Professional Documents
Culture Documents
GRČAR Ivica: Kritika Prakse Europskog Suda Za Ljudska Prava U Strasbourgu, Zagreb, 2015.
GRČAR Ivica: Kritika Prakse Europskog Suda Za Ljudska Prava U Strasbourgu, Zagreb, 2015.
Europskog suda
za ljudska prava
u Strasbourgu
z a g r e b, mmx i v. – mmx v.
ISBN 978-953-58467-0-3
impressum
izdavač
Vlastita naklada
Grčar, Ivica
Nova Ves 48
10000 Zagreb
Priredio i uredio
Ivica Grčar
Lektura i korektura
Marijan Ričković
Likovno oblikovanje
Tomislav Mrčić i Mladen Balog
Tehnički urednik
Nenad Pejušković
isbn 978-953-58467-0-3
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
sadržaj
uvod 7
i | o sudu 12
Ico Škarpa: Prilozi za raspravu 12
uvod
U Domu novinara u Zagrebu, 29. svibnja 2013., održan je Okrugli stol: Kritika
prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Taj Okrugli stol organizirali
su nezavisni novinari Ivica Grčar i Darko Petričić radi upoznavanja javnosti o
uskraćivanju prava na pristup tome istome sudu, Europskom sudu za ljudska
prava u Strasbourgu.
Zbog prevelikog broja zaprimljenih zahtjeva (tužbi) iz tzv. tranzicijskih
zemalja s nesređenim nacionalnim pravosudnim sustavima i zbog nedostatka
novca za rad Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, pribjeglo se
uvođenju (pret)postupka u okviru kojega se, suprotno Konvenciji o zaštiti
ljudskih prava, većinu zaprimljenih zahtjeva (tužbi) proglašuje nedopuštenima
bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka (prilog 1.: faksimil karakteristične
obavijesti koja se dostavlja umjesto pisane i obrazložene sudske odluke).
Premda su po broju postupaka proglašenih nedopuštenima, bez pisanih
obrazloženja i sudskih odluka Cipar i Hrvatska rekorderi (97 – 98 posto), valja
naglasiti da je broj postupaka proglašenih na sličan način nedopuštenima i iz
ostalih tzv. tranzicijskih zemalja iznosi oko 90 posto.
Usporedno, međutim, iz razvijenih zemalja sa sređenim pravosudnim
sustavima na Europskom sudu rješavaju se praktično svi malobrojni
zaprimljeni zahtjevi, primjerice, iz Švicarske 1 do najviše 5 godišnje.
Stvarni učinak uvođenja pretpostupka na Europskom sudu za ljudska prava
u Strasbourgu je da u Europi, pa i unutar same Europske unije, postoje dvije
kategorije građana. Jedni iz razvijenijih zemalja sa sređenim pravosuđima koji
imaju pravo na potpunu (i međunarodnu) nezavisnu sudsku zaštitu, i drugi
iz tzv. tranzicijskih zemalja s nesređenim pravosuđima koji nemaju prava na
nezavisnu sudsku zaštitu ni na domaćim niti na međunarodnom sudištima.
7
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
8
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
• PRILOZI ZA RASPRAVU •
Ico Škarpa, odvjetnik iz Splita
Europski sud za ljudska prava (nastavno Sud), osnovalo je Vijeće Europe 1959. g.,
i to kao dio nadzornih mehanizama u provođenju najznačajnijeg dokumenta
Vijeća Europe — Europske konvencije o ljudskim pravima.¹ Odluke Suda su u
većini primjer ne samo profesionalne izvrsnosti i duboko savjesne primjene
prava te suštinski i etično odgovornog tumačenja, već su te sudske odluke
postale najčvršći društveni temelj obrane ljudskih prava u Europi. Međutim,
praksa Suda, nažalost, ima i svoje naličje u vidu pravno neutemeljenog
načina tzv. “filtriranja spisa” koje se provodi od 2010. g., a čemu je posvećen
ovaj Okrugli stol. Radi shvaćanja pravne i društvene pozadine predmetne
problematike, rad i razvoj Suda može se podijeliti na sljedeća razdoblja:
12
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
13
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
sa sudske liste slučajeva zahtjev podnesen na temelju čl. 34., kad takvu odluku
može donijeti bez daljnjeg razmatranja. 2. Odluka je konačna.”
Čl. 35. Konvencije:⁹ “1. Sud može razmatrati predmet samo nakon što su
iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim
pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od šest mjeseci od dana
donošenja konačne odluke. 2. Sud neće razmatrati niti jedan pojedinačni
zahtjev podnesen na temelju članka 34. koji je: a) anoniman; ili b) u osnovi isti
kao neki predmet što ga je Sud već ispitivao, ili koji je već podvrgnut nekom
drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja te ako ne sadrži nikakve
nove relevantne činjenice. 3. Sud će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni
zahtjev podnesen na temelju članka 34. ako: a) zahtjev smatra inkompatibilnim
s odredbama Konvencije i dodatnih protokola, očito neosnovanim ili
zloupotrebom prava na podnošenje zahtjeva, ili b) smatra da podnositelj nije
pretrpio značajnu štetu, osim ako interesi poštivanja ljudskih prava zajamčenih
Konvencijom i dodatnim protokolima traže ispitivanje osnovanosti zahtjeva te
pod uvjetom da se na toj osnovi ne odbaci niti jedan slučaj koji nije propisno
razmotren pred domaćim sudom. 4. Sud će odbaciti svaki zahtjev koji smatra
nedopuštenim na temelju ovoga članka. Takva odluka može biti donesena u
bilo kojem stadiju postupka.”¹⁰
Čl. 57.A. Poslovnika Suda:¹¹ “1. Sukladno čl. 27. Konvencije, sudac pojedinac
može proglasiti nedopuštenim ili brisati sa sudske liste slučajeva zahtjev
podnesen na temelju čl. 34., kad takvu odluku može donijeti bez daljnjeg
razmatranja. Odluka je konačna. Podnositelj se o odluci obavještava pismom.”
Čl. 24. st.2. Konvencije:¹² “Kad sudi kao sudac pojedinac, Sudu pomažu
izvjestitelji koji djeluju pod nadzorom predsjednika Suda. Oni su dio Tajništva
Suda.”
Dakle, nije sporno da postoji valjana pravna osnova da u postupku
“filtriranja” zahtjeva:
• sudac pojedinac može proglasiti nedopuštenim zahtjev kada nisu
zadovoljene postupovne pretpostavke iz čl. 34. i 35.
• sudac pojedinac može zahtjev proglasiti nedopuštenim i ako smatra zahtjev
očito neosnovanim, (čl. 35. st. 3.)
• sucu pojedincu pomažu izvjestitelji
• odluka suca pojedinca je konačna.
Sporno je, međutim, postoji li valjana pravna osnova za ono što se događa u
praksi.
14
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Želim Vas izvijestiti da je Europski sud za ljudska prava po sucu pojedincu, (..........(prezime
suca), uz pomoć izvjestitelja u skladu s člankom 24. stavkom 2. Konvencije ) odlučio
proglasiti Vaš zahtjev nedopuštenim. Ova odluka je donesena...........(datum).
Imajući u vidu svu dostavljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su navedeni zahtjevi u
nadležnosti ovoga Suda, Sud je utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti
sukladno člancima 34. i 35. Konvencije.
Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Velikom vijeću, kao niti bilo
kojem drugom tijelu. Tajništvo nije u mogućnosti dati Vam bilo kakve podatke o odluci
suca pojedinca. Od Suda stoga više nećete primiti nikakve podneske koji se tiču ovog
predmeta, a Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma
odluke suca pojedinca.
Ovo je priopćenje u skladu s pravilom 52.A Poslovnika Suda.
Za Sud, sudski savjetnik
2.2. Dakle:
• “pismo” se poziva na odluku suca, ali nikakva odluka suca nije priložena uz
pismo
• “pismo” navodi da je u donošenju odluke temeljem odredbe čl. 24. st. 2.
sudjelovao neimenovani izvjestitelj
• “pismo” navodi da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno
člancima 34. i 35. Konvencije, ali ne navodi koja ili koje pretpostavke
dopuštenosti nisu zadovoljene
• “pismo” ne potpisuje sudac već sudski savjetnik.
2.3. Povodom takvog pisma, zaprimljenog u predmetu Marin vs. Hrvatska, br.:
5631/11,ECHR-Lcro11.00R(CD10),ELG/kac,¹⁴ 18. lipnja 2012., podnesena je pritužba,
odnosno zahtjev za dostavom Odluke na koju se pismo poziva i/ili za dostavom
obrazloženja.
13 Protocol No.14. to the Convention...., Explanatory Report, (IV.Comments on the provisions of the
Protocol)
14 Izvorni zahtjev je podnesen zbog povreda počinjenih od strane sudova Republike Hrvatske, u
postupku naknade štete uslijed smrti supruga i oca podnositelja zahtjeva, koji se pred sudovima
Republike Hrvatske vodio protiv trgovačkog društva od neposrednog interesa za Republiku
Hrvatsku, u suvlasništvu jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske.
15
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
15 Izvorni zahtjev je podnesen zbog povreda počinjenih od strane sudova Republike Hrvatske u
postupku radi isplate značajnoga novčanog iznosa, a u kojem su postupku pod vrlo čudnim
okolnostima donošene dijametralno suprotne odluke sudova unutar RH.
16
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
16 U Republici Hrvatskoj je također kao ustavno načelo utvrđeno da je “Vladavina prava jedno od
najviših vrednota ustavnog poretka RH”.
17 U RH takva obveza sudova utvrđena je nizom odgovarajućih propisa u domeni upravnoga i
kaznenog prava, a u odnosu na predmetnu problematiku Zakonom o parničnom postupku
(čl.129., 338., 345.).
18 H. protiv Belgije (1997.) — “Niži sudovi ili druga tijela koja donose odluke moraju na
odgovarajući način obrazložiti svoje odluke kako bi omogućili strankama da djelotvorno rabe
postojeće pravne lijekove”.
17
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
19 Prof. dr. sc. Jasna Omejec: “Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi
Europskog suda za ljudska prava”, Novi informator, Zagreb, 2013., str. 585.
20 Pretpostavke dopuštenosti zahtjeva
18
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
3.1.3. Sljedeće pitanje koje se postavlja sadrži li možda odluka suca, koja se
spominje u “pismu”, obrazloženje te ako sadrži je li na taj način zadovoljen
imperativ iz odredbe čl. 45. st. 1. Konvencije.
Budući da je u već spomenutom predmetu Bačoka vs. Hrvatska utvrđeno da
je u praksi Suda odluka suca nedostupna podnositelju zahtjeva, razvidno je da
je zaključivanje o sadržaju te odluke, pa čak i samo njezino postojanje, izvan
dosega ne samo javnosti, već i stranaka u postupku.
Dakle, ako takva odluka postoji te ako ona ima obrazloženje, tajnost te
odluke takvo moguće obrazloženje čini nedostupnim, a što ga dosljednom
primjenom načela zakonitosti izjednačava s nepostojećim.
Naime, akt koji je nedostupan osobi na koju se odnosi, ne može polučiti
nikakav pravni učinak prema toj osobi, što je bilo jasno još Hamurabiju kada se
potrudio da njegov zakonik bude dostupan svima.
Dodatni dokaz takvoj tvrdnji je i odluka samog Suda u postupku Lelas vs.
Hrvatska,²² u kojoj je zaključeno da primjenom načela zakonitosti čak ni opće
21 pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, str. 877.: “Obrazloženje je dio
odluke u kojem se iznose razlozi za njezino donošenje. U parničnom postupku u obrazloženju
presude sud je u pravilu dužan izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze
koje su predložile, koje e od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio
dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio. Treba navesti i koje je odredbe
materijalnog prava primijenio te se izjasniti, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj
osnovi spora te njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama
koje je već donio tijekom postupka.”
22 S tim u vezi Sud prvo ponavlja da načelo zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive
odredbe domaćeg prava dostatno d o s t u p n e, precizne i predvidljive u njihovoj primjeni.
Pojedinac mora moći—uz odgovarajući savjet ako postoji potreba—predvidjeti, u mjeri koja je
razumna u danim okolnostima, posljedice koje određena radnja može povlačiti za sobom (vidjeti,
na primjer, naprijed citirani predmet Sun, odlomak 27. i Adzhigovich protiv Rusije, br. 23202/05, odlomak 29.,
8. listopada 2009.). ¶ Načelo zakonitosti također traži da Sud potvrdi proizvodi li način na koji
domaći sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo posljedice koje su sukladne s načelima
Konvencije (vidjeti, na primjer, predmete Apostolidi i drugi protiv Turske, br. 45628/99, odlomak 70., 27.
ožujak 2007. i Nacaryan i Deryan protiv Turske, br. 19558/02 i 27904/02, odlomak 58., 8. siječanj 2008.).
19
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
pravne norme koje nisu svima dostupne, ne mogu biti primjenjive na pojedinca
kojem nisu dostupne.
3.2. Povreda odredbe čl. 6. st. 1. u vezi s čl. 26. st. 3. Konvencije (“…svatko ima pravo
da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, pravično, javno i u razumnom
roku ispita njegov slučaj.” / “Kada sudi kao sudac pojedinac, sudac neće ispitivati niti jedan
zahtjev protiv visoke ugovorne strane u čije je ime izabran”).
Prvenstveno treba ukazati da ova povreda ne predstavlja izravnu povredu
citiranih odredbi Konvencije, ali zasigurno se može kazati da praksa Suda ne
odgovara legitimnom cilju kojem teže navedene norme.
Naime, odredba čl. 6. 1. Konvencije o pravu pojedinca na neovisni i
nepristrani sud odnosi se na pravo pojedinca u njegovoj domicilnoj zemlji, ali
je samo po sebi razumljivo da takvo pravo pojedinac ima i u postupku pred
Europskim sudom.
Dokaz te tvrdnje je upravo odredba čl. 26. st. 3. Konvencije koja
20
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
3.3. Povreda odredbe čl. 6. st. 1. u vezi s čl. 40. Konvencije (“...svatko ima pravo da
zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, pravično, javno i u razumnom roku ispita
njegov slučaj.” / “Rasprave su javne, osim kad Sud u iznimnim slučajevima drukčije odluči.
Dokumenti položeni kod tajnika dostupni su javnosti, osim kad predsjednik Suda
drukčije odluči.”), podredno, povreda odredbe čl. 17. Konvencije (“Zabrana zloupotrebe
prava”).
21
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
22
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
23 Iz Rusije, Ukrajine, Srbije, Turske i Rumunjske, dolazi više zahtjeva nego iz ostale 42 zemlje
zajedno, “The ECHR in facts & figures 2013”
23
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
4. Prijedlog zaključaka
Nije dvojbeno da je Parlamentarna skupština točno zaključila kako je
“konvencijski sustav u Strasbourgu (dakle Sud), u opasnosti od zagušenja”.
Nije dvojbeno ni da već desetljećima traju napori “da se osigura dugoročna
učinkovitost Suda”.
Nije dvojbeno da svi dosadašnji napori (niz protokola kojima se mijenjala
Konvencija, restriktivna sudska praksa u vidu “doktrine četvrtog stupnja”, osnivanje
tzv. Skupine mudrih ljudi iz 2006. g., Konferencije o budućnosti Europskog suda u
Interlakenu, Izmiru, Brightonu, te Deklaracije iz 2010., 2011. i 2012. i dr.) – nisu
postigli željeni cilj, a to je smanjenje priljeva zahtjeva Sudu kako bi se omogućio
njegov učinkovit rad.
Nažalost, ni najnoviji protokoli 15. i 16., koji još nisu ni stupili na snagu, a
kojima se primjerice prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva smanjuje sa šest na
četiri mjeseca, neće i ne mogu rasteretiti Sud.
Zaključno, a riječima prof. dr. sc. Jasne Omejec: QUO VADIS CURIA
EUROPAEA?²⁴
24 Prof. dr. sc. Jasna Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda u praksi Europskog suda za ljudska
prava, Novi informator, Zagreb, 2013. Autorica je u svom kapitalnom djelu koje je približilo i učinilo
dostupnom predmetnu problematiku stručnoj javnosti, tako nazvala poglavlje VIII svoje knjige.
24
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
pojedincima što je prepoznato kroz postojanje postupka koji provode suci pojedinci, “smokvinog
lista”, (fig-leaf ), koji održava PRAVNU FIKCIJU SUDSKOG ODLUČIVANJA O SVIM
ZAHTJEVIMA.”
Dakle, Vijeće Europe kao osnivač Suda je prepoznalo da se Sud baš u
kritiziranom dijelu sudske prakse iz “dragulja u kruni Vijeća Europe” pretvara u
“pravnu fikciju”.
1. Nikakvi praktični ili bilo kakvi drugi razlozi ne smiju dovesti u pitanje
izvršenje ECHR standarda jer se u tom slučaju radi o kršenju odredbe čl. 17.
Konvencije.
2. Odredba čl. 45. st. 1. Konvencije o obrazloženju kao neophodnom sadržaju
odluke kojom se zahtjev proglašava nedopuštenim, mora se izvršavati i
poštivati.
3. U cilju osiguranja dugoročne učinkovitosti Suda potrebno je preispitati i po
potrebi izmijeniti odredbe:
čl. 50. Konvencije (“Troškove Suda snosi Vijeće Europe.”), što je očito neodrživo.
čl. 20. Konvencije (“Sud se sastoji od broja sudaca jednakog broju visokih ugovornih
stranaka.”), što je očito nedostatno.
4. Preispitati alternativne mogućnosti financiranja rada i rasterećenja Suda
(primjerice, uvođenje sudskih pristojbi za troškove Suda koje plaća strana
koja izgubi spor, a što bi zasigurno imalo određeni financijski učinak i
smanjilo broj neosnovanih zahtjeva).
25
P R A V D A Z A S V E
Međunarodni sud u
administrativno osoblje?
To smo pitanje postavili sucu Deanu Spielmannu, pred-
sjedniku Međunarodnog suda za ljudska prava u Stra-
Strasbourgu
sbourgu.
Imajući u vidu nedavnu odluku tog suda o nedopušte-
nosti novinarske tužbe protiv presuda Ustavnog i
Upravnog suda Republike Hrvatske kojima se Ministar-
stvu financija daje pravo da uskrati podatke o prihodima
Međunarodni sud ignorira argumentaciju na kojoj tužitelji iz državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada
Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim (zaprimljeno pod brojem 7169/11), pitali smo predsjed-
navodima u tim tužbama nika Spielmanna još i je li se dogodila općenita promjena
dosadašnje prakse tog suda o pravu javnosti da bude in-
formirana ili se promijenjena praksa odnosi samo na po-
J
avilo se desetak čitatelja nezadovoljnih stupke iz Hrvatske, u kojima se procesna prava stavljaju
piše IVICA GRČAR odbijenicama Međunarodnog suda za iznad prava javnosti da bude informirana?
ivica.grcar@liderpress.hr ljudska prava iz Strasbourga. Zbog
pravnog nasilja i krize u hrvatskom pra- Tko su suci Iz press-službe Međunarodnog suda
vosuđu u proteklih 15-ak godina znatan u Strasbourgu 8. veljače 2013. obećali su odgovoriti na
broj građana Hrvatske obraćao se Među- ta pitanja, ali do danas ništa od odgovora, slično kao i u
narodnom sudu. Pod pritiskom sve više predmeta iz hrvatskom pravosuđu.
Hrvatske, međutim, u sudu u Strasbourgu pribjegli su U Međunarodni sud u Strasbourgu nedavno je kao sudac
odbijanju nagomilanih predmeta u pretpostupku zbog iz Hrvatske izabrana Ksenija Turković, profesorica za-
proceduralnih razloga bez ocjenjivanja biti (merituma) grebačkoga Pravnog fakulteta. Dosadašnja sutkinja tog
tužbi. suda iz Hrvatske prof. Nina Vajić kandidirala se za Me-
Odbijenicama nagomilanih tužbi u pretpostupku bez đunarodni sud EU u Luksemburgu, ali je umjesto nje
ocjenjivanja biti (merituma) tužbi Međunarodni sud u predložen prof. Siniša Rodin.
Strasbourgu ignorira argumentaciju na kojoj tužitelji iz Međunarodni sud u Luksemburgu je sud EU koji dje-
Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o luje kao dva prvostupanjska suda, opći i posebni za služ-
bitnim navodima u tim tužbama. A presude Međuna- beničke sporove, te kao drugostupanjski sud (u drugo-
rodnog suda u predmetima iz Hrvatske (kad su done- stupanjski je predložen Siniša Rodin). U Općem sudu
sene) praktično su jedini korektiv loše prakse domaćeg 80 posto predmeta odnosi se na zaštitu tržišnog natje-
sudstva. Zbog toga nikako ne bi bilo dobro da hrvatski canja. L
građani izgube povjerenje i u Međunarodni sud u Stra-
Pozivamo poduzetnike da iznesu sbourgu i prestanu tom sudu podnositi tužbe. IZBJEGAVANJE RAZMATRANJA TUŽBI
svoje probleme. Tragom vaših
napisa, upućivanjem na apsurde u Besmisao Doznali smo da je u Međunarodnom
pojedinačnim slučajevima upozo- sudu u Strasbourgu zbog (pre)velikog priljeva tužbi iz Ignoriranje argumentacije u
ravat ćemo na nedostatke sustava Hrvatske formiran posebni odjel, u kojemu radi 30-ak tužbama iz Hrvatske
u cijelosti i tako poduprijeti čitate- administrativaca iz Hrvatske. Sudeći prema odbijeni-
lje Lidera kao pojedince u njihovim cama u kojima se sud izbjegava očitovati o bitnim na- Odbijenice Međunarodnog suda u Strasbourgu
neravnopravnim sporovima s glo- vodima u tužbama koje odbija, umjesto da Međuna- bez razmatranja merituma tužbi koje su nam
maznom državnom upravom. rodni sud mijenja loše stanje hrvatskog sudstva, ostva- dostavili čitatelji označene su sudskim brojevi-
ruje se suprotno, lokalno pravosudno osoblje počelo je ma: 24458/10, 38572/12, 38392/12, 66060/10,
Kontakt: mijenjati praksu Međunarodnog suda u Strasbourgu. 49046/12, 19517/02, itd.
E-pošta: ivica.grcar@liderpress.hr Voditeljica odjela za Hrvatsku u sudu u Strasbourgu je Prema ocjeni administrativnog osoblja pred-
Tel. 01/6333-524 Elica Grdinić, tipična karijerna dužnosnica hrvatskog stavnika lokalnog sudstva u odbijenicama
Adresa: Ivica Grčar, Lider, pravosuđa, pomaže joj Štefica Stažnik, donedavno od- Međunarodnog suda ignorira se argumentacija
Savska 41, 10144 Zagreb vjetnica hrvatske države u postupcima na Međuna- na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe
rodnom sudu (nije li to sukob interesa?!), pa Zvonimir i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim
Matagan, Tomislav Bilobrk i ostali donedavni karijerni tužbama.
pad standarda suđenja od jedne jedine rečenice, ('Imajući u vidu svu dostav-
ljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su navedeni za-
htjevi u nadležnosti ovog Suda, Sud je utvrdio da nisu
Međunarodnog suda u
zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno član-
cima 34. i 35. Konvencije').
Dakle, navedena je pravna norma (čl. 34. i 35. Konven-
strasbourgu
cije), ali nije naveden nijedan konkretan razlog, odnosno
činjenica zbog koje je ta norma primijenjena, pa pod-
nositelji zahtjeva ne znaju niti ne mogu znati zbog kojeg
je razloga njihov zahtjev odbačen.
Osim što sudska odluka koja nema obrazloženje pred-
Ustavni sud odbacivanjem tužbi bez obrazloženja sprečava pristup stavlja povredu prava pojedinca takva odluka ne ispu-
Europskom sudu za ljudska prava, a Sud u Strasbourgu svojim njava vrlo važnu funkciju sudske odluke i nije u skladu
neobrazloženim odbacivanjima takvu zloporabu potvrđuje s načelom zakonitosti onako kako ga tumači i sam Sud
u Strasbourgu.
Naime, svaka sudska odluka osim što odlučuje o kon-
M
eđunarodni sud za ljudska prava iz Stra- kretnom sporu, ujedno predstavlja zaseban izvor pravnih
piše IvIca grčar sbourga srozao je standarde suđenja u pravila u smislu presedana, pa sudska odluka osim što
ivica.grcar@liderpress.hr predmetima iz Hrvatske. Na više adresa djeluje prema strankama u postupku ima djelovanje i
u Hrvatskoj iz suda u Strasbourgu oda- prema ostalim građanima.
slane su obavijesti o odbacivanju za- Odluka koja nema suštinsko obrazloženje arbitrarna je
htjeva u kojima se obavještava da je odluka.
'sudac pojedinac E. Steiner uz pomoć izvjestitelja’
utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti Potvrda zloporaba Za ‘državu’ neugodne (oso-
tužbi iz Hrvatske. bito imovinske) predmete u Ustavnom sudu Hrvatske
I u nastavku da protiv te odluke 'suca pojedinca' ne po- izbjegavaju rješavati odbacivanjem već u pretpostup-
stoji mogućnost žalbe, kao da je riječ o odluci faraona, cima iz proceduralnih razloga. Slično se u Ustavnom
a ne 'suca E. Steinera i izvjestitelja’. Za pretpostaviti je sudu ‘rješavaju’ i nagomilanih predmeta, neobrazlo-
da 'sudac pojedinac E. Steiner' ne vlada hrvatskim je- ženom konstatacijom da podnositelj nije dokazao da je
zikom u mjeri da osobno može ocjenjivati tužbe napi- prekršen Ustav i da se podneseni zahtjev odbacuje bez
sane na hrvatskome, pa se vjerojatno u potpunosti mora razmatranja njegove suštine.
oslanjati na pomoć 'izvjestitelja’. U zaključku zahtjeva obitelji Marin i odvjetnika Škarpe
upozorava se da Ustavni sud RH odlukama kojima od-
Bez obrazloženja Iz splitskoga odvjetničkog bacuje ustavne tužbe bez obrazloženja zapravo spre-
ureda Ice Škarpe dostavljen nam je zahtjev za preispi- čava pristup Europskom sudu za ljudska prava, a Sud
tivanje odbijajuće odluke Suda u Strasbourgu u pred- u Strasbourgu svojim također neobrazloženim odlu-
Pozivamo poduzetnike da iznesu metu obitelji Marin protiv Hrvatske (zaprimljen u Sudu kama takvu zloporabu potvrđuje. L
svoje probleme. Tragom vaših u Strasbourgu pod brojem 5631/11).
napisa, upućivanjem na apsurde u S obzirom da smo u prošlom broju pisali o ‘izvjestite- PrISTUP SUdU
pojedinačnim slučajevima upozo- ljima’ uz čiju pomoć ‘sudac pojedinac E. Steiner’ krši
ravat ćemo na nedostatke sustava ljudska prava građana u Hrvatskoj, vrijedi navesti ar-
u cijelosti i tako poduprijeti čitate- gumente obitelji Marin i odvjetnika Škarpe navedene u Nepravde se moraju
lje Lidera kao pojedince u njihovim zahtjevu za preispitivanje odbijajuće odluke 'suca po- ispravljati
neravnopravnim sporovima s glo- jedinca E. Steinera', kako bi čitatelji sami mogli
maznom državnom upravom. (pr)ocijeniti o čemu je riječ. Očigledno je Sud u Strasbourgu preopterećen
U zahtjevu odvjetnika Škarpe navodi se da u obavijesti zahtjevima. No ako takvi praktični razlozi zahtije-
Kontakt: o odbijanju nije donesena presuda, ali je navodno do- vaju pojednostavljenje postupka, što je razu-
E-pošta: ivica.grcar@liderpress.hr nesena odluka 'suca pojedinca E. Steinera', a u zapri- mljivo, ipak se ne smije dopustiti da se omogući
Tel. 01/6333-524 mljenoj obavijesti o odbijanju navodi se da je istom od- prekoračenje granice na način da praktični razlozi
Adresa: Ivica Grčar, Lider, lukom okončan sudski postupak. Samo po sebi razu- unište smisao postojanja Suda.
Savska 41, 10144 Zagreb mljivo je i predstavlja minimum pravnog i civilizacij- Na žalost, upravo se to desilo, i zbog toga je u pi-
skog standarda da takav akt bude dostavljen i tanje doveden smisao postojanja Međunarodnog
obrazložen. suda u Strasbourgu.
ii | OKRUGLI STOL
Kritika prakse
Europskog suda za ljudska prava
Zagreb, Novinarski dom, 29. svibnja 2014.
28
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Ivica Grčar
Raspravi na ovome Okruglom stolu prethodilo je objavljivanje više novinskih
napisa u tjedniku “Lider” u rubrici “Pravda za sve” na osnovi pisama čitatelja
nezadovoljnih uskraćivanjem prava na pristup Europskom sudu za ljudska
prava. Novinski napisi u tjedniku Lider objavljivani su i na portalu, a
prenošeni su i u ostalim medijima u Hrvatskoj (Prilog 2.: faksimili nekoliko
karakterističnih objavljenih novinarskih članaka).
Na temelju prijedloga 15-ak čitatelja sastavljen je dopis s kritičkim
primjedbama o praksi Europskog suda za ljudska prava i upućen na razne
adrese u Europskoj uniji (Prilog 3.: kopija dopisa).
Na taj dopis, međutim, odgovoreno je samo iz Generalne direkcije pravnih
poslova Europske komisije. U tom se jedinom odgovoru naglašuje nenadležnost
Europske komisije za rad Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i
upućuje na izravno obraćanje Europskom sudu za ljudska prava (Prilog 4.:
faksimil odgovora).
Postupivši po preporuci iz Generalne direkcije pravnih poslova Europske
komisije upućen je i dopis izravno Deanu Spielmannu, predsjedniku Europskog
suda za ljudska prava u Strasbourgu. Na taj dopis do danas nema nikakva
odgovora (Prilog 5.: faksimil dopisa).
Novinarskim upitom 14. studenoga 2013. zamoljeni su predsjednik i
glasnogovornik Europskog suda za ljudska prava da omoguće novinski članak
o Odjelu Europskog suda za Hrvatsku, koji vodi Elica Grdinić, bivša sutkinja
Općinskog suda u Zagrebu i kasnije sudska savjetnica u Ustavnom sudu
Hrvatske.
No u Europskom sudu za ljudska prava očito ne smatraju da trebaju
obavještavati (i hrvatsku?) javnost o radu toga Suda, pa nikada nisu na ta
novinarska pitanja niti odgovorili.
Nakon toga odlučeno je da se organizira Okrugli stol i stručnu javnost
upozna o mogućim zloupotrebama na Europskom sudu za ljudska prava.
Raspravom na Okruglom stolu ukazano je na očite zloupotrebe novouvedenog
pretpostupka i praksu izigravanja prava pristupa Sudu u Strasbourgu.
Posebno valja upozoriti da u obavijestima umjesto pisanih i obrazloženih
odluka koje se iz Europskog suda za ljudska prava dostavljaju podnositeljima
zahtjeva (tužbi), primjerice iz Hrvatske, piše da sutkinja Elizabet Steiner iz
Austrije, kao sudac pojedinac Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu,
uz pomoć Elice Grdinić, voditeljice Odjela za Hrvatsku i Zvonimira Matage,
sudskog savjetnika kao i ostalih službenika iz Hrvatske, u pretpostupku
proglašuje zahtjeve nedopuštenima.
S obzirom na to da se podnositeljima zahtjeva ne dostavljaju pisane i
obrazložene odluke o nedopuštenosti, koje potpisuje sutkinja Steiner, nego
samo obavijesti koje potpisuje Elice Grdinić ili eventualno Zvonimir Mataga,
bilo je osnovano pretpostaviti da sutkinja Elizabet Steiner zapravo niti ne
rješava sve, ili barem ne većinu zaprimljenih zahtjeva iz Hrvatske. Desetak
29
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
30
→ prilog 4. Faksimil jedinog odgovora iz Generalne
direkcije pravnih poslova Europske
komisije o “nenadležnosti” za Europski
sud za ljudska prava
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Čedo Prodanović
Nisam specijalist za međunarodno pravo i stoga neću davati opće ocjene o radu
međunarodnih sudova. Moje iskustvo svodi se na zastupanje dvojice klijenata u
dva postupka na Europskom sudu za ljudska prava, i govorit ću o jednom od ta
dva postupka.
Ipak, moram reći da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nama
dugo djelovao kao nedosanjani san. Jedva smo čekali da Hrvatska potpiše
Konvenciju o ljudskim pravima i da se sve nepravde pred domaćim sudovima,
osobito u sporovima pojedinaca protiv države, napokon počnu rješavati i
ispravljati na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Mislili smo da
ćemo i mi u Hrvatskoj biti zaštićeni od kršenja ljudskih prava. Sjetimo se samo
svih onih sporova radi naknada šteta zbog otpuštanja s posla, oduzimanja
stanova itd., kad je najčešće upravo država kršila ljudska prava.
Sudjelovao sam kao član Hrvatskoga helsinškog odbora i na prezentacijama
na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, u vrijeme kad još Hrvatska
nije imala pristup tom Sudu. Vidio sam tada da je kolegica odvjetnica iz
Slovenije bila zastupnica u desetak postupaka pred Europskim sudom za
ljudska prava. Imali su i Slovenci, dakle, pravo pristupa tom Sudu, ulazilo se
u tim postupcima u meritum svakog slučaja, raspravljalo se i o svim ostalim
pravnim pitanjima pojedinog slučaja, a ne samo o formalnim problemima o
tome je li nešto bilo u propisanim rokovima, je li postupak bio nedopustivo
dugotrajan i sl.
Kasnije me put odveo i u Haag. Zašto spominjem i Haaški sud, pa zbog
toga jer vidim veliku sličnost u birokratizaciji Haaškoga suda i Strasbourškog
suda. Ti su sudovi vremenom postali sami sebi svrhom i ljudi koji tamo rade
prije svega se brinu o sebi, svojim plaćama, pogodnostima da bi tek nakon toga
ljudima usput “dijelili pravdu”.
Dokazat ću kroz konkretni predmet, o kojemu ću u nastavku referirati,
da o svemu ovome nisam govorio napamet. Čini mi se da je Strasbourški sud
zatrpan postupcima pa se više “od šume ne vidi drveće”. Nalikuje to na “lutriju”
u kojoj morate imati jako puno sreće da baš vaš slučaj dođe u fokus zanimanja
nekoga koga će to zainteresirati i tko će vam pružiti stvarnu pravnu zaštitu.
A pravna zaštita je upitna i prije nego se dođe do postupka na Sudu u
Strasbourgu, jer mora se prije Strasbourga iscrpiti čitav pravni put u Hrvatskoj,
što je uz ažurnost domaćih sudova otprilike od pet do sedam godina, a standard
Europskog suda je šest godina, pa je već samo zbog tih 12-ak godina trajanja
postupka na domaćem i međunarodnom sudu pravna zaštita upitna.
Na Europskom za ljudska prava u Strasbourgu zastupao sam sutkinju
sa zagrebačkog suda, koja je bila apsolutno u nemilosti sudske uprave. U
međuvremenu su ljudi iz sudske uprave zagrebačkog suda, koji su moju
klijenticu stalno izvrgavali brojnim stegovnim postupcima, postali moćnici u
hrvatskom pravosuđu. Neke od tih stegovnih postupaka smo završili povoljno
za tu klijenticu, ali zbog jednog smo na Europskom sudu.
36
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Zahtjev Europskom sudu podnijeli smo 3. rujna 2012. Već 15. studenoga
2012., samo dva mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, Europski sud nas
obavještava da je taj zahtjev nedopušten. U obavijesti se kaže da je odluka o
nedopuštenosti donesena 8. studenoga 2012., ali pisane i obrazložene odluke o
tome nema.
Poslali smo i podneske, ali u odgovoru se kaže, citiram: “...od ovog Suda više
nećete dobivati nikakve odgovore o ovom predmetu, a vaš će spis u skladu s
uputama Suda biti nakon godinu dana uništen”.
Moja klijentica nije željela “baciti koplje u trnje”. Konzultirala se i sa
Sinišom Rodinom, sucem Suda pravde u Luxembourgu koji joj je rekao da je u
pravu i pritom joj je o tome dao i svoje pisano mišljenje. Nakon toga tražili smo
uvid u spis da vidimo odluku o nedopuštenosti.
No dobivamo dopis da što će nam odluka kada žalba nije dopuštena.
Ipak,ustrajali smo na pravu na uvid u spis i to nam je napokon odobreno. U
Strasbourgu je moja klijentica zajedno s kolegicom odvjetnicom i obavila uvid u
spis. Ali u spisu odluke nije bilo.
Na licu mjesta su klijentica i kolegica odvjetnica rukom pisale zapisnik o
tome da u spisu nema odluke koji su nazočni službenici Europskog suda ovjerili,
i dopis predsjedniku Europskog suda za ljudska prava da im se omogući uvid u
odluku na koju se poziva u obavijesti o nedopuštenosti poziva. No i predsjednik
Suda oglušio se na taj zahtjev. (Prilog 6.: faksimil zapisnika i dopisa pisanih
rukom koji su ovjerili nazočni službenici Europskog suda za ljudska prava)
Zadnji naš dopis Sudu bio je o tome, ako nema odluke da smatramo kako
odluka niti ne postoji i zahtijevamo reviziju postupka.
I na taj su se dopis, kojeg li paradoksa, također oglušili u Europskom sudu za
ljudska prava. Ovdje je već istaknuto da prema članku 45. Konvencije odluka o
nedopuštenosti mora biti u pisanom obliku i obrazložena.
Sva ova korespondencija vodila se putem tzv. Odjela za Hrvatsku u
Europskom sudu za ljudska prava i potpisnica svih odgovora iz tog Suda je ovdje
već spomenuta gospođa Grdinić. Stoga i mi imao opravdanu sumnju da sudci
nisu niti vidjeli naš zahtjev. Do sada nismo dobili odgovor u čemu naš osnovni
zahtjev nije dopušten. Bojim se da taj odgovor niti nećemo dobiti.
I naravno, ta priča prema članku 6. Konvencije o pravu pristupa sudu i
pravu na nezavisni sud ostaje samo jedna isprazna parola, na osnovi koje sam
nekad sanjao o pravu pristupa Europskom sudu za ljudska prava, a sada vidim
da ni od toga nema ništa.
37
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Veljko Miljević
U svojem odvjetničkom društvu dao sam nalog da se ispita sve ono što smo kao
odvjetničko društvo u posljednje 3 godine podnijeli Sudu u Strasbourgu. U tom
razdoblju podnijeli smo oko 20-ak zahtjeva, a od tog broja 75 posto slučajeva bilo
je u Hrvatskoj medijski poznato.
I kao što je rečeno, i mi smo primili 20-ak obavijesti bez pisane i
obrazložene odluke Suda o nedopuštenosti. U tim se obavijestima očituju na 20
zahtjeva u ime stranaka koje sam zastupao, a koje su tražile zaštitu svojih prava
zaštićenih Konvencijom o ljudskim pravima. Ta prava su povrijeđena unutar
sustava hrvatskog sudovanja, a prethodno su iscrpljena sva pravna sredstva u
tzv. redovnom pravnom putu. Tu su obuhvaćeni i izvanredni pravni lijekovi i
postupanje pred Ustavnim sudom.
Počevši od prvoga, u javnosti dosta poznatog predmeta, dobivamo obavijest
22. rujna 2011. da je sudac pojedinac Europskog suda za ljudska prava 15. rujna
2011. “riješio” zahtjev podnesen 23. lipnja 2010. Znači, trebalo im je više od
godinu dana da naprave grubu trijažu, a u članku 6. Konvencije, kao i u članku
29. stavak 1. našeg Ustava, piše od riječi do riječi isto: “Pravo na pravično suđenje
ima ona stranka kojoj sudi nepristrani sud i koji to čini u razumnom roku”. Ako
je ovo razumni rok za početni stadij, ispitivanja pretpostavki za pristup sudu,
onda je sve odmah jasno.
Dakle, sudac pojedinac procjenjuje slučaj nedopuštenim te se poziva na
pravilo 52.A Poslovnika suda (teško ćete u Konvenciji naći što bi vas eventualno
zanimalo u vezi s tim dijelom rada Suda u Strasbourgu). A ako pogledate i
Poslovnik suda, ni tada neće ništa biti jasno, ili neće biti potpuno jasno. Tek
ako pogledate “Naputak predsjednika Suda” za koji, vjerujem, 90 posto ljudi ni
ne zna, možda će vam postati jasnije o čemu se tu radi. Naglašujem da takav
normativni akt uopće postoji, ne zna većina podnositelja zahtjeva.
Na svakoj obavijesti, a ne odluci, potpisana je E. Grdinić, voditeljica
odsjeka. Sve obavijesti su potpuno unificirane i sadrže sljedeće elemente:
sudac pojedinac Elizabet Steiner; voditeljica odsjeka Elica Grdinić; pravilo 52.A
Poslovnika Suda. Dakle, može se zaključiti kako se na ovakav način apsolutno
izigrava pravo na pristup sudu od strane samog tog suda, koji bi u Europi
trebao biti najviši sud za zaštitu ljudskih prava, proklamiranih i zajamčenih
Konvencijom o ljudskim pravima.
U drugome dijelu svoga izlaganja upozorit ću vas na navedeno pravilo
52.A (Poslovnika suda), koje regulira postupak pred sucem pojedincem. Upravo
prema tom 52.A pravilu, a sukladno članku 27. Konvencije (koje govori da postoji
sudac pojedinac i da postoji vijeće) sudac pojedinac može proglasiti zahtjev
nedopuštenim ili brisati s liste predmeta zahtjev podnesen temeljem članka 34.,
kada takva odluka može biti donesena bez daljnjeg razmatranja. U hrvatskom
pravosuđu to bi se tumačilo je li zahtjev podnesen na ispravan način i ispunjava
li procesne pretpostavke da bude uzet u razmatranje.
39
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
40
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
41
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
42
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
ico Škarpa
Želio bih istaknuti i dobru stranu Europskog suda za ljudska prava u
Strasbourgu kako se sve rečeno ne svede isključivo na kritiku prakse toga Suda.
Ovaj Sud ima presude, kad jednom postupak dođe do stadija presuda, ili barem
većinu presuda za koje se slobodno može reći da predstavljaju izvrsnost u
tumačenju prava.
Nažalost, postoji i ovo naličje o kojemu sada govorimo. Želio bih samo
u najkraćim crtama kazati da je Europski sud osnovan 1959. godine i do
donošenja Protokola 11., negdje 1998. godine, znači u vrijeme u kojemu zemlje
istočne i jugoistočne Europe tek pristupaju Konvenciji, a time i pod jurisdikciju
tog Suda. Te godine, 1998., u Sudu je zatečeno 88 predmeta. Znači, zaostatak od
1959. do 1999. godine bio je samo 88 predmeta.
No nakon, kolokvijalno rečeno, ulaska Istočnog bloka u Vijeće Europe,
jurisdikcija se širi na još oko 800 milijuna ljudi. Većina pravnih normi kao i
tehnika rada samoga Suda, međutim, ostaju praktično iste. A od 1998. do 2010.,
znači samo u 12-ak godina, broj zaostataka je narastao s onih 88 na 57.000
predmeta.
I zbog toga su u Vijeću Europe Protokolom 13. uvedena dva pravna instituta,
a to su sudac pojedinac, čija je odluka konačna i nesudski izvjestitelj koji
sudjeluje i pomaže sucu pojedincu u njegovu radu. To je srž problema o kojima,
ili zbog kojih ovdje danas raspravljamo.
Anedoktalno je da je taj Protokol 13. predložen još 2004., a da se nije mogao
primjenjivati sve do 2010. godine. Primjeni se protivila jedna zemlja koja se baš
i ne može podičiti demokracijom, a to je Ruska Federacija koja je prigovarala
i upozoravala da će uvođenjem instituta suca pojedinca i izvjestitelja doći do
zloupotrebe prava i do negiranja jednakog prava pristupa Sudu.
Nažalost, upravo se to i dogodilo jer otada datira praksa koju danas, na
ovome skupu, kritiziramo.
Sama praksa “filtriranja” predmeta, onako kako je predviđena Konvencijom,
ima svoje uporište u mogućnostima suca pojedinca da donese takvu odluku
kakvu donosi, i ta je odluka konačna, a u njezinu donošenju sudjeluje i
izvjestitelj.
Kao što su predgovornici rekli, a i osobno imam takvih iskustava, činjenica
je da danas možemo ustvrditi kako te odluke suca pojedinca i izvjestitelja uopće
ne postoje, niti ti suci pojedinci uopće vide spis.
A, evo i zašto to kažem s punom odgovornošću. Postoji Poslovnik o
radu Suda koji u jednoj svojoj odredbi kaže: “Sudac koji je imenovan za suca
pojedinca nastavlja raditi sve svoje poslove koje je imao u Odboru”, naime
suci sude u odborima. To znači da to imenovanje za suca pojedinca uopće ne
zahtijeva dodatno radno vrijeme.
Ako posao suca pojedinca ne zahtijeva nikakvo radno vrijeme, to znači
da njihov posao radi netko drugi. Očito da su oni koji obavljaju posao suca
pojedinca — ti famozni izvjestitelji. No tu dolazimo i do drugog problema.
43
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Konvencija kaže da sudac ne može ispitivati niti ocjenjivati slučajeve koji dolaze
iz zemlje koja ga je u Sud izabrala. Ali to se odnosi samo na suce, Konvencija
ništa ne govori o tome za izvjestitelje.
I onda imamo apsurdnu situaciju da Konvencija ne poklanja vjeru sucu i
izuzima ga iz rada, ako je u pitanju slučaj iz države koja ga je u Sud izabrala
U praksi Suda ovo filtriranje o kojemu govorimo rade izvjestitelji koji dolaze
upravo iz te zemlje iz koje je i slučaj koji ispituju i ocjenjuju.
To znači Konvencija zabranjuje sucu takvo ispitivanje, a praksa Suda upravo
to omogućuje izvjestiteljima. Oni, pak, nisu izabrani na takav način kao suci,
i u postupku izbora i imenovanja izvjestiteljima se uvijek poklanja manje
povjerenja nego sucima. U takvoj situaciji ne treba nikoga čuditi sve ovo što se
događa, o čemu su predgovornici govorili.
Znajući sve to unaprijed, sa svojim klijentom g. Bačokom odlučili smo
pokušati izvršiti uvid u spis Suda, upravo kao i u slučaju o kojemu je govorio
kolega Prodanović, a sve da bismo vidjeli tu famoznu odluku.
Zatražili smo pravo uvida, to nam je odobreno i kad smo došli na Sud u
Strasbourg, pojavile su se dvije službenice. Te su nam službenice ljubazno
donijele spis i u spisu doslovno nalazimo samo ono što je podneseno s naše
strane kao i obavijest da je predmet proglašen nedopuštenim. Ni jednoga
drugog dokumenta u spisu nema. Samo ono što je priložio podnositelj zahtjeva
te ovo neodgovarajuće i neprimjereno pismo, koje nije odluka i koje se dostavlja
svima s potpuno istim sadržajem.
Naravno, tražili smo objašnjenja i zahtijevali uvid i ostatak spisa. Na kraju
se pojavila osoba iz sudske administracije koja nam je odgovorila i potpisala,
istina rukom pisano ali pečatom suda potvrđeno, da su ostatak spisa i odluka
tajni ili povjerljivi, ovisno kako ćete prevesti pojam confidential.
To nas je zbilja zaprepastilo, ne znam je li igdje na svijetu postoji ijedan
sud čija je odluka tajna. Pazite, ne za javnost, nego za stranku u tom postupku!
Znate, kao što nema suhe vode tako ne može biti ni tajna sudska odluka
za onoga na koga se odnosi. Eto, u Strasbourgu su uspjeli načiniti i takvu
konstrukciju. I jasno je kako je ta konstrukcija izvedena samo radi zamagljivanja
činjenice da nikakve sudske odluke, zapravo, niti nema. Jer, niti je tu odluku
ikad sudac donio, niti je ikad spis vidio, niti je tu odluku mogao potpisati.
Promislite, ako odluka postoji koji je razlog da se vama kao stranci ta odluka
ne uruči? Zbog čega se strankama šalju pisma istovjetnog sadržaja, ako odluke
postoje?
Želim ukazati na još jednu bitnu činjenicu. Za razliku od hrvatskog sustava
i ukupnoga europskog sustava koji tužbu, ili u ovom slučaju zahtjev, predviđa
odbacivanje isključivo u slučaju ako nisu ispunjene neke formalne pretpostavke,
primjerice, nije ispunjen neki rok. Konvencijom se predviđa, a to je preuzeto
iz francuskog prava, jednu instituciju koja kaže da — ako je zahtjev očigledno
neosnovan.
44
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
45
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Vesna Balenović
Kao “zviždač” u INA-i izložena sam već 13 godina raznim oblicima pritisaka pa
i zloupotrebama prava, odnosno sudstva i pravosuđa u cjelini. Smatram da bi u
borbi protiv korupcije “zviždači” trebali ipak imati određenu zaštitu. “Zviždač”
nije ukrao, već je ukazao na korupciju, krađu i kriminal. Osobno sam javnosti
ukazala na krađu vrijednu oko 100 milijuna eura u INA-i, u kojoj sam dotad
radila.
Kad u Republici Hrvatskoj “zviždač” ukaže na korupciju, njegov život se
nakon toga više ne odvija na poslu, nego na sudu, u mojem slučaju već 13
godina.
Kako se to ovdje, na ovome Okruglom stolu, u raspravi lijepo kaže: “... prošla
sam sve sudske instancije, od općinskoga, županijskoga, Vrhovnoga i Ustavnog
suda kao i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu”. I na kraju ljudi,
na čiju dokazanu korumpiranost sam ukazala, podrugljivo su me pitali o tome
da gdje mi je nakon 13 godina oslobađajuća presuda (?) od, kojega li paradoksa,
njihovih protuoptužbi.
Nisam pravnica, no slušajući ovdje odvjetnike Čedu Prodanovića, Veljka
Miljevića i Icu Škarpu, tek danas sam točno shvatila što su mi to na Sudu u
Strasbourgu načinile već spomenute Elica Grdinić, sudska savjetnica i Štefica
Stažnik, odvjetnica Republike Hrvatske na Sudu u Strasbourgu. Ovdje sam
se danas uvjerila da je Sud u Strasbourgu jednostavno postao svojevrsna
produžena ruka kompromitiranoga hrvatskog sudstva i pravosudnog sustava u
cjelini.
Nakon 10 godina sudovanja uspjela sam ipak doći do razmatranja mojeg
zahtjeva (tužbe) na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. I tada
se pojavila Štefica Stažnik u svojstvu odvjetnika Republike Hrvatske. Sud u
Strasbourgu je sukladno svojim pravilima nakon ocjenjivanja moje tužbe
predložio postupak mirenja između INA-e, koju je zastupala Vlada Republike
Hrvatske, i mene, Vesne Balenović “zviždačice” iz INA-e. Postupak mirenja
predložen je, naravno, i u okviru tog postupka dobila sam 6. srpnja 2009. dopis
u kojemu se Vlada ispričava zbog kršenja mojih ljudskih prava. Ponuđen mi
je bio simboličan iznos odštete (za devet godina nezaposlenosti i isto toliko
sudovanja) od 20.000 eura.
Odmah po dobivanju tog dopisa nazvali su me novinari iz Večernjeg lista
i Jutarnjeg lista te Slobodne Dalmacije i rekli da su doznali kako sam dobila
pismo isprike od Vlade Republike Hrvatske. Samo sam novinarima odgovorila
da ne smijem komentirati, potvrdno da se mislim vratiti na posao u INA-u i
da moje neisplaćene plaće za tada proteklih devet godina iznose puno više od
simboličnih 20.000 eura, koje je dosudio Sud u Strasbourgu.
I tu novinsku informaciju Štefica Stažnik iskorištava te Sudu u Strasbourgu
podnese prijavu da sam u vrijeme postupka mirenja istupila u javnosti. Tada
Sud u Strasbourgu, ne časeći časa, obavještava me da sam prekršila pravilo
tajnosti tijekom postupka mirenja i da se moja tužba stoga bez razmatranja
47
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Damir Klasićek
Umirovljeni sam profesor Pravnog fakulteta u Osijeku i predajem još na
poslijediplomskom studiju. Dugo se nisam bavio pitanjima Europskog suda
za ljudska prava, međutim, u zadnje vrijeme bio sam prisiljen ipak baviti
se tim Sudom. Mogu reći da sam doznao puno toga. Prvo, Europski sud od
svog osnutka do 31. prosinca 2012. odbacio je na nepismeni način 96,42 posto
predmeta. No i u tijeku prvotno prihvaćenih postupaka Sud je odbijao predmete,
tako da je na kraju samo 3,52 posto zaprimljenih razmatrao i donio odluku, bilo
pozitivnu ili negativnu.
Ovi podaci jasno ukazuju na to da Europski sud u Strasbourgu više ne
rješava zahtjeve podnesene zbog raznih kršenja ljudskih prava, nego odbacuje
ili odbija većinu predmeta bez njihove ocjene radi prezatrpanosti zaprimljenim
zahtjevima. Vraćanje tih, nazovimo ih kolokvijalno prekobrojnih, zahtjeva
odvija se na potpuno pravno nepismeni način, neprimjeren i lokalnim
sudovima, a kamo li međunarodnom sudu.
Prisustvovao sam sceni u kojoj je odvjetnik pokušao upozoriti suca da
će predmet predati Europskom sudu za ljudska prava, na što je sudac samo
odmahnuo rukom jer je očito znao da će Europski sud bez ocjenjivanja predmet
vratiti. Smatram kako to ukazuje na to da Europski sud za ljudska prava
takvim svojim postupanjima potiče korupciju u problematičnim pravosudnim
sustavima nekih zemalja, primjerice kao što je Hrvatska.
Zbog toga me vrlo razveselilo kad sam ugledao poziv za ovaj Okrugli stol. I
ja sam skupio 20-ak od zareza do zareza potpuno istovjetnih dopisa u kojima
se razni zahtjevi proglašuju nedopuštenima, s pozivom na članke 34. i 35.
Konvencije. A u tim se člancima navodi 6 ili 7 razloga, tako da stranke ne mogu
znati zbog čega su odbijeni i ne znaju, sve da im je to i dopušteno, na što bi se
trebali žaliti. Nedopustivo za međunarodni sud za zaštitu ljudskih prava.
48
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Nevenka Šernhorst
Sutkinja sam Ustavnog suda u mirovini. Premda u pripremljenom tekstu za
ovaj skup piše da se na Europskom sudu za ljudska prava odbija više od 90
posto zaprimljenih zahtjeva, trijažni pretpostupak ne mora biti loš sam po
sebi. Nužna je određena racionalizacija predmeta. Nažalost, velik broj predmeta
na svim sudovima ne zadovoljava razne kriterije, dolazi svašta, ljudi brkaju
nadležnosti i ima zbilja puno predmeta koje zaista treba odbaciti. Svakako,
takvo filtriranje je dopustivo samo ako postoje čvrsti kriteriji ocjenjivanja
dopustivosti. Racionalizacija da, ali samo uz čvrsta i objektivna mjerila.
U standardima Europskog suda za ljudska prava piše da odluka treba biti
obrazložena, pa da građani ne smiju biti žrtve neuređenog sustava i što je
najvažnije, pravo ne može biti deklaratorno, ono mora biti i ostvarivo.
Sve ovo što smo dosad čuli kazuje da se Europski sud sam ne pridržava onog
prema čemu nama drži lekcije kad ocjenjuje odluke hrvatskih sudova.
Kolege odvjetnici predgovornici su lijepo kazali kako su jedva dočekali 4.
studenoga 1997., kad se i Republika Hrvatska obvezala primjenjivati Konvenciju
o ljudskim pravima. Naš zakonodavac je zamislio da Ustavni sud čuva Ustav. I
sve je to u redu. Ali, slušajući sve ovo danas postavilo se opet ono pitanje iz još
Rimskog prava: “A tko će čuvati čuvare”. I tako smo pomislili, evo nama Europskog
suda za ljudska prava, taj će Sud čuvati našeg čuvara Ustava, odnosno Ustavni
sud. I eto, od 1997. do sada smo došli do pitanja, a tko će čuvati čuvara našeg
čuvara Ustava, odnosno tko će čuvati Europski sud za ljudska prava?
Alemko Gluhak
Da se predstavim, kolateralna sam žrtva hrvatskog pravosuđa i upravnih
postupaka te djelomice velik svjedok postupaka u Strasbourgu. Moja obitelj je
predala 17 zahtjeva u Strasbourg i, naravno, svi su uredno odbijani.
Htio bih upozoriti na dva načina, pod navodnicima “rješavanja” predmeta
u Strasbourgu. Nakon slanja jednog zahtjeva dugo, dugo se ništa nije
dogodilo, premda se inače relativno brzo dobiva obavijest o tome da je
predmet zaprimljen. Poslali smo napokon pismo s upitom o tome što je s
tim predmetom. I dobivamo odgovor u istom dopisu da se taj predmet, koji
nije dobio ni broj i još jedan zahtjev predan prije dvije godine, smatraju
nedopuštenima. To je, dakle, jedan način djelovanja Suda za ljudska prava u
Strasbourgu.
A evo sada i o drugom načinu. Hrvatsko pravosuđe, kao što znate,
jednostavno ne poštuje vlastite zakone. I onda tužite zbog toga to pravosuđe
49
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Mato Silić
Da nema hrvatskoga krivosuđa, ne bi bilo ni pet posto predmeta iz Hrvatske
na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Mislim da se radi o,
pod navodnicima “svetom trojstvu”: kompromitiranom domaćem sudstvu,
Ustavnom sudu punom propalih političara i Sudu u Strasbourgu.
Obavijest o sudskoj odluci, bez odluke, nema pravnog učinka. Ali, u ovim
slučajevima iz Strasbourga obavijesti imaju jedan drugi itekako važni učinak,
onemogućavanje građana da ostvare pravo na sudsku zaštitu.
Renato Majnarić
Moj slučaj specifičan je po tome što sam, nakon što sam iscrpio sva domaća
pravna sredstva uključivo i paušalnu presudu Ustavnog suda, za postupak
pred Sudom u Strasbourgu angažirao odvjetnika iz inozemstva, konkretno
iz Francuske. I onda sam dobio obavijest o nedopuštenosti kao i svi ostali koji
imaju odvjetnike iz Hrvatske.
Obratio sam se nezadovoljan svome odvjetniku iz Francuske i on je poslao
upit Europskom sudu u Strasbourgu o tome što je s (mojim) predmetom koji
im je dostavio. I dobio je odgovor kako je moj predmet stavljen na razmatranje.
Proturječno, za isti predmet za koji su mene kao i sve ostale obavijestili da je
nedopušten, odvjetniku iz Francuske su odgovorili da je u razmatranju.
Radi se o predmetu u kojem se traži povrat oduzete imovine na koju se
upisala država, odnosno Hrvatske šume, i očito je gđa Grdinić dobila zadatak
od svojih nalogodavaca iz Hrvatske da taj predmet u pretpostupku ukloni bez
suđenja. Smatram kako je takvo što nedopustivo i podržavam prijedlog da se na
neki način organiziramo i zahtijevamo rješavanje predmeta unatrag, odnosno
reviziju ovih neobrazloženih obavijesti o tobožnjim odlukama o nedopuštenosti.
Pa valjda smo zaslužili toliko da nam netko obrazloži što smo točno pogriješili
da možemo tu grešku ispraviti i ostvariti pravo pristupa sudu, pa i Sudu za
ljudska prava.
50
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Ivan Pilaš
Osoba sam koja je pri Općinskom sudu Crikvenici pokradena, a kad sam tražio
svoju imovinu, koju već 29 godina nikako da dobijem, na Općinskom sudu su mi
prijetili smrću. Htjeli su me i zatvoriti na šest mjeseci kako bih prestao tražiti
svoju imovinu. Dva puta sam dobio i naloge za psihijatrijsko vještačenje.
I nakon svega, i moja je poruka da se udružimo kako bismo se pokušali
zajedno zaštititi i obraniti od pravnog nasilja i od sudačkih zloupotreba i
kriminala, jednako u domaćem sudstvu, a kao što vidimo i na međunarodnim
sudovima. Kao pojedinci sigurno nećemo ništa postići.
Anton Bačoka
Rado bih da ne moramo kritizirati Sud za ljudska prava, ali kad sam nedavno
dobio potvrdu na tom Sudu da je moj zahtjev proglašen tajnim, odnosno spis
ili konkretno sudska odluka koje nema da je tajna, ne znam što bi trebalo više
reći. Ovdje je puno toga rečeno, ali nije i to da Sud za ljudska prava dopušta
predmete koji su minornoga financijskog ili bilo kojega drugog značenja,
odnosno prihvaća predmete koji su, da tako kažem, bezbolni za Republiku
Hrvatsku.
Ekonomist sam, nisam pravnik, no potrudio sam se proučiti pravila o
radu Suda za ljudska prava. Vjerujte mi, tvrdim da se radi o obmanjivanju
podnositelja zahtjeva. Pisao sam o tome predsjedniku i tajniku Suda u
Strasbourgu. Pisao sam i tajniku Vijeća Europe koje je nadležno za Sud
za ljudska prava, ali mi je glasnogovornik Vijeća odgovorio da ne smiju
komentirati pojedinačne slučajeve.
Na ovome skupu se ukazuje na to da se ne radi o pojedinačnim slučajevima.
Zbroj svih nas više nije pojedinačni slučaj, nego sustavna netransparentna
praksa neprimjerena jednom sudu koji bi trebao biti sud za ljudska prava.
Pozivam ovdje nazočne predstavnike Hrvatskoga helsinškog odbora i
Transparency internationala, da podrža sve nas kako bismo se oduprli kršenju
svojih ljudskih prava, kojeg li apsurda, kršenju ljudskih prava upravo na sudu za
ljudska prava.
Ujedno moram reći kako je Protokolom 14., uvedenim u lipnju 2010. godine,
sucu pojedincu i izvjestitelju omogućeno da u ocjenjivanju dopuštenosti
primjeni i nove mjere za ljude žrtve značajne štete u domicilnom sudovanju. I
opet jedna pravna nepismenost tog suda, nigdje nema ništa o tome gdje počinje
i gdje završava to što se u Protokolu 14. označuje pojmom značajna šteta.
U obrazloženju razloga uvođenja Protokola 14. navodi se kako je skupina
ljudi mudrih glava, ako ja dobro prevodim, predala zapisnik sa svojim
preporukama Vijeću Europe i da je na osnovi tih preporuka usvojen Protokol 14.,
kojim su sucima pojedincima i izvjestiteljima omogućene ove arbitrarne odluke
o kojima danas govorimo. Mislim da i mi možemo okupiti skupinu ljudi mudrih
51
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
glava i također predložiti Vijeću Europe mjere da Sud za ljudska prava opet
počne suditi kako bi zaštitio ljudska prava, a ne prednjačio u kršenju tih prava.
Krunoslav Isaković
Problem je nesređenih pravosuđa u tome što i nezakonite sudske odluke
mogu dobiti legitimitet, kad to treba moćnicima, osobito političkim. I zadnja
linija obrane od takvih nezakonitih i usprkos tome legitimnih sudskih odluka,
ponekad i s praktično smrtnim posljedicama, trebao je biti Sud za ljudska prava.
Na Sudu u Strasbourgu pojedinci se bore protiv puno moćnijih tijela države
čije odluke nastoje osporiti, a moraju u svoja prava uvjeriti i suce koji bi u
tom sporu morali biti nezavisni od moćnih tijela država. No ti suci imaju vrlo
restriktivne mogućnosti, ograničeni su na to da smiju prihvatiti samo tri posto
podnesenih tužbi. Osobno sam bio u postupku u kojih se usvaja još manje, samo
jedan posto. O tom postupku ne smijem govoriti jer je to tajni postupak. No
mogu reći samo to da se i taj tajni postupak zlorabi.
Inače, mislim da i Europski sud za ljudska prava boluje od istih bolesti kao
i hrvatsko pravosuđe. Predmeti se rješavaju u rokovima koji nisu razumni. I
kako možete prisiliti pravosudne dužnosnike da stvari rješavaju u razumnim
rokovima kad to ne čine ni oni koji bi trebali hrvatske pravosudne dužnosnike
natjerati da poštuju načela razumnih rokova. Pa i na Europskom sudu za ljudska
prava stvari se rješavaju u prosjeku za tri godine, a standard je šest mjeseci.
52
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
jedino premijer. Eto, samo sam željela reći kako se ništa ne mijenja, i nadalje o
svemu umjesto formalno nadležnih odlučuju moćnici. Ne možemo mijenjati
one u inozemstvu, ali moramo mijenjati ove naše u Hrvatskoj.
Marijan Katalinić
Nakon dobivanja obavijesti, o kojima je ovdje već puno rečeno, uputio sam dva
podneska predsjedniku Suda za ljudska prava. Naravno, od njega nisam dobio
odgovor. Ali, u članku 52.A Poslovnika suda piše da svaki podnesak predsjednik
Suda mora dostaviti nadležnom odjelu. Ako je predsjednik suda dostavio zahtjev
odjelu, što po Poslovniku mora, kako odluku donosi sudac pojedinac?
Ove obavijesti koje nam se dostavljaju umjesto odluka šalju se običnom
poštom. Pitam se koliko tih obavijesti podnositelji zahtjeva uopće nisu ni dobili
jer su se u pošti mogle zagubiti.
U nekim predmetima, koji su uklonjeni bez sudske odluke, radilo se
i o pravima djece, i zato tvrdim da se tom eliminacijom krše i prava djece
zajamčena Konvencijom o pravima djece.
Mirjana Juričić
Jedan od slučajeva je i moj. Osjećam potrebu da javno zahvalim odvjetniku
Miljeviću. Možda su naša očekivanja od Suda u Strasbourgu pretjerana, to
nije sud koji nam može nešto dosuditi, to je Sud za ljudska prava. Radi se vrlo
specifičnim sporovima, i ako dobijemo pozitivnu odluku radi se više o moralnoj
satisfakciji, a puno manje u dosuđivanju nekih naknada. Samo u nekim
rijetkim postupcima moguće je ostvariti pravo ponavljanja postupka pred
domaćim sudovima.
Iako sam i sama na onoj strani koja je nešto izgubila, odnosno nije
dobila ono što je očekivala, vrlo sam razočarana jer smatrala sam da su oni u
inozemstvu nekako bolji od nas.
Opet, mislim da smo i mi postali malo bolji zahvaljujući tome što postoji
Sud u Strasbourgu. Usudila bih se reći i da smo možda postali bolji od
njih. Meni su u mojem radu kao sutkinji jako puno pomogle odluke Suda u
Strasbourgu. Puno sam iz njihovih odluka naučila i svaki dan učim. Vjerujem
da je isto tako i mnogim mojim kolegama.
Ponekad se osjećam posramljeno kad se govori o situaciji u sudbenoj vlasti.
Ponekad mi nije ugodno reći u nekom društvu da sam sudac.
Ali, moram reći da se na svojemu radnome mjestu osjećam ponosnom jer
mislim da svoj posao radim pošteno. I usprkos što sam svašta prošla u ovome
hrvatskom pravosuđu, imam vjeru to pravosuđe, imam vjere i u pravdu koju bi
trebali ostvariti u Strasbourgu. Ovakav Sud kakav je sada sigurno ne daje puno
nade, i zato moramo mijenjati praksu rada Suda u Strasbourgu. A kako ćemo
53
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
mijenjati praksu rada tog Suda, opet političkom voljom. Nećemo mi to ovdje
kao građani, pa ni mi kao suci, nego to možemo kao udruge građana, novinari i
javnost da se napravi pritisak na one koji su osnovali taj Sud za ljudska prava, na
one koji kontroliraju rad tog Suda i na one koji mogu mijenjati praksu tog Suda.
Veljko Miljević
Profesor Siniša Triva naučio nas je razliku između formalnih pravnih procesnih
i materijalno-pravnih pretpostavki pristupa sudu. Kolega Škarpa je ovdje
ukazao na veliku opasnost unošenja odredbe kao što je članak 35., koji je zapravo
središnje pitanje ovoga Okruglog stola. Stavak 3. točka A tog članka 35. određuje
da sudac pojedinac može zahtjev odbaciti ukoliko je očito neosnovan.
Klijent kolege Škarpe, g. Bačoka, upozorio je na još jednu opasnost iz
spomenutog članka 35, stavke 3., ali iz točke B. Riječ je o upotrebi nečega što se
u pravu naziva neodređena pravna vrijednost, ili neodređeni pravni standard, a
ovdje je to da se može odbaciti predmet podnositelja koji nije pretrpio značajnu
štetu, pri čemu nije propisano što je to značajna šteta.
Mislim da na osnovi onoga što je danas ovdje rečeno slobodno možemo
zaključiti da će, dok se u članku 35. Konvencije nalaze ovakve nedorečene
odredbe kao što su sadržane u stavku 3. točki A i točki B koje omogućavaju
odbacivanje predmeta, odnosno proglašenje predmeta nedopuštenima na
temelju materijalno pravnih, a ne procesno-pravnih formalnih pretpostavki
— to predstavljati i dalje trajan izvor mogućih zlouporaba u pravu pristupa na
suđenje na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Čedo Prodanović
Smatram kako je kontradiktorno da činovnici koje u Strasbourg šalje hrvatska
država arbitrarno ocjenjuju tužbe građana Republike Hrvatske, koje je
povrijedila hrvatska država. Kroz ove propise, a i po jednostavnoj logici će
činovnici zastupati interese onoga tko im je omogućio dobro zaposlenje u
Strasbourgu, a ne građane koje bi trebali proforma štititi.
Ako se već kani poduzimati neku građansku akciju, mislim da je rješavanje
ove kontradikcije jedan zadatak u kojemu bi se čovjek mogao čak nadati i
nekom uspjehu. Možda na način da se uloga tih činovnika ograniči na to da
budu servis sucima, ali da odluka nije na njima nego isključivo na sucima. Iz
današnje rasprave vidimo, nažalost, da je upravo obratno.
Ico Škarpa
Definitivno je jasno da ili će Sud za ljudska prava u Strasbourgu poštivati
Konvenciju zbog koje postoji ili ga više ne treba ni biti. Ako će poštivati
Konvenciju, onda razlozi da se Konvencija ne poštuje ne smiju postojati.
54
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
Znači, Europa mora kazati može li i hoće li financirati taj Sud, ili ga ne može
financirati.
Svaki građanin kojega su obavijestili da je njegov zahtjev proglašen
nedopuštenim, bez pisane i obrazložene odluke, bio bi spreman platiti možda
i pet tisuća eura da dođe do pravde koju traži. Sada imamo formalno besplatne
zahtjeve koje očito u većini nitko ni ne ocjenjuje. Imamo, dakle, privid ili fikciju
suđenja. I vrijeme je da kažemo: “Car je gol!” Ovo što sada postoji doista je ispod
razine inteligencije svih nas.
Darko Petričić
Radi se o fatamorgani koja daje iluziju dijelu građana da imaju pravo pristupa
nepristranom Sudu za ljudska prava. Predlažem da objavimo neku vrst zbornika
odnosno brošuru s ovoga Okruglog stola, pa da o tome upoznamo i širu javnost
i tako potaknemo aktivnosti na mijenjanju ovoga karikaturalnog stanja Suda za
ljudska prava u Strasbourgu.
U ime kolege Grčara i svoje, zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u
raspravi na ovome Okruglom stolu.
55
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
56
↑ prilog 7. Faksimil novinarskog upita “mejlanog” 14. studenoga 2013. na koji
u Sudu za ljudska prava nisu odgovorili
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
58
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
59
k r it ik a p r a k s e e u r op s ko g s u da z a lju dsk a p rava u st ra sb ourgu ¶
60
Psihotortura DSV-a
AUTOR: IVICA GRČAR
8. srpanj 2014.
Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine
donesena je odluka o provođenju tzv. “postupka prosudbe tjelesnih i duševnih
svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti
rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog
pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.
Tim postupkom “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši
neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati
postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku
DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet
“psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist
novinarke protiv države?
Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. “prosudbe tjelesnih i
duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim
sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili
presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom
postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet
odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada
izvrgnuta tzv. “prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.
“Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva
ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog
predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti
presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin
Božičković.
No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima “petlju” kao i njezina
prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke
Helene Puljiz.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo
postupku tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a,
suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka
bi tu sutkinju trajno “diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne
objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta
sutkinja.
Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka
tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62.
Zakona o DSV-u “nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi
ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o
psihotorturi.
Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi
moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim
komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. “prosudbe tjelesnih
i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan
redovitom u mirovinskom sustavu.
Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici
Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala “prosuditi tjelesna i
duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike
Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
S obzirom da odluka DSV-a o “prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije
objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta
o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice
na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u
odluci i rješenju izneseno.
Koliko je poznato, postupak ove “prosudbe” nije indiciran medicinski, nego
prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno
prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je
njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom?
Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko –
invalidskog sustava?
Pitanje ustavnosti i etičnosti “prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti
za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac
Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom
slučaju ne radi samo o “izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.
U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona
o DSV-u navodi se: “Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće
moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o
uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a
što je Ustavom izričito zabranjeno”.
U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime
Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u “ponižavajuća i
diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.
Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a,
kad određuje tzv. “prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke
dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički
prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv. “prosudbe tjelesnih i
duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.
Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka “prosudbe tjelesnih i
duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice
Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet
kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila
rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.
Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno
kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice.
Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i
ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i
znanja.
Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost
Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se
podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka
prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.
U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru
je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (‽) radnog
učinka ministar obrazlaže da je to — moguće.
Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog
(postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao
cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina
postotka “sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.
Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje
zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u “statističkom izvješću iskazana
norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.
Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole.
Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj
manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o
postupku “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.
I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom
sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih
sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.