla. Bio je to gotovo raj.«
Nije rekao ništa više, osjećajući da nije potrebno. Svi su znali da je ono što ih čeka
neusporedivo gore od šaraške, da će se u logoru šaraške sjetiti kao zlatnoga sna. Ali u ovom
času, da bi održali svoju hrabrost i osjećaj pravednosti svoje stvari, morali su psovati
šarašku… tako da nitko ne bi za čim žalio… tako da nitko ne bi samome sebi prigovarao zbog
nekih postupaka o kojima nije dobro razmislio.
A Horobrov je uporno ponavljao:
»Ne momci! Bolje je kruh s vodom nego pita s nevoljom.«
Koncentrirajući se na zaokrete kombija, zekovi su ušutjeli.
Da, očekivala ih je tajga i tundra, rekordna hladnoća Ojmjakona i bakreni rudnici
Džeskazgana, pijuk i tačke, gladovanje na vlažnom kruhu, bolnica, smrt. Najgore.
Ali u njihovom je srcu vladao mir.
Bili su ispunjeni neustrašivošću onih, koji su izgubili sve, neustrašivošću do koje nije
lako doći, ali koja je trajna.
Bacakajući u sebi teret nagomilanih tjelesa, veselo obojeni narandžasti i plavi kombi
kretao se gradskim ulicama, prošao kraj željezničke postaje, zastao na jednom križanju. Neki
sjajni tamnomodri automobil čekao je na križanju da se promijeni isto crveno svjetlo. U
njemu se vozio dopisnik naprednih francuskih novina »Liberation«, koji se upravo uputio da
gleda hokejsku utakmicu na »Dinamovom« stadionu. Dopisnik je pročitao natpis na
stranama kombija:
MESO, VIANDE, FLEISCH, MEAT
Prisjetio se da je danas vidio već više takvih kombija u različitim dijelovima Moskve. I
izvadio je bilježnicu i napisao crvenom tintom:
»Na ulicama Moskve čovjek često vidi kombije pune hrane, veoma uredne i higijenski
besprijekorne. Čovjeku ne preostaje drugo nego da zaključi da je opskrba prijestolnice
izvrsna.«
1955−1964.