PREKO CRTE

- MARTINU HEIDEGGERU ZA ŠEZDESETI ROĐENDAN*

Ernst Jünger

1.

U uvodnim rečenicama Volje za moć (Wille zur Macht) Nietzsche sebe

sama označuje kao "prvog savršenog nihilista Europe, no koji je ni-
hilizam sam već u sebi proživio do kraja - koji ga ima iza sebe, ispod sebe,
izvan sebe."
Tik potom slijedi napomena da se u njegovu radu već naviješta neki pro-
tupokret koji će "u nekom prišašću" (in irgendeiner Zukunft) zasjeniti taj sa-
vršeni nihilizam, iako ga nužno pretpostavlja.
Premda je od koncepcije tih misli minulo više od šezdeset godišta, one
na nas još uvijek djeluju uzbuđujuće, kao stavovi koji se bave našim usudom.
U međuvremenu su se ispunili sadržajem, proživljenim životom, djelima i
bolovima. Duhovna se avantura potvrdila i opetovala u zbiljnosti.
Osvrnemo li se s našeg dostignutog stajališta na taj iskaz, čini se da se u
njemu izražava optimizam koji manjka kasnijim promatračima. Nihilizam
se dakle ne smatra krajem, nego, naprotiv, fazom duhovnog procesa koji ga
obuhvaća, onako kako su je ne samo kultura u svom povijesnom tijeku nego

* S njemačkog jezika preveo Mario Kopić: Ernst Jünger, "Über die Linie", Sämtliche Werke, Stuttgart:
Klet-Cotta, 1980., Bd. VII, str. 237-280. Prva inačica ovoga eseja objavljena je u: Anteile. "Martin
Heidegger zum 60. Geburstag", Frankfurt am Main: Klostermann 1950., str. 245-284.
143
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i pojedinac u svojoj osobnoj egzistenciji kadri u sebi prevladati i riješiti ili

možda prerasti kao kakovu brazgotinu.
Tu povoljnu prognozu, kao što je rečeno, ne dijele kasniji promatrači.
Blizina čini masive jasnijim samo u potankostima, ali ne u opsegu. Uz to
dolazi do toga da u okviru posvemašnjeg razvića aktivnog nihilizma prednja
strana propasti biva odveć snažnom da bi još ostavila prostora razmišljanji-
ma što prevladavaju svijet užasa. Vladaju vatra, teror, strasti, premda samo
stanovito vrijeme. Naravski, duh nije kadar u djelokrugu katastrofe obaviti
taj uvid; u njemu jedva jedvice ima utješnosti.
Što bi Trojancu, u času u kojemu se ruše Ilionove palače, moglo reći da
će Eneja zasnovati novo kraljevstvo? S ovu ili onu stranu katastrofa pogled
se može upravljati na prišašće (Zukunft) i može umovati o putovima što
vode prema njemu - no njihovim virovima kraljuje susretno očekivanje (Ge-
genwart).
2.
Dvadeset godina prije, Dostojevski je završio rukopis Raskoljnikova što
ga je 1866. dao objaviti u Ruskom vjesniku. S pravom se to ostvarenje odavna
smatralo drugim velikim vrelom za upoznavanje nihilizma. Objekt je razma-
tranja posvema jednak kao u Volji za moć; različita je, naprotiv, perspektiva
motrenja. Oko Nijemca usredotočuje se na duhovno-konstruktivne mjere, a
njegov pogled prati osjećaj drskosti, više pustolovine. Rusa, naprotiv, zani-
maju moralne i teološke sadržine. Nietzsche ga spominje letimice i možda
je poznavao samo dijelove njegova djela za koje mu je prikovalo pozornost,
ponajprije, psihološko, to jest: zanatsko umjetništvo (Meisterschaft).
Obojica su autora različno dovođeni u usporednicu s Napoleonom. To
se najtemeljitije dogodilo u jednom posebnom radu Waltera Schubarta.
Poredbu je tu lako razumjeti, budući da i u Volji za moć i u Raskoljnikovu
ukazivanje na Napoleona igra značajnu ulogu. Velika individua, oslobođena
zadnjih okova osamnaestog stoljeća, tu se zamjećuje s njezine svijetle, a tamo
s njezine tamne strane - tu u uživanju nove moći što pritječe poput bujice,
tamo u patnji koja je s tom moći nerazlučivo povezana. Oba se postupka,
kao pozitivan i negativan otisak, dopunjuju za predodžbu duhovne realnosti.

144
 Zeničke sveske

Kao najugodnije znamenje može se protumačiti da se oba autora slažu u

prognozi. Ta je i kod Dostojevskog optimistička. Nihilizam ne smatra zad-
njom, smrtnom fazom. Naprotiv, smatra ga ljekovitim, i to tako što bol liječi.
Usud Raskoljnikova kao model predviđa veliku preobrazbu u kojoj će sudje-
lovati milijuni ljudi. I tu se ima dojam da se nihilizam poima kao nužna faza
u okviru nekog na određene ciljeve upravljena pokreta.
3.
Pitanje koje je točke taj pokret u međuvremenu dostigao, nameće se zato
odmah pri svakom ocjenjivanju položaja, u svim razgovorima i monolozima
što se bave prišašćem. Ma kako bio formuliran i ma kako bio potkrijepljen,
odgovor će dakako vazda biti prijeporan. Razlog je u tomu što on manje ovisi
o stanju stvari nego o životnom ugođaju i životnom izgledu uopće. To ga
opet, na drukčiji i uvjerljiviji način, čini poučnim.
Doduše, optimizam ili također pesimizam takva odgovora poziva se na
dokaze, ali se ne zasniva na njima. Posrijedi su različni rangovi; snagu uvjer-
ljivosti optimizmu dodjeljuje dubina, a dokazu jasnoća. Optimizam može
dostići slojeve u kojima prišašće drijema i biva oplođenim. U tom se slučaju
susreće kao znanje što seže dublje od snage činjenica - štoviše, koje činjenice
može stvoriti. Njegovo je težište prije u značaju nego u svijetu. Tako fundiran
optimizam treba cijeniti po sebi, ukoliko njegova nositelja moraju naravno
oživjeti volja, nada, pa i izgled, kako bi postojao u mijeni povijesti i njezinih
pogibelji. U tomu je puno sadržano.
4.
Protivnošću tom optimizmu ne treba smatrati pesimizam. Katastrofa je
okružena pesimističkim, napose kulturno-pesimističkim strujama. Pesimi-
zam se, kao kod Burckhardta, može očitovati kao gađenje prema onome što
vidimo da se približava - tada se oči okreću ljepšim, iako prošlim slikama.
Tada postoje preokreti prema optimizmu, kao, recimo, kod Bernanosa - svje-
tlost zasija kada se posvema smrači. Upravo apsolutna nadmoć neprijatelja
govori protiv njega. Naposljetku, postoji pesimizam koji, premda zna da je
razina opala, veličinu drži mogućom i na novoj razini i napose cijeni ustraja-
vanje, stajanje na mrtvoj straži. U tomu je Spenglerova zasluga.

145
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Protivnost optimizmu jest, naprotiv, defetizam, koji je danas neobično

rasprostranjen. Nemamo više ništa za protustaviti onome što vidimo da do-
hodi, ni u vrijednostima ni u nutarnjoj snazi. U takovom ugođaju panika ne
nailazi na nikakav otpor; širi se poput kakvog vira. Čini se da se zlobnost ne-
prijatelja, užas sredstva, povećava u istoj mjeri u kojoj čovjeku raste slaboća.
Naposljetku ga okružuje teror kao neki element. U takovu ga stanju ukroti
već nihilistička glasina, pripremi ga za propast. Strah obuzima s gramzivošću
užasno, bezmjerno ga uvećavajući, neprestance je u lovu na nj.
"Jesi li od Holofernesa opetovano čuo neku novu grozotu?", pita u
Hebbelovoj Juditi građanin drugog građanina pri pozdravu. Taj komad, uop-
će, izvrsno pogađa ugođaj nihilističke glasine koja se vezuje na figure užasa,
poput Nabukodonosora, i njihove metode. O Holofernesu se kaže da misli
da je milostiv kad mu je žeravica jednog te istog grada dostatna za čišćenje
mača i spravljanje večere: "Sreća je što zidine i vrata nemaju oči! Srušili bi se
od straha kada bi mogli vidjeti sve te grozote."
To onda izazivlje hybris (osionost, prim. prev.) vlastodržaca. Za sve vla-
sti koje hoće raširiti užase, nihilistička je glasina najsnažnije propagandno
sredstvo. To ne vrijedi manje za teror upravljen prema unutra, nego za onaj
upravljen prema vani. Prvom je ponajprije važno proklamirati nadmoć koju
društvo ima nad pojedincem. On se treba jednom moralno osvijestiti: "Na-
rod je sve; ti nisi ništa!" i da ujedno duhu vazda bude prisutno kao fizička
prijetnja, kao prostorno i vremenski neprekidna blizina pljačke i likvidacije.
U takovom stanju strah postiže još više negoli nasilje; glasine su vrednije od
činjenica. Neodređeno djeluje s više prijetnje. Iz toga se razloga aparatura
užasa rado skriva, a njezina boravišta premještaju u pustopoljine.
Izvanjskim se terorom države ugrožavaju obostrano; njima je važan gor-
gonski učinak, onaj kobni bljesak što zrači iz oružja kada se prikaže iz daljine
- štoviše, kada se pusti samo navijestiti. I tu se računa na strah koji se tre-
ba povećati do apokaliptičnih vizija. Protivnika hoće uvjeriti da su sposobni
upriličiti propast svijeta. Kao prvi primjer vrijedi propaganda što je pretho-
dila ispaljivanju letećih bombi na Englesku i koja je nalikovala mračnom na-
vještaju kozmičke katastrofe.

146
 Zeničke sveske

U međuvremenu su metode pojačane, kako po opsegu tako i po rafi-

niranosti. Trebaju pokazati da se ima neograničena potencija i da se neće
prezati da se ona u borbi razuzda. U tom se nadmetanju teži sjedinjenju fi-
zičke i ideološke nadmoći koja granice treba sjajem daleko nadmašiti, čak
i ako akcije nisu u tijeku. One su jedva poželjne - u takovom stanju ratovi
mogu nalikovati prometnim nesrećama ponajvećeg opsega što ih svatko na-
stoji izbjeći. Tomu usuprot, mogući su i slučajevi u kojima se jedan od par-
tnera ne pokazuje više doraslim napetosti i svojemu se sklopu razlama i bez
primjene izvanjske sile. Za takova su djelovanja napose pogodne one faze
koje su označene kao rat živaca. Jedan takav slom, kako ga je recimo opi-
sao Sartre u Le Sursis (Odgoda), vazda će pretpostavljati zbroj pojedinačnih
slučajeva. Država biva šupljom ne samo u svojim vođama nego, ponajprije,
u svojim anonimnim slojevima. Pojedinac biva uvučen u prokletstvo nihili-
stičke napetosti i povinuje se. Zato je svakako vrijedno istražiti kakovo mu
se ponašanje može preporučiti u takovu iskušenju. Njegova je duša, naravno,
istinski forum ovoga svijeta; i njegova je odluka važnija od odluke diktatorâ
i vlastodržaca. Njezinom je pretpostavkom.
5.
No prije nego što se okrenemo toj zadaći, bit će primjereno nekoliko pret-
hodnih dijagnostičkih napomena. Pojam nihilizma se danas ubraja samo u
nerazjašnjenje i prijepornost. Rabi se i polemički. Nihilizam se pak mora na-
sluti kao velika sudba, kao osnovna moć, utjecaju koje nitko ne može izbjeći.
S tim općim značajem nihilizma tijesno je u svezi to što je dodir apsoluta
postao nemoguć ako hoće apstrahirati od žrtve. Tu nema svetaca. Nema ni
savršene umjetnine. Isto tako, premda ne vlada oskudica u planovima, nema
ni najvišeg mišljenja poretka; manjka i kneževska pojava (fürstliche Erschei-
nung) čovjeka. I u području morala može se prepoznati onaj provizorij koji
smo u Radniku označili kao radionički značaj. Moralno smo upućeni ili na
prošlo ili na nevidljivo, ono što biva (Werdendes). U tomu je konflikt, a na-
pose pomutnja pravnih govora.
Dobra definicija nihilizma mogla bi se prispodobiti s iznašašćem uzroč-
nika raka. Ne bi značilo izlječenje, ali bi svakako značilo njegovu pretpostav-
ku, ako ljudi uopće u tome sudjeluju. Posrijedi je izvjesno proces koji daleko
prekoračuje povijest.
147
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Konsultiramo li obojicu na početku uvedenih majstora, tada ćemo kod

Nietzschea pronaći shvaćanje da je nihilizam izražaj obezvrjeđenja najviših
vrijednosti. Kao stanje on ga naziva normalnim, kao međustanje patološkim
- to je dobro razlikovanje koje znači da se čovjek u njemu može ponašati
primjereno glede njegove aktualnosti. Glede prošlosti i budućnosti, to nije
slučaj; tu se nameće besmisleno i beznadno. Propast vrijednosti jest ponaj-
prije propast kršćanskih vrijednosti; korespondira s nesposobnošću stvaranja
ili makar koncipiranja viših tipova i ulijeva se u pesimizam. Taj se razvija u
nihilizam, budući da se hijerarhija, najprije razočarana, promatra s mržnjom
i odbacuje. Preostaju samo usmjerujuće, dakle kritičke vrijednosti: slabi se
o njih razbijaju, snažniji razaraju ono što se ne razbije, a najsnažniji prevla-
davaju usmjerujuće vrijednosti i prodiru dalje. Nihilizam može biti isto tako
znamenje slaboće kao i snage. Veliki rast donosi sa sobom neizmjerno odro-
njavanje i nestajanje, a s tog aspekta, pojavljivanje nihilizma kao najekstre-
mnijeg oblika pesimizma, može biti povoljnim znamenjem.
Kod Dostojevskog, nihilizam biva učinkovit u pojedinčevoj izolaciji, u
njegovu istupanju iz zajednice koja je, u biti, općina (Gemeinde). Aktivni
se nihilizam priprema poput erupcije, tako u tjednima što ih Raskoljnikov
samotnički provodi u svojoj sobi nalik mrtvačkom kovčegu. Vodi prirastu
fizičke i duhovne moći na račun spasenja. Može se uliti u jezovito odumi-
ranje, kako se u Idiotu opisuje studenta Hipolita. Može se okončati i samou-
bojstvom, kako se događa sa Smerdjakovom u Braći Karamazov, sa Stavro-
ginom u Zlim dusima ili sa Svidrigajlovom u Zločinu i kazni, i kako se treba
bojati da će nastupiti kod Ivana Karamazova i mnogih drugih. U najboljem
će slučaju voditi izlječenju nakon što se javnim priznanjem krivnje ponovno
stupi u općinu. Pročišćenjem u infernu ili u "mrtvačnici" može se potom
osvojiti viši stupanj nego što je postojao prije stupanja u nihilizam.
Ne može se ne spoznati da su obje koncepcije srodne. Napreduju u tri
jednake faze: od dvojbe prema pesimizmu, odatle prema akcijama u prostoru
lišenom vrijednosti i Boga, i potom prema novim ispunjenjima. To zacijelo
omogućuje zaključiti da biva viđena jedna te ista zbilja, premda s vrlo uda-
ljenih točaka.

148
 Zeničke sveske

6.
Teškoća da se definira nihilizam počiva u tome što je duhu nemoguće
steći predodžbu o ništini (Nichts). Približava se zoni u kojoj iščezavaju kako
zamjedba tako i spoznaja: oba velika sredstva na koja je upućen. O ništini se
ne stvaraju ni slika ni pojam.
Otuda će se nihilizam i povezivati samo s pojasevima, s pred-terenima
ništine, a nikada sa samom temeljnom moći (Grundmacht). Posvema slično,
može se iskusiti umiranje, ali ne i smrt. Može se pak zamisliti i neposredan
dodir s ništinom, ali tada posljedica mora biti neposredno uništenje kao da s
apsoluta iskače iskra. Pokadšto se opisuje, recimo kod Malrauxa i Bernanosa,
uglavnom u svezi s nenadanim samoubojstvom. Postoji izvjesnost egzisten-
cije koja je postala nemogućom - tada je besmisleno produžavanje udaranja
srca, krvotoka, sekrecije bubrega, kao na kakvu lešu otkucaji sata. Tada bi
posljedica bila jezovito umiranje. Stavrogin to predviđa za svoj boravak u
Švicarskoj i bira omču. Naslućuje već pogibelji što su povezane s očuvanjem
gole sigurnosti.
Pojedinosti uništenja se književno ne samo opisuju nego i prikazuju. Ne
samo da umjetnik bira za temu raspadanje, s njim se i identificira. Prodire u
njegov govor, u njegove boje. To je razlika književnosti čistog gađenja prema
naturalizmu, kod kojega, unatoč svim ružnim objektima, još uvijek vlada op-
timizam.
7.
Da bi se pridobila predodžba o nihilizmu, učinit će se dobro da se najpri-
je izdvoje pojave koje se pokazuju u njegovu društvu ili u njegovoj pratnji i
stoga se s njim rado spajaju. One su prije svega te koje toj riječi daju polemič-
ki smisao. U njih se ubrajaju tri velika područja bolesnog, zlog i kaotičnog
(das Chaotische).
Počnimo s trećom; danas, nakon dobro stečenih iskustava, razlikovanje
između nihilističkog i kaotičnog ne pada nam teško. Ono je ipak važno, jer
postoji odluka između kaosa i ništine.
U međuvremenu se pokazalo da nihilizam može biti dobro usklađen s
proširenim sustavima poredaka, štoviše, da to gdje biva aktivan i širi moć
149
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jest čak pravilo. Poredak je za njega povoljan supstrat; preinačuje ga za svoje

ciljeve. Pretpostavlja se jedino da je poredak apstraktan i, prema tome, du-
hovni - tu ponajprije spada posve izgrađena država sa svojim službenicima
i aparaturama, i to prije svega u času u kojem su se noseće ideje sa svojim
nomosom i ethosom izgubile ili dospjele do propadanja, iako, možda, na po-
vršini nastavljaju živjeti s povećanom vidljivošću. Tada se vodi računa samo
još o onomu što treba aktualizirati, a tom stanju odgovara jedna vrsta žurna-
lističke historiografije.
S tim je tijekom, u kojem država biva nihilističkim objektom, posvema
tijesno u svezi pojavljivanje velegradskih masovnih partija koje nastupaju i
racionalno i strasno. U slučaju uspjeha, mogu postati toliko nalik državi da
je između njih teško načiniti razliku. Pobjednička vlast u građanskom ratu
stvara organe koji korespondiraju s organima države, bilo radi infiltracije ili
na način sisaljki. Naposljetku dolazi do srastanjâ.
Posvema je slično i s armijama koje za nihilističku akciju bivaju utoliko
primjerenije što iz njih više iščezava stari nomos onako kako se poima kao
tradicija. U istoj razmjeri moraju rasti čisti značaj poretka i značaj instru-
menta, a time i mogućnost da se vojskom proizvoljno posluži svatko tko drži
ruku na poluzi.
Budući da vojske vazda kriju u sebi starodrevne elemente, razviće će,
tamo gdje one služe kao sredstvo preinake, biti manje silovitim. Tamo gdje
se pojavljuju čak kao politički subjekt, dakle predočene generalima, izgledi
na uspjeh bit će manje povoljni nego tamo gdje masovne partije gone stvari
unaprijed. Sklonost da se puno starih osoba i vrijednosti preuzme u pokret
ugrozit će akciju u njezinoj nihilističkoj oštrini. Mogla bi se postaviti mak-
sima da u takovom stanju neki general mora biti posvema nadmoćan kao
Cezar ili posvema beznačajan.
Za svako proizvoljno prevođenje i podređivanje ponajprije je primjeren
tehnički poredak, premda upravo on tim podređivanjem mijenja snage ko-
jima se služi pretvarajući ih u radnike. Izazivlje varku o potrebnoj mjeri pra-
znine kojoj se može pridati svaki sadržaj. To vrijedi i za organizacije koje se
lijepe na nj - udruženja, koncerne, zavode za zdravstveno osiguranje, sindi-
kate i druge. Sve su primjerene za čisto funkcioniranje, ideal kojeg se vidi

150
 Zeničke sveske

u tome da je potrebno "samo pritisnuti dugme" ili "uključiti". Zato se i bez

prijelaza prilagođuju prividno oprečnim snagama. Marksizam je već rano u
izgradnji kapitalističkih trustova i monopola vidio povoljan medij. S rastu-
ćim automatizmom vojske stječu perfekciju kukaca. Tada se nastavljaju boriti
u položajima, održanje kojih bi ratno umijeće staroga stila smatralo zloči-
nom. Tada pobjednik regrutira iz njih trupe s novim vojničkim obilježjima.
Doduše, pouzdanost neće biti vrlo značajna, ali zato biva tananiji pritisak da
se rabi znanost.
Posvema se slično vidi kako pojedinac utoliko prije podliježe prihvaćanju
proizvoljnih sila što ga više ispunjaju elementi poretka. Znani su prigovo-
ri koji su upućivani protiv službenika, sudaca, generala, učitelja. Usmjeruju
se protiv nekog prizora koji će se vazda vraćati čim dođe do revolucija. Ne
mogu se, naravski, staleži prevoditi u čiste funkcije i pritom očekivati da će se
njihov etos zadržati. Dužnosnikova se krepost sastoji u tome što funkcionira
i dobro je da se o tome ni u mirnim vremenima ne stvaraju nikakve iluzije.
Neka to bude dostatno za navijestiti da nihilizam doista može biti u skla-
du s proširenim svjetovima poredaka, štoviše, da je, kako bi u velikoj mjeri
postao aktivan, na njih upućen. Kaos će se objelodaniti tek tamo gdje nihili-
zam u nekoj od svojih konstelacija propadne. Čak je i u katastrofama poučno
kako široko, štoviše, gotovo do zadnjega ostaju i elementi poretka. To zacijelo
pokazuje da je nihilizmu poredak ne samo ugodan nego da pripada i njegovu
stilu.
Kaos je dakle u najbolju ruku jedna konzekvenca nihilizma, čak ne i
najgora. Presudno ostaje koliko je prave anarhije skriveno u kaosu i time
još nesređene plodnosti. Nju treba poiskati u pojedincu i društvu, a ne u
ruševinama na koje se država slama. Sentence u Zaratustri uperene protiv
"aždaje države" i, napose, ideja vječnog opetovanog došašća (die Idee der
Ewigen Wiederkehr), jesu jasna ukazivanja na to da kod Nietzschea nihilizam
nije prodro u dubinu. Anarhist će često imati odnos prema obilju i dobroti
i u svojim dobrim tipovima prije biti nalik prvom nego zadnjem čovjeku;
i nihilist će ga smjesta osloviti kao protivnika tamo gdje dođe do vlasti. U
španjolskom je građanskom ratu postojala i jedna anarhistička grupa koju su
podjednako progonili crveni i bijeli.

151
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kao razlika između kaosa i anarhije neka se tu shvati razlika neporetka

(Unordnung) u nenaseljenom i u živom. Pustinja i prašuma bile bi forme. U
tom smislu kaos za nihilista nije nužan; nije mjesto na koje je upućen. Još
mu manje godi anarhija. Ometala bi strogi tijek u kojem se kreće. Vrijedi to i
za opijenost. Čak i na mjestima na kojima nihilizam očituje svoje najjezivije
crte, poput mjesta velikog fizičkog uništavanja, vladaju do kraja trijeznost,
higijena i strogi poredak.
8.

Isto se tako oprezno mora primiti mišljenje da je nihilizam bolest. Pri

ponekom promatranju će se prije naći da je s njim u svezi fizičko zdravlje
- ponajprije tamo gdje snažno proklijava. Kod pasivnog nihilizma to će biti
drukčije. Na tomu počiva dvostruka igra rastuće osjetljivosti i akcija koje se
snažno povećavaju, igra što pokreće naše doba. Primarno se ne može tvrditi
da nihilizam počiva na bolesti, pa čak ne ni na décadance, premda se oboje,
zacijelo mogu sresti u izobilju.
Pri silnom učinku rada i volje što je aktivni nihilist ište od sebe, pri nje-
govu preziranju sućuti i bola, pri promjeni visokih i nižih temperatura kojoj
se izlaže, i pri štovanju tijela i njegovih ovostranih snaga, na koje se kod njega
većinom nailazi, može se pretpostaviti da mu je dodijeljeno dobro zdravlje. I
doista, može se konstatirati da je posve dorastao mjeri učinka koju odmjeri
sebi i drugima. U tomu nije nesličan jakobincu koji se može smatrati jednim
od njegovih predšasnika.
Razumije se, osobito jest da takovi kiklopi i titani izlaze iz jednog svijeta
u kojemu je oprez izvanredno porastao i u kojemu se čak i propuh želi izbjeći.
Usred država blagostanja, s njihovim osiguranjima, zavodima za zdravstve-
no osiguranje, socijalnim staranjem i narkozom, vidi se pojava tipova čija
se tjelesna koža, čini se, uštavljuje za uporabnu kožu i čiji je kostur izliven
od željeza. Neka su to i komplementarne figure u smislu znanosti o bojama;
zahtijeva ih opća živčana slaboća. Pita se za njihove škole, za njihove kalupe.
Bit će vrlo različiti.
U prvom redu treba prepoznati kalup građanskog rata - život političkih
nihilista i socijalnih revolucionara, zatvori i kaznionice. Sibir. U to spadaju,
isto tako, eksproprirani, lišeni dostojanstva, obeščašćeni, koji su umakli va-
152
 Zeničke sveske

lovima terora, čistki i likvidacija. Tu se vide jedni, a tamo drugi kako trijum-
firaju ili se također, kao u Španjolskoj, jedni s drugima mučno poravnavaju.
Zajedničko svim tim susretima jest njihova posvemašnja nemilosrdnost. Pro-
tivnik se ne vidi više kao čovjek, on je izvan zakona.
Drugi izvor jesu materijalne bitke Prvoga svjetskog rata. Stvorile su pot-
kovana čovjeka i s njim jedan novi stil djelovanja i jedan niz frontovskih po-
kreta prema kojima je naslijeđena politika stajala nemoćna. Može se pred-
vidjeti da će Drugi svjetski rat, napose u Njemačkoj i Rusiji, donijeti slične
tvorbe. U iskustvu, u poznavanju onih istočnih godina, uključivši i usud zaro-
bljenika, skriva se još neistraženi kapital bola, istinske valute našega vremena.
Naposljetku, u tom je kontekstu važan navlastiti značaj rada koji se ozna-
čuje kao šport. U njemu se ne samo objelodanjuje težnja da se učini normal-
nim visok stupanj fizičkog zdravlja nego i da se u rekordima ide do granica
mogućih učinaka, pa čak i preko njih. U alpinizmu, kod letenja, kod pre-
skakanja rovova, postoje zahtjevi koji nadmašuju ljudsko i svladavanje kojih
zahtijeva automatizam kojem je prethodilo mrcvarenje. Takovi rekordi, opet,
podižu normu. Taj se proces prenosi i na radionice; porađa one heroje rada
koji dvadesetostruko svladavaju zadaću eksploatiranog radnika iz 1913. go-
dine.
Promatrano s te strane, tom razviću se ne mogu prebaciti bolest, dé-
cadence ili morbidezza. Prije se vidi pojavljivanje ljudi koji poput željeznih
mašina idu svojim putem, bezosjećajni čak i tamo gdje ih katastrofa slama.
Naravno, krajnje neuobičajen ostaje prizor u kojem se dodiruju pasivna i
aktivna strujanja, dok plankton tone na dno, a morski se psi uzdižu - tu naj-
nježniji impresionizam, tamo eksplozivne akcije, tu najfinije i bolno razumi-
jevanje, tamo volja i prekomjerno širenje moći.
Cjelina se odigrava i književno, čak prvenstveno književno, i to jedin-
stvenije i preglednije no što suvremenik sluti. Velika tema od prije stotinu
godina jest nihilizam, svejedno izlaže li se pasivno ili aktivno. Utoliko ona i
nema nikakva posla s vrijednošću, daju li slabost ili snagu djelu svjetlosti: to
su inačice u jednoj te istoj igri. Tako različiti autori poput Verlainea, Prousta,
Trakla, Rilkea, i opet Lautréaumonta, Nietzschea, Rimbauda i Barrèsa, ipak
imaju puno toga zajedničkoga. Djelo Josepha Conrada je svojevrsno zato što
153
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

u njemu rezignacija i akcija drže ravnovjesje i tijesno su isprepletene. Bol je

pak i tu i tamo, svakako i smjelost. Veliki rez leži u tome što se uništavanje
najprije osjeća patnički. To često donosi zadnju ljepotu, kao u šumama prvi
mraz, također jednu istančanost koja nije bila dana klasičnim vremenima.
Potom se tema preokreće, prema otporu; postavlja se pitanje kako čovjek
može postojati pred uništenjem u nihilističkom viru. To je preokret u kojem
se nahodimo; to je stvar na srcu naše književnosti. To se može potkrijepiti
brojnim imenima - kao da se istrgnu neka imena, imenima Wolfa, Faulkne-
ra, Malrauxa, T. E. Lawrencea, Renéa Quintona, Bernanosa, Hemingwaya,
Saint-Exupéryja, Kafke, Spenglera, Benna, Montherlanta i Grahama Greena.
Svima je njima zajedničko eksperimentalno, provizorno u držanju i pozna-
vanju pogibeljnog stanja, velike prijetnje; to su dvije činjenice koje, prevlada-
vajući govore, narode i carstva, određuju stil - jer da jedan postoji i da ne živi
samo u tehnici, o tomu nema nikakve dvojbe.
Neka još bude naviješteno da u posvemašnje obuhvaćanje nekog doba
pripada i poznavanje njegovih krajnjih krila, u ovom slučaju, dakle, kako pa-
sivnog tako i aktivnog susreta s ništinom. Na tom dvostrukom zahvatu poči-
va učinak što ga je Nietzsche dosegao na duhove.
9.

Toliko o pojedincu glede zdravlja. Bi li kod naroda i rasa trebalo biti

drukčije? Pitanje svakako treba zanijekati, jer će se jedva moći tvrditi da je
nihilizam svojstven samo starim narodima. U njima živi jedna vrst skepse
koja im je prije primjerena. U mladih i svježih plemena on će se, jednom pri-
hvaćen, snažnije probiti. Primitivno, nerazlučeno, nekultivirano, obuhvaća
moćnije negoli svijet obdaren poviješću, tradicijom i kritičkom moći. Takova
će se područja teže i automatizirati. Primitivne snage, naprotiv, rastu kao iz
vode. Otuda će se baš tamo naići na svojevrsnu vatrenost koja obuzimlje ne
samo strojnu tehniku nego i nihilističku teoriju. Ta biva zamjenom za religiju.
Profesorske teorije dvadesetog stoljeća bivaju sakrosanktnim. Iz sigurnosnih
razloga, današnjem se putniku preporučuje poznavanje stanja do kojeg je u
pojedinim zemljama napredovalo prosvjetiteljstvo ili na kojem se održava.

154
 Zeničke sveske

Ima li se prilika izbliza promatrati neko nihilističko tijelo - nije potrebno

pritom pomisliti čak ni na neku grupu dinamiterosa ili neko udruženje mr-
tvačkih glava (Totenkopfverbände), nego, možda, na neko zborovanje liječni-
ka, tehničara ili službenika u privredi koji se bave dotičnim pitanjima - onda
će se zacijelo moći doći do nekih zamjedbi, ali jedva do zamjedbi o nekoj
osobitoj bolećivosti.
Zacijelo i bolest raste. Na to već ukazuje bezbroj liječnika. Postoji nihili-
stička medicina, značajka koje leži u tome što neće liječiti, nego ide za drugim
svrhama, i ta škola se širi. Odgovara joj pacijent koji želi ustrajavati u bolesti.
Na drugoj strani, može se govoriti o specijalnom zdravlju koje pripada krugu
nihilističkih pojava, o propagandističkoj svježini koja izaziva snažan dojam
fizičke nesumnjivosti. Susreće se kod privilegiranih slojeva kao i u fazama
konjunkture koje su povezane s komforom.
Nietzsche ima pravo u tome da je nihilizam normalno stanje, a da je pato-
loški samo prispodobi li se s vrijednostima koje više nisu ili još nisu valjane.
Kao normalno stanje, obuhvaća zdravo i bolesno na svoj navlastit način. Na
drugom mjestu Nietzsche rabi sliku južine koja će izazvati da, tamo gdje se
u svoje vrijeme nije još moglo ići, naskoro nitko više neće moći ići. Slika je
dobra; u svojoj razornoj i prišašćem bremenitoj nasilnosti, nihilizam spomi-
nje na južni vjetar što dolazi s gorja. Posvema je sličan i učinak na sustave
- jedni se paraliziraju, drugi bivaju živahni u svom dobrom zdravlju i svojoj
duhovnosti. Znano je da se u nekim zemljama delikti blaže ocjenjuju ako su
počinjeni pri južnom vjetru.
10.

To nas vodi trećem razlikovanju, naime onom što ga treba napraviti iz-
među nihilizma i zla. Nije potrebno da se zlo u njemu pojavi - napose ne
tamo gdje postoji sigurnost. Tamo gdje se stvari približuju katastrofi, zlo će
biti tijesno spojeno s kaotičnim (das Chaotische). Tada se pojavljuje kao po-
pratna okolnost, kao kada kazalište zahvati požar (Theaterbränden) ili kada
brod tone (Schiffsuntergängen).
S druge strane, zamisao i programi nihilističkih akcija mogu se odliko-
vati dobrom namjerom i filantropijom. Često slijede, kao protuudarac na
prve nerede, s tendencijom spašavanja, no ipak produžuju, zaoštravajući ih,
155
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

započete procese. To potom vodi tomu da se na duge staze pravo i nepravo

gotovo ne mogu razlikovati, i to tako da ih djelatelj (Handelnde) teže razliku-
je negoli onaj koji pati.
Čak se kod velikih nedjela zlo jedva pojavljuje kao pobuda; morao bi doći
neki zlobnik koji će iskoristiti nihilistički proces. Takove naravi prije donose
objektivne smetnje. Indiferentnost vrijedi kao primjerenija. Manje je uzne-
miravajuće da ljudi s kriminalnom pretpoviješću postanu pogibeljni nego da
u moralni automatizam stupe tipovi koji se vide na svakom uličnom uglu i
iza svakog šaltera.
To ukazuje na pad klime. Kad se vrijeme popravi, iste egzistencije se vide
kako se mirno vraćaju na uobičajeno mjesto. Nihilist nije zločinac u uobiča-
jenom smislu, jer bi za to još morao postojati valjani poredak. Iz istog razloga
pak zločin za njega i ne igra nikakvu ulogu; iz moralne veze prelazi u auto-
matsku. Tamo gdje nihilizam postane normalno stanje, pojedincu preostaje
samo još izbor između vrsta neprava. Usmjerujuće vrijednosti pak ne mogu
doći s mjestâ na kojima čovjek još nije uvučen u proces. Nova će plima, na-
protiv, rasti polazeći od najnižih točaka.
Ako bi se nihilizam mogao nazvati navlastito zlim, tada bi dijagnoza bila
povoljnija. Protiv zla postoje dokazani lijekovi. Više uznemiruje stapanje, čak
posvemašnje brisanje dobra i zla, koje često izmiče i najoštrijem oku.
11.
Što to vrijeme uključuje od svoje najveće nade, neka ostane nedodirnuto.
Ako je istinita Hölderlinova riječ, tada spasonosno mora silno narasti. U svo-
joj prvoj zraci izblijedit će besmisleno.
Tu nas, naprotiv, privlače učinci preokreta koji su, nezamijećeni od masa,
prethodili. Tu se možda nahode znamenja za praktičnu uporabu posred nihi-
lističkih strujanja. Posrijedi je dakle opisivanje simptomâ, a ne uzrokâ.
Pri tim simptomima pada na prvi pogled u oči glavna značajka koja se
može označiti kao značajka redukcije. Po svojoj biti nihilistički svijet jest svi-
jet koji je reduciran i koji se dalje reducira, kao što to nužno odgovara pokretu
prema nultoj točki. Temeljni osjećaj koji u njemu vlada jest osjećaj redukcije
i reduciranja. Protiv toga romantizam više nije dostatan, stvara samo odjek
156
 Zeničke sveske

iščezle zbilje. Preobilje sahne; čovjek ćuti da je eksploatiran u raznovrsnim, a

ne samo ekonomskim odnošajima.
Redukcija može biti prostorna, duhovna, duševna; može dotaknuti lije-
po, istinito, gospodarstvo, zdravlje, politiku - samo će se vazda u posljetku
primijetiti kao smanjivanje. To ne isključuje da je redukcija na duge staze
povezana s rastućim razmahom moći (Machtenfaltung) i rastućom proboj-
nošću (Durchschlagskraft). To ponajprije vidimo na pojednostavnjivanju
znanstvene teorije. Odričući se dimenzija, isijeca prave crte. To vodi prema
verižnim (lančanim) zaključcima, kako se to valjano može studirati, primje-
rice, na darvinizmu. Za nihilističko mišljenje karakteristično je i nagnuće da
se svijet sa svojim zamršenim i mnogostrukim tendencijama svede na jedan
imenitelj. Zahvat djeluje zapanjujuće, premda samo kratko vrijeme. On se
uči, budući da je njegova dijalektika najbolje sredstvo demontiranja protiv-
nika koji više nema pričuva. A potom i napadnuti prihvaća tu metodiku. Na
tomu se zasniva duhovna oštrina reakcije. U stanovitim fazama nihilističkog
razvića to sredstvo može postati nezaobilaznim; u osnovi, ostaje znamenjem
redukcije.
12.
U ta znamenja se dalje ubraja iščezavanje čudesnog, a s njim nestaju ne
samo forme poštivanja nego i čuđenje kao vrelo znanosti. Što se u takovom
stanju naziva divljenjem, čuđenjem, to je ponajprije dojam cifre u svijetu
prostora i brojeva. Tada će u svakom smjeru pasti u oči ono neizmjerno (das
Unermeßliche) - pandan egzaktnoj i, konačno, na čisto umijeće mjerenja re-
duciranoj znanosti. Vrtoglavica pred kozmičkim bezdanom jest nihilistički
aspekt. Može dostići uzvišenost, kao u Heureki E. A. Poea, ali će s njom vazda
biti povezan jedan poseban i s ništinom povezan strah.
Već je Léon Bloy povećanje pokreta doveo u tijesnu korespondenciju sa
strahom takve vrste. Iznašašće sve bržih strojeva svodi na volju za bijegom, na
nekovrsni instinkt kojim čovjek naslućuje prijetnje od kojih se treba spasiti
možda velikom žurbom od jednog do drugog dijela svijeta. Bilo bi to tada
kopija, naličje volje za moć: zamjedba praznine pred tajfun. U svakom pove-
ćanju pokreta obavlja se redukcija. Posve slično kao bogata ležišta i slojevi u
prirodi, i mirovanje biva smanjeno i posve prevedeno u pokret.
157
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kao znamenje koje je tomu srodno treba shvatiti sve veću sklonost prema
specijalnom, odcjepljivanje i prevođenje u pojedinačno. Pada u oči i u duhov-
nim znanostima, gdje sinoptička obdarenost gotovo posvema nestaje, kao i
viši zanat u svijetu rada. Specijalizacija ide dotle da pojedinac razvija samo
jednu odvojenu ideju, čini samo jedan pokret rukom na pokretnoj traci. Ne
manjkaju teorije koje uzročnik tog opadanja, onako kako se pojavljuje u oso-
bama, ištu u toj specijalizaciji, no ipak, točno je posve oprečno, i zbog toga
sredstva što se preporučuju ne sežu dostatno duboko.
Tom upojedinjenju (Vereinzelung), koje u znanostima i praksi izazivlje
uznemirenje, ali i povećava optok, moralno odgovara odnos prema manjoj
vrijednosti. Činjenica da se "obezvrjeđuju najviše vrijednosti" vodi novim
ubacivanjima u tako ispražnjenu religiju. Takovi se pokušaji mogu obavljati
kako u crkvama, tako i u svakom drugom polju. Jedno reducirano ubaci-
vanje otkriva se, recimo, tamo gdje se Bog poima kao "dobro" ili gdje ideje
odlaze u prazno.
Kao pod nekim nebom nižih bogova, dolazi do nepregledna broja na-
domjesnih religija. Štoviše, može se reći da detronizacijom najviših vrijed-
nosti sve i svašta stječe mogućnost kultnog osvjetljenja i osmišljavanja. U
tu ulogu ne stupaju samo prirodne znanosti. Svjetonazori i sekte uspijevaju;
vrijeme je to apostola bez naloga. Naposljetku i političke stranke dopuštaju
da im pripadne apoteoza, i ono što služi njihovim doktrinama i njihovim
promjenljivim ciljevima biva božanskim.
13.
Mogla bi se spomenuti još mnoga polja na kojima opadanje biva po-
svema jasno, kao recimo, polje umjetnosti ili erotičnog. Posrijedi je upravo
proces koji napada cjelinu i naposljetku vodi krajnje oskudnim, sivim ili spa-
ljenim krajobrazima. U najboljem slučaju niče kristalinizam. Ono što je u
tomu svojstveno nije novovrsno (Neuartige). To je, naprotiv, ono što odavno
obuhvaća svijet. Prvi put promatramo nihilizam kao stil.
Već je često u ljudskoj povijesti, bilo kod pojedinaca, bilo kod manjih ili
većih cjelina, objelodanjivan pad besmrtnih hijerarhija sa svojim posljedica-
ma. Tada su vazda na raspolaganju stajale goleme pričuve ili u elementarnom

158
 Zeničke sveske

ili, također, u obrazovnom svijetu. Bilo je još divljeg zemljišta u obilju i cije-
le su kulture ostajale netaknutima. Danas opadanje - koje, razumije se, nije
samo opadanje nego istodobno ubrzanje, pojednostavljivanje, potenciranost
i nagon za neznanim ciljevima - obuzima cijeli svijet.
Promatra li se negativna strana redukcije, tada se kao njezino možda naj-
značajnije obilježje pojavljuje svođenje broja na cifru ili, također, simbola na
gole odnošaje. To onda stvara dojam pustoši ispunjene prebiranjem po broja-
nicama koja se širi pod zvjezdanim nebom. Neprekidno biva važnijom mjer-
ljivost svih odnošaja. Tomu se još dodaje blagoslov, premda se više ne vjeruje
u preobrazbu. Tada se preobrazba drukčije tumači, čini razumljivijom.
Jedan raniji tip jest dandy; još raspolaže izvanjskim mjerilima kulture,
smisao koje počinje nestajati. Tu spada prostitucija kao spolnost ogoljena
od simbolâ. Tada se pridružuje ne samo ono što se može kupiti nego i mjer-
ljivost. Najopširnija redukcija jest redukcija na čistu kauzalnost; u njezine
podvrste ubraja se ekonomsko razmatranje povijesnog i socijalnog svijeta.
Postupno se sva područja mogu svesti na taj imenitelj, čak i rezidencije koje
su toliko oslobođene kauzalnosti, kao što je san.
Time dotičemo rušenje tabua koje u prvi mah užasava, iznenađuje, a sva-
kako i razdražuje. Ono što je tako raskuženo stupa u razumljivo o sebi. U
prvi mah je smjelost motorizirati mrtvačka kola, potom to biva ekonomskim
faktom. Jedna tako mrtvačka knjiga kakovu je Evelyn Waugh napisala o po-
grebnom poslu u Hollywoodu spada danas u zabavnu literaturu. Smjelost je
vazda samo u počecima. U međuvremenu je obavljena neka vrsta kulminaci-
je i sudjelovanje u velikom nihilističkom procesu lišila privlačnosti.
Na čemu se zasniva zlovolja (Mißstimung) koja, između ostalog, prijeti
da će radikalnim strankama presjeći vodu i koja tako značajno razdvaja go-
dine nakon 1945. i one nakon 1918? Razlog treba pretpostaviti u tome što
smo u međuvremenu nultu točku prošli ne samo ideološki nego s bitnim
sadržajem koji je u osnovi ideologije. To onda donosi nov smjer duha i za-
mjedbu novih fenomena.

159
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

14.
Jedva se može očekivati da se ti fenomeni pojave iznenađujući ili zasje-
njujući. Prelaženje crte, pasaža nulte točke, dijeli prizor; naviješta sredinu,
ali ne i kraj. Sigurnost je još vrlo daleko. Umjesto toga bit će moguća nada.
Stanje barometra poboljšava se unatoč izvanjskom ugrožavanju, i to je po-
voljnije nego ako bi pao pri još postojećim aspektima sigurnosti.
Isto se tako ne može pretpostaviti da će se fenomeni odmah uzmoći spo-
znati kao teološki, shvati li se ta riječ u užem smislu. Prije se može naslutiti da
će izići na vidjelo na onim poljima za koja se danas vezuje vjera, dakle upravo
na poljima svijeta cifara. I doista, može se spoznati da na granici na kojoj se
dotiču matematika i prirodna znanost nastaju goleme preinake. Mijenjaju se
astronomske, fizikalne, biološke predodžbe na način koji prevladava puko
smjenjivanje teorema.
Time dakako ne nadmašujemo radionički stil, premda se pomalja jedna
značajna razlika. Radnički krajobraz, onako kako ga poznajemo, u biti počiva
na uklanjanju starih formi u korist veće dinamike procesa rada, uklanjanja
koje idu do temelja. Tu, s njihovim destrukcijama, spadaju cijeli svijet stroje-
va, svijet prometa, svijet rada. U slikama užasa, kao u slici paljenja gradova,
uklanjanje dostiže najveći intenzitet. Bol je neizmjerna, a ipak se posred po-
vijesnog uništavanja ozbiljuje lik vremena. Njegova slika pada na preoranu
zemlju, pada na tlo žrtve. Iza toga slijede novi nacrti.
Oko još razmišlja o preinaci dekoracija koje treba razlikovati od dekora-
cija svijeta napretka i kopernikanske svijesti. Dojam je da se plafon ne manje
od scenske dekoracije na krajnje konkretan način približava i stupa u novu
optiku. Već se može predvidjeti da će se u tom teatru pojaviti i nove figure.
Uz to nitko neće previdjeti da se u svijetu činjenica nihilizam približava
zadnjim ciljevima. Samo, pri ulasku u njegovu zonu glava je već bila ugro-
žena, dočim je tijelo, naprotiv, još bilo u sigurnosti. Sada je obrnuto. Glava
je s onu stranu crte. No niži dinamizam se dalje pojačava i goni na eksplozi-
ju. Prisustvujemo jezivom nagomilavanju metaka sračunatih na bezizuzetno
uništenje velikih dijelova ljudskog roda. Nije slučajno što tu djeluju iste snage
koje diskriminiraju vojnika što još poznaje pravila borbe i razliku između
ratnika i onih koji su bez oružja.
160
 Zeničke sveske

Time taj proces ne treba biti osuđen kao apsolutno besmislen. Ništa ne
može pomoći zatvore li se pred njim oči. Izražaj je kozmopolitskog rata u
kojem se nahodimo. Čudovišnost moći i sredstava dopušta zaključak da je
sada ugrožena cjelina. S tim dolazi zajedničkost stila. Sve to ukazuje na svjet-
sku državu. Nisu više posrijedi pitanja nacionalne države, niti razgraničenja
velikoga prostora. Posrijedi je planet uopće.
To je prvi pogled nade. Prvi se put pokazuje jedan pouzdan, objektivan
cilj posred bezobalna napretka i njegove preinake. Pa ni volja da se postigne
nije posvema u smislu politike moći - naprotiv, odgovara mnijenju koje se
čuje na svakom uličnom uglu, u svakom kupeu.
Ujedno bi se imalo razviti shvaćanje da treći svjetski rat, premda nije ne-
vjerojatan, ipak nije neizbježan. Nije isključeno da se jedinstvo svijeta može
postići putem ugovorâ. To bi moglo potpomoći nastanku treće sile, kakvom
se može zamisliti ujedinjena Europa. I taj bi okret mogao dostići mjeru koja
će omogućiti da već u miru propadne jedan od konkurenata. Tada će posto-
jati nepredviđeno. Sve to nagoni na sud da pri dovoljnoj snazi duha nema
povoda ni za optimizam ni za očaj.
15.
Što učiniti u takovom stanju? Bezbrojni mozgaju o tom pitanju. Tema je
našega vremena. Ne manjkaju ni odgovori. Naprotiv, prije je njihovo mnoš-
tvo to koje izazivlje zbrku. Zdravlje neće nastati tako što će svatko postati
liječnik.
Pravi uzroci našeg stanja jesu neznani i neće biti osvijetljeni prebrzim
objašnjenjem. To jedva pogađa sekundarna izvođenja. Moglo bi biti da sudi-
mo odveć povoljno. Također bi moglo biti da nam blizina katastrofe zamuću-
je pogled i da će kasnije faze epohe u svojoj ukupnosti donijeti svjetlost. Tada
bi to bilo znamenje da se nihilizam bliži svojemu kraju. Možda ćemo ga već
uskoro vidjeti u posvema drukčijim kontekstima.
Isto je tako i poznavanje lijekova ograničeno. Kada bismo znali veliki
arcanum, stanje bi dakako izgubilo svoju teškoću. Neizvjesnost, smjelost,
strah, obilježuju ga daleko prije, a svaki viši pokušaj da se ono svlada ostaje
eksperimentom. Može se, naprotiv, tvrditi da se svaki onaj tko hvali sigurne
161
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

recepte ubraja ili u šarlatane ili u one koji još nisu primijetili da je vrijeme
otkucalo. Dopušta li u znanosti ili svugdje drugdje vrsta sigurnosti zaključiti
da se sadržaji devetnaestog stoljeća još nisu posvema reducirali.
Tomu usuprot, vrlo se dobro mogu preporučiti načini ponašanja, prak-
tični savjeti s pogledom na kretanje u nihilističkom polju, jer, naposljetku,
iskustvo ne manjka. Slobodan je čovjek već iz razloga samoodržanja obvezan
razmisliti kako će se ponašati u svijetu u kojem je nihilizam ne samo vladajući
nego je i, što je još gore, postao normalnim stanjem. Što je takovo razmišlja-
nje već postalo mogućim, u tome leži znamenje boljeg, bistrijeg vremena,
pogleda koji je postao moguć preko područja moćnih prisilnih predodžbi.
16.
Glede optike, treba spomenuti još jednu okolnost koja se onomu tko je
u tim širinama neiskusan mora pojaviti kao smetnja, čak i kao nepojmljiva:
da, naime, s prijelazom nultog meridijana stare cifre nisu više točne i da treba
započeti novo računanje.
To napose vrijedi u odnosu na nužnu destrukciju. Konzervativno drža-
nje, u svojim predstavnicima dostojno poštovanja, često čak i divljenja, nije
više kadro uhvatiti i zajaziti rastući pokret, kako se to još činilo mogućim
nakon Prvog svjetskog rata. Konzervativac se, naravski, vazda mora osloniti
na parcijalna područja koja još nisu pokrenuta, kao na monarhiju, plemstvo,
armiju, selo. Tamo pak gdje sve počinje klizati, gubi se početna točka. Na
odgovarajući se način vidi kako mladi konzervativci prelaze sa statičkih na
dinamičke teorije: ištu nihilizam na njegovom polju.
To je znamenje da su stvari, od danâ staroga Prusa Friedricha Augu-
sta Ludwiga von der Marwitza, ekstremno napredovale. Tada je još moglo
izgledati da je gorjelo samo jedno skladište, samo jedna ekonomska zgrada.
U odnosu na velike i sveobuhvatne požare potrebne su drukčije pripreme.
Misli se tu na nove tlorise (Grundrisse).
Nema dvojbe da se naše pripravno stanje (Bestand) kao cjelina kreće pre-
ko kritične crte. Time se preinačuju kako pogibelj tako i sigurnost. Ne može
se više razmišljati o tomu kako će se neka kuća, neka pojedinačna imovina,
otrgnuti od vatrene oluje. Tu ne pomažu nikakva lukavstva, ne pomaže ni-
162
 Zeničke sveske

kakav bijeg. Naprotiv - za tako spašene sadržaje prianja dah besmislenosti, u

najboljem slučaju muzealnosti. To vrijedi i duhovno, otuda danas malo znači
čuva li neki mislilac desetljećima svoje stajalište. Čak se ni razviće ne čini
dostatnim u tim posebnom svjetovima - nego prije preobrazba u Ovidijevu
smislu, mutacija u smislu današnjih ljudi.
Kakove se sad figure nude duhu koje se salamanderski kreće svijetom
vatre? Tu vidi tvorbe koje se povezuju na stari način: ne mogu se, čak i da leže
na Tibetu, oduprijeti. Tamo vidim crtu na kojoj se tope sve vrijednosti i na
kojoj bol dolazi na njihovo mjesto. A potom ponovno vidi obrise koji se navi-
ještaju. Zahtijevaju, ponajprije, oštro oko; kao zameci ili početne točke, mogu
biti samo od kristala. A svi ti sadržaji zahtijevaju drukčiji zahvat koji se mora
pojaviti zbrkan i pun protuslovlja onomu tko ne može realizirati negativnu i
pozitivnu stranu uništavanja. Inteligencije dijeli babilonska pomutnja, tema
koje je egzaktno stanje nulte točke. Odatle bi, naravno, proizašlo i poznavanje
budućeg koordinatnog sustava.
Moguća je i optika kojoj se crta pojavljuje kao oznaka dubine, kao pri
iskopavanju. Prodire se prema poretku tako što se odnosi otpadni materijal
vremenâ i ruše građevine felaha. U toj se nakani vidi kako se snažni duhovi
služe silom nivelacije koja se nahodi u nihilističkim metodama i termino-
logijama. Tu spada "filozofiranje čekićem" kojim se Nietzsche dičio ili naziv
"poduzeće za rušenje", koji je Léon Bloy dao tiskati na svojoj vizitkarti.
Ostaje presudno u kojoj će mjeri duh podrediti sebi nužno razaranje i
vodi li marš kroz pustinju novim zdencima. To je zadaća koju krije naše vrije-
me. Ukoliko rješavanje ovisi o značaju, svatko će u njemu sudjelovati. Postoji
zato i jedno pitanje o temeljnoj vrijednosti što ga danas treba postaviti osoba-
ma, djelima i ustanovama. Pitanje glasi: u kojoj ste mjeri prešli crtu?
17.
Prije naviještena zbrka pojavljuje se ponajprije tamo gdje se s pravom na-
slućuje srž naših teškoća, naime u stvarima vjere. Već je naslućivanje (Vermu-
tung) korak naprijed prema boljem u poredbi s posvemašnjom indiferent-
nošću kasnog liberalizma i onim što je lošije. Katastrofe Drugoga svjetskog
rata učinile su jasnim mnogima, čak i velikim masama, jedan manjak koji

163
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

inače uopće nisu zamjećivali. To je produktivna snaga bola, a takovi pristupi

liječenju vrijedni su posebne njege, posebnog čuvanja.
U naravi je stvari da se u takovom stanju najprije nude crkve. To je nji-
hova dužnost na koju su se obvezale. No odmah se postavlja pitanje koliko
su one kadre pomagati ili, drugim riječima, u kojoj mjeri još posjeduju sred-
stva spasenja. To se pitanje ne može odbaciti, jer bi se upravo u neispitanim
građevinama napose mogla nahoditi građa za nihilistički zahvat. Tada bi se
pokazalo ono što smo na početku opisali: prizor (Schauspiel) davanja bla-
goslova koji ne bi imao pandan u transcendenciji i time bi postao praznim
pokretom, strojnim aktom kao i svi drugi - štoviše, njima podređen, jer zava-
rava vrijednostima. To je čas u kojemu okretanje motora biva snažnije, smi-
slenije, od milijunima puta ponovljenih formula u molitvi. Toga se užasavaju
mnogi, oči kojih je nihilizam izoštrio.
Tako postavljeno pitanje neće dugo ostati neriješeno: to se može pred-
vidjeti (das ist vorauszehen). Čas u kojem se prelazi crta donosi neko novo
obraćanje (Zuwendung) bivstvovanja i time započinje svjetlucati ono zbilj-
sko. To će biti vidljivo i za slabe oči. Tome se priključuju nove svečanosti.
S ovu stranu crte pak ne može se suditi u samoj stvari. Ostaje se pri slu-
čaju nihilističkog sukoba, u kojem je, nedvojbeno, ne samo razboritije nego
i dostojnije stupiti na stranu crkava nego na stranu onih koji ih napadaju.
To se pokazalo tek nedavno, a pokazuje se još i danas. Ipak, osim nekolikim
vojnicima, svakako da jedino crkvi treba zahvaliti što uz klicanje masa nije
došlo do otvorena kanibalizma i do oduševljenog obožavanja životinje. Kad-
što se stajalo tik uz to; već je na zastavama prosijavao, i još uvijek prosijava,
sjaj kajinitskih svetkovina. Druge sile, što su se socijalnije i humanije pona-
šale, utekle su. Ne bi im više trebalo biti od pomoći pri njihovim nesočnim
dekompozicijama.
Daljnje potiskivanje crkava ili bi posvema prepustilo mase tehničkom ko-
lektivu i njegovu izrabljivanju ili bi ih gurnulo u ruke onih sektaša i šarlatana
koji danas sviraju na svakom raskrižju. Tu se ulijevaju u jedno stoljeće na-
pretka i dva stoljeća prosvjetiteljstva. Čuje se i prijedlog da se mase prepuste
svojoj volji koja ih tako jasno goni na uništenje. To bi značilo ovjekovječiti
ropstvo u kojem umiru milijuni i koje nadmašuje užase antike, no ipak bez
njezine svjetlosti.
164
 Zeničke sveske

Neka to bude prethodno napomenuto kako bi se izbjegle uobičajene za-

blude.
Potom treba konstatirati da se teologija nipošto ne nahodi u stanju u ko-
jem se može uhvatiti u koštac s nihilizmom. Ona se, naprotiv, tuče sa zaštit-
nicima prosvjetiteljstva, dakle, i sama je još upletena u nihilistički razgovor.
Daleko više nade ima u tomu što pojedine znanosti same po sebi prodiru
do slika primjerenih za teološko tumačenje - prije svega astronomija, fizika
i biologija. Čini se da se iz ekspanzije opet približuju zgušnjavanju, ograni-
čenju, oštrijem i time, možda, i ljudskijem pogledu, uz pretpostavku da se ta
riječ iznova koncipira. Tu ćemo se morati čuvati prebrzog tumačenja; ponaj-
bolje govore posljedci. Eksperimentima se podastiru nova pitanja. To donosi
i nove odgovore. Za njihovo sažeto izlaganje filozofija neće biti dostatna.
Manjak biva najmanje uočljiv tamo gdje je dostatno bogoslužje - u orto-
doksnoj jezgri. To je, možda, jedino koje crtu prelazi nerazloženo ili, razloži
li se, donosi neizmjerne preinake. Manjak će se i kod protestanata pojaviti
snažnije nego kod katolika, zbog toga će i kod njih težnja biti upravljena na
svjetsko kretanje i blagostanje. Odluka nipošto neće biti oduzeta duhovnim
vrhovima. To goni prema tomu da teološke teme sve snažnije prodiru u knji-
ževnost. Autorovo ujednačavanje i ograničavanje u odnosu na crkvu stvara
pritom sukob koji se stalno iznova vraća. Nova egzegeza vodi razračunavanju
između proroka i viših svećenika, koje se, kao ono između Kierkegaarda i
biskupa Mynstera, vazda ponavlja. Teološki se roman, koji se razložio sa Ster-
nom, počinje ponovno pojavljivati i u anglosaksonskim zemljama; kadšto mu
se čak posvećuju ista pera koja su se upravo još bavila opisivanjem nadčovje-
ka ili zadnjeg čovjeka.
Te tri činjenice: metafizičko uznemiravanje masa, pojavljivanje pojedi-
nih znanosti iz kopernikanskih prostora i nastup teoloških tema u svjetskoj
književnosti jesu pozitivnosti višeg ranga koje se s pravom smiju protustaviti
čistom pesimističkom ili na propast upravljenom prosuđivanju stanja. Uz to
dolazi vrsta elana, sa spremnošću istodobno trijeznom i snažnom, kako se
u toj jasnoći nije mogla naći nakon 1918. godine. Može se susresti upravo
tamo gdje je bol bila najveća, i odlikuje njemačku omladinu. Značajnijom
nego ikada u pobjedi ona se čini kada se nakon takovog ispitivanja vidi kako

165
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

se vraća kući iz ruševina, obruča i zarobljeništva u kojem je bila desetkovana.

Sada manjka neobuzdanost, ali umjesto toga raste nova odvažnost koja leži u
tomu da se ispije pehar. To slabi u napadu i daje neizmjerne snage za otpor.
One se uvećavaju onome tko je bez oružja.
18.
Gdje se danas pokazuju spremnost, volja za žrtvu i time supstancija, vaz-
da je blizu i pogibelj besmislena korištenja. Eksploatacija je temeljna osobina
svijeta strojeva i automata. Gdje se pojavljuje Levijatan, povećava se do neza-
sitnosti. O tome se ne treba varati čak ni tamo gdje se čini da veliko bogatstvo
pozlaćuje krljušt. Bogatstvo je još strašnije u komforu. Svanulo je doba drža-
va-čudovišta, kako ga je Nietzsche navijestio.
Poraz vazda ostaje dostojan žaljenja. Pa ipak, ne ubraja se u ona zla što
leže posvema u prisoju; ima i prednosti. Među njima je značajna moralna
prednost, ukoliko poraz isključuje iz akcija, a time i iz sudioništva koje je s
njima povezano. Na taj način može narasti pravna svijest koja je nadmoćna
nad sviješću akterâ.
Tih i drugih prednosti ne bi se trebalo odreći samo da bi se sudjelovalo
u problematičnim akcijama. Na našu zemlju već padaju sjene novih sukoba.
Nijemac je poželjan u očima svojih neprijatelja ne samo zbog središnjeg po-
ložaja svoje zemlje nego i zbog elementarne snage koja se u njemu krije. To
poboljšava njegov položaj i donosi nove pogibelji. Prisiljava ga da se temeljito
bavi problemima koji su, naravno, politički samo za grub pogled.
Razračunavanje s Levijatanom, koji se nameće čas kao izvanjski čas kao
unutarnji tiranin, jest najobuhvatnije i najopćenitije u našem svijetu. Dva ve-
lika straha, naravno, ovladavaju čovjekom kada nihilizam kulminira. Jedan
počiva na užasu od nutarnje praznine i prisiljava ga da se po svaku cijenu
očituje prema vani - širenjem moći, ovladavanjem prostora i povećanom br-
zinom. Drugi djeluju izvana prema unutra kao napad svijeta koji je istodobno
demonski i automatski moćan.
Na toj dvostrukoj igri počiva nesavladivost Levijatana u našem vremenu.
Iluzorna je; u tome je njezina moć. Smrt koju obećava iluzorna je, i zato je
strašnija od smrti na bojnom polju. Ni snažni ratnici nisu joj dorasli, njihov
166
 Zeničke sveske

nalog ne prevladava iluzije. Zbog toga radnička slava mora izblijedjeti tamo
gdje je na cijeni zadnja, nad pričinom nadmoćna zbilja.
Ako bi pošlo za rukom oboriti Levijatana, oslobođeni bi se prostor morao
popuniti. No nutarnja praznina, stanje bez vjere, nije kadra za takovo postav-
ljanje. Iz tog razloga, tamo gdje vidimo da pada slika Levijatana, izrastaju
nove tvorbe poput hibridnih glava. Praznina ih zahtijeva.
Jedanaka teškoća čini u unutarnjosti država nemogućim spriječiti zadi-
ranja u tuđa prava, upravljena protiv pojedinca. Mogla bi se zamisliti stanja u
kojima bi se male elite ujedinile kako bi, kao nekoć demosu, tako danas Le-
vijatanu, slomile zube i naškodile mu. Posljedica bi tada bila njihova propast.
To smo doživjeli. Isto tako bi se mogle zamisliti stranke, i čak bi bile smislene,
koje bi naoružavale za napadaj na one birokracije pomoću kojih se polipski
obavlja isisavanje. Mogle bi biti sigurne u većinu, čak u jednodušno odobra-
vanje; ništa se time ne bi promijenilo. Stvaranje kratkovječne idile bilo bi još
ono najbolje što se može očekivati. Tada bi se stvorila nova središta, ne zapo-
sjedne li Levijatan jednostavno izvana pogodan plijen kako bi ga iscijedio još
snažnije nego vlastite nasljednike. On voli kvijetističke ideologije i propagira
ih, premda samo kod drugih.
Stvari dakle nisu tako jednostavne. Danas to i čovjek s ulice vidi začu-
đujuće trijezno; naposljetku, platio je novac za poduku. Vrijeme ideologija,
kako su još bile moguće nakon 1918, minulo je; one na velikim silama samo
još kao posvema laka šminka. Totalna mobilizacija je stupila u stadij koji pri-
jetnjom nadmašuje i minuli. Nijemac, naravski, nije više njezinim subjektom
i zato raste pogibelj da se shvati kao njezin objekt i da po učinjenoj dužnosti
bude prevaren glede svoje nagrade.
Svakako da se na taj proces ne može odgovoriti jednostavno tako što će se
ignorirati. Zahtijeva političko ponašanje utoliko prije što postoji veća neza-
štićenost - čak i ako je politička odluka reducirana i ako se, recimo, ograniči
samo na izbor zaštitnika.
Usto dolazi naslućivanje da je cjelina nužna i prema krajnjim ciljevima
smislena. Stvaranje velikih prostora i, prije svega, njihov narastajući značaj
građanskog rata ukazuju na to da više nisu posrijedi pokreti nacionalnih dr-
žava, nego priprema obuhvatnog jedinstva, u okviru kojega se onda mogu
ponovno očekivati veća zaštita i slobodan život narodâ i domovina.
167
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Jedan od šahovskih poteza Levijatana leži u tomu da zavara omladinu

da je njegov poziv u vojsku identičan s pozivom domovine. Tako prikuplja
najbolje žrtve.
19.
Put koji ni iznutra ni izvana ne pruža sigurnost: to je naš put. Pjesnici i
mislioci su ga opisali, točnije, osvijestili svakim novim korakom. To je put na
kojem se katastrofe ocrtavaju sve jasnije i sve gigantskije.
U takovoj se nevolji čovjeku nudi organizacija. Ta je riječ tu shvaćena u
svojemu najširem opsegu, ponajprije kao poredak zasnovan na znanju i zna-
nosti. Za njim slijede gospodarska, tehnička, politička pojednostavnjivanja.
Nemoguće je da čovjek u tom stanju prezrivo odbije pružene ruke. Puno mu
se time oduzimlje, ponajprije ključna odluka, osobna riješenost. U okviru
tog poretka, on sebi stvara i sigurnost. Naravski, bezbroj oduzetih odluka
prevaljuje se na malobrojne centrale. Time se pojavljuje pogibelj univerzalnih
katastrofa.
Može se predvidjeti da će potkresivanje slobode još potrajati. Ono posto-
ji i tamo gdje čovjek naivno umišlja da posjeduje odluku. Je li neka razlika
izmišljaju li se i nagomilavaju li se genocidna sredstva prema nalogu oligarha
ili pak prema odluci parlamenta? Svakako da je razlika: u drugom slučaju
univerzalna ponuda biva još jasnijom. Strah vlada nad svima, premda se tu
može očitovati kao tyrannis, a tamo kao fatum. Sve dok on vlada, sve se okre-
će u potmulom krugu, a na oružju počiva koban sjaj.
20.
Time se postavlja pitanje je li sloboda još moguća čak i na ograničenom
polju. Svakako da nije dana neutralnošću - prije svega ne onom iluzijom si-
gurnosti koja se poduhvata moraliziranjem onoga tko se nahodi u areni.
Isto tako se ne može preporučiti ni skepsa, napose ne ona skepsa koja
čini bjelodanim. Duhovi koji su vladali dvojbom i od nje profitirali došli su
odavno u posjed moći i sada je dvojba prema njima sakrilegij. Za sebe i svoja
učenja, i za svoje crkvene očeve, zahtijevaju štovanje kakovo nikada nije iskao
neki car, neki papa. Tu još dvojiti, na to bi se mogao osmjeliti onaj tko ne za-
168
 Zeničke sveske

zire od mučenja i prisilna rada. Neće ih biti puno. Na takav način učiniti sebe
očiglednim znači: upravo Levijatanu ukazati pomoć koja mu godi, za koju
izdržava gomile policajaca. Tako nešto savjetovati ugnjetenim, recimo za si-
gurnim radijskim pultom, jest sušti zločin. Današnji tirani se ne boje onih
koji govore. To je bilo moguće još u dobra stara vremena apsolutne države.
Puno je strašnija šutnja - šutnja milijuna, pa i šutnja mrtvih, koja iz dana u
dan biva dubljom i koju bubnjevi ne nadjačavaju, sve dok ne prizove sud. U
mjeri u kojoj nihilizam biva normalnim, simboli praznine bivaju strašnijima
od simbola moći.
No sloboda ne obitava u praznini. Boravi, naprotiv, u nesređenom i ne-
razlučenom, u područjima koja se, doduše, mogu organizirati, ali ih ne treba
ubrojiti u organizaciju. Hoćemo je nazvati "divljinom" (die Wildnis); to je
prostor iz kojega čovjek ne samo da smije voditi borbu nego iz kojeg se smije
nadati da će i pobijediti. To onda, naravno, nije više romantična divljina.
Pratemelj je njegove egzistencije, grmlje iz kojega će jednoga dana izbiti lav.
I u našim pustinjama ima oazâ u kojima cvjeta divljina. Izaija je to spo-
znao u sličnom prevratničkom vremenu. To su vrtovi u koje Levijatan nema
pristupa, oko kojih srdito tumara. To je najprije smrt. Danas, kao i vazda, lju-
di koji se ne boje smrti beskrajno su nadmoćni i nad najvećom vremenskom
moći. Na tomu počiva to što se strah mora neprekidno širiti. Vlastodršci vaz-
da žive u užasnoj predodžbi da bi ne samo neki pojedinac nego i mnogi drugi
mogli izići iz straha: to bi bio njihov siguran pad. Tu također leži pravi razlog
ogorčenja prema svakom učenju koje transcendira. Tu drijema najveća po-
gibelj: da čovjek postane neustrašiv. Ima područja na Zemlji u kojima se već
riječ "metafizika" progoni kao hereza. Da tamo svako štovanje heroja i svaku
veliku ljudsku figuru treba uvući u prašinu, razumije se samo po sebi.
Druga temeljna moć jest eros: gdje se dvoje vole, tu Levijatanu uskraćuju
područje, stvaraju prostor koji ne nadzire. Kao istinski glasnik bogova, eros
će vazda trijumfirati nad svim titanskim tvorbama. Nikada se neće pogriješiti
stupi li se na njegovu stranu. U tom kontekstu treba dotaći romane Henryja
Millera - u njima se spol navodi kao dokaz protiv tehnike. Donosi iskuplje-
nje od željezne prisile vremena; čovjek uništava strojni svijet tako što mu
se okreće. Pogrešan zaključak leži u tome što je to uništavanje punktualno i
što se neprestance mora pojačavati. Seksus ne protuslovi, nego korespondira
169
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

s tehničkim tijekovima u organskom. Na tom je stupnju isto tako srodan s

titanskim kao i, recimo, besmisleno prolijevanje krvi, jer nagoni protuslovlje
samo tamo gdje vode bilo do ljubavi, bilo do žrtve. To nas oslobađa.
Eros živi u prijateljstvu koje u odnosu na tiraniju doživljuje posljednja
iskušenja. Tu se ono, kao zlato u peći, pročišćava i isprobava. U vremenima
u kojima sumnjičavost prodire sve do u obitelj, čovjek se prilagođuje obliku
države. Naoružava se kao neka tvrđava iz koje ne prodire nikakvo znamenje
prema vani. Tamo gdje bi kakva šala, čak propuštanje nekog gesta, mogla
značiti smrt, vlada velika budnost. Misli i čuvstva ostaju zatvoreni duboko
u duši; izbjegava se čak i vino, jer budi istinu. U takovim stanjima razgovor
s povjerljivim prijateljem može ne samo beskrajno utješiti nego i povratiti i
potvrditi svijet u njegovim slobodnim i pravednim mjerama. Jedan čovjek je
dostatan kao svjedok da sloboda još nije iščezla; ipak, on nam je potreban.
Tada će nam narasti snage za otpor. To tirani znaju i nastoje u zajednici i
javnosti rastočiti ljudsko - to drži podalje ono neproračunljivo i izvanredno.
Sa slobodom je posvema u svezi glazbeni život koji cvjeta tamo gdje se
nutarnja i vanjska sloboda nalaze u najpovoljnijem odnošaju. Još glazbeno
stvaranje, to jest: umjetničko djelo, nailazi na enorman otpor iznutra i vani.
To ga čini utoliko zaslužnijim. Niština isisava neizmjernom snagom i umjet-
ničko djelo; to osvještava akt stvaranja. Obično se to smatra manjkom, ali bi
u tome prije trebalo vidjeti stil vremena. U svakom glazbenom stvaranju, ma
na kojemu se polju odigralo, krije se danas snažan dodatak racionalnosti i
kritičke samokontrole - upravo je to njegova legitimacija, vremenski štambilj
prema kojemu se prepoznaje autentičnost. Danas naivnost leži u drukčijim
slojevima no prije pedeset godina, i u krug mehaničkog ponavljanja pada baš
to što san hoće iznuditi. Danas moramo svjesni duh izgraditi kao instrument
koji iskupljuje. Za nas je građa neizrecivoga, a njegove se slike mogu i našim
sredstvima uzdići do vječno-valjanog. Autentično počiva u ograničenju na
dano.
Smisao umjetnosti ne može biti ignorirati svijet u kojem živimo - a to
donosi sa sobom da je manje vrijedna. Duhovno prevladavanje i svladava-
nje vremena neće se odraziti u tomu što će savršeni strojevi okruniti napre-
dak, nego u tomu što će epoha u umjetničkom djelu pridobiti oblik. U tomu
se iskupljuje. Doduše, stroj ne može nikad postati umjetničkim djelom, ali
170
 Zeničke sveske

metafizička pokretačka sila, koja raspaljuje cjelokupan strojni svijet, zacijelo

može u umjetničkom djelu pridobiti najviši smisao i time u njega unijeti
mir. To je važna razlika. Mir obitava u liku, također i u liku (Gestalt) radnika.
Promatra li se put koji je slikarstvo prešlo u ovom stoljeću, naslutit će se žrtve
koje su tu prinesene. Možda će se, također, naslutiti da ono vodi trijumfu, za
što čisto služenje lijepome nije dostatno. Još je, naravski, prijeporno što će se
spoznati kao lijepo.
Jedva da će se naći čovjek koji bi dopustio da u njegovu vrtu ekonomsko
vlada na način da u njemu i cvijeće ne nađe svoje mjesto. Njegove gredice od-
mah oživljuju, povećava se ono što je čisto nužno. Isto to će doživjeti čovjek
koji je sabijen u naš poredak, u naše države, koji se, pa bilo to i za kratko vri-
jeme, posveti umjetničkom djelu. Može biti da mu se, kao Krist križu, može
približiti samo u katakombama. U levijatanskim područjima ne vlada, narav-
no, samo loš stil nego se i čovjek koji ima smisla za umjetnost nužno mora
ubrojiti među najznačajnije protivnike. Proganjanje dokazuje umjetnika.
Tomu usuprot, tirani hvale duhovne robovlasnike. Osramoćuju pjesništvo.
21.
Posve je slično s misliocem u tom vremenu. S jednakim rizikom on stoji
na granicama ništine. Time spoznaje strah koji ljudi osjećaju panično i kao u
slijepim udarcima usuda. Istodobno se, zacijelo, približava i spasonosnom
koje Hölderlin vidi zajedno s pogibelji.
Pritom treba ukazati na neobičnu simetriju koja danas pjesnika i mislioca
dovodi u sličnost kakovu daje odraz u zrcalu. Pjesnikovanje je osviješteno na
način koji prevladava svaki raniji pristup. Svjetlost prodire sve do u pletivo
snova i ranih mitova. Tu spada i sve veći udio žene u duhovnom. S ovu stranu
crte on se ubraja u procese redukcije; tek će se s one strane pokazati je li i s
kojim dobicima povezan. Ako bi se danas na svijetu pojavio neki inteligentni
neznanac, mogao bi iz pjesnikovanja zaključiti da mora postojati poznavanje
rendgenskih zraka, pa čak i atomskih procesa. To još nedavno nije bio slučaj
i ostaje čudnovato razmisli li se koliko polako riječ slijedi pokret duha. Tako
se, naravno, sunce još uvijek porađa u govoru.

171
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Zasvođuje li se u pjevanju govor, poput plodna tla, u duhovne sfere, u

mišljenju pušta korijene u ono nerazlučeno. To su pokreti neposredno na
ništini i oboje su oslonjeni jedno na drugo. Stil mišljenja je posvema različit
od stila klasičnih vremena kao što je, recimo, barok, u kojem ga je odlikovala
puna sigurnost, čak suvremenost apsolutne monarhije. Više ne može zadržati
čak ni pretenziju pozitivizma: da na svakom polju na koje bi se duh uputio
dominira jasna svijest sa svojim zakonima. Velika bujica iz neznanoga nije
samo prevladala sve razine nego i oznake s najvišim znanim vodostajem. Tu
sigurnost biva problematičnom i u duhovnom, biva čak mukom, kao i sva-
ki poduzeti posjed. Mišljenje mora poiskati druga osiguranja i podsjećati na
druge, udaljenije motive, kao što su motivi gnoze, predsokratovaca, eremita
koji su se nastanjivali u području Tebe. Pojavljuju se novi, a ipak prastari
lajtmotivi, poput motiva straha. Pa ipak, treba ustanoviti da to mišljenje isto-
dobno pokazuje precizna znamenja, kao dio nasljedstva devetnaestog stoljeća
i njegove znanosti. No gdje se susreću određeno i neodređeno - odvažnost s
preciznošću? U ponekom području, kao, recimo, u eksperimentu.
I doista, eksperimentalno također pripada značajima tog mišljenja. To je,
razumije se, stil koji ne obilježuje samo slikarstvo, niti samo znanost, nego
i život pojedinaca. Tragamo za mutacijama, mogućnostima u kojima bi se
život u jednom novom eonu trebao voditi, postati podnošljivim, čak možda
i sretnim. Znanstveni eksperiment se svojim pitanjima upravlja na materi-
ju. Svi znamo nečuvene odgovore koje je ona dala i koji ugrožavaju ravno-
vjesje svijeta. Ono se može ponovno uspostaviti samo tako što će mišljenje
dobiti odgovore iz duhovnog kozmosa koji su još nadmoćniji nad onim ma-
terijalnim. Osobitost našeg položaja omogućuje zaključiti da ti akti mišlje-
nja vremenski moraju prethoditi teološkim postavkama, premda su na njih
prethodno upravljeni - naravno, možda ne samo oni nego kretanje znanosti
uopće, kao mreža u koju se hvata drukčiji plijen od očekivanog.
Da za to nije dostatno mišljenje onako kako smo ga naslijedili, to je bje-
lodano. Pa ipak, ne može se reći da se, kako uopće tako i u mišljenju, izvo-
di operacija uperena protiv prošlog stoljeća - njegov stil, napose njegov stil
spoznaje, prije se širi i produbljuje. Time se on, naravno, i mijenja, možda
čak i neprispodobivo snažnije - kao što i začetak novih materijalnih energija
počiva na znanstvenom radu naših očeva. Razumije se, manje su to operacije

172
 Zeničke sveske

i metode nego nove moći koje daju odgovore. To, naravno, dopušta pretpo-
stavku da su metode od početka sadržavale drukčije ciljeve od namjeravanih.
Sada smo u području onoga što se ne mjeri. Tu je sigurnost manja, uz
veću nadu u dobit. Drvarske staze (Holzwege) su za to lijepa, sokratska riječ.
Naviješta da se nahodimo postranice od pouzdanih putova, a u granicama
bogatstva u nerazlučenom. Pokraj toga, uključuje mogućnost neuspjeha.
22.
Prigovor nihilizma ubraja se danas u omiljene i svatko ga rado primjenju-
je na svoje protivnike. Vjerojatno je da svi imaju pravo. Zato bi trebalo odgo-
voriti da taj prigovor preuzmemo na se i da se ne zadržavamo kod onih što
neumorno tragaju za krivcima. Ponajmanje poznaje vrijeme onaj tko u sebi
nije iskusio neizmjernu moć ništine i tko nije podlijegao iskušenju. Vlastito
prsište: to je kao nekoć u Tebi, središte svijeta pustinje i ruševina. Tu je špilja
u koju nadiru zlodusi. Tu je svatko, svejedno kojega staleža i kojega ranga, u
neposrednoj i suverenoj borbi i s njegovom će se pobjedom preinačiti svijet.
Ako je tu jači, niština će se povući u se. Ostavit će iza sebe na crti obale blago
što je bilo naplavljeno. To će blago pretegnuti nad žrtvama.

173