Filozofski fakultet u Zagrebu

Odsjek za komparativnu književnost

Kolegij: Opća povijest književnosti - Povijesni roman

Profesor: dr.sc. Slaven Jurić

Studentica: Tea Vujić

Akademska godina: 2016./2017.

Lik Pjera Bezuhova u Tolstojevom romanu „Rat i mir“

Zagreb, veljača 2017.

 Jedna od sastavnica srži povijesnog romana još od Waltera Scotta jest činjenica da opisuje
događaje po tzv. „turning point theory“, odnosno da ne opisuje događaje u statičnom društvu, već
na nekoj velikoj prekretnici koja tada izuzetno utječe na društvo, a nakon vremenskog odmaka nakon
kojega se piše povijesni roman1 pokaže se kako je taj događaj imao utjecaj i na formiranje
budućnosti. Druga odrednica povijesnog romana jest prikaz povijesne građe, odnosno korištenje iste
pri pisanju romana. „U historijskom romanu se, dakle, ne radi o prepričavanju velikih historijskih
događaja, nego o poetskom oživljavanju onih ljudi koji su u tim događajima sudjelovali. Radi se o
tome da se čitaocu sugestivno dočara koji su društveni i ljudski motivi tjerali te ljude da baš tako
misle, osjećaju i djeluju, kako su to u historijskoj stvarnosti zaista činili.“2 To činjenje u povijesnoj
stvarnosti dovodi nas do treće odrednice povijesnog romana, postojanja svjetsko - povijesnih
individua3, likova koji su zaista postojali i koji su na neki način utjecali na događaje. Takve likove, od
kojih je u ovom romanu najpoznatiji Napoleon, a slijedi ga ruski general Kutuzov, Tolstoj prikazuje u
skladu s tradicijom povijesnog romana. On ih ne stilizira već ih prikazuje kao ljude koji su u tim
trenucima donosili odluke, promišljali ih, griješili ili uspjevali u njima – prikazuje ih kao ljude sa
svojim vrlinama i manama. Iako Tolstoj kaže “Svuda gde u mom romanu govore i deluju istorijske
ličnosti, nisam izmišljao, nego sam se koristio dokumentima, od kojih je tokom moga rada narasla
čitava biblioteka knjiga... na koje se uvek mogu pozvati.“4 to se pokazuje kao djelomično točno – on
ipak te povijesne ličnosti stilski prilagođava kako bi odgovarale cilju njegova romana (prikazu
narodnog duha Rusije i Rusa u to doba). Gajo Peleš daje teoriju o povijesnim likovima koja govori da
čitatelj često odmjerava lika prema sukladnosti sa samom povijesnom ličnošću, a ne prema funkciji u
strukturi romana, ali da je veza uz izvanknjiževne činjenice povijesnog lika zapravo neodlučujuća za
njegovo značenje u romanu. 5 Stoga, iako se u povijesnim prikazima i mišljenjima ruskog naroda
nalazi misao da je Kutuzov loš izbor za generala, Tolstoj ga u romanu opravdava na način da je
neshvaćen od strane naroda i cara, odnosno da je on jedini koji zapravo razumije i predviđa situaciju
u kojoj se nalazi ruska vojska te je na taj način u konačnici spašava žrtvujući sebe 6. Napoleonu pak
osporava vojničku genijalnost po kojoj je tada poznat na način da prikazuje povijest kao niz činjenica
na koju jedna osoba ne može utjecati, ali i tako da prikazuje kako njegove zapovijedi i dispozicije
uglavnom nisu niti dolazile do vojske (ili da se barem nije ratovalo po njima). Na taj način pokazuje
da iako je Napoleon tada stajao kao predstavnik naroda, (ne)uspjesi se Francuza ne mogu direktno i
isključivo vezivati uz njegove odluke. No povijesni su likovi samo mali dijelić mnoštva likova koje
pronalazimo u romanu.

1
Za Waltera Scotta nužan povijesni odmak je dvije generacije, kod Tolstoja za “Rat i mir” on iznosi pedesetak
godina.
2
Lukcas, G. Roman i povijesna zbilja. 1986, str.178.
3
Izraz preuzet od G. Lukacsa.
4
Šklovski, V. Građa i stil u Tolstojevom romanu “Rat i mir”. 1984, str. 79.
5
Solar, M. Moderna teorija romana. 1979.
6
Tolstoj je nastojao roman pisati nepristrano, no ovo je jedan od dokaza kako mu to nije uspjelo – velik dio
romana (uključujući i drugi dio epiloga, odnosno teorijski epilog) bavi se upravo proučavanjem povijesti, pri
čemu Tolstoj kritizira povjesničare i teoretičare povijesti koji smatraju da odluke ili postupci određenih osoba
utječu na razvoj događaja. Tolstoj zauzima stav da je to nemoguće i da do određenog događaja dolazi samo
ako uzmemo u obzir sva kretanja svih ljudi u određenom trenutku, čime prikazuje da isključivo Napoleon nije
mogao utjecati na pobjede ili povlačenja francuske vojske. S druge strane, za Kutuzova zauzima drugačiji stav i
u romanu prikazuje kako je on jedini predviđao događaje i potpuno shvaćao situaciju u kojoj se nalazi Rusija i
čitava vojska, što objašnjava njegovom starošću odnosno iskustvom. To koristi razvoju njegova romana i
prikazu ruskog narodnog duha kao čvrstog i moćnog, no ne može biti u skladu s teorijom koju iznosi.
 Ovaj povijesni roman ima za cilj prikazati rusko društvo u Napoleonovom razdoblju, u
rasponu od 1805. do 1813. godine, što uvjetuje postojanje mnogih likova. Iako je Tolstoj namjeravao
prikazati cjelokupnost ruskog društva u to doba i istaknuti narodni duh Rusa putem isticanja duha,
snage i upornosti ruske vojske, već pri prvom čitanju romana jasno je da se roman temelji na ruskoj
aristokraciji. „Istina, L.N. Tolstoj je težio da u istoriji otkrije beskrajno male veličine – zakone koji
pokreću narodne mase. Ali su priroda građe i Tolstojeva zainteresovanost za određen krug ljudi
spriječili da se ta zamisao ostvari.“7 Taj određen krug ljudi koji navodi Šklovski podrazumijeva upravo
rusku aristokraciju koja je u to vrijeme (većinom) boravila u Moskvi ili Petrogradu.

Od svih navedenih likova u romanu, posebice od same aristokracije koja je okarakterizirana

individualno ili unutar grupe u salonima i kućama (grupna karakterizacija salona često je dobra
podloga za isticanje posebnosti ili različitosti karaktera određenih likova) i preko koje dobivamo
većinu informacija o državnom stanju, neki se likovi ipak ističu. Mnogi se likovi karakteriziraju kroz
čitav tok romana, no najzanimljiviji su oni koji kroz roman proživljavaju određene promjene,
odnosno neku vrstu bildungsa. U prvu grupu spadaju primjerice knez Vasilje Kuragin ili Ana Pavlovna
Šerer, koji su prisutni u radnji od početka do kraja romana, pojavljuju se u mnogim situacijama i
prenose opće mišljenje aristokracije toga doba, no jedina promjena koja se može primjetiti kod
takvih likova (i većine ostalih, ukoliko imaju dovoljno prostora u romanu) jest promjena mišljenja
koja se vezuje uz promjenu vlasti ili države u ratu. Oni su predstavnici mišljenja većine i Tolstoj to na
određenim mjestima u romanu ogoljava: „... I sve zbog toga što želimo da majmunski oponašamo
ono glupo moskovsko oduševljenje – reče knez Vasilje koji se načas zabunio i smetnuo s uma da se
kod Helene treba izrugivati moskovskom oduševljenju, a da se kod Ane Pavlovne treba ushićivati
njime .Ali se odmah ispravi.“8

U drugu, bildungs skupinu spadaju najzanimljiviji likovi romana. Tu možemo svrstati Nikolaja
Rostova, Natašu Rostovu kao najvažniji i specifičan ženski lik u romanu, djelomično 9 Mariju
Bolkonsku, zatim Andreja Bolkonskoga i Pjera Bezuhova, lika na kojemu se očituje najveći razvoj te
koji trpi najveće i najrazličitije promjene u toku romana. Oni svi spadaju u tzv. prosječne junake
povijesnog romana, junake koji su u nekom trenutku katalizatori događaja i u čijim se sudbinama
ocrtava tok povijesti. „“Održavajuće individue“ doživljavaju najmanja kolebanja te životne osnove
kao neposredne potrese svoga individualnog života... Što su bliže zemlji, što su manje pozvane za
ulogu historijskog vođe, to se jasnije i uočljivije u njihovu svakodnevnom životu ogledaju potresi
životne osnove.“10

Pjer je na početku romana prikazan kao vanbračni sin, jedini muški nasljednik jednog od
najbogatijih ljudi u Rusiji, grofa Kirila Vladimiroviča Bezuhova. Šklovski u svojoj analizi napominje
kako je Pjerov lik dovoljno jak u sižejnom razvoju romana da njegovo ime ne mora biti njegova nužna
karakteristika11, pa tako zadobiva završno prezime tek na 97. stranici prve knjige. Pjer
Bezuhij/Bezuhoj postaje Pjer Bezuhov, što će kasnije odigrati svoju ulogu u radnji romana.

Pjer se prvi put pojavljuje na samom početku romana, u salonu Ane Pavlovne, gdje vidimo
mišljenje ruske aristokracije o njemu: bogati otac mu je dao vremena i novaca da izabere u čemu se
7
Šklovski, V. Građa i stil u Tolstojevom romanu “Rat i mir”. 1984, str. 182.
8
Tolstoj, L.N. Rat i mir. 1982. Knjiga treća, str 130.
9
Mijenja se samo kao prilagodba događajima, ne karakterno.
10
Lukcas, G. Roman i povijesna zbilja. 1986, str.180.
11
Šklovski, V. Građa i stil u Tolstojevom romanu “Rat i mir”. 1984, str. 169/170.
želi izučiti ili o čemu se želi obrazovati, i Pjer putuje u inozemstvo, obrazuje se, ali ne može donijeti
odluku što želi raditi u životu. Ova karakterna crta neodlučnosti i traženja sebe prati Pjera gotovo do
kraja romana i upravo ona daje opravdanje činjenici da Pjer kao lik može proći tolike procese
samopromjene.

Pjer dakle nije bogat niti nema zanimanje ili konkretnu izobrazbu koja mu omogućava neki
određeni posao, otac mu je bogat i daje mu dovoljno novaca da lijepo živi, no on sam nije zaslužan za
svoje stanje.Također uočavamo da njegov odnos sa ocem nije obiteljski, čak ni kad uzmemo u obzir
patrijarhalnu obitelj toga vremena u Rusiji. Aristokratsko društvo u kojemu se našao na početku
romana zbog toga ga osuđuje iza njegovih leđa, karakterizira ga pogrdno kao sanjara i osjeća da im
Pjer u potpunosti ne pripada, a vidi se i njegovo nesnalaženje u društvu, odnosno nemogućnost
snalaženja u pravilima verbalne i neverbalne komunikacije u salonu. Znak je tome što ga Ana
Pavlovna čitavo vrijeme „ima na oku“, pokušava usmjeriti tok njegova razgovora i dovesti ga u
komunikaciju samo sa ljudima kod kojih je „bezopasan“. U trenutku kada u salon dolazi knez Andrej
Bolkonski, vidimo blisko prijateljstvo njega i Pjera, odnosno, što pokazuje čitava radnja romana,
možemo ih odrediti kao najbolje prijatelje. Knez Bolkonski, koji inače ne voli sitničave salonske
razgovore i beznačajne susrete s ljudima u salonima iskreno uživa u razgovorima s Pjerom s kojim se
osjeća potpuno ugodno. Pjer i knez Andrej razgovaraju sa rojalistom Mortemartom pri čemu oni
opravdavaju Napoleonove postupke i dive mu se, odnosno podržavaju njegovo preuzimanje
francuske vlasti i njegove revolucionarne postupke.

U razgovoru knez Andrej nasamo govori Pjeru kako mora odlučiti što će sa životom, kako ne
može više tako sanjariti i trošiti život. Tu vidimo njihove razlike, ali i jačinu njihova prijateljstva. Iako
mu Pjer obećava da će to učiniti, ipak odlazi kod Anatola Kuragina, sina kneza Vasilja, bogatunčića i
probisvjeta koji sa svojim prijateljima (najpoznatiji od njih je Dolohov) živi veoma raskalašeno: opija
se, voli žene, kocka se i slično. Pjer se s njima opija, troši i karta, svaki put nakon toga odlučuje da
više neće i grize ga savjest, no nikako ne odlučuje prestati.

Prva prekretnica u romanu za Pjera Bezuhova jest smrt njegova oca. Dok je stari grof na
samrti, Pjera pod okrilje uzima Ana Mihajlovna Drubecka čiji je sin grofov krsni kum. Pjer se ne
snalazi niti u takvoj situaciji – ne zna gdje sjediti, gdje stajati, kome se obraćati i slično, pa u kući na
samrti oca slijedi isključivo upute Ane Mihajlovne, objašnjavajući sebi da to sigurno mora biti tako,
pošto on to ne razumije. Ne razumije niti smicalice oko oporuke koje pokušavaju izvesti njegova
sestrična i knez Vasilje, kako bi sebi priskrbili dio bogatstva staroga grofa, kao niti činjenicu da je Ana
Mihaljevna u tom trenutku sačuvala njegovo bogatstvo. Uopće, izgleda kao da Pjer ne mari za novac
toliko koliko da se izvuče iz te nelagodne situacije. Ne može razumijeti zašto svi rade toliku pompu
oko svega, zašto im se oči orose kada se od posljednji put pozdravlja sa ocem sa kojim nije bio blizak
– općenito, izgleda prenaivno za svijet aristokracije u kojem se, od dobivanja nasljeđa, nalazi
neovisno o svojoj volji.

Nakon stjecanja velikog bogatstva očevom smrti Pjer primjećuje kako se ljudi drugačije
ponašaju prema njemu. Tetoše ga, svugdje pozivaju i to na način da bude u centru pažnje, a ne sa
strane kao do tada te ta promjena u ponašanju ljudi dovodi do promjene njegova mišljenja o sebi i
on počne vjerovati kako je zaista toliko pametan, učitiv i ostalo. Knez Vasilje, koji se tada umiljava
Pjeru prikazujući to kao da mu pomaže da se snađe u novonastaloj situaciji, odlučuje kako je Pjer
dobra prilika i kako će ga oženiti za svoju kćerku, prekrasnu knjeginjicu Helenu. Pjer niti u ovom
slučaju ne drži konce u svojim rukama, iako čitavo vrijeme misli da sam donosi odluke. Odnos Pjer-
Helena potaknut je isključivo društvom odnosno društvenim pritiskom. Helena je zamamna ljepotica,
stoga Pjer divljenje njezinoj ljepoti mijenja za ljubav prema njoj, čak pokušava sam sebe uvjeriti kako
nije glupa i kako se može oženiti njome. U ovom dijelu romana vidimo Pjerovu psihoanalizu sebe
samog i svojih postupaka, no i dalje ne može donijeti odluku želi li zaprositi Helenu ili mu se ona
zapravo gadi. Na kraju, knez Vasilje pokrene zaruke na prevaru, a Pjer se samo pomiri s time
zaključivši da tako valjda mora biti. Nakon stranica i stranica Pjerove samoprocjene po pitanju
vjenčanja Tolstoj donosi samo rečenicu: „Nakon mjesec i pol dana se oženi i nastani.“

Na početku druge knjige vidimo Pjerove nevolje sa ženom, za koje saznajemo iz razgovora
Ane Mihaljevne sa Rostovljevima, što je znak da cijela Moskva već bruji o tome. Priča se kako je
Dolohov iskoristio Pjerovo prijateljstvo na način da mu se „spetljao“ sa ženom. „Pjer mu je pomogao,
pozvao ga sebi u kuću u Petrogradu i eto... Ona je došla ovamo, a taj nebojša za njom – reče Ana
Mihaljevna želeći pokazati da je na Pjerovoj strani, a zapravo iskazujući nehotičnom intonacijom i
jedva primjetnim osmjehom, da je na strani nebojše, kako je nazvala Dolohova. – Kažu da je Pjer sav
utučen zbog te nevolje.“12 U čast kneza Bagrationa koji je izvršio velike uspjehe na bojnom polju
priređuje se večera u klubu. Pjer je sjedio nasuprot Dolohovu i promišljao o anonimnom pismu koje
je dobio o situaciji između Helene i Dolohova. „Jest, on je naletica – mišljaše Pjer - njemu nije ništa
da ubije čovjeka, njemu se zacijelo čini da ga se svi boje, njemu to zacijelo godi. On zacijelo misli da
ga se i ja bojim. I odista ga se bojim – mišljaše Pjer i osjeti kako mu se nešto strašno i gadno budi u
duši.“13 Na Dolohovljev izazov Pjer se uzruja i izazove ga na dvoboj zbog sitnice, iako je čitavo društvo
znalo što je zapravo razlog izazovu. Ovo je prvi put u romanu da se u Pjeru javlja gnjev te jedino u
takvim situacijama Pjer zapravo donosi odluke – iako impulzivne, one po kojima želi djelovati.
Također, taj gnjev je jedina sličnost koju inače dobročudni Pjer ima sa svojim strogim ocem. Iako Pjer
promišlja svoju odluku, odlazi na dvoboj u kojemu ranjava Dolohova. Smatra da ga je ubio te
promišlja svoj čin: čas ga odobrava, a čas ga grize savjest. „Pjer je bio od onih ljudi koji, uza svu svoju
takozvanu slabost karaktera ne traže nikoga kome bi povjerili svoje jade. On je sam u sebi
prokuhavao svoje jade.“14 Dolazi do svađe sa Helenom u kojoj prvi put Pjer zadobiva stav i „kičmu“,
te odlazi od nje tražeći razvod i ostavlja joj polovicu bogatstva te putuje za Petrograd.

Na putu za Petrograd Pjer se zadržava na stanici u Toržoku te tu nastupa drugi veliki preokret
za njegov lik. Dok promišlja o dvoboju promišlja o životu općenito te uspoređuje sebe i svijet.
Razmatra o odnosima dobra i zla, ljubavi i mržnje te života i smrti, pita se tko uopće može suditi o
ičemu i čitav mu se život čini veoma besmislen. Tada upoznaje Putnika 15 te mistificira susret s njime.
U svakoj tako neodlučnoj situaciji u životu, Pjer mistificira događaje, objašnjava si kako se to moralo
dogoditi da mu pokaže daljnji put, pa mu tako i ovaj razgovor izgleda kao neizbježan. Osip
Aleksejevič mu objašnjava kako mu želi pomoći u njegovoj nesreći, upoznaje ga sa društvom masona
(slobodnih zidara) te ga (bez previše truda) preobraća na vjeru u boga – bog se poima životom, i
njegova se čistoća ne može preliti u nečisto ljudsko tijelo. Stoga treba težiti tome da se tijelo očisti i
mora se usavršiti. Pjer u Petrogradu razmišlja o masoneriji i idealizira je kao nešto čisto i uzvišeno.
Raduje se svom preporodu, te na preporuku Osipa Aleksejeviča ulazi u bratstvo. Proces Pjerova
prihvaćanja u društvo je mistificiran, ali Tolstoj gotovo kao da mu se izruguje. Pjeru su predstavljeni
12
Tolstoj, L.N. Rat i Mir. 1982.Knjiga druga, str.17.
13
Tolstoj, L.N. Rat i Mir. 1982.Knjiga druga, str.25.
14
Tolstoj, L.N. Rat i Mir. 1982.Knjiga druga, str.32.
15
Osip Aleksejevič Bazdejev, jedan od najpoznatijih masona.
ciljevi reda, od kojih je glavni popravak ljudskog roda, predstavljeno mu je sedam vrlina kojima treba
težiti, odabire žene kao svoju najveću strast koje se mora odreći te nalazi mir u podređenju svoje
volje višem cilju. Kroz roman se do sada moglo shvatiti koliko je Pjeru teško donositi odluke, stoga on
teži nečemu što je iznad njega po čemu se može ravnati i na taj način rasteretiti sebe.

Nakon primitka u bratstvo Pjer odlazi na svoja imanja van Petrograda, a u moskovskom
društvu se uviđa njegov pad nakon ostavljanja žene, koji je zapravo započeo samom ženidbom, zato
što se nakon toga više nije imalo čemu nadati od njega i njegova bogatstva.

Pjer ozbiljno shvaća masoneriju i njihov cilj te odlučuje u svojim gubernijama uvesti reforme,
osloboditi kmetove od kmetovanja, sagraditi škole, bolnice i slično. Iako Pjer to dobro zamisli, opet
ostaje izigran od strane svojih podređenih te odlazi iz gubernija sretan jer mu je prikazano kako sve
djeluje onako kako je on zamislio, ali pri toj zamisli on nije mislio na stvarne ljude te na posljedice
svojih planova. U svom sanjarskom duhu, iako ništa zapravo nije postigao, Pjer idealizira svoje
postupke. Na putu u Petrograd posjećuje kneza Andreja te shvaća da se više gotovo pa ne razumiju.
Razlike u njihovim mišljenjima i pogledima na život samo su se izoštrile nakon Pjerovog ulaska u
bratstvo, no njihovo prijateljstvo ostaje snažno. Knez Andrej mu pokušava objasniti kako onime što
misli da je učinio dobro zapravo oduzima seljacima i kmetovima njihov život i normalnu stvarnost, no
Pjer to ne razumije. Kasnije se pokaže ne samo kako je knez Andrej bio u pravu, nego da je na svojim
imanjima uspješno uveo upravo te reforme koje je Pjer pokušao uvesti.

Na povratku u Petrograd Pjer postaje vodeći u ruskoj masoneriji, no nezadovoljan njome

odlazi u inozemstvo. U povratku pokušava objasniti braći da treba stvoriti određen oblik uprave,
odnosno staviti masone na visoke položaje te tako upravljati svijetom, a da se to ne osjeti. Bratstvo
ga osudi zbog veze sa iluzionizmom te se on povlači, počne pisati dnevnik i posjećuje Osipa
Aleksejeviča. Nakon toga se miri sa ženom (zaključuje to površno razmišljajući o svojim razgovorima
sa Osipom Aleksejevičem). Dok Helena u Petrogradu ima visok status i u njihovom se salonu vode
velika okupljanja, Pjer stoji uz nju: „Pjer je bio upravo onakav muž kakav je bio potreban toj sjajnoj
svjetskoj ženi. On je bio rastreseni čudak... koji ne samo da ne kvari opći dojam visokog tona u salonu
nego joj... služi kao pozadina koja nju još više ističe.“ 16 Čitavo se vrijeme Pjer drži podalje od društva i
izučava sveto pismo i religiozne tekstove te tako stječe osjećaj da radi nešto vrlo korisno te da radi
na sebi, iako se to zapravo ne ostvaruje.

Nakon smrti Osipa Aleksejeviča te zaruka kneza Andreja i Nataše Rostove u koju je Pjer
zapravo zaljubljen (iako to još ne može shvatiti), Pjer gubi oduševljenje oko usavršavanja sama sebe
te se ponovno odaje piću i društvu pa odlazi u Moskvu. Ne može si objasniti svoje ponašanje zato što
ne razumije sama sebe. „Činilo mu se da je njegovo osjećanje prema njoj snažnije no što bi smjelo biti
u oženjena čovjeka prema zaručnici svog prijatelja.“ 17 Pri odlasku u operu Nataša upoznaje Anatola
Kuragina te odlučuje pobjeći s njim neovisno o svom zaručniku. Iako je njezin plan spriječen, Pjer
odluči zataškati čitavu situaciju i spasiti Natašinu čast.

Čitavo vrijeme Pjer je uz Natašu i Rostovljeve te se jedino uz njega Nataša osjeća ugodno –
on joj ne sudi zbog pogreške prema knezu Andreju, čak je nekako i opravdava. Pjer tada osvještava
da je zaljubljen u Natašu i sve mu se ostalo spram toga čini nebitnim. Ipak, sukladno ratnom stanju u
državi Pjer osjeća nadolazak katastrofe. Iz Apokalipse Ivana Apostola Pjer izvlači zaključak da je on
16
Tolstoj, L.N. Rat i mir. 1982. Knjiga druga, str. 177.
17
Tolstoj, L.N. Rat i mir. 1982. Knjiga druga, str. 353.
spasitelj Rusije koji bi trebao spasiti državu od zvijeri, odnosno Napoleona. Iako je čitaocu na prvu
jasno kako je Pjer toliko izmještao i namjestio ovu činjenicu, Tolstoj gotovo da to ismijava, on je
prihvaća kao svoju sudbinu i ponovno nalazi cilj svoga života.

Nakon što je u Moskvi vidio išibanoga Francuza i razjarenu gomilu ljudi, Pjer odlučuje da
mora otići u vojsku – iako nema nikakvog vojnog znanja niti uopće interesa za vojne pohode. 25.
kolovoza 1812. ipak dolazi na položaj u bitci kod Borodina. Pjer dolazi u civilnoj uniformi i začuđuje
se odnosima vojnika prema životu te činjenici da su veseli i da uživaju iako sutra mogu umrijeti. U
ovom dijelu romana, odnosno u prikazu borodinske bitke, Pjer je Tolstoju poslužio kao metoda
oneobičavanja, odnosno bitku prenosi kroz njegove oči. „Takođe je psihološki nedovoljno motivisano
i Pjerovo prisustvo, kao posmatrača, na Borodinskom polju.“ 18 Nakon bitke Pjer se vraća u Moskvu sa
novim stavom u životu, zaključujući u ovom trenutku u romanu kako je biti vojnik gotovo najviši čin
sreće i mira koji čovjek može postići. „Čovjek ne može ništa posjedovati dok se boji smrti. A tko je se
ne boji, tome pripada sve... ne treba povezivati misli, nego sprezati sve te misli – eto šta treba!“ 19

Nakon povlačenja ruske vojske i Napoleonova ulaska u Moskvu Pjer odlučuje ostati kako bi
izvršio svoju ulogu spasitelja Rusije i svijeta od zvijeri. Ipak, sakriva se u kući pokojnog Osipa
Aleksejeviča. Kada sazna da je Napoleon ušao u Moskvu, luta ulicama da ga pronađe i ubije. Spašava
jedno dijete iz požara i pokušava zaštititi ženu od napada pljačkaša, no u tom ga trenu hapse i
osuđuju kao palikuću. Dok su ostale uhapšenike strijeljali, Pjer ostaje pošteđen i odlazi u
zarobljeništvo.

U zarobljeništvu dolazi Pjerova finalna i najveća promjena, ona na kraju koje zapravo postane
zadovoljan sam sobom. Pjer u zarobljeništvu upoznaje Platona Karatajeva, čovjeka iz naroda, seljaka
koji zapravo predstavlja ruski narodni duh. Karatajev prihvaća svoju sudbinu mirno i štoviše ne gleda
je izolirano, već zajedno sa ostalim događajima koji djeluju oko njega, stoga u svemu što mu se
događa, čak i zarobljeništvu, nalazi način da bude zahvalan. „Svih se njih Pjer poslije sjećao kao kroz
maglu, ali je Platon Karatajev zauvijek ostao u Pjerovu srcu kao najsnažnija i najmilija uspomena i
oličenje svega što je rusko, što je dobro i okruglo... Pošto je pao u zarobljeništvo i pustio bradu, on je,
očito, odbacio sve ono neprirodno, tuđe, vojničko, što je bio poprimio, i nehotice se vratio
prijašnjemu, seljačkom, narodnom životu.“20 Pjer je upravo zbog Platona naučio u zarobljeništu
uživati u jednostavnosti i shvatio da je jedina sreća upravo taj jednostavan, a ne pretjerano kićen
život. „Baš je u to vrijeme stekao onaj mir i zadovoljstvo sobom za kojima je prije uzalud težio... I on
je, ne misleći na to, postigao to smirenje i to slaganje sa samim sobom samo u smrtnom strahu, u
oskudici i s pomoću onoga što je shvatio u Karatajevu.“ 21

Nakon što su Pjera i ostale ruske zarobljenike spasili i nakon što se on vratio svome životu,
prestanak rata i promjene u državi na njega više nisu utjecale. Zadnja promjena koja se na njegovom
karakteru dogodila bila je ova u zarobljeništvu. Kada saznaje za smrt kneza Andreja, Pjer odlazi do
kneginjice Marije, kod nje susreće Natašu i zaključuje kako je njegova ljubav prema njoj nakon svega
još jača i čišća. U prvom epilogu romana saznajemo kako su se oženili, da imaju troje djece i sasvim
skladno i ugodno žive.

18
Šklovski, V. Građa i stil u Tolstojevom romanu “Rat i mir”. 1984, str. 179.
19
Tolstoj, L.N. Rat i mir. 1982. Knjiga treća, str. 294.
20
Tolstoj, L.N. Rat i mir. 1982. Knjiga četvrta, str. 52/53.
21
Tolstoj, L.N. Rat i mir. 1982. Knjiga četvrta, str. 99.
 Pjer Bezuhov je u romanu pretrpio najveći razvoj kao lik, no njegov razvoj nije klasičan
bildungs koji inače primjećujemo u romanima. Njegove prvotne promjene su zapravo jednostavna
posljedica događaja koje on prihvaća i na koje ne djeluje, i stoga su lažne. Pjer do samog kraja
romana traži načine da se izbori sa sobom, prevlada svoju neodlučnost i pronađe svrhu svoga života,
što mu ne uspjeva upravo zato što je lažno. On u svojim pokušajima promjena zaista vjeruje da se
mijenja zato što povjeruje u cilj zbog kojega se mijenja, ali one su kratkotrajne upravo zato što
pokušava preuzeti tuđa vjerovanja po kojima će se voditi. Prava promjena lika dolazi tek na kraju, u
zarobljeništvu i u strahu od smrti, pod utjecajem Platona Karatajeva. Pjer nakon toga postaje miran i
sretan te pronalazi svoj cilj. Zato je promjena njegova statusa u društvu koja slijedi iz njegove
promjene isto tako stvarna. Nakon spoznavanja i prihvaćanja sebe, Pjer može imati brak i obitelj
kojima je zadovoljan i koji ga ispunjavaju. On je idealan prikaz (o)srednjeg junaka u povijesnom
romanu koji proživljava promjenu i na kojeg povijesni događaj dijeluje osjetno isključivo na
mikrorazini njegova vlastita života, ali koji preživljava i smiruje se na kraju. U prvom epilogu
saznajemo kako Pjer odlazi u Petrograd zbog važnih poslova (pokušaj liberalizacije i modernizacije
Rusije) i njegovo preživljavanje i napredak simbolizira napredak same Rusije u budućnosti.
Literatura:

Roman:

Tolstoj, Lav Nikolajevič. Rat i mir. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.

Dopunska literatura:

Lukacs, Georgyj. Roman i povijesna zbilja. Zagreb, 1986.

Šklovski, Viktor. Građa i stil u Tolstojevom romanu „Rat i mir“. Beograd, 1984.

Solar, Milivoj. Moderna teorija romana. Beograd, 1979.