Historijski objekat Hadži-Mazića kuća se nalazi u ulici Muhameda Seida Serdarevića br.

10, u centru
grada Zenice – Stara čaršija. Hadži – Mazića kuća je izgrađena početkom XIX stoljeća, vjerovatno do
1835. godine. Pisanih izvora o prvotnom objektu, kao i o njegovom graditelju nema. Ne postoji vakuf-
nama ili tarih iz tog vremena koji bi svjedočili o nastanku građevine. Prvi pisani pomen objekta je
dokument o upisu vlasništva 1891. u gruntovnu knjigu, kojim se pominje 5 suvlasnika kuće. Od kraja
XIX stoljeća, sve do 80-tih godina XX stoljeća, na južnoj, prizemnoj strani postojali su i postoje
poslovni prostori u kojima su smještene zanatlijske ili trgovačke radnje (travari, opančari, sarači,
terzije, kamenoresci i dr. obrtnici).

Sada je u zgradi smješteno Zeničko muftijstvo.

Jedna od najpoznatijih zeničkih kuća, zadnjih 70 godina, poznata pod imenom Hadži Mazića kuća,
sagrađena je 1835. godine, da bude sjedište zeničkoga kajmekama. Kajmekam je bio direktni
zastupnik valije ili vezira u modernom značenju sreskog načelnika. U zeničkoj kasabi kajmekam je bio
oličenje vrhovne vlasti i nadređen kadijama, kasabaćehaji, čaršićehaji, pasvandžiji i ostalim nižim
službenicima.

Kuća je građena od kamena i ćerpića sa ukrutama od drvenih greda.

Originalni raspored u kući zeničkoga kajmekama je bio:

– Prizemlje: Dvoja vrata (privatna iz dvorišta, službena s juga), prijemna kancelarija sa posluženjem
kafom – kahvedžik (kafanica) desno od službenog ulaza, dvije sobe za administraciju kajmekama, te
hodnik oblika slova „L“, prilično širok, koji je spajao privatni i službeni ulaz. Na strani prema čaršiji bilo
je pet dućana.

– Sprat: Kamarija i sedam prostorija, od kojih su najprostranije bile kajmekamova kancelarija i za

sastanke, a ostale su bile pisarnica, arhivska soba, te tri kancelarije kajmekamovih službenika.

– Krov od šindre,

– Potkrovna prostorija dimenzija manjih od temelja.

– Podrum, nije bio.

Prostori za dućane su izdavani zainteresiranima, a ubrani novac je bio namijenjen za finansiranje

kajmekamove administracije.

Koso, preko puta kajmekamove kuće, bilo je sagrađeno skladište žita, koje se ubiralo od aga i begova,
kao porez na imovinski prihod od poljoprivrede, poznato kao desetina. Skladište je godišnje od ubrane
desetine, zavisno od roda i godine, primalo do 100.000 oka žita. To znači, da je Zenica imala raznoga
žita oko milion oka, što je dovoljno za ishranu tadašnjeg stanovništva. Žito se prodavalo pekarima i
ostalim stanovnicima. Pekari nisu smjeli nabavljati žito na tržištu, sve dok ga ima u sreskom skladištu
(kajmekamovo skladište). Nakon ukidanja plaćanja desetine, oko 1860. godine, objekat je preuredio
samardžija Mustafa Silajdžić u radionicu za izradu i popravak samara. Nakon smrti Mustafe Silajdžića,
zgrada je srušena 1910. godine, radi uređenja mejtaša, tada glavnog trga. U okviru uređenja mejtaša,
izgrađena je Austrijska česma ranije dato na linku: austrijska cesma

Za vrijeme austrijske okupacije 1878. g. je u sjedištu zeničkoga kajmekama, navodno bio nekoliko
dana smješten štab austrijskoga generala Filipovića.
Sjedište zeničkoga kajmekama je izgubilo funkciju oko 1892. g. te prodano Mujagi Hromiću, zvanom
Hercegovac. Preuredio je kuću za stanovanje. Obnovio je dućane ugradnjom novih dvodjelnih
zaklopaca ćepenaka. Mujaga – Hercegovac Hromić je bio veletrgovac suhim voćem, a skladište je
imao na poziciji sadašnje zgrade napuštene picerije „Stari krovovi“. Zabilježeno je, da su prvi zakupci
dućana bili: Suljaga Zukić, Atif Talić, Mulo Osman, Ale ef. Harmandić (zenički načelnik 1908÷1913),
Arslan Hromić (sin Mujage Hromića) i hodža Talam koji se bavio pisanjem zapisa (nuskadžija).
Najmanji od pet prostora je bio hodže Talama, veličine 1,5 x 2,5 m. Ostala četiri prostora su bila širine
2÷3 metra, a svi su imali dužinu 2,5 m.

Kuću je naslijedio Arslan Hromić, koji se više posvetio održanju trgovine i kuće, jer je kraljevina
Jugoslavija bila problematična za bosanske trgovce. Prednost u radu trgovina imali su invalidi i
demobilisani borci srpske vojske iz I S.R. Arslan je odlučio kuću prodati. Najbolju ponudu mu je dao
jevrej Avram Ozmo. Pred II S.R., 1940. g. Avram Ozmo je odlučio prodati kuću. Sa najboljom
ponudom se javio Hajdar Bajrambašić. Hajdar je kuću kupio i odmah potom je poklonio vakufu
medrese sultan Ahmedove džamije. Nakon II S.R. kuća je nacionalizirana, ako i medresa. U
kajmekamovu kuću, koju je zenički narod već nazivao hadži Mazića kućom po Hajdari Bajrambašiću.
Gradski narodni odbor je 1948. godine uselio četiri porodice. Kako kuća nije dobro održavana, vakuf
medrese sultan Ahmedove džamije 1958. g. je popravio južni zid, promijenio sve podnice u hodnicima,
stepenice, limeni opšiv krova, oboja ulazna vrata i prozore na zapadnoj strani. Stambeni servis je
uradio nužne opravke 1967. g. Kuća jhe srušena 1969. g. sa namjerom gradnje nove na istom mjestu.
Po raspoloživim crtežima, napravljena je nova kuća i u nju je 1972. g. useljen dio postavki Muzeja
Zenice. Tokom rata, 1993. kuća je vraćena u vlasništvo vakufa medrese sultan Ahmedove džamije,
muzejska zbirka je izbačena, a useljeno je muftijstvo zeničko.

Ko je bio hadžija Mazić?

Hajdar Bajrambašić, rođen u selu Jurjevići, babinski sliv, u Zenici je poznat kao hadžija Mazić, ili Hadži
Mazić. Rođen je u siromašnoj poljoprivrednoj porodici. Bavio se svim i svačim. U ranoj mladosti je išao
raditi u najam kod drugih. Tokom vremena, počeo se baviti trgovinom u selima babinskoga sliva i
sakupio prilično veliko bogatstvo, te je nakon obavljenoga hadža, odlučio darivati vakuf medrese
sultan Ahmedove džamije. Od Avrama Ozme je kupio zgradu koja je do tada u Zenici promijenila više
namjena, koje su opisane u prethodnom tekstu. On zavještao je (uvakufio) pomenutom vakufu, da
ubire prihode od izdavanja pet dućana i prostorija ove kuće u svrhu školovanja muslimanske djece u
medresi.

Hajdar Bajrambašić je u Jurjevićima, selima babinskoga sliva i Zenici bio poznatiji pod nadimkom
Mazić (Mazija, Mazo). Narod je ubrzo nakon toga, bivše kajmekamovo sjedište nazvao Hadži Mazića
kuća. Taj nazi se održao već skoro 70 godina.

Narod je o životu Hajdara Bajrambašića, alias Hadžije Mazića ispreo mnogo bajkovitih priča. Većinu
tih bajkovitih priča je u svojoj knjizi „Legende“ zabilježio zenički književnik Hajdar Hulusija.

Kuća Mazića Hadžije spada u objekte stambene kulture, a rješenjem 573/53 stavljena je pod okrilje
Zavoda za zaštitu spomenika i kulture. Unatoč tome, ipak je srušena i potom restaurirana u približno
isti vanjski i unutrašnji izgled, ali sa modernim građevinskim materijalima.
Objašnjenje manje poznatih riječi, poomenutih u tekstu

Brdilo – nabijač potke, alatka na tkalačkom stanu za tradicionalno ručno tkanje

Čaršićehaja – nadglednik čaršije, tržni inspektor

Ćepenak – dvodjelni poklopac dućana. Kada se dućan otvori, donji dio poklopca je proširivao prostor
dućana, a gornji je bio zaštita od padavina.

Ćerpić – na suncu sušene cigle od ilovače, u koju se umiješa sol, pljeva ili trina od sijena ili strugotina
od drveta

Divanhana – soba za razgovore, dnevna gostinska soba

Kadija – sudija, vjerski ili svjetovni

Kajmekam, kajmakam – zastupnik vezira ili valije u jednom upravnom području ili nekoj dužnosti;
sreski načelnik (Glasnik zemaljskog muzeja 1909 g., str. 585).

Kamarija – balkon okrenut u dvorište, istureni dio divanhane ustakljen sa tri strane, doksat, zatvoreni ili
otvoreni balkon,

Kasabaćehaja – načelnik općine, kasabe, koji se brinuo za kasabu,

Mazija – ugrijan ili vruć komad željeza, kaljeni čelik, „ljut“ čelik, ispitivanje Božijim sudom

Oka – stara turska mjera za masu (1,282 kg)

Pasvandžija – noćni čuvar čaršije,

Šindra – krovni pokrivač od cijepane jelove ili hrastove daske kojima se pokrivaju kuće,

Vakuf – zadužbina, imovina data prosvjetnim ili islamskim organizacijama