Stanko Andri:

Vinkovci u srednjem vijeku

Podruje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti

Vinkovci Slavonski Brod, 2007.

Stanko Andri: Vinkovci u srednjem vijeku Podruje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti

Sadraj Uvod 1. Cibalska batina 2. Germani i Huni 3. Nijema i tamna stoljea 4. Crkva i naselje na Meraji prije prvih zapisa 5. Tragom svetoga Ilije 6. Bogata upa u raunima papinske desetine 7. Jo o svetom Iliji i njegovoj vinkovakoj crkvi 8. Szentillye, posjed Bainskih od roda Szente-Mgocs 9. Pogled unatrag: naselje vukovarskih gradukmeta u 13. stoljeu 10. Je li se Szentillye zvao i Bogdnfalva? 11. Sajmovi u Szentillyeu u 14. stoljeu 12. Franjevaki samostan Sveti Ilija i srednjovjekovni Vinkovci 13. Parnice Bainskih na poetku 15. stoljea 14. Dvojbena darovnica Alanskih Talovcima 15. Talovci kao suvlasnici Szentillyea 16. Pobunjenici Lovro Bnffy i Ivan Kishorvt 17. Oruana akcija brae Gerb 18. Suvlasnici Szentillyea na poetku 16. stoljea 19. Sukob i dioba Lovre Bnffyja i Ivana Kishorvta 20. Posljednji vlastelin Vid Srli/Srdi 21. Ilinci i Vinkovci u osmanskim izvorima 22. Szentillye poslije Szentillyea 23. Rjeenje problema naseobinskog kontinuiteta 24. Crkvena povijest Vinkovaca u doba turske vladavine 25. Crkva sv. Ilije na Meraji: epilog

Prilog 1: Vaniji srednjovjekovni materijalni ostaci i arheoloki nalazi u Vinkovcima Prilog 2: Kronoloki pregled izravnih pisanih podataka o Szentillyeu i Vinkovcima u srednjem vijeku Prilog 3: Shematski prikaz vlastelinske povijesti vinkovakog Szentillyea Prilog 4: Posjedi oko Szentillyea prema vlastelinskim popisima Zemljopisne karte, planovi i tlocrti Slike Summary: Vinkovci in the Middle Ages. The Vinkovci urban area from the Late Antiquity until the end of the Ottoman rule Bibliografija Kazalo vlastitih imena

Uvod Na poetku treba opravdati naslov i podnaslov knjige. Svatko tko poznaje barem osnovne injenice iz prolosti grada Vinkovaca uoit e da je u naoko jednostavnu naslovu neto problematino. Radi se o anakronizmu. Vinkovci u srednjem vijeku nisu bili Vinkovci, nego Sveti Ilija (takav je oblik imena to se uvrijeio u hrvatskoj literaturi). Tek je u novom vijeku, na neki nedovoljno jasan nain, prevladalo dananje ime grada na Bosutu. Primjedba se temelji na tonoj injenici. Glavno naselje to je u srednjem vijeku stajalo na uem gradskom podruju modernih Vinkovaca zaista se nije zvalo tako, nego drukije, prema crkvenom zatitniku sv. Iliji. (U ovoj se knjizi drimo izvornog, maarskog, oblika imena, koji je glasio Szentillye; hrvatska inaica toga imena, koja je glasila Ilinci, zabiljeena je prvi put tek poto je naselje ve bilo opustjelo, u sredini 16. stoljea.) No, kao to e pokazati ralambe izvorne grae koje slijede, pokraj toga naselja pojavilo se na izmaku srednjeg vijeka i selo Vinkovci, kojem e daljnji tijek demografske povijesti namijeniti vaniju i trajniju budunost od one koja je snala Szentillye. Pa ipak ovo nije knjiga o tome kasnosrednjovjekovnom seocetu (na osnovi njegova dva jedina spomena u predturskim izvorima teko bi je se moglo napisati), nego prije svega o onom vanijem pretei novovjekovnog grada, Szentillyeu. Njegova veza s modernim Vinkovcima zaista nije posve izravna. Kad to kaem, ne mislim samo na toponimijski diskontinuitet, na promjenu imena. Zamislimo li naselja kao neku vrstu ivih organizama (ili osoba) iji se ivotni vijek pod odreenim imenom protee izmeu roenja i umiranja, onda je naselje Szentillye umrlo u 16. stoljeu, a kasniji Vinkovci nisu njegov izravan nastavak ili potomak, nego samo prostorni i povijesni nasljednik. Zaista, prije 15. stoljea jo nije bilo Vinkovaca, ali je na dijelu njihova dananjeg sredinjeg podruja ivjelo to starije naselje drukijeg imena, vee i vanije od drugih u svojoj blioj okolici. Pojednostavljeno kazano, ono to su u novom vijeku Vinkovci, to je u srednjem vijeku, na otprilike istom poloaju, bio Szentillye. Taj kontekstualni povijesni kontinuitet izmeu srednjovjekovnog i novovjekovnog naselja ovlauje me da naslov knjige sroim tako kako sam ga sroio. Njezin predmet zaista jesu Vinkovci u srednjem vijeku. Podnaslov, s druge strane, moe izazvati nedoumicu jer se kronoloki ne podudara s naslovom. Srednji vijek se ipak ne protee od kasne antike do kraja turske vlasti. Objanjenje prividnog nesklada lako je dati. U pokuaju da se kolikogod je mogue istrai srednjovjekovna povijest nekog naselja, mora se zahvatiti jo poneto ire od toga; treba donekle posegnuti i u antiku i u novi vijek. Antika materijalna batina u Vinkovcima je toliko znatna da je morala u nekoj mjeri postavljati okvire ivotu i utjecati na nj na tome istom tlu i u srednjem vijeku, osobito u njegovim ranijim stoljeima iz kojih nema nikakvih pisanih vijesti. Na drugoj strani, slavonsko rano novovjekovlje, sa svojom velikom povijesnom cezurom u obliku turskog osvajanja i vladavine to je potrajala 2-3 ljudska ivotna vijeka, otvara pogled u prilike koje su, iako izmijenjene, jo uvijek u velikoj mjeri bile produetak onih prijeturskih i ije je poznavanje stoga esto dragocjeno za istraivaa srednjeg vijeka.

U neku ruku, vinkovako srednjovjekovlje doista se protee sve do 18. stoljea, kada je konano prestala upotreba stare upne crkve sv. Ilije na Meraji, stoera srednjovjekovnog naselja koji je prema arheolokim spoznajama ustanovljen jo oko 1100. S obzirom na to, naslov i podnaslov ove knjige ne stoje toliko u meusobnu neksladu koliko se u podnaslovu pojanjava stvarni smisao naslova, naznaujui okvire njegova neophodnog proirenja. Meu vanijim naseljima na podruju dananje istone Slavonije, ili srednjovjekovne Vukovske upanije, Vinkovci su atipini u pogledu odnosa koji opaamo izmeu srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja njihove povijesti. U Vinkovcima se, demografski i topografski, mlae doba drukije nadovezalo na starije nego to je to bio sluaj u Vukovaru, akovu, Iloku i Osijeku, ili pak u Gorjanima, Erdutu, Borovu, Ivankovu, Cerni, Nijemcima ili Moroviu. Bilo da se relativna vanost tih naselja s obzirom na njihovo okruenje od srednjeg vijeka do danas poveala, smanjila ili ostala na slinoj razini, njihova povijest odonda do danas tvori, koliko se moe razabrati, jednostruku i neprekinutu nit. Taj se kontinuitet ogleda i u zadravanju, u svim navedenim primjerima, u osnovi istih imena, samo jezino manje ili vie preoblikovanih. Postoje, ipak, i sluajevi koji pokazuju da kontinuitet povijesti naselja ne mora uvijek pratiti i ouvanje manje-vie istog imena. Tako su dananji arengrad i Levanjska Varo izravni nasljednici srednjovjekovne Atye i Nevne (ili Voina i Varoi Nivne u osmanskim izvorima). Vinkovaki je sluaj jo zamreniji od toga. Tu se ne radi samo o tome da je novije ime (Vinkovci) potisnulo i zamijenilo starije (Szentillye, odnosno Ilinci). Radi se i o dva izvorno razliita naselja, koja su neko vrijeme ivjela jedno uz drugo, a onda se starije i vanije ugasilo, a mlae i manje postupno ojaalo i naraslo. Dananji su Vinkovci kao stablo u koje je izrasla mladica to je potjerala pokraj starog debla na izmaku njegova ivotnog vijeka, malo prije nego to je u 16. stoljeu od njega ostao jo samo mrtav panj, pustoselina Ilinci. U nae doba jedan od najveih gradova na hrvatskom sjeveroistoku, Vinkovci su se, moglo bi se rei, ponovno pribliili onoj relativnoj veliini i vanosti kakvu je u svojem irem drutveno-zemljopisnom okruenju imao njihov antiki prethodnik, rimski grad Cibale. Relativna vanost naselja na istome mjestu u srednjem vijeku, tj. Szentillyea, bila je nesumnjivo od obojega manja. Ipak, sve to znamo o Szentillyeu pokazuje da se on uvijek izdizao iznad razine prosjenih sela to su zabiljeena u pisanim izvorima od uspostave ugarske vlasti u donjem meurjeju Drave i Save pa sve do njezina kraja u prvoj polovici 16. stoljea. Ve oko 1100. u Szentillyeu je postojala zidana upna crkva koja je po svemu sudei sluila kao pastoralno sredite za svoju ne samo najbliu, nego i iru okolicu. U 14. stoljeu u toj crkvi slui upnik s iznimno dobrim prihodima. Pa ipak, sve do vremena turskog osvajanja nije u tom naselju utemeljena i neka druga crkvena ustanova, primjerice samostan nekojeg od prosjakih redova iju bismo pojavu tu najprije oekivali. Razlog tome moglo bi biti u izvorima dokumentirano dvovlae u Szentillyeu: od poetka 15. stoljea, a moda i neto ranije, to je naselje s pripadajuim posjedima bilo podijeljeno izmeu dva gospodara, dvije vlastelinske obitelji, a da pritom nijednoj od njih posjed u Szentillyeu nije bio glavni ili matini. Predmnijevamo da su u takvim prilikama vlastelinske obitelji samostane radije osnivale (ako su ih uope osnivale) na nekom drugom od svojih posjeda. Slino tome, Szentillye je u 14. stoljeu zabiljeen kao mjesto odravanja upanijskih sajmova, a potkraj 15. stoljea izriito je opisan kao oppidum, trgovite, dakle kao lokalno gospodarsko sredite i kao naselje srednjeg ranga, izmeu
5

obinih sela i pravih gradova. Szentillye nije nikada prerastao taj stupanj gospodarskog i drutvenog razvoja. U njemu, prema sauvanim izvorima, nikada nije bila organizirana gradska opina s odreenom mjerom samouprave, ije se postojanje u izvorima obino registrira uporabom pojma civitas (odnosno civis za stanovnika takva naselja). Nije posve jasno ni postojanje ireg posjednikog sklopa, odnosno vlastelinstva (ili gospotije), oko Szentillyea. Jedino se 1503. izriito govori o distriktu Szentillye, a u okvirima razliitih popisa posjed nastalih u 15. i na poetku 16. stoljea sauvana su i imena sela za koja se moe s razlogom pretpostaviti da su spadala u taj distrikt. Ta je pripadnost ipak nesigurna jer se ni u jednom sluaju ne kae izriito da su dotina sela ili posjedi pertinencije Szentillyea. Izvori ne govore o takvoj povezanosti izmeu Szentillyea i okolnih posjeda zato to se gospodarsko-upravni odnos pertinencije u pravilu uspostavljao prema utvrenim vlastelinskim sreditima, a u Szentillyeu nije bilo utvrde. Bez utvrde, bez samostana i bez gradske opine, Szentillye nije mogao ostaviti obilniji trag u sferi pisane rijei, u sadrajima srednjovjekovnih povelja ili listina sauvanih do danas. Naime, kad je rije o povijesti naselj, upravo su utvrde, samostani i gradske opine bili one injenice koje su imale za posljedicu ee pojavljivanje i bolju zastupljenost odreenog mjesta u raznovrsnim pisanim izvorima. Pisano gradivo za srednjovjekovnu povijest Vinkovaca stoga je nuno oskudno. Iz trostoljetnog razdoblja, od 1267. do 1562, uspjelo se prikupiti samo 26 dokumenata koji spominju Szentillye (ili se, u sluaju najranijeg, odnose na nj ne spominjui ga izriito), a od tog broja treba jo odbiti etiri dokumenta za koja se samo pretpostavlja da bi mogla govoriti o Szentillyeu pod hipotetikim drugim imenom. Rije samo tu je ipak relativna odrednica. Oskudica pisanih izvora neto je s ime istraiva ovdanjeg srednjovjekovlja unaprijed rauna. Pitanje je jesu li, uz tako krto izvorno gradivo, pokuaji pisanja srednjovjekovne povijesti ovog ili onog naselja uope smisleni i opravdani. Sauvani podaci toliko su fragmentarni i turi da ni izdaleka ne doputaju rekonstrukciju suvislog tijeka mjesne povijesti. Tako se i glavnina naih izvora o Szentillyeu odnosi samo na pitanje tko su u danom trenutku bili njegovi vlastelinski gospodari. O drutvenom i ekonomskom ivotu, o prostornoj i demografskoj strukturi naselja ne doznajemo nita ili gotovo nita. To je tipina situacija. Vrlo je malo srednjovjekovnih naselja u donjem meurjeju Drave i Save o kojima se moe znati bitno vie. Izvore dostatne da se napie koliko-toliko sadrajna lokalna povijest moda bismo nali jedino za Ilok i Poegu, u oskudnijem obliku jo i za Vukovar, Osijek, Gorjane i, u najboljem sluaju, jo dva-tri mjesta. Kako onda izgleda lokalna povijest onih naselja iji su dosjei izvornog gradiva znatno skromniji i jednoliniji? Sve injenice koje sada znamo o Vinkovcima u srednjem vijeku mogu se iznijeti na dvije-tri stranice (kao to pokazuje Prilog 2 na kraju knjige). Istodobno, bilo je mogue te ogoljele injenice razraditi i raspisati do opsega omanje knjige. Jedan dio sadraja knjige otpada na uobiajeni historiografski postupak koji prethodi konstataciji injenica: heuristiku i kritiku izvora, paljivu proceduru izluivanja injenica iz izvora kroz interpretaciju njihova sadraja. U nekoliko navrata trebalo je iscrpnom argumentacijom potpuno otkloniti iz reda injenic odreene historiografske konstrukcije koje su potekle ba iz nedostatne kritinosti prema izvorima te su se stale uporno opetovati u literaturi (Justinijanova darovnica sv. Benediktu, franjevaki samostan u Szentillyeu). No, najvei dio knjige tvore naknadni komentari tako dobivenih injenica, njihovo uklapanje u pripadajue povijesne kontekste. tura lokalna povijest Szentillyea tako se u knjizi preplee s lokalnim povijestima mnogih
6

drugih mjesta u Vukovskoj upaniji, a povijest njegovih feudalnih gospodara s povijestima raznih drugih posjednikih obitelji. Pri postojeoj oskudici izvorne grae, povijest naselja kakvo je bilo Szentillye neizbjeno djelomice prerasta u znatno iru pokrajinsku povijest. Povijest Szentillyea morala se ispripovijedati na toj razini, vioj i iroj od puke lokalne, kako bi se barem donekle prevladala njezina izrazita, i ujedno tipina, fragmentarnost. U knjizi sam nastojao iscrpno prouiti krhotine mjesne povijesti jednog naselja u srednjovjekovnoj Vukovskoj upaniji. U isti mah sam svjestan da je rezultat tog prouavanja tek gradivo za prostorno obuhvatnije i tematski slojevitije povijesti. Ako i nije njihov nuan preduvjet, svakako bi za takve povijesti bilo vrlo korisno postojanje iscrpnih studija izvornog gradiva o svim vanijim srednjovjekovnim naseljima i ustanovama na podruju koje promatramo. Na tom jo uvijek nepoloenom temelju bilo bi kudikamo lake ostvarivo pisanje povijesne sinteze, kako dogaajno-kronoloke, tako i strukturalne, serijalne ili paradigmatske u bilo kojoj od njezinih podvrsta. Drei pred oima taj iri okvir kojem pripada ovo istraivanje, naslovu knjige mogla se kao alternativni podnaslov pridruiti i ovakva formulacija: jedan primjer srednjovjekovnog trgovita u donjem meurjeju Drave i Save. ** Umjesto uobiajenog uvodnog pregleda stanja istraenosti, moe se bez priinjanja velike nepravde ikojem autoru konstatirati da istraivanja srednjovjekovne povijesti Vinkovaca u pravom smislu do sada i nije bilo. Sporadini doprinosi obradi pojedinih pitanja ili pak koliko-toliko argumentirane openite tvrdnje bit e spomenute na pripadajuim mjestima u knjizi. Samo se dva istraivaka imena mogu ve ovdje navesti kao djelomine iznimke iz te ope ocjene. Prvo je Vinkovanin Stjepan Pavii (1887-1973), kojem pripada zasluga da je prvi ustanovio povijesnu vezu izmeu srednjovjekovnog Szentillyea i modernih Vinkovaca. On je u vie navrata razmjerno opirno pisao o predturskoj povijesti Svetoga Ilije (usp. Bibliografiju na kraju), ali je u posve nedovoljnoj mjeri neposredno prouavao izvorno gradivo, koristei se najee umjesto toga kratkim povijesnotopografskim izvodima Dezsa Csnkija, tako da su mu mnogi zakljuci i pretpostavke, kolikogod bili sami po sebi dovitljivi i zanimljivi, ipak nedvojbeno pogreni. Drugi je zasluan istraiva ugledni maarski medijevist Pl Engel (1938-2001), koji je u svojem jo neobjavljenom povijesnotopografskom leksikonu Vukovske upanije prikupio i sistematizirao najvei dio izvorne pisane grae koja se odnosi na vinkovaki Szentillye. On je osim toga napisao i manju povijesnu raspravu o posjednikoj i plemikoj obitelji Liskovakih ili Bainskih koja je najdue gospodarila dijelovima Szentillyea. Oslanjajui se u prvom redu na radove te dvojice prethodnika, napisao sam i u rujnu 2004. predao prvu verziju rukopisa ove knjige, tada namijenjenog objavljivanju u sklopu monografije grada Vinkovaca. Odmah se opazilo da bi rad opsegom dostajao i za posebnu publikaciju, za ije se mogue objavljivanje zainteresirala vinkovaka Matica hrvatska. U tu sam svrhu smatrao potrebnim dodati rukopisu jo neka poglavlja, kao i popratne priloge. Napokon sam se tijekom zime 2006-7. prihvatio tog posla i dovrio sadanji rukopis, koji je u odnosu na raniji uvelike popravljen i dopunjen. U meuvremenu sam iz pojedinih problemskih poglavlja rukopisa izveo dva zasebna manja rada i objavio ih u asopisima (Mjesto svadbe i Tobonja darovnica; cjelovitu referenciju v. u Bibliografiji), a okosnicu sadraja mojeg

rukopisa predoio je 2006. u sklopu svoje knjige Danijel Petkovi. Budui da monografija Vinkovaca, zbog tekoa u pribavljanju svih potrebnih priloga, jo uvijek nije ugledala svjetlo dana, ini mi se opravdanim predati zgotovljen rukopis da ga se tiska kao knjigu. Osobito sam zahvalan Matici hrvatskoj u Vinkovcima to je od poetka poduprla tu zamisao i to se sada, u suradnji sa slavonskobrodskom Podrunicom Hrvatskog instituta za povijest, prihvaa njezine realizacije. U Osijeku, 24. veljae 2007.

1. Cibalska batina Od svih antikih naselja to se u pisanim izvorima spominju na podruju dananje Slavonije, tek je za manji dio utvren toan zemljopisno-topografski poloaj. Otud se i o problemu kontinuiteta, tj. neprekinute veze izmeu pojedinih antikih i srednjovjekovnih naselja, moe razmiljati samo u malom broju sluajeva. Arheoloka istraivanja tim se pitanjem na naem prostoru zapravo tek poinju ozbiljnije baviti. Konkretne zakljuke do kojih e ona dovesti zasad obino zamjenjuje sumarno miljenje da nikakva kontinuiteta naselj nije moglo biti zbog velikih drutvenih i demografskih lomova te promjena u nainu ivljenja koji su itavu rimsku Panoniju snali tijekom velike seobe narod od kasnog 4. do kasnog 6. stoljea. U kasnorimskoj provinciji Drugoj ili Sirmijskoj Panoniji koja je obuhvaala dananji Srijem, vei dio Slavonije, odgovarajui dio donjeg desnog (tj. junog) Posavlja te otprilike dananji hrvatski dio Baranje jedan od najznatnijih gradova bile su Cibale (Cibalae).1 Natkriljivao ih je Sirmij (Sirmium), metropola itave Panonije i neko vrijeme jedna od carskih prijestolnica, a znaenjem im je bila podjednaka, kako se ini, jo jedino Mursa na Dravi (na podruju dananjeg Osijeka). Cibale su u toj provinciji zauzimale otprilike sredinji zemljopisni poloaj. Leale su uz gornji tok Bosuta, na mjestu gdje ta sjeverna pritoka Save u svom vijugavom nizinskom toku dosee najsjeverniju toku te se, pravei jednu od velikih okuka, okree na jugoistok i vraa prema Savi. Cibale su se oblikovale na sjevernom vrhu te okuke. Otud je pri njihovu utvrivanju Bosut bio iskoriten kao jedna strana gradskog bedema. Uobiajena etverokutnog tlocrta, utvrene Cibale bile su svojim glavnim prometnim osima zakrenute u odnosu na osi sjever-jug i istok-zapad za 30-35 stupnjeva udesno. Novija arheoloka istraivanja pokazala su da je grad bio utvrivan u dva navrata: starija i neto skuenija fortifikacija sastojala se od bedema dugih izmeu 550 i 680 metara, a mlaa je bila za 120-150 metara ira. (Slinog je opsega bila i utvrena Mursa, doim je utvreni Sirmij bio od toga dvostruko prostraniji.) Prostor obuhvaen cibalskim bedemima odgovara sredinjim dijelovima modernih Vinkovaca; sredinji vinkovaki trg lei upravo u sreditu nekadanjih rimskih Cibala. Daljnja osobitost topografije Cibal jest veza izmeu njihova istonog (ili, tonije, jugoistonog) bedema i nekadanjeg potoka Ervenice koji se u Vinkovcima ulijevao u Bosut. Blizu ua Ervenica se irila, postajui nalik na manju baru ili jezerce, pa se taj dio njezina biveg toka jo i danas zove Barica. U novije se vrijeme pomilja da se na tom proirenom najdonjem toku Ervenice nalazilo rimsko bosutsko pristanite. Pri prvoj, uoj fortifikaciji, Ervenica je posluila kao prirodni opkop uz bedeme, a kad su kasnije bedemi pomaknuti dalje na istok, u utvrenom se gradu naao itav donji tok potoka skupa s proirenjem, odnosno vjerojatnim pristanitem. Postojanje pristanita podrazumijeva, dakako, da je Bosut kod Cibala bio koriten kao plovni put. U naoj se strunoj literaturi, ponajprije na temelju hidrografskih i morfolokih osobitosti ire okolice Vinkovaca i itavog Pobosua, uglavnom misli da je Bosut u rimsko doba doista bio mnogo vaniji plovni put nego to je danas. To bi bilo tako zbog dva glavna razloga. Po svome postanku, Bosut nije potok u pravom smislu rijei, jer nema izvor, nego je ustvari odljevni vodotok same
1

Vaniji radovi o rimskim Cibalama: Brunmid, Colonia = isto u: Corolla memoriae, 55-104 = isto pretiskano kao knjiga: Brunmid, Colonia; Josifovi, Rimski municipijum; Virc, Urbane faze; Virc, Struktura uprave; i sada naroito Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala.

Save, njezin najvei rukavac, koji se odvaja od Savinih velikih meandara nizvodno od ua njezine velike june pritoke Bosne. Tako je Bosut, kao i mnogi drugi vodotoci sjevernog Posavlja, u isti mah pritok Save i njezin (nekadanji) rukavac koji je preuzimao vikove savskih voda u vrijeme visokog vodostaja. Iz Savina velikog meandra izmeu dananjeg titara i upanje u rimsko se doba, po svemu sudei, moglo uploviti u Bosut, to jest u sam poetak njegova korita, koji se kasnije s vremenom zamuljio i zatrpao. Po ieznuu rimske vlasti i njezine organizirane i promiljene brige za vodene (ba kao i kopnene) komunikacije, nestalo je, zbog neodravanja, tog kljunog dijela bosutskoga plovnog puta. Time je, tovie, podruje bosutskog slijeva postalo u veoj mjeri i neprestano ugroeno savskim poplavama. Drugi kljuni razlog zanimljivosti bosutskoga plovnog puta u rimsko doba povezan je s Ervenicom, potokom koji je, kako je ve reeno, utjecao u Bosut u samim Cibalama. Ervenica je izvirala u sjevernoj okolici dananjeg Ceria, a Rimljani su je umjetnim kanalom povezali s nedalekom Vukom, pritokom Dunava. Tako produljena Ervenica imala je, zapravo, dva ua, spajajui Bosut s Vukom na mjestu gdje su oni jedno drugom najblii i gdje je to, s obzirom na reljef, bilo jedino mogue (zapadno i istono odatle, padine Slavonskog gorja i Fruke gore ve posve odvajaju slijev Bosuta od slijeva Vuke). Time je, ujedno, stvorena i plovna preica izmeu Save i Dunava. Njome se, barem za manja plovila, put izmeu sredinjeg i gornjeg Podunavlja te gotovo cijele Posavine skraivao za nekoliko stotina kilometara. To nije bio nipoto zanemariv dobitak kad se ima na umu da je rijeka Sava bila glavna os prastare trgovake veze izmeu Dunava i Jadrana. Smjetaj na sredini te djelomice umjetno stvorene savsko-dunavske plovne veze poveavao je ionako znatnu prometnu ulogu Cibal.2 U Cibalama su se stjecale mnoge panonske ceste. Grad je leao na magistralnom junopanonskom pravcu koji je Italiju povezivao s istonim dijelovima Carstva. Ta se magistrala zapravo sastojala od tri zasebne usporedne ceste, podravske, sredinje i posavske. Podravska se cesta iz Murse sputala u Cibale i odatle vodila u Sirmij i dalje na sutok Dunava i Save. Sredinja je cesta dolazila preko Slavonskog gorja, iz smjera Certise ili Certisije (ostaci tog rimskog naselja nalaze u jugoistonoj
2

O vodenom putu Bosut-Ervenica-Vuka izmeu Save i Dunava v. Schulzer, Cibalis-PalinaVinkovci, 24-28; Gorjanovi, Morfoloke i hidrografske prilike, 35-36; Sergejevski, Ad Basante; Tkalac, Porjeje Bosuta; Bojanovski, Neki problemi, 63-67; Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 12-13, 46-49. Tu je zanimljiva i hipoteza prema kojoj su dananji vodotoci Bi i Bosut u veem dijelu zapravo ostatak prakorita rijeke Save. U tu je nekadanju Savu njezina desna pritoka Bosna utjecala kod Cerne, a ostatak tog davnog donjeg toka Bosne bili bi dananja Berava i gornji Bosut do sutoka s Biem. Kada je Sava skrenula u svoje novo, junije korito, njezin stari tok pretvorio se u rukavce te, naposljetku, u najnovije doba, u njezine pritoke. Te su se velike hidrografske promjene morale zbivati u prapovijesnoj davnini. Ipak, s tim u vezi kao da stoji jedno zagonetno mjesto u djelu istonorimskog kroniara Zosima, iz druge polovice 5. stoljea. On u prikazu rata to se 351. vodio izmeu cara Konstancija II i uzurpatora Magnencija opisuje Konstancijev tabor blizu Cibala pa veli da je car izmeu breuljka na kojemu se nalazi grad i ravnice do rijeke Save podigao palisadu, te sve koliko nije opkoljeno rijekom okruio dubokim jarkom i zbijenim koljem, a koliko je rijeka zatvarala premostio meusobno vezanim laama da most rastavi kad hoe i opet lako sastavi. Zosim se na tom mjestu poziva na svoj raniji opis poloaja Cibala koji je dao u prikazu bitke izmeu careva Konstantina I i Licinija 314. Ondje Zosim pie: Licinije je sabrao vojsku u Cibalama. Sam je grad panonski i lei na breuljku. Uzak je pak put to vodi u grad koji veim dijelom zatvara duboka movara koja je iroka pet stadija, a ostali je kraj upravo onakav kakav i breuljak na kojemu je grad. Otamo se nastavlja ravnica nadaleko se otvarajui i beskrajna na pogled. Izvorni tekst v. u Zosimi Historia nova, 75 (B, 18) i 105 (B, 48); navode je preveo Hrvoje Graanin, kojem se na tome srdano zahvaljujem. Komentar Zosimovih tvrdnji v. u Brunmid, Colonia, 117-8, 127-8. O taboru cara Konstancija II kod Cibala u irem povijesnom sklopu v. Piganiol, LEmpire chrtien, 96-97; Graanin, Bitka kod Murse, 13.

10

okolici akova, na lokalitetu trbinci prema selu Budrovcima). Tako su se te dvije ceste kod Cibala spajale u jednu. Posavska cesta od Siscije do Sirmija, pak, nije prolazila kroz Cibale, ali ju je s ovima povezivao odvojak koji se kod postaje zvane Ad Basante (u okolici upanje) ravao prema sjeveru, slijedei priblino gornji tok Bosuta. Inae se s posavske ceste moglo doi u Cibale i zapadnijim odvojkom iz postaje Marsonija (Slavonski Brod) preko Certise. Napokon, jedna je cesta spajala Cibale s utvrdom Kornak (Cornacum, danas Sotin) na Dunavu i time s drevnom podunavskom cestom koja je u rimsko doba povezivala utvrde na Limesu. Tih pet poznatih cesta to su vodile iz Cibala stjecale su se u samom gradu na uobiajen nain, u obliku dvije pod pravim kutom prekriene prometne osi (cardo i decumanus maximus). Od nabrojanih cesta, trima je vanost uvelike nadilazila lokalne okvire: onoj prema Sirmiju i Istoku; onoj prema Certisi i Sisciji, sreditu Savske Panonije, te, dalje, prema sredinjim i zapadnim dijelovima Carstva; napokon, onoj prema Mursi, odakle je put, osim Podravinom na zapad, vodio i preko Drave u sjeverne Panonije.3 Jedna od glavnih privrednih djelatnosti to su se razvile u Cibalama bila je lonarska i keramiarska proizvodnja. Na to jasno upuuje nalazak gotovo 60 keramiarskih pei na podruju utvrenog grada i u njegovoj neposrednoj okolici. Tolik broj keramiarskih radionica nije ustanovljen ni u kojem drugom junopanonskom sreditu. Radionice su bile grupirane u nekoliko skupina, svojevrsnih obrtnikih sredita ili etvrti, a neke su od njih djelovale jo i u predrimskom dobu, u sklopu domorodakih naselja to su tu postojala prije rimskog osvajanja. Tu se proizvodila i opeka, kojom je bila sagraena glavnina cibalskih zgrada. Osim keramiarskih proizvoda, u trgovinskoj razmjeni Cibale su mogle ponuditi jo i itarice i drvo iz okolnih uma. Iz drugih dijelova Panonije i Carstva kupovali su se, pak, uglavnom zahtjevniji upotrebni i ukrasni predmeti od finije keramike, kamena, stakla i metala. Opskrba vodom u Cibalama se rjeavala na dva naina: bunarima i vodovodom, koji je vodu uzimao iz Ervenice i vjerojatno nije opskrbljivao itavo naselje nego samo njegov istoni dio, blie potoku. Grad je posjedovao i sustav opekom zidane kanalizacije. Cibalska groblja nalazila su se na sve etiri strane grada, uz glavne prometne osi to su iz njega izlazile. Grobovi su bili zidani ili obini zemljani, a naena su i etiri kamena sarkofaga.4 Cibale spadaju meu istaknutija ranokranska sredita. Dosta je sigurno da su ve u 3. stoljeu imale svog biskupa. Imenom je znan Euzebije, koji je umro kao muenik u progonima krana, vjerojatno za vladavine Decija (249-251) ili Valerijana (253-260). Tako bi Euzebije Cibalski bio najraniji poznati biskup u itavoj Panoniji. 304, pak, u progonima za careva Dioklecijana i Maksimijana, cibalski prvak lektora po imenu Polion bio je spaljen negdje u okolici grada. Sauvala su se njegova malo kasnija muenika akta ili pasija (datirana u drugu polovicu 4. stoljea).5 Cibale se
3

Graf, bersicht der antiken Geographie; The archaeology of Roman Pannonia, 207-217; Bojanovski, Prilozi za topografiju, 185-211; Bojanovski, Neki problemi, 62-63; Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 43-46.
4

Dimitrijevi, Arheoloka topografija, 148-180, 183-8; Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 104-134, 141-145.
5

O cibalskim muenicima, osim Polionove pasije (Acta sanctorum. Aprilis III, 571-3), govori kratko i tzv. Jeronimov martirologij (druga pol. 5. st.). Podatku o Euzebiju kao cibalskom biskupu neki su istraivai osporavali vjerodostojnost, drei da je njegovo postojanje zapravo rezultat zbrke u staroj hagiografijskoj predaji: Zeiller, Les origines chrtiennes, 48-49, 73-75, 143; slino Henri Leclercq, Illyricum, u: Dictionnaire darchologie, sv. 7/1: col. 97, 102, 115; isti, Pannonie, u: Dictionnaire darchologie, sv. 13/1: col. 1052, 1054; suzdran je i Delehaye, Les origines, 257. ini se ipak da prevaga pripada miljenju kojem se priklanjaju nai istraivai: Brunmid, Colonia, 130-1; Ritig,

11

spominju u jo jednom djelu starokranske hagiografije, onom o muenikoj smrti kranskih klerika Donata, Venusta, Romula, Silvana i Hermogena. Prva su dvojica prema pasiji bili iz Singiduna (danas Beograd), druga dvojica iz Sirmija, a posljednji, Hermogen, iz Cibala. Svi osim Donata bili su naposljetku smaknuti upravo u Cibalama. Nije, meutim, sigurno da je ta legenda povijesno vjerodostojna, s jedne strane zato to je oito bila napisana po uzoru na Polionova akta, a s druge i zato to ima hagiografskih izvora koji tu skupinu muenika smjetaju u Furlaniju, odnosno u njezino crkveno sredite Akvileju, a ne u Panoniju.6 Materijalni tragovi cibalskog kranstva tek u novije vrijeme izlaze na vidjelo. Osim nekoliko nadgrobnih spomenika s kranskim simbolima i natpisima, zanimljiv je lokalitet Kamenica istono od Vinkovaca na kojem se vjerojatno nalazio vei memorijalno-sakralni kompleks, uz nekadanju cestu iz Cibala prema Sirmiju, moda na mjestu Polionova muenitva. Nedavno je, pak, otkriven dio ranokranske bazilike to se nalazila unutar cibalskih bedema (najblie njihovu jugozapadnom kutu). Ona je morala biti sagraena u sredinjim desetljeima 4. stoljea.7 Cibale su kao biskupsko sredite morale biti ukljuene u veliki teoloki prijepor koji je potresao Crkvu oko sredine 4. st. Kada je njegov nauk o boanskom Trojstvu bio osuen na koncilu u Niceji 325, Aleksandrijac Arije povukao se u Ilirik te je ondje pridobio dva istaknuta i gorljiva pristae, singidunskog biskupa Ursacija i biskupa Murse Valenta. Uz potporu samog cara Konstancija II, arijanci su i u Sirmiju 351. postavili za biskupa svog istomiljenika Germinija, a onda su, udrueni, na opim koncilima u Riminiju 359. i u Carigradu 360. uspjeli nametnuti svoju formulu vjerovanja itavoj crkvi. Trijumf im je ipak bio kratka vijeka. Poto je 361. umro njihov carski zatitnik Konstancije, arijanci su opet ostali u manjini. Odluni udarci bili su im zadani za vladavine dvojice careva roenih u Cibalama: Valentinijana I (364-75), koji je vladao zapadnim i sredinjim dijelovima Carstva, ukljuujui Ilirik, i njegovog mlaeg brata Valenta (364-78), koji je iz Carigrada vladao nad istonom treinom Carstva. Potonji je bio borben arijanac, ali je neutralan stav sposobnijeg i utjecajnijeg Valentinijana bio od vee vanosti. Prevagu nicejskog ili katolikog tabora jo je vie uvrstio Valentinijanov sin i nasljednik Gracijan (375-83). Tako su arijanski biskupi iz Ilirika najprije bili osueni na rimskom koncilu 369, a zatim je arijanca Germinija na sirmijskoj biskupskoj stolici 375/6. naslijedio pravovjerni Anemije. Poraz arijanizma u Iliriku dovrili su koncili u Sirmiju (vjerojatno 378) i Akvileji 381. Kakva je tono uloga u svemu tome zapala cibalsku biskupiju ostaje nepoznato. Ipak, u tom je pogledu zanimljiva okolnost da se, osim spomenutih biskupa Sirmija, Murse i Singiduna, kao predvodnici arijanskog tabora u vie nevrata javljaju jo dvojica kojima se biskupsko sjedite izriito ne navodi: Gaj (spomenut u Riminiju 359, na arijanskom saboru u Singidunu 366. i u osudi rimskog koncila 369) i Pavao (takoer sudionik sabora u Singidunu 366. i, s Valentom iz Murse, suautor
Martyrologij, 166-171; Dragutinac, Nai sirmijski muenici, 53-55; Kunkera, Ulman i Dragutinac, Ranokranski ivot; Leksikon ikonografije, 224, s.v. Euzebije cibalski, i 470, s.v. Polion (autor natuknica M. Dragutinac); Brato, Razvoj organizacije, 367, 385; Jarak, Povijest strokranskih zajednica, 22-25, 27-31; Katii, Litterarum studia, 85-86, 93.
6

Iz bogate literature o tom zamrenom problemu v. Ritig, Martyrologij, 266-8, 353-361; Zeiller, Les origines, 75-79; Dragutinac, Nai sirmijski muenici, 16-17, 104-5; Jarak, Pregled glavnih smjernica, 116-7, 119; Katii, Litterarum studia, 90.
7

O materijalnim tragovima cibalskog kranstva posebno jo aranovi-Svetek, Vinkovci, Kamenica, 105-8; Dimitrijevi, Arheoloka topografija, 180-3; Viki-Belani, Elementi ranog kranstva, 588-606; Od Nepobjedivog Sunca do Sunca Pravde, 98-102; Ulman, Sakralni objekti Cibalae; Iskra-Janoi, Zatitno iskopavanje, 60-63; ista, Urbanizacija Cibala, 138-141, 162.

12

pisma pokolebanom Germiniju). Budui da vie pojedinosti navodi na pretpostavku kako se tu radi o biskupijama susjednim sirmijskoj, vrlo je vjerojatno da je jedan od te dvojice bio biskup u Cibalama.8 2. Germani i Huni Poraz kod Hadrijanopola koji su Rimljanima 378. nanijeli Vizigoti sa svojim saveznicima, i u kojem je ubijen car Valent, mlai od dvojice carske brae roene u Cibalama, bio je prvi u nizu dogaaja koji su nepovratno unitili rimsku upravu u podunavskim provincijama Carstva. Nepovoljni dogaaji stali su se sada redati ne ostavljajui dovoljno predaha za obnovu uinkovite vlasti. Car Gracijan bio je 379-80. prisiljen prihvatiti naseljavanje barbara (Ostrogota, Alana i Huna) u Panoniji kao rimskih federata, ali je i taj sporazum bio popraen nasiljem i razaranjem u kojem su stradali panonski gradovi. Izriito se u izvorima spominje Mursa. Jesu li pritom i Cibale bile spaljene i opustoene (Iskra-Janoi), ne moe se sa sigurnou znati, ali je oito moglo biti tako. Izriitih pisanih izvora o sudbini Cibala nema, a ni arheologija ne moe uvjerljivo pokazati je li se gradski ivot u njima ugasio naglim udarcem ili, pak, kroz polaganu degradaciju.9 Na poetku 5. st. Vizigoti su pod kraljem Alarikom proli kroz junu Panoniju idui prema Italiji, gdje su 410. opljakali sam Rim. Panonske su provincije vjerojatno 433. bile predane Hunima kao novim federatima. Njihov kralj Atila je 441. bez veeg otpora zauzeo Sirmij, prisilivi na bijeg tamonjeg biskupa kao i, vjerojatno, veinu puanstva. Nedugo poslije Atiline smrti (453) zabiljeeno je kako je zapadni car Avit (455-6) posjetio Panoniju i kako je, tovie, poslije mnogih narataja ponovno stekao izgubljene Panonije. Taj panegiriki podatak ipak rjeitije svjedoi o tome kako se Panonija sredinom 5. stoljea smatrala za Rim odavno izgubljenom zemljom, nego to dokazuje njezin stvaran povratak u krilo rimske vlasti. Upravo tih godina u Panoniji su se slubeno naselili Ostrogoti pod vlau roda Amal, dobivi za to odobrenje ne od zapadnog, nego od istonog rimskog cara Marcijana. Ima naznaka da su ba donja Podravina i itava Sirmijska Panonija, u ijem su sreditu Cibale, bile glavno podruje tadanjeg ostrogotskog naseljavanja. No, zbog oskudice koja je vladala u Panoniji, Ostrogoti su je 472-3. napustili i njihova glavnina prela je na podruje Istonog Carstva, u njegove balkanske provincije. Odmah po odlasku Ostrogota, u Panoniju su preko Dunava prodrli njihovi germanski srodnici Gepidi. I oni su se tu koncentrirali ponajprije u Sirmijskoj Panoniji. Novija arheoloka istraivanja pokazuju da su im upravo Cibale postale jedno od glavnih sredita. Razmjeran mir gepidske prevlasti u jugoistonoj Panoniji prekinuli su 488. nakratko Ostrogoti. Oni su pod svojim znamenitim kraljem Teoderikom (vladao 475-526), u dogovoru s istonim rimskim carem, krenuli zbaciti Odoakrovu vlast u Italiji i zamijeniti je svojom. Put kroz Sirmijsku Panoniju pokuali
8

Podrobnije o usponu i padu panonskog arijanstva v. u Pavi, Arijanstvo; Zeiller, Les origines, 259343; Meslin, Les Ariens dOccident; Simonetti, La crisi ariana; Duval, Aquile et Sirmium. Saete prikaze v. u Kelly, Early Christian doctrines, 237-240, 248-9; Pinterovi, Mursa i njeno podruje, 9394; The archaeology of Roman Pannonia, 200-4; Brato, Cerkvenopolitini, 264-7; Katii, Litterarum studia, 95-96. M. Pavi i za njim D. Pinterovi pretpostavljaju da je Gaj bio cibalski biskup. Zeiller (ibid. 141, 174, 597) je, pak, upozorio na indicije to govore u prilog pretpostavci da bi jedan od dvojice neatribuiranih biskupa mogao biti iz Savarije u rimskoj Prvoj Panoniji (danas Szombathely u zapadnoj Maarskoj).
9

Piganiol, LEmpire chrtien, 186-8, 244; Pinterovi, Mursa i njeno podruje, 98; The archaeology of Roman Pannonia, 115-8; Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 150.

13

su im zaprijeiti Gepidi, i to u blizini Cibala, na potoku zvanom Ulka (dananja Vuka) i okolnim movarama. Ostrogoti su ih ipak razbili, ubivi u okraju i njihova kralja Trafstilu. Gepidi su se potom opet mogli neko vrijeme na miru oporavljati od tog poraza. Sve dok im 504, ovaj put sa zapada, nisu ponovno zaprijetili Ostrogoti. Teoderik je u meuvremenu u Italiji i okolnim zemljama ustrojio tako jaku dravu da je sada odluio poslati svoje vojskovoe i u Sirmijsku Panoniju, negdanje gotsko stanite. Tamonjem gepidskom kralju Trasariku, koji je stolovao u Sirmiju, nije preostalo drugo nego da se povue i Sirmijsku Panoniju prepusti Gotima. Dobro ureena ostrogotska vlast tu se odrala jo i desetak godina poslije Teoderikove smrti, sve do velikog rata koji je protiv Ostrogota pokrenuo car Justinijan I (527-565). Kako bi ojaali obranu Italije, Ostrogoti su se 537. povukli iz Panonije. Nato su u nju iz Potisja odmah pohrlili Gepidi i ponovno osvojili za Carstvo jo uvijek vani Sirmij, skupa s njegovom irom okolicom. Tada se Carstvo povezalo s novim pridolicama Langobardima, koji su se nedavno naselili u sjevernoj Panoniji. Uz pomo Carstva Langobardi su se vjerojatno 547. poeli sukobljavati s Gepidima, preavi i na junu stranu Drave i, kako se ini, preotevi Gepidima zapadni dio Sirmijske Panonije zajedno s gradovima Mursom i Cibalama. Tako se ta biva rimska provincija nala podijeljena izmeu Langobarda i Gepida. ini se da je tu 552. izmeu njih dolo i do bitke koju je kasnije ivo opisao Pavao akon. akonov mitoloki izraz za poprite te bitke, polje Asfeld, vjerojatno odgovara nekom dijelu ravnice izmeu Cibala i Sirmija. Unato tadanjem porazu, Gepidi su se odrali u Sirmiju i okolici sve do 567. Tada su Langobardi udruili snage s novom silom koja se pojavila u donjem Podunavlju, Avarima. U novom saveznitvu, sklopljenom pod posve nepovoljnim uvjetima, Langobardi su sudjelovali u unitenju gepidske drave u Potisju. Sirmijski Gepidi potraili su spas u predaji Carstvu. Pretekavi Avare, u Sirmij je iste 567. stigla carska vojska; tu e se ona pod avarskim pritiskom uspjeti zadrati samo petnaest godina. Langobardi su pak, radije nego da je dijele s Avarima, Panoniju napustili ve 568. i poli osvajati Italiju.10 Meu arheolokim tragovima iz doba seobe narod, odnosno germanske i hunske dominacije u Sirmijskoj Panoniji, na podruju Vinkovaca uvjerljivo prednjai gepidska sastavnica. Tu je zasad, osim prepoznatljive gepidske keramike pomijeane s drugim kasnoantikim nalazima, otkriveno ak 46 grobova gepidskih obiljeja. Ti su grobovi razbacani u manjim skupinama, na est razliitih lokacija, unutar gradskog tkiva rimskih Cibala. U onome to je tada jo stajalo od toga grada, novi stanovnici su prema tome i ivjeli i pokapali svoje mrtve.11 Takva gepidizacija Cibala sama po sebi posve se uklapa u rekonstrukcije povijesnih zbivanja, prema kojima su Gepidi svakako nastanjivali jugoistok Panonije izmeu prvog ostrogotskog naputanja Panonije 472-3. i njihove ponovne ekspanzije u Podunavlje 504, a zatim i u razdoblju od povlaenja Ostrogota 537. do vjerojatnog nadolaska Langobarda oko 550. Ako arheolozi na podruju Vinkovaca ili njihove okolice ne nau adekvatne tragove i potonjim dvama narodima, to e zasigurno potaknuti odreene modifikacije povijesnih tumaenja.
10

Taj se saeti prikaz germanskog razdoblja u povijesti jugoistone Panonije zasniva na Andri, Juna Panonija. Ondje se citira daljnja predmetna literatura. Potanke rekonstrukcije uz obilje literature i navoda iz izvora daje Graanin, Huni i juna Panonija, i Graanin, Goti i juna Panonija. Miljenje, svakako diskutabilno, o diobi Sirmijske Panonije izmeu Langobarda i Gepida i o poloaju bojita Asfeld iznosi Bna, A laube du Moyen Age, 8, 32-33, 36-37.
11

Dimitrijevi, Arheoloka topografija, 190; Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 152-3; Iz kolijevke rimskih careva, 66-68 (autor teksta M. Dizdar).

14

Tu se treba osvrnuti i na jedan neobian podatak koji sadrajem pripada drugoj etvrtini 6. stoljea. Prema njemu bi Cibale jo i tada postojale, barem kao posve odreeno zemljopisno podruje kojim se moglo raspolagati u samom sreditu Carstva. Podatak se nalazi u znatno kasnijem djelu, naslovljenom Saetak montekasinskih kronika (Epitome chronicorum Casinensium), iji bi autor, prema iskazu sadranom u djelu samom, imao biti Anastazije Bibliotekar, istaknuti rimski kardinal, uenjak i diplomat iz 9. stoljea. Objavio ga je 1723. talijanski uenjak Lodovico Antonio Muratori u sklopu svoga glasovitog zbornika narativnih izvora za povijest Italije.12 U Saetku se prepriava navodna darovnica kojom je sam car Justinijan (vladao 527565) darovao sv. Benediktu iz Nursije mnogobrojne posjede po razliitim provincijama Carstva. Tako se poimence navodi i deset posjeda to se nalaze u Panoniji. Meu njima je na prvom mjestu Cibalis (u tekstu u akuzativu, Cibalim).13 Taj je navod meu naim istraivaima stare cibalske i panonske povijesti prvi bez rezerve usvojio Josip Brunmid (1858-1929), kao zadnju vijest o tome gradu i kao dokaz da su Cibale jo na poetku VI. vijeka postojale, kada su bizantski carevi barem u posavskom dijelu Panonije jo bili faktini gospodari.14 To su miljenje, poduprto Brunmidovim autoritetom, noviji istraivai obino samo preuzimali.15 Tek je Stojan Dimitrijevi (1928-81) u jednom od svojih posljednjih radova zakljuio da je navodna darovnica fiktivna jer u njezino vrijeme Carstvo nije stvarno upravljalo podrujima o kojima je rije, ali da i takva dokazuje da su Cibale, iako u gepidskom posjedu, jo u prvim decenijama VI stoljea u svijesti Carigrada egzistirale kao mjesto koje je neto moglo znaiti, jednako kao i mjesto jake ranokranske tradicije.16 Kad bi bilo tono makar i samo to to tvrdi Dimitrijevi, podatak iz Saetka ostao bi izvanredno vrijedan za povijest Cibala u suton antikog svijeta. No, vjerodostojnost Justinijanove donacije upitna je i u puno temeljnijem smislu: ona ne samo da nije mogla biti realizirana, nego zaista nije nikada ni bila izdana. Zapravo je ve odavno pouzdano utvreno ne samo to da je sadraj Saetka nevjerodostojan, nego i tko mu je pravi autor. Vie grubih injeninih pogreaka to ih je poinio pravi pisac Saetka pokazuje da ovaj nije mogao biti Anastazije Bibliotekar (npr. tvrdnja da
12

Epitome chronicorum Casinensium auctore, ut fertur, Anastasio Bibliothecario, u: Muratorius, Rerum italicarum scriptores, sv. 2: 345-370. U rukopisima je djelo naslovljeno Epitome chronicorum Casinensium iussu sanctissimi Stephani papae II conscripta ab Anastasio seniore sedis apostolicae bibliothecario.
13

Justinianus vero post eum (sc. Justinum) monarchiam in utraque Roma adeptus, non solum priorem avunculi sui Justini in p. Benedictum dilectionem in eodem statu servare, sed etiam ampliare modis omnibus studuit. Augustus namque effectus propter amorem, quem in patrem Benedictum habebat, concessit eidem patri, et ejus Casinensi coenobio in perpetuum possidenda, quae super annectimus; sed et insuper dedit in Africa () In Pannonia, Cibalim, Antianim, Himasam, Balcum, Scarabantiam, Vindemonam, Arlapem, Yaciacum, Nimaniam, Artabindo () (Epitome chronicorum Casinensium, 353).
14 15

Brunmid, Colonia Aurelia Cibalae, 131.

Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 37 i kritinije 49; Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 4: 532, s. v. Vinkovci (S. Dimitrijevi); vagelj, Slavonske knjievne komunikacije, 9; Virc, Pregled, 11; Landeka, Kratka povijest Vinkovaca, 455; Ulman, Sakralni objekti, 25; Ulman, Le christianisme Cibalae, 760; Tomii, Panonski periplus, 213; Iskra-Janoi, Vinkovci, 284; Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 151; Iz kolijevke rimskih careva, 63 (I. Iskra-Janoi) i 65 (M. Dizdar); Bui, Prilog poznavanju, 16. vagelj, Vinkovci, 1, ak pie da je na tlu Vinkovaca za Justinijana (529), njegovom darovnicom Benediktu iz Nursije, [bio] znaajan benediktinski samostan i kulturno arite. Dok je Brunmid ustvrdio da je Justinijan darovao Cibalae odmah na poetku svoje vlade, IskraJanoi navodnu donaciju datira jednom oko 536, a drugi put iza 527.
16

Dimitrijevi, Arheoloka topografija, 189.

15

je Saetak sastavljen po nalogu pape Stjepana II, koji je umro gotovo pola stoljea prije Anastazijeva roenja). Pravog je autora tono identificirao ve glasoviti benediktinski uenjak Jean Mabillon (1632-1707). Otud je i sam Muratori ozbiljno sumnjao u vjerodostojnost djela koje je dao u tisak. O pitanju autorstva Saetka vodile su se poslije Mabillona strune rasprave, okonane kada je prije stotinu godina temeljitom analizom identitet autora definitivno potvrdio Erich Caspar. Pravi autor Saetka bio je benediktinac Petar akon iz 12. stoljea, knjiniar i arhivar u Monte Cassinu te pisac mnogih historiografskih, hagiografskih i teolokih djela. Njega su novija istraivanja nedvojbeno razotkrila kao neobino plodna i bezona krivotvoritelja.17 Svoj sastavak pod naslovom Epitome chronicorum Casinensium Petar akon ne samo da je lano pripisao gotovo tri stoljea starijem Anastaziju Bibliotekaru, nego je i izmislio tobonju darovnicu cara Justinijana u kojoj ovaj sv. Benediktu uz mnoge druge posjede daruje i panonske Cibale. Imena mnogobrojnih posjeda pritom je crpao iz tzv. Antoninova itinerara (nastalog oko 300). Popis panonskih posjeda u tobonjoj darovnici Petar je sastavio na temelju onog dijela Antoninova itinerara u kojem se opisuje put iz Panonij u Galije preko sredozemnih (unutranjih) mjesta, to jest od Sirmija preko Sopijan pa sve do Trever. Tu su nabrojane ukupno 42 postaje izmeu Srijemske Mitrovice i Triera. Od toga je prvih 14 lealo u Panoniji zavrno s Vindobonom (= Vindemona) a ostale su pripadale zapadnijim provincijama, Noriku, Reciji i Belgijskoj Galiji. Iz popisa panonskih postaja Petar je probrao est mjesta, meu njima i tri koja su bila rimski municipiji (Sopijane, Skarbancija i Vindobona, tj. dananji Peuh, opronj i Be). Daljnja etiri posjeda Petar je uzeo iz norikog, recijskog i galijskog odnosno gornjogermanskog dijela puta od Sirmija do Trever. I za ta je mjesta Petar pogreno mislio da su u Panoniji.18 Sveti Benedikt dodue jest bio suvremenik, moda ak i vrnjak, cara Justinijana, ali su povijesne okolnosti Benediktova ivota i djelovanja u Italiji kao i one Justinijanove vladavine takve da treba sumnjati u bilo kakvu carsku darovnicu, a pogotovo u onakvu kakva se prepriava u Saetku montekasinskih kronika. Posve je nezamislivo, pak, da bi nekakve posjede sv. Benediktu darovao i Justinijanov carski prethodnik Justin I, o emu Saetak takoer govori. Golemi popisi imanja u Justinijanovoj i drugim izmiljenim i patvorenim darovnicama imali su praktinu svrhu, dodue puno ogranieniju od njihova ukupna zemljopisnog opsega. Sam Petar akon hvali se u drugim svojim djelima kako kako je u pojedinim prigodama pobijao posjednika prava drugih talijanskih opatija tobonjim puno starijim pravima svoga Monte Cassina. Zakljuak koji proistjee iz tih injenica jasan je. Spomen Cibala u tobonjoj Justinijanovoj darovnici sv. Benediktu, koja se navodi u djelu naslovljenom Epitome chronicorum Casinensium, povijesno je bezvrijedan. O stvarnim rimskim Cibalama, o njihovu preivljavanju u doba germanskih seoba, pa ni o sjeanju na taj izgubljeni panonski grad to se tada jo moglo odrati u ostacima Carstva, taj spomen ne govori ba nita.19
17

Caspar, Petrus Diaconus, osobito 111-122. Uz to Lexikon des Mittelalters, sv. 6: col. 1972-3; The New Catholic Encyclopedia, sv. 11: 206.
18

Postaje na rimskoj cesti od Sirmija do Trevera prema Antoninovu itineraru v. u Cuntz, Itineraria Romana, 33-34. Za Petrovo preuzimanje tih podataka v. Caspar, Petrus Diaconus, 170-4; uz to i Jarak, Pannonian Benedictine possessions.
19

Taj je osvrt na spomen Cibala u tobonjoj Justinijanovoj darovnici neto pokraena verzija rada objavljenog kao Andri, Tobonja darovnica.

16

3. Nijema i tamna stoljea Osvojivi 582. Sirmij, Avari su do kraja 6. stoljea ovladali itavom junom Panonijom. Ali novi etniki element koji je na taj prostor nanijela avarska prevlast nisu toliko bili sami Avari, srednjoazijski konjaniki nomadi, koliko njihovi neto pitomiji istonoeuropski saveznici i polupodanici, Slaveni. Upravo s podruja dananjih Vinkovaca potjee jedan od krupnih dokaza tih zbivanja. To je nedavno otkriveno groblje s osam paljevinskih grobova slavenskih obiljeja koje se datira u 7. stoljee. Prema poganskom obredu spaljeni ostaci pokojnika pohranjeni su u keramike lonce-urne (neke poklopljene ulomcima rimskih opeka), a ove su poloene u rake ovalnog oblika. Groblje se nalazi u zapadnom dijelu dananjeg ueg gradskog podruja, juno od Duge ulice.20 To je mjesto izvan utvrenih rimskih Cibala, udaljeno je oko 300 metara od njihovih mlaih bedema. (Karta 5 i Slika 1.) Pojava naselja iji su se itelji sahranjivali na tom groblju moe se tako uzeti kao pravi poetak vinkovakog srednjeg vijeka. Kontinuitet ivota u samim Cibalama, koji se koliko-toliko odravao u germanskom (gepidskom) razdoblju, prekinuo se s nadolaskom Avara i Slavena. Nove slavenske pridolice nastanile su se pokraj rimskih ruevina, upotrebljivih jo jedino za sporadinu posudbu graevnog materijala. Arheoloki nalazi poput netom spomenutog jedini nam mogu donekle rasvijetliti prilike u meurjeju Save i Drave tijekom dva tamna avarska stoljea. Uz iznimku bijega nekih plemena pod vodstvom Kuvera iz Srijema u Makedoniju (oko 670), pisani izvori ne otkrivaju nikakvu pojedinost o tadanjim zbivanjima na prostoru stare Sirmijske Panonije. Iz 8. stoljea, vremena tzv. drugog avarskog kaganata, nisu zasad na gradskom podruju Vinkovaca poznati nikakvi tragovi naseljavanja. Tom vremenu, inae, pripadaju avaro-slavenska groblja na redove kakva su otkrivena kod nedaleke Privlake i Otoka. Dugo neosporiva vladavina Avara u Panonskoj nizini doekala je svoj kraj na prijelomu 8. i 9. stoljea, kada su je u nekoliko pohoda sruile vojske Karla Velikog. Glavno sjedite avarskih kagana, hring, franake su vojske unitile 796, a zadnji otpori rasprenih avarskih voa skreni su 803. Poslije toga su se prilike toliko promijenile da su Franci ak titili Avare od napada slavenskih vojvoda nastanjenih oko Dunava, koji su se okrenuli protiv svojih donedavnih gospodara. Jo u jeku pohoda protiv Avara, Franci su poeli raditi na pokrtavanju divljih naroda koje su zatekli u Panoniji. Tako je ve 796. u ratnom taboru negdje na obali Dunava odrana crkvena sinoda pod predsjedanjem akvilejskog patrijarha i salcburkog biskupa. Tu se doznalo da se u avarskoj Panoniji kranstvu nije zameo ba svaki trag. Bilo je onih koji su Francima tvrdili da su ih ve krstili domai sveenici. Vjerojatno je ipak presmiono otud zakljuiti da su u Panoniji sve dotad preivjeli zadnji ostaci antikog kranstva. U novom crkvenom ureenju tih krajeva, Panonija sjeverno od Drave podvrgnuta je salcburkoj biskupiji, a ona juno od Drave akvilejskom patrijarhu. Nema, meutim, nikakvih vrih dokaza da je franaka dravna i crkvena vlast zaista dosezala i do podruja stare Sirmijske Panonije. Zapadnije odatle, na tlu nekadanje Savske Panonije, vladao je pod paskom Franaka slavenski knez sa sjeditem u Sisku. I njega su Franci s dosta tekoa porazili kada se, u osobi Ljudevita Posavskog, pobunio 818-822. Ljudevitu su se kao saveznici prikljuili Timocijani ili Timoani, koji su dotad priznavali vlast bugarskih kanova. Upravo su Timoani, po svemu sudei, tada nastanjivali Srijem i donje meurjeje Drave i Save. Bugari su, pak, na samom poetku 9. stoljea, odmah poslije raspada avarskog kaganata, ovladali donjim dijelom istonog Potisja. Kada su Franci porazili Ljudevita i obnovili svoju
20

Krznari krivanko, Rezultati (a), 330 i 333; Krznari krivanko, Rezultati (b), 206, 209; Iz kolijevke rimskih careva, 67-71 (M. Dizdar).

17

vlast u Donjoj Panoniji, Bugari su 827. poli dalje na zapad. Pod kanom Omurtagom, plovei Dunavom i Dravom, preoteli su Francima glavninu june Panonije. Franci su ih 838. potisnuli, ali su istono meurjeje i Srijem ostali u bugarskim rukama. Poslije pokrtavanja (865), kako izgleda, Bugari su ak obnovili sirmijsku, odnosno srijemsku biskupiju. Na podruju koje je vjerojatno sezalo do Poekog gorja te je, prema tome, ukljuivalo i prostor kasnijih Vinkovaca, bugarska se vlast odrala jo i duboko u 10. stoljee.21 Dogaajima bogato junopanonsko 9. stoljee nije na podruju Vinkovaca ostavilo vanijih arheolokih tragova. U rano 9. st. spada lijep pojasni jeziac od pozlaene bronce ukraen graviranim biljnim motivom (tzv. stil Blatnica). (Slika 2.) Taj proizvod zavrnog razdoblja avaro-slavenske kulture pronaen je 1953. prigodom pokusnih iskapanja oko stare crkve u gradskom predjelu Meraja (zapadno od sredita). Nestanak avarske vlasti i njezina vjerojatna zamjena bugarskom ne mogu se zasad dokumentirati arheolokim nalazima. Pritom je osobito intrigantna odsutnost bugarske sastavnice, i to ne samo u Vinkovcima nego i puno ire: prema S. Dimitrijeviu, bugarske arheoloke ostavtine u Meurjeju jednostavno nema. U samim Vinkovcima, arheologija nas suoava s naseobinskom prazninom u 9. i 10. stoljeu. Mogue je stoga da se ranije naselje pokraj cibalskih ruevina ugasilo, a novo se nije oblikovalo sve do 11. stoljea.22 4. Crkva i naselje na Meraji prije prvih zapisa Doseoba Maara u panonsko-karpatsku nizinu na prijelomu 9. i 10. st. dogaaj je s iznimno dalekosenim posljedicama za povijest meurjeja Drave i Save. O najranijim maarskim pohodima juno od Drave govore uglavnom puno kasniji izvori, poput tzv. Ljetopisa popa Dukljanina ili Anonimovih Gesta Hungarorum (kasnije 12. st.). Potonji tako navodi da su maarski vojskovoe ve u Arpadovo vrijeme, tj. oko 900, osvojili utvrde Zagreb, Poegu i Vukovo (Vukovar). Nije, meutim, sigurno da taj podatak iz nepouzdane ugarske kronike dokazuje makar to da su spomenute tri utvrde zaista postojale ve u doba maarske doseobe. Konstantin Porfirogenet je oko sredine 10. st. zabiljeio da Maari ive, osim drugdje, i izmeu rijeka Dunava i Save. To bi znailo da su Maari, zacijelo poslije smrti bugarskog cara Simeona (927), Bugarima preoteli donji dio dravsko-savskog meurjeja, vjerojatno izmeu Poekog gorja i zapadnih rubova Srijema. Glavnina Srijema, zajedno s Mitrovicom, nasljednicom starog Sirmija, ostala je moda u bugarskim rukama sve do bizantskog osvajanja 1018. Maarski su kraljevi svoju vlast protegnuli na bizantski istok Srijema, sve do sutoka Dunava i Save, vjerojatno 1071. Potkraj 11. st. ovladali su, pak, zapadnijim dijelovima meurjeja Drave i Save, odnosno prostorom od Drave do poetaka planinskog dijela Hrvatske, koji e kasnije biti poznat kao Slavonija. Vinkovaki kraj nalazio bi se, prema tome, upravo u onom dijelu meurjeja koji je najranije dospio pod maarsku vlast. U dugom razdoblju od
21

Meu sintetskim radovima o Avarima u Panonsko-karpatskoj nizini v. naroito Lszl, tudes archologiques; Kovaevi, Avarski kaganat; Pohl, Die Awaren; Szdeczky-Kardoss, Az avar trtnelem forrsai. O prilikama i zbivanjima u Panoniji tijekom 9. stoljea v. Wolfram, Grenzen und Rume, 211-273, 306-314. O Bugarima u Panoniji i u njezinom susjedstvu v. Beevliev, Die protobulgarische Periode.
22

Dimitrijevi, Kovaevi i Vinski, Seoba naroda, 97, br. 90, slika 3; Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 38-40; Dimitrijevi, Arheoloka topografija, 191-4; Simoni, Neobjavljeni okovi i jezici, 219, 224 s bilj. 37, i Tabla 1, crte 19.

18

sredine 10. st. pa sve do turskog osvajanja u 16. st. taj kraj vie nije bio zahvaen naglim promjenama i pomacima vrhovne teritorijalne vlasti.23 Na temelju arheolokih istraivanja moe se sada rei da tom kontinuitetu ireg dravnog okvira na vinkovakom gradskom prostoru odgovara kontinuitet naseljenosti. Oko 1000. godine zapoelo je u Vinkovcima naseljavanje koje traje bez prekida do danas. Naseobinski kontinuitet u tolikom rasponu utvren je u ve spomenutom gradskom predjelu zvanom Meraja. Ako zanemarimo problem kontinuiteta i tone veze izmeu modernih Vinkovaca i njihovog srednjovjekovnog pretee (o emu e biti govora u nastavku ovog rada), moemo kazati da se tu nalazilo prvotno sredite Vinkovaca. O tome svjedoi prostrano gotiko zdanje stare upne crkve koja je kao takva sluila sve do posvete aktualne, barokne upne crkve (1777), smjetene u novom gradskom sreditu, oko 500 metara istonije. Prostor toga starog sredita Vinkovaca podudara se ugrubo s prostorom jedne od cibalskih nekropola, one na zapadnoj strani rimskoga grada. To je arheoloki najmanje izdana cibalska nekropola; moda i jest bila najmanja, ali je njezin znatan dio mogao nestati i zbog kasnijeg viestoljetnog ivota i ukapanja na istom zemljitu.24 Nedvojbeni poeci naselja na Meraji seu u 11. st. O tome svjedoi petnaestak grobova otkrivenih oko stare (gotike) upne crkve. Broj tih starih grobova relativno je malen jer se na istome zemljitu oko crkve neprekidno ukapalo sve do ranog 19. st. Najstariji grobovi datirani su prema u njima pronaenim novcima ugarskih kraljeva Ladislava I (1077-95) i Stjepana II (1116-31). To je omoguilo toniju dataciju unutar kulturnog horizonta kojem ti grobovi pripadaju po svojim drugim obiljejima. Posrijedi je tzv. bjelobrdska kultura, koja je trajala od kasnog 10. do kraja 12. stoljea, a glavnim nositeljima smatraju joj se panonski Slaveni. Grobovi s vinkovake Meraje spadali bi u mlau fazu razvoja te kulture. 25 Pripadali su mladom naselju koje se oblikovalo oko zapadnih bedema starih Cibala. Nema naznaka o moguoj vezi toga novog naselja s onim malo zapadnijim iz 7. stoljea, koje je svoje pokojnike spaljivalo i pokapalo u urnama. Zanimljivo je, ipak, da su oba naselja izrasla na zapadnoj strani cibalskih ruevina, s nutarnje ili vanjske strane tamonjih bedema. Za razliku od crkve i groblja oko nje, bjelobrdsko naselje je lealo uglavnom s unutranje strane cibalskih bedema, odnosno onoga to je od njih tada jo ostalo. Na to upuuje analiza starosti i prostorne rasprostranjenosti ulomaka srednjovjekovne keramike, iskopane na vie mjesta u sklopu dananje vinkovake Duge ulice. (Karta 6.) Najstarija keramika, datirana oko prijeloma 11. i 12. st., potjee sa zemljita jugoistono od crkve, kakvih stotinjak metara unutar mlaega zapadnog bedema Cibala. Zapadni rub naselja od kojeg je ostala ta keramika nalazio se vjerojatno na samom bedemu. Tu je naena srednjovjekovna lonarska pe, ukopana u rimski bedem, svakako mlaa od najstarijih slojeva razasute keramike. Pe je stajala izravno juno od crkve.26 Ako se u daljnjim arheolokim istraivanjima potvrdi da se jezgra srednjovjekovnog naselja nalazila oko dananje Duge ulice juno i jugoistono od
23

Jedan od najnovijih pregleda maarske/ugarske povijesti u prva dva stoljea nakon doseljenja v. u Krist, Magyarorszg trtnete, 48-147. O kraju bugarske vlasti u Srijemu v. , , 309-321.
24

Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala, 145. O poslijeturskim promjenama u gradskoj strukturi Vinkovaca v. vrlo koristan pregled koji daje ali, Nazivlje ulica i trgova, 163-204.
25 26

Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 11-12, 42-44; isti, Arheoloka topografija, 195-8.

Sekelj Ivanan, Prilog analizi keramike, 240-1, 244-5; Iz kolijevke rimskih careva, 73-74 (I. IskraJanoi).

19

crkve na Meraji, to e pred povjesniare postaviti pitanje neobinosti takva poloaja upne crkve izvan sredita naselja. U tom sklopu bit e zanimljiva i pojedinost da je upravo u zoni koja je prema keramikim ostacima identificirana kao sredite srednjovjekovnog naselja otkrivena i gore spomenuta apsida ranokranske bazilike. Naselje na Meraji bilo je, vjerojatno, ve od svojih poetaka kransko. Oko 1100. ono si je sagradilo jednobrodnu zidanu crkvu. Otkrie temelja te crkve najkrupniji je razultat arheolokih iskapanja koja je 1965. na Meraji vodio Stojan Dimitrijevi. Crkva se nalazila tik uz sjevernu stranu uglavnom sauvane i mnogo prostranije gotike crkve. Potonja je zapravo dijelom svoga sjevernog zida sjela na temelje junog zida starije crkve. Ova i vremenom i stilom pripada ranom dobu romanike, koja se u Ugarskoj prvi put javlja u zadnjoj etvrtini 11. stoljea. Kao gradivo iskoritena je rimska opeka s oblinjih ruevina. Crkva je uz manje odstupanje pravilno orijentirana. Vie pojedinosti odaje pomalo nevjeta, rustinog graditelja. Debeli zidovi ojaani su na svim stranama s po dvije lezene, a u prednjem dijelu lae stajala su i dva stupa, moda naknadno podignuta kao potpornji svoda, ako nije posrijedi izvorno zamiljen mali narteks. Pravokutna laa dugaka je izvana 8,5 m, a iroka 6,75 m. Zbog debljine zidova unutarnji je prostor puno skueniji (6,6 4,7 m). Laa se na istoku zavrava polukrunom apsidom vanjskog polumjera 2,5 m. (Karta 18 i Slike 3-4.) U samoj crkvi nije bilo ukapanja mrtvih. Tri bjelobrdska groba naena u njezinoj lai zapravo su starija od crkve (sudei prema oteenjima kostura), ali ne mnogo, jer se pri gradnji crkve o njima nastojalo voditi rauna. Kako sva tri sadre novac kralja Ladislava I, to je pomoglo u dataciji crkve.27 Osim novca kranskih ugarskih vladara, u najstarijim grobovima na Meraji nema prepoznatljivo kranskih priloga. U dva sluaja nailo se, tovie, na mogua svjedoanstva o poganskim obiajima: u jednom grobu juno od crkve pokojniku su uz desnu ruku bila ostavljena dva komada svinjskog mesa (na to upuuje ondje naena kost od svinjskog buta i dio svinjske donje vilice); a jedan od pokojnika naenih unutar crkve (ali sahranjenih prije njezine izgradnje) imao je u ustima srebrnjak Ladislava I. Dakako da se tu moglo raditi i o preicima pretkranskih obiaja i vjerovanja meu ve pokrtenim pukom.28 Ako se naselje na Meraji doista oblikovalo u kasnijem 11. st., a ne ranije (to zasad jednoglasno potvruju grobni nalazi oko crkve i keramiki ostaci u naselju), njegovu se pojavu moe staviti u iri kontekst drutvenih promjena i novina koje su tada uvodili, svojim zakonicima, ugarski kranski vladari, posebice kasnije kanonizirani Stjepan I (997-1038) i Ladislav I (1077-95). Poto je Ugarska pod Stjepanom I sustavno i nerijetko silom bila pokrtena to naravno ne znai da starije panonsko iteljstvo, uglavnom slavensko, nije mjestimice bilo kransko i ranije novi su zakoni nalagali da se mrtvi pokapaju uz crkve, koje su se diljem zemlje podizale u velikom broju. Sve vea gustoa prostornog rasporeda crkava omoguila je tijekom 11. st. i zabranu naseljavanja daleko od crkve. Ti su imbenici nedvojbeno ubrzali procese koncentracije stanovnitva, potiui stvaranje jaih naseobenih jezgara i njihovo okrupnjavanje. I naselje na Meraji moglo je nastati takvim okupljanjem dotad ratrkanih domainstava uz upnu crkvu kao novo sredite.29
27 28 29

Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 45-50; isti, Arheoloka topografija, 198-9. Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 42, 44.

O drutvenim uincima kristijanizacije u Ugarskoj u 11. st. v. Gyrffy, La christianisation des Hongrois, 57-66; A History of Hungary, 17-18. Usp. Sekelj Ivanan, Prilog analizi keramike, 244.

20

O najranijoj povijesti crkve na vinkovakoj Meraji i naselja uz nju nema nikakvih pisanih izvora. Sve to o njima znamo dugujemo arheologiji i tumaenju njezinih nalaza. Meu ovima je i jedan neobian koji bi se mogao svrstati i u pisane izvore. To je medaljica sa likom sv. Benedikta i latinskim natpisom na aversu ORDO SANCTI BENEDICTI, koja je pronaena prigodom prvog, pokusnog istraivanja na Meraji 1953.30 Kada bi doista potjecao iz srednjeg vijeka, taj bi nalaz svakako bio neobino zanimljiv. Poto ju je kratko opisao Josip Korda, medaljici se za due vrijeme zameo trag i tek je 2006. ponovno dola na svjetlo dana u vinkovakom Gradskom muzeju. Tako sada znamo da je rije o kovanoj bronanoj medaljici promjera 26 milimetara, s ukom za vjeanje oko vrata. (Slika 9-10.) Na jednoj strani, aversu, prikazan je lik bradatog redovnika s mitrom na glavi i aureolom oko nje, s pastirskim tapom kojem je na vrhu kri u desnoj ruci te knjigom ili svitkom Pravila u lijevoj, a iza nogu mu se uvija zmaj. Na drugoj strani, reversu, vidi se u manjem krugu tzv. plosnati kri (s jednakim kracima koji se prema krajevima ljevkasto ire). Na obje strane vidljivi su i djelomice izbrisani natpisi. Na obodu aversa tako po svoj prilici pie (CRU)X S. P. BENEDI(CTI), tj. Crux sancti patris Benedicti kri svetoga oca Benedikta. Na reversu, uz obod te na obje grede kria i u poljima izmeu krinih krakova vide se djelomice itljiva slova koja su inicijali rijei kratkih molitava ili gesla.31 Sve je to skupa ustaljeni simboliki inventar dobro poznatih medalja (ili krieva) sv. Benedikta, jedne od najpopularnijih udotvornih devocionalija, ili slubeno odobrenih amuleta, u katolikom svijetu novijeg vremena. Zato ne moe biti govora o srednjovjekovnom postanku vinkovake medaljice, a i njezina izrada i opi izgled jasno upuuju na puno novije podrijetlo. Kovanje medalja sv. Benedikta po svoj prilici ne see dalje od sredine 17. stoljea, a njihov postanak povezuje se s benediktinskom opatijom u Mettenu u Bavarskoj, s tamonjim progonima vjetica i apotropejskim svojstvima to su tada bila pripisana krievima i natpisima na zidovima opatije. Medalje se se uskoro proirile po svoj katolikoj Europi, a slubeno ih je 1741-2. odobrio papa Benedikt XIV, veui uz njihovo noenje i neke duhovne povlastice i crkvene oproste (indulgencije). Najpoznatiji, jubilarni tip tih medalja oblikovali su 1880. redovnici nadopatije Monte Cassino, obiljeivi tako 1400.
30

Korda, Tragom prolosti, 50; isto ponavlja I. Iskra-Janoi u Iz kolijevke rimskih careva, 73. U rukopisnom Dnevniku o terenskim radovima osoblja muzeja 1956.-1966. (koji se uva u vinkovakom Gradskom muzeju) nalazi se zabiljeka Matije Klajna u kojoj stoji: Godine 1953. vreno je sondiranje terena okolo stare crkve na Meraji (istraivanje porijekla temelja zgrade). Ispod samog temelja pronaeni su ovjeji skeleti iz rimskog doba. Malo vilje slavenski grobovi, a nad njima trei red (sloj) grobova starih Vinkovana. Naeni su rimski novci, dugmad od praporaka mantije i jedan bronani medaljon nekog fratra Benediktinca. Ispod temelja apside prema jugu protee se rimski zid, koji nema veze sa zgradom. Zahvaljujem se gospodinu Danijelu Petkoviu to mi je dostavio prijepis te zabiljeke.
31

Danijel Petkovi, kustos Gradskog muzeja u Vinkovcima, opisao je medaljicu za potrebe muzejskog inventara i pritom pokuao proitati njezine natpise (Blago Muzeja, 22-23 i slika br. 32). Iz fragmentarnog rezultata njegovog itanja razabire se da je uz obod reversa vjerojatno napisano V.R.S.N.S.M.V.S.M.Q.L.I.V.B., to su inicijali rijei apotropejske molitve za obranu od vraga koja glasi: Vade retro Satana, nunquam suade mihi vana, sunt mala quae libas, ipse venena bibas Odstupi, Sotono, nikada me ne navedi na isprazne stvari, zlo je to to toi, sam ispij taj otrov. Osim toga je nad samim vrhom kria natpis IHS (Kristov monogram). Na uspravnoj gredi kria, pak, pie C.S.S.M.L. (= Crux sacra sit mihi lux Neka mi sveti kri bude svjetlo), a na vodoravnoj N.D.S.M.D. (= Non draco sit mihi dux Neka mi zmaj ne bude voa). U poljima izmeu krakova nalaze se slova C S P B, inicijali sintagme Crux sancti patris Benedicti. Zahvaljujem se gospodinu Petkoviu i na fotografijama medaljice koje mi je ustupio.

21

obljetnicu Benediktova roenja. Vinkovaka medalja po svojim obiljejima ne pripada tome jubilarnom nizu, nego nekojem od obinih tipova.32 Osim to je djelomice netono proitao natpis na medaljici, Korda je prvi na temelju nje zakljuivao i o moguoj benediktinskoj tradiciji crkve na Meraji. Poslije su neki istraivai u toj medaljici prebrzo vidjeli potvrdu vjerodostojnosti navodne darovnice care Justinijana benediktincima o kojoj je malo ranije bilo rijei i koja je bez ikakve dvojbe izmiljena.33 Jasno je da vinkovaka medalja sv. Benedikta, s obzirom na svoje povijesno podrijetlo, ne moe biti oslonac ni za kakve zakljuke o srednjem vijeku. Ako je crkva na Meraji ikada bila benediktinska ili je makar mjesto na kojem je podignuta bilo benediktinski posjed, to se mora dokazivati drugim sredstvima, a ne opisanom novovjekovnom medaljicom. injenica je da u srednjovjekovnim pisanim vrelima nema nikakva spomena benediktincima na tom mjestu ili u vezi s tom crkvom. Ni tobonja Justinijanova darovnica ne moe biti nikakav argument u prilog benediktincima u Vinkovcima. ak i kad ta darovnica ne bi bila podvala montekasinskog redovnika iz 12. stoljea, nego autentian spomenik iz 6. stoljea, i tada bi pretpostavka da su benediktinci na temelju nje u 11. stoljeu stekli posjede na podruju starih Cibala bila prepuna nevjerojatnih momenata, poevi od toga da se u Ugarskoj tada uope znalo gdje su leale rimske Cibale. Od svega tako ostaje samo neobina podudarnost, sluajan doticaj dvaju povijesnih izvora za koje se, dok ih se nije paljivije razmotrilo, pogreno uzimalo da slono govore u prilog benediktinske prisutnosti na vinkovakom tlu u srednjem vijeku. U stvarnosti to ne govori niti moe govoriti nikoji od njih: ni tobonja darovnica cara Justinijana, izmiljena u 12. stoljeu, niti novovjekovna medaljica sv. Benedikta pronaena kod stare crkve na Meraji. Starija crkva na Meraji veliinom se uklapa u standarde upnih crkava u Ugarskoj u 11. i 12. st. Prema raunanju maarskog arheologa i paleodemografa Alna Kralovnszkog, njihova je povrina iznosila u prosjeku 33 m. Kralovnszky je dalje pretpostavio da su se crkve u to doba gradile nadasve tedljivo, u strogoj ovisnosti o broju vjernika kojima e sluiti. U crkvu su morali moi stati svi upljani, ali kada bi se svi nali na okupu, nije u njoj ostalo ni stope suvinog prostora. Pri takvu maksimalnom iskoritenju crkvenog prostora moglo je na 10 m stati i do 45 osoba razliite dobi (30 odraslih i 15 djece). Stara crkva na Meraji imala je blizu 30 m iskoristive unutarnje povrine, ne raunajui apsidu koja je rezervirana za oltar i sveenika. To prema opisanoj formuli upuuje na upnu pastvu od najvie 135 osoba. Taj maskimalni broj vjernika koje crkva moe primiti bio je, prema Kralovnszkom, ipak za 15-20 % manji od ukupnog stanovnitva naselja; razliku su inile osobe koje nisu mogle pohaati crkvu, poput rodilja, nejake djece, starih i bolesnih. Doista, od svih ostalih zahtijevalo se nedjeljno pohaanje crkve. Jedna odredba u zakonicima kralja Stjepana I izriito trai od seoskih poglavara neka paze da nedjeljom na misu idu svi, stari i mladi, mukarci i ene, osim onih koji uvaju vatru. Na tu obvezu poglavare su morali podsjeati sveenici i nadleni upani. Sve u svemu,
32

Za opis i pregled povijesti medalje sv. Benedikta v. The New Catholic Encyclopedia, sv. 2: 236-8, s. v. Benedict, saint; Patterson, The medal of Saint Benedict.
33

Tako Iskra-Janoi: To bi potvrdilo Justinijanovu darovnicu kojom su oito, u vrijeme bjelobrdske kulture, Benediktinci ostvarili pravo na svoj posjed (Iz kolijevke rimskih careva, 73). Ve je Dimitrijevi, koji ne spominje nalaz medalje, razmiljao o vezi Justinijanove darovnice s crkvom na Meraji: mogue je da su se nakon definitivnog smirivanja prilika Benediktinci (moda u 11. st.) pozvali na tu darovnicu i faktino preuzeli svoje panonske posjede. () Time je ujedno mogla biti inicirana i intenzivnija sakralna graditeljska djelatnost, iji bi rezultat mogla biti i ranoromanika crkva Sv. Ilije u Vinkovcima (Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 49).

22

Kralovnszkyjevom metodom moe se izraunati da je oko 1100. u naselju na vinkovakoj Meraji ivjelo otprilike 160 osoba.34 Ostaci crkve iz vremena oko 1100. i groblje oko nje s najstarijim grobovima iz otprilike istog vremena jedini su izvor znanja o najranijoj povijesti naselja na vinkovakoj Meraji. Tome se moe pridodati jo jedino najstariji sloj srednjovjekovne keramike u istonom dijelu Duge ulice. Bilo bi vrlo korisno kada bi se na groblju na Meraji ustanovio i materijalni sloj koji pripada 12. i 13. stoljeu, jer nema nikakvih pisanih izvora koji bi govorili o tom naselju prije druge polovice 13. stoljea. Iako je na Meraji u dosadanjim iskapanjima otkriveno ukupno blizu 300 grobova mlaih od onih iz bjelobrdskog horizonta, dosad je samo Dimitrijevi analizirao poslijebjelobrdske srednjovjekovne grobove, ali je pomou nalaza novca uspio priblino datirati tek nekoliko njih u razdoblje od kasnog 14. do ranog 16. stoljea. To je, pak, razdoblje iz kojeg su nam se sauvali i najobilniji pisani izvori.35 5. Tragom svetoga Ilije Srednjovjekovno naselje (ili vie njih) na tlu modernih Vinkovaca nije bilo toliko vano da bi samo po sebi privuklo osobitiju pozornost istraivaa. Ono nije bilo nikakvo administrativno sredite niti je, poput nekih drugih u iroj okolici, preraslo u gradsku opinu (civitas); u njemu nije stajala ni utvrda niti samostan, a nije bilo ni glavni posjed nekoj od istaknutih velikakih obitelji; zbog svega toga to naselje nije privuklo nikoji od specifinijih medijevistikih interesa. Razmjerno malo strune pozornosti to je poklonjena vinkovakom srednjovjekovlju nailazilo je k tome, odmah na poetku, na potekou da se glavno tadanje naselje na podruju modernih Vinkovaca nije zvalo Vinkovci ili slino, nego posve drukije. Pred istraivaima je, tako, stajao preliminaran problem da u sauvanoj pisanoj grai pouzdano identificiraju onu koja se zaista odnosi na srednjovjekovnog preteu (ili pretee) dananjih Vinkovaca. Taj je osnovni zadatak dokraja izvren zapravo tek u najnovije vrijeme, a u ranijoj je literaturi oko toga bilo puno lutanja. esta pojava homonimije (istoimenosti) posve razliitih naselja pritom je istraivaima postavila mnoge zamke. Tako je u vie pisanih izvora iz 15. st. posvjedoeno postojanje posjeda i sela Vinkovac ili Vinkovci (Wynkowcz i sl.), koje se nalazilo blizu granice Vukovske upanije s Poekom, u okolici Nevne (dananje Levanjske Varoi), uz iju je utvrdu i bilo posjedovno vezano.36 Ipak se u strunoj literaturi u vie navrata to danas iezlo naselje pogreno povezivalo s Vinkovcima na Bosutu. Tako je jo Matija Mesi naveo Vinkovce meu posjedima Berislavia Grabarskih u istonoj Slavoniji koji su nam poznati i danas i po imenu i po poloaju svojem, dakle oito mislei na suvremene Vinkovce, iako u izvorima na koje se pozivao nije rije o njima, nego o gore opisanom nestalom naselju u podnoju Dilj-gore. Mesi je objavio i regest dokumenta iz 1483. u kojem se spominje taj posjed Berislavia zvan Wynkowacz.37 Na temelju
34

O Kralovnszkyjevim izraunima v. Fgedi, Pour une analyse, 1303. O odredbi kralja Stjepana I v. Gyrffy, La christianisation, 61.
35

Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 50-54. Ukupno je u iskapanjima 1965, 1997. i 1998. na Meraji otkriven 301 grob, od ega samo 16 sigurno ili vjerojatno pripada bjelobrdskom horizontu, a svi ostali su mlai. V. o tome Iskra-Janoi, Arheoloka iskopavanja (a); Iskra-Janoi, Arheoloka iskopavanja (b); Iskra-Janoi, Iskapanja; Iz kolijevke rimskih careva, 73.
36 37

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 362; Bsendorfer, Crtice, 229. Mesi, Pleme Berislavia, 41 = Mesi, Pleme Berislavia, 12. Uz to Mesi, Gradja, 123, br. 19.

23

toga je onda Vjekoslav Klai u svojem zemljopisnom priruniku ustvrdio: Dananji Vinkovci spominju se prvi put g. 1483. pod imenom Wynkowacz, te pripadahu u to doba Berislaviem.38 Te su tvrdnje dovodile u zabludu pojedine kasnije autore sve do danas.39 Na drukijem se tragu nalazio peuki kanonik i uenjak Istvn SzalagyiSalagius (1730-96), koji je, u svome velikom djelu O stanju panonske Crkve (De statu ecclesiae Pannonicae), moderne Vinkovce prvi poistovjetio s antikim Cibalama, ali i sa srednjovjekovnom Palinom. Taj se autor bez sumnje najvie oslonio na stare zemljovide, poglavito one iz 16. i 17. stoljea, koji redovito stavljaju lokalitet zvan Palina/Palyna na mjesto koje bi otprilike pripadalo kasnijim Vinkovcima. Dotini ulomak iz treeg sveska Szalagyijeva djela prenio je kasnije Jzsef Brsztle u svome mnogo koritenom crkvenopovijesnom priruniku.40 Na drugoj strani je Szalagyijevu tvrdnju preuzeo i sastavlja ematizma sveenstva Bosansko-srijemske biskupije u 19. st. Oslonivi se na izdanje tog ematizma iz 1880,41 Palinu je kao srednjovjekovne Vinkovce potom prihvatio i prirodoslovac i starinar Stjepan Schulzer pl. Mggenburg (1802-92). U rukopisu pod naslovom Cibalis-Palina-Vinkovci, objavljenom mnogo kasnije, Schulzer je ustvrdio da je slavenska Palina nastala na ruevinama rimskih Cibala, da su je Turci u pohodima 1526. i 1529. razruili i spalili pa da je to mjesto u razdoblju do osloboenja od Turaka potkraj 17. stoljea obraslo umom i naselilo se vukovima; u toj su umi, kao jedini ostatak Paline, prvi naseljenici Vinkovaca nali gole zidove neke izgorjele kranske crkve; crkvu su obnovili i posvetili je sv. Vinku.42 Ta je Schulzerova uvelike spekulativna rekonstrukcija vrijedna samo utoliko to se oslanja na predaju, koja se odrala u samim Vinkovcima, o obnovi naselja poslije odlaska Turaka. Ime Palina, pak, toj je predaji oito nadodao sam Schulzer. Inae se u iroj okolici Vinkovaca u srednjem vijeku doista zna za vie od jednog naselja ili posjeda takvog imena. Vinkovcima najblia Palina spadala je u ivankovako vlastelinstvo i leala je u njegovom jugozapadnom dijelu, negdje izmeu Voinaca i Prkovaca. O toj Palini govori nekoliko isprava iz kasnog 15. i ranog 16. stoljea. Druga Palina nalazila se sjeverno odatle, oko Vuke, i raunala se meu pripadnosti vlastelinstva Nagyfalu ili Velika Vas (kod dananjih Semeljaca). Napokon, najvanija Palina, koja je bila sredite crkvene upe u sklopu Poekog arhiakonata i u kojoj se od 1474. spominje i katel (vaan u doba turskih osvajanja), leala je zapadno od Gorjana i u susjedstvu prostranog vlastelinstva grada Nevne (Levanjske Varoi). Toj Palini odgovara po svoj prilici dananje selo Paljevina zapadno od Potnjana.43
38 39 40

Klai, Zemljopis, sv. 1: 178. Npr. Rem, Od Cibalae do Vinkovaca, 145-6; Bui, Prilog poznavanju, 22.

Brsztle, Recensio, sv. 4: 860: Florentibus Hungarorum rebus in solo Cibalis stetit urbecula Palina dicta: nunc eo loco positum est oppidum Vincovicium. Usp. Brsztle, Povijest, 171. Szalagyijevo prvenstvo u tonoj identifikaciji rimskih Cibala priznaje Katani ovim rijeima: Primus situs Cibalis detexit doctissimus Salagius... (Katancsich, Orbis antiquus, sv. 1: 327).
41

Romanis olim Cibalis, tardius Palina. Civitas episcopalis, stoji u saetom opisu Vinkovaca u sklopu popisa upa koji donosi Schematismus, 43.
42

Schulzer Mggeburki, Cibalis-Palina-Vinkovci, 30-32, 41-43. Schulzerove zakljuke o Palini i Vinkovcima dijelio je neto kasnije i vojnokrajiki asnik i ugledni vinkovaki kulturni djelatnik Ivan Domac (1841-1903). Usp. Maldini, Vinkovci.
43

Razluivanju tih istoimenih lokaliteta u srednjovjekovnoj Vukovskoj upaniji prvi je mnogo pridonio Csnki, Magyarorszg, 2: 340, s.v. Palina. No, i on je pogreno ustvrdio da utvrda Palina (castrum

24

Prema tome se ni za jednu Palinu iz srednjovjekovne Vukovske upanije ne moe tvrditi da odgovara modernim Vinkovcima, ak ni ako se uzme u obzir iroki opseg dananjega vinkovakog gradskog podruja. S time je bio naistu vrijedni istraiva vinkovake i istonoslavonske lokalne povijesti Stjepan Pavii. On je u vie svojih radova dosta opirno pisao o jednoj od spomenutih Palina, onoj najjunijoj i najblioj Vinkovcima, nazivajui je uvijek Poljana (bio je, naime, uvjeren da je tako glasilo prvotno hrvatsko ime, koje su Maari preinaili u Palina). No, kako je premalo radio na samom izvornom gradivu, oslanjajui se poglavito na podatke iz druge ruke (poput kratkih Csnkijevih izvoda), Pavii je u svojoj rekonstrukciji zapao u viestruke zablude. Tako je podatke koji se tiu utvrde u zapadnoj Palini (Paljevini) pogreno prenio na Palinu u Pobosuu, ovu je neutemeljeno prebacio na desnu stranu Bosuta kod Rokovaca, a sve je konano zamrsio povezavi u jedno klupko vijesti o franjevakom samostanu roda Koroskih u mjestu Perechke, podatak o posjedu Preka kao sastavnici vlastelinstva Palina i ruevinu srednjovjekovne crkve poznatu kao Rokovaka zidina.44 Da bi se sve te niti razmrsile i postavile na svoje mjesto, trebalo bi napisati poseban tome posveen rad, a ovdje e dostajati upravo reeno. Najbolji trag to vodi do srednjovjekovnog pretee grada Vinkovaca jest ime sveca zatitnika stare vinkovake crkve. To je izvorno bio sveti Ilija. Pod njegovim je patrocinijem stara crkva u Vinkovcima doekala osloboenje od turske vladavine na izmaku 17. stoljea. Nema dvojbe da se na nju odnosi i neto raniji zapis u izvjeu franjevca Petra Nikolia, vikara zagrebakog biskupa, nainjenom 1660. Ondje stoji da su u tadanjoj upi Ivankovo bile dvije crkve: i druga pod imenom sv. Ilije i ona je takoer bez krova, a zidovi su joj se malo odronili na zemlju iz gornjega dijela.45 Kada je prestalo ratovanje i Turci konano napustili Slavoniju, oko te je crkve ve narasla prava uma, a samu crkvenu zgradu obavila je debela stara loza. Na poetku 18. st. crkva je bila popravljena i pokrivena te je ponovno sluila kao upna crkva pod upravom franjevaca iz srijemskih podunavskih samostana. Oni su neto kasnije toj crkvi ustanovili jo jednog sveca zatitnika, sv. Vincencija ili Vinka Muenika, oito ga drei prikladnijim za naselje koje se zove Vinkovci. Tako se oko sredine 18. st. za staru upnu crkvu u Vinkovcima ustalio dvostruki patrocinij sv. Ilije i sv. Vinka. Oba je ve 1777. zamijenio sv. Ivan Nepomuk, patron nove upne crkve sagraene u novom sreditu Vinkovaca.46
Palyna) koju spominje dokument iz 1480. odgovara dananjim Vinkovcima. Od Csnkija je sve preuzeo Bsendorfer, Crtice, 214. Zapravo se i dokument iz 1480. odnosi na zapadnu Palinu, tj. Paljevinu, kao to je to pokazao Pl Engel u svojoj povijesnotopografskoj obradi Vukovske upanije koja treba izai u zakljunom, petom svesku temeljnog prirunika Gyrgy Gyrffyja o povijesnoj geografiji srednjovjekovne Ugarske (ovdje se citira kao Engel, Valkvrmegye (rukopis)). O utvrdi Palini (Paljevini) v. zasad Koppny, A kzpkori Magyarorszg, 193. Ipak se na karti koju donosi Gere, Vrak a Szermsgben, 343, utvrda Palina pogreno smjeta u okuku Bosuta pokraj Rokovaca.
44

Pavii, Vukovska upa, 118-126; Pavii, Porijeklo stanovnitva, 292-6. Paviieve zakljuke o Palini-Poljani preuzeli su, izmeu ostalih, akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih, 61-62; Korda, Vinkovaki kraj, 79; Hrvatski biografski leksikon, sv. 1: 367-8, s. v. Bakonyai (autor Kreimir Nemeth). Opirno o pitanju razliitih mjesta zvanih Palina raspravlja sada i Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 69-78.
45

et secunda sub nomine S. Eliae et haec etiam sine tecto, sed parum muri defluxerunt in terram ex parte superiori (Barl, Popis upa, 171).
46

O problemu kontinuiteta izmeu prijeturske i rane poslijeturske povijesti Vinkovaca, kao i o izvorima koji omoguuju da se on rasvijetli, bit e vie govora u 23. odjeljku ovog rada. Zasad o tome v. ponajprije Pavii, Vukovska upa, 294-6; Pavii, Razvitak naselja, 52; drukije i slabije utemeljeno Pavii, Razvitak Vinkovaca, 36; takoer Pavii, Porijeklo stanovnitva, 150-1. Uz to

25

Iz tog je turog prikaza vidljivo kako se ve tijekom 18. st. postupno izbrisala veza izmeu sv. Ilije i Vinkovaca. Ona se ouvala jedino u lokalnoj predaji i obiajima (tovanje blagdana sv. Ilije), a njezini dokumentarni dokazi ostali su zakopani u slabo poznatim slojevima spomenik lokalne prolosti. Otud se dogodilo da, kada su potkraj 19. st. zapoela ozbiljnija istraivanja prolosti tog dijela Slavonije i Srijema, javljanje mjesnog imena Sveti Ilija u srednjovjekovnim izvorima isprva nitko nije povezao s Vinkovcima. Primjerice, Tivadar Ortvay u svojoj opsenoj obradi rauna papinskog poreza iz 1332-7. ni jednu od dviju upa koje se spominju u Vukovskom arhiakonatu pod imenom Sveti Ilija nije protumaio kao istovjetnu novovjekim Vinkovcima (nego Ilincima i Ilai u zapadnom Srijemu).47 Matija Pavi u svome popisu upa srednjovjekovnog Vukovskog arhiakonata uope ne navodi one koje nose ime po sv. Iliji.48 Dezs Csnki je, pak, razvrstavajui viestruke spomene mjest zvanih Szent-Illye (Sveti Ilija) u Vukovskoj upaniji, pretpostavio da su posrijedi ak etiri razliita lokaliteta, ali ni jedan nije ubicirao na mjesto Vinkovaca.49 U tome nita nije promijenio ni Csnkijev topografijski epigon Josip Bsendorfer.50 Tek je vrstan poznavatelj lokalnih vinkovakih starina, ve spominjani Stjepan Pavii, u svojim radovima objavljivanim poevi od 1933. jasno pokazao da u srednjovjekovnim izvorima onodobne Vinkovce treba traiti upravo i ponajprije pod imenom Svetog Ilije.51 Sva kasnija istraivanja potvrdila su valjanost takvog rjeenja. 6. Bogata upa u raunima papinske desetine Najraniji sauvani izvor koji spominje naselje Svetog Iliju na mjestu Vinkovaca crkvene je provenijencije. To su dobro poznati rauni izvanredne papinske desetine koju su 1332-7. u Ugarskoj skupljala dva francuska klerika, Jakov Berengarii i Rajmund de Bonofato. Ugarska je bila posljednja katolika zemlja koja je dola na red da tijekom est godina izdvaja desetinu crkvenih prihoda u korist ponovnog oslobaanja Svete Zemlje i za rat protiv neprijatelja kranskog imena, u skladu s odlukama crkvenog sabora u Viennei kod Lyona (1311-2). Dvojica sakupljaa podijelili su izmeu sebe ugarske biskupije i obilazili ih iz godine u godinu. Peuka biskupija zapala je Rajmunda, ali poto je on 1334. umro, njegov je posao nastavio Jakov de Lengres.52 U pomno voenim raunima oni su sve uplate pojedinih sveenika i crkvenih ustanova razvrstali prema biskupijama i, unutar njih, prema arhiakonatima. Na taj su nain obradili i Vukovski arhiakonat Peuke biskupije, u kojem se desetina prikupljala u razdoblju 1333-5. Taj se crkveni okrug potoka Vuke po kojem je i srednje Pobosue. Rauni njihovih sveenika. Imena
47 48 49 50 51

sterao uz Dunav od Aljmaa do Mohova, s obje strane dobio ime. Obuhvaao je tako poglavito donje Povuje i u njemu redovito biljee pedesetak razliitih crkava i mjesta u kojima su se te crkve nalazile, onda kad u

v. akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih crtica, 51-54, 64-65; Landeka, Gradnja crkve. Ortvay, Geographia ecclesiastica, sv. 1: 277. Pavi, upe i crkve, 204-6, 211-2. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 351, s.v. Szent-Illye. Bsendorfer, Crtice, 221, s.v. Zenthelye.

Svoju rekonstrukciju povijesti srednjovjekovnih Vinkovaca, koju e kasnije doraivati u vie navrata, Stjepan Pavii prvi je put iznio u podlistku Vinkovci (Sv. Ilija). Paviieva rjeenja je usvojio akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih crtica, osobito 51-53.
52

V. Lszl Fejrpataky, Prolegomena, u: Rationes collectorum, xxv-xxix.

26

raunima nisu prevedena na latinski, esto su dosta iskrivljena. Redoslijed mjest nije istovjetan u svakom od est navrata, koliko su puta skupljane uplate u Vukovskom arhiakonatu. Sve to oteava pouzdanu identifikaciju navedenih mjesta i objedinjavanje njima pripadajuih biljeaka. Ipak je razvidno da su, u prva etiri navrata, najprije upisana mjesta sjeverno od Vuke, a zatim ona juno od nje. U petom navratu ubiljeena su samo mjesta de inferiori parte fluvii Wolko. To oito treba shvatiti kao junu ili desnu stranu potoka Vuke, jer se sva mjesta to se navode u tom nizu doista nalaze ondje. U posljednjem, estom navratu, upisan je opet cijeli arhiakonat, ali posve drukijim redoslijedom nego to je bio u prva etiri.53 U svakom navratu pojavljuje se mjesno ime Sanctus Elyas ili Sanctus Helyas. To su inaice latinskog biblijskog imena Elias, tj. Ilija. Kao i kod drugih mjesnih imena to su nainjena od imena kojeg sveca, i u ovom je sluaju puki oblik preveden na latinski. Mjesto zvano po sv. Iliji pojavljuje se dva puta u svakom navratu, osim u onom nepotpunom petom, kada se pojavljuje samo jednom. Tako je ukupno pet puta zabiljeen sveenik Jakov iz Svetog Ilije, i ukupno est puta sveenik Mihovil iz Svetog Ilije. Mogunost da se radi o jednom te istom mjestu s dva sveenika otpada. Ni u jednom sluaju, naime, ta se mjesta ne navode jedno za drugim, nego uvijek posve odijeljeno i daleko jedno od drugog. To je protivno obiaju sastavljaa tih rauna da uplatitelje iz iste crkve ili samostana navedu skupa, jednog za drugim. Oni bi pritom vjerojatno pojasnili i meusoban odnos takvih uplatitelja, primjerice napomenom da je jedan upnik, a drugi kapelan. Ovdje takvih pojanjenja nema i spomenute sveenike Jakova i Mihovila uvijek dijeli barem desetak upisanih uplatitelja iz drugih mjesta. Ve se i iz toga moe pouzdano zakljuiti da su posrijedi dva razliita mjesta koja se zovu Sveti Ilija. est problem topografijskih istraivanja, homonimija, tu nam se tako jo jednom vraa. Ve je spomenuti T. Ortvay zakljuio da tu ima posla s dva razliita Sveta Ilije u Vukovskom arhiakonatu te je jednog identificirao kao Ilau zapadno od Tovarnika, a drugog kao Ilince juno od Tovarnika. Mogunost da je u oba sluaja pogodio malena je ve zbog toga to su Ilaa i Ilinci vrlo blizu jedno drugom pa je teko objasniti zato ih i rauni nigdje ne navode jedno uz drugo. Pavii je, pak, bio uvjeren da u tim biljekama mora biti rijei o Svetom Iliji na mjestu Vinkovaca. On, meutim, nije do kraja raistio pitanje navode li rauni u Vukovskom arhiakonatu dva razliita Sveta Ilije i koji od njih odgovara kasnijim Vinkovcima. Pavii, naime, pie: upu u Svetom Iliji pohodio je papin legat od g. 1333.-1335. svih est puta, dakle i onda, kada je prolazio zemljite samo ispod Vuke. U svim pohodima, osim ovoga petoga, bio je u njoj upnik neki Jakob, a u tome petom neki Mihajlo.54 udno je da Pavii nije opazio da se taj upnik Mihajlo ili Mihovil pojavljuje i u onih pet pohoda u kojima i Jakov. Na drugim se mjestima ipak vidi da Pavii razlikuje dva Sveta Ilije u raunima za Vukovski arhiakonat, pa dok mu je prvi onaj na mjestu Vinkovaca, drugi on zove Ilaa, ali pritom ne misli na dananju Ilau, nego na neku nestalu to je leala na poloaju dananjih Ilinaca.55 Zanemarimo li to nepotrebno povezivanje s dvjema Ilaama, Pavii je oito smatrao da se u raunima za Vukovski arhiakonat javljaju dvije razliite upe istog imena,
53 54 55

Rationes collectorum, 266-8, 279-80, 289-90, 301-4, 307-9. Pavii, Vukovska upa, 117. Isto ponavlja Horvat, Srijem, 240.

Pavii, Vukovska upa, 46, 198, 320. I prema Engelu, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Ilcs i Illyef (Hillyef), u srednjem je vijeku osim dananje Ilae (Illyef) postojala i jedna malo junija, kod Ilinaca: tada je to bio katel Il (Ilcs).

27

naime Sveti Ilija na mjestu Vinkovaca i Sveti Ilija na mjestu Ilinaca. Ostaje bez objanjenja zato onda nije jednostavno jednoj upi pripisao biljeke o sveeniku Jakovu, a drugoj one o sveeniku Mihovilu. Oito je, naime, da je jedan bio upnik u jednom Svetom Iliji, a drugi u drugom. Svaka drukija dioba tih biljeaka na dva niza posve je nevjerojatna i ne da se niim argumentirati. Trebalo je tako ekati sve do ovih posljednjih godina pa da vrijedni, i naalost ve pokojni, maarski medijevist Pl Engel sustavno razvrsta sve zabiljeke u raunima za etiri arhiakonata koji su leali juno od Drave.56 Tek je Engel jasno odvojio pet zabiljeaka o upniku Jakovu u jednom Svetom Iliji od est zabiljeaka o upniku Mihovilu u drugom Svetom Iliji. I on je, poput Paviia, prvog Svetog Iliju identificirao kao dananje Vinkovce, a drugog kao dananje Ilince.57 Treba rei da su kod Engela upravo takve identifikacije puno bolje zasnovane u poznavanju i prouavanju izvornog gradiva nego to je to bilo kod ranijih istraivaa, koji su esto pribjegavali pukom nagaanju i nasluivanju. Spomenute identifikacije proistjeu iz cjeline znanja o Svetom Iliji na mjestu Vinkovaca i o drugim istoimenim naseljima u Vukovskoj upaniji. U samim raunima nema oitih dokaza da se na vinkovakog Svetog Iliju odnosi upravo ovih pet zabiljeaka: Item Jacobus de Sancto Elya solvit mediam marcam. Item Jacobus de Sancto Helya solvit I. fertonem. Item Jacobus de Sancto Elya solvit fertonem. Item Jacobus de Sancto Elya solvit fertonem. Primo Jacobus de Sancto Elya solvit XII. grossos.58 Neke naznake u raunima ipak podupiru miljenje da je tu posrijedi Sveti Ilija na mjestu Vinkovaca. U prva etiri navrata biljeka se nalazi oko 20. mjesta u nizu crkava Vukovskog arhiakonata i uvijek je na granici izmeu mjest sjeverno od Vuke i onih juno od Vuke. Drugi Sveti Ilija pojavljuje se redovito 13 zabiljeaka nie, to e rei dublje u onom dijelu arhiakonata koji lei juno od Vuke. U tome se razabire zemljopisna pravilnost, jer su Vinkovci puno blie Vuki nego to su to Ilinci. No, budui da i Vinkovci lee juno od Vuke, zauuje izostanak prvog Svetog Ilije u onom nepotpunom petom nizu biljeaka koji popisuje samo junu ili donju stranu (inferior pars) Povuja. Spomenuti peti niz, naime, ne sadri sva mjesta juno od Vuke koja se inae javljaju u raunima za itav arhiakonat; oit je primjer Szata ili Sotin, kojeg takoer nema jedino u petom nizu. U posljednjem, estom navratu vinkovaki Sveti Ilija nalazi se na samom elu niza biljeaka, ali je tu slijed mjest tako ispremetan da je iz njega samog teko izvui ikakve zemljopisne pokazatelje. Drugi moment od vanosti za identifikaciju ovoga Svetog Ilije jest visina ukupne uplate njegovog upnika. Ona je, kao to se vidi gore, iznosila pola marke, tri fertona i dvanaest groa. Oslonimo li se na standardni preraun tih novanih jedinica (1 marka = 4 fertona = 40 groa = 200 banskih denara),59 to se moe u jednoj vrsti novca iskazati kao 310 banovaca, ili 62 groa, ili 1,55 maraka. U okviru Vukovskog
56

Engel, A trk dlsok, obrauje one dijelove Peuke biskupije koji su leali u Vukovskoj upaniji. To su itav Vukovski i Markijski arhiakonat, vei dio Osuvakog i manji dio Poekog. Isto to skupa s ostatkom Poekog arhiakonata Engel je ugradio i u svoju obradu Vukovske i Poeke upanije koju je priredio za jo neobjavljeni peti svezak prirunika Gyrffy, Az rpd-kori Magyarorszg.
57 58 59

Engel, A trk dlsok, 297, br. 122 i 123. Rationes collectorum, 267, 279, 290, 302, 307. Herkov, Graa, sv. 1: 83-92, 398-9, 467-77; sv. 2: 109-20.

28

arhiakonata to je svakako bila jedna od najviih uplata. Drugdje su uplate obino bile viekratno manje. Na primjer, upnik u oblinjem Nutru uplatio je ukupno 2 groa i 56 banovaca ili, preraunato po istom teaju u jednu vrstu novca, svega oko 13 groa.60 Ovdje nam je posebno zanimljiva uplata upnika Mihovila iz drugog Svetog Ilije. Ona je iznosila 10 groa i 130 banovaca ili, u istovrsnom preraunu, ukupno 36 groa.61 Bila je, dakle, gotovo upola manja od uplate upnika iz prvog Svetog Ilije. To bez sumnje znai da je prvi bio bogatija upa i vanije naselje od drugog. A kao to svjedoe ostali izvori, od dvaju (eventualno triju) Svetih Ilija u Vukovskoj upaniji svakako je najvaniji bio onaj na mjestu Vinkovaca. Otud je razlono pretpostaviti da njemu odgovara i znatniji od dva Sveta Ilije u raunima papinske desetine. 7. Jo o svetom Iliji i njegovoj vinkovakoj crkvi Naselje zvano Sveti Ilija oito je dobilo ime prema svecu zatitniku svoje crkve. Je li ono osim toga imalo i kakvo drugo ime, kao to je est sluaj kod naselja nazvanih po svecima, zasad je otvoreno pitanje. Sigurno je ipak to da to drugo, necrkveno ime nije moglo biti ime Vinkovci, kao to je mislio Pavii. On je, naime, vjerovao da je u dotursko doba postojalo dvostruko ime za to naselje, jedno po posveti crkve, koje je imalo i sluben znaaj, te je zbog toga i jedino dolazilo u zvaninim spomenicima, i drugo koje je nosilo starosjedilako stanovnitvo, te je i nastalo po drugim momentima nomenklature.62 Iz sauvanih srednjovjekovnih izvora je, naime, dovoljno jasno da Sveti Ilija i prvobitni Vinkovci nisu bili jedno te isto naselje, nego da je potonje (zabiljeeno od kraja 15. stoljea) lealo blizu prvog i bilo mu u posjedovnom smislu podreeno, o emu e biti govora kasnije. Svetac-zatitnik stare vinkovake crkve sam je po sebi rjeit i zanimljiv povijesni spomenik. To nije obian crkveni patrocinij, poput mnogih to su izvedeni od novozavjetnih osoba ili svetaca iz kasnijih kranskih stoljea. Ilija je starozavjetni svetac, zapravo idovski prorok i isposnik iz 9. stoljea prije Krista. Pojedine zgode iz njegovog ivota, opisane u biblijskim Knjigama o kraljevima, predodreuju ga za njegovo kasnije povezivanje s nebeskim i meteorolokim prirodnim pojavama. Oganj s neba pali rtvu koju je Ilija prinio Jahvi na brdu Karmelu; nakon trogodinje sue kojom je kaznio nevjernog kralja, Ilija svojom molitvom ishouje kiu; na kraju, Ilija ne umire, nego biva iv uznesen na nebo, u vihoru, na ognjenim kolima koja vuku ognjeni konji. Budui da razliiti dogaaji iz Ilijina ivota prefiguriraju pojedine vane momente Kristova ivota, Ilija je bio uvelike zastupljen u ranokranskoj ikonografiji. Njegovo tovanje osobito se uvrstilo u bizantskom svijetu te je otud presaeno i meu Slavene koji su primili krantvo iz Bizanta ili su stajali pod njegovim kulturnim utjecajem. Kod Slavena je Ilijin kult naiao na plodno tlo jer je u sebe mogao ugraditi bitan segment pretkranske religije: tovanje gromovnika Peruna, vjerojatno vrhovnog boanstva staroslavenskog mnogoboakog panteona. irom slavenskih zemalja, pa tako i na Balkanu i u itavom istonojadranskom zaleu, s Perunom su se povezivali vrhunci planina i druge uzvisine, a poslije pokrtavanja ta su se poganska sveta mjesta stavljala pod zatitu sv. Ilije, Perunova kranskog analogona. I kranski blagdan sv. Ilije, 20. srpnja, spadao je, meteoroloki gledano, u godinje razdoblje estih grmljavinskih nevremena pa se i po tome tovanje sv. Ilije moglo osloniti na starije predodbe o gromovniku Perunu. U
60 61 62

Rationes collectorum, 267, 280, 290, 302, 304, 308. Usp. Andri, Benediktinski samostan, 78. Rationes collectorum, 267, 279, 290, 302, 304, 308. Pavii, Vukovska upa, 114.

29

neslavenskim zapadnokranskim zemljama tovanje sv. Ilije imalo je bitno drukiji razvoj. Ondje je njegova puno ogranienija popularnost kasna pojava, povezana sa irenjem prosjakog reda karmeliana oko polovice 13. stoljea. Taj je izvorno pustinjaki red ponikao u 12. stoljeu u Svetoj Zemlji pod kriarskom upravom, oko svoga prvog samostana na brdu Karmel, pa je stoga proroka Iliju smatrao ne samo svojim duhovnim pretkom i uzorom, nego (dakako neutemeljeno) i stvarnim osnivaem. Otud su Ilijino tovanje i ikonografija na Zapadu povezani gotovo iskljuivo s karmelianskim crkvama.63 tovanje sv. Ilije u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu ima upadljivo zemljopisno obiljeje koje po svemu sudei potvruje slavensku i bizantsku osnovu toga kulta. Naime, na cijelom podruju srednjovjekovne Ugarske, Erdelja i Slavonije nalo se dosad pisanih svjedoanstava o samo sedam crkava posveenih sv. Iliji, a sve se one nalaze juno od Drave. Prema katalogu koji je sabrao Mez, etiri su Ilijine crkve bile na podruju Kraljevine Slavonije (dvije u Zagrebakoj i po jedna u Varadinskoj i Vrbakoj upaniji) te jo tri u istonom meurjeju Drave i Save (jedna u Poekoj i dvije u Vukovskoj upaniji).64 Ni na kojem od tih mjesta nema spomena karmelianima pa dakle ni mogunosti da se posveta crkve proroku Iliji tumai takvim zapadnim podrijetlom. Osnova svih tih patrocinija morala je biti u kulturnim osobitostima slavenskog kranstva na tome tlu. Tako u posveti stare vinkovake crkve imamo naznaku da je vinkovaki kraj pripadao kulturnom prostoru to se donekle razlikovao od glavnine Ugarskog kraljevstva. No, pridavati tome ikakva specifinija i preciznija znaenja bilo bi zasad preuranjeno. Stoga i pretpostavka da je mjesto crkve sv. Ilije na Meraji bilo u ranije doba povezano s Perunovim kultom ne bi bila nita vie od puke spekulacije. Crkva sv. Ilije u kojoj je 1333-5. upnikom bio Jakov vjerojatno vie nije bila ranoromanika zgrada podignuta oko 1100. Za upu koja je bila kadra dati papinim predstavnicima jedan od najviih priloga u arhiakonatu ta je crkvica tada ve morala biti premalena. Stoga se ini da je ve tada na Meraji stajala mnogo prostranija gotika crkva. Njezina je laa duga 17 i iroka gotovo 10 metara, a duboka poligonalna apsida duga je 7 i iroka 8 metara. (Karte 19-20 i Slike 5-8.) Unutranja povrina lae iznosi joj oko 128 m. To je dvostruko vie od prosjene povrine ugarskih crkava iz 13-14. stoljea, kako ju je izraunao spominjani Kralovnszky. 65 Ta se injenica zgodno podudara s natprosjenom visinom iznosa novca koju je upnik te crkve dao za papinsku desetinu. No, pitanje je moe li se vie nego etverostruk porast povrine koji vidimo izmeu dviju crkava na Meraji uzeti kao mehaniki proporcionalan odraz rasta napuenosti. Isti Kralovnszkyjev faktor koji je
63

Osnovno o kranskom tovanju sv. Ilije v. u Lexikon fr Theologie, sv. 3: col. 595-8, s. v. Elija; Lexikon des Mittelalters, sv. 3: col. 1821-3, s. v. Elias, Prophet; The New Catholic Encyclopedia, sv. 5: 158-9; Leksikon ikonografije, 259-261; Farmer, The Oxford dictionary of saints, 155, s. v. Elias (Elijah); Hall, Rjenik tema, 122-3. Neto o pretkranskom supstratu Ilijina kulta kod Slavena v. u Skok, Etimologijski rjenik, sv. 2: 643-4, s. v. Perun; Loma, Sutivan, Sutulija, Sunovrat, 31-32; Petrovi, Srpska mitologija, 388-9.
64

Mez, Patrocniumok, 116, poglavlje Ills. Mez tu nabraja tri mjesta zvana Szentillye Sveti Ilija u Vukovskoj upaniji i jedno u Srijemskoj upaniji, ali to je pogreno umnaanje na temelju podataka koji zapravo govore o samo dva mjesta u Vukovskoj upaniji.
65

Mjere gotike crkve navodim prema Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 11 i 46. VukieviSamarija, Sakralna, 153, pie da je crkvena laa duga 15,85, a iroka 8,30 m, mislei oito na unutarnje dimenzije. Fgedi, Pour une analyse, 1305, navodi da je prema Kralovnszkom prosjena povrina tadanjih crkava u Ugarskoj iznosila 65 m, to odgovara maksimalnom broju od 290 vjernika, odnosno ukupnom puanstvu naselja izmeu 300 i 360.

30

staroj crkvi pridruio puanstvo od oko 160 osoba uz mlau bi crkvu, naime, pretpostavio upu od oko 680 osoba. Vjerojatno je, meutim, da su si gospodarski jaa naselja, kakvo je oito bilo i ovo u vinkovakom Svetom Iliji, mogla priutiti gradnju crkava prostranijih nego to bi to nalagao sam broj upljana u vrijeme gradnje. Ako je doista sagraena ve u ranom 14. stoljeu, mlaa crkva na Meraji bila bi razmjerno rani primjer ugarsko-slavonske crkvene gotike. Pomnije analize te graevine jo nije bilo pa je miljenje Diane Vukievi-Samarije da je se treba datirati u okvirno 15. stoljee samo nagaanje. Jo je slabije utemeljen zakljuak te autorice da nije posrijedi upna crkva, nego crkva franjevakog samostana koji je navodno postojao u srednjovjekovnim Vinkovcima. U prilog tome VukieviSamarija turo navodi oblik ove crkve, njene dimenzije i smjetaj portala. Tome zatim dodaje i ovo: Sam poloaj dananje crkve Sv. Ilije neto izvan sredine srednjovjekovnog naselja jasno ukazuje na to da nije mogla biti upna.66 Sve su to, u najmanju ruku, dvojbeni ili nedostatni argumenti. VukieviSamarija ne pomilja na mogunost da poloaj crkve na Meraji nije i u srednjem vijeku bio neto izvan sredita naselja (kao to je to danas), nego da je upravo bio to sredite. Dodue, danas bi se ona mogla pozvati na najnovije nalaze arheologa, koji na temelju nepotpunih iskapanja nasluuju da se crkva na Meraji doista nalazila neto izvan prvotne jezgre naselja. No, to se prvotno naseljavanje vremenski podudara s najstarijim grobovima oko crkve, to e rei da pripada vremenu oko 1100, a tada ni crkva podignuta malo izvan sredita naselja nije nikako mogla biti franjevaka, nego zapravo samo upna. Ako je, pak, prvobitna mala upna crkva bila sagraena po strani od sredita naselja (to je, ne treba zaboraviti, jo uvijek samo arheoloka pretpostavka), tada nema nikakva razloga za sumnju u to da je i vea crkva koja je kasnije sagraena na istom mjestu takoer bila upna. to se tie portala, iji su tragovi vidljivi na junom bonom zidu crkve, oito je da ta pojedinost sama po sebi ne dokazuje nita: i upna crkva u Ivankovu, na primjer, ima juni boni portal.67 Takoer, nije jasno kako bi to dimenzije gotike crkve na Meraji pokazivale da je franjevaka. ak je i prvotna franjevaka crkva u bogatom velikakom trgovitu Iloku (koja je takoer vjerojatno graena na poetku 14. stoljea) bila neto uih dimenzija od gotike crkve na Meraji. Bilo bi teko objasniti gradnju tako velike franjevake crkve u naselju znatno manje vanosti od Iloka. Jednako je teko objanjivo zato bi franjevci svoju crkvu gradili upravo na mjestu ranije upne crkve (one iz oko 1100). Napokon, nikakvi tragovi srednjovjekovnih samostana nisu otkriveni oko tih crkava. Iz svega slijedi da je i mlaa crkva na Meraji bila upna. Ostaje otvoreno samo pitanje tonog vremena njezine gradnje, a s tim u vezi i njezinog odnosa prema staroj romanikoj crkvici. O ovoj je Dimitrijevi ovlano pretpostavio da je stradala za provale Tatara, iako za to nema nikakvih pisanih ni arheolokih dokaza. No, on je smatrao i da je crkva potom bila popravljena te da je sluila svrsi do poetka 14. stoljea, kada je najvjerojatnije sagraena nova.68 Takva je
66

Vukievi-Samarija, Sakralna, 153-4. Kasnije je autorica u tom pogledu donekle promijenila miljenje, svrstavi gotiku crkvu sv. Ilije u Vinkovcima meu upne crkve, ali uz ovu napomenu: Takoer se moe prema tipologiji pretpostaviti da su franjevcima pripadale crkve u Vinkovcima i Luici ili su nastale pod njihovim utjecajem (Vukievi-Samarija, Spomenik, 177).
67 68

Vukievi-Samarija, Sakralna gotika arhitektura, 109-110. Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 50; Dimitrijevi, Arheoloka topografija, 199.

31

rekonstrukcija pri sadanjem stanju znanja najsuvislija. Budui da na istom prostoru nema nikakve tree crkve, kao ni znakova eventualne graevinske meufaze izmeu ranoromanike crkvice i razmjerno prostrane gotike crkve, ini se da je prva zaista bila u funkciji jo i dugo poto je za upu postala pretijesna, a onda ju je odjednom zamijenila puno vea crkva, u prvo vrijeme moda i pretjerano velika. Stara crkvica bila je prigodom gradnje nove sruena. Mogunost da je bila neko vrijeme ouvana uz ovu kao njezina bona kapela ili sakristija, o emu je takoer razmiljao Dimitrijevi, treba po svemu sudei odbaciti: meu argumentima i protuargumentima koje je Dimitrijevi iznio, prevagu ima nekoliko kljunih pojedinosti graevinskog odnosa dviju crkava koje ne doputaju takvu pretpostavku. 8. Szentillye, posjed Bainskih od roda Szente-Mgocs Posjed na kojem se nalazila upa i crkva sv. Ilije spominje se u sauvanim vrelima prvi puta 1353. Ime mu je tom prigodom zabiljeeno u govornom, maarskom obliku Zenthelye. U suvremenom maarskom tome odgovara Szentillye (itaj: Sentilje).69 Isto ime, u neznatno promjenjivim grafijskim inaicama, nalazit emo u svim predturskim zapisima. Stoga e se i u ovom radu koristiti taj izvorni maarski toponim, a ne njegov hrvatski prijevod Sveti Ilija, koji u takvu obliku nije zabiljeen ni u kojem izvoru. Stvarna hrvatska dubleta maarskoga imena Szentillye glasila je, i u ovom sluaju, kao to e se vidjeti kasnije, Ilinci. Ali ona se prvi put javlja tek u osmanskim izvorima pa bi njezina sustavna upotreba i onda kad je rije o predturskom dobu znaila neopravdano pretpostavljanje hipoteze sigurnim podacima. Time bi se, zapravo, iskrivila jezina sastavnica lokalne povijesti kako su je zabiljeila pisana vrela. Spomenuti dokument je slubeni akt peukog kaptola od 4. svibnja 1353. o tome kako su se stanoviti zemljoposjednici u sredinjem dijelu Vukovske upanije sporazumjeli o meusobnim meama i o njihovu obiljeavanju. U sreditu je tih sporazuma posjed Monustur ili Monutar (dananji Nutar), koji pripada Nikoli Berzetheu i na kojem se nalazi benediktinska opatija Svetog Duha. Nikola Berzethe je tu bio novi posjednik pa mu je zato i bilo stalo do toga da uredi mee prema susjedima. Kao susjedi navode mu se etiri razliita pojedinca ili vielana roda. Najmnogoljudniji kolektivni susjed navodi se na poetku. To su devetorica unuka nekog bana Martina: Nikolini sinovi Stjepan i Ladislav, Pavlovi Mihovil i Benedikt, te Emerikovi Martin (koji je baranjski arhiakon i peuki kanonik), Juraj, Nikola, Lovro i Ivan. Oni dre dva posjeda susjedna Nutru, Zenthelye i Hegfalu. O meama tih posjeda ne kae se nita poblie, tek se napominje da je u ranijoj listini peukog kaptola od 5. oujka 1353. bio utvren rok za ureenje mea do 25. travnja. Sljedei
69

Ime Ilija javlja se u srednjovjekovnom maarskom u dvije glavne varijante: jedna ima na kraju slovo s (glas ), a druga ne, kao to se i u srednjovjekovnom latinitetu oblik Elias ili Helias izmjenjuje s onim Elia ili Helia. Od prve varijante potjee dananji standardni oblik Ills Ilija (starije varijante tog oblika su Illys, Ellyes, Eles), a od druge dijalektalni oblik Illye, sa starijim varijantama Ellye i Illya. Izgleda da se u srednjem vijeku rabio jedino potonji oblik kad se radilo o sv. Iliji. Zanimljivo je da je, za razliku od crkvene posvete sv. Iliji, osobno ime Ilija bilo, u obje varijante, vrlo raireno po itavoj Ugarskoj: v. brojne primjere iz doba Arpadovia koje je sabrala Fehrti, rpd-kori szemlynvtr, 275-7, s. v. Elia i Elias. Postojao je i stari plemiki rod Ilija ili Ellye, s posjedima u omoskoj upaniji (Thurocz, Chronica Commentarii, sv. 1: 368). Otud nisu rijetki ni toponimi sastavljeni od toga imena, podjednako od varijante Ills (npr. Illsd, Illsfalva, Illshza) kao i od one Illye (npr. Illye, Illyd, Marosillye, Illyefalva sve mjesta u istonoj Ugarskoj i Erdelju, odnosno u dananjoj Rumunjskoj). Usp. Kiss, Fldrajzi nevek, pod navedenim imenima. V. uz to i Szamota, Magyar oklevl-sztr, col. 407, s. v. Ills.

32

susjedi su unuci nekog Philea ili File, Lovro Lovrin i Stjepan Petrov, koji dre posjed Hassagh. Oko mea tog posjeda s Nutrom bilo je najvie nesuglasica pa se listina u svom drugom dijelu bavi samo njime. Trei susjed je imun Stjepanov od Svetog Spasitelja (de Sancto Salvatore), vlasnik posjeda Cheregh. Posljednji je susjed Stjepan Logretov s posjedima zvanim Elesfalua i Wecherkfalua.70 Svi su ti nutarski susjedi poznati i iz drugih onodobnih izvora. Povijesna i posebno rodoslovna istraivanja ve su poodavno utvrdila kojim rodovima pripadaju, tko su im preci i potomci: - Filini unuci Lovro i Stjepan pripadaju starom ugarskom rodu Mikovac ili Miskolc, iji su lanovi jo u prvoj polovici 13. st. stekli vie posjeda u donjem desnom Povuju, osobito na podruju dananjih Bogdanovaca i Marinaca. Ondje se nalazio i njihov glavni posjed Mikola, na kojem su poslije podigli istoimenu utvrdu i po kojem su se prozvali Mikolskima. Njihov posjed Hassagh, ili u modernom pravopisu Hssgy, takoer se nalazio u tom sklopu, istono od Nutra, otprilike na podruju dananjeg zaseoka-pustare Henrikovci.71 - imun od Svetog Spasitelja lan je jedne grane starog roda Br-Kaln koja je u 13. st. stekla vlastelinstvo Szentszalvtor izmeu Vuke i Bosuta. (Neobino, napola latinsko, mjesno ime Szentszalvtor u listini peukog kaptola prevedeno je na isti latinski.) Sredite tog vlastelinstva zacijelo odgovara podruju dananjih Mirkovaca, a u njegovom sastavu se nalazilo i selo Cheregh iz peuke listine, kojem odgovara dananji Ceri.72 - Stjepan Logretov, pak, lan je jedne grane roda Szente-Mgocs kojoj je zaetnik bio upravo Logret i koja se prema posjedu kraj Save blizu Gunje prozvala Alanskima. Mnogo je bolje poznat drugi Logretov sin, Ivan (umro 1334/5), koji je bio mavanski ban i vukovski upan i od kojeg su potekla daljnja dva narataja Alanskih. Posjedi Stjepana Logretova Alanskog zvani Elesfalua i Wecherkfalua spominju se kasnije kao sastavnice vlastelinstva Gabo, koje su Alanski drali u cijelosti do svog izumiranja 1437. Potonji je od ta dva posjeda 1491. zabiljeen i u hrvatskoj inaici Veerkovac. Kako su bili susjedni nutarskom vlastelinstvu, mora biti da su leali istono od Gaboa, prema Ostrovu.73

70 71

Nagy, Anjoukori okmnytr, sv. 6: 66-69, br. 35.

O rodu Mikovac i Mikolskima v. Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, sv. 2: 363-376; Pavii, Vukovska upa, 70-86; Korai magyar trtneti lexikon, 458, s. v. Miskolc nem; Andri, Benediktinski samostan, 72-73, 77. O lokalitetu Hssgy Csnki, Magyarorszg, 2: 315; Pavii, Vukovska upa, 74-76; Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 220-1, koji predlae neto juniji smjetaj, na zemljitu Lipovac jugoistono od Ceria.
72

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 287, 301; Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, sv. 1: 139-157; Pavii, Vukovska upa, 86-94, 103-7; Andri, Potonuli svijet, 71-86. Oko tonog prostiranja sentsalvatorskog vlastelinstva ima u literaturi puno nedoumica; tek ga je u najnovije vrijeme Pl Engel argumentirano smjestio na podruje dananjih Mirkovaca: usp. Engel, A trk dlsok, 297, br. 126; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentszalvtor (Zsolvart). Usp. i opirno raspravljanje o tome u Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 223-238.
73

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 301, 309, 361; Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, sv. 3: 64-65; Pavii, Vukovska upa, 101, 108-111, 128-32; Korai magyar trtneti lexikon, 41, s. v. Alsni; Engel, Magyarorszg, sv. 2: 11. Ni Vecserkfalva/Veerkovac niti lesfalva/Elyesfalva (koju Pavii zove Ilievci) nisu ostavili poznatih tragova u novijoj toponimiji pa su Paviievi pokuaji da ih tonije ubicira samo nagaanja. Za njihov jo malo istoniji poloaj, izmeu Ostrova i Nutra, zalae se Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 107-8.

33

Ovdje nas najvie zanima najmnogoljudnija skupina nutarskih susjeda, sastavljena od devetorice unuka bana Martina. Kao i Alanski, oni pripadaju jednoj od mnogih grana roda Szente-Mgocs. Glavni posjed po kojem u dokumentima najee nose pridjevak zove se u vrelima Bathya i Bagya (suvremenim pravopisom Btya i Bgya). To u novom vijeku nestalo selo i upa lealo je na lijevoj strani Vuke zapadno od Antina. U turskim izvorima iz 16. st. zabiljeeno je kao mezra ili pustoselina Bain, a na novijim topografskim kartama kao predjel Baina ili Baina. Pavii ga navodi kao veliki hatar pod imenom Baino te je isti oblik uzeo i kao hrvatsku inaicu oblika Btya to ga biljee srednjovjekovni izvori. Ne ulazei dalje u pojedinosti tog toponomastikog pitanja, ini se opravdanim plemie od Btye zvati na hrvatskom i Bainskima, kao to je to inio Pavii.74 Povijest Bainskih moe se unatrag pratiti do spomenutog bana Martina, djeda devetorice nutarskih susjeda iz 1353. On se za ivota spominje samo u jednoj listini kralja Andrije III iz 1291, u kojoj je rije o dogovoru razliitih lanova velikakog roda Szente-Mgocs oko patronata nad cistercitskom opatijom kod Ostrogona. Na prvom mjestu u tom nizu preteno uglednih imena navodi se bosanski biskup Toma, slijedi palatin Mihovil, a pri kraju je ban Martin, sin Joakimov. Iz listine ipak nije razvidno koju je tono bansku ast Martin obnaao.75 Kao bana Martina spominju ga njegovi potomci tijekom veeg dijela 14. stoljea. Imao je tri sina, Pavla, Emerika i Nikolu, koji vanou nisu premaivali upanijske okvire. U sljedeem narataju Bainski su se ponovno uzdigli, a jedan od njih dosegao je i dravnu ast istovjetnu onoj njegovog djeda Martina, pa i vie od toga. Bio je to Pavlov sin Pavao. Ne nalazimo ga na popisu u peukoj listini iz 1353. jer je u to vrijeme ve zapoeo sjajnu dvorsku karijeru. Te se iste godine on, naime, javlja kao prisjednik kraljevog suda, a poslije je dugo bio kraljev vrhovni trpeznik (1360-81) te potkraj slubovanja na dvoru jo i vrhovni dvernik i predstojnik dvora (1380-1). Potkraj ivota, kako se ini, zamijenio je dvorske asti slubom mavanskog bana, na kojoj se spominje samo tijekom 1382.76 Iako je potekao iz ve razgranate obitelji Bainskih, Pavao je obino nosio pridjevak prema drugom njezinom vanom posjedu, kojeg izvori zovu Lyzko. Taj je posjed sa selom i crkvenom upom leao u lijevom donjem Povuju, izmeu Bobote, Trpinje i Vere. Njegovo maarsko ime Liszk upuuje na prvotan slavenski oblik Liskovo (ikavsku inaicu od Lijeskovo). I doista se u turskim popisima iz 16. st. u erdutskoj nahiji navodi selo Liskova ili Leskova, a uza nj i mezra Sila (to je danas zemljite sjeveroistono od Bobote). Na novijim topografskim kartama ondje se danas nalazi predjel zvan Staro Lijeskovo.77 Od imena tog posjeda nainio si je pridjevak jedan mlai ogranak Bainskih, predvoen dvorskim dostojanstvenikom i
74

O Bainskima ili Liskovakima v. naroito Engel, Egy elkel csald. O Btyi/Bainu v. Csnki, Magyarorszg, 2: 293; Pavii, Vukovska upa, 136-8; Popis sandaka Poega, 294; Engel, Egy elkel csald, 71; Engel, A trk dlsok, 291, br. 71; Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 149154.
75

Nagy et alii, Hazai okmnytr, sv. 6: 374-5. Usp. Szentptery, Regesta regum, sv. II/4: 59, br. 3762; Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, sv. 3: 65-6; Wertner, Az rpdkori bnok, 749-750; Engel, Egy elkel csald, 63-64.
76 77

Engel, Magyarorszg, 1: 28, 46, 49, 51, 480; 2: 147; Engel, Egy elkel csald, 64-66.

Csnki, Magyarorszg, 2: 330; Pavii, Vukovska upa, 138-40; Popis sandaka Poega, 295-6; Engel, Egy elkel csald, 70-71 i zemljovid na str. 76; Engel, A trk dlsok, 292, br. 83. Maarsku prilagodbu toponima Liskovo nalazimo i drugdje: u sjeveroistonoj Maarskoj kod Miskolca i danas postoji potok Liszk, prvi put zapisan jo 1240. kao Liscopotoka (Kiss, Fldrajzi nevek, sv. 2: 41).

34

mavanskim banom Pavlom. To ipak ne znai da se Pavlova loza posve odvojila od ostalih Bainskih. Zajedniki posjedi i dalje su drali rod na okupu pa su i pridjevci Bainski i Liskovaki uglavnom bili meusobno zamjenjivi. Tako je posve mogue da je, kao to pretpostavlja Engel, upravo velika Pavao Liskovaki dao na posjedu Btyi/Bainu sagraditi utvrdu poznatu pod imenom Hermanvra ili *Hermangrad (ime utvrdi nije dao prvi graditelj i gospodar, nego tamonje od nje starije selo Herman).78 Najmnogoljudniji nutarski susjedi prema listini iz 1353. bili su, dakle, plemii Bainski ili Liskovaki, iji su glavni posjedi leali sjeverno od Vuke. Poloaj njihovih posjeda Zenthelye i Hegfalu, ili, modernim pravopisom, Szentillye i Hegyfalu, moe se nazrijeti iz ve opisanog poloaja ostalih triju nutarskih susjeda. Na istonoj strani susjedi su bili Lovro i Stjepan Mikolski, na jugoistonoj (u Ceriu) imun Sentsalvatorski, a na zapadnoj Stjepan Alanski. To ostavlja neispunjen prostor na jugozapadnoj strani, gdje su morala leati spomenuta dva posjeda Bainskih. (U listini se, naime, uope nje radilo o susjedima na sjevernoj strani, jer je ondje nutarskom vlastelinstvu mea bila Vuka.) Posjed Szentillye oito je onaj na kojem je stajala upna crkva sv. Ilije na vinkovakoj Meraji. Pokraj njega morao se nalaziti i posjed Hegyfalu. Smo ime, koje znai selo na brijegu ili brdu (pa bi mu mogui hrvatski ekvivalent bio Brdovac), suava prostor na kojem je mogao leati. To je moralo biti povieno zemljite na istonom rubu akovake grede, na podruju koje se danas zove Borinci (prema istoimenom starom zaseoku), otprilike u sredini trokuta koji tvore Vinkovci, Ostrovo i Jarmina.79 9. Pogled unatrag: naselje vukovarskih gradukmeta u 13. stoljeu Iz opisa mea nutarskog vlastelinstva tako smo neizravno dobili i sliku o jednom, uglavnom sjevernom, dijelu me posjeda Szentillye. Njemu je na sjeveroistoku susjedan bio posjed Ceri, na sjeveru Nutar, a na sjeverozapadu Hegyfalu. O tome kada je Szentillye doao u ruke Bainskih od roda Szente-Mgocs nema izriitih podataka. Ipak, s tim je u vezi Pavii upozorio na zanimljivu pojedinost. Radi se o listini peukog kaptola iz 1267. u kojoj su potpuno opisane mee posjeda epan (Chepan).80 epan je, pak, bilo starije ime Ceria. On je upravo tada pripao precima imuna Sentsalvatorskog, kojeg u njemu nalazimo 1353. Takoer, epanu ili Ceriu je ve 1267. susjed na sjeveru ili sjeverozapadu bila opatija Svetog Duha (u Nutru), a na sjeveroistoku i istoku imanja predaka one dvojice Mikolskih koje tu nalazimo i 1353. Tu se, dakle, posjedovna situacija nije bitno promijenila tijekom vie od osam desetljea, koliko dijeli nastanak dviju
78

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 270; Pavii, Vukovska upa, 136-8; Engel, Magyarorszg, sv. 1: 327; Engel, A trk dlsok, 283, br. 7. Pavii, Vukovska upa, 108-9, pretpostavlja da su Bainski ili loza Martina bana i Liskovaki bile dvije odvojene grane roda Szente-Mgocs, slino kao to su to bili Alanski ili loza Logretova. Prema Paviiu je trea loza, tj. Liskovaki, s Bainskima bila u srodstvu bratuedstva, te se ini po tome, da su njen osniva i ban Martin bili braa. Nasuprot tome novija istraivanja Pla Engela pokazuju da su pridjevak prema Liskovu nosili poglavito potomci jednog od trojice sinova bana Martina, Pavla (usp. Engel, Magyarorszg, sv. 2: 147).
79

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 315; Pavii, Vukovska upa, 96, 127-8. Pavii Hegyfalu zove Gorica, jer je pod tim imenom naao velik hatar s pustarom na sredini izmeu dananjih sela Ostrova i Jarmine. Paviia slijedi Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 100. Identifikacija ipak nije tako sigurna da bi doputala potpunu zamjenu srednjovjekovnog maarskog toponima novijim hrvatskim.
80

Nagy et alii, Hazai okmnytr, sv. 6: 145-6, br. 100, i 148-151, br. 104 = Smiiklas, Codex diplomaticus, sv. 5: 448-50, br. 914. Usp. Pavii, Vukovska upa, 91-2, 96; Andri, Potonuli svijet, 73.

35

citiranih listina. No, je li tako bilo i na zapadnoj ili jugozapadnoj strani epana/Ceria, ondje gdje se 1353. nalazio posjed Bainskih Szentillye? U tom segmentu ophodnje me, listina iz 1267. kae: Odatle ide (mea) na zapadnu stranu, gdje su susjedi gradukmeti utvrde Vukovo (populi castri de Wolkov). To je vrlo vaan podatak. Pavii je na temelju njega ispravno zakljuio da je Sveti Ilija / Szentillye tada jo bio jobagionska zemlja te da je vjerojatno tek potkraj 13. st. kraljevom donacijom preao u posjed bana Martina, pretka Bainskih.81 Drugim rijeima, na posjedu Szentillye, na tlu Vinkovaca, odrala se due nego drugdje stara organizacija podanikih sela izravno povezanih s kraljevskim utvrdama, koje su ona bila duna gospodarski i vojniki opsluivati. Vrlo je vjerojatno da se u naselju koje od 14. st. znamo pod imenom Szentillye takva veza s vukovarskom utvrdom odrala bez prekida jo od vremena prvotne gradnje te utvrde i uspostave maarske uprave oko nje. Po svoj prilici je u takvu odnosu prema Vukovaru stajalo i naselje koje si je oko 1100. sagradilo prvu crkvu na Meraji. To su obrisi najstarijih injenica o srednjovjekovnom naselju na mjestu Vinkovaca do kojih moemo doprijeti pomou pisanih vrela. Izvorni izraz populus castri tvravski puk ima u starom hrvatskom jeziku nekoliko moguih istoznanica: gradukmet ili gradokmet, gradanin ili graanin, gradtik ili gradtak. Ovisno o izvoru u kojem ih se nalazi, meu tim je izrazima uoljiva stanovita diferencijacija i specijalizacija koja odraava unutarnju raslojenost tog vanog segmenta srednjovjekovnog drutva. Slino je u ugarskom i slavonskom latinitetu izraz iobagio castri (prva sastavnica potjee od maarske povijesne rijei jobbgy) prvotno oznaavao samo gornji sloj tvravskog puka, njegove prvake ili poglavare. Utoliko je neprecizna Paviieva upotreba izraza jobagion kad pod njim misli na cjelinu tvravskog puka ili sve itelje gradukmetskih sela. Istodobno, ona je donekle opravdana jer ni u izvorima nema dosljedne upotrebe tog pojma. Tipina sudbina gradukmetskih naselja bila je da vladarskim donacijama zajedno s pripadajuim zemljitem dou u ruke plemia i velikaa zemljoposjednika. Pritom su donji slojevi njihovog puanstva postajali kmetovi, a gornji su se uglavnom domogli nieg plemikog stalea. Takav proces odvio se i na posjedu Szentillye, vjerojatno tijekom posljednje treine 13. stoljea, kada je on po svoj prilici pripao jednoj grani roda Szente-Mgocs.82 Iako za to ne moemo navesti konkretne potvrde, ini se da je i gospodarski uspon Szentillyea (vidljiv neto kasnije u visokim uplatama papine desetine) bio povezan s dolaskom u ruke Bainskih od roda Szente-Mgocs. I prostrana gotika crkva na Meraji bit e najprije djelo bana Martina i njegovih sinova. Moda je i njihov roak Toma, bosanski ili akovaki biskup 1289-99, imao kakva utjecaja na to da nova crkva u selu Szentillye veliinom i izgledom bude na ponos rodu. Osim temeljnog podatka da su u Szentillyeu tada ivjeli vukovski gradukmeti ili gradani, peuka listina iz 1267. nudi jo neke pojedinosti zanimljive za povijest tog naselja. U ophodnji me zemlje epan/Ceri, koja je izvedena redoslijedom istokjug-zapad-sjever, neposredno prije vukovskih gradukmeta kao susjedi se navode
81 82

Pavii, Vukovska upa, 108.

Saetke osnovnih znanja o gradukmetima, gradanima ili tvravskom puku u Ugarskom kraljevstvu v. u Korai magyar trtneti lexikon, 715, s.v. vrjobbgy, i 716, s.v. vrnp. Kod nas o tome u novije vrijeme raspravlja Levak, Podrijetlo i uloga kmet, osobito 65-69. I Pavii, Vukovska upa, 33-36, uglavnom tono prikazuje jobagionski ili gradukmetski drutveni ustroj na primjeru Vukovske upanije. O starim hrvatskim terminima koji znaenjem barem djelomice zalaze u podruje tih drutvenih ustanova v. Maurani, Prinosi, sv. 1: 352-3.

36

Rusini nastanjeni pokraj vode Ozne (Ruthenis existentibus iuxta aquam Ozna). Do njihovih meaa se u ophodnji stiglo poto se prelo neku veliku cestu (magna via) na junoj strani zemlje epan. Iz svega slijedi da su ti Rusini bili susjedi i vukovskim gradanima u Szentillyeu. Njihov je poloaj najprije mogao biti nekako izmeu dananjih Vinkovaca i Mirkovaca. Pavii je zakljuio da, budui ondje nema druge vode do potoka Ervenice, aqua Ozna mora oznaavati taj potok u njegovu dijelu prema Bosutu.83 Ako je to tono, onda treba zakljuiti da neobini potok Ervenica to spaja Bosut i Vuku nije prvotno imao jedinstveno ime, nego se u dijelu prema Bosutu zvao Ozna (Osna?), a samo u dijelu prema Vuki Ervenica. A budui da imenu Ozna kasnije nema traga, bit e da se ime Ervenica naknadno proirilo i na juni dio potoka.84 Ni o Rusinima na tom poloaju ne govori nikoji drugi zapis. Ipak i ovaj jedini dovoljno svjedoi o tome da su i Rusini sudjelovali u stranoj kolonizaciji u Vukovskoj upaniji, koju su tu, kao i drugdje po kraljevstvu, sustavno provodili kraljevi i hercezi iz dinastije Arpadovia.85 Odmah poslije vukovskih gradana, u ophodnji cerikih mea dolazi posjed samostana Svetog Duha (u Nutru). Tako je u osnovi ostalo i 1353, kada je nutarskom vlastelinstvu Nikole Berzethea kao susjed naveden posjed Szentillye. Meai su na tom odsjeku 1267. stajali blizu velike ceste, a zatim je mea (izmeu Ceria i benediktinskog Nutra) ulazila u veliku dolinu Rewcha. Potonje je svakako dolina potoka Ervenice to se protee izmeu Vinkovaca i Nutra. Iz listine nije jasno je li tu posrijedi ista ona velika cesta to je malo prije spomenuta na junoj strani cerikog posjeda. ini se da nije i bit e u pravu Pavii kada za prvu tvrdi da je od Nutra vodila ravno na jug (kroz sentsalvatorsko vlastelinstvo) i u juno Pobosue, a za drugu da je ila zapadno od ervenike doline spajajui Nutar sa Svetim Ilijom.86 Izravnih podataka o naselju Szentillye pod gospodstvom Bainskih ima posve malo. Neke neizravne naznake dobile bi se, svakako, kad bi se temeljito prouila sama povijest bainsko-liskovake grane roda Szente-Mgocs. To se poglavito odnosi na njihove posjednike sporove sa Sentsalvatorskima, koji su im u Szentillyeu bili istoni susjedi. O tome se sauvalo razmjerno mnogo dokumenata iz 14. stoljea. 87 Umjesto njihove iscrpne ralambe, koja bi zahtijevala puno prostora, ovdje emo ih samo ukratko pregledati i pritom se osvrnuti na jedno od krupnih pitanja iz rane povijesti Szentillyea. 10. Je li se Szentillye zvao i Bogdnfalva? Prema sauvanim izvorima, dugotrajno parnienje izmeu Bainskih i Sentsalvatorskih zapoelo je u treem desetljeu 14. stoljea. Pokrenuo ga je malo prije 1325. sukob izmeu Nikole, jednog od trojice sinova bana Martina, i Stjepana

83 84

Pavii, Vukovska upa, 94.

Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 186-7, predlae kao alternativu da se voda Ozna poistovjeti s dijelom potoka Hasaa zapadno od Petrovaca, tj. da je se ubicira znatno vie na istok, ali to bi po svemu sudei poremetilo slijed opisa me u ispravi.
85 86 87

O naseljima stranih kolonizatora u srednjovjekovnoj Ugarskoj v. Mlyusz, A kzpkori magyar. Pavii, Vukovska upa, 99-100, 116. Na njih upuuje Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Btya i jlak (3).

37

Ivanovog, glavnog lana obitelji Sentsalvatorskih u tom narataju.88 Poslije Stjepanove tube zbog nasilja i ubojstva, Nikola Martinov (pridjevak Bainski uao je u pisanu upotrebu malo kasnije) bio mu je duan platiti globu od 12 maraka, a poslije se sporazumio s njime da mu umjesto novca ustupi dio svojih imanja. Nedugo potom dvorski sudac Aleksandar Kcski odobrio je da se Stjepan namiri dijelom nekakve Nikoline ume.89 U nastavku parnice, obje su stranke u jesen 1329. bile pozvane na sud pred kralja; bosanski (akovaki) kaptol pobrinuo se da se Nikoli Martinovom urui sudski poziv 8. studenoga te godine u njegovu selu Bogdnfalvi (in villa sua Bogdanfolua).90 Napokon je 29. sijenja 1330. Nikolu osudio dvorski sudac Pavao Nagymartoni po dvije osnove, zbog ubojstva i zbog krivotvorenja listina.91 Ipak su se i sljedea dva narataja Bainskih i Sentsalvatorskih sporila oko ume za koju tada doznajemo da se zvala jlakerd (ili jlakerdeje), a dobivamo i potanji opis njezina poloaja. Nova se parnica vodila od 1360. do 1368. Na jednoj su strani stajali sinovi Nikole Bainskog, Stjepan i Ladislav, a na drugoj imun Stjepanov Sentsalvatorski i poslije njegovi sinovi, Dionizije, Ivan i Pavao. Palatin Nikola Kont presudio je 1367. da zapadna treina ume jlakerd pripada Stjepanu Bainskom, a ostale dvije treine Sentsalvatorskima. Na temelju toga je baki kaptol u ljeto 1368. proveo ophodnju me itave ume i napose onog dijela koji je dopao Stjepanu Bainskom. U kaptolskom izvjeu stoji da uma jlakerd granii s dva sela zvana Milovan (Myluan), sa selom Szegfalu (Zegfalu), rijekom Bosutom i napokon posjedom Zaluje (Zaluza). Zapadnu treinu ume, koja je pripala Bainskom, odvaja mea koja tee od obale Bosuta nasuprot sela Pterfalve (Peturfolua) do dvaju sela Milovan.92 uma jlakerd sterala se vjerojatno uz lijevu obalu Bosuta jugoistono od dananjih Vinkovaca. Samo ime jlakerd znai ujlaka uma, uma koja spada na jlak, a jlak koji je tu posrijedi bio je onaj za koji se u jednom dokumentu iz 1409. kae posjed jlak, drugim imenom Szentszalvtor (possessio Wylak, alio nomine Zenthsaluator). Budui da se Szentszalvtor nalazio na podruju dananjih Mirkovaca, i dotini je jlak leao vjerojatno tik do njega, tako da se do poetka 15. stoljea na neki nain spojio sa Szentszalvtorom i potom primio i sam njegovo ime. 93 To znai da se i nabrojana sela oko ume jlakerd moraju najprije traiti negdje izmeu Bosuta i crte Vinkovci-Mirkovci. Dva Milovana spominju se, dodue kao samo jedan posjed, u jo nekoliko srednjovjekovnih izvora, a trag im se vjerojatno sauvao u zemljitu Milovanci izmeu Bosuta i Mirkovaca, naznaenom primjerice
88 89

Neto o Stjepanu Sentsalvatorskom iz prve polovice 14. stoljea v. u Andri, Potonuli svijet, 74 i 76.

Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 91202 i DL. 91203. Usp. Krist et alii, Anjou-kori oklevltr, sv. 9: 69, br. 110, i 89, br. 141. Uz to Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. jlak (3).
90

Ma. dr. arhiv u Budimpeti, DL. 91243 (izvjee bosanskog kaptola od 18. studenog 1329). Djelomino izdanje v. u Nagy, Anjoukori okmnytr, sv. 2: 447, br. 391. Usp. Krist et alii, Anjou-kori oklevltr, sv. 13: 349, br. 583, i 359, br. 601.
91 92

Ma. dr. arhiv u Budimpeti, DL. 91245.

O toj se parnici Bainskih i Sentsalvatorskih sauvalo ak osam listina iz razdoblja 1363-8, mahom neobjavljenih: Ma. dr. arhiv u Budimpeti, DL. 91588, DL. 91702, DL. 91707, DL. 91710, DL. 91713, DL. 91724, DL. 91730, DL. 91740. Usp. izvatke i navode u Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. jlak (3).
93

U srednjovjekovnoj Vukovskoj upaniji postojala su osim ovoga jo dva jlaka: dananji Ilok na Dunavu i nestali Iloac istono od Gorjana, moda na zemljitu dananjeg irokog Polja. Opirnije o sva tri jlaka v. u Andri, Potonuli svijet, 61-142. Uz to Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentszalvtor. Spomenuta listina iz 1409. nalazi se u Ma. dr. arhivu u Budimpeti, DL. 92356.

38

na habsburkoj vojnoj karti iz 1780.94 (Karta 14.) Selo Szegfalu ne moe se zasad poblie ubicirati.95 Ni poloaj sela Zaluje nije posve jasan: ono se i drugdje spominje kao posjed Bainskih te se prema opisu ume jlakerd i njezine diobe ini da je stajalo negdje na jugoistonim rubovima dananjih Vinkovaca, s lijeve strane Bosuta. No, toponim Zaluje poznat je u novom vijeku na desnoj strani Bosuta nizvodno od Vinkovaca pa veina istraivaa smjeta onamo i istoimeno srednjovjekovno selo.96 Napokon, opis ume jlakerd stavlja na njoj suprotnu stranu Bosuta neko selo Pterfalvu. Ako je uma jlakerd leala na lijevoj strani Bosuta, ta je Pterfalva morala biti na desnoj. Doista je na toj strani Bosuta, oko 4 kilometra juno od Vinkovaca, u 19. st. kartografski zabiljeeno zemljite zvano Petrovci, sa starom kapelicom.97 Drugi srednjovjekovni izvori spominju Pterfalvu ili Petrovce kao posjed Liskovakih (Bainskih) i navode je u sklopu sa Szentillyeom, a jedni se Petrovci spominju 1409. kao dio sentsalvatorskog vlastelinstva.98 Nije jasno odgovaraju li koji od tih Petrovaca Pterfalvi na desnoj obali Bosuta nasuprot umi jlakerd. Taj je topografski komentar bio potreban radi nastavka ralambe gradiva vezanog za Bogdnfalvu. Ona se spominje u nastavku sporenja Bainskih i Sentsalvatorskih, koje je ubrzo iznova planulo, zbog nedovoljno jasnih razloga. Na upanijskom saboru plemstva to je 25. srpnja 1370. odran u Vukovaru obznanio je Dionizije imunov Sentsalvatorski, govorei i u ime svoje brae Ivana i Pavla, da zabranjuje Stjepanu Nikolinom (Bainskom) prodaju ili bilo kakvo drukije otuivanje njegovih posjeda Zaluja, Bilvana i Bogdnfalve (Zalusya, Byluan et Bagdanfalua), ujedno opominjui i susjede tih posjeda da ih ne kupuju niti na bilo kakav drugi nain preuzimaju vlasnitvo nad njima. O tome je 29. srpnja mavanski ban i vukovski upan Nikola Gorjanski izdao uobiajenu prohibitorsku listinu.99 Posjed Bilvan iz te listine prema Engelu je istovjetan Milovanu iz drugih dokumenata,100 to znai da se tu ponovno javljaju dva posjeda koja su leala uz umu jlakerd. Po svemu sudei se i Bogdnfalva, poznata kao posjed Bainskih jo iz 1329, nalazila u istoj okolici. Zabrana koju su objavili Sentsalvatorski svjedoi da im

94

Hrvatska na tajnim zemljovidima: Brodska pukovnija, sekcija 17. Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 335, s. v. Milovn; Pavii, Vukovska upa, 93-94 (koji rabi oblik Milovanovci); Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Milovn (Bilvn); Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 231-2.
95

Ono se na poetku 15. stoljea spominje u sklopu nutarskog i potom sentsalvatorskog vlastelinstva (usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 350, s. v. Szegfalu) pa ga je otud Pavii, Vukovska upa, 102, bez sumnje pogreno locirao sjeverno od Vuke blizu Bradina, a Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szegfalu, u okolicu Ceria. Ne treba iskljuiti mogunost da su postojala dva razliita Szegfalua. Ovome iz opisa ume jlakerd bolje pristaje poloaj blizu Bosuta juno od Mirkovaca. Usp. Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 233.
96

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 364, s. v. Zaluzsa (bez ubikacije); Pavii, Vukovska upa, 112-3; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Zaluzsje; Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 240-1 i 345. Na habsburkoj vojnoj karti iz 1780. kao Zaluje (Zaloxe) je oznaeno cijelo zemljite u okuci Bosuta juno od Vinkovaca (Hrvatska na tajnim zemljovidima: Brodska pukovnija, sekcija 17).
97 98

Pavii, Vukovska upa, 113; Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 241 i 347.

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 342-3, s. v. Pterfalva i Petro(v)cz; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Pterfalva (1-2) i Petrovc (1-5).
99

Ma. dr. arhiv u Budimpeti, DL. 91767.

100

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Milovn (Bilvn), pretpostavlja da je posrijedi izgovorna inaica istog imena, ali je mogue i to da u listini iz 1370. imamo tek lapsus calami, s obzirom na vrlo slino pisanje slov B i M (Myluan / Byluan).

39

je Stjepan Bainski dugovao nekakvu odtetu i da su navedena tri posjeda sluila kao jamevina za sluaj da im odteta ne bude isplaena. Pitanje odtete (satisfactio) u sreditu je sljedeeg dokumenta koji govori o sporu tih dviju obitelji. Naime, trojica Sentsalvatorskih potuila su se neto kasnije kralju da im Stjepan Bainski nikako ne isplauje odtetu to im je duguje budui osuen za in nasilja na smrtnu kaznu (in facto potencie et sentencia capitali convictus), nego je sada i sam podignuo nekakvu tubu protiv jednog od njih, Dionizija, ne bi li se tako oslobodio obveze obeteenja. Nato je 16. travnja 1374. kralj Ludovik I naloio da Bainski mora odmah u njegovoj nazonosti isplatiti odtetu Sentsalvatorskima bez obzira na novi spor s Dionizijem te je zaduio bosanski kaptol da na uobiajen nain odredi roite i urui poziv Bainskome. Poziv su kaptolski i kraljev povjerenik doista uruili Stjepanu Bainskom ve 28. travnja na njegovom posjedu Bogdnfalvi (in possessione sua Bogdanfalua), odredivi mu kao rok za isplatu odtete pred kraljem 8. svibnja 1374.101 Do takve isplate tada oito ipak nije dolo, jer se o istoj stvari govorilo jo i u oujku 1375, kada se Stjepan Bainski pred kaptolom u akovu obvezao u odreenom roku isplatiti trojici Sentsalvatorskih 200 florena odtete, a potonji su pod tim uvjetom obeali okonati parnicu.102 U kaptolskoj ispravi iz 1374. Bogdnfalva se trei put spominje kao posjed Bainskih i drugi put kao prebivalite jednog od njih, u kojem ga zatjeu uruitelji sudbenih poziva (tako je 1329. bilo s Nikolom Bainskim, a 1374. s njegovim sinom Stjepanom). Otud proizlazi da je Bogdnfalva bila jedan od vanijih posjeda Bainskih, odnosno najvaniji za jedan njihov ogranak. S druge strane, na poloaj Bogdnfalve upuuje sam kontekst sporenja sa Sentsalvatorskima, a dodatno jo i njezino navoenje zajedno sa Zalujem i Milovanom (Milovancima), koji spadaju u najbliu istonu okolicu dananjih Vinkovaca. Znajui uz to da je na tome podruju glavni posjed Bainskih bio Szentillye, u kojem je sjedite imala i bogata crkvena upa, Engel je doao do pretpostavke da su Szentillye i Bogdnfalva zapravo jedno te isto.103 Pretpostavka je zaista vrlo uvjerljiva. U Vukovskoj upaniji je postojala jo jedna Bogdnfalva, iji su povijesni batinik dananji Bogdanovci zapadno od Vukovara, ali brkanje s njome nije mogue jer je ona pripadala obitelji Mikolskih od roda Mikovac sve do njezina izumra oko 1435. te se prvi put i spominje 1337. prigodom diobe Mikolskih. U prvoj polovici 15. stoljea ta se Bogdnfalva raunala u sklop vlastelinstva okupljenog oko katela Mikole (na podruju dananjih Bogdanovaca), a u drugoj polovici ubrajalo ju se u borovsko vlastelinstvo.104 Ni posjedniki niti po naznakama o poloaju, dakle, ta se Bogdnfalva ne podudara s onom to su je drali Bainski prema zapisima iz 1329, 1370. i 1374. Bogdnfalva Bainskih nalazila se otprilike gdje i njihov Szentillye; prema podacima iz 14. stoljea bila je vanija od nekih drugih njihovih sela na tom podruju; stoga zauuje da je se
101

Izvjee bosanskog kaptola o tome, datirano 2. svibnja 1374, nalazi se u Ma. dr. arhivu u Budimpeti, DL. 91807.
102

Izvjee bosanskog kaptola, datirano 25. oujka 1375, nalazi se u Ma. dr. arhivu u Budimpeti, DL. 91818.
103 104

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentillye.

O Bogdnfalvi/Bogdanovcima kod Vukovara v. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 296, gdje su pomijeani podaci o dvije Bogdnfalve; Pavii, Vukovska upa, osobito 72-74; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Bogdanovc (Bogdnfalva). Na temelju Paviia i Bsendorfera pie o srednjovjekovnim Bogdanovcima i Horvat, Pregled povijesti Bogdanovaca, 15-18.

40

u 15. st. vie uope ne spominje osim ako ona doista nije bila istovjetna Szentillyeu, to bi znailo da je to naselje s dva imena izgubilo s vremenom jedno od njih, ostavi poznato samo kao Szentillye. U prilog toj teoriji Engel je naveo jo jedan izvor. To je kratka listina dvorskog suca Emerika Bebeka izdana 9. veljae 1390. u Viegradu, kojom se potvruje da je Nikola Ivanov Gorjanski za svoje zastupnike u svim buduim parnicama opunomoio ovu etvoricu ljudi: Ivana, upnika u Bogdanu (Johannem plebanum de Bogdan), Martina iz Kelemena, Petra Buzasa iz Trpinje i Pavla iz Hermana.105 Taj Nikola Gorjanski nije pripadao obitelji Gorjanskih u pravom smislu toga imena, nego joj je bio tek dalji roak; njegovi su se preci odijelili od predaka Gorjanskih jo u svojoj matinoj ongradskoj upaniji u srednjem Potisju. Nikolin djed Mihovil stekao je u prvoj polovici 14. stoljea Paetin u Vukovskoj upaniji pa su mu se sin i unuk otud nazivali uglavnom Paetinskima, a pridjevak Gorjanski uzimali su katkad u elji da obnove i osnae srodstvo s uglednim velikakim roacima.106 Svi su nabrojani sudski zastupnici Nikole Gorjanskog (Paetinskog) takoer potjecali iz Vukovske upanije, tovie iz kraja oko donjeg toka Vuke.107 U taj je prostorni okvir po svoj prilici spadao i Bogdan iz kojeg je bio upnik Ivan. Kada bi se tu radilo o Bogdnfalvi/Bogdanovcima kod Vukovara, to bi bio jedini srednjovjekovni spomen crkvene upe u tome selu; ona nije zabiljeena ni u raunima papinske desetine niti u ikojem od sedam poznatih izvora koji spominju to mjesto. Isto vrijedi i za Bogdnfalvu kod Szentillyea uzetu samu za sebe, ali ako bi, kao to misli Engel, ta Bogdnfalva bila istovjetna Szentillyeu, upnik u Bogdanu iz 1390. bio bi zapravo nasljednik onoga upnika Svetog Ilije koji je izdano plaao papinsku desetinu 13335. U tome bi, pak, bila konana potvrda istovjetnosti Szentillye = Bogdnfalva. Engelova pretpostavka zasniva se na vrlo razlonoj interpretaciji raspoloivih izvora. Zagonetne podatke ona uspijeva uklopiti meu poznate injenice, ne umnaajui bez nude nove injenice za koje u izvorima nema drugih potkrepa. Ipak se nju samu jo uvijek mora smatrati samo dobro utemeljenom pretpostavkom, a ne i injenicom. Ne mogu se, naime, posve iskljuiti druge mogunosti: da je Bogdnfalva bila posjed na Bosutu u okolici Szentillyea, koji je jednoj lozi Bainskih u 14. st. sluio kao glavno boravite; da je taj posjed poslije raseljen pa ga izvori iz 15. st. vie ne biljee; i da je upnik u Bogdanu upravljao nekom drugom crkvom, a ne onom sv. Ilije na vinkovakoj Meraji moda ipak onom u Bogdanovcima kod Vukovara. Da bi sve te alternative konano otpale, bila bi potrebna izravna potvrda istovjetnosti Szentillye = Bogdnfalva, odnosno zapis koji bi izriito povezao ta dva imena na takav nain da bude jasno kako ona pripadaju jednom te istom naselju. Pretpostavku da je srednjovjekovni pretea Vinkovaca bilo dvoimeno naselje zagovarao je i razradio ve Pavii, jedino to je on pogreno smatrao da su taj imenski par tvorila imena *Sveti Ilija i Vinkovci. Pavii je svoju rekonstrukciju naelno protumaio ovako: Pojava dvostrukih imena ovakva znaaja, po posveti crkve i po drugim momentima nomenklature, bila je dovoljno obina u dotursko
105 106

Ma. dr. arhiv u Budimpeti, DL. 91952.

O Paetinskima ili sentmihaljskoj grani roda Dorozsma v. Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, sv. 1: 422-3. Uz to Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Pacsinta. Pavii, Vukovska upa, 129-130, i Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 120-2, grijee mislei da se glavni posjed te grane roda Dorozsma, Szentmihly, nalazio u Vukovskoj upaniji.
107

Osim poznate i danas postojee Trpinje, Kelemen se nalazio u okolici Tordinaca, a Herman na podruju Markuice. V. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Hermn, Kelemen, Terpenye.

41

vrijeme u toponomastici svih evropskih naroda.108 Za to je potom naveo vie drugih primjera iz Vukovske upanije, poevi od onoga Ujlak Sveti Salvator. No, kao to je pokazao Engel, taj sluaj moda i nije primjer za pravu dvoimenost, jer izvori upuuju na to da su jlak i Szentszalvtor prvotno bili dva razliita naselja, iako oito smjetena jedno do drugoga. Ostali primjeri takoer se donekle razlikuju od hipotetike vinkovake dijade Bogdnfalva-Szentillye. Imenski parovi Komr(om)Szentgyrgy, Ikerd-Szentpter ili Ruinci-Szentmikls mahom se ponekad javljaju i zdrueni u jedno sloeno ime (Komriszentgyrgy, Ikerszentpter, Ruzsincszentmikls), tvorei tako dvodijelna, a ne dvostruka imena. Takvoj bi tvorbi u vinkovakom sluaju odgovaralo *Bogdnszentillye, to meutim nikada nije zabiljeeno.109 S druge strane, nije nigdje zabiljeena ni formula *Bogdnfalva, drugim imenom Szentillye, koja bi bila analogna formuli jlak, drugim imenom Szentszalvtor, ili pak istovrsnoj formuli Marcelteleke, drugim imenom Szentmikls (nepoznato mjesto u Povuju, zapisano 1403), ili onoj malo drukijoj posjed Szentmrton, zvan Filetinci (navod iz 1427. o nestalim Martincima izmeu Gorjana i akova).110 Nedostatak takvih izriitih potvrda sam po sebi nimalo ne umanjuje mogunost da se vinkovaki Szentillye po drugim momentima nomenklature nazivao zaista i Bogdnfalva. Ta je mogunost u kontekstu srednjovjekovne toponimije Vukovske upanije posve realistina. Na koncu, dodajmo oprezno jo i to da se u pretpostavljenoj imenskoj dijadi Bogdnfalva-Szentillye nazire jo jedan sastojak sklada izmeu dva lana: Bogdan je slavensko ime, kao to i posveta crkve sv. Iliji svjedoi o slavenskoj kulturnoj podlozi kranstva na tome tlu. Moda su oba maarska toponima, i svjetovno Bogdnfalva Bogdanovo selo i crkveno Szentillye Sveti Ilija, jedini sauvani pisani tragovi davnije slavenske prolosti toga naselja iz koje nam nisu doprli nikakvi zapisi. 11. Sajmovi u Szentillyeu u 14. stoljeu Iz druge polovice 14. st. imamo dvije potvrde o odravanju sajmova u Szentillyeu. Prva je u listini dvorskog suca Nikole Szcsija od 2. prosinca 1355. Tu je donesena presuda o diobi posjeda Dombo izmeu triju keri tamonjeg posjednika i ve spominjane dvojice brae Mikolskih, Lovre i Stjepana.111 Dombo, ili dananjim maarskim pravopisom Domb, bilo je u srednjem vijeku selo s crkvenom upom to se nalazilo u jugozapadnom susjedstvu Vukovara, na zemljitu dananje pustare Dambova.112 Tijekom parnice koja je dovela do spomenute diobe dvorski je sudac naloio bakom kaptolu neka preko svojeg predstavnika na trima upanijskim sajmovima javno oglasi poziv udovici Martina iz Domba da napokon doe na
108 109

Pavii, Vukovska upa, 115.

Tome bi se moglo dodati i to da su Komr(om)-Szentgyrgy i Ruinci-Szentmikls asimetrini parovi jer se jedino prvi lan para u izvorima ponekad javlja i samostalno, a drugi, izveden od posvete mjesne crkve, nikada. Osim navedenih, u Vukovskoj je upaniji postojalo jo mnogo slinih primjera dvostrukih/dvodijelnih imena: na primjer, Ivankaszentgyrgy ili samo Ivnka (dananje Ivankovo), Jaromnaszentmikls ili samo Jaromna (dananja Jarmina), Karatnaszentjnos ili samo Karatna, ali i samo Szentjnos (dananja Koritna), i tako dalje. Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Ivnka(szentgyrgy), Jaromna(szentmikls), Karatna (Szentjnos).
110

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Martinc (Szentmrton, Kdmen, Filetinc) i Szentmikls (Marceltelke).

111

Nagy, Anjoukori okmnytr, sv. 6: 401-6, br. 257 = Smiiklas, Codex diplomaticus, sv. 12: 314-9, br. 237.

42

sudsko roite poto se na tri ranija poziva ve bila ogluila. Nalog je izvrio jedan lan bakog kaptola skupa s kraljevim povjerenikom, pohodivi sajmove koji su se jedan za drugim odravali u tri mjesta Vukovske upanije. To su bili redoviti opi sajmovi (fora generalia) to su se potkraj rujna odravali u selima Jenke (danas Stari Jankovci), Szentillye i Nutar.113 Prvi je te 1355. godine padao u subotu prije Miholja, drugi sutradan u nedjelju, a trei u ponedjeljak. Sve su to bili predmiholjski sajmovi: u Jenkeu 26, u Szentillyeu 27. i u Nutru 28. rujna, uoi samog Miholja (29. rujna). Stoga nee biti sasvim tono Paviievo tumaenje kad kae da je u Svetom Iliji jedan od velikih godinjih sajmova obdravan posljednje nedjelje pred Miholje.114 Taj je sajam ondje samo periodiki padao u nedjelju, jer za nj oito nije bio utvren upravo taj dan u tjednu, nego datum 27. rujna ili dva dana pred Miholje, kao to je sajam u Jankovcima bio tri dana pred Miholje, a u Nutru dan uoi Miholja, te su se sudionici sajma po tome i ravnali. Bio je to niz predmiholjskih sajmova koji su, po svoj prilici, prethodili sajmu to se na samo Miholje odravao u upanijskom sreditu Vukovaru, u kojem je upna crkva bila posveena sv. Mihovilu. Drugi spomen sajma u Szentillyeu nalazi se u listini dvojice vukovskih podupana od rujna 1396. Ona je zanimljiva i za povijest Bainskih i Liskovakih uope.115 U njoj je, naime, zabiljeena tuba dvojice sinova Nikole Liskovakog (de Lyzko), Stjepana i Bartola, zbog nasilja koja su poinili neki Stjepan Gabrijanov i njegov sluga ili druak Grgur, kao i magister Andrija, sin pokojnoga bana Pavla. Potonji je po svemu sudei jedan od petorice sinova ve spominjanog Pavla Liskovakog, dvorskog dostojanstvenika i mavanskog bana. To znai da se u ovom sluaju radilo o sukobu izmeu razliitih grana samoga roda Liskovakih ili Bainskih. U to se na neki nain naao upleten i spomenuti Stjepan Gabrijanov, lan manje plemike obitelji s posjedom u selu Gborjnu ili Gabrijanu u donjem Povuju. Prema tubi je taj Stjepan Gabrijanov u noi pred blagdan sv. Bartola (24. kolovoza) napao i istukao dvojicu kmetova navedene brae Liskovakih dok su napasivali konje. Zatim je na samo Bartolovo spomenuti magister Andrija uhvatio tu dvojicu kmetova i silom ih odveo iz njihova doma. Napokon je Stjepanov sluga Grgur istoga dana napao i ubio Martina, vasnika (villicus) Liskovakih, koji se vraao svojoj kui sa upanijskog sajma u Szentillyeu po slobodnoj cesti (de foro comprovinciali de Zenthylie versus domum suam in liberam viam venientem). U pomanjkanju drugih izvora, ne moemo ni nagaati kakvi su to razlozi doveli do tako estokih sukoba meu roacima i susjedima. Iako u listini to nije izriito kazano, sva su se opisana zlodjela vjerojatno zbila na posjedu Liskovo ili u njegovoj blioj okolici. Szentillye je u tubi spomenut tek uzgredno. U njemu se, prema tom
112

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 305; Pavii, Vukovska upa, 67-69; Engel, A trk dlsok, 294, br. 101.
113

sabbato proximo ante festum beati Michaelis archangeli proxime preteritum in foro generali in villa Jenke vocata celebrari consueto, item secundo die dicti sabbati, scilicet in die dominica proxima in villa Zenthylya vocata et feria secunda proxima post eandem in villa Monustur vocata similiter in foris generalibus in eisdem celebrari consuetis post sese continuis in predicto comitatu de Valkov existentibus (Smiiklas, Codex diplomaticus, sv. 12: 317).
114

Pavii, Vukovska upa, 116. Neprecizan je i Paviiev zakljuak na temelju te iste listine da su na takvim sajmovima objavljivane vanije odluke upravnoga, a osobito sudskoga karaktera (ibid.). Odluka ili presuda bila je objavljena na kraju parnice u listini dvorskog suca izdanoj u Viegradu (iz koje i znamo za cijeli sluaj), a na sajmovima u upaniji u kojoj su ivjele parnine ili zainteresirane stranke oglaavali su se samo pozivi na roite i s tim povezane opomene.
115

Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 5: 27, br. 24 = Smiiklas, Codex diplomaticus, sv. 18: 147-8, br. 100. Usp. Mlyusz i Borsa, Zsigmondkori oklevltr, sv. 1: 500, br. 4516.

43

podatku, upanijski sajam odravao na Bartolovo. To je kalendarski dosta blizu predmiholjskom opem sajmu koji se u Szentillyeu spominje 1355. Stoga nije posve sigurno da ta dva podatka dokazuju da su se u Szentillyeu u drugoj polovici 14. st. sajmovi odravali na oba dana; nije nemogue da je u meuvremenu sajam s predmiholjskog datuma prebaen na Bartolovo. injenica da se u listini iz 1396. dvojica tuitelja, Stjepan i Bartol Nikolini, javljaju s pridjevkom Liskovaki, a ne Bainski, potvruje da se pod tim pridjevcima ne mogu gledati dvije jasno odijeljene loze. Ta dvojica, naime, pripadaju Emerikovoj grani potomaka bana Martina, a ne onoj Pavlovoj, u kojoj se pridjevak Liskovaki prvotno pojavio. S druge je strane u istoj listini Andrija, sin bana Pavla, naveden bez pridjevka. Da je i on bio Liskovaki svjedoi ipak vie dokumenata s kraja 14. st. koji ga spominju zajedno s njegovom braom Ivanom, Stjepanom, Mihovilom i Nikolom. Od njih se najvie istaknuo Ivan, bosanski ili akovaki biskup u razdoblju 13871408. Kao to je dobro naglasio Pavii, taj je Ivan Liskovaki bio drugi biskup to ga je rod Szente-Mgocs dao Bosanskoj ili akovakoj biskupiji. Tu je slubu, naime, potkraj 13. st. ve vrio Toma iz rano ugasle grane tog roda koja se nazivala prema posjedima Ozoris (Azaris) i Valkf kraj zapadne granice Vukovske upanije.116 S kraja 14. stoljea potjee i razmjerno obilna ostava novca i nakita to je 1919. pronaena u vinkovakoj Dugoj ulici br. 67, to jest u blioj junoj okolici crkve sv. Ilije i nedaleko od zapadnog ruba srednjovjekovnog naselja kako je ono prostorno omeeno prema nalazima keramikih ulomaka iz 11-13. stoljea. (Karta 6.) Radi se o oko 250 komada kovanog srebrnog novca, od kojeg su vei dio denari i oboli kralja igmunda Luksemburgovca (1387-1437), a manji dio denari njegove supruge kraljice Marije (1382-95). S novcem se naao i dio ukrasne igle i srebrni prsten-peatnjak na ijoj je glavi u negativu ugraviran ukraeni inicijal a (ili moda CI?). Sve se to nalazilo u omanjem upu od peene gline.117 (Slike 11-13.) Razdoblje iz kojeg najvjerojatnije potjee ta ostava, posljednje desetljee 14. stoljea, vrijeme je politikih previranja izmeu kralja igmunda i njegovih protivnika. U Podunavlju i u meurjeju Drave i Save vodile su se borbe izmeu velikaa odanih igmundu i pristaa ubijenoga kralja Karla II Drakog i potom njegovog sina Ladislava Napuljskog, predvoenih braom Horvatima iz sredinjeg dijela Vukovske upanije. igmundovi protivnici bili su potisnuti iz Slavonije i Podunavlja u Bosnu ve poslije bitke u Meubosuu u veljai 1388, ali je pokret protiv zakonitog kralja nanovo oivio poslije turske pobjede kod Nikopola 1396. igmund ga je potpuno suzbio tek u prvom desetljeu 15. stoljea. U istonom dijelu Vukovske upanije kao odani igmundovi pristae isticali su se Pavao Alanski i potom njegov neak Ivan Alanski, kao i Ivan Moroviki, mavanski ban 13971410.118 O dranju gospodar Szentillyea, Liskovakima ili Bainskima, nema izriitih podataka, ali ima naznaka da su neki od njih pripadali taboru igmundovih
116

Pavii, Vukovska upa, 109. O grani roda Szente-Mgocs s pridjevkom od Valkfa v. Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, sv. 3: 64-66. Istu lozu Engel, Egy elkel csald, 63, zove pridjevkom Azarisi, prema posjedu Azaris/Ozoris koji se nalazio u zapadnoj okolici Gorjana (u novom vijeku zabiljeen je kao pustoselina i zemljite Zorjaevo). Toponim Valkf znai vrelo Vuke (doslovce glava Vuke) i vrlo je vjerojatno da se sauvao u imenu brda Vuje glave izmeu Pauja i akovake Breznice. Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Ozoris i Valkf.
117

Klemenc, Nalazi novca, 125-6, br. 8; Ercegovi, Istraivanje, 234-5 i Tabla XI, br. 1-3; Sekelj Ivanan, Prilog analizi keramike, 245; Blago Muzeja, 23-24 (D. Petkovi). Prema Klemencu, radilo se o ukupno 247 komada novca; neto kasnije, u popisu zbirke Mate Medvedovia iz 1942, zabiljeeno je da ih ima 233, a prema najnovijem inventaru ima ih 293, ali je mogue da je u meuvremenu dolo do mijeanja sa sadrajem drugih nalaza.

44

protivnika. Tako je ak i akovaki biskup Ivan Liskovaki kasnije bio optuivan za nevjeru prema vladaru.119 Ako su se, dakle, Liskovaki ili Bainski zaista ukljuili u dinastijske borbe oko prijeloma stoljea, moda je otud nastala pogibelj koja je nekog imunog stanovnika Szentillyea nagnala da svoj novac i dragocjenosti skrije ukopavi ih malo izvan naselja prema zapadu. Pogibelj je barem za njega bila stvarna, jer mu oito poslije vie nije bilo mogue da preuzme svoje skriveno blago. Ili je moda sve to bilo u kakvoj vezi s onim nasiljem izmeu dviju loza samih Liskovakih o kojem govori dokument iz 1396. i koje vjerojatno nije bilo politiki motivirano. U tom bi sluaju i ostava blaga s kraja 14. stoljea svjedoila tek o obinom lokalnom i mirnodopskom nasilju i strahu od njega. 12. Franjevaki samostan Sveti Ilija i srednjovjekovni Vinkovci Ve je ranije (u sedmom odjeljku) bilo govora o neodrivosti pretpostavke da bi stara crkva sv. Ilije na vinkovakoj Meraji pripadala franjevcima, ili bilo kojem drugom crkvenom redu. Ovdje emo se na to pitanje jo jednom osvrnuti u povodu razliitih tumaenja jednog dijela poznatog kataloga franjevakih samostana koji je sastavio Bartol iz Pise i uklopio ga u svoje opseno djelo pod naslovom O slinosti ivota sv. Franje ivotu Isusovu (napisano 1385-90). To je sustavan prikaz onodobnog ustroja franjevakog reda prema njegovim provincijama ili vikarijama, kustodijama i pojedinim samostanima.120 Za Bosansku franjevaku vikariju Pizanac navodi da ima sedam kustodija. One su, uzete zajedno, zahvaale puno iri prostor od tadanjeg Bosanskog kraljevstva. Tako je Usorskoj kustodiji, koja je, kao to joj ime govori, okupljala u prvom redu samostane u donjem porjeju rijeke Bosne, pripadao i jedan samostan to se svakako nalazio izvan tog okvira, onaj u biskupskom akovu (utemeljen 1347), u Vukovskoj upaniji Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Upravo je taj samostan u Pizanevu katalogu naveden u Usorskoj kustodiji na prvom mjestu, a za njim pet ostalih. Slino je i u Mavanskoj kustodiji, kojoj su pripadali samostani u Podrinju od Bijeljine do Srebrenice, na prvom mjestu naveden samostan u Alanu sjeverno od Save, na junom rubu Peuke biskupije. U Usorskoj kustodiji se, odmah poslije onog u akovu, navodi samostan Svetog Ilije (locus sancti Helye/Elye).121 U strunoj literaturi se u nekoliko navrata i taj samostan stavljalo sjeverno od Save. Jo je stari povjesniar Peuke biskupije Jzsef Koller uzgredice pretpostavio da ga treba traiti u Markijskom arhiakonatu te biskupije.122 Otud je Diana Vukievi-Samarija odluno zakljuila da se taj samostan nalazio u srednjovjekovnim Vinkovcima.123 Ona je, tako, gotiku crkvu sv. Ilije na vinkovakoj Meraji proglasila franjevakom, ali bez uvjerljivih argumenata i ne
118

Opirno o tim politikim zbivanjima v. u Klai, Povijest Hrvata, sv. 2: 238-270 i 297-391. O Alanskima i Ivanu Morovikom v. Engel, Zsigmond bri, 405-8; Karcsonyi, Marthy Jnos, 816.
119 120

O tome opirnije u 13. odjeljku. Usp. Engel, Egy elkel csald, 67.

Bartholomaeus de Pisa, De conformitate, posebno sv. 4: 503-559. Katalog samostana iz Pizaneva djela donosi, na temelju dvije razliite predaje teksta, i Wadding, Annales Minorum, sv. 9: 191-222 (Familia Cismontana) i 254-300 (Familia Ultramontana).
121

Custodia Usserae habet locum de Dyaco; locum sancti Helyae; locum Verbizae; locum Stachovae et locum Bustonicae (Bartholomaeus de Pisa, De conformitate, sv. 4: 555). Usp. Wadding, Annales Minorum, sv. 9: 295, s neto drukijim grafijskim verzijama toponima i s jednim samostanom vie (locus Lindvae/Lindue).
122

Koller, Prolegomena, 123-4.

45

hajui za argumente to govore protiv toga. Istu je identifikaciju potom usvojila i povjesniarka ugarskoga srednjovjekovnog redovnitva Beatrix Romhnyi. 124 Na drugoj strani je, posve nedavno, Pl Engel oprezno pretpostavio da taj franjevaki Sveti Ilija iz Usorske kustodije moda odgovara Szentillyeu na mjestu Ilinaca u Srijemu, u Vukovskoj upaniji.125 Glavnina novije franjevake historiografije ipak o tome sudi drukije. Prema njoj su se svi samostani Usorske kustodije, sa akovom kao jedinom iznimkom, doista nalazili u Bosni, odnosno u Usori. To vrijedi i za drugonavedenog Svetog Iliju. On je i u treem izdanju Waddingova velikog djela protumaen kao srednjovjekovno trgovite Modri, odnosno dananja Modria, na donjem toku rijeke Bosne. Tu je franjevaki samostan djelovao sve do velikih ratova s Turcima potkraj 17. stoljea, kada je naputen.126 Vie crkvenih izvjea iz 16. i 17. st. opisuje veliku modriku crkvu sv. Ilije, koju su oko 1580. Turci spalili skupa sa samostanom, ali su je franjevci donekle obnovili. U poznatom izvjeu iz 1600. bosanski biskup Franjo Balievi navodi da je ta crkva izvan gradia i nepokrivena, a da fratri ive u nekoj kui u naselju.127 Biskup Nikola Ogrami Olovi, pak, izvijestio je 1675. o tome kako se crkva sv. Ilije pokraj Modrie tako prostrana da je biskup smatrao da ju je sagradio neki velemoan kranski vladar sruila kad je rijeka Bosna promijenila tok.128 Nekoliko godina poslije, Franjo iz Varadina u svome opisu provincije Bosne Srebrene dodaje tome neke zanimljive pojedinosti, a o tadanjim prilikama kae da franjevci slue mise i oficij sv. Ilije u refektoriju svoga obitavalita, jer im u gradu nije doputeno podii novu crkvu; blizu ruevina stare crkve pokraj rijeke Bosne, pak, slave s katolikim pukom samo pojedine blagdane na otvorenom u polju, a tu se nalazi i katoliko groblje.129 Znamo i da je modriki samostan sv. Ilije, osim o svojoj bosanskoj okolici, pastoralno skrbio i za dio negdanje akovake biskupije sjeverno od Save.130 U vrijeme rata za osloboenje Slavonije od Turaka, moda ve oko 1685, modriki su franjevci prebjegli upravo u taj dio slavonske Posavine i nastanili se u
123

Vukievi-Samarija, Sakralna gotika arhitektura, 153, pie: Potvrdu postojanja franjevakog samostana u srednjovjekovnim Vinkovcima navode Wadding i Koller. Wadding na citiranom mjestu samo donosi popis samostana u Usorskoj kustodiji prema Pizanevu katalogu, a Koller je u svojim Prolegomena (Vukievi-Samarija ne navodi stranicu koju ima na umu) donio izvadak iz tog kataloga, ne predlaui nikakvu pobliu ubikaciju za samostan S. Elye, osim (pogrene) upute da to mjesto treba traiti u Markijskom arhiakonatu. K tome, u popisu upa Vukovskog arhiakonata prema raunima papinske desetine, Koller je jednog Svetog Iliju protumaio kao Ilince, a drugog kao Ilau (Koller, Prolegomena, 113-4). Koller, prema tome, uope nije dovodio stari toponim ili patrocinij Sveti Ilija u vezu s modernim Vinkovcima.
124 125 126

Romhnyi, Kolostorok s trsaskptalanok, 62-63, s. v. Szentillye. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentillye (1).

Od novijih autora, Pizanevog Svetog Iliju iz Usorske kustodije u Modriu smjetaju Mandi, Franjevaka Bosna, 232; ugaj, Samostani franjevaca, 28, br. 63; Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava, 182, br. 170, s pregledom izvora o modrikom samostanu i crkvi sv. Ilije. V. takoer zemljovide Bosanska vikarija 1375. i Franjevaki samostani u Bosni u XV. st., u: Franjevci na raskru, 20-21.
127 128 129 130

Devi i Martinovi, akovaka i srijemska biskupija, 357. Jeleni, Spomenici, 146. Descriptio provinciae Bosnae-Argentinae, 9-10.

U sklopu dogovora o podjeli jurisdikcije izmeu beogradskog i bosanskog biskupa 1647. navode se kao upe to spadaju u akovako podruje Vrbica i Posavlje (Possavia), s napomenom da za prvu skrbi samostan u Naicama, a za drugu onaj sv. Ilije u Modrii, koji je u Bosni (Devi, akovaka i srijemska biskupija, sv. 1: 365, br. 255).

46

selu Kopanici. Tu je vizitator akovakog biskupa 1695. naao kao upnika fra Nikolu iz Modrie,131 a habsburki popis brodskog okruga iz 1698. zabiljeio je u tome selu drvenu rezidenciju trojice franjevaca.132 Kada je, pak, akovaki biskup uro Patai 1710. odluio ponovno naseliti franjevce u biskupski grad, dodijelio im je u prvi mah akovaki upni stan i crkvu, u koje su se tada s odobrenjem provincijala Bosne Srebrene preselili franjevci iz Kopanice i tako naposljetku u akovo prenijeli konvent svetog Ilije iz Modrie (conventus sancti Eliae de Modricia). Franjevci su tu seobu drage volje prihvatili, izmeu ostalog i zbog runa poloaja rezidencije u Kopanici, okruenog movarama i nezdravim zrakom. U istoj su odluci franjevci ipak zatraili i da im se zanavijek dodijeli uprava upe u Kopanici, tako da su vizitacije iz sljedeih desetljea (do 1761) tu zatjecale kao upnika jednog fratra iz akovakog konventa.133 Za razliku od njegove kasnije sudbine, poeci su franjevakog samostana sv. Ilije u Modrii nepoznati, pa je Dominik Mandi o njegovu osnutku iznio ovakvu pretpostavku: Samostan sv. Ilije nalazio se je u Modrii na desnoj strani Bosne. Sagradio ga je bosanski ban Tvrtko I., na spomen svoga vjenanja, koje je obavljeno u toj samostanskoj crkvi god. 1374.134 Tu je tvrdnju Mandi zasnovao na sadraju povelje koju je bosanski ban (kasniji kralj) Tvrtko I Kotromani izdao u povodu svojeg vjenanja s bugarskom carevnom Dorotejom, keri Sracimira Vidinskog. Povelja je izdana u Ilijinom selu ili mjestu (in uilla seu loco Elye). Radi se zapravo o darovnici. Ban se zahvaljuje bosanskom biskupu Petru to mu je omoguio da svoju svadbu proslavi na posjedu reene crkve koji se puki zove Zenthilie, a zatim i u samom sjeditu biskupije (quia solempnitates nostrarum nuptiarum in possessione dicte ecclesie, que vulgariter Zenthilie nuncupatur, ymo vero apud eandem sedem solempniter celebrate extiterunt). Zauzvrat ban daruje biskupu zemlju zvanu Jelavica (Jelsauicha) to se nalazi pokraj posjeda Bosanske crkve ili biskupije zvanog Dubnica (Dubnicha).135 O topografskim podacima sadranim u Tvrtkovoj darovnici pisalo se razmjerno mnogo. Dosta je pouzdano utvreno da su darovani posjed Jelavica i stariji biskupijski posjed Dubnica leali u bosanskoj Posavini, s lijeve strane najdonjeg toka Bosne, zapadno od dananjeg Bosanskog amca (tragovi su im ouvani u imenima sela Donja i Gornja Dubica te zaseoka Joavica kraj istoimenog potoka). S druge strane, nije razjanjeno jesu li biskupski posjed Szentillye, na kojem je odran dio svadbenog slavlja, i Ilijino selo ili mjesto, gdje je Tvrtko izdao darovnicu, jedno te
131 132

Fermendin, Acta Bosnae, 523, br. 1464.

Est tamen residentia patrum franciscanorum anno trium ex ligno erecta (Mauran, Popis naselja, 125).
133

O svemu tome govori odluka franjevakih poglavara donesena 21. rujna 1710. u Velikoj, u kojoj izmeu ostalog stoji: nunc parochialem domum Diacovae existentem, cum ecclesia et aliis ad eam pertinentibus, benignissime nobis donavit, quatenus videlicet translato conventu sancti Eliae de Modricia ex Coppagnizza Diacovam (...) ex predicta parochiali domo conventum formare, ibique morari religiosi provinciae nostrae valerent (Devi, akovaka i srijemska biskupija, sv. 2: 414-6, br. 23, cit. str. 414.) Ukratko o pitanju prijenosa modrike franjevake zajednice u Kopanicu i potom u akovo v. u Hoko, Viestoljetno djelovanje, 382-4.
134 135

Mandi, Franjevaka Bosna, 232.

Fermendin, Acta Bosnae, 40-42, br. 217. Tvrtkovu je darovnicu na molbu biskupa Petra ujesen sljedee, 1375. godine potvrdio avinjonski papa Grgur XI te nam se tako sauvao i tekst same darovnice. Fermendin je papinu potvrdnicu objavio pod netonom godinom 1374, umjesto tone 1375. Usp. Thallczy, Istraivanja, 443, br. 15 i 16.

47

isto. Tom se pitanju uglavnom i nije posveivalo mnogo panje; radije se podrazumijevalo da je rije o jednom te istom naselju, a ono se trailo i sjeverno i juno od Save. U dijelu historiografije tako se donekle ustalilo miljenje da su posrijedi dananji Ilinci u Srijemu (blizu ida), iako Ilinci nisu bili posjed Bosanske biskupije niti ima zemljopisnih ili kakvih drugih razloga za miljenje da bi se upravo ondje slavila Tvrtkova svadba. Identifikaciju s Ilincima prvi je iznio Vjekoslav Klai, a za njim su je ponavljali drugi (npr. Marko Perojevi, Mladen Ani, Pavo ivkovi). U njezinu tonost sumnjali su Aleksandar Hoffer i Nikola Radoji, ali su i oni smatrali da Szentillye, biskupski posjed i mjesto svadbenog slavlja, treba traiti sjeverno od Save, u iroj okolici biskupske stolice akova. U tim se kombinacijama zaudo nigdje nije spominjalo i srednjovjekovni Szentillye na mjestu Vinkovaca, koji je akovu upola blii nego srijemski Ilinci. Dodue, i takva bi pretpostavka podlijegala slinoj kritici kao i ona o Ilincima, naroito zato to ni vinkovaki Szentillye nije nikada bio posjed Bosanske biskupije. U vrijeme svadbe bana Tvrtka, kao to je poznato, vinkovaki Szentillye pripadao je plemiima Bainskim ili Liskovakim od roda Szente-Mgocs. Prema tekstu Tvrtkove darovnice, Szentillye o kojem se ondje govori nije bio biskupov privatni ili nasljedni posjed, nego upravo posjed biskupije (possessio dicte ecclesie). To znai da nam u njegovoj identifikaciji ne bi puno pomoglo ni kad bismo znali iz kojeg je roda potekao Petar, bosanski biskup 1356-76.136 ak ni kad bi se, primjerice, pokazalo da je biskup Petar, ba kao i neto mlai biskup Ivan, potekao iz bainsko-liskovake loze roda Szente-Mgocs te da je prema tome mogao biti nasljedni suvlasnik u vinkovakom Szentillyeu, to samo po sebi ne bi dokazalo da je svadba bana Tvrtka proslavljena upravo ondje, jer je mjesto Tvrtkove svadbe bilo posjed biskupije, a ne posjed biskupova roda. A Bosanska biskupija nije u Vukovskoj upaniji imala drugih posjeda osim onog njenog velikog dijela koji su toj biskupiji dodijelili ugarsko-hrvatski vladari jo u prvoj polovici 13. st. i koji je spadao i pod duhovnu vlast bosanskih biskupa. To je veliko biskupsko vlastelinstvo, osim akova s bliom okolicom, obuhvaalo glavninu porjeja Bia s pripadajuim dijelom Posavine. Nasuprot tim slavonsko-srijemskim prijedlozima, pojedini su istraivai biskupski Szentillye, odnosno Ilijino selo ili mjesto, locirali u Bosnu: Krunoslav Draganovi ga je poistovjetio s Modriom pokraj donjeg toka rijeke Bosne, gdje se iz mlaih (gore citiranih) izvora zna za franjevaku crkvu sv. Ilije, a Ive Mauran ga je traio dublje u unutranjosti Bosne. Draganovieva je tvrdnja vrlo razlona jer je Modria pripadala velikoj cjelini posjeda koji je Bosanska biskupija drala juno od Save i koji se sterao izmeu donjeg toka Bosne i manjeg Savinog pritoka Tolise. Ipak je donekle neobino na tome podruju maarsko ime Szentillye pa se ne moe posve iskljuiti ni mogunost da je to mjesto spadalo u sklop prostranog biskupskog vlastelinstva sjeverno od Save, kojem je pripadalo i samo akovo i koje su ugarskohrvatski vladari darovali bosanskim biskupima nautrb teritorija Vukovske upanije. Zbog praktinog nepostojanja izvora o zemljoposjednikim odnosima, srednjovjekovna topografija tog velikog vlastelinstva vrlo je slabo poznata pa je i mjesto Szentillye to se ondje moda nalazilo moglo lako ostati nezabiljeeno u drugim izvorima. Tek je vrlo sigurno da nikoji od dva poznata Szentillyea u Vukovskoj upaniji, ni onaj vinkovaki niti onaj na mjestu Ilinaca u Srijemu, nije prikladan za razjanjenje topografije Tvrtkove darovnice.
136

To je jo uvijek nepoznanica. Neki autori stavljaju uz Petrovo ime pridjevak ikloki, ali bez temelja. Poslije Bosanske, Petar je krae vrijeme bio biskupom jo i u urskoj (1376-7) i Vespremskoj biskupiji (1377-8). Usp. Engel, Magyarorszg, sv. 1: 66, 71, 78.

48

Bez obzira na to je li se biskupijski posjed Szentillye, gdje je Tvrtko slavio svadbu, nalazio s ove ili s one strane Save, franjevaki samostan Sveti Ilija koji Pizanev katalog navodi u Usorskoj kustodiji teko je mogao stajati sjeverno od Save ve zato to ga uope ne spominju popisi i drugi dokumenti Ugarske franjevake opservantske vikarije (od 1517. provincije), koja je nastala 1448. otcjepljenjem od Bosanske. Taj je samostan stoga po svoj prilici zaista stajao u Modrii, u Usori, gdje je franjevaka crkva sv. Ilije obilno posvjedoena u izvorima iz 16. i 17. stoljea. Nasuprot tome, u sauvanim izvorima o srednjovjekovnim Vinkovcima i Ilincima ne samo da nita ne upuuje na prisutnost bosanskih franjevaca ili franjevaca uope u tim mjestima, nego ima i jasnih potvrda da su tamonje crkve sv. Ilije bile upne.137 13. Parnice Bainskih na poetku 15. stoljea Posjed Szentillye na mjestu Vinkovaca jo se jednom uzgred spominje u listini koju je 15. studenoga 1410. kraljevski sudac imun Rozgonyi uputio bosanskom kaptolu.138 Iz nje doznajemo za parnicu to se ve neko vrijeme vodila izmeu Alberta Ivanovog Sentsalvatorskog s jedne strane i ene nekog Birtoka de Bya i njezinog sina Ladislava s druge. Iz drugih tadanjih izvora znamo da se ta ena zvala Urula i da je ranije bila udana za Nikolu Emerikovog Bainskog ili Liskovakog, poslije ije je smrti ostala udovica sa sinom Ladislavom. Njezin drugi mu Birtok ili, tonije, Bertk (to je stari maarski hipokoristik za ime Bartol) potjecao je iz obitelji iz Pilike upanije koja je pridjevak izvela od posjeda Bia zapadno od Budima. Bertka, njegovu enu i posinka tuio je Albert Sentsalvatorski kralju jer su mu njihovi familijari s posjeda Gabrianfalwa i Guthfalwa nanijeli velike tete. Oni su, naime, jednom kmetu na njegovom posjedu zvanom Mynolafalwa oteli tri vola, a drugom pokosili velik komad livade i odvezli sijeno. Posveujui neobinu panju tim razmjerno lakim tubama, kralj igmund Luksemburgovac je od bosanskog kaptola zatraio da provede istragu, to je ovaj i uinio, utvrdivi da su tube istinite. Nato su kaptolski i kraljev povjerenik pozvali tuenu stranku da se o osmini Miholja (tj. 6. listopada) suoi s tuiteljem Albertom. Bertk se sa enom i posinkom trebao toga dana pojaviti na svome dijelu posjeda Szentillye, a njihov familijar Matija u spomenutoj Gabrinfalvi ili Gborjnfalvi.139 Nisu se odazvali tom pozivu pa je uporni Albert poslao u Budim svog povjerenika i od vrhovnog suca ishodio novi nalog, prema kojem su Bertkova ena i njezin sin morali doi pred kralja o osmini Bogojavljenja (tj. 13. sijenja 1411). Priblino istodobno s dopisom dvorskog suca bosanskom kaptolu, i sam kralj igmund je objema strankama u sporu izdao po jednu listinu naoko protuslovnih sadraja, to je potom dovelo do novog odugovlaenja parnice. ini se da se na kraju ipak pokazalo da je kralj dodijelio stanovit sudski imunitet samo svojem dvorskom vitezu Bertku, zaslunom sudioniku ratova u Bosni, ali ne i njegovoj eni i posinku: oni su morali Albertu Senstalvatorskom platiti naknadu za priinjene tete.140 Listina iz 1410. neizravno pokazuje da su gospodari posjeda Szentillye i tada jo uvijek bili lanovi roda Bainskih ili Liskovakih. Urulin prvi mu Nikola Bainski
137 138 139

Taj je odjeljak donekle skraena i saeta verzija rada objavljenog kao Andri, Mjesto svadbe. Ma. dr. arhiv, DL. 92381. Usp. Mlyusz i Borsa, Zsigmondkori oklevltr, sv. 2/2: 435, br. 8042.

prefatos Byrthok ac dominam consortem suam necnon Ladislaum filium eiusdem in Zenthilie et Mathiam in Gaboryanfalwa in portionibus ipsorum possessionariis in eisdem habitis (DL. 92381).
140

Usp. Andri, Potonuli svijet, 79-80.

49

moda je istovjetan onome Nikoli Liskovakom iji se sinovi Stjepan i Bartol spominju 1396. Bit e da su i oni u meuvremenu umrli, tako da se u ovoj prigodi ne spominju uz majku i brata Ladislava. Ni taj Ladislav nije u to vrijeme vie mladi, jer se jo 1391. javio kao baranjski podupan, uz upana i mavanskog bana Stjepana Losoncyja.141 Sin toga Ladislava mogao bi biti Stjepan Ladislavov Bainski koji se nekoliko godina kasnije javlja, zajedno s roakom Andrijom Stjepanovim, u jednoj vrlo zanimljivoj i, naalost, nepotpuno sauvanoj listini. To je opsena sudska izreka palatina Nikole mlaeg Gorjanskog, od koje se sauvala otprilike samo lijeva polovica.142 (Ve u 15. st. ta je polovica sluila kao omotnica za jednu s njom posve nepovezanu darovnicu.) Na sauvanoj polovici nedostaje i datacija listine pa je se prema pojedinostima sadraja moe samo priblino datirati u razdoblje izmeu 1413. i 1415. Listina je utoliko zanimljivija a teta zbog gubitka njezinog velikog dijela utoliko vea to je ukljuivala i prijepise ak est manjih ranijih dopisa. I iz tako osakaenog dokumenta dalo bi se pomnom interpretacijom tota saznati, ali se u ovoj prilici moramo ograniiti na okosnicu njegovog sadraja. Pred palatinom Gorjanskim je magister David, sin Nikole Lackovog od Sznta, pokuao dokazati da mu pripadaju neki posjedi spomenute dvojice Bainskih, Andrije Stjepanova i Stjepana Ladislavova, kao i tadanjeg glavnog kraljevskog peharnika Ivana Alanskog. Radilo se po svemu sudei o posjedovnim udjelima bosanskog biskupa Ivana, jer se glavnina listine bavi optubama na njegov raun i njegovom obranom. Prema Davidu od Sznta, taj je biskup pomagao protivnicima kralja igmunda u vrijeme dinastikog raskola na poetku 15. st. pa mu je zato kralj oduzeo sva imanja. Nasuprot tome, biskupovi su roaci tvrdili da je i poslije tih mutnih godina biskup bio u dobrim odnosima s kraljem, obavljajui za nj razne povjerljive zadatke, pa je i kralj naredio da se biskupu vrate imanja koja su neki bespravno zaposjeli. Uz to su roaci biskupa Ivana predoili i dokaze svoga srodstva s njime, pozivajui se na zajedniko podrijetlo koje vuku od trojice sinova bana Martina. Poto su mu obje stranke podastrle svoje argumente, palatin se suzdrao od presude, odredivi da se predmet izloi kralju osobno na iduem saborovanju. Osim spomenutih Andrije i Stjepana Bainskih, u parnici su preko predstavnika sudjelovali i njihovi roaci Nikola Nikolin, Andrija Mihovilov i djevojka Ana. Dugi popis posjed o kojima se u toj parnici u konanici radilo takoer je nepotpun. Nedostaje mu poetni dio (u kojem su vjerojatno bili navedeni glavni posjedi Liskovo i Baino) te vei dio druge polovice niza, s nepoznatim brojem lokaliteta. Posjed Szentillye (Zenthylle) nalazi se pri poetku niza.143 Szentillye je i prema tome neobinom vrelu spadao meu posjede razgranate obitelji Bainskih ili Liskovakih, kojoj je pripadao i ve prije spominjani bosanski ili
141 142

Engel, Magyarorszg, sv. 1: 103.

Listina se uva u Arhivu upanije Komrom-Esztergom, u zbirci obitelji Palsthy, dok. br. 53. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje njezinu fotografiju, sign. DF. 281 845. Gotovo integralan tekst donose Mlyusz i Borsa, Zsigmondkori oklevltr, sv. 4: 360-2, br. 1521. Regeste ranijih manjih listina transumiranih u toj v. u Mlyusz i Borsa, Zsigmondkori oklevltr, sv. 2/1: 26970, br. 2247, 2249-50; sv. 2/2: 46, br. 5497; 76, br. 5664-5.
143

quod ipse dominus noster rex in dominium universarum possessionum et portionum possessionariarum Iohann([is] ) vocati ac Chabagatha, Zenthylle, Draganfalua, Cosmafalua, Fekechfalua, Kwnfalua, Odolenfalua, Zablathya, Nylenfalua, Zlaukfalua, N( ), Palfalua, Zombor, Palagar et Erdewzad vocatis et suarum pertinentiarum habitarum (Mlyusz i Borsa, Zsigmondkori oklevltr, sv. 4: 361).

50

akovaki biskup Ivan (1387-1408). Jer se uz njih na istoj strani javlja i Ivan Alanski, bit e da je i on imao udjele barem u nekima od nabrojanih posjeda. Ne moemo pouzdano rei je li se to ticalo i Szentillyea. Velika Ivan Alanski bio je praunuk onog Logreta iji se sin Stjepan, Ivanov prastric, spominje 1353. kao posjednik u lesfalvi i Vecserkfalvi zapadno od nutarskog vlastelinstva. Tada nije bilo govora o tome da bi Logret ili njegovi potomci bili suvlasnici u Szentillyeu, posjedu njihovih daljih roaka, brojnih unuka bana Martina. Zato se ne ini da bi Alanski ili Logretova loza bili suvlasnici u Szentillyeu manje-vie neprekidno od prvotne donacije, kao to je pomiljao Pavii.144 Ako je Ivan Alanski ve u vrijeme krnje listine iz 1413/5. tu doista imao vlasniki udio (to iz same listine nuno ne slijedi), taj su udio Alanski morali na neki nain stei u novije vrijeme. S druge strane, iako ishod parnice s Davidom Lackom od Sznta (slavonskim banom 1415-9) nije izriito poznat, kasniji izvori ne upuuju na to da se on uspio domoi udjela biskupa Ivana Liskovakog u obiteljskim posjedima. Prevagnula je, ini se, slona briga Bainskih-Liskovakih i njihovog roaka Ivana Alanskog da na posjede roda ne pripuste uljeza koji se pozivao na prolazne grijehe njihova uglednog lana prema vladaru.145 Iako okrnjen na dva mjesta, i popis spornih posjeda zavreuje barem kratak osvrt. U njemu se, takvom kakav se sauvao, ispred Szentillyea nalazi jedino Csabagta. To se mjesto spominje jo 1385. u oporuci Benedikta Pavlovog Bainskog, koji je na njemu drao posjedovni udio. Engel je pokazao da ga treba razlikovati od istoimene ustave ili gata koja se ranije spominje kao jedan od meaa izmeu Nutra i Ceria, i koja prema tome nije mogla biti u posjedu Bainskih. Iza Szentillyea slijedi niz od osam mjesnih imena koji se prekida kod imena od kojeg je sauvano samo poetno slovo N. Uz jednu iznimku, sva su ta imena maarske sloenice posvojnog tipa u kojima je drugi element rije falu selo (Draganfalva, Kozmafalva, Fekecsfalva, Kunfalva, Odolenfalva, Zablaa, Nilenfalva, Szlavkfalva). Od tih se mjesta jedino Nilenfalva (Nylenfalua) spominje i u ranijim izvorima, naime u ve spomenutoj oporuci Benedikta Bainskog iz 1385, koji je tu takoer imao svoj udio. Ondje je to ime zabiljeeno na neto drukiji nain (Meleenfolua), ali ne moe biti dvojbe da je posrijedi jedno te isto mjesto.146 Iza tih mjesta u krnjoj listini palatina Gorjanskog dolazi veliki prekid u kojem se moglo nalaziti kakvih 10-15 mjesnih imena, a u sauvanom ostatku niza dolaze jo Plfalva, Zombor, Palagr i Erdszd. Plfalva se spominje 1405. kao posjed biskupa Ivana i njegovog neaka Stjepana Liskovakog, a 1411. samo Stjepanov. U potonjem se sluaju navodi kao susjed Lovasu te vjerojatno odgovara dananjem lokalitetu Pavlovac pokraj Tovarnika.147 Pod imenom Zombor razluio je Engel dva mjesta. Jedno, puno ee spominjano u vrelima, pripadalo je mjesnom niem plemstvu i nalazilo se u blizini Nijemaca i Tovarnika, vjerojatno na podruju dananjih dvojih Banovaca kod Ilae. Drugo, koje su drali Liskovaki i Bainski, spominje se prigodom izumra jedne njihove grane 1424. kao Nagyzombor (Veliki Zombor), a

144 145 146

Pavii, Vukovska upa, 110. Usp. Engel, Egy elkel csald, 67.

Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 4: 311, br. 257. Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Csobogta/Csabagta i Milenovc/Milenfalva.
147

Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 5: 399-400, br. 336; sv. 6: 132-3, br. 89. Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Plfalva; Engel, Egy elkel csald, 73 i karta na str. 76.

51

nalazilo se blizu Liskova, vjerojatno kod dananje Trpinje.148 Palagr ili Polgr je razmjerno vano srednjovjekovno naselje koje je takoer lealo u istonom susjedstvu Trpinje, a jedan njegov dio dao je kralj igmund 1405. biskupu Ivanu Liskovakom i spomenutom njegovom neaku Stjepanu, koji si je taj posjed sudski potvrdio i 1411.149 Napokon, Erdszd se kao posjed Liskovakih spominje 1413. Nalazio se blizu tromee Vukovske upanije s Poekom i Baranjskom; prema Engelu, odgovara mu novovjekovno Pridvorje kod Drenja.150 Iz svega proistjee da nikoji od tih posjeda sa zaelja popisa nije stajao u blioj okolici vinkovakog Szentillyea niti je s njime mogao tvoriti prostorno-posjedovnu cjelinu. Ta mogunost ostaje otvorena samo za onih osam posjeda navedenih neposredno iza Szentillyea, o kojima inae ima malo zapisa. Vie jasnoe u to unijet e izvori koji slijede. 14. Dvojbena darovnica Alanskih Talovcima Sve do ranog 15. st. posjedovni status vinkovakog Szentillyea, koliko se vidi iz turih izvora, dosta je jasan i jednostavan. Taj su posjed do tada drali samo Bainski ili Liskovaki od roda Szente-Mgocs. U sredinjim desetljeima 15. stoljea, pak, sauvani izvori otkrivaju nam zamrenije prilike. Posjednike promjene u Szentillyeu oito su bile u vezi s obiteljskom povijesti Bainskih ili Liskovakih, koja je jo uvijek slabo istraena. Jedna je od prijelomnih godina u toj povijesti bila 1424, kada je poslije smrti nekih Liskovakih (poimence se spominju Andrija i Nikola, sinovi bana Pavla) njihovim posjedima raspolagao kralj igmund. Kralj je tako Liskovo s pripadnostima darovao Ivanu Alanskom, a nedaleki posjed Nagyzombor velikau Ivanu Moroviu, koji za razliku od Alanskog nije s Liskovakima bio ni u dalekom krvnom srodstvu. Stoga Engel smatra da je barunska loza Liskovakih izumrla prije 1424, vjerojatno ve 1412. One grane roda koje su i dalje ivjele nisu vie posjedovale cjelovito Liskovo i nazivale su se uglavnom Bainskima. Meu njima je bilo i istaknutijih lanova: Nikola Nikolin Bainski, na primjer, spominje se 1428. kao mavanski podban i 1430. kao vukovski podupan (uz bana i upana Petra eha Levanjskog), a i poslije toga nalazimo ga kao kraljevskog povjerenika u Vukovskoj upaniji.151 To su okolnosti koje treba imati na umu pri tumaenju sljedeeg sauvanog vrela. To je jo jedna listina peukog kaptola, izdana 17. svibnja 1435. Oko nje same i njezine vjerodostojnosti postoje ozbiljne dvojbe i sumnje, ali prije no to se
148

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Zombor; Engel, Egy elkel csald, 75-76. Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 365, 383. Pogrena tumaenja Csnkija daje Pavii, Vukovska upa, 184.
149

Mlyusz i Borsa, Zsigmondkori oklevltr, sv. 2/1: 526, br. 4266; sv. 3: 80, br. 22; 103-4, br. 158. Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 344, s.v. Polgr(i); Pavii, Vukovska upa, 83-4; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Polgr; Engel, Egy elkel csald, 75-76.
150

Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 6: 277, br. 184; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Erdszd; Engel, Egy elkel csald, 74-76. Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 307-8.
151

Engel, Magyarorszg, sv. 1: 30, 222, 520; sv. 2: 26, 147; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Btya, Liszk, Zombor; Engel, Egy elkel csald, 69. Znakovito je da taj potonji rad Engel nije popratio rodoslovnom tablicom Liskovakih ili Bainskih. Tom zamrenom zadatku trebat e posvetiti posebnu studiju. Listina kralja igmunda o predaji Nagyzombora Ivanu Moroviu, od 22. srpnja 1424, nalazi se u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu, fond Documenta mediaevalia varia, br. 197 (Maarski dravni arhiv ima fotografiju, DF. 218 691). Dokument od 13. srpnja 1424. o predaji Liskova Ivanu Alanskom nalazi se u Slovakom nacionalnom arhivu u Bratislavi, Arhiv obitelji Rvay, signatura Jama 1-4 (Ma. dr. arhiv u Budimpeti posjeduje fotografiju, sign. DF. 259 689).

52

osvrnemo na njih, iznijet emo ukratko njezin sadraj.152 U njem stoji da su pred kaptol osobno doli Ivan Grgurov Alanski i njegova ena Klara kako bi obznanili da vei broj svojih poimence navedenih posjeda i posjedovnih udjela u Vukovskoj upaniji daruju hrvatsko-dalmatinskom i slavonskom banu Matku Talovcu i njegovoj brai Franku, Perku i Zovanu (Ivanu). Kao razlog za taj znatan dar Alanski su naveli bratsku ljubav koju osjeaju prema Talovcima, a u zamjenu oekuju jedino to da etvorica brae skrbe o Klari Alanskoj i tite nju i njezina imanja ako se dogodi da joj mu Ivan umre prije nje. Dar obuhvaa ak 43 poimence navedena posjeda. Oni su u tekstu razdijeljeni u pet skupina za koje se moe razlono pretpostaviti da tvore zasebne posjedovne i zemljopisne cjeline. U prvoj skupini, s 11 posjeda, na prvom se mjestu navodi Liskovo, neto dalje Btya ili Baino, a na kraju Csabagta pokraj potoka Vuke. U drugoj skupini je na prvom mjestu Szentillye, kojeg slijedi jo devet imenom navedenih lokaliteta: Fecskefalva, Udalenfalva, Kunfalva, jfalu, drugim imenom Novakovac, Leskovci, Baskfalva, Milinfalva, Szlancsfalva i Zablaa s tri sela. Slijedi trea skupina od svega etiri posjeda to se nalaze s druge strane potoka Bosuta, Fulovci, Damjanovci, Baanovci i Hropkovci. etvrta skupina ima osam posjeda: Matkovci, Grabovci, Petrovci, Ivanovci, Kiklinci (?), Trinil, Szarkabokra i Plfalva. Posljednju, petu skupinu tvori Erdszd s devet svojih pripadnosti. Uza sve to se napominje da dar Alanskih Talovcima ukljuuje i kuriju pokojnog Andrije, sina banovog, u Liskovu, kao i katel Hermanvru na posjedu Baino.153 Pl Engel je upozorio na dvije pojedinosti u sadraju te darovnice koje dovode u pitanje njezinu vjerodostojnost. Prva je spominjanje Matka Talovca kao dalmatinskohrvatskog i slavonskog bana (regnorum Dalmacie, Croacie ac totius Sclauonie bano), iako on tada, 17. svibnja 1435, jo nije bio ni jedno ni drugo; slavonskim je banom postao u drugoj polovici listopada te godine, a hrvatskim tek u svibnju 1436. Druga je sporna pojedinost navod da su darovani posjedi Alanskima pripadali na temelju kupnje ili drugih prava (emptionis titulo et alio quovis jure ipsos concernentes). To se ne slae sa injenicom da su tu mahom posrijedi raniji posjedi Liskovakih, a njih je Ivan Alanski stekao 1424. kraljevskom darovnicom.154 Taj bi se potonji Engelov argument moglo donekle relativizirati, jer mi doista ne znamo jesu li sva ta 43 irom upanije razbacana posjeda bila obuhvaena pojmom Lyzko cum pertinentiis iz kraljeve darovnice iz 1424. No, i u tom sluaju ostaje neobino isticanje kupnje kao glavnog temelja vlasnikih prava Ivana Alanskog. Ako, nadalje, odbacimo kao malo vjerojatnu mogunost da je kaptolska listina omakom datirana u 1435. umjesto u 1436, preostaje nam jedino da usvojimo Engelovu ocjenu te darovnice krivotvorinom, kao i njegovo miljenje da je ona bila nainjena tek u drugoj polovici 15. stoljea, u vrijeme potomaka velikakog narataja roda Talovaca.
152 153

Listina je u Ma. dr. arhivu, DL. 44035.

quasdam possessiones et portiones ipsorum possessionarias videlicet (?) Lyzko, Kysbold, Nagbold, Naghterpenye, Zylas, Lappanch, Leweles, Bathya, Hermanfalua, Thothfalw, Chabagatha iuxta fluvium Walko vocatum; item Zenthelye, Fechkefalwa, Udalenfalva, Kwnfalwa, Wyfalu alio nomine Nowakowch, Lezkouch, Baskfalwa, Mylynfalwa, Zlanchfalwa, Zablathya cum tribus villis; item Fulouch, Damyanowch, Bagyanouch et Hropkouch ultra fluvium Bazawyze; necnon Mathkouch, Grabouch, Petrouch, Iwanowch, Kyklynch, Trynchyl, Zarkabokra, Paalfalwa; item Erdewzad ac possessiones Preznothyncz, Dobrothynch, Dnomanouch, Syrkynch, Budosynch, Malwascha, Demitrouch, Bekesowch et Kukanch, ad eandem Erdewzad pertinentes; immo propriam domum seu curiam quondam Andree filii Bani in dicta Lyzko ac castello Hermanwara vocato in dicta Bathya, in comitatu de Walko existentes (Ma. dr. arhiv, DL. 44035; usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Liszk).
154

Engel, Magyarorszg, sv. 1: 327, s. v. Hermanvra, i biljeka 44; Engel, Egy elkel csald, 6970.

53

Ivan Alanski umro je najkasnije 1437, a s njime je nestalo i loze Alanskih od roda Szente-Mgocs. Njegova ena Klara nadivjela ga je barem za nekoliko godina.155 Tu bi se moglo pomisliti da je Ivanova darovnica Talovcima krivotvorena upravo tijekom Klarina udovstva, kada su joj braa Talovci mogli ponuditi zatitu i u dogovoru s njom nainiti tobonju pokojnikovu darovnicu. S druge strane, ipak, pogreni podaci o Matkovu banstvu teko bi se ve tada mogli potkrasti u krivotvorinu. Osim toga, izradba krivotvorine datirane u tako blisku prolost bila bi neprihvatljivo rizina. Tako se kasniji nastanak krivotvorine zaista namee kao bolja pretpostavka. Sadrajem se krivotvorena darovnica Ivana Alanskog dobro uklapa u poznate injenice iz povijesti velikaa Talovaca ili Talovakih. To su sinovi jednog dubrovakog graanina (podrijetlom s Korule) koji su u Ugarskoj i Slavoniji stekli pridjevak prema posjedu zvanom Talovac ili Talovec u Virovitikoj upaniji. Strelovit drutveni uspon ostvarili su u kasnom razdoblju duge igmundove vladavine, najprije kao beogradski kapetani i gospodari utvrde Srebrenik u Bosni, a potom i kao hrvatski i slavonski banovi i poglavari Vranskog priorata. Mo i ugled odrali su i poslije igmundove smrti, sve do bitke kod Varne 1444. i dolaska kralja Ladislava V Postuma na ugarsko-hrvatsko prijestolje, a Ivana Hunyadija na poloaj gubernatora kraljevstva.156 I vjerodostojni dokumenti svjedoe da su Talovci stekli imanja izumrlih Alanskih. To je, ponajprije, opsena darovnica koju im je kralj igmund izdao 27. rujna 1437, pri samom kraju svoga ivota i vladavine. Njome su Talovci kao nagradu za velike zasluge u ratovima protiv Turaka dobili odreene posjede Ivana Alanskog, umrlog bez batinika: trgovite Otok i oblinju utvrdu Vrvr (Virgrad) s pripadajuim selima; trgovite Szcs (Se), na Vuki nizvodno od Laslova, s pripadajuim selima; Gabo s pripadajuim selima; i polovicu posjeda Tizin (kod Osijeka).157 To su bili stari posjedi Alanskih (Szcs i Gabo) ili pak takvi kakve je Ivan Alanski, sam ili skupa sa svojim strievima, stekao kraljevskim donacijama (Otok, Vrvr i Tizin), u svakom sluaju neovisno o srodstvu s Liskovakima i Bainskima. S druge je strane poznato da su Talovci drali i ostale posjede izumrlih Alanskih, poput samog Alana i Vralje (kod Aljmaa) ili pak Kamengrada u Poekoj upaniji, pa se pretpostavlja da su im i za njih bile izdane kraljevske darovnice, sline toj koja se sauvala.158 Peuka kaptolska listina iz 1435. trebala bi dokazivati da je tako bilo i s onim posjedima koje je Ivan Alanski naslijedio od svojih roaka Liskovakih, ali se pokazalo da je ona krivotvorena. Sama injenica da su Talovci krivotvorili listinu takva sadraja mogla bi znaiti da ona u vjerodostojnom obliku nije postojala; ali je isto tako mogue da su oni krivotvorenom darovnicom dvoje Alanskih eljeli dodatno potkrijepiti kraljevsku darovnicu i svoja na njoj zasnovana prava, koja bi neki kasniji vladar mogao htjeti ponititi. Bez daljnje potanke analize i usporedbe s drugim vrelima, o krivotvorenoj darovnici Alanskih iz 1435. mogu se dati sljedei zakljuci. U njoj su popisani samo oni posjedi koje su Alanski mogli naslijediti od Liskovakih ili Bainskih. Ne
155 156

Engel, Zsigmond bri, 406-8; Engel, Magyarorszg, sv. 2: 11.

Najtemeljitiju studiju o velikakom narataju Talovaca napisao je Mlyusz, A ngy Tallci fivr = Mlyusz, Kli szolglatban, 130-176. Saeto o Talovcima v. u Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8: 317; Engel, Zsigmond bri, 448-451; Engel, Magyarorszg, sv. 2: 336.
157 158

Thallczy i ldsy, A Magyarorszg s Szerbia, 111-123, br. 184.

Engel, Magyarorszg, sv. 1: 266, s.v. Alsn, 352, s.v. Kvr, 455, s.v. Vralja, 457, s.v. Vrvr; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Alsn, Atak, Gabos, Szcs, Tizin, Vralja, Vrvr. Usp. Mlyusz, Kli szolglatban, 149-150.

54

spominje se nikoji od starih posjeda Alanskih ili pak onih koje je Ivan Alanski stekao od drugih posjednika. Ivanu su, po svoj prilici, zaista pripadali udjeli u sva 43 nabrojana posjeda, bilo da ih je stekao kraljevskom darovnicom iz 1424. ili prije toga na kakav drugi nain. Poslije Ivanove smrti, za taj dio njegovih posjeda velikai Talovci vjerojatno nisu uspjeli dobiti kraljevsku darovnicu. Faktino su uspjeli preuzeti samo manji dio njih, a borbu s takmacima oko tih posjeda nastavili su i njihovi potomci, nainivi u tu svrhu i krivotvorenu darovnicu Alanskih datiranu u 1435. Struktura zemljoposjed kako je prikazuje krivotvorina nedvojbeno odgovara stvarnom stanju. Prva navedena skupina nalazila se sjeverno od Vuke, oko Liskova i Baina. Posljednji posjed u toj skupini, Csabagta pokraj potoka Vuke, zabiljeen je i u krnjoj listini iz 1413/5. Pokojni Andrija, sin banov, za iju se kuriju kae da stoji u Liskovu, mogao bi biti jedan od petorice sinova mavanskog bana Pavla Liskovakog, ako to nije zapravo Pavlov unuk, Andrija Mihovilov (spomenut 1413/5): izraz filius Bani, naime, ne oznaava nuno doslovce banova sina, nego moe biti i prijevod maarskog nadimka Bnffy/Bnfy, kakav su esto nosili ne samo sinovi, nego i dalji potomci banova. Zanimljiv je i spomen katela Hermanvre koji stoji na posjedu Baino. To bi bio najstariji poznati zapis o tom katelu pa nije samo po sebi iskljueno da u sklopu krivotvorene darovnice predstavlja jo jedan anakronizam, slian onome s banskim naslovima Matka Talovca. Ipak je vjerojatnije da je, kao to misli Engel, taj katel prvotno gradio ve ban Pavao u drugoj polovici 14. stoljea.159 Meutim je Csnki krivo interpretirao itav popis posjeda u krivotvorenoj darovnici iz 1435, postavivi upravo katel Hermanvru u njegovo sredite. On je, naime, ustvrdio da su Alanski darovali Talovcima taj katel zajedno s prostranim vlastelinstvom to se sastojalo od 46 sela, te je zatim i svako od tih sela opisivao kao pripadnost Hermanvre.160 Na to je poslije Pavii nadovezao svoju teoriju o gradu Hermanu na Vuci kao sreditu jednog od vlastelinstava to su od davnine pripadala Alanskima. U njegovu se sastavu, prema Paviiu, nalazio i onaj dio Svetoga Ilije, to je pripao Logretovoj lozi () te ga stoga i nahodimo u popisu podruja toga vlastelinstva iz g. 1435. A kada su malo poslije Alanski izumrli, to je hermansko podruje donacijom dano Talovcima.161 Zapravo, katel Hermanvra nema u krivotvorenoj darovnici Alanskih ni izdaleka takvo znaenje kakvo mu pripisuju Csnki i za njim Pavii. Nigdje se u njoj ne kae da bi svi nabrojani posjedi potpadali pod taj katel. Dapae, on se spominje na samom kraju popisa i tu se samo kae da katel stoji na jednome od posjeda navedenih u prvoj skupini, Btyi ili Bainu. Otud bi se moglo pretpostaviti samo to da su oko katela Hermanvre bili okupljeni posjedi navedeni u prvoj skupini, ili, jo prije, samo Baino i posjedi oko njega. Jedan kasniji popis hermanvarskog vlastelinstva (iz 1491, kada je ono bilo u rukama Berislavia Grabarskih) zaista potvruje da je bilo upravo tako. 162 Prema tome je svakako pogreno sve posjede nabrojane u krivotvorenoj darovnici Alanskih
159

Engel, Magyarorszg, sv. 1: 327, s.v. Hermnvra. Usp. Koppny, A kzpkori Magyarorszg, 153, s.v. Hermn.
160

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 270, s.v. Hermanvra, i dalje pod imenom svakog u popisu navedenog sela. Isto prenosi Bsendorfer, Crtice, 163, s.v. Hermangrad.
161 162

Pavii, Vukovska upa, 111. Isto ponavlja Horvat, Srijem, 240.

Hrvatski dravni arhiv, fond obitelji Drakovi: Archivum maius, f. 66, br. 13 (Ma. dr. arhiv ima fotografiju, DF. 233 472). Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Herman(-falva). Ni Csnki ni Pavii nisu znali za taj dokument.

55

opisati kao hermanvarsko vlastelinstvo. Taj je pojam primjenjiv samo na zapadni dio posjed koji se ondje navode u prvoj skupini. Ve je druga skupina posjeda iz krivotvorene darovnice leala posve izvan tog hermanvarsko-bainskog sklopa, kao i onog istonijeg liskovakog, od kojih se sastoji prva. Drugu skupinu tvore posjedi okupljeni oko Szentillyea kao sredita. Osim njega tu je jo devet imenom navedenih posjeda, a uz posljednji, Zablaa, dodaju se jo tri neimenovana. Popis te skupine u velikoj se mjeri podudara s jednim segmentom popisa u krnjoj listini iz 1413/5. Kao to smo vidjeli, ondje je ispred posjeda Szentillye sauvan jedino zapis Csabagte, za koju sada uviamo da u prostornoposjedovnom smislu i nije pripadala cjelini koju predvodi Szentillye, nego onoj koja mu prethodi (i od koje je u listini iz 1413/5. preostala upravo samo Csabagta). Osim samog Szentillyea, u obje se listine ponavlja jo est imena posjeda, kadto donekle razliito zabiljeenih, ali tako da ozbiljnijih dvojbi oko istovjetnosti ne moe biti. (To su ovi parovi: Fekechfalua-Fechkefalwa, Kwnfalua-Kwnfalwa, OdolenfaluaUdalenfalua, Zablathya-Zablathya, Nylenfalua-Mylynfalwa, ZlaukfaluaZlanchfalwa.) ak se moe razlono pretpostaviti da i ono poetno slovo N, to je u listini iz 1413/5. preostalo od nekog izgubljenog imena, odgovara imenu Nowakowch koje se 1435. navodi kao hrvatska inaica za maarsko Wyfalu. Taj jfalu/Novakovac vjerojatno je isto to i jfalu koji se 1390. spominje kao posjed biskupa Ivana Liskovakog.163 Od preostalih dvaju imena kojih nema u krnjoj listini iz 1413/5, samo se za Baskfalvu sigurno zna iz drugog ranijeg izvora. To je ve spominjana oporuka Benedikta Bainskog, koji je 1385. svojoj eni ostavio osim ostalog i selo zvano Basthfolua s tamonjim vrtom.164 Svi su se posjedi iz druge skupine, koju predvodi Szentillye, nalazili sjeverno od Bosuta. To jasno proistjee iz injenice da je sljedea, trea skupina opisana izrazom s druge strane potoka Bosuta. U toj, najmanjoj skupini navode se samo etiri posjeda (Fulovci, Damjanovci, Baanovci i Hropkovci), od kojih nijedan nije poznat ni iz kojeg drugog izvora. Ne zna im se ni za novovjekovne tragove, pa se o njihovu poloaju moe samo nagaati. Tu treba napomenuti da je Csnki oznaku ultra fluvium Bazawyze shvatio kao da se odnosi samo na Hropkovce, a ne na itavu skupinu. 165 Csnkija je u tome slijedio Pavii, koji je stoga samo Hropkovce stavio na desnu stranu Bosuta (otprilike nasuprot uu njegovog lijevog pritoka Nevkoa), a ostala tri posjeda je na temelju pogrenih kombinacija povezao s *Miljanovcima (tj. Milinfalvom iz druge skupine posjeda) i ubicirao ih izmeu Bosuta i gornjeg toka Nevkoa.166 Meu osam posjeda od kojih se sastoji etvrta skupina, samo tri su nam poznata i iz ranijih vrela. O Plfalvi, posljednjoj u ovoj skupini, ve je bilo rijei. Navodi je i krnja listina iz 1413/5, kao i dva neto ranija izvora, koji omoguuju da je se identificira s kasnijim lokalitetom Pavlovac kod Tovarnika. Petrovci su nesumnjivo istovjetni Pterfalvi koja se 1390. spominje kao posjed etvorice sinova Pavla
163

dominum Johannem episcopum in possessione sua Wyfalu vocata (Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 4: 423, br. 357).
164

et villam Basthfolua cum orto nostro ibi habito (Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 4: 311, br. 257). Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Baskovc (Baskfalva).
165

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 303, s.v. Dagyanovcz (umjesto Bagyanovcz) i s.v. Damjanovcz; 309, s.v. Fuloncz (umjesto Fulovcz); i 318, s.v. Hropko(v)cz.
166

Pavii, Vukovska upa, 112, 126-7, i zemljovid Vukovska upa.

56

Liskovakog.167 Posjed zanimljiva maarskog imena Szarkabokra (Svraji grm) navodi se jo 1336. prigodom razgranienja posjeda Keselytelke (Keelovci), koji se nalazio izmeu Berka i akovaca.168 Ve se iz takvih poloaja Plfalve (kod Tovarnika) i Szarkabokre (kod Berka) moe naslutiti da posjedi popisani u toj skupini ne tvore koherentnu prostornu cjelinu. Kasniji e izvori to i potvrditi. Posljednju, petu skupinu posjeda popisanih u krivotvorenoj darovnici Alanskih predvodi Erdszd, kojeg navodi i krnja listina iz 1413/5. Ve je reeno da se Erdszd nalazio blizu zapadnih granica Vukovske upanije (moda na mjestu dananjeg Pridvorja). Ondje je lealo i ostalih devet posjeda iz te skupine, za koje listina izriito kae da spadaju pod Erdszd. Usporeujui popis u krivotvorini iz 1435. s onim, nepotpunim, iz krnje listine iz 1413/5, moe se openito zakljuiti da je prvi detaljniji (jer npr. uz Erdszd nabraja i njegove pripadnosti), ali da je drugi ipak sadravao neto vie posjeda: u njemu se, tako, navode i Zombor i Palagr, kojih nema u kasnijem popisu. Ta je razlika razumljiva jer su u ranijoj listini popisana sva imanja Bainskih i Liskovakih (ukljuujui i ona u kojima je Ivan Alanski ve tada drao udjele), a u kasnijoj samo ona njihova imanja u kojima je Alanski imao udjele ili ih je u meuvremenu posve preuzeo. I kad je se usporeuje s ranijim nepotpuno sauvanim popisom, dakle, ini se da u krivotvorenoj darovnici imamo vjerodostojan popis imanja koja je Ivan Alanski stekao na utrb svojih roaka Bainskih i Liskovakih. Nasuprot tome, ta se darovnica ne moe sama po sebi uzeti kao dokaz tomu da ih je on zaista svojom voljom potkraj ivota poklonio Talovcima, pa ak ni tomu da su poslije njegove smrti svi ti negdanji posjedi Bainskih ili Liskovakih zajedno s ostalim posjedima Alanskih dospjeli u ruke Talovaca. Bez potvrde u drugim, autentinim izvorima, ne moemo pouzdano znati to su od svega toga Talovci zaista posjedovali. 15. Talovci kao suvlasnici Szentillyea Politiki pad velikaa Talovaca bio je brz kao i njihov uspon. Ve za vladavine kralja Vladislava I Jagelovia (1440-4), zapoela je njihova ogorena borba sa tajerskim grofovima Celjskima za prevlast u Slavoniji. Poslije Matkove smrti, rane 1445, Celjski su prigrabili ast slavonskog bana za sebe i u zimskom pohodu 1444/5. zaposjeli utvrde i poharali posjede Talovaca u Slavoniji. U tim je sukobima kod Pakraca poginuo vranski prior Ivan Talovac. 1448. je i namjesnik Ivan Hunyadi bio prisiljen sklopiti nagodbu s Celjskima, preputajui im vlast u Slavoniji, a neto kasnije iste godine poginuo je Franko Talovac u nesretnoj bitki s Turcima na Kosovu polju. Preostalome od etvorice brae, Petru ili Perku, ostao je naslov hrvatskog bana do smrti 1452/3, ali bez veeg politikog utjecaja.169 Sljedei narataj plemia Talovaca nije ni izdaleka raspolagao tolikom moi i ugledom i bio je prisiljen rasprodavati namaknute posjede ili se boriti za njih s brojnim takmacima. To se, izmeu ostalog, dogodilo i s njihovim posjedom Vukovarom, koji su Matko Talovac i njegova braa stekli putem zaloga potkraj
167

Stephanum Andream Michaelem et Nicolaum in possessione ipsorum Peterfalua appellata (Nagy et alii, Zichy-csald okmnytra, sv. 4: 423, br. 357). Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Petrovc (Pterfalva).
168

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Keselyfalva (Keselytelke) i Szarkabokra. Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 323 i 350; Pavii, Vukovska upa, 181-3.
169

Temeljit novi prikaz borbe izmeu Talovaca i Celjskih daje Plosfalvi, Cilleiek s Tallciak.

57

igmundove vladavine. Kralj Ladislav V oduzeo im je 1456. svoja prava na tom posjedu i predao ih Albertu i Sebastijanu od Hangcsa (iz Borodske upanije). 170 Ti su zapleti ponukali Talovce da svoj vukovarski posjed prodaju. Kupca su nali u Jobu Gorjanskom, sinu monog palatina Ladislava (umrlog 1459). O toj se kupoprodaji sauvao ugovor sklopljen pred peukim kaptolom 27. studenoga 1462. Poslu su osobno pribivali Nikola i Franjo, sinovi bana Franka Talovca, a oni su zajamili i pristanak svoga odsutnog brata Ladislava, svojih bratia Ivana i Stjepana, sinova Petrovih, te dvojice vjerojatno malodobnih Nikolinih sinova, Nikole i Stjepana. Izjavili su da Jobu Gorjanskom za 500 zlatnih ugarskih florena prodaju svoj posjed Vukovar sa svim njegovim sastavnicama, ukljuujui napose pristojbe od plovidbe Dunavom i Vukom, suhu maltu ili cestarinu u Vukovaru te prijelaz ili gaz preko Vuke. Ovdje nam je najzanimljivija dodatna klauzula toga ugovora u kojoj se kae da se posjed Vukovar u tome asu nalazi u tuim rukama (oito se misli na spomenute plemie od Hangcsa) pa ako kupac Job Gorjanski ne uspije stupiti u posjed onoga to je kupio, Talovci mu jame da kao naknadu moe preuzeti neke druge njihove posjede i drati ih sve dok mu ne vrate plaeni iznos od 500 zlatnika. Posrijedi je osam cjelovitih posjeda i sedam takvih u kojima su Talovci imali samo posjedovne udjele. U prvoj su skupini nabrojani Miljunfalva, Kunovci/Kunc, Liskovci, Bakovci/Baskc, Hegyfalu, Petrovci/Petrc, Bozja/Bozjs i Krakinci. U drugoj su, redom, Szentillye, Zaluja, Pobre, ankovci/Sankc, Bevinci, Getfalva i Szpfalva.171 Cijena po kojoj su Talovci prodali svoj vukovarski posjed razmjerno je niska, a to je oito u vezi s njegovim spornim vlasnikim statusom. Zahvaljujui ugledu svoga roda, kupac Job Gorjanski vjerojatno je imao bolje izglede da taj spor rijei u svoju korist nego to je to bilo mogue Talovcima. Pritom je zanimljivo da se kao protuvrijednost vukovarskom posjedu, odnosno iznosu od 500 zlatnih florena, u dodatku ugovora navodi tako velik broj drugih posjeda ili njihovih dijelova. Taj nerazmjer ne objanjava samo nesumnjiva okolnost da su svi nabrojani posjedi i posjedovni udjeli bili znatno manji od vukovarskog, nego ponajprije navedeni prihodi od razliitih pristojbi (maltarina) to ih je gospodar Vukovara mogao ubirati. Mogue je da tih 15 poimence navedenih posjeda nije tvorilo samo jednu vlastelinsku cjelinu. Meu posjedima koje su Talovci drali u cijelosti, prva etiri su poznata iz ranijih popisa kao vjerojatni dijelovi vlastelinskog sklopa oko Szentillyea. Od tih su dva zapisana u jezino uglavnom istovjetnom obliku (Nylenfalua-MylynfalwaMiliunfalwa; Lezkouch-Lyzkowcz), a dva koja su se ranije javljala u maarskoj inaici sada su dobila hrvatske dublete (Kwnfalua-Kwnfalwa-Kunocz; Baskfalwa-Baskocz). Sljedei posjed u tom nizu, Hegyfalu, poznat je iz ranije razglabane listine o omeivanju nutarskog vlastelinstva iz 1353. Ondje ga se spominje skupa sa Szentillyeom kao posjed devetorice unuka bana Martina (tj. Bainskih), a leao je bez sumnje u sjeverozapadnoj okolici Vinkovaca. I Petrovci su poznati kao posjed Liskovakih ili Bainskih, a u krivotvorenoj listini iz 1435. uvrteni su u skupinu razliitu od one koju predvodi Szentillye. U toj se skupini nalazio i posjed neobina imena Kyklynch, po svoj prilici istovjetan onome koji se u ovom popisu biljei kao Kraksyncz. Bozjau je, pak, ovo prvi poznati zapis.
170 171

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Valkvr.

in et ad alias possessiones et iura possessionaria antefatorum () videlicet Miliunfalwa Kunocz Lyzkowcz Baskocz Heghfalw Petrocz Bozyas Kraksyncz necnon portiones possessionarias in possessionibus Zenthyllye Zalwsa Pobergye Sankocz Bewyncz Gethfalwa et Zepfalwa necnon ipsarum pertinentias quaslibet omnino in dicto comitatu de Walko existentes et habitas (Hrvatski dravni arhiv, fond obitelji Drakovi: Archivum maius, f. 25, br. 8; Ma. dr. arhiv ima fotografiju, DF. 233 201).

58

Za razliku od tih posjeda, u Szentillyeu su Talovci imali samo posjedovni udio. Od ostalih est posjeda iz iste skupine, tri nisu poznata iz ranijih izvora (Pobre, ankovci i Bevinci). Preostala tri javljaju se ve u izvorima iz 14. st. Zaluja se spominju u vie dokumenata iz tog stoljea kao imanje Bainskih u susjedstvu sa Sentsalvatorskima.172 Getfalva i Szpfalva se u vie izvora javljaju skupa pa e biti da su i leale jedna do druge. Getfalva je vjerojatno istovjetna Gedefalvi koja se spominje kao pripadnost posjeda Gabo u darovnici iz 1437. kojom je kralj igmund odreene posjede Alanskih dao Talovcima.173 Na temelju popisa u kupoprodajnoj listini iz 1462, pa ni uz pomo od nje ranijih izvora, ne moe se pouzdano utvrditi prostorni raspored nabrojanih 15 posjeda. Ipak je za dobar dio njih ve sada sigurno da su leali u blioj okolici Szentillyea (Milinfalva, Liskovci, Kunovac/Kunfalva, Bakovci/Baskfalva, Hegyfalu, Zaluja). Za jo toliko njih to je mogue (Petrovci, Kyklynch/Kraksyncz, Bozja, Pobre, ankovci, Bevinci). Jedino se za Getfalvu i Szpfalvu ini da nisu pripadale tom prostornom sklopu, iako se ni one vjerojatno nisu nalazile daleko od njega. Tako se moe dosta utemeljeno pretpostaviti da tu imamo popis onih sastavnica posjedovnog sklopa oko Szentillyea (svetoilijskog vlastelinstva) koje su 1462. drali Talovci. Sam Szentillye nije Talovcima pripadao u cijelosti pa se stoga taj posjed ne pojavljuje na poetku itava popisa, nego njegova drugog dijela. Budui da su Talovci do tog posjeda doli naslijedivi izumrle Alanske, treba zakljuiti da su i Alanski svojedobno posjedovali samo dio Szentillyea. Ostatak je tog posjeda vjerojatno i dalje bio u rukama njegovih starih gospodara, Bainskih (Liskovakih), kojih ni u drugoj polovici 15. st. nije posve nestalo. Uzet u cjelini, taj ulomak kupoprodajnog ugovora o Vukovaru iz 1462. potvruje da su Talovci zaista stekli barem dio onih imanja izumrlih Alanskih koje nabraja njihova krivotvorena darovnica datirana u 1435. Iz kasnijih je dokumenata razvidno da je Job Gorjanski uspjeno preuzeo kupljeni vukovarski posjed pa zacijelo nije bilo potrebe za aktiviranjem dodatka u kupoprodajnom ugovoru. No, izgleda da za Talovce ni oko posjeda Szentillye prilike tada nisu bile puno povoljnije nego u Vukovaru. Sudei prema jednom malo mlaem izvoru, naime, i Szentillye su Talovcima ve bili gotovo preoteli moniji velikai toga doba. Taj izvor je listina palatina Mihovila Orszga od Gta iz 1464. Ona pri dnu ima veliko oteenje, nastalo bez sumnje trganjem peata, zbog ega su joj od posljednjih osam redaka ostali samo manji odsjeci.174 Od datacije se sauvao samo ulomak koji se odnosi na godinu (...ntesimo sexagesimo quarto), a iz sadraja se razabire jo i to da se radilo o poetku te godine. Sredinji dijelovi listine ipak su netaknuti. Oni opisuju ugovor koji su Pavao i Ladislav Dombovarski (de Dombo) sklopili s Ludovikom i Matejem Moroviem (de Maroth) oko est poimence navedenih posjeda pokojnog Ivana Alanskog: Alana, Selne, Gunje, Vralje, Szentillyea i Otoka, ukljuujui i katele koji se nalaze u Alanu i Vralji.175 Obje su stranke ustvrdile da im ti posjedi pripadaju na osnovi srodstva (ratione generacionis) s pokojnim Alanskim. Dvojica Morovikih su uz to izvijestili da su se oko posjeda Alana, Selne i Gunje svojedobno sporili s banom
172

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Zaluzsje, s citiranim neobjavljenim izvorima. Vidi takoer gore odjeljak 10.
173

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Gtfalva i Szpfalva. Engel misli da su obje leale u donjem lijevom Povuju, izmeu Paetina, Bradina i Lipovae. Ranija domiljanja v. u Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 311, s.v. Getfalva, 313, s.v. Gyudfalva, 353, s.v. Szpfalva; i na temelju Csnkija Pavii, Vukovska upa, 128. Drukije od Engela i Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 106-7.
174

Listina se nalazi u Maarskom dravnom arhivu, DL. 32847.

59

Petrom Talovcem, a poto je on umro i s njegovim sinovima Ivanom i Stjepanom, kao i sa sinovima bana Franka, Nikolom, Ladislavom i Franjom. U tom su sporu pred mavanskim banovima Moroviki odnijeli sudsku pobjedu te su im dotini posjedi bili vraeni, ali su im ih spomenuti mlai Talovci ponovno silom oduzeli. Nato su Moroviki spor iznijeli pred kralja koji je, poslije mnogih odgoda, o proloj osmini Bogojavljenja (tj. 13. sijenja 1464) takoer presudio u njihovu korist i naposljetku naloio bosanskom kaptolu da ih uvede u posjed. S druge strane su i dvojica Dombovarskih izjavila da oko posjeda Vralje i Otoka jo uvijek vode spor s istim sinovima Franka i Perka Talovaca. Morovii i Dombovarski su se sada sporazumjeli da e Alan, Selnu i Gunju dan poslije uvoenja Morovikih u njihov posjed podijeliti na tri jednaka dijela, i to tako da e se Alan raunati kao dva dijela, a Selna i Gunja kao jedan dio, te e prvo pripasti Moroviima, a drugo Dombovarskima. Takoer su se sporazumjeli da e i posjede Vralju, Otok i Szentillye, kada ih ponovno zadobiju, podijeliti na tri jednaka dijela, od kojih e dva dobiti Dombovarski, a jedan Morovii.176 U listini je Pavao Dombovarski opisan kao vrhovni kraljev konjunik, a Ladislav kao kraljev komornik. Ti su velikai bili braa, budui obojica sinovi Franka Dombovarskog. Njihov je rod bio jedna od brojnih grana starog roda Csk. Pridjevak de Dombo ili Dombay nosili su prema posjedu Domb s utvrdom Dombovr u upaniji Tolna.177 Budui da su, pak, Morovii potjecali od praroda Gt-Keled, nije jasno na kakvo su se tono srodstvo s Ivanom Alanskim jedni i drugi pozivali. Dvojica Morovikih, Ludovik i Matej, bili su takoer braa, naime sinovi Ladislava Morovia (mavanskog bana 1441-3). Ludovik je vjerojatno umro ve 1466. ili ubrzo potom, a Matej se pod kraljem Matijom Korvinom uspeo poput svoga oca do slube mavanskog bana, koju je obnaao 1469-76. Njegovom smru 1476. ugasio se u mukoj lozi i sam rod Morovia.178 Barem jedna potvrda svjedoi da su Morovii doista drali posjed Alan poslije presude i ugovora iz 1464. Nasuprot tome, izgleda da Dombovarski nisu uspjeli stvarno preuzeti Selnu i Gunju (poznato je da su Talovci 1476. prodali Selnu Motiinskima). Isto vrijedi i za tri posjeda o ijoj se diobi u ovom ugovoru govori u kondicionalu. Vralja je sve do 16. st. bila glavni posjed Talovaca, a Otok su oni 1476. prodali kalokom nadbiskupu Gabrijelu Motiinskom zajedno s nekim drugim posjedima.179 Ni u Szentillyeu nema nikakvih naznaka o vlasnikim pravima Morovia ili Dombovarskih. Oito je da oni nikada nisu uspjeli povratiti te posjede kao to su najavili u svome ugovoru. Za Szentillye je stoga ta listina samo nova potvrda da su ga posjedovali Talovci, i to bez sumnje ne u cjelini, nego, kao to izriito stoji u listini iz 1462, samo djelomice.

175

in facto possessionum infrascriptarum quondam magnifici Johannis filii Gregorii de Alsan, Alsan, Zelna et Gunya appellatarum nocnon Varalya, Zenthillye et Athak vocatarum castellorumque in eisdem Alsan et Varalya habitorum ac aliarum universarum villarum et prediorum ad easdem pertinentium omnino in comitatu de Valko existentium (Ma. dr. arhiv, DL. 32847).
176

Tandemque consimiliter prescripte possessiones Varalya, Athak et Zenthillye cum earum pertinentiis post reoptentionem et rectificationem earundem in tres partes equales dividi deberent, quarum due partes ipsis Paulo et Ladislao et tertia pars iam fatis Lodouico et Mathyus eorumque heredibus et universis posteritatibus perpetuo iure relinquerentur et cedere debent tenende possidende pariter et habende (Ma. dr. arhiv, DL. 32847).
177 178 179

Engel, Magyarorszg, sv. 1: 304, s.v. Domb; sv. 2: 63, s.v. Dombai. Engel, Magyarorszg, sv. 2: 155-6; Kubinyi, Brk, 205. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Alsn, Atak, Gunya, Szelna, Vralja.

60

16. Pobunjenici Lovro Bnffy i Ivan Kishorvt Nekoliko dokumenata nastalih oko prijeloma 15. i 16. st. osvjetljava toan posjedovni status Szentillyea u to vrijeme. Iz njih je jasno da je udio koji su u Szentillyeu oko sredine 15. st. drali Talovci sada pripadao banskoj grani roda Gorjanskih. Ta je grana nadivjela ugledniju palatinsku granu znamenitog roda, izumrlu 1481. Banska je grana potjecala od mavanskog bana Pavla Gorjanskog koji je ivio u prvoj polovici 14. st. I njegov praunuk Deziderije bio je mavanski ban u dva navrata izmeu 1419. i 1437. Deziderije je imao manje istaknuta sina Ivana, a ovaj opet sina Lovru i etiri keri, Anu, Doroteju, Jeronimu i Klaru. U to je vrijeme za taj rod ve bio ustaljen nadimak Bnffy (odgovarao bi mu hrvatski *Bani ili *Banovi). Kako bi lake drao na okupu goleme posjede svoga bogatog roda, Lovro Bnffy Gorjanski tijesno se povezao s muem svoje sestre Klare, Ivanom zvanim Kishorvt s pridjevkom od Hlapia ili od Hlapia. Taj je Ivan Kishorvt vjerojatno potjecao iz Bosne te je zahvaljujui kralju Matiji Korvinu postao posjednik u Vukovskoj upaniji. Srodivi se s Gorjanskima, postao je i suvlasnik njihovih imanja. Bio je po svoj prilici dosta stariji od svoga urjaka Lovre pa ga zato listine redovito navode ispred njega.180 Poslije smrti Matije Korvina 6. travnja 1490, veina ugarskog plemstva podrala je novoizabranog kralja Vladislava II Jagelovia. Istodobno je prilian broj poglavito slavonskih i junougarskih plemia pristao uz Maksimilijana Habsburgovca, koji je do ljeta 1491. pokuavao vojnim sredstvima realizirati svoje pravo na ugarsko prijestolje. Meu Maksimilijanovim pristaama istaknutu su ulogu igrali i Ivan Kishorvt od Hlapia i Lovro Bnffy Gorjanski. Prema jednoj kasnijoj presudi, oni su tijekom ljeta 1490. zajedno s Berislaviima Grabarskim opustoili imanja Vladislavovih pristaa od roda Gerb Osijek, arengrad, Ivankovo i Szombathely kod Koke. Prijestolne su borbe potrajale do ljeta 1491, kada su dvojica vladarskih suparnika otpoeli pregovore, okonane Pounskim sporazumom od 7. studenoga 1491. U poetku pregovora to su vodili tome sporazumu javlja se kao lan Maksimilijanovog izaslanstva i Ivan Kishorvt. Glavni je sadraj sporazuma bio da Vladislav Jagelovi ostaje ugarsko-hrvatski kralj, ali uz obnovu nasljednog ugovora s Habsburgovcima. U sporazumu se Vladislav obvezao i na to da e dotadanje Maksimilijanove pristae pomilovati i vratiti im ranije oduzeta imanja.181 Tome povijesnom okruju pripada listina bosanskog kaptola od 11. listopada 1491, neobino zanimljiva za povijest Vinkovaca.182 U njoj je donesen cjelovit transumpt naloga koji je kralj Vladislav II uputio kaptolu jo 8. svibnja 1491. Bilo je
180

Csnki, Magyarorszg, 2: 371-2; Wertner, A Garaiak, 904-912, 938; Engel, Magyarorszg, sv. 2: 80-81. Osim nadimka ili prezimena Kishorvt, Ivan je uz ime redovito isticao i pridjevak od Hlapia (de Hlapchych i sl.). Ve je Csnki upozorio da se zapravo ne radi o nekom Ivanovu zemljoposjedu, nego o prezimenu junoslavenskog tipa. Dokaz tome je listina iz 1474. kojom je kralj Matija Korvin utvrdu i vlastelinstvo Nevnu (Levanjska Varo) darovao Ivanu Horvatu, sinu Ivana zvanog Hlapi (!) od Mohlia, njegovom bratu Matiji i roacima Ivanu Kisu od Botina i Pavlu Jurjevom od Mohlia (Maarski dravni arhiv, DL. 74516; usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 286, 372). Iako ta darovnica nije imala uinka, vana je kao prvi spomen Ivana Kishorvta i dokument o poetku ukljuivanja dotad nepoznate osobe meu posjednike u Vukovskoj upaniji. Moe se, nadalje, pretpostaviti da je Ivanov otac nosio prezime Hlapi prema svojem ocu koji se zvao Hlapac i da je taj istovjetan Hlapcu od Krkovca (Hlapacz de Kreskowcz) koji se 1428. spominje kao jedan od katelana u utvrdi Barkaszd (ue Brke, danas Brko). Usp. Pl Engel, Magyarorszg, sv. 1: 273, s. v. Barkaszd.
181

Mesi, Pleme Berislavia, 17-20; Klai, Povijest Hrvata, sv. 4: 210-219; Andri, Srednjovjekovni arengrad, 51-52. Novi podroban prikaz te dinastike krize v. u Kubinyi, Kt sorsdnt esztend.
182

Hrvatski dravni arhiv, fond obitelji Drakovi: Archivum maius, f. 66, br. 13.

61

to u jeku borbi s Maksimilijanom, koji je tada u rukama drao i ugarski kraljevski grad Stolni Biograd (Szkesfehrvr). U nalogu Vladislav izrie da su, zbog pristajanja uz Maksimilijana, Ivan Kishorvt od Hlapia, Lovro Bnffy te trojica Berislavia (Ivan i njegov sin Franjo te Ivan Martinov) prema drevnom obiaju kraljevine izgubili sva svoja imanja. Kralj ih stoga dodjeljuje svojim vjernim podanicima, erdeljskom biskupu Ladislavu i njegovoj brai Petru i Matiji Gerbu od Vingrta te uz njih i tamikom upanu Pavlu Kinizsiju. Kao posjedi nevjernih Ivana Kishorvta i Lovre Bnffyja navode se sumarno kateli Slavkovac (Slakovci), Gora (Gorjani) i Cerna u Vukovskoj upaniji, zatim utvrda Drenovac (Slatinski) i katel Szentmikls (Mikleu) u Krievakoj upaniji te dva posjeda u Bakoj upaniji, sve to zajedno s trgovitima pod navedenim katelima i sa sveukupnim njihovim pripadnostima. Slino se kao posjedi Berislavia navode utvrda Brod u Poekoj upaniji, kateli Herman i Szentlszl (Laslovo) u Vukovskoj te kateli Koba, Duboac, Dobor i Doboj (u Bosni). Bosanski kaptol se zaduuje da na uobiajen nain uvede nove vlasnike u posjed onih dobara to se nalaze u Vukovskoj upaniji (dakle u katele Slakovce, Goru, Cernu, Herman i Laslovo, s njihovim pripadnostima). Nakon prijepisa kraljevog naloga kaptol odgovara da je zadatku pristupio 11. kolovoza 1491. i da ga je tijekom sljedeih dana uspjeno priveo kraju. To e rei da je kaptol pristupio tom poslu puna tri mjeseca poslije kraljevog naloga. To bi moglo znaiti da je nalog (izdan u Budimu) neobino dugo putovao do akova, ili moda prije to da je kaptol oklijevao izvriti ga sve dok se politike prilike u kraljevstvu nisu poele raiavati u Vladislavovu korist (Maksimilijanove njemake ete povukle su se iz Stolnog Biograda 29. srpnja). O atmosferi poraza Maksimilijanove stranke u Ugarskoj i Slavoniji svjedoi na svoj nain i kaptolsko izvjee da je uvoenje brae Gerba i Pavla Kinizsija u znatne posjede u Vukovskoj upaniji obavljeno posve neometano, bez protivljenja starih vlasnika. U izvjeu se poimence navode sva trgovita i sela to spadaju na spomenute katele. Tako se uz katel Slakovce nabraja ak 58 mjesta koja spadaju na nj.183 Prvi je u tom dugom nizu Szentillye, a posljednji Jenke (dananji Stari Jankovci). Zanimljivo je uoiti da se meu pripadnostima katela Hermana ili Hermanvre navodi i posjed Baino (Bathya), a meu onima katela Szentlszl posjed Liskovo (Lyzko). U popisu susjed koji su bili prisutni kod uvoenja u posjed, pak, navodi se i neki predstavnik plemia Emerika Liskovakog koji stanuje u Szentillyeu. Ime mu je neitljivo (moda Bertok).184 Isti se Emerik Liskovaki spominje kao susjedni posjednik i neto nie, u Tamsfalvi (juno od Gaboa), gdje ga zastupa Stjepan Bainski. Iz podataka sadranih u toj listini moe se izvesti nekoliko vanih zakljuaka za povijest srednjovjekovnih Vinkovaca. Posjed Szentillye bio je oito i tada podijeljen izmeu dva vlasnika. Jedan dio jo su uvijek drali potomci starih vlasnika, Liskovakih. Plemi Emerik Liskovaki, kojeg kao posjednika u Szentillyeu zastupa
183

ut puta Zenthilye Lyzkocz Zalwsya Pethrocz Baskocz Zablathya Kwn[ow]cz Sankocz Kysfalwd Mylowacz Bozyas Iwanowcz Kyrsyncz Mathkowcz Wynkocz Fethechkowcz Draganowcz Mylenocz Merzasewcz Gath Dworisthye Blasewcz Wythezowcz Jankowcz Gwrasewcz Koachewcz Dyos cum tributo Sebrethowcz Kysfalwd Werbchan Merdesyncz Obranowcz Cherowycz Therbusancz Rogosan Golyncz Kormisewcz Tremchyn Wysenocz Solwarth Boxincz Bonchafalwa Janosfalwa Vythezfalwa Mylasfalwa Czeryancz Popowcz Sebrythfalwa Goryncz Corquancz Popowchy Okolysthye Wokoyechy Antholowcz Simonocz Markowcz Chernacz Jenke ad antefatum castellum Zlawkowcz pertinentes (HDA, fond Drakovi, 66-13).
184

item Bertba (?) in Zenthylye commorante in persona nobilis Emerici de Lizka (HDA, fond Drakovi, 66-13).

62

neki njegov slubenik ili roak, poznat nam je i iz drugih onodobnih vrela. Otud je jasno da su Liskovaki bili suvlasnici Szentillyea i 1462, kada se Talovci izriito spominju kao vlasnici dijela tog posjeda. Jasno je, nadalje, da je dio koji su ranije drali Talovci u meuvremenu pripao banskoj lozi Gorjanskih. Poblie okolnosti te promjene nisu poznate. Sigurno je samo da Talovci ni na izmaku 15. st. nisu bili izumrli; njihovi potomci jo i u ranom 16. st. ive u svome katelu Vralji, koji su im 1464. Dombovarski i Morovii pokuavali preoteti. Stoga e najprije biti da su Talovci (neke tonije nepoznate godine izmeu 1464. i 1491) svoj udjel u Szentillyeu prodali Gorjanskima. Gorjanski su tu steevinu pridruili svome vlastelinstvu sa sreditem u Slakovcima, gdje su po svoj prilici upravo lanovi njihove banske loze tijekom druge polovice 15. st. sagradili katel.185 Ali posjedi oko Szentillyea ipak nisu tvorili prostornu cjelinu s onima oko slakovakog katela. U tom je pogledu popis 58 pripadnosti toga katela koji donosi listina iz 1491. nedovoljno jasan. Ipak se i iz cjelovitog sadraja te listine dade razabrati da posjedi oko Szentillyea nisu mogli biti prostorno povezani s onima oko Slakovaca. U njoj se, naime, meu pripadnostima katela Laslovo, to e rei u vlasnitvu Berislavia, navode i Szentszalvtor, Ceri i Trbuanci. To su, pak, stare sastavnice sentsalvatorskog vlastelinstva koje tvore istono susjedstvo Szentillyea. One su, prema tome, morale odvajati Szentillye i posjede oko njega od ostatka slakovakog vlastelinstva, unato tome to ih listina iz 1491. popisuje u neprekinutom nizu. Uz pomo drugih slinih popisa, ranijih i kasnijih, mogu se unutar tog niza razluiti dvije cjeline. S jedne strane su to Szentillye i 17 posjeda koji slijede za njim. Meu njima se osam posjeda spominje pod istim imenom i u ranijim popisima zajedno sa Szentillyeom (Liskovci, Zaluja, Petrovci, Bakovci, Zablaa, Kunovci, ankovci, Bozja). Nema, uz to, sumnje da je i Kyrsyncz istovjetan posjedu koji je 1462. zapisan kao Kraksyncz; u oba se sluaja radi o pokuaju zapisa imena koje je vjerojatno glasilo Krinci. Takoer, Fetekovci (Fethechkowcz) svakako odgovaraju ranijim zapisima maarske inaice tog imena (Fekechfalua, Fechkefalua), kao i Draganovci onome Draganfalva, a Milenovci razliitim zapisima imena Milenfalva. Napokon, i Ivanovci i Matkovci nalaze se u patvorenoj darovnici iz 1435, dodue ne ba u skupini koju predvodi Szentillye. Preostaju tako jo tri posjeda navedena u istom nizu kojima je to prvi sauvani zapis: Kisfalud (hrv. malo selo), Milovac i Vinkovci. Ve i njihovo mjesto u sklopu tog popisa upuuje na zakljuak da su i oni tvorili vlastelinsku cjelinu oko Szentillyea. Kisfalud i Milovac ne nalazimo vie ni u kasnijim vrelima pa o njima ne moemo rei nita poblie. Vinkovce (Wynkocz), pak, kao to emo vidjeti, spominje barem jo jedan predturski izvor. Nema stoga nikakve sumnje da u tome popisu iz 1491. imamo najstariji sauvani zapis o naselju zvanom Vinkovci koje je kasnije, stjecajem razliitih okolnosti, postalo naseobena jezgra itavoga starog svetoilijskog podruja te se razvilo u znaajan grad. injenica da raniji popisi posjeda oko Szentillyea ne spominju nikakve Vinkovce vjerojatno znai da je to bio razmjerno nov zaselak to se tijekom druge polovice 15. st. oblikovao u neposrednom (istonom?) susjedstvu Szentillyea. Ostatak dugog popisa pripadnosti slakovakog katela, tj. 40 posjeda u nizu od Mrzaevaca (drugdje Mrzakovci) do Jenkea (Stari Jankovci), moe se uglavnom smatrati slakovakim vlastelinstvom u uem smislu. To potvruju popisi toga

185

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 276; Pavii, Vukovska upa, 189-195; Koppny, A kzpkori Magyarorszg, 226; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szlakovc.

63

vlastelinstva iz 1506. i 1508, u kojima se uz katel Slakovce nabrajaju 32, odnosno 33 pripadnosti.186 17. Oruana akcija brae Gerb Ve je spomenuto da su darovnica Vladislava II i kaptolsko izvjee o njezinoj provedbi prethodili Pounskom miru izmeu Vladislava i Maksimilijana Habsburgovca, sklopljenom 7. studenoga 1491. U skladu s odredbama tog mira, pak, morala je darovnica u korist Vladislavovih pristaa biti opozvana u roku od etiri mjeseca. Iz kasnijih se vijesti razabire da je doista tako i bilo, ali primatelji darovnice zacijelo se nisu lako pomirili s takvim raspletom. To se poglavito odnosi na trojicu brae Gerba, koji spadaju meu najuglednije velikae u Ugarskoj tog doba. (Pavao Kinizsi, tamiki upan i vrhovni kapetan Donje Ugarske 1479-94, a posljednje dvije godine i vrhovni sudac, nije se znaajnije upletao u te sukobe.) Petar Gerb je do 1494. vrio slubu glavnog kraljevskog dvernika, a potom je bio vrhovni sudac i napokon, 1500-3, palatin kraljevstva. Petrov brat Ladislav bio je erdeljski biskup 1476-1501. te potkraj ivota kratko vrijeme kaloki nadbiskup (1501-2). Trei brat, Matija, hrvatski i slavonski ban 1483-9, umro je na poetku 1493.187 U drugoj polovici iste 1493. vodili su Petar i Ladislav parnicu pred kraljem protiv svojih protivnika u Vukovskoj upaniji zbog nasilja poinjenih 1490, traei odtetu od deset tisua zlatnih florena. Jo za trajanja te parnice, u listopadu 1493, Ivan Kishorvt i Lovro Bnffy Gorjanski preoteli su tadanjem kalokom nadbiskupu Petru Vradyju utvrdu Sotin, nekadanji posjed banskih Gorjanskih. (Petar Vrady ili Vrday, kaloki nadbiskup 1480-1501, poznat je kao jedan od najvanijih i najdarovitijih pisaca ugarskog humanizma.) To je, ini se, bio povod velikakoj brai Gerb da skupa s nadbiskupom Vradyjem poduzmu opseniju oruanu akciju protiv Ivana i Lovre. U toj su akciji potonji ostali ne samo bez Sotina, nego i bez svih ostalih svojih vanijih posjeda. U vezi sa Sotinom prava kalokog nadbiskupa podupro je kralj Vladislav, proglasivi jo jednom Ivana Kishorvta i Lovru Bnffyja nevjernim podanicima i konfiscirajui im sva imanja. Uz to je nadbiskupu dopustio da zadri i Slakovce kao naknadu za tete poinjene u Sotinu.188 Moda najvaniji dokument koji govori o tim zbivanjima naalost je, jo jednom, znatno oteen. S desne strane nedostaje mu komad s otprilike treinom cjelovitog teksta.189 Zahvaljujui viekratnim ponavljanjima istih dijelova teksta, moe se ipak uspostaviti njegov suvisao i dosta cjelovit sadraj. Rije je o povelji kralja Vladislava II od 28. kolovoza 1498. To je diplomatiki slojevit dokument. Sadri transumpt neto ranije listine banotorskog srijemskog kaptola, u kojoj je opet prepisan raniji nalog istoga kralja. U tom ranijem nalogu, upuenom kaptolu oko Tijelova (14. lipnja) 1498, sadrana je tuba koju su pred kralja iznijeli Ivan Kishorvt od Hlapia, Lovro Bnffy Gorjanski, Ivanova braa Stjepan i Juraj i brati (diobni brat) Ivan te tri Lovrine sestre, Klara, ena Ivana Kishorvta, Jeronima,
186 187

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 276; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szlakovc.

Usp. Kubinyi, Brk, 204-5; Hrvatski biografski leksikon, sv. 4: 455-6; Andri, Potonuli svijet, 225-242; Andri, Srednjovjekovni arengrad, 50-51.
188

Koppny, A kzpkori Magyarorszg, 212-3, 226; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szata, Szlakovc.
189

Hrvatski dravni arhiv, fond obitelji Drakovi: Gradivo drugih obitelji, f. 56, br. 112 (Ma. dr. arhiv ima fotografiju, DF. 279 394).

64

ena Ivana od Pszta, i Doroteja, udovica Jurja od Berkasova. Oni su ispripovijedali kako su prije etiri godine ili neto manje (dakle u drugoj polovici 1494) nasilnim putem izgubili svoja mnogobrojna imanja. Tada su ih ljudi kaloko-bakog nadbiskupa Petra, naoruani topovima, pukama i drugim bojnim spravama, istjerali iz njihovih katela Sotina i Slakovaca te s posjeda Szentszalvtora. Na isti su im nain ljudi Petra Gerba i njegovog brata biskupa Ladislava oteli katele Goru (Gorjane), Cernu i jvr (popis u sauvanom dijelu listine vjerojatno nije potpun), zatim trgovita Szentillye, Erdszd i Uskatelke (potonje vjerojatno odgovara Vikovcima kod akova) u Vukovskoj upaniji, kao i trgovite Szentmikls (Mikleu) i utvrdu Drenovac u Krievakoj upaniji.190 Veinu su tih imanja nadbiskup Petar i braa Gerbi zaposjeli pozivajui se na neku raniju kraljevu statucijsku listinu (moda onu iz 1491) i ogluujui se na prosvjede oteenih Kishorvta i Bnffyja Gorjanskih, koji su tvrdili da im je nanesena teta od sedamdeset tisua florena. Poto je iznio sadraj tube, kralj nalae banotorskom kaptolu da na uobiajen nain ispita njezinu istinitost i da obavijesti optuene velikae o odluci koja je s tim u vezi donesena na posljednjem saboru kraljevstva, odranom u Peti 23. travnja 1498. Prema toj odluci, nadbiskup Petar i braa Gerbi duni su oteta imanja vratiti oteenima. Ako se tome usprotive, onda moraju doi pred kralja 13. kolovoza (dvadesetog dana od blagdana sv. Jakova Apostola) i izloiti svoje razloge. Kaptol u odgovoru, pisanom zacijelo u srpnju 1498, javlja da su tube istinite, ali da optueni velikai odbijaju vratiti zaposjednuta imanja, pa ih je stoga pozvao neka se na zakazanom roitu pred kraljem suele s tuiteljima. Naposljetku, iz kraljeve listine od 28. kolovoza doznaje se da se na roitu dvije stranke nisu suelile osobno, nego samo preko svojih zastupnika. Kada je zastupnik tuitelja predoio listinu banotorskog kaptola, zastupnik tuenih je zatraio od kralja da mu izda njezin prijepis, to je kralj i uinio na esnaesti dan utvrenog roita. Izravnih dokumenata o daljnjem odvijanju te parnice nema, ali se ini da se ona razlomila na odvojene sluajeve oko pojedinih spornih katela i posjeda. Sotin je, tako, ostao u rukama kalokog nadbiskupa sve do turskog osvajanja 1526. U Slakovcima je jo 1501. katelane postavljao tadanji kaloki nadbiskup Ladislav Gerb. I Cerna je po svoj prilici ostala u rukama roda Gerb sve do njegovog ugasnua Petrovom smru na poetku 1503. U katelu Gori (Gorjanima) i na velikom pripadajuem vlastelinstvu posjednike prilike bile su u to vrijeme vrlo zamrene (glavna prava potkraj 15. st. tu je drao herceg Ivani Korvin) pa nije posve jasno jesu li se Gerbi i tu odrali poslije parnice pred kraljem 1498.191 Zanimljivo je da u svojoj tubi protiv postupaka nadbiskupa Petra Vradyja Kishorvti i Bnffy Gorjanski navode i Szentszalvtor kao svoj posjed. On je jo 1491. bio naveden kao posjed Berislavia Grabarskih, koji su ga raunali kao pripadnost svoga katela Laslovo. Nije poznato kada su i kako Berislavii prepustili
190

magnificus comes Petrus Gereb de Wyngarth assumptis secum suis et reverendi in Christo patris domini (...) carnalis universis familiaribus et exercitibus manibus armatis et potenciariis ac bombardis pixidibusque et aliis ingeniis bellicis similiter (...) Gara ac oppida Zenthille Erdezaad Wskathelke in dicto Walko necnon Zenthmyklos vocata et castrum similiter ipsorum exponentium Darnocz (...) ibique ipsa castella et castrum dictorum exponentium expugnasset eosdemque exponentes de eisdem deiciendo ac prefata castella Czerna Wywar (...) distrahi per hocque eadem castella ac castrum et oppidum (!) prefatorum exponentium et pertinentias eorundem iidem comes Petrus Gereb ac dominus Lad[islaus] (...) indebite ac vi et potencialiter usurpassent et occupassent (HDA, fond Drakovi, 56112).
191

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Cerna, Gara, Szata i Szlakovc; za Slakovce usp. Andri, Potonuli svijet, 233.

65

sentsalvatorski posjed svojim saveznicima u otporu kralju Vladislavu II. Njegovim stjecanjem Kishorvti i Bnffy Gorjanski su povezali svoje posjede oko Slakovaca s onima oko Szentillyea u jednu cjelinu. Unato tome, 1498. su ih naveli odvojeno. tovie, za razliku od Slakovaca i Szentszalvtora, posjed Szentillye im je otelo oruano ljudstvo brae Gerb, a ne ono nadbiskupa Petra. To potvruje da veliki popis pripadnosti slakovakog katela iz 1491. nije odgovarao trajnijoj zemljoposjednoj cjelini, kao to se ini kad ga se uzme samog za sebe. U svim preostalim doturskim izvorima Szentillye je neovisan o tom sklopu. Treba jo uoiti da se u listini iz 1498. Szentillye prvi puta izriito svrstava u kategoriju oppida, tj. trgovita ili malih gradova. Taj navod tako i formalno potvruje znaenje lokalnog sredita koje je Szentillye oito posjedovao.192 Iako se Szentillye nigdje izriito ne navodi kao sredite zasebnoga vlastelinstva (ponajprije zato to u njemu nije bilo plemike utvrde), nema dvojbe da su mu u privrednom i crkvenom pogledu gravitirala okolna manja naselja. Na temelju listine iz 1498. mora se zakljuiti da je trgovite Szentillye s pripadnim posjedima u razdoblju 1494-8. faktiki bilo u rukama velikaa Gerba. tovie, Kishorvti i Bnffy Gorjanski nisu ga uspjeli povratiti kroz parnicu voenu 1498, nego tek poslije smrti zadnjeg Gerba 1503. O nainu kako se to dogodilo govore dva izvora koji su promaknuli panji dosadanjih istraivaa vinkovakog Szentillyea, pa i Engelu. Te emo izvore razmotriti u sljedeem odjeljku. Svretku 15. stoljea pripada, osim upravo razmotrenih pisanih vrela, takoer i barem jedan arheoloki nalaz. Radi se o jednome od grobova oko crkve sv. Ilije na Meraji o kojima je izvijestio Stojan Dimitrijevi. Grob se nalazio sjeverno od gotike crkve i ispred zapadnog proelja romanike crkvice, u to vrijeme ve odavna sruene i uklonjene. Uz pokojnika su pronaeni ostaci konate vreice s 50 komada kovanog novca kraljeva Matije Korvina i Vladislava II Jagelovia.193 Nalaz se teko moe tumaiti kao pohrana novca s namjerom kasnijeg ponovnog preuzimanja, kakvu bi se moglo povezati s opasnou od turskih napada ili pak s oruanim zaposjedanjem Szentillyea koje su 1494. izveli braa Gerbi. Najprije e biti posrijedi grobni prilog iz kategorije pokojnikovog osobnog vlasnitva. Ali zato je tono uz tog pokojnika bio poloen i njegov novac, o tome moemo jedino nagaati, a pisanih izvora koji bi u tome mogli pomoi nema. 18. Suvlasnici Szentillyea na poetku 16. stoljea Palatin Petar Gerb umro je 22. veljae 1503, a veinu njegovih posjeda uspio je tijekom sljedeih mjeseci prisvojiti hrvatsko-slavonski ban i liptovski herceg Ivani Korvin, sin kralja Matije Korvina i svojedobni pretendent na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Goru (Gorjane), Cernu i jo neke posjede u Vukovskoj upaniji drala su u prvi mah velikaka braa Ernuszt, peuki biskup igmund i kraljev glavni konjunik Ivan, ali su ih oni 16. svibnja 1503. sporazumno prepustili Korvinu, to je kasnije potvrdio i kralj Vladislav II.194 Na poblie nepoznat nain zaposjeo je ban i herceg Ivani i vinkovaki Szentillye, kao i jo neke posjede to su ih braa Gerbi ranije bila
192

Stoga otpada Paviieva primjedba zasnovana na pretpostavci da nikoji izvor ne navodi Szentillye kao oppidum: Uza sve to Sveti Ilija kroz cijelo dotursko doba nije postigao znaaj trgovakoobrtnikoga mjesta, to su uspjela stei mnoga druga i manja naselja na blinjem zemljitu (Vukovska upa, 116).
193

Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 51 i Tabla 23, br. 1-5.

66

oduzela Lovri Bnffyju i Ivanu Kishorvtu. No, ban ih nije kanio zadrati za sebe, utoliko prije to su saborska i kraljeva odluka iz 1498. nalagale da se oduzeti posjedi vrate Bnffyju i Kishorvtu. Ipak, ban ih nije htio vratiti ni ba sasvim bezuvjetno, ne iskoristivi prigodu da taj svoj in prikae kao veliku plemenitost kojom e spomenutu dvojicu obvezati na trajnu zahvalnost. Tako su u jesen 1503. Lovro i Ivan morali otputovati k banu u Varadin te je ondje 3. listopada dolo do pismenog sklapanja svojevrsnog vazalskog ugovora izmeu njih i Ivania Korvina. U toj listini Kishorvt i Bnffy izjavljuju da su se njihova utvrda Drenovac i trgovite Szentmikls (Mikleu) u Krievakoj upaniji te distrikti Cerna i Szentillye u Vukovskoj upaniji nalazili due vrijeme u tuim rukama, a da ih je potom slavni gospodin Ivani Korvin s mnogo muke i troka nanovo stekao te ih je neko vrijeme sam posjedovao; naposljetku je ipak, potaknut estitou i zbog svojeg milosra i dobrohotnosti, vratio njima te posjede sa svim njihovim pripadnostima. Ne elei biti nezahvalni za toliko dobroinstvo, Lovro i Ivan se u listini zaklinju svojom kranskom vjerom, au i ljudskou da e ubudue, dokle god ive, svim silama i sredstvima vjerno sluiti banu i hercegu Ivaniu, stojei mu uz bok nasuprot svim njegovim protivnicima i takmacima, bez obzira tko ovi bili i kojem staleu pripadali. Od toga potonjeg dijela obeanja izuzet je jedino sam kralj i nitko osim njega. Tako sroenu sveanu izjavu ovjerili su Ivan Kishorvt i Lovro Bnffy svojim viseim peatima.195 Ta je povelja zanimljivo svjedoanstvo o tadanjim politikim pa i dinastikim ambicijama Ivania Korvina, koji je na takav nain oko sebe okupljao saveznike i pouzdanike.196 Ivan Kishorvt i Lovro Bnffy su, meutim, smatrali da banu Ivaniu duguju jo i vie. Ve 6. listopada 1503. oni se nalaze pred poekim kaptolom, u dananjem Kaptolu, gdje se sveano obvezuju da e, ako oni umru bez batinika, njihovi posjedi pripasti Ivaniu Korvinu i njegovom rodu. To se u prvom redu odnosi na katel Drenovac i trgovite Mikleu, na posjedovne udjele u trgovitu Gori te na distrikte Cernu i Szentillye, koje im je herceg Ivani velikoduno vratio, ali isto tako i na katel Slakovce u Vukovskoj upaniji i na posjede Vaskapu i Gerece u Bakoj upaniji.197 Obeanje koje su Ivan i Lovro tako dali nije se realiziralo jer je ban Ivani umro ve 12. listopada 1504, a nekoliko mjeseci kasnije i njegov malodobni sin Krsto. injenica da se u izvorima iz 1503. govori o distriktu Szentillye s njegovim pripadnostima (districtus Zenth Ilye cum pertinentiis) potvruje da je to naselje doista bilo sredite vlastelinskog sklopa to se sastojao od vie sela. Izvori iz 1491, 1498. i
194

Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 21173. Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Cerna i Gara. Za datum smrti Petra Gerba v. Kubinyi, Mtys kirly, 165.
195

Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 37754. Posjede o kojima je rije opisuju Ivan Kishorvt i Lovro Bnffy u izvorniku ovako: castrum nostrum Darnocz cum suis pertinentiis ac oppidum Zenthmiklos in Crisiensi ac districtum Czerna et Zenth Ilye similiter cum eorum pertinentiis in de Walko comitatibus existentibus habita.
196

Neto o zavrnom razdoblju biografije Ivania Korvina v. u Klai, Povijest Hrvata, sv. 4: 260-6; Hrvatski biografski leksikon, sv. 6: 135-7.
197

Ma. dr. arhiv u Budimpeti, DL. 37755. Posjedi koje Kishorvt i Bnffy obeavaju Ivaniu Korvinu opisani su u listini ovako: castrum Darnocz ac oppidum Zenthmyklos in dicto Crisiensi, [necnon] portio ipsorum possessionaria in dicto oppido Gara ac extra oppidum, necnon districtus Czerna et Zenthyllye ac castellum Zlawkocz in de Walko, necnon possessiones Waskapw et Gerecze in Bachiensi comitatibus existentes simulcum predictis eorum universis pertinentiis. Sadraj obiju listina iz 1503. u glavnim je crtama prenio Wertner, A Garaiak, 910.

67

1503. ne otkrivaju nam izriito injenicu da su Kishorvti i Bnffy Gorjanski bili samo djelomini vlasnici Szentillyea i posjeda oko njega. Ipak se iz listine iz 1491. moglo razabrati da je u Szentillyeu, osim njih, posjednikom bio i Emerik Liskovaki. Daljnji sauvani izvori iz 16. st. potvruju posve jasno da su u Szentillyeu i tada, kao i ranije, postojale barem dvije odijeljene suvlasnike cjeline. Doista, s druge strane imamo potvrdu da je jo i na poetku 16. stoljea dio Szentillyea pripadao Bainskima, jamano potomcima prvotnih gospodara tog posjeda. Glavni je lan tog roda u to doba bio neki Nikola. Kad je on umro ne ostavivi nasljednika, kralj Vladislav II je smatrao da moe po volji raspolagati njegovim imanjima. Nali su se ipak neki Nikolini roaci koji su se tome usprotivili. O tome doznajemo iz kraljeve listine izdane u Budimu 31. listopada 1506. i sauvane u dosta nemarnu prijepisu ili konceptu.198 Iza pokojnog Nikole Bainskog ostali su posjedovni udjeli na dvanaest posjeda. Na prvom mjestu je navedena sama Btya (Baino), a odmah zatim Szentillye. Slijede tri posjeda koji spadaju u junu okolicu Gaboa: Tamsfalva, Zywnarocz i Lat. Prvi od njih odgovara zemljitu zvanom Tomaevci jugozapadno od Gaboa. Drugo je iskvareni zapis imena Svinjarovci, a tree odgovara pustoselini Latovo iz turskih popisa. Sljedea tri posjeda, Babota, Keld i Ttterpenye, nalazila su se sjeverno od donje Vuke, na podruju dananje Bobote i Trpinje. Lokaliteti Hssd (Hssgy) i Papfalva su zagonetni: to je jedini put da su zapisani kao posjedi Bainskih pa nije jasno jesu li istovjetni kojem od istoimenih lokaliteta iz drugih izvora. Od preostalih dvaju posjeda, Kahanocz (Knoc) vjerojatno odgovara zemljitu Kanovcima, smjetenom u okuci Bosuta na junom rubu dananjih Vinkovaca. Po svom su poloaju ti Kanovci mogli pripadati posjedovnom sklopu oko Szentillyea, ali ih se ne nalazi ni u kojem od njegovih popisa. Napokon, Miholjanci su isto to i Szentmihly iz ranijih izvora. To je selo imalo upnu crkvu, a popisi ga svrstavaju u gaboko (1437), odnosno hermansko vlastelinstvo (1491). Prema Paviiu, lealo je blizu Vuke sjeverno od Vinkovaca, izmeu Ostrova i Nutra.199 Udjele Nikole Bainskog na tim posjedima kralj je darovao dvojici svojih zaslunih podanika i njihovoj blioj rodbini: Ivanu od Aranyna (dananjeg Apatina) iz Bodroke upanije, notaru kraljevske kancelarije, i Blau od Tordafalve (dananjih Tordinaca), vukovskom podupanu. Tome se darovanju, meutim, usprotivilo troje roaka Nikole Bainskog. To su bili Pavao Bainski, opisan kao literatus (ak; pismen ovjek), te Jeremina, udovica pokojnog Stjepana Hermanskog, i Ana,
198

Slovaki nacionalni arhiv (Slovensk nrodn archv) u Bratislavi, arhiv obitelji Rvay, signatura Aranyn 2-24. Ma. dr. arhiv u Budimpeti posjeduje fotografiju, sign. DF. 259 592. Predmet spora definira se na poetku u ulomku koji glasi: ob contradictoriam inhibicionem statutionis totalium portionum possessionariarum nobilis quondam Nicolai de Bathya in possessionibus Bathya Zenthillye Thamasffalwa Zywnarocz (!) Latho Babotha Kelwd Thoththerpenye Hassad Papffalwa et Kahanocz et Myholayancz (!) vocatis in comitatu de Walko existentibus.
199

Pavii, Vukovska upa, 112, 129-130, 132; Engel, A trk dlsok, 297, br. 125 (Szentmihly); Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Tamsfalva, Latova, Babota, Keld, Terpenye, Hssgy, Papfalva i Szentmihly; Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 102-4 (za Tomaevce i Svinjarovce), 120-3 (za Miholjance) i 242-3 (za Kanovce). Usp. i Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 323, 356, 366, koji citira dokument iz 1506. u vezi s mjestima Keld i Tamsfalva te s Bainskima kao zemljoposjednikom obitelji, ali uope ne spominje Kanovce, Latovo, Svinjarovce niti Miholjance (kao drugo ime za Szentmihly). Stoga nije jasno odakle je Pavii crpao podatke o njima, sadrane u spomenutoj listini. Pavii, dodue, u vezi s tim mjestima citira, osim Csnkija, i listinu iz 1525. objavljenu u Thallczy i Horvth, Als-Szlavniai okmnytr, 290-2, br. 170, ali se u toj darovnici Ludovika II obitelji Desewffy Cerniki od navedenih mjesta zapravo ne spominje nijedno; mogua iznimka je samo posjed zabiljeen kao Zwynarfalwa, koji bi mogao odgovarati Svinjarovcima iz 1506.

68

supruga Stjepana Thomiczaya od Szentmrije (iz sjevernog dijela Vukovske upanije). U listini se ne pojanjava u kakvom je tono srodstvu to troje stajalo prema pokojnom Nikoli. Zbog njihovog protivljenja primatelji darovnice su ih pozvali na sud pred kralja. Prvo roite je bilo zakazano za osminu Jurjeva (tj. 1. svibnja) 1506, kada su ga stranke sporazumno odgodile za osminu Miholja (tj. 6. listopada). Na potonje je roite doao zastupnik Ivana od Aranyna i Blaa Tordinakog, ali ne i roaci Nikole Bainskog. Spomenuti je zastupnik nato zamolio kralja da vie ne produuje parnicu, nego da donese presudu. No, kralj se pozvao na odredbu prema kojoj se nasljedne parnice u sluajevima smrti bez izravnih nasljednika moraju rijeiti u roku od godinu dana raunajui od dana objave parnice, te je obznanio da taj rok poinje tei tek od izdavanja sadanje listine (a die datarum presentium siue presentis publicationis). To znai da se spor oko nasljedstva Nikole Bainskog morao rijeiti do jeseni 1507. No, o tome kako se doista raspleo nema sauvanih izvora. Tako ova parnina listina iz 1506. ostaje posljednje svjedoanstvo o vlasnitvu obitelji Bainskih nad dijelom posjeda Szentillye. 19. Sukob i dioba Lovre Bnffyja i Ivana Kishorvta U ranom 16. st. Lovro Bnffy Gorjanski nalazio se posve u kraljevoj milosti te je uspio ponovno zadobiti znatan dio velikih posjeda svojih predaka. No, istodobno se razaznaje i nekakvo pogoranje odnosa izmeu Lovre i njegovog svaka Ivana Kishorvta. O tome najprije svjedoi povelja od 23. srpnja 1506. kojom je u Budimu kralj Vladislav II Lovri potvrdio posjednika prava, darujui njemu i njegovu potomstvu kraljevsko pravo (ius regium) na svim njegovim posjedima.200 Kralj je pritom istaknuo Lovrinu odanu slubu ugarskoj kruni, a uz to je prenio i Lovrinu izjavu kako ga je iz svih tih imanja u najnovije vrijeme silom izbacio i iskljuio upravo Ivan Kishorvt, oduzevi mu i listine iz kojih se vidi da su dotina imanja od davnine drali Lovrini preci. To je zapravo i bio razlog zbog kojeg je Lovro zatraio kraljevu potvrdnicu. Sama potvrdnica koju je kralj izdao Lovri nije se sauvala. No, njezin tekst (ili signatura, u rjeniku kraljevske kancelarije) ostao je zapisan i u kraljevskom registru, to je u to doba omoguavalo da se prema potrebi izdaju daljnji prijepisi iste donacije. To se uskoro zaista i ostvarilo. Naime, 20. svibnja 1507. doao je pred kralja u Budim Ivan Kishorvt od Hlapia i ishodio prijepis teksta donacije sauvanog u registru. Prijepis je uklopljen u kraljevu povelju, u kojoj se izmeu ostalog kae da ga je Ivan Kishorvt zatraio zbog osiguranja svojih prava (jurium suorum ad cautelam). Ta se povelja doista i sauvala, a s njom i tekst vane potvrdnice Lovri Bnffyju. U potvrdnici se nabraja ukupno deset veih i manjih posjedovnih cjelina. Meu njima je napose navedena i ova: posjedovni udjeli u posjedima zvanim Szentillye i prijelazu (brodarini) koji spada na nj, te Zaluju, Popreu, Kunovcima, Leskovcu i Bozjau.201 Ostale nabrojane posjedovne cjeline bile su utvrde Drenovac (Slatinski) i Nartszentmikls (Mikleu) s pripadnostima u Krievakoj upaniji; kateli Slakovci, Cerna i Kosztormnszentdienes (Kostroman) s pripadnostima u Vukovskoj upaniji; katel Kisdarnc (Brodski Drenovac) s pripadnostima u Poekoj upaniji; katel Gora (Gorjani) s pripadnostima u Vukovskoj upaniji; zatim osam posjeda i
200

Slovaki nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay od Uhrovca, sign. C-1-29. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje fotografiju, sign. DF. 265 809.
201

necnon porcionibus possessionariis in possessionibus Zenthellye vadoque ad eandem pertinente et Zalwsya Popregye Kwnowcz Leskowach et Bozyas nuncupatis (Arhiv Zay, C-1-29).

69

posjedovnih udjela na podruju oko Erdszda u Vukovskoj upaniji; i naposljetku tri posjeda u Bakoj upaniji. Pet posjeda to se tu navode skupa sa Szentillyeom mahom su ve poznati kao sastavnice svetoilijskog podruja, jer su u istovjetnom obliku bili zabiljeeni uz Szentillye vie puta tijekom 15. st. Jedino je Popregye zapisano 1462. u malo drukijem obliku, kao Pobergye, ali ipak ne mora biti u pravu Pavii kad to dvoje razlikuje, tumaei prvo kao Popreje, a drugo kao Pobre, te i pripadajua mjesta razliito ubicira.202 Za povijest vinkovakog Szentillyea potvrdnica iz 1506. osobito je zanimljiva jer kao njegovu sastavnicu prvi puta spominje i prijelaz ili brod, oito preko Bosuta, od kojeg su gospodari Szentillyea ubirali prihod, brodarinu (skelarinu). Latinska rije vadum znai prvobitno pliina, gaz, mjesto zgodno za prijelaz preko vode (isto je tako i s hrvatskom rijeju brod), ali se kasnije pod time razumijeva i prijelaz plovilom preko vode i mjesto gdje stoji takvo plovilo, a u srednjovjekovnom latinitetu Ugarske i Slavonije ta je rije postala ustaljenim terminom za naknadu ili pristojbu koju se plaa za prijevoz preko vode (trajectus).203 Nema stoga sumnje da se i na Bosutu kraj Szentillyea nalazilo takvo plovilo, brod ili skela, za ije se koritenje plaalo vlasniku posjeda. Kao to je gore kazano, u potvrdnici iz 1506. izriito stoji da Lovro Bnffy u Szentillyeu i u nekoliko oblinjih posjeda dri samo posjedovne udjele. Imajui na umu listinu u koju je ta potvrdnica 1507. prepisana, moglo bi se pomisliti da je drugi suvlasnik bio upravo Lovrin svak Ivan Kishorvt. No, tada bismo oekivali da i u ostalim ondje nabrojanim posjedima Lovro dri samo udjele, a to gotovo u svima njima nije bio sluaj. Jedini posjedi kod kojih je naglaeno da Lovri pripadaju samo djelomice bili su Szentillye i posjedi oko njega te pet posjeda za koje znamo da su leali na podruju Erdszda (tj. oko Pridvorja i Drenja sjeverozapadno od akova). To, pak, upuuje na druge, starije suvlasnike na tim posjedima, Bainske ili Liskovake. Sukob izmeu Lovre Bnffyja i Ivana Kishorvta koji spominju kraljevske listine iz 1506. i 1507. doveo je naposljetku do njihova sudskog razlaza i do diobe velike batine Gorjanskih (tj. onoga to je od nje tada jo ostalo na okupu). Poslije mnogih nepravdi, teta, nasilnih djela i svakovrsnih zala koje su si uzajamno nanijeli Lovro i Ivan ili pak njihovi podlonici, jobagioni i familijari, poslije svih prijepora i parnica oko zajednikih posjeda koje su ta dvojica vodila pred redovitim sucima na kraljevskom dvoru, napokon je meu njima postignut dogovor kako da sve to okonaju. Dogovor je olakalo posredovanje nekih prelata i baruna koji su se zaloili za slogu i mir meu urjakom i svakom. Cjelinu svojih posjednikih sporova Lovro i Ivan predali su u ruke dvojice arbitara, glavnog kraljevog rizniara Benedikta Batthynyja i beogradskog bana Emerika Trka od Enyinga, prisegnuvi unaprijed da e potivati njihove odluke. Arbitri su pristupili poslu vrlo temeljito, uzevi si za pomonike i savjetnike jo jedanaest uglednih osoba iz Ugarske i Slavonije (npr. Stjepana Istvnffyja, Ambroza Srknya, Stjepana Werbczyja, Franju
202

Pavii, Vukovska upa, 112-3. Nasuprot Paviiu v. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Popregye (Pobergye). Dok je Pavii i *Popreje i *Pobre smjestio u okuku Bosuta juno od Vinkovaca, Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 96-97, predlae prostor borinake uzvisine sjeverozapadno od Vinkovaca.
203

Maurani, Prinosi, sv. 1: 102, s. v. brod, broditi, brodovina; Bartal, Glossarium, 687, s. v. vadum; Herkov, Graa, sv. 1: 117, s. v. brodarina, i sv. 2: 491, s. v. telonium, i 559, s. v. vadum; Skok, Etimologijski rjenik, sv. 1: 216, s. v. broditi.

70

Berislavia Grabarskog itd.). Kada su sastavili lanke pomirbenog sporazuma, Batthyny i Trk pozvali su Lovru Bnffyja i Ivana Kishorvta te su se skupa s njima 15. studenoga 1507. nali u Budimu pred dvorskim sucem i erdeljskim vojvodom Petrom od Szentgyrgya i Bazina. Ovaj je tog dana objavio tekst sporazuma u osam toaka, izloivi prethodno kratku povijest spora i njegovog raspleta i navodei na kraju da su se dvije strane sveano obvezale da e sporazum potovati i da e se moebitni prekritelj smatrati krivokletnikom te e kao takav izgubiti ne samo ast i ljudskost, nego i sva svoja posjednika prava. U prvoj toki budimskog sporazuma Kishorvt i Bnffy oglaavaju da odustaju od svih dotadanjih sporenja i potraivanja te da svoja imanja dijele tako da utvrde Gora (Gorjani) i Szentmikls (Mikleu) dopadnu Kishorvtu i njegovoj eni Klari kao njihova redovita prebivalita, a da utvrda Drenovac (Slatinski) i katel Slakovci na isti nain postaju vlasnitvo Lovre Bnffyja. to se tie svih ostalih imanja u Ugarskoj i Slavoniji, ukljuujui i ona to spadaju na etiri spomenute utvrde, njih e u svakom pojedinom sluaju na dva jednaka dijela razdijeliti pouzdanik kojeg su za to ovlastili Batthyny i Trk i prema njihovim uputama. Druga toka sporazuma tie se posjeda Babine Grede, koji je Ivan Kishorvt bio otuio u korist tree strane. Trea toka ovdje nam je najzanimljivija: obje stranke, i Lovro Bnffy i Ivan Kishorvt sa enom Klarom, svoje udjele u posjedima Szentszalvtor, Szentillye i Okovci (Zenthsaluator, Zenthillye et Okocz) u Vukovskoj upaniji predaju Kishorvtovoj brai Jurju i Stjepanu, a Lovro se uz to obvezuje da e im u roku od godinu dana platiti 200 florena gotovog novca. Juraj i Stjepan se zauzvrat odriu svih prava na ostale Lovrine i Ivanove posjede te obeaju da e u odreenom roku dati o tome nainiti vjerodostojnu ispravu. U etvrtoj se toki Ivan Kishorvt obvezuje da e Lovri vratiti sve izvorne listine o posjedima jer je Lovro njihov zakoniti batinik, a sam e moi dobiti prijepise listina koje bude zatraio. Peta toka tie se dugova koje je Kishorvt nagomilao na imanjima to ih je preuzeo kada se ban i herceg Ivani Korvin odrekao prava na njih. U estoj se razdjeljuje ive koji se nalazi u utvrdama i katelima obuhvaenim diobom. U sedmoj toki ugovara se uzajamno nasljeivanje dviju stranaka ako koja od njih umre bez batinika. Napokon, osma toka regulira ponaanje katelana u razdijeljenim utvrdama u odnosu na gospodare kojima su prema sporazumu dopale, kao i kod eventualnog budueg nasljeivanja stranke koja ostane bez batinika. Tekst toga budimskog pomirbenog sporazuma sauvao se samo u neto mlaem prijepisu. Najprije je bio uklopljen u veliku listinu poekog kaptola iz polovice travnja 1508. No, ni ta listina nije do nas dola u izvornom obliku, nego u prijepisu to je nastao u godinama koje su slijedile, a svakako prije propasti poekog kaptola u turskom osvajanju (1537). Taj sauvani prijepis sastoji se od osam papirnih listova, od kojih su svi osim posljednjeg obostrano ispisani. Na poetnoj i na vie zavrnih stranica rukopis je jako izbrisan ili izblijedio, a uz to je na desnom rubu istrgnut dio papira, ime je takoer okrnjen tekst. Zbog svega toga je cjelovito i pouzdano itanje toga vrijednog dokumenta vrlo zahtjevan zadatak.204 To se osobito odnosi na opirniji, poeki dio itavog dokumenta; prijepis budimske listine dvorskog suca nalazi se na fol. 1r-3r i itljiv je uglavnom bez veih tekoa.

204

Dokument se uva u Hrvatskom dravnom arhivu, fond obitelji Drakovi: Gradivo drugih obitelji, f. 56, br. 149. Engel navodi nepreciznu signaturu Draskovich lt. 56-119; on je vjerojatno zapravo koristio fotografiju u Ma. dr. arhivu, DF. 279 414. Tekst je naroito izlizan, izblijedio od svjetla ili ispran vlagom na fol. 1r i fol. 5r-8r.

71

Sam zavrni dio rukopisa na jednoj je strani toliko izblijedio da se i datacija razabire tek djelomino; iz nje slijedi da je poeki kaptol tu svoju listinu izdao u tjednu koji je prethodio Cvjetnoj nedjelji 1508, to znai 10-15. travnja te godine. Time je bio priveden kraju postupak diobe imanja koji se na temelju sporazuma u listini dvorskog suca poelo provoditi vie tjedana ranije. Diobu je nadzirao kraljevski protonotar Franjo iz Morava, pouzdanik Benedikta Batthynyja i Emerika Trka u ovom sluaju, zajedno s jednim kanonikom poekog kaptola. Oni su najprije, 23. veljae 1508, otili u utvrdu Goru (Gorjane), gdje su im Ivan Kishorvt i Lovro Bnffy predoili listinu svojeg budimskog sporazuma i jo se jednom obvezali na njegovo beziznimno potivanje. Odatle su povjerenici 25. veljae otili u katel Slakovce i ondje svjedoili njegovoj predaji u ruke Lovre Bnffyja. Zatim su poli na posjede Szentillye, Szentszalvtor i Okovce, odnosno na one njihove dijelove koji su pripadali Lovri Bnffyju, Ivanu Kishorvtu i njegovoj eni Klari.205 Tu su svjedoili kako podlonici i predstavnici tih gospodara predaju njihove posjedovne udjele Jurju i Stjepanu, brai Ivana Kishorvta, kao to je predviao budimski sporazum. Zapravo je u toj primopredaji osobno sudjelovao samo Stjepan, jer mu je roeni brat Juraj bio teko bolestan. On je tako i u bratovo ime te u ime svoje djece (sina Martina i dviju keri, Fruzine i Margarete) objavio da od Lovre Bnffyja i Ivana Kishorvta nema nikakvih drugih potraivanja. Povjerenici su mu nato naloili da tu svoju izjavu mora na poekom kaptolu pretoiti u pisani oblik. Poslije toga, 28. veljae 1508, povjerenici su se vratili u utvrdu i trgovite Goru te su ondje nastavili s potankom diobom imanja. S obzirom na povijest vinkovakog Szentillyea, glavna je novost iz tog sloenog dokumenta ta da je udio koji je ondje do tada pripadao Lovri Bnffyju Gorjanskom i njegovom svaku Ivanu Kishorvtu sada postao zakonito vlasnitvo dva Kishorvtova brata, Jurja i Stjepana. Budui da su u izvornom tekstu listine ta dvojica jedan prema drugome oznaena kao fratres carnales, tj. kao roena ili prava braa, a da su istodobno Ivanu Kishorvatu oni bili samo braa (fratres), oito je da Ivan i oni nisu potekli od istog oca, nego su meusobno bili bratii ili braa u nekom irem smislu rijei.206 Time se objanjava i razmjerna ogranienost imanja koja su zapala dotinu dvojicu prigodom Kishorvtove diobe s Lovrom Bnffyjem. Iz teksta budimskog sporazuma slijedi da su Juraj i Stjepan, zapravo, ve otprije drali spomenute udjele u Szentszalvtoru, Szentillyeu i Okovcima, koji su im diobom i slubeno potvreni.207 Kako se pak na drugom mjestu u sporazumu kae da je obiteljske posjede kojih se ranije odrekao Ivani Korvin zapravo preuzeo i koristio Ivan Kishorvt, moe se zakljuiti da je i Szentillye, poto ga je u jesen 1503. Ivani Korvin vratio Lovri Bnffyju i Kishorvtu, najprije doao u Kishorvtove ruke pa se tako Lovrina alba, zabiljeena 1506, da ga je svak Ivan silom iskljuio iz djedovskih imanja, doista odnosila i na Szentillye. Ivan Kishorvt je, meutim, taj
205

deinde ad possessiones Zenthillye, Zenthsaluator et Okocz vocatas in eodem comitatu de Walko habitas consequenterque portiones possessionarias eorundem Laurentii Banffy, Joannis Kyshorwath et domine Clare consortis eiusdem Joannis Kyshorwath in eisdem habitas accessissent... (HDA, fond Drakovi, 56-149, fol. 3v).
206

Neto o znaenjskoj rastezljivosti rijei frater brat u naem srednjovjekovlju v. kod Maurani, Prinosi, sv. 1: 83-84, s. v. brat.
207

e converso vero tam idem Laurentius Banffy quam prefatus Joannes Kyshorwath et domina Clara consors eiusdem totales portiones eorum possessionarias in possessionibus Zenthsaluator, Zenthillye et Okocz vocatis simul cum pertinentiis earundem in eodem comitatu de Walko existentes apud manus egregiorum Georgii et Stephani fratrum ipsius Joannis Kyshorwath perpetuo relinquere et quittere... (HDA, fond Drakovi, 56-149, fol. 2r).

72

posjed, skupa sa Szentszalvtorom i Okovcima, predao svojim krvnim roacima ili brai Jurju i Stjepanu. Za Szentszalvtor ve znamo da se nalazio u istonom susjedstvu Szentillyea, kao i da je to vlastelinstvo bilo novija steevina Bnffyja Gorjanskih i Kishorvta (prema sauvanim izvorima, pripalo im je izmeu 1491. i 1494). Trei posjed to se javlja u ovom sklopu, Okovci (Okocz), zabiljeen je jo jedino u gore razmotrenoj kraljevoj potvrdnici Lovri Bnffyju iz 1506, u obliku Okowcz. Ondje su Okovci navedeni na prvom mjestu u skupini od osam posjeda, odmah poslije velikog popisa sastavnica gorjanskog vlastelinstva. Za neke od tih osam posjeda poznato je inae da su spadali u sklop oko Erdszda (dananjeg Pridvorja) jugozapadno od Gorjana pa valja pretpostaviti da su i Okovci leali negdje u istoj toj okolici. Prema tome, iako su povjerenici za diobu izvijestili da su potkraj veljae 1508. posjetili Okovce skupa sa Szentillyeom i Szentszalvtorom, to se mjesto nije nalazilo u vinkovakom ili mirkovakom kraju, nego blie Gorjanima, u koje su povjerenici otili odmah potom.208 Tako su od veljae 1508. gospodarima jednog dijela Szentillyea i slubeno postali roaci (braa) Ivana Kishorvta. Njima su dopali oni dijelovi tog posjeda koje su oko polovice 15. stoljea drali Talovci, a potkraj toga stoljea Bnffy Gorjanski. Prigodom diobe iz 1507-8. jasno se kae da Kishorvtova braa stjeu samo posjednike udjele u Szentillyeu. Tu je, naime, i tada bilo drugih udjela, za koje znamo da su ih kroz mnogo narataja drali Bainski ili Liskovaki, barem sve do 1506-7, kada ih je kralj nakanio darovati novim vlasnicima. 20. Posljednji vlastelin Vid Srli/Srdi Ivana Kishorvta od Hlapia izvori ne spominju poslije 1508. pa je oito da ga je njegov urjak Lovro Bnffy Gorjanski zadugo nadivio. Lovru, naime, nalazimo u izvorima sve do 1525. On se enio dvaput, prvi put za Sofiju Ostffy i drugi put za Luciju Paksy, ali mu je jedini sin umro mlad pa je s Lovrom izumrla i loza Bnffyja Gorjanskih. Lovrine etiri keri, Elizabeta, Katarina, Ana i Barbara, bile su udane za ugledne osobe tog doba. Elizabeta je bila ena Pavla Istvnffyja, naobraena baranjskog plemia koji se bavio knjievnou i koji je s njom imao slavnog sina, povjesniara Nikolu Istvnffyja (1538-1615). Katarina se udala za srpskog vlastelina Petra Markua Ovarevia, zapovjednika dunavskih ajkaa i pristau kralja Ivana Zapolje, a poslije Petrove smrti preudala se vjerojatno za vrhovnog kapetana Gornje Ugarske Emerika Telekesyja. Ana je bila udana za jednog lana plemike obitelji od Macedonije, iz Tamike upanije, koju je osobito proslavio srijemski biskup i humanistiki pisac Ladislav (1480-1536). Napokon, Lovrina najmlaa ki (od druge ene), Barbara, udala se 1538. za Franju Zaya (oko 1500-1570). Zay je bio istaknut pristaa kralja Ferdinanda Habsburgovca i pisac vie povijesnih izvjea na maarskom jeziku o turskim pohodima u Podunavlje u predveerje Mohake bitke. U tim izvjeima ima vrijednih podataka i o dogaanjima u Vukovskoj upaniji, u kojoj je Zayev rod odavna imao neto posjeda. Sam je Franjo Zay enidbom za Barbaru Bnffy stekao u toj upaniji golema imanja njezinog roda, dodue samo na papiru, jer je u to vrijeme itava upanija ve pala u turske ruke. Ali arhiv obitelji Gorjanski koji je Zay naslijedio skupa s posjedima, za njega u tom asu beskoristan, spaen je
208

Arhiv Zay, C-1-29. Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 339, i Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Okovc, koji za Okovce ne predlau nikakvu ubikaciju.

73

upravo zahvaljujui tome braku i danas je dragocjen za istraivanje kasnog srednjovjekovlja u Slavoniji.209 I posljednji predturski dokumenti u kojima se spominje vinkovaki Szentillye sauvali su se u arhivu plemike obitelji Zay, u Slovakoj. Ta okolnost, uzeta sama za sebe, navodila bi na misao da je Szentillye sve do turskog osvajanja ostao u posjedu roda Bnffyja Gorjanskih, eda bi na koncu, preko Barbare Bnffy, makar i samo formalno pripao Franji Zayu. No, kao to je gore opisano, Bnffy Gorjanski su se odrekli posjeda u Szentillyeu u sklopu budimskog sporazuma iz 1507, a i sadraj dokumenata iz arhiva Zay to su ovdje posrijedi upuuje na drukiju situaciju. Najprije, svi se ti dokumenti, a ima ih ukupno tri, samo rubno dotiu Szentillyea. U njima se doista govori o posjedima i poslovima obitelji Zay, a rubno i obitelji Bnffy Gorjanski, ali meu njih nije ukljuen Szentillye. Napokon, iz tih dokumenata dobivamo, makar i vrlo ture, naznake o stvarnom tadanjem posjedniku u Szentillyeu. Prva je od tih triju listina izvjee ivanovakog samostana u Stolnom Biogradu o uvoenju u posjede, datirano 19. travnja 1516.210 U njemu je transumiran raniji dopis kralja Vladislava II, datiran u Pounu 26. travnja 1515. (kralj je u vrijeme ivanovakog izvjea ve bio mrtav). Tu je kralj obznanio da svome zaslunom podaniku Jurju Straemanskom (de Stresemlye) preputa kraljevska prava na katel i trgovite Ivnkaszentgyrgy (danas Ivankovo) sa svim njihovim pripadnostima, zatim na Hosszbcs (danas Bainci) i tri oblinja posjeda u Vukovskoj upaniji te naposljetku na posjede Nagyp i Kisp u Solnokoj upaniji. Posrijedi je, dakle, uobiajena forma potvrde posjedovanja. Osim Jurja, kao vlasnici spomenutih posjeda navode se i njegova ena Barbara, udovica Petra Zaya, i njezini sinovi Franjo i Matija. Kralj je stolnobiogradskim ivanovcima naloio da na uobiajen nain, zajedno s jednim od njegovih upanijskih povjerenika, uvedu primatelje potvrdnice u te posjede. Ne znamo zato je ivanovcima trebalo gotovo godinu dana da zaponu izvravati taj zadatak. Najprije su njihov predstavnik i kraljev povjerenik Grgur Malomy od Jakabfalve 26. oujka 1516. obavili uvoenje u ivankovako vlastelinstvo. U popisu ondje nazonih susjeda, od kojih se nijedan nije protivio uvoenju, nabrajaju se plemii Stjepan od Pterfalve, Leonard i Petar Cserneczy od Martinaca, Petar Malomy od Malona, Ivan Szugyaffy od Paetina, Vid Serlyth od Szentillyea, Juraj od Bgye (Bainski), Petar Ugrinovi od Lipovca i Petar Thomiczay od Szentmrije.211 Svakako se ne radi o tome da bi se sva ta mjesta to se navode uz imena susjednih posjednika nalazila u neposrednom okruju ivankovakog vlastelinstva. To je oito u sluaju Paetina, a jo oitije kod posjeda zvanog Szentmria, koji je leao kraj Drave, izmeu Aljmaa i Bijelog Brda.212 U popisu su, prema tome, navedeni samo matini ili glavni posjedi dotinih ivankovakih susjeda,
209 210

Wertner, A Garaiak, 910-3. O Franji Zayu jo i Thallczi, Csmri Zay Ferencz.

Slovaki nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay, sign. B-1-76a. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje fotografiju, sign. DF. 265 634.
211

...vicinis et commetaneis eorundem et earundem vniuersis et signanter nobilibus Stephano de Petherffalwa, Leonardo de Marthyncz, Petro Cherneczy de eadem, altero Petro Malomy de Malon, Johanne Zywgyaffy de Pachynta, Vito Serlyth de Zenthillye, Georgio de Bagya, Petro Wgrynowyth de Lypowcz et altero Petro Thomyczay de Zenthmaria pro parte dictorum castelli et oppidi Iwankazenthgyergh pertinenciumque eorundem... (Arhiv Zay, sign. B-1-76a).
212

Usp. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 352; Engel, A trk dlsok, 293, br. 87; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentmria.

74

koji nisu nuno bili upravo oni po kojima su oni bili ti susjedi. Drugim rijeima, popis susjed u ovoj statucijskoj listini nije toliko podroban (kao u nekim drugim primjerima) da nam otkrije i koji su to posjedi nabrojnih susjeda meaili s ivankovakim vlastelinstvom. Tako je, na primjer, Petar Thomiczay morao osim svoje matine Szentmrije drati i neki posjed u blioj okolici Ivankova. Potvrdu za to imamo, zapravo, u ve razmatranoj listini iz 1506. vezanoj za batinu Nikole Bainskog. Ondje se, meu roacima tog Nikole koji polau pravo na njegova imanja, javlja i neki Stjepan Thomiczay od Szentmrije, bez dvojbe Petrov roak. Otud se moe pretpostaviti da je Petar Thomiczay bio susjed ivankovakom vlastelinstvu upravo po nekom od posjeda navedenih 1506, moda najprije onih u okolici Gaboa. Na isti se nain s listinom iz 1506. moe povezati jo jedan ivankovaki susjed, Juraj Bainski. On se, inae, spominje jo i 1522. i 1523. kao upanijski plemiki sudac. Po tome je on najkasniji lan roda Bainskih za kojeg se zna.213 Moda je i on bio suvlasnik na posjedu Szentillye, kao njegov stariji roak Nikola Bainski. No, budui da ishod parnice iz 1506. nije poznat, ne znamo jesu li Bainski tada uspjeli sauvati svoj udio u Szentillyeu. Ni potvrdnica iz 1516. ne rjeava tu dvojbu. Ona, meutim, u vezi sa Szentillyeom navodi posve novog vlasnika, ijem imenu nema traga u ranijim izvorima o Szentillyeu. Njegova pojava stoga znai diskontinuitet u vlastelinskoj povijesti tog mjesta. Istodobno, podatak o njemu u listini iz 1516. toliko je tur da mnoga njime potaknuta pitanja ostaju bez odgovora. Vid Serlyth od Szentillyea (Vitus Serlyth de Zenthillye) uz ime nosi oito junoslavensko prezime. Ne moemo ipak biti sigurni kako bi trebalo itati taj zapis: Srli, Srlji, rli ili rlji? To se prezime jasno uklapa u trend dosta naglog umnaanja slavenskih prezimena tog tipa (sa sufiksom i), koji openito opaamo u Slavoniji u izvorima iz ranog 16. stoljea. Osim po prezimenu, Vid se od ranijih gospodara Szentillyea razlikuje neim jo vanijim: on je uope prvi posjednik kojem je Szentillye glavni, matini (a moda i jedini) posjed. Dotadanjim posjednicima Bainskima ili Liskovakima, Talovcima, Bnffyjima Gorjanskim Szentillye je bio zacijelo vaan, ali ne i sredinji posjed, takav na kakvu bi trajno stanovali i od njega izvodili svoj posjedniki/plemiki pridjevak. No, iako je nosio pridjevak od Szentillyea, Vid Serlyth nije morao biti i jedini vlasnik itavoga Szentillyea. Netko od ranijih (su)vlasnika mogao je tu i dalje drati svoj udio. Ipak se moe smatrati sigurnim da makar jedan od tih ranijih suvlasnika vie nije bio prisutan u Szentillyeu, jer je u meuvremenu svoj dio prodao ili nekako drukije prepustio Vidu Serlythu. To neizravno potvruje izvor iz 1562, o kojem e biti govora malo nie (u odjeljku 22), iz kojeg se razabire nastavak suvlasnike linije Lovre Bnffyja i Ivana Kishorvta, pa se i otud moe pretpostaviti da je Vid Serlyth bio nasljednik onih udjela u Szentillyeu koje su do ranog 16. stoljea drali Bainski. Stolnobiogradska statucijska listina iz 1516. s razlogom se sauvala upravo u arhivu obitelji Zay. Njezin je glavni primatelj, dodue, bio Juraj Straemanski, istaknuti velika iz Poeke upanije koji je neto ranije vrio slubu bana Srebrenike (1494-5) i Jajake banovine (1505-10). Uz njega su, meutim, primatelji kraljeve potvrdnice bili i njegova ena i dva posinka, a to su bili udovica i sinovi Petra Zaya. Ivankovaki katel i vlastelinstvo zapravo i jesu bili batina obitelji Zay. Oni se kao njihov posjed prvi put spominju 1507. Iste godine umro je Petar Zay. Njegova udovica Barbara unijela je taj posjed u svoj drugi brak, s Jurjem Straemanskim, koji je uslijedio ubrzo po Petrovoj smrti. S Jurjem je Barbara imala samo dvije keri,
213

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Btya.

75

Barbaru (koja se jo kao djevojica udala za jajakog bana Petra Keglevia) i Magdalenu (kasnije udanu za Ivana Tahyja). Juraj Straemanski je umro 1518. Ponovno obudovjela, Barbara se udala i trei put, za uglednog plemia Ivana od Gtyea (iz upanije Zala). Slino kao Juraj Straemanski, i taj je Ivan postao gospodarom Ivankova zahvaljujui braku s udovicom Barbarom.214 Prve potvrde o tome potonjem vlasniku u Ivankovu potjeu iz 1521. Tu nam je osobito zanimljiva kratka listina koju su dvojica vukovskih podupana, Juraj Bnffy od Talovca i Emerik Szkely od Rcsa (Rueva), izdali upravo u Szentillyeu (in Zenthylye). Listina je datirana 20. lipnja 1521. Jedini je poznati predturski dokument to je nastao u samome Szentillyeu na mjestu Vinkovaca. (Slika 14.) U njemu dvojica podupana izvjeuju o istrazi to su je dali provesti u vezi s tubom Ivana od Gtyea, tadanjeg ugarskog vicepalatina. Utvreno je da je oficijal Lovre Bnffyja Gorjanskog, koji se zvao Ivan i stanovao je na Lovrinom posjedu Horvt (Horwath), silom oteo konja jednom jobagionu vicepalatina Ivana. Taj se jobagion zvao Marko i ivio je na vicepalatinovom posjedu Ivankovu (Iwanka).215 Sljedei dokument koji spominje Szentillye tipoloki je istovrstan tome nainjenom u Szentillyeu, ali je sadrajem neto zamreniji. Sastavili su ga u Ivankovu 12. svibnja 1524. vukovski podupani Nikola Drgy od Flegyhza i Vid Serlygh od Szentillyea (Vitus Serlygh de Zenthyllye).216 Radilo se o istrazi u povodu tube Barbare od Ivankova (de Iwanka), ene Ivana od Gtyea. Istraga je utvrdila sljedee injenice. Oko prethodnog Miholja (tj. oko 29. rujna 1523), neki Andrija iz Markovaca otjerao je 43 svoje svinje u irom bogatu umu gospoe Barbare. Odatle su svinje na lopovski nain otjerali i odveli neki Bla Erii (Erichygh) i Juraj Fedi (Fedygh), jobagioni udovice pokojnoga Ivana Motiinskog, nastanjeni na njezinom posjedu koji se zove Ozdanovci (Ozdanouch). Ubrzo se ustanovilo da se ukradene svinje nalaze u domu Blaa Eriia. Kada ga je oteeni Andrija pozvao na sud, Bla je svinje prodao etvorici jobagiona gospoe Barbare: Vinku Vajdi iz Vinkovaca, Blau i Iliji iz Prkovaca i Dominiku Vojvodi iz Ivankova.217 Naposljetku se spor vodio oko toga koliku odtetu trebaju ta etvorica platiti Andriji, to je njihovu gospodaricu i ponukalo da se obrati upanijskim vlastima. Za tono topografijsko tumaenje sadraja te listine bilo bi kljuno znati poloaj mjesta Markovci iz kojeg je potjecao pokradeni svinjogojac Andrija. No, kao to je ve razaznao i Csnki, a potom jo bolje razluio Engel, u Vukovskoj je upaniji bilo puno sela ili posjeda s tim imenom. U ovom sluaju posebnu pozornost zavreuju tri, koje popisi iz kasnijeg 15. i ranog 16. st. svrstavaju u sklopove ivankovakog, slakovakog, odnosno otokog vlastelinstva.218 S druge strane, poloaj posjeda
214

O rodu Zay v. Vajay, A csmri Zay. O banu Jurju Straemanskom v. Thallczy, Povijest Jajca, 159-163; uz to Andri, Vitek i Vrbanus, Povijest Papuka, poglavlje 2, s. v. Straeman, s literaturom koja se ondje citira. O posjednikim prilikama u Ivankovu u ranom 16. st. v. Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 270-1; Andri, Srednjovjekovno Ivankovo, 40; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Ivnka(szentgyrgy).
215

Slovaki nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay, sign. C-1-34. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje fotografiju, sign. DF. 265 816.
216

Slovaki nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay, sign. A-1-87d. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje fotografiju, sign. DF. 285 354.
217

prouidi Vinko Wayda de Wynkoch et Blasius ac Ilya de Perkoch et Dominicus Waywoda de Iwanka, jobagiones scilicet eiusdem domine Barbare (Arhiv Zay, sign. A-1-87d).
218

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 332, s.v. Marko(v)cz, (a-e); Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Mrkfalva (Markovc) i Markovc (1-6).

76

Ozdanovci, na kojem su ivjela dvojica jobagiona-svinjokradica, dobro je poznat: on se redovito navodi u sklopu vervarskog (virgradskog) ili otokog vlastelinstva te je i leao u sjevernom susjedstvu samog Otoka. Poznato je da je otoko vlastelinstvo bilo u rukama ugledne obitelji Motiinskih (ma. Matucsinai) jo od 1476, kada su joj ga prodali Talovci.219 S obzirom na takav poloaj Ozdanovaca, razlono je pretpostaviti da su i Markovci u ovoj listini bili oni iz sklopa otokog vlastelinstva, ili moda susjednog slakovakog, a manje vjerojatno oni iz udaljenijeg ivankovakog. No, u tom sluaju valja zakljuiti da ni ironosna uma Barbare Ivankovake, u kojoj je Andrija iz Markovca irovao svinje, nije pripadala sklopu njezinog ivankovakog vlastelinstva, nego se nalazila na nekom Barbarinom istonijem posjedu, oko Bosuta nizvodno od Vinkovaca. Potvrda da je Barbara Ivankovaka, ena Ivana od Gtyea, imala i posjede izvan ivankovakog sklopa nalazi se, po svemu sudei, u podacima o etvorici njezinih jobagiona koji su kupili ukradene svinje. Jedan od njih, Dominik, bio je iz samog Ivankova; nije jasno je li priivak Vojvoda (Waywoda) uz njegovo ime samo nadimak/prezime, ili je posrijedi apelativ koji oznaava slubu to ju je on obnaao u Ivankovu. Dvojica su iz mjesta Perkoch, koje u danom kontekstu moe odgovarati samo Prkovcima, staroj sastavnici ivankovakog vlastelinstva.220 etvrti, u listini zapravo naveden na prvom mjestu, bio je iz nekih Vinkovaca (Wynkoch), a i zvao se Vinko. Uz to je nosio nadimak ili prezime Vajda (Wayda), to je maarska posuenica nastala preoblikovanjem slavenske rijei vojvoda.221 Nikakvi Vinkovci ne navode se u popisima ivankovakog vlastelinstva. Inae, kao to je ve reeno, u ranijim izvorima znamo za dvoje Vinkovce u Vukovskoj upaniji. Jedni se spominju vie puta tijekom 15. st. (poevi od 1422) kao sastavnica vlastelinstva Nevne, tj. Levanjske Varoi.222 Te su zapadne Vinkovce nai istraivai u prvi mah pogreno povezali s dananjim Vinkovcima na Bosutu. Istodobno su i Csnkiju, a za njim i ostalim istraivaima sve do Engela, promaknuli drugi Vinkovci, koji se prvi puta spominju u gore razmatranoj listini iz 1491, meu brojnim pripadnostima katela Slakovci i, u tom sklopu, u nizu posjeda oko Szentillyea. Za te se druge Vinkovce moe posve razlono uzeti da odgovaraju kasnijem istoimenom gradu na Bosutu. Sada se, pak, postavlja pitanje kojima od tih dvojih Vinkovaca odgovara Wynkoch to se javlja 1524. uz ime jednog od jobagiona Barbare Ivankovake i u sklopu sudskog spora oko krae svinja to je upravo opisan. Moramo se suglasiti s Engelom da su i tu posrijedi ovi drugi, donedavna nepoznati srednjovjekovni Vinkovci, to su se nalazili u okolici Szentillyea. Ti se Vinkovci svakako puno bolje uklapaju u cjelinu topografskih podataka u listini iz 1524. nego to bi to mogli oni drugi Vinkovci iz zapadnog dijela Vukovske upanije. Istodobno, takva identifikacija znai da su Vinkovci pokraj Szentillyea takoer pripadali Barbari Ivankovakoj, eni Ivana od Gtyea i majci dvojice sinova pokojnog Petra Zaya. Ne znamo kako je ona stekla taj nekadanji posjed Bnffyja Gorjanskih niti je li drala jo koju sastavnicu posjedovnog sklopa oko Szentillyea.
219

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 278, s.v. Atak, i 339, s.v. Oszdanovcz; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Atak i Ozdanovc.
220

Prkovci se, u obliku Perkowcz, prvi put navode 1483. u sklopu ivankovakog vlastelinstva: Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Perkovc.
221 222

Szamota, Magyar oklevl-sztr, col. 1050, s. v. vajda.

Csnki, Magyarorszg, sv. 2: 362, s. v. Vinko(v)cz; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Vinkovc.

77

Sam Szentillye po svoj prilici nije bio ni djelomice u Barbarinim rukama. Njegov je (glavni) vlasnik i dalje bio Vid Serlygh, koji je s pridjevkom od Szentillyea prvi puta zabiljeen 1516, a u ovoj se listini pojavljuje kao vukovski podupan i jedan od njezinih izdavatelja. Prezime mu je sada zapisano na istovjetan nain (uz sporednu razliku da je zavrni glas ovdje zapisan kao gh, umjesto ranijeg th). Na temelju te dvije potvrde, znamo da Vidovo gospodstvo u Szentillyeu nije bilo tek kratka epizoda, nego trajnije stanje. O Vidu ima i malo ranijih izvora, iz kojih se razabire da je on potekao iz tadanjih profesionalnih vojnikih krugova. Zabiljeen je, naime, kao Vid Serdyth, u raunima hrvatskog bana Petra Berislavia, meu vojnicima u banovoj slubi. Rauni su nedatirani, a zakljuuje se da potjeu iz vremena oko 1515.223 Vid je u Szentillyeu ostao vlasnikom sve do konanog turskog osvajanja toga podruja 1536. Da je tako bilo potvruju nam dva sauvana izvora iz dotinih godina. Kada je kralj Ferdinand I Habsburgovac dodijelio Stjepanu Tahyju utvrdu Gradie u Poekoj upaniji pa je s time u vezi 26. svibnja 1535. pisao poekom kaptolu, predloio je za Tahyjevo uvoenje u posjed etvoricu svojih pouzdanika. Jedan je od njih bio Vid Srdi od Szentillyea (Vitus Serdyth de Zenthellye).224 Dok su ostala tri kraljeva pouzdanika bila iz Poeke upanije, jedino je Vid bio posjednik u sredinjem dijelu Vukovske. On je 1535. po svoj prilici jo uvijek stvarno drao Szentillye, tada svakako ve zaputen i uvelike raseljen posjed na niijoj zemlji izmeu turskih i kranskih uporita. Tako je ovaj spomen Szentillyea uz ime Vida Srdia posljednji poznati predturski zapis o tome naselju. Vlastelin Vid nadivio je i pad Szentillyea pod tursku vlast. To znamo jer ga spominje jo i pismo Franje Tahyja, poslano 4. veljae 1537. iz utvrde Gorbonok (Klotar Podravski) vrhovnom kapetanu Ivanu Katzianeru, s vijestima o padu poeke utvrde i utvrde poekog Kaptola u turske ruke. Tahy tu uz ostalo kae da je nedavno kralju Ferdinandu u Be poslao svoga posebnoga slubenika, odlinoga Vida Sterlicha (specialem seruitorem nostrum, egregium Vitum Sterlich), kao glasnika i predstavnika u stanovitim poslovima.225 Iako mu je prezime u tom pismu zabiljeeno malo drukije (tako da bi upuivalo na izgovor Strli, trlji ili sl.), a uza nj nema ni posjednikog pridjevka, jedva da moe biti sumnje u to kako je taj Tahyjev pouzdanik u najteim vremenima turskog osvajanja bio istovjetan ranijemu gospodaru Szentillyea na mjestu Vinkovaca. U maloj pregrti izvora to ih zasad imamo o posljednjem vinkovakom vlastelinu Vidu, njegovo je prezime zabiljeeno na tri osnovna naina. Obliku Serlyth/Serlygh, zabiljeenom 1516. i 1524, govori u prilog to to ga je u jednom sluaju supotpisao sam njegov nositelj. Oblik Serdyth, zabiljeen oko 1515. i 1535, vrlo je pravilan zapis razmjerno dobro poznatog prezimena Srdi. Napokon, oblik Sterlich (iz 1537) mogao bi prije nego ostali biti rezultat nekakva lapsus calami. S obzirom na razmjerno dug vremenski raspon to je zacrtan zasad poznatim vrelima o njemu (od oko 1515. do 1537), posve je vjerojatno da e se o Vidu Srliu ili Srdiu nai jo koji zapis pa e se tako lik zadnjeg vlastelina u Szentillyeu moda moi i malo bolje osvijetliti.
223

Rije je o dvama raunima to su sauvani u Maarskom dravnom arhivu u Budimpeti, sign. DL. 104 635 i DL. 104 636. Citiram prema Kubinyi, Fpapok, 178, bilj. 50.
224

Buturac, Pisani spomenici, 376-7, br. 476. Usp. i regest iz habsburkih Kraljevskih knjiga u Bojnii, Kraljevske darovnice, 245-6, br. 62.
225

ii, Hrvatski saborski spisi, sv. 2: 11-12, br. 6.

78

21. Ilinci i Vinkovci u osmanskim izvorima Iako je tursko osvajanje naprasno prekinulo slijed vlastelinske povijesti u Szentillyeu (i drugdje), kao i produkciju pisanih izvora u kojima je ona ostala zabiljeena, ipak su s druge strane upravo izvori potekli od osmanskih vlasti neobino vrijedni za tono tumaenje ranijih prilika, osobito u pogledu topografije i demografije, ne samo u Szentillyeu, nego i na itavome od Turaka osvojenom prostoru. Podaci osmanskih poreznih popisa za Slavoniju i Srijem, s kojima se poinjemo podrobnije upoznavati tek u novije vrijeme, kriju odgovore na mnoge srednjovjekovne topografijske zagonetke, ponajprije zahvaljujui injenici da upravo oni tvore kariku koja nedostaje izmeu srednjovjekovnih i uvelike promijenjenih modernih (poslijeturskih) topografsko-demografskih prilika. Sve se to moe upravo kolski oprimjeriti na sluaju Vinkovaca i njegovih srednjovjekovnih pretea. Teritorijalnu dinamiku turskih osvajanja poznajemo poglavito preko podataka o zaposjedanju vanijih utvrda koje su kranske snage pokuavale braniti. O osvajanju podruja to se prostiralo izmeu tih utvrda moemo stoga zakljuivati samo posredno i okvirno. Tako i za ue podruje Vinkovaca, na kojem nije bilo nikakve poznate utvrde, ne znamo tonu godinu turskog osvajanja, nego samo da se ono dogodilo izmeu 1526. i 1536. U godini kobne Mohake bitke, naime, Turci su ovladali samo glavninom Srijema i uskim podunavskim pojasom s tamonjim utvrdama od Iloka do Erduta, kao i najdonjom Podravinom sa strateki vanim Osijekom. Ni tu se turska vlast nije uvrstila odmah i bez tekoa. Zapadnu granicu svoga srijemskog posjeda Turci su osigurali zauzevi 1529. dvije glavne utvrde na donjem Bosutu, Morovi i Nijemce. U Pobosuu su im sljedee krupnije prepreke bile tek utvrde u Ivankovu i Cerni. Zato se uzima da se oko 1530. za neko vrijeme ustalila turska granica na donjem i srednjem toku Bosuta, uzvodno tom rijekom sve do Vinkovaca. Samo podruje Vinkovaca vjerojatno je ipak stajalo pod jaim nadzorom kranskih negoli turskih snaga, budui neto blie jo neosvojenoj utvrdi u Ivankovu negoli turskim utvrdama uz Dunav ili onoj u Nijemcima. Do novih velikih pomaka turskih granica prema zapadu dolo je 1536, kada se pokazalo da veina slavonske vlastele ipak nee pristati uz kralja Ivana Zapolju, koji je priznavao sultanovu vrhovnu vlast. Tada su zdruene snage bosanskog i smederevskog sandak-bega osvojile ne samo gornje Pobosue s Ivankovom i Cernom, nego i itavu akovtinu, podruje Dilj-gore te Posavinu sve do Jasenovca. U neuspjelu pokuaju da Turcima preotme Osijek i obrne nepovoljan razvoj ratovanja u donjem meurjeju Drave i Save, kranska vojska pod zapovjednitvom habsburkog asnika Ivana Katzianera nala se u jesen 1537. i u Ivankovu, ali samo zakratko i bez ikakvih trajnijih posljedica. Od tada je Pobosue zadugo ostalo izvan dosega kranskih ratnih operacija. Uskoro se nalo duboko u zaleu tursko-slavonske granice, u razmjernoj sigurnosti osmanskog dravnog poretka.226 U jednom banskom izvjeu s poetka 1538. nalazi se prva vijest o upravnom razgranienju u turskoj Slavoniji. Prema njoj se vlast smederevskog sandak-bega protegnula sve do Ivankova, a zapadno odatle poeo se organizirati novi sandak.227 Takvo se prvotno razgranienje odralo kroz itavo vrijeme turske vladavine, poto su se do kraja ustrojila dva glavna sandaka u meurjeju, Srijemski i Poeki. Srijemski
226

Bsendorfer, Crtice, 315-320; Istorija naroda Jugoslavije, sv. 2: 168-370; abanovi, Bosanski paaluk, 58-59; Mauran, Vinkovci, 69-77; Mauran, Turske provale, 20-33.
227

ii, Hrvatski saborski spisi, sv. 2: 156-163, br. 100, posebno str. 160.

79

je sandak u svome zapadnom dijelu obuhvaao itavo Pobosue skupa s junom stranom donjeg Povuja. Najranije naznake u turskim izvorima to upuuju na zaetak organizacije zasebnoga Srijemskog sandaka potjeu iz 1540. Do polovice 16. st. ve su bila sastavljena i dva porezna ili katastarska popisa Srijemskog sandaka, oba nepotpuna ili nepotpuno sauvana, ali bogata podrobnim podacima. uvaju se u Istanbulu (Babakanlk Osmanl Arivi, fond Tapu Defter, br. 437 i 1000); prvi se datira u 1546, a drugi oko 1550. Prema prvome od ta dva popisa, u zapadnom dijelu Srijemskog sandaka bila su ustrojena dva sudbena okruga, zvana kaze ili kadiluci, sa sjeditem u Iloku i u Nijemcima. To je tako ostalo i u popisima iz druge polovice 16. st. Jedan od njih (BOA, TD br. 549), nainjen za vladavine sultana Selima II (156674), ujedno je i jedini porezni defter Srijemskog sandaka to je do sada u cijelosti objavljen. Prema tome se popisu kaza Nijemci sastojala od pet nahija (Nijemci, Ivankovo, Podgorje, Posavlje i Raa).228 Na raspolaganju zasad imamo podatke samo dvaju osmanskih popisa: onog nastalog oko 1550. (TD br. 1000), na temelju Engelovih izvoda, i onog sastavljenog oko 1570. (TD br. 549), dostupnog u McGowanovu izdanju. Iako je, dakle, povjesniarima bez osmanistike spreme uvid u slavonsko-srijemsku osmansku grau jo uvijek samo djelomian, ipak je njihov poloaj sada neusporedivo povoljniji nego to bi bio bez ikakva uvida u tu grau. Tako se uz pomo turskih katastarskih deftera napokon potpuno razjanjava i odnos dvaju kljunih srednjovjekovnih naselja na mjestu Vinkovaca. Prema Plu Engelu, u popisu sastavljenom oko 1550. navodi se u sklopu Ivankovake nahije selo Vinkovci, drugim imenom Ilinci (kariye-i Vinqve nam-i dier Ilne). Uz to se za Ilince kae da je to mezra, tj. pustoselina ili staro selite, koju obrauju itelji sel Vinkovci, Trbuanci i Ostrovo.229 U popisu iz vremena Selima II, u sklopu nahije Ivankovo navodi se selo Vinkovci (kariye-i Vinkofi). Ono ima 17 kua, iji se domaini nabrajaju poimence: Miren Bla, Jakob Lovri, Ivani Bla, Toma doselac, Mihal Matko, Adam Tiha, Ivani Marko, Bla ura, Mate Damjan, ura Marko, Ivani uri, Petar Matija, Toma Vuksan, Paval Petre, Ivan doselac, Damjan doselac i Krsan (Krstan?) doselac. Slijede brojani gospodarski podatci, a pri kraju se kae da raja iz tog sela posjeduje obradivu zemlju u mezrama Ilinci (lini) i Neradovci u istoj nahiji. Prema broju kua Vinkovci su tada spadali meu vea sela u Ivankovakoj nahiji, jer je njezinih 26 sela u prosjeku imalo samo 13-14 kua. Osim same varoi Ivankovo (68 kua), od Vinkovaca je u toj nahiji bilo vee devet sela, s brojem kua u rasponu od 19 do 29.230 Mezra Ilinci u tom se popisu spominje na jo dva mjesta. O selu Zaluje (Zalujiye) u istoj nahiji kae se da njegovi itelji posjeduju obradivu zemlju u
228

O organizaciji Srijemskog sandaka i njegovim poreznim popisima v. Istorija naroda Jugoslavije, sv. 2: 172-3; abanovi, Bosanski paaluk, 63-65; Zirojevi, Upravna podela, 13-16. Srijemski porezni popis iz doba Selima II objavio je McGowan, Sirem sanca, koji u Uvodu (osobito str. lilvi) daje pregled poreznih popisa Srijemskog sandaka i raspravlja o stupnju istraenosti te vrste grae. Osim gore navedenih popisa, abanovi, Bosanski paaluk, 65 i bilj. 14, spominje jo i Tapu defter br. 620 kao popis Ilokog ili Srijemskog sandaka nastao takoer oko polovice 16. stoljea.
229

Tapu Defter 1000, str. 136. Tako prema Engel, A trk dlsok, 297, br. 122; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentillye i Vinkovc (1).
230

McGowan, Sirem sanca, 461-487, osobito 464. Imena vinkovakih itelja ovdje su doslovce transliterirana iz McGowanova turskog latininog sustava u hrvatski.

80

mezrama Ilinci i Neradovci te livadu ili panjak Milovanci blizu sela.231 U popisu sela eri ili Ceri (eri), koje pripada Vukovarskoj nahiji u Ilokom kadiluku i ima 33 kue, kae se takoer da mu itelji posjeduju zemlju u mezri Ilinci u Ivankovakoj nahiji.232 Navedeni podaci ne ostavljaju mjesta dvojbi da je mezra Ilinci iz ranih turskih popisa isto to i predtursko naselje Szentillye. Szentillye i Ilinci tvore, prema tome, maarsko-hrvatski toponimski par kakav je, u tipolokom smislu, dosta uobiajen u dravsko-savskom meurjeju. Hrvatska je inaica nesumnjivo bila u upotrebi i prije turskog osvajanja. Ipak, stjecajem okolnosti ona tada jo nije bila nigdje zapisana, ili se takav zapis nije sauvao. Stoga se i u ovom radu smatralo da bi zamjena oblika Szentillye, koji je u predturskim izvorima redovit, hrvatskim oblikom Ilinci, koji je posvjedoen samo kasnije, znaila povijesni anakronizam. Zanimljivo je uoiti da se posve isto dogodilo i s drugim Szentillyeom u Vukovskoj upaniji, kojeg takoer tek turski izvori biljee kao Ilince; s tom vanom razlikom da to potonje naselje nije ni u tursko doba posve opustjelo, nego je tovie isprva bilo sredite jedne nahije (prema popisu nastalom oko 1550), a potom selo s 43 kue u nahiji Nijemci (prema popisu iz doba Selima II).233 Jednako tako nema dvojbe da je selo Vinkovci koje turski popisi navode u Ivankovakoj nahiji istovjetno naselju ili posjedu to je pod istim imenom zabiljeeno 1491. i 1524. Ono je stajalo tako blizu mezri Ilinci da ne samo da su njegovi itelji ondje imali posjede, nego se moglo smatrati i da su Vinkovci i Ilinci dva imena jednog te istog sela. Otud se moe zakljuiti da je, od svih podrunih sela to su okruivala srednjovjekovno trgovite Szentillye, ovome najblie stajalo upravo selo Vinkovci. Napomenimo uzgred da ni oni drugi, zapadni Vinkovci, ije se zapise isprva pogreno povezivalo s gradom na Bosutu, nisu u tursko doba odmah posve nestali: popis Poekog sandaka iz 1579. navodi ih kao selo sa samo est kua u sklopu nahije Nivna (Levanjska Varo).234 Podaci turskih popisa neizbjeno nameu pitanje: zato je srednjovjekovno trgovite Szentillye opustjelo, za razliku od vie manjih naselja u njegovoj okolici koja su se i pod Turcima odrala kao sela? Najvjerojatnije objanjenje su ratna razaranja (poglavito ona 1536), koja su mogla najjae pogoditi upravo sredinje naselje s velikom upnom crkvom i moda kakvim elementima fortifikacije, iz kojih se osvajaima moglo pokuati pruiti bezuspjean otpor. Sami turski popisi pokazuju da je naselje Szentillye/Ilinci bilo po svoj prilici naglo raseljeno. Naime, u onim iteljima okolnih sela Vinkovaca, Trbuanaca, Ostrova, Ceria i Zaluja koji prema popisima dre zemlje na selitu opustjelih Ilinaca treba oito vidjeti nekadanje stanovnike Ilinaca ili njihove potomke. Oni su zacijelo pod ovom ili onom vrstom prisile napustili domove u Ilincima i preselili se u oblinja sela, iz kojih su i dalje mogli obraivati i koristiti svoje posjede na zemljitu naputenog sela. Na istom se tragu moda moe tumaiti i odsutnost hrvatskog imena Ilinci u predturskim izvorima. Ta je toponimska inaica bila u uporabi poglavito u selima oko Szentillyea, a sami su itelji toga trgovita, kao i njegovi vlastelini te njihovim
231 232 233

McGowan, Sirem sanca, 481. McGowan, Sirem sanca, 145.

McGowan, Sirem sanca, 433-4; Engel, A trk dlsok, 297, br. 123; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentillye (1).
234

Popis sandaka Poega, 229; Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Vinkovc (2).

81

posredovanjem i upanijske vlasti, koristili maarski oblik. Kada je Szentillye raseljen, nositelji upotrebe tog izvornog i slubenog imena nestali su ili se rasprili pa je ono ustupilo mjesto inaici koja se govorila u okolici naselja. 22. Szentillye poslije Szentillyea Srednjovjekovno naselje Szentillye pokraj crkve sv. Ilije bilo je oko polovice 16. stoljea pusto, a itelji okolnih zaselaka nazivali su ga Ilinci. Takvo je bilo stanje na terenu. No, za to lokalno injenino stanje nije se odmah znalo u irim okvirima i na viim razinama drutvenog ivota. Pojedine drutvene strukture, u ovom kao i u mnogim drugim sluajevima, reproducirale su nestalo stanje jo desetljeima, kao svojevrstan fiktivni produetak ranijih stvarnih prilika. Meurjeje Drave i Save, skupa s glavninom ugarskog Podunavlja, bilo je osobito pogodno za takvu fikcionalizaciju jer je tijekom druge etvrtine 16. st. dospjelo pod osmansku vlast i tako postalo odsjeeno ne samo od onih dijelova Ugarsko-hrvatske kraljevine koji su izbjegli osmansko osvajanje, nego i od neko bliskih politikih i kulturnih sredita zapadnokranske Europe. Kanjenje zapadnih znanja za stvarnim prilikama u izgubljenim krajevima oitovalo se osobito u dvije sfere: u politici kraljevskih donacija i u zemljopisnoj znanosti, koja je na prijelomu srednjeg i novog vijeka doivjela velik procvat. Desetljeima poslije proirenja osmanske drave na velik dio Ugarskohrvatskog kraljevstva, nasljednici nekadanjih vladara odbijali su priznati da je posrijedi trajan gubitak dravnog teritorija te su u svojim kancelarijama nastavljali raspolagati posjedima na podrujima pod turskom vlau slino kao to su to inili i kraljevi starijih dinastija. To se osobito odnosilo na dvojicu kraljeva Habsburgovaca, Ferdinanda I (1527-1564) i njegovog nasljednika Maksimilijana II (1563-1576), koji su raznim pojedincima i ustanovama izdali mnogo darovnica i potvrdnica u vezi s vlasnikim i drugim pravima faktino izgubljenim ili nestalim u turskom osvajanju. Veina se tih privilegija nije sauvala u izvornicima to su ih dobivali primatelji, nego samo u (skraenim) prijepisima u registraturnim knjigama poznatim kao Libri regii, Kraljevske knjige. Otud znamo i za potvrdnicu koju je 18. travnja 1562. u Linzu izdao Maksimilijan II, tada jo samo eki kralj. U njoj se Tomi, Barbari i Ani, djeci pokojnog Nikole Gratkovakog (Gradkowachky), potvruje pravo na posjede Alsgradpataka i Felsgradpataka u Poekoj upaniji te na posjedovne udjele u Szentzsorvaltu, Szentillyeu i Okovcima u Vukovskoj upaniji. Troje primatelja potvrdnice izjavilo je prethodno da su njihovi preci od davnine (ab antiquo) drali navedene posjede, a da ih i oni sami dre koliko im to Turin doputa.235 Ve i redoslijed navoenja posjed u toj potvrdnici daje naslutiti da su Gratkovakima po vanosti na prvom mjestu bila dva posjeda u Poekoj upaniji. To su zapravo dva dijela srednjovjekovnog posjeda Gradpotok ili Grdpataka, koji je u izvorima zabiljeen vie puta od 13. do 15. stoljea i koji se nalazio uz donju Orljavu na mjestu dananjeg sela Ratkovice (na pola puta izmeu Pleternice i Nove Kapele). U turskoj upravnoj organizaciji to je selo spadalo u Drenovaku nahiju Cernikog
235

Kirlyi knyvek, br. 3.981 (sv. 3: 739, br. 981): Nova donatio bonorum infrascriptorum pro parte nobilium Thomae Gradkowachky necnon Barbarae ac Annae similiter Gradkowachky ex Nicolao condam Gradkowachky. Predmet potvrdnice su, prema slovu izvornika: totales possessiones Alsogradpathaka et Felsewgradpathaka in de Posegha, ac totales portiones possessionariae in possessionibus ZenthSorwalth, ZentIllye, et Okowch in de Walko comitatibus existentibus habitae. Dokument je objavio Bojnii, Kraljevske darovnice, 128-9, br. 196, s pogrenim itanjem pridjevka-prezimena troje destinatara kao Gradhowachky, odnosno Gradovaki.

82

sandaka. Izvori iz 16. i 17. stoljea biljee ga kao selo Gradkov (Gratkov) Potok, podijeljen na Donji i Gornji.236 Tome potpuno odgovaraju maarske inaice zapisane u Maksimilijanovoj potvrdnici. I dananje ime Ratkovica oito je poteklo od starijega *Gratkovica. S istim je mjesnim imenom svakako u vezi i pridjevak ili prezime troje primatelja potvrdnice, Gratkovaki. Zanimljivo je pritom da su oni nosili hrvatski pridjevak izveden od hrvatske inaice imena mjesta, Gratkov (Potok), a istodobno su smo ime svojega nekadanjeg matinog posjeda naveli u maarskoj inaici. Ti Gratkovaki, ili, rekli bismo danas, Ratkovaki, polagali su odnekud pravo i na udjele u tri posjeda iz stare Vukovske upanije. Ta nam je skupina od tri posjeda ve poznata, iako je ime Szentszalvtora u tome izvoru navedeno u manje istom, puki preinaenom obliku Szentzsorvalt (it. Sentorvalt). Poznato je da je sloeno maarsko-latinsko ime Szentszalvtor pojednostavljeno u oblik Zsolvart (olvart) ve puno ranije, a turski porezni popisi iz sredine 16. stoljea pokazuju da je od srednjovjekovnog sela tada ostala samo mezra ili pustoselina zvana olvar ili Zulvar, u blizini tadanjeg sela Trbuanci.237 Skupina sastavljena od upravo tih triju posjeda pojavila se prvi put u izvorima jo 1507-8, prigodom diobe imeu Lovre Bnffyja Gorjanskog i Ivana Kishorvta. Ta su dvojica tada dogovorno predala svoje udjele u Szentszalvtoru, Szentillyeu i Okovcima Kishorvtovim roacima Jurju i Stjepanu. Pri samoj primopredaji spomenuti su tada jo i Stjepanov sin Martin i keri Fruzina i Margareta. Vie od pola stoljea kasnije, na iste te udjele polae pravo obitelj Gratkovaki, iji lanovi tvrde da su ih uivali njihovi preci. To vjerojatno znai da su Gratkovaki bili potomci nekojeg od onih roaka Ivana Kishorvta iz 1507-8. Druga je mogunost da su ti Kishorvtovi roaci ubrzo poslije 1508. prodali svoje udjele u Szentszalvtoru, Szentillyeu i Okovcima precima ovih Gratkovakih o kojima govori potvrdnica iz 1562. to je od toga tono nee se dati utvrditi bez pronalaska novih izvora. U svakom sluaju, potvrdnica iz 1562. proeta je povijesnim anakronizmom. Govori o posjedima koji nose srednjovjekovna imena i nalaze se u srednjovjekovnim upanijama, iako su u stvarnosti i ta imena i te upanije nestali pod valom promjena to ih je donijelo tursko osvajanje etvrt stoljea ranije. Tvrdnja Gratkovakih da svoja imanja na donjoj Orljavi, na Bosutu i u gornjem Povuju dre onoliko koliko im to Turci doputaju bila je poprilian eufemizam. S tim posjedima svojih predaka oni zapravo nisu imali vie nita. I Donji i Gornji Gratkov Potok (u Drenovakoj nahiji Cernikog sanaka), i Okovci kod gornje Vuke (vjerojatno u nahiji Poljana Poekog sandaka), i Ilinci i olvar (u Ivankovakoj nahiji Srijemskog sandaka) nalazili su se tada na tlu Osmanskog Carstva i imali turske gospodare. Slian je anakronizam i javljanje mjesnog imena Szentillye u ranoj kartografiji. Prikupljanje i usustavljivanje geografskih znanja koje se razmahalo u doba Renesanse najjasnije se odrazilo na polju kartografije. Prvi neto podrobniji kartografski prikazi meurjeja Drave i Save pojavljuju se ve potkraj 15. stoljea, na zemljovidima Nikole Kuzanca, Henrika Hammera-Martellusa i Francesca Rossellija. Znatno bogatiji zemljopisni sadraj unesen je na Zemljovid Ugarske (Tabula Hungariae) koji je u
236

O srednjovjekovnom Gradpotoku ili dananjoj Ratkovici v. Csnki, Magyarorszg, 2: 409-410; Buturac, Plemike obitelji, 22; Engel, Pozsegamegye (rukopis), s. v. Gradpatak.
237

Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Szentszalvtor (Zsolvart); McGowan, Sirem sanca, 477. U ranije razmatranoj listini bosanskog kaptola iz 1491. Szentszalvtor je naveden meu pripadnostima katela Laslovo, a olvart (Solwarth) meu onima katela Slakovci. Ipak se ini da se u osnovi radilo o jednom te istom posjedu, kao to je i ime olvart puka izvedenica uenog imena Szentszalvtor. Treba uoiti da se inaica zapisana 1562. razlikuje od oblika olvart ne samo po zadravanju sastavnice szent-, nego i po metatezi likvida, to bi moglo znaiti da su postojale dvije podvarijante pukog oblika.

83

rukopisu izradio tajnik ostrogonskog nadbiskupa Lazar izmeu 1514. i 1520, i koji je uz neke nadopune objavljen tiskom 1528. u Ingolstadtu. Tu je kao pritoka Save naznaena i rijeica Bosut (Bazota flu.), uz koju su ucrtana sljedea mjesta: Raa blizu ua, Szentlrinc (utvrda kod dananjeg Podgraa na Bosutu) pokraj poetka Bosuta, a Morovi (Maroth) na zemljitu izmeu Bosuta i Save. Lijevo ili, prema karti, zapadno od Bosuta ucrtana su mjesta Nasch (?), Bereczlo (Berkasovo?) i Ilcs (katel Ilaa pokraj Ilinaca u Srijemu). Jo zapadnije odatle su, prema karti, Nijemci (Nemeti), Slakovci (Slawkocz) i Ivankovo (Ywanka); sjevernije je Erdevik (Erdwig). Na Savi su u blioj okolici Brko (Barka) i jvr, a upanja (Zapana blacio, tj. upanje Blato) prikazana je na nekakvu neimenovanom rukavcu Save.238 (Karta 7.) Slian prikaz Pobosua dao je, oslanjajui se na Lazara, i Giacomo Gastaldi na svojem zemljovidu podunavskih i sjevernojadranskih zemalja iz 1546.239 U toj kartografskoj tradiciji jo uvijek, dakle, nema srednjovjekovnog pretee Vinkovaca meu naseljima u Pobosuu. Nema ga ni na zemljovidima Augustina Hirschvogela (umro u Beu 1553), koji svojim vienjem meurjeja Drave i Save stoji donekle po strani od glavnih kartografskih tradicija 16. stoljea. Njegova karta junoslavenskih zemalja izmeu Dunava i Jadrana tiskana je postumno 1565. u Nrnbergu, a u novoj obradi ju je i Abraham Ortelius 1573. ukljuio u svoj znameniti atlas Theatrum orbis terrarum.240 Hirschvogel je itavo srednje i donje meurjeje Drave i Save nazvao Windischland, tj. Slavonija. Bosut je kod njega prikazan kao velik polukruan rukavac Save koji se na donjem (istonom) kraju rava u dva kraka. (Zapadni bi se krak moglo tumaiti i kao Bosutovu pritoku Studvu.) Za razliku od Lazarove karte, ucrtane su prilino tono i Karaica i Vuka, ali su im pobrkana imena (barem je tako u Orteliusovoj verziji): prva se zove Walpo, oito zbog Valpova koje joj se nalazi blizu ua u Dravu, a druga Krasso. Na desnoj strani srednjeg toka Vuke je mjesto Herman, a oko gornjeg toka su ucrtani Podgora, Naice, Gorjani i Palina. Bosut sa zapada prima manju pritoku (zacijelo Bi), uz koju je ucrtana Cerna, koja je prikazana kao grad opkoljen vodom, jednako kao i malo sjeverozapadnije Ivankovo (Iwanch), iji su vodom ispunjeni opkopi takoer povezani s Bosutom. Istono od donjeg toka Bosuta je Szentlrinc (S. Lorencz) ili Podgrae. Na otoku koji Bosut zatvara sa Savom tri su naselja: Nijemci (Nemethi) na srednjem toku Bosuta, Milotz na donjem toku i Opowetz na obali Save. Na suprotnoj, bosanskoj strani Save su Brko (Barka, kod Orteliusa iskvareno u Sarka) i jvr. Hirschvogelov Opowetz nalazi se ondje gdje Lazar (kao i poslije Lazius) smjeta Rau. Da Hirschvogelovu toponimiju ne treba uzimati olako pokazuje injenica da se iz srednjovjekovnih i turskih izvora doista zna za Opojevce u zapadnom susjedstvu Rae.241 Milotz bi se s obzirom na smjetaj (na donjem Bosutu kod spoja sa zapadnim krakom ili moebitnom Studvom) mogao
238

Tiskana Lazarova karta iz 1528. nalazi se danas u Nacionalnoj knjinici Szchnyi u Budimpeti; ta je knjinica vie puta objavila reprodukciju cijele karte u boji, u obliku plakata. V. uz to Szathmry, Descriptio Hungariae, 71-76; Hrenk i Papp-Vry, Magyarorszg, 54-55; Kali, Najstarija karta. Kopije Lazarove tiskane karte izdavali su Andrea Vavassore 1553. u Veneciji, Pirro Ligorio 1559. u Rimu, Ivan Zsmboky-Sambucus 1566. u Beu itd. (usp. Szathmry, Descriptio Hungariae, 105-6, 123-4, 153-4).
239 240

Szathmry, Descriptio Hungariae, 95-96.

O Hirschvogelu v. Banfi, Sole surviving specimens, 90-93; Szathmry, Descriptio Hungariae, 146, oboje s neitljivom reprodukcijom karte tiskane 1565. Za Orteliusovo izdanje iz 1573. v. Pandi, Pet stoljea, 47 i 49, br. 35. Dobro itljive reprodukcije potonje verzije donose i Gaina, Slavonija, 5, i Markovi, Slavonija, 12 (samo slavonski odsjeak). Djelomice uz pomo Orteliusovog izdanja Hirschvogelovu kartu Ilirika ili Slavonije objavio je u svojem atlasu iz 1578. i Gerard de Jode (Pandi, Pet stoljea, 54-55, br. 43).

84

tumaiti i kao iskrivljen zapis imena Morovi (Maroth kod Lazara); no, ne moe se previdjeti ni injenica da upravo oko Bosuta i izmeu Bosuta i Save srednjovjekovni izvori doista znaju za mjesta to su se zvala Milovci ili slino.242 (Karta 8.) Po svoj je prilici vinkovaki Szentillye prvi put kartografski registriran tek na znamenitom zemljovidu Ugarske (Regni Hungariae descriptio vera) koji je izmeu 1552. i 1556. izradio i u Beu dao tiskati Wolfgang Lazius, dvorski lijenik kralja Ferdinanda I Habsburgovca, povjesniar i geograf. Laziusova je karta Ugarske po bogatstvu donesenih podataka slina Lazarovoj, koja je Laziusu svakako bila poznata, ali je gradivo na njoj bitno drukije ureeno i ukljuuje mnogo novih pojedinosti. U jednoj od vie legendi (kartua) na svojem zemljovidu, Lazius je nabrojao ukupno 24 osobe iz raznih dijelova Ugarske, Erdelja i Slavonije koje su mu pomogle pri izradi djela.243 (Karta 9.) Laziusova predodba o manjim vodotocima u donjem meurjeju Drave i Save po zamrenosti je blia Hirschvogelovoj nego Lazarovoj. Vuku, na ijem je uu u Dunav ispravno smjestio Vukovar, Lazius zove Valpo i na njezin gornji tok pogreno smjeta utvreni grad Valpovo. Bosut (Bozwtha) prema Laziusu ima dva lijeva pritoka: u gornjem toku Valko, to je ime koje inae pripada Vuki, koji po poloaju odgovara otprilike Ervenici; i u donjem toku Studvu (Stubna), koja je zapravo Bosutova desna pritoka. Osim toga je gornji tok Bosuta u Laziusovu prikazu nekim okomitim vodotokom povezan sa Savom, tako da Bosut i taj neimenovani vodotok zajedno tvore, slino kao u Hirschvogela, neku vrstu odvojka ili rukavca Save, zatvarajui s njom prostran otok koji je u srednjovjekovnim izvorima doista poznat kao Bzakz ili Vzkz, tj. Meubosue ili Meuvoe. Na tome otoku, uz neimenovani desni pritok (ili zapadni krak) Bosuta, Lazius je nanizao ova tri naselja, idui sa sjevera prema jugu: Ivankovo (Wanka, umjesto tonoga Ivanka ili Iwanka), Szentillye (Z. Helye) i Nijemce (Chotnemety, tj. Ttnmeti). Prema priloenoj legendi, moe se zakljuiti da je Ivankovo prikazano kao utvreno mjesto, Szentillye kao vee trgovite, a Nijemci kao manje trgovite. Na obali Save na istome zemljitu prikazana je utvrda Raa, a blizu nje je na savskom otoiu utvreni jvr. Ostatak prostora zauzima crte bogato ukraene biskupske mitre i pastirskog tapa. Izvan bosutskog otoka, na mjestu gdje se gornji tok Bosuta spaja sa svojim zapadnim pritokom (ili krakom), prikazana je utvrda Herman, a pokraj ua potoka Valko u Bosut trgovite Morovi (Maroth). Malo vie na potoku Valko je utvreno mjesto Palina (Palyna), a oko njegova poetka jo i utvrde Berkasovo (Bereczlo) i Erdevik (Erdwig). Dalje niz Bosut nema naznaenih mjesta uza samu rijeicu, ali su blizu nje trgovite Illesy i utvrda Naygallas (Manelos?), koji ve lee na padinama Fruke gore (Arpatarro). Pokraj ua Bosuta u Savu nalazi se Mitrovica (Z. Demeter). Pouzdanost i egzaktnost Laziusove karte oito je samo priblina. Iako je veina opih odnosa izmeu naznaenih naselja i prirodnih sastojaka reljefa predoena realistino, prostorni omjeri su poremeeni, a i o nekim injeninim odnosima Lazius
241

Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Apajovc. Opojevci su i danas umovito zemljite juno od Morovia, prema Savi (Veliki atlas Hrvatske, sekcija 116).
242

Milovac se 1491. spominje kao dio vlastelinskog sklopa oko Szentillyea; Melovci ili Milci navode se meu pripadnostima Selne i Brkog (vjerojatno im odgovara zemljite Miljevci kod Bonjaka); Milkovci su poznati kao pripadnost Vrvra (*Virgrad) i Otoka. Usp. Engel, Valkvrmegye (rukopis), s. v. Milevci, Milkovc, Milovc.
243

Osnovno o Wolfgangu Laziusu v. u Szathmry, Descriptio Hungariae, 115-8; Hrenk i Papp-Vry, Magyarorszg, 58-59. Dobro itljivu reprodukciju ovdje razmotrenog odsjeka Laziusove karte v. i u Markovi, Slavonija, 77.

85

je bio netono obavijeten ili je prikupljene informacije povezivao u cjelinu netonim pretpostavkama. Ipak, kasniji europski kartografi nisu imali mogunost da korigiraju i poboljaju Laziusove zemljopisne spoznaje o nekadanjem ugarskom Podunavlju koje je dolo pod osmansku vlast. Sve do kraja 17. st. to je veliko podruje uvijek iznova prikazivano uglavnom na temelju manjkava i, kako je vrijeme protjecalo, sve vie zastarjela Laziusovog djela. Ovisno o podrobnosti pojedinog zemljovida, autori su izostavljali ovaj ili onaj Laziusov podatak, ali su malo to mogli dodati onome to su kod njega nali. Tako je Giacomo Gastaldi, na svojoj karti zemalja izmeu Mletaka i Carigrada (1560), meu naseljima na bosutskom otoku ostavio samo Ivankovo i Nijemce, a ispustio je Szentillye i Rau; osim toga je oko srednjeg i gornjeg toka Bosuta ostavio mjesta Illesy, Morovi, Palinu i Herman. Istovjetan prikaz Pobosua imaju i mletake karte iz 1566. s prikazima tadanjih ratnih operacija u Ugarskoj. 244 Nasuprot tome je Christian Sgrothen, na karti Germanije iz 1565, od Laziusovih mjest izmeu Bosuta i Save zadrao samo Z. Helye.245 Mathias Zndt je na svojoj velikoj karti Ugarske iz 1567. posve kopirao Laziusa, ali je na pojednostavljenoj ratnoj karti Ugarske iz 1566. od mjest oko Bosuta zadrao samo Palinu.246 (Karta 10.) Meu preradama Laziusa zanimljiva je i karta glavnih mjesta u Ugarskoj (1571) Ivana Zsmbokyja-Sambucusa, gdje su od pobosutskih mjesta naznaeni samo Nijemci (Colnometi!) i Mitrovica, a istovjetnu je kartu u novoj obradi 1579. ponovio i Abraham Ortelius.247 S druge strane, bez spomena vrijednih izmjena, barem to se tie donjeg meurjeja Drave i Save, Laziusovu su kartu ponavljali Gerard de Jode u atlasu iz 1578, Gerhard Mercator u atlasu iz 1585. (kasnije mnogo puta iznova izdavanom), Nicolo Doglioni 1595, Theodor de Bry 1596, John Speede 1626, Willem Janszoon Blaeu i Johannes Blaeu oko 1647, Nicolas Sanson oko 1670, Frederik de Wit 1688. i drugi.248 (Karta 11.) Svi su se ti kartografi u prikazu starog ugarskog Podunavlja tako dosljedno drali Laziusa da su prepisivali i njegove pogrene naine biljeenja pojeidnih toponima. Tako su, na primjer, ime Ivankova svi ponavljali kao Wanka ili Vanca, bez poetnoga slova I koje je ispustio Lazius. To je pak u novijoj literaturi o povijesti Vinkovaca dovelo do zanimljive zabune. Prevoditelj spominjane Schulzerove rasprave, Jovan Georgevi, ustvrdio je u jednoj popratnoj biljeci da se na karti Ugarske koju je 1560. godine (tj. zapravo 1585) objavio Gerhard Krmer-Mercator, na ondje prikazanoj okuci Bosuta, nalazi zapisano ime Vinko. Taj je kartografski spomen Vinkovaca, prema Georgeviu, promaknuo ranijim istraivaima poput Schulzera ili Paviia. To je Georgevievo otkrie poslije prenio i naglasio i vagelj.249 Ipak je posve sigurno da Mercator na svojoj karti nije oznaio Vinkovce i da je to to je Georgevi proitao kao Vinko zapravo laciusovsko Wanka, tj. Ivankovo.250
244 245 246 247 248

Szathmry, Descriptio Hungariae, 129-130 i 149-151; Hrenk i Papp-Vry, Magyarorszg, 62-63. Szathmry, Descriptio Hungariae, 145. Szathmry, Descriptio Hungariae, 157-8. Szathmry, Descriptio Hungariae, 165-7 i 171.

Szathmry, Descriptio Hungariae, 187-8, 195, 211, 217; Pandi, Pet stoljea, 64, br. 60, 65, br. 64, 72-74, br. 75; Hrenk i Papp-Vry, Magyarorszg, 70-73, 82-83; Gaina, Slavonija, 11; Markovi, Slavonija, 18.
249 250

Schulzer, Cibalis-Palina-Vinkovci, 48; vagelj, Vinkovci, 8-9.

Nije mi poznato je li na kojem od izdanja Mercatorove Ugarske to Wanka doista iskrivljeno u Vinko. No, na karti Ugarske Nicandera Filipa Fundanusa, objavljenoj u Rimu 1595, umjesto Wanka doista

86

Potkraj 17. stoljea poeli su kartografima napokon pritjecati svjei podaci o krajevima nekadanjeg donjeg ugarskog Podunavlja, ali ti su se podaci jo neko vrijeme samo ugraivali u ve ukalupljene kartografske prikaze. Na takav je nain Giacomo Cantelli da Vignola, radei na osnovi najtonijih karata i najnovijih obavijesti, 1683. u Rimu objavio kartu zapadne Ugarske, ukljuivi u nju i Slavoniju razdijeljenu na pet upanija. Cantelli je u prikaz Pobosua, odnosno Meubosua, unio nove pojedinosti, kao to su na primjer jezerce Virovi ili naselje Spava, pa i naselje Nijemci (Nemiti) na istonom dijelu Bosuta, ali je istodobno uza zapadni Bosutov krak ostavio laciusovsku trijadu Wanka-S. Helye-Chotmneto (!), u kojoj je tree ime, izvorno Thotnemety, kod Laziusa takoer bez dvojbe trebalo predstavljati Nijemce!251 (Karta 12.) Istovjetnu situaciju u Pobosuu Cantelli je predoio i na karti Dalmacije i njezinog zalea iz 1684.252 Sluei se Cantellijevim kartama, izradio je 1699. Pavao Ritter Vitezovi svoju kartu Kraljevine Dalmacije, zahvativi njome i donju lijevu Posavinu, gdje je u prikazu Pobosua kopirao Cantellija.253 Tako je jo i na samom kraju 17. stoljea odavna opustjeli Szentillye i dalje ivio u kartografiji, i to na mjestu koje mu je stoljee i pol ranije bio dodijelio Wolfgang Lazius, na zapadnom rubu Meubosua, uz zapadni krak Bosuta ili vodotok koji gornji Bosut povezuje sa Savom. Meu ranim kartografima koji su u svojim djelima potanje prikazivali meurjeje Drave i Save, ni Lazar niti Hirschvogel nisu smatrali da je Szentillye na Bosutu toliko vaan da ga valja uvrstiti meu prikazana naselja. Tako je mislio tek Wolfgang Lazius, odnosno neki od njegovih informatora koji je poznavao prilike u donjoj Posavini. Mjesto na koje je Lazius na svojoj karti postavio Szentillye sadri elemente relativne zemljopisne tonosti: Szentillye se doista nalazi izmeu Ivankova i Nijemaca, kao to to predouje Laziusov niz Iwanka-Z. Helye-Thotnemety. No, istodobno je netono da se sva ta mjesta nalaze izmeu Bosuta i Save, kao i to da lee uz Bosutov zapadni ili gornji krak. Gledajui u odnosu na prikazane vodotoke, potez koji je Lazius pogreno pripisao tim trima mjestima zapravo pripada nizu naselja Rokovci-Cerna-Gradite. Poloaj koji je s obzirom na tok Bosuta zapravo trebao pripasti Szentillyeu kod Laziusa je prazno. U njegovu neposrednu blizinu kartograf je postavio s istone strane Morovi, a sa zapadne Herman. Malo sjevernije od tog mjesta, uz pritok Bosuta koji je nazvao Valko, stavio je Palinu. U mjeri u kojoj je prikazao ista naselja kao i Lazius, Hirschvogel je zemljopisno puno pouzdaniji: njemu je Herman na srednjem toku Vuke (pogreno imenovane Krasso), a Palina puno zapadnije, blizu izvora Vuke i otprilike izmeu Gorjana i Naica. Palina koja je tu jedino mogla biti posrijedi, ona s utvrdom poznatom od druge polovice 15. stoljea nadalje, doista se nalazila zapadno od Gorjana, a ne u Pobosuu. (Palina se po svoj prilici nalazi i na Lazarovoj karti iz 1528, pod iskvarenim imenom Valina. Lazar ju je smjestio izmeu akova i Nevne/Levanjske
stoji Winka, a moda je tako i na karti Alexandera Maira iz 1594. I Mairova i Fundanusova karta izraene su na temelju Zndtove kopije Laziusa iz 1567. Usp. Szathmry, Descriptio Hungariae, 203-5 i reprodukcija na unutarnjoj strani korica.
251

itljivu reprodukciju donjeg (slavonskog) dijela Cantellijeve karte v. u Markovi, Slavonija, 20. Osnovno o toj karti v. u Pandi, Pet stoljea, 82, br. 96. Novi podaci o istonom meurjeju koje donosi Cantelli nalaze se zapravo ve na karti dananjeg Ilirika koju je Johannes Blaeu objavio 1669. posvetivi je hrvatskom banu, grofu Petru Zrinskom (Pandi, Pet stoljea, 67 i 69, br. 67; Atlas Hungaricus, br. 8).
252 253

Pandi, Pet stoljea, 82-83, br. 97. Pandi, Pet stoljea, 97, br. 118, s reprodukcijom na str. 91.

87

Varoi.) No, kasnija se kartografska tradicija nadovezala na Laziusa, a ne na Hirschvogela, pa je tako i Palina na veini karata iz 16. i 17. st. ostala blizu mjesta koje bi trebalo pripadati srednjovjekovnom pretei Vinkovaca. Takav netoan poloaj, i uz to nerazmjerno velika vanost, pripale su Palini naroito na spomenutoj Zndtovoj ratnoj karti iz 1566, gdje je Palina prikazana kao jedino naselje u Pobosuu. Iz kasnije perspektive, od 18. stoljea nadalje, kada su Vinkovci izrasli u glavno naselje na Bosutu, doista se moglo lako dogoditi da ueni poznavatelji starih karata zakljue kako je u predturskom dobu na mjestu Vinkovaca stajala upravo Palina. Prema poloaju koji su mu dali Lazius i njegovi epigoni, Szentillye se nije inio prikladnim za takvu identifikaciju. Neegzaktnost stare kartografske tradicije potekle od Laziusa oito je odigrala presudnu ulogu pri nastanku povijesne formule Cibale-Palina-Vinkovci, koju je prvi zastupao peuki kanonik i uenjak Szalagyi u drugoj polovici 18. stoljea. Osim to je pruila prividne argumente za vezu Vinkovaca s Palinom, Laziusova karta jo je zbog jedne pojedinosti zanimljiva za istraivae vinkovake povijesti, kao i njezine historiografije. To je ve spomenuti crte biskupske mitre i tapa smjeten u Pobosue, odmah desno od niza imen Ivankovo-Szentillye-Nijemci. Takve je simbole Lazius inae stavljao blizu biskupskih sjedita. Po jednu mitru sa tapom nalazimo tako na istoj Laziusovoj karti pokraj Zagreba, Vesprema, ura, Peuha, Egera itd. Pomnju koju je Lazius poklonio tim oznakama potvruje i injenica da je uz dva nadbiskupska sjedita, Kalou i Ostrogon, prikazano donekle razliito znamenje: u tim su sluajevima iza mitre ukrtena po dva pastirska tapa, pri emu kod Ostrogona jedan tap na vrhu ima volutu, a drugi kri (obiljeje nadbiskupskog tapa). U donjoj je Posavini Lazius ucrtao biskupski znamen na dva mjesta: jedan uz obalu Save izmeu Broda i ua Orljave, a drugi je ovaj izmeu Bosuta i Save. Iz karte nije jasno kojim biskupskim sjeditima pripadaju ti simboli. Ipak je najrazlonije pretpostaviti da prvi treba upuivati na podruje Bosanske biskupije, odnosno na njezino sjedite akovo (kojeg na Laziusovoj karti uope nema!), a drugi na podruje Srijemske biskupije, odnosno njezina sredita Banotor i Mitrovicu (kaptol sv. Ireneja). Obje su te biskupije u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu bile malene pa su se ve i mjesta na koja je Lazius postavio njihove biskupske simbole zapravo nalazila izvan njihovih granica.254 Svako drukije tumaenje dviju biskupskih mitri u donjoj lijevoj Posavini na Laziusovoj karti teko bi se moglo braniti valjanim dokazima. Pa ipak je intrigantno to taj detalj s Laziusove karte kao da stoji u nekakvu suglasju s barem jo jednim malo mlaim izvorom. To je pismo Bartola Kaia iz 1613. o kojem e jo biti govora. U njemu se Vinkovci opisuju kao nekadanji biskupski grad (Vincaco gi Citt episcopale). Ostaje nejasno otkud je Kaiu dolo da o Vinkovcima pribiljei upravo to. O vezi s rimskim Cibalama i njihovom biskupijom on jo nije mogao nita znati. U srednjem vijeku, Vinkovci, tj. Szentillye, nisu ni u kojem smislu bili biskupski grad pa Kaiu nije ni s te strane mogao doi nekakav nama moda nepoznat podatak. Ako je, pak, Kai poznavao Laziusovu kartu ili koju od njezinih mlaih kopija, i dalje zauuje mogunost da bi on biskupsku mitru prikazanu pokraj Bosuta povezao ba s Vinkovcima, i to na tako odluan i nedvosmislen nain.

254

Slino je Lazius i u Peukoj biskupiji biskupsko znamenje postavio dosta zapadnije od samog Peuha, na granicu podruja koje je ve spadalo pod vespremskog biskupa (v. reprodukciju odgovarajueg dijela Laziusove karte u Markovi, Slavonija, 273).

88

23. Rjeenje problema naseobinskog kontinuiteta Zahvaljujui manje-vie iscrpnom poznavanju srednjovjekovnih izvora i dostatnom (makar jo uvijek samo djelominom) uvidu u turske izvore, moemo danas ponuditi puno utemeljeniju rekonstrukciju povijesne veze izmeu Szentillyea/Ilinaca i Vinkovaca nego to je to mogao Stjepan Pavii. On se dosad jedini ozbiljno zadubio u toponomastiku i topografijsku problematiku te veze, skovavi o njoj dvije donekle razliite teorije koje ovdje moemo oznaiti kao ranu i kasnu. U ranoj teoriji, koju je Pavii prvi put iznio 1933. te je potom bez bitnih izmjena ponavljao u radovima iz 1940. i 1964, kljuni su ovi momenti: srednjovjekovno naselje na mjestu grada Vinkovaca nosilo je istodobno dva imena; jedno, Sveti Ilija, izvedeno je od posvete crkve i imalo je sluben znaaj, a drugo, Vinkovci, govorili su starosjedioci naselja; iako zabiljeeno puno kasnije, ime Vinkovci bilo je starije, nastalo je ak u doba prvog naseljavanja Hrvata, nekoliko stoljea prije gradnje crkve sv. Ilije; dosljedno tome, to ime nije, kako se moe initi, izvedeno od osobnog imena Vinko, slavenske adaptacije latinsko-kranskog imena Vincens/Vincentius, nego pripada leksikoj porodici oko slavenske rijei vino, koja je i inae toponimijski vrlo plodna; napokon, toponim Vinkovci tek je po odlasku Turaka pukom etimologijom doveden u vezu s imenom Vinko, pa je stoga tada posveti crkve sv. Ilije pridodan i dotini svetac. to se topografijskog aspekta problema tie, prema Paviievoj ranoj teoriji prvotna jezgra naselja nalazila se sjeverno i zapadno od crkve sv. Ilije, gdje se jo i u poslijeturskom dobu jedna od najstarijih ulica zvala Vinkovom ulicom.255 Glavna znaajka Paviieve kasne teorije, koju je on iznio u radovima objavljenim potkraj ivota, jest odustajanje od niim potkrijepljene tvrdnje o velikoj starini imena Vinkovci te, s tim u vezi, i od slavenske pretkranske etimologije tog imena. Prema ovoj teoriji, naprotiv, Sveti Ilija je staro (ili barem najstarije poznato) ime toga naselja; tek se kasnije, ali jo uvijek prije Turaka, pojavilo i drugo ime, Vinkovci, i to otud to se blizu crkve sv. Ilije razvila ulica zvana Vinkova, a onda je i u crkvi posveen oltar sv. Vinku. S vremenom je zbog vanosti Vinkove ulice staro ime po sv. Iliji posve ustuknulo pred novim, Vinkovci.256 Manjak podataka iz srednjeg vijeka i iz turskog doba Pavii je u obje teorije nadomjestio domiljanjem na temelju puno mlaih injenica i predaja, kao to je posveta crkve na Meraji sv. Vinku u 18. stoljeu ili postojanje ulice zapadno od crkve koja se neko zvala Vinkov sokak / Vinkova ulica (dananja ulica I. G. Kovaia). 257 Potonja ga je okolnost navela i na smjelu pretpostavku da se najstariji dio Svetog Ilije-Vinkovaca nalazio sjeverozapadno od stare crkve, a kako je vjerovao da se to naselje razvilo na ruevinama starih Cibala, ak je pogreno ustvrdio i da su Cibale leale na toj strani, iako se kod Brunmida mogao uputiti u tone prostorne odnose. Nekolicina autora koji su se u novije vrijeme doticali ove problematike mahom je ponavljala, manje ili vie vjerno, Paviieve tvrdnje.258 to se tie evolucije
255 256 257 258

Pavii, Vukovska upa, 114-5; isti, Razvitak naselja, 52. Pavii, Razvitak Vinkovaca, 35-36; isti, Porijeklo stanovnitva, 150-1. Ukratko o povijesti te vinkovake ulice v. ali, Nazivlje ulica, 170.

Paviievu ranu teoriju, izloenu prvi put u Vinkovakom tjedniku 1933, Stjepan akovi je shvatio ovako: No, vrijedno je znati, da je ovo mjesto od dolaska Hrvata pa do dananjega dana uvijek nosilo ime Vinkovci. To je njegovo, da tako reknemo, graansko, svjetovno ime, koje se je upotrebljavalo u

89

Paviievih pogleda na etimologiju mjesnog imena Vinkovci, moe se rei da se Pavii pritom kretao u dobru smjeru, iako zbog nepoznavanja kljunih srednjovjekovnih izvora nije mogao to pitanje posve istjerati na istac. Jo je stari uenjak Matija Petar Katani dopustio obje mogunosti, da ime Vinkovci potjee od nekog Vinka ili pak od izobilja vina u tome kraju.259 Mijatu Stojanoviu izgledalo je prirodno da su Vinkovci tako prozvani od njekog Vinka, koj se valjda ondje prvi naselio poslje kako je bio poruen grad Cibalis.260 Vrsnom jezikoslovcu Petru Skoku bilo je jasno da u osnovi imena Vinkovci stoji osobno ime i da, prema tome, Vinkovci ne spadaju u red toponima izvedenih od rijei vino. I on je, slino kasnom Paviiu, izvorite toga imena traio u posveti mjesne crkve sv. Vinku.261 Tome se suprotstavio Stevan Josifovi, tvrdei da bi bilo neobino kada se pri izvoenju imena mjesta od imena sveca-zatitnika ne bi koristila puna i slubena verzija potonjeg imena (Vincencije ili Vincent), nego njegov hipokoristik Vinko. Tome je dodao da ni prisutnost svetakog imena ne bi otklonila dublju povijesnu vezu imena Vinkovaca s vinom, jer je sv. Vinko po pukom shvaanju zatitnik vinograda i vinara. Njegov bi kult ak mogao biti produetak rimskog kulta Libera, boga vina, koji je u Cibalama dokumentiran na jednom natpisu.262 Josifovievo je razlaganje s puno uvaavanja prenio Dionizije vagelj, zakljuivi da ime Vinkovci svakako svjedoi o bogatoj vinogradarskoj i vinarskoj prolosti grada na Bosutu, naroito u antici. 263 To je usvojio i Zlatko Virc, tvrdei da je u imenu Vinkovaca sauvan odraz antike tradicije u uzgoju vinove loze i da je, prema tome, to ime svakako starije od onog skovanog prema sv. Iliji.264 Tu, u najmanju ruku, zauuje velika lakoa s kojom su ti autori premostili tisuljetni razmak izmeu rimskih Cibala, s njihovim skromno
svim svjetovnim i socijalnim odnosima, dok je ime naselja Sv. Ilija vrijedilo samo u poslovima, koji su spadali u crkveno podruje (akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih crtica, 63). Rudolf Horvat je iz Paviievih razlaganja izvukao ovo: Na jednom dijelu nekadanjih Cibala osnovae Hrvati svoje selo kojemu su dali ime Vinkovci. Dri se da taj naziv nije to selo dobilo po imenu sv. Vinka, nego po vinu, kako su svoja imena dobila i mnoga druga hrvatska sela (Horvat, Srijem, 239). Ivan Crkveni je Paviievu rekonstrukciju saeo i pojednostavnio ovako: U malom selu Sv. Ilija unutar Vojne krajine stanovnitvo na ruevinama stare crkve Sv. Ilije iz 14. st. podie novu crkvu Sv. Vinka, po kojem naselje dobiva ime (Geografija SR Hrvatske, sv. 3: 120). Markovi, Slavonija, 68, na temelju Paviia zakljuuje ovako: ini se da su se ve u to doba u dananjim Vinkovcima razlikovale dvije naseobinske jezgre, Ilijino i Vinkovo selo. Poslije je nadjaalo posljednje ime pa se itavo mjesto prozvalo Vinkovcima. To se moralo dogoditi u kasnomu srednjem vijeku. Na drugom mjestu u istoj knjizi Markovi se domilja drukije: Selo Sveti Ilija postojalo je sve do pada vinkovakoga kraja pod vlast Turaka. Od toga vremena ono se vie ne spominje. to se zapravo dogodilo s tim selom i njegovim stanovnitvom, nije poznato. Najvjerojatnije su njegovi stanovnici napustili selo, a na njihovo mjesto doselili su itelji iz okolnih sela. Ti noviji doseljenici su s turskom privolom svoje selo nazvali Vinkovcima (Markovi, Slavonija, 117). Kreimir Bui takoer ne prenosi posve tono Paviieve tvrdnje na koje se poziva: Treba naglasiti kako je crkva sv. Ilije ve u srednjem vijeku nosila i posvetu sv. Vinka, iji se kip nalazio u njezinoj unutranjosti (Bui, Prilog poznavanju, 21). Uz to se Bui nije oslobodio stare zabune s Vinkovcima kod Levanjske Varoi pa stoga zakljuuje ovako: Dvojnost imena Sv. Ilija Vinkovci zadrava se u slubenim dokumentima sve do 16. stoljea, kad postupno poinje prevladavati dananje ime grada (isto, 22).
259

... ab Vinkovci, oppido a Vincentio quopiam, aut potius vini praestantia, quod inscriptio vetus indicat, nuncupato distinguendus (Katancsich, Orbis antiquus, sv. 1: 327).
260 261 262 263 264

Stojanovi, Sitnice o postanju, 196. Skok, Toponomastika Vojvodine, 110. Josifovi, O etimologiji. vagelj, Vinkovci, 8-12. Virc, Pregled, 15.

90

dokumentiranim udjelom u panonskom vinogradarstvu, i prvih spomena sela Vinkovaca na samom kraju srednjeg vijeka. Podaci kojima sada raspolaemo ne ostavljaju vie prostora za tako slobodna dovijanja. Na temelju njih mogu se saeti sljedei zakljuci. Srednjovjekovni spomenici razlikuju Szentillye, posjed i trgovite sa upnom crkvom sv. Ilije (na dananjoj vinkovakoj Meraji), od posjeda ili sela Vinkovci. Potonje se prvi put javlja tek potkraj 15. stoljea meu posjedima u okolici Szentillyea. Ime Vinkovci nedvojbeno je izvedeno od osobnog imena Vinko. To potvruje i spomen stanovnika Vinkovaca iz 1524. koji se zvao Vinko Vajda. Podudarnost imena tu ne moe biti sluajna. Taj je Vinko svakako pripadao rodu onoga, vjerojatno samo koje desetljee starijeg, po kome su Vinkovci dobili ime. S velikom se sigurnou moe, dakle, tvrditi da ime Vinkovci ne potjee od sv. Vinka (u posveti crkve ili oltara u njoj), nego od nepoznata ali razmjerno vana itelja toga zaseoka pokraj Szentillyea u njegovoj najranijoj povijesti. Tek nam turski izvori otkrivaju da je za ime Szentillye postojala i hrvatska dubleta, Ilinci. No, ve u ranom razdoblju turske vladavine, oko sredine 16. stoljea, to je nekadanje trgovite bilo raseljeno i svedeno na pustoselinu. Vinkovci su se, naprotiv, odrali kao srednje veliko selo. Oni su stajali tako blizu selitu Ilinaca (starom Szentillyeu) da se moglo smatrati kako su Vinkovci i Ilinci dva razliita imena jednog te istog sela. Postojei predturski i turski izvori ne omoguuju, ipak, da se razabere toan topografijski odnos prvotnih Vinkovaca prema Szentillyeu/Ilincima. Zasad se u tom pogledu moemo osloniti samo na poznate injenice iz ranog poslijeturskog doba. Jedna takva injenica jest i ono emu je Pavii pridao veliku vanost: u mikrotoponimiji novovjekih Vinkovaca, tim se imenom tradicionalno zvalo u prvom redu zemljite sjeverno i zapadno od crkve sv. Ilije, na kojem je leala i stara ulica neko poznata kao Vinkov sokak. Sudei po tome, prvobitni bi Vinkovci stajali u sjeverozapadnom susjedstvu Szentillyea/Ilinaca. S druge strane, injenica je i to da se sredite modernih Vinkovaca oblikovalo kakvih 500 metara istono od crkve sv. Ilije. Ve u ranom 18. st. tu je stajalo etverokutno vojno vjebalite koje je ujedno bilo i trg, okruen vojnim i civilnim javnim zgradama, meu koje je spadao i upnikov stan i uza nj kapela sv. Ivana Nepomuka. Ve 1729. crkvena vizitacija govori o tom dijelu grada kao o sreditu (medium oppidi), a o onom gdje se nalazi stara crkva kao o rubu grada (finis oppidi). Istraivai ranog poslijeturskog doba dre da su to novo sredite ustanovile habsburke vojne vlasti na manje-vie nenastanjenom meuprostoru koji je dijelio staro naselje oko crkve sv. Ilije na Meraji od novog ratarskog naselja zvanog Ervenica, nastalog na prijelomu 17. i 18. st. kod utoka istoimenog potoka u Bosut preseobom itelja jednog ili vie okolnih sela.265 Je li to prijelomno razdoblje urbanizacije Vinkovaca doista teklo upravo tako utvrdit e se pomnom analizom svih sauvanih dokumenata iz prvih desetljea poslije propasti turske vladavine. Taj zadatak izlazi iz okvira zadanog ovome radu. Ipak se na temelju ukupne logike prostornog razvoja Vinkovaca treba dopustiti i pretpostavka da je moderno sredite toga grada nastalo na uem podruju sela Vinkovaca. Zato je, uostalom, grad i zadrao ime upravo tog sela. To bi, meutim, znailo da su se prvotni (srednjovjekovni) Vinkovci nalazili istono od crkve sv. Ilije, odnosno u istonom

265

I tu se radi uglavnom o rekonstrukciji Stjepana Paviia. V. npr. Pavii, Porijeklo stanovnitva, 152-4. Paviia se uz neke preinake dre Landeka i ali, Vojna krajina, 137-8, 141; ali, Nazivlje ulica, 163-4, 173.

91

susjedstvu trgovita Szentillye i kasnije pustog selita Ilinaca, a ne sjeverozapadno od njih, kao to se ini prema drugim gore spomenutim indicijama.266 24. Crkvena povijest Vinkovaca u doba turske vladavine Za razliku od turskih pisanih izvora o Slavoniji i Srijemu, njima suvremeni izvori kranskog podrijetla ve se vie od stoljea objavljuju i prouavaju te su nam i poznati u znatno boljoj mjeri. Tako znamo da su u potonjim izvorima podaci o Vinkovcima posve malobrojni i dosta turi. Svode se, zapravo, na samo dva izriita navoda i pokoji podatak koji se s njima moe povezati. Prvi se navod nalazi u izvjeu glasovitog hrvatskog isusovca Bartola Kaia iz 1613. u kojem on predlae Svetoj Stolici zaslunoga bosanskog sveenika imuna Matkovia za biskupa u nekoj od podunavskih biskupija pod turskom vlau. 267 Kai je tijekom 1612-3. iz prve ruke upoznao Matkovievo djelovanje u Bosni i u Podunavlju. U svome izvjeu donosi izmeu ostaloga i talijanski prijevod povlastica u sedam toaka koje je Matkovi dobio od budimskog pae na temelju fermana ranije ishoenog u Carigradu. Tu se u petoj toki obeava da e biti otjerani luteranski i kalvinski sveenici koji ponovno dou propovijedati lanu vjeru; kao to ih je doista don imun istjerao iz grada Iloka, iz obilne zemlje Karlovaca, iz srijemske upe Petrovaca, iz nekadanjeg biskupskog grada Vinkovaca (Vincaco), koji je sada razruen i podijeljen na vie sela, i iz drugih okolnih mjesta u koja bijahu uli kako bi propovijedali kalvinstvo.268 Nije posve jasno je li i potonja reenica o Matkovievim uspjesima u borbi protiv kalvinstva sastavni dio povlastice ili tek pridodano Kaievo objanjenje. Tako ne znamo ni od koga potjee taj opis Vinkovaca kao nekadanjeg biskupskog grada, ni to je dotini autor imao pritom na pameti. Ako je to mjesto zaista stajalo u povlastici, moralo je potei od samog Matkovia. U svakom je sluaju teko zamisliti da bi se tu radilo o podsjeanju na antiku biskupiju u onodobnom pretei Vinkovaca, Cibalama. O vezi Vinkovaca s antikim Cibalama nije se u to vrijeme jo nita znalo. Prema tome je autor navedenog opisa Vinkovaca morao misliti da je to mjesto bilo biskupsko sjedite u nekom njemu bliem vremenu. Bio je, dakle, u zabludi, a ne znamo kakvi su ga razlozi u nju naveli. Moda je kakvu ulogu pritom imala stara kartografska tradicija koja je, poevi od Laziusa, pokraj Bosuta prikazivala biskupsko znamenje (mitru i pastirski tap).
266

Petkovi, Srednjovjekovna naselja, 250, bilj. 761, pie na osnovi tih redaka da ja mislim kako se prvotno selo Vinkovci nalazilo istono od svetoilijske jezgre oko Meraje, iako za to ne postoji niti jedna arheoloka potvrda iz sredinjeg ili istonog dijela grada. Tono bi bilo, meutim, rei ne da ja tako mislim, nego da vjerujem kako ne treba unaprijed iskljuiti ni takvu mogunost. Argumente njoj u prilog iznio sam u gornjem tekstu. to se tie arheolokih potvrda, u tom bi kontekstu valjalo odgovoriti na dva pitanja: prvo, moemo li biti sigurni da na podruju dananjeg ueg sredita grada doista nema tragova malog srednjovjekovnog sela to je ondje moda postojalo od kasnog 15. stoljea nadalje; i drugo, ima li ikakvih tragova takvog naseljavanja u sjeverozapadnom susjedstvu Meraje, tj. na podruju ulice I. G. Kovaia.
267 268

Vanino, Kaievo izvjee, 80-99.

5. Che siano discacciati li Ministri Luterani, et Caluinisti venutiui di nuouo predicare vna fede falsa: come in fatti gli h discacciati Don Simone da Illock Citt, da Carlouaz terra grossa, da Petrouaz parochia Sirmiense, da Vincaco gi Citt episcopale, adesso destrutta, et diuisa in pi villaggi, et d altri luoghi circonuicini, doue erano intrati, per predicare il Caluinismo (Vanino, Kaievo izvjee, 88).

92

Unato toj zbunjujuoj pojedinosti, sva je povijesna literatura suglasna da je u gornjem Kaievu navodu rije o Vinkovcima.269 Ipak ne moemo biti posve sigurni da je tomu tako. Oblik u kojem je tu zapisano ime Vinkovaca, Vincaco, nije besprijekorno jasan. Ako su u istoj reenici Karlovci (tj. Srijemski Karlovci na Dunavu) zapisani kao Carlouaz, a Petrovci (Donji Petrovci u istonom Srijemu) kao Petrouaz, dosljednost bi iziskivala da Vinkovci budu zapisani kao Vincouaz. Doetak aco podsjea na jednu od inaica u kojima se tada zapisivalo ime akovo, Diaco. A akovo je, za razliku od Vinkovaca, zaista i u to vrijeme bilo poznato kao nekadanji biskupski grad. No, to ipak ne znai da se oblik Vincaco moe napreac uzeti kao iskrivljeni zapis imena akovo. Na drugoj strani, naime, ostaju vrijediti dobri razlozi i za ustaljeno miljenje da su tu zaista posrijedi Vinkovci. Navod prema kojem su Vinkovci tada razrueni i podijeljeni na vie sela dobro se uklapa u cjelinu znanja kojima raspolaemo o sudbini srednjovjekovnog Szentillyea/Ilinaca u doba turske vlasti i neposredno po njezinu uzmaku. Isto tako, nije posve usamljen ni Kaiev podatak da su u Vinkovcima, kao i u nekim drugim mjestima, djelovali kalvinski propovjednici. Sline vijesti donosi deset godina kasnije Petar Masarechi, koji je 1623. kao apostolski vizitator po nalogu netom ustanovljene Kongregacije za promicanje vjere pohodio Slavoniju i Srijem. Upravo na podruju upe Ivankovo, koja je obuhvaala vie okolnih sela, Masarechi je zabiljeio prisutnost mnogobrojnih kalvina koji su ilirske narodnosti.270 Iako ne spominje Vinkovce izriito, taj se dio Masarechijevog izvjea moe s punim pravom dovesti u vezu s njima. Iz svega se toga moe zakljuiti da je u gornjem Kaievom izvjeu vjerojatno rije o Vinkovcima, ali da konaan sud o tome jo ne moe biti donesen. Treba dodati da, istini za volju, ni spomenuti podatak iz Masarechijeva izvjea nije lien spornih momenata. Prema Paviiu, tu nije rije o upi Ivankovo, nego o upi Jankovci (tj. Stari Jankovci istono od Vinkovaca).271 Istina je da u rukopisu kako ga je objavio Draganovi stoji oblik Jancouo (umjesto Juancouo/Iuancouo), koji bi se moglo tumaiti i na Paviiev nain. Masarechi je tu upu zabiljeio u sklopu srijemske pokrajine na sedmom mjestu, poslije upa u Bapskoj, Moroviu, Ilai, Nijemcima, Otoku i Cerni, a prije onih u Tompojevcima, Vukovaru i Osijeku. U samom opisu upe Jancouo Masarechi ne spominje imenom nikoje drugo mjesto. Osim to istie jaku nazonost kalvina, on o toj upi kae da obuhvaa devet sela i da joj je upnik neki Juraj, koji brine o jo jednoj upi od etiri sela, koja nema vlastitog upnika, a i da ga ima, ne bi ga mogla uzdravati. Pavii je to protumaio tako kao da je glavna, imenom navedena upa bila u Jankovcima, a ta druga koju Masarechi nije imenovao da je bila u oblinjem Lazu (danas Srijemske Laze). Slabost je tog tumaenja to nema drugih izvora koji bi potvrdili postojanje odvojenih upa u Jankovcima i u Lazu. Zato se Buturac domislio drukijem rjeenju, uzevi da je Masarechijevo Jancouo prostrana upa Ivankovo, a ona manja i neimenovana o kojoj takoer skrbi ivankovaki upnik da su Jankovci.272

269

Pavii, Vukovska upa, 238, 255, 267-8; Buturac, Katolika crkva, 53; Horvat, Srijem, 240; Markovi, Slavonija, 117; Bui, Prilog poznavanju, 24.
270 271 272

Draganovi, Izvjee, 37-38. Pavii, Vukovska upa, 250, 258-9, 261, 268.

Buturac, Katolika crkva, 51. I Mauran, Vinkovci, 92-93, tumai upu Jancouo kao Ivankovo, ali za onu drugu s njom povezanu ne predlae nikakvu identifikaciju.

93

I ta potonja pretpostavka dolazi u pitanje kada se Masarechijev opis upe Jancouo sravni s drugim zapisima o upi Ivankovo u tursko doba. Tada ne samo da se pokazuje kako e Jancouo zaista najprije biti Ivankovo, nego se moe utemeljeno zakljuivati i o onoj neimenovanoj upi koju takoer vodi ivankovaki upnik. Osim Masarechijeva izvjea, naime, o upi Ivankovo razmjerno potanko govori i ve ranije navoeno izvjee Petra Nikolia, vikara zagrebakog biskupa, iz 1660. Tu se kae da u toj upi stoje ostaci nekakva samostana i osim njega dvije crkve, sv. Ivana i sv. Ilije, obje bez krova. upnik je za obje crkve samo jedan, a zove se Marin.273 Crkva sv. Ilije o kojoj govori Nikoli nesumnjivo je ona na vinkovakoj Meraji. Dvije crkve u upi Ivankovo navodi i beogradski biskup Matej Benli u svome izvjeu Kongregaciji za promicanje vjere iz 1672. Od tog opsenog izvjea zasad imamo samo suvremeni saetak u kojem se ne navode patrociniji dotinih dviju crkava, nego se samo kae da upa u Ivankovu ima dvije crkve bez krova, koje bi, ako bude mogue, trebalo pokriti.274 upa Ivankovo tu je navedena na desetom mjestu u nizu od 12 preteito srijemskih upa koji se u velikoj mjeri podudara s pola stoljea ranijim Masarechijevim popisom. U Benlievom popisu nalaze se, redom: Nimci (Nijemci), Sv. Dimitrije (Srijemska Mitrovica), Bapska, Marinci, Laz, Ljuba, Morovi, Ilaa, Posavje, Ivankovo, Cerna i Nard. Kada se svi ti podaci skupe i usuglase, mogu se o crkvenoj povijesti Vinkovaca pod Turcima sroiti sljedei zakljuci, ako ne kao pouzdane tvrdnje, onda barem kao vjerojatne pretpostavke. Tijekom druge polovice 16. stoljea postigli su u Vinkovcima stanovit uspjeh protestantski propovjednici (kalvini), preuzevi moda i staru crkvu sv. Ilije u opustjelim Ilincima (nekadanjem Szentillyeu). Na poetku 17. st. kalvine je odatle donekle potisnuo sveenik imun Matkovi iz Olova, ali se oni unato tome spominju kao znatna vjerska snaga na tom podruju i za vizitacije Petra Masarechija 1623. Prema toj je vizitaciji ivankovaki upnik vodio pastirsku brigu i za jednu oblinju upu s etiri sela, a to je vjerojatno bila upa sv. Ilije u Vinkovcima. Poslije toga, ta se upa vie ne spominje kao takva, nego samo kao crkva sv. Ilije u sklopu upe Ivankovo. 25. Crkva sv. Ilije na Meraji: epilog Slom turske vlasti donio je vinkovakom podruju velike nevolje. Razdoblje protuturskog rata od osloboenja Osijeka 1687. do bitke kod Slankamena 1691, kao i vie godina to su zatim slijedile, znae dubok rez u demografskoj povijesti toga podruja, slian onome iz vremena Mohake bitke i turskog osvajanja donjeg meurjeja Drave i Save. Jo i na izmaku 17. stoljea velik je dio gornjeg Pobosua sve do Vinkovaca stajao pust ili barem u velikoj mjeri raseljen. O tome svjedoi popis osjekog kotara iz 1697. Taj se kotar sterao izmeu Drave i Vuke. Na sjevernoj strani Vuke popisivai su nali i skupinu doseljenih bosanskih Vlaha koji su za svoje naselje uzeli ime sela Gabo to je lealo naputeno na drugoj strani potoka. A u movarama i umama kod sela Antina nali su zbjegove itelja iz est ranije dobro napuenih savskih sela: Ivankova, Andrijaevaca, Pobreja, Retkovaca, Prkovaca i Vinkovaca
273

In parochia dicta Ivankovo et est Pagus, fuit olim Monasterium alicuius Ordinis, dirruta ex parte manent moenia moenia murorum. In dicta Parochia sunt etiam duae Ecclesiae, ipsamet praedicta forsan sub titulo S. Joannis, pulchra, muri integri, sed absque tecto et secunda sub nomine S. Eliae et haec etiam sine tecto, sed parum muri defluxerunt in terram ex parte superiori. Parochus quidam Pater Marinus (Barl, Popis upa, 171).
274

La 10. dIvancovo, ha due chiese scoperte, che se vi fosse la possibilit si porebbero coprire (Devi, akovaka i srijemska biskupija, sv. 1: 596).

94

(Vinkovczy). Te su izbjeglice u tom teko pristupanom kraju potraile sigurnost od turskog nasilja, ali su ih Turci i ondje dva puta poharali, odvevi mnoge od njih u roblje. Popisiva je zabiljeio i njihovu molbu vlastima za doputenje da se vrate na svoja stara selita.275 Ponovno naseljavanje naputenih sela organizirano je tek tijekom 1700. ili 1701. U to je vrijeme jedan od vojskovoa protuturskog rata u Slavoniji, pukovnik Janko Makar, stekao prostrano vlastelinstvo sa sreditem u Ivankovu. Ono se steralo izmeu Vuke i Bosuta, zahvaajui na jugu Retkovce i Andrijaevce, na sjeveru Markuicu, a na istoku Nutar i Ceri. Popis toga vlastelinstva iz 1702. navodi za veinu njegovih osam nastanjenih sela (Markuica, Andrijaevci, Retkovci, Jarmina, Nutar, Ceri, Gabo i Ostrovo), kao i za samo trgovite Ivankovo, da su itavo desetljee stajala naputena i da tee tek druga godina otkako su iznova naseljena. Uz njih se u tom popisu navodi ak dvanaest pustoselina koje uope nisu obnovljene.276 Iako su u zemljopisnom pogledu pripadali tom sklopu, Vinkovci nisu 1702. bili u sastavu ivankovakog vlastelinstva. Oni su neto ranije pridrueni posavskom obrambenom pojasu, odnosno slavonskom dijelu Vojne krajine koji su habsburke vojne vlasti tada poele ustrojavati. Vinkovci su tako postali najsjevernija toka u tadanjem opsegu Vojne krajine u Slavoniji i jedino mjesto gdje je ona prelazila na sjevernu stranu gornjeg toka Bosuta. Kasnije se to promijenilo kada je Krajini prikljueno i Ivankovo s dijelom okolnih vlastelinskih sela.277 Jo i u ranom 18. st. u Vinkovcima su bili dobro vidljivi ostaci davnoga rimskog grada Cibala. Oni su prvi put dokumentirani u djelima talijanskog uenjaka i habsburkoga visokog vojnog asnika i diplomata Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658-1730), koji je svoje opetovane viegodinje boravke u Podunavlju i na Balkanu, izmeu 1679. i 1702, iskoristio za sveobuhvatno istraivanje zemljopisa, flore, faune i povijesnih starina. Marsigli se u tom razdoblju naao i u Vinkovcima te je uoio rimske gradske opkope, poglavito one na sjevernoj i zapadnoj strani. Na osnovi tih opaanja izradio je tlocrt pod naslovom Rimski bedem koji sada okruuje selo zvano Vinkovci u Slavoniji (Agger Romanus ambiens nunc pagum Sclavoniae Vinkoftzi vocatum). Na tlocrtu je, osim bedem i Bosuta, oznaio i potok Ervenicu kako protjee kroz podruje unutar bedema i ulijeva se u Bosut, a uzvodno na Bosutu i polukruni opkop pokraj potoka Nevkoa (radilo se o ostacima predrimske utvrde na lokalitetu poznatom kao Dirov brijeg ili Turska gradina).278 (Karta 13.) Taj tlocrt nije bez vanosti ni za topografsku povijest novovjekovnih Vinkovaca. Naime, ako je oko 1700. selo Vinkovci doista lealo unutar opsega nekadanjih rimskih bedema, tada se umanjuju izgledi da bude tono miljenje prema kojem se stara jezgra Vinkovaca nalazila sjeverozapadno od crkve sv. Ilije na Meraji, u nekadanjem Vinkovom sokaku (danas ulica I. G. Kovaia), jer se cijeli taj prostor zajedno s crkvom sv. Ilije
275

Smiiklas, Dvijestogodinjica, sv. 2: 46-47. Usp. Pavii, Vukovska upa, 293; Mauran, Vinkovci, 96-97.
276

Lopai, Slavonski spomenici, 165-173, br. 139. Usp. Pavii, Vukovska upa, 299; Landeka i ali, Vojna krajina, 137-8.
277

Usp. Pavii, Vukovska upa, 287; Landeka i ali, Vojna krajina, 138; Landeka, Prilog povijesti, 83.
278

Marsiglijev tlocrt objavljen je u njegovom najpoznatijem djelu: Marsili, Danubius PannonicoMysicus, sv. 2: tab. 19, fig. VIII. Reprodukciju i komentar donose Brunmid, Colonia, 124; IskraJanoi, Urbanizacija Cibala, 33 i 35. Rukopisni predloak toga tlocrta nalazi se u Sveuilinoj knjinici u Bologni (reprodukciju v. u Hajdarhodi, Bosna, Hrvatska, 112). O Marsiglijevom ivotu i djelu v. naroito Stoye, Marsiglis Europe.

95

nalazio izvan opsega rimskih bedema. U najmanju ruku, ako u lokalnoj predaji o staroj jezgri naselja ima istine, onda se prijenos sredita naselja na dananju lokaciju morao dogoditi ve prije 18. stoljea, ili najkasnije pri obnovi naselja 1700-1. Marsigli nije znao ime starog rimskog grada na Bosutu na ije je ostatke prvi upozorio ueni svijet. Nije ga znao ni srijemski biskup Ladislav Szrnyi kada je, nekoliko desetljea kasnije, pisao uenu polemiku kompilaciju o prolosti Srijema pod naslovom Srijemski prijepori ili opis Srijema (Vindiciae Sirmienses seu Descriptio Sirmii). Szrnyi je zbog odreenih svojih praktinih razloga odbijao vjerovati da se nekadanji carski i metropolitanski Sirmij nalazio na mjestu Srijemske Mitrovice, to je osim ostalih autora vrsto zastupao i Marsigli. Nateui povijesne i zemljopisne argumente, biskup Szrnyi je tvrdio da Sirmij treba ponajprije traiti na Bosutu, i to na mjestu ili nedaleko od mjesta gdje sada stoji selo Cerna, s vinorodnim breuljcima ili vinogorjem istog imena, a nie njega selo Vinkovci, pokraj rijeke Bosuta, gdje se pod zemljom nalaze i iz nje iskapaju razliite kamenom poploane ceste, temelji graevin i svakojaki stari novci. Tome Szrnyi dodaje da se na istom potezu nalazi i neka povea naputena crkva, udaljena od Save oko etiri sata hoda.279 Crkva koju Szrnyi tu ima na umu, i koja bi takoer trebala dokazivati da je Sirmij leao u tom kraju oko gornjeg Bosuta, po svoj je prilici srednjovjekovna crkva na desnoj strani Bosuta jugozapadno od Vinkovaca, u novom vijeku poznata kao Rokovaka zidina. U tim je redcima Szrenyi dao jedan od najranijih opisa antikih ostataka u Vinkovcima, iako ih nije bio kadar povijesno identificirati. Openito je, barem zasad, o samim Vinkovcima na prijelomu 17. i 18. stoljea poznato jako malo pisanih izvora. S poetka 18. st. imamo nekoliko krtih crkvenih podataka. Kongregaciji za promicanje vjere alio se 1705. srijemski generalni vikar, Dubrovanin Luka Natali, na loe pastoralno stanje u upama zapadnog dijela svoje jurisdikcije. Meu njima su najzapadnije bile Vrbica, Cerna, Vinkovci (Vinkovzi) i Ivankovo. O svim tim upama ilirskog jezika vikar openito kae da u svome sklopu imaju mnogo podrunih sela i da je duhovna vlast nad njima prijeporna.280 Potonje se odnosi na tada posvudanje sporove franjevaca i svjetovnih sveenika oko voenja upa i duhovne skrbi za puk. U Vinkovcima je, po svemu sudei, odmah od obnove upe uprava pripala franjevcima. Prvi zapis o tome nalazi se u izvjeu o vizitaciji koju je 1708. u franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj obavio Giovanni Battista di Vietri. Tu se kae da franjevaki samostan u arengradu skrbi o tri upe na podruju pod vlau srijemskog biskupa, naime u samom arengradu, u Vinkovcima (Vincoz) i u Cerni. Vinkovci imaju primjerenu crkvu i pridruena su im dva sela.281 Iz kasnijih

279

Existimo tamen et dico (...) urbem Sirmiensem sitam fuisse principaliter (...) ubi nunc vel inde non procul stat vicus Czerna dictus, cum monticulis vitiferis, seu promontorio ejusdem nominis, et infra hunc pagus Vinkovczi vocatus, penes fluvium Bossut, ubi etiam variae lapidibus stratae viae, aedificiorum fundamenta diversaque antiqua numismata sub terra reperiuntur et eruuntur. Quo in tractu, grandior pariter, quaedam quatuor circiter horis a Savo distans ecclesia deserta conspicitur (Szrnyi, Vindiciae Sirmienses, 96). O poloaju Sirmija Szrnyi raspravlja u itavom odjeljku 2,1 (ibid. 83-106). Usp. hrvatski prijevod u Szrnyi, Opis Srijema, 53-61, osobito 57-58. Prvo izdanje Szrnyijevog djela objavljeno je 1734. u Pounu, a drugo, proireno, koje ovdje navodimo, 1746. u Budimu.
280 281

Devi, akovaka i srijemska biskupija, sv. 2: 57-62, br. 16, osobito str. 58.

Batini, Njekoliko priloga, 86-98, br. ix, osobito str. 97: Vincoz con 2 villaggi, con Chiesa proportionata et assiste il P. Pietro di Serraglio.

96

biskupskih vizitacija znamo da su ta dva sela, odnosno filijale onodobne vinkovake upe, bili Rokovci i Ceri (potonji je malo kasnije bio pripojen nutarskoj upi). Tijekom veeg dijela 18. stoljea, tonije od oko 1720. do 1780, Vinkovci su se, skupa sa itavim Pobosuem, nalazili pod upravom peukih biskupa. Oni su za to vrijeme ovdje obavili vie kanonskih vizitacija, od kojih su nam izvjea djelomice poznata zahvaljujui izvacima u Brsztleovu djelu. Samimo ukratko sadraj tih izvjea. Prema vizitaciji iz 1729, na rubu gradia prema junoj strani stajala je crkva posveena sv. Vinku Mueniku. Velianstveno sazdana u staro doba, crkva ima zidove od opeke, novi krov od daica (indre), lijepo poploan pod, ali nema stropa; ograena je koljem. U njoj se nalaze dva kamena oltara, glavni i boni, prvi sa slikom sv. Ivana Nepomuka, a drugi Blaene Djevice Marije. Drveni toranj sa zvonom stoji pokraj isto tako drvenog upnog doma u sreditu gradia, gotovo etvrt sata hoda od crkve. Kraj upnog doma je i kapelica s prenosivim oltarom. Vizitacija iz 1738. zabiljeila je da upna crkva ima samo jedan oltar, posveen sv. Vinku. Svetite je obijeljeno, ali je ostatak zgrade neobukan i nema nijednog prozora. Prema vizitaciji iz 1745, stara crkva sv. Vinka stoji izvan sela na zapadnoj strani, usred groblja ograenog suhozidom (ili opkopom). Obijeljena je i ima prozore, a jedini oltar ima u sredini lik (kip) sv. Vinka, kojem je zdesna kip sv. Petra, a slijeva sv. Stjepana Prvomuenika. Vizitacija iz 1755, koju je obavio biskup Gyrgy Klim, ostavila je jo malo vie pojedinosti. upna crkva na kraju mjesta posveena je sv. Vinku i sv. Iliji (honori sanctorum Vincentii martyris et Eliae dedicata). Ima tabulat (ravni drveni strop) i tri oltara; glavni je lijepo rezbaren i oslikan, a od bonih je jedan posveen Blaenoj Djevici Mariji, a drugi sv. Antunu Padovanskom. U upnikovu dvoritu se zbog znatne udaljenosti od crkve nalazi kapela, koja je u vrlo ruevnu stanju. Osim toga Vinkovci imaju i drvenu kapelu Preobraenja Gospodnjeg koja se nalazi na prastarom groblju (in coemeterio antiquissimo), kao i jo jednu, posveenu Uzaau, u vinogradima, kamo se na taj blagdan vodi procesija. Postoje, napokon, i ruevine stare crkve sv. Roka, u kojoj je bio obiaj slaviti blagdan sv. Marka i Duni Dan.282 Topografija potonjih triju vinkovakih crkava i kapela zacijelo prelazi okvire ove monografije, ali ipak zavreuje barem kratak osvrt. Vizitatorovo prastaro ili najstarije groblje s kapelom Preobraenja vinkovaki istraivai poistovjeuju s dananjim grobljem u zapadnom dijelu grada. Za kapelu Uzaaa u vinogradima misle da se nalazila negdje na zemljitu opustjelog srednjovjekovnog sela Borinaca, sjeverozapadno od Vinkovaca. Napokon, ruevine stare crkve posveene svetom Roku stajale su, prema Paviiu, juno od Bosuta, na granici vinkovakog i rokovakog hatara i na ivici Kunjevake ume sa vinkovake strane. To su, misli Pavii, iste one ruevine uz koje prema vizitaciji iz 1729. itelji sela Rokovaca imaju svoje groblje.283 Ni za jednu od tih identifikacija nema izriitih dokaza. Osobito je problematino Paviievo tumaenje podataka o crkvi sv. Roka. On se trudio da te podatke ne povee s poznatom Rokovakom zidinom blizu Bosuta zato to je o ovoj imao drukiju teoriju, u velikoj mjeri neodrivu (naime da je to bio franjevaki samostan pod patronatom plemia Koroskih na njihovom posjedu Preki). Ipak je
282

Brsztle, Recensio universi cleri, sv. 4: 861-4, saeto donosi podatke vizitacij iz 1729, 1738. i 1755. Izvorne spise vizitacija iz 1738, 1745. i 1755. integralno je objavio Sran, Visitationes canonicae, sv. 4: 422-5, 494-7 i 574-581. Vizitacijske spise iz 1755. objavio je i Landeka, Dokumenti, 163-173.
283

Pavii, Vukovska upa, 119, 121-2, 294, 296-7; akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih crtica, 5456.

97

vrlo sigurno da se podaci vizitacije iz 1729. o ruevinama crkve meu umama, gdje se sahranjuju Rokovani, odnose ba na Rokovaku zidinu. Vjerojatno je da se na nju odnose i podaci o crkvi sv. Roka iz 1755, iako treba primijetiti da je, prema barem jednom izvoru, habsburkoj vojnoj karti iz 1780, nekakva kapela sv. Roka stajala i u najblioj sjevernoj okolici Vinkovaca, uz cestu prema Ostrovu. 284 (Karta 15.) Ne treba stoga sasvim iskljuiti mogunost da je toj kapeli na istom mjestu prethodila neka stara i ruevna crkva sv. Roka, koju je vizitator 1755. jo mogao zabiljeiti u svom nabrajanju vinkovakih crkava. Na istoj se vojnoj karti vidi i Rokovaka zidina blizu Bosuta uzvodno od Vinkovaca, prikazana kao usamljena crkvena graevina okruena grobljem, to takoer potvruje da se, protivno Paviiu, podaci peuke vizitacije iz 1729. odnose na tu staru crkvu. (Karta 14.) Iz svega se vidi da se u spisima peukih biskupskih vizitacija sauvalo posve malo traga nekadanjem naslovniku crkve na vinkovakoj Meraji. Sv. Ilija spominje se samo jedanput, 1755, kao suzatitnik crkve sa sv. Vinkom. Ta okolnost nije jasna iz Paviieva prepriavanja vinkovake crkvene povijesti u 18. stoljeu. Iako se on pritom poziva ponajprije na vizitacijske zapise kako ih je objavio Brsztle, Pavii je neke njihove podatke zapravo prekrojio prema svojim domiljanjima te ih je u znatnoj mjeri dopunio crpei iz druga dva izvora: iz matica vinkovake upe (koje se, prema Paviiu, vode od 1718) i iz mjesnih usmenih predaja o vinkovakoj starini.285 Te tri sastavnice u svome prikazu Pavii nije jasno razluio pa se tek preko sravnjivanja s Brsztleom moe vidjeti da navodi o groblju sv. Ilije oko crkve na Meraji ili pak o tome da je posveta crkve sv. Iliji posljednji put zapisana 1767. moraju potjecati iz upnih matica. Ove su jo neobjavljene i morat e biti pomno prouene kako bi se stekla to potpunija slika o crkvenoj povijesti Vinkovaca u 18. stoljeu. Taj zadatak sam po sebi premauje okvire ovog rada. S druge strane, na temelju mjesnih predaja Pavii je pisao o tome kako je pod turskom vlau oko crkve sv. Ilije bio odravan gaj s hladovitim stablima kao mjesto za odmor, a samu crkvenu zgradu obavijala loza, pa kako je to raslinje podivljalo dok su vinkovaki itelji bili u izbjeglitvu potkraj 17. st.286 Sline su predaje zabiljeili i neki drugi, od Paviia stariji Vinkovani. Tako kod Stjepana Schulzera tradicija o postanku Vinkovaca pripovijeda kako su prvi Vinkovani nali u umi gole zidove neke izgorjele kranske crkve te kako su crkvu obnovili, umu oko nje iskrili i tu se nastanili.287 I Stjepan akovi je znao za predaju o gustoj ikari koja je obrasla crkvu u doba propasti turske vlasti, pa i to kako je vinova loza to je obavila crkvu bila toliko debela da je, kad je loza posjeena, od njezinog debla jedna seljaka familija u Rvenici napravila sebi lijepu stupu; stupa je poslije dospjela u zbirku umarskog savjetnika i starinara Mate Medvedovia.288 Tome je akovi dodao i predaju o okolici crkve u tursko doba kao o mjestu za odmor i razonodu, to prema njegovu miljenju potvruje i znaenje turske rijei Meraja.289
284 285 286 287 288 289

Hrvatska na tajnim zemljovidima: Brodska pukovnija, sekcija 17. Pavii, Vukovska upa, 294-7. Pavii, Vukovska upa, 294. Schulzer, Cibalis-Palina-Vinkovci, 30-31, 42-43. akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih crtica, 51-52.

Za turskoga vakta bio je taj prostor, kako veli predaja, zasaen drveem, pod kojim su turska gospoda hladovala i teferisala, dok je raja muka i enska mlade uz gajde i pjesmu oko njih kolo vodila. Zato se je mjesto i zvalo Meraja, to upravo znai odmaralite, i to je ime ostalo za stariji svijet jo i danas (akovi, isto, 64-65).

98

I Pavii je smatrao da je od tog starog etalita i odmaralita uz (naputenu) crkvu poteklo ime Meraja, koje prema njemu upravo i znai ugodno, hladovito mjesto.290 To tumaenje nije sigurno, jer turska (izvorno arapska) rije mera zapravo znai mjesto gdje pase stoka; panjak, a od nje potekli balkanski turcizam takoer obino znai utrina, ledina; zajedniki seoski panjak.291 Otud je vjerojatnije da je i u vinkovakom sluaju ime predjela Meraja prvotno znailo javni seoski panjak. Kada se, pak, sve skupi ujedno, ini se da e onaj gaj uz zaputenu crkvu prije biti plandite za pastire i stoku, negoli otmjeno etalite i odmaralite koje zamilja Pavii. To to je u istom sklopu uz crkvu lealo i staro srednjovjekovno groblje, koje je i pod Turcima bilo u manjoj mjeri u upotrebi, ne opovrgava samo po sebi takvu mogunost. Na groblju oko crkve na Meraji ukapalo se i kroz itavo 18. stoljee, kao to osim arheologije pokazuje i vie sauvanih planova Vinkovaca iz kasnog dijela tog stoljea, na kojima je stara crkva sv. Ilije jo uvijek okruena grobljem. 292 (Karte 16-17.) Drugim rijeima, sakralnost prostora oko crkve sv. Ilije bila je tijekom 18. stoljea obnovljena i ojaana pa je tada svakako bila potisnuta njegova moebitna ranija funkcija pastirskog plandita, koja je u turskom dobu mogla prevladati. S funkcijom plandita svakako bi bio spojiv i bunar koji je Dimitrijevi otkrio s june strane crkve, datirajui ga prema nalazu novca Rudolfa II Habsburgovca (15721612) upravo oko sredinjeg razdoblja turske vladavine.293 No, Dimitrijevieva preliminarna datacija tog bunara odbaena je poslije nedavnog iscrpnog istraivanja, koje je dovelo do zakljuka da bunar nikako ne moe biti stariji od poetka 19. stoljea.294 Prema tome je Rudolfov novac dospio u taj bunar puno poslije svoga nastanka. S novom datacijom tog bunara slae se akovieva pretpostavka da je bunar pokraj stare crkve jamano iskopala vojnika oblast za sluaj poara.295 Crkva sv. Ilije je, naime, poslije izgradnje i posvete sadanje vinkovake upne crkve (1777), postala posjed Vojne krajine, koja ju je pretvorila u skladite za vojniko ruho i opremu. Tek je tada, na prijelomu 18. i 19. stoljea, prestalo ukapanje na groblju oko stare crkve. akovi je zapisao i svoja sjeanja na vojnike koji iz crkve-skladita iznose svoj mundur kako bi na ledini pokraj nje iz njega istresali prainu. Dobro je upamtio i zidani bunar pokriven daskama kroz koje su djeca iz okolnih ulica nazirala strjelice od groma, za koje su vjerovala da ondje zavre kad slete po gromobranu to ga je vojska takoer postavila na nekadanju crkvu. Ta crtica prikladno zakljuuje povijest crkve posveene svecu u kojem stoljetna kranska vjerovanja, poglavito ona kod slavenskih naroda, vide istodobno gromovnika i zatitnika od groma. Tako smo, dakle, doprli do posljednjih izdanaka povijesti crkve sv. Ilije na vinkovakoj Meraji, barem kada su posrijedi tekstovi koji o njoj govore. Osim njih, postoji dakako jo uvijek i sama graevina, makar i preinaena i osakaena, koja arheolozima i povjesniarima umjetnosti moda jo uvijek nije otkrila sve svoje tajne. Doli smo do kraja niti koja povezuje ratrkane i esto fragmentarne podatke o toj
290 291 292

Pavii, Vukovska upa, 117. Skok, Etimologijski rjenik, sv. 2: 406, s.v. mra; kalji, Turcizmi, 458, s. v. mra, merja.

Katastarski plan grada iz 1780-5. prvi je objavio i opisao Filipovi, Najstariji. Isti taj plan, kao i njemu suvremeni kolski plan M. Balentovia te onaj Josipa Goria i Ivana Domca iz 1898. s prikazom stanja kakvo je bilo stotinu godina ranije, analizirao je Grubii, Plan, s kvalitetnim reprodukcijama svih triju planova.
293 294 295

Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja, 12 i 46. Iskra-Janoi, Arheoloka iskopavanja, 101. akovi, Nekoliko crkveno-kulturnih crtica, 52.

99

crkvi i o naselju uz nju. Tanka, ali ipak dovoljno vrsta nit dri na okupu povijesni razvoj koji smo slijedili u ovom radu: srednjovjekovnu upnu crkvu sv. Ilije na posjedu i u trgovitu koji su se prema njoj zvali Szentillye; opustjele Ilince iz turskih popisa, uz koje je izraslo selo Vinkovci, zabiljeeno prvi put u predveerje turskih osvajanja (1491); turske Vinkovce kao jedno od vanijih kalvinskih uporita, za ije se katolike brinuo upnik iz nedalekog Ivankova; ruevnu crkvu sv. Ilije u kojoj franjevci na poetku 18. stoljea obnavljaju upu, potiskujui staru posvetu sv. Iliji u korist one sv. Vinku, prikladnije uz ime naselja koje se tada poinje iriti, prekrivajui i prerastajui podruje svoga nestalog i zaboravljenog prethodnika.

100