Seminarski rad

Troškovi
Sadržaj:

1. Uvod............................................................................................................................................3
2. Podjela troškova...........................................................................................................................4
2.1. Podjela troškova prema elementima proizvodnje.................................................................4
2.2. Podjela troškova prema mjestu nastanka troškova...............................................................5
2.3. Podjela troškova po nosiocima troškova..............................................................................6
2.4. Podjela troškova prema reagovanju na obim proizvodnje....................................................6
3. Kalkulacija.................................................................................................................................10
3.1. Diviziona kalkulacija..........................................................................................................11
3.2. Kalkulacija ekvivalentnih brojeva......................................................................................11
3.3. Kalkulacija veznih proizvoda.............................................................................................12
3.4. Dodatna kalkulacija............................................................................................................12
4. Zaklučak....................................................................................................................................14
5. Literatura....................................................................................................................................15

2
1. Uvod

U procesu proizvodnje tri osnovna elementa proizvodnje: sredstva za rad, predmet rada i radna
snaga. Pri stvaranju gotovog proizvoda elementi proizvodnje se troše. Trošenje je proces
preobražaja upotrebnih kvaliteta predmeta rada, pod uticajem radne snage, uz pomoć sredstava
za rad, u gotov proizvod.

Veličina trošenja elemenata proizvodnje uslovljena je količinom utrošenih elemenata

proizvodnje. Utrošci su fizičke količine elemenata proizvodnje, utrošene u stvaranju gotovog
proizvoda. Za različite količine i vrste proizvoda, potrebne su različite količine i vrste utrošaka.
Utrošci elemenata proizvodnje se izražavaju različitim jedinicama mjere, što onemogućava
njihovo zbirno istraživanje po jedinici gotovog proizvoda. Zbog toga je utroške neophodno
finansijski izraziti putem nabavnih cijena. Množenjem utrošaka elemenata proizvodnje i
nabavnih cijena elemenata proizvodnje dobijamo troškove.

Troškovi su novčano izraženi utrošci elemenata proizvodnje. Predstavljaju finansijski izraz

trošenja elemenata proizvodnje.

Kako troškovi predstavljaju proizvod odgovarajućih utrošaka elemenata proizvodnje i

odgovarajućih nabavnih cijena elemenata prozvodnje, proizilazi da su faktori troškova:

o utrošci elemenata proizvodnje i

o nabavne cijene elemenata proizvodnje.

Aktuelna teorija faktora troškova je Gutenbergova teorija koja se popularno naziva teorija „pet
velikih determinanti troškova“. Po ovoj teoriji, faktori troškova su:

o obim proizvodnje,
o proizvodni program,
o kvalitet elemenata proizvodnje,
o cijena elemenata proizvodnje,
o veličina preduzeća.

Neki od nabrojanih faktora su internog, a neki eksternog karaktera. Na interne faktore preduzeće
može značajno da utiče, dok na eksterne može da utiče veoma slabo, ili uopšte ne može da utiče.

3
2. Podjela troškova

Mnogobrojne teorijske i praktične klasifikacije troškova polaze od različitih kriterijuma za

podjelu troškova. Nastanak različitih podjela je motivisan težnjom za praćenjem, kontrolom i
usmjeravanjem troškova, kako bi se oni smanjivali, a nivo dobiti u preduzeću podigao. Polazeći
od različitih kriterijuma za podjelu, teorija i praksa nude sledeće podjele troškova:

o podjela troškova prema elementima proizvodnje (troškovi sredstava za rad, troškovi

predmeta rada i troškovi rada);
o podjela troškova prema mjestu nastanka troškova (troškovi izrade i troškovi režije);
o podjela troškova prema načinu obračuna po nosiocima (direktni i indirektni troškovi);
o podjela troškova prema reagovanju na kretanje obima proizvodnje u preduzeću (fiksni i
varijabilni troškovi);
o podjela troškova prema kriterijumu vremena posmatranja (kratkoročni i dugoročni);
o podjela troškova prema kriterijumu plana, analize i kontrole poslovanja preduzeća
(stvarni, planski, standardni, ciljni troškovi);
o podjela troškova prema kriterijumu analitičko-metodološkog instrumentarijuma (ukupni,
prosječni i granični).

2.1. Podjela troškova prema elementima proizvodnje

Prema elemntima proizvodnje, troškovi se dijele na: troškove sredstava za rad, troškove
predmeta rada i troškove radne snage. Podjela troškova prema elementima procesa rada je
prirodna podjela troškova.

Troškovi sredstava za rad su vrijednosno (novčano) izraženi utrošci sredstava za rad. Osnovni
trošak sredstava za rad je amortizacija. Amortizacija je pretpostavljeni izraz utrošaka sredstava
za rad, vrijednosno iskazanih. Sredstva za rad se postepeno troše i prenose svoju vrijednost na
gotov proizvod. U toku proizvodnog procesa cjelina sredstava za rad (npr. mašina) je
angažovana u stvaranju gotovog proizvoda, a samo jedan dio te vrijednosti se prenosi na gotov
proizvod. Ovo iz razloga što sredstva za rad traju duže od godinu dana, opslušuju više
reprodukcionih ciklusa, postepeno se troše i prenose svoju vrijednost na gotov proizvod.

4
Troškovi materijala su vrijednosni izraz utrošaka materijala. Sva količina materijala, koja je
unijeta u proces proizvodnje gotovog proizvoda, se i potroši. Sa trošenja materijala obavlja se
prenošenje vrijednosti materijala na gotov proizvod. Veličina prenesene vrijednosti materijala na
gotov proizvod dobija svoje društveno proznanje na tržištu kroz prodajnu cijenu gotovog
proizvoda. Troškovi materijala obuhvataju: troškove osnovnog materijala, troškove pomoćnog
materijala i energije, kao i troškove režijskog materijala.

Troškovi rada se dobijaju kao proizvod utrošaka radne snage i cijene radne snage. Trošak radne
snage se naziva zarada, koju zaposleni dobijaju za isvršeni rad. Na visinu cijene radne snage
utiču dva mehanizma: tržište i kolektivni ugovor.

Tržište je najznačajniji mehanizam u određivanju cijene radne snage. S obzirom na specifičnost

radne snage, kao elemenata proizvodnje, kolektivni ugovor koriguje uticaj tržišta pri formiranju
cijene radne snage. Kolektivnim ugovorom se precizira pitanje minimalne cijene rada. Ova
cijena predstavlja najnižu cijenu rada koju je poslodavac obavezan da isplati zaposlenom.
Utvđuje se u pregovorima između Sindikata i poslodavca.

2.2. Podjela troškova prema mjestu nastanka troškova

Mjesto nastanka troškova je organizaciona jedinica preduzeća, kao što je sektor, odjeljenje,
služba, pogon... Pravilo je da se troškovi prvo razvrstaju na organizacione jedinice preduzeća, a
zatim na nosioce troškova- proizvode ili usluge.

Razvrstavanjem troškova na pojedine organizacione jedinice, dobijaju se informacije o tome

koliko pojedine jedinice učestvuju u ukupnim troškovima preduzeća. Ova informacija je korisna
u vođenju politike reduciranja troškova u organuzacionim jedinicama. Razvrstavanjem troškova
prema mjestima njihovog nastanka, omogućava se lakša podjela troškova na nosioce troškova-
proizvode ili usluge.

Prema mjestu nastanka troškovi se dijele na:

o troškove izrade i
o režijske troškove.

5
Troškovi izrade nastaju na proizvodnim radnim mjestima. Zbog toga se još nazivaju i proizvodni
troškovi. U ove troškove se ubrajaju: troškovi osnovnog materijala, troškovi pomoćnog
materijala, troškovi pogonske energije, troškovi radne snage na poslovima izrade proizvoda,
troškovi radne snage na pomoćnim poslovima u proizvodnji i troškovi sredstava za rad.

Režijski troškovi nastaju na neproizvodnim ranim mjestima u preduzeću. To su troškovi koji

nastaju na rukovodećim i izvršnim radnim mjestima u proizvodnji i izvan proizvodnje.

2.3. Podjela troškova po nosiocima troškova

Podjela troškova po nosiocima proizvodnje predstavlja poseban aspekt posmatranja troškova.

Nosilac troška je proizvod ili usluga, u zavisnosti od toga čime se konkretno preduzeće bavi.

Direktni troškovi su troškovi koji se mogu direktno „vezati“ za gotov proizvod i neposredno
razvrstati na proizvode ili usluge. Nazivaju se još neposredni ili individualni troškovi. Nema
problema pri mjerenju i razvrstavanju veličine direktnih troškova koji pripadaju proizvodu ili
usluzi.

Indirektni troškovi su posredni, zajednički ili opšti troškovi. Uobičajen naziv za ovu vrstu
troškova je režijski troškovi. Nastaju u proizvodnji različitih vrsta proizvoda, pa predstavljaju
zajedničke troškove jednog radnog mjesta, radionice, pogona ili kompletnog preduzeća.
Nemoguće ih je tačno izmjeriti po jedinici proizvoda i neposredno razvrstati na pojedine
proizvode. Zato se oni razvrstavaju i pripisuju proizvodima tek poslije njihovog nastajanja,
posredno, pomoću određenih metodologija i ključeva za raspodjelu.

2.4. Podjela troškova prema reagovanju na obim proizvodnje

Sa promjenom obima proizvodnje pojedini troškovi u preduzeću se mijenjaju, a neki ostaju isti.
U zavisnosti od toga da li se mijenjaju ili ostaju isti pri promjeni obima proizvodnje, troškovi se
dijele na fiksne i varijabilne troškove.

Ukupni apsolutno fiksni troškovi se ne mijenjaju sa promjenom obima proizvodnje. Rezultat su

trošenja fiksnih faktora u preduzeću. Preduzeće ima iste fiksne troškove kada ne proizvodi, kao
kada radi sa punim korišćenjem kapaciteta.

6
Koeficijent reagibilnosti ukupnih apsolutno fiksnih troškova je nula. To znači da pri bilo kolikoj
procentualnoj promjeni obima proizvodnje, troškovi ostaju isti, tj. koeficijenat reagibilnosti je
nula.

Apsolutno fiksni troškovi po jedinici proizvoda se dobijaju podjelom ukupnih apsolutno fiksnih
troškova sa obimom proizvodnje. Ovi troškovi opadaju sa rastom obima proizvodnje i obrnuto.

U apsolutno fiksne troškove ubrajamo:

o troškovi amortizacije,
o troškovi rada, ako se zaposleni plaćaju po osnovu vremena koje provode na poslu i ako se
broj zaposlenih ne mijenja sa promjenom obima proizvoda,
o troškovi zakupa,
o troškovi lizinga,
o premija osiguranja,
o kamata na kredite,
o troškovi osnivanja, itd...

Ukupni varijabilni troškovi rastu sa porastom obima proizvodnje i obrnuto. Zavise od kretanja
obima proizvodnje i zato ih nazivaju troškovima proizvodnje.

Varijabilni troškovi po jedinici proizvoda se dobijaju podjelom ukupnih varijabilnih troškova sa

obimom proizvodnje. Sa obzirom na to koliko se povećaju sa porastom obima proizvodnje,
varijabilni troškovi se dijele na:

o degresivne varijabilne troškova,

o proporcionalne varijabilne troškove,
o progresivne varijabilne troškove.

Nijedna vrsta troška nije sama po sebi nijedan od nabrojanih oblika varijabilnih troškova.
Naime, ista vrsta troška u određenim uslovima je degresivna, a u nekim drugim promjenjenim
uslovima proporcionalna ili progresivna, ili uopšte nije varijabilni trošak.

Ukupni degresivni varijabilni troškovi su varijabilni troškovi, koji sa porastom obima

proizvodnje rastu sporije od obima proizvodnje.

7
Degresivni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda se dobijaju podjelom ukupnih degresivnih
troškova i obima proizvodnje. Sa povećanjem obima proizvodnje ovi troškovi opadaju i obrnuto.

U degresivne varijabilne troškove ubrajamo:

o transportni troškovi,
o troškovi amortizacije obračunate progresivnom metodom obračuna amortizacije, uz brže
uvećanje obima proizvodnje,
o troškovi uprave i prodaje,
o putni troškovi, itd...

Ukupni proporcionalni varijabilni troškovi rastu srazmjerno porastu obima proizvodnje i

obrnuto.

Proporcionalni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda se dobijaju podjelom ukupnih

proporcionalnih troškova i obima proizvodnje.

U proporcionalne varijabilne troškove ubrajamo:

o troškove materijala za izradu,

o troškove zarada zaposlenih na poslovima izrade,
o troškove pogonske energije,
o troškove amortizacije obračunate funkcionalnom metodom obračuna,
o troškove pregleda i otpreme proizvoda, itd...

Osnovna karakteristika ukupnih progresivnih troškova je da sa rastom obima proizvodnje rastu

progresivno.

Progresivni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda se dobijaju podjelom ukupnih

proporcionalnih troškova i obima proizvodnje.

Progresivni varijabilni troškovi se dijele na:

o troškove odršavanja preopterćenih mašina i opreme,

o dodatne troškove reklama,

8
 o troškove istraživanja tržišta,
o troškove uvođenja prekovremenog rada, itd...

3. Kalkulacija

Kalkulacija cijena koštanja je obračun ukupnih troškova po nosiocima troškova. Nosioci

troškova su proizvodi ili usluge. Drugim riječima to je postupak utvrđivanja pune cijene koštanja
proizvoda. Cijena koštanja je zbir svih troškova koji su nastali kao rezultat proizvodnje jedinice
proizvoda. Ona je osnova za utvrđivanje prodajne cijene proizvoda.

Cilj utvrđivanja cijene koštanja jeste da se svaki proizvod što preciznije optereti ukupnim
iznosom troškova, koje je svojom proizvodnjom izazvao. Sve je ovo u cilju efikane kontrole
troškova i stvaranja pouzdane osnove za donošenje poslovnih odluka u preduzeću.

Osnovni elementi cijene koštanja proizvoda su:

o troškovi materijala za izradu,

o troškovi rada izrade,
o amortizacija,
o opšti troškovi,
o opšti troškovi režije.

Pri raspoređivanju ukupnih troškova na proizvode, koriste se određene metode za utvrđivanje

cijene koštanja, tj. metode kalkulacije. Zahtjeva se da kalkulacija bude:

o tačna,
o prilagođena načinu poslovanja preduzeća,
o blagovremena,
o pregledna,
o ekonomična,
o uporediva sa drugim kalkulacijama,
o dokumentovana potrebnom knjigovodstvenom dokumentacijom.

9
Podjela kalkulacija je izvršena prema vremenu izrade i prema načinu izrade. Prema vremenu
izrade, kalkulacije se dijele na:

o planska,
o međukalkulacija,
o stvarna.

Planska kalkulacija se sastavlja na osnovu procjenjenih troškova u preduzeću.

Međukalkulacija je obračun cijene koštanja u toku procesa proizvodnje, u cilju kontrole

troškova i upoređivanja ostvarenih sa planiranim troškovima.

Stvrana kalkulacija se sastavlja po završenoj proizvodnji, na osnovu stvarno nastalih troškova.

Prema načinu izrade kalkulacije se dijele na:

o divizionu kalkulaciju,
o kalkulaciju ekvivalentnih brojevi,
o kalkulaciju vezanih, tj. kuplovanih brojeva,
o dodatnu kalkulaciju.

3.1. Diviziona kalkulacija

Diviziona kalkulacija se primjenjuje pri raspoređivanju troškova na proizvode kod homogene

proizvodnje, jednostavnom podjelom ukupno utvrđenih troškova određenog mjesta troškova i
ukupne količine proizvoda koja je ostvarena na tom mjestu.

3.2. Kalkulacija ekvivalentnih brojeva

Kalkulacija ekvivalentnih brojeva se koristi za raspoređivanje indirektnih troškova pri

proizvodnji više srodnih proizvoda. Kod ove metode kalkulacije, utvrđivanje cijene koštanja se
obavlja sledećim postupkom:

1) Na osnovu normativa rada po jedinici proizvoda, vrši se utvrđivanje koeficijenata učešća

proizvoda indirektnim troškovima;

10
 2) Na osnovu izračunatog koeficijenta učešća u indirektnim troškovima vrši se prevođenje
proizvodnje u uslovni obim proizvodnje;
3) Podjelom prethodno utvrđenog ukupnog iznosa indirektnih troškova sa uslovnim obimom
proizvodnje, dobija se iznos indirektnih troškova po jednici uslovnog obima proizvodnje;
4) Množenjem koeficijenta pojedinačnog učešća u indirektnim troškovima sa utvrđenim
indirektnim troškovima po jedinici uslovnog obima proizvodnje, dobijamo indirektne
troškove po jedinici proizvoda.

3.3. Kalkulacija veznih proizvoda

Kalkulacija vezanih proizvoda se koristi za raspoređivanje troškova na proizvode koji nastaju u

jedinstvenom tehnološkom postupku. Pri tome se pored osnovnog proizvoda javljaju i sporedni
proizvodi. Problem se javlja ne samo pri raspoređivanju zajedničkih troškova na proizvode, nego
i pri raspoređivanju troškova osnovnog materijala na proizvode.

Kod ove metode kalkulacije prvo se utvrđuju troškovi proizvodnje u ukupnom iznosu. Zatim se
od tih troškova oduzima procijenjena vrijednost sporednih proizvoda. Preostali iznos troškova se,
zatim, podjeli sa proizvedenom količinom osnovnih proizvoda čime se dobija cijena koštanja
jedinice gotovog proizvoda.

Kalkulacija vezanih proizvoda ima ozbiljnih nedostataka. Prvo, prodajna cijena sporednih
proizvoda je promjenljiva kategorija, što se odmah odražava na cijenu koštanja osnovnog
proizvoda, nezavisno od kretanja stvarnih troškova njegove proizvodnje. Uz to, prodajna cijena
sporednih proizvoda svakako odstupa od stvarnih troškova njihove proizvodnje, čime je direktno
narušena objektivnost, na ovaj način utvrđenih, stvarnih troškova osnovnog proizvoda.

3.4. Dodatna kalkulacija

Dodatna kalkulacija se koristi za raspoređivanje indirektnih troškova, u slučaju proizvodnje više

vrsta proizvoda. Ovom metodu se pribjegava u slučaju nemogućnosti primjene drugih metoda.
Naime, indirektni troškovi se raspoređuju na proizvode po određenom ključu za raspodjelu
troškova i dodaju direktnim troškovima proizvodnje, čime se formira puna cijena koštanja
gotovog proizvoda.

11
Utvrđivanje cijene koštanja proizvoda obavlja se u sledećem postupku:

1) Utvrđuje se ključ za raspodjelu indirektnih troškova na proizvode, podjelom ukupnih

indirektnih troškova sa ukupnim direktnim troškovima proizvodnje;
2) Množenjem utvrđenog kljuća za raspodjelu sa direktnim troškovima pojedinih vrsta
proizvoda, dobijaju se indirektni troškovi proizvodnje za pojedine vrste proizvoda;
3) Puna cijena koštanja proizvoda se dobija sabiranjem direktnih i indirektnih troškova
proizvodnje za pojedine vrste proizvoda i dijeljenjem tako utvrđenog iznosa sa brojem
proizvedenih jedinica za svaku vrstu proizvoda.

12
4. Zaklučak

Troškovi su novčano izraženi utošci elemenata proizvodnje. Praćenje i analiza troškova u

preduzeću predstavljaju informacionu osnovu za upravljanje bez koje nema uspješnog planiranja,
kontrole i donošenja odluka u preduzeću.

U faktore troškova ubrajamo: obim proizvodnje, proizvodni program, kvalitet elemenata

proizvodnje, cijenu elemenata proizvodnje i veličinu preduzeća.

Prema elementima proizvodnje, troškovi se dijele na: troškove sredstava za rad, troškove
predmeta rada i troškove radne snage. Prema mjestima nastanka, troškovi se dijele na: troškove
troškove izrade i režijske troškove. Podjela troškova po nosiocima troškova je na direktne i
indirektne troškove.

U zavisnosti od toga da li se mijenjaju ili ostaju isti pri promjeni obima proizvodnje, troškovi se
dijele na fiksne i varijabilne troškove. Stepen reagovanja troškova na promjenu obima
proizvodnje se mjeri koeficijentom reagibilnosti troškova.

Ukupni troškovi predstavljaju zbir ukupnih fiksnih i ukupnih varijabilnih troškova. Zone obima
proizvodnje, u kojma ukupni troškovi pokazuju odeđenu reakciju na promjenu obima
proizvodnje, nazivaju se zonama troškova (zona degresije, zona progresije i zona
proporcionalnosti ukupnih troškova).

Kalkulacija cijene koštanja je postupak utvrđivanja pune cijene koštanja proizvoda. Prema
načinu izrade, kalkulacije se dijele na: divizionu kalkulaciju, kalkulaciju ekvivalentnih brojeva,
kalkulaciju vezanih (kuplovanih) brojeva i dodatnu kalkulaciju.

13
5. Literatura

Jasmina Stanković Ćetković, Ekonomika preduzeća, Centar za stručno obrazovanje, Podgorica,

2009.

14