UNIVERZITET U TUZLI

MAŠINSKI FAKULTET
Proizvodno mašinstvo
Predmet: Terotehnologije
Školska godina: 2018/2019
Tuzla, 17.06.2019.godine

SEMINARSKI RAD

Troškovi održavanja

Student: Predmetni profesor:

Esad Salihbašić II-4/14 Dr.sc. Slađan Lovrić, docent
Nedim Hodžić II-16/14
Sadržaj:

1. UVOD ...................................................................................................................................... 3
2. TROŠKOVI ODRŽAVANJA ................................................................................................. 4
2.1. Troškovi održavanja u životnom ciklusu sistema ............................................................ 4
2.2. Priprema budžeta za održavanje ....................................................................................... 6
2.3. Pristupi definisanju budžeta ............................................................................................. 6
3. UTICAJ VRSTE ODRŽAVANJA NA TROŠKOVE ............................................................. 7
3.1 Direktni i indirektni troškovi održavanja ......................................................................... 7
3.2 Korektivno održavanje ..................................................................................................... 7
3.3 Preventivno održavanje .................................................................................................... 8
3.4 Troškovi korektivnog i preventivnog održavanja............................................................. 8
4. PROCJENA TROŠKOVA ODRŽAVANJA .......................................................................... 9
4.1 Uslovi za procjenu troškova održavanja ........................................................................ 10
4.2 Metode analize i procjene troškova ................................................................................ 10
4.3 Proračun troškova rada ................................................................................................... 11
4.4 Proračun troškova materijala.......................................................................................... 11
4.5 Obučavanje procjenitelja troškova održavanja ............................................................... 11
5. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 13
6. LITERATURA ...................................................................................................................... 14
 1. UVOD

Različiti pristupi održavanju izazvali su i pojavu različitih definicija održavanja. Prema

zaključcima konferencije OECD iz 1963. godine održavanje je ona funkcija u preduzeću čija je
nadležnost konstantna kontrola nad postrojenjima i vršenje odredenih popravki i revizija, čime
se omogućava stalna funkcionalna sposobnost i očuvanje proizvodnih postrojenja, pomoćnih
postrojenja i ostale opreme. Održavanje je funkcija koja podupire proizvodnju, jer omogućava
da se oprema dovede i što duže ostane u ispravnom stanju. Zapravo održavanje je investicija
kojom će se ostvariti profit kroz osiguranje kapaciteta i smanjenje operativnih troškova
poslovanja. [1]
Prema ovoj definiciji, zaključuje se da od održavanja zavisi cjelokupna funkcionalnost
sistema, a od toga i uspjeh preduzeća na tržištu (slika 1). Održavanje, s druge strane, zavisi od
spremnosti preduzeća na ulaganja, koja preduzeću u najvećem broju slučajeva neće donijeti
novi profit. Međutim, ulaganje u održavanje je neophodno za svako preduzeće koje nastoji
zauzeti značajno mjesto na tržištu. Samo preduzeće koje maksimalno iskorištava vlastite
kapacitete i svakodnevno ih unapreduje može ostati konkurentno i ostvarivati značajne novčane
dobitke. Zbog toga, održavanju tehničkih sistema daje se veliki značaj.

Slika 1: Održavanje kvaliteta uz pomoć kvalitetnog održavanja

 2. TROŠKOVI ODRŽAVANJA

Održavanje je važan element životnog ciklusa opreme u proizvodnom pogonu. Troškovi

održavanja variraju u zavisnosti od opreme, i najčešće su od 2 do 20 puta veći od troškova
nabave opreme. U ove troškove uključeni su svi troškovi koji nastaju neradom opreme, kao i
radom nezadovoljavajućeg kvaliteta, loše sigurnosti za ljude i okolinu i sl. Međutim, često se
troškovi održavanja definišu kao troškovi rada i materijala neophodni da bi se tehnički sistem
zadržao u zadovoljavajućem operativnom stanju. [2]

Zbog pridavanja velikog značaja troškovima, održavanje tehničkog sistema treba da zadovolji
odredene ekonomske ciljeve, a najznačajniji su: [3]
 minimiziranje troškova zbog zastoja u radu uslijed neplaniranih kvarova na sredstvima za
rad,
 sprječavanje, odnosno, usporavanje zastarijevanja sredstava za rad, koje nastaje kao
posljedica lošeg kvaliteta proizvoda i škarta,
 smanjivanje troškova rada i materijala u proizvodnji, koji nastaju uslijed povećanih
kvarova i zastoja u procesu rada,
 racionalno iskorištenje sredstava za rad u proizvodnji,
 povećanje produktivnosti rada u proizvodnji,
 smanjenje troškova proizvodnje,
 povećanje ekonomičnosti trošenja u samom procesu održavanja sredstava za rad.

2.1. Troškovi održavanja u životnom ciklusu sistema

Životni ciklus jednog tehničkog sistema sastoji se od niza posebnih, ali medusobno
povezanih i vremenski uskladenih grupa aktivnosti. Odnos ovih vremenskih segmenata
odreden je dejstvom velikog broja činilaca.

Uobičajeno je tumačenje da životni ciklus obuhvata sljedećih pet grupa aktivnosti [4]:
 koncepcijsko i idejno rješenje,
 razvoj i projektovanje (konstruisanje),
 proizvodnja i postavljanje (puštanje u rad),
 upotreba
 rashodovanje (regeneracija, sekundarne sirovine).

Ostvarivanje svake aktivnosti u životnom ciklusu, pa i svakog segmenta ovog ciklusa

pojedinačno, zahtijeva ulaganje odredenih materijalnih sredstava. U tom smislu se može
govoriti o ukupnim troškovima životnog ciklusa, tj. o ukupnim uloženim sredstvima.
Troškovi životnog ciklusa uključuju sljedeće pojedinačne troškove [4]:
 troškove nabavke, koji uključuju i transport, dopremu, osiguranje i druge obaveze,
  troškove rada, koji uključuju radnu snagu, tj. rukovodioce i održavatelje, pogonsku
energiju, pomoćne objekte i instalacije neophodne za rad itd.,
 troškove održavanja, koji uključuju neophodnu radnu snagu na održavanju, rezervne
dijelove, alate, uređaje i objekte za održavanje,
 troškove administracije, koji uključuju upravljanje, informatiku i sl.
Troškovi životnog ciklusa mogu se sistematizovati i u tri kategorije, a taj pristup prikazan je
na slici 2. [3]

Slika 2: Ukupni troškovi životnog ciklusa

Troškovi održavanja u životnom ciklusu sistema mogu se predstaviti krivom prikazanom na

slici 3. Ovom krivom prikazan je odnos vremena upotrebe odredenog tehničkog sistema (ili
proizvoda) i vjerovatnoće otkaza određenog dijela sistema. Ova kriva se pokazala izuzetno
tačnom kod elektroničkih sistema i opreme. Sastoji se iz tri dijela. Prvi dio je tzv. “period
dječijih bolesti”. U ovom dijelu povećana je vjerovatnoća kvara novog sistema. Tokom
vremena, ova vjerovatnoća opada, te kriva dolazi u drugi dio, nazvan dijelom konstantne
vjerovatnoće kvara, odnosno periodom relativno stabilnog rada sistema. Treći dio je period
povećane vjerovatnoće otkaza, koji je neminovan za svaki tehnički sistem pri kraju njegovog
životnog vijeka. Zajedno s vjerovatnoćom otkaza, povećavaju se ili smanjuju i troškovi
održavanja sistema. [8]

Slika 3: Troškovi
Slika 4: Troškovi održavanja
održavanja uu životnom
životnom ciklusu
ciklusu tehničkog
tehničkog sistema
sistema
 2.2. Priprema budžeta za održavanje

Budžet za održavanje je vrlo važan aspekt kontrole troškova neophodan za upravljanje

odjelom za održavanje sistema. U svrhu definisanja i upravljanja budžetom, koriste se različite
ekonomske procedure i softverski sistemi koji upravljaju efektivnošću odjela. U svrhe
održavanja, koriste se sljedeća dva tipa budžeta: [2]
 operativni budžet,
 projektni (odobreni) budžet.
Operativnim budžetom kontrolišu se svi aspekti potrošnje za svaki odjel u organizaciji. Ovaj
budžet služi za nabavku materijala, isplatu rada i rješavanje svih troškova unutar jedne
fiskalne godine. U ovaj budžet, uključena su sva novčana sredstva neophodna za preventivne
popravke, planirane remonte odredenih pogona u preduzeću, preglede, sitnije modifikacije i
svakodnevne popravke.
Projektni budžet zadužen je za specijalne projekte ili programe, kao što su implementacija
savremenih računarskih sistema za održavanje, velike investicije u opremu ili neki značajniji
projekti.

2.3. Pristupi definisanju budžeta

Za pripremu budžeta koriste se dva pristupa: [2]

 definisanje budžeta na osnovu prošlih iskustava
 definisanje budžeta “od nule”
Većina budžeta spada u prvu kategoriju. Profesionalci koji definišu budžet oslanjaju se na
iskustva iz prethodnih godina kako bi predvidjeli troškove koji mogu nastupiti u sljedećem
vremenskom periodu. Ovaj pristup je efikasan, racionalan i zahtijeva relativno jednostavnu
papirologiju. Glavni nedostatak je činjenica da se oprema u proizvodnji konstantno mora
unapređivati, a time se mijenjaju i uslovi održavanja, te stanje iz prošlosti najčešće ne može
dati stvarnu sliku potreba novčanih sredstava u sljedećoj godini.
Drugi pristup definiše budžet bez preispitivanja prošlih iskustava, tj. budžet se definiše “od
nule”. Budžet se prilagođava trenutnim potrebama i prioritetima, a ne raspoloživim sredstvima,
iako prvenstveno zavisi od njih. Planirana održavanja se raspoređuju u grupe prema prioritetu
obavljanja. Neke od prednosti ovog pristupa su:
 bolje razmatranje i izučavanje procesa
 bolji raspored novčanih sredstava
 bolje razumijevanje ciljeva održavanja
Nedostatak ovog pristupa je zahtjev za detaljnijom analizom procesa, što je kod održavanja
složen i kompleksan posao, jer je upravo predviđanje kvarova mašina i planiranje njihovih
popravaka jedan od najzahtjevnijih zadataka ove naučne discipline.
Definisanje budžeta za procese održavanja vrši se u sljedećih 7 koraka: [2]
 skupljanje informacija o trendovima otkaza prethodnih nekoliko godina
  sagledavanje planova računovodstvenog i finansijskog sektora
 uzimanje podataka o prethodnim platama radnika u sektoru održavanja
 određivanje radnih sati radnika prema radnim zadacima, posebno kada je riječ o radnicima
koji vrše popravke skupih mašina
 predviđanje neophodnog materijala, alata i pribora za održavanje
 raspoređivanje troškova po sedmicama i mjesecima
 definisanje rezervnog budžeta (u slučaju nepredvidivih kvarova)

3. UTICAJ VRSTE ODRŽAVANJA NA TROŠKOVE

3.1 Direktni i indirektni troškovi održavanja

Ako se analiziraju ukupni troškovi održavanja, isti se mogu svrstati u dvije grupe, i to:
 direktni troškovi,
 indirektni troškovi.
Direktni troškovi održavanja su troškovi direktno povezani sa uspješnosti procesa održavanja.
Indirektni troškovi su, zapravo, gubici koji nastaju uslijed neadekvatnog održavanja sistema.
Direktnim troškovima (zavisno od metode održavanja) pripadaju: [4]
 izvodenje aktivnosti opsluživanja sistema,
 pronalazak neispravnih dijelova na tehničkom sistemu,
 zamjena neispravnih dijelova,
 izvodenje preventivnih periodičnih popravki,
 popravak neispravnih dijelova sistema. Indirektni troškovi se odnose na: [4]
 neplanirane vremenske gubitke u proizvodnji (zastoje),
 oštećenje dijelova tehničkih sistema,
 pad kvaliteta proizvoda i sl.

3.2 Korektivno održavanje

Korektivno održavanje se može opisati kao vrsta održavanja koje se poduzima kada je određeni
dio ili sistem otkazao ili je istrošen, zbog čega njegova upotreba ne daje željene rezultate. Dakle,
korektivno održavanje je održavanje koje se realizira nakon javljanja kvara. Ono se poduzima
radi vraćanja tog dijela ili sistema u prvobitno, radno stanje. Ovo je najčešći način održavanja
koji se danas primjenjuje, a ujedno je i prividno najjeftiniji.
Održavanje se vrši tek nakon što kvar nastupi. Često uz kvar odredenog dijela nastaje šteta i na
okolnim dijelovima i uredajima. Osim toga, pouzdanost sistema s ovim načinom održavanja je
upitna. Ona je direktno ovisna o pouzdanosti najslabije komponente. Zastoji u radu se ne mogu
predvidjeti, kao ni vrijeme potrebno za popravak sistema. Da bi se izbjegli duži zastoji uslijed
kvarova, jedina mogućnost je posjedovanje svih dijelova sistema u rezervi, što znatno
poskupljuje održavanje. Iz navedenog je očito da se ovim načinom održavanja ne mogu
održavati važniji i skuplji sistemi. [6]

3.3 Preventivno održavanje

Suština preventivnog održavanja je predviđanje kvara i održavanje sistema prije nego on

nastane. Ovaj način održavanja, za razliku od korektivnog odžavanja, pruža odredenu sigurnost
pri radu uredaja. Preventivno održavanje je, dakle, održavanje koje se obavlja prema unaprijed
određenim intervalima ili prema propisanim kriterijima, a čija je svrha smanjivanje vjerovatnoće
kvara ili degradacije funkcionisanja sistema.
Prednosti preventivnog održavanja su veća pouzdanost uredaja i sistema u radu, mogućnost
planiranja trenutka održavanja, mogućnost predviđanja troškova održavanja i lakša kontrola
sistema. Nedostaci su povećani troškovi održavanja, povećana mogućnost kvara uređaja radi
utjecaja ljudske greške osoblja koje vrši održavanje i indirektni troškovi nastali nepotpunim
iskorištavanjem dijelova. [7]

3.4 Troškovi korektivnog i preventivnog održavanja

Teoretski gledano, troškovi korektivnog održavanja su mali. Popravljanje tehničkih

sistema po potrebi nosi najmanje direktne troškove, jer se dijelovi iskorištavaju u potpunosti, a
ulaganja u popravke su minimalna, jer se mijenjaju samo dijelovi čija je zamjena neophodna.
Međutim, u praksi, situacija nije takva. Razlog tome je što korektivno održavanja, kao popratnu
pojavu, donosi niz indirektnih troškova, koji su uvjetovali nastanku tehnika planiranja
održavanja.
Da bi se korektivno održavanje moglo primijeniti u svakom trenutku, potrebno je imati na
raspolaganju rezervne dijelove sistema koji se popravljaju, ako se korektivno održavanje vrši
samostalno unutar preduzeća. O cijeni tih dijelova ovisit će neophodna ulaganja, a činjenica je
da ti dijelovi gube na vrijednosti i kvaliteti dužim skladištenjem. Ovo izaziva indirektne
gubitke kroz proces nepotrebnog skladištenja. Osim toga, korektivno održavanje dopušta
nastanak kvarova sistema. Ovo često za posljedicu ima posljedice i kvarove mnogo veće i
skuplje od cijene dijela koji je otkazao. Takoder, nekada neplanirani zastoji opreme mogu
dovesti do novčanih gubitaka uslijed neiskorištenja (nerada) te opreme u proizvodnji. Iz tog
razloga, iako na prvi pogled djeluje mnogo jeftinije, korektivno održavanje se izbjegava kod
svih odgovornijih i skupljih sistema.
Preventivno održavanje vrši popravke opreme prije nego dode do kvara. Za ovakvo
održavanje neophodno je ispravnu opremu zaustaviti, te zamijeniti dijelove za koje se smatra
da će uskoro otkazati. Zbog toga se raspored proizvodnje mora prilagoditi planiranom
održavanju, te se zaustaviti u svrhe održavanja. Ovi troškovi zaustavljanja opreme su manji
nego kod korektivnog održavanja, jer je održavanje isplanirano, u većini slučajeva traje kraće i
jeftinije je. Preventivno se održavaju svi sistemi čiji prestanak rada se uzima kao neprihvatljiv,
čiji prestanak rada uzrokuje novčane gubitke ili čiji prestanak rada ugrožava ljudske živote.
Osim toga, preventivno održavanje ne zahtijeva zalihe rezervnih dijelova, već se dijelovi
nabavljaju prema planovima održavanja.

Slika 5:Odnos troškova preventivnog i korektivnog održavanja

Na slici 4 prikazan je teoretski odnos troškova preventivnog i korektivnog održavanja.

Vladajuća teorija je da rastom udjela preventivnog održavanja opada potreba za korektivnim
održavanjem, te se smanjuje i ukupna cijena održavanja, sve do granične vrijednosti, nakon
koje ponovno dolazi do laganog rasta. Sektori održavanja trebaju, na bazi ovih dijagrama,
odrediti koje sisteme treba održavati preventivno, a koje korektivno. Pretjerano održavanje
može biti ekonomski neopravdano kao i manjak održavanja, te je zbog toga potrebno pronaći
balans, analizirajući opremu koja se održava. [5]

4. PROCJENA TROŠKOVA ODRŽAVANJA

Procjena troškova održavanja definiše se kao proces predviđanja cijene rada i materijala
neophodnih za pravilno održavanje tehničke opreme i postrojenja. U cijenu održavanja ubrajaju
se sva novčana sredstva potrebna za premještanje opreme, čišćenje, podmazivanje,
podešavanje, popravak i sl. Uspjeh i efektivnost operacija održavanja velikim dijelom zavisi od
dobrog planiranja i previđanja toka procesa. Kontrola troškova rada može se obaviti
postavljanjem rokova za održavanje, regulisanjem veličine timova i maksimalnim
iskorištavanjem radnog vremena. Procjena troškova održavanja direktno zavisi od mišljenja i
iskustva procjenitelja. Zbog toga, za dobru procjenu troškova održavanja, neophodni su
adekvatna obuka i iskustvo procjenitelja, kao i dobra baza podataka troškova održavanja u
ranijim periodima rada proizvodnog sistema. [5]
 4.1 Uslovi za procjenu troškova održavanja

Procjena troškova održavanja zasnovana je na dva tipa informacija: [5]

 informacije o vrsti posla koji se obavlja,
 informacije o krajnjem cilju procjene.

Klasifikacija posla koji se obavlja i prikupljanje svih informacija o njemu su prvi uslov za
pravilnu procjenu troškova. Neophodno je poznavati važnost i hitnost posla, njegov sadržaj i
opšte uslove pod kojima se isti odvija. Način na koji će procjena biti upotrijebljena je drugi
uslov. Zajedno, ova dva značajna faktora odreduju ko će izvršiti procjenu, kako će se vršiti
procjena, nivo detaljnosti procjene i tehnike procjene koje je neophodno upotrijebiti. [5]

4.2 Metode analize i procjene troškova

Troškovi životnog ciklusa ne mogu se analizirati i ocjenjivati bez informacija o drugim

efektima rada posmatranog tehničkog sistema, odnosno bez podataka o stepenu ispunjenja
funkcije cilja. Tako se dolazi do kompleksne mjere uspješnosti tehničkih sistema, koja se naziva
efektivnost ukupnih troškova životnog ciklusa. Ova kompleksna karakteristika zavisi od više
elemenata, vezanih za sam tehnički sistem i okolinu u kojoj sistem radi, odnosno za konstrukciju
sistema i njegovu logističku podršku. Drugim riječima, efektivnost uloženih sredstava je
efektivnost tehničkog sistema svedena na jedinicu uloženih sredstava, računajući pri tome
sredstva koja su uložena tokom svih faza njegovog životnog ciklusa.
Ovakav prilaz tehničkim sistemima dolazi do izražaja u metodama analize i procjene njihovih
troškova. Analiza troškova tehničkih sistema se, naime, vrši u načelu za cijeli životni ciklus.
Postoje, međutim, slučajevi da se analiziraju troškovi samo u jednom dijelu životnog ciklusa, tj.
u samo jednoj ili nekoliko faza, pa i samo neke aktivnosti u određenim periodima posmatranja.
Troškovi ostvarene efektivnosti mogu se zvati performansama ekonomičnosti podrazumijevajući
da se time obuhvataju sva svojstva tehničkog sistema koja na bilo koji način utiču na troškove
njegovog životnog ciklusa, u cjelini ili u pojedinim fazama.
Analize i procjene troškova sprovode se u načelu za sve faze životnog ciklusa jednog
tehničkog sistema, odnosno objekta održavanja. One treba da započnu već u prvoj fazi
životnog ciklusa, odnosno tokom definisanja koncepcijskog i idejnog rješenja tehničkog
sistema, a tako dobivene preliminarne procjene treba provjeravati i po potrebi korigovati u
fazama. Osnovni model analize elemenata troškova respektuje sve faze životnog ciklusa,
uzimajući u obzir sve komponente ostvarene efektivnosti, odnosno sigurnosti funkcionisanja.
Pored investicionih ulaganja za nabavku tehničkog sistema i troškova koji se izazivaju
njegovim funkcionisanjem, analiza treba da obuhvati i troškove preventivnog i naknadnog
održavanja, kao i troškove koji nastaju kao rezultat nemogućnosti sistema da izvršava svoju
funkciju, odnosno, tzv. troškova neraspoloživosti. Analizama treba obuhvatiti i jasno iskazati
sve elementarne troškove predvidene procedurom, čak i u slučaju kada su neki od njih sasvim
mali, pa i zanemarljivi. [4]
 4.3 Proračun troškova rada

Troškovi rada su važan dio troškova održavanja. Definisani su putem platnih listi koje
priprema računovodstveni sektor preduzeća. Cijena rada po jednom radniku definisana je
izrazom (1):
𝐶𝑒𝑚 = 𝐿𝑅 ∗ (1 + 𝐵𝑅) ∗ 𝑇𝐴𝐻 (1)

gdje je Cem trošak po jednom radniku, LR satnica radnika, BR koeficijent povišice plate, a
TAH broj radnih sati u jednoj godini. Ukupni troškovi definisani su izrazom (2):

𝑇𝐿𝐶 = 𝐶𝑒𝑚 ∗ 𝑁 (2)

gdje su TLC ukupni troškovi rada, a N ukupan broj radnika. [2]

4.4 Proračun troškova materijala

Troškovi materijala za održavanje najčešće čine oko 50 % ukupnih troškova održavanja.

Zbog toga, dobro planiranje nabavke materijala može značajno smanjiti ukupne troškove
održavanja. Prilikom razmatranja ovih troškova, neophodno je u obzir uzeti troškove
skladištenja, nabavke, opadanje vrijednosti materijala koji se ne upotrebljava, inflaciju i sl.
Izraz (3) prikazuje troškove držanja zaliha materijala neophodnog za održavanje:
(𝑇 ∗ 𝑃𝐷𝐶) + (10 ∗ 𝑃𝐷𝐶) (3)
𝑇𝐶𝑆 = 𝑊𝐼 + 𝐼𝐶 + [ ]
100
gdje je TCS ukupni trošak posjedovanja zaliha u vrijeme održavanja, PDC trenutna vrijednost
predmeta u zalihama uključujući cijenu dostave i nabavke, WI vrijednost materijala u zalihama
nakon n ciklusa, IC cijena inventara materijala, a T vrijeme držanja zaliha u mjesecima. [2]

4.5 Obučavanje procjenitelja troškova održavanja

Proces procjene troškova održavanja je izuzetno složen i odgovoran zadatak, te je i obuka

stručnjaka koji će obavljati ovaj zadatak izuzetno zahtjevan i važan zadatak. Prvi korak pri
obučavanju kadra koji će planirati troškove održavanje je razvijanje koncepta predviđanja čiji je
cilj odrediti vrijeme potrebno za obavljanje odredenog procesa pod idealnim uslovima, pri čemu
se zanemaruju svi problemi koji mogu da iskrsnu. Jedan od načina za uspostavljanje ovog
koncepta jest sljedeći niz koraka: [5]
 izabrati relativno jednostavan zadatak održavanja s kojim je osoba koja se obučava dobro
upoznata,
 zatražiti grubu procjenu potrebnog vremena za obavljanje zadatka u satima,
 zatražiti od osobe koja se obučava ispisivanje neophodnih koraka za izvršavanje zadatka,
 kao i vrijeme neophodno za njihovo izvršavanje u minutama (sumarna procjena će vrlo
vjerovatno biti manja od ukupne, ranije navedene, u satima),
 odvesti osobu koja se obučava da posmatra proces održavanja, te detaljno razmotriti proces,
 izvršiti uporedbu stanja koje je predvidjela obučavana osoba i stvarnog stanja, te izvršiti
detaljnu analizu grešaka procjene.
Iz priloženog se vidi da se obuka vrši na principu učenja iz grešaka. Dobra opcija je da se kao
savjetnik angažira industrijski inženjer, koji će obučavanoj osobi pomoći da razvije sljedeće
vještine: [5]
 produktivnost u radu,
 racionalnije plaćanje radnika (normiranje) i bolje iskorištavanje raspoloživih radnih
kapaciteta,
 bolje pripremanje posla, materijala i alata,
 bolje iskorištavanje vlastitog vremena,
 izbjegavanje odgađanja poslova i sl.
Veoma je bitno kod obučavanja osobe za procjenu troškova održavanja razviti sposobnost
korekcije vlastitih grešaka u radu i želju za stalnim učenjem i napredovanjem u poslu.
 5. ZAKLJUČAK

Primarni cilj svakog poslovnog, a time i proizvodnog sistema je ostvarivanje profita. Postiže se
eliminisanjem svih nepotrebnih troškova i povećanjem produktivnosti, tj. maksimalnim
iskorištenjem raspoloživih proizvodnih kapaciteta.
Da bi se proizvodni kapaciteti iskoristili u maksimalnoj mjeri, poseban značaj daje se procesu
njihovog održavanja. Održavanje je neizostavan segment svakog proizvodnog sistema. Iz tog
razloga, održavanje se treba prilagoditi ovim uslovima, te biti ekonomično i efikasno, kako se ne
bi usporavao napredak proizvodnog sistema. Dakle, bitan aspekt održavanja su troškovi, kao i
upravljanje i predviđanje troškova za održavanje opreme neophodne za nesmetano odvijanje
proizvodnog procesa.
Razvojem tehnike, razvile su se i različite metode održavanja, s ciljem povećanja efikasnosti i
smanjenja troškova. U savremenoj industriji ulažu se značajna novčana sredstva, kako bi se
spriječili novčani gubici uzrokovani otkazima u sistemu. Otkazi se nastoje u potpunosti
kontrolisati, tako da su razvijene metode kontrole i predviđanja troškova održavanja prije nego
što ono uopšte nastupi. Poseban značaj daje se predviđanju i planiranju troškova, te definisanju
budžeta neophodnog za održavanje u odredenom vremenskom periodu koji dolazi. Neophodno
je uzeti u obzir sve parametre koji utiču na troškove, kao što su raspoloživi radnici, neophodna
količina materijala, tehnike i vrijeme potrebno za održavanje, te na osnovu toga, izvršiti
procjenu i proračun troškova, te iste nastojati smanjiti što je više moguće.
 6. LITERATURA

[1] - Brdarević, S., Aganović, E., Brdarević F.: Upravljanje održavanjem pomoću troškova,
1.Konferencija „Održavanje 2010“, Zenica, BiH, 2010.
[2] - Dhillon, B.S.: Engineering Maintenance: A Modern Approach, CRC Press LLC, Boca
Raton, Florida, SAD, 2002.
[3] - http://www.slideshare.net/radijacija/menadzment- odrzavanja
[4] - Avdić, H., Tufekčić, Dž.: Terotehnologija I, Univerzitet u Tuzli, BiH, 2007.
[5] - Mobley, R.K., Higgins, L.R., Wikoff, D.J.: Maintenance Engineering Handbook -
8th Edition, McGraw Hill, SAD, 2014.
[6] - http://hr.wikipedia.org/wiki/Korektivno_odr%C5
%BEavanje
[7] - http://hr.wikipedia.org/wiki/Preventivno_odr%C5
%BEavanje
[8] - http://www.reliabilityanalytics.com/blog/2011/08/ 31/bathtub-curve/

Popis slika:

Slika 1: Održavanje kvaliteta uz pomoć kvalitetnog održavanja .................................................... 3

Slika 2: Ukupni troškovi životnog ciklusa ....................................................................................... 5
Slika 3: Troškovi održavanja u životnom ciklusu tehničkog sistema .............................................. 5
Slika 4: Troškovi održavanja u životnom ciklusu tehničkog sistema .............................................. 5
Slika 5:Odnos troškova preventivnog i korektivnog održavanja .................................................... 9