Gorštak

autor: Ivan Bunić Vučić

Nadmite se, dipli moje,

da ja budem pripijevati

ljepos Dzorke, me gospoje,

koja život moj prikrati.

Jeju, meni ti pomozi

hukajući na moj govor;

na moju se pjesan prosi,

noćna ptico, taki odgovor.

Nu ti poče, uh, jaoh meni!

Lijepo ti ste, o Gorštače,

ti i jej s diplim sjedinjeni,

skladno ti od vas svaki plače.

Dzorko slatka, Dzorko lipa,

pače vrijedu srca moga,

vele grčja od nalipa

i čemera otrovnoga,

zašto ljepos tvoja mori,

o nesvijesna pastjerice,

ko te služi, ko te dvori,
od života ubojice?

Viđ' me, kô me s' obranila,

da nije lijeka mojoj rani,

viđ' me, kô me s' razdrpila

kroz drag pogled tvoj sunčani!

Svrni, Dzorko, svijetle dzore

neka ljepos tva ljubljena

oštrom harbom vidjet more

tvoga verna probodena.

Kad za slugu tvoja dika

mene uzet ne ganu se,

što me za psa daj stražnika

tvomu stadu ti ne uze?

Vuku iz usta ja ureda

tve ovčice drpio bih

i bez straha ja medvjeda

na boj vrli pozivo bih.

Znaš kolikrat bih obrana

u pogubah tebi mnozijeh

naprašitijeh od silvana

i satira vitorozijeh.
Znaš kada te punu strahe

zagusiše i odniješe

čim mlaćaše mlade orahe

i kidaše sama kriješe?

Ne zaštedjeh moju snagu,

ni života, vajmeh meni,

za oteti moju dragu

da te gusa ne zaplijeni.

Mene dvori vila svaka,

nu se sama taka prosi

divja vila za Gorštaka

trkom slična divjoj kozi.

Velika sam ja plemena,

slavni svi su moji bili,

od koljena do koljena

grabili su i gusili.

Nije ovčara ni pastira

koji od mene veće ima

mlijeka, masla, mlada sira,

ili je ljeto, ili je zima.

Nije drugoga goranina

ki nada mnom zdrži veće

meda, žita, voća i vina,

múke, stoke i odjeće.

Tisuću mi ovčica je

ke livadom pasu trave,

sto mi vola orača je

i sto mi su steone krave.

Danu što mi toj pomaga

kad sred nijedne zdržiš scjene

svakolika moja blaga

i s svijem mojijem blagom mene?

A i nijesam ni grub tako

kô me ljepos tva spovijeda,

neg što, kad se rvuć jako,

bih izgrđen od medvjeda.

Nu nije u meni veće rane

negli ona ku uzroči

jasnos zrake od sunčane

od veselijeh tvojijeh oči.

Sve obidoh vilenike

s vilenicam po sve strane

da oni dadu meni like

za boleće moje rane.

Ali meni svi rekoše:

ni u travi ni u riječi

lijek se tebi nać ne može,

ko te rani da te i liječi.

Sveđ mi u srcu rana jesi,

i sveđ bolim tvôm nemoći,

ili u dne kriješte krijesi,

ili šturci šture u noći.

Bez pristanka na pameti

sama ljepos tva meni je,

ili sunce prži ljeti,

ili vihar zimi vije.

Lovac znojan sjencu ište,

orač pušta vole trudne,

pastir svraća na plandište

svoje stado u poludne;

jaoh, trud svaki svrhu ima,

za umorom pokoj slidi,

samo trudim ljuvenima

nadalek se pokoj vidi.

Ove trude, muke i jade,

s kih moj život trudan gine,

prireče mi još njekade

crna čavka s vrh česvine.

Nu, Gorštače, kuda zađe

s mahnitome tvojom svijesti!

Teško ti te zlo sad nađe,

razberi se i osvijesti!

Loza tebi neobrezana

visi o brijestu zapuštena,

njiva svaka poharana,

múka i stoka sva satrena.

Vukovi ti na svu volju

tvoje stado sve najdraže

plašu, stižu, biju i kolju,

er mu nije tvoje straže.

Staje ti su prokopane,

prokopana sva ulišta;

gola, bosa i bez hrane

ljubav će te svrć na ništa.

Bolje se je iz po puta

opet natrag povratiti

prije neg te smrt priljuta

bude i ljubav u grob zbiti.

Dipli moje, koje biste

drage meni u ljuvezni,

er me skladno sadružiste

vazda spijevat slatke pjesni,

puste ovdi ostanite,

kad nesrećne jeste bile

za pridobit kamenite

prsi lijepe Dzorke vile.

Pače o hrastu obisnute,

da vas lasno svak zamiri,

često od vjetra vi nadute

čin'te da u vas vjetar sviri.