TEMATSKI BLOK / THEMATIC SECTION

Teologija i književnost /
Theology and Literature
VI (2019) 1, 1–4

Krešimir ŠIMIĆ
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera
Lorenza Jägera 9, HR – 31 000 Osijek
ksimic@ffos.hr

TEOLOGIJA I KNJIŽEVNOST

UVODNIK

Kulturalni antropolog Clifford Geertz, iznimno referentan autor unutar po-

dručja humanističkih znanosti, početkom je osamdesetih godina prošloga sto-
ljeća konstatirao da su se u humanističkim (također i u društvenim i prirodnim)
znanostima pojavili „zamućeni žanrovi“ (blurred genres): filozofska istraživanja
nalikuju književnim teorijama, znanstvene rasprave izgledaju kao morceaux
lijepe književnosti, empirijska istraživanja kao barokne fantazije, povijest kao
iskazi svjedoka na sudu, dokumentarna djela kao istinske ispovijedi, teorijske
rasprave nalikuju putopisima, epistemološke studije konstruirane su kao poli-
tički traktati, metodološke polemike oblikovane su kao osobni memoari. Daka-
ko, sve se to i prije događalo (Lukrecije, Mandeville i Erazmo Darwin svoje su
teorije rimovali), ali suvremena zbrka dovela je do točke u kojoj je teško klasifi-
cirati djela i svrstati autore u određena znanstvena polja. Što je Foucault? Povje-
sničar, filozof ili politički teoretičar. Što je Kuhn? Povjesničar, filozof ili sociolog
znanja. Nije više riječ samo o neobičnim sklonostima i povremenim ekscesima,
smatra Geertz, niti o tome da je ono inovativno uvijek teško klasificirati. Riječ
je o pojavi koja je dovoljno opća i dovoljno različita da upućuje na to da ono što
vidimo nije tek još jedno preocrtavanje kulturne karte, nego promjena načela
crtanja karte. Geertz naglašava: „Nešto se događa s načinom na koji mislimo o
načinu na koji mislimo.“ Da je zaista tako, mislim da je postalo očito svakome
imalo upućenom u rasprave koje dominiraju humanistikom posljednjih neko-
liko desetljeća, odnosno časopisnom produkcijom (primjerice, u francuskim
časopisima Esprit, Poétique, Aléa, La Quinzaine Littéraire, Diagraphe ili anglo-
saksonskim The Oxford Literary Review, Sub-stance očito je „prekoračivanje“
pojedinih znanstvenih polja).

1
 Krešimir ŠIMIĆ: TEOLOGIJA I KNJIŽEVNOST

Usuprot svojih glasovitih prethodnika Edwarda Burnetta Tylora, Lewisa

Henryja Morgana, Franza Boasa, Bronislawa Malinowskog, Claudea Lévi-Strau-
ssa Geertz ironijski primjećuje da su antropolozi (kao što je to nekada bio i
Lévi-Strauss) u kušnji da kada iziđu iz knjižnica i učionica na teren, uvide da
čovjekov um nije čista svjetlost. Čak i ako na terenu i nema više mnogo „pravih
divljaka“, ima dovoljno upadljivo neobičnih ljudi da svaka doktrina o čovjeku
koja ga vidi kao nositelja nepromjenjivih istina razuma – „originalne logike“
(original logic) koja proizlazi iz „strukture uma“ (structure of the mind) – izgle-
da kao čista pikanterija, akademski kuriozitet. Koliko god uvjerenje da postoji
čvrsta „struktura razuma“ ima podršku simboličke logike, algebarske matri-
ce ili strukturalne lingvistike, možemo li još uvijek vjerovati u vlast razuma?
– pita Geertz, i odgovara: Ne! „Zdrav razum“ (common sense) – rezolutan je
Geertz – kulturni je sustav, čiji „stvoreni poredak“ ne možemo empirijski otkriti
i pojmovno formulirati ni skiciranjem neke logičke strukture ni sažimanjem
stvarnih zaključaka jer oni ne postoje. Umjesto toga moramo izgraditi katalog
metaforičkih predikata (za Geertza to su: naturalness, practicalness, thinness, im-
methodicalness i accessibleness).

Geertzove tvrdnje, iako su proizišle iz drugačijeg konteksta, korespondiraju

s Nietzscheovim, Heideggerovim i Derridaovim izmještanjem metafore iz uobi-
čajenog retoričkog konteksta i postavljanjem u kontekst kritike metafizike. Jezik
nije ništa drugo nego proizvod metafora, tvrdio je Nietzsche. Ali – čovjek jedva
da je svjestan da se, kada govori, koristi metaforama, stoga se originalne meta-
fore s vremenom „iscrpe“. Znanstveno pojmovlje pripada posljednjem stadiju
tog razvoja. Ono je „reziduum metafora“. U tom smislu Nietzsche piše o iluziji,
obmani, izvrtanju, snovima. Budući da namjerno reaktivira metaforičnost je-
zika, književnost je u prednosti pred znanošću. Književnost koristi metafore
na način igre i ironije. To znači da metafore ponovno zadobivaju svoj izvorni
spontanitet. Književnost je namjerna obmana – ali upravo takvom obmanom
ona korespondira s iluzornim karakterom jezika. U tom smislu treba razumjeti
Nietzscheovu tvrdnju u Also sprach Zarathustra: „[…] die Dichter zu viel lügen“
(„[…] pjesnici odveć lažu“). Dakako, Nietzsche ne misli na moralni nedostatak
pjesnika. Pjesnici ne lažu zato što ne vole istinu. Metaforički karakter jezika sili
ih da lažu. Ali, lažući namjerno – koristeći se metaforičkim karakterom jezika
eksplicitno – oni su bliže istini negoli oni koji lažu bez ikakve svijesti o tome da
lažu. Iako se nastojim kloniti uopćavanja, mislim da neću promašiti ako se za
potrebe ovog uvoda u temat poslužim svojevrsnom parafrazom Dostojevskog
2
VI (2019) 1, 1–4

i ustvrdim da su iz Nietzsheova Über Wahrheit und Lüge im aussermoralischen

Sinn „proizišli“ Heidegger i Derrida. Teorijska jezgra njihovih tvrdnji, ističe nji-
hov kritičar Paul Ricoeur, tobožnji je dosluh metaforičkoga para „stvarnog“ i
„prenesenog“ i metafizičkoga para „vidljivog“ i „nevidljivog“.

Jasno je: na početku spomenuto „zamućivanje” znanstvenih „žanrova“, pre-

koračivanje granica znanstvenih polja unutar humanistike, svojevrsni okret
prema književnosti, brisanje razlike između spekulativnog i pjesničkog modusa,
između logosa i mitosa proizišlo je iz radikalne kritike „uma“, odnosno onoga
što se u zapadnoj tradiciji označavalo kao sensus communis i radikalne kritike
metafizike, koja je za Derridau „metafizika prisutnosti“. Naznačene tendencije
znatno su utjecale i na teologiju, humanističko polje za koje bi se pretpostavilo
da im se najtvrdokornije odupire. George Lindbeck i Hans W. Frei – jelški pro-
fesori i temeljni autori narativne teologije – uvelike su se oslonili na Geertza (i
na Ericha Auerbacha). Riječ je o odbacivanju „totalizirajućeg“ projekta moder-
ne – bilo da je riječ o prosvjetiteljskom pozivanju na „univerzalni razum“, bilo
da je riječ o teološko-liberalnom pozivanju na neposredno religiozno iskustvo
zajedničko svim ljudima. Na mjesto „pseudouniverzalija“ postavili su tradiciju
posredovanu narativima. Stanley Hopper, Amos Wilder i David Miller – temelj-
ni autori teopoetike – uvelike su se oslonili na Nietzschea, Derridau i ponajvi-
še na Heideggera. Namjesto „teologije zasnovane na matematičkim modelima
propozicionalne logike“ (klasična logika sudova – op. K. Š.), koja proizlazi iz
„duboke metafizičke pogrješke“ (S. Hopper), teopoetičari zagovaraju povratak
„kraljevstvu mitopoetskih izričaja“ (S. Hopper). Štoviše, oslanjajući se na Hei-
deggerovu misao iz Was heisst Denken da mi moderni možemo učiti samo ako
ujedno zaboravljamo naučeno, da možemo učiti misliti samo ako radikalno za-
boravljamo što je mišljenje tradicionalno bilo, teopoetičari zagovaraju „brisanje
simboličkih oblika“ i „aktiviranje novih arhetipskih slika“.

Iako se u prvi mah može činiti da je „prekoračivanje“ granica humanistič-

kih znanstvenih polja i svojevrsno brisanje razlike između spekulativnog i pje-
sničkog modusa tipična karakteristika našeg doba – nije tako. Polemike između
skolastika i humanista vrte se upravo oko odnosa spekulativnog i pjesničkog
modusa – teologije i književnosti. Tomino razlikovanje paraboličkog smisla
(sensus parabolicus) i alegorije proizlazi iz nastojanja da se sačuva razlika izme-
đu teologije (Biblije) i književnosti (koja za Tomu ne prelazi literarno značenje).
Smatram stoga da stavljanje u fokus promišljanja odnosa teologije i književno-
sti, i to u njezinoj dijakroniji i sinkroniji, može dovesti do novih uvida i rasvjet- 3
 Krešimir ŠIMIĆ: TEOLOGIJA I KNJIŽEVNOST

ljavanja suvremenih tendencija u humanistici. Doduše, radovi ovoga temata

uglavnom se bave historiografsko-književnim i biblijsko-egzegetskim temama,
a ne teorijskim promišljanjem odnosa teologije i književnosti – ali neka se i oni
pridruže ovom uvodu kao apel za novim promišljanjem odnosa teološkog i pje-
sničkog diskursa, odnosom koji je u bitnome usmjerio našu zapadnu kulturu.

Zvonko Pandžić radom ‘Magnificat anima mea Dominum’. Hrvatski prepjev

i egzegeza Marka Marulića minuciozno je analizirao Marulićevu egzegezu Ma-
gnificata iz Firentinskoga zbornika (Ashb. 1582) tako što je usporedno čitao tekst
iz Firentinskoga zbornika i odgovarajući tiskani tekst latinske Biblije (1489) iz
privatne biblioteke Marka Marulića. Riječ je o nastavku Pandžićeva istraživanja
o izgubljenim djelima hrvatske proze koja je Marulić sastavio za svoju sestru
Biru (Elviru, Veru) (Nepoznata proza Marka Marulića, 2009) i, zapravo, Pandži-
ćevu nastojanju da verificira u kroatističkom studiju dugo osporavanu tezu Car-
la Verdianija (1957) o Marulićevu autorstvu Firentinskoga zbornika. U radovi-
ma koji pripadaju biblijsko-egzegetskom bloku primjetan je odmak od klasične
povijesno-kritičke metode. U radu The Narrative-theological Function of Matt-
hew’s Baptism Command (Matthew 28: 19b) Gregory Thellman iznosi tvrdnju da
je Mt 29, 19b konačni zaključak Matejeva narativa. U tom zaključku, napominje
Thelmman, koristi se trinitarna formula da bi se istaknulo Isusovo božansko
sinovstvo i mesijanska misija, što Matej inače čini ili „malim apokalipsama“
ili apokaliptičkim diskursom. Boris Beck i Danijel Berković u radu Narativ i
dramatika Psalma 73: Orijentacija, dezorijentacija i reorijentacija, povezujući
književno-teorijska i biblicistička znanja, pokazuju razvoj dramskih dionica,
peripetije i anagnorisisa u Psalmu 73 – što je uglavnom izostavljeno u analiza-
ma psalama. Arkadiusz Krasicki i Ana Albin u radu Uloga metafore u Isusovoj
polemici s farizejima (Mk 2,18–20) usredotočili su se na analizu uloge metafora
zaručnik, zaručnica i svadba (odnosno svatovi), dok je Marcel Măcelaru u radu
Who Can Stand Before a Holy God? Literary Artistry and Theological Imaginatio
in the Ark Narrative „pomnim čitanjem“ (close reading) starozavjetne priče o
filistejskoj otmici i povratku Kovčega saveza (1. Sam 4, 1b – 7, 1) ilustrirao kako
se teološki zaključci mogu izvući ne nužno samo na temelju povijesno-kritičke
metode, već i na temelju književne analize, odnosno iz sâme priče nakon što se
identificira njezina književna struktura i dramatski razvoj. Konačno, vrijedan
prilog tematu rad je Zdravka Perića i Filipa Krajine Mitsko kao filozofska metoda
u Vergilijevoj Eneidi u kojemu analiziraju homerski, stoički i epikurejski element
u Eneidi.
4