Teorija i historija arhitekture 3

ESEJ
Tema:

Arhitektura: San o utopiji

Predmetni nastavnik: Prof.dr. Aida Idrizbegović-Zgonić

Student: Kanita Čišija

3.11. 2022.
 APSTRAKT
Arhitektura je oduvijek bila oblast ljudskog djelovanja gdje je na prvom mjestu otvorenost uma i njegova
nevjerovatna snaga da sanja i zatim san pretvori u stvarnost. Arhitekte su vizionari i njihov posao je da u svom
posrednom ili neposrednom okruženju vide potencijal koje oči drugih ljudi ne vide. Iako se u frazama za taj proces
koristi pojam „očiju“ i „vida“, značenje je ipak preneseno. Arhitekt vidi svojim umom i maštom.
Dakle, maštati znači ramišljati o stvarima koje ne postoje, ali bi mogle postojati. Jedna od najfamoznijih maštarija
u ljudskoj historiji je ideja Utopije. Zemlja koja nikada nije postojala i kroz ostatak ovog eseja pokazat će se, nikada
neće ni postojati na zemaljskoj kugli.

Međutim, to što ideja Utopije nikada nije ostvarena ne znači da nastojanja nisu postojala i da nisu barem nekim
dijelom utjecala na život kakav danas poznajemo. Svaka ideja koja se rodi u glavi čovjeka onog trenutka kada
napusti taj višedimenzijalni prostor, prelazi u proces vrlo sličan bacanju novčića. I do posljednjeg trenutka nismo
potpuno sigurni kako će se ona ralizirati, dobro ili loše, sve dok novčić ne udari o tlo. U ovom eseju bit će govora i o
tome šta nastaje kada novčić pokaže stranu koja nije bila iščekivana. Čitav proces od pojma utopije, prvih pokušaja
njenog razvitka i dizajna, pa do posljedica koje je to razmišljanje imalo na svijet oko nas bit će objašnjeno u ostatku
ovog eseja.

Ključne riječi: arhitektura, arhitekt, umjetnost, utopija, distopija

2
 Ideja o Utopiji
#1

Nerijetko umjetnici, arhitekti ili ljudi

bilo koje struke koji streme
promišljanju o budućnosti, iznose
svoje ideje Utopije.
Često, iz vrlo "ljudskih" razloga
Utopija je predstavljena kao vrlo
zatvorena građevina koja svojim
postojanjem zadovoljava potrebe
vrlo specifične zajednice.

3
 UVOD
Mnogo vremena prije formiranja pojma utopije, prvi nagovještaji razmišljanja o
tavoj strukturi javljaju se u Platonovoj „Republici“ gdje se spominje zamišljeni
grad – država Callipolis (Grad ljepote). Dakle od samih početaka pisanog
razmišljanja o pojmu savršenog stanja društva, uloga arhtekture je bila
neizbježna. Tek dvije hiljade godina kasnije, riječ „utopija“ će postati dio leksike i
to zahvaljujući engleskom filozofu po imenu Sir Thomas More koji će napisati
djelo „Utopija“.

Termin potiče od grčkih riječi 'ou' (ne) i 'topos'(mjesto) sa doslovnim prevodom

Platonova 'Republika'
ne-mjesto ili mjesto kojeg nema. U engleskom izgovoru, prvi dio riječi se izgovara
kao 'eu' što opet na grčkom znači sretno ili dobro, pa se utopija u tom slučaju
može prevesti i kao 'sretno mjesto' ili ' dobro mjesto' što je najjednostavnije
objašnjenje ideje utopije. Ovom slučajnom igrom riječi se najbolje očituje stalna
kompleksna rasprava o tome kako ultimativno mjesto sreće i dobrote je ujedno
mjesto koje ne postoji.

Utopijsko razmišjanje pojavljivalo se kroz mnoge periode ljudskog razvoja i to

najčešće u najboljim vremenima nekog naroda ili u doba želje za promjenom, kao
što su periodi rane renesanse, Francuske revolucije ili period dvadesetog stoljeća.

Sir Thomas More 'Utopija''

4
 Ideja Utopije
#2
Vrlo slično razmišljanje kao na
prošlom primjeru, gdje se Utopija
ponovo predstavlja kao vrlo
zatvorena struktura koja čak na prvi
pogled stranom oku šalje poruku
da niste dobrodošli. Priložena dva
primjera su namjenski izabrana kao
djela iz fantazije jer nam najbolje
nude uvid u to kako običan čovjek
vidi Utopiju. Nažalost, većina ljudi
Utopiju vidi kao utočište za sebe i
sebi slične, gdje smo zaštićeni od
svega što nam je nepoznato.
Postavlja se pitanje da li Utopija o
kojoj nerijetko govorimo pokazuje
našu sebičnost?
I najvažnije, kako kao arhitekt
izgraditi Utopiju za sve i da li je to
uopšte moguće? 5

Savršeni grad renesanse
Sa čovjekom kao centralnim elementom zajedno sa
ponovnim reotkrićem umjetnosti i klasične
arhitekture i otkrićem perspektivne slike, renesansa
je predstavljala idealan period za razvitak ideje o
'Savršenom gradu'.
Na slici 'Idealni grad' čiji je autor nepoznat,
prikazana je zamisao renesansnog grada sa
zgradama smještenim na jednakim i precizno
planiranim udaljenostima na polihromnoj podlozi
koja nalikuje prikazu šahovske podloge, načinjenoj
od mermera. Građen bi bio proporcionalno, precizno
i strogo geometrijski.
Teorija nije ostala samo na slici, već se tokom
vremena pokušalo prevesti neke od glavnih
karakteristika u stvarnost kao što su postojanje
arhitekture autoriteta, odbrane, dijela za stanovanje
stanovništva, objekata za zabavu kao i mjesta
posebno građenih za javno okupljanje mase.
(piazze).
Tek poneki od ovih aspekata su ispoštovani i
uspješno izvedeni, ali kao takvi zaslužuju
poštovanje i divljenje. Među najljepšim primjerima,
nalazi se grad Palmanova smješten na sjeveru
Italije.
Građena je kao koncentrična grad-tvrđava sa
ulicama postavljenim radijalno u planu. Djelo je
arhitekte Vincenza Scamozzia i sagrađena je 1593.
godine. Urbino, Pienza i Ferrara u Italiji također su
nastali utopijskim razmišljanjem.
6
Tlocrt Palmanove

Pogled na Pienzu

7
 Arhitektura i poezija
U drugoj polovini osamnaestog stoljeća, u vrijeme francuske
prosvijetljenosti, grupa arhitekata se vraća ideji klasicizma i čistoće,
jednostavnim geometrijskim formama, ali ovaj put je akcenat na filozofskom
tumačenju arhitekture. Za ove arhitekte smisao nije bila u arhitektonskoj
funkcionalnosti, već poetici građevina u kom slučaju bi one trebale da nose
duboko filozofsko značenje i da u prostoru služe kao inicijatori razmišljanja
o pojavama u društvu.
Među njima najutjecajniji su bili arhitekti Etienne – Louis Boullee i
Claude-Nicolas Ledoux, još nazivani zajedničkim imenom 'arhitekte
vizionari'. Svojom arhitekturom nastojali su interpretirati promjene izazvane
Francuskom revolucijom. Arhitektura ovog vremena proglašena je
'arhitekturom koja govori' jer je nosila izuzetno simboličko značenje
pokušavajući sa okruženjem i posmatračima iskomunicirati moralne
vrijednosti društva.
Zbog ideje o tome kako bi objekti trebali izgledati i materijala
gradnje, dizajni su bili utopijski ne samo zbog ideala koji su
nosili, već i zbog vrlo malih šansi da bi takva arhitektura mogla
ikada biti izgrađena. Prema Boulleeu, arhitektura je morala ličiti
poeziji, odnosno bila bi beskorisna ukoliko ne bi probudila
duboka osjećanja u čovjeku.
Njegove ideje gradnje najviše se ističu u nikada ostvarenom
djelu 'Spomenik za Isaca Newtona.' ('Cenotaph for Isac
Newton'). Zamišljen kao kolosalna šuplja sfera visoka više od
150 metara, vani okružena koncentričnim krugovima od
čempresa, sačinjena od tri nivoa, sfera bi predstavljala Zemlju.
Punost i ispraznost na objektu predstavljale bi paradoks
ljudskog postojanja i uma, ograničen, ali ipak dovoljno velik da
misli i shvati tajne univerzuma.
8
 'Cenotaph for Isaac
Newton'

'Gradimo previše zidova,

a nedovoljno mostova.'
Isaac Newton

Newtonova izjava vrlo je blizu

suštine onoga što se izlaže u
ovom eseju. U Utopiji su svi
sigurni i svi imaju svoje mjesto.
Ponekada je poražavajuća
činjenica koliko arhitekture
današnjice, a samim tim i
budućnosti, nije prilagođeno
čovjeku kao atomskoj jedinici od
koje arhitektura kreće.
9
Utopijska vizija 20. stoljeća
Industrijski napredak ovog razdoblja na raspolaganje
je stavio staklo, čelik, željezo, armirani beton i druge
materijale koji su probudili niz novih ideja u arhitekturi.
Ideje nastajale kroz različite pokrete ovog perioda,
ukazivale su na grad budućnosti, neostvaren, ali
nadomak ruke.
Mnogi su se vodili mišlju da se čovječanstvo nalazilo
na prekretnici stoljeća, pa zašto onda gledati u prošlost i
tražiti inspiraciju tamo, kada bi mogli rušiti postojeća
pravila i stvarati nešto novo i neviđeno? Inspirisani
industrijskim napretkom, gradovi budućnosti su
zamišljeni kao gradovi mašine. Italijanski arhitekt
Antonia Sant'Elia predložio je dizajn grada velike mašine
pod imenom Citta Nova (Novi grad).
Paradoksalno samoj visokoj ideji utopije, Sant'Elia vidi napredak u
uništenju starog svijeta kroz rat i izgradnju novog savršenog svijeta.
Zanimljivo je da je upravo ovakve ideje uništio rat koji će uslijediti
uništavajući ideje ne samo o takvoj arhitekturi već i takvom socijalnom
uređenju. Još jedan od pokušaja kreiranja grada budućnosti bila je ideja
Le Courbusiera koji je nezadovoljan ekonomskom segregacijom
stanovništva u Parizu, želio u potpunosti uništiti dio starog Pariza i
izgraditi novi stambeni kompleks.
Ova ideja također nikada nije ostvarena. Kroz šezdesete i
sedamdesete godine arhitekti širom svijeta i dalje streme ka gradnji
grada budućnosti i mnogi svjesno dizajniraju arhitekturu čiji je cilj samo
zamišljanje takvog društva, koja nikada neće biti ostvarena.
10
 'Citta Nova'
Utopijski grad mašina za čiji je
nastanak i napredak neophodno
prvobitno uništenje onoga što je
postojalo prije njega.
Također, često viđena ideja Utopije
duboko ukorijenjena u savremenu
pop kulturu gdje sudbina čovjeka i
njegova sigurnost leže ne u
njegovim, već u 'rukama' mašine.
U posljednje vrijeme se zalazi u
dubinu te ideje i uviđaju se
problemi koji bi mogli nastati u
takvom društvu.

'Don't give yourselves to these

unnatural men - machine men
with machine minds and
machine hearts! You are not
machines! You are not cattle!
You are men!'
The Great Dictator Speech
11
 Utopija : 'Ostrvo Utopija u modernom, užurbanom, svakodnevnom svijetu.
Zemlja bez siromašnih i bez bogatih. Raj na zemlji - bez ograde oko njega.'

Nakon razmatranja nekih od primjera utopijske arhitekture, neminovno je zapitati se gdje smo pogriješili i gdje još uvijek
griješimo u dizajniranju naše budućnosti? Ovo pitanje je važnije nego ikada, sad kada se društvo na globalnom nivou
susreće sa gladi, ratovima, siromaštvom i naglom promjenom klimatske slike. Da li smo razmišljajući o Utopiji kao
nedostižnom cilju ili barem cilju rezerviranog za čovjeka budućnosti, zaboravili na sadašnjeg čovjeka?

Možda smo ipak, sebično tragajući za vlastitom, prividnom utopijom kreirali nešto sasvim suprotno? Donedavno, pojam
'Raj distopije bio je na istoj razini kao i utopija. Neko društvo u nekom drugom svijetu sa nekim svojim problemima. Nažalost,
jednog prošavši kroz pandemiju, nove ratove, svojevoljnost vlasti širom svijeta i moralno propadanje društva, moramo se zapitati da
čovjeka li smo bliže neko ikada da ostvarimo ideju distopije. Neminovno je spomenuti i mišljenje koje tvrdi da je pojam distopije
stvoren od strane onih koji su u početku zvog svoje naivnosti zaista vjerovali da je Utopija moguća. Ono što se može učiniti
pakao je
uprkos različitim mišljenjima je istrajanje na napretku društva, što ne mora biti vođeno vjerovanjem u mogućnost postojanja
drugome.' savršenog, već vjerovanjem da možemo postići bolje. Arhitekti kao dio temelja društva bi se morali zapitati šta se može

učiniti da svakom normalnom čovjeku u njegovoj sumornoj svakodnevnici donesemo dio utopije.

Samoodrživa arhitektura, povratak prirodi i analiza čovjeka kroz vremena koja su prošla bi mogli ponuditi neke od
odgovora koji su nužno potebni da bi se barem udaljili od distopije, ukoliko već kao društvo ne možemo postići Utopiju.
Kroz ovaj esej pokušano je pokazati kako nijedan čovjek nema istu viziju Utopije što je možda jedan od glavnih razloga zašto
ona nikada neće postojati. Zaključak se može izvući iz poznatih riječi 'Utopija za ljude nikada neće postojati, jer je u procesu
njenog potencijalnog nastanka - čovjek.
12