Kako Ubiti Kulturnog Stranca? Radoslav Drašković

KAKO UBITI KULTURNOG STRANCA?
Radoslav Drašković
Uloga kulturnih elita u formiranju i razbijanju dvije Jugoslavije
D ecembar 2018. je okrugla, stota godišnjica nastanka prve zajedničke

države južnih Slavena. U državi rođenoj u konfuziji i haosu Prvog
svjetskog rata oni su po prvi put u istoriji dobili priliku da, oslobođajući se
tegova vjekovne podčinjenosti stranim zavojevačima, osvare političko uje-
dinjenje i pokušaju ostvariti političku i ekonomsku emancipaciju. Umjetnici,
pjesnici, intelektualci, jezikoslovci - ukratko kulturne elite - rođene u dvije
jako različite imperije koje su vladale ovim prostorima, odigraće presudnu
ulogu u stvaranju prve zajedničke države. Sedamdeset godina poslije, neke
druge kulturne elite, rođene u Jugoslaviji, odigraće krucijalnu ulogu u raz-
gradnji Titove Jugoslavije, i stvaranju novih nacionalnih drzava. S jednakim
žarom kao one prve koje su zagovarale zajedništvo, ove druge će interpretirati
zajedničku državu kao istorijsku grešku i zabludu, zagovarati njenu disoluci-
ju čak i po cijenu krvavog raspleta, te se okrenuti legitimisanju nacionalnih
država nastalih na njenom pepelu i izgradnji novih kulturnih identiteta u
posljeratnom periodu. Ovaj, na momente ambivalentni i zamršeni odnos iz-
među politike i visoke kulture, kako ćemo vidjeti, neće biti slučajan niti jed-
nosmjeran. Iako će političke elite biti te koje će ultimativno kreirati istorijske
tokove, kulturne elite će, često u zamjenu za privilegije, obezbjediti ideo-
lošku oblandu ovim promjenama. Namještajući prolazne političke tvorevine
s državotvornim imaginarijem crpljenim na platformi zajedničke kulture, oni
191
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
će interpretirajući, transformišući ili čak izmišljajući prošlost, identifikovati i

definisati ciljeve nastajuće nacije za budućnost.
Tanka linija što spaja i razdvaja
Na kraju devetnaestog stoljeća, prostor Balkana bio je već ispresjecan
mnogobrojnim linijama budućih podjela koje su bile produkt djelovanja
kompleksnih istorijskih sila i kulturnih procesa dugog trajanja. U predvečer-
je sudbonosnog ujedinjenja, u zajedničku državu južni Slaveni su bili raznoli-
ka mješavina, uglavnom tribalnih kultura, produkt dugih stoljeća provedenih
pod okupacijom i kulturnom dominacijom različitih stranih okupatora.
U periodu izmedju šesnaestog i devetnaestog vijeka industrijska revolu-
cija i ideje prosvetiteljstva su pomjerile obrasce teritorijalne organizacije u
Evropi. Evropske političke elite, sačinjene od nestajuće aristokratije i narasta-
juće buržoaske klase, poduprte političkom ekonomijom kapitalizma i novim
tehnologijama u polju komunikacija, industrijske proizvodnje i transporta,
našle su zajednički interes u političkoj i teritorijalnoj homogenizaciji - do tog
momenta - etnički, vjerski i jezički heterogenog političkog prostora. Moder-
nizirajuća ideologija nacionalizma omogućiti će pojavu nacionalne države,
koja će vrlo brzo postati dominantna forma političke i teritorijalne organi-
zacije. Po prvi put u istoriji građani su se našli u mnogoljudnim zajednicama
mnogo većim nego što ih je dotadašnja istorija poznavala.
Uloga kulturnih elita pokazaće se od najvećeg značaja u kulturnom po-
vezivanju članova nacije - te nove "zamišljene zajednice" - možda najbolje
sažetoj u izreci talijanskog grofa D'Anunzia po osnivanju italijanske na-
cionalne drzave: "Napravili smo Italiju, sada trebamo napraviti Italijane."
Upravo su kulturne elite svojim djelovanjem, gradeći na mnoštvu kulturnih
simbola i procesa iz prošlosti vlastite zajednice, obezbjedile ovo "duboko kul-
turno bratstvo". Bez obzira na svu nejednakost i šarolikost koja postoji u
svakoj velikoj zajednici, kulturne elite su svojom interpretacijom i kreacijom
veza krvi i tla, zajedničke kulture, jezika, istorije i etničkih običaja povezale
ljude koji se međusobno ne poznaju i vjerovatno neće nikad sresti, u nove
nacionalne zajednice.1
1 Benedict Anderson, Imagined Communities, Verso, London, 1983, 6-7.

192
Zeničke sveske
U svojim naporima da usvoje moderne ideologije i nove državotvorne

tehnike, tvorci buduće južnoslavenske zamišljene zajednice će se suočiti s još
brojnijim preprekama i izazovima nego njihovi evropski savremenici. Naime
za razliku od zapadne Evrope čiji su prostori u dugim stoljećima sukoba i
ratova postali relativno etnički i kulturno homogeni, na Balkanu će se ova
rekonceptualizacija političkog prostora u nacionalnim terminima, sukobiti s
ektremnom socijalnom, etničkom i kulturnom raznolikošću južnoslavenskog
šarenila.2 Istorijskom ironijom svi južni Slaveni će formirati svoju nacionalnu
svijest na njemačkim nacional-romantičarskim teorijama koje će naciju defi-
nisati kroz kulturno jedinstvo njenih pripadnika i koje će zahtjevati kulturno
čiste i etnički homogene teritorije. Upravo ovaj sukob između zahtjeva ovako
zamišljene nacionalne države, za kulturnom i etničkom homogenošću i kul-
turne heterogenosti balkanskih prostora, izražen uskoro u terminima teško
rješivog nacionalnog pitanja, predstavljaće istorijski uteg koji će obe Jugosla-
vije pratiti sve do njihovog konačnog nestanka.
2 Prva linija koja je kulturno razdvojila južnoslavenska plemena bila je uspostavljena još prije njihovog
dolaska na Balkan u šestom stoljeću, podjelom Rimskog carstva na istočno i zapadno. S kasnim de-
vetim stoljećem, većina je primila hrišćanstvo, a nakon crkvene šizme i finalne podjele u kršćanskoj
crkvi 1054., budući Hrvati, Slovenci i Bosanci formiraće se u sferi Rima i katoličke crkve, dok će bu-
dući Srbi, Crnogorci i Makedonci ostati u okviru Vizantije i njene pravoslavne crkve.U Bosni će se
nakratko stvoriti i treća auhtotona Crkva Bosanska koja će sljediti neovisnu heretičnu doktrinu. Većina
južnoslavenskih plemena su uskoro formirali i svoje prve srednjevjekovne države koje će nakon kra-
tkog inicijalnog perioda prosperiteta pasti pod vlast vojno i ekonomski moćnijih susjeda. Otomansko
osvajanje će dalje zakomplikovati postojeći etnički i vjerski raspored u regionu uvodeći na istorijsku
scenu- masovnom konverzijom dijela stanovništva na islam - treći religijski i civilizacijski faktor. Ovo
osvajanje će također označiti i značajan priliv pravoslavnog stanovništva u predjele zapadnog Balkana,
što će uzrokovati da, do tada teritorijalno relativno homogene zajednice pravoslavaca i katolika, budu
fragmentirane i rasute unutar, a prije toga inače relativno kompaktne vjerske teritorije svake od grupa.
Svi ovi procesi imaće uticaj na etno-političko i kulturno formiranje ovih naroda, istorijsko sjećanje na
njih ostaće prezervirano u folkloru, običajima, nacionalnim mitovima i legendama. Nasljeđe vremena
provedenog pod stranim osvajačima će proizvesti daljnje razlike koje će polako postati vidljive, ne
samo u području visoke kulture - koja je bila pod uticajem Rima ili Konstantinopolja, i kasnije Beča
i Istambula - nego i u domenu niže kulture prožete navikama i običajima svakodnevnog života. U
devetnaestom stoljeću s pojavom političkog koncepta nacije, i u toku borbe za oslobođenje od stranih
okupatora, ova različita istorijska iskustva će postati i srž novih nacionanih narativa i osnova njiho-
vih budućih kulturnih identiteta. Posljednje, ali ne i najmanje važno, mnoge odluke i akcije preuzete
od strane stranih sila koje su provodile vlastite interese - po principu zavadi pa vladaj - povećale su
etničku napetost i nepovjerenje, te zacementirale kulturni jaz između etničkih grupa. Kako to Udo-
vički sumira: "Isti etnički ponos i otpornost koji su pomogli svakoj od etničkih grupa da zadrže svoj
identitet unutar Osmanskog carstva i Habsburške imperije, ispostaviće se kao najveće prepreke za nji-
hovo pan-slavensko ujedinjenje u dvadesetom stoljeću." Jasminka Udovički, "The Bonds and the Fault
Lines", Udovicki & Ridgeway Burn This House, Duke University Press, London, 1997., 12.
193
Sanjari, jezikoslovci, državotvorci, atentatori…

Prvi pokušaji među Južnim Slavenima da se stvori moderna nacija, obez-
bjedi njeno jedinstvo i s vremenom izgradi širi zajednički kulturni identitet,
kao i u ostatku tadašnje Evrope, su konstruisani na lingvističkoj osnovi. Ovaj
proces je imao nekoliko faza, tokom većeg dijela devetnaestog vijeka i odvijao
se paralelno u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.
Srbija je 1878.godine bila formalno priznata kao država, ali je još od 1830.
praktično samostalna, iako pod Ruskim protektoratom, uživajući zbog toga
ogroman ugled kod ostalih južnoslavenskih naroda. Mlada država je trebala
i administrativni aparat koji će ustrojiti, modernizovati i transformisati zao-
stalu otomansku koloniju u modernu državu. Prvi uslov za ovakav poduhvat
bio je postojanje nacionalnog jezika koji bi mogao omogućiti efikasnu ko-
munikaciju nastajuće države sa svojim podanicima. U to vrijeme srpske po-
litičke, crkvene i kulturne elite su kao književni jezik upotrebljavale haotičnu
mješavinu jezika baziranog na crkvenom staroslavenskom, obogaćenog ele-
mentima ruskog i srpskog narodnog jezika, koji je uglavnom bio nerazumljiv
širokim narodnim masama. Dramatičnom reformom ćiriličnog alfabeta i
pojednostavljivanjem pravopisnih propisa, Vuk Stefanović Karadžić je, sla-
majući žestoki otpor crkvene i dijela kulturne elite, uspješno proveo reformu
srpskog jezika. On je stvorio novi jezički standard kojim je uzdigao narodni
jezik na nivo nacionalnog književnog jezika, te tako uklonio sve prepreke za
opismenjavanje narodnih masa.
Karadžić nije samo uspješno reformisao štokavski dijalekat, nego je, slije-
deći tadašnje širokoprihvaćene evropske teorije lingvističkog nacionalizma,
smatrao i sve one koji govore tim jezikom, bez obzira na njihovu različitu
vjeroispovjest i teritoriju na kojoj su živjeli Srbima, dajući tako modernoj srp-
skoj nacionalnoj ideologiji moćno oružje. Ovaj, u to vrijeme dominantan,
lingvistički model nacionalne identifikacije se ipak mora staviti u vremenski
kontekst. Karadžićeve teorije lingvističkog nacionalizma nisu bile ništa novo,
usvojene iz njemačkih romantičarskih teorija one su bile široko prihvaćene i
upotrebljavane diljem Evrope među pionirima nacionalnih i jezičkih studija.3
3 Logika ove premise tvrdila je da nacija može imati samo jedan duh, a ne tri, kao u hrvatskom slu-
čaju, jednako kao što i dvije nacije ne mogu djeliti isti duh, što je vodilo Karadžića prema tvrdnji
da su svi štokavci u stvari Srbi, a štokavski dijalekat srpski nacionalni jezik. Poznati slovenački lin-
194
Zeničke sveske
Prema njima nacionalni jezik je bio najčišća forma i odraz nacionalnog duha,
narodi se definišu i razaznaju, ne po vjeri, etničkim običajima, istorijskom i
kulturnom iskustvu, nego prije svega po jeziku.4
Gotovo u isto vrijeme, šarolika grupa hrvatskih intelektualaca, nazivajući
se Ilirima - imenom, prema tadašnjem vjerovanju, za najstarije naseljenike
Balkana - u naporu da se odupru prijetećoj mađarizaciji hrvatske kulture,
na tradiciji borbe za hrvatsko državno pravo, definisala je nacionalni pro-
gram koji je trebao služiti kao sredstvo za oslobođenje od strane kulturne i
političke dominacije. Pisac i lingvista Ljudevit Gaj tražio je, prije svega, način
za podsticanje kulturne integracije razjedinjenih hrvatskih regija, tragajući u
isto vrijeme i za načinom da započne saradnju s ostalim Južnim Slavenima.
Hrvatski pluralni kulturni i politički identitet se odražavao u jedinstvenoj
jezičnoj situaciji: činjenica da su Hrvati pričali tri dijalekta odražavala je sve
hrvatske regionalne razlike stvorene kroz istoriju. 5
Podržan od strane tadašnje hrvatske kulturne elite, Gaj će u izboru dija-
lekta za standardizaciju budućeg nacionalnog jezika prije svega gledati kako
ujediniti hrvatske zemlje u jedinstvenu i cjelovitu političku jedinicu, ali u isto
vrijeme i integrisati kulturno i politički veliku srpsku manjinu (u tom mo-
mentu 25% od ukupne populacije). Štokavsko govorno područje je također
pokrivalo ne samo najveći dio Hrvatske, nego i čitavu Bosnu, većinu Srbije i
Crnu Goru. Ovo će dalje motivisati Gaja da odustane od upotrebe kajkavskog
dijalekta na kojem je inače pisao, i da usvoji štokavski, vjerujući da bi tim či-
nom u budućnosti mogao ostvariti kulturno jedinstvo, ne samo svih Hrvata,
nego i svih Južnih Slavena.6
gvista, i Vukov mentor, Jernej Kopitar, upotrebljavajući isti argument, je vidio Hrvate koji su pričali
kajkavski dijalekat, inače veoma sličan slovenačkom jeziku, kao etničke Slovence, reducirajući tako
'prave' Hrvate samo na izvorno čakavsko govorno područje.Vuk Stefanović Karadžić, Srbi svi i
svuda, Beč, 1849. www.antikvarne-knjige.com
4 Ivo Banac, The National Question in Yugoslavia, History, Politics, Cornell University Press, Ithaca
and London, 1984. , 81.
5 Čakavski dijalekat, kao originalni i najstariji bio je upotrebljavan samo u Istri i dijelu Dalmaci-
je. Kajkavski je bio dobro razvijen i zastupljen u relativno velikom književnom korpusu, ali vrlo
sličan slovenačkom, te upotrebljavan na malom geografskom prostoru. Štokavski dijalekat je bio
teritorijalno najrasprostranjeniji, a njegova vitalnost je bila legitimisana i bogatom renesansnom
literaturom pisaca Dubrovnika i Dalmacije. On je također bio i jezik katoličkog življa u Bosni , kao
i pravoslavnog u Hrvatskoj, koji će se vrlo brzo početi identikovati kao Hrvati i Srbi.
6 Banac The National Question in Yugoslavia, p. 78
195
Izbor štokavskog dijalekta kao osnovice za jezičku standardizaciju i na

hrvatskoj i na srpskoj strani je kreirao temelje za razvoj zajedničkog srp-
sko-hrvatskog književnog jezika. Na konferenciji u Beču 1850. godine u pri-
sustvu većine najvažnijih slovenačkih, hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista,
potpisan je tzv. Bečki književni dogovor kojim je deklarisano da su "Srbi i Hr-
vati jedan narod i stoga trebaju da imaju i jedinstvenu literaturu koja isto tako
zahtjeva i zajednički jezik". 7 Prvi tom riječnika hrvatskog ili srpskog jezika
će se pojaviti između 1880. i 1882., pripremljen od strane prominentnog srp-
skog lingviste Đure Daničića. Iako su ime i karakter zajedničkog književnog
jezika ostali predmet burnih rasprava kroz trajanje obe Jugoslavije, a naročito
poslije njenog raspada, on će ostati najjača spona između četiri naroda koji ga
i danas zovu maternjim, te trajna osnova jugoslavenskog kulturnog prostora.
Osnažene kreacijom i standardizacijom zajedničkog jezika kulturne elite
su počele tragati i za stvaranjem jedinstvenog književnog kanona, te defi-
nicijom šire zajedničke kulture koja bi mogla dalje poslužiti kao osnova za
kreaciju zajedničkog nacionalnog i kulturnog identiteta južnih Slavena. Prvo
uporište i inspiraciju književnici tog doba, zadojeni njemačkim romantičar-
skim teorijama koje su idealizovale snagu i vitalnost narodne kulture, su našli
u Vukovom radu na prikupljanju i publikaciji epske i lirske narodne poezije,
koja je primljena s najvećim pohvalama u tadašnjim evropskim kulturnim
krugovima. Ova matrica epske poezije koja je izražavala i slavila narodnu
vitalnost usprkos istorijskim nedaćama i želji za oslobođenjem od stranih
okupatora, je viđena kao zajednička svim južnim Slavenima i stoga podobna
za definisanje zajedničke kulture buduće jedinstvene nacije.
Ovdje se mora napomenuti da je ovaj trend je bio izraženiji na hrvatskoj
strani gdje su istaknuti pisci poput Petra Preradovića i Ivana Mažuranića, na-
pisali neke od najvažnijih književnih dijela tog doba, zasnivajući ih na tradi-
cionalnim srpskim temama. Njihovi savremenici sa srpske strane, prije svega
Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš, iako pristalice ilirskih ideja, su sebe
vidjeli kao srpske pisce i bez naročite želje da kreiraju zajedničku književnost
koja bi uključila i tradicije drugih naroda. Ovakav rani pokušaj definisanja
7 Citirano prema Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation, Literature and Cul-
tural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, California, 1998., 28 (autorski pre-
vod.).
196
Zeničke sveske
zajedničke kulture na hrvatskoj strani je brzo završio u slijepoj ulici, sveden

na imitaciju srpskog kulturnog modela on je bio brzo napušten i pred sam
rat zamjenjen modelom multikulturalne sinteze različitih jugoslavenskih tra-
dicija, pokretom na čelu s Ivanom Meštrovićem. 8
Srpska nacionalna politička platforma, koja se definisala paraleno s dugim
i tegobnim procesom nacionalnog oslobođenja i gradnje nacionalne svijesti,
uslovljena istorijski jakom ulogom crkve i postojanjem velikih dijaspora van
teritorije Srbije, definisaće se u pravcu teritorijane ekspanzije i ujedinjenju
svih Srba u jednu državu kao nacionalim i istorijskim ciljem. Početkom mo-
dernog doba i stranačkog života srpske nacionalne elite, vođene Narodnom
radikalnom strankom, su usvojile ovu ideju kao svoj nacionalni program,
birajući je ispred dubinske reforme društva, po uzoru na zapadnoevropske
moderne tokove. Ovo je po prvi put definisano u pamfletu Ilije Garašanina,
zvanom "Načertanije" iz 1848., u kojem je po prvi put iznešen projekat bu-
duće srpske nacionalne države i rješenje srpskog nacionalnog pitanja. Ocrta-
vajući zvanično po prvi put linije Velike Srbije kao zajednice svih Srba rasutih
širom Balkanskog poluostrva, Garašaninov program je insistirao na tertori-
jalnoj ekspanziji srpske države, tretirajući, doduše s respektom, ostale narode
koji bi izabrali da žive u ovakvoj tvorevini, ali nikad ne raspravljajući pita-
nje njihove akomodacije, implicirajući na taj način njihovu podređenu ulogu
u potencijalnoj zajednici.9 Politički koncept Velike Srbije će trajno obilježiti
8 Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation, 31-53.

9 Garašaninov program je zagovarao širenje tadačnje srpske države na Bosnu, Kosovo i Crnu Goru,
kao "tradicionalne srpske zemlje", te u Albaniju radi sticanja izlaza na more. Iako je Garašanin je
imao redovne kontakte sa Štrosmajerom, Gajem i Jelačićem, i, u jednom momentu, čak sugerisao
ujedinjenje svih južnih Slavena u zajedničku državu, on nikad nije eksplicitno dizajnirao mjesto za
Hrvatsku ili Sloveniju u takvom budučem aranžmanu. John Lampe, Yugoslavia as History: Twice
There Was the Country, Cambridge University Press, Cambridge, 1996., 52. Mora se napomenuti
da je Garašaninov pamflet proveo pedeset godina kao dokumnent za internu upotrebu i da je pub-
likovan je jednom od beogradskih časopisa tek 1906. godine, kada je Srbija već bila samostalna
zemlja. "Načetranije", čija je važnost kasnije često preuveličavana, mora biti stavljen u kontekst
svog vremena, a kao takav, kao što možemo vidjeti iz postojanja sličnih teorija i na hrvatskoj strani,
on nije izlazio iz mainstreama tadašnje evropske liberalne misli o konstrukciji nacionalne države.
Dakle, umjesto teorija po kojima su političke elite slijepo slijedile tajni dokument ministra spoljnih
poslova Srbije, moglo bi se reći da je Garašaninov rad prije samo jasno opisao i sažeo politiku koje
su srpske elite, determinisane opisanim istorijskim uslovima, već provodile i oko koje je postojao
opšti politički konsenzus. Vođene dinastijom Obrenović, koja je vodila pro-austrijsku politiku i
konzervativnim premijerom Nikolom Pašićem, srpske elite su bile više zaokupljene idejom kako
inkorporisati njihovu rasutu etničku braću kroz ekspanziju vlastite države, nego idejom ujedinjenja
197
srpsku političku misao sve do Drugog svjetskog rata da bi ponovo uskrsnuo

tokom osamdesetih.
Reflektujući hrvatsku kulturnu i regionalnu šarolikost rani hrvatski po-
litički diskurs je bio podjeljen između nekoliko frakcija. Ante Starčević i Eu-
gen Kvaternik su zajedno osnovali Hrvatsku stranku prava i definisali novu
nacionalnu ideologiju na suprotnom polu političkog spektra od one koju je
definisao Ilirski pokret. Starčević se, insistirajući na neprekinutoj tradiciji
hrvatskog državnog prava, videći hrvatski narod, a ne hrvatsko plemstvo,
kao nosioca državnog suvereniteta, zalagao za oslobođenje od austijske vla-
sti, tvrdeći da Hrvatska može preživjeti i kontrolisati svoju budućnost kao
nezavisna država. Slijedeći popularne ekspanzionističke teorije tog vremena,
rezolutno protiv svakog ujednjenja s ostalim južnim Slavenima, oni su radije
ocrtavali granice samostalne Velike Hrvatske.10
Starčevićev politički stav, koji je bio protiv svake unije sa Srbima, nije
bio podržavan od većine intelektualaca tog doba koji su se okrenuli idejama
Ilirskog pokreta, koje su doživjele preporod u drugom modifikovanom tala-
su početkom 1860-tih pod imenom Jugoslovjenstvo. Josip Juraj Štrosmajer,
filantrop i bogati đakovački biskup, zajedno sa sveštenikom i najpoznatijim
hrvatskim povjesničarem tog doba Franjom Račkim, 1866. uspostavili su Ju-
goslovensku akademiju znanosti i umjetnosti s ciljem da podstaknu saradnju
i kulturno ujedinjenje južnih Slavena zasnovano na ideji zajedničke kulture
i književnog jezika.11 U to vrijeme malo ko je mogao naslutiti nestanak Aus-
svih južnih Slavena, smatrajući potonju nerealnom. Dinastija Obrenovića je 1903., u krvavom dr-
žavnom udaru, svrgnuta s vlasti i zamjenjena dinastijom Karađorđevića. Tek poslije tog događaja i
srpskog teritorijalnog širenja u Balkanskim ratovima, srpske političke elite su počele da zagovaraju
opšte slavensko oslobođenje od Habsburske imperije, sa Srbijom u vodećoj ulozi. Jelavich, South
Slav Nationalisms-Textbooks and Yugoslav Union before 1914, Ohio State University Press, Co-
lumbus 1990, 264.
10 Banac, The National Question in Yugoslavia, 88-108.
11 Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti je brzo postala centrom hrvatskog kulturnog i inte-
lektualnog života. Inače, Štorsmajerov veliki san je bilo šire slavensko ujedinjenje i pomirenje kato-
ličke i pravoslavne crkve među Slavenima na temeljima duhovne baštine Ćirila i Metodija. Snažno
zaveden idejama prosvjetiteljstva, vjerujući da je obrazovanje glavni pokretač društvenog razvitka,
on je podržavao i finansirao rad ne samo Jugoslovenske akademije, nego i mnogih drugih naučnih i
kulturnih društava koje su mogle pomoći sveslavenskom ujedinjenju, uključujući tu i štampariju na
Cetinju, Maticu Slovensku, Hrvatsko sveučilište, te finansiranje Karadžićevog i Daničićevog rada
na rječniku. Branka Prpa-Jovanovic,"The Making of Yugoslavia: 1830-1945", Udovicki & Ridgeway
Burn This House, Duke University Press, London, 1997., 44.
198
Zeničke sveske
tro-Ugarske, Štrosmajer i Rački su vidjeli budućnost za Habsburške južne

Slavene unutar federalizovane i decentralizovane monarhije, ali su kao kraj-
nji cilj zamišljali zajedničku federalnu državu koja bi uključivala i Srbiju i
Crnu Goru, i koja bi se zasnivala na punoj jednakosti svih nacija.12
Podjelom Habsburške monarhije na dva dijela 1867. godine, hrvatska
državnost je reducirana na goli minimum. Novi političko-socijalni pritisci,
zajedno s novim valom mađarizacije s jedne strane, te ekonomski prosperitet
prvih generacija mladih Hrvata obrazovanih na evropskim univerzitetima i
zaraženim pan-slavenskim idejama s druge, krajem devetnaestog stoljeća će
poroditi i treću dominantnu opciju u hrvatskom političkom diskursu. Grupa
studenata sa zagrebačkog univerziteta, koja se nazivala Napredna omladina,
će u svom programu pomiriti Štrosmajerovo jugoslavenstvo sa Stračeviće-
vim partikularizmom, po prvi put postavjajući moguće rješenje za hrvats-
ko pitanje van okvira Austro-Ugarske monarhije. Predvođeni dalmatinskim
novinarom Franom Supilom i advokatom Antom Trumbićem, oni su reafir-
misali Starčevićeve ideje o hrvatskoj državnosti i hrvatskoj naciji, ali su im
dali jugoslovensku orjentaciju, zagovarajući stvaranje zajedničke države sa
Srbijom, koja bi trebala biti zasnovana na uzajamnom poštovanju i punoj
ravnopravnosti Hrvata i Srba. Sada već očigledne razlike u načinu na koji
su hrvatske i srpske elite zamišljale buduću uniju smatrane su premostivim
i promjenjivim. Za hrvatske intlektualce jugoslovenska ideja je prije svega
bila utočiste od agresivnih asimiliacionih pokušaja Austrijanaca i Mađara.
Ipak, oni su očekivali da budu tretirani i respektovani kao jednaka strana u
novoj zajednici.
Na krilima panslavenskih ideja koje su se brzo širile medju nastajućom
građanskom klasom, prodorom modernih evropskih nacionalnih ideja i
uspostavljanjem modernog administrativnog aparata i školskog sistema, te
mreža kulturnih, književnih i nacionalističkih udruženja, zapaliti će plamen
želje za nezavisnošću i ujedinjenem svih južno-slavenskih zemalja. Atentat
na habsburškog prestolonasljednika Franza Ferdinanda, prilikom posjete
Sarajevu, 28. juna 1914. godine, od strane Gavrila Principa, člana studentske
organizacije Mlada Bosna 13, gurnuće, ne samo Austriju i Srbiju u rat koji
12 Banac The National Question in Yugoslavia 1984., p.91. (prevod autorov.)

13 Mlada Bosna je bila studentska organizacija koja je okupljala studente uglavnom srpskog nacio-
199
nisu željele, negó biti povod da se čitav svijet baci u ratnu katastrofu do tada
neviđenih razmjera. Principove riječi sa suđenja potvrđuju žar s kojim su
tadašnji intelektualci, studenti i kulturne elite slavenskih država željeli oslo-
bođenje od tuđinske vlasti i zamišljali ujedinjenje u južnoslovensku zajedni-
cu: "Ja sam jugoslovenski nacionalista, i borim se za ujedinjenje svih južnih
Slavena, bez obzira u kojoj formi ili državi, u svakom slučaju ona mora biti
slobodna od Austrije."14 Ta dešavanja će također najaviti i novu, drastično
promijenjenu političku i socijalnu stvarnost u kojoj će se južni Slaveni naći
kad oružje najzad utihne.
Krivo srastanje
Prva Jugoslavija će dakle doći na svijet neočekivano, kao posljedica na-
pora kulturnih i političkih elita tog vremena, ali i kao posljedica istorijskog
hoda - dotad neviđeno krvavog svjetskog ratnog sukoba, po čijem je svršetku
došlo do temeljnog prekrajanja mape Evrope i svijeta. Uprkos izuzetnoj ener-
giji i volji koje su investirane u njenu kreaciju, kao i ogromnim iščekivanjima
i nadama na svakoj od strana koje su pristupile ujedinjenju, Kraljevina Srba
Hrvata i Slovenaca, u svom kratkom životnom vijeku, između dva svjetska
rata, nije našla formulu koja bi uspjela da kulturno objedini različite, i tada
već jasno definisane etničke grupe od kojih su neke bile već formirane nacije.
Srpska politička elita je doživjela novu državu isključivo kao nagradu za
ogromnu žrtvu i učešće u ratu na pobjedničkoj strani. Videći je samo kao
proširenu Srbiju koja se najzad ujedinila s rasutim dijasporama, pokušala je
da nametne ostalima model unitarne nacionalne države baziran na srpskoj
kulturnoj hegemoniji. Na drugoj strani, Slovenci i Hrvati nisu gajili nikakav
entuzijazam za strogo centralizovanu državu koju su Srbi zagovarali. Navi-
knuti na suživot i politiku kompromisa s drugima u okviru multinacionalne
Habsburške imperije tražeći federalno društveno uređenje, oni su očekivali
nalnog porijekla, ali je u svojim redovima imala i Hrvate i Bošnjake. Pripadala je mnoštvu sličnih
studentskih organizacija koje su bile osnivane u to vrijeme u ostalim jugoslovenskim zemljama,
kao što su Popularna Radikalana omladina u Sloveniji ili Progresivna omladina u Hrvatskoj. Ova
mreža organizacija se često nazivala zajedničkim imenom Nacionalistička omladina. Ni jedna od
ovih grupa nije imala čvrstu ideologiju, jasno deklarisane ciljeve ili čvrstu organizacijsku strukturu.
Najmanji zajednički imenilac za sve ove grupe je bio oslobođenje od austijske vlasti i unifikacija
svih slovenskih zemalja. Banac, The National Question in Yugoslavia, 101.
14 Malcolm, Bosnia, A Short History, New York University Press, New York 1994,153. (prevod R.D.)
200
Zeničke sveske
da budu tretirani kao ravnopravni partneri u svakom pogledu i pitanju.

Uređenje zajedničke države postaće predmet spora od početka. Iako je
Kraljevina trebala biti definisana kao parlamentarna konstitucionalna mo-
narhija s ograničenom ulogom monarha, već od prvog trenutka bilo je očito
da je vlast koncentrisana u rukama kralja Aleksandra i njegovog užeg kruga iz
redova srpske političke elite.15 Politički život biće obilježen stalnim protesti-
ma protiv nametnute centralizacije i političkim rvanjem za premoć.16 Vlada-
juća elita dakle, nije imala politički legitimitet, upravljajući nadglasavanjem
i zakulisnim radnjama, što će, u konačnici, potkopati osnove demokratskog
sistema i nagnati sve ostale narode da počnu voditi identitetsku politiku -
nacionalno pitanje je tako postalo izraz disfunkcionalnosti sistema i stalni
kamen spoticanja u političkom životu zemlje.
Krhka Kraljevina je ujedno bila jedna od najzaostalijih i najsiromašnijih
država u Evropi tog doba. S ogromnim socio-ekonomskim razlikama između
različitih dijelova zemlje, kreiranim tokom dugog perioda istorijske separa-
cije, s međunarodnom ekonomskom krizom 1929. godine koja je dalje deva-
stirala ionako slabu privredu, finansijsku infrastrukturu i, uglavnom, agrarnu
ekonomiju, ovakva Jugoslavija objektivno nije ni imala vremena da iskorijeni
značajne razlike između različitih dijelova zemlje.17 Novi dijelovi zajedničke
15 Latinka Perović, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nastanak, trajanje i kraj .www. yuhistorija.
com, posjećeno 10. 09. 2018.
16 28. juna 1921.godine, ne slučajno, nego radije simbolično, na sveti dan u srpskom nacionalnom
kalendaru, donesen je i prvi ustav Kraljevine. Srpska politička garnitura je nastojala i simbolično
ozvaničiti svoju dominaciju u novoj državi, prikazujući srpsku pobjedu u ratu i formaciju nove
državne zajednice u svjetlu uskrslog kosovskog mita - poraz na Kosovu prije pet vijekova je ko-
načno bio osvećen, a Kosovo i sve druge teritorije na kojima su Srbi oduvjek živjeli su najzad bile
ujedinjene s maticom. Ustav koji je usvojen prostom, umjesto dvotrećinskom većinom, što je osi-
gurano kao i uvijek Pašićevim zakulisnim manevrisanjem, je uveo u život strogo centralizovanu
državu i tako otvorio vrata za srpsku dominaciju: "Vodeći princip evropskog liberalnog svijeta
- jedan čovjek, jedan glas - kako je to bilo obećano u ustavu - apstraktno je predstavljao progres. U
političkoj praksi multietničke kraljevine, on je omogućio najvećoj naciji - Srbima - da nadglasaju i
dominiraju ostale. Branka Prpa-Jovanovic, "The Making of Yugoslavia", 52.
17 Tako je npr. Kraljevina morala uskladiti cirkulaciju četiri različite valute, šest pravnih sistema i
sistema oporezivanja, napraviti dugo odlaganu agrarnu reformu, uskladiti različite sisteme željez-
nica i popraviti katastrofalnu cestovnu strukturu. Nadalje, ona je bila druga najzaduženija zemlja u
Evropi. Oko 75% od ukupne populacije Kraljevine bilo je zaposleno u agrarnom sektoru, tj. zavisilo
od obrade zemlje kao jedinog izvora prihoda. Sabrina Ramet, The Three Yugoslavias,Woodrow Wi-
lson Center Press,Washington, D. C. 2006., 76. Kraljevina je bila ujedno i jedna od najsiromašnijih
zemalja. U 1938. godini nacionalni dohodak per capita je iznosio 60 dolara. Poređenja radi, istovre-
201
države nisu imali razrađene uzajamne ekonomske veze, a njene kulturno ve-
oma različite populacije nisu imale praktično nikakvo znanje jedne od dru-
gima.18 Sve su ovo bile prepreke koje vjerovatno ni puno sređenija i organi-
zovanija država, s iskusnijim i racionalnijim političarima i u manje otrovnoj
političkoj atmosferi, ne bi uspjela da prebrodi bez većih potresa.
Kulturne spone
Ovdje treba podcrtati da je ujedinjenje bilo isključivo djelo intelektualnih
i političkih elita sa svih strana. Širi slojevi stanovništva nisu imali nikakvih
informacija o čitavom procesu, niti mogućnost bilo kakvog izjašnjavanja o
njemu kao što bi bio referendum.19 Uprkos političkoj i ekonomskoj zaosta-
losti države i generalnom nedostatku opšte kulture i edukacije širih slojeva
stanovništva, bilo bi teško govoriti o zaostalosti kulturnih elita za modernim
evropskim trendovima.20 Kulturna sfera je, možda, upravo zbog generalnog
nemješanja političara u kulturu, bila obilježena opštom tolerancijom, koope-
racijom i uzajmanim poštovanjem intelektualaca iz svih dijelova Jugoslavije,
meno u Francuskoj, on je iznosio 236 dolara, u Njemačkoj 337 dolara, u SAD 521 dolar. Bilandžić,
Hrvatska moderna povjest, 87.
18 Jelavich je, praveći interesantnu analizu školskih udžbenika i nastavnih programa u južnoslovens-
kim zemljama neposredno prije ujedinjenja, došao do zaključka da je novoj državi, prije svega, ne-
dostajala baza na kojoj je mogla biti formirana. Udžbenici ni u jednoj od zemalja, čak i tako kasno
kao što je 1914., nisu pružali skoro nikakve informacije o drugim narodima, koje bi studentima
omogućile da upoznaju svoje tadašnje susjede i tako stvore kakvu-takvu osnovu za bolje razum-
jevanje u budućnosti. Slovenci, koji su u svojim udžbenicima nudili informacije i o Hrvatima i o
Srbima, su obavili relativno najbolji posao. Hrvatske knjige nisu nudile studentima skoro nikakvu
informacije o Slovencima, sadržavajući samo bazične podatke o srpskoj istoriji. Srpski udžbenici
pak nisu pružali nikakve podatke o drugim Južnim Slavenima. Jelavich, South Slav Nationalism.
273
19 Podrška ujedinjenju bila je, logično, najveća u krajevima Hrvatske i Bosne naseljenim Srbima. Po-
drška je također bila znatno veća u Dalmaciji suočenoj s direktnim talijanskim prijetnjama, nego u
ostatku Hrvatske. U posljeratnom kolapsu Austro-Ugarske, srpska vojska je bila jedini faktor koji
je mogao uvesti red i zavesti zakon na teritorije nove zemlje, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji, koje
su bile bačene u posljeratni haos i civilne nerede, te jedina snaga koja je bila zaista sposobna da za-
ustavi Italju koja je kao sila pobjednica agresivno zahtjevala dijelove slovenačke i hrvatske teritorije.
Talijanske trupe su se već nalazile na vratima Ljubljane, okupirale Pulu, Rijeku, Zadar i Šibenik, ne
zaustavljajući se samo na obalskim gradovima, nego prodirući duboko do Knina. Ivo Goldstein,
Croatia, A History, C.Hurst & Co,London,1999., 111.
20 Jedan od faktora, koji je sigurno doprinio neuspjehu prve Jugoslavije, jeste disparitet u stopama
obrazovanja šire populacije i visokih stopa nepismenosti u većini zemlje. U 1921.godini stope
nepismenosti su bile: Slovenija 8.8%, Vojvodina 23%, Hrvatska -Slavonija 32.3%, Dalmacija 49.5%,
Srbija 65.4 %, Crna Gora 67%, Bosna 80% i Makedonija 83.4%.. Ramet, The Three Yugoslavias, 76.
202
Zeničke sveske
koji su, radije nego da promovišu uske etničke identitete, energično radili i
diskutovali na temu definicije nove jugoslovenske kulture, smatrajući pos-
tojeće kulturne razlike između "tri plemena istog naroda" kao privremene i
pomirljive.
Lampe opisuje Beograd u prvim dekadama dvadesetog vijeka kao pravi
kosmopolitski centar, naseljen umjetnicima, intelektualcima i profesional-
nim stručnjacima iz svih dijelova tek ujedinjene zemlje.21 Dva najznačajnija
umjetnika i zagovornika jugoslovenske ideje, Tin Ujević i Ivan Meštrović, su
izabrali njegove boemske krugove kao stalno mjesto svog prebivališta. Grad
se otvorio prema Evropi, primajući različita diplomatska osoblja, strane in-
vestitore, kao i političare i industrijalce iz drugih krajeva zemlje. Kulturni
dijalog s dva druga kulturna centra u nastajanju - Zagrebom i Ljubljanom -
biće brzo uspostavljen, zahvaljujući uzbudljivoj književnoj i intelektualnoj
sceni. Najznačajniji književni časopis Književni jug je izlazio u Zagrebu, a u
njemu su objavljivali svi važni jugoslovenski pisci i intelektualci; časopis je
objavljivao tekstove simultano na srpsko-hrvatskom i slovenačkom jeziku,
te štampan na oba alfabeta.22 Lampe piše o uspostavljanju "značajnih perso-
nalnih i regionalnih veza" i neponovljivom entuzijazmu i pozitivnoj energiji
prema novoj zajedničkoj državi i zadatku na kreaciji zajedničke kulture.23
Ovu otvorenost, slobodu i kritički duh otvorenog grada, koji je u komuni-
kaciji sa najboljim evropskim i svjetskim kulturnim vrijednostima, Beograd
će sačuvati sve do kraja devedesetih godina i uspostave režima Slobodana
Miloševića.
Treba ipak naglasiti da je hrvatska intelektualna elita, bila najglasniji za-
govornik jugoslovenstva i najaktivnija u pokušaju definisanja nove jugoslo-
venske kulture. Pored već pomenutih Meštrovića i Ujevića, Krleža, Cesarec,
Nazor i mnogi drugi su također zagovarali izgradnju zajedničke kulture. Čak
i kad su se njihove vizije razlikovale, niko nije sumnjao u ostvarljivost ovog
zadatka. Jedna grupa je pokušavala novu kulturu stvoriti amalgamisanjem i
modifikacijom već postojećih etničkih kultura, dok je druga predlagala iz-
21 Lampe Yugoslavia as History, 142.

22 Još dva žurnala, Jugoslovenska njiva i Nova Europa s izrazito jugoslovenskom orijentacijom i širo-
kom listom saradnika iz čitave zemlje su štampana u Zagrebu u isto vrijeme. Wachtel, Making a
Nation, Breaking a Nation, 85.
23 Lampe Yugoslavia as History, 143.
203
gradnju potpuno nove, moderne nacionalne kulture, a koja neće biti optere-
ćena balastima prošlosti. Imajući pred sobom kao uzor nešto ranije započete
eksperimente u kreaciji njemačke i talijanske nacionalne kulture, jugosloven-
ska ineligencija je vidjela ovaj proces kao dugo i mukotrpno putovanje, ali je
njeno konačno stvaranje viđeno kao neizbježno.
Ivan Meštrović, bez ikakve sumnje najveći hrvatski i jugoslovenski kipar,
često zbog svoje posvećenosti jugoslovenskoj ideji nazivan i "mesijom jugos-
lovenstva", je pokušavao definisati osnove zajedničke kulture još prije Prvog
svjetskog rata, kreirajući impresivan i internacionalno priznat opus radova,
tematski vezan uz Kosovski mit.24 Poslije unifikacije on je nastavio stapati
različite kulturne tradicije u svom radu, preuzimajući teme iz srpske mitolo-
gije i interpretirajući ih u modernom evropskom stilu, koji je smatran karak-
terističnim za hrvatsku umjetničku tradiciju. Pokušao je definisati zajedničku
kulturu upravo kao sintezu srpske i hrvatske. Uprkos činjenici da je uživao
bezrezervnu podršku i prijateljstvo kralja Aleksandra, koji je naručio mno-
ge od njegovih radova za beogradske javne prostore, uprkos podršci koja je
dolazila iz hrvatskih, ali i srpskih, umjetničkih krugova, Meštrović nije uspio
premostiti jaz između dvije dominantne nacije, niti njihovog različitog poi-
manja zajedničke kulture. Njegova vizija je jednako napadana s obe strane,
dok su mu Hrvati zamjerali ekskluzivan izbor tema iz srpske istorije, srpske
političke i građanske elite su vidjele njegov metod mješanja dvije kulture kao
potpuno stran njihovoj tradiciji i kao nešto što je ugrožava i skrnavi.
24 Meštrović je napravio i prijeratni umjetnički skandal kada je, kao već internacionalno priznati
autor, odbio da nastupi na Austro-ugarskom paviljonu na Rimskom Expo-u 1911., ukoliko pose-
ban paviljon ne bude obezbjeđen za južnoslavenske umjetnike. Kada je ovaj zahtjev odbijen, on
je zajedno s grupom umjetnika iz Hrvatske, svoje radove izložio na paviljonu Srbije. Još senzaci-
onalniji su bili izloženi radovi: nacrt i maketa Vidovdanskog hrama koji je, spajajući arhitektonske
motive s katoličkih i pravoslavnih crkava, pokušao kreirati jugoslavenski nacionalni hram, naseljen
junacima iz epske narodne poezije, naročito junacima kosovskog mita. Interesantno je da je na
istoj izložbi, Paja Jovanović, kasnije slavljen kao veliki srpski slikar, izlagao u paviljonu Austrije.
Meštrović je i u toku rata bio aktivan član Jugoslavenskog odbora i izlagao u sklopu propagandnih
aktivnosti odbora u Londonu 1917., Lionu1917. i Ženevi1918., promovišući jugoslovensku naciju
i državu u nastajanju. Nenad Makuljević, Jugoslovenska umetnost i kultura, od umetnosti nacije do
umetnosti teritorije, www.yuhistorija.com,posjećeno, 20. 09. 2018.
204
Zeničke sveske
Na kraju i njegove ideološke kolege - jednaki pobornici ideje jugoslovens-

tva, ali s drugačijom vizijom zajedničke kulture - su ga kritikovale zbog upo-
trebe istorijskog romanticizma za konto iskrivljenog dojma da su Jugosloveni
jedinstvena nacija. Krleža je, skupa s Ujevićem, Cesarecom i Crnjanskim, od-
bijao Meštrovićev model multikulturalne sinteze, te zastupao koncept pot-
puno nove, moderne i nad-nacionalne jugoslovenske kulture, koja se neće
oslanjati ni na jedan od postojećih nacionalnih kulturnih obrazaca: "Ono što
se desilo Meštroviću jeste najgora sudbina koja može zadesiti sintetizatora.
Umjesto da bude prihvaćen od obe strane kao most između dvije kulture, on
je završio viđen kao strano tijelo u obe." 25
Iako je entuzijazam za kreaciju zajedničke kulutre bio sigurno veći na
hrvatskoj strani, nije ga manjkalo ni na srpskoj. Srpski intelektualci, kao što
su Milan Grol i prominetni lingvista Ljubomir Stojanović, su tražili način
za akomodaciju drugih u novoj državi i zastupali ideju po kojoj Jugoslavija
mora biti uređena kao federacija jednakih. Jovan Skerlić je radio na daljoj
standardizaciji zajedničkog jezika tražeći kompromis koji bi bio i zadnji ko-
rak u objedinjenju jezika i književnog standarda, 26 a Jovan Cvijić je pokušao
definisati zajedničku kulturu i dokazati da Jugosloveni dijele i dublje antro-
pološke sličnosti.27
25 Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation,117. Šire o Meštroviću, 108-118.

26 Neposredno prije Prvog svjetskog rata, Jovan Skerlić, vodeći srpski književni kritičar, polazeći od
nepraktičnosti jezičkog pluralizma u maloj zemlji poput Jugoslavije, predložio je lingvistički kom-
promis koji je trebao biti zadnji korak u kreaciji zajedničkog jezičkog standarda. Po ovom prijedlo-
gu Srbi bi odustali od upotrebe ćirilice i počeli pisati latinicu, koju je upotrebljavao sjeverozapadni
dio zemlje, dok bi ostali za uzvrat prihvatili ekavski dijalekt, kojim su pričali Srbi u Srbiji, ali i
svi Slovenci, Hrvati kajkavci i Makedonci. Kompromis je imao pristalice i protivnike na obe stra-
ne, prvih više na hrvatskoj, a drugih na srpskoj strani, dok su Slovenci, poslije kratkog kolebanja,
odbili ovaj poziv da se u ime jedinstvenog književnog jezika odreknu vlastitog, već formiranog i
standardizovanog nacionalnog jezika. Većina tadašnjih najprominentnijih pisaca i intelektualaca
zanesenih idejom kulturnog unitarizma je podržalo ovu ideju, naročito na hrvatskoj strani (Ujević,
Krleža, A. B. Šimić, Krklec), i nastavila da piše po Skerlićevoj formuli sve do kasnih dvadesetih,
kada je ona, u svjetlu političkog centralizma, bila polako napuštena. Banac, The National Question
in Yugoslavia, 212
27 Cvijić je poslije prerano preminulog Skerlića bio jedan od najglasnijih propagatora sintetičke uje-
dinjene nacionalne kulture čije se ostvarenje, po njemu, moglo postići sintezom i amalgamacijom
najboljih osobina tri južnoslavenska plemena. U svom djelu Osnove jugoslovenske civilizacije Cvijić
je identifikovao ove osobine u svakom od tri južnoslovenska plemena. Tako bi Srbi zajedničkoj
kulturi mogli dati njihov idealizam, herojstvo i etiku požrtvovnosti, te njihovu maštovitost i intu-
iciju. Nedostaci srpskog kulturnog karaktera kao što su nedostatak discipline su po Cvijiću mogle
biti korigovane ukrštanjem s drugim Slavenima i nadopunjavanjem njihovim vrlinama. Hrvati su
205
Ipak sva pozitivna energija među intelektualnom elitom, kreirana dugo za-
mišljanim i isčekivanim ujedinjenjem je vrlo brzo potrošena, a čak i najrevniji
zagovornici jugoslovenstva su još brže bili razočarani stilom nametnutog poli-
tičkog centralizma i kulturnog unitarizma, naročito poslije atentata u skupštini
na skupinu hrvatskih parlamentaraca i smrti lidera opozicije i vođe hrvatskog
narodnog pokreta Stjepana Radića, 1928. godine. Potonja, otvorena diktatura
kralja Aleksandra, nasilna politika integralnog jugoslavenstva, te još dublja i
jača politička represija, otjeraće politički život Kraljevine u totalni haos. Ubi-
stvom kralja Aleksandra 1934. sumorna realnost političkog nasilja i sukoba
prodrle su u svaku poru javnog i kulturnog života. Napori intelektualaca nisu
mogli bitno uticati ili promijeniti zastarjele stavove vladajućih političkih stra-
naka koji su bili odani partikularnim etničkim identitetima, u disfunkcional-
nom i haotičnom političkom sistemu, nacionalno pitanje je uspjelo da zauzme
apsolutni primat.
Upravo ovaj loše koncipiran i realizovan koncept nacionalne drzave, kao
ekskluzivnog domena jednog naroda, i njegova nasilna uspostava, bez ikakvog
sluha za kompleksnu etničku i konfesionalnu sliku Jugoslavije, će proizvesti
haos u političkom životu zemlje i pretvoriti je u noćnu moru za sve njene kon-
stitutivne narode, postajući uzrokom i izvorom njihovog daljeg sukoba, stavlja-
jući tako u pokret centirifugalne sile koje više neće moći biti obuzdane. Ipak,
kao što to Ramet predlaže, "sindrom etničke politike", koji će otpratiti Prvu Ju-
goslaviju u grob, trebao bi, prije svega, biti posmatran kao produkt nemoguć-
nosti uspostave političkog legitimiteta i nefunkcionalnosti njenog političkog
sistema, a ne obrnuto: "Nacionalno pitanje nije bilo uzrok nefunkcionalnosti
sistema, upravo suprotno, disfunkcionalnost sistema je bila generator nacio-
nalnog pitanja."28
tako, po njemu, bili naročito talentovani za naučni i kulturni rad, kao što su posjedovali i više sa-
modiscipline. Slovenci su mogli u buduću kulturu pridonijeti svoj racionalizam i posvećenost radu
i disciplini. Cvijić je pisao: "Novi kvaliteti koji su do sada bili samo naznačeni će se polako pojaviti.
Amalgamacija najplodnijih kvaliteta naših triju plemena će tako biti još jače izražena, i time će se
izgraditi nova i jednistvena jugoslovenska civilizacija - što je i konačni i najvažniji cilj naše zemlje."
Naslanjajući se direktno na Cvijićeve teorije, Vladimir Dvorniković je nešto kasnije, 1939.godine,
u svom djelu Karekterologija Jugoslovena, dao svoj doprinos teoriji da Jugosloveni dijele dublje an-
tropološke i biološke sličnosti, idući tako daleko da je pokušao dokazati i postojanje jugoslovenske
rase. Dvorniković nije nastojao zanijekati postojeće kulturne razlike, ali ih je, kao i ostatak jugoslo-
venske inteligencije, vidio kao pomirljive i insistirao da ispod njih postoji dublje, rasno jedinstvo
Jugoslovena. Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation, p. 92-3.
28 Ramet, The Three Yugoslavias, 76.
206
Zeničke sveske
Most iznad uzburkane rijeke

Druga Jugosavija je bila produkt autohtone socijalističke revolucije na
čelu sa komunističkom partijom Jugoslavije koja je iz tragične, krvave i izni-
mno složene epizode Drugog svjetskog rata izašla kao apsolutni pobjednik.
Odmah nakon proglašenja nove države, uprkos činjenici da su J. B. Tito i KPJ
vodili oslobodilački rat na širokoj platformi federalizma, nalik ostatku komu-
nističkog svijeta, novi vlastodršci su uspostavili strogo centralizovanu državu
s planskom ekonomijom i monopolom jedne političke partije, iskorjenjujući
bilo kakvu ideološku opoziciju. Zemlja će se za kratak period formirati, kao
još jedna od kopija Sovjetskog sistema.
Ipak, istorijska slučajnost i borba za vlast, koja ce proizići iz neočekivanog
sukoba Staljina i Tita, odvesti će zemlju na traženje vlastitog puta u svijetu
podijeljenom na dva zavađena ideološka bloka. Ova neobičnost će se poka-
zati i kao blagoslov za njeno stanovništvo - komunističko rukovodstvo, iako
daleko od uspostave bilo kakve stvarne demokratije, će u sljedećih trideset
godina graditi sistem znatno humaniji i slobodniji nego u ostataku istočne
Evrope. Kreatori Druge Jugoslavije, iako nikad ne napuštajući u potpunosti
komunističku dogmu i ideologiju, su morali čuvati zemlju, široko otvorenu
prema Zapadu, na čiju su se značajnu finansijsku pomoć oslanjali. Tražeći
vlastiti put i rješenje za jugoslavensku komplikovanu jednačinu, u stalnoj po-
trazi za političkim legitimitetom, vladajuća klika će u sljedećih trideset go-
dina provesti zemlju kroz često kontradiktorne institucionalne, privredne i
ideološke potrese.
Nova zvanična ideologija bratstva i jedinstva, promovisana kao neka
vrsta socijalističke verzije ideja Ilirskog pokreta, garantovala je punu rav-
nopravnost svih naroda i narodnosti, insistirajući na pomirenju i zajedniš-
tvu, te podstrekujući kulturnu razmjenu i mješanje, u okvirima nove zajedni-
ce i kulture. U sljedećih četrdeset godina sistem će paralelno insistirati kako
na promociji i prihvaćanju jugoslavenskog šarenila i različitosti nacionalnih
kultura, tako i na izgradnji šireg zajedničkog jugoslovenskog identiteta. U
različitim vremenskim periodima sistem će, više ili manje, naglašavati jedan
od ova dva pola, ustrajavajući na tome da će, vremenom, novi socijalistički,
zajednički identitet postepeno objediniti i zamijeniti postojeće partikularne
identitete.
207
Pedesete godine su dekada neupitnog jugoslovenstva i skidanja prvih

krutih okova realsocijalizma. Na Šestom partijskom kongresu, 1952., Broz
objavljuje da će se Partija nadalje uzdržavati od miješanja u ekonomske po-
slove zemlje i kontrolisanja vlade, te da ona preuzima ulogu ideološkog sto-
žera, koji će okupljati široki front socijalističkih snaga, umjesto da bude organ
koji zapovjeda i kontroliše svaku poru društva, simbolično mijenjajući ime u
SKJ. Iste godine, na Kongresu jugoslavenskih pisaca, govor Miroslava Krleže,
u kojem je branio prava, ne samo pisaca, nego i svih drugih umjetnika na slo-
bodni izraz bez ikakvih ograničenja od strane partije i države, je označio kraj
dominacije soc-realizma na području kulture. Novosadskim sporazumom,
potpisanim 1954. godine od strane svih važnijih jugoslovenskih lingvista i
književnika potvrđeno je i jedinstvo zajedničkog jezika. Oficijelno je još jed-
nom potvrđeno da je jezik Hrvata, Srba, Crnogoraca (i bosanskih Muslima-
na, koji u to vrijeme još uvijek nisu uživali pravo da se izraze kao pripadnici
posebne nacije) jedan jezik, s dva izgovora (ijekavski i ekavski) i dva alfabeta
(latinica i ćirilica), koji uživaju ravnopravan status u svemu. Ovo je trebalo
bilo vidljivo i u novom zvaničnom imenu jezika - srpskohrvatski, hrvatsko-
srpski - kao i u odredbi da njegova oba sastavna dijela moraju biti istaknuta
uvijek kad je on u službenoj upotrebi.
Početkom šezdesetih, obilježavanjem dvadesetogodišnjice revolucije i
prestankom spoljnih prijetnji opstanku Jugoslavije, otkrivaju se i prve vid-
ljive pukotine u monolitnom ideološkom jedinstvu vladajućeg vrha. U još
uvijek relativno čvrsto centraliziranom i autoritativnom političkom siste-
mu rasprava o protivrječnostima jugoslovenske države i njenim različitim
percepcijama - kao i mnogo puta poslije toga za vrijeme trajanja Titove Ju-
goslavije - manifestovaće se prvo u kulturnoj sferi. Javna rasprava između
Dušana Pirjevca, slovenačkog istoričara i teoretičara književnosti i srpskog
književnika Dobrice Ćosića, na stranicama književnih časopisa u Beogradu i
Ljubljani, pod prividom nepolitičke, kulturne polemike, oslikavala je posto-
jeći raskol u jugoslovenskom rukovodstvu oko pravca u kojem bi se trebao
razvijati jugoslavenski politički sistem i društvo u cjelini, te protivriječnih
stavova na kojima su stajala rukovodstva Slovenije i Srbije. Centralno pitanje
njihove rasprave bilo je da li treba razvijati integralni jugoslavenski identitet
ili treba težiti daljem osnaživanju partikularnih etno-republičkih identiteta.
Perović tvrdi da je u ovoj raspravi Ćosić bio glasnogovornik dogmatske par-
208
Zeničke sveske
tijske struje u Partiji, vođene Aleksandrom Rankovićem, koja je zagovarala

centralizovanu državu, te stvaranja jedinstvene jugoslovenske nacije, dok je
Pirjevec artikulisao stavove reformističke struje, na čelu sa Edvardom Karde-
ljom, koja je, uvažavajući sve postojeće etničke i kulturne razlike u Jugosla-
viji, zagovarala dosljednu federalizaciju, decentralizaciju i punu nacionalnu
akomodaciju. U ovom prvom okršaju razlicitih koncepata Tito je, kao glavni
arbitar u svim jugoslovenskim sporovima, prekidajući ovu raspravu, nakrat-
ko stao na Rankovićevu i Ćosićevu stranu.29 Ali time sukob između ove dvije
frakcije, koji je uveliko okarakterisao sudbonosnu dekadu šezdesetih i dugo-
ročno odredio sudbinu same Jugoslavije, nije bio završen.
Ova razlika između dva koncepta je ustvari ocrtavala dublju i nijansira-
niju podjelu na nivou čitave zemlje, u kojoj je rastući broj stranačkih liberala
i tehnokrata iz redova moderne generacije, koji su zahtjevali dublje političke
i privredne reforme, došao u sukob s konzervativnim partijskim krilom, koje
je braneći stečene privilegije, po svaku cijenu, gledalo kako izvesti re-cenra-
lizaciju sistema i napustiti započete ekonomske i političke reforme društva.
Snage koje su zastupale ideju daljeg zaokreta prema trzišnoj ekonomiji, te
dalju decentralizaciju sistema, bile su najjače u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedo-
niji, dok su one koje su tražile zadržavanje centralističkog modela upravljanja
i istovremeno insistirale na tome da partikularni etno-nacionalni identiteti
ostanu podčinjeni zajedničkom nad-nacionalnom identitetu, preovladavali u
Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Ipak, mora se naglasiti da je u svakoj od republičkih
partija, postojala podjela na konzervativce i liberale, kao i da će njihova uza-
jamna borba za prevlast u sljedećoj dekadi odlučiti kako sudbinu privrednih
reformi, tako i sudbinu jugoslavenskog državnog projekta.30
Ova borba ponovo izbija na površinu već sljedeće godine, isprva vidlji-
va u tumačenju samog karaktera samupravljanja. Centralno planiranje je u
29 Opširnije: Latinka Perović, Polemika između Dobrice Ćosića i Dušana Pirjevca 1961/62 godine,
Kako su se izražavali različiti politički interesi u Jugoslaviji, Dominantna i neželjena elita, Beleške o
intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji, Beograd, 2016., 69-78.
30 Uzajamna suprostavljenost dvije partijske struje i njihov latentni sukob postao je očit još marta
1962. kada je Tito sazvao sjednicu IK CK SKJ na kojoj je iznio već postojeću krizu na svjetlo dana i
dramatičnim tonom, po prvi put javno, doveo u pitanje i samu egzistenciju Jugoslavije identifikuju-
ći kao krivca za sukobe u partijskom državnom vrhu i kao one koji ugrožavaju opstanak Jugoslavije,
političke elite s različitim političkim interesima. Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povjest, 397,
434.
209
potpunosti napušteno, ovlaštenja prenesena na republike, opštine i lokalna

preduzeća dajući im uticaj u planiranju ekonomskog razvoja. Novi Ustav iz
1963. promoviše napuštanje federalnog centra i po prvi put značajno jača
ingerencije republika u svakom polju.31 Dosljedno tome i kulturna politika
je također prepuštena nadležnosti republika. Kulturna različitost je sada u
potpunosti prigrljena, a politika multikulturalizma postaje promovisana kao
znak kulturnog bogatstva zemlje i potvrda snage novog socijalističkog čovje-
ka. Ovo su bili i prvi znaci odstupanja od politike integralnog jugoslovenstva.
Krajem 1963. i početkom 1964. vodi se po prvi put povišenim tonovima
i polemika između istoričara iz Zagreba i Beograda, kojom se, pod krinkom
rasprave koji je narod - Srbi ili Hrvati - više doprinio borbi protiv fašizma u
NOR, te o prirodi predratnog sporazuma Cvetković-Maček, u stvari, otvara
sukob oko nacionalnog pitanja.32 Ova rasprava je prekinuta oštrom interven-
cijom sa samog vrha vlasti, ali je interesantno da je ona neposredno pretho-
dila Osmom kongresu SKJ, na kojem će, na opšte iznenađenje, Tito progo-
voriti o nacionalnom pitanju, koje je do tada smatrano riješenim, i gdje će
se posljeratni koncept o isčezavanju nacionalnih razlika sada identifikovati s
"birokratskim unitarizmom i hegemonističkim tendencijama"33
Irvine tvrdi da su se Tito, koji je u ovoj unutarpartijskoj borbi za prevlast
između dvije struje, sada stao na stranu reformista, i Kardelj, kao glavni ar-
hitekta jugoslovenskog društvenog sistema, upustili u dalju decentralizaciju
31 Irvine tvrdi da su Tito i Kardelj vjerovali da je decentralizacija nužna u cilju ostvarenja prijeko
potrebnih ekonomskih reformi, ali i u svrhu daljeg unapređenja nacionalnih odnosa. Ipak, i pored
pokušaja provođenja reforme u ekonomskoj sferi, partija je u isto vrijeme pokušavala na svaki
mogući način izbjeći reformu političkog sistema i otvoriti raspravu o vlastitom položaju u društvu.
Jill Irwine, The Croat Question, Westview Press, Denver, Colorado, 1993., 255.
32 Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, 435.
33 Rezolucija 8 kongresa SKJ, Znaci.net, posjeceno 20. 09. 2018. Ovdje treba pomenuti, čisto kao
ilustraciju otvaranja šireg društvenog dijaloga i popuštanja u sferi kulture, da je iste godine u Za-
grebu počeo izlaziti i filozofski časopis Praxis, koji je kritikovao režim s lijevih pozicija i koji će
u deset godina izlaženja, prije konačne zabrane, doživjeti i internacionalno priznanje. Časopis je
osnovao i Korčulansku ljetnu školu koja je okupljala svjetske filozofske zvijezde poput E. Blocha,
H. Marcusea, J. Habermasa i mnogih drugih. Časopis je isprofilirao dvije filozofske škole, zagrebač-
ku i beogradsku. Beogradski krug, medijski poznatiji zbog represije sistema tokom sedamdesetih,
će se oštro podijeliti u devedesetim godinama, kada će se jedan dio originalnih članova naći na
pozicijama nacionalizma i dati podršku Ćosićevoj nacionalnoj platformi i Miloševićevim ratnim
naporima. Opširnije, L. Perović, Dobrica Ćosić, biografska beleška, Dominantna i neželjena elita,
Beograd, 2016. 40-41.
210
Zeničke sveske
i federalizaciju kako u cilju ostvarenja potrebnih ekonomskih reformi, tako i

ispunjenja obećanja datih još u ratu o jednakosti svih jugoslovenskih naroda.
Ipak, u tom poduhvatu oni su, po svaku cijenu, pokušavali izbjeći dublju re-
formu političkog sistema i stvarnu demokratizaciju, znajući da bi ona nužno
otvorila i raspravu o njihovom monopolu na vlast, stoga nudeći samo kozme-
tičke reforme u vidu decentralizacije i federalizacije.34
Ovaj zaokret proizvešće u sljedeće dvije dekade paradoksalne rezultate.
Odavde pa nadalje, iako zajednički jugoslavenski okvir i orijentacija nisu na-
pušteni, Jugoslavija će polako krenuti ka konfederalnom modelu, funkcioni-
šući uglavnom kao skup suverenih republika u kojima će se kao nosioci su-
vereniteta pojaviti dominantne nacije. Decentralizacijom u okviru neupitnog
političkog monizma, pojedinac će biti praktično natjeran da ostvaruje kako
kulturna tako i sva druga prava u okviru republičkih granica. S druge strane,
ovo će motivisati republičke komunističke elite da, u naporu ostanka vlasti,
počnu raditi za dobrobit samo vlastite nacije, i osnaže veze s nacionalistič-
kom inteligencijom u svakoj od republika, odazivajući se polako, ali sigurno
"zovu nacionalnih sirena".35 Ovo ne znači da je jugoslovenska orijentacija u
potpunosti formalno napuštena niti ignorisana, ali s ovim sporim zaokretom
kulturni partikularizam dobija čitav skup instrumenata s kojim će, u odsu-
stvu stvarne demokratizacije sistema, u naredne dvije decenije, umjesto da je
osnaži, uspjeti do kraja razmontirati koncept integralne kulture.36
34 Jill Irwine, The Croat Question, Westview Press, Denver, Colorado, 1993., 255.
35 Ivan Vejvoda, Zašto se dogodio rat? Nasilno rasturanje Jugoslavije, uzroci, dinamika, posledice, Cen-
tar za civilno-vojne odnose, Beograd, 2004., 69.
36 Republičke elite su od ovog momenta postupno počele preuzimati inicijativu odvajanja od jedin-
stvenog kursa. Ovo je možda najbolje vidljivo na primjeru analize postepeno odvajajućih obrazov-
nih programa i načinu kako su predavani književnost i jezik. Usporedba školskih kurikuluma već u
1964. godini je ukazala na trend koji će se samo ubrzati u sljedeće dvije decenije. Hrvatski i srpski
školski programi su, kao uzajamne slike u ogledalu, svaki počeli stavljati naglasak na vlastite pisce,
postepeno isključujući drugu stranu, ili je jednostavno zamjenjujući sa stranim autorima. Revolu-
cionarni tekstovi posvećeni Titu i partizanskom mitu su bili još uvijek sveprisutni i gotovo jedina
stvar koja je povezivala školske kurikulume, koji su se postepeno, ali sigurno počeli udaljavati je-
dan od drugoga. Nastavni plan u BiH je ostao nešto drugačiji, odražavajuci jedinstveni bosanski
etnički miks koji je diktirao jednaku važnost održavanja kulturnih veza sa Srbijom i Hrvatskom
podjednako, kao i važnost održavanja jugoslovenskog koncepta za ovu republiku, on je zadržao
jugoslovensku orijentaciju ravnopravno zastupajuci autore sa svih strana. Wachtel, 174.
211
Wahtel smatra da se kulturna politika jednog društva može najbolje

analizirati kroz odnos prema književnicima koje ono izabere za oficijelnu
kanonizaciju. Iako su udžbenicima i izdavačkom djelatnošću još uvijek preo-
vladavale ideološki podobne teme i pisci koji su veličali partizanski mit i kult
Titove ličnosti, te dodavali legitimitet ideologiji bratstva i jedinstva, počet-
kom šezdesetih, izbor za kanonizaciju je pao na dva, po svemu, vanserijska
pisca koji će svojim životima i djelom oslikati svu zamršenost jugoslovenske
istorije, ali i kulturnu politiku nove zajednice. Iako su oni imali radikalno
drugačije književne pristupe jugoslovenskoj ideji, ali i ideologiji jugosloven-
ske zajedničke kulture, i mada se njihovo zajedničko djelo našlo podaleko
od strogo propisanih ideoloških i estetskih kanona, obojica su prigrljeni od
strane novih vlasti, jer su svojom cjelokupnim djelom i društvenom djelat-
nošću, ne samo izrazili lojalnost i pripadnost, nego i iskreno legitimisali
novu stvarnost, smatrajući je istorijskom katarzom i konačnim razrješenjem
južnoslovenskih istorijskih protivrječnosti.37
Izbor Miroslava Krleže, predratnog člana komunističke partije, dugogo-
disnjeg ljevičara i Titovog osobnog prijatelja i savjetnika u pitanjima kulture,
bez obzira na njegov idiosinkratičan stil, mogao bi se, kako Lovrenović to
tvrdi, posmatrati kao relativno logičan, nova država je dobrim dijelom bila
i produkt njegovih želja i zalaganja.38 Ono što je mnogo interesantnije jeste
izbor i kanonizacija Ive Andrića, jednog po svemu građanskog književnika,
čija su djela tematski razmarala kompleksnu sliku bosanske istorije, kao glav-
nog jugoslovenskog pisca, čak i prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za
književnost 1961. godine.
I Wahtell i Lovrenović tvrde da ovo nije posljedica slučajnosti, i da su,
bez obzira na činjenicu da on do rata, ni neposredno poslije nije bio član
komunističke partije i da je imao uspješnu diplomatsku karijeru za vrijeme,
37 Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji, www.peščanik.net, posjećeno 10. 08. 2009.
38 Iako se nikada nije pridružio partizanima Krleža je još uvijek uživao ogroman ugled kod novih
vlasti, jednak Cesarecu, Ivanu Goranu Kovačiću ili Nazoru koji su za tu državu položili živote ili
aktivno učestvovali u partizanskom pokretu. Ipak, Krleža je, što zbog svog "elitizma", žanrovske
razuđenosti i diverzititeta, i pored toga što je dugo ostao aktivan član partije, jedno vrijeme čak ob-
našajući i funkciju člana CK SK Hrvatske, ostao 'druga violina' jugoslavenske književnosti. Krleža
će, mada nikad ne odustajući od jugoslavenske ideje, izraziti svoje sumnje i razočarenje u način na
koji je ta ideja realizovana, u svom romanu Zastave koji je izašao u nekoliko dijelova tokom šezde-
setih godina. Wachtell, Making a Nation, Breaking a Nation, 175-8.
212
Zeničke sveske
u javnom diskursu negativno obilježene Kraljevine Jugoslavije, koliko god

to paradoksalno zvučalo, nove vlasti su u njegovoj kompleksnoj i višeslojnoj
slici bosanske prošlosti prepoznale mogućnost rješenja jugoslovenske buduć-
nosti. Ova vizija je, koliko god na momente pesimistična i tragična, savršeno
oslikavala svu složenost južnoslavenske istorije, ali i neraskidivu, organsku
povezanost i zajedničku sudbinu, kako njegove rodne Bosne, tako i cijelog
jugoslavenskog prostora, istovremeno potvrđujući mogućnost zajedničkog
života i neizbježnost multikulturalne koegzistencije, nudeći pomirenje izme-
đu nacionalne i univerzalne kulture na kompleksan način.39 Andrić je, po
Lovrenoviću, došao do "apatridske definicije identiteta", u kojoj se svi različiti
identiteti istovremeno i prepliću i gube jedan u drugome, a ovo je sigurno
rezonovalo s oficijelnom kulturnom politikom novih vlasti i potaklo ih da
jednog građanskog pisca pretvore u najblistaviju kulturnu ikonu socijalistič-
kog drustva.40
Hrvatsko proljeće i srpski liberali
Latentni sukob između dvije struje u partiji krenuće ka konačnom razrje-
šenju iznenadnim uklanjanjem Rankovića iz vrha vlasti, u julu 1966. Ovo će
ozvaničiti i konačni zaokret jugoslovenskog političkog broda prema daljnoj
decentralizaciji i federalizaciji i dubljim ekonomskim reformama koje će, u
oficijelnom jeziku, biti uskoro brendirane - imenom "tržišnog socijalizma".
Ovaj čin, kojim se Tito stavio otvoreno na stranu reformske struje, je bio i
signal liberalima u svakoj od republika, koordiniraniranim na federalnom
nivou od strane Vladimira Bakarića, liberalnog člana Titovog užeg kruga i
jednog od kreatora ekonomske reforme iz 1965., da mogu nastaviti još dalje s
ekonomskim i političkim reformama.
39 Andrić u svom cjelokupnom djelu stvara zamršenu sliku različitih civilizacija koje dijele nesigurnu
balkansku kulturnu raskrsnicu, na kojoj su izloženi stalnom sukobu, promjeni, i nesigurnosti, koje
za sobom opet povlače sumnju i rađaju nepovjerenje. Potreba za održanjem proizvodi kulturnu
homogenizaciju koja im smeta da u toj često zategnutoj koegzistenciji vide svoju dubinsku ispre-
pletenost i kulturnu sličnost: "Svaka od posebnih grupa koje naseljavaju Bosnu dijeli svoj istorijski
prostor s ostalim nacijama i upravo u tome leži njihovo bratstvo i njihovo jedinstvo. U konačnici,
paradoksalna egzistencija te sjedinjavajuće istine koja veže ljude i etničke grupe koje misle da ne
dijele zajedničke osobine, postaje Andrićeva centralna poruka za izgradnju nacije...Andrić ne tvrdi
da razlike mogu biti pomirene kroz sintezu, prije mogu biti prevladane samo iskorakom izvan
i iznad, posmatrane iz pozicije nenacionalnog, ali suosjećajnog posmatrača." Wachtel, Making a
Nation, Breaking a Nation, 171. (prevod autorov) opširnije o Andriću 156-172.
40 Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji, www.peščanik.net, posjećeno 10. 08. 2009.
213
Istovremeno s padom Rankovića, dotadašnji politički centralizam i insi-

stiranje na, nikad do kraja, definisanom nad-nacionalnom jugoslovenskom
identitetu, će se i zvanično početi izjednačavati s unitarizmom i velikosrp-
skim nacionalizmom, što je u stvari signaliziralo da se sporovi oko unutar-
njih ekonomskih i političkih interesa, po prvi put i u novoj državi, prevode
na jezik nacije i nacionalizma i, sve više, percepiraju kao etničke, prije nego
političke bitke. Pošto su sve republike (osim BiH), bile dominirane od strane
jednog naroda koji je bio i nosilac suvereniteta u toj republici, ekonomski
sukobi i sporovi oko preraspodjele državnih prihoda i plasmana federalnih
investicija sada su preuzeli izgled nacionalnog konflikta, te mogli biti inter-
pretirani kao izraz nacionalne neravnopravnosti.41
Prvo značajnije iskušenje režimu došlo je početkom sedamdesetih s ma-
sovnim kulturnim i političkim pokretom u Hrvatskoj s kojim će se nacional-
no pitanje i nacionalizam vratiti na jugoslovensku kulturnu i političku scenu
na velika vrata.42 Nacionalni sentiment biće probuđen i nošen na krilima
kulturnog pokreta, iniciranog od strane komunističkog rukovodstva i, po
svemu sudeći, u početku odobren iz samog vrha vlasti. Organizovan i vođen
od strane kulturne institucije, Matice hrvatske, on je okupljao veći dio hrvat-
skih kulturnih elita i u sljedećih nekoliko godina bio u potpunosti prihvaćen
i podržan od strane liberalne struje u hrvatskom Savezu komunista s lideri-
ma Savkom Dapčević-Kučar i Mikom Tripalom.
Primjer Maspoka je možda najbolje pokazao kako su zbog nedostataka
jugoslovenskog političkog sistema politički i ekonomski problemi mogli biti
41 Prvi sukob koji je imao izgled nacionalnog konflikta je došao kao rezultat u suštini ekonomske
borbe i spora oko podjele državnih prihoda i investicija. Manje razvijene republike su tražile veći
udio u federalnim investicijama u cilju podsticanja vlastitog razvoja i adresiranja pitanja zaostaju-
ćeg životnog standarda njihove populacije, dok su razvijenije republike, poput Slovenije i Hrvat-
ske, tvrdile da ulaganja trebaju biti koncentrisana na njihovom području jer će to proizvesti bolje
ekonomske rezultate od koristi za cijelu državu.Treba naglasiti i da je unutar svake od republičkih
komunističkih partija postojala podjela na liberale i konzervativce, iako ne i u istom omjeru u
svakoj od njih. Ipak, liberalni argumenti (manje državnog uplitanja u privredu i veće ekonomske
slobode) su se uglavnom podudarali s interesima Hrvatske i Slovenije, dok su se konzervativni
(veća intervencija države u privredi i raspodjeli federalnih prihoda) uglavnom poklapali s intere-
sima Srbije, dalje komplikujući čitavo pitanje i unoseći zabunu u prirodu čitavog konflikta. Ramet,
The Three Yugoslavias, 216.
42 Ovaj pokret je u kasnijem hrvatskom nacional-romantičarskom riječniku nazvan Hrvatskim pro-
ljećem, dok ga je sistem imenovao skraćenicom Maspok za Masovni pokret.
214
Zeničke sveske
pretvarani u identitetske. Pored jezičkih, Maspok je stavio na dnevni red i

pitanja koja su propitivala osnove jugoslavenske, još uvijek centralizovane
ekonomije i preraspodjele kapitala. Tvrdeći da je Hrvatska ekonomski isko-
rištavana u Jugoslaviji, navodeći pri tome kao ključni argument nesrazmjerni
doprinos Hrvatske u savezni fond za razvoj nerazvijenih republika, intelek-
tualci su zahtjevali preraspodjelu državnog prihoda od turizma, te ograni-
čenje monopola u spoljnoj trgovini i hrvatskoj turističkoj industriji, koja su
pripadala nekolicini beogradskih preduzeća. U svakoj demokratskoj državi
ovakav očit trgovinski i kreditni debalans, bi svakako bio tretiran kao realan
problem i kao ekonomsko pitanje koje zahtjeva raspravu i korekciju praved-
nijom redistribucijom sredstava i kapitala. U strogo kontrolisanoj ekonomiji
poput jugoslavenske, u nedemokratskom jednopartijskom društvu, gdje su
politički uticaj i blizina političkom centru bili jednako proporcionalni eko-
nomskoj moći, te u decetraliziranom sistemu u kojem su republičke elite
imale često suprotstavljene interese, ova očita anomalija je lako prevedena u
jezik nacionalizma. Hrvati su kako to Ramet sugeriše počeli gledati na pro-
blem disfunkcionalne centralne ekonomije kao na problem vlastite eksploa-
tacije. Štaviše: "oni se nisu samo vidjeli iskorištavanim, nego iskorištavanim
zato što su Hrvati." 43
Kao početak Maspoka može se formalno uzeti objavljivanje Deklaracije o
položaju i upotrebi hrvatskog jezika, još u martu 1967. godine kojom je grupa
hrvatskih intelektualaca i jezikoslovaca iznijela pritužbe o statusu i ugrože-
nosti hrvatskog jezika i zatražila njegovu zaštitu, koja je, po njima, bila mo-
guća samo napuštanjem koncepta zajedničkog jezika, te obezbjeđivanjem
pune ravnopravnosti četiri distinktna književna jezika, hrvatskog, srpskog,
slovenačkog i makedonskog.44
43 Ramet,The Three Yugoslavias, 229.

44 Deklaracija, potpisana od strane 130 intelektualaca i kulturnih radnika, od kojih je čak 80 bilo
članovima SK Hrvatske, je po prvi put javno iznijela pritužbe o statusu hrvatskog jezika koji je, po
njima, zvaničnom politikom zajedničkog jezika, a putem jezičke prakse u saveznoj upravi, sred-
stvima masovne komunikacije, diplomaciji i političkim organizacijama, doveden u neravnopravan
položaj. U situaciji u kojoj je bio konstantno srbijaniziran, on je po njima doveden u položaj lokal-
nog dijelekta, te treba zaštitu koja se može postići samo napuštanjem koncepta zajedničkog jezika
i obezbjeđivanjem pune ravnopravnosti četiri distinktna književna jezika. Deklaracija o nazivu i
položaju hrvatskog književnog jezika, www. wikipedija. org, posjećeno 10. januara 2013. Deklaraciji
su prethodile pritužbe slovenačkih i makedonskih kulturnih ustanova koje su tražile da se zaštiti
posebnost njihovih jezika u odnosu na srpskohrvatski. Slovenački kulturni krugovi su tako zahtje-
215
U žučnoj raspravi, koja je potrajala par godina, zahtjevi hrvatskih kul-

turnih elita bili su podržani i iz Beograda od strane srpskih nacionalistič-
kih intelektualaca okupljenih oko Društva književnika, koji su Predlogom za
razmišljanje podržali hrvatske zahtjeve za promjenom imena jezika i, pro-
glašavajuci Bečki i Novosadski dogovor efektivno poništenim, predložili da
se srpski i hrvatski jezik trebaju dalje razvijati kao samostalni. Ova grupa
akademika i pisaca od koje će dobar dio sredinom osamdesetih učestvovati i
u pisanju famoznog Memoranduma je, podržavajući hrvatski zahtjev da na-
zivaju jezik imenom koji žele, ciničnom logikom podjele tražila istovremeno
da to isto pravo bude dato i svim ostalim narodima bez obzira na kojoj se
republičkoj teritoriji nalazili.45
Značaj ova dva dokumenta političkih blizanca, koji su, nepotrebno je
ponavljati, oštro osuđeni od strane režima, jeste da su, po prvi put, van in-
stitucija zvaničnog sistema, napali na samu osnovu komunistickog rješenja
komplikovanog jugoslovenskog nacionalnog pitanja kao i na osnove samog
sistema. Kao što je Ramet sumirala: "S čisto jezičke tačke gledišta, neko bi
mogao primjetiti da je srpsko-hrvatski očito jedan jezik, ali ovo je bila poli-
tička, a ne jezično-naučna kontroverza."46 Prepirka oko imena jezika je pono-
vo ocrtala pukotine u temeljima jugoslavenskog društva i najavila podjelu u
samom vrhu komunističke vlasti.47 Ona je također ponudila i opasnu iluziju
vali da se poštuju odredbe zakona kojim je predviđeno emitovanje TV programa na slovenačkom

jeziku, koje je u stvarnosti kršeno, jer se više od polovine programa emitovalo na srpskohrvatskom.
Oni su sad tražili isključivo korištenje slovenačkog jezika. Ante Baković, "Zapadne reakcije na obja-
vu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. godine," ČSP, br. 3., 579.-594.
Zagreb, 2010., 581. www. hrcak.srce.hr, posjećeno, 10. 02. 2014. Treba naglasiti da su u pomenute
dvije republike također na vlasti bili liberalne struje u partiji.
45 Ova grupa pisaca u potpunosti podržava hrvatske zahjeve u pogledu naziva zajedničkog jezika,
te njihovo pravo na prezervaciju vlastitog književnog jezika, i predlaže da se u budućnosti srpski
i hrvatski jezik trebaju razvijati u punoj samostalnosti i ravnopravnosti. Oni ujedno traže da se u
ustave Srbije i Hrvatske unesu odredbe po kojima se "svim Hrvatima i Srbima osigurava pravo na
školovanje na svom jeziku i pismu i po svojim nacionalnim programima". Logika koja je proizila-
zila iz ovakve 'podrške' je bila praktično upozorenje, da ako Hrvati insistiraju na pravu da definišu
svoj jezik na hrvatskoj teritoriji, onda isto pravo pripada i Srbima koji žive u Hrvatskoj. Jednom
kada se jezička i nacionalna prava vežu za teritorije, jedini rezultat koji može proizići iz ovakve
logike jeste kulturno (a kasnije i političko) usitnjavanje i podjela teritorija. Nick Miller, The Non-
conformists, Culture, Politics, and Nationalism in a Serbian Intellectual Circle, 1944-1991, Central
European University Press.2007., www. books.openedition.org, posjećeno 10. decembra, 2013.
46 Ramet, Nationalism and Federalism in Yugoslavia, Indiana University Press,1984, 109-114.
47 Gledajući s distance ovaj proces koji se u Hrvatskoj odvijao u četiri godine nakon objave Deklara-
216
Zeničke sveske
da se fundamentalni problem južnoslavenskih prostora - nepodudaranje gra-

nica nacionalnih grupa s teritorijama na kojima su živjele - može riješiti pri-
mjenom logike nacionalne države, jedan narod, jedan jezik, jedna država.48
Maspok će, vrlo brzo, pod uticajem radikalne struje u studentskom
pokretu i Matici, koja se u četiri godine profilirala u alternativnu politič-
ku stranku i značajnu opoziciju vladajućoj partiji, skliznuti u nacionalizam.
Otvarajući nacionalno pitanje u Jugoslaviji, i dobijajući na momente izrazit
antisrpski predznak, prvo će otuđiti predstavnike ostalih republika, zatim
izgubiti podršku Bakarića i Tita, te na kraju biti suzbijen grubom represijom
sistema.49
cije, s obzirom na karakter jugoslovenskog političkog sistema, nemoguće je i pomisliti da se ovako

nešto moglo dešavati bez pristanka samog vrha vlasti. Stjepan Babić je tvrdio kako je stvarni po-
kretač Deklaracije bio Vladimir Bakarić, koji je bio i kordinator progresivnih snaga u KPJ na nivou
čitave Jugoslavije, ali su te glasine kasnije opvrgnute od strane Mike Tripala i Petra Šegedina. Marin
Pušić, Hrvatski jezični problem od 1945. do 1967. godine. Također, Robert Owen, tadašnji američki
konzul u Zagrebu, je zastupao stajalište kako je inicijativa za donošenje Deklaracije stigla iz samih
vrhova partijske vlasti: "Cilj je bio stvoriti umjetnu krizu kojom bi se ojačao položaj liberalne struje
u borbi za političku prevlast." Owen citiran kod Baković, Zapadne reakcije na objavu Deklaracije,
586.
48 O istorijskoj pozadini rasprave o imenu i karakteru zajedničkog jezika opširnija rasprava u Rado-
slav Drašković "Neredi u štokavskom univerzumu, Istorijska pozadina rasprave o imenu i karakte-
ru jezika Južnih Slavena", Zeničke sveske, broj 19, juni 2014., 146-181.
49 Tokom četiri godine nacionalnog preporoda, Maspok je postao veoma uticajan i popularan pokret,
a Matica se uspjela nametnuti kao gotovo paralelna politička partija. Članstvo u pokretu je naraslo
vrtoglavom brzinom, što svjedoči o žaru s kojim su ljudi prihvatili otvaranje javnog dijaloga o nedo-
stacima sistema. Isprva je liberalno komunističko vođstvo, koje je, mora se napomenuti, teško, u bilo
kojem trenutku, moglo biti optuženo za nacionalizam, prigrlilo nešto što je izgledalo kao nacionalna
kulturna renesansa. Nastojeći zadržati široku podršku svojim težnjama za dalju reformu društva
ono je u potpunosti prisvojilo plan definisan od strane nacionalno orijentiranih intelektualaca oku-
pljenih oko Matice, samo da bi, zakratko, izgubilo kontrolu nad čitavim pokretom koji se našao na
stramputici nacionalizma. U nemogućnosti da kontrolišu pokret, ali i da odstupe od traženih refor-
mi Sistema, oni su morali sići s vlasti. Amanet hrvatskog proljeća je dvostruk, s jedne strane, glasno
artikulišući nezadovoljstvo koje je dio populacije osjećao prema postojećem političkom sistemu, te
stavljajući glasno i jasno na dnevni red široku i sveobuhvatnu demokratizaciju društva i produblji-
vanje ekonomskih reformi, ono je predstavljalo prvi i najozbiljniji izazov jednopartijskom sistemu.
S druge strane, Maspok je pokazao koliko opasno koketiranje s nacionalizmom, kao i njegova upo-
treba u političke svrhe, može biti, jer je ponudio kobnu iluziju da se bazični problemi političkog
sistema mogu biti rješeni stvaranjem nacionalne države. Gruba represija sisitema je žrtvovala čitavu
generaciju demokratski orijentisanog intelektualnog vođstva, spremnog da hrvatsko i jugoslovensko
društvo povedu u dalju demokratizaciju i reformu, a ostatak Hrvatske bacila u rezignaciju i dugo-
trajnu apatiju, odvela nacionalistički pokret u podezelje i osnažila njihov argument da je rješenje hr-
vatskog pitanja moguće tražiti samo izvan okvira Jugoslavije. Irvine, The Croat Qestion, 269, Lampe,
Yugoslavia as History, 310, Ramet, The Three Yugoslavias, 259.
217
Ista sudbina će sljedeće godine sačekati i reformiste iz Srbije, Makedo-

nije i Slovenije, koji su zajedno mogli pretvoriti Jugoslaviju u funkcionalnu
političku zajednicu. Lampe s pravom tvrdi da je najteža posljedica hrvatske
krize upravo ta da je dala Titu i Kardelju šansu da se brzo obračunaju s de-
mokratskim izazovom vlastitoj poziciji u društvu, ali i prilike da se oslobode
liberalnog vodstva SK Srbije, vođenog od strane Marka Nikezića i Latinke
Perović. Uzimajući u obzir da su Srbi bili najbrojniji narod u Jugoslaviji, a
Srbija najmnogoljudnija republika s najvećim uticajem na federalnom ni-
vou, ali i dugom istorijom centralizma i unitarizma, pojava vodstva koje je
iskreno bilo naklonjeno federalnoj Jugoslaviji kao zajednici jednakih, istinski
posvećeno daljoj demokratizaciji i tržišnim ekonomskim reformama, je bila
činjenica od krucijalne važnosti. S istorijske distance moglo bi se reći da je
ovo bila prijelomna tačka u razvoju Jugoslavije, i da su hrvatsko i srpsko ru-
kovodstvo, u kooperaciji s liberalnim rukovodstvima Makedonije i Slovenije,
mogli redefinisati Jugoslaviju kao istinski demokratsku federalnu zajednicu,
povesti je u dalje političke i ekonomske reforme, i dati njenim građanima
šansu da je konačno dožive kao funkcionalnu političku zajednicu u kojoj će
graditi zajedničku budućnost.50 Paradoksalno, štiteci svoju personalnu vlast,
Tito je ovom čistkom nad čitavom generacijom demokratski orijentisanog
partijskog vodstva, ne samo stavio tačku na reformski kurs Jugoslavije, nego
i praktično zapečatio sudbinu svog životnog projekta.
Kultura apokalipse
Tito je u obračunu s liberalima očistio redove svake od republičkih par-
tija, zamjenjujući liberale i tehnokrate konzervativnim lojalistima. Ipak, iako
je liberalizacija napuštena i, čak otišla unazad, decentralizacija nije nikad za-
ustavljena, nego dalje promovisana kao rješenje za sve probleme, i kao ta-
kva, ugrađena u posljednji jugoslavenski ustav iz 1974. godine. Napisan kao
i uvijek od strane Kardelja, on je Jugoslaviju definisao kao decentralizovanu
konfederaciju, dajući svakoj od republika praktične ovlasti suverene države i
definitivno premjestio centar stvarne moći u republike. Titovo rješenje jugo-
slavenskog nacionalnog problema zasnivalo se na njegovoj ličnoj moći i do-
sljednom sprečavanju kako srpske dominacije tako i hrvatskog separatizma
putem jačanja tzv. jugoslavenske periferije - tj. ostalih republika. Međutim,
50 Lampe, Yugoslavia as History, 309.

218
Zeničke sveske
"federiranje federacije", sada ugrađeno u ustav, i bez Tita kao nosioca stvar-
ne moći u sistemu, će se uskoro pokazati kao glavni faktor paralize čitavog
sistema.51 Ustav je također dao suverena prava srpskim autonomnim pokra-
jinama Vojvodini i Kosovu, što će Srbiju dovesti u neravnopravan položaj na
saveznom nivou, a ovo je bila i odluka koja će zapaliti plamen nezadovoljstva
u Srbiji deceniju kasnije.52
Ovakav prenos svih ovlasti na republike, ne samo da će uskoro ostaviti
federalni centar bez ikakve stvarne moći,53 nego i, što je puno važnije, prak-
tično prisiliti građane da počnu ostvarivati sva prava unutar vlastitih repu-
51 Jedan od vodećih jugoslovenskih ustavnih stručnjaka, Vojin Dimitrijević, je tvrdio da je najveći

nedostatak Ustava bio norma koja je propisivala da sve odluke moraju biti donesene konsenzusom.
Ako bi se bilo koja od osam federalnih jedinica suprotstavila bilo kojoj predloženoj odluci, to bi
automatski paraliziralo čitav savezni parlament. Federalna skupština je bila dvodomna, a ono što
je bilo neuobičajeno u odnosu na ostale federacije u svijetu jeste da su se oba doma formirala od
jednakog broja delegata iz svake federalne jedinice. Uobičajena praksa u federacijama je bila da
se barem jedan dom bira proporcionalno prema veličini stanovništva. Ovo pravilo je očigledno
davalo prednost manjim republikama dovodeći tako Srbiju, ali i Hrvatsku, kao najmnogoljudnije
republike, u neravnopravan položaj u odnosu na ostale republike s manjim brojem stanovnika.
Vojin Dimitrijević "The 1974 Constitution as a Factor the Collapse of Yugoslavia, or as a Sign of
Decaying Totalitarism" in Popov's The Road to War in Serbia, 2000,408.
52 Ustav iz 1974. godine je zaista proizveo anomaliju u statusu Srbije. Pokrajine su bile potpuno izjed-
načene s republikama, uživajući sva prava i dužnosti suverene države. Dok su druge republike
dobile na snazi i uticaju na saveznom nivou, Srbija je bila paralizirana na svom teritoriju. Srpske
političke elite su se žalile na ovu anomaliju i tvrdile da je postojanje dviju pokrajina podnošljivo u
centraliziranoj državi kao način zaštite kulturnih prava manjina, ali neprihvatljivo u novoj situaciji
kada se provincije praktički pretvaraju u države koje imaju moć veta, što spriječava Srbiju da funk-
cionira. Iako Srbija nije mogla uticati na odluke svojih provincija i učiniti bilo šta na svom teritoriju
bez njihovog pristanka, paradoksalno, one su mogle sudjelovati u radu srbijanskog parlamenta i
utjecati na odluke o tzv. užoj Srbiji. Tako npr. Srbija nije mogla usvojiti vlastiti budžet bez pristanka
svojih pokrajina, s druge strane, pokrajine bi mogle donijeti vlastite budžete bez konzultacija sa
Srbijom. Srbija je pokušala promijeniti ovaj status predlaganjem ustavnih promjena 1976. godi-
ne, tražeći integraciju (ali ne i ukidanje) pokrajina u republiku, ali je ovo bilo odbijeno od strane
drugih republika, a pogotovo pokrajina. Treba naglasiti da ovaj prijedlog u to vrijeme nije imao
nikakvih nacionalističkih prizvuka, nego je isključivo ciljao na ispravljanje ove ustavne anomalije.
Vesna Pešić, "The War for Ethnic States", u Popov, The Road to War in Serbia, 2000., 31.
53 Zakonodavna djelatnost u Saveznoj skupstini već početkom osamdesetih je gotovo u potpunosti
prekinuta. Npr. 1983. godine, od ukupno dvadeset i pet važnijih zakona podnijetih na razmatranje
samo osam je usvojeno. Od 1986. do 1988. Predsjedništvo Jugoslavije donijelo je 322 rezolucije u
vezi s raznim pitanjima, od kojih su većina jednostavno ignorisana od strane republika i nikad pro-
vedena, osim onih koji se bave vojskom. Godine 1987. republike su se nevoljno saglasile da mini-
malne promjene u pravnom sistemu moraju biti napravljene, kako bi barem željeznički, poštanski
i telefonski sistemi ostali usklađeni, te se načelno složile da privredni sistem treba biti reformisan.
Pedro Ramet, Yugoslavia in the 1980-s, Westview Special Studies,1985., 9.
219
blika i tako počnu doživljavati sebe, prije svega i isključivo, kao pripadnike
vlastitog naroda. U nedostatku političkog i parlamentarnog pluralizma, u
disfunkcionalnoj državi u kojoj institucija građanina nije nikad poticana, u
kojoj je nedostajala vladavina prava i razvijene institucije civilnog društva,
oni će sada svoje pritužbe prema nedemokratskom jugoslovenskom politič-
kom sistemu početi artikulisati isključivo kroz kolektivnu prizmu vlastite na-
cije. Paradoksalno, upravo se dosljedno provedena politika federalizma, ali
na krivoj premisi jednostranačkog Sistema, pokazala kao generator raspada
federacije. Republičke političke elite, sada sa suprotnim i uzajamno isključi-
vim interesima, će uskoro izgubiti zanimanje da očuvaju Jugoslaviju takva
kakva jeste, kupujući lojalnost samo svojih konstituenata, u cilju održavanja
vlasitite moći, on će se vrlo brzo naći na stazi uzajamnog sukoba.54 U pokuša-
ju da sačuvaju vlast po svaku cijenu oni će biti spremni i da zahvate iz bunara
nacionalizma, mjenjanje košulja biće izvršeno u ime starog, i nikad do kraja
adekvatno rješenog, nacionalnog pitanja.
Srbijanski populistički pokret koji će sredinom osamdesetih pokrenuti
konačni raspad Jugoslavije, ponovo će ilustrovati, da su nacionalistički po-
litički pokreti uvijek nicali uz podršku i na leđima širih kulturnih pokreta.
Naravno, ovo ne znači da su nacionalističke kulturne elite proizvodile na-
cionalno pitanje, nego da su ga, upravo iskorištavajući temeljne nedostatke
jugoslavenskog političkog sistema, uspjele definisati i formulisati, ponekad
zajedno i u ime, a ponekad i ispred, političkih elita.55
54 S ustavnim promjenama iz 1974., koje su institucionalizirane za posljednjih godinaTitovog života,

republike, ne samo da su imale punu kontrolu nad svojim privrednim sistemom i administracijom,
već i pravosuđem, kulturom, obrazovanjem i vanjskom trgovinom. One su također vodile i zasebne
bankarske sisteme, poštanske urede, pa čak i sigurnosne službe. Štaviše, uživale su pravo veta u
saveznoj skupštini. Još od 1977. njih osam imalo je puno pravo da podiže inostrane kredite bez
ikakvih ograničenja, a da apsurd bude veći, federacijom kao garantorom duga. Ovo je dalje poti-
calo republičke birokrate da se, zanemarujući bilo kakvu ekonomsku logiku, počnu, međusobno
natjecati u iracionalnim kupovinama "političkih fabrika" i finansiranju "promašenih investicija" na
vlastitom terenu, u cilju zadobijanja lojalnosti svojih političkih konstitutenata. U ekonomiji koja je
bila daleko od stvarnih mehanizama tržišta, posljedice su bile da je svaka ekonomska odluka bila
ustvari politička. Nije teško vidjeti da je ovo neizbježno vodilo do stvaranja osam odvojenih eko-
nomija i administrativnih sistema, izolovanih i međusobno nekompatibilnih. Ramet, Yugoslavia in
the 1980-s, 58.
55 Wachtel, Making a nation, Breaking a Nation, 184.
220
Zeničke sveske
Početak osamdesetih, neposredno nakon Titove smrti, će u Jugoslaviji

blistati posebnim sjajem, onoga što Ramet naziva "kulturom apokalipse", ka-
rakterističnom za razvijena društva u propadanju.56 Iako su generalni tonovi
javnog diskursa bili pesimistični i ispunjeni strahom i opštim nezadovolj-
stvom, ovo haotično razdoblje je donijelo i ograničenu demokratizaciju i op-
štu liberalizaciju cijelog društva. Mediji su naročito ugrabili novu slobodu
govora i počeli propitivati komunistički
režim o oficijelnoj verziji istorije,
otvarajući dojučerašnje tabu teme. Slaba demokratska opozicija započela je
ispitivati glavne premise političkog sistema, transparentnosti i legitimiteta
partijske vladavine, zagovarajući politički pluralizam, i konačni zaokret pre-
ma trzišnim reformama.57 U isto vrijeme, u Srbiji, na talasu nezadovoljstva
s tinjajućim konfliktom na Kosovu, koji je 1981. eksplodirao u ulične nere-
de, niz članaka, romana i pozorišnih predstava počeli su propitivati osnove
sistema, ali ovog puta zahvatajući iz drugog bunara - srpskog nacionalnog
resantimana.
Prvi predmet ispitivanja u ovom procesu bio je kult Titove ličnosti, pro-
ces tzv. "detitoizacije", koji će u Srbiji u javni diskurs tokom nekoliko slijede-
ćih godina uvesti isprva prikriveni, a zatim i ovoreni, jezik nacionalizma. koji
je primljen je sa zabrinutošću u drugim republikama. Srpska intelektualna
elita, uključujući i neke od najistaknutijih istoričara, napali su Tita s potpuno
ahistorijske tačke gledišta, optužujući ga, prije svega, za zavjeru protiv srp-
skih interesa.58
56 Dva druga primjera zemalja s "kulturom apokalipse" bili bi kasna Austro-ugarska i Vajmarska Nje-
mačka, Pedro Ramet, Yugoslavia in the 1980-s, 3.
57 Uprkos činjenici da su Jugoslaveni dobijali informacije generalno iz republičkih medija, ukupna
kultura u prvom dijelu osamdesetih je dalje ostala pro-evropska u orijentaciji. Poseban fenomen
tzv. omladinske štampe je otvarao polemike o važnim političkim i društvenim temama i dalje
dosežući svoju ograničenu publiku preko republičkih granica. U Beogradu, Zagrebu i Sarajevu
istodobno se pojavila kvalitetna i uistinu internacionalna muzička rock-scena, dajući glas mladim
generacijama rođenim pedesetih i šezdesetih godina u Jugoslaviji, koja je dalje otvarala društvena
pitanja na provokativan, ali pozitivan način. Broj pozorišnih, muzičkih i filmskih festivala, televizij-
skih programa još uvijek je držao Jugoslavene kulturno povezanim. Mark Thompson, Forging War,
The Media in Serbia, Croatia and BiH. London,1994., 21.
58 Nezadovoljstvo koje su ovi istoričari artikulisali je išlo duboko u prošlost, a popis pritužbi bio je
dugačak, ali su se one vrtile oko istog narativa koji bi se mogao sažeti u rečenici da "unatoč žrtvama
koje su Srbi dali za formacije obe Jugoslavije, oni su bili jedine prave žrtve tog ujedinjenja". Žaleći
se da su se obe Jugosavije formirale na srpski trošak, ovi istoričari - mora se podcrtati, komunisticki
konvertiti - su podsjećali srpsku, a i ostale nacije u Jugoslaviji, da je Srbija, pored Crne Gore, jedina
imala samostalnu državu prije formiranja Jugoslavije. Dok su, po njima, drugi narodi napredovali
221
Književnici i pjesnici su se uskoro pridružili istoričarima. Nekoliko vrlo

utjecajnih, iznimno popularnih i naširoko raspravljanih kniga, prije svega
istorijskih romana, koji su izašli tih godina, počeli su otvarati prošlost la-
mentirajuci nad sudbinom Srba i njihovom ulogom u Jugoslaviji. Na čelu s
Ćosićevim kapitalnim djelom Vreme smrti one su se kretale oko istog narati-
va: Jugoslavija je bila istorijska zabluda i greška, za koju su Srbi žrtvovali sve,
pa čak i vlastitu državu. Strahovito trpeći za slobodu drugih južnih Slavena,
oni su podnijeli ogromne žrtve, samo da bi stalno i iznova bili proglašavani
unitaristima i hegemonistima.59
u Jugoslaviji, s Ustavom 1974. godine Srbija je, gubeći kontrolu nad pokrajinama praktično svedena
na svoje granice iz 1912. godine. Tito je bio optužen kao "srbofob" koji je nametnuo dvije pokrajine
na području Srbije, dok je odbacio isti aranžman za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj. "Jed-
nako tako, BiH i Crna Gora su uskrsnule poslije rata kao zasebne federalne jedinice, iako su imale
velike srpske manjine, koje nisu uživale posebna ustavna prava, štaviše, makedonski narod, iako
stvoren iz ničega, dobio je posebnu federalnu jedinicu. Sve je ovo bilo u ciju namjernog slabljenja
Srbije i podjele srpskog naroda." Na listi Titovih grijeha našli su se i brutalno ućutkavaje srpske
demokratske opozicije poslije rata kao i tvrdnje da su "Mihailović i njegova početna antifašistička
borba namjerno izjednačeni nakon rata s Pavelićevim ustašama, samo zato što su bili glavni kon-
kurenti komunista za vlast. Zahvaljujući Titu Hrvati su na kraju rata izašli kao pobjednici unatoč
strašnom zločinu NDH." I na kraju "Unatoč svim žrtvama i činjenici da je Jugoslavija nastala na ra-
čun Srba, srpski narod je morao šutjeti o svemu, budući da bi bilo koji argument u tom smjeru bio
označen kao unitiarizam, centralizam ili velikosrpski šovinizam"... kao dobar primjer rasprave koja
jednostrano i iskrivljeno koristi sve gore spomenute argumente, a koji su pokrenuli cijelu kulturu
viktimizacije u Srbiji, vidi knjigu Branka Petranovića, Jugoslovensko iskustvo srpske nacionalne inte-
gracije, Monografije Istočne Europe, Boulder, 1985/2002. Petranović se, inače, smatrao jednim od
vodećih jugoslavenskih istoričara do ranih osamdesetih, kada je praktično započeo trend istorijske
revizije, krenuvši u reviziji od vlastitog rada. Slijedilo ga je nekoliko istaknutih istoričara, uklju-
čujući Veselina Đuretića, te jednog od vodećih BiH istoričara srpske nacionalnosti, Milorada Ek-
mečića. Njihov revizionizam otvorio je vrata za rehabilitaciju četničkog pokreta, otvarajući pitanje
hrvatske ratne krivnje, albansko pitanje, te pitanje BiH. Opširnije, Sabrina P. Ramet, "The Denial
Syndrome and Its Consequences: Serbian Political Culture since 2000" www.webcache.googleuser
content.com, posjećeno 25. 02. 2010.
59 Tokom ranih osamdesetih pojavilo se nekoliko vrlo uticajnih i popularnih istorijskih romana koji
su nosili sličnu poruku. Sigurno najpoznatiji je bio Vreme smrti, (1972-1979), od strane oca mo-
dernog srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića, jednog od najutjecajnijih pisaca za vrijeme komu-
nističkog režima, čiji su partizanski romani bili dio obaveznog čitanja u svim školama u Jugosla-
viji. Ćosic je 1968., poslije pada Rankovića, zbog kritike SK Srbije i zvanične politike na Kosovu,
izbačen iz njenih redova, gubeći status državnog pisca, samo da bi postao jedan od najutjecajnijih
unutarnjih disidenata sistema. On će tokom sljedeće dvije decenije sve više nastupajući s položaja
srpskog nacionalizma, raditi kao neoficijelna veza između nacionalističkih intelektualnih krugova i
konzervativnih elita u samom vrhu vlasti, stičući u tom procesu ogroman ugled i neformalnu moć.
Tokom osamdesetih on će povezati ove krugove na izgradnji i konačnoj definiciji nacionalističke
platforme s koje će biti napadnut tadašnji status quo u Jugoslaviji. Latinka Perović, Dobrica Ćosić,
bibliografska beleška, Dominantna i neželjena elita, 33-57. Njegov roman Vreme smrti postavljen je
u istorijskom kontekstu Prvog svjetskog rata, gdje opisujući kalvariju srpske vojske, donosi sve gore
222
Zeničke sveske
Olako obećana brzina

Sredinom osamdesetih godina, intelektualne garniture Slovenije i Srbije
su počele otvoreno izražavati svoje nezadovoljstvo statusom njihovih naroda
unutar Jugoslavije, dok su Hrvati, uglavnom, apstinirali od uključivanja u
raspravu, držeći se takozvane hrvatske šutnje koja je trajala još od obračuna
s Maspokom. Iako su stavovi slovenačke i srpske kulturne elite bili dijame-
tralno suprotstavljeni, njihovi argumenti su imali najniži zajednički naziv-
nik u denuncijaciji zajedničke države i nijekanju njenog legitimiteta. Dok su
Slovenci tvrdili da su bili tlačeni od strane umjetnog jugoslavenskog nacio-
nalizma i unitarizma, Srbi su tvrdili da su ugroženi separatizamom drugih
naroda i nametnutim konfederacijskim modelom.
Poslije par sastanaka između slovenačkih i srpskih kulturnih elita, od
kojih je prvi održan u ljubljanskom restoranu zankovita imena - Mrak, ovi
argumenti su uskoro objavljeni u dva dokumenta, Memurandumom Srpske
akademije nauka i umetnosti (1986.), i Doprinosima za slovenski nacionalni
pogram (1987.). Oba dokumenta bila su ispunjena otvorenim nacionaliz-
mom, prerušenim u zahtjeve za demokratizacijom i promjenom političkog
sistema. Alternativa koju su intelektualci ponudili bila je etno-demokratija,
oni su govorili jezikom nikad riješenog nacionalnog pitanja, po njima: "Ju-
goslavija je morala biti utemeljena na potpuno novim nacionalnim načelima,
ili ne bi trebala uopšte ni postojati." 60
spomenute argumente srpske samo-viktimizacije, aktivno potkopavajući ideju Jugoslavije i tvrdeći

da je suživot s drugim južnim Slavenima i Albancima nemoguć. Predstavljajuci Srbe u isključivo
pozitivnom svjetlu Ćosić demonizira sve ostale okrivljujući ih za srpske istorijske nesreće. Nekoli-
ko drugih istorijskih romana, izašlih tokom dekade osamdesetih, vrtilo se oko istog narativa. Neki
od njih bili su bolja književnost od ostalih, kao npr. međunarodno priznati Hazarski rečnik (1983.)
Milorada Pavića; neki su bili populističko štivo kao Knjiga o Milutinu (1985.) Danka Popovića ili
Nož (1983.) Vuka Draškovića, ali su su svi uspjeli normalizovati nacionalizam i dati mu istorijsko
opravdanje u javnom diskursu. Direktno ili indirektno, tražeći korekciju "istorijske nepravde", oni
su utrli put i unaprijed opravdali politiku kojom će Milošević započeti ratove. Dehumanizirajući
druge narode, oni su unaprijed opravdali agresiju protiv njih. Za širu raspravu o srpskoj književno-
sti u tom razdoblju vidi Wachtel, Breaking a nation, Making a nation, str. 198-224. Također Ramet,
Balkan Babel, str. 197-201
60 Olivera Milosavljević, "Yugoslavia as a mistake", u Popov, The Road to War in Serbia, 2000,53.,
Memorandum je napravio mnogo veći dojam o javnom sjećanju nego Doprinosi zbog njegovog
virulentnog nacionalističkog jezika i zbog toga što je uskoro u potpunosti prihvaćen od strane srp-
skih političkih elita i promovisan u legitiman nacionalni program. Oba dokumenta nose sličnosti u
izgledu, stilu u kojem su napisani, kao i temama koje pokrivaju. Navodeći popis različitih nacional-
nih pritužbi i frustracija i nezadovoljstava, one jednako osporavaju bilo kakav legitimitet zajednič-
223
Ipak, bez obzira na buru podignutu na kulturnom planu, biće potrebna

intervencija iz samog centra državne i političke moći, niz avenije admini-
stracije, kulturnog i društvenog života, crkve i medija, da bi se probudile
mase, osigurao njihov pristanak i akcija u skladu s voljom nacionalističkih
vođa. Dižući se na talasu opšteg nezadovoljstva zbog paralizovane savezne
države, dugotrajne ekonomske krize, galopirajuće inflacije, te eskalacijom
krize na Kosovu, u Srbiji će se sredinom osamdesetih na vlasti naći neobična
konzervativna koalicija, predvođena Slobodanom Miloševićem, koji se na
čelu SK Srbije našao unutrašnjim partijskim pučem. Ona je bila sačinjena od
konzervativnog krila komunističke elite koju podupire vojni vrh 61 s jedne
strane, i ponovo vaskrsle Srpske pravoslavne crkve i nacionalističkih intelek-
tualaca, koje je štitila komunistička elita, s druge.62 Osjećajući se ugroženim
koj državi. Memorandum je napao Jugoslaviju iz tačke neriješenog srpskog pitanja: Srbi su jedina
nacija koja je podijeljena republičkim granicama, kulturno i nacionalno razbijena, a ponovno us-
postavljanje njegovog jedinstva je istorijsko i demokratsko parvo srpskog naroda. S druge strane,
etnički homogeni Slovenci su vidjeli svoj jezik i kulturu ugroženim sintetičkim jugoslavenstvom.
Ipak, postoji i ogromna razlika između slovenskog i srpskog dokumenta. Dok su srpski akademici
okrivljavali sve oko sebe zbog svoje istorijske nesreće i frustracije, usvajajući ahistorijski jezik an-
ti-srpske zavjere unutar i izvan Jugoslavije, Slovenci su identifikovali jugoslovenski nedemokratski
politički sistem kao izvor prijetnje njihovoj naciji. Milosavljević, "Yugoslavia as a mistake", 51-80
61 JNA nije bila profesionalna, nego ideološka snaga u društvu i glavni stup Titove moći za njegova
života. Ona je istovremeno bila i najkonzervativnija institucija u Jugoslaviji, opirući se bilo kakvim
političkim promjenama. U zemlji s podijeljenim suverenitetom, vojska je ostala jedina nacionalna
institucija, a njezin opstanak sada je bio povezan s opstankom samog režima. Uz Titov odlazak,
sumornu financijsku budućnost i vjetrove promjena koji su puhali iz drugih republika, Milošević se
pojavio kao neko ko bi mogao pružiti vojnoj eliti očuvanje stečenih privilegija i statusa u društvu.
U zamjenu oni su bili jedina prava snaga koja bi mogla podržati njegov uspon na vlast. U narednih
par godina godina vojni vrh će se tragično udružiti i uskladiti interese s nacionalističkim vodstvom
Srbije, te uskoro okrenuti oružje prema ostatku Jugoslavije. Miroslav Hadžić, "The Army's Use of
Trauma", u Popov, The Road to War in Serbia, 2000., 509-537.
62 Perović podvlači da ova simbioza kulturnih i političkih elita nije bila slučajna. I u Titovom režimu
akademska i kulturna elita je uživala slične privilegije dodijeljene političkoj eliti, što je bio način
njihove pacifikacije i kupovine njihove lojalnosti, potkopavajući neovisnost intelektualaca uklanja-
na je mogućnost organizirane političke opozicije. Ova simbioza između srbijanskog vodstva i naci-
onalne akademije pokazala se kao brak iz obostranog interesa, u kojem su komunističko vodstvo i
intelektualna elita priskrbile jedni druge legitimitetom za obostrani nacionalistički obrat. Zauzvrat,
akademija je, izdajući pri tome sve profesionalne i intelektualne standarde, stekla materijalnu i
političku potporu u novonastaloj situaciji, te slobodu da djeluje kao predstavnik probuđene nacije,
dobijajući dominantan glas u definiciji nacionalnog programa. Ova simbioza će u slučaju Srbije re-
zultirati katastrofalnim rezultatima, vodeći je prvo u samo-izolaciju i dalje od liberalnih europskih
vrijednosti - koje su uvijek bile prisutne, iako nikada dominantne u srbijanskoj političkoj kulturi - a
onda i - ignorisanjem interesa i glasova ostalih naroda u zajedničkoj državi - u sukob s njima, koji
će konačno dovesti do uništavanja Jugoslavije. Latinka Perović, "The Flight from Modernization" u
224
Zeničke sveske
nadolazećim promjenama i isfrustrirani vlastitim položajem u federaciji, a

koristeći činjenicu da je zbunjujući okvir posljednjeg ustava davao prava na
otcjepljenje jugoslavenskim nacijama, a ne republikama kao prijašnji usta-
vi,63 srbijanske elite - na platformi Memoranduma koji su praktično usvojile
kao nacionalni program - će sada postaviti tzv. srpsko pitanje u centar jugo-
slovenskog političkog dijaloga.
Argumentujući da dalja decentralizacija ugrožava nacionalni interes svih
Srba da žive u jednoj državi oni će zahtjevati recentralizaciju sistema, a ako
je to nemoguće, onda je Jugoslaviju trebalo zamjeniti stvaranjem nacionalne
države svih Srba.64 Srbijanske političke elite su prve napale Jugoslaviju i kre-
nule u sukob s drugima, istovremeno se pozivajući na nju. Oni su, istodobno,
bili posljednji branitelji raspadajućeg režima koji se odupirao bilo kakvim
ekonomskim i političkim promjenama, koji su sada već zahvatile i ostatak
Istočne Evrope. Otvaranje Pandorine kutije nacionalizma je bio posljednja
prilika da ostanu na vlasti, efektivno zamjenjujući goruće socijalne i političke
probleme u društvu nacionalnim pitanjem.
Ovako agresivno i provokativno postavljeno pitanje recentralizacije, je-
zikom virulentnog ultimativnog nacionalizma, uskoro podržano balvan re-
volucijom - masovnim uličnim demonstracijama i mitinzima organizovanim
i kontrolisanim iz Beograda, postalo je u drugim republikama neizbježno
identifikovano s otvorenom srpskom dominacijom i shvaćeno kao napad na
samu osnovu jugoslavenskog društva i Titovo riješenje nacionalnog pitanja.
Ovo će dalje proizvesti još veću nacionalnu homogenizaciju kod ostalih na-
roda, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj, čije su političke elite podjednako iz-
gubile svaki interes za Jugoslaviju i jednako gledale kako da je napuste. One
krhke i progresivne demokratske snage koje su Jugoslaviju željele integrisati
u zapadnoevropske tokove, okupljene oko zadnjeg jugoslovenskog premijera
Ante Markovića, čije su ekonomske i političke reforme uživale na kratko naj-
širu podršku svih Jugoslovena, susrele su se s udruženim otporom i sinhro-
Popov, The Road to War in Serbia, 2000., 109-121.

63 Ramet opet sugeriše da, s obzirom da je ovo pravo na otcjepljenje ostalo bez propisanih postupaka
i praktično blokirano sljedećim članom, u kojem se propisuje da se granice Jugoslavije mogu mije-
njati samo uz saglasnost svih republika i provincija, ukazuje na to da namjera tvorca ustava nije ni
bila da ovo pravo bude upotrebljeno. Ramet, The Three Yugoslavias, .327.
64 Vesna Pešić, "The War for Ethnic States" u Popov, The Road to War in Serbia, 30.
225
nizovanim rušenjem njegovog programa, iz Beograda, Ljubljane i Zagreba,

vjerovatno jedinom pitanju oko kojeg su tri centra imala puni kosenzus. U
promijenjenoj globalnoj geopoltičkoj slici, padom Berlinskog zida i konač-
nim krajem Jaltskog globalnog poretka, pitanje opstanka Jugoslavije više nije
bilo tabu ni u internacionalnim krugovima.
Na prvim demokratskim republičkim izborima Milošević će dobiti i
dugo traženog, mitskog neprijatelja u liku Franje Tuđmana, prvog demo-
kratski izabranog predsjednika Hrvatske. On će uskoro, služeći se nacio-
nalizmom po Miloševićevoj matrici - istorijske revizije, samoviktimizacije,
kolektivne amnezije, nacionalističke megalomanije, te simbiozom naciona-
lističkih kulturnih elita, crkve, političkih konvertita i ekstremne emigracije
- homogenizovati hrvatske mase, i brzo doći u sukob sa srpskom manjinom
čije su vođe bile kontrolisane, radikalizovane i naoružane od strane Beogra-
da. Ovaj, isprva verbalni sukob, će vrlo brzo preći u otvoreni rat između dva
naroda, dosežući tačku sa koje više nije bilo povratka. Od kafane Mrak u ko-
joj je održan prvi sastanak srpskih i slovenačkih intelektualaca, pa do stvar-
nog ratnog mraka, koji će progutati jugoslavensku državu i njeno naslijeđe u
seriji kaskadnih ratova, i na svijet donijeti sedam novih nacionalnih država,
uz cijenu strašnog stradanja i traumatskog iskustva za njeno stanovništvo,
proći će tek nekoliko kratkih godina.
Jugoslaviju je bilo lakše zamisliti (i rasturiti) nego ostvariti
Ovo kratko putovanje kroz turbulentnu istoriju dvije Jugoslavije, kroz
prizmu interakcije kulturnih i političkih elita, ilustruje da nevolje koje su
sustigle jugoslovenske građane na kraju devedesetih nisu došle niotkuda.
Kulturne razlike koje su se formirale za vrijeme duge egzistencije na rubo-
vima različitih imperija, različita iskustva u gradnji srednjevjekovnih država,
te najviše duga borba za oslobođenje od tuđinske vlasti, načiniće južnosla-
venske nacije, ne samo kulturno različitim, nego i duboko odrediti njihove
poglede na karakter prve zajedničke države i njenog političkog sistema. Ove
razlike će se pokazati trajnima i žilavijima nego što su to tvorci dvije političke
formacije mogli pretpostaviti, izražavajući se u formi nacionalnog pitanja -
moderne ideologije s kraja devetnaestog vijeka koja je omogućila stvaranje
nacionalnih država - one će se pokazati presudnim za njihov opstanak.
226
Zeničke sveske
Iako su intelektualne elite slavenskog juga po rubovima raspadajućih im-

perija krajem devetnaestog vijeka neumorno radile na ujedinjenju i smatrale
da su postojeće kulturne razlike prolazne i premostive, politički koncept prve
Jugoslavije, nastale na kraju Prvog svjetskog rata, došao je vrlo brzo u sukob
s demografskom, socijalnom i političkom realnošću i raznolikošću južnoslo-
venskih zemalja, stavljajući sada već formirane nacije na stazu međusobnog
sukoba. Srpska nacionalna ideologija formirana tokom duge strane okupa-
cije, njihovo istorijsko iskustvo u gradnji vlastite države i izlazak iz rata na
strani pobjednika, je onemogućilo srbijanske elite, da vide novu državu kao
bilo šta drugo, nego kao jaku unitarnu državu i napravilo ih slijepim i glu-
him za zahtjeve ostalih nacionalnih grupa. Ovo je bila slaba utjeha za sve
ostale, naročito Hrvate i Slovence kao formirane nacije, kojima je ovako ne-
ravnopravno ujedinjenje donijelo razočarenje i nezadovljstvo.
Najtragičnijim nasljeđem Kraljevine pokazaće se upravo propali pokušaj
stvaranja unitarne jugoslovenske kulture i nad-nacionalnog etničkog identi-
teta. Pogrešno zamišljen način i metodi ostvarenja ovog cilja, posijati će sje-
me razdora i ostaviti duboku traumu i u relacijama između južnoslovenskih
nacionalnih zajednica, stavljajući proces izgradnje zajedničke države na pot-
puno pogrešan kolosjek, kreirajući tako uvertiru za krvavi sukob u Drugom
svjetskom ratu. Sva pozitivna energija i rad kulturnih elita, uloženi u pedeset
godina koje su prethodile ujedinjenju, bile su brzo protraćene, a san o uje-
dinjenju uskoro se pretvorio u košmar. Prvi jugoslovenski politički projekat
imao je u svoje temelje ugrađenu i klicu vlastite destrukcije.65
Upravo zbog tragičnog iskustva prve Jugoslavije i pokušaja nasilnog na-
metanja jedinstvenog kulturnog i identitetskog obrasca, vlasti druge Jugosla-
vije, osim u početnoj fazi učvršćivanja vlasti i suvereniteta, neće nikad kasnije
do kraja insistirati na uspostavi unitarne jugoslavenske kulture i isključivo ju-
goslavenskog identiteta, nego prihvatiti jugoslovensko kulturno šarenilo na-
dajući se, u skladu s vladajućom ideologijom, da će socijalistička budućnost
izbrisati postojeće razlike i održati centar do rođenja novog socijalističkog
čovjeka i zajedničke kulture.
65 Lampe, Yugoslavia as History, 126-7.

227
Ipak, latentni sukobi uzajmno suprostavljenih struja u Partiji, zbog ra-

zličitih vizija uređenja zemlje - sažetih ponovo u dilemi centralne države na-
spram federacije - izbijaće periodično na površinu ispod monolitne ideološke
fasade komunističkog vođstva, prije svega u raspravama koje su vodile kul-
turne elite. Upravo zbog manjka demokratije i nemogućnosti da se različiti
društveni interesi rasprave u institucijama političkog sistema, sukobi su se
prenosili na kulturno polje, Koketirajući s nacionalnim pitanjem, udruženja
književnika, filologa, filozofa, su često vodili diskusije na različite društvene
teme ili različitim incidentima - uvijek u sprezi s određenim krugovima u
vladajućoj partiji i društvu - pokretale političke procese i obračune. Prema
tome, rasprava Pirjevec - Ćosić početkom šezdesetih, ili srpsko-hrvatska je-
zička debata s početka sedamdesetih, nisu bile ono što su predstavljale na
površini, nego prerušene političke debate o nerješenim pitanjima u državi.
One su izražavale dublje političke probleme i nedostatke jugoslovenskog po-
litičkog sistema, te nosile latentni ili otvoreni sukob suprotstavljenih interesa
političkih elita i sukobljenih vizija budućnosti zemlje, ali bile i mehanizam za
prevođenje realnih problema zajednice u identitetska pitanja, gotovo uvijek
duž linija, nikad do kraja, riješenog nacionalnog pitanja.
Ograničena svojim jedinstvenim geopolitičkim položajem između Istoka
i Zapada, vladajuća elita će, tragajući za političkim legitimitetom, ponuditi
ograničene kozmetičke reforme sistema u vidu prenošenja ovlasti na republi-
ke kao zamjenu za nedostatak pravih političkih i ekonomskih reformi koje u
suštini nisu ni mogle biti sprovedene bez gubitka monopola na vlast. Decen-
tralizacija na bazi jednopartijskog sistema uskoro će ostaviti saveznu državu
bez ikakve stvarne moći, sve dok je događaji sredinom osamdesetih, prije
svega duboka ekonomska kriza, ne izbace iz ravnoteže, i na vlast u Srbiji ne
dovedu nacionalisticko konzervativno krilo partije koje će u narednih par
godina staviti centrifugalne sile u punu brzinu.
Moglo bi se reći da su prvo srbijanske, a onda i ostale republičke kultur-
ne elite na kraju osamdesetih godina dvadesetog vijeka, igrale skoro do u
detalje istu ulogu koju su imale južnoslavenske kulturne elite na granicama
Otomanske i Austrougarske imperije s pojavom nacionalne svijesti i ranih
nacionalnih pokreta, samo stotinu godina ranije. Ovog puta, umjesto multi-
kulturne imperije, jugoslovenska država je bila ta koja je viđena kao "kulturni
228
Zeničke sveske
stranac" i "istorijska greška", koju je trebalo napasti i po svaku cijenu razoriti.

U nastojanju da osiguraju političku lojalnost konceptu nacionalnih država u
nastajanju, one će svojim konstituentima ponuditi zapaljivu nacionalističku
retoriku, ukrasiti nove narative "poetskim i istorijskim konotacijama",66 po-
novo oživjeti mitove o maglovitim zlatnim dobima i davno nestalim srednje-
vjekovnim carstvima, ocrtavajući njima istovremeno svoje željene "istorijske
teritorije", te se na kraju upustiti u reviziju istorije koja je odgovarala dugim
listama različitih nacionalnih frustracija i povrijeđenosti. Stvarajući kulturnu
klimu koja ne razlikuje mit od istorije, oni će ponovo demonstrirati razornu
snagu nacionalizma kao političke alatke. Mobilisanje masa na platformi za-
jedničke kulture je uvijek bio uslov u kreaciji "istorijske i sudbinske zajednice
nacionalne države."67
Za legitimitet koje će priskrbiti političkim elitama, kulturne će biti na-
građene mjestom od posebnog značaja u društvu, ne samo materijanim pri-
vilegijama, nego i mogućnošću da definišu nacionalne programe, kao i po-
časnim mjestom u budućim nacionalnim panteonima. Raspad jedne države
kao i stvaranje druge je uvijek izuzetno složen i komplikovan proces i pro-
dukt brojnih istorijskih faktora - u jugoslavenskom slučaju, da pomenemo
samo neke, od nefunkcionalanosti ekonomskog i političkog sistema, manjka
političkog legitimiteta i kulturne integrisanosti, slabo razvijene demokratije
i institucija civilnog društva, nedostatka vladavine prava, te, na kraju, vješ-
te manipulacije kozervativnih političkih elita koje nisu prezale ni od rata u
ostvarenju vlastitih interesa. Kulturne elite će u ovom, nekad divljem nekad
ugovorenom braku, uvijek biti kako korak ispred tako i dva iza političkih,
pokrećući mase na platformi zajedničke kulture i opskrbljujući nastajuće tvo-
revine svrhom postojanja…u tom dugom procesu razaranja i ponovnog stva-
ranja, samo još jednog poglavlja priče o našem boravku na ovim prostorima.
66 Smith Anthony D., "The Origins of Nations", Ethnic and Racial Studies, Vol. 12, No.3, 1989., 343.
67 Smith, "The Origins of Nations", Ethnic and Racial Studies, 344
229

Kako Ubiti Kulturnog Stranca? Radoslav Drašković

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kako Ubiti Kulturnog Stranca? Radoslav Drašković

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KAKO UBITI KULTURNOG STRANCA?

Uloga kulturnih elita u formiranju i razbijanju dvije Jugoslavije

D ecembar 2018. je okrugla, stota godišnjica nastanka prve zajedničke

će interpretirajući, transformišući ili čak izmišljajući prošlost, identifikovati i

1 Benedict Anderson, Imagined Communities, Verso, London, 1983, 6-7.

U svojim naporima da usvoje moderne ideologije i nove državotvorne

Sanjari, jezikoslovci, državotvorci, atentatori…

Izbor štokavskog dijalekta kao osnovice za jezičku standardizaciju i na

zajedničke kulture na hrvatskoj strani je brzo završio u slijepoj ulici, sveden

8 Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation, 31-53.

srpsku političku misao sve do Drugog svjetskog rata da bi ponovo uskrsnuo

tro-Ugarske, Štrosmajer i Rački su vidjeli budućnost za Habsburške južne

12 Banac The National Question in Yugoslavia 1984., p.91. (prevod autorov.)

da budu tretirani kao ravnopravni partneri u svakom pogledu i pitanju.

21 Lampe Yugoslavia as History, 142.

Na kraju i njegove ideološke kolege - jednaki pobornici ideje jugoslovens-

25 Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation,117. Šire o Meštroviću, 108-118.

Most iznad uzburkane rijeke

Pedesete godine su dekada neupitnog jugoslovenstva i skidanja prvih

tijske struje u Partiji, vođene Aleksandrom Rankovićem, koja je zagovarala

potpunosti napušteno, ovlaštenja prenesena na republike, opštine i lokalna

i federalizaciju kako u cilju ostvarenja potrebnih ekonomskih reformi, tako i

Wahtel smatra da se kulturna politika jednog društva može najbolje

u javnom diskursu negativno obilježene Kraljevine Jugoslavije, koliko god

Istovremeno s padom Rankovića, dotadašnji politički centralizam i insi-

pretvarani u identitetske. Pored jezičkih, Maspok je stavio na dnevni red i

43 Ramet,The Three Yugoslavias, 229.

U žučnoj raspravi, koja je potrajala par godina, zahtjevi hrvatskih kul-

vali da se poštuju odredbe zakona kojim je predviđeno emitovanje TV programa na slovenačkom

da se fundamentalni problem južnoslavenskih prostora - nepodudaranje gra-

cije, s obzirom na karakter jugoslovenskog političkog sistema, nemoguće je i pomisliti da se ovako

Ista sudbina će sljedeće godine sačekati i reformiste iz Srbije, Makedo-

50 Lampe, Yugoslavia as History, 309.

51 Jedan od vodećih jugoslovenskih ustavnih stručnjaka, Vojin Dimitrijević, je tvrdio da je najveći

54 S ustavnim promjenama iz 1974., koje su institucionalizirane za posljednjih godinaTitovog života,

Početak osamdesetih, neposredno nakon Titove smrti, će u Jugoslaviji

Književnici i pjesnici su se uskoro pridružili istoričarima. Nekoliko vrlo

Olako obećana brzina

spomenute argumente srpske samo-viktimizacije, aktivno potkopavajući ideju Jugoslavije i tvrdeći

Ipak, bez obzira na buru podignutu na kulturnom planu, biće potrebna

nadolazećim promjenama i isfrustrirani vlastitim položajem u federaciji, a

Popov, The Road to War in Serbia, 2000., 109-121.

nizovanim rušenjem njegovog programa, iz Beograda, Ljubljane i Zagreba,

Iako su intelektualne elite slavenskog juga po rubovima raspadajućih im-

65 Lampe, Yugoslavia as History, 126-7.

Ipak, latentni sukobi uzajmno suprostavljenih struja u Partiji, zbog ra-

stranac" i "istorijska greška", koju je trebalo napasti i po svaku cijenu razoriti.

You might also like