Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Studij sociologije
kolegij Sustavna sociologija 2

Marita Ivona Novosel

Karakteristike karizmatskog tipa vlasti

na primjeru Jozefa Staljina
seminarski rad

nastavnik: prof. Renato Matić

mag. soc. Ivan Perkov
Zagreb, 8. veljače 2019.

1
Sadržaj

1. Uvod 2

2. Staljinov politički uspon 2

3. Kult ličnosti 3

4. Karizmatska vlast prema Weberu 5

5. Zaključak 6

6. Popis korištenih izvora 7

2
 1. Uvod

„Vlast sposobnost pojedinca ili grupe da postigne svoje vlastite ciljeve ili ciljeve kada ih
drugi pokušavaju spriječiti da ih ostvare“. Weber vlast dijeli na tri tipa: racionalnu, tradicionalnu
i karizmatsku (Pavlović, 2010: 56−64). Njegovi tipovi vlasti nisu nikada čisti nego ćemo kroz
povijest uvijek naći određene vladare koji su vladali nekom kombinacijom ovih vlasti. U 20.
stoljeću se pojavilo nekoliko bitnih ljudi za koje bi se moglo reći da je njihova vlast vrlo velikim
djelom bila ono karizmatsko. Tema ovog rada je život i vladavina Staljina i pogled na nju kroz
perspektivu Weberove teorije.
U prvom dijelu pobliže ću razmotriti događaje koji su pripomogli Staljinovom dolasku na
vlast i tome da njegova vlast poprimi tolike razmjere. U drugom dijelu ću govoriti o samoj
vladavini Staljina te način na koji je bio viđen od strane naroda. U trećem ću dijelu govoriti o
Weberovoj tipologiji vlasti i primijeniti ju na Staljinov primjer.
Cilj rada je pobliže objasniti koji su faktori utjecali na Staljinovu vladavinu, te kako je uspio
akumulirati tako veliku slavu i moć u kratkom vremenu.

2. Staljinov politički uspon

Josif Đugašvili, koji je neposredno prije izbijanja rata preuzeo ime „Staljin“ prema ruskoj
riječi za „čelik“, još je u svojoj mladosti bio vrlo vezan za revolucionarni pokret komunizma. U
mladosti je zbog revolucionarnih radnji uhićen najmanje četiri puta i prognan u Sibir (Overy,
2005: 6). Godine 1917. on započinje svoj politički život kada je osnovana prva boljševička vlada
u kojoj je on bio imenovan za narodnog komesara za nacionalnosti. Iako se zbog svoje vrlo
čvrste politike sukobio s Lenjinom 1921. godine, bio je imenovan jednim od četiriju partijskih
vođa (koji su mogli samostalno donositi odluke o hitnim pitanjima) uz Lenjina, Trockog i
Sverdlova (Overy, 2005: 8). U to doba je Staljin bio samo tihi pratilac koji je najčešće bio u
pozadini i mnogi su ga zato smatrali vrlo neinteligentnim. Bio je nenametljiv prema onima koje
je želio obmanuti, a bahat prema onima koji su bili „ispod“ njega (Overy, 2005: 10). Lenjin je još
za vrijeme svog života napisao pismo komitetu u kojem je upozoravao na devastacijske
posljedice koje Staljinovi ciljevi mogu imati na Rusiju. Nakon Lenjinove smrti on je sebe počeo

3
smatrati jedinim boljševičkim vođom i bio je usmjeren samo prema jednom cilju- izgradnji
komunizma (Overy, 2005: 13). Lenjin je još za vrijeme svog života napisao pismo komitetu u
kojem je upozoravao na devastacijske posljedice koje Staljinovi ciljevi mogu imati na Rusiju. U
pismu je napisao kako je Staljin, kada je postao generalni sekretar koncentrirao neograničenu
vlast u svojim rukama i rekao je kako sumnja da će uspjeti dovoljno pažljivo iskoristiti tu vlast
(Filipović, 2009:12). Staljin se bio potrudio da to pismo komitet odbaci kao nevažeće. On je htio
održati viziju kako su on i Lenjin u ovoj revoluciji potpuno zajedno te kako je on savršeni
nasljednik za očuvanje Lenjinove vizije. Tri mjeseca nakon Lenjinove smrti, Staljin je održao niz
predavanja pod naslovom „O osnovama lenjinizma“ u kojima je govorio u Lenjinovoj misiji i
kako je on jedini koji tu misiju potpuno shvaća. Za ulogu vladajućeg su se, nakon smrti Lenjina,
uz Staljina borili Zinovjev, Kamenjev i Trocki. Sve troje ih je Staljin svojevremeno „prešao“ i
okrenuo narod protiv njih kroz manipulacije (Overy, 2005: 26−27). Kao i njih, za sve druge
političke protivnike i konkurente se potrudio da više to ne budu to na slične „prljave“ načine.
1929. godine se obračunao s cijelim ljevičarskim krilom u boljševičkoj partiji nastavio je dalje
„!u tom tonu“ i ubrzo nakon toga likvidirao i tzv. desnu oporbu. To mu je pružilo mogućnost za
neograničenu vlast nad cijelom partijom i državom (Hrvatska enciklopedija, 2019). Od prosinca
1929. godine, kada je njegov rođendan bio ekstravagantno proslavljen na stranicama časopisa
“Pravda”, službeno se računa Staljinova diktatura.

3. Karizmatska vlast prema Weberu

Vlast je, prema Weberu, društvena organizacija koja ima institucionalizirani odnos
gospodarenja i dobrovoljnog podčinjavanja. U podčinjavanju i leži legitimitet karizmatske vlasti.
Za razliku od moći, ona nije difuzna nego se kreče u jasno određenim granicama- vlast je
institucionalizirana moć (Pavlović, 2010: 56). Weber vlast dijeli na tri glavna tipa: racionalnu,
tradicionalnu i karizmatsku. Karizma je osobina neke ličnosti koja joj daje na iznimnosti pa se
takva osoba smatra “bogom dana”. Toj ličnosti daju se natprirodne i nadljudske osobine te ju se
stoga tretira kao vođu. Karizmatska se vlast zato zasniva na afektivnoj predanosti naroda tome
vođi i njegovim “božanskim” svojstvima, odnosno magičnim darom (Weber prema Blažević,
2003: 129). Karizmatske interpretacije koje naglašavaju osobnu privrženost naroda svojem vođi

4
dobro opisuju onu situaciju koju možemo naći u Sovjetskom savezu. ,,Karizmatski se tip vodstva
naj češće pojavljuje u tzv. patrijarhalnom tipu kulture u kojem postoji izražena sklonost
obogotvorenju političkih vođa zbog niske prosječne kulturne i civilizacijske razine stanovništva”
(Blažević, 2003: 130). Takva društva personaliziraju autoritet svojeg vođe i ne kritiziraju
njegove postupke na način na koje one bivaju kritizirane u tradicionalno ili racionalnom tipu
vlasti (Pakulski, 1986: 41). Kod karizmatske vlasti narod često vjeruje u nadnaravne moći svojeg
vladara (Pavlović, 2010: 62). Tvrdio je kako uspješni vođa mora biti neovisan o ograničenjima
okolnosti i da se mora oslanjati na vlastitu snagu volje (Overy, 2005: 103). Takav vladar treba
nadmašiti sebične interese i treba mu povjeriti odlučno djelovanje prema vlastitoj volji (Overy,
2005: 103). No, društvo je to koje održava vlast tako da možemo reći kako vlast odgovara
društvu. Ako vodstvo karizmatske ličnosti odstupi od onoga što narod od njega očekuje, ono
gubi na vlasti. Weber upravo zato zaključuje kako je karizmatski autoritet vrlo labilan (Pavlović,
2010: 62).

Društvene krize, ekonomske nepogode, one religiozne ili bilo koje ruše društveni red su
najpogodniji uvjet za nastajanje karizmatskog tipa vlasti (Pavlović, 2010: 62). Karizmatski tip
vlasti takvom društvu neće dati autonomiju jer karizmatski autoritet rezultira slabom i amorfnom
društvenom strukturom (Pakulski, 1986: 42). Jednostavno se društveni očaj preusmjeri i pretvori
u slijepo slijeđenje revolucionarnog vođe. Hruščovljevi memoari govore kako, čak i po mišljenju
njegovih najbližih suradnika, Staljin vlada mješavinom straha i svrsishodnosti - dva motiva koja
je Weber izričito isključio kao osnovu legitimnosti (Pakulski, 1986: 42). Neograničena moć u
rukama komunističkih vođa mogla bi biti, isto tako, ishod veoma centralizirane strukture
komunističkih partija (Pakulski, 1986: 42−43). Iz ovog kuta gledišta Staljini njegovi nasljednici
nisu karizmatični revolucionari, već samo produkt specifičnog društvenog uređenja u Sovjetskoj
Rusiji. Weber je naglasio kako je slom legitimnosti spor i da ne može rezultirati neposrednim i
otvorenim neslaganjem; njegovi simptomi mogu biti u obliku sporadičnih 'gunđanja',
usporavanja i privatnog očitovanja neodobravanja (Pakulski, 1986: 48). Staljin je možda bio
svjestan toga pošto se trudio ušutkati svaki kritični glas. Njegova karizmatska dominacija
funkcionirala je do samog kraja, uništivši se u konačnici izvana, a ne iznutra (Breuilly, 2011:
491).

5
 Weber tretira legitimni autoritet kao jednu od raznih forma dominacije koji poslušnost
postiže putem straha, svrsishodnosti i navike (Pakulski,1986: 52). Dominacija može biti
ostvarena i putem manipulacijom okolnostima i uvjetima koji rezultiraju željenim ponašanjem
bez potrebe za izdavanjem naredbi. Weber se zapravo u svojoj teoriji puno više bavio
karizmatičnim ponašanjem grupa i sljedbenika nego samim vođom (Pavlović, 2010: 64). Unatoč
tome, on je u jednom bio siguran: u karizmatskoj vlasti vođa postaje ličnost koja za sobom
povlači kult „slijepog“ obožavanja.

4. Kult ličnosti

Nakon vladavine careva ljudi su htjeli na vrh staviti nekoga tko zastupa obične ljude, iz te
potrebe proizlazi Staljin (Overy, 2005: 101). Nakon Lenjinove smrti se on uspio, u očima naroda,
postaviti kao jedini pravi nasljednik. Kako je kult Lenjina slabio, sve više je jačao Staljinov kult
(Overy, 2005: 114−115). Propagandni plakati na kojima su bili Lenjin i Staljin rame uz rame su s
vremenom postali plakati Staljina gdje se samo u pozadini može vidjeti Lenjinova naznaka
(Overy, 2005: 117). Postoje vjerovanja kako sami Staljin nije imao puno veze s tim što je postao
ikona. Narod je svojevoljno veličao svoga vladara i dizao ga u nebesa. Štovanje Staljina je na
kraju postalo kao neko natjecanje u samom narodu. Koji će pjesnik dodati više uzvisujućih
epiteta uz njegovo ime i koji će slikati više ukrasiti njegovu sliku. Kako u komunizmu religija
nije bila u prvom planu, ljudima je trebalo nešto što bi ispunilo takvu funkciju. Vjera u Staljina
se pretvorila s vremenom u onu neograničenu vjeru koju možemo vidjeti u religiju (Overy, 2005:
120). Totalitarni koncept u Sovjetskoj Rusiji ignorira različite kontekste režima (ekonomske i
društvene strukture, ideologije i politike), ali je čak i na razini vodstva jasno da je Staljin
postigao moć unutar postojećeg režima na ne-karizmatičnim putem ( Breuilly, 2011: 488).

Švicarski psiholog Carl Gustav Jung se bavio razvitkom ličnosti i držao je kako glavno
zanimanje naroda za ličnost polazi iz povijesti gdje su sve velike uloge imale određene ličnosti, a
ne masa (Overy, 2005: 104). „Uspjeh tih kultova ličnosti oslanjao se na aktivno i voljno
sudjelovanje milijuna ljudi koji su se dali začarati, te su prihvatili i uveličavali pretjerane ličnosti

6
što su ih stvorile vlasti“ (Overy, 2005: 119). Moć diktatora je proizlazila najviše iz predodžbe o
njima koja je dolazila iz naroda: što ih je narod više štovao to su imali veću moć (Overy, 2005:
130). Narod ni nije vidio nešto loše u tome tada. Tek 1954. godine je Hruščov (Staljinov
nasljednik) objavio zaprepaštenom partijskom vodstvu kako je Staljin zlouporabio svoju vlast i
iskorištavao narod. Tek nakon tog trena počinju prave kritike Staljina i njegove vlasti. Staljin je
iskoristio psihološku nesigurnost svojeg naroda i zamijenilo ju osjećajem sigurnosti koji je
pružao imidž vođe (Overy, 2005: 130). Ovo može služiti kao dokaz da se takva diktatura može
dogoditi u bilo kojem narodu, ali treba ipak naglasiti da sva moć nije u rukama tih ličnosti. Oni
moraju održavati sliku o njima koja je izgrađena u očima naroda, osuđeni su na sve što štovatelji
traže od njih (Overy, 2005: 119). Vlast karizmatika prestaje kad sljedbenici izgube vjeru u
njegovu junačku snagu ili njegovo svojstvo vođe.

5. Zaključak

Tema ovog rada je bila vladavina Staljina s naglaskom na način na koji je on vladao te
razumijevanje fenomena koji ga je doveo do tolike moći. Njegova vladavina je po puno značajki
odgovarala karizmatskoj vlasti o kojoj Weber govori. Unatoč tome, ne podudaraju se potpuno.
Protu argument je taj da kategorija legitimiteta nije previse važna kada se promatra komunističko
društvo jer u njemu se moć najviše održavala načinima terora I potpune socijalne kontrole
(Strong i Killingsworth,2011: 393). Situacija iz Sovjetske Rusije ukazuje kako na stvaranje kulta
ličnosti utječe i sami narod. Ruski narod je svoje vladare isto tretirao kao što je tretirao i svoje
vjerske simbole u prošlosti. To divljenje se jednostavno, kako je u komunizmu religija
nepoželjna, fokusiralo na vladare. Staljina možemo svrstati u karizmatske vođe iako on nije bilo
karizmatičan. Za razliku od situacije koju samo vidjeli u Trećem Reichu, Staljin nije do slave
došao svojom prisutnošću i javnim nastupima. On je jednostavno preuzeo mjesto Lenjina koji je
tada uživao veliku slavu. Sve političke protivnike koji su mu stajali na putu on je na jedan ili
drugi način likvidirao jednog po jednog raznim smicalicama, a kad se uspeo na vlast i smrću.
Važno je naglasiti kako, ako izuzmemo povijesni kontekst, postoje male šanse da bi Staljin
ikada postigao slavu koju je uživao da nije prije njega na vlasti bio Lenjin. On je bio čovjek koji

7
se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu i dobro je znao iskoristiti prilike koje su mu se
pružale. Nije tražio da mu se ulizuje, ali one koji su to radili je bogato nagrađivao. Njegov kult
ličnosti je bio potican sa njegove strane isto koliko i sa strane naroda.
Cilj ovoga rada bio je pokazati sličnosti Weberovog tipa karizmatske vlasti i vladavine
Staljina. Iako Staljinova vlast po puno označja može biti svrstana u karizmatsku vladavinu, ona
nije u srži karizmatska. Staljin nije bio karizmatičan čovjek koji je svojim uvjeravanjima i
manipulacijom uvjerio ljude da njega treba slijediti. On nikako nije bio jak karakter poput
Hitlera. Bio je više cijenjen radi onoga što predstavlja nego radi onoga što je. Njegova diktatura
na prvo mjesto nije gurala njega nego njegovu revoluciju s kojom je on samo „dolazio u paketu“.

6. Popis korištenih izvora

1. Blažević, R. (2003.) „Stigma i karizma“, Politička misao, vol. XL, br. 3, str 128−144

2. Breuilly, J. (2011.) „Max Weber, charisma and national leadership“, Nationsa and
Nationalism, sv. 17 (3), str. 477−499

3. Filipović, S. (20009.) „Staljin – profil diktatora“, Essehist: časopis studenata povijesti i

drugih društveno-humanističkih znanosti, sv. 1 (1), str. 5−13

4. Overy, R. (2005.) Diktatori, Zagreb: Naklada LJEVAK

5. Pavlović, V. (2010.) Diskursi moći, Zagreb: Politička kultura

6. Pakulski, J. (1986.) „Legitimacy and Mass Compliance: Reflections on Max Weber ans
Soviet-Type Societies“, British Journal of Political Science, sv. 16 (1)

7. „Staljin, Josif Visarionovič“(2019.) Hrvatska enciklopedija, datum pristupa:

1.10.2019., http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=57724 (datum objave: 14. kolovoz
2018.)

8
 8. Strong, C., Killingsworth, M. (2011.) „Stalin the Charismatic Leader?: Explaining the
‘Cult of Personality’ as a Legitimation Technique”, Politics, Religion and Ideology, sv. 12 (4),
str. 391−411