NICCOLO MACHIAVELLI – IL PRINICIPE

Nikolo Makijaveli jeste jedan od najvećih političkih filozofa renesansne Italije. Njegovi spisi odražavali
su nestabilne odnose u Italiji, kojoj je u to vrijeme nedostajao sposoban vođa koji bi eventualno
mogao da ujedini na desetine malih despotija na Apeninskom poluostrvu. Italija prihvata
Makijavelijeve savete tek krajem devetnaestog veka kada biva ujedinjena sa Garibaldijem na njenom
čelu.

Tokom renesanse, politička situacija u Italiji bila je puna nestabilnosti: invazije, ratovi, intrige na
dvoru, nasilje i siromaštvo plebsa su reči kojima bi se mogao opisati ovaj paradoksalni period koji je
svetu podario Da Vinčija . Nekoliko moćnih porodica osnovalo je svoje male državice I despotski njima
vladalo. Knjiga „Vladalac“ je Lorenzu Di Medićiju trebao služiti kao praktično uputstvo za djelovanje u
ovom nestabilnom političkom okruženju.

Prema Makijaveliju, republika je bila najbolji oblik vladavine koji je opozit despotskim režimima u
tadašnjoj Evropi. Makijaveli je predložio jedno univerzalno rešenje svim vladaocima kojima je u cilju
državni prosperitet I blagostanje, ovi savjeti osigurali bi da vladar opstane na vlasti kao jak i moćan.
Makijavelijev rad pružio je Lorenzu praktična rješenja u burnom političkom okruženju, na žalost,
Lorenco se nije složio sa Makijavelijevim sugestijama.

Makijaveli pokušava da shvati kako autoritarni vladar može postići veliki uspjeh čak I ako promijeni
svoj autoritarni stil. Vladalac nudi savjete kako Vladalac može proširiti carstvo a pritom zadobiti
odanost ljudi sa osvojenih teritorija. Prema Makijaveliju, Lorenco nije mogao priuštiti taj luksuz da
ponovi greške iz prošlosti koje su podjelile Italiju i morao je naučiti koristiti i dobre i loše metode
prilikom upravljanja kraljevstvom.

On pokušava da odgovori na dva pitanja: kako osvojiti i kako zadržati vlast. Makijaveli napominje da
je vlast moguće dobiti samo svrgavanjem drugih sa vlasti ili nasljeđujući je od porodice. Iz renesansne
perspektive Makijaveli je pokazao da moralna ili etička načela ne igraju nikakvu ulogu kada je u
pitanju ostvarivanje odnosno osvajanje moći.

Makijaveli je smatrao da je od velikog značaja da vladalac održi jačinu i bezbednost zemlje kojom je
vladao. Nikakva pomisao o bilo kakvoj vrsti pravde ili milosrđa ne bi smela stajati između vladara i
njegovih odluka. Nemilosrdnost je vladarev ključ uspjeha, ljudi prema svojoj prirodi nisu bića kojima
su primarne altruističke vrednosti I jezik mira I tolerancije nije jezik kojim ljudi govore. Makijaveli je
bio zastupnik škole antropološkog pesimizma upravo jer je smatrao da ljudi sve što čine čine samo iz
koristoljubivih pobuda. Ali istovremeno vladalac nikada ne bi smeo uzimati zdravo za gotovo vjernost
ili ljubav koju praktikuju njegovi podanici. Umjesto toga, on bi trebao pustiti svoje podanike da žive u
strahu za sebe jer je puno sigurnije da se plaše nego da budu voljeni, te Makijaveli kaže da ako je
nemoguće da te se tvoji podanici I plaše a u isto vreme da te vole, ti izaberi da te se plaše.

Jedan od najvažnijih elemenata vladara je njegova inteligencija odnosno moć dobre procene, on
mora shvatiti da ako bude prestrog, može postati omražen i izgubiti svu vlast. Makijaveli napominje
da je neophodno uspostaviti blagotvorni odnos između vladara I države, odnosno podanika.
Strah će državu uvijek držati pod kontrolom, jer ostavlja osjećaj moći u umovima ljudi. Međutim,
treba izbjegavati opasnost da je zloupotrijebite. Makijaveli takođe kaže da bi vladar trebao
izbjegavati oduzimanje imovine drugima jer ljudi brže zaboravljaju smrt svojih očeva nego gubitak
imetka. Makijaveli napominje da lideri trebaju imati pozitivno javno mnjenje, odnosno imati podršku
subjekata za ostvarenje svojih ciljeva. Krajnji cilj je ujedinjavanje svih država. Makijaveli je vjerovao
da vladari mogu upotrijebiti brutalnost da bi osvojoli vlast, ali će na kraju izgubiti čak I najslavniji
ratnici izgubiti svoju slavu. Stoga vjeruje da vladar može dobiti odanost, poslušnost i povjerenje samo
ako bude okrutan do određene mere, dakle do mere kada podanici njega vide kao neprijatelja.

Makijaveli ostaje kontroverzna figura. Čak je I on sam shvatao da neki njegovi svetonazori nisu
ispravni. Na primjer, on je subjekte (građane) gledao kao objekte sticanja i zadržavanja moći. Sa
Makijavelijevog aspekta, vladar je mogao primijeniti ove tehnike za vrijeme teških vremena, kako bi
obranio svoj tron.

Preporučljivo je vladaru da ima savjetnike kako bi efikasno upravljao kraljevstvom. Prema

Makijaveliju, dobar vođa je morao posjedovati odgovarajuće vještine kako bi odabrao dobre
savjetnike. Rad savjetnika se svodi na pružanje kompetentnih odgovora i iskrenih savjeta o
određenim pitanjima.

Makijavelijev Vladalac je nerijetko ocjenjivan kao cinična knjiga, zapravo svojevrsni priručnik za
političko vladanje i to uz okrutne, nemoralne metode. Po ovim prilično pojednostavljenim ocjenama
knjiga poručuje da je bitan politički cilj, između ostalog osvajanja i trajanje na vlasti, a da su sva
sredstva dozvoljena za efikasno ostvarivanje zacrtanog cilja. Otuda je nastala ono načelo, nazvano
"makijavelizmom" po kojem "ciljevi opravdavaju sredstva".

Poznata maksima – "Cilj opravadava sredstvo" se ne sme prevoditi u bukvalnom smislu te rečenice.
Čavoški kaže da učinak opravdava sredstvo, može se upotrebiti neracionalan nivo sredstava a da se
cilj ne opravda. Neophodno je da ishod opravda sredstvo. U istoriji imamo bezbroj primera kada cilj
zapravo nije opravdao sredstvo, kao na primer Boljševička revolucija u Rusiji, ona nije postigla željene
rezultate a sredstva za postizanje cilja su bila 20 miliona žrtava tog režima. Dok je na primer Velika
Francuska Revolucija bila ta koja je opravdala sredstvo.

Svoj esej bih završila citatom koji, po mom skromnom mišljenju, na najbolji način daje dojam o samoj
Makijavelijevoj ličnosti, koja u svojoj biti nije loša, ona je samo loše predstavljena drugima. U ovom
citatu, kao i u njegovim delima, on pokušava ljudima da otvori oči, on promoviše ne moral ili nemoral
već ljudske mogućnosti koje su beskonačne poput vaseljene.

"Preduzimljivi ljudi su oni koji jednostavno razumeju da je veoma mala razlika između prepreke i
prilike, pa su u stanju da oboje okrenu u svoju korist. "

Makijaveli je predstavljen negativnom osobom samo zato što je imao hrabrosti da predstavi realnu
situaciju, zato što je rekao istinu, onu najgoru, bolnu a to je da ljudi po prirodi i zli. Upravo zbog te
hrabrosti je njegova politička zaostavština duga 500 godina, sasvim izvjesno trajaće još dugo, bar dok
je postoji zlobe u čoveku.