Professional Documents
Culture Documents
Zli Dusi
Zli Dusi
Zli dusi
Dramatizacija: Stevo Žigon
Lica:
ANTON GRIGORJEV
STEPAN VERHOVENSKI
NIKOLAJ STAVROGIN
VARVARA STAVROGIN
LIPUTIN
ŠATOV
VIRGINSKI
GAGANOV
MLADI GAGANOV
PRASKOVJA DROZDOV
LIZA DROZDOVA
DAŠA
MAVRIKIJE NIKOLAJEVIČ
KIRILOV
MARIJA TIMOFEJEVNA
LEBJADKIN
PETAR VERHOVENSKI
FEĆKA
LJAMŠIN
TIHON
MARIJA ŠATOVA
BOGOSLOV
ŠIGALJOV
DEVOJČICA
STUDENTKINJA
OFICIR
1. ŠVAJCARSKO JEZERO
VARVARA: Praskovja, reci sve! Ne volim aluzije! Treba li da poverujem kako je Daša imala
nešto sa mojim sinom u Švajcarskoj?
PRASKOVJA: Ne, Nikolaj je zaljubljen u Lizu, to je sigurno, ja se ne varam. Ženski instinkt.
Ali, ti poznaješ Lizin karakter, tvrdoglava i podrugljiva. A Nikolaj, ponosan. Tvoj sin! I tako,
nije mogao podneti njene šale, pa joj se... rugao...
VARVARA: Rugao?
PRASKOVJA: Rugao, rugao, a ni Liza nije prestajala da ga izaziva. A još kad smo se
upoznali sa rođakom ovog tvog...
VARVARA: Stepana Trofimoviča!
PRASKOVJA: Ne znam zašto mu uvek zaboravim ime.
VARVARA: Petar Verhovenski nije njegov rođak već njegov sin!
PRASKOVJA: Sin? Dobro, sin... tako živ, slobodan... Ali Liza dozvoli da joj se sasvim
približi ne bi li izazvala ljubomoru kod Nikolaja. A Nikolaju baš kao da je to bilo sasvim
svejedno. To je Lizu dovodilo do besnila. I još kad primeti kako on ponekad razgovara sa
ovom tvojom Dašom, prosto pomahnita. A meni su lekari zabranili da se uzbuđujem. A sem
toga, pravo da ti kažem, Matuška, dosađivala sam se pored tog Švajcarskog jezera. Na kraju,
Nikolaj je otputovao. A Liza je pri ispraćaju bila vrlo vesela a kad je otišao nije mi dala ni da
ga pomenem.
VARVARA: Sve ću ja to odmah izvesti na čistinu! Daša!
PRASKOVJA: Ali ne, zaista nije potrebno...
VARVARA: Daša!
PRASKOVJA: Pogrešila sam, ta zpege, što sam ti govorila o Daši. Između nje i Nikolaja bili
su samo svakodnevni razgovori, bar preda mnom. Ah, pravo da ti kažem, Matuška, to jezero...
Moja. Dašenjka ma pettit, ma chere au revoir! Slatka moja, golubice moja... Au revoir!
VARVARA: Nemaš ništa što bi želela da mi kažeš?
DAŠA: Ne, ništa.
VARVARA: Ništa na duši?
DAŠA: Ništa.
VARVARA: Na srcu?
DAŠA: Ništa.
VARVARA: Na savesti?
DAŠA: Ništa!
VARVARA: Znala sam! Nikad nisam ni posumnjala u tebe. Daša, ostavi vez, dođi i sedni
pored mene. Želim da se udaš! Čekaj, ćuti! Vidiš, ja postupam sa tobom kao sa rođenom
ćerkom. Pomažem i tvog brata. Mislila sam da ćete bar ovog jutra raditi na svojoj knjizi?!
STEPAN: Prošetali smo po vrtu.
VARVARA: Zato je i prošlo petnaest godina kako ste najavili svoju knjigu.
STEPAN: Građa je sakupljena, samo je treba sjediniti. Naposletku, vrlo važno, ja sam ionako
zaboravljen. No, ko je za to odgovoran? Ko je srušio moju karijeru? Ah, neka mre Rusija!
VARVARA: Ništa vam ne smeta da delom pokažete koliko su pogrešili što vas zanemaruju.
STEPAN: Vi zaboravljate, chere amie, da sam ja već dosta toga objavio. Anton Lavrentijević
se svakako seća...
GRIGORJEV: Predavanja o Arapima, zatim uvod u studiju o izuzetnoj moralnoj plemenitosti
vitezova, i najzad, teza o značaju koju bi mogla da ima varošica Hanau između 1413. i 1428.
godine.
STEPAN: Imate čelično pamćenje, mladi prijatelju. Zahvaljujem vam.
VARVARA: Udaćeš se za starijeg od sebe! Čekaj, ćuti! Ti si pametna. Naposletku, on je još
uvek lep čovek.
DAŠA: Ko?
VARVARA: Reč je o Stepanu Trofimoviču. Stani, ćuti! Ti si ga uvek poštovala. Znam, on
cmizdri zato što je egoista, koji misli samo na sebe. Ali on ima osobina koje ćeš ceniti. On čak
zaslužuje da bude voljen, zato što je nezaštićen. I on će tebe voleti. Moraće! Dozvoli mu da
prima svoje odvratne prijatelje jedanput nedeljno. Ako bi dolazili češće, izbaci ih! Pisaće ti
pisma iz jedne sobe u drugu. Htedne li da se obesi, ne veruj. Ali pazi, može se ipak obesiti.
Kaži nešto!
DAŠA: Varvara Petrovna, ako već moram da se udam, meni je svejedno.
VARVARA: Kako moraš?
DAŠA: Učiniću kako je vama po volji.
VARVARA: Dakle, pristaješ. Odmah posle svadbe, pokloniću ti petnaest hiljada rubalja. Od
tih petnaest hiljada daćeš osam Stepanu Trofimoviču. Dozvoli mu da ih primi, a u zaveštanju
ću ti ostaviti još osam hiljada. Dakle, pristaješ ili ne?
DAŠA: Da li Stepan Trofimovič zna nešto o tome?
VARVARA: Ne zna, ali će saznati! Ti si luda! Ti si nezahvalna! Ne misliš valjda da hoću da te
prodam za osam hiljada! Svi ste vi lude nezasvalne! Doći će da te preklinje, on lično, na
kolenima! Umreće od sreće! Moraće!
VARVARA: Vi već petnaest godina najavljujete knjigu od koje niste napisali ni jednu jedinu
reč.
STEPAN: Ja radim, radim. Eto, nedavno sam opet potpisao jedan protest.
VARVARA: Protiv koga?
STEPAN: Bio je to... najzad, zaboravio sam! Trebalo je protestovati i ja sam protestovao. Ah,
sve je bilo drugačije u moje vreme. Radio sam dvanaest časova dnevno. Gradili smo
budućnost, diskutovali smo do ovanuća...
VARVARA: Ako ste broljali do svanuća, onda niste mogli raditi dvanaest časova dnezno.
STEPAN: Chere amie! Kako ste vi nepravedni prema meni!
VARVARA: Dosta o tome! Htela sam nešto drugo da vam kažem. Moj sin Nikolaj, vi to znate,
on je sav moj život! Ali, nespokojna sam.
STEPAN: Nespokojna?
VARVARA: Ne izigravajte bolničarku! Da, nespokojna sam. Sva ta šaputanja koja kolaju,
razvrat, obest, dvoboji, društveni ološ...
STEPAN: Sve su to izmišljotine. Kakav razvrat! Setite se nežnog deteta, sa njegovom lepom
setom.
VARVARA: On više nije dete.
STEPAN: Ali je slabog zdravlja.
VARVARA: Gde ste to pronašli? On je razdražljivog zdravlja. Nisam mogla da ga poznam,
tako je telesno izvanredno ojačao.
STEPAN: Eto vidite!
VARVARA. Ništa ja ne vidim. Kada ćete napustiti običaj da govorite a da ništa ne kažete. A
osim toga, tu su činjenice. Zar nije izgubio čin zato što je u dvoboju... smrtno ranio drugog
oficira? Da ili ne?
STEPAN: To nije zločin, to je viteški. To je mladost princa Harija.
VARVARA: Odakle vam sad taj princ?
STEPAN: Kod Šekspira, moja uvažena prijateljice, besmrtnog Šekspira, imperatora svih
genija. Veliki Viljem prikazuje princa Harija kako se predaje razvratu zajedno sa Falstafom.
VARVARA: Ponovo ću pročitati taj komad. U svakom slučaju ja želim da Nikolaja ovde
zadržim i da ga oženim.
STEPAN: Ah, kako je to romantično. Ja Nikolaja volim kao da mi je rođeni sin.
VARVARA: Onda to nije mnogo. Vi ste svoga sina Petra videli samo dva puta u životu,
računajući tu i dan njegovog rođenja.
STEPAN: Šta sam mogao. Njegove tetke su ga gajile, a ja sam mu redovno slao prihode sa
njegovog malog poseda...
VARVARA: Koji mu je zaveštala njegova pokojna majka.
STEPAN: Ali moje srce je patilo zbog te udaljenosti. Pisao sam mu i molio ga svim očinskim
srcem da dođe i da ga vidim. Znate li šta mi je odgovorio: ako se vratim, vratiću se samo da
sredim naše račune!
VARVARA: Znala sam! Vas treba oženiti!
STEPAN: Oženiti? Mene?
VARVARA: Ne kolutajte očima, niste na pozornici!
STEPAN: Treći put? U pedeset trećoj godini?
VARVARA: Pa šta? U pedesetim godinama čovek je na vrhuncu svog života. Apropo, da li vi
upražnjavate svoje vežbe? Strašno ste oronuli. Dobro znate da morate pešačiti šest vrsta na
dan. Doduše, vi ste i pored svega još uvek lep čovek.
STEPAN: Vi ste uvek bili galantni prema meni, chere amie!
VARVARA: Oženićete se Dašom.
STEPAN: Dašom?
VARVARA: Opet kolutate očima!
STEPAN: Pa ona je još dete!
VARVARA: Dete od dvadeset godina, hvala Bogu. Svadbena korpa neće biti prazna. Biće tu i
onih osam hiljada što ih dugujete svom sinu. Mislite da ne znam da ste na kartama prokockali
njegovu šumu?! Vama je potrebna dadilja. Šta ćete raditi kad ja umrem? I šta će biti sa
Dašom? Doduše, valjda neću odmah umreti!
STEPAN: Ali ona... vi ste joj već rekli?
VARVARA: Na vama je da je zamolite, da je preklinjete da vam ukaže čast! Budite spokojni,
ja ću biti tu! Naposletku, vi nju već odavno volite. No?
STEPAN: Ja... ja prihvatam, svakako, zato što vi to želite, ali nikad ne bih poverovao da biste
vi pristali bez jednog višeg razloga...
VARVARA: Na šta?
STEPAN: ...Da me vidite oženjenog... nekom drugom ženom...
VARVARA: Nekom drugom ženom? Nikad vam neću zaboraviti, nikad, nikad, čujete li! Kako
ste mogli pomisliti makar i za trenutak da između vas i mene...
GRIGORJEV: Naša prijateljica izgleda prilično uzrujana.
STEPAN: Na kraju ću izgubiti strpljenje.
GRIGORJEV: Šta?
STEPAN: Rešiću da se branim i odbiću!
GRIGORJEV: Odbićete, šta?
STEPAN: Da... da me ožene. Da, hoće da me ožene Darjom Pavlovnom. Da, da i ja sam
pristao, dakle, pristao sam. U mojim godinama! Šta će reći Liputin! Ah, moj prijatelju, brak je
smrt svake iole ponosne duše. Brak će potkopati moju energiju i neću više moći da služim
krajnjim ciljevima čovečanstva. Doći će i deca i sam Bog zna da li će biti moja. To jest
naravno da neće biti moja! Mudrost zna gledati istini u lice. Ah, pristao sam samo zato što mi
je život dodijao. Je suis jedan čovek priteran uza zid. Znate... postoji i taj dug...
GRIGORJEV: Kakav dug? Čoveku nije potreban dug da bi se oženio mladom i lepom
devojkom.
STEPAN: Mon dieu, meni je potrebniji novac, nego mlada i lepa devojka. Znate da sam loše
upravljao onim imanjem koje je moj sin nasledio od svoje majke. On će zahtevati svih osam
hiljada rubalja. Optužuju ga da je revolucionar, da hoće da ukine privatnu svojinu i tako
dalje... ali na svojinu računa, uveravam vas... I sem toga, ja neću da pokrivam tuđe grehove.
GRIGORIJEV: Tuđe grehove?
STEPAN: Da, tuđe grehove!
2. ON JE LUD
3. ZVEZDA NA KONJU
LIZA: Evo ga, najzad! Mavrikije, to je on, zaista on! Šta, niste me poznali?
STEPAN: Bože! Draga Lizaveta Nikolajevna! Najzad jedan trenutak sreće.
LIZA: A ja baš pošla vama! Niste, dakle, zaboravili svoju malu učenicu? Još uvek znam
napamet sva vaša predavanja. Pričao mi je kako je Kolumbo pronašao Ameriku, o princu
Hamletu... Tako me lepo varao, kamo sreće da je istinu govorio. Htela sam da vam donesem
onaj vaš omiljeni kolač, ali Mavrikije Nikolajevič je savetovao cveće. On je tako nežan. Eto,
Mavrikije, to je čovek koga volim najviše na svetu. Pozdravite mog dobrog učitelja,
Mavrikije!
MAVRIKIJE: Veoma sam počastvovan.
LIZA: Zašto sam uvek tužna u ovakvim situacijama?
STEPAN: I ja isto tako, i ja želim da zaplačem. Oh, oprostite, glavu sam izgubio...
predstavljam vam Antona Lavrentijeviča Grigorjeva, svog izvrsnog prijatelja.
LIZA: Dakle, vi ste ta osoba kojoj svi poveravaju tajne?
GRIGORJEV: Ja...
LIZA: I Daša se vratila sa nama. Ona je anđeo. Tako bih želela da bude srećna. Ah, da, kako
je njen brat?
STEPAN: Šatov? Bio je socijalista, ali se toga odrekao i sada živi za Boga i za Rusiju.
LIZA: Htela bih da ga upoznam, potreban mi je. Meni je u Švajcarskoj vaš sin Petar govorio
da se on razume u štamparski zanat.
GRIGORJEV: Ja dobro poznajem Šatova i ako vam to odgovara, odmah ću otići da ga nađem.
LIZA: Može se dogoditi da ja tamo lično odem. Ali ne bih želela da ga uznemiravam... kao
uostalom nikoga u onoj kući. Jeste li spremni, Mavrikije? Ah, da, čestitam vam veridbu!
STEPAN: Kako ste to saznali?
LIZA: Bože moj, kao i svi ostali... To je divna novost! Sigurna sam da je Daša nije očekivala.
Hajte, Mavrikije...
4. POVRATNICI IZ AMERIKE
6. U PORTI
VARVARA: Molim vas, sklonite svoj novac. Ne mašite mi njime pred očima. I biću vam
zahvalna ako sednete. Objasnite mi sad, zašto vaša sestra može baš od mene sve primiti?
LEBJADKIN: Gospođo, može li se umreti jedino zbog plemenitosti svoje sopstvene duše?
VARVARA: Ne znam, nikada nisam mislila o tome.
LEBJADKIN: Ako vi ne znate gospođo... onda „Umukni moje beznadežno srce..."
VARVARA: Prestanite, gospodine, da govorite u zagonetkama i odgovorite na moje pitanje.
Zašto vaša sestra može baš od mene da primi sve?
LEBJADKIN: Zašto? Ah, gospođo, od prvog dana postanja sveta, cela priroda svakog
trenutka dovikuje svome stvoritelju: Zašto? I evo, već sedam hiljada godina ne dobija
odgovor! Zašto! Može li onda kapeta Lebjadkin sam da odgovori! Ja bih hteo da se zovem
Pavle a zovem se Ignjatije! Zašto? Ja sam pesnik, a živim u svinjcu. Zašto? Ah.
VARVARA: Zar vi baš nikako ne možete ništa određeno da kažete?
LEBJADKIN: Mogu da vam pročitam svoju basnu „Bubašvaba"!
VARVARA: Šta-a-a?!
LEBJADKIN: Vi pitate, gospođo, „zašto"? Odgovor je u poslednjem stihu te basne. Obratite
pažnju, u poslednjem „ognjenom" stihu te basne!
VARVARA: Pročitajte onda tu vašu basnu.
LEBJADKIN: „Bubašvaba" „Bila jedna Švababuba, bubašvaba s maloletstva. I u času, zatim
pade, na dno puno muvožderstva".
VARVARA: Gospode, šta je to?
LEBJADKIN: Pa to, to je kad muve ulete u čašu, onda nastaje muvožderstvo. To svaki glupan
može da razume. „Zauze i švaba mesto, muve na to zagunđaše, Prepuna je naša čaša, k
Jupiteru zavapiše. I dok one dižu viku, pristupi im Nikifor, Starac čestit, svim na diku..."
Dalje Nikifor uzima čašu, svu tu komediju ispljusne u kofu. Ali, obratite pažnju gospođo;
Jedino bubašvaba ne ropće! Eto vam odgovora na vaše pitanje: Zašto? Obratite pažnju;
bubašvaba ne ropće!
VARVARA: Ništa ne razumem!
LEBJADKIN: Kako ne razumete? Ni Lebjadkin ne ropće! Priznajte gospođo, veličinu
njegove duše. A taj Nikifor, on predstavlja prirodu, to jest Rusiju!
PETAR: Pozdravljam vas, Varvara Petrovna...
STEPAN: Petar, pa to je Petruša, moje dete!
PETAR: Dosta, dosta!
STEPAN: Uvek sam bio grešan prema tebi.
PETAR: O tome ćemo posle...
STEPAN: Zaboga, pa deset godina te nisam video!
PETAR: Utoliko manje razloga za izlive. Nikolaj Vsevolodovič ostavio me ima pola časa i
rekao mi da se ovde nađemo. Ah, Lizaveta Nikolajevna, Lizo, toliko sam srećan! Nadam se da
me vaša poštovana majka nije zaboravila. Kako su vaše noge, Praskovja Ivanovna? Varvara
Petrovna, ja sam, naravno, prethodno obavestio svoga oca o svom dolasku, ali on je, naravno,
to zaboravio...
STEPAN: Moje dete, kakva radost!
PETAR: Dosta, dosta!
VARVARA: Nikola, stanite! Recite mi odmah, odatle gde stojite, je li istina da je ova
nesrećna, hroma ženska ovde, vaša zakonita supruga?
STAVROGIN: Ne treba da ostanete ovde. Ne, ne činite to, Marija Timofejevna! Ja nisam ni
vaš otac, ni vaš verenik, ni vaš muž, zar ne? Uzmite me pod ruku. Ja ću vas sada, ako
dopustite, odvesti vašoj kući.
MARIJA: Lebjadkine, dovedi kočije!
VARVARA: Praskovja, jesi li sad čula?
PRASKOVJA: Čula sam. Ali tebi ipak nije odgovorio.
PETAR: Priča je isuviše duga da bi je Nikolaj tek tako ispričao. Znate da smo Nikolaj i ja pre
pet godina živeli u Petrogradu i Nikolaj, je, kako da kažem, vodio jedan život... Pun ruganja!
Da to je prava reč. Nije radio ništa i izlazio je ne birajući društvo. Ukratko, posećivao je
Petrogradski ološ. Tako je upoznao tog Lebjadkina, lakrdijaša i parazita. Svog Falstafa, kako
ga je zvao. On i njegova sestra su živeli u neopisivoj bedi. Jednoga dana u krčmi, neko je
uvredio tu nesrećnicu, a Nikolaj se diže, zgrabi ga za vrat i spusti kroz prozor sa drugot sprata.
I to je sve.
VARVARA: Kako... i to je sve?
PETAR: Mislim, sve je poteklo odatle. Cela operacija bila je izvedena uz opšti smeh.
Međutim, devojka se zaljubi u svog viteza. Naravno, svi su joj se podsmevali. Ali se Nikolaj
začudo ophodio prema njoj sa poštovanjem.
STEPAN: Šta sam rekao - Princ Hari! To je viteški.
PETAR: Kirilov, na primer, nije bio tog mišljenja.
LIZA: Dozvolite, a zašto?
PETAR: Rekao je Nikolaju: „Zbog toga što se vi ponašate prema njoj kao prema markizi, ona
potpuno gubi glavu. I vi to još činite namerno!"
LIZA: I šta je vitez odgovorio?
PETAR: Rekao je: „Kirilove, varate se, ja nju zaista poštujem, jer ona vredi više nego mi svi!
Na nesreću, devojka je posle svega uobrazila da je Nikolaj njen verenik. A kada je napuštao
Petrograd, Nikolaj je preduzeo sve mere da se devojci obezbedi godišnje izdržavanje.
LIZA: Ne razumem. A zašto?
PETAR: Kirilov je tvrdio da je to bila nova „etida životom prezasićenog mladića" koji je
želeo da vidi dokle se može dovesti jedna nemoćna obogaljena devojka. Ali, ja znam da to
nije istina.
VARVARA: To je moj sin. To je moj karakter. Ta plahost s kojom zaslepljen u svojoj
blagorodnosti, neko prigrli čoveka čak i nedostojnog sebe, čoveka koji ga ne razume i koji je
gotov da ga muči...
STEPAN: Ma chere!
VARVARA: Da, da! Da ga muči, takoreći svakom prilikom, i to sam ja! To sam potpuno ja!
Oh, koliko sam kriva pred Nikolajem. A što se tiče tog jadnog stvorenja, to je vrlo prosto.
Usvojiću je!
PETAR: I učinićete dobro, jer njen brat te zlostavlja. Uobrazio je da ima prava da raspolaže
njenim novcem. Dakle, on smatra izdržavanje koji je Nikolaj dobrovoljno dao, kao neku vostu
odštete.
LIZA: Kakve odštete?
PETAR: Otkud ja znam? On govori o nekakvom povređenom porodičnom dostojanstvu!
VARVARA: Ostavimo sad Lebjadkina! Ah, Nikolaj, hoćeš li mi oprostiti? Petar Stepanovič
nam je upravo ispričao jedan događaj iz života jednog sanjalice, jednog mladića uvek viteški
plemenitog.
STEPAN: Sanjalica! To je prava reč.
VARVARA: Hvala vam, Stepane Trofimoviču!
STAVROGIN: Poverujete Petru Stepanoviću. On ne laže jer mu je istina uvek draža od
uspeha. Osim u onim posebnim slučajevima kad mu je uspeh draži od istike. Dobar dan, Lizo.
Nadam se da ste dobro.
LIZA: Pretpostavljam, poznajete Mavrikija Nikolajeviča. Bože, Mavrikije, kako ste vi
nedopustivo visoki!
MAVRIKIJE: Ne razumem.
LIZA: Ako mi se desi da padnem sa konja, da li biste me vodili hromu ulicama? Ne dam
nikom drugom da me vodi, osim vas!
MAVRIKIJE: I tada ćete vi voditi mene, Lizaveta Nikolajevna!
LIZA: Bože, pa on je hteo da bude duhovit! Znam, vi biste mene hromu od jutra do mraka
uveravali da sam hroma interesantnija. Samo vi ste nedopustivo visoki a ja hroma. postala bih
mala. Nećemo bmti par. Ha, ha, ha!
PRASKOVJA: Šta ti je, dete moje?
STAVROGIN: Čuo sam da se udajete, Daša. Čestitam vam, iskreno
DACJA: Znam, iskreno.
PETAR. Primite i moja čestitanja. Ali to je neka epidemija. Znate li da se i moj papa ženi?!
STEPAN: Pjer! Nemoj molim te.
PETAR: Pa šta, zar mi nisi pisao o tome? Pišeš da je mlada devojka biser, ali da se moraš
njome oženiti da bi pokrio njene grehove iz prošlosti. i za sve tražiš moj pristanak. Šta je?
Čini mi se da ovde svi nešto znaju a da ja baš to nešto ne znam!
VARVARA: Je li vam Stepan Trofimovič to napisao od reči do reči?
PETAR: Da, evo pisma. Ono je dugo, kao uostalom i sva njegova pisma. Ja ih doduše ne
čitam do kraja. Ali njemu je to svejedno, on ih ionako piše za potomstvo.
VARVARA: Nikolaj, je li i tebe Stepan Trofimovič obavestio o toj ženidbi?
STAVROGIN: Napisao mi je jedno pismo, veoma plemenito.
VARVARA: Stepane Trofimoviču, očekujem od vas da iziđete odmah i da više nikada ne
prekoračite prag moje kuće! Nikada! Stepane Trofimoviču, 1200 rubalja kao vašu penziju do
kraja života smatraću i dalje kao svoju svetu dužnost.
STEPAN: Nedavno, ta ista usta izređala su mi druge zahteve. I ja sam ih prihvatio... igrao sam
kao en petit cosak du Don... na svom sopstvenom grobu...
VARVARA: Niste vi igrali kao mali donski kozak na svom grobu, nego ste se pojavili sa
crvenom kravatom, napomađeni i namirisani. Vi ste želeli da se oženite bez obzira na mrskosti
koje ste pisali o svojoj verenici!
STEPAN: Je li to sve što ostaje od naših dvadeset godina?
VARVARA: Dvadeset godina licemerstva! Čak i pisma koja ste mi pisali, bila su pisana za
potomstvo!
STEPAN: Govorite kao moj sin! Vi me nikada niste cenili. Znam, imao sam bezdan slabosti.
Jeo sam od vašeg... ali ja sam uvek mislio da među nama ima nešto više od jela... i dozvolite,
nikad nisam bio nitkov! Dakle, krećem na put... otići ću pešice da završim život za kakvim
plotom! Alea jacta est!
PETAR: Izvinite, Daša, nisam znao.
STEPAN: Je li moguće da ti ništa nisi znao, dragi moj?
PETAR: Varvara Petrovna, vidite li, on nije samo jedno ostarelo dete, on je jedno ostarelo
rđavo dete!
DAŠA: Molim vas, Stepane Trofimoviču, ne govorite ništa... Budite uvereni da vas ja još isto
onako poštujem .. molim vas da i vi mislite o meni lepo. Ja ću to mnogo ceniti.
VARVARA: Darja Pavlovna, ti znaš da je u toj stvari sve samo tvoja, potpuno slobodna volja!
ŠATOV: (prilazi Stavroginu i svom snagom ga ošamari)
9. ČOVEKOBOG
STAVROGIN: Šatove, jeste vi mene udarili zbog toga što sam vam zaveo ženu?
ŠATOV: I sami znate da nisam zato!
STAVROGIN: Ni zbog vaše sestre?
ŠATOV: Ne, ne, zaboga ne! Udario sam vas zato što ste tako nisko pali!
STAVROGIN: Razumem. Ja sam, međutim, došao ovamo da vas opomenem. Vas će ubiti!
ŠATOV: Ja se njih ne bojim. Ja sam sa njima prekinuo! A, da... evo vam sto rubalja koje ste
mi poslali u Ameriku.
STAVROGIN: Šatove, vi, kako izgleda, još niste shzatili: ti ljudi ne nameravaju tek tako da
raskinu sa vama!
ŠATOV: Ali ja hoću da raskinem sa njima. To je moje pravo, pravo savesti i pravo slobode
mišljenja!
STAVROGIN: Nemojte vikati! Možda Petar Verhovenski prisluškuje! On je doputovao,
ovamo, između ostalog da vas u zgodnom trenutku likvidira!
ŠATOV: Likvidira?
STAVROGIN: Da, kao čoveka koji previše zna i
kojJ1 može da izda!
ŠATOV: Stavrogine, kako ste vi mogli zabasati u tu lakejsku besmislicu?
STAVROGIN: U stvari, ja i ne pripadam toj organizaciji. Ako sam ih slučajno pomagao, činio
sam to kao čovek besposlen. Ali oni su zaključili da sam i ja špijun. Svi oni, zato što su
nesposobni da rukovode, silno vole da optužuju za špijunstvo.
ŠATOV: Zar se vi njih ne bojite?
STAVROGIN: Pa... ne, ne mnogo. Nego hteo sam da vam kažem nešto sasvim drugo. Imam
nameru da ovih dana objavim da sam oženjen Marijom Lebjadkinom!
ŠATOV: Ne! Znači, ipak je istina!
STAVROGIN: Istina je, ona je moja zakonita žena!
ŠATOV: Nemoguće! Jeste li bili primorani na taj brak?
STAVROGIN: Nisam.
ŠATOV: A šta ona onda priča o nekakvom detetu?
STAZROGIN: Ona nije mogla imati dete. Ona je devica. Pa vi ste u groznici!
ŠATOV: Bar jedanput u životu progovorite glasom čovečijim! Ne govorim sebe radi!
STJČVROGIN: Dopustite ipak da završim ono što sam počeo... u vezi sa Marijom
Lebjadkinom...
ŠAT0V: Posle! Znate li vi koji je narod na celoj zemlji danas jedini narod „Bogonosac"?
STAVROGIN: Po načinu kako ste počeli moram zaključiti da je to ruski narod...
ŠATOV: I vi se još smejete! To su vaše reči!
STAVROGIN: A vi ste baš posle tih mojih reči ušli u ateističko društvo Verhovenskog, a
zatim ste otišli u Ameriku.
ŠATOV: U Americi sam tri meseca spavao na slami pored onog nesrećnika Kirilova kome ste
vi u isto vreme dok ste u mene usađivali veru u Boga i otadžbinu, trovali srce ateizmom i
doveli ste njegov razum do ludila.
STAVROGIN: Kirilov mi je baš sada rekao da je srećan. Nisam obmanjivao ni vas ni njega.
Dok sam vas uveravao u Boga, možda sam više hteo da pomognem sebi nego vama.
ŠATOV: Jeste li vi ateista?
STAVROGIN: Jesam.
ŠATOV: A kako ste onda mogli kazati da samo pravoslavni vernik može biti Rus!? Kako ste
mogli kazati da je narod bez religije, narod bez pojmova o dobru i zlu!
STAVROGIN: Šatove, vi ste sve to primili sa vatrom, sve ste preokrenuli. Vi Boga spuštate do
prostog atributa narodnosti.
ŠATOV: Naprotiv, ja uznosim narod do Boga! Jevreji su živeli samo zato da dočekaju Boga.
Grci su obožavali prirodu i zaveštali svetu svoju religiju: filozofiju i umetnost. Rim se
obogotvorio u državi... A danas je jedini narod „Bogonosac", ruski narod... O koliko prezirem
vaš oholi osmeh! Je li mogućno da me vi, Stavrogine, smatrate za ludaka?
STAVROGIN: Naprotiv, Šatove. Jako bih želao da mogu da potvrdim sve što ste do sada
govorili, ali...
ŠATOV: Ali, kako ste rekli, potreban vam je zec: „da se napravi umokac od zečevine potreban
je zec, da se poveruje u Boga, potreban je Bog".
STAVROGIN: Šatove, a vi, verujete li vi u Boga?
ŠATOV: Ja verujem u Rusiju u rusko pravoslavlje... u telo Hristovo...
STAVROGIN: A u Boga?! U Boga?!
ŠATOV: Ja ću verovati u Boga! Ali mene neka voda nosi! Ja nemam dara! Vi, jedino vi biste
mogli podići zastavu!
STAVROGIN: I Petar Verhovenski takođe je uveren da bih jedino ja mogao podići njihovu
zastavu, i to zbog moje, kako on kaže, „neobičie sposobnosti za zločine".
ŠATOV: Je li istina da ne znate za razliku između zverske podlosti i bilo kog uzvišenog
podviga? Je li istina da ste vi u obe krajnosti našli podjednaku meru naslede? Je li istina da ste
decu mamili u razvrat? Je li istina?
STAVROGIN: Neću da odgovorim.
ŠATOV: Vi besposleni, proskitani, razmaženi gospodski razvratniče!
STAVROGIN: Ja vas, međutim, Šatove, onda, kad ste me udarili, nisam ubio!
ŠATOV: Znam! „Skrstili ste ruke na leđa". LJubiću tragove vaših nogu kad odete. Ja vas ne
mogu iz svog srca istrgnuti, Stavrogine!
STAVROGIN: A ja vas ne mogu voleti, Šatove. Žao mi je. Niste mi dali da vam kažem... Ja
sam u stvari, došao samo da vas molim, da ne ostavljate Mariju Lebjadkinu, ako se meni nešto
dogodi. Vi jedini imate još nekog uticaja na njen siroti razum.
ŠATOV: To će i onako biti! A vi idite ocu Tihonu, bivšem episkopu, koji živi u našem
manastiru.
STAVROGIN: Više vam neću doći, Šatove.
11. AKONTACIJA I
FEĐKA: Stavrogine!
STAVROGIN: A, ti si Feđka, robijaš! Šta radiš ovde?
FEĐKA: Petar Verhovenski mi pasoš za celu našu veliku Rusiju obećava.
FEĐKA: Valjda zato što me njegov otac pre reforme za sitne pare u regrute prodao. Pa, eto,
čekam pasoš.
STAVROGIN: A šta ti je Verhovenski od mene obećao?
FEĐKA: Tri rublje u srebru, kao akontaciju... ako se neka okolnost pokaže... pa vam
ustrebam... Rekao mi je takođe da ćete posetiti neke osobe s one strane reke. Ima tri noći kako
vas pred mostom čekam. Zaslužio sam, valjda, te tri rublje, za čekanje?
STRAVROGIN: Slušaj, nisi mi potreban, niti ćeš mi ikada biti potreban. A ako te ponovo
sretnem, ja ću te vezati i predati policiji! Marš!
FEĐKA: A ja ću vas ipak čekati! Zlu ne trebalo!
12. IDIOTKINJA
13. AKONTACIJA II
FEĐKA: Stavrogine.
STAVROGIN: Dole nož! Skloni ga! Skloni odmah!
FEĐKA: Kod kapetana Lebjadkina, koga ste sad baš izvoleli posetiti, vrata su po svu noć
širom otvorena, a on spava mrtav pijan...
STAVROGIN: Dolazio si, znači?
FEĐKA: Dolazio.
STAVROGIN: A zašto ga nisi ubio?
FEĐKA: Zašto da izvučem samo jednu i po stotinu kad mogu samo malo da popričekam pa
da izvučem celu jednu i po hiljadu. Hoćete li da mi date one tri rublje?
STAVROGIN: Kao akontaciju?
FEĐKA: Da, kao akontaciju. Je li istina da si tu skoro opljačkao crkvu i priklao crkvenjaka.
FEĐKA: Ne, ne. Mi smo to zajedno, al posle mu bilo teško da nosi vreće, pa sam mu olakšao.
14. DVOBOJ
vuk
~ administrator ~
Pridružio: 11 Sep 2005
Poruke: 5419
Lokacija: nigdina
Poslao: Pon Avg 31, 2009 2:34 pm Naslov:
16. UGOVOR
PETAR: Danas će se naši okupiti kod Virginskog, navodno zbog njegovog rođendana...
Morate doći. Donećemo odluku kako da vas otpustimo iz organizacije. A treba već jednom i
da predate tu štampariju, hartije i sve ostalo. Posle... posle ćete biti slobodni. Nadam se!
ŠATOV: Niko meni ne može davati slobodu. A štampariju sam zakopao.
PETAR: Znam, znam. Vama je mnogo šta bilo povereno. Niste smeli tako na prečac da
raskinete s nama. Najzad, niste se nikada izjasnili razgovetno.
ŠATOV: Ja sam to jasno i pismeno izjavio.
PETAR: Pismeno jeste, ali niste jasno. Napisali ste „ne mogu", a to ne znači „neću". Članovi s
pravom kažu da ste hteli da nas dovedete u zabludu, ne biste li dobili u vremenu!
ŠATOV: Pa šta, šta onda, do đavola? I šta mi možete?
PETAR: Obesićemo vas, prvom prilikom!
ŠATOV: Doći ću! Biće i Stavrogin?
PETAR: Biće!
20. ROĐENDAN
LIPUTIN: Kakve veze sa zajedničkom stvari imaju ljubavne zgode gospodina Stavrogina?
PETAR: Koješta! Ubistvo je slučajnost, Feđka je hteo samo da ih pokrade.
LIPUTIN: Ipak čudnovat sticaj okolnosti!
PETAR: Liputine vi ste i lično umešani... Naređeno vam je da odpremite Lebjatkine u
Petrograd. Da ste izvršili naređene oni bi sada bili živi. A što se tiče Stavrogina on je danas
otputovao. Da je kriv ne bi ga pustili da usred bela dana otputuje. A vas će pohvatati, još sutra
ili čak noćas. Kao podstrekače u paljevini, ali pre svega kao članove petorke. Dostava je
gotova. Potkazivač...
VIRGINSKI: Stavrogin!
PETAR: Ne, dođavola, Šatov! On zna sve. On će nas sve potkazati da bi se spasao optužbe
zbog ranijeg sudelovanja. Preko jednog lica mogu uticati na njega da odgodi dostavu... ali
najviše do sutra..
BOGOSLOV: Onda njega treba poslati dođavola!
LJAMŠIN: Trebalo je to odavno učiniti!
ŠIGALJOV: Ali kako da se to uradi?
PETAR: Kirilov već dugo ima čvrstu nameru da sebi oduzme život. Obavezali smo ga da to
učini tek onda kada mu mi to naredimo. Kad likvidiramo Šatova ja ću Kirilovu izdiktirati
pismo da je on kriv za njegovu smrt.
ŠIGALJOV: Ali on se iznenada može predomisliti! On nije pri čistoj svesti.
PETAR: Vi biste hteli bez ikakvog rizika, Šigaljove?
BOGOSLOV: Nema drugog izlaza.
ZIRGINSKI: Ja sam protiv tako krvave odluke.
PETAR: Ako bi opšta stvar zbog toga uspela onda nemamo pravo zanemariti bezbednost
sopstvenog života.
VIRGINSKI: Ja sam za opštu stvar.
PETAR: Onda na posao.