AKTIVNO SLUSANJE I EMATIJSKA KOMUNIKACIJA

Vještine slušanja I govorenja temelj su verbalne komunikacije. Medjutim, iako ove

vještine usvajamo od malena, aktivno slušanje sagovornika nije samo po sebi razumljivo.
Osnovno obilježje aktivnog slušanja je nastojanje slušača da sebi ( a i govorniku )
pomogne u razjašnjavanju primljenih poruka koje su često apstraktne, a da to govornik ne
osjeća. Takodje, njemu samome mora biti posve jasno šta zapravo želi reći.
Aktivno slušanje se temelji na podpitanjima i to prije svega na tzv. nedirektnim
pitanjima, jer direktna pitanja o osjetljivim temama mogu izazvati nelagodu,
nepovjerenje, povlačenje sagovornika i konačno do prekida komunikacije. Važno je
pokazati i razumijevanje emocija osobe tako što ćemo rečenicu započeti sa „ Čini mi se
da se osjećaš... jer ...” Takodje je važno da osobu uvjerimo da smo uz nju i da joj
vjerujemo, jer će ona tako postati samopouzdanija, odgovornija i samostalnija.
Kad ne čujemo jedni druge : Često imamo osjećaj , ali i prethodna iskustva o
sagovorniku, te tokom konverzacije zapravo samo čekamo da se obistine naša
proročanstva o toj osobi. To može biti velika prepreka u komunikaciji . Riječ je o
monološkom razgovoru koji ne vodi promjenama.
Na primjer: „ Ja vidim da si nedosljedna u tome sto pricaš i htio bih da to
promijeniš” ili „ Preosjetljiva si.”
Ovo će vjerovatno natjerati sagovornika da se brani ili opravdava ili će odustati od dalje
komunikacije.

Razlozi kada prestajemo slušati jedni druge mogu biti sledeći:

- Kad polazimo od naših pretpostavki koje uključuju vrednovanje, prethodna iskustva,
teorijske okvire. Na primjer : „ Moja istina o tebi je da si ti preosetljiva žena i želim da
to promijenim.”
- Kad procesi u komunikaciji otkrivaju protuprenosne sadržaje. Protuprenos ( contra-
transfer ) se definiše kao pojava vlastitih misli i osjećanja kod pomagača tokom
pomažućeg procesa, podstaknutih korisnikovom pričom, ponašanjem, situacijom. Mogu
biti nesvjesni, neobradjeni, ali i svjesni i obradjeni. Uvid u ove sadržaje nije dovoljan da
bi došlo do promjene u komunikaciji.
Kako i koliko uspijevamo raditi na sebi samima, kognitivno i emocionalno, toliko ce i
napredovati naš rad. Česte tvrdnje kojima zatvaramo dijalog mogu biti :
Ti me ne čuješ, ti si to trebala učiniti prije...
Važno je ove tvrdnje pretvoriti u pitanja, upućena sebi ili sagovorniku :
„ Šta ja mogu učinim da da bi ti imao osjećaj da te ja čujem ?”ili „ Šta sada možemo
učiniti da bismo se bolje čuli ?”
Dobro je imati na umu da su „ kako” i „ proces” bitniji od „što” i „sadrzaja”, te
uključiti svog unutrašnjeg supervizora. Važno je ne tumačiti sagovornika i ne davati mu
etikete, jer ga time možemo povrijediti , već je dobro da pokušamo zauzeti meta-poziciju.

1
Zauzeti meta-poziciju znači razumjeti šta se dogadja, postavljajući se u drugu poziciju : „
Po čemu znamo da se ne čujemo?” ili „ Šta da uradimo da bismo se čuli ?”
Primjer : „ Ja sam povrijedjen, a ti me ignorišeš! Nema smisla govoriti sa tobom kad me
ne čuješ”( zatvaranje komunikacije )
„Budući da nismo zadovoljni takvom interakcijom, šta možemo učiniti?” (
traženje rešenja )
„Šta sam to uradila što te je povrijedilo?” ( koji je moj udio u tome? )
„Kako to da uradim, a da te ne povrijedim i da imaš osjećaj da sam te čula?” ( potreba za
promjenom ) .
Ja – poruke i ti – poruke : Tok komunikacijskog procesa značajno se može
promijeniti zavisno od toga kakve poruke uglavnom upućujemo sagovorniku.
Gordon razlikuje dvije vrste poruka, tzv. ja – poruke i ti – poruke. Osnovno
obilježje ti – poruke jeste da ona sadrži vrednovanje, etiketiranje ili osudjivanje
druge osobe, što uglavnom rezultira odbrambenim ponašanjem sagovornika.
Na primjer : „ Ti bi to trebao reći drugačije.” Ovakvom porukom sugerišemo
sagovorniku da se od njega, a ne od nas očekuje promjena ponašanja, što dovodi do
otpora iz različitih razloga. Najčešći su : Zašto oni ne vide da je meni teško? Zašto
uvijek ja? Neka se mijenja kome je stalo. Ja sam OK, oni nisu...
Da bismo komunikacijski proces usmjerili u konstruktivnom smjeru, ti – poruku
„ Ti bi se trebao drugačije ponašati prema meni!” možemo preformulisati u ja –
poruku „ Kad ti tako vičeš na mene, postajem bijesan i imam potrebu da i ja
počnem vikati na tebe.”
Ovim ne preporučujemo osobi da se treba mijenjati, već joj pokazujemo da njeno
ponašanje djeluje na nas, koje su posledice i koja osjećanja bude. Odluka o
promjeni ponašanja je na sagovorniku. To obilježje ja – poruke omogućava
djelotvorniji komunikacijski proces.
Katkad u komunikaciji koristimo poruke za koje vjerujemo da idu iz „ja” , ali
zapravo njima tražimo da sagovornik mijenja svoje ponašanje ili ga kritikujemo
zbog nekog ponašanja. Riječ je zapravo o „ zakamufliranim” ti – porukama kojima
ne pridonosimo otvaranju dijaloga.

TI – PORUKE JA – PORUKE

2
 Osjećam da me više ne voliš jer Osjećam se usamljeno I imam potrebu
mi to rijetko kažeš. da više budemo zajedno.

Ti stalno kasniš. Kad zakasniš ja se brinem.

a.
Nikad mi ne pomažeš oko kućnih
poslo

Smatram da je sva odgovornost za kuću na meni, zbog čega se loše osjecam

Povratna informacija

Povratna informacija je verbalni ili neverbalni odgovor na jedinicu nečijeg

ponašanja, dan neposredno posle očitavanja ponašanja i to u obliku da ga osoba može
primiti, upotrijebiti i razumjeti.
Povratnom informacijom se može opisati nekoliko načina tumačenja ponašanja na
primjer : - ponašanje neke osobe ( „Vidim da ti radiš”) ;
- svoje vlastito ponašanje u odnosu prema nečijem ponašanju ( „Primijetila
sam da moja pažnja raste svaki put kad ti počneš govoriti” );
- ponašanje grupe ljudi u odnosu prema nečijem ponašanju ( „ Dok su govorili
o korisnici, kolege su se medjusobno došaptavale” ) .
Davanje povratne informacije je način da pomognemo drugoj osobi da razumije
uticaj vlastitog ponašanja na druge. Cilj je predati informaciju, a ne mijenjati drugu
osobu. Povratna informacija može pomoći pojedincu da procijeni svoje ponašanje i
kvalitetnije realizuje svoje ciljeve. Omogućava osobi da se razvija, uči o sebi i o
drugima. Pomaže nam da smo otvoreni, da smo usredsredjeni na ono što se dogadja
ovdje i sada. Vrlo je bitno kad primamo povratnu informaciju da je jasno čujemo i
razumijemo, čak i ako sa njom nismo saglasni. Ona nam prenosi kako drugi vide naše
ponašanje i daje nam mogućnosti za promjene. Dobro je imati na umu da to nije jedina
istina o nama i da imamo izbor prihvatiti je ili ne. Takodje je važno da ne vrednujemo
tudja iskustva kad čujemo korisnikovu povratnu informaciju-

Vrste pitanja

3
 Socijani radnici za svoje radno orudje u najvećoj mjeri koriste pitanja pomoću kojih,
zajedno sa korisnicima pričaju još jednu neispričanu , novu priču. Kroz tu priču oni se
medjusobno upoznaju, priča se osvetljava iz različitih uglova, sto im omogucava da sagledaju
i neke nove aspekte jedne te iste price,na primjer :
„Kako bi taj dogadjaj opisala vaša supruga?” ili „ A kako mislite da izgleda iz ptičje
perspektive?”...
Tako korisnik proširuje svoje poimanje poteškoća zbog kojih dolazi, dobija mogućnost da
se, makar privremeno, distancira od kriznog raspoloženja u kojem nije svjestan svojih
resursa. Zato je važno da socijalni radnici budu upoznati sa različitim vrstama i namjenama
pitanja, te načinima na koji ih mogu postaviti, zavisno šta žele rasvijetliti u priči.
Prema namjeni razlikujemo sledeće vrste pitanja :
- Pitanja kojima istražujemo – obično se postavljaju na početku razgovora sa klijentom
( „ Recite mi nešto više o tome” ) .
- Pitanja za bolje razumijevanje – obično se postavljaju tokom razgovora da
provjerimo jesmo li dobro razumjeli dobijenu informaciju ( „ Šta vama znači to
ponašanje... s obzirom na...?” ).
- Pitanja kojima podstičemo neku akciju, ponašanje ( „ Šta mislite da možete učiniti?” )

Osim ove podjele razlikujemo još i tzv. otvorena i zatvorena pitanja.

Otvorena pitanja ( otvorenog kraja ) ostavljaju korisniku slobodu izbora sadržaja
odgovora ( „ Recite mi šta vas dovodi k meni?”
U zatvorenim pitanjima odredjenije se definiše okvir sadržaja u kojem će biti odgovor
( „ Imate li djece?” )
Unutar ovog kontinuuma postoje pitanja koja ne možemo svrstati u ove dvije
krajnosti, na primjer :
„ Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?” „ Kako ste se slagali sa porodicom?” „ Kad ste
bili dijete kako ste se slagali sa roditeljima?”...

Otvorena i zatvorena pitanja imaju i prednosti i nedostatke

Prednosti otvorenih pitanja možemo prepoznati u sledećim mogućnostima u razgovoru :
- Ostavljaju korisniku mogućnost kontrole razgovora, izvor širokog spektra tema uz poruku
da je socijalni radnik zainteresovan za sve što klijent priča.
- Ovim pitanjima dobijamo više materijala nego što bismo ga dobili cijelim nizom zatvorenih
pitanja.
- Sloboda, ali i odgovornost za izbor tema ostaje na korisniku.
- Korisnik već na početku razgovora može reći ono što ga muči , a što bi ga kasnije moglo
ometati da se usredsredi na razgovor.
- Pogodnija su kad korisnika nastojimo podstaknuti da iskaže svoja osjećanja, njihov
intenzitet, stavove...
- Obično ostavljaju pozitivan utisak na korisnika jer se vodi računa o njegovoj
individualnosti i jedinstvenosti.

4
- Prebacuju teret razgovora na korisnika , čine ga aktivnim sudionikom razgovora.

Nedostaci otvorenih pitanja:

- Ona podstiču korisnikovu slobodu izražavanja i verbalnu komunikaciju uopšte , što može
biti ograničavajuće za osobu kojoj je to slaba tačka.
- Za korisnika koji je po prvi put na takvom razgovoru mogu biti zbunjujuća.
- Manje su poželjna u vremenskim ograničenjima, intervjuima, govorljivim, agresivnim
korisnicima...

Prednosti ztvorenih pitanja :

- Koristimo ih da bi otkrili neke nove aspekte situacija
- Pogodna su u situacijama kada korisnik ne zna kako da nastavi
- Socijalni radnik ih primjenjuje da bi dobio veću kontrolu nad sadržajem i da bi pojasnio
neke informacije...
Različite vrste pitanja nisu same po sebi dobre ili loše, već su manje ili više
odgovarajuće. Grupu otvorenih pitanja dobro je koristiti na početku rada sa klijentom, kada
ne znamo ništa o njemu, a u kasnijoj fazi idu zatvorena zbog dobijanja detalja koji
upotpunjuju slučaj.

EMPATIČKE I EKSPRESIVNE KOMUNIKACIJSKE VJEŠTINE

Komunikacijske vještine možemo podijeliti na empatičke i ekspresivne.

5
 Osnovni kriterijum za njihovo razlikovanje je u značajnosti koju one imaju za
pošiljatelja i primaoca poruke. Empatičke vještine soc. radnika se očituju u susretu sa
referentnim okvirom korisnika. Referentni okvir predstavlja standard prema kojem osoba
procjenjuje odredjene dogadjaje, situacije ili objekte, te na temelju toga zaključuje. Soc.
radnici pokušavaju komunicirati sa klijentom i što bolje ga razumjeti. Oni pritom što je
moguće pažljivije slušaju, promatraju, pamte. Ekspresivne vještine odraz su referentnog
okvira soc. radnika, omogućavaju mu da sa korisnikom podijeli znanje, vještine, ideje...

Empatijske komunikacijske vještine

Empatija znači početi tamo gdje je korisnik stao, gdje se sada nalazi, shvatiti kako on
vidi svoj problem. Za korisnika je taj problem jedinstven, najveći. To znači da će soc.
radnik poštovati njegove misli,iskustva, osjećanja, a takodje i da će pokušati s korisnikom
pronaći zajedničko razumijevanje. Važno je i da se obrati pažnja na prostor u kojem
primaju klijente. Za sam prostor je važno da je uredan, da sto nije pretrpan papirima i da
izmedju soc. radnika i klijenta nema prepreka. Da bi socijalni radnik provjerio razumije li
sadržaj onoga sto mu korisnik govori, primjenjivaće sledece vještine :
- Reflektovanje osjećaja: Soc. radnik provjerava je li dobro razumio kako se
korisnik osjeća u datoj situaciji, kako to pokazuje verbalno i neverbalno.
( „Čini mi se da ste se tada osjećali tako...” ). Time se stie bolje razumijevanje , a
korisnik dobija na intimnosti.
- Reflektovanje sadržaja: Soc. radnik provjerava je li dobro razumio korisnikovo
vidjenje problemske situacije
( Korisnik: „ Nisam ni primijetio kako je do toga došlo, samo se spakovala i otišla bez
riječi”.
Soc. radnik: „ Ako sam vas dobro razumio, žena vas je napustila iznenada ne rekavši
ni riječi?” )
- Reflektovanje misli i značenja: Socijalni radnik provjerava šta je neki dogadjaj
značio za korisnika, u čemu se njegov život promijenio nakon toga i šta on misli o
tome ( Korisnik: „ Očekuju da budem dobar djak, da pomažem u kući i da sam
zaradjujem za dzeparac.”
Soc. radnik: „ Ti misliš da su njihova očekivanja prevelika?” )
- Kombinovanje: Ova se vještina koristi za povezivanje činjenica kako bi se došlo
do uzročno - posledične veze, ali ne interpretirajući, vec puštajući korisnika da sam
zaključuje („ Hoćete reci da ste ostali bez posla i da se osjećate izgubljenim?” radije
nego „ Ostali ste bez posla i sada se osjećate izgubljeno” )
- Sažimanje: Korisnik dolazi s mnoštvom problema i često ih iskazuje nesuvislo,
često prelazeći s jedne teme na drugu . Zbog boljeg razumijevanja soc. radnik
sažima ono što je korisnik rekao :

6
( „Rekli ste mnoge stvari koje su vam se desile u zadnje vrijeme... da vidim jesam li vas
dobro shvatila...” )

Ekspresivne komunikacijske vjestine

Socijalni radnici ih koriste kad proširuju korisnikovu priču svojim znanjem,

zapažanjima, očekvanjima, osjećanjima. U ove vjestine ubrajamo:
pojašnjavanje uloga, svrhe, očekivanja; izražavanje misli, osjećanja; dijeljenje znanja,
mišljnja i informacija,fokusiranje I konfrontiranje.

1) Pojašnjavanje uloga,svrhe i očekivanja:

Obično se koristi u inicijalnom dogovoru kad je korisnik nerijetko
ambivalentan,prestrašen. Da bi to socijalni radnik izbjegao, moze početi predstavljajući
sebe I definišući svoj posao. Važno je da opise svoju ulogu,sta radi na tom radom
mjestu,te sta očekuje iz ovih susreta. Pojašnjavanjem prevodimo njegove rijeci na nama
razumljiviji jezik:
,,Jeste li mislili da…’’, ,,Drugim riječima…’’.
Tako dobijamo detaljniji uvid u korisnikovu predstavu neke situacije.
Npr. Korisnik kaze:,,Mislim da se vise uopšte ne dopadam svom muzu’’,
Socijalni radnik moze upitati:,,Šta Vas u njegovom ponašanju navodi da tako
mislite?’’
2) Traženje da korisnik izrazi svoje misli,osjećanja:
To socijalni radnik cini pitanjima otvorenog tipa:
,,Kako Vam se to čini,kako se osjećate,kako to objašnjavate?’’
Time omogućava korisniku da isprica detalje svoje priče. Moguca su pitanja i zatvorena.
3 ) Izražavanje misli,osjećanja,iskustava:
Mnogi socijalni radnici se pitaju je li dobro dijeliti vlastite misli i osjećanja sa
korisnikom. Moze se reći da ako socijalni radnik to čini uz korisnikovo dopuštenje,to
moze pomoći korisniku da u njemu vidi čovjeka, a ne biće natprirodnih sposobnosti koje
je uvijek u pravu. Pritom je važno imati mjeru.
4) Dijeljenje znanja,informacija,mišljenja sa korisnikom:
Korisnika je vazno informisati o svojim pravima,koji su troškovi,sta se nudi… Ako
socijalni radnik daje i svoje mišljenje,izmedju toga treba povući granicu tako da korisnik
ima mogucnost da primi ili odbaci informaciju.

5) Fokusiranje:
To je,zapravo,usmjeravanje paznje na ono sta je vazno.
Npr.Korisnik kaze:,,Nikoga ne interesuje moj problem’’.

7
 Socijalni radnik moze tad da pita:,,Volio/la bih da kažete koji su to svi’’.
6) Interpretiranje:
Interpretirana poruka sadrži dio koji je socijalni radnik čuo,dio koji se
nadodaje,odnosno,koji se interpretira onako kako ga je on čuo,odnosno razumio.
Interpretirajuci,socijalni radnik nudi korisniku svoje razumijevanje uzročnosti,vezu
izmedju nekih dogadjaja kojih korisnik nije svjestan. Vazno je da socijalni radnik
trazi dopuštenje za ovakav način razgovora sa korisnikom.
Primjer: Socijalni radnik intervjuiše dječaka izdvojenog iz porodice zbog
poremećaja u ponašanju.
Dječak:,,Ne volim razgovarati s odraslima,volim razgovarati s djecom’’.
Socijalni radnik reflektuje:,,Ne voliš razgovarati sa odraslima? Kako to’’
Dječak:,,Ne volim ozbiljne razgovore,volim jednostavno brbljati’’.
Socijalni radnik reflektuje: ,,Hm… Ne volis,dakle,ozbiljne razgovore?’’
Djecak: ,,Ne.’’
Socijalni radnik interpretira u obliko pitanja: ,,Djeca ti ne postavljaju mnogo
licnih pitanja?’’
Dječak:,,Da,to je dio razloga’’.
7) Konfrontiranje:
Ovom metodom socijalni radnik ukazuje na neslaganje izmedju dvije izjave ili riječi
i djela. Time,zapravo,poziva korisnika da otkrije tu kontradiktornost I objasni je
sebi. Potreban je oprez,jer korisnik ovo moze shvatiti kao napad. Stoga je osnovni
preduslov za primjenu konfrontacije uspostavljanje
kvalitetnog,podrzavajuceg,empatijskog odnosa izmedju izmedju socijalnog radnika
I korisnika.
Primjer: Socijalni radnik kaze: ,,Rekli ste da niste ovdje svojom voljom,da Vam je šef
rekao da se morate uključiti u program liječenja od alkohola ili cete ostati bez posla.
Dakle,Vi ste od dvije mogućnosti odabrali prvu?’’
Nakon toga dobro je korisniku dati podršku sto je došao. Ovdje moze biti riječi
izmedju:
- Izmedju onoga što je korisnik rekao prije I sto sada govori
- Onoga što je rekao I načina na koji je rekao
- Načina na koji vidi sebe i uticaja koje njegovo ponašanje ostavlja na druge
- Izmedju onoga što kaže da želi i ponašanja koje upućuje na nesto drugo.
Konfrontacija ,,poziva’’ korisnika da ponovo razmisli,te stimulise samoispitivanje
sto je nuzan korak da bi se došlo do promjene.

Empatija

8
 Sposobnost empatije je vrlo važna u zivotu čovjeka. Znati empatisati znaci znati
suosjećati se sa drugim,sa njegovim osjećanjima i teziti da mu pomognemo.
Definicija za empatiju jeste to da empatija predstavlja trajan process u kojem socijalni
radnik ostavlja po strani svoj način doživljavanja stvarnosti,nastojeći da osjeti klijentove
doživljaje I reagovati na njih.
Takav osjećaj moze biti intezivan I trajan kada socijalni radnik zaista doživljava
klijentove misli I osjećanja jednako mocno kao da su nastali u njemu samome.
Termin potice iz estetike. Njemacki filozof I psiholog je uveo izraz ,,uživljavanje’’
(Njem. Ein Fuhlung) u engleskom prevodu empatija,da bi njime oznacio ,,unošenje’’
(putem intuicije) vlastitih stavova I osjecanja u neko umjetnicko djelo ili prirodnu pojavu
(natmuren oblak,vedar dan I td.). Kasnije je taj termin preuzela psihologija,a onda I
socijalni rad.

Primjer: Empatiziranje sa Bilom,razocaranim uciteljem.

Bil:,,Pretpostavljam da sam trebao znati da to nece biti lako… Da to obavljam samo ,,kao
posao’’… Kao da sam mislio da se mogu ,,odvojiti’’ I tako spasiti sebe.
Savjetnik:,,Medjutim,ustanovili ste da se niste ,,spasili’’- da je to bilo lose, ili jos I gore?
Bil:,, Da,bilo je gore. Ne bih mogao zamisliti da moze biti gore. Kao da sam mislio da
ništa ne moze biti gore od toga da vidim sebe kako urlam na djecu, a u drugom trenutku
da zaključavam svoja vrata I placem u osami. Ali to je gore… Kao da sam tada barem bio
živ.’’
Savjetnik:,,A sada niste živi…’’
Bil:,,Sada sam zombie… Ustvari,katkad sam gori od zombija.’’
Savjetnik:,,Katkada cak niste ni živi mrtvac?’’
Bil:,,Da,sada cesto ne uspevam ni otici (u školu). Dok zamisljam kako tamo idem,umalo
povratim-mozda imam fobiju od skole-zamislite to!... Ucitelj sa fobijom od škole! Koja
smijurija! (smije se)
Savjetnik:,,Ne cini se da Vam je to zabavno…’’
Bil: (tisina…pocinje jecati)
Savjetnik:(njezno stavlja ruku na njegovo rame I nista ne govori)

Dakle,iz navedenog primjera se moze zaključiti da u ovom odnosu savjetnik ostavlja

po strani svoj pojmovni okvir I privremeno preuzima klijentov. Savjetnik moze osjetiti
kako se klijent osjeća I to kao da su ti osjećaji njegovi. Vjerovatno I sam osjeca tu
,,stisnutost’’ i ,,gušenje’’ koje prethodi klijentovom plakanju. Razlika je u tome sto se
savjetnik ne ,,gubi’’ u Bilovom pojmovnom okviru I moze ga napustiti kada god to
poželi.
,,Kao da’’ osobina empatije najbitniji je aspekt stručnosti savjetovanja usmjerenog na
osobu. To klijentu daje sigurnost.

9
Veoma bitan pojam za ovu oblast jeste i empatijska reakcija. Pod njim se
podrazumijevaju pitanja koja svjetnik postavlja klijentu u toku razgovora.
Moze se zaključiti da empatija nije ,,tehnika’’ reagovanja na klijenta,vec nacin ,,bivanja u
odnosu sa njim’’.
Jos uvijek ostaje pitanje zasto empatija ima takvo pozitivno djelovanje. Sigurno je to
da se njome prenosi savjetnikovo razumijevanje klijenta I moguce je da vec ta činjenica
sama po sebi moze pojacati klijentovo samopoštovanje, jer se ,,napokon’’ osjeca kao da
ga neko razumije. Mora se istaci da savjetnik nije onaj koji mijenja klijenta-on mu
pomaže da zapocne vlastiti process mijenja..

Oslobadjanje vlastite empatijske osjetljivosti

Postoji mnogo različitih pretpostavki o temeljima same empatijske sposobnosti.

Postoji pretpostavka o tome da se odredjeni ljudi radjaju sa tom sposobnošću, ali da je to
tačno, onda bi veliki dio osposobljavanja savjetnika bio suvišan,ono sto bi bilo dovoljno
jeste da se odaberu oni koji ,,to imaju’’.
Suprotna ovoj pretpostavci jeste ta da je sposobnost empatiziranja u potunosti naucena.
Time se veca vaznost pridaje ,,treningu’’ nego samom odabiru potencijalnog savjetnika.
Ono sto bi savjetniku trebalo pomoci jeste uvježbavanje-to je process koji na neki
način mogu olakšati ucitelji,supervizori I iskustvo u savjetovanju, ali koji je,u suštini,pod
kontrolom samog savjetnika. U ranim fazama tog oslobadjanja bitna je ta spremnost
savjetnika da napravi korak prema empatiziranju. Mnogo je lakse I sigurnije ostati u
vlastito okviru I proklinjati klijentovu situaciju. Klijent moze cak ocekivati I prihvatiti taj
stepen savjetnikovog neuključivanja. Medjutim,sam savjetnik vjerovatno nece biti
zadovoljan takvim povrsnim kontaktom I upustace se u sve veci rizik oslobadjanjem
svoje empatijske osjetljivosti.
Savjetnikovo iskustvo je,takodje,veoma bitno. Istrazivanja pokazuju da iskusniji
savjetnici svojim klijentima pružaju visi nivo empatiziranja,za razliku od onih koji nisu
dugo u tom poslu. Savjetnik ne bi smio da ,,prazni’’ sebe da bi primio klijentov
doživljaj,jer iz toga slijedi da ce sve ono sto nepovoljno utice i remeti savjetnikov
mir,vjerovatno lose uticati na oslobadjanje njegove empatijske osjetljivosti.

NEDIREKTIVNA PSIHOTERAPIJA

10
 Nedirektivna psihoterapija je jedan od psihijatrijskih postupaka koji je razvio
Rodžers u cilju što boljeg poboljšanja odnosa između psihoterapeuta i klijenta.U
nedirektivnoj psihoterapiji osoba osjeća da nije u prijetećoj situaciji zato što savjetnik
svojim toplim, prihvatajućim stavom, ohrabruje klijenta, istražuje svoja nesvjesna
osjećanja i da ih dovede u svijest.

Ciljevi nedirektivne psihoterapije

Prvi i osnovni cilj nedirektivne psihoterapije je postati ,,sopstveni organizam,

sopstveno iskustvo ''. Ukoliko je uspješan psihoterapijski proces klijent se vraća svojim
osnovnim čulima i iskustvima, kojih je morao pod uticajem sredine i vaspitanja da se
odrekne. Vraćajući se svojim iskustvima čovjek postaje ono što stvarno jeste i spremniji
da to prihvati. Takav čovjek više neće biti rukovođen pitanjima :
- Šta treba da uradim u ovoj situaciji ?
- Šta bi moji roditelji željeli da uradim ?
- Šta bi trebalo da uradim ?
Već pitanjima :
- Kako ja to doživljavam ? ili
- Šta to meni znači ?
Ovo vraćanje povjerenja u vlastito iskustvo označava i najvažniji korak u psihoterapiji.
Tokom psihoterapijskog procesa osoba postaje spremnija da prihvati i voli sebe, a samim
tim da doživi sebe u potpunosti i da integriše svoja ranija iskustva.
U psihoterapijskoj situaciji, osjećajući se prihvaćenim i sigurnim klijent smije sebi da
dozvoli ispitivanje različitih strana svog iskustva, onako kako mu ona izgledaju, kako ih
on čulnim i životnim iskustvima doživljava. Vraćajići se svojim iskustvima i postajući
otvoren za njih, kao i vraćajući se sebi, čovjek postaje spreman da bez strah i odbrana
doživi afektivni odnos sa nekom osobom.
Psihoterapiju Rodžers shvata samo kao jednu od mogućnosti da čovjek približivši se
sebi , počne da živi svoj život , i otkriva nove strane sebe samog u protoku svog iskustva.

Od teorije ka praksi, ...

U psihoterapijskom postupku sve što se naziva nedirektivna psihoterapija može se

predstaviti samo jednom rečenicom :
,, Slušam te, razumijem te, poštujem te i ,... prihvatam te ''.
Nedirektivna psihoterapija nije ni brilijantna tehnika, ni jasna teorija, ni kompleksna
ideologija, već je to susret i onos dvije osobe. Taj odnos je specifičan po mnogo čemu.
Nije odnos koji se karakteriše dubokom emocionalnom vezanošću, uzajmnošću davanja i

11
primanja, tu ne postoji superiornost jednog u odnosu na drugog, već je to autentična,
nenametljiva, prirodna toplina i autentično nenametljivo prihvatanje klijenta.
Psihoterapeut je osoba koju klijent stvarno interesuje i kome je stvarno stalo do
klijenta. Emotivno učešće psihoterapeuta nalazi se pod njegovom stalnom, racionalnom
kontrolom.
Neograničena mogućnost izražavanja osjećanja – klijent ima slobodu da izrazi sve što
osjeća : agresiju, mržnju, osjećanje krivice i sramote, odbojnost prema drugima pa i
prema samom psihoterapeutu. Međutim, postoje samo dva ograničenja : ograničenje u
pogledu vremena i ograničenje u pogledu fizičkog ispoljavanja agresije. Odsustvo bilo
kakvog vrednosnog procjenjivanja onoga što klijent govori.
Psihoterapeut mora prema klijentu da izražava toplinu koja uključuje neposesivni
brigu za klijenta kao izdvojenu ličnost bez vrednovanja njegovog ponašanja i misli.
Psihoterapeut treba da je u stanju da razumije klijenta. Empatičko razumjevanje odnosi se
na ,, osjećati sa klijento, vidjeti svijet njegovim očima ''.

Način vođenja nedirektivne psihoterapije

Što se tiče načina vođenja psihoterapije postoje dva pravila kojih se svaki
psihoterapeut mora pridržavati.
Prvo pravilo glasi ,, Klijent je najbolji vodič u psihoterapiji ''. Kada pojedinac govori o
sebi i svojim problemima u situaciji slobodnoj od pritiska i procjenjivanja, kada ne mora
da se brani i da strepi , postepeno se, sve jasnije, uobličava njegov problem.
Da bi se to postiglo potrebno je da se psihoterapeut pridržava sledećih načela :
1) Slušati klijenta strpljivo i prijateljski,sa izvjesnom dozom inteligentne kritičnosti
2) Ne ispoljavati bilo kakvu vrstu autoritativnosti
3) Ne davati nikakav savjet ili moralni sud
4) Nikad se ne upuštati u diskusiju o argumentima koje iznosi klijent
5) Pitanja postavljati klijentu samo pod sledećim uslovima :
- ako se pomaže klijentu da govori,
- da se smanji strah ili anksioznost,
- da se pomogne klijentu da preciznije izrazi svoje misli i osjećanja,
- da se vrati na diskusiju o nekoj temi koja je tokom razgovora bila
ispuštena
- da se da se prodiskutuju pretpostavke onoga što je klijent rekao.
Drugo pravilo glasi - U nedirektnoj psihoterapiji psihoterapeut reaguje na osjećanja
koja klijent izražava a ne na sadržaj koje iznosi. Apsolutna prednost se daje osećanjima
koje klijent izražava, a ne činjenicama o kojima govori. Osnovni zadatak psihoterapeuta
je da sluša osjećanja.

12
Psihoterapijski odnos čini srž nedirektivne psihoterapije. I koji se tokom psihoterapije
postepeno razvija . Po Rodžersu se mogu razlikovati sledeće faze razvoja
psihoterapijskog odnosa :

1. Pojedinac je odlučio da zatraži pomoć - veoma je važno raščistiti da li je odluku da

se obrati psihoterapeutu klijent donio samostalno ili je dolazak motivisan prije svega
potrebom da se zadovolji neko drugi ( roditelj, bračni drug,.. ) .

2. Razjašnjavanje psihoterapijske situacije - obuhvata objašnjenje šta klijent može da

dobije u psihoterapiji i kako će to dobiti. Veoma je važno znati da se zahtjeva
određeni napor od klijenta i da psihoterapeut samo osoba koja će mu u tome
pomagati.

3. Ohrabrivanje slobodnog izražavanja osjećanja - u ovoj fazi se motiviše klijent da

slobodno izražava svoja osjećanja.

4. Prihvatanje i osvetljavanje negativnih osjećanja – u ovoj fazi klijent shvata da su

negativna osjećanja sastavni dio njega. U tome mu pomže psihoterapeut koji mu na
topao i prihvatajući način objašnjava i prisustvo takvih osjećanja.

5. Probno ispoljavnje pozitivnih osjećanja - nastupaju kada klijent ,, izbaci iz sebe ''
negativna osjećanja. Po Rodžersu, pojava pozitivnih osjećanja predstavlja prvi
vjesnik sazrijevanja.

6. Prihvatanje i prepoznavanje pozitivnih osjećanja - u ovoj fazi psihoterapeut na isti

način kao što je to činio i kada su bila u pitanju negativna osjećanja, prihvata i
pozitivna osjećanja koja mu klijent iznosi. Kada klijent u potpunosti doživi sve ono
dobro i sve ono loše u sebi onda je pripremljen za sledeću fazu psihoterapije.

7. Postizanje uvida - sagledavajući sve pozitivno i negativno klijent je u stanju da

podedina iskustva sagleda u novom svetlu a to je korak ka boljem razumjevanju sebe.

8. Osvetljavanje mogućih izbora - u ovoj fazi klijent jasnije sagledava sebe ali je u
nedoumici : šta dalje da čini. Psihoterapeut pomaže klijentu da sagleda moguća
rešenja tako da klijent se bolje približava saznanju koja od mogućnosti ima najveću
vrijednost za njega.

9. Preduzimanje pozitivnih inicijativa- klijent pokušava nešto da uradi, on počinje da

se ponaša na način koji mu je ranije izgledao nemoguć. Akcije koje klijent preduzima
odražavaju spermnost da se život „ uzme u svoje ruke ''.

13
10. Dalji razvoj uvida- postizanje novog uvida uspostavlja se preduzimanjem različitih
inicijativa.

11. Povećanje povjerenja u sebe - klijent sve manje strahuje od preduzimanja nove
akcije. Sve više ima povjerenja u sebe. Odnos između psihoterapeuta i klijenta postaje
prijateljski i veoma human.

12. Smanjenje potrebe za psihološkom pomoći - u ovoj fazi klijent ima potrebu da
prekine sa psihoterapijom. Međutim, u ovoj fazi može se desiti da je klijent vezan za
psihoterapeuta. Po Rodžersovom mišljenju ako se psihoterapeut pravilno postavi
prema ovoj pojavi, ova situacija će krako trajati i psihoterapija će se ubrzo okončati.

Zadaci psihoterapeut u nedirektivnoj psihoterapiji

Osnova cjelokupnog psihoterapijskog procesa je odnos koji omogućava postizanje

psihoterapijskih ciljeva, rešavanje problema, a ne otkrivanje unutrašnjih komflikata.
Učenje nedirektivne psihoterapije podvlači značaj ne veštine u psihoterapijskim
tehnikama već stavove koje psihoterapeut unosi u odnos. Psihoterapeut identifikuje
problem i sklapa ugovor.
Njegovo osnovno pitanje šta će najbrže i najbolje pomoći klijentu?
1. Psihoterapeut sluša klijenta – slušanje je aktivan proces, ono je potkrepljivač
verbalne produkcije. Slušajući psihoterapeut ne donosi vrednosne sudove, ne
nameće svoj referentni okvir. Slušajući klijenta psihoterapeut ga čuje i nije
preokupiran svojim iskustvima i osjećanjima mada se ne brani od njih već ih
koristi kao asocijativni materijal za bolje razumjevanje osjećanja klijenta.
2. Psihoterapeut strukturira psihoterapijski proces – definiše ulogu i odgovornost
klijenta kao i psihoterapeuta. Struktuririranje najčešće nije verbalno već
neverbalno.
3. Psihoterapeut odgovara, reaguje na klijenta, a ne klijent na psihoterapeuta,
klijent vodi.

Intervencije psihoterapeuta

14
1. Odgovori prihvatanja- koriste se naročito u početnim fazama
psihoterapijskog odnosa. Imaju za cilj da klijentu pokažu da psihoterapeut
pokušava da ga razume.I oni glase : Aha..., Razumem..., Slušam vas ..., Samo
nastavite.
2. Reflektovanje sadržaja - parafraziranje klijentovog teksta psihoterapeutovim
jezikom ( prostim ). Psihoterapeut pokazuje klijentu da razumije sadržaj ali
ne i ono što je iza sadržaja.
3. Reflektovanje osjećanja- psihoterapeut odgovara na očiglednija osjećanja
koja klijent saopštava. Reflektovanje osjećanja nije čista tehnika, ona
podrazumijeva empatijsko razumjevanje. Psihoterapeut pokazuje klijentu
da zna šta osjeća.
4. Klarifikacija – zbog težine poremećaja nekin klijenti veoma teško
saopštavaju. Klarifikacija ima za cilj da prepozna i pretoči u riječi nejasne
ideje i implicitna osjećanja sadržana u klijentovom iskazu. Najčešće
klarifikacije imaju formu pitanja. Kada je psihoterapeut u „ svijetu klijenta
'' ima empatijsko razumjevanje klijentovog referentnog sistema, njegove
klarifikacije mogu da za klijenta imaju osjećajni kvalitet interpretacije kao
saznavanja, prepoznavanja i osjećanja nečeg novog i tačnog o njemu samom.
5. Specifičnost ili konkretnost – ima za cilj vezivanje za konkretan problem da bi
se podstakao prelaz od osjećanja ka akciji.

- Seanse traju od pola sata do sat , jadan ili dva puta nedeljno
- Psihoterapija traje od 6 do 10 nedelja sa jednim do dva razgovora ili radom od
godinu dana ili više kao ekstremima.
- Trajanje je fleksibilno određuje ga praksa.

15