G. H.

Mead : Um, osoba, društvo

George Herbet Mead bio je američki sociolog, psiholog i filozof i jedan od začetnika
simboličkog interakcionizma. Djelo Um, osoba, društvo, odnosno cjelina Osoba predstavlja i
objašnjava kako Mead definira, shvaća i dijeli osobu. Osoba je nešto što se razvija, ne postoji od
rođenja, već se kroz društvene aktivnosti stvara i (ono najbitnije) stavlja se u odnos prema
drugim individuama.

Mead započinje cjelinu s iznošenjem prvotne definicije osobe: osoba se stvara, ona se ne
rađa. U svojoj analizi čovjeka spominje našu mogućnost prisjećanja konkretnih doživljaja ali ih
ne možemo datirati i smjestiti. Sve što možemo datirati, datiramo u odnosu na prošle doživljaje.
Ipak, kad se to razmotri, mislim da je očevidno da osoba nije nužan dio života organizma, niti
sudjeluje u onome što označavamo kao svoj osjetilni doživljaj, dakle doživljaj u svijetu oko nas
na koji reagiramo po navici. Ako se Mead ovom tvrdnjom odnosi na vezu rada našeg organizma
i naše svijesti o tome, slažem se jer naravno da nismo svjesni i ne obrađujemo svaku sitnicu koja
nam omogućuje funkcioniranje organizma, ali mislim da se Mead više odnosi na 'prolaženje kroz
život' – da nam se život sastoji od navika, da živimo i radimo na 'autopilotu'. Djelomično se
slažem i ne slažem jer mislim da zbog intenzivnije modernizacije i razvoja tehnologije, mi doista
'vozimo napamet', ali doduše ako smo u potpunosti takvi, odakle nam razvijene ljubavi,
prijateljstva, karijere i obitelji?

Mead tvrdi da je čovjek napredniji od nižih životinja jer u vlastitoj društvenoj skupini može
samim sobom postati predmet te da ga upravo to od njih i razlikuje (a ne posjedovanje duše i
duha). Tu se ističe važnost komunikacije u smislu smislenih simbola jer tek tamo gdje čovjek
doista reagira na ono čime se obraća drugome i gdje ta njegova vlastita reakcija postaje dio
njegova vladanja, gdje on ne samo da čuje sebe već i reagira na sebe, govori i odgovara sebi
isto tako zbiljski kao što mu odgovara druga osoba, imamo ponašanje u kojem individue postaju
predmeti za same sebe. Prema svojim shvaćanjima, čovjek postaje osoba tek kad ima (i koristi)
sposobnost samorefleksije (ili empatije) i tek kad smo svjesni onoga što govorimo i kakve
emocije izazivamo. Autor to naziva razgovor gesta. Slažem se da je to izuzetno važna odrednica
osobe, ali ne mogu reći da se slažem da je to jedina. Napomenut ću da Mead tvrdi da se osobe
prema općim stavovima društva prosuđuju i adaptiraju. Prema tome, kako silovatelj(ica)

1
samorefleksijom ne shvati kakav je zločin počinio/la jer mislim da je opći stav zajednice da je
silovanje zločin? I on/ona se i dalje smatraju čovjekom (osobom) i u zatvoru zaslužuju ljudsko
dostojanstvo. Moguće da ih Mead smatra osobom samo zato što mogu provesti tu radnju i nije
bitno kakav je rezultat. Višestruka ličnost je na neki način normalna, kao što sam upravo
istakao. Pod višestruku ličnost smatra da ovisno o situaciji, mijenjamo kakva smo osoba te da
često odustanemo od jednog dijela sebe kada 'koristimo' samo jedan skup aktivnosti. Takav
proces uspostavlja dviju vrsta komunikacija koje će razdvajati ponašanje individue.

Zatim se prelazi na pitanje kako nastaje osoba. U širem shvaćanju, rekli bi da je razgovor gesta
ključan, a u detaljnijem bi rekli da je upravo pobuđivanje reakcija na taj razgovor. To je ono što
joj daje značenje. Doduše, znamo da podosta ne izaziva istu reakciju u drugima kao u nama pa bi
takva odluka (da govorimo samo što ima istu reakciju drugih i nas) trebala biti presudna jer je
racionalna. Mead objašnjava nastajanje osobe kroz aktivnosti igranja i igre. Objašnjava kako
djeca organiziraju razgovore gesta kroz pojavu dvojnika (svog nevidljivog prijatelja) te da tako
pobuđuju u sebi podražaje. Kada sudjeluje više djece, svako dijete mora biti spremno preuzeti
bilo koju ulogu, nebitno koliko neposredni. Takva zajednica koja će dati svakoj individui
jedinstvo se naziva poopćeni drugi. Stav poopćenih drugih je stav cijele zajednice i to utječe na
ponašanje pojedinca, odnosno ga prilagođava (kao što je ranije spomenuto).

Mead razlikuje elemente od čega se osoba sastoji : ja, mene i poopćeni drugi. Jednostavno
rečeno, mene predstavlja vanjski i socijalizirani dio dok je ja unutarnji, podsvjesni dio naše
ličnosti. Ja reagira na odluke mene, a oba se dijela stavljaju u odnosu prema poopćenim drugima.
Ja se može razviti samo ako sagledavamo sebe kao objektom te se taj dio razvija tijekom
djetinjstva (sve intenzivnijim preuzimanjem uloga).

Zaključno možemo reći da pojedinac vidi kako ga drugi promatraju ukoliko ima svijest o
svojim mislima, razgovorima i o sebi. Preuzimajući razne uloge, uviđamo tuđa mišljenja što
predstavlja osnovicu za društvenu suradnju budući da neprestano prilagođavamo naše postupke
prema očekivanjima društva. Takvo prilagođvanje nam omogućuje razgovor gesta. Svjesni
generaliziranih stavova zajednice, razvijamo i ocjenjujemo se u smislu poopćenog drugog. Sve
navedemo osigurava stalan razvoj i stvaranje osobe i neprestan tok društva kao cjeline.