istraživački seminar 2 : arhitektura 15.7.2019.

politička relevantnost forme

poimanje političkog u formi arhitekture / grada
prema Colinu Roweu i Pieru Vittoriju Aureliju

grad, objekt, prostor, mreža, princip

Marija Matić
Govoreći o arhitekturi ili o urbanizmu, pomisao na njihovo formalno ostvarenje je neizbježna,
dok je politika nešto nestvarno što obitava između dviju ili više stvarnosti. Ipak, promatrajući
neke prostorno-vremenske situacije, javljaju se pojave u društvu koje dovode u direktnu vezu
neku formu i političko funkcioniranje zajednice koja u njoj živi. Prvo Colin Rowe, a zatim i Pier
Vittorio Aureli pokušavaju dati odgovor kada i kako se političko može manifestirati unutar forme
grada ili pak unutar forme arhitekture. Iako oni ne pripadaju istoj generaciji arhitekata
teoretičara, mogu se uočiti neke sličnosti, ali i različitosti. Koje su to forme u kojima obitava
politika i može li se uopće razmišljati na taj način pri stvaranju arhitekture ili urbanizma? Ili je
pak riječ o nečem dubljem, intuicijskom što prebiva van same forme? Naposljetku, može li se
uopće biti društveno i politički relevantan u ovoj domeni, budući da dosadašnji pokušaji nisu
dali rezultata, ili se politika mora prepustiti razglabanju političara, tj. da se stvari riješe van
domene arhitekture i urbanizma?

Colin Rowe bio je američki povjesničar, kritičar i teoretičar koji je najintenzivnije djelovao u
razdoblju 60ih i 70ih godina 20. stoljeća kada piše i knjigu s Fredom Koetterom „Collage City“
kao odgovor na neuspješene modernističke utopijske ideje. Odgovor pronalazi u formi
povijesnog grada Rima i razvijenog mentaliteta „brikolaža“. U vremenu kada Rowe završava
svoju knjigu (1973.), rodio se Pier Vittorio Aureli. Slično kao Rowe, samo četiri desetljeća
kasnije, djeluje u teorijskoj praksi i bavi se proučavanjem odnosa arhitekture, politike i urbane
povijesti. Sigurno je njegovo iskustvo proizašlo iz samog Rowea, ali i novijih djelovanja u sferi
arhitekture i urbanizma što ga već stavlja u bolju poziciju kao osobu koja bi mogla otkriti gdje
je političko u tom području.

Svakako je vrijeme nastanaka njihovih teorijskih djela „Collage City“ i „The Possibility of an
Absolute Architecture“ ključno za njihovo razumijevanje jer se obojica obrušavaju na probleme
svog vremena. Kod Rowea je to pobačaj moderne arhitekture, a prije svega urbanizma za koji
kaže da se previše fiksirao na objekt: „Jer u postojećem, sadašnjem obliku, grad moderne
arhitekture kao konglomerat upadljivo različitih objekata isto je problematičan kao i tradicionalni
grad kojeg je želio zamijeniti.“1 Razočaran u utopijske ideje totalnog planiranja, u neuspjeloj
želji modernizma da se postigne autentična zajednica, posvećuje se samoj formi kroz svoju
ideju o gradu kolažu. Kolaž se njemu ukazuje kao neutralno sredstvo koje može u sebe primiti
heterogenost pa čak i pojedinačne utopističke vizije: „ ...Budući da je kolaž način da se od
ironije načini vrlina, budući da je on tehnika koja omogućuje da se stvari upotrebljavaju, a da
se istovremeno u njih ne vjeruje, on također predstavlja strategiju koja će dozvoliti da se
utopijom bavimo kao vizijom, da se njom bavimo u fragmentima bez obaveze da ju prihvatimo
in toto.“2

1 Rowe, C., Koetter, F. (1988.) Collage City, Beograd, IRO „Građevinska knjiga“ – str. 58. 1
2 Rowe, C., Koetter, F. (1988.) Collage City, Beograd, IRO „Građevinska knjiga“ – str. 149.
 slika 1. Le Corbusier, Projekt za Saint-Die, 1945. i Parma, prikaz plana figura-pozadina
( Rowe, C., Koetter, F. (1988.) Collage City, Beograd, IRO „Građevinska knjiga“ – str. 62.-63.)

S druge strane, Aureli svoju knjigu temelji na pronalasku potentnih rješenja kao otpor sve
moćnijoj „urbanizaciji“3. Riječ je zapravo o istoj problematici, razvoju urbanizma od moderne
do danas bez ikakve milosti prema ljudima koji žive u njemu kao ni prema prirodi koju
zaokuplja. No, Aureli nalazi poneke pozitivne izlaze iz te proždiruće urbanizacije u pojedinim
primjerima u kojima je po njemu ostvarena ta autonomija arhitekture kao suprotnost
neograničenoj urbanizaciji. On ne daje formalan odgovor na to, već princip po kojem se postiže
autonomna arhitektura, forma kao vizualni događaj je irelevantna.
Zanimljivo je da obojica autora uče od starog Rima, iako u potpuno drugom kontekstu. Ipak,
fascinacija s poviješću, a pogotovo Rimom kao jednoj od dominantnih epoha, daje nam do
znanja koliko je povijest bitna te da se ne može zanemariti i krenuti potpuno novim putem kao
što je to učinio modernizam. Aureli se vraća na stari Rim kao i na Grčku kako bi došao do
izvora politike i kako se ona odrazila u formi rimskog i grčkog grada. Zaključuje da je rimski
urbs materijalizacija mreže koja simbolizira rimsku ekspanzijsku logiku. Ta logika leži u
nastanku pojma urbanizacije na koju se Aureli okomio. A način kako se boriti protiv tog
ekspanzionizma urbanizacije otkrila je Hannah Arendt sa svojim objašnjenjem ideje grčkog
nomosa kao protuteže toj političkoj formi: “Nomos je zakon koji umjesto da regulira političke
postupke ih uokviruje unutar definirane prostorne forme koja se podudara sa zidanim
perimetrom grada i distinkcijom između javnog i privtnog prostora.“4 To preuzima Aureli u svojoj
ideji o autonomnoj arhitekturi kao protukapitalističkoj formi. Rowe razmišlja o povijesnom gradu
kao pozadini iz koje će izvući autonomiju za svoju disciplinu, arhitekturu.5 Dok Aureli pokušava
ući u srž problema, Rowe vidi inspirativnu mu Nollijevu mapu Rima, ali kroz njegovu vizualnu
pojavnost. On tu vidi crno i bijelo, puno i prazno, izgrađeno i neizgrađeno, figuru i pozadinu
poput konstantnog osjećaja dualiteta prema gestalt psihologiji. „Dalje, ni fiksacija objekta ni
fiksacija prostora same po sebi više ne predstavljaju vrijednosne stavove... No, ukoliko je bolje
ove situacije premašiti nego uništiti, onda se treba nadati situaciji u kojoj će i građevine i

3 riječ koju je po prvi put upotrijebio Ildefons Cedra u knjizi Teoría general de la urbanización, 1867. 2
4 Aureli, P.V. (2011.) The possibility of an absolute architecture, Camebridge, MIT Press– str. 4
5 ekvivaletno Adornovoj „autonomnoj umjetnosti“
prostori postojati kao podjednako važni i zasnovani i argumenti u debati. To zamišljeno stanje,
kao debata iz koje oba natjecatelja izlaze neporaženi i kao pobjednici, je jedna vrsta
dijalektičkog procesa koji dozvoljava istovremeno postojanje i otvoreno planiranog i iskreno
spontanog, uređenog i slučajnog, javnog i privatnog, države i pojedinca.“6 Tu Rowe direktno
iznosi da prema njemu morfološko obilježje, u ovom slučaju Rima, ima veze s političkim
ustrojstvom grada, da će takvom formom doći do prihvaćanja svega, emancipacije.

slika 2. Giambattista Nolli, mapa Rima, cca. 1692-1756

(UC Berkeley library/ www.lib.berkeley.edu)

Možda bi dobar način usporedbe njihovih ideja bio kroz različito tumačenje iste formalne
paradigme, Manhattana. Poznata je Manhattanova parcelacija još od Comissioners' plana iz
1811. za koju Koolhaas iznosi svoju teoriju o rešetki u knjizi Delirious New York: “Rešetka je,
iznad svega, konceptualna spekulacija ... koja u svojoj indiferentnosti prema topografiji, prema
onome što postoji, zahtijeva superiornost mentalnog konstrukta nad stvarnošću. Kroz
ispreplitanje svojih ulica i blokova, ona nagovješta da je njezina prava ambicija podjarmljivanje
ako ne i zatiranje prirode.”7 Roweu je ta mreža inspirativna kao zakonsko tijelo koje bi prihvatilo
individualne slobode, ali i dalje sve promatrano na razini forme, neutralnog tkiva i ispune
iznimkama. Aureli podučen svojim znanjem o politici, tj. saznanjem da politika prebiva u
prostoru između pojedinačnih dijelova8, usmjerava svoje promišljanje na pojam element
granice koji se po njemu najbolje ocrtao po prvi puta na Miesovim projektima i njihovom spoju
baze i artefakta, pogotov onom smještenom u samom New Yorku, zgradi Seagram. „Na ovaj

6 Rowe, C., Koetter, F. (1988.) Collage City, Beograd, IRO „Građevinska knjiga“ – str. 83. 3
7 Koolhaas, R. (1994.) Delirious New York, The Monacelli Press – str. 20.
8 Aureli, P.V. (2011.) The possibility of an absolute architecture, Camebridge, MIT Press– str. 4
način Miesove baze ponovno promišljaju urbani prostor kao arhipelag ograničenih urbanih
artefakta. Naglasak je na konačnošću i odvojenošću koji čine artefakte najintenzivnijim
manifestacijama političkog u gradu.“9 Preko ovog, ali i mnogih drugih primjera, Aureli daje
primat arhitektonskom objektu kao jedinom koji se može iznutra boriti protiv urbanizacije i
kapitalističkog režima.10 On ne preporučuje arhitektonske forme koje bismo slijedili da dođemo
do te politički potentne arhitekture, već ako poštujemo pitanje granica, da će se ona sama
manifestirati, kao što je u New Yorku. S druge strane, Rowe uzima povijesni grad i analizirajući
ga daje upute, formalne recepte kako bi se došlo da po njemu savršene forme urbanističkog
kolaža koji će onda odgovarati demokratičnijem društvu. Čini se da se Rowe s jedne utopije
prepustio drugoj u svojoj nostalgiji za povijesnim gradom. I dalje, njegove će ideje biti
zabilježene u povijesti arhitekture kao utjecajne za daljnje istraživanje spone arhitektonske
forme i političkog.

slika 3. Rem Koolhas, Madelon Vriesendorp, City of the Captive Globe, 1972.
( Aureli, P.V. (2011.) The possibility of an absolute architecture, Camebridge, MIT Press– str. 22)

9 Aureli, P.V. (2011.) The possibility of an absolute architecture, Camebridge, MIT Press– str. 37 4
10 Aureli, P.V. (2011.) The possibility of an absolute architecture, Camebridge, MIT Press– str. 2
Još bi se mnogo toga dalo dovesti u odnos kod Roweove i Aurelijeve teorije, ali ostalo bi se na
riječima dok se ovdje ipak pokušava doći do nekog odgovora kako aktivno djelovati u prostoru
s političkom relevantnošću, a bez da se oslanjamo na puke morfološke recepte kao što to Rowe
nudi. Aureli ističe princip arhipelaga kao obrane urbanizaciji. Taj princip je dobar i dokazan, ali
postoje i drugi koje možemo vidjeti u bogatom stvaralaštvu OMA-e koja se pokazala
sposobnom svladavati političku problematiku kao i druge. Poanta je izvučena iz grida New
Yorka, ali se temelji na neformalnom principu, tj. okviru je omogućio da se život odvije. Pa tako
novonastala forma neće biti nužno forma grida, već npr. kao Koolhaasovo naselje Melun
Sénart koje je više organične forme, ali je proizašla iz istog principa arhipelaga.

slika 4. Rem Koolhaas, Ville Nouvelle Melun Sénart, Francuska, natječajni rad, 1987.
(Koolhaas, Rem, 1995:956.-957.)

5
Ova dva teorijska djela samo su mali djelić teoretičarske borbe s vjetrenjačama u pokušaju
dokazivanja kako u domeni arhitekture i urbanizma možemo biti društveno-politički relevantni.
Konstantno prelijevanje iz šupljeg u prazno, s jednog povijesnog primjera na drugi, a ako je
vjerovati Koolhaasu, jedina prava avangarda se dogodila upravo u Americi gdje nije bilo
nikakvih manifesta. No, ne treba ipak zbog toga odustati od traženja odgovora, što je
naposljetku ugrađeno u ljudsku egzistenciju.11 Zanimljivo je što je upravo Koolhaas učeći iz
Manhattana dao i u praksi potencijalan dogovor. Kao što je npr. kod Meluna Sénart naselja
upravo ne-građenje dalo potencijalno i politički relevantno rješenje, tako se može djelovati na
cjelokupnu praksu na način da ne dajemo direktne formalne dogovore (poput Rowea), već
indirektno, da se nešto dogodi kroz pružanje povoljnih uvjeta (sličnije Aureliju).

11 prema Heidegger, M. (1927.) Bitak i vrijeme – egzistirati (autentično bivati) znači konstantno promišljati 6