Ilica 242,

10 000 Zagreb
Odjel za povijest

Damir Kopljar

Povijest okoliša ranonovovjekovne Hrvatske

Dr. sc. Robert Skenderović

(nositelj kolegija)

Zagreb, Siječanj , 2020.

Sadržaj

1. Uvod ………………………………………………………………1
2. Šume i okoliš u Slavoniji za vrijeme turske vladavine…………….2
3. Satri iliti divlji čovik………………………………………………..6
4. Dolazak austrijske vlasti……………………………………………11
5. Zaključak …………………………………………………………...15
6. Literatura …………………………………………………………...16
Uvod

U ovome seminaru analizirati ćemo djelo Matije Antuna Relkovića pod nazivom „Satir iliti
divlji čovjek“ Ovo djelo, napisano sredinom 18. stoljeća poslužiti će nam kao podloga, odnosno
kao povijesni izvor na temelju kojega ćemo pokušati rekonstruirati život slavonskoga seljaka
njegova odnosa prema prirodi. U seminaru ćemo se uzgredno dotaći društveno kulturnih
obrazaca slavonskoga sela koje u svojemu djelu poprilično iscrpno opisuje autor. Glavni fokusa
našega rada biti će usmjerena na šumarstvo, i općenito odnos slavonskog seljaka prema okolišu
koji ga okružuje. Osim ovoga izvora, u ovome seminaru ćemo se poslužiti i dvjema
znanstvenim člancima, objavljenih u knjizi „Prema povijesti slavonskih šuma“ koji
problematiziraju pitanje odnosa prema šumskoj građu na prostoru Slavonije za vrijeme turske
vladavine i u vremenu neposredno nakon odlaska turske te dolaska austrijske uprave. Na
početku seminara, govoriti ćemo o šumama i okolišu u Slavoniji u vrijeme turske vlasti, nakon
toga prionuti čamo analizi Relkovićevu knjige, te u zadnjem dijelu analizirati ćemo razdoblje
prvih 50-ak godina austrijske vlasti. U zaključku ćemo pogledati je li se Relkoviće opis života
u Slavoniji poklapa sa najnovijim spoznaja znanstvene literature koja govori o slavonskom
okolišu, a ponajviše o Slavonskim šumama, u vrijeme turske vlasti i neposredno nakon nje.
Šume i okoliš u Slavoniji za vrijeme turske vladavine.

Na samome početku trebamo se prostorno i vremenski odrediti. Kada govorimo o Slavoniji u

vrijeme turske vladavine onda govorimo o vremenu od prve polovice 16. stoljeća, odnosno o
vremenu nakon bitke kod Beograda i bitke kod Mohačkog polja, pa sve do kraja 17 stoljeća i
mira u Srijemskim Karlovcima. Konstantni „mali rat“ između Austrije i Turske snažno će se
odraziti na pad ljudske populacije u Slavoniji. Ovih gotovo stoljeće i pol turske vladavine,
konstantnih pograničnih sukoba, te posljedica koje je takav život ostavilo na slavonsku
svakodnevicu, bite će glavna tema Relkovićeva dijela. Upravo stoga što se pisac u svojemu
opisu slavonskih problema snažno naslanja na tursko naslijeđe, mi moramo vidjeti kakva je
turska vlas bila i na koji je način promijenila svakodnevni život u Slavoniji. Ovdje ćemo
primaran naglasak staviti na odnos turskih vlasti spram poljoprivrede i šumskih bogatstava
kojima je tada raspolagala Slavonija. Pritom ćemo se koristiti znanstvenim člankom, iz
prethodno navedene knjige o slavonskim šumama, koji prenosi opis Slavonije i njezinih šuma
iz putopisa Evlije Čelebija. Ovaj turski putopisac više je puta boravio u Slavoniji. Na svojim
trima putovanjima 1660-ih kroz Slavoniju za Podravinu je napisao kako se tamo nalaze gustu
šumu da niti sunce kroz njih proći ne može.1 Osim Podravine spomenuo je i virovitički kraj te
je Viroviticu opisao kao grad smješten u šumi čija se visoka stabla dižu nebu pod oblake.2
Svoje opise slavonskih šuma nastavlja opisivanjem područja okolo Pakraca, Daruvara i
Vočina. Navodi kako je taj prostor okružen velikim šumama.3 Također piše kako je uz lijevu
obalu Save između Jasenovca i Stare Gradiške vidio je velike neprohodne šume i šumovite
gore.4 U svojim opisima koristi se i pomalo poetskim jezikom te kaže kako su stabla u jednoj
šumi u zapadnoj Slavoniji bila tako golema da se od jednog debla moglo izraditi tri čamca.5

Da ovi opisi slavonskih šuma nisu tek plod imaginarnija jednog turskog pojedinca svjedoče
nam i slijedeći navodi. O slavonskim šumama pisao je i hrvatski humanist Atanazije Jurjević,

1
Anđelko VLAŠIĆ. Stanje šuma u Slavoniji za osmanske vladavine. Str., 71. Robert SKENDEROVIĆ, Dinko ŽUPAN.
Prema povijesti slavonskih šuma. Hrvatski institut za povijest- Podružnica za povijest Slavonije Baranje i
Srijema. Slavonski Brod, svibanj 2019.
2
Isto., 71
3
Isto., 71
4
Isto., 71
5
Isto.,71
kada je opisao svoj put kroz Slavoniju 1626. On piše kako je na tome putu prolazio kroz
nepregledne šume na putu između Osijeka i Đakova, te uz Savu zapadno od (današnjeg
Slavonskog) Broda6

Ovaj tekst nam potvrđuje kako Čelebija nije pretjerivao u svojim opisima te kako je Slavonije
u 17. stoljeću uistinu bila šumom bogata regija.

Osim opisa putopisaca, podatke o količini i rasprostranjenosti šume u Slavoniji možemo

pronaći i u turskim poreznim izvorima. U njima se šume rijetko direktno spominju, ali
iščitavanjem izvora i stavljanjem podataka koji se tamo nalaze u kontekst vremena, možemo
dobiti poprilično točnu sliku o šumama. Podaci o šumama često se mogu prikupiti jedino
posrednim putem, kroz analizu podataka o sječi drva, podataka o porezima na voće, povrće i
slično.7

Također podatke o drvnoj građi možemo dobiti i proučavajući „registri važnih pitanja“,
odnosno regeste sultanskih naredbi upućivanih lokalnim upraviteljima. U njima se pažljivom
analizom može pronaći brojne spomene drvne građe korištene za izgradnju turskoga brodovlja,
mostova, spremišta i drugo.8

O količini drvne građe svjedoči nam i konfiguracija turskih tvrđava koje u najvećoj mjeri
možemo pronaći na tlu Slavonije. U Slavoniji prevladavaju tvrđave koje imaju naziv Palanke.
Te tvrđave bile su posve izgrađeni od drva, i to tako što se između okomito postavljenih redova
trupaca ispreplitalo šiblje, ili se taj međuprostor ispunjavalo zemljom.9 Sama činjenica da se
nije koristio neki drugi građevni materijal , kao na primjer kamen, govori o tome da je drveća
u odnosu na sve druge građevinske materijale, bilo najviše.

Također, sama vojska trošila je puno više drveća za svoje potrebe, nego što je to činilo civilno
stanovništvo. Vojsci je drvo bilo potrebo za proizvodnju baruta, za lijevanje željeza od kojega
se proizvodilo oružje, za proizvodnju ratnog brodovlja i druge aktivnosti.10 Prilikom
proizvodnje ugljena i lijevanja željeza bilo je potrebno na održavanje vatre potrošiti velike
količine drvne građe.

6
Isto., 71
7
Isto., 72
8
Isto., 72
9
Isto., 74
10
Isto., 74
Ratno brodovlje u velikim se količinama proizvodilo zato što je obala Dunava bila jedna od
najaktivnijih smjera prodora turske vojske u Europu. Prethodno navedeni Čelebija, piše kako
je Dunavom plovilo više tisuća brodova sagrađenih od drva srušenih u Slavoniji.11

O količini i rasprostranjenosti šuma možemo vidjeti i iz poreza koji su Slavonski seljaci plaćali
na uzgoj svinja i meda. Slavonski seljaci svinje su najčešće hranili na način da su ih pustili na
slobodnu ispašu u najbližu šumu. Svinje bi se tamo slobodno hranile žirem, a turske vlasti
naplaćivale su porez na to slobodno žirovanje. S obzirom na količinu poreza na žir možemo
zaključiti i kolika je bila svinjska populacija u nekom kraju, to jest koliko je žirorodnih šuma
u blizini toga kraja bilo.12 Gotovo je identična stvar sa medom. Turski porezi nalagali su da se
odnosno na ime poreza od svakih deset pčelinjih košnica daje jedna košnica.13 Ovdje se
vjerojatno misli na količinu meda koji se može proizvesti na jednu cijeli košnicu. Na temelju
takvih poreza možemo vidjeti gdje ima puno košnica, odnosno gdje ima puno medonosnih
šuma. Gotovo je identična priča i sa slasticama od pitomog kestena koji je bio veoma popularna
namjernica među turskim stanovništvom. Izvori navode kako je Požega bila središte kestenasta,
što upućuje na velik broj šuma pitomog kestena u Slavoniji.14

Ukoliko se dotaknemo trgovine drvom dolazimo do zanimljivih podataka. Iako je Slavonija

očigledno bila izuzetno bogata drvom, ono se nije sjeklo radi trgovine i prodaje. Kao primjer
eksploatacije drvne građe poradi ekonomije Čelebi navodi samo neke šume u području
Moslavine, Krndije Psunja, te područje „ničije zemlje“ koje se nalazi neposredno uz granicu
između dvaju suprotstavljenih carstava.15

Na kraju možemo zaključiti kako se konstantni „mali rat“ između Austrije i Turske snažno
odrazio na pad ljudske populacije u Slavoniji. Stoga je Slavonija i bila šumom bogato područje
jer nije bilo dovoljno ljudi da se provede antropizacija okoliša. To će se promijeniti dolaskom
austrijske vlasti, formiranje Vojne krajine i prestankom konstantnih sukoba na prostoru
Slavonije.

11
Isto., 74
12
Isto., 79
13
Isto,. 79
14
Isto., 81
15
Isto., 84
Satri iliti divlji čovik.

Prethodno opisan period turske vlasti ključan nam je prilikom analize Relkovićeva djela.
Budući da on, kroz svoje djelo govori o posljedicama turskog vladanja Slavonijom bitno je
zbor razumijevanja dijela prikazati kako je taj turski period izgledao. Relkovićevo djelo „Satir
iliti divlji čovjek“ napisano je sredinom 18. stoljeća te nosi snažnu prosvjetiteljsku poruku.
Djelo je nastalo za vrijeme sedmogodišnjeg rata, točnije nakon Relkovićeva zarobljavanja od
strane Pruske vojske. Zarobljeništvo je proveo u Frankfurtu na Odri. Nakon zarobljavanja
Relković je bio u prilici upoznati se sa načinom života njemačkih seljaka. I upravo ga je taj
moment upoznavanja sa njemačkom svakodnevicom nagnao da napiše Satira. Ono što ga je
šokiralo jest razina razvijenosti koja vlada u njemačkoj, te zaostalost Slavonije ukoliko se
usporedi sa germanskim svijetom. Sam autor navodi kako je Slavoniju smatrao sasvim
pristojno razvijenom pokrajinom, sve dok nije vidio razinu napredka koja postoji na zapadu. U
svojemu djelu Relković pokušava upozoriti Slavonce na opasnost običaja koji su im Turci
ostavili, te navodi kako su ti običaju iskvarili Slavoniju te su oni najodgovorniji za njezino
zaostajanje u usporedbi sa germanskim svijetom. Ovdje treba napomenuti kako ovakav oblik
razumijevanja stvarnosti nije bila isključivo Relkovićeva posebnost. Isti obrazac tumačenja
kulturno ekonomskih odnosa u germanskom svijetu nalazimo kod njemačkog pisca Phillandera
von Sittewald-a. On je za sve probleme s kojima se njemački narod tada susretao, bilo da se
radilo o ekonomskim ili kulturnim problemima okrivio francuze.16 Kaže kako su francuzi
iskrivili njemački jezik i njemačke riječi zamijenili francuskim izrazima. On također navodi i
„francuske škole“, odnosno francuski oblik kulturne hegemonije koji se nametnuo i snažno
ukorijenio u njemačkom društvu te trži čišćenje njemačkog društva od francuskog utjecaja, na
isti način na koji to zagovara i Relković, kada je u pitanju turski utjecaj.17

U svojemu djelu Relković se snažno fokusira na dva segmenta u slavonskom društvu, a to su

ekonomija i kultura. Kulturni dio je u knjizi snažnije zastupljen, ali mi nećemo stavljati
naglasak na njega. Navesti ćemo samo neke temeljne misli u vezi kulture, dok će primarni
fokus kod ovoga seminara biti na ekonomskom dijeli. Iz ekonomskog djela obraditi ćemo dio
u kojemu Relković govori o stočarstvu, ratarstvu i gospodarenju šumskom građom

16
Matija Antun RELKOVIĆ. Satir iliti divlji čovik. str., 28. (pogledano 25. siječnja 2020.)
https://archive.org/details/satir_iliti_divji_covik-
matija_antun_reljkovic/page/n13/mode/2up/search/sittewald
17
Isto., 28
Turski utjecaju na slavonsku kulturu.

Reljković turske utjecaje na slavonsku kulturu naziva „turskim skulama“. Taj izraz koristi na
ciničan način i pomoću njega snažno kritizira manjak obrazovanja i općenito manjak
obrazovnih institucija u Slavoniji. Odmah na početku svojega djela Relković navodi kako je
pogriješio kada je ustvrdio da u Slavoniji nema skula (odnosno škola), jer se barem po tri škole
nalaze u svakome selu. No to nisu škole koje nude obrazovanje, već turske skule koje kvare
duh Slavonaca.18

„Malo prije ja sam govorio i na vašu zemlju potvorio da u njojzi skula ne imade, al mi sada
baš na pamet pade: ima, reko(h), u svakomu selu po tri skule; poslušaj me, velju, dok ti kažem,
otkud su postale i kako su od Turak ostale“19

Skule, odnosno turski običaji koje Relković ovdje kritizira su: kolo, psovanje, posilo, divan,
moba.

Ovdje treba navesti kako neki od navedenih običaja najvjerojatnije nisu turskoga podrijetla, ali
ih je Relković sve stavio u istu ravan i okarakterizirao kao loš turski utjecaj. Primjerice kolo je
postojalo u Europskoj tradiciji i prije dolaska Turaka. Marija Petar Katančić upozorio ga je da
kolo nalazimo još u tradiciji Dardanaca i Tračana.20 No ono što je smetalo Relkoviću nije kolo
samo po sebi nego ono što kolo predstavlja. Ono je predstavljalo oblik društvene zabave u kojoj
bi se društvo potpunosti raspojasalo. Kaže da su kršćanske djevojke gubile svoju čednost kada
bi se uhvatile u kolo i da su ih Turci učili svakakve gadosti pjevati. Također navodi kako se u
kolu slavio kraljević Marko, te se s posebni ponosom isticalo kako je on svome konju Šarcu
davao piti vina.21 Ta opijenost dekadencijom i konzumacijom alkohola koja se slavila u kolu
Relkovića je snažno smetala. No za kraj treba navesti kako Relković kolo nije prezirao samo
na pojavnoj razini, već i na supstancijalnoj. On je kolo smatrao zabavom koju je osmislio sam
đavao, a kao prapočetak, odnosno nastanak kola kola navodi muslimansku slavu i ples koja se
održala kao svojevrsni oblik komemoracije za preminulog poslanika Muhameda.22

18
Isto., 102
19
Isto.,102
20
Isto., 32
21
Isto., 109
22
Krunoslav MATOŠEVIĆ. Idejni slojevi prosvjetiteljstva i kršćanstva u Relkovićevu Satiru. Pregledni
članak. Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 71. No. 4., 2016. str., 532
„V i znadete, da je turski zakon Zato Turci najprvo počeše, iznesao Muhamed napokon
Muhamedu na grobu igraše, a vrag mu je u pomoći bio, za ukazat nikoje veselje dok je lipše
stvari izmislio, Muhamedu svome na poštenje. kojegod su lagane po tilo, Vidiš, dakle, da je od
Turaka među njima i kolo je bilo. došlo kolo, — da zla komšiluka“23

I ostale navedene „turske skule“ Relković opisuje na sličan način, te ih označava kao glavni
izvor gospodarske zaostalosti i intelektualnog nazadovanja ljudi u Slavoniji. Ostale „skule“
nećemo ovdje u detalje opisivati te ćemo se u ostatku teksta fokusirati na ekonomske probleme
iz kojih možemo jasno iščitati odnos Slavonaca prema okolišu.

Ekonomski problemi u Slavoniji.

Odmah na početku treba navesti kako Relković ekonomskim problemima ne poklanja jednako
veliku pažnju kao što je poklanja kulturnim problemima. Ova činjenica čitatelja može začuditi,
pogotovo kada uzmemo u obzir da je Relković odlučio napisati „Satira“ upravo onda kada se
na vlastite oči uvjerio koliko je germanski svijet razvijeniji od Slavonije. No ukoliko detaljno
i sa razumijevanjem pročitamo Relkovićevo djelo shvatiti ćemo zašto dolazi do ovakvoga
paradoksa. Razlog za to nalazi se u činjenici što je Relković kulturu i identitet smatrao
pojmovima više kategorije od pojma ekonomije, odnosno smatrao je da ekonomski odnosi
proizlaze iz kulturno identitetskih odnosa. S toga je zaključio da promjenom kulture nužno
dolazi i do promjene u ekonomiji. U tome se prosvjetiteljstvo u Hrvatskoj razlikuje od
prosvjetiteljstva u ostatku Europe. U hrvatskoj verziji prosvjetiteljstva, snažan se naglasak
stavlja na katolicizam. Razlog tome jest činjenica da su Turci ekonomski i identitetski snažno
utjecali na hrvatsku svakodnevicu. Stoga naši prosvjetitelji smatraju da samo treba maknuti
tursko-islamski utjecaj, zamijeniti ga kršćanskim, i sve će automatski početi bolje
funkcionirati, odnosno ekonomija će u hrvatskoj funkcionirati na način na koji funkcionira na
zapadu. Upravo zbog ove činjenice Relković dominantno piše o kulturi, a manje se bavi
ekonomijom. Kada govorimo o ekonomiji ovdje ćemo spomenuti: poljoprivredu, konjogojstvo,
stočarstvo, svinjogojstvo, svilarstvo, pčelarstvo i šumarstvo. Šumarstvu ćemo posvetiti
posebnu pozornost.

23
Matija Antun RELKOVIĆ. Satir iliti divlji čovik. str., 111. (pogledano 25. siječnja 2020.)
https://archive.org/details/satir_iliti_divji_covik-
matija_antun_reljkovic/page/n13/mode/2up/search/sittewald
 1. Poljoprivreda: Relković smatra kako poljoprivreda nije dovoljno razvijena. Razlozi za
to su mnogobrojni, a kao najbitnije on navodi nemar, lijenost, manjak stoke za obradu
zemlje i stoga manjak gnoja. Ono što ga posebno žalosti jest sklonost ljenčarenju i
ispijanju rakije. Navodi i kako je moba (kolektivni rad na polju) veliki problem, jer se
ljudi ne trude dovoljno i odlaze u mobu samo radi slavlja koje se nakon mobe
organizira. Kaže da bi rad bio puno efikasniji i jeftiniji kada bi se uzimali najamni
radnici i plaćali u novcu24
2. Stočarstvo i konjogojstvo: Ove dvije grane gospodarstva bile su u dosta lošem stanju u
Slavoniji. Stoka se držala na otvorenom i tijekom zime ne bi davala mlijeka. Konja je
kronično nedostajalo, stoga Relković hvali potez Beča koji je besplatno dopremio
slavonskim seljacima zaprežne i teretne konje.25
3. Svinjarstvo: svinjarstvo se na više mjesta u Relkvičevu djelu spominje. Još iz prethodne
analize članka koji opisuje Slavoniju u tursko vrijeme, vidjeli smo kako je svinjarstvo
vilo razvijeno i kako su svinje bile u velikom broju prisutne u Slavoniji. No Relković
kritizira Slavonca da zapravo ne znam voditi brigu o svinjama. Najviše mu zamjera to
što svinje ostavlja na životu i preko zime, te mu one pojedu velike količine kukuruza,
a dolaskom ljeta ona obolijevaju od kuge, te ih se ne može iskoristiti.26 Dolaskom
austrijske vlasti zabranjen je još jedan običaj povezan uz svinjarstvo koji je Slavonce
snažno pogodio. Zabranjeno je slobodno žirovanje svinja, odnosno puštanje svinja u
šumu da se slobodno hrane žirom. O ovom govoriti ćemo i kada budemo govorili o
šumama.
4. Svilarstvo: Relković navodi kako su Slavonci bili skeptični prema svilarstvu, te nisu
željeli razvijati tu granu gospodarstva, ali nakon što su uvidjeli da se od nje može lijepo
živjeti odlučili su je prihvatiti.
5. Šumarstvo: Ovoj granom gospodarstva posvetiti ćemo posebnu pažnju iz dva razloga.
Prvi razlog je taj što smo dominantno o šumarstvu pričali u prvom djelu seminara, kada
smo govorili o Slavoniji u Tursko doba, a drugi razlog je taj što je i sam Relković
posebnu pažnju uputio upravo šumarstvu. U samome „Satiru“ Relković se o šumarstvu
izjašnjava samo uzgredno, da bi mu puno veću pažnju dao u svome dodatku glavnom
tekstu. U tekstu navodi kako Slavonci neracionalno gospodare šumom te da je loša
gradnja njihovih kuća razlog sa snažnu eksploataciju šume. Naime slavonske kuće

24
Isto,. 138
25
Isto., 179
26
Isto .,164
 imaju jako slabu izolaciju, te je zimi potrebno koristiti velike količine drva kako bi se
kuća zagrijala.27 Daljnji govor o šumi Relković je ostavio za svoj dodatak „Satiru“.
Naime dolaskom austrijske vlasti došlo je do zabrane slobodne sječe šume. To je kod
seljaka izazivalo ogroman revolt, a Relković ih pokušava uvjeriti zašto je do toga
moralo doći. Kao razloge za takav potez navodi njihovo iracionalno gospodarenje
šumom. Kao dokaz tomu naveo je sljedeće primjere. Kada bi seljak vidio stršljene na
drvetu, mislio bi da su pčele, pa bi srušio drvo bez razloga i ostavio ga da trune. Kada
bi vidio rupu koju je žuna iskopala, misli da su u drvetu puhovi, pa sasječe drvo i ostavi
ga trunuti. Puštao bi svinje i koze u šumu, a one bi uništile sve mladice po šumi. Kada
bi htio drvo za ogrjev seljak nije uzeo drvo koje je već palo nego bi iz obijesti srušio
živo stablo.28

Budući da je ovo djelo ima i prosvjetiteljski karakter, Relković je smatrao kako je njegova
dužnost preodgojiti Slavonce, te im pokušati objasniti zašto je nužno mijenjati stare navike.
Upravo zbog toga možemo primijetiti da njegovo djelo ima i određene didaktičke elemente u
kojima se pokušava pronaći razloga za ispravnost pokretanja određenih promjena. No iz samog
se Relkovićeva djela može iščitati kako promjene idu dosta slabo i sporo. Razlog za to u svome
znanstvenom članku ponudio je Krunoslav Matošević. On navodi: „Kako je trebalo naučiti
ljude da rade na zemlji kao da rata nikada više neće biti, a da istodobno budu spremni za rat,
koji je mogao izbiti u svakom trenutku.“29 Ovakva tvrdnja zasigurno nije besmislena i treba je
uzeti u obzir, pogotovo kada imamo na umu da je Relković opisivao dio Slavonije koji je bio
pod direktnom upravom Vojne krajine.

27
Isto., 89
28
Isto.,229
29
Krunoslav MATOŠEVIĆ. Idejni slojevi prosvjetiteljstva i kršćanstva u Relkovićevu Satiru. Pregledni
članak. Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 71. No. 4., 2016. str., 534
Dolazak austrijske vlasti.

Nakon gotovo stoljeća i pol turske vlasti, mirom u Srijemskim Karlovcima, te mirom u
Požarevcu, vlast u Slavoniji preuzela je Austrija. Dolaskom austrijske vlasti došlo je do brojnih
promjena. Relković u svojemu djelu zapravo i govori o vremenu austrijske vlasti i pritom
uvjeravajući Slavonce kako moraju poštovati novu vlast i promijeniti stare navike koje su im
ostale još od turskih vremena.

Za proučavanje života u Slavoniji, ali i šumskog fonda, vrlo su vrijedan izvor cenzusi koje su
provele habsburške vlasti 1698. i 1702

Caraffine komisije obavile su (1698. i 1702.) popis Slavonije. Pri tome su popisali kućanstva,
opisali svako naselje te zemljišne površine, među kojima i šumske. U opisima svakog naselja
službenici su naveli i veličinu šumskih površina u jutrima ili satima hoda. Pri popisu pojedinih
kotara službenici su naveli i vrste drveća, odnosno vrste šuma prema načinu korištenja drva30

Možemo ustvrditi kako je ovo prvi ozbiljan i sustavan popis šumskog blaga nakon prestanka
turske vlasti. Prethodno je u seminaru navedeno kako turske vlasti nisu vršile popise šuma, pa
se o količini šumske građe može samo posredno zaključivati. Dolaskom austrijske vlasti to se
mijenja.

No ubrzo je uslijedio proces dekameralizacije. U tome procesu je zemlja iz državnog

vlasništva, odnosno iz državne uprave prepuštana na upravu privatnicima. Obično su to bile
plemićke obitelji iz Austrije, kojima je Beč na ovakav način isplaćivao svoje financijske
dugove. Procesom dekameralizacije, država gubi nadzor nad posjedima u Slavoniji, a time i
uvid u način eksploatacije tih posjeda.

30
Milan VRBANUS . Komorski popisi – pokazatelj promjene odnosa državnih institucija prema šumama te
promjena njihovog značenja u gospodarstvu slavonskih vlastelinstava tijekom 18. stoljeća. str.,93 . Robert
SKENDEROVIĆ, Dinko ŽUPAN. Prema povijesti slavonskih šuma. Hrvatski institut za povijest- Podružnica za
povijest Slavonije Baranje i Srijema. Slavonski Brod, svibanj 2019.
Bitan događaj u austrijskoj povijesti uslijedio je u razdoblju od 1741-1748. godine. Tada
Austrija ratuje sa Pruskom u Ratu za austrijsko naslijeđe. Kao posljedicu toga rata izgubila je
Šlesku, jednu od najrazvijenijih i najbogatijih pokrajina. Kako bi namaknula troškove koji su
proizašli iz toga rata, Beč je odlučio uvesti porez na uvođenje u posjed.

Dvorska komora naredila je svim vlastelinima da moraju popisati posjede kako bi Komora
mogla odrediti, na temelju visine vlastelinskih prihoda, taksu za uvođenje u posjed. Svaki od
tih popisa komorski inspektor Ivan Pavao Passardy trebao je provjeriti i svojim potpisom
potvrditi. Popisi su obavljeni uglavnom u razdoblju od 1745. do 1751. godine, a samo je popis
sela Sovinjak, Toranj i Kantarovci obavljen 1755. godine.31 Te popise ne možemo smatrati
vjerodostojnima, jer su se često radile makinacije i prikazivali manji prohodi, kako bi i poraz
na posjed bio manji. Pri tome im je pomagao i komorski inspektor Passardy, koji je potpisao
sve verzije popisa. Iz tih popisa možemo vidjeti da se prihodi od šume dobivaj preko poreza na
žirovanje, i na temelju poraza za sječu drva poradi grijanja. Eksploatacija šume još uvijek nije
izvor značajnih prihoda što bi značilo da komercijalna sjeća šute u to vrijeme još uvijek nije
postojala. No kao što smo rekli, ove popise treba uzeti s dozom skepse, jer su se brojke
namjerno umanjivale.

Tijekom rata, kraljica Marija Terezija, krenula je u reformu države. Uvidjela je da mora imati
kvalitetnu središnju državnu upravu, koja će joj omogućiti da vidi realno stanje na terenu.
Upravo u to vrijeme država počinje prepoznavati vrijednost šumskog bogatstva, te se 1769.
donosi zakonski akt o upravljanju šumama.

Tijekom druge polovine 18. stoljeća provedeni su popisi pojedinih slavonskih vlastelinstava.
Ovi se popisi mogu podijeliti u nekoliko kategorija: 1. popisi vlastelinskih prihoda, 2. popisi
tlake, 3. popisi krčevina i 3. popisi stanovništva.32

Popisi određenih posjeda, kao što su Blacko, Pleternica, Voćin, Stražeman i Velika sačuvani
su i dana, dok popisi sa đakovačkog vlastelinstva, kaptolskog vlastelinstva te iločkog i
rumskog vlastelinstva iz 1790. godine danas više ne postoje.

Ovi popisi su također poprilično nepouzdani zato što su ih radili lokalni županijski službenici
i lokalni komorski administrator Slavonije, Ivan Pavao Passardy, a samo rijetke popise obavili
su viši komorski službenici. Lokalni službenici često su bili u dosluhu sa plemstvom, pa su

31
Isto., 100
32
Isto., 105
njihove brojke poprilično nepouzdane. Dobar primjer za to nam je voćinsko vlastelinstvo, na
kojemu se stanovništvo pobunilo zbog teške tlake, a popis imovine pokazao je da vlasnik
posjeda ne ostvaruje velike dohotke. Očito su popis i stvarno stanje bili poprilično različiti. 33

Upravo zbog te pobude, kraljica k Marija Terezija je poslala Keglević-Serbellonijevu

komisiju, koja je istražila pobunu. Kao posljedice rada te komisije nastati će 1756. novi urbar,
koji je bio dio njezinih reformskih aktivnosti, a postat će temeljni akt koji će regulirati odnose
između vlasnika slavonskih posjeda i njihovih podanika do kraja 18. stoljeća. 34

Na kraju možemo ustvrditi kao je dolaskom austrijske vlasti došlo do velikih promjena. Na
institucionalnoj razini se počinje brinuti o šumama. Također sredinom 18. stoljeća počinje
eksploatacija šuma, ali ne možemo biti sigurni u kojoj mjeri i kojemu obimu.

33
Isto., 102
34
Isto., 102
Zaključak.

Djelo Matije Antuna Relkovića pokazalo se kao izuzetno zahvalan izvor za povijest
svakodnevice, ali i povijest okoliša na području Slavonije u drugoj polovici 18. stoljeća. Ono
nam govori o svakodnevnom životu Slavonaca i njihovim životnim navikama. Govori nam i o
njihovom odnosu spram prirode, odnosu o načinu na koji su iskorištavali šumska bogatstva i
načinu na koji su obrađivali zemlju. Ono što Relković piše u svome djelu potvrdila su i kasnija
znanstvena istraživanja. Doista je u vrijeme turske vladavine Slavonija bila šumom bogato
područje. Jedan od ključnih razloga za to jest činjenica da se broj stanovnika u Slavoniji, poradi
ratnih razaranja, toliko smanjio da je bilo nemoguće provesti antropizaciju prostora. Zbog te
činjenice krčenje šume je bilo slobodno, te je svatko mogao koristiti šumu bez ikakvih posebnih
dozvola. Dolaskom austrijske vlasti to se promijenilo, te je slavonsko stanovništvo bilo
poprilično nezadovoljno tom promjenom. Promjenu opisuje i Relković, te na jedan pomalo
pedagoški način pokušava uvjeriti Slavonce da je promjena nužna, jer oni poprilično
iracionalno i zaostalo gospodare i brinu o svojim oranicama, stoci i šumama.
Literatura

1. VLAŠIĆ, Anđelko. Stanje šuma u Slavoniji za osmanske vladavine. Robert SKENDEROVIĆ,

Dinko ŽUPAN. Prema povijesti slavonskih šuma. Hrvatski institut za povijest- Podružnica za
povijest Slavonije Baranje i Srijema. Slavonski Brod, svibanj 2019
2. RELKOVIĆ, Matija, Antun. Satir iliti divlji čovik.
https://archive.org/details/satir_iliti_divji_covik-
matija_antun_reljkovic/page/n113/mode/2up
3. MATOŠEVIĆ. Krunoslav . Idejni slojevi prosvjetiteljstva i kršćanstva u Relkovićevu Satiru.
Pregledni članak. Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 71. No. 4., 2016.
4. VRBANUS, Milan. Komorski popisi – pokazatelj promjene odnosa državnih institucija prema
šumama te promjena njihovog značenja u gospodarstvu slavonskih vlastelinstava tijekom 18.
stoljeća. s . Robert SKENDEROVIĆ, Dinko ŽUPAN. Prema povijesti slavonskih šuma. Hrvatski
institut za povijest- Podružnica za povijest Slavonije Baranje i Srijema. Slavonski Brod, svibanj
2019