Herceg Koloman godine je 1234. -prije 750 godina-podijelio Virovitici gradske povlastice.

Virovitica se
hercegovom poveljom prvi puta pojavljuje na historijskoj pozornici. Iako sama povelja ne znači
početak Virovitice - ona je 1234. već veliko naselje (m a g n a v i ll a) - godina 1234. važna je za njezinu
povijest. Poveljom je status stanovnika Virovitice pravno sankcioniran, postali su građani. Njome su
stvoreni uvjeti za povoljniji razvoj tog gradskog naselja i privrednu djelatnost njegovih stanovnika. U
srednjem su vijeku, naime, pravni okviri bitno određivali mogućnosti ekonomske djelatnosti.

Posebnu važnost za razvoj obrta 1 trgovine u Virovitici imale su odredbe povelje o slobodnom
raspolaganju imovinom i mitničarini (tr i b u t a). Virovitički građani bili su oslobođeni plaćanja
mitničarine. Oni su se sa svim svojim stvarima mogli slobodno doseliti u Viroviticu, a isto tako iz nje i
odseliti. Mogli su bez ikakvih zapreka prodavati i kupovati kuće i druge nekretnine. Herceg im je dao i
pravo zavještanja imovine: ako građanin nije imao neposrednih nasljednika, mogao je svoju imovinu
zavještati rođacima ili crkvenim ustanovama.

Prema navedenim odredbama iz povelje, položaj se građana razlikovao od položaja kmetova, koji
nisu mogli slobodno raspolagati svojom imovinom. Njihov se položaj razlikovao i prema podavanjima
vlastelinu.

Hercegovom poveljom izmijenjena su dotadašnja podavanja virovitičkih građana. Herceg ih je

oslobodio davanja podvoza zvanog >>povš<< i još nekih službi. Dokinuo je također p.aturalna
podavanja- davanje namirnica i zalužine (d e s e e n s u s), osim namirnica za jedan dan na ime dara (n
i s i u· n a d i e pr o m u n ere). Tu dosta nejasnu formulaciju u povelji može se protumačiti tako da su
građani i dalje trebali davati namirnice koje su ranije odgovarale jednom danu ugošćivanja hercega i
njegove pratnje.

Iako se ne zna količina namirnica koju su građani morali davati (u n o d i e pr o m u n er e), nema
sumnje da je Kolomanovom poveljom glavno podavanje virovitičkih građana postala daća u novcu,
jednako kao i u ostalim kraljevskim gradovima i trgovištima. Povelja je određivala da svaka p or t a (ili
e ur i a), tj. svaka posjedovna jedinica, bez obzira što se u jednoj porti nalazilo više selišta (m a n s i o),
godišnje plaća 4 mjere novca (pondus).

Kao što je već rečeno, novčana daća u Virovitici plaćala se po portama. Nju nije pobirala općina, već
vlastelin, individualno od svakoga domaćinstva. Time je svaki građanin na određeni način bio vezan
uz vlastelinstvo. U literaturi se obično navodi da je Virovitica 1234. postala slobodni kraljevski grad. U
srednjem su se vijeku po širini povlastica razlikovali kraljevski gradovi i trgovišta. Kraljevski su gradovi
uživali potpunu, a trgovišta ograničenu autonomiju. Grad je bio podvrgnut kraljevskoj kuriji
(taverniku) i kraljevskom fisku, a trgovište vrhovnoj vlasti vlastelina na čijem se teritoriju nalazilo.

Virovitički građani (h o s p i t e s) trebali su uživati iste povlastice kao stanovnici mjesta Šegust
(Segust) u Mađarskoj. U vezi s time kraljica je promijenila novčanu daću. Umjesto raniie ob_veze
svake port~__da.godišnje.plaća4 pondusa novca, sada je.određeno daJit?Yi~9P~i!l~.Plaća .. 40
.maraka .. kraljeve monete. Novčana j~ daća, ·dakle, postala kolektivni teret općine. Plaćanje daće na
taJ način bilo je pogodnije za građane.

Prema Kolomanovoj povelji Virovitičani su morali davati namirnice >>jedan dan za dar<< (u n o d i e
pr o m u n er e) - Kraljica Marija je odredila da na ime namirnica godišnje daju 600 kruhova, 6 volova,
100 kokoši, 60 vedara vina i 100 vedara zobi. 7 · ~"Na-temelju tih podataka ne može se zaključiti da
su podavanja Virovitičana povećana. Slične su darove morali davati i drugi gradovi i trgovišta.

Na kraju XIII. stoljeća u Virovitici je ponovno izmijenjen način plaćanja novčane daće. Tadašnji
vlastelin Virovitice, starija kraljica Elizabeta ukinula je njezino kolektivno plaćanje i ponovno uvela-
pobiranje od svake porte. Tada se ta daća nazivala z e ml j ar i n a (t er rag i u m), a iznosila je 20
denara po porti. Kraljica je >>Za spas duša<< članova svoje obitelji 3. V. 1290. tu _d~ću, . zapravo
pravo njezina pobiranja, darovala samostanu dommtkanaca u Virovitici.

Kraljica je Marija 1248. odredila međe virovitičke općine.

Međe virovitičkoga teritorija ponovno su opisane 21. X. 1353, kad se virovitička općina oko njih
sporila sa susjednim plemićima. U proteklih stotinu godina (od 1248. do 1353) na tim su međama
nastale velike promjene. Pojavilo se desetak plemićkih posjeda. Po nalogu bana Nikole međe su
ponovo utvrđene i to na temelju isprave kraljice Marije iz 1248. 11 Određivanje gradskoga teritorija
bilo je važan moment u životu grada. U srednjovjekovnim gradovima obrti i trgovina nisu bili u
potpunosti odvojeni od zemljoradnje. Građani su obrađivali manja polja, vinograde, koristili šume.
Kad su se te poljoprivredne površine nalazile na gradskom području, za njih nisu morali davati
feudalne daće. Gradski teritorij bio je podvrgnut upravi općine.

U povijesti Virovitice započelo je 1429. novo razdoblje. Kralj Žigmund založio je l. IX. 1429. svoj
kraljevski grad (e i v i t a s n o s t r a W e re w e z e) za l O 000 forinti šimeđskom županu Emeriku
Marczalyju.16 Time je Virovitica prvi puta došla u privatni posjed

Grad se u XV. stoljeću najčešće pojavljuje pod nazivom trgovište (o p p i d u m). U ispravi iz 1429.
naziva se, doduše, grad (e i v i t a s), ali već 1437. kralj Viroviticu naziva >>grad ili trgovište<<. (e i v i t
a s s e u o p p i d u m). U ispravama koje slijede Virovitica se redovito naziva trgovište: >>oppidum
Werewcze<< (1453), >>oppidum Werewcze<< {1474) itd.

Prelazak Virovitice u privatni posjed, čini se, nije bitno izmijenio položaj njezinih stanovnika. Oni su,
doduše, postali podložnici vlastele, ali feudalci su u XV. stoljeću bili zainteresirani za razvoj
robnonov.čanih odnosa, pa - čini se - zbog toga nisu mijenjali položaj i podavanja građana.

~?rezni ?imovi bili su jedinice prema kojima se plaćao porez. U nJtma se IZražavao ekonomski
potencijal pojedinih mjesta. Sač~van~ _P?Pi~i iz početka XVI. stoljeća pokazuju da je trgovištu
ytrovttiCl pnpadalo 40-50% poreznih dimova virovitičkoga vlastehr:st~a. To, ~akako, ne zn;;č1 da je u
trgovištu živjelo toliko podlozmka. Rad!lo ~~ o 40-50 Yo_ porez~ih obveznika, odnosno
gospodars~og_a potenciJal~. S_a~o Je trgOVIŠte U to doba (1507-1520) bilo razdiJelJeno među cetm
feudalna posjednika: Franju Banffyja Ivana Banffyja, dominikance i franjevce

Usporedo s_~spo~tavlj~njem feudalnih odnosa crkva je, uspjela sv1m neplememtlm VJerniCima
nametnuti obvezu da joj daju deseti dio najvažnijih proizvoda -žitarica, vina, sitne stoke, pčela. Na
području zagrebačke biskupije desetinu su pobirali zagrebački biskup i zagrebački kaptol. Niži se kler
izdržavao prihodima svojih župa. Zagrebački biskupi i svjetovni feudalci neprekidno su se sukobljavali
oko desetine, zapravo oko načina njezina pobiranja. Svjetovni su feudalci težili da crkva što manje
sudjeluje u izrabljivanju njihovih kmetova. Godine 1280. izbio je spor oko crkvene desetine u
Virovitici i ViroVitiCI<ofžup:Jjiiji.-Papihski legat firinaski biskup Filip naložio -je 6:-IX: 128(). ·prepošfu
Čazrrianskoga kaptola, a 27. IX. 1280. gvardijanu franjevaca u Virovitici, da nagovore stanovnike
Virovitice, Lipove i Virovitičke županije da daju desetinu zagrebačkom biskupu Timoteju. Tvrdio je da
su tu daću prestali davati za vrijeme proteklih ratova.37 Stanovnici .Yiro~iticei _!-ip()ve nisu se
odazvali nagovorima prepošta i gvardijana. Nakon toga su tri put službeno opomenuti. Budući da ni
tada desetinu nisu počeli davati biskupu Timoteju; čai:rii"ariski prepošf i doktor kanonskoga prava
Jakov udario je l. XI. 1280. prokletstvom i ekskomunicirao iz crkve suce Virovitice i Lipove, 24 prvaka,
prisežnika i uglednih staraca iz obaju mjesta. P_rokletstvom je .. zapravo udarena >>Čitava zemlja
gospođe starije kraljice koja pripada Virovitičkoj županiji<< (t o t a m t er ram domine regine senioris
ad comitatum Vereuche p er t i n e n t e m). Ekskomunikacija je obavljena, kako je izvijesti? prepošt,
pr:~!I!~]>ropis3_~of.!icer~f!lonijalu: za vrijeme mise na S~1svet~, uz posebno udaranje zvona,
gašenje l gaženje svijeća, pJevanJe·psalma::Prokletstvo i ekskomunikacija zatim su svečano objavljeni
po svim crkvama Virovitičke županije.38 Tako su stanovnici ~irovitice i Virovitičke županije kažnjeni
najtežim crkvenim kaznama. u čitavoj su županiji obustavljeni svi vjerski obredi: krštenje, vjersko
sahranjivanje itd. Sačuvane ispray~ pokazuju_,__međut!m, d:l su Virovitičani i seljaci županije
neopravdano anatemiziranii ekskomunicirani. Oni su, naime, crkvenu desetinu redovito davali. Nju je
pobirala kraljica kao vlasnik Virovitice i županije, a ne biskup. Papin legat, prepošt Jakob i biskup
Timotej su, čini se, strijele crkvene moći svijesno usmjerili na krivu adresu. Ana temom i
ekskomunikacijom nisu mogli kazniti staru kraljicu Elizabetu, koja je desetinu pobirala. Kažnjeni su
podložnici što desetinu n i s u d a v a l i b i s k u p u, iako oni sami nisu mogli odlučivati o tome kome
će tu daću davati.39

Spor oko crkvene desetine u Virovitičkoj županiji riješen je tek nakon tri godine. Nije" jasno da li su
podložnici čitavo to vrijeme bili isključeni iz crkve. Kraljica Elizabeta je 18. XI. 1283. izdala ispravu
kojom izjavljuje da, nakon objašnjenja crkvenih i svjetovnih ljudi, u Virovitičkoj županiji vraća
zagrebačkom biskupu crkvenu desetinu. Sama je kraljica navela: >>mi smo u naše vrijeme primali
desetinu slobodnih mjesta Virovitice i Lipove i čitave Virovitičke županije kako žitarica i vina tako
kunovine, mitničarine, trgova i brodova«. Pobirala je sve te desetine vjerujući da njoj pripada i u >>er
e d e n t e s i p s a s d e e i m a s a d n o s pertinere«.41

Moćni knezovi Iločki ( d e W y l a k) posjedovali su u Virovitičkoj županiji vlastelinstvo Bukovicu.

Desetinu s njihova vlastelinstva ubirali su gospodari Virovitice Nikola i Jakov Banffy. Predstavnici
Jakova i Nikole Banffyja tužili su 1477. >>narod i kmetove<< (u n i ver s o s p o p u l o s e t j o b a g i o
n e s) bosanskog kralja Nikole Iločkoga s vlastelinstava Bukovice i Brezovice zbog uskraćivanja crkvene
desetine. Tvrdili su da su ti kmetovi desetinu oduvijek davali virovitičkoj tvrđavi (a d e a s tr u m Wer
ewe h e). Ali u posljednje su vrijeme, pred dolazak decimatora, počeli »Veći dio svoga vina otpremati
u šume, šikare i druga tajna mjesta<<. Neki podložnici Iločkih počeli su otvoreno odbijati davanje
desetine, tvrdeći da su te daće oslobođeni, jer na vlastelinstvu obavljaju različite službe kao krojači,
stražari, službenici i drugi obrtnici (alio s mehanicae artis magistros). Plemićki su suci nakon
saslušavanja svjedoka presudili da svi podložnici Iločkih moraju svoje vino dovesti na mjesta
desetinjanja. Onima koji to ne učine, virovitički vlastelin može oduzeti vinograd. Ista je presuda
obnovljena 30. VIII. 1496, jer su kmetovi ponovno odbijali davanje desetine.46 Crkva se, čini se, na
kraju XIV. stoljeća pomirila s time da crkvenu desetinu u Virovitičkoj županiji pobiru kraljice. U
narednom je stoljeću prihvatila da su vlasnici te daće virovi tički feudalci.

Doduše, zagrebački biskup Osvald Tuz pokušao je 1489. pobirati desetinu na virovitičkim posjedima
Bakšincu i Novom Selu (U j fa l u). Ali od toga je morao odustati jer je istragom ustanovljeno da je
desetina s tih posjeda oduvijek pobirana za tvrđavu Viroviticu (ad castrum Werocze).47 Šta više, kralj
je Vladislav 1496. naložio istom biskupu da vlastelinu Virovitice Nikoli Banffyju daje desetinu i sa
svo~a vlastelinstva Ivanca, koje se tada nalazilo na području županije. 8 Uostalom, sama je crkva
prihvatila da je davanje desetine virovitičkom vlastelinu kršćanska dužnost svih podložnika Virovitičke
županije. Lektor Čazmanskoga kaptola Lovro zaprijetio je 1501. skupini plemića ekskomunikacijom,
ako njihovi kmetovi desetinu ne budu dali virovitičkoj tvrđavi.49

IV