Stručni ispit za odgojitelje

Pismeni dio ispita

A.K.
SADRŽAJ:
1. DJEČJI VRTIĆ KAO DJEČJA
KUĆA...............................................................................
..2
2. OBILJEŽJA PROGRAMSKOG USMJERENJA ODGOJA I OBRAZOVANJA
PREDŠKOLSKE
DJECE..............................................................................
............................4
3. TEMELJNE PROGRAMSKE ZADAĆE U RADU S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI 5
4. RAZVOJNI INTEGRACIJSKI PRISTUP U PLANIRANJU, PROGRAMIRANJU,
PRAĆENJU I VREDNOVANJU ODGOJNO – OBRAZOVNOG PROCESA U DJEČJEM
VRTIĆU.............................................................................
........................................................8
5. POTREBE DJETETA I ORGANIZACIJA ŽIVOTA U
VRTIĆU......................................10
6. KRITERIJI I UVJETI PSIHOLOŠKOG RAZVOJA PREDŠKOLSKOG DJETETA......13
7. NEODVOJIVOST NJEGE, ODGOJA I OBRAZOVANJA DJECE U JASLICAMA......15
8. ORGANIZACIJA POTICAJNOG PROSTORA, MATERIJALA I VREMENA ZA
DJEČJE AKTIVNOSTI U PREDŠKOLSKOJ
USTANOVI..................................................17
9. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I RODITELJA U ODGOJU I RAZVOJU DJECE...19
10. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I ČLANOVA STRUČNO – RAZVOJNE
DJELATNOSTI U PREDŠKOLSKOJ
USTANOVI...............................................................21
11. RAZVOJ SLIKE O SEBI KOD PREDŠKOLSKOG DJETETA I POSTUPCI
ODGAJATELJA........................................................................
..............................................23
12. EKOLOŠKI ODGOJ U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI – ODGOJ ZA MIR I
TOLERANCIJU........................................................................
...............................................25
13. DJEČJI PROJEKTI U ODGOJNO – OBRAZOVNOM RADU ODGOJITELJA.........28
14. INTEGRACIJSKI PRISTUP
UČENJU...........................................................................30
15. ISTRAŽIVAČKE AKTIVNOSTI PREDŠKOLSKE
DJECE............................................32
16. DJELOVANJE ODGAJATELJA NA SOCIO – EMOCIONALNI RAZVOJ DJETETA
...................................................................................
...............................................................34
17. PRIMJENA INTEGRALNE METODE U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI...................36
18. PROMATRANJE I PRAĆENJE DJEČJEG RAZVOJA U SVAKIDAŠNJIM
AKTIVNOSTIMA
DJECE..............................................................................
........................38
19. ULOGE I POSTUPCI ODGAJATELJA U AKTIVNOSTIMA DJECE..........................40
20. DJECA S POSEBNIM
POTREBAMA..........................................................................
...42
21. OSOBINE SUVREMENOG, KVALITETNOG
ODGAJATELJA...................................44
22. ODGAJATELJ- REFLEKSIVNI
PRAKTIČAR...............................................................47
23. RAZVOJ SOCIJALNE KOMPETENCIJE PREDŠKOLSKE DJECE...........................49
24. POSJETI S DJECOM PREDŠKOLSKE
DOBI...............................................................51
25. ŠETNJE I IZLETI
DJECE..............................................................................
.................52
26. POSTUPCI ODGAJATELJA U RAZVOJU DJEČJE KOMPETENCIJE.....................54
27. ODGOJ DJECE ZA SAMOPOMOĆ U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI........................55
28. DIJETE I
SLIKOVNICA.........................................................................
.........................56
29. POTICANJE RAZVOJA DAROVITE DJECE U
SKUPINI...........................................58
30. DIJETE I
LUTKA..............................................................................
...............................61
31. ODGAJATELJ I POVUČENO
DIJETE..........................................................................63
32. ULOGA IGRE U RAZVOJU
DJETETA..........................................................................65
33. ADAPTACIJA DJETETA U NOVOJ SREDINI JASLICA/VRTIĆA I POSTUPCI
ODGOJITELJA I
RODITELJA..........................................................................
...................68
34. POSTUPCI ODGOJITELJA U POSTUPNOM PRIJELAZU DJETETA IZ DJEČJIH
JASLICA U DJEČJI
VRTIĆ..............................................................................
.....................71
35. ODGAJATELJ I AGRESIVNO
DIJETE.........................................................................72
36. ODGAJATELJ I RJEŠAVANJE
SUKOBA......................................................................74
37. BLAGDANI I SVEČANOSTI U DJEČJEM
VRTIĆU....................................................76
38. LJETOVANJE I ZIMOVANJE PREDŠKOLSKE
DJECE.............................................78
39. DIJETE, KREATIVNOST,
ODGOJITELJ......................................................................80
40. ODGOJNO- NAOBRAZBENI RAD ODGOJITELJA U UVJETIMA MJEŠOVITE
DJEČJE
SKUPINE............................................................................
.....................................81
41. ULOGA ODGAJATELJA U PROVOĐENJU PROGRAMA PREDŠKOLE..................84
42. PREDŠKOLSKO DIJETE I
VJERONAUK.....................................................................85
43. ODGOJITELJ I UBLAŽAVANJE STRESA U
DJECE...................................................87
44. TIMSKI RAD
ODGOJITELJA........................................................................
.................89
45. AKCIJSKO ISTRAŽIVANJE ODGAJATELJA U FUNKCIJI UNAPRIJEĐIVANJA
ODGOJNO – OBRAZOVNOG PROCESA U
SKUPINI.......................................................91
46. SUVREMENA KONCEPCIJA STRUČNOG USAVRŠAVANJA ODGAJATELJA.......94
47. KOMUNIKACIJSKA UMIJEĆA
ODGAJATELJA.........................................................96
48. AKTIVNOSTI IZRAŽAVANJA OSJEĆAJA I ULOGA ODGAJATELJA U TOME......97
1. DJEČJI VRTIĆ KAO DJEČJA KUĆA
Današnji svijet obilježen je brzim ritmom života, zaposlenošću oba
roditelja i nedostatkom vremena, što se sve odražava na duljinu I učestalost
djetetetova boravka u dječjem vrtiću. Tako vrtić postaje djetetov drugi dom, a
cilj odgojno – obrazovne djelatnosti stvaranje vrtića po mjeri djeteta.
Kako bi odgajatelj postigao stvaranje takvog vrtića, potrebno je da
najprije upozna dijete, da s djetetom ispostavi prisan odnos pun povjerenja,
poštovanja I suradnje. Odgajatelj se prema djetetu treba odnositi kao prema
razboritoj osobi, prihvatiti njegovu osobnost, zadovoljiti mu potrebe te mu
omogućiti prirodan način učenja u svim područjima djetetova razvoja. Takav
prirodan način učenja proizlazi iz djetetove aktivne interakcije sa njegovim
fizičkim I socijalnim okruženjem. Stoga je u dječjoj kući kvalitetno okruženje
od iznimne važnosti. Ono šalje poruku djeci što odgajatelj o njima misli, koliko
vjeruje u njih I njihove sposobnosti ili ih, naprotiv, smatra malima I
nesamostalnima. Takvu poruku djeca vrlo dobro razumiju I u skladu s njom se I
ponašaju. Upravo zato okruženje mora biti bogato brojnim poticajima, koji su u
skladu s interesima djece, kako bi ona što manje osjetila nedostatak roditeljskog
doma te gradila pozitivnu sliku o sebi. Poseban se naglasak stavlja na pedagoški
neoblikovan materijal.
Za kvalitetno, poticajno I djeci zanimljivo okruženje nema pravila koje
će reći odgajateljima što I kako učiniti, već odgajatelj okruženje stvara I
izgrađuje isprobavajući u praksi I raspravljajući s djecom I drugim
odgajateljima. Dijete bi trebalo aktivno sudjelovati u konkretnim aktivnostima,
činiti, raspravljati, graditi, rješavati pred njega postavljene zadatke, a sve u
skladu s vlastitim tempom I strategijom učenja, te sa ranije stečenim iskustvima
I znanjima. Isto tako, izbjegavati treba davanje gotovih rješenja djetetu, a
njegove pogreške shvaćati kao stupanj postignutog razvoja, kao nove
mogućnosti učenja, koje odgajatelj ne ispravlja verbalnim putem, već dopušta
djetetu da ih samo istraži I ‘’ispravi’’.
Raspored prostora u sdb djeluje na cjelokupno ozračje u skupini I na
ponašanje pojedinog djeteta. Stoga, kada odgajatelj pokuša promijeniti raspored
u sdb, kako bi prostor više odgovarao djeci, relativno brzo mijenja I sliku o
djetetu, jer se I dječje ponašanje mijenja, ako su promjene u rasporedu dobre.
Važno je promjene prilagoditi svakoj skupini I kontekstu zasebno, jer nije
moguće dobar raspored I poticaje prenijeti iz jedne prostorije sdb u drugu.
Svakako djeci treba omogućiti što više samostalnosti, igre, druženja, učenja,
suradnje putem poticaja I raznih aktivnosti. Djetetu valja dopustiti da aktivno
sudjeluje u svom razvoju I odgoju, a često i sebe odraslog staviti u djetetov
položaj.
Kako bi se postigla što bolja socijalizacija I suživot u skupini, ona bi se
trebala formirati od djece različite dobi. Na taj se način postiže osjećaj
proširene obitelji, što je najsličnije prirodnoj zajednici s kojom se djeca susreću
izvan dječjeg vrtića. Isto tako, ovaj način formiranja skupina je koristan I
potreban zato što postoji veliki broj obitelji samo s jednim djetetom. U ovakvim
skupinama odgajatelj treba posebno paziti na dobne I individualne posebnosti
djeteta. U mješovitim skupinama sva su djeca na dobitku, mlađa jer mogu učiti
od starijih (više no što to mogu u ‘’čistoj’’ skupini vršnjaka), a starija jer
svakodnevno mogu vježbati socijalne vještine I graditi vlastitu kompetenciju. Pri
sastavljanju mješovitih skupina treba pripaziti na optimalni dobni raspon te na
dobar omjer starije I mlađe djece. Od velike je važnosti uspostaviti I
svakodnevno održavati dobre odnose sa svakim roditeljem, radi dobrobiti djece.
Dječji vrtić po mjeri djeteta se ne postiže upotrebom neke stalne, već
isprobane teorije kojom ćemo lako uspostaviti dobar odnos s djecom ili
organizirati poticajno okruženje. Zato se u ovoj koncepciji spominje gradbena
teorija, koja nastaje promatranjem, istraživanjem I mijenjanjem odgojne prakse,
na temelju čega svaki odgajatelj ispravlja svoje pogreške I gradi nove spoznaje.
U tome mu uvelike mogu pomoći uspostavljeni dobri međuljudski odnosi među
svim zaposlenicima u dječjem vrtiću. Dakle, ovakva teorija nije završena I
nepromjenjiva, već se stvara I razvija na temelju mijenjanja vlastite odgojne
prakse u vlastitim jedinstvenim uvjetima svake skupine I odgajatelja. Stoga
začetnice ovakvog načina rada smatraju da je vrlo korisno vršiti snimanje stanja
u skupini, a zatim snimku pomno analizirati I objektivno o njoj razgovarati.
Provodeći akcijska istraživanja vlastite prakse I mijenjajući je, svaki odgajatelj
stvara vlastito iskustveno znanje, vlastitu gradbenu teoriju. Stručno
usavršavanje odgajatelja u ovakvoj koncepciji rada odnosi se upravo na
istraživanje I mijenjanje odgojne prakse, uz dobrovoljni angažman odgajatelja I
stručnog tima, a manje na uobičajeno pohađanje seminara I stručnih skupova.
Takvo usavršavanje je suradničko, potiče uočavanje I rješavanje problema te
učenje u akciji.
I djeca mogu graditi takvo iskustveno znanje u svojoj igri I radu, ako im
ga pružimo na njima pristupačan način. Tako izgrađeno znanje (I djece I
odgajatelja) otvara prostor za otkrivanje novog znanja, te udara temelje za,
svima nama potrebno, cjeloživotno učenje. Odgajatelj I djeca uče kako učiti, a
ne primaju gotova znanja od onih koji misle da znaju što je za njih najbolje.
Odgajatelji ne moraju prihvatiti ovakav način rada, jer svatko od nas
pronalazi sebe u nečem drugom. Ipak, uz poticanje raznolikosti, pluralizma,
demokracije u ustanovama, važno je da prije svega poštujemo dijete I njegovu
prirodu, te da mu omogućimo da bude ono što jest. Iako je ovo veliki izazov za
svakog odgajatelja, uz veliki trud, volju I ljubav prema djeci I ovom poslu,
možemo se tom idealu makar približiti te ga I dalje stvarati.
Vujičić I Miljak, ‘’Dječji vrtić dječja kuća’’- obje knjige
2. OBILJEŽJA PROGRAMSKOG USMJERENJA ODGOJA I
OBRAZOVANJA PREDŠKOLSKE DJECE
Programsko usmjerenje odgoja I obrazovanja predškolske djece temelji se
na ‘’Koncepciji razvoja predškolskog odgoja’’, a oba su dokumenta razmatrana
na sjednici Programskog savjeta za prosvjetu Ministarstva prosvjete I kulture
Republike Hrvatske I donešena 1991. godine. Tada je Hrvatska doživjela
demokratske promjene I priklonila se europskom duhovnom usmjerenju, pa su
domaći stručnjaci u ovom području prihvatili I pokušali uvesti mnoga načela,
sadržaje I vrijednosti europskih vrtića. Ovaj dokument je temelj za provođenje
različitih programa odgoja I naobrazbe djece rane I predškolske dobi u
izvanobiteljskim uvjetima, a napisan je u vidu smjernica za rad.
Ovaj se dokument, kao I odgoj predškolske djece temelji na
humanističko – razvojnoj koncepciji, koju čine ideja humanizma, spoznaje o
osobinama I zakonitostima razvoja djeteta predškolske dobi te one o značajkama
izvanobiteljskog odgoja predškolske djece. Prema humanističko – razvojnoj
koncepciji, u odgojno – obrazovnom procesu valja naglasiti usmjerenost na
dijete, a ne na sadržaje obrazovanja. Dakle, odgajatelj treba poštivati
individualne razlike, odgajati I razvijati individualnost (različitost), autonomiju
I
slobodu svakog djeteta, preferirajući individualne I grupne oblike rada s većim
brojem različitih aktivnosti. U takvim uvjetima dijete može samostalno
odlučivati u svim područjima života I rada u vrtiću, u granicama vlastitih
mogućnosti I kompetencija. Razvoj autonomije potiče I razvoj kreativnosti, koja
se može izražavati na nebrojeno mnogo načina kod djece, a odgajatelj treba te
načine prepoznati I dalje razvijati u svakodnevnom radu.
Nadalje, Programsko usmjerenje polazi od poštivanja pluralizma I
slobode u primjeni pedagoških ideja I koncepcija, koji se ostvaruju različitim
alternativnim programima; poštivanja različitosti u vrstama I oblicima
provođenja programa te demokratizacije društva prema nositeljima programa.
Dakle, ovim dokumentom potiče se sloboda izvršitelja programa u planiranju I
ostvarivanju odgojno – obrazovnog rada s predškolskom djecom. Njime se
afirmira pravo na različitost, pravo na izbor I samostalno odlučivanje.
Za odgoj predškolskog djeteta bitne su spoznaje da je ono kvalitativno
različito biće od odrasla čovjeka, da mu je priroda aktivna I kreativna, te da na
njegov razvoj odlučujuće utječe kvaliteta (demokratskog, partnerskog) odnosa
odgajatelja prema njemu. !!Svako dijete ima svoje tjelesne potrebe koje mu valja
zadovoljiti, iskazuje svoje stvaralačke osobine te radoznao I aktivan odnos
prema svijetu, a komuniciranjem s okolinom, materijalnom I socijalnom,
nadograđuje I prerađuje svoja iskustva I znanja.
Odgoj je, prije svega, međuljudski, sustvaralački odnos djeteta I
odgajatelja. Cjelokupnim svojim ponašanjem odgajatelj utječe na dijete I
obratno. On otkriva I slijedi interese djeteta, ali ih I proširuje I potiče
različitim
aktivnostima. Stoga je važno da odgajatelj u radu koristi individualni pristup, da
bude što više nedirektivan, da ima jednu posrednu ulogu. Ta se uloga očituje i u
uređenju materijalne sredine tako da ona bude u funkciji razvoja, učenja I
aktivnosti djece, a u skladu s dječjim potrebama I mogućnostima. Djeca trebaju
imati mogućnost fleksibilnog korištenja prostora, bavljenja određenim
aktivnostima u skladu s njihovim interesom I koncentracijom, individualno, u
manjim ili većim skupinama, a odgajatelj je taj koji im to treba I omogućiti.
Dakle, (barem deklarativno, ovim dokumentom) napušta se frontalni rad,
transakcijski pristup I mišljenje da su sva djeca ista. Svakom djetetu pristupa se
individualno, s povjerenjem, a cjelokupni život I rad u vrtiću prilagođava se
potrebama djece, a ne potrebama odraslih
Svaki odgajatelj treba istraživanjem svoje prakse steći uvid u vlastiti
način rada s djecom. U tome će mu uvelike pomoći konstruktivna rasprava I
kritičke primjedbe drugih odgajatelja I stručnog tima. Samorefleksija I
refleksija bitne su za konstruiranje I planiranje promjena u vlastitoj odgojnoj
praksi. U tome odgajatelju pomaže propisana pedagoška dokumentacija, te
ona koju odgajatelj sam vodi jer je smatra potrebnom. Odgajatelj treba, radi
poboljšanja uvjeta razvoja I odgoja djece, što više surađivati s roditeljima te
im omogućiti sudjelovanje u životu I aktivnostima djeteta u svim oblicima
izvanobiteljskog odgoja.
Ovim dokumentom otvaraju se mogućnosti unapređivanja kvalitete
djetetova života u cjelini, a njegovim prihvaćanjem od strane odgajatelja dječji
vrtić doista postaje mjesto življenje, igre I učenja djece predškolske dobi.
Programsko usmjerenje
Odgojitelj – neizravni voditelj odgojno – obrazovnog procesa, B. Petrović –
Sočo
Koje su promjene nastale u izgrađivanju ličnosti odgojitelja u odg – obr
procesu od Programskog usmjerenja da danas – iz ugla odgojitelja –
praktičara, Hajra Bubnić
Humanistički pristup teoriji I praksi predškolskog odgoja, A. Miljak
Najčešće pogreške odgajatelja u organizaciji I realizaciji odg – obr procesa,
A. Miljak,Čakovec ’92.

3. TEMELJNE PROGRAMSKE ZADAĆE U RADU S DJECOM

PREDŠKOLSKE DOBI
Otvorenost, fleksibilnost i dinamičnost ključne su riječi koje se vezuju uz
odgojno - obrazovni proces. No, temelj za otvorenost, istraživanje i mijenjanje
prakse je dobro poznavanje i poštivanje osnovnih zadaća, ciljeva i načela rada s
predškolskom djecom. Tome u prilog kazuju i osnovne zadaće programskog
usmjerenja koje odgajatelje potiču na poštivanje načela pluralizma i slobode u
primjeni pedagoških ideja i koncepcija.
U dječjem vrtiću trebaju se razvijati demokratski odnosi među odraslima,
ali I među odraslima I djecom. Na djetetov razvoj uvelike utječe kvaliteta odnosa
odgajatelja prema njemu. Osnovna uloga predškolskog odgoja I obrazovanja je da
pridonosi povoljnom cjelovitom razvoju osobnosti djeteta I kvaliteti njegova
života.
Osnovne zadaće djelatnosti predškolskog odgoja za svoj cilj imaju
očuvanje tjelesnog i mentalnog zdravlja djeteta, poticanje cjelovitog razvoja svih
funkcija, sposobnosti i mogućnosti u skladu sa suvremenim znanstvenim
spoznajama, zakonitostima djetetova razvoja i djetetovim stvarnim mogućnostima.
To bi konkretnije značilo: očuvanje zdravlja, razvoj emocionalne stabilnosti,
poticanje socijalne interakcije, razvoj samostalnosti i kompetencije, razvoj
pozitivne slike o sebi, poticanje komunikacije, radoznalosti, stvaralaštva i
kreativnosti, razvoj intelektualnih sposobnosti, razvoj samokontrole, izgradnja
sustava vrijednosti, te izgrađivanje što bogatije i preglednije slike svijeta.
U dječjem vrtiću potrebno je svakodnevno zadovoljavati potrebe svakog
djeteta ponaosob. Tu se ponajprije radi o zadovoljavanju fizioloških potreba, zatim
potrebe za sigurnošću te za pripadanjem I ljubavlju. Dijete ima također I potrebu
za
samopoštovanjem I uvažavanjem od strane drugih osoba te potrebu za
samoostvarenjem. Odgajatelj treba biti sposoban kod svakog djeteta prepoznati
određenu potrebu, te različitim aktivnostima utjecati na njeno zadovoljavanje.
U praksi to znači da djetetu treba osigurati razmjerno stalan dnevni ritam,
higijenske uvjete za život i rad, kvalitetnu prehranu, boravak na vanjskom prostoru
i poticanje motoričkih aktivnosti. Osim toga treba omogućiti i poticati djetetovo
spontano i stvaralačko ponašanje, te uvažavati interese i potrebe djece pri odabiru
sadržaja, uz raznoliku stimulaciju I uzajamnu komunikaciju. Odgajatelj treba
svakodnevno pokazivati djetetu da je voljeno i prihvaćeno, te da se rado i s puno
ljubavi brine o njemu.
Na dijete i njegovu aktivnost također djeluje i cjelokupno oblikovanje
prostora u kojem boravi. Dijete iz okruženja prima važne poruke o sebi i drugima,
poticaje i ograničenja za svoje aktivnosti i djelovanja. Stvaranje poticajne
materijalne sredine u funkciji razvoja, učenja i aktivnosti djeteta bitan je aspekt
programiranja, ostvarivanja, praćenja i vrednovanja svakog oblika institucionalnog
odgoja. Okruženje, predmete I materijale valja strukturirati uz što veće uvažavanje
dječjih potreba I mogućnosti. Djeci treba omogućiti što fleksibilnije korištenje
prostora te aktivno sudjelovanje u njegovu oblikovanju. Organizacija prostora
trebala bi omogućavati spontano stvaralačko ponašanje djece, strukturiranje I
obogaćivanje dječjeg iskustva, učenje različitih načina rješavanja problema I
zadaća
te prikladnu interakciju I komunikaciju djeteta s odgajateljem, odraslim osobama I
drugom djecom. Aktivnosti kojima se djeca bave trebaju biti prilagođene njihovu
stupnju razvoja te njihovim interesima. Oblikovanje prostora je ujedno i jedna od
najbitnijih uloga odgajatelja.
U predškolsko doba igra ima veliku razvojnu vrijednost, pa je potrebno
dječji vrtić učiniti mjestom za igru djece. Igrajući se, dijete istražuje,
eksperimentira
s različitim sredstvima I materijalima, kombinira, te tako razvija različite
sposobnosti. Odgajatelj pretežno posredno utječe na dječju igru oblikovanjem
materijalne sredine te rasporedom materijala u prostoru I vremenu. Utjecanje
odgajatelja na igru djeteta temelji se na dobrom poznavanju igre I razvojnog
stupnja
svakog djeteta. Odgojno je vrlo važno omogućavanje djetetove spontane igre,
naročito simboličke.
Za dijete u dječjem vrtiću osobito je važno da ima mogućnost za uspješno
uspostavljanje i proširivanje emocionalnih i socijalnih veza, kvalitetnih odnosa s
odraslima i djecom u poticajnoj okolini. U takvoj interakciji dijete se razvija
kroz
različite vrste djelatnosti kao što su životno - praktične i radne aktivnosti,
raznovrsne igre, aktivnosti raznovrsnog izražavanja i stvaranja, aktivnosti
umjetničkog promatranja i doživljavanja, istraživačko – spoznajne i društveno
zabavne aktivnosti te specifične aktivnosti s kretanjem. Odgajatelj treba što je
više
moguće u radu koristiti individualni pristup djetetu, omogućavajući djetetu
proširivanje iskustva I znanja, uvažavajući njegove interese.
Važna programska zadaća je omogućiti roditeljima uvid i sudjelovanje u
izvanobiteljskom odgoju i obrazovanju djece. Roditelji su partneri odgajatelju te
su
direktno uključeni u institucionalni odgoj. Roditelje treba upoznati sa načinom
rada
u vrtiću, jer oni su djeci najbliži I za njihov razvoj najzainteresiraniji. Važno
je
uspostaviti čvrstu suradnju I međusobno povjerenje između odgajatelja I roditelja,
te roditeljima omogućiti direktno sudjelovanje u radu s djecom. Na taj se način
najbolje može povezati obiteljsko I izvanobiteljsko iskustvo djeteta, a sve u cilju
njegova što boljeg razvoja i odgoja.
Promišljanje odgoja I akcije odgajatelja moraju biti usmjerene na traženje
pedagoških rješenja kako bi svaka situacija u vrtiću bila ostvarena kao odgojna.
Odgajatelju je posebno važno stručno znanje, osjetljivost za potrebe djeteta,
njegova slika o djetetu kako bi mogao planirati, ostvariti I vrednovati
izvanobiteljske oblike odgoja. Fleksibilan program moguće je ostvariti samo ako
je odgajatelj sposoban vršiti samouvid u vlastitu praksu, istraživati je I
mijenjati u
želji za boljom I kvalitetnijom. Svaki odgajatelj treba stjecati nove znanstvene
spoznaje o odgoju I razvoju djece, surađivati s roditeljima I stručnjacima u vrtiću
I
izvan njega, promišljati I mijenjati vlastitu praksu te voditi pedagošku
dokumentaciju.
U dječjem vrtiću svakodnevno se događa uzajamni proces učenja između
djece, roditelja I odgajatelja. Temeljni programski zadaci za odgajatelja su
osnovne
smjernice na putu poticanja povoljnog cjelovitog razvoja osobnosti djeteta I
podizanja kvalitete njegova života.
Programsko usmjerenje za rad s predškolskom djecom, Glasnik 7 / 8,
Ministarstvo prosvjete i športa, Zagreb, 1991.
4. RAZVOJNI INTEGRACIJSKI PRISTUP U PLANIRANJU,
PROGRAMIRANJU,
PRAĆENJU
I
VREDNOVANJU
ODGOJNO – OBRAZOVNOG PROCESA U DJEČJEM
VRTIĆU
Kurikulum u dječjem vrtiću nije sadržaj, već pristup sadržaju. U njemu
je proces cjelovitog razvoja djeteta prožet sadržajima koji su odabrani na
temelju promatranja interesa, mogućnosti I stilova učenja pojedinog djeteta.
Dakle, kurikulum nije moguće isplanirati nekoliko mjeseci unaprijed I zatim ga
striktno ispunjavati, već je potrebno pratiti djecu I na temelju toga osmišljavati
aktivnosti I ponudu materijala kojima bi se mogao poticati njihov cjeloviti
razvoj. Odgajatelj oblikuje ozračje za učenje te pronalazi sadržaje koji doprinose
aktualizaciji prepoznatih potencijala djeteta.
Učenje I razvoj predškolskog djeteta ne odvijaju se u usko određenim
predmetnim područjima, odnosno područjima razvoja, već objedinjeno. Isto
tako, iako se dječji razvoj odvija po predvidljivim fazama, postoje individualne
razlike među djecom. Poznavanje tipičnog dječjeg razvoja I individualnog
razvoja svakog pojedinog djeteta (I djelovanje u skladu s njima) nazivamo
dobnom I individualnom primjerenošću. U razmišljanju o radu s djecom,
odgajatelj se treba voditi poznavanjem aktualne razine djetetova razvoja, ali I
poznavanjem razvojnog slijeda sve djece.
Poticanjem jedne dimenzije razvoja, potičemo I sve druge. Iz tog razloga
odgajatelj ne bi trebao planirati aktivnost tako da ‘’izvježba’’ određenu vještinu
ili da djecu nečemu pouči, već bi trebao razmišljati kako da, na djetetu zanimljiv
I razumljiv način, utječe na čitavo njegovo biće. Osnovna postavka integriranog
kurikuluma podržava objedinjavanje različitih područja znanja povezujući
ih temom koja je u aktualnom interesu djeteta. Samo tako dijete može učiti u
za njega svrhovitom kontekstu, nakon čega će njegovo znanje postati trajno, s
mogućnošću primjene u svakodnevnom životu I daljnje nadogradnje u
budućnosti.
Odgajatelj stvara uvjete u kojima dijete ima priliku ‘’učiti kako se uči’’
(prema Slunjski, 200), odnosno razvijati najdjelotvornije strategije vlastitog
učenja. Te strategije učenja djetetu će pomoći da, u najrazličitijim životnim
situacijama, samostalno pribavlja potrebne informacije služeći se različitim
izvorima znanja. Ove će strategije biti veća garancija uspjeha djeteta u kasnijem
životu I radu, nego ‘’učenje’’ sadržaja I znanja koje je odgajatelj namijenio
djetetu u skladu s njegovom dobi. Sadržaji učenja tako ostaju u funkciji procesa
učenja kako se uči, a učenje postaje stalno aktivno stjecanje, interpretiranje,
izgradnja novog iskustva I znanja, u kontekstu djetetova predznanja I već
postojećih iskustava. (dio projekta – kako doći do potrebnih informacija)
Uloga odgajatelja se mijenja, pa tako on od planera I realizatora učenja
djece postaje stvaratelj uvjeta za to učenje. Odgajatelj pronalazi teme koje
zanimaju djecu te priprema okruženje u kojem ona istražuju probleme vrijedne
njihove pozornosti, interesa I razumijevanja. Odgajatelj prati dijete kroz
aktivnost te mu pribavlja mogućnosti za stjecanje novih uvida I dolaženja do
novih otkrića, za produbljivanje I proširivanje razumijevanja određenog
problema. Dakle, uloga odgajatelja proizlazi neposredno iz aktivnosti djeteta
I iz njegove aktualne faze razvoja. Odgajatelj se, na temelju promatranja djeteta,
usklađuje s njegovim aktivnostima. (kongruentno djelovanje) Jedino
promatranjem djeteta, njegovih postupaka I ponašanja, možemo dijete doista
razumijeti.
Osim što odgajatelj treba obratiti pozornost na individualne mogućnosti
svakog djeteta, treba I poticati suradničko, kooperativno učenje djece. Znanje
djece se izgrađuje u socijalnoj interakciji, jer su stjecanje znanja I komunikacija
međuovisni I nerazdvojni (Bruner, 2000., prema Slunjski, 2001.), što odgajatelj
treba imati na umu u radu s djecom. Učenje djece događa se u situacijama koje
stimuliraju pregovaranje, izlaganje vlastitog I suprostavljanje tuđem mišljenju,
nakon čega dijete može ponovno formulirati I revidirati svoje početne
pretpostavke. Neki autori drže da je učenje djeteta proces sudjelovanja djeteta u
kooperativnom dijalogu s kompetentnijim partnerom, što se podudara s idejom
Vygotskog o zoni sljedećeg razvoja. Do sada je kompetentiji partner bio
odgajatelj koji je prenosio gotovo znanje djetetu, a sada to postaje I drugo dijete
koje mu pomaže u izgradnji znanja.
Nakon ponude određenih materijala I aktivnosti, odgajatelj prati djecu I
njihov rad, te na osnovi promatranog vrednuje vlastite poticaje na djetetov
razvoj, koliko su oni bili zanimljivi, dovoljni, kvalitetni. Tada ponovno
osmišljava I dalje oplemenjuje okruženje za učenje. Jedan od osnovnih kriterija
procjenjivanja kvalitete odgoja I obrazovanja djeteta trebala bi biti mogućnost
djeteta da ono što je naučilo u vrtiću može povezati s različitim životno –
praktičnim situacijama s kojima se susreće u vrtiću I izvan njega. Tako učenje
djece nikada ne završava, već se njihova iskustva uvijek iznova nadograđuju.
Nije važno koliko je stihova pjesmice dijete upamtilo, nego koliko je
samostalnosti steklo, te kako će svoja znanja moći primijeniti u svom životu
danas I sutra. Važno je da I odgajatelj nastavi učiti I razvijati se u svom
profesionalnom životu, kako bi to mogla činiti I njegova djeca.
Često se pristup integriranju kurikuluma javlja pod nazivom ‘’rad na
projektu’’, koji najbolje udovoljava kriterijima kvalitetnog učenja. U takvim
sklopovima aktivnosti djeca dublje proučavaju neku temu, koristeći sve svoje
mogućnosti jer u tome imaju osjećaj svrhovitosti. Uloga odgajatelja jest da djeci
omogući stupanje u interakciju s fizičkom I socijalnom okolinom, I to na način
koji za djecu ima smisla.
Kako svaki odgajatelj ima u svojoj skupini djecu različitih dispozicija,
predznanja I socio – kulturne pozadine, tako I isti tretman prema svima svakako
ima I različite ishode. Zato naš cilj ne bio trebao biti učiniti svu djecu istom I
prosječnom, već uvažiti različitosti interesa I sposobnosti djece, te u skladu s
njima osmišljavati vlastitu praksu.
Slunjski, E. ‘’Integrirani predškolski kurikulum- rad djece na projektu’’

5. POTREBE DJETETA I ORGANIZACIJA ŽIVOTA U VRTIĆU

Termin ''potreba'' u psihologiji označava nedostatak nečega o čemu ovisi
opća dobrobit ili neki aspekt dobrobiti jedinke, odnosno stanje disfunkcije
izazvano tim nedostatkom (prema Integralna metoda, str.41). Svako živo biće je
biće potreba, jer su one nužne za njegovo nastajanje, opstanak i razvoj. Potrebe
izazivaju unutarnji procesi u čovjeku ili zbivanja u okolini, na temelju kojih se u
čovjeku organiziraju opažanje, intelektualizacija potrebe i akcija, te se
nezadovoljavajuću situaciju nastoji transformirati u smjeru realizacije određene
potrebe. Organizmom vladaju i njegovo ponašanje organiziraju samo
nezadovoljene potrebe.
Potrebe se, prema načinu nastanka mogu podijeliti na urođene ili stečene,
odnosno primarne ili sekundarne, a prema dominantnim regulacijskim
mehanizmima na organske, psihičke i socijalne. Kada se govori o ljudskim
potrebama, nije moguće ne spomenuti dva važna teoretičara s tog područja:
Abrahama Harolda Maslowa i Williama Glassera.
Maslow smatra da su čovjekove potrebe pozitivne, motivacija za
ponašanje, sredstvo za dosezanje određenog cilja. Problem nastaje kada ljudsko
biće, na putu zadovoljenja njegovih potreba, ometaju reakcije sredine. Postupno
zadovoljavanje potreba vodi do pune realizacije vlastitih potencijala, što je cilj
svakog zdravog ljudskog bića. Potrebe su zajedničke svim ljudskim bićima, te
nikada ne nestaju, već podmirivanje jedne pokreće drugu.
U klasifikaciji potreba, Maslow im pridaje hijerarhijsku važnost, te
smatra da se potrebe organiziraju prema kriteriju prioriteta ili snage. Njegovu
hijerarhiju potreba čine fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, potrebe za
pripadanjem i ljubavlju, potrebe za poštovanjem, samopoštovanjem i
uvažavanjem od drugih te potrebe za samoostvarenjem, gdje pripadaju
kognitivne i estetske potrebe. Iako hijerarhija ima vlastiti redoslijed, on nije
nepromijenjiv, već se razlikuje od čovjeka do čovjeka, ovisno o njegovim
potencijalima, dobi i spolu. U većine ljudi su sve osnovne potrebe jednim
dijelom istodobno zadovoljene, a drugim dijelom nezadovoljene. !!Stupanj
zadovoljenja potreba se smanjuje kako se penjemo prema vrhu hijerarhije.
Tijekom razvoja ličnosti, mijenja se struktura i jačina potreba, pa one postaju
brojnije, jasnije određene te se čvršće povezuju u jedinstvenu cjelinu.
Glasserova teorija izbora polazi od postavke da je svako ljudsko biće
kontrolni sustav koji sve što radi, čini kako bi zadovoljio svoje potrebe. Potrebe
su snažne sile koje nas gone, a istodobno su motivacija za ponašanje. Glasser
potrebe klasificira u dvije skupine: prvu skupinu čine potrebe za preživljavanjem
i produljenjem vrste, a drugu čine četiri psihičke potrebe: potrebe za ljubavlju,
moći, slobodom i zabavom. Prvoj skupini potreba Glasser ne pridaje veliku
važnost, jer se one zadovoljavaju automatizmom, već mnogo važnijom smatra
skupinu psihičkih potreba. Te potrebe su genetski uvjetovane, a zadovoljavaju se
pretežno kroz odnose s drugima.
Prema Programskom usmjerenju odgoja i obrazovanja predškolske
djece, odnosno prema humanističkoj razvojnoj koncepciji, svako dijete ima
osnovne potrebe koje podrazumijevaju tjelesne potrebe, stvaralačke osobine
koje dijete spontano pokazuje, radoznalost i potrebu za aktivnim, stvaralačkim
odnosom prema svijetu te potrebu za komuniciranjem. Kod pojedine djece mogu
se javiti i posebne potrebe, koje zahtijevaju dodatnu pažnju odgajatelja.
Posebne potrebe mogu biti potencijalne, koje može imati dijete koje je u svom
razvoju doživjelo određene rizične faktore, zatim prolazne, koje može imati
svako dijete zbog razvojno prirodnih raskoraka između djetetovih potreba i
mogućnosti u pojedinim fazama razvoja te trajnije posebne potrebe, koje ima
dijete s teškoćama u razvoju. Kod svakog djeteta s posebnom potrebom potreban
je naglašeni individualni pristup.
Konvencija o pravima djeteta (UN, 1989.) je dokument koji nalaže
optimalnu skrb za dijete na svim razinama odgovornosti (osobnoj, stručnoj,
društvenoj i državnoj) u svim područjima i razdobljima djetetova života. U
optimalnu skrb ubraja se, između ostalog, pravovremeno prepoznavanje i
zadovoljavanje djetetovih potreba.
!!Već je malo dijete motivirano na određena ponašanja da bi zadovoljilo
svoje urođene potrebe. U početku su to potrebe za preživljevanjem, na ubrzo se
javljaju i one za pripadanjem, ljubavlju, sigurnošću, zabavom, slobodom i moći.
Djeca neprestano usvajaju ponašanja koja ih dovode do zadovoljenja potreba.
Kada je zadovoljenje potrebe onemogućeno, djeca osjećaju bol i nezadovoljstvo,
a kada je potreba zadovoljena osjećaju zadovoljstvo. To je temelj na kojem
dijete uči. (integralna metoda, 2005.)
Dijete većinu svojih potreba mora zadovoljiti odmah. Potrebe tjeraju
dijete na akciju te čine jaku motivacijsku silu. Dječji vrtić trebao bi biti
organiziran tako da dijete u njemu može zadovoljiti svoje potrebe. Ozračje u
dječjem vrtiću treba biti naklonjeno djetetu kako bi ono moglo spontano i na
vrijeme iskazati svoje potrebe. Odgajatelj treba podupirati dijete, pomoći mu
kada je potrebno i omogućiti mu aktivnosti kojima će zadovoljiti svoju potrebu.
Dijete tijekom prvih godina života ne bi imalo nikakve mogućnosti za
preživljavanje, ukoliko bi ono ovisilo isključivo o vlastitim sposobnostima i
instinktima. Već od rođenja, djetetovo ponašanje je usmjereno ka postizanju
zadovoljstva, odnosno zadovoljavanju potreba. Ono se ponaša tako da iskaže
nedostatak koji osjeća i to čini dok ne dobije ono što mu je potrebno. Hoće li i
kada djetetova potreba biti zadovoljena, ovisi isključivo o odraslim osobama
koje ga okružuju. U odgojno – obrazovnom procesu za dijete je posebno važno
koliko će njemu bliske odrasle osobe razumijeti i poštivati njegove potrebe, te
koliko će raditi na zadovoljavanju istih.
Odgajateljeva znanja i vještine važnije su što je dijete mlađe i ovisnije o
odraslima. Svaki odgajatelj treba steći i stalno proširivati znanja o kvalitetnoj
prehrani, o zaštiti djetetova zdravlja, o optimalnim uvjetima sna, kretanja i igre,
te o djetetovim emocionalnim potrebama. Upravo odgajatelj treba osigurati
okruženje u kojem će djeca zadovoljavati svoje potrebe, kako one fiziološke,
tako i sve ostale. Posebno mjesto u djetetovu životu ima potreba za zabavom.
Zabava je najbliža smijehu, igri, razonodi. Dijete u igri uči mnoge važne stvari,
uživa otkrivajući, te mu učenje pričinja veliko zadovoljstvo. Naravno, to je
moguće samo ako dijete samo izabire što će raditi i učiti, ako osjeća pripadnost
grupi i prijateljske odnose, te ako ima podršku odgajatelja. (Integralna metoda,
2005.). Poticajno, dinamično okruženje bogato dostupnim poticajima i
materijalima, okruženje koje omogućuje interakciju s drugom djecom i
odraslima, s oznakom relevantnosti za životna iskustva djeteta, zadovoljava
različite potrebe djece. Vremenska organizacija rada treba odgovarati
individualnim potrebama djece, tako da ona svoje aktivnosti mogu uskladiti s
vlastitim potrebama za snom, jelom, igrom, maženjem.
Iako je dobro poznavanje individualnih potreba svakog djeteta u skupini
važan preduvjet dječjeg razvoja, potrebno je da odgajatelj poznaje vlastite
potrebe. U protivnom, odgajatelj bi mogao svojim postupcima nesvjesno
zadovoljavati vlastite potrebe, racionalizirajući ih potrebama djece. Tako se
može dogoditi da odgajatelj potencira neke aktivnosti za koje on ima više
afiniteta, objašnjavajući dječje bavljenje tim aktivnostima dječjom željom i
voljom. Ipak, malo je vjerojatno da čitava jedna skupina, koja broji dvadesetak
ili više djece, preferira jednu određenu vrstu aktivnosti. Djeca imaju vrlo
različite interese, potrebe i sklonosti, te se u skladu s njima treba osmišljavati
prostor i ponuda materijala, kojima bi ih djeca zadovoljavala i proširivala.
Potrebno je da odgajatelj prepozna vlastite potrebe i razlikuje ih od potreba
djece, ali i da doznaje od svakog djeteta ponaosob njegove potrebe te traži
načine njihova zadovoljavanja. (Slunjski, E., 2003.,)
U cjelokupnom odgojno – obrazovnom radu odgajatelji trebaju imati na
umu da nijedan njihov profesionalni cilj (uvježbana pjesmica, prazan tanjur ili
čestitka za mamu) nije vrijedniji i važniji od djetetova prava, odnosno
zadovoljavanja potreba djeteta da bude naspavano, sito, zdravo, zadovoljno i
sigurno, te da se osjeća voljeno i prihvaćeno.
Bašić, Koller – Trbović, Žižak: Integralna metoda u radu s predškolskom
djecom i njihovim roditeljima, Alinea, Zagreb, 2005.
Slunjski, E.: Devet lica jednog odgajatelja / roditelja, Mali profesor, Zagreb,
2003.
Kamenov, E. : Predškolska pedagogija, knjiga prva, Zavod za udžbenike i
javna sredstva, Beograd, 2002.

6. KRITERIJI
I
UVJETI
PREDŠKOLSKOG DJETETA

PSIHOLOŠKOG

RAZVOJA

Odgajatelj treba poznavati kriterije i uvjete psihološkog razvoja djeteta,

kako bi mogao pratiti djecu u aktivnostima te planirati niz odgovarajućih
aktivnosti za razvoj svakog pojedinog djeteta.
Razvoj započinje prije rođenja, te ima više međusobno povezanih
dimenzija. Pod terminom ''razvoj'' podrazumijevamo promjene koje se događaju
u osobinama, sposobnostima i ponašanju djeteta zbog kojih se dijete mijenja te
postaje kompetentnije, društvenije, veće itd. Dječji razvoj uvjetuju nasljedni
utjecaji te interakcija sa fizičkom i socijalnom okolinom. (prema Starc,
Obradović, Pleša, Profaca i Letica).
Poznavanje karakteristika psihološkog razvoja djeteta određene dobi
pomaže odgajatelju razumijeti gdje se dijete nalazi u određenom trenutku svoga
razvoja i koji utjecaji tome pridonose. Tako odgajatelj može lakše promatrati i
procjenjivati stanje djeteta, te odabrati prikladnu aktivnost, obzirom na sadržaj i
vrijeme trajanja. Odgajatelj kompetentnije unosi promjene u život djeteta i
rješava probleme koje djetinjstvo nosi. (Kriteriji su formirani prema dobi djece i
oni uglavnom opisuju njihove mogućnosti.) Važno je znati koje se sposobnosti
u nekom uzrastu upravo razvijaju te prvenstveno njih poticati, jer se na taj
način postižu najbolji rezultati i osigurava zainteresiranost djeteta za
sudjelovanje u aktivnostima.
Pri korištenju podataka o razvoju djece treba znati da oni predstavljaju
prosječne vrijednosti. Naime, sva djeca prolaze kroz predvidljive razvojne
stupnjeve ili faze. Redosljed tih faza je nepromijenjiv i jednak je za svu djecu,
međutim, postoje individualne razlike u brzini i dosegu razvoja pojedinih
sposobnosti, koje ovisi o potencijalima i osobinama ličnosti djeteta. Drugim
riječima, svako dijete ima svoj individualni tempo razvoja kojim prelazi iz faze
u fazu, što u radu s djecom treba poštivati. Neka se djeca razvijaju brže, neka
sporije, neka idu postepeno, a neka u većim skokovima. Razlikujemo tjelesni,
spoznajni, emocionalni i socijalni razvoj, koji se razvijaju paralelno,
međusobno su povezani i utječu jedan na drugoga. Svaka aktivnost koju dijete
provodi utječe na sva područja razvoja, tako da nije moguće određenom
aktivnošću poticati samo jedno područje. Čak ni sva područja razvoja kod istog
djeteta nemaju isti tempo, pa su podjele na područja razvoja zapravo umjetne, ali
potrebne radi lakšeg uvida u djetetovo stanje. Neminovno je da faza ubrzanog
razvoja u jednom području, rezultira zastojem u nekom drugom. (prema Starc,
Obradović, Pleša, Profaca i Letica).
Odgajatelj mora poznavati karakteristike razvoja djece kako bi mogao
stvarati optimalne uvjete za razvoj u okolini djeteta. To znači da materijalni
okoliš koji okružuje dijete (prostor, igračke, materijali, poticajna zbivanja,
glazba) treba biti u skladu s djetetovim razvojnim stupnjem. Isto tako, svakom
djetetu potrebna je nazočnost i dostupnost odrasle osobe, dobra komunikacija,
društvo vršnjaka i odraslih za igru.
Karakteristike dječjeg razvoja pratimo kroz aspekte razvoja: razvoj
motorike, socio-emocionalni razvoj, spoznajni razvoj, govorni razvoj, zrelost u
igri. Razvoj motorike u jasličkoj dobi odnosi se na razvoj osnovnih oblika
kretanja (hodanje, trčanje, svladavanje prepreka, bacanje, hvatanje), za razliku
od djece starije dobi kod kojih se karakteristike odnose na usavršavanje tih istih
oblika aktivnosti. U starijoj dobi više se razvija i fina motorika prstiju i šake.
Socioemocionalni razvoj kod djece jasličke dobi temelji se na poticanju osjećaja
sigurnosti, dok će se kod djece starije dobi više poticati razvoj društvenosti,
samokontrola, suradnja. Spoznajni se razvoj kreće unutar Pigetovih stadija, pri
čemu je vrlo važno osigurati toplu emocionalnu klimu te ponuditi djetetu niz
prilika za proizvodnju različitih učinaka u okolini. Iako ograničenja mišljenja u
predškolskom razdoblju onemogućuju djetetu zrelo i logično mišljenje, stalnim
poticanjem putem bogate sredine odgajatelj mu omogućava lakši prijelaz u
period konkretnih operacija. Dijete samim rođenjem ima predispozicije za
razvoj govora, koji se razvija predvidljivim redoslijedom. Osjetljivo razdoblje
za usvajanje govora je u ranom djetinjstvu, pri čemu je izrazito važna adekvatna
socijalna stimulacija i dobar govorni model. Igra je temeljna aktivnost
djetinjstva, kojom dijete raste i razvija se, iskušavajući i usavršavajući
različite
aspekte svih područja razvoja. Spoznajna složenost igre mijenja se s dobi
djeteta, ali prijelaz iz jedne faze u drugu nije za svu djecu jednak, kao što može
postajati i više različitih načina igranja u određenom razdoblju života djeteta.
(funkcionalna, simbolička, igra s pravilima)
Za odgajatelja je važno i poznavanje uvjeta psihološkog razvoja djeteta.
Uvjeti koji utječu na dječji psihološki razvoj su nasljeđe, okolina i sama
djetova aktivnost. Za razvoj djeteta jednako su važna sva tri uvjeta. Nasljedne
osobine odnosno predispozicije dijete stječe rođenjem. One se definiraju kao
ponašanje bez prisile, ali nad kojim ipak postoji svjesna kontrola. Pod okolinom
podrazumijevamo sve vanjske poticaje i čimbenike koji utječu na djetetov
razvoj, a to su obitelj, vrtić, škola i drugi. Vrlo je važno koliko će samo dijete
biti zainteresirano i motivirano za određenu aktivnost i kako će utjecati na
vlastiti psihološki razvoj.
Poznavanje osobina razvoja djeteta može odgajatelju poslužiti kao temelj
za planiranje utjecaja na razvoj. Svaki primjereni utjecaj mora se temeljiti na
poznavanju djetetova razvoja, kako razvoja uopće, tako i aktualne razvojne
razine svakog pojedinog djeteta. Kako bi odgajatelj mogao pratiti dječje
napredovanje te primijetiti ako neko dijete brza ili kasni u razvoju, također mu je
potrebno poznavanje karakteristika određene dobi. Jedino poznavajući svako
dijete ponaosob, odgajatelj može odlučiti o svom vlastitom utjecaju na dijete, te
ga pravilno dozirati u pravom trenutku.
Branka Starc, Mira Čudina Obradović, Ana Pleša, Bruna Profaca i Marija
Letica: Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi, Golden
marketing, Zagreb, 2004.

7. NEODVOJIVOST NJEGE,
DJECE U JASLICAMA

ODGOJA I

OBRAZOVANJA

Pravilna, adekvatna, fleksibilna izmjena određenih postupaka odgajatelja

prema djeci temelj je realizacije njege, odgoja i obrazovanja djece u dječjim
jaslicama. Dolaskom djeteta u odgojnu skupinu jaslica mijenja se način njegova
življenja što najčešće izaziva emocionalne teškoće I frustracije. Prilagodba
djeteta novim uvjetima ovisi o individualnim karakteristikama djeteta i o
objektivnim i subjektivnim uvjetima u grupi. Važno je da dijete ima trajno
uspostavljenu socijalno - emocionalnu vezu s odgajateljem koji ima
razumijevanja za njegove potrebe i mogućnosti, koji podržava njegove
odgovore, zahtjeve i reakcije. Za optimalan razvoj svakog djeteta potrebna je
odgovarajuća količina I raznovrsnost poticaja koji dolaze iz sredine, a oni
trebaju biti prilagođeni djetetovim individualnim potrebama I mogućnostima.
Cijeli se proces organizacije njege, odgoja i obrazovanja treba usmjeriti i
prilagoditi djetetu, njegovim potrebama, psihofizičkim karakteristikama,
iskustvu već stečenom u obitelji i njegovom individualnom ritmu. U dobi kada
dijete polazi u jaslice, jako je važno za svako dijete osigurati najprimjereniji
ritam smjenjivanja budnog stanja i sna, trajanje i vrstu ostalih aktivnosti,
trajanje
i vrstu aktivnosti na otvorenom prostoru. Mora se poštivati princip
individualnog rasporeda dnevnih aktivnosti (dijete može spavati ako je
pospano, jesti ako je gladno, igrati se kada mu odgovara I sl.). Pravilna njega
odvija se onda kada je to djetetu potrebno, a ne prema nekom unaprijed
određenom rasporedu.
U vrijeme kada su prisutna dva odgajatelja rad se odvija u manjim
skupinama I individualno radi pružanja veće mogućnosti odnosa dijeteodgajatelj.
Također, tijekom boravka djece u grupi važno je osigurati stalnost
odgajatelja, kako bi se zadovoljila djetetova potreba za emocionalnom
sigurnošću. Stabilnost odgojne grupe, u kojoj su okupljena uvijek ista djeca,
omogućava djetetu kontakt s poznatim osobama, što povećava njegov osjećaj
sigurnosti, zaštićenosti I zadovoljstva.
!!U jaslicama djeca se navikavaju na pranje ruku prije i poslije jela te na
samostalno uzimanje hrane. Odvikavanje od pelena kod djece odgajatelji I
roditelji, u pravilu, započinju međusobno se dogovarajući. Pri tome odgajatelj
mora biti strpljiv, postupno privikavati I uporno hvaliti dijete ukoliko postigne
očekivan rezultat. U sobi dnevnog boravka treba osigurati provjetravanje i
spavanje djece uz otvorene prozore. Za vrijeme spavanja djece, prisutnost
odgajatelja u sobi je nužna. Ritam budnosti I sna određuje se na osnovi
fizioloških zahtjeva svakog pojedinog djeteta, u skladu s obiteljskim
rasporedom. Boravak na zraku potrebno je uklopiti u dnevni raspored za djecu
jasličke, ali I vrtićke dobi.
U jaslicama se provode one aktivnosti u kojima dijete može ostvarivati
najveći stupanj samostalnosti, kako bi steklo vlastito iskustvo. Dijete ove dobi
istražuje i manipulira, ali je važno da ga odgajatelj potakne i ne prekida u igri.
Razvoj djeteta ostvaruje se u jedinstvenoj senzomotornoj aktivnosti,
motiviranoj djetetovom potrebom da upozna I istraži vlastitu okolinu. Tjelesni I
psihički razvoj tijesno su povezani, pa se nameće I zahtjev jedinstva njege I
odgojnih utjecaja. U jaslicama se najčešće može primijetiti individualna igra, s
najvećim naglaskom na istraživačkoj manipulaciji različitih predmeta. Neka
djeca neće prihvatiti sve što im je odgajatelj pripremio, ali ne treba ih na to ni
prisiljavati. Dijete koje se zaigralo, odgajatelj ne smije prekidati u igri, jer je
djetetova unutarnja motivacija od velike važnosti za kognitivni razvoj. Zato se
pripremljene aktivnosti i igre nude više puta, s nekim dodatkom ili zamjenom.
Djeci treba ponuditi raznovrsni neoblikovani materijal, kao I gotove igračke.
Krajem druge godine djeca su zrelija pa je potrebno manje vremena za njegu,
jelo i spavanje, a ostaje više vremena za aktivnosti i igre.
Djeca u trećoj godini već sama peru ruke, odijevaju se I obuvaju,
spretnija su. Odgajatelj, naravno, pruža pomoć onoj djeci kojoj je ona potrebna.
Djeci ove dobi najavljuje se jelo, trebaju pospremiti igračke i pripremiti se za
obrok. Pri uzimanju hrane samostalna su i jedu brže. Djeca spavaju na
ležaljkama, a ne u dubokim krevetićima. Kada se dijete probudi, odijeva se i
obavlja fiziološke potrebe, jede, omogućuje mu se igra i miran odlazak kući.
Aktivnosti i igre djece u trećoj godini odvijaju se u grupicama I
individualno, a povremeno se organizira i rad s većinom djece u grupi. U toj
dobi zajedničke aktivnosti nisu dugotrajne. Pojedino dijete ostat će izvan
aktivnosti. U toj dobi postoji snažna potreba za imitiranjem te je ponašanje
odgajatelja iznimno važno jer ono stvara pozitivno i dobro ozračje u skupini.
Pravilnim stavom odrasle osobe dijete stječe pozitivna iskustva i stvara kod sebe
osjećaj zadovoljstva i ponosa zbog vlastitog iskustva.
Raspored namještaja I igračaka u prostoriji trebao bi biti stalan, kako bi
djeca mogla znati gdje što stoji I kako bi to mogla slobodno I samostalno
upotrebljavati. I prostor I oprema moraju odgovarati dobi djeteta, a svi materijali
I igračke koje dijete koristi trebaju biti na niskim policama ili u posudama i
kutijama, njemu nadohvat ruke. Boje zidova I namještaja treba da budu svjetle,
vedre I harmonično raspoređene, a na zidovima se trebaju nalaziti različite slike,
fotografije, dijelovi jednostavnih slikovnica I slično.
!!Situacije koje se svakodnevno događaju u grupi za vrijeme njege I
odgoja, kao što su obroci, mijenjanje pelena, igranje, odijevanje, zapravo su
prilike koje treba iskoristiti u svrhu cjelovitog razvoja djeteta. Svaku životnu
situaciju potrebno je iskoristiti u odgojno – obrazovnom procesu, jer za dijete su
to vrlo važna životna iskustva. Da bi to doista bila, odgajatelj tijekom obavljanja
svih radnji treba pokazati spremnost na reagiranje, ohrabrivati djecu, poticati
samostalnost i iskazivati bliskost.
Dnevni ritam je uvjetovan dobi i brojem djece u skupini, njihovom
razvojnom razinom i individualnim potrebama, a odrednice njegove kvalitete su
fleksibilnost, uravnoteženost, I ustaljen slijed aktivnosti bez previše požurivanja
i sa što manje čekanja. Uspješan odgajatelj u jaslicama usvaja i proširuje ono što
djeca nagonski čine, proširuje njihove interese, ne ograničava i ne zabranjuje
neprekidno, istovremeno postavljajući čvrste primjerene granice ponašanja.
Svaki njegov utjecaj na neki aspekt djetetova razvoja, utječe na cjelokupnu
ličnost djeteta, I zato su procesi njege I odgoja u jaslicama neodvojivi.
Miljak, A. Odgoj I njega djece u drugoj I trećoj godini života, Školske
Novine, 1990, Zg.

8. ORGANIZACIJA POTICAJNOG PROSTORA, MATERIJALA I

VREMENA ZA DJEČJE AKTIVNOSTI U PREDŠKOLSKOJ
USTANOVI
Dječji vrtić je mjesto gdje djeca provode veliki dio svoga dana. On je
životni prostor za djecu. Iz tog razloga organizacija prostora trebala bi biti
prilagođena djetetu i njegovim potrebama. Fizički kontekst, odnosno
raspored, struktura, namjena i organizacija prostora i opreme, namještaja,
materijala i igračaka djeluju na ukupno ozračje u kojem djeca žive. Dobro
organiziran, strukturiran i pripremljen prostor, tzv. je treći odgajatelj u
skupini.
(Petrović – Sočo). Primjereno aranžiranje okruženja više utječe na odgojno –
obrazovni proces nego intencije službenog programa, jer dijete uči kroz vlastitu
praksu, čineći, u interakciji sa svojim fizičkim i socijalnim okruženjem. (Miljak,
1996.)
Okruženje u dječjem vrtiću treba djeci osiguravati svakodnevne kontakte i
mogućnost komunikacije, emocionalnu povezanost i sigurnost, osjećaj
gostoljubivosti i povjerenja u djetetove mogućnosti. Iako je djeci potrebna
sigurnost u odgajatelja i prostor, okruženje mora nuditi i određenu neizvjesnost
u otkrivanju novih znanja i različitih stilova učenja. Uređenje prostora uključuje
odgajateljevo razmišljanje o odgoju, obrazovanju, učenju i poučavanju, kao i
njegovu sliku o djetetu, što stručno oko može odmah primijetiti.
Međutim, i djecu valja uključivati u odlučivanje o organizaciji prostora,
rasporedu sredstava i materijala jer su upravo ona pokretači i aktivni sudionici
cjelokupnog procesa odgoja i obrazovanja. Djeca vole često mijenjati prostor,
seliti sebe i materijale iz prostora u prostor, a vole kreirati i prostor u
prostoru.
Ona u vrtiću žive život i zbog toga trebaju svoja područja za igru, za razgovor,
za osamljivanje... Djeca trebaju slobodu da bi mogla odlučivati, istraživati,
rasti, a dječji vrtić im to treba omogućiti.
Okruženje u kojem djeca borave treba biti stimulativno, s mnogo
igračaka i različitog materijala. Prostor u kojemu djeca provode veliki dio
vremena treba imati i područja u koje će se dijete moći povući i izdvojiti kada se
osjeća umorno.
Suvremena koncepcija odgoja i obrazovanja promovira i potiče
organizaciju prostora koja je podređena potrebama, mogućnostima i interesima
djece, njihovom življenju i učenju. !!Vrtić mora biti mjesto smislenog,
kvalitetnog življenja i učenja djece, ispunjeno kutićima i radionicama za igru i
učenje, mjestima za individualno i grupno učenje. Soba dječjeg boravka i ostali
prostori u vrtiću moraju biti ispunjeni raznovrsnim materijalima, sredstvima i
alatima koji su dostupni djeci i koje ona slobodno biraju, s njima barataju,
istražuju, igraju se. Dakle, svi prostori moraju biti u funkciji učenja djece.
Soba dnevnog boravka najčešće se dijeli na sljedeće centre (kutiće):
centar dramsko- obiteljskih aktivnosti, centar građenja i konstruiranja, centar
početnog čitanja i pisanja, centar likovnih aktivnosti, centar stolnomanipulativnih
igara, istraživački centar, centar za osamljivanje i dr. Centri su
“privremenog” karaktera i ovise o interesu i potrebama djece. Ovisno o namjeni,
centri sadrže različita sredstva i materijale (zdjelice, odjeću, ambalažu,
ogledala,
kocke, autiće, knjige, slikovnice, pribor za likovne aktivnosti, stolne igre,
povećala, mikroskope…). Igračke i materijali trebaju biti grupirani po kutićima
u razini dječjih očiju i na dohvat ruke. Poseban naglasak treba staviti na
različiti
pedagoški neoblikovan materijal, kojim se djeca trebaju što češće igrati i
njime manipulirati, graditi, stvarati. Na taj se način može smanjiti količina
gotovih, kupljenih igračaka u sobi. Ponuda novih materijala osvježava igru i
potiče djecu na istraživanje. Uvijek je bolje koristiti stvarne, konkretne
predmete, važne za život djece (npr. pravi alat umjesto plastičnih čekića,
različiti
plodovi prirode umjesto plastičnog voća nerealnog izgleda i slično). Privlačnosti
prostora trebaju pridonijeti i svjetle, vedre i harmonično raspoređene boje
zidova i namještaja, te ugodni, ali ne prejaki mirisi.
Važno je da odgajatelj istražuje materijale za igru, da istražuje
organizaciju konteksta koji podržava bogatu i cjelovitu socijalnu igru djece
istovremeno omogućujući prilike za individualnu i paralelnu igru. Odgajateljeva
najvažnija uloga u tom smislu je praćenje interesa djece i promjena ili
nadopuna materijala.
Za cjelokupni razvoj djeteta potrebno je u odgojnoj grupi i vrtiću ostvariti
relaksirajuće, opuštajuće i podržavajuće ozračje, omogućiti izbor aktivnosti,
sadržaje koji zaokupljaju dijete u cjelini i čine ga bogatijim. Važno je poticati
suradnju među djecom, kao i suradnju s drugim skupinama u vrtiću.
Dnevni raspored aktivnosti i organizacija vremena osiguravaju strukturu
aktivnosti, rada i igre svaki dan. Raspored osigurava navike koje djeca stječu i
pomoću kojih se osjećaju opušteno i sigurno. Raspored treba biti prilagođen
djeci i to ovisno o njihovom uzrastu. On nam služi kao vremenska orijentacija,
ali treba naglasiti da raspored nije točno određen. On mora biti fleksibilan, kako
bi omogućio zadovoljavanje dječjih potreba, dovršavanje započete aktivnosti
svakom pojedinom djetetu te razvoj djeteta prema vlastitim zakonitostima.
Odgajatelj treba voditi računa o boravku djece na vanjskom prostoru, uz
određene aktivnosti.
Kvalitetnom organizacijom prostora i vremena može se učinkovito
djelovati na proces razvitka društvene komunikacije među djecom. Međutim,
promjene rasporeda u prostoru i materijala za igru dati će bolje rezultate uz
adekvatnog odgajatelja kao bitnog odgojnog čimbenika.
Nema recepta za uređenje i raspored prostora u vrtiću za postizanje
pozitivnog ozračja, jer to ovisi o konkretnim uvjetima i mogućnostima, ljudima,
ali i o interesima i potrebama djece. Neki uspješno uređen prostor ne može se
jednostavno prenijeti u drugu odgojnu skupinu. Nudeći djeci mnoštvo
materijala, aktivnosti, prostora i, što je najvažnije, izbora dopuštamo im da svoju
posebnost, različitost i kreativnost iskažu, te da je dalje razvijaju i
usavršavaju.
Takva će djeca učvrstiti svoj identitet, autonomiju i sigurnost, znati da je
njihova
osobnost poštovana, istraživati i otkrivati te razvijati vlastite stotine jezika.
Predavanja metodika društvoslovlja i prirodoslovlja, metodički praktikum
Petrović – Sočo, B. Kontekst ustanove za rani odgoj i obrazovanje,
poglavlje 4., dimenzije konteksta ustanove za rani odgoj i obrazovanje
djece.
Humanistički pristup teoriji I praksi predškolskog odgoja, A. Miljak

9. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I RODITELJA U ODGOJU I

RAZVOJU DJECE
Obitelj je primarna djetetova zajednica. U toj zajednici započinje odgoj
djeteta, u njoj dijete dobiva prve "upute" za život. Dijete se u obitelji osjeća
sigurno, a taj njegov osjećaj sigurnosti se narušava kada je ono primorano dio
svog vremena provoditi izvan dobro poznatog obiteljskog okruženja. To se
najčešće događa pri polasku djeteta u jaslice ili dječji vrtić.
Dolaskom u vrtić dijete dolazi u novu sredinu u kojoj mu je sve nepoznato, te se
susreće sa osobama koje mu nisu bliske, što za njega predstavlja veliki stres.
Treba proći malo vremena da dijete stekne sigurnost u odgajatelja, novo
okruženje i drugu djecu. Upravo iz toga razloga, iznimno je važna suradnja
odgajatelja i roditelja, kako bi prilagodba djeteta na život skupine bila što
uspješnija, odnosno kako bi odrasli što pozitivnije zajednički utjecali na razvoj
djeteta. Izvanobiteljski odgoj predškolske djece treba imati što više osobina
dobrog obiteljskog odgoja, ostvarivati pozitivnu emocionalnu klimu, slobodnu
komunikaciju, prisnost.
Raditi s djecom i surađivati s roditeljima dva su različita dijela
odgajateljske profesionalne uloge koja se međusobno ne isključuju. Već i sama
humanističko-razvojna koncepcija predškolskog odgoja ističe obvezu
povezivanja predškolske ustanove i roditelja. Obitelj, a zatim i dječji vrtić,
predstavljaju djetetove primarne sredine odgoja i imaju presudan značaj za
pravilan psihofizički i psihosocijalni razvoj djeteta. Iz tog je razloga bitno
uskladiti ciljeve i interese u svrhu nadopunjavanja obiteljskog odgoja za
dobrobit djeteta.
Roditelji i odgajatelji su suradnici, ravnopravni partneri u odgojnoobrazovnom
procesu. Oni se moraju dobro upoznati i izgraditi povjerenje, koje
je temelj buduće suradnje. Uvjet za stvaranje povjerenja između odgajatelja i
roditelja čine otvorenost, razumijevanje i poštivanje, te zajednička briga za
potrebe djeteta. To znači da se suradnja odgajatelja i roditelja treba temeljiti na
principu međusobnog uvažavanja. Odgajatelj će najlakše i najbrže stvoriti
osjećaj sigurnosti i povjerenja, ako u razgovoru s roditeljima bude prirodan,
spontan i nenametljiv. !!Odgajatelj treba roditelju dopustiti iskazivanje
stavova, mišljenja i osjećaja i poštivati ih. Nakon toga odgajatelj treba djelovati
na odgovarajući način u odnosu na iskazane potrebe i probleme. Svaki put kada
odgajatelj komunicira s roditeljima, on treba izići iz svoje primarne
odgajateljske uloge i objektivno predočavati ona zbivanja, one djetetove oblike
ponašanja koji su roditelju dragocjen podatak.
Suradnja roditelja i odgajatelja ima višestruke koristi za svakog
sudionika u odgojno – obrazovnom procesu: dijete, obitelj i odgajatelja. Dobra
suradnja odgajatelja i roditelja jača kod djeteta osjećaj sigurnosti, pripadnosti i
vlastite vrijednosti. Djeca su stvarni pobjednici dobre suradnje odraslih.
Osjećaju da su članovi njihove obitelji istinski prihvaćeni od strane odgajatelja.
Korist za obitelj ogleda se u osjećaju pripadnosti predškolskoj ustanovi,
mogućnosti promatranja svog djeteta izvan obiteljskog doma, boljem
razumijevanju dječjeg razvoja, usvajanju primjerenijih odgojnih postupaka,
prijateljstvu s drugim roditeljima i dr. Korist za odgajatelje temelji se na
razmjeni informacija o djetetovom ponašanju, odnosno o njegovim interesima i
navikama u obiteljskom domu. Na taj način roditelj pomaže odgajatelju da bolje
upozna dijete, kako bi se kvalitetnije pripremio, odnosno pronašao primjerenije
načine zadovoljavanja djetetovih potreba i proširivanja djetetovih interesa.
Oblici komunikacije s roditeljima dijele se na pismeni i direktni oblik. U
pismeni oblik komunikacije spadaju: brošure, informacije na oglasnoj ploči,
''putujuće'' bilježnice i kutije s prijedlozima. U direktnu komunikaciju sa
roditeljima spadaju: roditeljski sastanci, posjeti obiteljskom domu i individualni
razgovori. Također, oblici suradnje s roditeljima mogu biti: individualni
(informativni razgovori, posjeti obitelji, pismene informacije), skupni
(roditeljski sastanci, predavanja, priredbe) i frontalni (otvoreni dani vrtića).
Odgajatelj može i pozvati roditelje u skupinu, kako bi sudjelovali u radu s
djecom i vrtićkim aktivnostima. To će također doprinijeti upoznavanju i
međusobnom odnosu odgajatelja i roditelja, a djeca će se tomu jako veseliti.
Suradnja s roditeljima je kontinuirani proces koji se temelji na
međusobnom povjerenju. Pozitivna interakcija između roditelja i odgajatelja
može djeci pružiti kvalitetnije i raznovrsnije poticaje, te između ostalog biti
model za kvalitetniju komunikaciju i interakciju među njima samima.
Partnerstvo roditelja i odgajatelja mora odražavati aktivno sudjelovanje i jedne
i druge strane. Od takvog partnerstva najviše koristi će imati dijete, no i
roditelj i
odgajatelj profitiraju kroz partnerski odnos. Odgajatelj može pomoći roditelju
svojim stručnim znanjem, te će roditelj moći kvalitetnije izaći u susret djetetu,
njegovim potrebama i interesima. Odgajatelji će dobiti cjelovitiju sliku o djetetu,
te će na taj način također moći kvalitetnije zadovoljiti djetetove potrebe.
Suradnja s roditeljima toliko je važna da je i zakonski uređena. Ta načela
nužno je ugrađivati u svakodnevnu praksu, te stvarno, a ne samo deklarativno,
na njima graditi sustav odgoja i obrazovanja predškolske djece.
Prijedlog koncepcije ranog odgoja i obrazovanja u RH i Programsko
usmjerenje
Milanović: Pomozimo im rasti
Juul: Razgovori s obiteljima- perspektive i procesi
Potočnjak: Uloga roditelja u odgoju djece
Miljak: Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja
Filipović: Kako biti bolji roditelj

10.PARTNERSTVO ODGAJATELJA I ČLANOVA STRUČNO –

RAZVOJNE DJELATNOSTI U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI
Predškolska ustanova je mjesto radosnog življenja, igre i cjelokupnog
razvoja djece. Uz ostale čimbenike, na razvoj djece utječe i opće vrtićko
ozračje koje čine odnosi koji u njemu vladaju. To su odnosi među djecom,
odnos odgajatelja i djece, odnos odgajatelja i roditelja, te odnos odgajatelja i
drugih odgajatelja te članova stručno-razvojne djelatnosti.
U svakoj organizaciji rada postoji određena hijerarhija odnosa. Ona u
velikoj mjeri određuje razine odgovornosti za odnose među ljudima. Ravnatelj
dječjeg vrtića je osoba koja nosi veliki dio odgovornosti za opće vrtićko ozračje
i za odnose koji vladaju među djelatnicima vrtića. Ravnateljeve obveze su
osiguravanje materijalnih i organizacijskih uvjeta za rad u dječjem vrtiću,
omogućavanje timskog rada i pozitivne radne atmosfere, te informiranje i
edukacija svih zaposlenika.
Članovi stručno-razvojne djelatnosti su: pedagog, psiholog, defektolog i
zdravstveni voditelj (viša medicinska sestra, socijalni radnik, liječnik). Zadaća
pedagoga jest uspostavljanje zajedničkog razumijevanja svih sudionika o svemu
što se događa u vrtiću, te osiguravanje uvjeta za kvalitetno življenje djece i
odraslih. On prati djecu i odgajatelje u različitim aktivnostima, prenosi
informacije i znanja o razvoju i odgoju djece, te promišlja načine provođenja
različitih strategija rada i odgoja. Zadaće psihologa su opažanje, praćenje i
reagiranje na svaki slučaj narušavanja djetetova integriteta, te senzibiliziranje i
educiranje odgajatelja i roditelja za dječje potrebe i prava. Zadaća defektologa
je osigurati i omogućiti djetetu s posebnim potrebama pravo na mjesto u vrtiću,
odgovarajući program, zadovoljavanje primarnih potreba, te pravo na druženje s
vršnjacima. Od zdravstvenog djelatnika se očekuje da osigura djeci
zadovoljenje primarnih potreba, da senzibilizira i educira sve sudionike u
odgojnom procesu promičući zdrave stilove življenja. Uz opće zadaće, svi se
stručni suradnici moraju usmjeriti na poslove istraživanja odgojne prakse,
uvođenje i promoviranje inovacija, podizanje kvalitete rada i dr.
Stručni tim svojim zajedničkim djelovanjem mora pridonositi ostvarenju
svih funkcija dječjeg vrtića – planiranja, praćenja, vrednovanja odgojno –
obrazovne prakse te ostvarivanja stručnog napredovanja i usavršavanja svih
djelatnika. U skladu sa humanističko - razvojnom koncepcijom odgajatelji
trebaju surađivati sa članovima stručnog tima radi osiguravanja i poboljšavanja
uvjeta razvoja i odgoja djeteta. Odgajateljsko vijeće također je za vrtićko
ozračje važna i utjecajna formalna skupina koju čine svi odgajatelji vrtića i
članovi stručnog tima.
Najpogodniji oblici razvijanja odnosa među djelatnicima vrtića su
radionice i supervizije. Radionica je oblik iskustvenog učenja u grupi tijekom
kojeg sudionici i voditelji ostvaruju mnoge osobne i profesionalne dobitke.
Radionica je oblik učenja koji polazi od okolnog doživljaja, a njezina je funkcija
omogućiti sudionicima proces doživljajnog učenja, proces pružanja i dobivanja
potpore, te razmjenu iskustava. Supervizija predstavlja profesionalan dijalog
između stručnih suradnika i odgajatelja. U njoj svi sudionici imaju priliku učiti
jedni od drugih. Njezine su funkcije poučavanje, potpora i nadzor. Nadzor, kao
dio supervizije provodi se radi osiguravanja kvalitete rada, no važno je
napomenuti da je potrebno voditi računa o ravnoteži između poučavajućih,
podupirućih i nadzornih funkcija supervizije.
Odnos između odgajatelja i stručno-razvojnih djelatnika trebao bi imati
određene kvalitete kao što su: uzajamno poštivanje stavova i mišljenja,
otvorenost u komunikaciji, iskrenost, međusobna pomoć, izražavanje podrške i
iskazivanje povjerenja. Svi odnosi među djelatnicima utječu na opće ozračje
objekta, na organizacijsko i materijalno okruženje, a samim time (što je
najvažnije) i na razvoj djeteta.
Da bi se ostvario pozitivan suradnički odnos između odgajatelja i članova
stručno-razvojne djelatnosti potrebno je razvijati vještine za uspješno
komuniciranje. Kroz ovu interakciju ostvaruje se rad na sebi, izgradnja
partnerskih odnosa, uspostava pozitivne radne atmosfere, rješavanje
problemskih situacija, donošenje zajedničkih odluka i zajedničko unapređivanje
odgojno-obrazovne prakse.
XXX: Učiti i živjeti prava
11. RAZVOJ SLIKE O SEBI KOD PREDŠKOLSKOG DJETETA I
POSTUPCI ODGAJATELJA
To kako vidimo sebe, kako opisujemo sebe i svoja unutrašnja stanja zove
se slika o sebi ili spoznaja sebe. Stvaranje slike o sebi proces je koji traje
cijeli
život i u njegovom razvoju najveću ulogu u prvom redu imaju roditelji. Način
na koji se roditelji ponašaju prema djetetu, riječi koje mu upućuju, pohvale,
kritike, znatno utječe na djetetovo doživljavanje sebe kao vrijedne ili manje
vrijedne osobe.
Dijete počinje spoznavati sebe već u prvim mjesecima života kada
postepeno u igri, istraživanjem vlastitog tijela koristi ruke kao instrument
aktivnosti. Na taj način dijete dodirom uči gdje završava ''ja'', a gdje počinje
''ti'', pomalo sve više shvaća stalnost svoga lika, da bi na kraju druge godine
života postalo sposobno sebe razlikovati od drugih i formirati svijest o vlastitom
''ja''. Dijete samo sebe imenuje koristeći treće lice jednine (pa kaže: „Stela
papa“), dok u trećoj godini otkriva da govorom može djelovati i po prvi put
počinje za sebe koristiti prvo lice jednine.
!!Dijete se osjeća dobro i zadovoljno kada sebe doživljava kao vrijednu
osobu, prihvaćenu od drugih, sposobnu, sigurnu, voljenu, što se očituje
djetetovim sretnim izrazom lica, živahnim položajem tijela, toplim glasom,
dobrim izražavanjem i prihvaćanjem sebe i drugih. Dijete je svjesno svojih mana
i vrlina, zna što može, a što ne može učiniti, ono prihvaća sebe takvim kakvo
jest. Pozitivna slika o sebi pridonosi djetetovu samopouzdanju, njegovoj
sigurnosti u sebe, skladnijim odnosima s drugima i povjerenju u druge te razvoju
emocionalne stabilnosti. Djeca s pozitivnom slikom o sebi imaju veću
vjerojatnost uspješnog suočavanja i nošenja sa stresom u svakodnevnim
životnim situacijama.
!!Dijete se ne osjeća se dobro kada sebe doživljava kao osobu koja je
neprihvaćena od drugih, nesposobna, nesigurna, nevoljena. Takvo dijete može se
prepoznati po nesretnom izrazu lica, tihom govornom izražavanju, nervoznim
kretnjama, čestom iskazivanju da ne može napraviti ono što se od njega
zahtijeva, čestom osamljivanju i samostalnoj igri, lošim navikama poput igranja
s kosom, griženja noktiju i slično. Isto tako, ponašanja kao što su varanje u
igrama, asocijalnost, stidljivost, prebacivanje krivnje na druge, nepovjerenje
prema drugima također pokazuju djetetovu lošu sliku o sebi.
Danas je, nažalost, vrlo česta pojava da zbog brzog načina života,
roditelji nedovoljno vremena provode sa svojim djetetom i premalo ulažu u
njegovo samopouzdanje. Takva djeca imaju osjećaj da nisu prihvaćena, da su
odbačena od strane roditelja, jer su nesposobna, bezvrijedna, te o sebi misle sve
najgore. (u teškim slučajevima)
Drugim riječima, roditeljska preokupiranost osobnim problemima, loše
ponašanje prema djetetu ili zanemarivanje djeteta, rezultira djetetovim
osjećajem krivnje. Dijete šalje određene signale da je nesretno, koje odrasli
često protumače kao sredstvo za privlačenje pažnje, te se usmjere na njih,
umjesto na dijete. Ono tada, zapravo, samo želi da ga se „vidi“ onakvim kakvo
doista jest i kako se zaista osjeća, što nije u mogućnosti izraziti govorom (Jull,
J., 1995.).
Osjećaj krajnje bezvrijednosti u kasnijoj dobi može dovesti do teškog
prihvaćanja odgovornosti, straha, apatije, čak i do pojave maloljetne
delikvencije i zloupotrebe alkohola i droge. Odgajatelj mora biti upoznat s
mogućim posljedicama stvaranja loše slike o sebi kod djeteta te pravovremeno i
adekvatno reagirati. U tom smislu, odgajateljeva zadaća jest prepoznati taj
problem, upozoriti roditelje i poučiti ih postupcima kojima će promijeniti
trenutnu situaciju.
Polazeći od značenja koje za predškolsko dijete ima njegovo okruženje,
osim roditeljske pažnje, od izuzetne je važnosti i uloga odgajatelja, kao i
cjelokupnog vrtićkog ozračja. Odgajatelj će razvijati djetetovu pozitivnu sliku o
sebi, stvarajući okruženje ljubavi, topline, osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti,
podrške, uvažavanja i prijateljstva. Od izuzetne je važnosti prihvatiti dječje
osjećaje i potrebe, dopustiti njihovo slobodno iskazivanje, te ih pravovremeno
prepoznati i omogućavati njihovo zadovoljenje. Isto tako, odgajatelj treba
poštivati djetetovu osobnost, voljeti ga takvo kako jest i to mu stalno pokazivati
dodirom, riječima, osmjesima.
Odgajatelj bi trebao i ohrabrivati dječju inicijativu riječima “ti to možeš“,
kao i prihvaćati djetetove poruke s razumijevanjem, a ne vrednovanjem.
Djeca trebaju biti ono što jesu, a odrasli trebaju ozbiljno shvatiti dječje potrebe
i
želje. (Jull, J., 1995) Iako su djetetu potrebna i pravila i nadzor, ono treba i
nezavisnost i slobodu izbora. Svako dijete je jedinstveno i dobronamjerno, i
onda kada odudara od odgajateljeve vizije ''poželjnog djeteta''. Odgajatelj ne
smije nikada u djetetu stvarati osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti
posramljivanjem, uspoređivanjem, upozoravanjem samo na njegove loše strane
ili izgovaranjem različitih rečenica koje podrivaju razvoj djetetove pozitivne
slike o sebi.
Dakle, kreiranjem pozitivne atmosfere u grupi, odgajatelj ulijeva djetetu
osjećaj sigurnosti te postepeno osigurava djetetovo spoznavanje vlastitih
mogućnosti i vrijednosti. Na taj način jača se djetetova pozitivna slika o sebi,
dijete je emotivno stabilnije, prihvaća sebe i druge, ima skladnije odnose s
drugima, povjerenja u druge i uvažava tuđe osjećaje i potrebe. Takvo
međusobno uvažavanje je preduvjet za usvajanje mnogobrojnih socijalnih
vještina. Iako u izgradnji pozitivne slike o sebi kod djeteta najveću ulogu ima
roditeljska ljubav i prihvaćanje, i odgajatelj mora odigrati svoju ulogu u procesu
stvaranja kvalitetne, produktivne i sretne osobe.
Jesper Jull: Vaše kompetentno dijete, Zagreb, Educa,1998.
Ivanka Jukić: Razvoj slike o sebi kod djece predškolske dobi,
Zagreb,prosinac,1991.

12.EKOLOŠKI ODGOJ U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI –

ODGOJ ZA MIR I TOLERANCIJU
Od početka življenja, čovjek je dio prirode sa svim njezinim ritmovima i
djelatnostima, civilizacijama i kulturama, ali je i dio i zavičaja i domovine.
Ekologija jest odgoj za život. Razvijanje ekološke svijesti kod djece je
dugotrajan i složen proces, proces koji obuhvaća cjelokupan razvoj djetetove
osobnosti. Kroz ekološku osjetljivost djeca uče o životu, socijalnim odnosima,
komunikaciji, miru i toleranciji.
Djeca se uključuju u ekološke aktivnosti već u predškolskoj dobi, u
obitelji I vrtiću. Dijete je usmjereno na opće doživljavanje prirode, čime se
pokreće emocionalna osjetljivost, spoznajni I drugi procesi. Za taj rani početak
razumijevanja prirode potreban je dječji susret, iskustvo aktivnog odnosa s
prirodom, pri čemu treba uzeti u obzir način dječjeg razmišljanja I osjećanja. Pri
susretu s prirodom, kod djece treba poticati sve moguće načine percipiranja, te
im dopustiti sve moguće načine izražavanja o vlastitim iskustvima. (Uzelac,
1999.)
Cilj ekološkog odgoja mora biti razumijevanje prirodnih procesa, te
izgradnja stavova i pozitivnog odnosa prema okolišu u praksi, akciji i
življenju (Petrović-Sočo, B., 1999.g.). Eko – odgoj u predškolskim ustanovama,
provlači se kroz sve vrste djelatnosti od životno-praktičnih i radnih (briga o
sebi, drugima, okolini), raznovrsnih igara, kroz društvene, društveno zabavne
aktivnosti (šetnje, svečanosti, druženja), umjetničke sadržaje (slikovnice,
likovna, književna, filmska djela,…), raznovrsno izražavanje i stvaranje djeteta
(pjevanje, modeliranje, građenje, konstruiranje, crtanje, slikanje, …) do
istraživačko spoznajnih (promatranje, posjeti, susreti s ljudima različitih
profesija) te različitih specifičnih aktivnosti s kretanjem. U sve te segmente
uključena je briga i ljubav za okoliš.
!!Dijete uči aktivno istražujući svoju fizičku i socijalnu okolinu,
samostalno ili na osnovi indirektnog poticanja od odgajatelja. Ono želi samo,
aktivno doživjeti i otkriti svijet. Dijete treba poticati na samostalno učenje,
odnosno da ono samo ispituje, te na osnovu svojih promatranja, donosi rješenja.
Posrednik u odgoju I obrazovanju djece za okoliš svakako je igra. Igrom
dijete prihvaća prirodu kao početni izvor interesa, doživljaja, spoznaja, stavova I
ponašanja. Uključivanje igara I eko aktivnosti u predškolsku ustanovu znači
stvaranja osnova za razumijevanje okoliša I buđenje dječjeg interesa za daljnje
ekološke aktivnosti. To je dobar preduvjet, ali ne I jamstvo da će dijete postati
ekološki osviješteno. Odgajanje ekološki osviještenog pojedinca dugotrajan je
proces, koji samo započinje u dječjem vrtiću, a nastavlja se I u školi I kroz čitav
život.
Dakle, odgajatelj treba stvoriti okruženje koje omogućava djetetu učenje
aktivnim istraživanjem i interakcijom s odraslima, djecom i materijalima. Na to
upozorava i Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece
koje govori da na dijete i njegov razvoj utječe oblikovanost prostora u kojem
dijete boravi, te se zbog toga prostor što više prilagođava potrebama djetetova
razvoja. Odgajatelj treba organizirati prostor, odnosno centre aktivnosti u kojima
su raspoređeni mnogobrojni materijali i poticaji koji izazivaju interes djeteta, te
potiču dječju igru i stvaralaštvo. Odgajatelj će mijenjati centre aktivnosti
unošenjem novih materijala, ovisno o interesu i potrebama djece. Materijali za
ekološke aktivnosti lako se mogu pronaći, dostupni su svima. To nije neka
skupa, gotova oprema jer prirodni materijal poput drva, spužve, kamena,
sjemenki, pijeska može poslužiti djetetu za manipuliranje, istraživanje,
eksperimentiranje, transformiranje.
Za što bolje upoznavanje djece s okolišem, dobro je u sobi dječjeg
boravka organizirati kutić prirode. Ponekad će taj centar biti veći, sa više
materijala, ponekad oskudniji, no pružati će djeci neprocijenjivo bogatstvo
iskustva. Centar prirode ispuniti će svoju svrhu ako djeca aktivno sudjeluju,
samostalno rade I istražuju. !!U kutiću trebaju biti svi prirodni materijali, koje
su prikupili djeca, odgajatelji I roditelji, a treba ga stalno obogaćivati I
mijenjati.
Svima treba biti jasno da prikupljanje ne znači samo trganje bobica, lišća I
grana, gljiva I različitog bilja, već sakupljanje istog, već otpalog sa zemlje.
Djeca se često najradije igraju s onime što su ona sama prikupila I donijela u
vrtić. Kutić prirode treba obilovati različitim prirodninama, plodovima, lišćem I
granama, kamenjem, školjkama I spužvama, I mnogim drugima materijalima
koji se mogu pronaći u prirodi. Isto tako, u kutiću može biti I životinja za koju
se brine skupina, različite biljke, kojih treba biti I drugdje u prostoriji. To
može
biti dobra prilika za dogovor I suradnju među djecom, oko toga tko će
nahraniti ribicu, zalijevati koju biljku I slično. Osim toga, u kutiću su potrebni
razni predmeti I alati za istraživanje, kao što su mikroskop, povećalo, vaga,
ljepilo, nožići I slično. Odgajatelj treba često ponuditi igre I likovne
aktivnosti,
te aktivnosti konstruiranja I mnoge druge, u kojima će djeca koristiti materijale
iz prirode.
Vanjski prostor vrtića treba djeci davati mnoštvo prilika za podizanje
ekološke svijesti. Odgajatelj, djeca I roditelji trebaju zajedno uređivati
igralište I
vrt, kako bi u njemu moglo rasti voće, povrće i različito cvijeće, za koje se svi
trebaju brinuti. Takva briga djecu omogućuje bogatstvo novog iskustva I
razvijanje radnih navika.
Već je u ranoj dobi korisno podučiti djecu o tome što je otpad, gdje on
završava, što se sve može reciklirati I ponovno upotrijebiti. Tako se često u
skupinama prikuplja papir, organiziraju se prostori za prikupljanje biološkog
otpada, razumno se koristi grijanje I provjetravanje prostora. Prikupljeni otpadni
materijal može biti veoma koristan u svakodnevnom radu s djecom, jer se od
njega mogu izrađivati igračke, ukrasi za prostoriju I hodnike, pokloni za
roditelje I slično. Otpad se može koristiti u različitim igrama, likovnim
aktivnostima, igrama građenja. Tako obični tuljci od papirnatih ručnika postaju
stabla, cvijeće I semafori, kartonske kutije garaže I pećnice, čepovi ukrasi za
bor, a najljepša maketa grada ili ulice može se izraditi od običnih malih
kartonskih kutijica. Iako je, naravno, potrebno djeci ponuditi kolaž papir, u
mnogim se prilikama može iskoristiti novinski ili uredski papir. Djeci se može
ponuditi I papir već ispisan s jedne strane, ili ih se može potaknuti da crtaju s
obje strane papira. Time će uštedjeti papir I spasiti makar grančicu iz neke
dragocjene šume.
Važnost čistog zraka, vode I tla za zdravlje čovjeka djeca mogu
razumijeti kroz različita istraživanja I eksperimentiranja. Odgajatelj treba
podučiti djecu važnosti zdrave prehrane, te im u tom smislu biti dobar primjer.
Djeca mogu kroz šetnje, izlete I posjete upoznati floru vlastitog podneblja, te
ugrožene I druge životinjske vrste, te shvatiti ulogu čovjeka u očuvanju
vlastitog okoliša. Odgoj za okoliš podrazumijeva I očuvanje tradicionalnih
običaja, znanja I povijesnih vrijednosti.
Odgajatelj I djeca kroz brigu za okoliš senzibiliziraju se za uočavanje,
pepoznavanje I prihvaćanje različitosti kao pozitivne osobine svijeta u kojem
žive. U dječjem vrtiću potrebno je svakodnevno razvijati svijest o tome da smo
svi vrijedni I zaslužujemo poštovanje, da zajedništvom I suradnjom svi
dobivamo. Odgoj za mir I toleranciju uključen je u proces socijalizacije, te se
treba provoditi u predškolskim ustanovama, pogotovo zato što često nema svoje
mjesto u obiteljima. On omogućuje da suradnja I komunikacija među djecom
zauzme mjesto nasilju I natjecanju. Dijete treba naučiti kako otkriti opasnost,
suočiti se s njome te izaći kao pobjednik, još bogatije I uspješnije, zajedno sa
suradnicima u određenom činu. Uključivanje drugih I suradnja obogaćuje svako
dijete, dok bespredmetni sukobi oduzimaju njihovu energiju I pridonose lošoj
atmosferi u skupini. Ukoliko želimo sretnu djecu, moramo im omogućiti da se
druže, komuniciraju, surađuju, izražavaju se, kako bi I oni mogli dati svoj
doprinos vlastitoj okolini, kako sada, tako I kao odrasli ljudi.
Vinka Uzelac:Djelatnosti u razvoju ekološke osjetljivosti djece
Ekologija, korak bliže djetetu-zbornik radova stručno znanstvenog skupa
Uzelac, V. I Starčević, I. Djeca I okoliš, Rijeka, Adamić, 1999.
13.DJEČJI PROJEKTI U ODGOJNO – OBRAZOVNOM RADU
ODGOJITELJA
Osiguravajući pozitivno I stimulirajuće okruženje, odnosno
omogućavajući aktivnosti koje će zaokupiti dijete u cjelini, podržava se
cjelokupan djetetov razvoj, što je ostvarivo u radu na dječjim projektima.
Svako dijete je bogato potencijalima, ima svoje specifične interese,
razvojne mogućnosti, ranije stečena iskustva i znanja, osobnu strategiju i tempo
učenja. Ono je prirodno motivirano za istraživanje svijeta koji ga okružuje I
nije ga potrebno izvana „motivirati“ za određenu aktivnost, već je potrebno
prepoznati postojeći djetetov interes i omogućiti sudjelovanje u aktivnosti za
koje je unutarnje motivirano.
Rad na projektu je jedan od oblika integriranog kurikuluma, koji
zahtijeva objedinjavanje različitih područja znanja povezanih zajedničkom
temom vrijednom interesa djeteta, kako bi dijete učilo u za njega svrhovitom
kontekstu. Znanje stečeno na takav način ima veću trajnost I veću mogućnost
primjene u svakodnevnom životu.
Rad na projektu podrazumijeva sklop aktivnosti u kojima jedno ili više
djece proučava neku temu koja odražava dječji specifični interes koji je
odgajatelj prepoznao. Trajanje projekta ovisi o dobi I interesu djece te prirodi
teme. Zainteresirajući se za određeni problem, djeca maksimalno koriste svoje
dispozicije, uče neovisno od odgajatelja, oslanjajući se na međusobnu suradnju,
odnosno na suradničko učenje. Povezujući niz praktičnih i intelektualnih
aktivnosti, potiču se sva područja djetetova razvoja, te takva vrsta učenja djeci
omogućuje učenje na prirodan način. Uloga odgajatelja je da potiče djecu da
stupaju u interakcije s ljudima I okruženjem, na način koji za djecu ima smisla.
Cilj rada na projektu je pomoći djetetu da produbljuje razumijevanje vlastitog
iskustva I okruženja u kojem živi.
U projektu se djeci nudi mogućnost izbora što će raditi, kako će
istraživati s obzirom na osobnu strategiju I tempo učenja, te ranija stečena
iskustva I znanja. Također, djeca odabiru kada će se u aktivnost uključiti kao I
koliko dugo će u njoj ostati, gdje će I s kim aktivnost provoditi.
U literaturi se najčešće opisuju dvije vrste rada na projektima, ona
autorica Lilian G. Katz I S. (provjeriti kako se zove chard) Chard, te Reggio
koncepcija rada na projektu.
U Reggio pedagogiji, ideje za projekte dolaze prvenstveno od djece, tj.
od njihove prirodne zainteresiranosti za određenu pojavu ili predmet. U vezi s
odabranom temom odgajatelji pripremaju pitanja koja će postaviti djeci te
pretpostavljaju što bi djecu moglo zanimati. Oni ne određuju specifične ciljeve I
sadržaje aktivnosti za svaki projekt unaprijed, već ih formuliraju fleksibilno,
stalno ih prilagođavajući interesima I potrebama djece. Zato u Reggio pristupu
riječ ‘’projekt’’ ima veze sa rječju ‘’projicirati’’, što znači da odgajatelji
postavljaju općenite ciljeve I stvaraju hipoteze o mogućem smjeru aktivnosti I
projekata, a nikako se ne pridržavaju plana kojeg su za djecu unaprijed postavili.
Dakle, odgajatelj promatra djecu, zatim s kolegama uspoređuje, diskutira I
interpretira svoja zapažanja te zajednički odlučuju što će ponuditi djeci. Svaka
aktivnost ili ideja može utjecati na daljnji razvoj projekta.
Umjesto plana odgajatelji izrađuju početnu shemu s mogućnostima koje
su si oni međusobno iznijeli prije susreta s djecom te hipotezama koje potječu
od djece, a dobivene su putem razgovora ili analiziranjem njihovih crteža. !!Vrlo
je važno poticati djecu da na različite načine izražavaju način na koji nešto znaju
I razumiju o temi projekta prije nego što on započne. Sve aktivnosti odgajatelja
za vrijeme rada na projektu temelje se na poticanju samostalnosti djece u svim
područjima njihova djelovanja. !!Odgajatelj je suradnik, posrednik koji
ohrabruje djecu da vode vlastite rasprave, promatrač I refleksivni interpretator,
osoba uvijek spremna I sama učiti I istraživati.
Autorica Katz rad na projektu određuje kao temu koja se s djecom
izučava dublje I potpunije kako bi ona što bolje upoznala I snalazila se u svom
okruženju. Odabrana tema projekta predstavlja dio unaprijed određenog
programa iako se dopušta fleksibilnost u izboru teme, u čemu mogu sudjelovati
I djeca. Postoji devet kategorija tema, u okviru kojih će se odabrati neka za rad
na projektu, prema kriteriju relevantnosti za život djece, raspoloživosti I
dostupnosti materijala potrebnih za njen razvoj.
U radu na projektu posebno se ističe važnost prava djeteta na izbore na
više razina, uključujući biranje djeteta što, gdje, kako, kada, s kim I s čim će
raditi. Rad na projektu moguće je podijeliti u tri etape, a to su planiranje I
započinjanje projekta, njegov razvoj I refleksija s evaluacijom. Prva etapa
odnosi se na odabir teme (djeca, odgajatelj ili dogovor obje strane), izrađivanje
plana istraživanja te provjeru sadašnjih znanja I razumijevanja problema kod
djece pribavljanjem različitog materijala I obogaćivanjem prostora te
promatranjem djece. U ovoj etapi naglašena je važnost uključivanja roditelja
koje se poziva da razgovaraju s djecom o temi te da pomognu u pribavljanju
potrebnih materijala.
U drugoj etapi odgajatelj I djeca pribavljaju I istražuju nove informacije,
pri čemu djeca prepoznavaju I revidiraju svoje pogrešne pretpostavke kroz
interakciju s odgajateljem I drugom djecom. Odgajatelj potiče dječje daljnje
razumijevanje problema te im nudi mogućnosti da svoje novo znanje praktično
koriste, razgovara s djecom I potiče ih na postavljanje novih pitanja, nudi im
konkretna iskustva I sadržaje te stalno osnažuje istraživačka, kooperativna I
neovisna ponašanja djeteta. Slijedi etapa refleksije I evaluacije, gdje se
posebno vrednuje praktična primjenjivost novih znanja djece, koja odgajatelj
može prepoznati promatranjem dječje spontane igre, putem izložbi i u njihovim
kasnijim raznovrsnim aktivnostima. Zajedničko prisjećanje procesa rada razvija
osjećaj bliskosti I zajedništva kod djece, podržava interes djece za daljnje
istraživanje te razvija svjesnost djece o vlastitim stalno rastućim
kompetencijama.
Sudjelovanje djece u radu na projektu treba djeci omogućiti razumijevanje
vlastitog iskustva, kao I svijeta koji ih okružuje. Rad na projektu potiče djecu da
traže vlastite odgovore I rješenja, ali I da u suradnji s drugom djecom razvijaju
socijalnu kompetenciju, uče pomagati jedni drugima te kako učiti jedni od
drugih. Rad na projektu djecu osposobljava I za daljnje učenje, izvan konteksta
vrtića, čime započinje, svima nama toliko potrebno, cjeloživotno učenje.
Slunjski, E. Integrirani predškolski kurikulum rad djece na projektima, Mali
profesor, 2001, Zg.

14.INTEGRACIJSKI PRISTUP UČENJU

Redoslijed kvalitetnog odgojno – obrazovnog rada sve donedavno bio je
planiranje, programiranje, praćenje i vrednovanje. Ako krenemo od spoznaje da
svako dijete ima svoje specifične interese, razvojne mogućnosti, ranije stečena
iskustva i znanja, osobnu strategiju i tempo učenja, takav pristup podržava
zadovoljenje plana i programa, a ne učenje djece.
Svaka aktivnost mora se temeljiti na poznavanju djetetova razvoja, kako
razvoja uopće, tako i aktualne razvojne razine, odnosno na poznavanju potreba,
interesa i mogućnosti svakog pojedinog djeteta. Umjesto da unaprijed određuje
sadržaje koji su u skladu sa dječjom dobi, odgajatelj prateći dijete u
aktivnostima, prepoznaje njegove interese i razvojni stupanj te u skladu s njima
planira nove aktivnosti. Dakle, djeca iste kronološke dobi, imaju različite
interese i različite razvojne mogućnosti zbog čega se kronološka I razvojna dob
uopće se ne moraju poklapati (prema Slunjski, 2001).
Odgajatelj treba biti svjestan da je jedna od djetetovih prirodnih potreba
istraživanje i otkrivanje svijeta koji ga okružuje, odnosno potreba da samo
postavlja pitanja i probleme te na njih pronalazi odgovore i rješenja. Dakle,
dijete je prirodno motivirano za istraživanje, i nije ga potrebno izvana
„motivirati“ za određenu aktivnost, već je potrebno prepoznati postojeći djetetov
interes i omogućiti sudjelovanje u aktivnosti za koje je prirodno motivirano
(Slunjski, 2001.).
Dijete uči čineći i raspravljajući, na temelju vlastitog, neposrednog
iskustva, te na osnovi tog iskustva svoje znanje razvija tj. konstruira, uz pomoć i
podršku odgajatelja I druge djece. (Slunjski, 2001.). Ne zanimajući se za naša
znanja, ono želi samo, aktivno doživjeti i otkriti svijet. Drugim riječima, ono uči
aktivno istražujuću svoju fizičku i socijalnu okolinu, samostalno ili na osnovi
indirektnog poticanja od odgajatelja, a ne na temelju prenošenja gotovih
informacija ili znanja. Ono svoje znanje konstruira, novo znanje ugrađuje u već
postojeće znanje i prerađuje ga, te u suradnji s drugom djecom i odraslima
uspoređuje, provjerava i sukonstruira svoja znanja, u onim aktivnostima za koje
je zainteresirano, na način i u vrijeme koje je za njega optimalno. Umjetno
potkrepljivanje djece, koje za svrhu ima postizanje određenih rezultata njihovih
aktivnosti, koje su rascjepkane onako kako odrasli misle da je najbolje, za dijete
I njegovo učenje nema nikakvog smisla .
Odgajatelj treba stvoriti okruženje koje omogućava učenje aktivnim
istraživanjem i interakcijom s odraslima, djecom i materijalima. Takvo
okruženje poticajno za samostalno učenje, treba omogućiti djetetu da rješava
probleme, pri čemu odgajatelj pomaže djetetu postavljajući pitanja na koje će
dijete samo tražiti odgovore. Odgajatelj treba paziti da ne prekida djetetovo
traženje odgovora ili rješenja, kako bi mu ponudio gotovo rješenje. Za vrijeme
istraživanje problema valja usmjeravati pažnju na dublje istraživanje problema,
poticati na iznošenje i uspoređivanje mišljenja i ideja, s obzirom da je učenje i
socijalni proces koji se temelji na suradničkoj konstrukciji znanja, što znači da
se znanje djece izgrađuje u socijalnoj interakciji. Dakle, odgajatelj bi trebao
stvarati situacije koje podržavaju suradničko učenje u kojem konflikti I
pregovaranje djece predstavljaju silu koja potiče njihov cjelovit razvoj.(Slunjski,
2001). Od osobite je važnosti da su materijali konkretni, stvarni kako bi dijete
njima manipuliralo i ekperimentiralo, tj. neposredno istraživalo svojstva tih
materijala.
Nadalje, razvojna područja se razvijaju paralelno i utječu jedno na drugo,
tako da svaka aktivnost kojom se dijete bavi utječe na sva područja razvoja.
Dijete se razvija i uči objedinjeno, a ne u usko određenim predmetnim
područjima. Aktivnosti se ne bi trebale organizirati kako bi imale utjecaj samo
na jedno područje razvoja. Aktivnosti bi trebale objediniti različita područja
znanja povezujući ih zajedničkom temom koja izaziva dječji interes, kako bi
djeca razvijala svoje mnogobrojne potencijale i razumjela ono što uče.
Dakle, valja odabrati temu prema interesu djece, te voditi istraživanje tako
da ono za djecu ima smisla, tj. organizirati aktivnosti koje su međusobno
povezane jer aktivnosti djeteta prirodno i jesu takve, a ne podijeljene po
predmetnim ili područjima razvoja. (prema Slunjski, 2001) Povratnu informaciju
dijete bi trebalo dobivati na osnovi vlastitog osjećaja zadovoljstva zbog
sudjelovanja u određenoj aktivnosti I zbog stalno rastućeg osjećaja
kompetencije, a ne od strane odgajatelja.
Rad na projektu se smatra najprimjerenijim pristupom u integriranom
učenju djece. Projekt podrazumijeva sklop aktivnosti u kojima jedno ili više
djece istražuju neku temu, a koja odražava dječji specifični interes koj je
odgajatelj prepoznao, te traje dok taj interes postoji. Zainteresirajući se za
određeni problem, djeca maksimalno koriste svoje dispozicije, uče neovisno od
odgajatelja, oslanjajući se na međusobnu suradnju, odnosno na suradničko
učenje. Povezujući niz praktičnih i intelektualnih aktivnosti, potiču se sva
područja djetetova razvoja, te takva vrsta učenja djeci omogućuje učenje na
prirodan način, omogućuje im bolje razumijevanje svijeta u kojem žive. U tom
smislu, osnovni ciljevi rada na projektu su stjecanje određenih spoznaja,
razvijanje potencijala, sposobnosti I vještina, te uspješniji socio – emocionalni
odnos djece. Odgajatelj treba osigurati mnogo stvarnih životnih iskustava za
djecu, kako bi ona mogla sama djelujući I razmišljajući otkrivati razlike između
svijeta kako ga ona razumiju I onoga koji ih zaista okružuje. Učenje je
kontinuirani proces koji zahtijeva mijenjanje I obogaćivanje okruženja u kojem
će djeca stalno stjecati nova iskustva, gradeći ih na onima već postojećima.
Osmisliti i ostvariti okruženje koje podržava učenje, veliki je izazov,
međutim, ako se odgajatelj pokaže dobrim promatračem, organizatorom,
evaluatorom i poticateljem djece, te omogući djeci prirodni put dobivanja
informacija, konstruiranja znanja i rješavanja problema, svako pojedino dijete u
skupini moći će svakodnevno razvijati svoje brojne potencijale.
Edita Slunjski: Integrirani predškolski kurikulum,Mali profesor , Zagreb,
2001.

15.ISTRAŽIVAČKE AKTIVNOSTI PREDŠKOLSKE DJECE

Djeca stvaranjem, istraživanjem i eksperimentiranjem – uče. Igrom
kockicama djeca uče kako napraviti strukture koje će biti stabilne, vodenim
bojama uče kako se miješaju boje, okusom uče što je slano, a što slatko i tako
dalje. Ali na ovaj bismo način mogli učiti ne samo u djetinjstvu, već i cijeli
život. U suvremenom svijetu koji se neprekidno razvija ljudi trebaju
kontinuirano učiti i razmišljati kreativno jer se svakodnevno susreću s
nepredvidivim situacijama i problemima koje moraju rješavati.
Dijete počinje istraživati već u prvim danima svoga postojanja.
Uključivanjem svojih osjetila opipa, okusa, sluha, vida, njuha, počinje
prikupljati informacije o sebi i o svijetu u kojem živi. Rani istraživački
doživljaji
dovode do prve selekcije na osnovi upoznate ugode i traženja da se ona ponovi
ili produži. Kako dijete raste i razvija se, rastu i njegove istraživačke
sposobnosti, s obzirom na međuodnose, instrumentalno korištenje ruku i
dijelova tijela, kao predmeta kojim djeluje na druge predmete. Logikom samog
življenja, djetetu je predodređeno da istražuje, otkriva, eksperimentira.
Nepoznato ili nedovoljno poznato okruženje traži od djeteta aktivan, agresivan
odnos prema dijelovima tog okruženja, predmetima, živim bićima, pojavama,
vlastitoj osobi, kako bi spoznalo njegovu uporabljivost za zadovoljenje vlastitih
potreba. Interes djeteta za istraživanjem, otkrivanjem, interakcijom vrlo je
snažan, imperativan, a o snazi motivacije ovise snaga i uspjeh akcije i njezini
rezultati. Kao rezultat istraživanja javlja se učenje o okolini, osobinama,
uporabljivosti, mogućnostima.
Dječja okolina treba djeci osigurati stimulativnu sredinu, prostor i
raznovrsne elemente u kojima djeca mogu birati i naći ono što je u skladu s
njihovim aktualnim potrebama i mogućnostima, kako bi mogla istraživati na
svoj jedinstven način. Odrasle osobe, odgojitelji važan su dio dječje stimulativne
sredine. Odgojitelj bi trebao biti kreativan, nositelj stimulativnosti. Odgojitelj
bi
morao pokušati u djetetu osvijestiti problem ne nudeći načine njegova rješenja,
pri čemu je temeljni cilj poticanje razvoja osjetljivosti za uočavanje problema.
Potrebno je iskustvo pokušaja i pogrešaka, uopćavanje i primjena naučenih
shema, kako bi se stekli uvjeti za ispravna pretpostavljanja, zamišljanja,
uviđanja.
Za istraživanje se mogu koristiti igračke, građevni i konstrukcijski
elementi, te različiti namjenski didaktički materijali. U istraživanju se mogu
koristiti i razni plodovi iz prirode, otpadni i odloženi predmeti i materijali kao
što su komadi drva, tekstila, kože, vune, krzna, pluta, kamena, zatim prerađevine
od prirodnih vlakana, slame, lana, pamuka, svile, zatim odbačeni predmeti iz
domaćinstva od odjevnih i osobnih uporabnih predmeta do neuporabljivih sitnih
kućanskih aparata. Dodatno se mogu ubrojiti i ilustracije, odloženi časopisi,
slike, fotografije i slično. Vrlo vrijedni elementi istraživanja su voda, pijesak,
razne vrste zemlje, glina, plastelin, rastresiti materijali kao brašno, šećer, sol,
dostupni radni instrumenti i predmeti poput vage, kliješta, povećala,
mikroskopa, izvijača i čekića.
U istraživačke aktivnosti se ubrajaju i posjeti, izleti, šetnje, susreti i
razgovori kao npr. sa slikarom, zdravstvenim djelatnikom, policajcem te ostalim
zanimanjima u čemu mogu sudjelovati i roditelji. Jedan od načina istraživanja
koji se često provodi u našim vrtićima je izrada projekta. Projekt podrazumijeva
sklop aktivnosti u kojima jedno ili više djece istražuju neku temu, a koja
odražava dječji specifični interes koju je odgajatelj prepoznao, te traje dok taj
interes postoji. Zainteresirajući se za određeni problem, djeca maksimalno
koriste svoje dispozicije, uče neovisno od odgajatelja, oslanjajući se na
međusobnu suradnju, odnosno na suradničko učenje. Povezujući niz praktičnih i
intelektualnih aktivnosti, potiču se sva područja djetetova razvoja, te takva vrsta
učenja djeci omogućuje učenje na prirodan način, omogućuje im bolje
razumijevanje svijeta u kojem žive. U tom smislu, osnovni ciljevi rada na
projektu su stjecanje određenih spoznaja, razvijanje potencijala, sposobnosti I
vještina, te uspješniji socio – emocionalni odnos djece. Važno je takav projekt
pažljivo dokumentirati.
Dijete je svakako motivirano i potrebom za ostvarivanjem sigurnosti koja
nalaže da se istraži, upozna i razumije okolina. Djeca najjasnije potvrđuju stav
da su ljudi po svojoj prirodi istraživači te da čovjek kao aktivno biće teži ka
potpunoj realizaciji unutarnjih potencijala. Aktivnosti istraživanja pridonose
razvoju mašte. Dijete ima neizmjernu potrebu za kretanjem i istraživanjem
svijeta oko sebe. Ono treba takvu sredinu i uvjete koji će ga stavljati u situaciju
da bude aktivno i da pomoću te aktivnosti stječe različita iskustva i spoznaje
vlastite mogućnosti. Kako upoznavanje okoline, eksperimentiranje i
isprobavanje vlastitih sposobnosti nije uvijek moguće u stvarnom svijetu, djetetu
treba omogućiti igru u kojoj će istraživati, eksperimentirati i proživljavati
situacije iz stvarnog života. Kao značajan rezultat pojaviti će se učenje o
okolini,
njenim osobinama, uporabljivosti, mogućnosti postavljanja u međuodnose s
praktičnim problemima koji će se pritom pojavljivati ali i razvoj dječje
kompetencije kao posljedice ulaganja odgovarajućih psihofizičkih snaga do
željenih ili samo mogućih konkretnih učinaka. Ovo rano učenje tvori temelj za
učenje u nešto starijoj dobi, pri čemu je dijete naučilo kako učiti, oslanjajući se
na sebe i vlastite potencijale, uvijek otkrivajući nešto novo iz fascinantnog
svijeta koji nas okružuje.

Došen – Dobud, A. Malo dijete-veliki istraživač, Zagreb, Alinea,1995.

16.DJELOVANJE ODGAJATELJA NA SOCIO – EMOCIONALNI

RAZVOJ DJETETA
Važna uloga odgajatelja u poticanju socio-emocionalnog razvoja jest
stvaranje modela očekivanog ponašanja. Odgajatelj mora biti dobar model i
pružati pozitivan primjer vlastitim ponašanjem. Djeca će slijediti odgajateljev
primjer ukoliko je on dosljedan u svojim postupcima. Odgajatelj u svakoj
situaciji mora biti svjestan da djeca najviše uče upravo oponašajući, pa i u onim
trenucima kada to ne želi. Međutim, velika je nagrada odgajatelju kada primijeti
da djeca oponašaju njegovo pozitivno ponašanje, te da im to ulazi u naviku i
postaje dio njihove osobnosti.
Odgajatelj kod djece treba poticati svijest o vlastitom identitetu,
samopoštovanje, samokontrolu, empatiju i prijateljsko ponašanje. Sve to
odgajatelj može postići na način da potiče djecu na opisivanje sebe i svoje
obitelji, da razvija u djece pozitivan stav prema sebi i drugima, da razvija
samopouzdanje i samostalnost djece, te da postigne u djece da poštuju vlastita
prava i prava drugih. Djecu treba poticati da slijede pravila, iskazuju osjećaje na
društveno prihvatljiv način, da sudjeluju u igri i interakciji s drugom djecom.
Osim toga djecu treba poticati na empatiju, poštivanje različitosti, dijeljenje i
preuzimanje odgovornosti, te nalaženje kompromisnih rješenja.
Odgajatelj treba provoditi mnogo vremena u igri s djecom. Pohvale su
nužne, ali bez pretjerivanja i laskanja. Odgajatelj mora pokazivati zanimanje
sudjelujući u onome što dijete čini, a ne upravljajući igrom. Odgovor na
djetetovo neprikladno ponašanje treba biti promišljen postupak prilagođen dobi
djeteta. Skupina mora imati postavljena jasna pravila i granice, a svako dijete
mora znati kakvo se ponašanje od njega očekuje. Očekivanja moraju biti u
skladu s dječjom dobi i mogućnostima, ali uvijek trebaju postojati. Odgajatelj
treba svakodnevno održavati i podizati razinu očekivanja obzirnog i odgovornog
ponašanja djece. Svaki odgajatelj mora odrediti vlastite metode discipliniranja, u
skladu s dječjom dobi i ozbiljnosti prekršaja.
U prostoru dnevnog boravka postoje kutići koji više i oni koji manje
potiču socio – emocionalni razvoj djeteta. Dramski, građevni i kutić stolnih
igara, primjerice, mnogo više utječu na socijalni razvoj nego kutić čitanja i
pisanja, iako svi kutići imaju određeni potencijal u tom smislu. Kako bi djetetu
pomogao razviti pozitivnu sliku o sebi i svijest o vlastitom identitetu, odgajatelj
treba djeci nuditi mnoge materijale i aktivnosti, kao na primjer lutke, slike i
fotografije, slikovnice i knjige, dramske igre obitelji i različitih situacija,
crtanje
sebe i vlastite obitelji, igranje različitih igara i slično. Materijali se trebaju
mijenjati kako bi dijete stjecalo što više različitih iskustava.
Odgajatelj treba pohvaliti dijete za njegova postignuća i dobro ponašanje
te ih istaknuti pred njim i pred drugima, kako bi se kod djeteta oblikovala svijest
o dobrom ponašanju i razvila pozitivna slika o sebi. Također, odgajatelj treba
poticati interakciju među djecom tako da se dijete sa nekim problemom obraća i
drugom djetetu, a ne samo odraslome. U tu svrhu mogu poslužiti različiti
materijali i igre, u kojima se potiče komunikacija i zajedništvo. Odgajatelj ne
treba rješavati problemske situacije umjesto djeteta, nego ga treba hrabriti da
samo pokuša riješiti problem. Mala djeca su itekako sposobna sama rješavati
probleme, i često im odrasli ''pomažu '' i kada im to nije potrebno. Svaki put
kada dijete riješi problem s vršnjacima, stječe novo iskustvo koje će mu pomoći
riješiti sličan problem u budućnosti. Rješenja imaju svoje polazište u djetetovu
stupnju razvoja, ali se međusobno povezuju kroz znanje i iskustvo. Dijete može
oponašanjem odraslih usvojiti mirne, društveno prihvatljive načine rješavanja
socijalnih problema. Odgajatelj treba biti primjer i dijete poučavati lijepom,
uljudnom ponašanju. Pozdraviti, pomoći, odgovoriti na pitanje, čekati na red,
izgovarati četiri čarobne riječi može naučiti svako dijete, uz pravilan model i
poučavanje primjereno dobi u vrtiću i obitelji.
Emocionalna kontrola čest je problem kod djece. Dijete treba bolje
razumijeti vlastite osjećaje, kako bi ih moglo ispoljavati na pravi način. Djetetu
možemo pomoći u nadvladavanju podsvjesnih nagona pomažući mu da razvije
mehanizam kontrole samim sobom, što uključuje razumijevanje, planiranje,
odgađanje zadovoljenja želje i svijest o drugima i njihovim potrebama. Drugim
riječima, dijete uči na vrijeme prepoznati znakove svoje emocionalne reakcije
(nadolazeću ljutnju ili bijes), i na njih reagira nekom od tehnika smirivanja.
Tako se dijete kroz iskustvo uči emocionalnoj kontroli, što će mu itekako
pomoći u izgradnji odnosa s drugima. Osim toga, djeci su potrebne prilike u
kojima mogu vježbati vještine pregovaranja i posredovanja.
Ponekad odgajatelj mora, umjesto samog djelovanja, glasno pojasniti
korake određene aktivnosti, pogotovo mlađoj djeci. Djeca moraju čuti misaone
procese koji se zbivaju tijekom odgajateljevog djelovanja pri stvaranju
određenog modela.
Prema Živkoviću (iz knjige ''Razvoj emocionalne inteligencije''), kako
bismo pomogli djeci da razviju vještine na području emocija, važno je da:
njegujemo optimizam, zahtijevamo od djeteta uljudno ponašanje prema
drugima, razvijamo kod djeteta smisao za humor, pažljivo promatramo kako
dijete pokazuje osjećaje, pohvaljujemo djetetov trud, ne skrivamo probleme od
djece, učimo dijete opuštanju, pomažemo djetetu u razvoju samodiscipline,
razvijamo upornost i prevladavanje neuspjeha i razgovaramo o djetetovim
problemima.
Razvoj društvenih i emocionalnih vještina ne može se poticati samo u
određenom razdoblju dana. To je razvoj koji treba poticati u svakom trenutku.
Treba koristiti svaku priliku za utvrđivanje ovih vještina i podučavanje
društvenim pravilima. Ipak, nije moguće djecu samo verbalno podučavati
socijalnim vještinama, kao što nije dovoljno biti im samo primjer. Svakodnevno
odgajatelj mora pružati djeci priliku za samostalno rješavanje problema i
sukoba, vježbanje vještine pregovaranja i dogovaranja i izgradnju kvalitetnih
odnosa s drugom djecom i odraslima.
Shapiro, E. L. Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta, Mozaik
knjiga, 1997.

17.PRIMJENA INTEGRALNE METODE U PREDŠKOLSKOJ

USTANOVI
Integralna metoda u svojim temeljima sadrži humanistički pristup, koji
naglašava da čovjek ima sposobnost aktivnog odnosa prema okruženju, ali i
reagiranja na poticaje iz okruženja. Čovjekovi razvojni potencijali su dobri i
postoji potreba njihova stalnog povećavanja, kroz koju čovjek ima aktivnu ulogu
u modeliranju vlastitog života. Ovaj se pristup bavi ljudskim vrijednostima,
potrebama, međuljudskim odnosima, etikom pojedinca itd.
Primarno utemeljenje integralne metode nalazi se u radovima Maslowa,
Glassera, Rogersa, Lewina, Watzlawika i Gordona. Ovi su teoretičari
naglašavali važnost psihičkih potreba kao osnovnih pokretača ljudskog
ponašanja, od rođenja do smrti. Već je malo dijete motivirano na neka ponašanja
kako i zadovoljilo svoje urođene potrebe. U početku su to one za
preživljavanjem, a ubrzo se javljaju i one za pripadanjem, ljubavlju, sigurnošću,
zabavom, slobodom i moći. Djeca neprestano usvajaju različita ponašanja koja
ih dovode do zadovoljenja njihovih potreba. Zadovoljavanje, odnosno
nezadovoljavanje pojedinih potreba temelj je na kojem dijete uči. Jedino
postizanje ravnoteža u zadovoljenju potreba može rezultirati normalnom i
zdravom ponašanju, kako u predškolskoj dobi, tako i kroz cijeli život.
Najvažnije značajke integralne metode su kompleksnost i otvorenost.
Kompleksnost podrazumijeva činjenicu da ova metoda u sebi integrira nekoliko
različitih, cjelovitih ili djelomičnih, teorijskih utemeljenja, metoda i tehnika
rada
s ljudima. Tako ova metoda iz istih uzima ono što joj odgovara, čineći tako
relativno cjelovit pristup. Otvorenost metode ogleda se u činjenici što je ona, bez
obzira što predstavlja relativno cjelovit pristup, ipak otvorena za mogućnosti
ugradnje novih teorijskih spoznaja i postupaka u radu s ljudima.
U ovoj metodi postoje različite metode, tehnike i postupci uz pomoć kojih
se odvija učenje u različitim područjima razvoja djeteta, ponajprije u socio –
emocionalnom razvoju. Tako se uz sklapanje prijateljstava, stvaranje pravila i
discipliniranje djeca uče životu s i u grupi, njeguju međuljudske te odnose
prema pravilima i svojini. Odgajatelj i djeca na taj način stvaraju u vrtićkoj
grupi
okruženje u kojem je omogućeno optimalno zadovoljenje dječjih psihičkih
potreba. Ukoliko odgajatelj koristi Ja – poruke, aktivno sluša djecu te ih
poučava, na djeci primjeren način, pravilnom rješavanju konflikata, on razvija
dobar djetetov odnos prema sebi, vršnjacima i autoritetu, tj. njemu samom. Kroz
pozitivni feedback i slušanje djeteta odgajatelj uspostavlja uspješan odnos sa
svakim pojedinim djetetom, što u konačnici dovodi do ''zdravog'' vrtićkog
okruženja. Kada dijete često sudjeluje u grupnim, ali ne frontalnim,
aktivnostima, grupnim igrama te igrama s ulogama ono se uči kooperaciji, brizi
za druge, pozitivnim emocijama. Također, ako se odgajatelj zanima za djetetove
akcije, osjećaje, misli dijete će brzo uočiti koja su socijalno djelotvorna, a koja
nepoželjna ponašanja, pa će se u skladu s time i ponašati. Integralna metoda je
ponajprije usmjerena na razvoj u socio – emocionalnom području, što često
odgajatelji navode kao najveći problem u svojim skupinama. Ukoliko
razmislimo o svom ponašanju prema djeci, uvidjet ćemo da često nemamo
vremena za slušanje, da nam se dječje izjave ponekad zaista ne čine važnima, pa
ih jednostavno, u svojim mislima, preskočimo. Nažalost, tako i djecu učimo da
ne moraju osluškivati jedni druge, brinuti se i pomagati jedni drugima, odnosno
ne potičemo njihov razvoj u socijalnom pogledu.
Osim što primjenom ove metode odgajatelj potpomaže dječji socio –
emocionalni razvoj, on je može primjenjivati i u radu s roditeljima. Tada je
upotreba metoda usmjerena na prepoznavanje i zadovoljavanje psihičkih potreba
roditelja, koje se mogu zadovoljavati u suradnji s dječjim vrtićem. Također,
roditelji mogu naučiti uspostaviti tzv. ''čistu komunikaciju između sebe i djece.
(što je to) Takva saznanja nije moguće prenijeti kroz puko poučavanje roditelja
za roditeljsku ulogu, već im je potrebno omogućiti rasprave o temama vezanima
za dječji razvoj, roditeljstvo i funkcioniranje obitelji. Rad u manjoj grupi, tzv.
diskusijskoj grupi roditelja omogućava izmjenjivanje dijelova poučavanja i
vježbanja, pri čemu se roditelji osjećaju kompetentno, slobodno u razgovoru i
izražavanju te se zabavljaju. Jedino takvo ozračje i okolnosti rada mogu
rezultirati zadovoljavanju osnovnih psihičkih potreba roditelja, što i jest osnovna
postavka integralne metode, kako u radu s djecom, tako i u radu s odraslima.
Kako se ovakvi zahtjevi za suradnju s roditeljima postavljaju tijekom
edukacijskih treninga, tako su važeći i za cjelokupnu, svakodnevnu suradnju s
roditeljima. Na taj se način razvija iskrenost, povjerenje, motivacija, zajedništvo
između roditelja i odgajatelj, te cjelokupnog vrtićkog osoblja. Jedino tako
odgajatelji i roditelji mogu se približiti zajedničkom cilju: iz onoga maloga,
nemoćnoga stvorenja koje uplakano dolazi prvoga dana u vrtić stvoriti zdravu,
samostalnu i u mnogim područjima kompetentnu osobu.
Primjena integralne metode u dječjem vrtiću zahtjeva edukaciju
odgajatelja i stručnih suradnika u vrtiću, što ponajprije znači uređenje svih
komunikacijskih procesa među odgajateljima i sustručnjacima, roditeljima i
djecom. Također, i dječji vrtić treba predstavljati kontekst u kojem postoje
mogućnosti za zadovoljavanje osnovnih psihičkih i fizioloških potreba kako
djece, tako i odraslih.

18.PROMATRANJE I PRAĆENJE DJEČJEG RAZVOJA U

SVAKIDAŠNJIM AKTIVNOSTIMA DJECE
Odgajatelj mora poznavati karakteristike i zakonitosti dječjeg razvoja,
razvojne faze i osobitosti razvojne faze u kojoj se pojedino dijete nalazi, kako bi
na temelju praćenja djeteta u aktivnostima planirao daljnje aktivnosti
prilagođene mogućnostima i potrebama djeteta.
Razvoj započinje prije rođenja. Pod terminom ''razvoj'' podrazumijevamo
promjene koje se događaju u osobinama, sposobnostima i ponašanju djeteta
zbog kojih se dijete mijenja te postaje, sposobnije, društvenije, veće itd. Dijete
uči i razvija se putem neposrednog iskustva u interakciji s fizičkom i socijalnom
sredinom.(Starc, Obradović, Pleša, Profaca i Letica). Dječji razvoj se odvija po
predvidljivim razvojnim fazama ili stupnjevima, čiji je redosljed nepromijenjiv
i identičan za svu djecu. Međutim, postoje individualne razlike u brzini i dosegu
razvoja pojedinih sposobnosti, koje ovisi o potencijalima i osobinama ličnosti
djeteta. Naime, svako dijete ima svoj individualni tempo razvoja kojim prelazi iz
faze u fazu, što treba poštivati u radu s djecom. Neka se djeca razvijaju brže,
neka sporije, neka idu postepeno, a neka u većim skokovima. Razlikujemo
tjelesni, spoznajni, emocionalni i socijalni razvoj, koji se razvijaju paralelno i
utječu jedan na drugog. Svaka aktivnost koju dijete provodi utječe na sva
područja razvoja. Čak ni sva područja razvoja kod jednog djeteta nemaju isti
tempo. Neminovno je da faza ubrzanog razvoja u jednom području, rezultira
zastojem u nekom drugom području. (Starc, Obradović, Pleša, Profaca i Letica).
Svaka aktivnost mora se temeljiti na poznavanju djetetova razvoja, kako
razvoja uopće, tako i aktualne razvojne razine, odnosno na poznavanju potreba,
interesa i mogućnosti svakog djeteta. Umjesto da unaprijed određuje sadržaje
koji su u skladu sa dječjom dobi, odgajatelj prateći dijete u aktivnostima,
prepoznaje njegove interese i razvojnu razinu te u skladu s time planira nove
aktivnosti. Dakle, djeca iste kronološke dobi, imaju različte interese i različite
razvojne mogućnosti zbog čega se kronološka I razvojna dob uopće se ne
moraju poklapati. (Slunjski, 2001)
Dakle, od osobite je važnosti da odgajatelj okvirno poznaje dječji razvoj
kako bi mogao znati što može očekivati od djeteta određene dobi, što treba
poticati i podržavati. (Starc, Obradović, Pleša, Profaca i Letica). Drugim
riječima,odgajatelj treba poznavati i razumjeti dječji razvoj kako bi osigurao
odgovarajući izbor materijala i aktivnosti, imajući u vidu individualni pristup.
Promatranje podrazumijeva praćenje djece u radu i igri, bez uplitanja u
njihovu aktivnost, dok je praćenje postupak bilježenja i dokumentiranja
aktivnosti i ponašanja djeteta. Odgajatelj mora planirati vrijeme za promatranje
te osigurati optimalan način bilježenja. Odgajateljeva uloga kao promatrača
sastoji se u što objektivnijem opisu dječjeg ponašanja, što ne uključuje
odgajateljevo mišljenje ili osjećaj o onome što se dogodilo, već opisivanje onoga
što je dijete zaista reklo ili učinilo. Promatranje i bilježenje treba biti
detaljno i
opisno, a u njemu nema mjesta za etiketiranje djece. Iako odgajatelji mogu pri
bilježenju zadržati prirodnost i spontanost, ipak je potreban sustavan pristup koji
će omogućiti promatranje djece u svim aktivnostima. Važno je upisati i koliko se
vremena dijete bavilo određenom aktivnošću.
Razlikujemo nekoliko vrsta bilježenja. Anegdotske bilješke kratko opisuju
neki specifični događaj, o tome što, kada i gdje se nešto dogodilo, što je
potaknulo djetetovu aktivnost i kako je ono reagiralo. Zapažanja ili dnevne
bilješke odgajatelj vodi na kraju svakog radnog dana, u njima ostavlja svoj
subjektivni pečat. Bilješke nam daju uvid koliko su ostvarene aktivnosti bile
uspješne. Lista za procjenjivanje razvoja djece osigurava skupljanje podataka o
razvojim stupnjevima djeteta u svim razvojnim područjima. Na temelju
dobivenih informacija odgajatelj planira individualne ciljeve. Praćenjem
učestalosti ili trajanja određene aktivnosti odgajatelj dobiva podatke o
kontinuitetu ponavljanja određenog ponašanja. Radna mapa je zbirka dječjih
radova, transkripcija riječi, fotografija koje prikazuje dječju individualnost. Na
temelju intervjua i razgovora odgajatelj bolje razumije dijete te potiče dijete na
razmišljanje i zaključivanje.(prema Hansen, Kaufmann, Walsh)
Na temelju dokumentiranih informacija, odgajatelj će isplanirati daljnje
aktivnosti koje će biti u skladu s djetetovim interesima (koje će dalje potaknuti i
proširivati). Stalno praćenje razvoja djeteta i njegovih potreba omogućava i
prepoznavanje posebnih potreba djeteta, ubrzanog razvoja ili zastoja,
privremenih i trajnih. Odgajatelji trebaju sami odlučiti što će, kada, gdje i na
koji način promatrati i bilježiti. Sva djeca u skupini trebaju biti promatrana u
različitim centrima, unutar i izvan grupe, u različito vrijeme dana tijekom cijele
godine.
Soba dnevnog boravka trebala bi, na temelju promatranja, pružati djetetu
poticajne materijale za korištenje na mnogo kreativnih načina, mogućnost
samostalnog učenja, odnosno mogućnost da ono samo ispituje, istražuje,
ekperimentira, te na temelju svog neposrednog iskustva dolazi do rješenje i
zaključaka.
Dakle, prepoznavanje djetetovih potreba, specifičnih interesa, razvojnih
mogućnosti, osobne strategije i tempa učenja, velik je izazov, no ukoliko se
odgajatelj pokaže dobrim promatračem, organizatorom i poticateljem svako
pojedino dijete u skupini moći će svakodnevno razvijati svoje brojne
potencijale.
Branka Starc, Mira Čudina Obradović, Ana Pleša, Bruna Profaca i Marija
Letica: Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi, Golden
marketing, Zagreb, 2004.
Kirsten A. Hansen, Roxane K. Kaufmann, Kate Burke Walsh:Kurikulum
za vrtiće,Zagreb,2001.

19.ULOGE I POSTUPCI ODGAJATELJA U AKTIVNOSTIMA

DJECE
Uloga odgajatelja u aktivnostima djece jest organizacija prostora i
organizacija aktivnosti. Oboje treba uskladiti s razinom razvoja svakog
pojedinog djeteta u skupini.
Uloga odgajatelja podrazumijeva: razumijevanje razvoja djece, promatranje
djece u radu i igri, planiranje grupnih i individualnih ciljeva temeljenih na
interesu i potrebama djece, osiguravanje poticajnog okruženja, poštovanje prema
djeci i njihovim idejama, ohrabrivanje djece pri rješavanju problema, poticanje
djece u grupnim i individualnim aktivnostima,... Očekivanja i ponašanja
odgajatelja trebaju biti suglasna s djetetovim kognitivnim i socijalnim
kapacitetima, njegovoj razini razvoja, načinu učenja, iskustvu i postignućima.
Odgajatelj djeci priprema okruženje koje će im omogućiti učenje aktivnim
istraživanjem i interakcijom na način da mijenja centre aktivnosti unošenjem
novih materijala, pružanjem mogućnosti da djeca sama biraju materijale, te da
potiče djecu na igru. Aktivnosti i materijali za učenje moraju biti konkretni,
stvarni i važni za život svakog djeteta. Odgajatelj mora biti spreman odgovoriti
na potrebe djece koja pokazuju neuobičajene interese i sposobnosti koje prelaze
okvire raspona prosječnog razvoja. (Kod destruktivne djece važno je biti
odlučan i miran, preusmjeriti djetetovu potrebu na drugu aktivnost koja
omogućuje pozitivan ishod.) Za vrijeme aktivnosti treba pratiti djecu po
centrima, te paziti da odjednom ne nudi previše materijala.
Uloga odgajatelja je da stavi sve materijale na vidljivo mjesto, da nauči
djecu kako se trebaju odnositi prema materijalima, te nakon igre potaknuti djecu
na pospremanje materijala. Treba poticati djecu da razmišljaju o onome što rade
i da ispituju svojstva materijala.
Materijali i poticaji u sobi dnevnog boravka raspoređeni su po centrima
aktivnosti koji potiču dječju igru i stvaralaštvo. Soba dnevnog boravka najčešće
se dijeli na sljedeće centre (kutiće): centar dramsko- obiteljskih aktivnosti,
centar građenja i konstruiranja, centar početnog čitanja i pisanja, centar likovnih
aktivnosti, centar stolno- manipulativnih igara, istraživački centar, centar za
osamljivanje i vanjski prostor. Često u sobama postoje i tematski kutići, koji se
mijenjaju ovisno o dječjim aktivnostima i projektima. Centri su “privremenog”
karaktera i ovise o interesu i potrebama djece.
Uloga odgajatelja u centru dramsko-obiteljskih aktivnosti je da omogući
djeci odabir materijala, da potiče stariju djecu da pomažu mlađoj, da mijenja
centar aktivnosti unoseći novi materijal, da promatra djecu, usmjerava igru, da
povučenu djecu uključuje u igru, a zatim se povlači.Centar građenja i
konstruiranja treba postaviti ondje gdje će biti pristupačan i vidljiv djeci.
Odgajatelj mora poticati i djevojčice i dječake na igru u tom centru, količinu
materijala i složenost treba prilagoditi svim uzrastima djece u grupi te
postavljati
pitanja i razgovarati s djecom ukoliko postoji problem. U centru početnog
čitanja i pisanja odgajatelj treba biti dječji partner u razvijanju i istraživanju
govora, pomagati djeci u izboru knjiga, zapisivati dječje priče, promatrati i
bilježiti sve što djeca vole,... U centru likovnih aktivnosti potrebno je, npr.
postupno uvoditi boje, poticati mijenjanje slikarskog iskustva neobičnim
metodama slikanja, pravedno i pošteno komentirati i vrednovati dječji rad,
izvjesiti dječje radove i sl. Aktivnosti u centru stolno- manipulativnih igara
potražuju od odgajatelja da objasni djeci pravila, prati i bilježi dječje igre,
poduči djecu da igra mora biti poštena, te da nije najvažnije biti pobjednik. U
istraživačkom centru djeca se trebaju osjećati slobodna u istraživanju, bez obzira
na nered, te ih treba poticati na razmišljanje o onome što rade i navoditi ih da
kroz igru nauče o svojstvima materijala koje koriste. Vanjski prostor je potrebno
svakodnevno koristiti, prilagođavajući dječju odjeću vremenskim uvjetima. Na
vanjskom prostoru može se organizirati mnoštvo aktivnosti, a u neke se može
uključiti i roditelje.
Uspješan odgojitelj koristi različite metode kojima pomaže djeci u
otkrivanju i istraživanju svojih ideja o onome što uče, koristi različite
materijale
za podučavanje, izaziva, podržava i stvara prigode za uspjeh djece, podupire
dječje kapacitete izbora i samostalnog učenja. (Babić, N.)
Uloga odgajatelja nije detaljno planiranje i doslovno provođenje sadržaja
koje je unaprijed zacrtao. Planiranje je potrebno kao okvir, pokušaj predviđanja
mogućih, ali ne i obveznih dječjih aktivnosti. Da bismo u većoj mjeri omogućili
izbor, originalnost, smireno i ugodno ozračje i poticanje daljnjih dječjih
aktivnosti, od planiranja je daleko važnije naknadno reflektiranje dječjih akcija i
naše interpretiranje njihova značenja. Ono nam pruža uvid u to što dijete
zanima, čime želi ovladati, koje strategije učenja primjenjuje.
Samorefleksija i refleksija bitna je za konstruiranje i kreiranje onih
praktičnih situacija o kojima odgajatelj zajedno sa svojim kolegama promišlja,
analizira ih i planira promjene. Pedagoška dokumentacija može mu u raspravi
biti veliki oslonac. Uz uvjet da se odgajatelj angažira u transformaciji vlastite
prakse i uvjeta u kojima je obavlja, primjena pedagoške dokumentacije vodi ga
k osvješćivanju, razumijevanju i evaluiranju osobnog vrijednosnog sustava.
Uloga odgajatelja je da osigura raznovrsnu okolinu, da stvori povoljno
psihološko ozračje, da uoči i podrži dječji interes za spoznavanjem i
izražavanjem, da verbalno komentira, pita i bude pitan, pomaže, ohrabruje i tek
nakon stvaranja uvjeta i pomnog promatranja djece i sam kreira situacije u
kojima će djecu izravnije potaknuti na učenje. Odgajatelj treba koristiti
''podučavajuće momente'' tijekom svih dijelova dana, tražiti primjereno vrijeme
za poticanje učenja, davati specifične komentare i sugestije o dječjim
aktivnostima te poticati djecu na pozitivno mišljenje. To može odgajatelj koji je
osjetljiv za dječje potrebe, poštuje dječja prava u svakodnevnoj praksi i koji
posjeduje: razumijevanje predškolske djece, promoviranje dječjeg razvoja i
učenja, znanje o integriranom kurikulumu, mnogostruke strategije poučavanja za
značajno učenje, procjenjivanje dječjeg napretka, refleksivnu praksu, partnerstvo
s obitelji i profesionalno partnerstvo.
Šagud, M. Odgajatelj u dječjoj igri, Čakovec 1992.
Babić, N. Odgojitelj usmjeren na dijete
Duran, M. Dijete i igra,
Slunjski, E. Integrirani predškolski kurikulum – rad djece na projektu

20.DJECA S POSEBNIM POTREBAMA

Svako dijete ima pravo na uključivanje u jedan od oblika izvanobiteljskog
odgoja pa tako i djeca s posebnim potrebama. To mogu biti djeca s teškoćama u
razvoju kao npr. djeca s oštećenjem vida, sluha, glasa i govora, zatim djeca s
mentalnom retardacijom, autistična djeca, djeca s tjelesnom invalidnošću, s
poremećajima u ponašanju, s teškoćama u učenju te s više vrsta oštećenja
istovremeno, a isto tako i potencijalno darovita djeca. Inkluzija djece s posebnim
potrebama u redovite programe sve je češća zbog promjene društva u duhu
demokratičnosti.
Budući da prenose poruku da se treba cijeniti svako ljudsko biće, djeca s
poteškoćama u razvoju u predškolskim grupama imaju posebno značenje. (Sva
mala djeca više si nalikuju nego što se razlikuju pa će) Uz pomoć odgajatelja i
roditelja dijete s poteškoćama u razvoju biti će uspješnije u grupi koja vrednuje
individualnost i jedinstvenost svakog djeteta. Djeca koja se razvijaju normalno
naučit će surađivati sa svojim vršnjacima koji imaju problema i ponuditi im
prijateljstvo, zajedničku igru i rad.
Odgojitelje i ostale djelatnike vrtića koji se u svom dosadašnjem radu nisu
sreli s djecom koja imaju određenih poteškoća u razvoju, često muči pitanje
hoće li moći pružiti takvom djetetu sve što mu je potrebno. U takvim je
trenucima potrebna informacija o općim karakteristikama teškoće koju dijete
ima te u tome najbolje mogu pomoći upravo roditelji. Oni su najčešće odlični
izvori svih informacija o nedostatku djeteta kao i rješenja kako najbolje pomoći
djetetu. Uz dozvolu roditelja, stručni suradnici u vrtiću, moraju prvo promatrati
dijete da bi mogli uputiti odgajatelje kako najbolje organizirati prostor i
aktivnosti da budu u službi djeteta. Specijalisti mogu i individualno raditi s
djetetom ili dijete s teškoćama uključiti u aktivnosti manje grupe s drugom
djecom.
Tehnike individualnih prilagodbi pomažu odgajatelju da uspješno planira
aktivnosti za svu djecu. Ako u skupini postoji dijete s teškoćom u govoru,
potrebno je prilagoditi svoj jezik i govor, te koristiti jednostavne rečenice.
Odgajatelj će koristiti slikovnice i stvarne predmete kako bi uspostavio što bolju
komunikaciju s djetetom. Ukoliko dijete ima oštećenje sluha, a ono poznaje
znakovni jezik, treba se pobrinuti da u skupinu dođe netko tko će svu djecu i
odgajatelja naučiti osnovama takvog komuniciranja. Odgajatelj treba koristiti
vizualna sredstva kao što su slike, fotografije i predmeti iz svakodnevnog života.
Prije no što odgajatelj počne pričati priču ili davati kakvu informaciju, treba
privući djetetovu pažnju. U radu sa djecom s oštećenjem vida treba
upotrebljavati materijale koji utječu na razna osjetila, a najvjerojatnije će se
dijete najviše oslanjati na taktilna osjetila. Odgajatelj treba provjeriti je li
soba
dnevnog boravka uređena tako da se dijete po njoj kreće bez straha od ozljeda.
Djetetu treba pomoći da osjeti nove materijale i opremu. Za dijete s mentalnom
retardacijom treba odabrati odgovarajuće materijale i aktivnosti koje će mu
pomoći da se osjeti uspješnim. Upute odgajatelja trebaju biti jednostavne i jasne
te djetetu treba pružiti povratnu informaciju. Djetetu treba pomoći da se uključi
u igru s drugom djecom. Ako dijete ima problema s koncentracijom, rečenice
odgajatelja trebaju biti kratke, a upute jasne. Grupne aktivnosti također moraju
niti kraće. Bilo bi dobro da dijete za vrijeme zajedničkih aktivnosti sjedi pored
odgajatelja. U sobi dječjeg boravka treba osigurati tiho mjesto gdje će se dijete
moći koncentrirati na rad ili se odmoriti. Djetetu s emocionalnim poremećajem i
poremećajima u ponašanju treba pomoći da riječima izrazi osjećaje. Povratna
informacija odgajatelja treba biti pozitivna, a upotreba lutki za lakše izražavanje
misli I osjećaja trebala bi biti svakodnevna. Odgajatelj treba zbiljski prihvatiti
djecu s teškoćama u razvoju I u praksi to svakodnevno iskazivati. Tako će
njegova ponašanja I postupanja slijediti I djeca. Uključivanje djece s posebnim
potrebama u skupinu treba se odvijati na prirodan način, ne forsirano, a
prihvaćanje takve djece od strane ostale djece, uvelike ovisi odgajatelju.
Osim djece s teškoćama u razvoju u grupaciju djece s posebnim
potrebama spadaju i potencijalno darovita djeca. Program je tada usmjeren na
kreiranje poticajnih uvjeta, obogaćivanje materijalne sredine i unošenje novih
elemenata u organizaciju i pristupe u radu s djecom. Organizacijski je potrebno
omogućiti uvjete u kojima socijalni kontakti nisu ograničeni da odgojnu
skupinu, nego je omogućeno miješanje djece različite dobi i iskustva na nivou
objekta. Materijalna sredina mora biti oblikovana tako da djetetu pruža
mnogobrojne mogućnosti za aktivno djelovanje, istraživanje, otkrivanje i
mijenjanje. U takvoj se sredini lakše potiče i razvija slobodno izražavanje ideja i
dječjih spontanih stvaralačkih ponašanja. Raznovrsni prirodni materijali,
pedagoški neoblikovani materijali pružaju neograničene mogućnosti
kombiniranja, izražavanja kreativnosti i umjetničkog oblikovanja. Vrlo je važno
da odgajatelj djetetu omogući slobodu izražavanja. Odgajatelj sistematski
skuplja informacije o uključivanju, interesima i napretku potencijalne darovite
djece u pojedinim aktivnostima.
Osnovni motiv bavljenja djecom s posebnim potrebama je njihova
individualnost, potreba da im se pruži više, pristupi drugačije, da se u svakom od
njih pronađe ono u čemu su najbolji. Zbog toga osobe koje rade s takvom
djecom moraju biti sposobne čuti i osjetiti što djetetu treba, moraju biti
fleksibilne i spremne na promjene i uvođenje novina. Vrlo je važno stvoriti
pozitivnu emocionalnu klimu, fleksibilnu organizaciju odgojno – obrazovnog
procesa, stvoriti uvjete za maksimalan razvoj svakog djeteta uvažavajući
individualne potrebe i mogućnosti, razvijajući pozitivnu sliku o sebi kod djeteta.
Odgajatelj treba procjeniti dostignut nivo razvoja u pojedinim razvojnim
područjima, razvijati pozitivnu sliku o sebi, te izraditi individualne programe i
pronalaziti posebne metode i pristupe.
Paralelno s provođenjem raznih obuka rada s djetetom, organiziraju se i
različiti oblici pružanja pomoći roditeljima u smislu edukacije. Pravilan pristup
djeci s posebnim potrebama i potencijalno darovitoj djeci treba „pružiti više“.
Djeci s teškoćama u razvoju treba omogućiti da budu drugačija i da pokažu ono
što znaju na vlastiti način i prema vlastitim mogućnostima.
Ispravnim odgojem djelujemo na promjenu stavova prema osobama s
posebnim potrebama i stvaramo temelje za njihovo osposobljavanje i uspješnost
za život u socijalnoj sredini. Kod takve djece od izuzetnog je značaja razvijanje
vještina socijalne interakcije. Uključivanjem djece s posebnim potrebama u
vrtiće s redovnim programima njihovi se obzori proširuju. Socijalna integracija
djece s posebnim potrebama daje mogućnost svoj djeci da uče, igraju se zajedno
i žive zajedno, te da se razvijaju u osobe koje razumiju i poštuju jedni druge.
Miljak I Vujičić, Dječji vrtić dječja kuća

21.OSOBINE SUVREMENOG, KVALITETNOG ODGAJATELJA

Definicija opisuje odgajatelja kao stručnog djelatnika koji u neposrednom
radu s djecom ostvaruje različite programe predškolskog odgoja i obrazovanja.
Velik broj odgajatelja prihvatio je ulogu izravnog nositelja odgojno – obrazovne
prakse koji umjesto djece odlučuje što, kada, gdje i kako će se djeca igrati i
učiti.
To je u potpunoj suprotnosti s humanističko – razvojnom koncepcijom, jer ona
se temelji na zadovoljavanju dječjih potreba, poštivanju dječjih prava i
zakonitostima razvoja predškolskog djeteta.
U procesu odgoja, na dijete djeluju riječi, ali i cjelokupno ponašanje i
ličnost odgajatelja. Svojim ponašanjem odgajatelj svakodnevno šalje određenu
vrstu poruka kojih nije ni svjestan. Često se događa da je ono što odgajatelj misli
i govori o djetetu, kao i o svojoj ulozi u njegovu razvoju, neusklađeno s
odgajateljevim ponašanjem u vrtiću. (implicitna pedagogija) Odgajatelj
komunicira s djecom putem verbalne i neverbalne komunikacije, ali i načinom
na koji oblikuje čitavo odgojno – obrazovno ozračje, počevši od organizacije
prostora, ponude materijala i postavljanja pravila. Pedagoška i psihološka znanja
su zasigurno potrebna za kvalitetan pristup djetetu, ali odgajatelj ih treba znati
prenijeti u praksu. Jedino prepoznavanjem, otkrivanjem i osvještavanjem
vlastitog odgojnog pristupa odgajatelj može otkriti stvarnu kvalitetu svoga rada s
djecom. (Slunjski, E., 2003.)
Odgajatelj treba od svakog djeteta ponaosob doznavati njegove potrebe,
kao i načine na koje dijete može zadovoljavati svoje potrebe. Dječji vrtić trebao
bi biti organiziran tako da dijete u njemu može zadovoljiti svoje potrebe, a
odgajatelj treba podupirati dijete, pomoći mu i omogućiti mu aktivnost kojom će
zadovoljiti svoje potrebe.
Kvaliteta rada odgajatelja uvelike ovisi o njegovim očekivanjima,
razmišljanjima o djeci, o njegovoj slici o djetetu. Ta odgajateljeva slika o
djetetu
na određeni način oblikuje sve njegove odgojne postupke. Ukoliko odgajatelj
ima povjerenja u dijete i smatra ga kompetentim, on će mu pristupiti potpuno
različito od odgajatelja koji smatra da je dijete nesposobno išta učiniti samo. U
odgojnoj praksi podcjenjivanje dječjih mogućnosti je čest slučaj, čime se djeci
uskraćuje prilika da isprobavaju sebe i svoje mogućnosti. (Slunjski, E., 2003.)
Nemoguće je pronaći univerzalan model rada koji bi bio primjenjiv na sve
situacije, u svim predškolskim ustanovama i za sve odgojitelje. Različiti autori
na različite načine opisuju ''dobrog odgajatelja'' (na primjer Daves, Miljak,
Slunjski, Kramer), no postoji nekoliko osobina koje se može pronaći u svim
radovima.
Dobar odgajatelj je sposoban vidjeti sebe kao učenika (ne uvijek kao
poučavatelja!), kao onoga koji uči. Predan je i spreman uočiti i priznati da nešto
ne zna te postavljati pitanja o svom radu. On uči, istražuje i raduje se novim
otkrićima zajedno s djecom, svakodnevno rastući i razvijajući se u svom radu.
Odgajatelj kao promatrač razumije dječje akcije, reakcije i interakcije. On
promatranjem i slušanjem otkriva dječje interese, potrebe, sposobnosti te
prikupljene informacije koristi za oblikovanje prostora i prilagođavanje
konteksta učenja.
Svaki odgajatelj trebao bi posjedovati osnovna znanja o djetetovom rastu i
razvoju, ali i biti svjestan velikih individualnih razlika među djecom. Odgajatelj
treba identificirati jake i slabe strane svakog djeteta, te radom pokušati utjecati
na njih. Ipak, treba biti svjestan da je svako dijete autor vlastitog razvoja, a
razvoj se ne može unaprijed isplanirati.
Svako dijete ima vlastiti način i tempo učenja, potencijale, sposobnosti i
iskustva. Stavljanje djece u kalupe prema kronološkoj dobi ili programu koji se
mora izvršiti, može negativno utjecati na njihov razvoj. Toga treba biti svjestan
svaki odgajatelj pri planiranju okruženja i materijala. Fizička energija i snaga
potrebna je čovjeku za bilo koji rad, a svaki odgajatelj zna da rad s djecom
ponekad zna biti poprilično iscrpljujući. Dobro zdravstveno stanje nužan je uvjet
za dobro obavljanje odgajateljskog posla.
Ako nešto vole svi ljudi na svijetu, onda je to dobro se nasmijati.
Naravno, smijati se vole i djeca, pa bi odgajatelj trebao posjedovati i smisao za
humor. Odgajatelj zajedno s djecom postavlja grupna pravila, te je spreman
provjeravati njihov smisao, ako uvidi da ona ne funkcioniraju.
Dobar odgajatelj spreman je za nered i istraživanje. Njemu je važnija
vlastita i dječja znatiženja od čuvanja savršenog reda u sobi dnevnog boravka.
Naravno, on je i vrlo fleksibilan i spreman odustati od svojih planova u korist
nečeg prigodnijeg u datom trenutku. Dobar odgajatelj posjeduje mnogostruke
strategije poučavanja za značajno i uspješno učenje djece.
Uloga suvremenog odgajatelj ponajprije je usmjerena na organizaciju
sredine, izbor materijala i sredstava koji će poticati djecu na razmišljanje,
učenje
i rješavanje problema. Poučavateljska uloga odgajatelja, ispravljanje dječjih
''pogrešaka'' od strane odgajatelja i frontalni rad s djecom uz ''obrađivanje''
iste
teme kosi se s novim spoznajama o razvoju i učenju djeteta. Uz raznovrsnu
okolinu odgajatelj treba stvoriti povoljno psihološko ozračje u skupini,
pobuđivati i podržavati dječji interes za spoznavanjem i izražavanjem, pomagati
i podržavati dijete te olakšavati i posredovati između djeteta i problema kojim se
ono bavi. Odluke odgajatelja su složene i dinamične, a najvažnije je da su u
datoj situaciji pravovremene i primjereno odabrane.
Planiranje odgojno – obrazovnog rada potrebno je kao okvir, kao pokušaj
predviđanja mogućih ali ne i obveznih dječjih aktivnosti. Odgajatelj predviđa,
ali i uvijek ostavlja otvorenom realnost odgojno – obrazovne prakse. Unatoč
svojim potrebama, on se trudi ne odvajati tzv. slobodne i vođene aktivnosti
djeteta, kako bi svako dijete moglo najviše učiti i razvijati se.
Iako se odnosi na glavni dio odgajateljskog posla, neposredan rad s
djecom nije jedini zadatak suvremenog, kvalitetnog odgajatelja. Takav
odgajatelj mora biti spreman na suradnju i sa kolegama, ali i sa roditeljima.
Važno je da bude otvoren ka cjeloživotnom učenju i kontinuiranom stručnom
usavršavanju. To mu omogućuje da u svoj rad unosi najnovije spoznaje sa
područja razvoja predškolskog djeteta.
U svakodnevnoj praksi, kada se odgajatelj suoči s određenom situacijom
ili problemom, on najčešće poduzima akciju, pa onda razmišlja o njezinoj
svrhovitosti, promašajima i novim mogućim rješenjima. Tek mali dio vrhunskih
odgajatelja intuitivno donose odluke, uspješno djeluju i rješavaju nove i
nepredvidljive okolnosti. Rješenje za stjecanje praktične kompetencije jest u
organizaciji akcijskih istraživanja, koja bi praktičara trebala motivirati na
svjesnu refleksiju i samorefleksiju, te istraživanje svoje prakse. Odgajatelju je
potrebna argumentirana kritička rasprava s kolegama kako bi mogao analizirati,
procjeniti i evaluirati svoju praksu. Uspješnost odgajatelj ovisi o podršci svih
sudionika predškolskog sustava.
Kvalitetan odgajatelj-praktičar u svom radu mijenja rutinu, preispituje
svoja stajališta i spreman je na promjene koje će pozitivno utjecati na njegov rad
s djecom. Suvremena praksa odgajatelja treba biti više refleksivna, a manje
rutinska. To znači da odgajatelji trebaju više promišljati o vlastitim postupcima,
a manje se usmjeravati prema pedagoškim klišejima.
Kompetentan odgajatelj nadasve uživa u svom poslu. Svoje zadovoljstvo i
energiju on crpi iz dječjeg zadovoljstva. Takvom odgajatelju djeca moraju biti
stalna inspiracija za mijenjanje i usavršavanje sebe i vlastite prakse.
Petrović – Sočo, B. Odgojitelj – neizravni voditelj odgojno – obrazovnog
procesa
Miljak, A. Najčešće pogreške odgajatelja u organizaciji i realizaciji odgojno –
obrazovnog procesa, Zbornik radova Čakovec 1992.
Babić, N. Odgojitelj usmjeren na dijete
Slunjski, E. Devet lica jednog odgajatelja / roditelja, Mali profesor, Zg, 2003.
Miljak, A. Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja
Programsko usmjerenje

22.ODGAJATELJ- REFLEKSIVNI PRAKTIČAR

Svaki odgajatelj u svom radu koristi cijeli spektar uloga. Jedna od bitnijih,
je upravo ona uloga odgajatelja kao refleksivnog praktičara. U svakodnevnoj
praksi, kada se (kompetentni) odgajatelj suoči s određenim problemom ili
zadatkom, on najčešće poduzima akciju, pa onda razmišlja o njezinoj
svrhovitosti, promašajima i novim mogućim rješenjima. Bilo bi nearacionalno i
nepraktično da odgajatelj najprije prikupi svu teorijsku evidenciju o određenoj
problematici, pa tek onda poduzme akciju. Zato odgajatelj mora steći znanja u
akciji.
Odgajatelj početnik djeluje drgačije, često ne može brzo i svrhovito
djelovati, iako možda posjeduje dovoljno teoretskog znanja. Njemu je potrebno
vrijeme za stjecanje praktične kompetencije. To će ostvariti akcijskim
istraživanjem. Akcijsko istraživanje je izravno, participacijsko, suradničko
promatranje i mijenjanje odgojne prakse s namjerom stvaranja uvjeta, okruženja
(socijalnog i fizičkog) i ozračja koje će voditi emancipaciji, a ne manipulaciji
djece i odgajatelja (Miljak, A., 1996). Bitne značajke svakog akcijskog
istraživanja su izravnost, otvorenost, fleksibilnost i dinamičnost. Jedino će
praktično radeći bilo koji odgajatelj steći vlastitu praktičnu kompetenciju, koja
je pretpostavka za istraživanje, razvijanje i građenje kurikuluma. Istraživanje je
esencijalna aktivnost kvalitetne odgojno – obrazovne prakse (Fullan, prema
Slunjski, E. 2006.)
Vanjski prijatelji, kritičari pomažu odgajatelju u objektivnom, realnom
sagledavanju i istraživanju njegove prakse. Odgajatelju su potrebne prilike za
ostvarivanje razmjene znanja s drugim djelatnicima. U ustanovi su svi problemi
na neki način povezani sa cijelom ustanovom, tako da ih je moguće razumijeti i
rješavati samo u suradničkoj atmosferi, uzimajući u obzir njhovu povezanost i
širi kontekst. Kontinuirana razmjena ideja, zajedničko promišljanje pitanja i
traganje za odgovorima te međusobno povjerenje omogućuju refleksivnim
praktičarima kvalitetniju praksu. Tako učenje postaje recipročni proces, događa
se kao posljedica razmjene i međusobne podrške. Bez toga svaki bi odgajatelj
ostalo zaglavljen u svojoj izoliranoj perspektivi. (Bruner, prema Slunjski, E.,
2006.).
Svako se akcijsko istraživanje temelji na planu akcije, realizaciji akcije i
procjeni rezultata, a usmjereno je na praksu i njeno unapređenje. U praksi proces
počinje utvrđivanjem postojećeg stanja te procjenom da li je potrebno uvesti
kakve promjene. Nakon što se donese odluka o akciji, osmišljava se opći plan
akcije. Pri izradi plana odgajatelj mora biti svjestan da je odgojna praksa, do
izvjesne mjere, nepredvidljiva. Stoga, opći plan mora biti dovoljno fleksibilan
da se može prilagoditi svim nepredviđenim okolnostima i prethodno neuočenim
preprekama. Nakon što se detaljno analizira opći plan akcije, potrebno ga je
raščlaniti na konkretne korake akcije. Prvi korak je promjena načina rada
kojemu je cilj ne samo promjena, nego i bolje razumijevanje. Istraživač mora
osmisliti načine praćenja efekta ovog prvog koraka. Praćenje akcija mora biti
brižljivo planirano kako bi ostavilo dokumentiranu osnovu za kasnije korištenje
iskustva. Kao i sama akcija, planovi praćenja moraju biti otvoreni, tako da
omogućuju i bilježenje neočekivanih događanja. Dokumentacija je sredstvo
refleksije prakse jer omogućuje uvid u kvalitetu i količinu intervencija
odgajatelja u procesu učenja djece. Refleksija je najvažniji korak, odnosno ona
se vraća na akciju koja je bila zabilježene tijekom praćenja. Ona uključuje
zajedničku kritičku raspravu odgajatelja u kojoj se analizira, procjenjuje i
evaluira praksa.
Reakcije djece na odgajateljevu akciju, mjerilo su razumijevanja i
interpretacija te akcije. Tek kada odgajatelj prihvati kritiku svojih kolega kao
pozitivan komentar može mijenjati praksu i stvarati nova znanja. Uz pomoć
kolega uviđa svoje pogreške i unapređuje svoj rad. Mijenjajući svoju praksu,
odgajatelj mijenja i sebe. Kroz zajedničku raspravu sa kolegama odgajatelj se
osposobljava da kritički razmišlja o svojoj praksi i da svoju refleksiju artikulira
u sebi. Nakon prvog koraka slijedi realizacija, praćenje i procjenjivanje drugog
koraka, te se tako nastavlja spirala akcije, praćenja, evaluacije i ponovnog
planiranja.
Kvalitetan odgajatelj-praktičar u svom radu mijenja rutinu, promišlja o
vlastitim postupcima, spreman je na promjene koje će pozitivno utjecati na
njegov rad s djecom. Refleksivne strategije su usmjerene na proces
razumijevanja i reorganiziranja načina na koji odgajatelji razmišljaju o procesu
odgoja i obrazovanja, s ciljem boljeg razumijevanja svoga i ponašanja djece u
tom procesu. (Slunjski, 2006.)
U našim vrtićima često se stručno usavršavanje odvija na tradicionalan
način, tako da se odgajatelje povremeno poučava kako bi došli do potrebnih
kompetencija. Iz perspektive refleksivnog praktičara, takav način usavršavanja
nema mnogo smisla. Profesionalno usavršavanje trebalo bi biti cjeloživotni
proces, u kojem se znanje stalno propituje, revidira i postupno nadograđuje kroz
zajedničko istraživanje vlastite prakse, a ne prenosi se na temelju nečije
povremene pouke. Profesionalni razvoj mora uključivati uvjerenja, iskustva i
navike odgajatelja. Promjene u praksi neće se dogoditi ako nisu povezane s
uvjerenjima i teorijama odgajatelja o učenju i poučavanju djece. Tek kada
odgajatelj restrukturira svoje dosadašnje znanje i uvidi svoje loše strane, može
mijenjati vlastitu praksu.
Suvremena praksa odgajatelja treba biti više refleksivna, a manje
rutinska. Odgajatelj se mora stalno baviti pitanjem kako utječe na djecu te kako
ona utječu na njega. Potreba stalnog učenja i propitivanja kvalitete vlastite
prakse, za odgajatelja ne bi treba biti manjak stručne kompetencije,već dokaz
njegova profesionalizma.
Petrović – Sočo, B. Odgojitelj – neizravni voditelj odgojno – obrazovnog
procesa
Slunjski, E. Stvaranje predškolskog kurikuluma u vrtiću organizaciji koja uči,
2006. Mali profesor, Zg
Miljak, A. Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja, Persona,
Zagreb
23.RAZVOJ SOCIJALNE KOMPETENCIJE PREDŠKOLSKE
DJECE
Svaki je čovjek po svojoj prirodi društveno biće. Već od najranije dobi
dijete uspostavlja socijalne kontakte osmjehom, vokalizacijom i praćenjem
pogledom. Nakon navršene treće godine života, pojavljuje se kod djece (izražen)
interes za druženje s vršnjacima. Polaskom djeteta u školu formiraju se socijalne
skupine vršnjaka na temelju međusobnih sličnosti. Razvoj socijalnih vještina
dovodi do sve veće kvalitete u uspostavljanju socijalnih kontakata.
Socijalna kompetencija se definira kao pojedinčeva sposobnost iniciranja i
održavanja zadovoljavajućih recipročnih odnosa s vršnjacima. Stručnjaci za
socijalni razvoj razlikuju dva aspekta socijalne kompetencije: vršnjačka
popularnost i prijateljstvo. Popularnost je razina na kojoj vršnjaci prihvaćaju ili
odbacuju pojedinca, a prijateljstvo predstavlja uzajamni odabir dvoje specifične
djece.
U osnovne sastavnice socijalne kompetencije spadaju: regulacija emocija,
socijalna znanja i razumijevanje, socijalna umijeća i socijalne dispozicije.
Regulacija emocija podrazumijeva reagiranje na socijalno prihvatljiv način i
sposobnost odgode spontanih neželjenih reakcija. Socijalna znanja odnose se na
poznavanje određenih socijalnih normi i pravila, a socijalno razumijevanje na
predviđanje tuđih reakcija na uobičajene situacije unutar vršnjačkih interakcija,
kao i na razumijevanje tuđih osjećaja i preferencija. Socijalna umijeća
podrazumijevaju način pristupanja ili priključivanja skupini. Socijalne
disipozicije su trajne navike ili karakteristični način reagiranja u različitim
situacijama (npr. kreativnost, škrtost, radoznalost, šaljivost, svadljivost,...).
Mnoge se dispozicije smatraju urođenima (znatiželja, privrženost drugima), ali
postoje i one koje se uče iz iskustva, iz modela koje djeci pružaju osobe iz
njihove okoline.
Koja su obilježja socijalno kompetentne djece? Socijalno kompetentna
djeca upuštaju se u zadovoljavajuće interakcije i aktivnosti s odraslim osobama i
svojim vršnjacima, te kroz takve interakcije poboljšavaju vlastitu kompetenciju.
Socijalno kompetentna, samostalna djeca najčešće potječu iz obitelji u kojima se
miješaju toplina i nadzor i gdje vlada ravnoteža između bliskosti i rezerviranosti.
(iz obitelji u kojima se njeguje autoritativni stil roditeljstva)
Djeca u vrtiću pokazuju razne probleme u socijalizaciji koji mogu imati
više uzroka. Nekima manjkaju znanja i umijeća potrebna za uspješno
uključivanje u vršnjačku interakciju. Neka djeca su jednostavno stidljiva, više
povučena i imaju nisku razinu interakcije. U današnje vrijeme, sve se više javlja
agresivnost kao jedan od problema socijalizacije.
Važno je napomenuti da se socijalno ponašanje odvija u zatvorenom krugu.
Djeca koja su simpatična, bivaju sve omiljenijima i prihvaćenijima, a
nepristupačna djeca se odbacuju i postaju još nepristupačnija. Takvoj djeci pruža
se malo prilika da poboljšaju svoja socijalna umijeća, te su im potrebne odrasle
osobe kako bi im pomogle razbiti začarani krug. Istraživanja su pokazala da što
je dijete mlađe, to mu je lakše izaći iz negativnog kruga.
Odgajateljeva uloga je da potiče razvoj socijalne kompetencije djece. Na
odgajatelju je da stvara osjećaj zajedništva i potiče suradničko okruženje. Opće
ozračje grupe ima veliku važnost u tome. Ono je najbolje ako ga obilježava
autentična, neposredna i izravna komunikacija odraslih i djece vezana uz norme,
pravila i očekivanja kod sudjelovanja u životu grupe.
Organizacija prostora igra veliku ulogu u poticanju socijalne kompetencije.
Važno je oblikovati centre aktivnosti u kojima se mogu igrati manje i veće grupe
djece. Neki centri su po svojoj prirodi ''društveniji'' od ostalih (npr. centar
građenja i konstruiranja, obiteljski centar, stolno- manipulativni centar i sl.),
iako svi centri imaju svoj potencijal u tom smislu.
Poticanje razvoja društvenih i emocionalnih vještina ne može se ostvarivati
samo u određenim aktivnostima, nego treba prožimati cjelokupan odgojnoobrazovni rad
s djecom. Treba koristiti svaku priliku za utvrđivanje ovih
vještina, što znači da treba što češće nuditi materijale koji potiču zajedničku
igru
djece, stvarati situacije koje potiču iskazivanje emocija, poticati preuzimanje
odgovornosti, poštivanje druge djece, suradnju u igri i pronalaženje
kompromisnih rješenja.
Jedna od važnih uloga odgajatelja u poticanju razvoja socijalne kompetencije je
stvaranje modela očekivanog ponašanja. Interakcija odgajatelja s djecom je
model socijalne kompetencije. Optimalna intervencija odgajatelja također potiče
socijalnu kompetenciju. Intervencija ne bi smjela biti toliko česta da djeca imaju
premalo prilika sama rješavati svoje probleme, ali dovoljno česta kako nijedno
dijete ne bi postalo žrtvom negativnog kruga. Odgajatelj treba omogućiti djeci
da sami rješavaju svoje sukobe, ali dati im do znanja da mu se uvijek mogu
obratiti ukoliko sami ne uspiju riješiti problem.
Kako bismo jačali socijalnu kompetenciju djece važno je svakodnevno
poticati određena ponašanja, poštivati dječje osjećaje, uspostaviti povjerenje i
uvažavati individualne razlike. Treba ohrabrivati djecu da pomažu najmlađima u
svakodnevnim obavezama, da dijele igračke i materijale, poticati djecu da
riječima izražavaju svoje emocije i potrebe, te da slušaju jedni druge. Osim toga,
potrebno je i uključivati se u njihove igre i aktivnosti kao ravnopravni sudionik,
te dopustiti djeci da se služe vlastitim zdravim razumom, donose odluke i
pravila, jer time se uče odgovornosti i razboritosti.
Rano djetinjstvo je najpovoljnije razdoblje da se djeci pomogne postići
visoku razinu socijalne kompetencije. Na odgajatelju je da ih ispravno vodi na
putu kojim uče kako živjeti s drugima, a da pritom ne izgube osobni identitet.
Katz, L. G., McClellan, D. E. Poticanje razvoja dječje socijalne
kompetencije, 1999., Educa, Zagreb
24.POSJETI S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
Jedna od djetetovih prirodnih potreba je istraživanje I otkrivanje svijeta koji
ga okružuje. U tom smislu treba osigurati odgovarajuće aktivnosti kako bi ono
zadovoljilo tu potrebu. Jedna od njih su posjeti.
Prema vrstama djelatnosti posjete ubrajamo u istraživačko-spoznajnu
djelatnost, što bi značilo da takvom aktivnošću obogaćujemo dječji svijet i
osiguravamo mu stjecanje novog znanja
Tijekom planiranja posjeta, odgajatelj treba znati koji je cilj posjeta, kako
osigurati ostvarenje tog cilja, kako će izgledati aktivnosti prije i poslije
posjeta,
kao i sam tijek posjeta. Odgajatelj treba najprije sam posjetiti mjesto posjeta,
kako bi procijenio uvjete. Vrlo je važno da se dogovori s osobom koja će ih
dočekati, koja će s djecom razgovarati, kako bi doznao što će djeca čuti i vidjeti.
Nakon toga, odgajatelj treba organizirati prijevoz, pratnju, ako se ide na duže
relacije i hranu, kao i sanitarni čvor. Od izuzetne je važnosti i organiziranje
roditeljskog sastanka na temelju kojeg se roditelji upoznavaju s detaljnijim
podacima o posjetu, odnosno mjestom posjeta, s vremenom posjeta, te dobivaju
popis potrebnih stvari koje dijete treba ponijeti. Treba tražiti dopuštenje od
roditelja. Također, roditelji se mogu aktivno uključiti svojim prisustvom kako bi
pomogli odgajatelju u postizanju veće sigurnosti.
Primjerice, moja skupina djece posjetila je mlin za masline i maslinik u
jednom malom mjestu Zemunik. Prije posjeta djeca su već u drugim šetnjama
primijećivala stabla maslina, uspoređivala ih s ostalima, dodirivala koru i lišće,
zalijevala mlado stablo masline posađeno u dvorištu vrtića, te pobrala zrele
plodove drugog stabla i solila masline. Roditelje smo obavijestili o posjetu i
pozvali ih da nam se pridruže, što je prihvatilo dvoje roditelja. Autobusom smo
se odvezli do Zemunika Donjeg, mjesta gdje se nalazi stari mlin i maslinik jedne
obitelji. Ondje su nas dočekali vlasnici i radnici koji su djeci i odgajateljicama
pokazali kako beru masline, nose ih u mlin i tamo od njih proizvode ulje.
Pokazali su nam kako obrezuju grane, mažu stablo kako bi ''mu rane što prije
ozdravile'' te koje su muške i ženske grane stabla, nakon čega su djeca i sama
prepoznavala koja je koja grana. Na kraju su djeca imala mogućnost isprobati
više vrsta ulja, koje se proizvode u malim mjestima Zadarskog područja.
''Toćajući'' kruh u ulje, djeca su pokazala da su pravi mali gurmani, spremni
isprobavati nove okuse, ako im se oni ponude na njima zanimljiv način.
Bavili su se i crtanjem, izradom (kaširanjem) velikog stabla masline,
daljnjim zalijevanjem i brigom o mladoj maslini, pakiranjem malih staklenki sa
soljenim maslinama i dijeljenjem drugim skupinama po vrtiću i tako dalje.
Omogućujući što više posjeta, dijete se stavlja u situaciju u kojoj na
neposredan način, dakle, na temelju svog, vlastitog iskustva upoznaje nešto
novo. Aktivnosti prije i nakon posjeta jednako su važne, kao i sam čin posjeta.
25.ŠETNJE I IZLETI DJECE
Već i sama humanističko-razvojna koncepcija ističe važnost
zadovoljavanja djetetovih osnovnih tjelesnih potreba koje uključuju:
zadovoljenje potrebe za hranom, zrakom, kretanjem, igrom i boravkom u
prirodi; njegovanje mišića za održavanje stava i ravnoteže; usavršavanje
prirodnih oblika kretanja; povećanje otpornosti organizma na nepovoljne
okolinske utjecaje i dr. Boravak na zraku doprinosi ravnoteži u rasporedu dana.
Omogućuje djeci da uključe i koriste sva svoja osjetila koja u unutarnjem
prostoru ne moraju doći do izražaja. Vanjski prostor osigurava direktan dodir s
prirodom i buđenje svih osjetila. U interakciji s vanjskim okruženjem potiču se
sva područja dječjeg razvoja. Djeca trebaju osjetiti sve vremenske prilike, ali u
tome naravno ne treba pretjerivati. Za vrijeme boravka na otvorenom odgajatelj
mora imati djecu na oku. Odjeću djece treba prilagoditi temperaturi zraka.
Posjeti su izuzetno vrijedan organizacijski oblik rada, oni bogate dječji
svijet i osiguravaju nove, uzbudljive mogućnosti učenja. Odgajatelj tijekom
planiranja treba znati što tim posjetom želi postići, kako osigurati ostvarenje tog
cilja i kako će izgledati aktivnost prije i nakon posjeta. Isto tako se treba
dogovoriti sa roditeljima, da li uopće dopuštaju da dijete ide u posjet ili na
izlet,
da li se žele uključiti i slično. Prije samog posjeta s djecom, odgajatelj to
mjesto
treba posjetiti sam. Treba naravno organizirati i prijevoz, pratnju, hranu,
primjerenu odjeću i obuću.
U interakciji sa izvanjskim okruženjem dijete razvija sva područja svoga
razvoja: tjelesni razvoj (razvoj motoričkih sposobnosti), socijalni razvoj
(kulturno ponašanje, razvoj suradnje, opuštena atmosfera, uče o društvenoj
zajednici), emocionalni razvoj (dijete razvija pozitivnu sliku o sebi, estetiku),
spoznajni razvoj (izravna interakcija s ljudima i predmetima, upoznaje se
okolina u različita godišnja doba, razvija se mašta i kreativnost). Šetnje su dobar
način istraživanja vanjskog okruženja, a ne traže velike pripreme. Odgajatelj
treba usmjeriti dječju pažnju na određenu pojavu.
Broj posjeta I izleta koje će osigurati predškolska ustanova ovisit će o
različitim kontroliranim i nekontroliranim činiteljima: materijalnim uvjetima,
raspoloživu vremenu ustanove, s obzirom na udaljenost objekta, institucija i sl.
koji se žele posjetiti, mogućnostima zaštite djece prilikom posjeta, ukupnoj
odgojno-obrazovnoj vrijednosti i dostupnosti glede dobi djece i dr. Treba
organizirati i višekratne posjete. Takvi su posjeti važni zbog dječjeg burnog
razvoja i mijenjanja pa su mogući različiti pristupi djeteta istom djeliću okoline.
Korisno bi bilo da odgajatelji imaju pregled nad sadržajima svih dostupnih
prirodnih segmenata i zajednica kao i onih gdje kupuju potrebne stvari,
institucija i objekata u kojima se zadovoljavaju kulturne, vjerske i slične
potrebe. Odgajatelj će iz tog kompleksa pažljivo izabrati mjesto posjeta.
Potreban je izbor optimalnog vremena za posjet s obzirom na uvjete koje pruža
mjesto posjeta, kao i sa stajališta djece. Djecu treba pripremiti za posjet,
podsjetiti ih na pravila ponašanja kako putem, tako I pri ulasku I susretu s
osobljem koje će se zateći na mjestu posjete. Odgajatelj treba primjerom ukazati
na prikladno ponašanje. Prerade doživljaja i u njih uključenih iskustava obično
slijede (koji) dan nakon posjeta, kako bi se slegli dojmovi.
Da bi uspio, izlet mora biti dobro pripremljen, organiziran i proveden.
Raspoloženje djece najbolji je pokazatelj uspješnosti izleta. Izleti u predškolsko
doba su oblici odgojno-obrazovnog rada u kojima djeca upoznaju prirodu i
okolinu. Odgajatelj utvrđuje odgojno-obrazovne zadatke izleta u skladu s
planom odgojno-obrazovnog rada u dječjem vrtiću i konkretnim planom rada
svoje odgojne grupe. Odgovornost za pripremu i provođenje izleta snosi
odgajatelj. Odgajatelj treba znati zašto je izlet predviđen baš u to vrijeme,
upravo na to mjesto, što će djeca tamo vidjeti i kako će se doživljaj uklopiti u
odgojno obrazovni proces. Za vrijeme promatranja na izletu odgajatelj postavlja
djeci pitanja, uspoređuje pojave, izvodi jednostavne zaključke i potiče djecu na
razmišljanje. U dječjem vrtiću raspravlja se, izražavaju se mišljenja, dojmovi o
viđenom na izletu putem slike, modeliranjem, kretanjem.
U predškolsko doba nije potrebno suviše izleta, ali bez izleta dječji vrtić
ne može u potpunosti ostvariti zadatke programa odgojno.obrazovnog rada.
Primjer: šetnje šumama, promatranje prirode I pojedinih vrsta bilja I stabala,
pamćenje naziva, promatranje raznolikosti, učenje načina ponašanja u šumi ususret
eko – kvizu.

26.POSTUPCI
ODGAJATELJA
KOMPETENCIJE

RAZVOJU

DJEČJE

Djeca su od samog rođenja društvena bića. Ona umiju iskazati sadržaj i

granice svog integriteta, surađuju sa različitim vrstama ponašanja odraslih i daju
verbalne i neverbalne povratne informacije. Oko druge godine života djeca se
postupno počinju oslobađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Počinju htjeti
i razmišljati, osjećati i samostalno postupati. Kada pokušaj djeteta u razvijanju
kompetencije naiđe na negodovanje, dijete će postati prkosno i počet će se
opirati. Nekad je odgoj djece davao prvenstvo vanjskom činitelju – važno je bilo
da se djeca nauče lijepo ponašati, pristojno govoriti,... Djeca nisu trebala biti
ono
što jesu. Od njih se očekivalo da glume.
U današnje vrijeme postalo je jasno koliko je bitna demokracija u odgoju.
Demokracija u odgoju odnosi se na ideju o važnosti razumijevanja djece, te o
ozbiljnom shvaćanju njihovih potreba. Osim toga, postalo je jasno i koliko je
bitno razvijati djetetovu samosvijest i samopouzdanje. Briga za djetetov
integritet, također je od velike važnosti. Integritet se odnosi na skupni pojam za
djetetovo tjelesno i psihološko postojanje, individualnost, identitet,...
Da bi odgajatelj uspješno razvijao dječju kompetenciju mora imati mnogo
kvalitetnih osobina. Neke od njih su: sposobnost priznavanja prava djeteta na
njegove potrebe, želje, iskustva, osjećaje i načine iskazivanja istih, sposobnost
sagledavanja potreba djeteta s njegove točke gledišta i načina razmišljanja,
sposobnost usredotočenja na način iskazivanja djeteta s ciljem upoznavanja
njegove stvarnosti, te sposobnost odgovaranja na poticaj djeteta s
razumijevanjem i s ozbiljnim shvaćanjem.
Postupci odgajatelja u razvoju dječje kompetencije odnose se na poticanje
sigurnosti, povezanosti, razvoj individualnosti, razvoj sposobnosti i
odgovornosti (kontrole).To konkretno, u praksi, znači postavljanje nekoliko
jednostavnih pozitivnih pravila skupine, tako da djeca znaju što se od njih
očekuje. Djeci treba pomoći da prihvate ta pravila, što će biti najlakše ukoliko
djeca sudjeluju u postavljanju pravila. Osim toga, može se postaviti dnevni
raspored u slikama, tako da djeca znaju što ih očekuje tijekom dana. Odgajatelj
treba odvojiti dovoljno vremena za individualan rad sa svakim djetetom. Treba
upozoriti dijete prije neke promjene u aktivnostima. Bitno je da se sva djeca
osjećaju prihvaćenima u grupi. Planirane aktivnosti trebaju biti takve da
ohrabruju druženje među djecom. Međutim, ne bi bilo loše odrediti neki prostor
u kojem se može igrati samo dvoje ili troje djece, ali to mora biti osnovno
pravilo za igru u tom prostoru.
Prostor dnevnog boravka treba biti bogat materijalima i igračkama koje
djecu potiču na zajedničku igru. Što je češće moguće, treba stvoriti uvjete u
kojima će djeca pomagati jedna drugoj. Potrebno je hrabriti djecu da zamole
jedni druge za pomoć, umjesto da ovise o odraslima. Treba poštivati dječje
interese i nuditi materijale u skladu s tim. U sobi treba postaviti naljepnice s
crtežima materijala i gračaka, kako bi ih djeca sa lakoćom mogla vratiti na
njihovo mjesto.
Potrebno je svakom djetetu naglašavati po čemu je ono posebno i jedinstveno. U
sobi dnevnog boravka treba postaviti ogledalo, tako da se djeca mogu gledati i
shvatiti kako su unikatna. Djecu treba pažljivo slušati i odvojiti vrijeme za
individualan rad sa svakim od njih. Osobito je važno prepoznavati i
zadovoljavati dječje potrebe, imati razumijevanja za njihove osjećaje,
sposobnosti, mogućnosti.
Dječje radove potrebno je postaviti po cijeloj sobi i to u razini dječjih
očiju. Treba čuvati njihove radove i brižno se prema njima odnositi, tako da s
vremenom mogu vidjeti svoj napredak. Čuvanje radova je djeci poticaj da se i
dalje likovno izražavaju, da vide da su svom odgajatelju važna.
Djecu treba pohvaliti za sva njihova postignuća. Odgajatelj treba imati
dovoljno povjerenja u svoju djecu da im može povjeravati određene zadatke.
Sve što mogu, djeca trebaju činiti sama. Kad god je moguće, na odgajatelju je da
djeci omogući izbor (aktivnosti, materijala, partnera,...).
Na odgajatelju je važna uloga u razvoju dječje kompetencije, te je zato
potrebno da preispituje svoju odgojno- obrazovnu praksu, prihvaća komentare
kolega, da se stručno usavršava i teži ka cjeloživotnom učenju.

27.ODGOJ DJECE ZA SAMOPOMOĆ U PREDŠKOLSKOJ

USTANOVI
Često ponašanja roditelja i odgojitelja, koji žele pomoći djeci uopće nisu
djelotvorna. Ono što odrasli nazivaju pomoć, često je prikriven pokušaj
navođenja djece da postupe onako kako roditelji i odgojitelji misle da je
najbolje. To su nedjelotvorna ponašanja poput zanovijetanja, propovijedanja,
optuživanja, prijetnji, uspoređivanja, (brige), kritiziranja, vikanja, kažnjavanja,
a
sva su prisutna I u dječjem vrtiću I u obiteljskom domu. Takva su ponašanja
prisilna. Prisila znači pridobiti nekoga da radi ono što vi želite da radi, a kada
odrasli djecu prisiljavaju, ona reagiraju burno i povlače se.
Djeca sama moraju iskusiti život (pa čak koji put i pogriješiti) da bi ga
razumjela. Kako možemo pomoći djeci da si sama pomognu? Možemo ih voditi,
tj. koristiti djelotvorna ponašanja koja nisu prisilna, a pružaju djeci informacije
o
onome što žele znati. Možemo ih poticati tako da im šaljemo poruke podrške (i
verbalne i neverbalne), tako da ih istinski slušamo (dajemo im malu pozitivnu
primjedbu) i pomažemo im da si sami pruže podršku. Možemo im odati
priznanje kada koriste uspješna djelotvorna ponašanja (odgovornost, održavanje
obećanja, kompromisi, pregovor).
Najbolja pomoć koju im možemo dati je da se i sami ponašamo
odgovorno i samostalno te se neprestano procjenjujemo. Tako će se djeca od nas
učiti samoprocjeni. Samoprocjena je postavljanje pitanja samome sebi;
usmjeravanje pažnje na vlastitu percepciju na razini vrijednosti. To je jedini put
do kvalitetnog života.
Osnovni zadatak odgajatelja je stvoriti okolinu u kojoj djeca mogu
zadovoljiti svoje potrebe. To znači pomoći djeci da shvate i zadovolje osnovne
psihičke potrebe na uravnotežen način kroz djelotvorna ponašanja. Trebamo
svim snagama biti uključeni u djetetov život kako bi znali što je njemu važno,
što cijeni, što želi.
Kako pomoći klincima da si sami pomognu, E.P.Good, Zagreb, Alinea 1995.

28.DIJETE I SLIKOVNICA
Slikovnicu čini serija slika prilagođenih mogućnostima djece predškolske
dobi. Slikovnica je prva knjiga koju dijete dobiva u ruke. Namijenjena je malom
djetetu, stvarana je za dijete. Govori slikom, jezikom koji ne treba prevoditi.
Pripada jednom nezaboravnom i neuništivom razvojnom stupnju u životu
čovjeka, njegovom djetinjstvu. Slikovnica je prvo uvođenje djeteta u čarobni
svijet književnosti i slikovne umjetnosti. Ona treba biti nešto na čemu dijete
može rasti, svestrano se razvijati, odgajati i učiti. Dijete s pojedinim likovima
iz
svoje slikovnice razgovara, brine se o njima, stavlja ih na spavanje, putuje s
njima po oblacima, prema mjesecu, moru… Slikovnica može biti igračka, može
biti karton za slaganje. Često je to skup slika bez teksta ili s tekstom koji
tumači
sliku. Slikovnica može biti i bogato ilustrirana pjesma dječjeg pjesnika (može
biti s mnogo slika, a s vrlo malo riječi) ili slikom prikazana bajka i slično.
Slikovnica kao sredstvo odgoja pomaže u razvijanju spoznajnog života
djeteta, bogaćenju doživljavanja i izražavanja, izražavanju emocija, razvijanju
govornog ponašanja, zadovoljavanju osnovnih potreba, ali i potreba za novim,
lijepim, neobičnim, interesantnim. Postepeni rast i razvoj djeteta omogućuje
stjecanje novih spoznaja i iskustva. Doživljaji iz neposredne okoline prikazane u
slikovnici čine doživljaj stvarnog života točnijim, dubljim, trajnijim. Dijete je u
mogućnosti putem slike bolje upoznati stvari i predmete u okolini. Slike u
slikovnici pokazuju odnose u okolini djeteta, odnose predmeta i pojava i na taj
način pomažu razvoj sposobnosti zapažanja i uočavanja onog što je bitno te
razvijaju sposobnost pamćenja i zapamćivanja logičkih odnosa. Ona je samo
pomoćno sredstvo u upoznavanju okoline, u preciziranju predodžbi, razvoju
govora i mišljenja.
U sadržajima nekih slikovnica dijete će doživjeti prijateljstvo, odnos
prema radu, rad ljudi u okolini koja mu je bliska i poznata. Neke će mu
slikovnice pomoći da predoči pojave i predmete koje ne susreće u svojoj okolini.
Pomoću takvih slika postat će mu pristupačno mnogo toga što će tek kasnije u
životu sresti i što će činiti izvor njegovih spoznaja. Suvremena slikovnica uvest
će dijete u svijet tehničkih dostignuća, prometnih sredstava, svemirskih letova…
Dobra slikovnica omogućuje djetetu da predmete, pojave ili događaje u
bližoj i daljoj okolini, u sadašnjosti ili prošlosti, iz svijeta zbilje ili iz
svijeta iz
mašte, uočava i pravilnije shvaća. Ona ga pobuđuje i regulira njegove emocije te
ga dovodi do dubljeg i točnijeg doživljavanja svijeta.
Slikovnice služe i u razvoju govora, pomažu pravilnoj artikulaciji, bogate
djetetov riječnik, služe u govornim vježbama djeteta. Na njima i pomoću njih
dijete imenuje, zapaža, uspoređuje. One doprinose i razvijaju odnos prema
stvarima, prirodi, bude interes za pojave svakodnevnog života. Likovni govor u
slikovnici ima odgovarajuću posredničku ulogu između fabule i djeteta.
Utjecaj slike u predškolskom razdoblju je značajan za oblikovanje
predodžbenog svijeta i doživljavanje svijeta uopće. Umjetnička slika obogaćuje
život djeteta estetskim doživljajima. Detalji koji oduševljavaju dijete i
ostavljaju
dojam, ponekad su posve obični za odraslog, ali razumljivi I privlačni djetetu.
Tekst pomaže u razumijevanju fabule pa doživljaj postaje obogaćen još jednom
umjetničkom sastavnicom; likovno-verbalnom. Neki sadržaji slikovnica
obogaćuju raznolike maštovite predodžbe u djeteta i potiču kreativnost. Upravo
taj odnos vizualno-verbalno u slikovnici je posrednik koji djetetu pri polasku u
školu omogućava prijelaz na knjigu i učenje, usmjerava ga prema knjizi. Tako
već od ranog djetinjstva utječe na razvijanje i zauzimanje određenog stava
prema knjizi i slici, sadržaju, umjetničkom izrazu slikara i pisca.
Razlikujemo dvije osnovne vrste slikovnica. To su „čiste slikovnice“
(nefikcijske slikovnice, slikovnice spoznajnog tipa) i „slikovnice priče“
(slikovnice poetskog tipa). Prva vrsta slikovnica je namijenjena najmlađem
djetetu. Dijete ih poistovjećuje sa svojim igračkama, a ponekad mu služe i kao
sredstvo za igru. Tek postepeno dijete na slici počinje zapažati, uočavati ono što
nije ranije zapazilo. Slika ga postepeno počinje zaokupljati i interesirati; nije
mu
potreban tekst koji će je objasniti. Slike mu govore o mnogim stvarima,
predmetima i pojavama koje još ne zapaža u vlastitoj okolini. Svaka slika govori
sama za sebe o domaćim životinjama, pticama, igračkama, prometnim
sredstvima, predmetima koje samostalno susreće. One su snažni pokretači
govornog razvoja djeteta.
Slikovnice priče omogućavaju djetetu lakši prijelaz od igračke na knjigu,
odnosno od slikovnice igračke na slikovnicu s tekstom, a kasnije i na knjigu. U
ovu vrstu slikovnice spadaju i slikovnice bez teksta koje su namijenjena starijoj
predškolskoj djeci. Sadržaj takvih slikovnica nastaje na osnovu slijeda slika koje
čine cjelovitu priču. Slike osiguravaju sadržaj koji dijete govorno samostalno
stvara. U slikovnicama poetskog tipa usporedno sa slikama i tekst priča priču. U
obradi takve slikovnice korisna je istovremena suradnja slikara i pisca već u
nastajanju priče. Umjetnički su najvrjednije one slikovnice koje su jedinstveni
izraz slikara i pjesnika u jednoj osobi. Takva je npr. slikovnica Zvonimira
Baloga „Male priče o velikim stvarima“.
Slikovnica svojom umjetničkom formom i sadržajem utječe na svestrani
razvoj djeteta. Ona je njegov prvi udžbenik, stoga je potrebna velika
odgovornost pri njenom stvaranju i izdavanju te poštovanju nekih osnovnih
pedagoških i estetskih normi. U organiziranom odgojno-obrazovnom procesu u
dječjem vrtiću ona zauzima nezaobilazno mjesto u svim odgojnim skupinama.
Dijete, odgojitelj, slikovnica; B. Sočo, Zagreb, Alinea, 1997.

29.POTICANJE RAZVOJA DAROVITE DJECE U SKUPINI

Darovitost je sklop urođenih osobina i sposobnosti koje osobi koja ih
posjeduje omogućuju da dosljedno postiže značajno natprosječne rezultate u
jednom ili više područja. Darovitost je moguće definirati na mnogo načina, izraz
''darovito dijete'' ne znači svim ljudima isto, pa se tako danas u znanstvenom
svijetu koristi oko 140 definicija darovitosti. Neki stručnjaci smatraju da je
većina ljudi potencijalno darovita, barem za neko područje djelatnosti.
( Cvetković - Lay, J., 1995.)
Darovitost čini područje u kojem se preklapaju visoke sposobnosti,
kreativnost i neke osobine ličnosti, posebno specifična motivacija. Dijete može
imati i talent u nekom specifičnom području, ali on ne mora biti praćen
natprosječnim razvojem inteligencije.
Darovita djeca vole se igrati riječima, imaju razvijene jezične vještine te
bogat riječnik. Neprestano uče značenja novih riječi te ih logično koriste u
govoru. Takva djeca, mogu duže nego vršnjaci održavati pažnju u različitim
aktivnostima, planiraju i organiziraju aktivnosti, a imaju i širok raspon interesa.
Darovita djeca stalno postavljaju pitanja, a na pitanja odraslih daju neobične i
pametne odgovore. Imaju istančan smisao za humor te jedinstvene ideje koje
vole obznaniti drugima, vole se osamiti, ali i družiti s vršnjacima koji imaju
slične interese kao i ona. Visoka razina verbalnih sposobnosti, iznimna
sposobnost shvaćanja složenih tema i pojmova, razvijena mašta i smisao za
humor te sklonost perfekcionizmu također su česte osobine darovite djece. Kada
je riječ o emocionalnim osobinama darovite djece, ističu se: osjetljivost za tuđe
osjećaje i potrebe, korištenje verbalnih vještina u sukobima, napredan moralni
razvoj, osjećaj pravednosti te slobodno izražavanje vlastitih osjećaja, čak i kada
naiđe na negodovanje. Darovita djeca čine stvari drugačije od druge djece, ali
tako da to ima logike. (Cvetković – Lay, J., 1995., Walker, Y. S., 2002.)
Cjelovita skrb o darovitoj djeci čini rano otkrivanje i identificiranje
njihove darovitosti, pružanje odgojno – obrazovne podrške njihovom razvoju uz
sustavnu evaluaciju, te odgovarajuću podršku profesionalnom razvoju
odgajatelja. Postoje različiti programi za potivanje darovitosti u predškolskoj
dobi. Prošireni osnovni program djelomično je prilagođen izraženim interesima i
sposobnostima djece, ostvaruje se u redovnom programu predškolskog odgoja, a
realizira ga odgajatelj u skupini. U igraonicama za potencijalno darovitu djecu
manjim se skupinama kroz igru i izradu malih tematskih projekata dodatno
potiču i produbljuju interesi djeteta. Takav rad trebali bi provoditi posebno
educirani odgajatelji i stručni suradnici. U obogaćenom programu darovitom
djetetu nudi se raznoliko iskustvo, rad i iskušavanje s raznolikim materijalima,
odnosno okruženje koje mu omogućuje da ostvari svoje spoznajne, emotivne i
socijalne mogućnosti. U takvom programu provode se aktivnosti kroz koje se
razvijaju logičko, svaralačko mišljenje i kreativnosti, produbljuju se i proširuju
djetetova znanja i iskustva. U obogaćenom programu dijete se druži s
vršnjacima, ne mora ga se trajno izdvajati iz skupine, te ima mogućnost iskusiti
poticajno druženje s djecom koja su mu bliska u spoznajnom, stvaralačkom ili
nekom drugom području. (Cvetković – Lay, 1995.)
Rano je djetinjstvo temelj na kojem dijete gradi dijeli svoj život, a nije
samo priprema za idući razvojni stupanj, ono je od presudne važnosti upravo
sada. Iako je u ranom djetinjstvu teško prepoznati i utvrditi darovitost kod
djeteta, to ne znači da potencijalno darovita djeca, kao uostalom i sva ostala, ne
trebaju dobiti podršku odgajatelja za ostvarivanje svih svojih mogućnosti.
Darovitoj djeca treba omogućiti individualizirani način rada i
diferencirani sadržaj rada, što znači osigurati djeci ono što najbolje odgovara
njihovim specifičnim potrebama i interesima, potencijalnima i sposobnostima.
Pritom se ne treba posebno osvrtati na ono što se smatra uobičajenim
programom za dijete određene dobi. Iako se ovaj zahtjev postavlja u radu s
djecom s tekoćama u razvoju i u radu s darovitom djecom, trebalo bi ga
ispunjavati u radu sa svom djecom. Neuvažavanje potreba darovite djece te
zanemarivanje njihovih specifičnih sposobnosti u radu može dovesti do
ozbiljnih teškoća u razvoju.
Darovitom djetetu odgajatelj omogućava da, uz stjecanje znanja koje ga
zanima i produbljivanje njegovih specifičnih interesa, stječe i široke osnovne
spoznaje, primjerene uzrastu i sposobnostima djeteta. Odgajatelj treba poticati
različite aspekte razvoja, a posebno razvoj djetetovih verbalnih sposobnosti.
Različita istraživanja pokazuju da dijete mnogo učinkovitije uči kada je aktivno
i zainteresirano, čineći nešto, a ne slušajući kako se to nešto čini. Zato svoj
djeci
odgajatelj treba ponuditi što raznolikije aktivnosti i pomoći im u odabiru
najprikladnijih. Djetetov interes uvelike određuje ''uspješnost'' učenja.
Odgajatelj
treba djecu poticati da uče kako se uči, odnosno ne treba im uvijek dati gotove
odgovore na njihova pitanja. Osposobljavanje djeteta da samo traži odgovore,
bit će djetetu mnogo korisnije u daljnjem životu, nego odgajateljevo poučavanje
gotovih činjenica. Darovita djeca ranije razviju specifične vještine koje im
olakšavaju učenje, te postaju svjesna načina na koji uče brže i lakše. Omogućiti
darovitom djetetu da uči na način koji je samo odabralo, još je jedna od važnih
uloga odgajatelja.
Za darovito dijete potrebno je organizirati složenije aktivnosti, u skladu s
njegovim sposobnostima. Dijete će dobiti nešto teže zadatke koje može, uz
angažiranje vlastitih individualnih sposobnosti, ipak riješiti. Dobre aktivnosti za
darovite ponudit će djeci probleme čije rješavanje zahtijeva apstraktno mišljenje
i višu razinu misaonih procesa. Ukoliko darovitom djetetu ponuđene aktivnosti
nisu dovoljno atraktivne, ono će izgubiti interes za rad i bit će mu dosadno.
Stoga nikada ne treba podcjenjivati sposobnosti darovitog djeteta, već mu
omogućiti samostalno učenje, eksperimentiranje, stjecanje raznolikog iskustva i
predodžaba.
U postignućima darovite djece vrlo su važna odgajateljeva očekivanja u
pogledu ustrajnosti, preciznosti i samostalnosti djeteta u radu. Djetetu treba
omogućiti i kontrolu vlastite uspješnosti. Isto tako, darovitom djetetu treba
osigurati dovoljno vremena za bavljenje određenom aktivnošću, pazeći pritom
da ipak slijede ritam svoje skupine.
Odgajatelji se često usmjeravaju na poticanje spoznajnog razvoja
darovitog djeteta, no ne treba zaboraviti ni ostale aspekte razvoja, posebice
emocionalni i socijalni razvoj. Često je upravo djetetova čuvstvena strana
ugrožena njegovim sposobnostima i zamjećivanjem da je drugačije od druge
djece.
Vrtić je mjesto u kojem se odgajatelj ne mora držati unaprijed isplaniranih
aktivnosti, već može fleksibilnijim pristupom organizaciji odgojno –
obrazovnog procesa omogućiti djeteta da radi ono što ga zanima i onda kada ga
to zanima. Iskustvo i vještina pomoći će odgajatelju da izađe ususret djetetovom
interesu, iako su ''na rasporedu'' neke druge aktivnosti. Darovitom djetetu
odgajatelj može ponuditi izazovnije zadaće od onoga što radedruga djeca, kako
dijete ne bi ''učilo'' ono što već zna, te se pritom dosađivalo. Isto tako,
odgajatelj
ne bi trebao očekivati da dijete bude darovito u svakom pogledu.
Često se dogodi da darovito dijete okupira pažnju odgajatelja, kao na
primjer i djeca s teškoćama u ponašanju, pa mu se čini da cijeli dan provodi s
njim. Svaki odgajatelj koji radi s darovitim djetetom, trebao bi uvažavati i
zadovoljavati potrebe sve djece u skupini, te s darovitim djetetom koristiti
individualizirani način rada, kada god to može. Iako je to teško, s vremena na
vrijeme odgajatelj će morati priznati djetetu da nešto ne zna, da ne može
odgovoriti na pitanje, bilo darovitog bilo prosječnog djeteta. Tada će uputiti
dijete na prikladne knjige, povesti djecu na neko određeno mjesto, upoznati ih s
osobom neke profesije i slično, kako bi zadovoljio dječju potrebu za znanjem.
Mogući pristupi radu s darovitim uključuju rad na projektu, rad u maloj
skupini ili u paru, individualni rad, uključivanje djeteta u različite izvanvrtićke
aktivnosti te ponuda dodatnih sredstava i materijala za rad.
Iako darovito dijete može imati zaista nevjerojatne sposobnosti, roditelj i
odgajatelj takvoga djeteta mora imati na umu da je taj mali genijalac ipak samo
dijete, čija je najvažnija zadaća živjeti i ponašati se kao dijete, učeći pritom
kako
postati odgovorna i zadovoljna odrasla osoba.
Cvetković – Lay, J. Ja hoću i mogu više, Alinea, Zagreb, 1995.
Cvetković – Lay, J. i Sekulić Majurec, A. Darovito je, što ću s njim?, Alinea,
Zagreb, 1998.
Yahnke Walker, S. Darovita djeca, vodič za roditelje i odgajatelje, Veble
commerce, Zagreb, 2007.

30.DIJETE I LUTKA
Svijet lutaka je svijet poezije, humora, fantastike i svijet koji ne poznaje
granice između živog i neživog, svijet kojem su fantastičnost i maštovitost na
prvom mjestu.
Scenska lutka dovodi dijete u stanje uzbuđenosti i razigranosti. Pokreće
njegov misaoni, fantazijski i emocionalni svijet i omogućuje da dijete riječima
izražava svoj doživljaj svijeta. Scenska lutka u ruci predškolskog djeteta nudi
djetetu sudjelovanje u zamišljenom svijetu koji sam stvara u igri. Lutka se stvara
kao zamjena, duplikat živih bića s kojima dijete u igri manipulira onako kako
želi, i najčešće kako ne može u stvarnosti. U toj je mogućnosti upravo jedan od
uzroka velike privlačnosti tih lutaka.
U likovnom i funkcionalnom pogledu, kod lutke se poštuje ono što
scenska lutka u svojoj suštini jest. Ona ispunjava zahtjev lutkovnosti, predstavlja
određeni karakter. Takvoj lutki dijete se uvijek odaziva igrom i primijećeno je da
trajno zadržava interes za tu lutku. Kad je uzima u ruke, ona ga uvijek nanovo
iznenađuje i oduševljava svojom pokretljivošću, nježnošću, duhovitošću. Lutke
koje su likovno neutralne i bezlične zaustavljaju igru djece.
Za scensku lutku namijenjenu igrama predškolske djece bitno je da sadrži
mogućnost jednostavnog pokreta, da nije preteška ni prevelika. I čitav scenski
prostor, ako se koristi kulisama i rekvizitima, treba odisati krajnjom
jednostavnošću. Scenske lutke dijele se na dvije skupine: marionete koje se
sastoje od glave, trupa, ruku i nogu, u konstrukciji imaju sve zglobove koje ima
živo biće. Osnovni materijali izrade su žica, drvo, plastična masa, pluto. Lutka
visi na koncima uz pomoć kojih se oživljava. Njezina animacija je vrlo složena,
pa je njome teško upravljati. Inače,to su lutke s najvećom tradicijom. Ručne
lutke su lutke koje se navlače na ruku kao rukavica te se prstima i rukom
upravlja njenim pokretima. Sastoji se od glave (spužva, stiropor, guma) i
jednostavnog tijela koje čini košuljica preko koje se navlači kostim lutke (ginjol
lutka). Vrste ručnih lutaka su: javajka koja se animira pomoću štapova.
Dugačak štap prolazi kroz tijelo i pokreće glavu lutke. Ruke imaju zglobove i
pokreću se pomoću dva štapa pričvršćena za šake; gigantske(navlače se na
glavu), mimičke(mehaničke lutke), plošne i lutke na prstima. Za igru
predškolske djece, najpogodniji tipovi scenskih lutki su lutke na štapu,
marionete u najjednostavnijoj formi, ginjol, lutke sjene, plošne, lutke na prstima.
Scenski prostor za igru djece sa scenskim lutkama u dječjem vrtiću sasvim
je jednostavan. To je najčešće lagan i pokretan paravan prilagođen visini djece.
Scenska lutka u dječjem vrtiću može imati i kvalitete određenog
stimulatora kako bi našla svoju punu primjenu u odgojno-obrazovnom radu.
Lutka koja bi djecu trebala poticati na izmišljanje vedrih, humorističnih
sadržaja, mora i u svojoj likovnoj realizaciji sadržavati te poticajne elemente.
Ona ne može biti bilo koja lutka, već sasvim određena lutka. Osim specijalno
kreiranih lutaka od tekstila, plastične mase, papira ili nekog drugog materijala,
funkciju scenske lutke može ispunjavati i neki prirodni oblik ili gotov predmet
koji osmislimo dajući mu samo nekoliko likovnih elemenata. Taj predmet i dalje
ostaje vidljiv i prepoznatljiv, prerasta u simbol, metaforu, što daje poseban čar
ovim lutkama, jer ih i djeca sama mogu lako izraditi za svoju igru.
Igre sa scenskim lutkama po svom su karakteru govorne igre. Dijete se u
ovim igrama služi jezičnim simbolima kao sredstvom izražavanja misli i
osjećaja. Dijete mlađe predškolske dobi upotrebljava scensku lutku kao vanjski
oslonac u igri, kao neprestanu potporu u igri. Dijete te dobi vrlo živo manipulira
sa scenskom lutkom. Dominantna je motorička komponenta. Lutka je u središtu
njegove igre. U početku je dijete zadovoljno već time što ima lutku u ruci, što
može istraživati njezina fizička svojstva: lupa s njom, okreće je, opipava, rasteže
i slično. Zamisli u igri djeteta su nestalne, kratkotrajne i malokad stvara
cjelovite
sadržaje. Izražava se kratkim rečenicama koje su često gramatički nepravilne.
Dijete nema još dovoljno riječi da bi se njima kao simbolima izražavalo. Misao
je brža u odnosu prema govornim mogućnostima, pa se dijete služi pokretima,
mimikom i čitavim tijelom da bi se izrazilo. Govor je u igri sa scenskim lutkama
mlađeg predškolskog djeteta često nejasan, sa zastajkivanjem i
ponavljanjem.Dijete starije predškolske dobi u igrama sa scenskim lutkama
smanjuje motoričku aktivnost. Ona postaje sve više namijenjena stvaralačkom
scenskom izrazu. U igri s lutkom izražava se u dužem morfološkom i
dijaloškom govoru koji je logički povezan. Upotrebljava i složenije gramatičke
strukture koje su u skladu s razvojem njegova mišljenja. Igrajući se s lutkom,
stvara imaginarne predmete na taj način što ih verbalno imenuje. Imenuje i neke
složenije radnje koje lutka izvodi.
Igre sa scenskim lutkama odišu djetetovom emocionalnošću. Emocije
mogu biti direktan izvor motivacije za ove igre.. Djeca se s ushićenjem
identificiraju s lutkom vatrogascem, poštarom, majkom. Pričaju u ime lutke u
prvom licu ili vode druge dijaloge. Oponašaju situacije u porodici ili društvenoj
sredini i kojoj još ne mogu neposredno sudjelovati.
Jedna od specifičnih vrijednosti igre sa scenskom lutkom je da pridonosi
intenzivnom doživljavanju radosti nad vlastitim, ali i tuđim stvaralaštvom. Ove
igre, individualne ili grupne najčešće prati grupa djece koja manifestira svoje
raspoloženje. Djece gledaoci ponekad se živo upliću u igru, pa je čak mogu i
usmjeravati. Razvijenija djeca preuzimaju inicijativu. Dijete može u igri
uspješno djelovati na drugo dijete kako bi se ono oslobodilo egocentričnosti i
postalo svjesno svog mišljenja i ponašanja.
Igre sa scenskim lutkama ogledalo su govornog izraza predškolskog
djeteta i istinski doprinose razvoju govora.
U igri sa scenskom lutkom dijete izmišlja duže monologe ili dijalogeIgra
se sa glasovima, slogovima, riječima, Često se događa da dijete uz lutku stvara i
nove riječi.
U igri sa scenskim lutkama dijete je stimulirano da riječ, rečenicu, visinu
glasa, intenzitet i tempo govora dovede u sklad s onim što misli i osjeća.
I na kraju može se zaključiti da igre djece sa scenskim lutkama u dječjem
vrtiću snažno angažiraju dijete kako intelektualno tako i emotivno. Pridonose
razvoju stvaralačkih sposobnosti, osobito razvoju govornog stvaralaštva. U ovim
igrama otkriva se ličnost djeteta, dijete spontano i neposredno preko lutke
izražava svoj intimni doživljaj svijeta.
VLASTA POKRIVKA-DIJETE I SCENSKA LUTKA, ŠK, ZG,1991

31.ODGAJATELJ I POVUČENO DIJETE

Povučenost je psihološki pojam koji označava sklonost pojedinca da se
povlači u sebe i izbjegava socijalne kontakte. Očituje se kao suzdržanost u
iskazivanju emocija, kontrolu u ponašanju, osjetljivost na kritke i zaokupljenost
analiziranjem samog sebe. U svakodnevnom životu se za opisivanje pojma
povučenosti koriste izrazi: izoliran, bojažljiv, rezerviran, okrenut prema unutra,
miran i tih. Povučenost može biti stečena i nasljeđena. Naslijeđena ili genetski
uvjetovana povučenost dio je nečijeg temperamenta te se na nju ne može i ne
treba utjecati, dok je stečena ili naučena povučenost rezultat odgojnih utjecaja
okoline (Milanović, Šupljika, 1997.). Zato je odgajateljeva dužnost da na
temelju promatranja djeteta prepozna da li je povučenost dio njegovog karaktera
ili nije, kako bi mogao pravovremeno i adekvatno reagirati.
Autorice Milanović i Gabelica Šupljika smatraju da je sasvim prirodna
reakcija kada se povlačimo u novim i nepoznatim situacijama, te pred
nepoznatim osobama. Na taj način šititimo sebe od mogućeg odbacivanja,
neugodnih iskustava, tjelesnih ozljeda ili izbjegavamo sukobe. Takvo ponašanje
može se primijetiti kod djeteta u razdoblju prilagodbe na dječji vrtić, kada dijete
dolazi u novu sredinu u kojoj mu je sve nepoznato. Djetetu treba malo vremena
da stekne povjerenje prema odgajatelju i sigurnost u novom okruženju.
Djetetova početna povučenost postupno će prijeći u istraaživanje, aktivnost i
znatiženju.
Međutim, iste autorice ističu da postoje djeca koja zadržavaju povučeno
ponašanje i pasivan odnos prema svijetu koji nikako ne podržava njihov razvoj.
Takva djeca djeluju uplašeno, teško uspostavljaju kontakte s drugom djecom,
izbjegavaju socijalnu igru i odabiru igru koja ne zahtijeva kontakt s drugima.
Ona vrlo malo govore, iznimno se neugodno osjećaju kada nešto moraju glasno
izreći te kontroliraju izražavanje vlastitih osjećaja. Povučena djeca traže vrlo
malo za sebe u smislu zadovoljavanja vlastitih potreba. Ona nemaju prilike
stjecati socijalna iskustva, rješavati sukobe i probleme te učiti iz zajedničkih
rješavanja problema. Isto tako, stečeno znanje nisu u mogućnosti potvrditi u
suradnji s drugom djecom.
Ukoliko se ustanovi da se radi o nasljednoj povučenosti, takvu djecu treba
prihvatiti i nastojati im olakšati određene životne situacije, dok bi kod naučene
povučenosti postepeno trebali postići otvorenost djeteta, bez prisile i nametanja.
Nije cilj svako dijete izvući iz povučenosti, jer mnoga djeca imaju potrebu za
povremenim usamljivanjem i to im valja omogućiti.
Odgajatelj može takvom djetetu pomoći stvarajući okruženje ljubavi,
topline, osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti, podrške, uvažavanja, prijateljstva. On
prihvaća djetetove osjećaje, misli i potrebe, dopušta mu da ih slobodno iskaže,
poštuje djetetovu osobnost, voli ga takvo kako jest i to mu stalno pokazuje
dodirom, riječima, osmjesima.
Nadalje, autorice Milanović i Šupljika ističu da je vrlo važno osmisliti
barem jednu usamljenu aktivnost, te osigurati materijale s kojima nije moguće
napraviti grešku kao što su glina ili plastelin, i obavezno to djetetu više puta
napomenuti. Te aktivnosti moraju biti u skladu s djetetovim sposobnostima kako
bi ono moglo stjecati osjećaj kompetencije i uspješnosti, baveći se njima svojim
ritmom i načinom. Odgajatelj bi, svakako, trebao dopustiti i donošenje
djetetovih igračaka od kuće koje su mu poznate, te korištenje tih igračaka u
vrtiću kako bi imalo osjećaj sigurnosti. U skupini bi uvijek trebalo postojati
nešto posebno privlačno što pobuđuje interes koji je jači od rezerviranosti.
Isto tako, nije potrebno da odgajatelj radi ili se obraća drugoj djeci
umjesto djeteta, već treba pustiti dijete da to učini samo kada i ako bude
spremno. U zajedničkim aktivnostima i razgovorima ne treba dovoditi povučeno
dijete u situaciju da govori prvo ili posljednje. Treba paziti da ne prikažemo
djetetovu povučenost kao njegovu negativnu karakteristiku, kako ne bi povećali
djetetov osjećaj nepripadanja skupini. Odgajatelj treba stalno naglašavati
prednosti suradnje i zajedničke igre, te pohvaliti dijete svaki put kada uspostavi
komunikaciju s drugom djecom. Kada god odgajatelj primijeti da dijete ne može
nešto učiniti samo, treba mu pomagati, ''biti jedno s djetetom'', te takav odnos ne
napuštati dokle god je djetetu potreban. Od izuzetne su važnosti priče, bajke i
slikovnice s usamljenim likovima koji na kraju pronađu put k drugima te
uspostave prijateljstva. (prema Milanović,Šupljika 1997.).
Vrlo je važna i uspostava dobrog odnosa i komunikacije s roditeljima
povučenog djeteta. Odgajatelj s roditeljima treba razgovarati o djetetovim
postignućima koje je opazio u vrtiću i pitati koje potencijale dijete iskazuje u
obitelji, opisati im djetetovo ponašanje prema odgajatelju i drugoj djeci te im
reći što je on sam učinio kako bi dijete bilo što aktivnije i zainteresiranije.
Treba
se raspitati i o tipičnim obiteljskim situacijama i porukama koje roditelji šalju
djetetu, vezano za poticanje određenih ponašanja, zabrane, uspoređivanje s
drugom djecom i slično. Odgajatelj treba dogovoriti s roditeljima način na koji
će se međusobno obavješćivati o djetetovu napretku i promjenama u ponašanju.
Izmjenom iskustva o djetetu pomažemo jedni drugima, a što je najvažnije time
pomažemo djetetu.
Odgajatelji koji rade s povučenim djetetom trebaju uskladiti načine na
koje potiču i organiziraju zbivanja i odnose u grupi. Svakako trebaju zatražiti
savjet i pomoć stručnog suradnika u vrtiću.
Dakle, osmisliti I ostvariti okruženje koje podržava razvoj povučenog
djeteta, veliki je izazov. Ukoliko se odgajatelj pokaže dobrim promatračem,
organizatorom, evaluatorom i poticateljem djece, svako povučeno dijete moći će
svakodnevno razvijati svoje brojne potencijale.
Mirjana Milanović I Maja Gabelica Šupljika: Pomozimo im rasti, Zagreb,
Ministarstvo prosvjete I športa RH,1997.
Nina Pečnik i Marina Ajduković:Nenasilno rješavanje sukoba, Alinea,
Zagreb,1993.
32.ULOGA IGRE U RAZVOJU DJETETA
Jedna od najznačajnijih dječjih aktivnosti je igra. Ona za dijete ima
posebnu važnost. Igra je realizacija djetetove slobode i najsnažnije sredstvo
njegove samoaktualizacije. Karakterizira je vlastita, unutarnja motivacija, izvodi
se sama radi sebe i za dijete nema nikakve ciljeve kojima služi, već ih, kao i svoj
smisao, nalazi u sebi samoj.Ona se odvija, uglavnom, zbog zadovoljstva koje
pruža. Igra je opći pojam za veliki broj raznovrsnih djetetovih aktivnosti koje
nam nose poruku o njemu i njegovom ranom razvoju. Igra je najdominantniji
način izražavanja stvaralaštva kod djece, jer im omogućuje stvaralačku
ekspresiju, preradu doživljenih utisaka i građenje nove stvarnosti koja odgovara
potrebama djece.
Igra je predmet mnogi istraživanja, kojima se pokušava razumijeti igru kao
cjeloviti fenomen. Tako postoji i više teorija igre: klasične ili biologističke,
fenomenološke, psihoanalitičke, kognitivne te kognitivno – socijalne teorije
igre.
Novija saznanja razvojne psihologije vezana uz igru potvrđuju da u igri
dijete sudjeluje cjelokupno. Ono aktivno angažira sve svoje mogućnosti i
sposobnosti, te kroz igru iskušava ono čemu u stvarnom životu još nije doraslo.
Dijete u igri preuzima odgovornost, planira svoje postupke, prihvaća razne
životne uloge, razvija samostalnost i demonstrira svoje kompetencije. Kroz igru
dijete najbolje i najviše uči. Budući da igra djetetu predstavlja zabavu i
razonodu, a ne obavezu, dijete radije prihvaća zadatke i materijale koji mu se
nude. Dijete mora učiti složene obrasce ponašanja odraslog svijeta te mora biti
izrazito fleksibilno kako bi u tome uspjelo.
Igra je u predškolskoj dobi dominantni oblik i metoda rada. Ona je
najvažnija komponenta za cjeloviti razvoj djeteta, budući da osigurava jedinstvo
između tjelesnog, spoznajnog, emocionalnog i socijalnog razvoja. Igra je
nenadoknadivo sredstvo koje potiče razvoj djeteta, jer odgovara prirodi djeteta i
zakonitostima njegovog psihofizičkog razvoja. Tek kada odrasla osoba shvati
potrebu djeteta za igrom i što se iza te potrebe krije, tada igra prestaje biti
beskorisno provođenje vremena i postaje moćno sredstvo u odgoju djeteta.
Igra je djetetova prirodna potreba koju dijete zadovoljava kada god je to
moguće. U igri dijete zadovoljava svoju potrebu da utječe na okolinu u kojoj
živi, da razvija samostalnost i doživi zadovoljstvo vlastite aktivnosti. U igri se
razvijaju djetetove umne sposobnosti, igra ga potiče i na govornu aktivnost.
Dijete kroz igru upoznaje i otkriva svoju okolinu, te provjerava i uvježbava
svoje sposobnosti, zadovoljava svoju prirodnu radoznalost. Igra je za dijete
užitak, ali i tjelesni i intelektualni napor. Igra bez ikakvog napora najčešće mu
nije zanimljiva i nije poticajna za njegov razvoj.
Dijete kroz igru rješava i neke vlastite sukobe. Ako dijete nema dovoljno prilike
za igru, njegovi se problemi mogu javiti u nekom prikrivenom obliku kao što je
mokrenje u krevet, griženje noktiju i sl.
Prerano uključivanje djeteta u rad i nametanje obveza kakve imaju odrasli može
ozbiljno narušiti razvoj djeteta.
Igre predškolskog djeteta možemo opažati s obzirom na dvije razine:
spoznajnu i društvenu. Na spoznajnoj razini dijete razvija funkcionalne,
konstruktivne, simboličke i igre s pravilima. Društvena razina uključuje
promatranje, samostalnu igru, usporednu igru te socijalnu igru sa širokim
spektrom podvrsta.
Cjelokupna igrovna raznolikost najčešće se u literaturi razvrstava u tri
kategorije: funkcionalna igra, simbolička igra i igre s pravilima.
Funkcionalne igre su igre novim funkcijama koje se kod djeteta razvijaju i
sazrijevaju – bilo da se radi o motoričkim, osjetnim ili perceptivnim funkcijama.
Tu dijete ispituje kako svoje funkcije, tako i svojstva objekata. Funkcionalna
igra javlja se rva, veću prvim mjesecima života.
Simbolička igra promatra se kao razvojni fenomen i usko je povezana sa
kognitivnim razvojem i socijalnom interakcijom djeteta. Predškolsko dijete kroz
simboličku igru prevladava svoj egocentrizam. Međutim, ne događa se samo
spoznajna nego i emocionalna decentralizacija. Simbolička igra pridonosi
razumijevanju tuđih emocija, kod djeteta se razvija suosjećanje, empatija. U njoj
je dijete unutarnje motivirano, fleksibilno, usmjereno na proces, a ne na produkt.
Simbolička igra vrlo je značajna i za razvoj govora. Naime, da bi se dijete moglo
igrati sa drugom djecom, ono mora pronaći mogućnost kako drugima prenijeti
svoje ideje i zamisli, objasniti svoje postupke u igri, uvoditi pravila, imenovati
predmete i pojave.
Dijete se susreće s igrama s pravilima u već gotovom obliku, ali isto tako
sudjeluje i u stvaranju novih. Kada je riječ o ovim igrama, s djecom se treba
igrati dok ne ovladaju pravilima, postanu samostalna u odabiru suigrača, pa i
stvaranju novih pravila i sadržaja. Igre s pravilima imaju svoj cilj i kodeks
časti,
te predstavljaju ''zadivljujuće socijalne institucije'' (prema M. Duran: ''Dijete i
igra''). Te igre svojim sadržajima, strukturom, pravilima i sredstvima pozitivno
utječu na razvoj pozitivnih osobina ličnosti.
Didaktičke igre su podvrsta igri s pravilima koje izmišljaju odrasli za djecu. To
su igre u kojima postoje pravila odgojno – obrazovnog tipa, a njihov smisao je u
pridržavanju pravila. Za razliku od ostalih vrsta igara, didaktičke igre iziskuju
od djeteta veću koncentraciju, pamćenje sadržaja i pravila igre.
U kreiranju igrovnog ponašanja vrlo je značajna priroda i kvaliteta
interakcije odgajatelja i djece. Kako postoje različiti tipovi odgajatelja, tako se
razlikuju i njihova ponašanja u dječjoj igri. Odgajatelj može biti paralelni
suigrač koji pokazuje mogućnosti korištenja sredstava za igru, suigrač koji se
igra i zamišlja zajedno sa djecom i indirektno sugerira pravac igranja. Odgajatelj
može i direktno usmjeravati i određivati pravac igranja ili instruirati i
podučavati
za vrijeme igre. Odgajatelj bi trebao biti usmjeren ka manje izraženoj ulozi u
dječjoj igri, te bi njegovi utjecaji trebali biti indirektni. Međutim,
nezainteresiranost odraslih, rijetke interakcije s djecom, izostanak zajedničke
igre, neki su od razloga koji negativno utječu na igru djece. Igra se često
intenzivira u socijalnom i sadržajnom smislu upravo uključivanjem odgajatelja
kao ravnopravnog partnera u igru. U igri će doći do izražaja sposobnost
odgajatelja da cjelokupnom organizacijom sredine, izborom materijala,
stvaranjem socioemocionalne klime obogaćuje igru djece. Dok se dijete igra, ne
smijemo ga prekidati nepotrebnim interakcijama jer mu možemo narušiti
koncepciju igre i koncentraciju, te mu onemogućiti razvoj ideje zamišljenog
tijeka igre.
Dječja je igra predmet mnogih znanstvenih studija. Sa napretkom
znanosti, prije svega psihologije, igra zauzima izuzetno važno mjesto u
proučavanju djeteta i njegovog cjelokupnog razvoja. Danas se sa sigurnošću
može tvrditi da je igra neophodna za djetetov pravilan psihofizički razvoj, te da
je važno osigurati djetetu vrijeme i prostor za igru.
Odgajatelji tu igraju izuzetno važnu ulogu. Odgajatelj je tu da ponudi
odgovarajući materijal u pravo vrijeme, da igri doda određeni napor i izazov za
dijete. Tako će se dijete baviti uvijek nečim novim, što izaziva njegov interes, i
u
dječjem vrtiću mu nikada neće biti dosadno.
Šagud, M. Odgajatelj u dječjoj igri, zbornik radova Čakovec 1992.
Duran, M. Dijete i igra

33.ADAPTACIJA
DJETETA
U
NOVOJ
SREDINI
JASLICA/VRTIĆA
I
POSTUPCI
ODGOJITELJA
I
RODITELJA
Odlazak u vrtić – jaslice većinom je prvo odvajanje djeteta od roditelja,
osobito majke, na dulje vrijeme. Istovremeno je to i prvi susret s većim brojem
nepoznatih osoba. Često je ovo traumatska situacija, kako za dijete tako i za
roditelje, jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi
novoj situaciji.
Adaptacijsko razdoblje jest razdoblje uspostavljanja socio-emocionalnih
veza i komunikacije između djeteta, odgojitelja i roditelja, odnosno vrijeme
prilagođavanja djeteta na novu sredinu i nove osobe. Teže se prilagođavaju
novoj okolini emocionalno labilna, nesamostalna i egocentrična djeca, kao i ona
koja već imaju negativna iskustva u odvajanju od roditelja. Jednako kao I dijete
koje burno iskazuje svoje nezadovoljstvo, I povučeno I tiho dijete može imati
problema s prilagodbom, na što odgajatelj mora uzvratiti posebnom pažnjom,
kako dijete ne bi postalo pasivno I duboko nesretno. Teškoće u prilagođavanju
mogu imati sva djeca koja nisu stvorila čvrste socio – emocionalne veze I
povjerenje u bliske osobe. Lakšu prilagodbu imat će dijete koje je raslo u
atmosferi ljubavi I podrške, kojem su potrebe pravovremeno zadovoljavane,
koje ima braću I sestre, koje se družilo I boravilo izvan užeg obiteljskog kruga.
Neovisno o tome koliko je dijete staro potrebno ga je postupno priviknuti
na povremena odvajanja. Ako majka još doji, bilo bi poželjno da prorijedi
dnevno dojenje. Kod takve djece, adaptacija će biti još teža i razdvojenost
bolnija, jer dijete nismo samo odvojili od majke, nego smo mu oduzeli i mlijeko,
te užitak dojenja. Teže će se odvojiti od majke uz koju je provodilo cijele dane, i
to pretežno nasamo. U svakom slučaju dijete će se lakše naviknuti na jaslice ako
je majka i ranije izbivala od kuće ili ga povremeno ostavljala kod prijatelja,
djeda i bake.
Dakle, da bi adaptacija bila što uspješnija, neophodna je suradnja
stručnjaka, roditelja i odgajatelja, kako bi se dijete postupno uključilo u skupinu
uz sudjelovanje roditelja. Dakle, odgojiteljeva je dužnost roditelje uputiti o
načinu i vremenu prehrane, mjestu I vremenu poslijepodnevnog odmora djece,
načinu održavanja higijene, igračkama I poticajima. Na taj će način roditelji
moći život u obiteljskom domu prilagoditi djetetovom skorom životu u
jaslicama, kako djetetu ne bi baš sve bilo novo prilikom kretanja u jaslice.
Roditelj može pomoći odgojitelju time da ga upozna s djetetovim potrebama i
osobinama djeteta, odnosno ponašanjem djeteta, njegovim interesima i
navikama u obiteljskom domu. Posebno je važno da odgajatelj zna sve o
faktorima koji mogu otežavati prilagođavanje djeteta (na primjer boravak u
bolnici, djetetov apetit I potreba za snom I slično), kako bi s roditeljima mogao
dogovoriti zajedničke strategije kako da djetetu pomognu. Na taj način
odgajatelj će se moći adekvatnije zadovoljiti potrebe i time olakšati adaptaciju
djetetu.
Poželjno je da, prije nego li krene u jaslice, dijete s roditeljem posjeti vrtić,
kako
bi upoznalo novu sredinu, nove prijetelje i odgajatelja Tako će se dijete stvoriti
pozitivnu sliku o jaslicama.
Kada dijete redovno krene u jaslice, kako bi mu se olakšalo vrijeme
adaptacije, moguće je i preporučljivo da roditelj boravi prvih nekoliko dana u
skupini što kod djeteta stvara osjećaj sigurnosti i povjerenja. S vremenom će se
taj boravak skraćivati te na kraju ukinuti. Također, djetetu će se olakšati boravak
u skupini ukoliko sa sobom ima neku igračku ili predmet koju je ponijelo iz
obiteljskog doma. U jaslicama postoji zaista mnogo toga na što se dijete treba
priviknuti, što uključuje novi prostor I krevetić, nove vrste hrane I igračaka,
odgajateljeva pravila I zahtjeve, nemogućnost stalne komunikacije s
odgajateljem, kao I nemogućnost posvećivanja pažnje svakom djetetu u svakom
trenutku. To je sve za dijete vrlo zbunjujuće I frustrirajuće, pa mu treba pomoći
u borbi s novom situacijom
Roditelje treba uputiti da se s djetetom pri odlasku opraštaju nježno, ali
brzo, osobito bez iskazivanja zabrinutosti, jer dijete snažno osjeća promjene
raspoloženja odraslih, pogotovo roditelja. O stavu roditelja uvelike ovisi kako će
dijete prihvatiti odlazak u jaslice. Ukoliko roditelj pokazuje tugu, nervozu ili
zabrinutost, ako smatra jaslice lošim mjestom za svoje dijete, ono će to osjetiti,
te će mu biti još teže.
Bez obzira na to što u jaslicama postoji mnoštvo interesantnih igračaka,
što su ondje druga djeca i odgojitelj, kod djeteta strah od odvajanja neće nestati
sve do onog trenutka dok ne uspostavi socio-emocionalnu vezu i međusobno
razumijevanje s odgojiteljem.
Neka djeca imaju lakšu, a neka težu prilagodbu. Svako dijete drugačije
reagira na odvajanje i novu sredinu. Najveći broj djece proces adaptacije prolazi
bez većih poremećaja ponašanja, a samo manji broj pokazuje teži oblik
adaptacije. Neka djeca su sklonija reakcijama na fiziološkom planu (odbijanje
hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često pobolijevanje), a druga
reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost).
Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta
pojaviti oni oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu
razvoja (npr.dijete ponovno počinje mokriti u krevet, sisati prst, puzati iako je
već hodalo, tražiti dudu i slično). Sva takva ponašanja normalna su u razdoblju
adaptacije. Ona slabe i nestaju onom brzinom kojom se dijete prilagođava
okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgojiteljem. Važno je
roditelje unaprijed upozoriti na moguće regresivno ponašanje djeteta, te ih
informirati o činjenici da se radi samo o privremenom razdoblju, koje će dijete
vrlo brzo prevladati i nadoknaditi nakon adaptacijskog razdoblja, kad prođe
adaptacijska kriza.
Adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kad počne
spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. Zbog toga treba posebno
obratiti pažnju i na povučenu djecu koje ne pokazuju vlastitu inicijativu. U
takvoj situaciji važno je da odgojitelj ignoriranjem takvog djeteta ne pojača
negativno djelovanje svih faktora, već da mu pokloni više pažnje. Tako I druga
djeca mogu naučiti da se pažnja odgajatelja zadobiva nečim drugim, a ne plačem
I vriskom.
Od bitnog je značaja uloga odgojitelja prilikom ublažavanja adaptacijskog
razdoblja. Potrebno je uspostaviti i razvijati socio-emocionalnu vezu između
djeteta i odgojitelja. Vrlo je važno odgojiteljevo ponašanje, ono mora biti
prilagođeno svakom djetetu individualno, njegovim navikama i potrebama.
Temelj svega je ljubav prema djeci i sposobnost osluškivanja njihovih želja, što
kudikamo olakšava djetetu boravak u novoj sredini.
Odgojitelj veliku pažnju mora posvetiti oblikovanju materijalne sredine.
Svi materijali, igračke moraju biti u vidnom polju djeteta i djeci nadohvat ruke.
Okruženje mora djetetu dozvoljavati slobodno kretanje, istraživanje svega što ga
intrigira svim osjetilima, bez bojazni od mogućih ozljeda, te zračiti vedrinom,
pozitivnom klimom i poticajnošću kako bi dijete moglo razvijati svoje
mogućnosti, vještine i sposobnosti. Bitno je da nova sredina bude poticajna,
odnosno da omogućuje raznovrsne aktivnosti djeteta, u kojima može
doživljavati uspjeh.
Sve situacije koje se odvijaju između odgajatelja I djeteta trebale bi biti
zajedničke aktivnosti. U njima odgojitelj komentira svako zbivanje i traži od
djeteta komentar u obliku geste ili govornog izraza. Dijete nije pasivno, već
aktivno u takvim situacijama sudjeluje te su mu one prilike za učenje. To su
svakodnevne situacije kao npr. presvlačenje djeteta, hranjenje, uspavljivanje,
putem kojih se stvara socio-emocionalna veza. Stvaranje te veze mogućuje
djetetu da se spoznajno, govorno, fizički I psihički razvija.
Miljak, A. Odgoj I njega djece u drugoj I trećoj godini života, Školske Novine,
1990, Zg.

34.POSTUPCI ODGOJITELJA U POSTUPNOM PRIJELAZU

DJETETA IZ DJEČJIH JASLICA U DJEČJI VRTIĆ
Djeca jasličke dobi uključuju se u program skrbi po prvi puta.
Trogodišnjaci u dječjem vrtiću prelaze iz jasličke skupine u predškolsku
skupinu. Kada djeca prelaze iz jednog programa u drugi ili iz jedne u drugu
skupinu unutar programa, uvijek je potrebna prilagodba, tj.adaptacija. Međutim,
jačina stresa i vrijeme potrebno za uspješnu prilagodbu može se jednostavno
smanjiti ako odgojitelji planiraju i rade zajedno na uvođenju ugodnih prijelaza.
Kako bi se osigurali uspješni prijelazi za djecu predškolske dobi i njihove
obitelji, postoje neki ključni elementi koje treba uzeti u obzir. Što je veće
nesuglasje između razvojnih očekivanja i odgojiteljskih postupaka između
različitih odgojno-obrazovnih skupina, prijelaz za djecu predškolske dobi će
prouzročiti jači stres. Razlike u programskim sadržajima, strategijama
podučavanja i očekivanja od djece nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva
već je i poželjno. Programi se trebaju razlikovati ovisno o dobi djece i njihovim
potrebama, te interesima svakog pojedinog djeteta i obitelji. Ipak, što su
razvojno-primjereni programi različitiji, lakši i uspješniji će biti prijelaz u
druge
odgojne skupine. Prijelazi djece mogu biti olakšani ako odgojitelj u jednom
programu kao što je jaslički program, rade zajedno s odgojiteljima gdje će djeca
ići, kao što su vrtićki programi. Odgojitelji mogu posjetiti programe jedni drugih
te pribilježiti sličnosti i razlike na koje će djecu pripremiti. Takva suradnja
dobrodošla je odgojitelju u čiji program će se dijete uključiti, jer je takvo
dijete
bolje pripremljeno i manje preplašeno. Odgojitelj od kojeg dijete odlazi također
ima koristi od održavanja stručnih kontakata i od spoznaje da je ispunili svoju
profesionalnu zadaću jer je udovoljio razvojnim potrebama djece o kojoj skrbi.
Vrlo je važno pripremiti dijete za prijelaz u drugi program ili odgojnu
skupinu. Trebamo biti sigurni da naše primjedbe o onome što će se dogoditi u
djetetovu životu ne zvuče kao prijetnje. Na primjer: „Bolje ti je da to naučiš jer
ćeš to morati znati kad počneš ići u stariju skupinu.“ Ovakve izjave djecu plaše.
Dvoznačna upozorenja o nepoznatim situacijama samo rezultiraju povećanom
uznemirenošću na promjenu. Primjereniji pristup je omogućiti iskustva iz prve
ruke, prvenstveno posjećujući vrtićku prostoriju i upoznavanjem odgojitelja.
Djeci treba osigurati vrijeme za razgovor o vlastitim osjećajima i nazočnost
osjetljive odrasle osobe koja će ih slušati i pripremiti za uzbuđenje i pozitivne
promjene koje su prirodni dio odrastanja.
Kada je riječ o skrbi i pripremi za jaslice ili školu roditelji se obično
osjećaju jednako uznemirenima kao i njihova djeca. To djeca osjećaju kao stres.
Ako se roditeljske napetosti ublaže, djeca će se također susresti s promjenom
mirnije i s povjerenjem. Komunikacija je ključ djelotvorna uključivanja obitelji.
Pripreme i prijelazi u druge programe uspješniji su ako odgojitelji izvješćuju
roditelje što mogu očekivati, te slušaju roditeljska mišljenja i očekivanja vezana
za njihovu djecu.
Roditelji i odgojitelji trebaju stoga raditi zajedno, kako bi se smanjio broj
prijelaza (iz programa u program ili skupinu) te olakšale promjene koje su
potrebne i za zdrav razvoj poželjne.

35.ODGAJATELJ I AGRESIVNO DIJETE

Agresivno ponašanje je ono ponašanje kojim nekomu ili nečemu
nanosimo povredu ili neugodu, kojim želimo nametnuti vlastite ideje, aktivnost i
rješenja. To je jedan od najčešćih problema ponašanja predškolske djece.
Najčešći uzroci agresivnog ponašanja nalaze se u su
roditeljskom
zanemarivanju, djetetovom privlačenju pažnje, frustriranosti zbog
nezadovoljenja potreba, identifikaciji s agresivnom odraslom osobom,
autoritarnom odgoju, ili u neuspješnosti pri discipliniranju djeteta. Razlikujemo
vrebalnu agresiju, koja se odnosi na vikanje, vrijeđanje i tužakanje, te fizičku
agresiju pod kojom podrazumijevamo udaranje, povlačenje, čupanje, guranje.
Agresivno ponašanje počinje se pojavljivati između druge i četvrte godine kada
ga dijete koristi kako bi riješilo različite socijalne situacije, a ukoliko sredina
podržava agresivnost te dijete ne nauči novi, socijalno prihvatljiv oblik
ponašanja, povremena agresivnost postat će djetetovo uobičajeno ponašanje u
svim situacijama u kojima dijete osjeća nemogućnost zadovoljavanja vlastitih
potreba ili postizanja ciljeva. (prema Milanović, 1997.).
Agresivna djeca vrlo su nesretna, nesigurna i usmjerena samo ka
zadovoljavanju vlastitih potreba i želja, vrlo teško kontroliraju emocije kao što
su strah, ljutnja, bijes ili strah. Za njih je njihovo iskazivanje agresivnosti
neugodno, jer mu prethode i prate ga teške emocije, te zbog osjećaja gubitka
kontrole nad sobom i situacijom. Takva djeca postupno gube osjećaj pripadanja
socijalnoj skupini u kojoj se agresivno ponašaju. Imajući na umu sprečavanje
agresivnosti, svu pažnju potrebno je usmjeriti ka usvajanju socijalnih vještina
kao što su aktivno slušanje, prepoznavanje, shvaćanje, imenovanje i
verbaliziranje vlastitih osjećaja, samokontrola, razvoj empatije,
razvoj
senzibiliteta za tuđe potrebe i želje te razvoj sposobnosti rješavanja problema u
suradnji s drugima.
S obzirom da socijalne vještine ne dobivamo samim rođenjem, možemo
ih naučiti i uvježbati. Učenje socijalnih vještina započinje već u najranijem
djetinjstvu u obitelji, putem imitacije, zatim se one stalno mijenjaju u
interakciji
sa socijalnom okolinom. Da bi ih djeca mogla naučiti i uvježbavati, njihovo
okruženje mora biti ispunjeno pohvalama i suradnjom, a ne kritikama i
natjecanjem. Bez pretjeranog uplitanja odraslih, djeca trebaju često biti u prilici
učiti vještine potrebne za kreativno, nenasilno rješavanje sukoba. ( prema
Ajduković, Pečnik,1993.).
Za razvoj suosjećanja i brige za druge, uvažavanje tuđih osjećaja i
potreba, ključna je pozitivna slika o sebi (Ajduković i Pečnik, 1993.). Dijete ima
pozitivnu sliku o sebi kada sebe doživljava kao vrijednu osobu, prihvaćenu od
drugih, sposobnu, sigurnu i voljenu. Takav pozitivan odnos prema sebi pridonosi
razvoju emotivne stabilnosti, prihvaćanju sebe i drugih, skladnijim odnosima s
drugima i povjerenju u druge.
Dijete s lošom slikom o sebi ne prihvaća sebe, pa mu je zbog toga vrlo
teško uvažiti osjećaje i potrebe drugog djeteta. Takvo dijete sklono je
agresivnom ponašanju, prebacivanju krivnje na druge i nepovjerenju prema
drugima. Dijete ima lošu sliku o sebi kada sebe doživljava kao osobu koja je
neprihvaćena od drugih, nesposobna, nesigurna, nevoljena, odnosno kada mu
potrebe nisu zadovoljene.
Polazeći od značenja koje za predškolsko dijete ima njegovo okruženje,
osim roditeljske pažnje, od izuzetne je važnosti i uloga odgajatelja, kao i
cjelokupnog vrtićkog ozračja. Odgajatelj će razvijati djetetovu pozitivnu sliku o
sebi i time smanjivati agresivnost u djece, stvarajući okruženje ljubavi, topline,
osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti, podrške, uvažavanja i prijateljstva. Od
izuzetne je važnosti prihvatiti njegove osjećaje i potrebe, dopustiti mu njihovo
slobodno iskazivanje, te ih pravovremeno prepoznati i omogućavati njihovo
zadovoljenje. Isto tako, poštivati djetetovu osobnost, voljeti ga takvo kako jest i
to mu stalno pokazivati dodirom, riječima, osmjesima.
Na dječja agresivna ponašanja odgajatelj uvijek mora reagirati, te
pokazati djetetu da takvo ponašanje nije poželjno i prihvatljivo. Odgajatelj treba
zadržati kontrolu nad vlastitim ponašanjem i nad situacijom u kojoj se dijete
agresivno ponaša, te ne smije agresivno odgovoriti na djetetovo ponašanje, kako
se krug agresivnosti ne bi nastavio ili pojačao. Ako u tome ne uspije, odgajatelj i
dijete započinju agresivni sil komunikacije kojim se samo utvrđuje djetetova
agresija..
S obzirom da djeca uče na temelju promatranja modela, svaki put kada
smo u interakciji s djetetom, imamo mogućnost naučiti ga, pokazati mu
socijalne vještine. Odgajateljeve “ja poruke” dobar su način poučavanja
socijalno prihvatljivih načina iskazivanja emocija. Pomažući djeci riješiti
sukobe, odgajatelj im daje primjer kojeg će oni vjerno slijediti prilikom
rješavanja vlastitih sukoba. Odgajatelj mora naučiti dijete kako samostalno
rješavati sukobe, a da se pritom ne upotrijebi agresija zbog čega ne nudi djeci
uvijek gotova rješenja. Odgajatelj treba u suradnji s djecom postaviti pravila,
koja trebaju biti pozitivni opisi ponašanja. Tako dijete zna što se od njega
očekuje i osjeća se sigurno.
Prepoznavanje osjećaje drugih dovodi do smanjenja zadirkivanja ili
fizičkih obračuna, a da bi dijete prepoznalo tuđe osjećaje, mora poznavati svoje
osjećaje.(Milanović, 1997.) Zato je vrlo važno razgovarati o emocijama, zbog
čega nastaju, kako se s njima nositi, objasniti djeci da je u redu osjećati ljutnju
I
bijes, ali da nije u redu zbog toga nekoga ozlijediti ili povrijediti nečije
osjećaje.
Dijete koje je svjesno svojih emocija neće samo reći da se osjeća loše, već će
moći navesti da li se osjeća ljuto, povrijeđeno, ljubomorno, uzbuđeno, tužno ili
preplašeno.
Autorica Milanović smatra da se za rad s agresivnom djecom trebao što
više ogledati u aktivnostima s pijeskom, vodom, aktivnosti kidanja novina te
aktivnostima izražavanja voštanim pastelama I glinom. Vrlo korisne su i lutke,
kojima i agresivna i ostala djeca mogu iskazivati svoje osjećaje. Nadalje,
autorica ističe važnost suradnje odgajatelja i roditelja djeteta koje se agresivno
ponaša. Roditeljima treba izraziti vlastiti stav prema agresivnosti, informirati ih
o pravilima ponašanja u skupini te im detaljno opisati situacije u kojima se dijete
agresivno ponašalo. Odgajatelj treba roditeljima ponuditi literaturu te vlastito
stručno znanje i pomoć, koje roditelji mogu iskoristiti i kod kuće. Vrlo je važno
da odgajatelj i roditelji djeluju na sličan način prema cilju: prosocijalnom
ponašanju djeteta.
Mirjana Milanović I Maja Gabelica Šupljika: Pomozimo im rasti, Zagreb,
Ministarstvo prosvjete I športa RH,1997.
Nina Pečnik i Marina Ajduković:Nenasilno rješavanje sukoba, Alinea,
Zagreb,1993.

36.ODGAJATELJ I RJEŠAVANJE SUKOBA

Sukobi i frustracije su sastavni dio ljudskog života. Sukobi stimuliraju
razvoj ličnosti. Pomoću sukoba možemo naučiti nešto novo o sebi i drugima,
ako se konstruktivno rješava, u suprotnom, može biti opasan. Zato djeca moraju
naučiti kako ih rješavati. U tome veliku ulogu imaju kako obitelj, tako i
odgajatelj.
Do sukoba dolazi kada se naše potrebe, želje i interesi razlikuju od
potreba, želja i interesa druge osobe. Sukobi nam mogu pomoći u pronalaženju
novih, povoljnijih, rješenja, s obzirom da sudionici imaju različita mišljenja o
načinu rješavanja nekog problema, te takve sukobe nazivamo konstruktivnim
sukobima. Rješavajući ih konstruktivno, potiče se samopouzdanje, istovremeno
razvija radoznalost i kreativno mišljenje, te su obje strane zadovoljne rješenjem.
Jedino na taj način sukob se može trajno riješiti. (Ajduković, Pečnik,1993)
Rješavanje sukoba omogućuje uočavanje različitosti, prihvaćanje i
razumijevanje različitosti, te uvažavanje kako svojih potreba i želja, tako i
potreba i želja druge osobe.
Vještina konstruktivnog i nenasilnog rješavanja sukoba temelji na
usvajanju i međusobnom integriranju većeg broja određenih socijalnih vještina,
odnosno naučenih oblika ponašanja. Aktivno slušanje, verbaliziranje umjesto
potiskivanje vlastitih osjećaja, samokontrola, jasno izražavanje želja i potreba,
prepoznavanje i razumijevanje tuđih osjećaja, vještine pregovaranja, pomaganje,
dijeljenje, samopouzdanje, te kreativnost pri nalaženju rješenja neke su od tih
vještina.
Autorice Ajduković i Pečnik ističu da socijalne vještine možemo naučiti i
uvježbati. Učenje ovih vještina započinje već u najranijem djetinjstvu u obitelji,
putem imitacije, zatim se poslije stalno mijenjaju u interakciji s socijalnom
okolinom. Da bi ih djeca mogla naučiti i uvježbavati, njihovo okruženje mora
biti ispunjeno pohvalama i suradnjom, a ne kritikama i natjecanjem.
Isto tako, za razvoj suosjećanja i brige za druge, uvažavanje tuđih osjećaja
i potreba, ključna je pozitivna slika o sebi.(Ajduković i Pečnik, 1993.). Dijete
ima pozitivnu sliku o sebi kada sebe doživljava kao vrijednu osobu, prihvaćenu
od drugih, sposobnu, sigurnu i voljenu. Takav pozitivan odnos prema sebi
pridonosi razvoju emotivne stabilnosti, prihvaćanju sebe i drugih, skladnijim
odnosima s drugima i povjerenju u druge.
Dijete s lošom slikom o sebi ne prihvaća sebe, pa mu je zbog toga vrlo
teško uvažiti osjećaje i potrebe drugog djeteta. Takvo dijete sklono je
agresivnom ponašanju, prebacivanju krivnje na druge i nepovjerenju prema
drugima. Dijete ima lošu sliku o sebi kada sebe doživljava kao osobu koja je
neprihvaćena od drugih, nesposobna, nesigurna, nevoljena, odnosno kada mu
potrebe nisu zadovoljene.
Polazeći od značenja koje za predškolsko dijete ima njegovo okruženje,
osim roditeljske pažnje, od izuzetne je važnosti i uloga odgajatelja, kao i
cjelokupnog vrtićkog ozračja. Odgajatelj će razvijati djetetovu pozitivnu sliku o
sebi i time smanjivati agresivnost u djece, stvarajući okruženje ljubavi, topline,
osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti, podrške, uvažavanja i prijateljstva. Od
izuzetne je važnosti prihvatiti njegove osjećaje i potrebe, dopustiti mu njihovo
slobodno iskazivanje, te ih pravovremeno prepoznati i omogućavati njihovo
zadovoljenje. Isto tako, odgajatelj treba poštivati djetetovu osobnost, voljeti
dijete takvo kako jest i to mu stalno pokazivati dodirom, riječima, osmjesima.
S obzirom da djeca uče na temelju promatranja modela, svaki put kada je
odgajtelj u interakciji s djetetom ima mogućnost da ga nauči, da mu pokaže
socijalne vještine. Drugim riječima, pomažući djeci riješiti sukobe, odgajatelj im
daje primjer kojeg će oni vjerno slijediti prilikom rješavanja vlastitih sukoba.
Međutim, sama izloženost željenim načinima ponašanja nije dovoljna za njihovo
usvajanje. Djecu treba poticati da koriste socijalne vještine i sami rješavaju
probleme, kako bi naučila i uvježbala vještine potrebne za kreativno rješavanje
sukoba. Usvajanje i korištenje novog ponašanja ovisi o potkrepljenju. Ono se
sastoji od pohvale, odobravanja, ohrabrenja ili posvećivanja pažnje djetetu kada
se ono ponaša na socijalno prihvatljiv način, što je dio uloge odgajatelja.
Odgajatelj mora naučiti dijete kako rješavati sukobe, a da se ne upotrijebi
agresija ili traženje krivca koji je uzrokovao sukob. Agresivni pristup u
rješavanju sukoba, ili pak povlačenje iz sukoba, ne osiguravaju njegovo
rješavanje već, naprotiv, njegovo potiskivanje, što dovodi do osjećaja neugode,
zabrinutosti, gubitka samopouzdanja i samopoštovanja, do neurotskih i
psihosomatskih poremećaja. Odgajatelj treba naučiti posredovati između
sukobljenih strana. Od izuzetne je važnosti dopustiti svakom dijetetu da izrazi
svoje viđenje problema, osjećaje i potrebe, način rješavanja sukoba. Kada se
nađe rješenje koje zadovoljava obje strane slijedi dogovor o načinu realizacije
Drugim rječima, dijete mora naučiti prihvatiti međusobne razlike, tražiti
rješenje koje će zadovoljiti obje strane, i tada se sukob naposljetku pretvara u
suradnju.
Djeca jasličke dobi na nezadovoljavanje svojih potreba reagiraju
agresivnim ponašanjem kao što su: čupanje, griženje, lupanje glavom, bacanjem
predmeta, dok djeca starije dobi malo blaže izražavaju svoje nezadovoljsvo, s
obzirom da om je već razvijen govor i usvojene su socijalne vještina. Dakle,
odgajateljevo znanje o tome što može očekivati od djece pojedine dobi, vrlo je
važno, kako bi on sam bio dobar vodič i na taj način pomogao djetetu u razvoju
mnogobrojnih socijalnih vještina koje će omogućiti djetetu da izraste u
produktivnu i sretnu osobu.
1. Nina Pečnik i Marina Ajduković:Nenasilno rješavanje sukoba, Alinea,
Zagreb,1993.

37.BLAGDANI I SVEČANOSTI U DJEČJEM VRTIĆU

Blagdani i slavlja dio su kulturne i predajne baštine naroda kojem
pripadaju djeca i odrasli. Oduvijek se slavi u obitelji, na ulici, u školi, vrtiću,
…
Blagdani su takva prilika koja sadrže rituale poznatih pravila i slijeda.
Ponavljaju se svake godine, te su stalna pojava u djetetovu životu.
U vrtiću se slave vjerski blagdani i slavlja, narodna slavlja (karneval,
Valentinovo), spontana slavlja, slavlja prirode (Dan planeta Zemlje),
domoljubna slavlja (Dan državnosti).
Djeca među svoje vršnjake donose iskustva i sadržaje obiteljskih slavlja.
Neko dijete ima potrebu iz obitelji donijeti samo priču o proslavi. Drugo dijete
želi elemente obiteljskog slavlja prenijeti i u vrtić. Ima djece koja u vrtiću
imaju
potrebu slijediti kompletne načine slavlja naučene u obitelji. Koliko i kako će
dijete izjednačavati ili razlikovati razloge za slavlje i načine slavlja u obitelji
i
među vršnjacima ovisi o tome koliko je pozitivno doživjelo obiteljsko slavlje i
kakav je opći stav njegovih roditelja o druženjima te kakve mogućnosti nudi
skupina vršnjaka-koliko su drugi spremni sudjelovati i kakvo je opće ozračje u
skupini.
Dijete se voli pohvaliti obiteljskim dobitkom, proslaviti sa svojim
prijateljima rođenje brata ili sestre, svoj rođendan, podijeliti s njima radost
Božića, Uskrsa, podijeliti i žalost zbog gubitka voljene životinje, strah od
neugode ili boli. Djeca pričaju o proslavama nekih događaja, spontanim
slavljima, slavljima prirode i domoljubnim slavljima, o događajima u vrtiću.
Djeca će tijekom neometanog slavlja i doživljaja ugodnih osjećaja učvršćivati
svoje spone s civilizacijom kojoj pripada i koju će i samo razvijati. U tim
posebnim prilikama moći će prepoznati i osobite, nesvakidašnje elemente slike o
sebi. Usklađivati će, jačati i dodavati nove dimenzije socio-emocionalnoj sferi
svog života i u vrtiću i u obitelji.
Ta zbivanja obuhvaćaju pripovijesti, bajke, biblijske priče, glazbu, stihove
i molitve koji su sastavni dijelovi blagdanskih slavlja, razgovora, aktivnosti i
stvaralaštva. Sve to dijete doživljava kao igru. Za dijete je igra poimanje svijeta
i
doživljaj stvarnosti. I u obitelji i u vrtićnoj skupini igre imaju svoj smisao i
odvijaju se s određenim ciljem.
Proslave i blagdanska slavlja moraju biti takva da dijete slobodno
doživljava i iskazuje autentične osjećaje, da iskazuje ljutnju ako je osjeća, da
bude tužno, radosno, te da se pritom ne osjeća krivim i ne isključi iz
blagdanskog zbivanja. Blagdansko ozračje i raspoloženje prigoda je za
zadovoljavanje djetetovih potreba. Iz toga će proisteći ugodni osjećaji koji će
biti djetetov dobitak iz blagdanskih zbivanja. Taj dobitak može biti trenutan ili
trajan. Trenutni dobici odnose se na osjećaje radosti i uzbuđenja, na opuštanje. U
trenucima slavlja dijete je drugačije odjeveno i uređeno, s drukčijim mislima i
osjećajima prema sebi i drugima. Čini stvari koje inače ne čini, a od sebe i
drugih očekuje neuobičajeno. Rituali daju djeci osjećaj orijentacije,
predvidljivosti i sigurnosti, u kojem postoji redoslijed onoga što činimo i u
kojem svatko ima neku ulogu. Blagdanski rituali posebno stavljaju djecu u
središte pozornosti. Drugim riječima, oni djeci poklanjaju pažnju i sigurnost
koja im je potrebna da bi uživala. Za dijete i njegovo samopoimanje važni su
osjećaji samopoštovanja i ponosa zbog vlastite vrijednosti, te osjećaji da je
voljeno i prepoznato.
U aktivnostima prije slavlja , tijekom slavlja ili nakon njega može
sudjelovati svako dijete. Ako ga odrasli uključe u neke aktivnosti koje se u
obitelji ili dječjoj skupini odvijaju, ono će imati priliku steći nova iskustva i
znanja, te razviti neke svoje vještine i sposobnosti. Doživjet će da je važan i
nezamjenjiv dio skupine kojoj pripada, spoznat će prednosti zajedničkog
djelovanja i dogovaranja, steći će pozitivne slike o sebi i imati priliku za
uočavanje znanja, spretnosti i mudrosti odraslih.
Sadržaji iz obitelji prerađivat će se, razvijati, a možda i mijenjati u vrtiću
ili nekoj drugoj dječjoj skupini, te na svoj način nastavljati. Oni dobivaju novu
strukturu zbog drukčijeg socijalnog konteksta u kojem se zbivaju. Iako
primijenjeni ili dopunjeni vraćaju se obitelji.
Dozvolimo li djetetu donošenje vlastitih odluka, ono će zadovoljiti
potrebu za doživljavanjem i iskazivanjem ljubavi prema sebi, bližnjima, Bogu,
prirodi, domovini. Dijete će pamtiti razgovore, događaje, postupke, predmete,
ljude, poruke. Sadržaji tog pamćenja određivati će djetetov budući odnos prema
sebi i drugima. Iskustvo i pamćenje ugodnih osjećaja onoga što im je prethodilo
i onoga što ih je pratilo, trajan su dobitak za pojedinca i kulturu kojoj pripada.
Odgajatelj ima u pripremama I samom slavlju posebnu ulogu. On također
mora iskazivati svoje veselje I zadovoljstvo, mora biti istinski sudionik slavlja,
te dopustiti slobodno iskazivanje osjećaja. Istodobno, odgajatelj mora I rješavati
probleme koji se tijekom slavlja mogu pojaviti, a koje djeca sama ne mogu
ublažiti ili razriješiti.
Djetinjstvo će biti kvalitetno ako bude ispunjeno djetetovim pozitivnim
emocijama, vezanima za vlastitu osobnost, djetetove bližnje i onoga što ga
okružuje.
Iz knjige: Blagdani djetinjstva, M. Gabelica –Šupljika, M. Milanović, Zagreb,
Školska knjiga, 1995.

38.LJETOVANJE I ZIMOVANJE PREDŠKOLSKE DJECE

Ljetovanje i zimovanje oblik su organiziranog višednevnog boravka djece
izvan obitelji, u društvu njihovih vršnjaka i odgajatelja.Cilj ljetovanja ili
zimovanja je aktivan odmor na svježem zraku što pozitivno utječe kako na
unapređenje njihovog zdravlja, tako i na cjelokupan rast i razvoj. Zimovanja se
najčešće provode u planinama, odnosno na snijegu, a mogu se provoditi i u
primorskim krajevima, dakle u uvjetima bez snijega. Ljetovanja se provode na
moru, uz jezera, rijeke ili u planinama. (Findak, 1995.).
Uspješno organiziranje ljetovanja ili zimovanja, odnosi se na pripremu za
ljetovanje ili zimovanje, aktivnosti na ljetovanju ili zimovanju, te aktivnosti
nakon ljetovanja ili zimovanja. Pod pripremom se podrazumijeva obavještavanje
roditelja o osnovnim informacijama o odmaralištu, cijeni te datumu polaska.
Slijedi organiziranje roditeljskog sastanka pomoću na kojem se roditelji
upoznavaju s detaljnijim podacima o odmaralištu, te o aktivnostima koje će se s
djecom provoditi. Nakon završetka prijave, roditelji djece koja su se odlučila za
ljetovanje ili zimovanje, dobivaju sve potrebne podatke te se dogovaraju s
odgajateljima o načinu komunikacije za vrijeme odmora. Isto tako, roditelji
dobivaju i popis stvari koje dijete treba ponijeti, te je vrlo važno napomenuti im
da zajedno s djecom pakiraju potrebnu odjeću i obuću, kako bi djeca bila
upoznata sa stvarima koja su ponijela na ljetovanje ili zimovanje. Bilo bi
poželjno da ih roditelji i obilježe imenom djeteta, kako ne bi došlo do
mijenjanja.
Nadalje, roditelji trebaju odgajatelje upoznati sa navikama djeteta, ili
kroničnim bolestima. Odgajatelji mogu djecu upoznati sa odmaralištem
prospektima ili razglednicama, mogu zajedno s djecom pripremiti materijale
koje će ponijeti iz vrtića, a koji će djeci biti zanimljivi. Isto tako, vrlo je
bitna
fizička pripremljenost djece kako bi lakše podnosila napore koje ih očekuju,
kako bi bila manje sklona mogućim ozljedama. Drugim riječima, o fizičkoj
pripremi ovisi koliko će zimovanje uspjeti, zato rad na podizanju opće fizičke
pripremljenosti djece treba početi odmah nakon njihove prijave za zimovanje,
kako u vrtiću, tako i kod kuće. (Findak1995.).
Autor Findak ističe da djeca na zimovanju najviše vremena provode u
tjelesnim aktivnostima vezanim uz snijeg ili led, koje su ujedno i glavni sadržaj
zimovanja, a provode se u otvorenom i zatvorenom prostoru. Prirodni oblici
kretanja u snijegu, kao što su hodanje i trčanje, skakanje i preskakivanje,
bacanje i gađanje, dizanje i nošenje, potiskivanje i vučenje provode se na
otvorenom prostoru. Sanjkanje na ravnom, ili niz brijeg, skijanje, šetnje bližom
okolicom, klizanje na ledu i razna natjecanja odgajatelj može organizirati na
otvorenom prostoru. Razne elementarne igre, dječje plesove, tjelesno vježbanje
uz glazbu, razne kvizove znanja, likovno izražavanje raznim materijalima
odgajatelj može provoditi u zatvorenom prostoru. Izabrane aktivnosti trebaju biti
primjerene dječjoj dobi, uvažavati razlike u individualnim sposobnostima
djeteta, kako bi svako dijete moglo u njima sudjelovati. Također, u radu s
djecom mora se poštivati dječja inicijativa i poticati kreativnost.
Aktivnosti na ljetovanju provode se na športskim terenima, na zelenim
površinama, te uz vodu ili u vodi. Aktivnosti koje se provode na športskim
površinama su prirodni oblici kretanja kao što su trčanje, skakanje, provlačenje,
penjanje, bacanje i gađanje, dizanje i nošenje, i vučenje, razne elementarne te
štafetne igre, rekreativne aktivnosti te razna natjecanja. Prirodni oblici kretanja
se mogu organizirati i u prirodi, kao i razne igre u kojima se koriste prirodne
prepreke, šetnje i izleti. Dakle, sadržaji moraju biti u skladu sa dječjim
potrebama, interesima i individualnim sposobnostima, kako bi u njima mogla
sudjelovati sva djeca, isto tako trebali bi zadovoljavati dječju potrebu za
zabavom. Sadržaji i mjesto njihova odvijanja trebali bi se mijenjati tijekom
dana.
Nakon ljetovanja ili zimovanja, mogu se osmisliti aktivnosti u kojima će
djeca izmjeniti svoja iskustva, doživljaje. Ovdje treba pripaziti na osjećaje one
djece u skupini koja nisu bila na izletu, te i njima dati priliku da ispričaju što
su
radila onih dana, kada su im prijatelji bili izvan vrtića. Važno je da odgajatelj
snima kamerom ili fotografira aktivnosti na izletu. To mu može poslužiti za
dokumentaciju skupine, te za dijeljenje doživljaja s roditeljima. Isto tako, te
snimke i fotografije mogu poslužiti i budućim generacijama odgajatelja i djece,
kao jedno iskustvo i moguća inspiracija za organiziranje njihova izleta.
Literatura: Vladimir Findak: Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u
predškolskom odgoju, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

39.DIJETE, KREATIVNOST, ODGOJITELJ

Jedan od posebnih zadataka programske koncepcije je razvoj kreativnosti,
individualnosti, osobnosti. Nedovoljno poticajna socijalna sredina negativno
utječe na razvoj kreativnog ponašanja djece. Ako odgajatelj ne podržava
kreativna ponašanja, već ih sputava, ona s vremenom nestaju..
Kreativnost ili stvaralaštvo je potencijal ili sposobnost koji posjeduje
svako ljudsko biće te se razvija kao i sve ostale sposobnosti. U kojem stupnju će
se razviti ovisi o okolini kojom je dijete okruženo, te o osobinama djetetove
ličnosti. Paul Torrance, predvodnik u proučavanju kreativnog procesa, smatra da
je kreativnost sposobnost proizvodnje novog i drugačijeg. Glavne karakteristike
kreativnosti su fluentnost, fleksibilnost, originalnost. Fluentnost se odnosi na
brojnost ideja koje dijete može dati o jednom pitanju, ili rješenju problema.
Odgajatelj treba biti svjestan spoznaje da se na svako pitanje ili problem može
dati više odgovora ili rješenja. Fleksibilnost podrazumijeva razmišljanje o
određenom problemu na različite načine, dok originalnost znači stvaranje
jedinstvenih i neobičnih ideja.
Polazeći od značenja koje za predškolsko dijete ima njegovo okruženje,
na razvoj kreativnih sposobnosti djeteta osim roditelja, od izuzetne je važnosti i
uloga odgajatelja, kao i cjelokupnog vrtićkog ozračja. Svako dijete je
jedinstveno, neponovljivo, različito od druge djece, što znači da je i njegov
način promatranja, doživljavanja svijeta i stvaralačkog izražavanja također
jedinstven i različit od drugih. (Miljak, A., 1995). Dijete će biti kreativno samo
onda kada je slobodno da bude ono što jest, slobodno da vidi onako kako ono
vidi, slobodno da misli onako kako ono misli. Odgajatelj treba to poštivati, a ne
smatrati sa su sva djeca ista. Zato je vrlo važna uloga odgajatelja u stvaranju
okruženja ljubavi, topline, osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti, podrške,
uvažavanja, prijateljstva, odnosno u stvaranju ugodne i pozitivne atmosfere.
Odgajatelj poštuje djetetovu osobnost, voli ga takvo kako jest i to mu stalno
pokazuje dodirom, riječima, osmjesima, prihvaća njegova mišljenja, rješenja
određenih problema i dopušta mu da ih slobodno izrazi. Dijete koje ima slobodu
i mogućnost za pogreške, moći će svakodnevno razvijati svoje kreativne
potencijale u svim aktivnostima. Drugim riječima, da bi dijete bilo kreativno
mora se osjećati slobodno, biti originalano i mora imati mogućnosti izraziti
svoje ideje na svoj način. Dakle, razvoj kreativnosti pretpostavlja razvoj i odgoj
individualnosti, autonomije i slobode svakog djeteta.
Odgajateljeva zadaća je prepoznati kreativno ponašanje djeteta kako bi ga
mogao podržavati i razvijati, bez obzira na stupanj koji će djeca postići.
Kreativno ponašanje se može prepoznati u svakodnevnim likovnim
aktivnostima, igranju uloga kao i za vrijeme djetetove improvizacije običnim
materijalom, u razgovoru i gotovo svim ostalim aktivnostima. Odgajatelj
osigurava dovoljno materijala koje će dijete moći slobodno upoznati, te ga
koristiti na nekonvencionalne načine. Naime, odgajatelj treba promatrati koja
djeca upotrebljavaju materijale na neobičan način. Drugim riječima, promatra na
koji način djeca izražavaju svoju originalnost te kako razrađuju svoje originalne
ideje.
Autorica Miljak ističe da kod kreativnog procesa razlikujemo tri etape. U prvoj
etapi
dijete se upoznaje s određenim materijalom na način da njime manipulira i
ekperimentira, odnosno istražuje svojstva tih materijala. Druga etapa se odnosi
na ovladavanje upotrebom materijala na uobičajen način , te se već u ovoj etapi
može prepoznati djetetova kreativnost. Treća etapa očituje se u stvaranju nekih
novih kombinacija upotrebe materijala koju ne moraju postići sva djeca. Upravo
je u ovoj etapi odgajateljeva uloga od izuzetne važnosti , u stvaranju okruženja
koje će prepoznati, podržavati i razvijati takva kreativna ponašanja djeteta.
Drugim riječima, odgajatelju treba biti važno hoće li dijete ostati na drugoj etapi
ili će uz njegovu pomoć preći na treću etapu u kojoj se očituje njegovo
stvaralaštvo Isto tako, odgajatelj sam treba biti kreativan, jer od kreativnosti
odgajatelja ovisi kreativnost djece, mada će neke djeca biti kreativna usprkos
odgajateljevoj nekreativnosti.
Dakle, uz stalnu pomoć i ohrabrenje odgojitelja I roditelja djeca će biti
sposobna za aktivno i stvaralačko sudjelovanje u životu. Svrha odgoja jest u
tome da se sačuva osobnost djeteta i njegovi potencijali, da se oni iskazuju na
najrazličitije načine, dok dijete samo, uz našu pomoć, ne prepozna specifičnosti
svoga karaktera i stekne vještine njihovog razvijanja i nadograđivanja.
1. Zbornik radova Čakovec 1995,Arijana Miljak, Odgajatelj I kreativnost
djece

40.ODGOJNO- NAOBRAZBENI RAD ODGOJITELJA

UVJETIMA MJEŠOVITE DJEČJE SKUPINE

U svakodnevnom životu dijete je prirodno okruženo roditeljima, braćom i

sestrama, odnosno, dijete sa nalazi u interakciji sa starijim i mlađim dobnim
skupinama. Stoga je poželjno da se dijete i u svojoj odgojnoj skupini nalazi u
interakciji sa starijom i mlađom djecom. Takva skupina svojim članovima pruža
priliku za promatranje, oponašanje i stjecanje širokog raspona različitih vještina.
Kriterij za grupiranje djece ne bi trebao biti njihova kronološka dob, već bi se
obzir trebala uzimati i socijalna, emocionalna i kognitivna zrelost. Prije
grupiranja potrebno je uzeti u obzir optimalni dobni raspon, omjer mlađe i
starije djece te raspodjelu vremena u mješovitoj grupi.
Dakle, mješovite skupine omogućuju veliki broj prilika u kojima djeca
pružaju i primaju pomoć, bez obzira jesu li mlađe ili starije dobi. Isto tako,
djeca
koja teško sklapaju odnose sa vršnjacima, često ostvaruju vrlo dobre konrtakte s
mlađom ili starijom djecom ( Katz, Mcclellan) Drugim riječima, istraživanja su
pokazala da djeca s problemima u socijalnom razvoju su sklonija nuđenju
pomoći mlađoj djeci nego vršnjacima prema kojima često izražavaju agresiju,
dok su se za stariju djecu sklonija vezivati. Mješovite skupine su prikladne i za
djecu koja u nekim područjima razvoja funkcioniraju ispod razvojne razine
primjerene dobi. Takva djece će puno lakše stvarati odnose s mlađom djecom
nego s djecom iste dobi. Djeca u takvim skupinama imaju veću slobodu razvoja
u skladu s vlastitim tempom. Aktivnost su više prilagođene individualnim
potrebama. Naime, međusobno se družeći, u mješovitoj skupini, djeca različitih
sposobnosti uče brinuti se jedni za druge, pomagati jedni drugima i učiti jedni od
drugih, što uvelike doprinosi kako razvoju suradničkog učenja, tako i njihovom
socijalnom i emocionalnom razvoju.(Slunjski)
U odnosu s mlađom djecom, starija djeca uče se prilagođavati svoje
socijalne vještine te tako ovladavaju strpljenjem, suosjećanjem i vještinama
rješavanja problema. Klima u mješovitoj skupini slična je kućnoj te predstavlja
udobnije i sigurnije okruženje za malu djecu. Dakle, mlađa djeca rado
prihvaćaju skrb i zaštitu svojih starijih prijatelja, naročito za vrijeme
prilagodbe
na vrtić, kada im starija djeca uvelike olakšaju adaptacijsko razdoblje. Isto tako,
starija djeca pred mlađu djecu često postavljaju izazove pa se mlađa djeca tako
često uključuju u aktivnosti složenije od onih s kojima bi se susretala u igri s
vršnjacima. Dakle, mješovite skupine djeci pružaju priliku za razvijanje i
vježbanje socijalnih vještina. Često je manje prisutno suparništvo, a više
suradnja i pomoć.
Odgajateljeva sposobnost je izuzetno važna kod iskorištavanja mogućih
prednosti mješovitih skupina. Svaka aktivnost mora se temeljiti na poznavanju
djetetova razvoja, kako razvoja uopće, tako i aktualne razvojne razine, odnosno
na poznavanju potreba, interesa i mogućnosti svakog djeteta. Umjesto da
unaprijed određuje sadržaje koji su u skladu sa dječjom dobi, odgajatelj prateći
dijete u aktivnostima, prepoznaje individualni interese i razvojni stupanj te u
skladu s njima planira nove aktivnosti. Djeca iste kronološke dobi, imaju
različite interese i različite razvojne mogućnosti Dakle, kronološka I razvojna
dob uopće se ne moraju poklapati, zbog čega je upitno odvajanje djece u skupine
prema njihovoj kronološkoj dobi (prema Slunjski, 2001)
Odgajatelj treba stvoriti okruženje koje omogućava učenje aktivnim
istraživanjem i interakcijom s odraslima, djecom i materijalima. Takvo
okruženje koje omogućuje samostalno učenje, treba poticati dijete da rješava
probleme, pri čemu odgajatelj pomaže djetetu postavljajući pitanje na koje će
dijete samo tražiti odgovore. Odgajatelj treba djeci u mješovitoj skupini ponuditi
mnogo različitih izbora, širok raspon materijala i aktivnosti prikladnih za djecu
različite dobi. Dio materijala može biti prikladan samo za djecu određene dobi,
jer ne trebaju sve aktivnosti biti iste za svu djecu. Ipak, postoje i materijali
koji
se mogu koristiti na više načina, pa su prikladni za sve, a to su najčešće
nestrukturirani materijalni, otpadni i pedagoški neoblikovan materijal (kocke,
lopte, kutije, tuljci, likovni pribor). Materijali trebaju biti konkretni,
relevantni
za život djeteta, kako bi ono moglo s zanimanjem njima manipulirati, istraživati
i eksperimentirati.
U mješovitim skupinama potrebno je usmjeriti se na individualni rad i na
aktivnosti u manjim grupama djece. Frontalni rad ovdje ne dolazi u obzir, jer
prisiljavanje djece da sva zajedno sudjeluju u određenim aktivnostima može za
posljedicu imati dosadu starije i frustriranost mlađe djece. Odgajatelj mora biti
fleksibilan u korištenju vremena, te ga prilagoditi različitim potrebama djece.
Važno je prilikom uređenja prostora u obzir uzeti dječju dob, pri čemu je
sigurnost sve djece najvažnija.
Ako krenemo od spoznaje da dijete svoje znanje konstruira, novo znanje
ugrađuje u već postojeće znanje i prerađuje ga, te u suradnji s drugom djecom i
odraslima uspoređuje, provjerava i sukonstruira svoje znanje, u onim
aktivnostima za koje je zainteresirano, na način i u vrijeme koje je za njega
optimalno, vrlo brzo ćemo uvidjeti da se djeca mogu uspješno grupirati I sama, a
takav kriterij grupiranja za njih same će biti relevantan. (Raskorak između onoga
što dijete može učiniti samo i onoga za što mu je potrebna pomoć drugoga
(Vygotskovljev koncept ''zone narednog razvoja'') u mješovitim skupinama može
postati temeljem dječje suradnje koja rezultira većim kognitivnim postignućima
kod djece. Mlađa djeca se u uvjetima dobno mješovite skupine uključuju u
aktivnosti složenije od onih koje bi susretala u grupi vršnjaka. Starija djeca
suočavaju se s nizom teškoća koje prozilaze iz činjenice da je nužno djelovati u
zoni narednog razvoja drugog djeteta, ali imaju priliku preuzeti kompetenciju
koja im pripada. ) Odgajatelj uvijek treba imati na umu da dijete djetetu može
više izoštriti um nego bilo koja odrasla osoba.
Radeći u mješovitoj skupini nerijetko sam uočila brojne situacije u kojima
su djeca starije dobi pomagala mlađoj djeci prilikom oblačenja, svlačenja,
obuvanja, izuvanja, hranjenja, pospremanje igračaka na njihovo mjesto. Briga
starije djece posebno je došla do izražaja kada bi smirivala malene prilikom
plakanja, padanja ili ozljeda. Naime, osjećaj sigurosti koji bi im pružila starija
djeca od iznimno je velike važnosti za daljnji razvoj njihovih brojnih
potencijala, dok starija djeca igrajući zaštitne uloge, razvijaju osjećaj empatije,
strpljivosti i odgovornosti. Istovremeno, i jedni i drugi, razvijaju osjećaj
bliskosti i zajedništva. Osobno me najviše oduševilo to što braća i sestre mogu u
skupini ostati zajedno, pošto sam bila svjedok situacijama u kojima su
odgajateljica silom odvajale djecu iz zagrljaja braće ili sestara, posebice u
vrijeme adaptacije.
Dakle, velike su prednosti mješovitih skupina. Osmisliti i ostvariti
okruženje koje podržava učenje, veliki je izazov, međutim, ako se odgajatelj
pokaže dobrim promatračem, organizatorom,evaluatorom i poticateljem djece, te
omogući djeci prirodni put dobivanja informacija, konstruiranja znanja i
rješavanja problema, svako pojedino dijete u skupini moći će svakodnevno
razvijati svoje brojne potencijale.
Edita Slunjski: Integrirani predškolski kurikulum,Mali profesor , Zagreb,
2001.
Dijete vrtić obitelj – mješovite skupine, Dječja kuća – Miljak I Vujičić

41.ULOGA ODGAJATELJA U PROVOĐENJU PROGRAMA

PREDŠKOLE
Predškola je priprema djece za polazak u školu. Označava prostor
između obiteljskog doma, dječjeg vrtića i osnovne škole. Predškola obuhvaća
sadržaje koji su primjereni potrebama suvremenih naraštaja djece i njihovih
roditelja.
Godine 1996. Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske
objavilo je radni materijal o organiziranoj pripremi za školu predškolske djece
koja ne pohađaju dječji vrtić, nazivajući takav oblik predškola. Vrijeme
provedbe predškole predviđeno je od listopada do svibnja tijekom pedagoške
godine. Predškola ima specifičan program koji se odnosi na zadovoljavanje
dječjih potreba, odnosno stvaranje okruženja koje pruža djeci osjećaj sigurnosti i
prihvaćenosti, te na taj način stvaranje pozitivne slike o sebi i svojim
mogućnostima. Isto tako, praćenjem razvoja djece odgajatelj treba prepoznavati
određene teškoće kod djeteta te njima prilagoditi poticaje, a važno je i
obavijestiti roditelje kako bi se obratili stručnjacima zbog prevencije mogućih
poremećaja. U svakom trenutku odgajatelj treba podržavati i poticati dječju
inicijativu, kreativnosti stvaralačko ponašanje.
Pripremljenost za školu podrazumijeva fizičku, intelektualnu i socioemocionalnu
zrelost, kako bi dijete bilo sposobno za svladavanje propisanog
nastavnog programa. U fizičku zrelost spada zadovoljavanje minimuma
standarda dogovorenih za visinu, težinu i tjelesne proporcije te da dijete nema
većih poteškoća u prirodnim oblicima kretanja. Intelektualna zrelost odnosi se
na govorni razvoj, razvoj opažanja, mišljenja, pamćenja te koncentracije. U
socio-emocionalnu zrelost spada znanje o emocijama, sposobnost kontrole
emocija, empatija, uvažavanje tuđih potreba i mišljenja, suradnja s djecom i
odraslima.
Isto tako, do polaska u školu dijete treba prepoznavati boje, slova i
brojeve, razumijeti prostorne odnose: naprijed-natrag, lijevo-desno, gore-dolje,
ispod-iznad. Važno je i razumijevanje vremenskih odnosa: prije, poslije, jutro,
podne, večer kao i jučer, danas, sutra. Poželjno je da dijete poznaje dane u
tjednu, razlikuje godišnja doba, poznaje neke rijeke, mora, potoke, biljke i
životinje. Trebalo bi biti samostalno u održavanju vlastite higijene, odijevanju,
oblačenju, samoposluživanju. Vrlo je važno da dijete poznaje pravila ponašanja
na ulici, dakle, kako prijeći ulicu poštujući prometnu signalizaciju, da se može
samostalno kretati po poznatom okruženju, zna svoju adresu i broj telefona.
Teme programa koje odgajatelj može koristiti u svom radu su različite. Elementi
koje je potrebno raditi s djecom prije polaska u školu su: grafomotoričke vježbe,
snalaženje u prostoru, provjera poznavanja oblika, slova, brojki, boje, vježbe za
razvoj predčitalačkih vještina. Primjenom radnih listova, dijete stječe iskustvo u
radu na papiru, odgovora na zadatak, mirno sjedi te vježba koordinaciju okoruka.
Odgajatelj treba biti svjestan da se svaka aktivnost mora temeljiti na
poznavanju djetetova razvoja, kako razvoja uopće, tako i aktualne razvojne
razine, odnosno na poznavanju potreba, interesa i mogućnosti svakog djeteta,
prije nego što započne s pripremom djeteta za školu. Djetetov stalni loš uspjeh u
aktivnostima rezultira gubitkom motivacije, pa se može javiti otpor i odbijanje
prema učenju.(Starc, Obradović, Pleša, Profaca i Letica). Drugim riječima,
odgajatelj treba poznavati i razumjeti dječje mogućnosti u šestoj I sedmoj godini
života kako bi osigurao odgovarajući izbor materijala i aktivnosti koje će imati
najbolje učinke u razvojnom poticanju djece. Svaki polaznik predškole treba
iskušavati i razvijati svoje psihofizičke snage i potencijale, pri čemu će
doživljavati uspjeh, ali i neuspjeh, što također mora naučiti uspješno prevladati.
Odgajatelj mora komunicirati i uspostaviti suradnički odnos s roditeljima
djece koja pohađaju predškolu, kao i sa svim čimbenicima koji su na neki način
povezani s izvođenjem programa predškole. On mora prihvaćati nove
znanstvene spoznaje, te ih ugrađivati u svoju praksu. Dakle, odgajateljeva
zadaća jest stvaranje uvjeta za razvoj, odnosno temeljito poznavanje programa
kojim će se djeci omogućiti tjelesni i duševni razvoj. Dijete bi nakon pohađanje
predškole trebalo biti pripremljeno za uključivanje u školsku sredinu i
prihvaćanje školskih obveza.
Anka Došen-Dobud: Predškola, Alinea, Zagreb, 2001.

42.PREDŠKOLSKO DIJETE I VJERONAUK

Otkad postoji čovječanstvo prisutna je i neutaživa žeđ za duhovnim
životom. Sve knjige, razni spisi, dokazi i nalazi upućuju na to da je čovjek
oduvijek imao potrebu za nečim duhovnim, nečim što ga nadilazi, a istovremeno
toliko ispunjava da postaje važan dio i smisao njegova života. U sebi imamo
urođenu potrebu za vjerom. Odgoj u vjeri za predškolsko dijete, iako se iz
različitih perspektiva čini prilično nepotreban, potreban je da bi se dijete
razvilo
u jednu integralnu osobu, da bi razvilo sve svoje potencijale te da bi jednog dana
bio čovjek prožet ljubavlju i duhovnošću, sretan i zadovoljan svojim životom.
Vjerski odgoj je dio cjelovitog odgoja. Povezan je s tjelesnim, psihičkim,
intelektualnim i moralnim dozrijevanjem osobe. Religiozna dimenzija
neodvojiva je komponenta čovjekova života. I dijete je na svoj način religiozno
biće. Prema nekim psiholozima djetinjstvo je s religioznog aspekta vrlo
intenzivno i osjetljivo razdoblje. Dijete je spontano otvoreno religioznoj
dimenziji koja u njemu budi osjećaje iskrene i duboke radosti. Zahvaljujući
svojoj mašti i divljenju, dijete ima sposobnost da „vidi nevidljivo“. Religiozni
odgoj u toj dobi nije nikakva indoktrinacija, nego buđenje religioznog poleta
koji u djetetu već postoji. To je odgoj za temeljne ljudske i kršćanske
vrijednosti: za ljubav, zahvalnost, povjerenje, iskrenost i darežljivost. U
najnovijem dokumentu o vjerskom odgoju i katehezi Crkva naglašava da je
djetinjstvo „odlučujući trenutak za budućnost vjere“. Doživljaji i iskustva iz
djetinjstva neobično su važni za skladan rast i razvoj osobe.
Prvu i najvažniju brigu oko cjelovitog odgoja, pa tako i vjerskog, ima
obitelj. Nju ne može zamijeniti ni Crkva ni bilo koja druga odgojna ustanova.
Toplina, povjerenje, blizina druge osobe, nježnost, zaštita i sigurnost mogu se u
potrebnoj mjeri doživjeti jedino u obitelji. No obitelj nije jedino mjesto odgoja.
Zbog više opravdanih razloga roditelji sve češće svoju djecu povjeravaju
izvanobiteljskim odgojnim ustanovama kao što su dječji vrtići. Predškolske
ustanove nisu tek mjesta gdje bi se djeca čuvala u vrijeme dok su im roditelji
zauzeti. Oni nude niz odgojnih sadržaja kao što su dramski, likovni, glazbeni,
učenje stranih jezika i sl. Vjerski odgoj je također jedan od programa koji je
ponuđen djeci. Vjerski odgoj za najmlađe u najizvrsnijem smislu znači odgoj
koji se brine o razvoju onih ljudskih snaga koje utemeljuju antropološku
podlogu vjerskom životu. Riječ je o razvijanju osjećaja povjerenja, zahvalnosti,
darivanja sebe samoga, suosjećanja i suradnje s bližnjima. S demokratskim
promjenama u Republici Hrvatskoj, donošenjem novog Ustava i stjecanjem
prava na slobodu vjere, stvoreni su uvjeti da se u skladu sa željom roditelja u
škole i predškolske ustanove uvede vjeronauk odnosno vjerski odgoj. Proces
postizanja zakonskih rješenja za katolički vjerski odgoj djece predškolske dobi,
dobio je prvi zakonski okvir sklapanjem ugovora između Svete Stolice i
Republike Hrvatske (1996.) o suradnji na području odgoja i kulture. Postignuti
Ugovor je verificiran u Hrvatskom Državnom Saboru (1997.), te se tim
ugovorom Republika Hrvatska obvezala jamčiti nastavu katoličkog vjeronauka u
svim javnim osnovnim i srednjim školama i vjerskog odgoja u predškolskim
ustanovama. Dr. Alojzije Hoblaj, autor je Programa vjerskog odgoja predškolske
djece u izvanobiteljskim uvjetima, okvirnog programa koji je i danas na snazi.
Program se integrira u redovne vrtićne programe i to kao: cjelodnevni,
poludnevni ili kraći program. Važno je napomenuti da svaka ustanova prije
početka provođenja Programa, nudi roditeljima anketu, kojom se roditelji
odlučuju za ili protiv takvog programa, a na roditeljskom se sastanku predstavi
Program. Broj odgojnih skupina u kojima će djeca imati program vjerskog
odgoja ovisiti će o željama roditelja i mogućnostima dječjeg vrtića. Program
vjerskog odgoja mogu roditeljima ponuditi samo oni vrtići koji imaju sve uvjete
za njegovu provedbu. Programe vjerskog odgoja imat će samo one odgojne
skupine djece u kojima su smještena djeca onih roditelja koji su tražili vjerski
odgoj za svoju djecu.
Metodološki život je u programu strukturiran u šest životnih područja: Ja, Mi,
Svijet, Jezik, Crkva i Biblija. U iskustvu napetosti između ovisnosti i želje za
samostalnošću, djetetu se pruža pomoć u pronalaženju sebe, u jačanju osobnosti
i afirmaciji života. U životnoj situaciji dijete se otvara bližnjemu i s njim
uspostavlja različite oblike odnosa. U iskustvu ljubavi prema čovjeku, čovjek
može osjetiti ljubav prema Bogu. Dijete se postupno snalazi u svijetu tehnike i
prirode. Umjesto da se drži pasivno, aktivno učeći odgovorno pridonosi razvoju
bića i stvari koje su povjerene ljudima. Govorom simbola i jezikom pjesnika,
pisaca, dijete ulazi u vjersku/religijsku dimenziju ljudske zbilje te se približava
biblijskom govoru koji je prepun simbola i slika. Pronalaženjem aktivnih oblika,
dijete ulazi u crveni život i zajednicu, čije se vrijednosti prenose predajom. Kroz
odabrane biblijske ulomke dijete doživljava ohrabrenje i zahtjeve te upoznaje
Isusa s kojim se može identificirati. U planiranju i ostvarivanju odgojno –
obrazovnog procesa, vjerski sadržaji moraju biti u skladu sa sadržajima i
zbivanjima koja se događaju u djetetovu okruženju, prateći ujedno ciklus
liturgijske godine.
Radi individualnog zadovoljavanja potreba i poticanja djetetova razvoja,
bitno je omogućiti djetetu aktivnosti u skladu s njegovim interesima i
zakonitostima njegove razvojne dobi. Senzibilizirati dijete za njegovu duhovnu
dimenziju kao potrebu koja ga čini osjetljivim za otkrivanje, primanje i
oblikovanje njegova života u odnosu na sebe, drugoga, te na poseban način
Boga cilj je vjerskog odgoja u predškolskoj dobi. Sve se to odvija na način
prilagođen predškolskom djetetu, igrajući se i prožimajući duhovnu dimenziju
kroz sve djelatnosti koje se u vrtiću provode (pisanu riječ, glazbu, likovni
izričaj, scenski pokret). Današnja iskustva pokazuju da djeca dobro prihvaćaju
vjerske sadržaje ako im se približe na način koji odgovara njihovim
sposobnostima. Taj će sadržaj djeca također osmisliti na svoj način i uklopiti ga
u svakodnevne aktivnosti u vrtiću I obiteljskom domu.
Vjerski odgoj također značajno mijenja odnos između obitelji i vrtića.
Zajedno s obitelji vrtić sudjeluje u zadovoljavanju potrebe za štovanjem
tradicionalnih i religijskih običaja bliskim hrvatskom narodu. Na taj način
obitelj ponovno postaje izvor duhovnih vrijednosti, a blagdani poprimaju svoj
pravi smisao.

43.ODGOJITELJ I UBLAŽAVANJE STRESA U DJECE

U današnje je vrijeme stres postao sastavni dio života, kako odraslih, tako
I djece. Čitajući stručnu literaturu naišla sam na mnoge odgovore psihologa na
pitanje što je stres. Jednu jednostavnu definiciju dao je psiholog Lazarus: „Stres
je sklop psihičkih i tjelesnih reakcija na vanjski događaj koji pred nas postavlja
zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti.“ Dakle, stres je svaka situacija ili
događaj koji prijeti gubitkom nekoga ili nečega što je od životne važnosti za
našu egzistenciju.
Ne samo dijete nego i svaka osoba bilo koje dobi, može se naći u stresnoj
situaciji. Dijete je u stanju stresa uvijek kada od njega tražimo više nego što ono
može osjećajno podnijeti, više nego što može učiniti, ili kada prijetnja ugrožava
neku njegovu dobrobit.
Nešto što za odraslu osobu nije opasno, za dijete može biti „kap koja je
prelila čašu“ primjerice oduzimanje omiljene igračke, nečija grubost ili ozljeda,
bolest. Razne prijetnje kao prijetnje životu, tijelu, zdravlju, prijetnja drugima
koji su djetetu dragi, prijetnje su koje djeteta izbacuju iz svakidašnje ravnoteže,
dakle stavljaju ga u stresnu situaciju. Važno je znati da djeca različito reagiraju
na stresnu situaciju. Neka djeca postaju agresivna dok se druga povuku u sebe.
Neka se bore, napadaju, druga plaču, budu umorna, bezvoljna ili „bježe“ u
bolest.
Dijete se u stresnoj situaciji osjeća napušteno i osamljeno, jer mu
nedostaje svijest o tome da se za njega netko brine, da ga netko hoće i zna
zaštititi, da drugi ljudi mogu razumjeti kako se ono osjeća. Zbunjeno je jer se
dogodilo nešto što ono ne razumije, jer taj događaj nadilazi njegovu sposobnost
uočavanja, jer su ga osjećaji preplavili i ono ne može gledati, slušati,
razmišljati
kao inače…Dijete ima osjećaj da je svemu kraj jer je potpuno izbačeno iz
svakidašnjice, jer se događa nešto što ne može kontrolirati, jer je izgubio vjeru u
svoje sposobnosti, u sposobnost drugih da ga zaštite. Upravo iz ovog razloga,
potrebno je da odrasla osoba, odnosno odgojitelj, pruži punu potporu i daje
svoju pomoć djetetu. Djetetu treba pokazati da suosjećamo s njim i da ga
istodobno znamo zaštititi.
U stresnoj se situaciji sve događa brzo te je zbog toga djetetu u stresu
potrebno odmah pomoći, zaokupiti njegovu pažnju, razgovarati s njim ili ga
jednostavno zagrliti, umiriti. Obitelj, a isto tako i odgojitelj, najbliži su
djetetu, i
zato oni pomažu djetetu odmah. Na taj će način smanjiti moguće posljedice
doživljenog stresa. Obitelj je prva zaštita djeci, no dijete se može i u vrtiću
naći
u stresnoj situaciji, među svojim vršnjacima. Tada odgojitelj ima ulogu zaštite,
on je taj koji mora pomoći djetetu.
Suočavanje je svako ponašanje koje uklanja ili bar smanjuje duševne ili
tjelesne patnje. Najuspješniji način nošenja sa stresom je prerada traumatskog
iskustva, vraćanje izgubljenog osjećaja kontrole, te postizanje razumijevanja i
uvida u problem. Važnu ulogu pri ublažavanju stresa ima aktivnost koja je važna
za zadržavanje pozitivne slike o sebi. Komunikacija odgojitelja s djetetom isto je
jedan je od načina ublažavanja stresa. Odgojitelj mora otvoreno komunicirati s
djetetom kako bi mu dijete povjerilo svoje brige, želje, osjećaje. Treba
poduprijeti dijete da iskaže svoje loše osjećaje i na taj način se suoči sa
stresom.
On treba slušati dijete bez prekidanja, hrabriti ga, biti mu potpora, pokazati
interes za dijete.
Ako se dogodio neki traumatizirajući događaj koji je dijete doveo u stanje
stresa, odgojitelj treba dopustiti djetetu da priča o tom događaju, čak mu i
ponuditi da crta o njemu, kako bi ga se prisjetilo kroz igru. Na taj će način
djetetu situacija biti podnošljiva. Dobro je kad se odgojitelj igra s djetetom na
način da se služi osjećajima: glumi tužnu, ljutitu, veselu, uzbuđenu osobu.
Važno je da su ugodni i neugodni osjećaji uključeni pa će se tako dijete suočiti
sa svojim neugodnim osjećajima, ali će znati da postoji mogućnost i za ugodne
osjećaje.
Postoje i ekspresivni načini suočavanja sa stresom, tj.verbalne i
neverbalne tehnike. Jedan od načina je kreativno izražavanje uz okolinu bogatu
bojama i oblicima koja potiče dječje izražavanje i sposobnosti. Rad u malim
grupama podržava osjećaj pripadanja, omogućuje razgovor te slušanje i
primanje pomoći. Jako su važni i kutići za osamu, I igra lutkama.
Sve što sam navela o ponašanju odgojitelja i njegovoj ulozi u ublažavanju
stresa, vrijedi i za djetetovu obitelj, iz čega zaključujemo koliko je neizbježna
suradnja odgojitelja i roditelja kada se dijete nađe u stresnoj situaciji.
Dijete treba potaknuti da se tjelesno opusti kako bi mu se ublažio strah i
napetost. Uz pomoć igara i opuštajućih vježbi, polako se otvaraju vrata u
djetetov unutarnji svijet. Tako se ono uči osluškivati sebe, udubiti se u sebe i
prepustiti se. To je primjer kognitivnog načina suočavanja sa stresom, koji još
uključuje desenzibilizaciju, učenje samopouzdanja i odlučnosti, racionalno-
emocionalnu terapiju i učenje rješavanja problema. Osim opuštanja i žive
aktivnosti poput plesa pomažu u oslobađanju stresa.
Stres je dio našeg života, ne može se izbjeći, ali se može ublažiti. Zato
takvim situacijama treba ovladati, što znači da odgojitelj i obitelj djeteta
trebaju
učiniti sve kao bi pomogli djetetu.
Mirjana Milanović – Pomozimo im rasti

44.TIMSKI RAD ODGOJITELJA

Predškolsko razdoblje ima velik utjecaj na djetetov razvoj, što traži od
svih čimbenika, a među prvima od odgojitelja, stvaranje uvjeta za maksimalno
poticanje razvoja djetetove aktualne sposobnosti. Iznimno je važna kvalitetna
interakcija djeteta sa svojim okruženjem, zadovoljavanje njegovih
intelektualnih, socijalnih, emocionalnih, tjelesnih potreba, čime odrasli dobivaju
odgovornost za djetetovo odrastanje. Kvaliteta odgojno – obrazovnog procesa
nije određena samo vezom dijete odgojitelj, već na nju utječu svi članovi stručne
djelatnosti.
Odgojitelja određuje njegov individualni stil rada i odnos prema profesiji.
Tu se otkrivaju razlike u odgojnim ciljevima, prioritetima, načinima kako ih
nastoje realizirati, u očekivanjima, motivaciji. Ponekad se odgajateljima nečiji
stil rada čini neprihvatljiv, ali ako su motivirani analizirati i druge načine
rada,
otkrivati prednosti i nedostatke pojedinih pristupa i ideja, saslušati drukčija
iskustva, doći će do spoznaje da mogu puno naučiti od drugih.
Informacije koje odgajatelji međusobno razmjenjuju u praksi trebale bi se
evaluirati. Trebala bi im biti pružena mogućnost da od kolega, stručnog tima,
ravnatelja i drugih u praksi provjeravaju neke ideje, da analiziraju vlastitu i
tuđu
praksu te na temelju iste vrše procjenu, da imaju mogućnost preuzeti neke
promjene. Evidentno je da iskazivanje odgojiteljeve kreativnosti i otvorenosti
prema inovacijama mora biti prvenstveno podržano od kolega. Razumijevanje
procesa učenja i posebne zajedničke prakse sa drugima koji su uključeni u
odgojno – obrazovni proces, može umanjiti pogreške u praksi. Tako se razvija
nova strategija u kojoj zajedničko uočavanje procesa odgoja pruža bolje
rezultate od izolirane samoprocjene. Međutim, za takvu zajedničku refleksiju
sudionici trebaju biti motivirani i spremni poštivati neke osnovne principe. Svi
odgojitelji trebaju dobrovoljno pristati biti članom zajedničkog tima. Bitan dio
zajedničkog učenja je verbaliziranje procesa i njegovih posljedica. Također je
vrlo važno omogućiti zajedničko vrijeme za svakodnevne i periodične dogovore.
Nažalost, mnogi odgojitelji su izolirani u svojim ustanovama pa im se ne pruža
dovoljno prilika za razmjenu iskustava i provjeru. Čak i partneri u skupini, u
situaciji kada im se radno vrijeme poklapa, teško mogu razmijeniti dnevne
informacije, uskladiti zadatke, teme, diskutirati ili planirati zajednički rad u
istoj
odgojnoj skupini.
Za početnike koji osjećaju raskorak između teorije i prakse kao i za sve
ostale odgojitelje, treba osigurati kooperativno učenje putem kojeg će se ideje
analizirati, diskutirati i provjeravati te razmišljati o tome kako se mogu
pretočiti
u praksu. To je proces u kojem će odgojitelji učiti kako se može sudjelovati u
otvorenim diskusijama i kako slobodno kreirati praksu bez straha od neuspjeha.
Takav refleksivni praktičar svoje će greške promatrati kao nužan dio učenja.
Divergentni pristupi odgojitelja u ovakvom grupnom projektu, trebali bi biti dio
otvorenih diskusija u kojima se različitost promatra kao poticaj i izazov. Ono što
se po mišljenju odgojitelja praktičara pokazalo vrijednim je mogućnost
percepcije vlastitog rada, spoznaja o tome što kolege rade, misle i osjećaju, te
uspoređivanje sa osobnim projekcijama. Tako se saznavaju motivacije, nove
ideje i pristupi. U razdoblju slabije motivacije, u nedostatku novih i originalnih
ideja, percepcija vlastite prakse i zajednička refleksija može značiti dodatni
impuls izvana. Podrška kolega, međusobna interakcija mogu biti izazov za
odgojitelje. Važno je istaknuti činjenicu da bi odgojiteljima trebala biti
osigurana
mogućnost neovisnog, individualnog istraživanja prakse bez straha od
neuspjeha. Samorefleksijom odgajatelji gradu novu strategiju vrlo vjerojatno
uspješniju od prethodne. Odgojiteljima je u zajedničkom radu potrebna pomoć
stručnjaka – teoretičara koji su u dugoročnom zajedničkom planiranju spremni
provjeriti nove ideje. Oni pomažu u stvaranju konstruktivne povratne
informacije, samoprocjenjivanju i u razvijanju komunikacijskih sposobnosti. Na
taj se način gradi odgovornost svakog odgojitelja za vlastitu praksu,
odgovornost vrtića pa i šire sredine.
Svaki odgojitelj ima svoj stil rada i odnosa prema profesiji. Potrebno je da
odgojitelj bude otvoren prema učenju od svojih kolega, da se međusobno
nadopunjuju i nadovezuju. Odgojitelj treba biti motiviran analizirati i druge
načine rada, otkrivati prednosti i nedostatke, saslušati tuđa iskustva. Suradnja i
kolegijalnost s drugim odgojiteljem u odgojnoj skupini te različiti stavovi,
razmjena iskustava o djeci i samom radu s njima rezultirat će pozitivnim
ozračjem i uspješnim radom s djecom. Odgojitelji međusobno surađuju,
osmišljavaju nove kutiće, provode zajedničke aktivnosti te pomažu jedan
drugome u ostvarivanju različitih aktivnosti i projekata. U mom dosadašnjem
iskustvu pomoć i podrška svih odgojitelja, ključ je za uspješnost u radu grupe
kao i cijelog vrtića.
U godišnjem planu i programu određuje se tema na razini vrtića koja će
označiti tekuću školsku godinu. U našem vrtiću ovogodišnja tema je otpadni
materijali I biljna raznolikost našeg područja. Zajedničkim radom osmišljavamo
aktivnosti s djecom, uređujemo zajedničke prostorije u vrtiću, uključujemo
roditelje i širu zajednicu. Sakupljamo razne stare predmete, pedagoški
neoblikovan materijal, pročavamo bogatu floru našeg otoka.
Timski rad traži vrijeme i osobni napor, trajnu izobrazbu, usavršavanje i
uvježbavanje komunikacijskih i socijalnih vještina. Razvijanje tima je nikad
završeni posao. To je proces u koji treba ulagati i razvijati ga kako bi bio radno
djelotvoran te kako bi članovima pružio osjećaj zadovoljstva u radu.

45.AKCIJSKO ISTRAŽIVANJE ODGAJATELJA U FUNKCIJI

UNAPRIJEĐIVANJA ODGOJNO – OBRAZOVNOG PROCESA
U SKUPINI
Akcijsko istraživanje je izravno, participacijsko, suradničko promatranje i
mijenjanje odgojne prakse s namjerom stvaranja uvjeta, okruženja (socijalnog i
fizičkog) i ozračja koje će voditi emancipaciji, a ne manipulaciji djece i
odgojitelja.
Smatra se da je sociolog Kurt Lewin začetnik koncepcije akcijskog
istraživanja. Po njemu je upravo takvo istraživanje potrebno društvenoj praksi i
opisuje ga kao istraživanje za društveno upravljanje.
Bitne značajke akcijskog istraživanja su izravnost, otvorenost,
fleksibilnost i i dinamičnost. Uloga istraživanja je podržavajuća i usmjeravajuća,
sa svrhom ostvarenja uvjeta, okruženja i ozračja u ustanovi. Akcijsko
istraživanje je dinamično i suradničko. Sudionici u akcijskom istraživanju nisu
objekti koji služe istraživaču za ostvarenje njegovih ciljeva, nego su ravnopravni
partneri u istraživanju svoje prakse i prakse drugih, njezinom mijenjanju i
razvijanju. Njihovi odnosi su demokratske prirode.
Svako se akcijsko istraživanje temelji na planu akcije, realizaciji akcije i
procijeni rezultata (evaluaciji). Ovakav pristup istraživanju od istraživača
očekuje da pripremi plan akcije, da praktično počne raditi na realizaciji plana, da
prati efekte akcije i da razmisli o efektima. U praksi proces počinje tako što se
procjeni da li je potrebno ili poželjno uvesti nekakva poboljšanja i promjene, a
najčešće jest. Ta opća ideja zahtijeva detaljno preispitivanje konkretnih uvjeta i
utvrđivanje postojećih činjenica ili stanja. Kada se donese odluka o polju
djelovanja (akcije) i utvrdi postojeće stanje, donosi se odluka o općem planu
akcije. Plan predstavlja konstruktivnu djelatnost i po svom određenju mora biti
perspektivan i predstavljati korak naprijed. Pri izradi plana mora se razmišljati o
tome da je odgojna praksa, do izvjesne mjere, nepredvidljiva. Stoga, opći plan
mora biti dovoljno fleksibilan da se može prilagoditi svim nepredviđenim
okolnostima i prethodno neuočenim preprekama.
Nakon što se detaljno analizira opći plan akcije, potrebno ga je raščlaniti
na konkretne korake akcije. Prvi korak je promjena strategije, tj. načina rada
kojemu je cilj ne samo promjena, nego i bolje razumijevanje. Istraživač mora
osmisliti načine praćenja efekta ovog prvog koraka. Praćenje (promatranje) ima
funkciju registriranja efekta akcije. Kada postigne to da praćenjem akcije može
utvrditi sve važne činjenice, prvi korak je učinjen. Praćenje akcija mora biti
brižljivo planirano kako bi ostavilo dokumentiranu osnovu za kasnije korištenje
iskustva. Kao i sama akcija, planovi praćenja moraju biti otvoreni, tako da
omogućuju i bilježenje neočekivanih događanja.
Nakon prvog koraka slijedi realizacija, praćenje i procjenjivanje drugog
koraka, te se tako nastavlja spirala akcije, praćenja, evaluacije i ponovnog
planiranja. Takva ciklička narav Lewinovog modela, nameće potrebu da akcijski
planovi budu fleksibilni. Lewinovo namjerno preklapanje akcije i refleksije
akcije napravljeno je tako da dozvoli sudionicima mijenjanje planova na osnovi
vlastitog iskustva.
Refleksija je najvažniji korak, odnosno ona se vraća na akciju koja je
bila zabilježene tijekom praćenja.Ona uključuje zajedničku kritičku raspravu u
kojoj se analizira, procjenjuje i evaluira praksa.Tek kada odgajatelj prihvati
kritiku svijih kolega kao pozitivan komentar može mijenjati praksu i stvarati
nova znanja. Uz pomoć kolega uviđa svoje pogreške i unapređuje svoj rad.
Mijenjajući svoju praksu, odgajatelj mijenja i sebe. Kroz zajedničku raspravu sa
kolegama odgajatelj se osposobljava da kritički razmišlja o svojoj praksi i da
svoju refleksiju artikulira u sebi, što je glavna značajka odgajatelja-
refleksivnog
praktičara. Nakon prvog koraka slijedi realizacija, praćenje i procjenjivanje
drugog koraka, te se tako nastavlja spirala akcije, praćenja, evaluacije i
ponovnog planiranja.
Kvalitetan odgajatelj-praktičar u svom radu mijenja rutinu, promišlja o
vlastitim postupcima, spreman je na promjene koje će pozitivno utjecati na
njegov rad s djecom. Odgajatelj- refleksivni praktičar je onaj odgajatelj koji u
svoj rad uvodi suvremene metode, koje potom ocjenjuje, procjenjuje i
uspoređuje. On razmišlja i postavlja si pitanja o tome da li su njegova djeca
zadovoljna u vrtiću, što može promijeniti i na koji način...
Reakcije djece na odgajateljevu akciju, kao najvažnije mjerilo uspjeha
akcije, mjerilo su i razumijevanja i interpretacije te akcije, a istodobno i
odgovor
kakva je odgajateljeva implicitna pedagogija.
Miljak, A.: Humanistički pristup teoriji i praksi predškol. odgoja
46.SUVREMENA KONCEPCIJA STRUČNOG USAVRŠAVANJA ODGAJATELJA
U suvremeno doba sve je manja razlika između početnog i trajnog obrazovanja.
Stručno usavršavanje odgajatelja djece predškolske dobi profesionalna je obaveza i
interes,
ne samo njih, nego i stručnih suradnika koji rade u vrtićima. Usavršavanje se može
istinski
dogoditi samo ako je odgajatelj spreman na promjene i učenje, a ne prisilom
ravnatelja ili
stručnog suradnika.
Obnavljanje već stečenih i stjecanje novih znanja u najvećoj se mjeri odvija u
okviru
odgajateljeva radnog vremena, dok se njegova uporaba u cjelini odvija u dječjem
vrtiću
tijekom odgajateljeve interakcije s djecom i njihovim roditeljima, te njegovom
suradnjom s
drugim odgajateljima.
Upravo zbog toga, važan čimbenik odgajateljeva stručnog usavršavanja je vrtićki
kontekst koji čine: opće vrtićko ozračje, cjelokupna kvaliteta rada u dječjem
vrtiću, te
stručna kompetentnost njegovih djelatnika.
Opće vrtićko ozračje čine odnosi koji u njemu vladaju. Odgajatelji se različito
odnose
prema radu, jedni prema drugima, prema promjenama, ali i prema problemima na koje u
svom radu i odnosima nailaze. Opće ozračje koje stvaraju djelatnici prepoznaje se
po razini
njihova aktiviteta, načinu na koji komuniciraju, po temama razgovora, vremenu koje
provode zajedno i otvorenosti koju iskazuju jedni prema drugima. Odnosi među
odgajateljima u mnogočemu utječu na efikasnost različitih oblika stručnog
usavršavanja, te
na primjenu i razmjenu znanja koji svaki odgajatelj ima i primjenjuje u svom radu.
Kako
vrtićki kontekst uvjetuje efikasnost stručnog usavršavanja, tako i odgovarajući
oblici
stručnog usavršavanja utječu na dinamiku odnosa među odgajateljima i na opće
vrtićko
ozračje.
Cjelokupna kvaliteta rada u dječjem vrtiću, također se može promatrati kao važan
čimbenik u odnosu na izbor područja i tema stručnog usavršavanja. Objektivno i
realno
utvrđivanje kvalitete rada i vizije željenog stanja, olakšava izbor područja
stručnog
usavršavanja odgajatelja. Bez vizije željenog stanja, te bez stalne spremnosti za
uočavanje
promjena u kontekstu u kojem se rad odvija, stručno usavršavanje nema obilježje
osmišljenog, reguliranog i kontroliranog procesa.
Odgajateljeva profesionalna kompetentnost koju čine njegova osobnost, iskustvo,
znanje i vještine treba promatrati kao dinamičnu kategoriju. Svaki odgajatelj u
svom radu
može prepoznati ono što zna i ne zna raditi. No, postoje stvari koje profesionalno
dobro
obavlja, a da toga odgajatelj nije ni svjestan. Proces osvješćivanja vlastitih
profesionalnih
kapaciteta odvija se u odgajateljevoj interakciji s djecom, roditeljima i drugim
odgajateljima,
te tijekom njegovog individualnog i grupnog stručnog usavršavanja. Tijekom rada s
djecom
odgajatelj može dobiti odgovor na pitanje o svojim znanjima, no na pitanje što još
treba
naučiti može dobiti samo u komunikaciji s drugim odgajateljima i stručnim
suradnicima koji
će mu omogućiti uočavanje opsega mogućih znanja i vještina. Uloga stučnih suradnika
je da
utječu na određivanje ciljeva, sadržaja i oblika stručnog usavršavanja.
Budući da se vrtićki kontekst sastoji od vrlo dinamičnih i neovisnih kategorija,
možemo ustvrditi da je tzv. kolektivno stručno usavršavanje proces koji nastoji
održati
ravnotežu između pojava koje se kreću i mijenjaju. Bitni čimbenici stručnog
usavršavanja
moraju odgovarati stanju odnosa među djelatnicima, imati svoje polazište u
odgajateljevoj
kompetentnosti i omogućavati primjenu postojećih, novih vještina i znanja u radu s
djecom i
roditeljima. Uza sve to moraju biti u suglasju s vizijom potrebne i željene
kvalitete rada.
Odgajatelj se može usavršavati samostalno i organizirano, u okviru različitih
oblika
stručnog usavršavanja, u dječjem vrtiću i izvan njega. Stručno usavršavanje
podrazumijeva
čitanje i istraživanje suvremena stručne literature, sjednice odgajateljskog
vijeća, stručnointeresne grupe i radionice, supervizije, seminare, stručne skupove
i studijska putovanja.
Na području predškolskog odgoja provode se različite vrste edukacija. One se
provode
na svim područjima dječjeg stvaralaštva i na svim područjima odgojno-obrazovnog
rada.
Ono što također unapređuje rad odgajatelja i termin koji bi svakako trebao krasiti
svakog kvalitetnog odgajatelja jest uloga refleksivnog praktičara. U svakodnevnoj
praksi,
kada se kompetentni odgajatelj suoči s određenim problemom, on najčešće poduzima
akciju,
pa onda razmišlja o pogreškama i novim mogućim rješenjima. Odgajatelj mora steći
znanja
u akciji, a to će ostvariti na temelju akcijskih istraživanja. Akcijsko
istraživanje je izravno,
suradničko promatranje i mijenjanje odgojne prakse. Vanjski prijatelji, kritičari
pomažu
odgajatelju u objektivnom, realnom sagledavanju i istraživanju njegove prakse. U
praksi
proses počinje utvrđivanjem postojećeg stanja te procjenom da je potrebno uvesti
neke
promjene, pa se osmišljava plan akcije, odnosno koraci akcije i način praćenja
efekta akcije.
Refleksija je najvažniji korak, odnosno ona se vraća na akciju koja je bila
zabilježena
tijekom praćenja. Ona uključuje zajedničku kritičku raspravu u kojoj se analizira,
procjenjuje i evaluira praksa. Tek kada odgajatelj prihvati kritiku svojih kolega
kao pozitivan
komentar može mijenjati praksu i stvarati nova znanja. Uz pomoć kolega uviđa svoje
pogreške i unapređuje svoj rad. Kvalitetan odgajatelj-praktičar u svom radu mijenja
rutinu,
promišlja o vlastitim postupcima, spreman je na promjene koje će pozitivno utjecati
na
njegov rad s djecom. Suvremena praksa odgajatelja treba biti više refleksivna, a
manje
rutinska. Tako se stručno usavršvanje odnosi na praksu svakog odgajatelja, a ne
samo na
slušanje različitih činjenica na seminarima i skupovima.
Cilj suvremene koncepcije stručnog usavršavanja je uvidjeti u praksi rad sebe i
drugih,
dobiti impuls i poticaj za isprobavanje i unapređivanje svoje prakse. Profesionalni
rast
odgajatelja treba biti cjeloživotni proces jer jedino odgajatelj koji se neprekidno
razvija
može pomoći djetetu u razvoju, razvijajući se zajedno s njim. Učenje tada postaje
naša
zajednička igra - akcija, kroz koju gradimo međusobno poštivanje, uvažavanje tuđih
mišljenja, spremnost na otvorenu diskusiju i pronalaženje rješenja.
47.KOMUNIKACIJSKA UMIJEĆA ODGAJATELJA
Komunikacija je odnos prema jedinkama pomoću znakova. Ona uključuje: nastojanje
razumijevanja misli i osjećaja druge osobe, te odgovor na djelotvoran način.
Komunikacija je
proces stvaranja značenja između dvije ili više osoba, odnosno proces uzajamne
razmjene
značenja. Komunikacijski odnos proizlazi iz potrebe da se uopćeno i generalizirano
znanje,
iskustvo i vijednosti prethodnih generacija prenose na mlađu generaciju, te da se
na taj način
osigura daljnji razvoj društva. U komunikacijskom odnosu sudjeluje osoba koja šalje
informacije i
osoba koja tu informaciju ili poruku prima. Ako je proces jednosmjeran, onda to
zovemo
informiranjem. Ako poruka teče u oba smjera, riječ je o komuniciranju. Prema P.
Watzlawicku, nije
moguće ne komunicirati. Po njemu, svako ponašanje u interpersonalnoj situaciji ima
karakter
poruke, pa čak i odbijanje komunikacije. Watzlawick smatra da svaka komunikacija
ima sadržajni i
odnosni aspekt. Sadržajni aspekt se odnosi na osobine i precizan opis, a odnosni
aspekt na naš
odnos prema sadržaju. Odnos je prema njemu, uvjetovan interpretacijom ponašanja.
Zbog različite
interpretacije interpersonalnog zbivanja, može doći do sukoba.
Komponente koje čine komunikaciju su korištenje glasa (verbalna komunikacija),
korištenje
tijela (neverbalna komunikacija) i okolina. Komunikacija teče na verbalnoj i
neverbalnoj razini i
one se neprestano isprepliću. Ta dva komunikacijska procesa nemoguće je dijeliti,
jer uz verbalnu
paralelno teče i neverbalna komunikacija. Neverbalna i verbalna poruka mogu biti u
različitim
odnosima, neverbalna poruka može zamijeniti verbalnu, može joj dati veću snagu,
jedna poruka
može proturječiti drugoj. Verbalna komunikacija je prikladnija kada se govori o
objektima, drugim
ljudima, dok je neverbalna komunikacija prikladnija za izražavanje emocija.
Verbalna
komunikacija je više pod kontrolom svijesti nego neverbalna, te često nismo niti
svjesni da šaljemo
neverbalne poruke.
Komunikacija pored govora obuhvaća i slušanje. To je posebno važno kada se radi o
odgoju
predškolske djece. Odgajatelj mora biti dobar slušatelj, mora čuti i verbalnu i
neverbalnu poruku
djeteta kako bi mogao pravovremeno odgovoriti na sve njegove potrebe. Odrasli
odgajaju kroz
slušanje i govorenje, pa stoga nije svejedno kako to slušanje i govorenje u
odgojnim situacijama
izgleda, kako djeluje na djecu i kako ona to primaju. Dobar je onaj odnos u kojem
svi njegovi
sudionici mogu biti iskreni i otvoreni, međusobno poštovani.. Najbolje je ono
komuniciranje koje
dijete potiče da izrazi svoje osjećaje i probleme, te da se osjeća prihvaćeno.
Takav pristup u djetetu
smanjuje strah od odraslih i otvara mogućnost samovrednovanja i mijenjanja.
Kada govorimo o komunikacijskim umijećima odgajatelja, važno je spomenuti i tehniku
aktivnog slušanja. Prednosti ove relativno jednostavne tehnike jesu u tome što se
dijete prihvaća
onakvim kakvo jest pri čemu se pokazuje maksimalno razumijevanje za njegov problem,
iskazuje
se povjerenje u djetetove sposobnosti da će samo riješiti problem, te se iskreno i
bez
omalovažavanja prihvaćaju svi njegovi osjećaji. Također, omogućuje mu se dovoljno
vremena da
izrazi svoj problem. Povratna informacija ili feedback je, također, važan pojam
koji se veže uz
kvalitetnu komunikaciju. To je verbalni ili neverbalni odgovor na nečije ponašanje.
Općenito za komunikacijsko umijeće treba posjedovati vještinu slušanja, promatranja
i
razumijevanja poruka drugih, te vještinu prenošenja svojih ideja i osjećaja
drugima.
Uspostavljanje komunikacije između odgajatelja i djeteta temelji se na stvaranju
socioemocionalne veze. Ona se razvija kroz svakodnevne praktične aktivnosti -
pričanje priča,
dramatizacijom, igrom, vršenje njege u jaslicama, razgovorom, nježnošću i sl.
Razvoj komunikacije između odgajatelja i djeteta može uvelike utjecati na razvoj
govora u djeteta.
Komunikacijska umijeća odgajatelja nužna su u neposrednom radu s djecom, ali i u
suradnji
s roditeljima, kolegama i stručnim suradnicima. Što je najvažnije, djeca stječu
vještine dobrog
komuniciranja prvenstveno promatrajući odgajatelje u svakodnevnim interakcijama.
Stoga je
izuzetno važno da odgajatelj bude dobar model i pravilan govorni uzor.
Miljković, Rijavec: Razgovori sa zrcalom
Integralna metoda priručnik

48.AKTIVNOSTI IZRAŽAVANJA OSJEĆAJA I ULOGA ODGAJATELJA U

TOME
Emocionalna stabilnost je preduvjet za razvoj svih drugih vještina Današnja djeca
imaju
više emocionalnih problema od prethodnih generacija: osamljenija su, podložnija
ljutnji i
neposluhu, nervoznija, sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija. Ono što
takva djeca nisu
razvila zove se emocionalna inteligencija. Pod emocionalnom inteligencijom
podrazumijevamo
sposobnost kontrole nagona, znanje o onome što osjećamo, odnosno usvajanje
socijalnih vještina
kao što su aktivno slušanje, prepoznavanje, shvaćanje, imenovanje i verbaliziranje
vlastitih
osjećaja, samokontrola, razvoj empatije, tj.prepoznavanje i poštovanje tuđih
osjećaja, razvoj
senzibiliteta za tuđe potrebe i želje i razvoj sposobnosti rješavanja problema u
suradnji s drugima.
S obzirom da su socijalne vještine uvježbane sposobnosti, možemo ih naučiti i
uvježbati.
Učenje socijalnih vještina započinje već u najranijem djetinjstvu u obitelji putem
imitacije,
zatim se stečene vještine stalno mijenjaju u interakciji sa socijalnom oklolinom.
Da bi ih djeca
mogla naučiti i uvježbavati njihovo okruženje mora biti ispunjeno pohvalama i
suradnjom, a ne
kritikama i natjecanjem. (Ajduković, Pečnik,1993.)
Isto tako, za razvoj suosjećanja i brige za druge, uvažavanje tuđih osjećaja i
potreba, ključna
je pozitivna slika o sebi.(Ajduković i Pečnik, 1993.). Dijete ima pozitivnu sliku o
sebi kada sebe
doživljava kao vrijednu osobu, prihvaćenu od drugih, sposobnu, sigurnu i voljenu.
Takav pozitivan
odnos prema sebi pridonosi razvoju emotivne stabilnosti, prihvaćanju sebe i drugih,
skladnijim
odnosima s drugima i povjerenju u druge.
S druge strane, iste autorice smatraju da dijete s lošom slikom o sebi ne prihvaća
sebe, pa mu
je zbog toga vrlo teško uvažiti osjećaje i potrebe drugog djeteta. Takvo dijete
sklono je agresivnom
ponašanju, prebacivanju krivnje na druge i nepovjerenju prema drugima. Dijete ima
lošu sliku o
sebi kada sebe doživljava kao osobu koja je neprihvaćena od drugih, nesposobna,
nesigurna,
nevoljena, odnosno kada mu potrebe nisu zadovoljene.
Polazeći od značenja koje za predškolsko dijete ima njegovo okruženje, osim
roditeljske
pažnje, od izuzetne je važnosti i uloga odgajatelja, kao i cjelokupnog vrtićkog
ozračja. Odgajatelj
će razvijati djetetovu pozitivnu sliku o sebi i time smanjivati agresivnost u
djece, stvarajući
okruženje ljubavi, topline, osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti, podrške, uvažavanja
i prijateljstva.
Od izuzetne je važnosti prihvatiti njegove osjećaje i potrebe, dopustiti mu njihovo
slobodno
iskazivanje, te ih pravovremeno prepoznati i omogućavati njihovo zadovoljenje. Isto
tako,
odgajatelj treba poštivati djetetovu osobnost, voljeti ga takvo kako jest i to mu
stalno pokazivati
dodirom, riječima, osmjesima. Ugodna i pozitivna atmosfera je vrlo važna kod
izražavanja dječjeg
osjećaja.
Dakle, s obzirom da djeca uče na temelju promatranja modela, jedna od najvažnijih
uloga
odgajatelja u poticanju socijalnih vještina je i stvaranje modela očekivanog
ponašanja.
Odgajateljeve “ja poruke” dobar su način poučavanja socijalno prihvatljivih načina
iskazivanja
emocija ( prema Milanović,1997.).
Od izuzetne je važnosti poticati razvijanje emocionalnih vještina i u raznim igrama
i aktivnostima.
Prepoznavanje osjećaja drugih dovodi do smanjenja zadirkivanja ili fizičkih
obračuna, a da bi
dijete prepoznalo tuđe osjećaje, mora poznavati i svoje osjećaje. Zato je vrlo
važno razgovarati o
emocijama, zbog čega nastaju, kako se njima nositi, objasniti djeci da je u redu
osjećati se ljuto,ali
da nije u redu zbog toga nekoga ozlijediti ili povrijediti nečije osjećaje. Dijete
koje je svjesno
svojih emocija neće samo reći da se osjeća loše, već će moći navesti da li se
osjeća ljuto,
povrijeđeno, ljubomorno, uzbuđeno, tužno ili preplašeno. Odgajatelj može zajedno s
djecom
izraditi društvenu igru sa slikama različitih osjećaja, kada dijete odabere
određenu sliku može
opisati osjećaj, ili reći zašto se netko tako osjeća. Ako dijete nije u mogućnosti
izraziti osjećaj,
odgajatelj može izraditi emocionalne lutke kojima će dijete pokazati kako se
osjeća.
Isto tako, u aktivnosti izražavanja osjećaja ubraja se i ljubav prema prirodi.
Odgajatelja
zadaća jest da djeci od malih nogu usadi ljubav I osjećaj odgovornosti prema prema
okolišu,
istovremeno da nauči dijete cijeniti I čuvati vlastito zdravlje, jer i mi smo dio
prirode. Pozitivan
odnos prema drugima ljudima također je rezultat pozitivnih utjecaja odgojitelja na
emocije djeteta.
Radeći u jasličkoj skupini, uočila sam prve sukobe koji se javljuju zbog njima
iznimno
važnih stvari kao što su bočice, igračke, dude. Djeca jasličke dobi na
nezadovoljavanje svojih
potreba reagiraju agresivnim ponašanjem kao što su: čupanje, griženje, lupanje
glavom, bacanjem
predmeta, dok djeca starije dobi malo blaže izražavaju svoje nezadovoljsvo, s
obzirom da im je već
razvijen govor i usvojene su socijalne vještine. Poznavajući dječji razvoj,
odgajatelj prepoznaje da
je djetetu ta ista duda, bočica ili igračka predstavlja sigurnost, koja zamjenjuje
njemu blisku
osobu. Odgajateljev pravilni utjecaj, djetetov razvoj i vrijeme učinit će svoje, pa
će ta djeca već za
godinu ili dvije moći na društveno prihvatljiv način vratiti svoje stvari, zamoliti
nešto ili tražiti
pomoć, reći odgajatelju ili drugom djetetu kako se osjećaju i slično.
Dakle, odgajateljevo znanje o tome koji su načini izražavanja osjećaja socijalno
prihvatljivi
u kojoj dobi, a koji nisu, vrlo je važno, kako bi I on sam bio dobar vodič i na taj
način pomogao
djetetu u razvoju mnogobrojnih vještina koje će omogućiti djetetu da izraste u
produktivnu i sretnu
osobu.
Mirjana Milanović I Maja Gabelica Šupljika: Pomozimo im rasti, Zagreb, Ministarstvo
prosvjete I športa RH,1997., Nina Pečnik i Marina Ajduković:Nenasilno rješavanje
sukoba,
Alinea, Zagreb