Humska Zemlja

Termin Humska zemlja, trebalo bi da označava srednjovjekovnu državnu tvorevinu oko

Neretve i bio bi sinonim za Zahumlje i Hum. V. Ćorović odvaja pojmove Zahumlja i Huma.
Po njemu se Zahumlje prostiralo od Vrulje do Blagaja i Gacka, a odatle na istok do Mileševe i
Bijelog polja bio bi Hum. Jireček piše da se Zahumlje prostiralo od Cetine do Neretve, a za
Hum da je ''oblast od Dubrovnika na sjever do Neretve''.

Humska zemlja se nikako ne može poistovjetiti sa Hercegovinom jer su to dva suprotna

pojma, kako u teritorijalnom tako i u državno pravnom pogledu. 1911.godine je pokušano na
osnovu dubrovačkog arhivskog materijala govoriti o padu Hercegovine, među kojim se našlo
to da je Dubrovnik razmijenio poklone 17.2.1487 sa subašom Skenderom, a 10.11.1488. sa
Alibegom. Uz obrazloženje da je ''Vlatkov dio'' bio vrlo mal sa dvije župe Rudine (bilećkom i
južni kraj, sa kojim graniče Donji Vlasi.

Herceg Vlatko se po jednoj verziji nakon što je branio grad Novi, po padu istog, sklonio u
Dubrovnik, a odatle na ostvro Rab. Po drugima je prebjegao u Ugarsku, a po trećoj verziji je i
po padu Počitelja prebjegao u Dubrovnik gdje je boravio sa vojvodom Augustinom
Vukovićem. Međutim odnosi sa ugarskom su bili nepovoljni za njega, a Augustin je kumovao
sa Osmanlijama. Možemo zaključiti da ili je nastavio svoju borbu u oblasti donje Neretve, ili
je kapitulirao u Novom pod uslovom da mu se dodijeli dio u unutrašnjosti Hercegovine.
Međutim od 1487. mu se gubi trag i u izvorima se spominje Skender. Svakako se ne može
tvrditi da je Humska zemlja istovjetna teritoriju koju je herceg Vlatko držao pri kraju
vladavine od jedva dvije župe sa gradovima Novim i Risinom. Što se tiče subaše Skendera,
teško da bi jedan subašiluk mogao obuhvatati teritoriju Humske Zemlje. Alibeg je pak držao
teritoriju koju su imali Vlatko i Augustin. Vrgorac, Ljubuški i Primorje.

Najstariji izvor, Porfirogenit navodi da se zemlja Zahumljana prostirala od Dubrovnika do

rijeke Neretve, sa gradovima Ston, a sjeveroistočno od njega, Ošlje, Dabar i Mokro zapadno
od Neretve. A spominje i gradove Bona i Hum. Kaže da je Zahumlje na sjeveru graničilo sa
Hrvatskom, a sprijeda sa Srbijom.

Pop Dukljanin za ovu oblast koristi naziv ''Chelmania'' sa župama Ston, Popovo, Žapska,
Luka, Uešsa, Soptća, Ueseške, Dubrava i Dabar. Dukljanin će samo jednom upotrijebiti riječ
Zahumlje kao ''Zahlkmie'' Posljednji pomen Zahumlja nalazimo u poveljama Prvovjenčanog i
sinova mu Vladislava i Uroša, te u nedatiranom zapisu iz vremena Stefana Dačanskog.

Termin Zahumlja se počinje gubiti prije XIV. vijeka. Papska kancelarija ga koristi, počev od
bule pape Zaharija 743. godine pa sve do 1252.

Oblik ''Humska zemlja'' nalazimo prvi put u ugovoru Stefana Nemanje sa Splitom oko 1190-
5.godine. U kojem između ostalog navodi ''da si izlaze slobodno u moju i sina mi Rastka
Humsku zemlju''. Zatim u titulaciji Stefana Prvovjenčanog. Vjerovatno je da se oblik ''Hum''
koristio u narodu, dok je pravi i zvanični naziv oblastio bio ''Humska Zemlja'' a od XV. vijeka
taj naziv će početi da potiskuje naziv Hercegovina, Stjepana Vukčića.
Obuhvatajući na jugu pojas od ušća Neretve pa do Rijeke kod Dubrovnika, sa poluostrvom
Pelješćem dalje na istok i sjeveroistok prostiralo se sve do predjela oblasti Travnuije,
zahumlje ili docnija Humska zemlja.

Već u vrijeme Porfirogenita u sastav Zahumlja morao je ulaziti jedan dio teritorije zapadno od
Neretve. Neretljanska županija Dalen, u dolini Trebižata po svoj prilici je bila asimilovana od
Humljana, kao i susjedna županija Rastoca, kod Vrgorca, kao i da jeobalski pojas između
donje Neretve i donje Cetine – docnija Krajina smatran za humsku teritoriju.

Bosanski kralj Ostoja, darovat će 1417. Braći Vukašinu, Baranu i Đurđu Vukčićima sela u
Krajini. Makarsku, Crnuću, Pasičinu, Milušu i Lapčanj, a sa tim da ne budu pod Humljanima.
Dok se u dubrovačkom pismu od 24.1.1439. jasno izvdajaju ljudi iz Humske zemlje od onih
iz Krajine. Međutim u državno-pravnom pogledu Krajina nije izlazila van Humske zemlje.

Kralj Ostoja je u svojoj poznatoj povelji od 28.12.1408. Radivojevićima-Vlatkovićima,

humskoj vlasteoskoj porodici, dodijelio posjede i u krajini. Osnovni nesporazum je što se
''humsko'' nije uvijek dovoljno razlikovalo od ''hercegovačkog'' pa ni ''srpskog'' a bez potrebe
mu je suprotstavljan termin ''zahumski''.

Usponom Kosača dolazi do suzbijanja Humske zemlje, šireći bosansko ime u sjevernom
Zahumlju. Sandalj Hranić i nasljednici će širiti teritoriju sve do Cetine, Duvna i
Livna.Pokušaj obnavljanja Humske države pod Branivojevićima u trećoj deceniji XIV. vijeka
dovest će do izlaska bosne na obalu Jadrana, a Humska zemlja će se sva preseliti uslovno
rečeno na desnu obalu Neretve. Ako bi tražili glavni grad Zahumlja i docnije Humske zemlje
to bi najprije bio Ston, koji je najprije bio sjedište katoličke biskupije, a potom i pravospavne
episkopije. Po Orbiniju u njemu je bila rezidencija Branivojevića, za vrijeme njihove
vladavine će se i za Blagaj reći da je najtvrđi hercegov grad, a treća opcija je grad Novi, koji
je bio privredni centar za vrijeme Stjepana Vukčića.

Osmanlije 1475-1477. u svojim defterima pišu ''Blagaj sa Humskom zemljom'' što donosi
sumnju da je Humska zemlja obuhvatala i blagaj. Prema prvim vestima iz polovine X veka,
kao što je poznato, najpre srećemo Zahumlje, sa teritorijom prilično skromnih razmera od
Dubrovnika i zapadnih granica Travunije pa do Neretve, i preko nje (negde u njenom
srednjem toku). Dva stoleća docnije, polovinom XII veka, na mestu starog Zahumlja već
nalazimo novu državu pod imenom Hum ili Humska zemlja u snažnoj ekspanziji zapadno od
Neretve, gde će ostati uglavnom jedini baštinik ne samo nekadanje oblasti Neretljana ili
Paganije nego i jednog dela najistočnijih hrvatskih župa (sa Imotskim). Na sjever se Humska
zemlja protezala do župe Rame na jednoj obali Neretve, i rijeke Bune, na drugoj. Neznano
kad, ali svakako ij polovine XIII veka, Humska zemlja je morala, kako izgleda, zavladati i
krajem od Blagaja do Konjica i gornje Neretve, gde „humsko“ ime, međutim, neće pustiti
dublje korene, niti ostaviti trajnije tradicije, kao ni u Krajini, uostalom, među Neretvom i
Cetinom. Vremenom su se dešavale i drute promene. Humske pozicije će u sre-dišnjoj oblasti
starog Zahumlja — usled jačeg dugotrajnog pritiska centralne vlasti i teritorijalnih gubitaka
— znatno oslabiti, da bi zapadno od Neretve te iste pozicije, usled specifičnih uslova, našle
snage da nastave svoje bitisanje sve do dolaska Turaka. Kada ovi poslednji budu osvojili
najveći deo zemlje hercegove, pojaviće se i Humska zemlja svega jedanput, koliko se sada
zna, u aktima njihove administracije, ali samo kao nahija, čiji se tačan položaj ipak ne može
bliže odrediti.