Istina o Dijabetesu

Pohlepna i nepoštena nauka promovira unosnu epidemiju dijabetesa svjetskih razmjera koju poštenje i
istinska znanost mogu brzo zaustaviti uspostavom prirodnog mehanizma za kontrolu nivoa šećera u krvi.

Dijabetes Industrija

Današnja industrija dijabetesa je jedna masivna zajednica koja je neprestano rasla, korak po korak, sve od
svog dubioznog nastanka početkom XX stoljeća. U posljednjih 80 godina ona je ostvarila ogroman uspjeh
u zataškavanju glasova onih koji pokušavaju da ukažu na ovu veliku prijevaru u modernoj terapiji
dijabetesa. Ona se već pretvorila u religiju a kao i svaka religija, ona uveliko zavisi od vjernika i vjere. Ona
je toliko postala uspješna da se graniči sa blasfemijom ukoliko se kaže da je, u većini slučajeva, ljubazni
svećenik sa stetoskopom koji prominentno visi s njegovog vrata, ništa drugo do jedan šarlatan i prevarant.
U većini slučajeva, on nikada nije izliječio ni jedan jedini slučaj dijabetesa u cijeloj svojoj medicinskoj
karijeri.

Financijski i politički utjecaj ove medicinske zajednice je skoro potpuno potčinio sebi originalnu namjenu
naših regulatornih agencija. Oni rutinski odobravaju smrtonosne i neefikasne lijekove koji su nedovoljno
testirani. Bivši načelnik FDA (Američki Zavod za Zaštitu Zdravlja, prim. prev.), Dr Herbert Ley, u svom
svjedočenju pred Senatom SAD, je rekao: “Ljudi misle da ih FDA štiti. To nije točno. Ono što FDA radi i ono
što ljudi misle da FDA radi, različito je kao dan i noć.”(2)

Financijski i politički utjecaj ove medicinske zajednice dominira našom cijelom industrijom zdravstvenog
osiguranja. Iako se to počinje da mijenja, u Americi je još uvijek teško naći zdravstveno osiguranje za
poslodavce, koje pokriva alternativne medicinske tretmane. Ortodoksna medicina je standardna u svim
američkim državama. Alternativna medicina nije. Na primjer, u 11 država postoji samo 1400 registriranih
naturopata u odnosu na 3.4 milijuna registriranih praktikanata klasične medicine u 50 država.(3)
Generalno rečeno, samo dozvoljeni tretmani od strane registriranih, kredibilnih praktikanata mogu da
podliježu osiguranju. Kao posljedica toga, stvara se jedna posebna vrsta novca koja cirkulira samo u okviru
klasične medicinske i farmaceutske industrije. Ni jedna druga industrija u svijetu nije u stanju da osigura
takvu politiku uvjeravanja ljudi da oni prihvate da plaćaju toliki dio svoje plače u obliku koji im ne
dozvoljava da troše novac na onaj način koji oni smatraju odgovarajućim.

Financijski i politički utjecaj ove medicinske zajednice potpuno kontrolira bukvalno svaku publikaciju na
temu dijabetesa u ovoj državi. Mnoge publikacije na temu dijabetesa su financijski potpomognute
reklamama sredstva za liječenje dijabetesa. Ni jedan editor neće dozvoliti da se u njegovom magazinu
objavi istina. To je i razlog zašto dijabetičari plaćaju samo jednu trećinu ili jednu četvrtinu cijene
štampanja magazina na kojeg se oslanjaju za dobivanje točnih informacija. Ostatak je nadomješten od
strane ‘proizvođača dijabetesa’ koji imaju veliki komercijalni interes da spriječe dijabetičare u izlječenju
svoje bolesti. Ukoliko tražite magazin koji govori istinu o dijabetesu, prvo pogledajte da li je pun reklama
za promociju sredstava za terapiju dijabetesa.
Također, postoje i razna društva koja skupljaju donacije za istraživanje lijekova protiv raznih bolesti. Svake
godine oni nas uvjeravaju kako se određeni lijek nalazi odmah tu, iza ugla – samo nam pošaljite još novca!
Neke od tih organizacija su jasno implicirane u tome da svojim savjetima upravo promoviraju razvoj i
napredak dijabetesa kod svojih vjernih pobornika. Na primjer, oni su žestoko zagovarali vrste ishrane,(4)
koje su se potvrdile kao bezvrijedne,—kao što je to mogao primijetiti svatko tko ih se pridržavao. Oni su
ismijavali korištenje glikemičnih tableta koje mogu prilično pomoći dijabetičarima. Oni su promovirali
margarin kao zdrav za srce, dugo nakon što se saznalo da margarin uzrokuje dijabetes i doprinosi slabosti
srca.(5)
Ukoliko se ljudi ikada probude i prihvate tretman za dijabetes koji se skriva već 40 godina, ova društva će
se ubrzo nakon toga raspasti.

Već 40 godina medicinska istraživanja nam sve jasnije pokazuju da je dijabetes jedno degenerativno
oboljenje koje je direktno prouzrokovano od strane prehrambenih prerađevina koje su orijentirane ka
stvaranju profita umjesto zdravlja. Iako se ove informacije mogu prilično lako naći u gomilama literature
na temu medicinskih istraživanja, one nam u praksi ne stoje na raspolaganju. U svakom slučaju, te
informacije nisu dostupne ni na medicinskim fakultetima gdje se obučavaju naši doktori-prodavači. Od
sredstava koja uzrokuju našu današnju epidemiju dijabetesa veoma su prominentni – prerađene masti i
ulja – koji se danas prodaju u supermarketima.

Prvi korak u liječenju dijabetesa je prestanak vjerovanja u laž da je dijabetes neizlječiv.

Povijest Dijabetesa

U 1922.g. tri kanadska nobelovca, Banting, Best i Macleod, spasili su život jednoj četrnaesto godisnjoj
djevojčici u Glavnoj Bolnici u Torontu, uz pomoć injekcije insulina.(6) Kompanija Eli Lilly je dobila dozvolu
za proizvodnju novog čudesnog lijeka dok se medicinska zajednica kupala u slavi dobro obavljenog posla.
Negdje oko 1933.g. pojavile su se glasine o jednoj novoj i opakoj vrsti dijabetesa. Ta vijest je bila
prezentirana od strane Joslyna, Dublina i Marksa, i objavljena u Američkom Žurnalu Medicinskih Nauka. U
tom radu pod nazivom, “Proučavanja Diabetesa Mellitusa”,(7) raspravljalo se o pojavi epidemije jedne
nove bolesti koja je bila veoma slična dijabetesu iz ranih 20-tih godina, s tim što ova bolest nije reagirala
na onaj čudesni inzulin. Što je još gore, neki pacijenti su umirali nakon terapije inzulinom.
Ta nova bolest postala je poznata kao “inzulin-rezistentni dijabetes” jer se odlikovala povećanim nivoom
šećera u krvi, kao kod dijabetesa, ali nije bilo pozitivne reakcije na terapiju inzulinom. Mnogi doktori su
imali prilično mnogo uspjeha u liječenju ove bolesti uz pomoć reguliranja ishrane. Između 1930 i 1940.g.
mnogo toga je već bilo otkriveno o vezi između hrane i dijabetesa.
Dijabetes, koji je medu američkim stanovništvom bio zastupljen sa 0.0028% po glavi, početkom tog vijeka,
do 1933.g. je skočio za 1000% i postao bolest s kojom su se mnogi doktori počeli da susreću.(8) Ta bolest
je pod raznim imenima do 1990. godine zahvatila više od polovine američke populacije i onesposobila
skoro 20% stanovništva.(9)
U 1950.g. medicinska zajednica se osposobila za određivanje nivoa insulina u krvi. Te analize su ubrzo
pokazale da ova bolest nije bila klasični dijabetes; za nju je bio karakterističan normalan ili povišen nivo
insulina u krvi. Problem je bio u tome što je inzulin bio nedjelotvoran; on nije snižavao nivo šećera u krvi.
Međutim, s obzirom da je ova bolest bila poznata tokom prošlih 20 godina kao dijabetes, ona je sada
nazvana dijabetes tip-2. To je bilo iz razloga da bi se ona razlikovala od ranijeg tipa dijabetesa (tip 1),
izazvanog uslijed poremećene proizvodnje inzulina od strane pankreasa.
Da su otkrića na polju ljudske ishrane zadržana i bila javno dostupna bar do nekih 60-tih godina, dijabetes
bi zasigurno bio smatran jednom izlječivom bolešću. Umjesto toga, u 1950.g. otpočela je potraga za
drugim čudesnim preparatom kojim će se tretirati problem dijabetesa tipa 2.

Taj novi, čudesni medicinski preparat trebao je biti djelotvoran kao inzulin, ublažavajući nepoželjne
simptome ove bolesti, ali ne i djelotvoran u smislu otklanjanja njihovog uzroka tj. izlječenja te bolesti.
Tako bi ga pacijent morao koristiti sve do kraja svog života. On bi također morao ispunjavati uvjete za
patentiranje tj. ne bi se smjelo raditi ni o kakvoj prirodnoj supstanci jer se one kao takve ne mogu
patentirati. Kao i inzulin, trebao je biti i veoma profitabilan. Obavezne vladine regulacije bi bile potrebne
kako bi se stimulirali doktori da propisuju taj preparat. Eksperimenti koji su potrebni da se obave kako bi
se dobile vladine dozvole, bit će veoma skupi, kako bi se spriječila pojava drugih ne odobrenih preparata,
kao i konkurencija.
Takvo je porijeklo klasičnoga medicinskog protokola “tretiranja simptoma”. Ponašajući se tako,
farmaceutske kompanije i doktori mogu veoma dobro prosperirati u tom biznisu, a pacijenti se pri svemu
tome ne liječe, nego im se samo privremeno kontroliraju, odnosno ublažavaju posljedice te bolesti.
I ne samo to, prirodni preparati koji su u stanju da stvarno izliječe ovo oboljenje, moraju se potisnuti,
odnosno, izbaciti iz upotrebe i zataškati. Što su oni djelotvorniji utoliko više napora će biti uloženo u
njihovo eliminiranje dok će njihovi proponenti i promotori biti hapšeni pod optužbom da su šarlatani.
Nakon svega, ne može se dozvoliti pojava koje kavih jeftinih i djelotvornih prirodnih medicinskih
preparata na monopoliziranom tržištu koje je specifično dizajnirano za tretman simptoma a ne liječenje
uzroka bolesti.

Prirodne supstance su često sposobne da stvarno liječe bolesti. To je upravo i razlog zašto se koriste
zakonske poluge kako bi se te prirodne supstance, koje su često mnogo efikasnije od sintetičkih
medicinskih preparata, izbacile sa tržišta i upotrebe, a u vezi s tim, riječ – “liječenje” se izbacuje iz
medicinskog rječnika. Tako je miniran i koncept slobodnog tržišta kada se o medicini radi.
Sada je već jasno da se riječ “izlječenje” pod pritiskom zakona mora izbacivati iz upotrebe. FDA ima
sveobuhvatne Orvelovske zakonske regulacije koje zabranjuju koristenje riječi “izlječenje” u vezi sa bilo
kojom konkurentnom supstancom koja se ne koristi u sklopu klasične medicine. To je upravo iz razloga što
mnoge prirodne supstance mogu ne samo da liječe nego i da spriječe bolesti a to je riječ od koje se najviše
plaše farmaceutske kompanije i klasična medicina zajednica.

Komercijalna Vrijednost Simptoma

Liječenja bolesti na ublažavanje njihovih simptoma, postalo je neophodno da se smisli i novi način za
plasman medicinskih preparata. To je i učinjeno u 1949.g. usred epidemije inzulin-rezistentnog dijabetesa.
Tako je, u 1949.g. američka medicinska zajednica re-klasificirala simptome dijabetesa(10) zajedno sa
simptomima mnogih drugih oboljenja u – zasebne bolesti. Nakon te re-klasifikacije uspostavljena je jedna
nova dijagnostička osnova, tako da su konkurentne medicinske specijalističke grupe brzo iskoristile ovu
priliku, te se svaka od njih pozabavila onom grupom simptoma za koju se smatrala nadležnom.
Tako su kardiolozi, endokrinolozi, urolozi, internisti, i mnogi drugi specijalisti počeli da tretiraju one
simptome koji su spadali u njihov domenu. Pošto su se istinski uzroci ove bolesti počeli ignorirati, tako se
potpuno odvratila pažnja i od bilo kakvog izlječenja.
Slabost srca, na primjer, koja se prije smatrala čestom posljedicom dijabetesa, sada je postala posebna
bolest koja nema nikakve veze sa dijabetesom. Doduše, bilo je moderno razmišljati u smislu da dijabetes
“povećava rizik za kardio-vaskularna oboljenja”. Uzročna uloga poremećenog sistema za kontrolu nivoa
šećera u krvi kod slabosti srca, potpuno je zanemarena.
U skladu sa ovom novom medicinskom paradigmom, nijedan od tretmana, koje nude ovi specijalisti za
srce, ne može stvarno da izliječi bolesti srca niti je namjenjen za njihovo liječenje. Na primjer, pacijenti
koji se podvrgnu operaciji bajpasa na srcu, u prosjeku žive nakon nje 3 godine, što je skoro isto kao i u
slučaju onih koji se nisu podvrgli nikakvom kirurškom zahvatu.(11)

Danas, više od pola ljudi koji žive u Americi pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Na samom svom
početku, ta bolest je bila doktorima dobro poznata kao dijabetes tip-2, inzulin-rezistentan dijabetes,
dijabetes odraslih osoba, ili nešto rjeđe kao hiperinsulinemija.
Prema podacima Američkog Društva za Oboljenja Srca, skoro 50% Amerikanaca pati od jednog ili više
simptoma ove bolesti. Jedna trećina populacije SAD je pretjerano gojazna dok polovina stanovništva ima
višak kilograma. Dijabetes tip 2, koji je također smatran oboljenjem odraslih ljudi, sada se redovno javlja i
kod šestogodišnje djece.
Mnoge degenerativne bolesti mogu se direktno povezati sa poremećajima rada endokrinog sistema. To
oboljenje je, 30-tih godina, doktorima bilo veoma dobro poznato kao Inzulin-rezistentan dijabetes.
Osnovni uzrok ovog oboljenja je poremećaj u regulaciji nivoa šećera u krvi uslijed djelovanja štetnih masti
i ulja. Ovo oboljenje se dalje razvija ukoliko dođe do nedostatka nekih esencijalnih supstanci koje su
potrebne tijelu kako bi ono izašlo na kraj sa posljedicama metabolizma ovih otrova.
Nisu sve masti i ulja iste. Neke od njih su zdrave i korisne; mnoge od njih, koje normalno nalazimo u
prodavaonicama, su otrovne. Njihov zdravstveni značaj se ne nalazi u smislu njihove podjele na
nezasićene i zasićene, kako industrija masti i ulja želi da vjerujemo. Mnoga zasićena ulja i masti su veoma
korisni; mnoga nezasićena ulja su veoma otrovna. S aspekta njihovog zdravstvenog značaja, veoma važno
je da napravimo razliku između prirodnih i prerađenih, odnosno, sintetizovanih.
Reklamiranje ovih proizvoda je veoma nepošteno od strane industrije za preradu masti i ulja. Njihova
propagandna kampanja ima za cilj stvaranje tržišta za jeftine otpatke, kao što su ulja od soje, pamučnih
sjemenki i uljane repice.

Kad bi javnost bila informirana i svjesna, ova ulja se uopće ne bi ni smjela pojaviti na tržištu, a onda bi u
SAD i drugim državama u svijetu, – sigurno bilo i mnogo manje dijabetesa.

Epidemiološka veza za životnim stilom čovjeka

Još 1901.g. učinjeni su prvi veći pokušaji da se proizvedu i prodaju prehrambeni proizvodi uz pomoć
automatizirane tvorničke mašinerije jer je uviđeno da se na tom polju može ostvariti jedan enorman
profit. Većina tih ranih pokušaja je propala jer su ljudi sumnjali u valjanost hrane koja nije bila svježa i koja
nije stizala direktno sa farmi, a i sama tehnologija prerade je bila prilično loša. Sve dok je životni standard
ljudi bio na visini, ovakvi proizvodi nisu imali uspjeha. Kompanija Crisco,(12) je u jednom navratu pokušala
da promovira jedan od takvih vještačkih produkata, tako što ga je besplatno dijelila američkim
domaćicama kako bi zadobila njihovo povjerenje i počeli da ga koristi umjesto uobičajene svinjske masti.
Kada je margarin bio izbačen na tržište, njemu su se žestoko suprotstavile mnoge američke države u
kojima je bila razvijena mliječna industrija. Kada je 30-tih godina došlo do tzv. “velike depresije”, margarin
kompanije Crisco kao i neki drugi rafinirani i hidrogenizirani proizvodi uspjeli su da prodru na američko
tržište hrane. Otpor mliječne industrije uvođenju margarina u prehranu se skoro ugasio tokom Drugog
Svjetskog Rata, jer nije bilo dovoljno putera za potrebe civilnog stanovništva i vojske.(13) Tada je mliječna
industrija izgubila podršku i jednostavno se morala pomiriti s tim da podijeli tržište, te se okrenula ka
snabdijevanju vojske.

Ulje od lana i riblje ulje, koji su se uobičajeno mogli naći u prodavnicama i koji su normalno bili dio
prehrane stanovništva prije pojave dijabetesa, nestala su sa polica u trgovinama. Kompanija Archer
Daniels Midland je bila posljednji proizvođač lanenog ulja, a sa svojom proizvodnjom je prestala u 1950.
godini.

Nešto kasnije, jedna od masti koje su ostale i koje su bile istinski zdrave, bila je podvrgnuta jednoj
masovnoj medijskoj kampanji i prikazana kao zasićena mast koja izaziva oboljenje srca. Kao rezultat toga,
ona je bukvalno morala nestati sa polica prodavaonica. Tako je kokosovo ulje izbačeno iz prehrane i
zamijenjeno uljima od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice.(14) Naši roditelji, bake i djedovi nikada ne
bi zamijenili ono lijepo i zdravo kokosovo ulje za ovaj jeftini otpadni materijal koji se danas koristi. Kratko
nakon ovog uspješnog medijskog rata, američki narod je izgubio rat za ulje. Tijekom mnogih godina,
kokosovo ulje je bilo naše najefikasnije prehrambeno sredstvo za kontrolu težine.
Povijest ovog studioznog narušavanja čistoće naših prehrambenih proizvoda potpuno je paralelna sa
porastom epidemije dijabetesa i ta hiperinzulinemija je sada jako zastupljena ne samo u Americi, nego i
cijelom svijetu.

Drugi korak u liječenju ove bolesti je prestanak vjerovanja u laži da su naši prehrambeni proizvodi zdravi i
hranljivi.

Priroda bolesti

Dijabetes se označava kao nesposobnost tijela da pravilno metabolizira karbohidrate. Njegov glavni
simptom je visoki nivo glukoze u krvi. Dijabetes tip 1, nastaje kao posljedica nedovoljne proizvodnje
insulina od strane pankreasa. Dijabetes tip 2, nastaje uslijed nedjelotvornosti inzulina. U oba slučaja nivo
glukoze u krvi ostaje povišen. U slučajevima nedovoljne količine inzulina ili njegove nedjelotvornosti, nivo
šećera u krvi se ne može održavati unutar normalnih granica. U slučaju Dijabetesa tipa 2, visok nivo šećera
je praćen sa jednim kronično visokim nivoom inzulina, kao i ozbiljnim endokrinim poremećajima.
Nedjelotvorni inzulin se nimalo ne razlikuje od djelotvornog inzulina. Njegovo nedjelotvornost leži u
nesposobnosti ćelija (stanica) da adekvatno reagiraju na njega. Ne radi se ni o kakvom biokemijskom
nedostatku samog insulina. Odatle proizlazi da se ovdje radi o jednom oboljenju koje ima odraza na skoro
svaku ćeliju, od oko 70 trilijona njih, u tijelu čovjeka. Sve ove ćelije ovise od hrane koju mi jedemo,
odnosno, hranljivih materija koje su im potrebne za njihov rad, obnovu i održavanje.
Klasifikacija dijabetesa kao jednog poremećaja u metabolizmu karbohidrata je jedna tradicionalna
klasifikacija koja potječe iz početka 19-tog stoljeća kada je veoma malo toga bilo poznato o metaboličkim
poremećajima.(15) Danas, kada znamo mnogo više o ovim procesima, mnogo više bi odgovaralo da
definiramo dijabetes tip-2 kao poremećaj u metabolizmu masti i ulja. Taj poremećaj se manifestira ne
djelotvornošću insulina i konsekventnim poremećajima u metabolizmu karbohidrata. Ova zaostavština iz
19-tog stoljeća još uvijek doprinosi stvaranju konfuzije u vezi ove bolesti.

Tako, dijabetes tip-2, i njegovi rani hiperinsulinemični simptomi predstavljaju simptome cjelokupnog
organizma koji se manifestiraju uslijed nesposobnosti ćelija da metaboliziraju glukozu, kako treba. Svaka
ćelija tijela, iz razloga koji postaju jasniji, nalazi se u situaciji kada nije više u stanju da preuzima glukozu iz
krvi i transportira je u svoju unutrašnjost. Glukoza tako ostaje u krvotoku, skladišti se u obliku masti ili
glikogena u tijelu, ili biva izbačena iz organizma uz pomoć mokraće.
Kada se inzulin veže za receptor na membrani jedne ćelije, on onda prouzročuje kompleksnu seriju
biohemijskih reakcija. To onda podstiće jednu vrstu molekula-transportera glukoze koji su poznati pod
imenom GLUT4 da napuste svoje parkiralište koje je smješteno unutar ćelije i otputuju do unutrašnje
površine njene plazmatske membrane.
Kad stignu do membrane, oni onda migriraju do jednog područja unutar nje koje se naziva kaveole.(16)
Tamo oni uz pomoć jedne druge serije biohemijskih reakcija identifikuju molekule glukoze, kače ih za sebe
i transportuju u unutrašnjost ćelije uz pomoć jednog procesa koji se naziva endocitoza. Kada se nade
unutar ćelije, glukoza onda postaje gorivo koje prilikom svog sagorijevanja u mitohondrijama oslobađa
energiju koja se koristi za pogon svih ćelijskih aktivnosti. Tako ovi GLUT4 transporteri smanjuju količinu
glukoze u krvi preuzimajući je iz nje i transportujući je u ćelije tijela.
Mnoge molekule koje se nalaze na ovom putu za transport glukoze su lipidi; to znači, oni su masne
kiseline. Jedna zdrava ćelijska membrana za koju sada znamo da igra aktivnu ulogu u transportu glukoze,
sadrži i jednu supstancu tzv. komplement cis-tipa w=3 nezasićene masne kiseline(17) čija je uloga da
naprave ćelijsku membranu tečnijom, odnosno, ‘klizavom’. Kada ove cis-masne kiseline postanu hronično
nedostupne usljed naše loše ishrane, onda se njihova nestašica u ćelijskoj membrani nadomijesta uz
pomoć kratkolančanih i srednjelančanih zasićenih masnih kiselina. Prisustvo ove vrste masnih kiselina
dovodi do toga da ćelijska membrana postane čvršća i ljepljiva što onda ometa normalan transportni
mehanizam koji se odvija kroz nju.(18)

Tako, u nedostatku dovoljnih količina masnih kiselina tipa cis omega 3 u našoj ishrani, smanjuje se
pokretljivost transportera GLUT4, mijenja se biohemijska struktura ćelije a nivo glukoze u krvi ostaje
povišen.
Na drugim mjestima u tijelu, pankreas stvara povečanu količinu insulina, jetra prizvodi mast od suvišnog
šećera, masne ćelije skladište suvišnu mast, mokraća se stvara u većim količinama, količina ćelijske
energije postaje nedovoljna da bi se obavljale normalne tjelesne aktivnosti i dolazi do poremećaja
cjelokupnog endrokrinog sistema. Na kraju dolazi do otkazivanja rada pankreasa, prekomijernog rasta
tjelesne težine, te se počne da stvara jedno stanje u čovjekovom organizmu koje je poznato kao –
dijabetička kriza.

Klasični medicinski tretman

Nakon što se uspostavi dijagnoza dijabetesa, moderna klasična medicinska terapija sastoji se ili od oralnih
hipoglikemičnih preparata ili od insulina.

• Oralni hipoglikemicni preparati

Oralni hipoglekemični preparati su uvedeni u 1955. godini. Prema njihovom biofizičkom načinu djelovanja,
ovi preparati se dijele na pet klasa.(19) Te klase su: bigvanidi; inhibitori glukozidaze; meglitidinidi;
sulfonilureaze; i tiazolidindioni.
Bigvanidi snižavaju nivo šećera u krvi na tri načina. Oni sprečavaju njegovo normalno lučenje od strane
jetre tj. iz njenih skladišta glikogena, koče apsorpciju glukoze iz crijeva, iz hranom unesenih karbohidrata,
a tvrdi se da oni povećavaju i periferno preuzimanje glukoze.
Inhibitori glukozidaze su napravljeni tako da blokira encim amilazu, koju stvara pankreas, i koji normalno
igra jednu veoma važnu ulogu u probavi karbohidrata. Prema toj teoriji, ukoliko se blokira probava
karbohidrata, onda ne može doći ni do povećanja količine šećera u krvi.
Meglitinidi su stvoreni tako da stimuliraju pankreas na proizvodnju insulina kod pacijenata koji vjerovatno
već imaju povišen nivo insulina u njihovoj krvi. Samo u rijetkim slučajevima doktori mjere nivo insulina.
Ovi preparati se veoma često stvarno prepisuju bez prethodne provjere i znanja o nivou insulina u krvi.
Činjenica da povećana količina insulina može da bude isto tako stetna kao i povećana količina šećera,
uveliko se ignorira.
Sulfonilureaze su samo još jedan stimulans čija je svrha da podstiće proizvodnju insulina. Doktori rijetko
kada određuju nivo insulina u serumu prije nego što propišu ove preparate. Oni se često propisuju ljudima
koji pate od dijabetesa tip-2, od kojih većina već ima povišen i nedjelotvoran insulin. Ovi preparati su
poznati po tome izazivaju hipoglikemiju kao jedan sporedni efekat.
Tiazolidindioni su poznati po tome što uzrokuju rak jetre. Jedan od njih, Rezulin, bio je odobren u SAD uz
pomoć odredenih političkih mahinacija, međutim, u Velikoj Britaniji je odbijen zbog toga što je već bilo
poznato da on izaziva rak jetre. Doktor koji je bio odgovoran za njegovo odobrenje u FDA, odbio je da to
učini. Tek nakon što je on smijenjen, Rezulin je odobren od strane jednog poslušnijeg službenika ove
organizacije. Ovaj preparat je ubio preko stotinu pacijenata i onesposobio mnogo više njih, prije nego što
je dobijena bitka za njegovo povlačenje sa tržišta. Rezulin je trebao da stimuliše preuzimanje glukoze iz
krvi od strane perifernih ćelija i da blokira normalno lučenje glukoze od strane jetre. Politika u vezi
plasmana ovog preparata na tržište kao i njegovo zadržavanje na tržištu toliko dugo vremena, nije sasvim
jasna.(20) U aprilu 2000.g. počeo je sudski proces koji bi trebao da rasvijetli pozadinu svega toga.(21)
• Insulin
Danas, insulin se propisuje za oba tipa dijabetesa. Insulin u obliku injekcija zamjenjuje insulin kojeg tijelo
nije više u stanju da proizvodi. Naravno, dok je ovaj tretman potreban da bi se očuvao život onih koji pate
od dijabetesa tipa-1, njegova upotreba kod onih koji boluju od dijabetesa tipa-2 je veoma diskutabilna.

Veoma je bitno za naglasiti da ni insulin niti bilo koji drugi oralni hipoglikemični preparat nemaju nikave
veze sa liječenjem nekog od ova dva tipa dijabetesa.
Prognoza koja ide zajedno sa ovim klasičnim tretmanom podrazumijeva postepeno pogoršavanje opšteg
zdravstvenog stanja pacijenata i preuranjena smrt usljed otkazivanja srca ili bubrega; ili otkazivanja nekog
drugog vitalnog organa.

Alternativni Medicinski Tretman

Treći korak ka izlječenju od ove bolesti podrazumijeva informisanost o tome kako preduzeti alternativne
mjere koje su bazirane na dobroj i poštenoj nauci.

Efikasan tretman koji direktno vodi do izlječenja, danas je dostupan za neke dijabetičare koji boluju od
dijabetesa tipa-1, i mnoge koji boluju od dijabetesa tipa-2. Oko 5% od svih dijabetičara pati od dijabetesa
tipa1, dok 95% njih ima dijabetes tipa-2.(22) Gestacioni dijabetes je jednostavno obični dijabetes, ukoliko
od njega oboli žena za vrijeme trudnoće.
Jedna alternativna metodologija za liječenje dijabetesa tipa1 razvijena je u nekim modernim bolnicama u
Madrasu, u Indiji a nekoliko studija koje su do sada sprovedene potvrđuju efikasnost ove metode.(23) Tu
se radi o obnavljanju funkcije beta ćelija pankreasa, tako da pankreas moze opet početi sa proizvodnjom
insulina. Ovaj pristup se pokazao efikasan u preko 60% slučajeva od svih pacijenata na kojima je bio
sproveden. Najveća komplikacija leži u tome da li su u organizmu pacijenta još uvijek prisutni isti oni
antigeni koji su doveli do autoimunog unistenja beta ćelija. Ukoliko jesu, onda je izlječenje manje
vjerovatno. Iz razloga koje smo već naveli, ova metodologija se sigurno neće pojaviti u SAD u skoroj
budućnosti.
Cilj svakog efikasnog alternativnog tretmana je popravljanje i ponovno uspostavljanje vlastitog tjelesnog
mehanizma za kontrolu šećera u krvi. Poremećaji u radu ovog mehanizma vremenom se manifestuju sve
većim brojem različitih simptoma pogoršanog zdravlja, čiji klasični medicinski tretman donosi enorman
profit industriji dijabetesa.

Za liječenje dijabetesa tipa-2, koraci su sljedeći:(24)

• Popravak stanja poremećenog mehanizma za kontrolu šećera u krvi. To se čini jednostavno tako što
se iz ishrane izbacuju veoma lijepo upakovana ali otrovna ulja koja nalazimo na policama supermarketa.
Njih moramo zamijeniti čistim, zdravim i korisnim masnoćama. To podrazumijeva konzumiranje samo
lanenog, ribljeg ulja i povremeno ulja od jetre bakalara, sve dok se nivo šećera u krvi ne počne da
stabilizuje. Onda možemo u ishranu ubaciti puter, kokosovo ulje, maslinovo ulje i čiste masti životinjskog
porijekla. Čitajte naljepnice; prestanite sa konzumiranjem jeftinih ulja, čak i kada su ona zastupljena u
prehrambenim prerađevinama ili u hrani u nekom restoranu. Dijabetičari hronično pate od nedostatka
minerala; tako da oni moraju da ih nadomjeste u obliku mineralnih dodataka ili kvalitetnih tableta širokog
spektra.

• Manuelna kontrola šećera u krvi za vrijeme oporavka. Pod medicinskim nadzorom postepeno se
prekida korištenje oralnih hipoglikemičnih preparata zajedno sa svim ostalim preparatima koji su
propisani za svrhu kontrolisanja njihovih sporednih efekata. Uspostavi prirodnu kontrolu šećera u krvi uz
pomoć glikemičnih tableta, čestog konzumiranja hrane u malim obrocima (uključujući hranu bogatu
biljnim vlaknima), rednovnih vježbi nakon jela i potpunog izbjegavanja svih šećera uz korištenje
netoksičnih zaslađivaća (aspartam i slične preparate ni u kom slučaju koristiti!!!).(25) Alkohol treba
izbjegavati sve dok se šećer ne stabilizuje u normalnim granicama. Njega treba redovno mjeriti i
istovremeno voditi jedan medicinski dnevnik u koji treba bilježiti sve te podatke.

• Ponovno uspostavljanje pravilne ravnoteže zdravih ulja i masnoća nakon što ponovo proradi prirodni
tjelesni mehanizam za kontrolu šećera u krvi. Sve jeftine i toksične masnoće i ulja moramo za stalno
odstraniti iz naše ishrane, kao i hranu iz restorana koja ih sadrži. Kada mehanizam za kontrolu šećera
ponovo pravilno proradi postepeno ćemo uvoditi u našu ishranu ostale zdrave namirnice a istovremeno
nastaviti sa provjeravanjem kako se one odražavaju na nivo šećera u krvi. Sve te podatke moramo bilježiti
u naš medicinski dnevnik.

• Nastavljanje programa sve dok se takođe ne uspostave normalne vrijednosti insulina u krvi, nakon što
se nivo šećera počinje da stabilizira u normalnim granicama. Kada nivo šećera padne na jedan normalan
nivo, pankreas će postepeno prestati da prekomijerno proizvodi insulin. Ovaj proces tipično traje malo
duže i on se mora kontrolisati tako što ćemo preko svog doktora u nekoliko navrata poslati uzorke krvi na
analizu da bi se odredio nivo insulina u serumu. Lijepo je to kada je nivo šećera u krvi u normalnim
granicama; a još je ljepše kada se to ostvari bez suvišnog insulina u našem krvotoku.

• Popravak kolateralne štete koju je uzrokovala bolest. Oštećenja krvnih sudova koja su izazvana
hroničnim povišenjem nivoa glukoze sama će se zalječiti bez nekon svjesnog napora s naše strane. Takođe
će se i posljedice retinopatije (oštećenja mrežnjače oka, prim. prev.) i periferne neuropatije obično same
sanirati. Međutim, kada sitni kapilari u bubrežnoj opni počnu da ‘cure’ usljed hroničnog povećanja
glukoze, bubreg pokušava da to kompenzira stvarajući ožiljačno tkivo kako bi ono to spriječilo. Ti ožiljci
ostaju nakon što se dijabetes izlječi, jer se čini da bubreg nije u stanju da sam popravlja oštećenja na sebi.

Upozorenje… kada se razvije retinopatija može doći do iskušenja da se taj problem riješi uz pomoć
laserske hirurške intervencije. Ta tehnika uz pomoć korištenja lasera zaustavlja krvarenja na mrežnjači
stvarajući ožiljno tkivo tamo gdje dolazi do ispuštanja krvi. To ožiljno tkivo može da spriječi normalno
iscjeljenje sitnih kapilara oka, nakon što se dijabetes izliječi. Liječenjem dijabetesa umjesto pokušavanjem
rješavanja problema uz pomoć lasera povećavaju se šanse da se oštećenja na očima potpuno iscijele.
Međutim, ukoliko se napravi hirurška intervecija laserom, onda će ožiljci koji ostaju nakon nje
komplikovati potpuno ozdravljenje očiju. Oštećenja krvnih sudova koja su nastala usljed jednog
dugogodišnjeg povećanja količine šećera i insulina, kao i proliferacije kandide (candida, – gljivica, prim.
prev.) u krvotoku, polako će se otkloniti uz pomoć poboljšane ishrane. Međutim, ponekad potraje
nekoliko godina da se oštećenja na arterijama uspješno saniraju uz pomoć oralnih čelata. Oštećenja na
arterijama se mnogo brže mogu sanirati intravenoznom terapijom čelatima.(26) Ono što se može
napraviti za nekoliko godina samo uz pomoć ispravne ishrane, može se učiniti za nekih 6 mjeseci uz
pomoć intravenozne terapije i efekasno je u preko 80% slučajeva. Iz očiglednih razloga, nemojte očekivati
od doktora da će se oni složiti s tim, pogotovo ako se radi o kardiolozima.

Period Oporavka

Prognoza obično podrazumijeva jedno brzo ozdravljenje od ove bolesti i obnavljanje normalnog zdravlja i
energije, za nekoliko mjeseci do godinu dana ili više. Dužina tog vremena uveliko zavisi od toga koliko
dugo je bolest trajala.
Za one koji brzo reaguju nakon otkrivanja ove bolesti, i odmah preduzmu odgovarajuće mjere, radi se o
periodu od par mjeseci ili manje. Za one koji boluju od ove bolesti tokom jednog dugogodišnjeg perioda,
vrijeme liječenja može potrajati do godinu dana ili više. Tako, postoji mnogo razloga da se počne sa
liječenjem ove bolesti odmah nakon što se ona otkrije.
Do ovog momenta kada ste došli do kraja ovog članka i ukoliko smo mi uspjeli da pravilno objasnimo ovu
našu epidemiju dijabetesa, vi bi trebali da znate kakvi su njeni uzroci, kakva je pozadina klasičnog
medicinskog tretmana, i zašto dijabetes predstavlja jednu nacionalnu i internacionalnu sramotu.
Ono što je još važnije, vi ste sada upoznati sa jednim programom uz pomoć kojeg svako može da
pomogne samom sebi i koji otkriva jedan veliki potencijal za stvarno izlječenje ove bolesti.

O autoru:
Thomas Smith je jedan neumorni medicinski istraživać koji je bio natjeran da izliječi sam svoj dijabetes jer
je bilo očigledno da njegov doktor nije htjeo ili nije mogao da ga izliječi.
On je objavio rezultate svojih istraživanja dijabetesa u priručniku pod imenom, Insulin: Naš Tihi Ubojica
(Insulin: Our Silent Killer),koji je pisan na način razumljiv za laike a takođe je visoko ocjenjen od strane
nekih medicinskih radnika. Taj priručnik u detalje opisuje svaki korak koji je potrebno učiniti kako bi se
izliječio dijabetes tip-2, a daje i dosta detalja u vezi onoga što je do danas učinjeno na području uspješnog
liječenja dijabetesa tipa-1. Ova knjiga se može kupiti od autora na sljedećoj adresi: PO Box 7685,
Loveland, Colorado 80537, USA (Stanovnici Sjeverne Amerike trebaju poslati $US25.00; dok oni iz drugih
zemalja prethodno trebaju da kontaktiraju autora u vezi cijene knjige i načina isporuke).
Thomas Smith je takođe objavio dosta korisnih informacija na temu liječenja dijabetesa na njegovom
vebsajtu,http://www.Healingmatters. com. On se može kontaktirati telefonom: +1 (970) 669 9176 i e-
mail-om: http://valley@healingmatters.com.

[Napomena prevodioca: prema nekim novijim saznanjima, prerano izlaganje novorođenčadi kravljem
mlijeku može da uzrokuje kod njih jednu auto-imunu reakciju, usljed koje dolazi do oštećenja tzv. beta
ćelija pankreasa koje proizvode insulin, odnosno, do pojave dijabetesa tipa 1 (D. mellitus)]

Margarin – Izbjegavati pod svaku cijenu

Margarin se na svjetskoj sceni pojavio 1869. godine, konstruiran kao jeftina zamjena za maslac za
radničku klasu. Margarin međutim nema ništa zajedničko s maslacem. Otkako je ratarstva na zemlji
čovjek je koristio maslac koji je jedna prirodna, hranjiva i zdrava namirnica. Margarin je nešto sasvim
drugo, jedan potpuno neprirodan, nejestiv i štetan proizvod koji se nikako ne bi trebao nazivati –
namirnicom.

Margarin se proizvodi od biljnih ulja. Visoka temperatura u procesu prešanja ulja uništava u njima
antioksidante te nastaju slobodni radikali koji mogu izazvati velika oštećenja u stanicama i povećati rizik
od raka. Zatim se na brutalni kemijski način ulja stvrdnjavaju, postupkom hidrogenacije ili promjenom
masnih kiselina. U ovim postupcima koriste se opasne kemikalije čiji se ostaci nalaze u gotovom proizvodu
na policama naših prodavaonica.

Veliki je problem što i hidrogenizacija i promjena masnih kiselina dovode do toga da se molekule masnoće
mijenjaju u takve oblike kojih uopće nema u prirodnim masnoćama i potpuno su nepoznate našem
metabolizmu. Masnoće grade staničnu stijenku koja je po Bruce Liptonu, međunarodno poznatom
naučniku sa područja stanične bilogije, glavni dio stanice jer omogućuje komunikaciju stanice s okolišem.
Ako se u nju ugrade neprirodne masnoće iz margarina ona ne radi na normalan način.

U postupku hidrogenizacije ulje se obrađuje vodikom uz pomoć nikla kao katalizatora. Uslijed ovog
procesa dolazi do stvaranja trans-masnoća za koje je dokazano da su vrlo štetne za zdravlje. Industrijske
trans-masnoće povećavaju rizik od dijabetesa, raka, srčano-žilnih bolesti te oštećenja fetusa. Osim u
margarinu, nalaze se i u mnogim vrstama kupovnih peciva, keksa i kolača, sladoleda, čokolade i čipsa.

Promjena masnih kiselina znači da se molekule masnoće razbijaju pa se ponovo spajaju po načelu
slučajnosti uz pomoc natrij-metilata. Ovdje se ne stvaraju trans-masnoće ali masnoće koje nastaju
potpuno se razlikuju od prirodnih masnoća i našem su organizmu neprepoznatljive. Kako masnoće
sudjeluju u cijelom nizu važnih biokemijskih procesa u tijelu, tako ove izobličene masnoće izazivaju razne
poremećaje i dovode do bolesti. Npr. stvrdnuto palmimo ulje (čest sastojak u margarinima) može
pridonijeti stvaranju tromboze (stvaranju ugrušaka u krvotoku).

Ovakvim prelaskom u čvrstu konzistenciju ulja se užegnu i toliko smrde da se ovo mazivo (budući
margarin) mora isprati parom. Uz pomoc kaustične sode i kemijskih sredstava za izbjeljivanje ovaj se
proizvod izbjeljuje kako potrošaci ne bi vidjeli njegovu ružnu sivu boju. Ako je išta vitamina i minerala
preostalo nakon stvrdnjavanja ulja, ovaj zadnji proces ispiranja i izbjeljivanja ih potpuno uništava. Ostaje
jedna bezlična masa kojoj se na kraju dodaje umjetni okus i boja maslaca.

Ostaci sljedećih opasnih kemikalija mogu se naći u gotovom proizvodu – margarinu:

ekstrakcijski benzin heksan, u određenoj količini eksplozivan, oštećuje živce

aceton, zapaljiva tvar, štetan za mozak i živce

fosforna kiselina, jaka i opasna kiselina

kaustična soda

metal nikal kao katalizator kod hidrogenizacije

metanol (stvara se od natrij-metilata kod esterifikacije)

izbjeljujuća sredstva

PHA poliaromatski ugljikovodici (jedna od najjačih kancerogenih tvari)

Dio se ovih kemikalija koristi u procesu proizvodnje, a dio se stvara kao rezultat kemijskih reakcija u tom
procesu. Jedan dio kemikalija dolazi čak s brodova za transport sirovina, jer se u istim tankovima prevoze
kemikalije (npr. razna kemijska otapala) i ulja od kojih se pravi margarin. Sve više znanstvenih studija
pokazuje vezu između konzumacije margarina i alergija, ekcema, astme, alergijskog začepljenja nosa i
ulceroznog kolitisa kod djece.

Kako margarin sadrži previše omega-6 masnoća iz biljnih ulja, time doprinosi neravnoteži između naše
konzumacije za život važnih skupina masnih kiselina, omege-3 i omege-6. Neravnoteža između ovih dvaju
masnoća uobičajena je upravo zbog prevelikog unosa omege-6 koja se nalazi u velikom broju industrijski
obrađenih namirnica i biljnih ulja, dok omegu-3 nalazimo samo u plavoj ribi, mesu životinja koje prirodno
pasu i jajima kokoši koje se slobodno kreću i same nalaze svoju hranu. Ova neravnoteža (višak omege-6)
izaziva upalne procese u tijelu te je uzročnik mnogih kroničnih bolesti modernog čovjeka.

Margarin je potpuno neprirodan proizvod prepun opasnih kemikalija brutalno manipuliran na

molekularnoj razini te sadrži masnoće strane ljudskom organizmu. Jedan moj kolega je nedavno napravio
eksperiment i ostavio jedan poveći komad margarina i isti toliki komad maslaca vani u prirodi. Maslaca je
vrlo brzo nestalo, jer je postao hrana raznim mravima, i drugim kukcima te brojnim mikroorganizmima
koji se nalaze u prirodi. Margarin je mjesecima ostao netaknut. Nijedno živo biće nije toliko glupo da jede
ovo mazivo osim čovjeka.

Naravno, proizvođači margarina vam ništa od ovoga neće priznati jer su u pitanju ogromne, milijunske
zarade. Biljna ulja koja se koriste za proizvodnju margarina su bagatelno jeftina pa se ovi proizvodi jako
isplate. U Švedskoj čak profesori pri “Livsmedelsverket” (Državna služba za prehrambene artikle) primaju
dodatne plaće od margarinske industrije kako bi promovirali ovo nejestivo mazivo kao super zdrav
proizvod. Nažalost, novac upravlja svijetom i ljudima, ali polako će se i to promijeniti. Moć je ipak u
rukama potrošača jer svaki pojedinac odlučuje gdje će uložiti svoj novac i hoće li biti potrošač ili – žrtva.
Zato kupujte maslac, a margarin izbjegavajte pod svaku cijenu!

KIM - Crno sjeme – dobro čuvana tajna za neuništivi imunitet!

Ovo skromno, ali iznimno moćno sjeme, ubija MRSA-u (Methicillin-resistant Staphylococcus aureus),
odnosno zlatni stafilokok otporan na meticilin, liječi zatrovano tijelo kemijskim oružjem (umjetno
proizvedeni bojni otrovi), stimulira regeneraciju umirućih beta stanica koje u gušterači proizvode
inzulin, no premalo ljudi uopće zna za njegovo postojanje.

Sjeme godišnje cvjetne biljke, Nigella sative, je od pamtivijeka cijenjeno zbog svojih ljekovitih svojstava.
Iako se često u kulturama engleskog govornog područja navodi kao rimski korijander, crni sezam, crni
kumin, crno sjeme kima i luka, danas je poznatije prvenstveno kao crno sjeme, što je u najmanju ruku
precizan opis njegova izgleda, odnosno boje.

Najraniji zapis o uzgoju i uporabi potiče iz drevnog Egipta. Ulje crnih sjemenki je pronađeno u grobnici
egipatskog faraona Tutankamona, koji datira iz vremena još prije 3300. godina. U arapskim kulturama,
crni kumin je poznat kao Habbatul barakah, što znači „sjeme blagoslova.“ Također se vjeruje da je islamski
prorok Muhamed rekao da je to „lijek za sve bolesti osim smrti.“

Mnoge zdravstvene koristi koje se pripisuju crnom kimu, potvrđene su i u biomedicinskoj literaturi. Od
1964. godine, objavljeno je i recenzirano 458 različitih studija.

Postoje ključna istraživanja, dostupna na stranici www.GreenMedInfo.com, koja potvrđuju da crno sjeme
ima pozitivan učinak na više od 40 zdravstvenih stanja, uključujući više od 20 različitih farmakoloških
djelovanja: kao analgetik, djeluje antibakterijski, antiupalno, anti-gljivično, jača obrambeni sustav
organizma, sprječava razmnožavanje ćelija raka, pospješuje porast ćelije koštane srži za 250%, pomaže
kod bolesti kože (ekcemi, neurodermitis), djeluje antihipertenzivno, ima antioksidativni učinak, djeluje
antispazmodično, antivirusno, anti-dijabetički, hepatoprotektivno, hipotenzivno, stabilizira inzulin,
pozitivno djeluje na astmu, štiti bubrege, uklanja glavobolju…

Ova farmakološka djelovanja su samo podskup daleko većem broju korisnih svojstava koja posjeduje crno
sjeme. Iako je sama činjenica da crno sjeme ima sposobnost pozitivnog moduliranja različitih bioloških
puteva nevjerojatna, to je zapravo prilično česta pojava među tradicionalnim biljnim lijekovima.

Projekt je identificirao više od 1600 prirodnih spojeva sa širokim rasponom zdravstvenih koristi. Postoji
nekoliko desetaka tisuća drugih tvari koje su već istraživane, sa stotinama tisuća studija koje podržavaju
njihovu ljekovitu vrijednost (MEDLINE, baza podataka i informacija iz biomedicine, odakle dolaze studijski
sažetci, ima preko 600.000 studija, razvrstanih u odnosu na komplementarnu i alternativnu medicinu).
Istraživanja su pokazala da crno sjeme ima pozitivan učinak kod vrlo specifičnih zdravstvenih stanja kao
što su:

– Dijabetes tipa 2: Konzumiranje samo dva grama crnog sjemena na dan pokazalo je sljedeće rezultate:
smanjenu glukozu, smanjenu otpornost na inzulin, povećanu funkciju beta-stanica i smanjen glikozilirani
hemoglobin (HbA1c).

– Infekcija bakterijom Helicobacter pylori: HP je spiralna bakterija nađena na sluznici želuca, koja
uzrokuje više od 90% ulkusa (čireva) dvanaesnika i do 80% ulkusa želuca. Crne sjemenke posjeduju korisna
anti-H. Pylori djelovanja te uspješno pomažu u borbi sa infekcijom.

– Epilepsija: Crno sjeme tradicionalno je poznato po antikonvulzivnim svojstvima. U studiji iz 2007.

godine, sa djecom koja boluju od epilepsije, čije je stanje bilo otporno na konvencionalne lijekove,
utvrđeno je da ekstrakt crnog sjemena znatno smanjuje aktivnost napadaja.

– Visoki krvni tlak: Svakodnevnom konzumacijom 100 i 200 mg ekstrakta crnog sjemena, dva puta
dnevno, tijekom dva mjeseca, utvrđen je učinak snižavanja krvnog tlaka kod bolesnika s blagom
hipertenzijom.

– Astma: Timokinon, jedan od glavnih aktivnih sastojaka biljke Nigella sativa (crni kumin) koja čini velike
dobrobiti za ljudski organizam. Utvrđeno je da ekstrakt crnog sjemena ima relativno moćan antiastmatični
utjecaj na dišne puteve.

– Akutni tonzilofaringitis: Česta je bolest dječje dobi. Radi se o akutnoj upali sluznice ždrijela i okolnog
limfnog tkiva (tonzila i adenoida), uglavnom virusnog porijekla. Utvrđeno je da kapsule crnog sjemena
mogu značajno ublažiti bolove u grlu i smanjiti potrebu za analgeticima.

– Rak debelog crijeva: Istraživanja su otkrila da ekstrakt crnog sjemena pomaže u suzbijanju rasta raka
debelog crijeva.

Ako razumijemo pravu prirodu sjemena, koliko je života (prošlosti, sadašnjosti i budućnosti) u njemu
sadržano, onda ćemo shvatiti i da je ono sposobno svladati rezistentne bakterije, iscijeliti tijelo od
trovanja raznim kemijskim oružjem ili potaknuti regeneraciju umiranja beta stanica koji proizvode inzulin
kod dijabetesa.

Najveća razlika između sjemena i patentiranih sintetičkih kemikalija, jest ta da je priroda nastala puno
prije tih umjetno stvorenih i profitom motiviranih farmaceutskih lijekova.

Bez sumnje, napokon je došlo vrijeme da hrana, sjemenke, biljke, sunce, zrak, čista voda i, naravno, ljubav
opet preuzmu svoje središnje mjesto u medicini, što je slikovito rečeno, umjetnost i znanost olakšavanja i
samoizlječenja ljudskog tijela. Ako to ne uspije, konvencionalni medicinski sustav će se raspasti pod
rastućom težinom vlastite korupcije, nesposobnosti, jatrogenom patnjom i naknadnim financijskim
obvezama koje uzrokuje. Korištenjem prirodnih spojevea, sa stvarnim ljekovitim svojstvima, medicinu na
horizontu čeka svjetlija budućnost. No, ako i ne uspije, ljudi će naučiti kako ponovno vratiti i održati
kontrolu nad svojim zdravljem, jer ključ samoosnaživanja leži upravo u crnom sjemenu i drugim ljekovitim
biljkama.

Ljekovita Svojstva Stevije

Stevija je prirodni zaslađivač, za razliku od šećera ne izaziva karijes niti nepoželjnu toleranciju na okus,
sprečava nastajanje zubnog plaka, nema kalorija, nema štetnih nuspojava poput umjetnih zaslađivača i
otporna je na visoke temperature. Uzgoj stevije i priprava zaslađivača jednostavni su i jeftini.
Stevija je višegodišnji zeljasti grm iz porodice glavočika (Asteraceae), koji može narasti i do 1 m u visinu.
Unutar roda Stevia poznato je oko 150 vrsta – Stevia ovata, Stevia eupatoria, Stevia serrata i, naravno,
Stevia rebaudiana koja za razliku od ostalih vrsta iz navedenog roda sadrži značajne količine slatkih
glikozida.
Listovi stevije su dugi oko 5 cm, a široki oko 2 cm. Svježe lišće stevije ima ugodan slatki okus zbog
glikozida steviozida, čiji je ekstrakt 200 do 300 puta slađi od šećera.Posušeno lišće stevije je oko 40 puta
slađe od šećera. U listovima stevije nalazi se osam različitih glukozida, a najznačajniji su steviozid,
rebaudiozid A, rebaudiozid C i dulkozid, koji se ovisno o načinu uzgoja i sorti nalaze u lišću u različitim
postocima i o tome ovisi koliko će biti “slatki”.

Primjena stevije

Prema novijim svjetskim istraživanjima stevija ima širok spektar primjene i može se koristiti u:

• u proizvodnji sladoleda, keksa i kolača jer stevija ostaje stabilna i na 200 ºC

• salatama, jelima od sira, tjesteninama, itd.
• juhama, umacima, raznim predjelima
• u konzerviranju povrća i voća umjesto šećera, jer ne fermentira.
Ljekovito djelovanje stevije

• odlična je za dijabetičare jer redovito uzimanje stevije stimulira rad gušterače (stvara se više
inzulina posušeno lišće stevije se može koristiti kao zaslađivač i dodatak u različitim mješavinama
čajeva, kave, mlijeka, kakaa, voćnim sokovima i ostalim pićima
• osušeno lišće stevije kao dodatak hrani poboljšava probavu i ima važnu ulogu u odvijanju
• ostalih procesa u ljudskom organizmu
• redovitim korištenjem stevije pospješuje se aktivacija enzima u cijelom organizmu, smanjuje se
razina “lošeg” kolesterola (LDL-a) i razina glukoze u krvi
• stevija je bez kalorija, glikemijski indeks (GI) = 0
• učestalim korištenjem stevije smanjuje se visoki krvni tlak, pospješuje se prokrvljenost
(mikrocirkulacija krvi) u cijelom tijelu
• poboljšava funkciju miokarda
• stevija ima antiseptičko, antialergijsko i antimikrobno djelovanje (zbog anti-mikrobnog djelovanja
stevija se koristi kao dodatak pastama za zube, a proizvode se i gume za žvakanje)
• jača regeneracijske procese u organizmu
• neutralizira toksine i pospješuje njihovo izlučivanje iz organizma (uključujući i radionukleide)
• usklađuje rad endokrinih žlijezda
• stimulira digestivne i urinarne procese u organizmu
• ekstrakt stevije povoljno djeluje na mnoge bolesti kože (kupke za “čišćenje” kože)
• korištenjem stevije reducira se ovisnost o alkoholu i pušenju, itd.

Generalna preporuka o doziranju pri korištenju stevije je od 3-5 mg/kg/tt (tjelesne težine), ovisno o tome
radi li se o čistom ekstraktu stevije (dorađeno) ili samo o prirodno samljevenom suhom lišću. Kvalitetno
uzgojena stevija bi mogla stvoriti novu vrijednost u hrvatskom gospodarstvu. Težište naših istraživanja bilo
je tehnološke prirode, odnosno stvaranje preduvjeta za brže širenje stevije, a to je proizvodnja sjemena,
kvalitetnih reznica i ispitivanje tehnologije uzgoja. Poznato je iz literaturnih navoda da je stevija
višegodišnja biljka, kada su klimatske prilike takve da se zimi temperatura ne spušta ispod nule. U
protivnom, potrebno je biljke zaštititi od niskih temperatura ili unijeti u zaštićeni prostor. Biljka se može
kvalitetno uzgajati oko tri godine, nakon čega je potrebno obnoviti nasad. Prvi preliminarni rezultati
pokazuju da se biljka može vrlo kvalitetno uzgajati i u kontinentalnom dijelu sjeverozapadne Hrvatske, jer
je dala mnogo kvalitetnog lišća po stabljici, a organoleptička testiranja su pokazala visoki postotak
steviozida u lišću. Sušenjem i mljevenjem lišća dobiven je zeleni prah izuzetnih sposobnosti i postojane
zelene boje. Steviju je moguće koristiti na taj način, kao i čisti ekstrakt, ali se može napraviti i vodena
otopina.

Želite li biti zdravi? Zaboravite na kuhanje!

“Na ovom svijetu postoji samo jedan uzrok svih bolesti, a to je odvraćanje ljudi od prijesne hrane. Mi smo
po prirodi upućeni u svom razvoju na prehranu prijesnom hranom, ali čovjek je unatoč tome jedino živo
biće na zemlji koje kuha svoju hranu, te i dalje pije mlijeko i poslije dojenačke dobi, a k tome još uzima i
lijekove.

Odlučni zahtjev Helmuta Wandmakera glasi: vrati se prvobitnoj, izvornoj hrani! Tada će nestati
prekomjerna težina, sniziti se krvni tlak, te razina masnoća i kolesterola u krvi. Prehlade i glavobolje bit će
zauvijek zaboravljene, nagrada će biti trajno krepko zdravlje.”

40 godina istraživanja na području prehrane i zdravlja dovelo je do sljedećeg rezultata:

1. Postoji samo jedan uzrok bolesti, a to je zatrovanost tijela!

2. Postoji samo jedan učinkovit način liječenja, ato je detoksikacija organizma! Oba su ta poučka tako
jednostavna kao što je sve veliko jednostavno!

Zatrovanost si sam uzrokovao kuhanom hranom, lijekovima i stimulansima, koji svi stvaraju kiselinu.
Detoksikacija odnosno odstranjivanje otrova iz organizma provodi se isključivo živom, bazotvornom,
biljnom prijesnom hranom, pri čemu je Tvoje tijelo jedini, prirodni lječitelj!

Postoji samo jedan svemir, jedna priroda, jedan prirodni zakon, jedan Stvoritelj!

Po tom su zakonu osnove prehrane za čovjeka i životinju jednake: proizvodi stvoreni od prirode moraju se
jesti prijesni. Oko 70.000 životinjskih vrsta u divljini drži se tog zakona. Samo se čovjek razvio u biće koje
svoju hranu kuha i pije mlijeko i u odrasloj dobi. Samo to “iznimno biće” uzima lijekove! Samo iz toga
proizlaze svi zdravstveni problemi, kako god se danas nazivale svakojake bolesti.

Milijuni godina razvoja s prijesnom prirodnom hranom učinili su čovjeka prilagođenim toj prijesnoj
molekuli. Njegovi se geni gotovo nisu promijenili ni unatoč kuhanoj hrani. Tek su vatra i kuhinjski lonac
temeljito promijenili izvorne, prirodne hranjive tvari. Posljedica toga su degeneracija i bolesti. Bolesnice,
želiš li ozdraviti i ostati zdrav, tada je moguća samo jedna odluka: vrati se toj prirodnoj hrani, nakon što si
prethodno potpunom uzdržanošću od hrane (postom) čistio nekoliko dana svoje tijelo od otrova. Za tu
prirodnu hranu postoji jednostavno pravilo: “Jedi svježu i prijesnu onu hranu koja ti najbolje ide u tek,
najugodnije ti miriše i privlačna je tvom oku!” 90% tvoje vitalnosti, živčane snage i energije ovisi o toj
jednostavnoj rečenici! K tome bi te trebali uvijek pratiti: svjež zrak danju i noću, sunčana svjetlost, čista
voda, mnogo kretanja, mir i dovoljno sna! Zašto mi ljudi ne provodimo u djelo ta jednostavna načela? U
tome nas sprječavaju samo naše navike i nedostatna snaga duha i volje da razmišljamo o svom pravom
životu.

“Prava će ljudska kultura postojati tek kad ne bude kao kanibalizam važilo samo za Ijiidožderstvo, već za
svako uživanje mesa!”

(Wilhelm Busch)

Danas se po svemu sudeći mora braniti prirodni zakon, a ne naš izopačen, pogrešan način života! Tako to
žalosno izgleda u eri SIDE! Mikrobi su dakle neprijatelji protiv kojih se treba boriti, a ne protiv naših
neprestanih prijestupa i ogrješenja o prirodno! Virusi i bakterije su međutim naši prijatelji, jer pomažu
požderati onu prljavštinu u nama, koju smo nagomilali. Da nije njih, bio bi naš očekivani životni vijek posve
kratak! Ni pri SIDI nisu mrtvi virusi začetnici infekcije, već je to tlo što smo ga sami pripremili našom
mrtvom hranom, stimulansima poput soli, začina, kave, čaja, kakaoa, čokolade, rakije, cigareta i gotovo
neizbrojivim lijekovima! Tako vjerujem daje u oboljelih od SIDE otrovni lijek

AZT (Azidothymidin) prije taj koji im donosi kraj, nego ozloglašeni “virus”.

Mi se radije do smrti šopamo lijekovima, nego da promijenimo način života koji je pravi krivac za bolesti!
Glasoviti francuski stručnjak za prirodno liječenje biljem Messegue kaže u svojoj novoj knjizi:
“Heilpflanzen”,23 da je 60 % naših današnjih bolesti prouzročeno lijekovima!

Neki je mudar čovjek rekao o našim pogrešnim prehrambenim navikama: “Uvijek je primamljivo žrtvovati
budućnost, da bi se moglo nesmetano uživati u sadašnjosti!”

Velika je nesreća da gotovo sve naše živežne namirnice ne sadrže više život, već su mrtve! Pogledaj si
hranu u velikim trgovinama, koliko ćeš je naći u konzervama i pakovanjima: sama tvornička hrana s
dodanim umjetnim okusima i mirisima i učinjena trajnom! Danas su čak i mliječni proizvodi sterilizirani,
homogenizirani i pasterizirani i time srozani u kategoriju mrtve hrane. U tom pogledu najgore stoji s
trajnim mlijekom što ga svi kupuju bez razmišljanja! A što sadrži mali kutak svježih živežnih namirnica?
Samo voće i povrće što ga nažalost mi ljudi isto tako stalno mijenjamo prekomjernim količinama umjetnih
gnojiva, insekticida, pesticida. Najprije se uništava tlo, zatim bilje i šume, a naposljetku životinje i ljudi!
Kriv si ti sam! Zašto ne kupuješ biološki uzgojeno voće i povrće? Trgovac ima na raspolaganju ono što želiš,
jer želi i mora zarađivati novac. Ali ni ono najbolje biološki uzgojeno voće i povrće ništa ne koristi ako ga
zatim kuhanjem pretvoriš u mrtvu tvar!

Skupo ćemo platiti ta stalna ogrješenja o prirodni zakon! Prije 50-60 godina nije još bilo u trgovinama
gotovih pakovanja, osim možda nadomjestaka za kavu. O tome mogu govoriti sa sigurnošću, jer sam tako
reći odrastao u malom dućanu i tijekom školskih praznika često posluživao mušterije. Danas naša tijela
unatoč općoj prekomjernoj debljini pokazuju posve očito pomanjkanje životno važnih tvari i bolesti što su
nastale kao posljedica prehrane mrtvom hranom. Samo živi enzimi, naši najbolji pomagači, kojih ima na
tisuće, stvaraju iz žive hrane životno sposobne stanice iz kojih se tada izgrađuje snažno, zdravo tijelo. A ta
“roba” prolazi tada veoma lako i bez smetnji kroz naš probavni sustav! Svježa hrana opskrbljuje tijelo svim
enzimima potrebnim za probavu.

Veoma revna milijunska promidžba pere nam međutim svakodnevno mozak, usmjerujući ga u suprotnom
pravcu. “Tako ukusni sadržaj… ” Na sve se moguće načine nastoji utjecati na želju za uživanjem u ukusnim
prehrambenim proizvodima, bez obzira na njihovu kakvoću. Sto se događa s našim dragocjenim tijelom
što smo ga dobili od Stvoritelja, to je industriji svejedno. Glavno da zvecka novac u blagajni!
Ti stvaraš navike, a zatim navike vladaju tobom! Ako se ti kao potrošač ne promijeniš, neće ni trgovac
ništa promijeniti. Zašto bi se on i trebao truditi, kad ti to ne želiš. Prije sam nastojao da naši odjeli zdrave
hrane budu sve veći, ali su oni morali biti opet smanjeni. Samo dijabetičari nalaze sve veću ponudu, na
žalost isto tako mrtvih živežnih namirnica. Zašto samo ti bolesnici? Jer za njih mora postojati velika
ponuda. Ta imamo već 2 milijuna dijabetičara! Zašto moramo najprije svi biti uništeni, da bismo tada
možda počeli više razmišljati o svome životu, prema tome i svojoj prehrani? Zašto se sam ne pobrineš za
to da barem polovinu današnje velike, moderne trgovine čini svježa, zdrava hrana. Zašto vjeruješ
profesionalcima koji se mogu pridobiti za stručni sud i hvale mrtvu hranu? Zašto ne daješ priliku prirodi da
pokaže svoje mogućnosti i svoja djelovanja? Zašto moraš sebe predati pomoćnoj medicini i nožu kirurga?
Pitanje za pitanjem; ali jedino ti sam možeš na njih odgovoriti. Sizifov je posao promijeniti tvoju okolinu;
ali nije zabranjeno da ti započneš od samoga sebe! Pokušaj barem ti ostvariti bogatu žetvu! Ostale ćeš
moći potaknuti na promjenu samo svojim primjerom, ne riječima. To uvijek iznova govorim mnogima koji
postavljaju pitanja i tužni su što ne mogu članove obitelji povući sa sobom u pozitivnom pravcu.

Uvod iz knjige: Helmut Wandmaker “Želiš li biti zdrav? Zaboravi kuhanje”

Victoria Boutenko – Zeleno Za Ozdravljenje

Victoria Boutenko je poznata istraživačica i autorica knjiga o dobrobitima žive, termički neobrađene hrane
na zdravlje. Na njezina istraživanja navelo ju je teško zdravstveno stanje njezine obitelji. Naime, njezin
suprug je patio od bolesti štitnjače i teškog artritisa, kćer od astme, a sin od dijabetesa tipa 1. Sama
Viktorija je imala prekomjernu tjelesnu težinu i srčanu aritmiju.

Vođena željom za ozdravljenjem od bolesti i tegoba koje su godinama mučile nju i članove njezine obitelji,
Victoria Boutenko se upustila u isprobavanje raznih načina liječenja.

Nakon niza neuspjelih pokušaja odlučila se za radikalnu promjenu načina prehrane i prelazak isključivo na
sirovu hranu.

Taj je pristup brzo urodio plodom.

Brzi nestanak svih zdravstvenih tegoba

Već nakon nekoliko tjedana Boutenkovi su se puno bolje osjećali a tegobe koje su ih mučile postale su
neusporedivo manje.

U prvih godinu dana od prelaska na sirovu hranu, Victoria je izgubila 50 kilograma, a njezina aritmija je
nestala.

S vremenom, suprugove tegobe sa štitnjačom su nestale, sin je smanjio doze inzulina i postupno prestao
pokazivati simptome dijabetesa.

Njezina kći više nije imala napadaje astme.

Otkriće zelenih kašastih sokova

Ipak, nakon sedam godina konzumiranja sirove hrane, Boutenkovi su počeli osjećati određene probleme.
Njihovo zdravstveno stanje prestalo se poboljšavati, čak se i počelo pogoršavati.

Počeli su se osjećati kao da su “stigli do platoa na kojem je proces ozdravljenja stao, čak i pomalo krenuo
unatrag”.

Victoria je nakon jela patila od težine u želucu, vid joj je oslabio i ponovno se počela debljati. Njezin
suprug je počeo sijedjeti.

To nisu veliki problemi no činilo se da nešto nije u redu.

Victoria se odlučila pozabaviti zagonetkom tih čudnih nuspojava.

Proučavajući prehrambene navike čimpanzi – životinje s kojom dijelimo 99,4% gena, otkrila je da se njihov
jelovnik ponajviše sastoji od voća i zelenja.

Upitala se bi li ljudi bili zdraviji kad bi se također tako hranili.

Bio je to pun pogodak. Sve tegobe obitelji Boutenko nestale su po prelasku na zelenu hranu.

Pritom valja imati u vidu da Victoria pod zelenjem ne misli na korjenasto povrće, nego na lisnato,
uključujući i mlade listove biljaka i listove ljekovitog bilja.

U čemu je tajna

Victoria je otkrila da zeleno lisnato povrće sadrži sve hranjive sastojke potrebne čovjeku.

Osim što takva hrana nije uništena preradom i konzerviranjem, u njoj se kriju vrijedni sastojci poput
klorofila, biljnih vlakana, enzima, aminokiselina, bjelančevina, vitamina i minerala.

Primjerice, klorofil je sam po sebi osobito koristan kod svih oblika kroničnih bolesti kao i za jačanje
imuniteta i detoksikaciju.

Iz tog razloga, posve je logično da ga je najbolje uzeti iz svježih zelenih listova špinata, blitve, kelja,
koprive, radiča, matovilca, mladog ječma, pšenice itd, nego se u tu svrhu poslužiti nekim od dodataka
prehrani prisutnih na tržištu.

Sljedeći problem s kojim se Boutenko suočila bio je kako pojesti i probaviti dovoljnu količinu zelene hrane,
i kako iz nje osloboditi vitamin B12 zarobljen u stanicama.

Da bismo u tome uspjeli, hranu bi trebalo temeljito sažvakati što je dugotrajan i ne osobito ukusan proces,
zbog čega nas takva hrana i ne privlači.

U cilju rješenja tog problema, Boutenko odlučila se poslužiti blenderom.

Tako su nastali njezini danas već diljem svijeta glasoviti zeleni kašasti sokovi.

Dobrobiti zelenih kašastih sokova

Pijenje zelenih kašastih sokova najlakši je i najučinkovitiji poznati način da u vašu prehranu uključite
dovoljno voća i zelenog lisnatog povrća.

Tako ju obogaćujete vrijednim sastojcima, bilo u cilju liječenja, preventive ili održavanja optimalnog
zdravlja.
Svakodnevno konzumiranje zelenih kašastih sokova pomoći će pokretanju prirodnih tjelesnih
mehanizama ozdravljenja, prije svega čišćenjem tijela od gomile kolesterola i toksina.

Prema iskustvima Boutenko i brojnim svjedočanstvima sljedbenika njezine metode, u roku od mjesec
dana pijenja zelenog kašastog soka ujutro natašte, psihofizičko zdravlje drastično se popravlja.

Nisu samo za ljubitelje sirove hrane

Čak i ako niste ljubitelj sirove hrane, zeleni kašasti sokovi zacijelo će vam se svidjeti jer su zasitni i vrlo
ukusni.

Usto, reguliraju razinu šećera u krvi, ubrzavaju metabolizam, povećavaju energiju i koncentraciju,
otklanjaju kroničan umor, tromost i nesanicu.

Osim što su vrlo ukusni i jednostavni za pripremu, zeleni kašasti sokovi doprinose i ljepoti.

Zeleni kašasti sokovi smanjuju tjelesnu težinu, poljepšavaju izgled kože, kose i noktiju te uklanjanju
celulit.

Priprema zelenih sokova

Za pripremu zelenih kašastih sokova potreban vam je samo blender te šaka zelenog lisnatog povrća i voće
po izboru.

Ne morate imati skupi blender poput Vitamixa, dovoljan vam je malo kvalitetniji blender ili multipraktik
(ne štapni mikser!) snage min. 1000 W.

Postoje različiti naputci o načinu izrade i aparatima koji se pritom koriste, no za početak je najvažnije
upustiti se u taj pothvat i nastojati ustrajati u njemu.

Nekoliko recepata obitelji Boutenko:

Jabuka-kelj-limun

4 jabuke
½ limuna (samo sok)
5 listova kelja (odstraniti bijele dijelove peteljki zbog boljeg okusa)
2 šalice vode

Breskve-špinat

6 bresaka
2 šake špinata
2 šalice vode

Zelena juha

1 velika šaka zelenja (kelj, špinat ili drugo)

1 svježa paprika sa sjemenkama (ili 2 rajčice ili 1 krastavac)
sok od 2-3 limuna
½ većeg avokada (ili jedan manji)

Priprema
Dodajte vode koliko je potrebno i izmiksajte. Popijte odmah, malim gutljajima.

Victoria Boutenko autorica je svjetski popularne knjige “Zeleno za zdravlje” koja je prevedena na 26 jezika.

Više recepata zelenih kašastih sokova možete pronaći ovdje: http://alternativa-za-

vas.com/index.php/clanak/article/zdrav-dorucak

“12 koraka do sirove hrane sa Victoriom Boutenko” je poučan video u trajanju od 220 minuta koji svakako
preporučujemo da pogledate. https://www.youtube.com/watch?time_continue=4&v=Rmxm_a9fjME

Lužnato – kisela uravnoteženost organizma

Zdravlje i bolest ljudskog organizma ovise o biološko-fiziološko-kemijskim ravnotežama koje imaju ulogu
važnoga regulacijskog mehanizma u svim tjelesnim funkcijama. Kad se poremete te funkcije, one su
mjerljive kao promjena koja nam može dati “signal” da smo ušli u stanje bolesti, što se može primijetiti
pomakom prema kiselosti.

Uspjeh bilo koje terapije mnogo je veći ako se tijelu pomogne da se oslobodi kiselina, što uključuje
promjenu životnih navika i uzimanje namirnica koje nam daju potrebnu lužnatost organizma.

pH vrijednost

Ravnoteža kiseline i lužine u tijelu iznimno je važna za naše zdravlje. Nema organa niti pojedinačne
stanice našeg tijela koji ne mogu biti oštećeni ili potpuno uništeni zbog povećane kiselosti. Međutim, u
našem organizmu postoji samoregulacija koja nastoji održavati stalnu koncentraciju kiselosti u krvi na pH
7,4. Ipak načinom života i lošom prehranom možemo povećati kiselost i u tom slučaju previše se kiseline
nakuplja na nekim mjestima što se očituje bolnim naslagama na vezivnom tkivu koje se sastoje od
nakupljenih soli. To su već znaci kroničnog oštećenja i uzrok mnogih zdravstvenih tegoba. Prema
istraživanjima, velika lužnatost u krvi sprečava nastajanje i razvijanje postojećeg rak-a. Istraživanja govore
kako se rak ne može razvijati u lužnatoj okolini, nego u kiseloj, tako bi pH krvi trebao biti što viši. Inače, 7,0
pH je oznaka za neutralno, a naše je tijelo blago lužnato – 7,4 pH. Omjer za zdrave ljude, kako bi se
izbjeglo bolesno stanje, trebao bi biti 75% “lužnate hrane” i 25% “kisele” tijekom dana. Zato je vrlo bitno
da se upoznamo s namirnicama i da promjenom prehrane pomognemo našem tijelu da uspostavi kiselo-
lužnatu ravnotežu.

Što može uzrokovati pojavu zakiseljenja – kiselosti?

• jedenje previše mesa

• zagađenje okoliša-zraka
• kisele kiše koje minerale potiskuju u niže slojeve tla
• rezanje, obrada i kuhanje hrane
• pijenje premalo tekućine
• alkohol, pušenje
• premalo kretanja, stres
• vanjski čimbenici koji dovode do demineralizacije organizma – visoke temperature i pretjerano
znojenje
 • uzimanje lijekova, posebice salicilata, koji su sastavni dio svih analgetika i tableta
Najbitniji unutarnji faktori koji vode organizam u kiselost:

• krivo jedenje, brzo gutanje s puno progutanog zraka

• probavne tegobe, nadutost, plinovi
• kronične bubrežne tegobe
• dijabetes melitus
• upale – povišena tjelesna temperatura
• uobičajeni i lokalni nedostatak kisika
• neuravnotežen srčano krvožilni sustav
Poremećena lužnato-kisela ravnoteža može uzrokovati:

• tegobe lokomotornog sustava – bolna leđa, osteoporozu, reumatske tegobe

• tegobe probavnog sustava – gastritis, crijevne upale, grčeve, poremećenu crijevnu floru
• kronični umor, pospanost, nedostatak energije
• depresivnost, pretjeranu živčanost
• bolesti srca i krvožilnog sustava, niski tlak, srčane aritmije
• glavobolju, migrenu
• karijes, paradentozu
• bubrežni disbalans
• giht (ulog)
• smanjenje izdržljivosti i krutost mišića
• nizak prag boli – nepodnošljivost boli
Ukoliko je ustanovljena kiselost vašeg organizma što možete učiniti za sebe? Žurno pomozite neutralizaciji
kiselosti.
Tijelo na prehladu reagira hiperprodukcijom kiselina, kao i kod žena za vrijeme menstrualnog ciklusa.
Šećer je kradljivac lužina jer prilikom razgradnje troši kalcij, stoga ljudi koji uzimaju puno slastica često
imaju nedostatak kalcija. Preopterećenost kiselinama organizam neutralizira mineralima, a to su kalcij,
magnezij, kalij, željezo, cink i drugi. Pritom važnu ulogu ima kalcij pohranjen u zubima i kostima, jer
predstavlja najveću zalihu minerala. Za probleme zuba i pojavu karijesa česti su “krivci” višak kiselina i
nedostatak lužina.
Probavni sustav je složeni mehanizam, s nizom kemijskih reakcija koje se smjenjuju i u kojima kiseline
imaju vrlo važnu ulogu. Kiseline u organizam dospijevaju hranom, ali određene kiseline proizvode jetra,
gušterača i želudac. Za dobru probavu, za izlučivanje štetnih i nepotrebnih tvari bez fermentacije i
nadutosti, želučani i crijevni sadržaj trebaju imati uravnoteženu pH vrijednost. Rješenje je jednostavno
treba smanjiti uporabu kiselih namirnica u korist lužnatih, koje odlično pogoduju probavnom sustavu, a
dobrodošla pomoć će biti i svakodnevna uporaba alkalne vode dobivene procesom ionizacije.

I ono najvažnije laboratorijska analiza intolerancije-nepodnošljivosti na namirnice bit će značajan korak

unapređenja uravnoteženosti vašeg pH i općeg dobrog stanja organizma. Uklonimo li iz prehrambene
uporabe sve ono što remeti našu enzimatsku ravnotežu, i povećamo unos VODE, bavljenje tjelesnom
aktivnošću, naučimo disati (meditacija) ili redovito odemo na masažu ili u detoksikacijsku saunu, učinili
smo puno kako bi naše tijelo bilo FIT.
Ovakvim pristupom zadržat ćemo visoki energetski potencijal, bit će manje zdravstvenih tegoba, budit
ćemo se svježi, stres će biti nepoznanica za nas, a ZDRAVLJE će biti kvalitetno.

pH – poremećaj pH je prvi uzrok poremećaja stanične signalizacije. Poremećaj nastaje kada dođe do
poremećaja koncentracije vodikovih iona u otopini.
ION – atom s jednim elektronom manje ili više u odnosu na broj protona što daje atomu pozitivan ili
negativan naboj.

Ovisno o tome otopina će biti kisela, lužnata ili neutralna.

pH razine za krv, urin, želudac i razna tjelesna tkiva blago se razlikuju.

Za zdravlje je najvažnija pH arterijske krvi.

Starenje je razlaganje tkiva zbog toksifikacije.

Ako se tijelo drži u svom prvobitnom prirodnom stanju s optimalnim pH 7,3-7,4 usporava se starenje.

Važan faktor u nastanku bolesti jest narušenost pH tijela, ili ravnoteže kiselina – lužina.
U suštini to je i prvi uzrok, koji će kasnije dovesti do ostalih opisanih poremećaja koji vode u bolest. Nizak
pH u arterijskoj krvi uvjetuje stanicama anaerobno disanje, disanje pomoću fermentacije gdje se stvara
obilje mliječne kiseline.
Kada količina kisika u stanicama padne ispod 35%-40% dolazi do početka poremećaja.

U tim uvjetima stanica ne može da šalje ispravan signal – frekvenciju, koja tada prelazi u patološki oblik,
što u konačnici dovede do poremećaja biokemijskih procesa u tijelu i do početka bolesti.
Iako je narušeni pH stvarna posljedica pomanjkanja svih prehrambenih tvari, istina je, također, kada je
kiselina – lužina ravnoteža narušena, može se povećati svaki problem, koji već postoji – isto kao i nastati
novi.

Ozbiljno bolesna osoba može ozdraviti upravo popravljanjem odnosa kiselina – lužina ravnoteže,
označavajući s pravom pH ravnotežu glavnim uzrokom bolesti.

Naše zdravlje u velikoj mjeri ovisi o pH, pa želim na trenutak pisati o tome što se događa, kada tijelo
postaje ili prekiselo ili prelužnato.

Poremećaj pH se dešava kada dođe do poremećaja koncentracija pozitivnih vodikovih iona u otopini.
Ion je atom s jednim elektronom više ili manje u odnosu na broj protona, što daje atomu pozitivni ili
negativni elektronski naboj.

Ovisno o prisustvu ili odsustvu ovih ili drugih iona, otopina će biti kisela, neutralna ili lužnata.
Brojevi koji označavaju pH deriviraju se po složenoj matematičkoj formuli: od 0 do 6,9 ukazuje na kiselost;
7 označava da je kiselina neutralna, a od 7,1 do 7,4 ukazuje na lužnatost.
Optimalne pH razine za krv, urin i različita tjelesna tkiva blago se razlikuju jedna od druge.

Međutim, da bi osoba zadržala apsolutno zdravlje, jedino područje tijela, čiji pH mora ostati u vrlo uskom
rasponu lužnatosti jest plazma arterijske krvi.

Ovisno čiji se izvor navodi, idealni pH raspon plazme krvi je između 7,35 do 7,45 ili 7,7.
Ako krv odstupa previše od svoje idealne pH vrijednosti u predugom vremenskom razdoblju, osoba
postaje bolesnom pa čak može i da umre.

Dok krvotok treba biti lužnat, stomak mora dobivati odgovarajuću količinu hidroklorične kiseline, da bi
probavio bjelančevine životinjskog ili biljnog podrijetla.

Često postoji obrnuti odnos između kiselosti u stomaku i kiselosti tijela.

Što više (poželjno) kiselosti u stomaku, utoliko više (poželjno) lužnatosti tijela; a što više (nepoželjno)
lužnatosti u stomaku, utoliko više (nepoželjno) kiselosti nekih dijelova tijela.
Zamijetite, također, da ako ima dovoljno hidroklorične kiseline u stomaku za probaviti hranu, manje će
neprobavljenih čestica hrane proći kroz zidove crijeva i ući stanice u iritantnim količinama.

Brojevi ljestvice kiselost/lužnatost ne predstavljaju jednaku podjelu.

Svaki broj veći za jedan od prethodnog predstavlja eksponencijalno povećanje:
1 je deset puta više od 0;
2 je deset puta više od 1 ili sto puta više od 0;
3 je deset puta više od 2 ili tisuću puta više od 0, itd.

To znači da je čak i mala promjena u mjerenju sustavne kiselosti velika količina.

Smatra se da je idealna lužnatost od 7,8 kod plazme krvi – što je, usput rečeno, prirodna ravnoteža kod
delfina i kitova.
Najnovija istraživanja pokazuju, da osobe, čiji je mozak pri ovim najvišim pH razinama, pokazuju mnogo
višu inteligenciju od prosječne.

Tijelo je u osnovi u unutrašnjosti lužnato po nastanku (koža je prirodno kisela).

Kako, onda, tijelo postaje kiselo?

Kiseli otpadni proizvodi neprekidno se stvaraju odvijanjem prirodnih, svakodnevnih, metaboličkih

postupaka.
Ako se ovakvi kiseli otpadi ne odbace, oni završavaju trovanjem sustava.
Posao respiratornog trakta kemijskog i fiziološkog sustava međupohrane (što uključuje i jetru) i
urinarnog trakta je regulirati količine kiselosti-lužnatosti.
Respiratorni trakt mijenja brzinu prozračivanja ugljičnog dioksida iz tjelesnih tekućina. Ovo, za uzvrat,
mijenja koncentraciju iona nizom biokemijskih procesa, uključujući i neutralizaciju biokemijskih procesa.

Sustav tijela kemijske i fiziološke međupohrane prolazi brojnim različitim koracima, da bi stvorio dodatne
kemikalije, koje, također, djeluju na kiselinsku pH neravnotežu u plazmi krvi.
Mreža urinarnog trakta daleko je najučinkovitiji postupak, kojim se tijelo oslobađa kiselina.
Bubrezi igraju istaknutu ulogu u izlučivanju kiseline putem urina – iako i ovaj postupak ima svojih
ograničenja.
Krv prenosi suvišnu kiselinu do bubregâ svaki put po malo, i to polako.
Bez obzira koliko su bubrezi prisiljeni raditi (pretpostavljajući da se ne preopterećuju), kiseline ima tek
toliko, koliko je mogu izlučiti.
Kada su bubrezi učinili sve što su mogli, a još uvijek ima suviše nagrizajućih kiselina i tvari, koje nastaju
pod utjecajem kiselina, koje prijete oštećenju krvotoka, kiseline se jednostavno smještaju još nekamo po
tijelu, da bi se zaštitila krv.

Otpad se pohranjuje u dodatnim staničnim tekućinama (tekućinama, koje okružuju stanice), vezivnom
tkivu, zglobovima, pa čak i organima.
Tako dolazi do lanca reakcija propadanja tjelesnih funkcija. To je to samotrovanje, kojim se netko truje
vlastitim toksičnim otpadom, koji polaže temelje degeneracijskih bolesti, a koje uključuju artritis, alergije,
fibromijalgiju, dijabetes, kardiovaskularne probleme, bubrežne kamence, gubitak kostiju i rak.
Unatoč pažnji u odavanju važnosti održavanja sustava lužnatosti, želim naglasiti, da slučajno netko može
prije bolovati od općeg stanja prelužnatosti nego li od prekiselosti.
Također, određeni dijelovi tijela mogu postati prelužnati prije nego li prekiseli: do ekstremnih vrijednosti
pH često dolazi, kako bi uravnoteživale jedna drugu.
Zbog toga ispitivanje pH mokraće ili pljuvačke može pružiti samo djelomičnu sliku onoga što se događa u
tijelu.
Na primjer, mokraća može biti lužnata, a druge tjelesne tekućine kisele.
To ukazuje na vrijednost savjetovanja s liječnikom naturopatom s dobrim znanjem o kemiji tijela,
metaboličkim procesima i prehrani.

Konačno potrebe tijela jasno pokazuju, da pohranjivanje pretjeranog kiselog ili lužnatog otpada u tkivo, a
da bi ih se izdvojilo iz krvotoka – tijekom kratke intervencije tijela u hitnom slučaju – teško da je idealno
rješenje glede pH neravnoteže.

Gubitak kostiju je dobar primjer visoko neuravnoteženog, pretjerano kiselog sustava.

To znači slabo upijanje ili pomanjkane kalcija i drugih minerala, koji su ključni čimbenici u održavanju
pravilnog pH.
Većina kalcija, kojeg progutamo, ne koristi se za stvaranje kostiju, nego slobodno kruži po tijelu, da bi se
iskoristio u različitim metaboličkim postupcima, uključujući i neutralizaciju sustavne kiseline. pH
ravnoteža krvi toliko je bitna da, kada više nema raspoloživog kalcija u sustavu, tijelo ga ispire iz kostiju.

U vezi poremećaja pH i bolesti treba se podsjetiti eksperimenta koji je napravio Alex Carrel.

Francuski kirurg Alexis Carrel koji je 1912. god. dobio Nobelovu nagradu za medicinu zbog njegovih
poboljšanih postupaka u vezi šavova krvnih sudova, oporavljanja povrijeđenih arterija te za pronalazak
postupka transplantacije organa, 1912 godine započeo je interesantan pokus koji dovoljno govori o tome
koliko je štetan nizak pH i visoka kiselost.
Od 1912. do 1940. god. Carrel je držao živim komad srca embrija pileta u otopini, čiji su minerali bili
prisutni u istom razmjeru kao minerali u krvi pileta – i koja je bila jednako lužnata, također (pH od 7,35 do
7,45). Carrel je pažljivo mijenjao otopinu svaki dan. Opit je završio samo zato što je namjerno zaustavio
natapanje srca otopinom nakon 28 godina početkom drugog svjetskog rata.
Prirodno, životni vijek pileta nije duži od jedanaest godina (pod pretpostavkom da ne ugiba u dobi od
četiri godina od stresa pri polaganju jaja).
Carrel je mogao održavati tkivo srca zdravim i živim jer je otopina mineralâ hranila stanice, a svakodnevna
zamjena tekućina osiguravala je uklanjanje svog staničnog otpadnog materijala.
Tajna zdravlja i dugovječnosti, dakle, nije samo pravilna prehrana, nego uklanjanje otpada koji i dovodi do
niska pH i jake kiselosti organizma, a svi oni s rakom imaju niske pH razine.

Izbjegavati što je više moguće:

Vodu sa česme.
Meso.
Sve vrste kupovnih napitaka jer oni sadrže razne štetne aditive.
Industriski proizvzdenu hranu.
Zubne paste koje sadrže fluor. Odlična zamena je soda bikarbona.