KARANTENA WUHAN (3.

DIO)

U prethodnom nastavku uživili smo se u ulogu samoga virusa, razmislili o njegovoj strategiji
preživljavanja, te stigli do objašnjenja kako se ovaj, sedmi po redu koronavirus, uspio domoći
stanica dišnog sustava svog prvog ljudskog domaćina negdje u gradu Wuhan u Kini. No, vrlo
je dalek put još pred njim u nastojanju zaražavanja cjelokupnog ljudskog stanovništva, a
zatim možda i trajnijeg udomljavanja u ljudskoj vrsti. Stoga ni ove moje objave nisu baš
svakodnevne. Rastezat će se i slijediti jedna drugu u razmacima od nekoliko dana, baš kao što
će se sada rastezati i ova pandemija.

Otkad sam započeo seriju "Karantena Wuhan", dobio sam do danas više od pedeset upita, što
od novinara, što od prijatelja i pratitelja, o raznim gorućim pitanjima vezanima uz ovu novu
pandemiju. Već sam se ispričao svima jer neću stići odgovarati na takve pojedinačne upite, a
vjerojatno se ni osvrtati na komentare ispod objava, no svi vaši uputi i komentari iznimno su
mi korisni, jer mi ukazuju što vas sve zanima. Stoga vaša pitanja sustavno prikupljam u jedan
dokument i na sva ću pripremati odgovore u idućim nastavcima ove serije. Za sada ću vam
dati tek jedan odgovor, na pitanje koje je mnoge od vas najviše zanimalo: trebamo li očekivati
da će barem pristojna većina od svih vas koji me pratite uopće doživjeti kraj ove serije?

Iz mojeg prilično opuštenog tona još od prve epizode otprije tjedan dana, nadam se da ste
mogli i sami osjetiti da svi koji su započeli praćenje ove serije "Karantena Wuhan" imaju i
prilično dobru šansu doživjeti njezine zaključne nastavke, inače bi ton ovih mojih objava bio
kudikamo ozbiljniji. Sve što čovječanstvo do sada zna o virusima sugerira nam da trenutno
nismo suočeni ni sa kakvom kataklizmom koja će nas desetkovati. Na žalost, biti će ipak i
umrlih. U globalnom zdravstvu najčešće, na žalost, bude umrlih - mi se pritom trudimo tek da
ih bude što je moguće manje. No, teško će biti izbjeći preranu smrt najprije nekoliko stotina, a
vremenom moguće i nekoliko tisuća ljudi u Kini i ostatku svijeta. Većinom će se raditi o
starijim i vrlo starim ljudima koji već pate od plućnih i drugih bolesti.

Stvari bi mogle postati gorima, ili čak bitno gorima, tek kada bi sada virus neočekivano
mutirao šireći se među desecima tisuća zaraženih - a vremenom možda i stotinama tisuća. To
nije sasvim nemoguće, ali srećom za sve nas, nije ni previše vjerojatno. Također, virus će se
nastojati prilagoditi svojim novim domaćinima, a ne ih ubijati, jer to mu nije u interesu - a to
ću bolje objasniti u idućim nastavcima.

Nadajmo se, stoga, da će se razvoj ove pandemije nastaviti u okvirima predviđanja moderne
znanosti, a pratit će ga vrlo pomno brojni znanstvenici i stručnjaci za javno zdravstvo iz dana
u dan. Svi oni odrađivat će vrlo dobar posao u suzbijanju ove opasnosti. Već sada ga rade i
treba ih sve pohvaliti. Dosadašnji odrađeni posao mnogih ljudi bio je sjajan, a stvari bi bez
njih već sada bile i kudikamo gore. Na žalost, čini se i da su prvi zdravstveni djelatnici umrli
u Kini proteklih dana pomažući u suzbijanju ove pandemije.

Još nekoga trebam pohvaliti, a to su znanstveni novinari u hrvatskim medijima koji su se

doista intenzivno počeli baviti ovom pandemijom. Vidio sam niz odličnih tekstova,
preporučujem jedan u "svom" Večernjaku koji donosi razmišljanja nekoliko naših stručnjaka,
a spominje i ovu moju seriju na fejsu. Ipak, do sada su najimpresivniji dugi tekstovi Nenad
Jarić Dauenhauera, koji se privremeno prometnuo u virologa i epidemiologa, te mu jako
dobro ide. Nemam nikakvih bitnih primjedbi na njegove dosadašnje tekstove, a vrlo su
opsežni i informativni, pa ih preporučujem.
Dobro, vratimo se razmišljanju o tome što bi virus sljedeće mogao učiniti. No, prije toga, s
obzirom da nismo u prevelikoj žurbi, zabavio bih se malo raznim spekulacijama, hipotezama i
teorijama o tome odakle se ovaj virus uopće pojavio. Do mene su od svih vas do sada doprle
jedno prilično očigledno objašnjenje, tj. da je sa šišmiša ili zmija na tržnici u Wuhanu nekako
skočio na čovjeka, te čak četiri (!) teorije koje su manje vjerojatne, ali svakako zvuče još i
zanimljivije:

(1) da je pao na Zemlju iz svemira;

(2) da je virus nekako "konstruiran" u SAD-u ili drugoj zemlji zapada, te je "ubačen" u Kinu
kako bi se usporio njezin gospodarski rast i umanjila vojna moć;

(3) da je Zaklada Billa Gatesa u suradnji s Wellcome Trustom provela akciju "Događaj 201" u
kojoj je simulirala pandemiju koronavirusa, te je The Pirbright Institute za biokemijska
istraživanja već patentirao cjepivo, a dobit od njega ići će tajanstvenoj kompaniji "Moderna
Inc"; sve je to, naravno, dio velikog plana svjetskih miljardera da se riješe velikog broja
nepotrebnih i suvišnih ljudi na Zemlji, koji ništa ne pridonose njihovim tajnim planovima;

(4) da je pobjegao iz kineskog Nacionalnog laboratorija za biosigurnost, koji ima najviši,

četvrti stupanj biosigurnosti, a 2017. je bio otvoren baš u Wuhanu, kao prvi takav kineski
centar od njih oko 50 u svijetu.

Za razliku od mnogih mojih kolega znanstvenika koje ovakve teorije zavjere ozbiljno
uzrujavaju, mene one uvijek iskreno zabave. Uvijek ih volim čuti i razmisliti i o njima - zašto
ne, pa i to su valjane, u nečijim umovima iskonstruirane hipoteze, koje su kao i sve druge,
podložne testiranju. Prisutnost već četiri teorije zavjere o kojima mi pišete pokazuje nam kako
se one uvijek šire i znatno brže od same pandemije. Ljudima koji o njima slušaju i razglabaju,
a ne znaju pritom baš puno znanstvenih činjenica o tim temama, te teorije daju osjećaj
privilegiranosti i veće važnosti, koji im godi. Razgovori o teorijama zavjere vezane uz novu
pandemiju čine ih sretnijima, jer su među privilegiranima koji sada znaju "stvarnu sliku
stvari", za razliku od nas drugih koji je, eto, ne znamo.

Lijepo uvijek govori velikan svjetske znanosti, naš Miroslav Radman, da većinu ljudi kroz
njihove živote uopće ne vodi, niti je ikada vodio, bilo kakav razum, već samo emocije. Ljudi
trebaju te svoje emocije stalno, poput zraka. Kao u onom crtiću "Inside Out". U ovom slučaju,
teorije zavjere pomažu nekima od nas da se osjete privilegiranima u kriznoj situaciji, a time i
važnijima od drugih, što je svakako ugodna emocija. Pritom je razum tek privjesak emocijama
i potpuno je sporedan motivator. Uključuje ga se tek kad nas prepuštanje emocijama dovedu u
ozbiljnije probleme, a to je gotovo neminovno. Tada nam je razum obično vrlo koristan, ali
čim se opet osjetimo sigurnima, tražimo nove jake emocije da nas vode.

Ljudi su, zato, idealna biomasa za manipuliranje svih vrsta, te programiranje njihova
ponašanja temeljeno na stalnom poigravanju njihovim emocijama. No, dobro, takvi smo kakvi
smo. U idućem nastavku ipak ćemo se barem malo osloniti i na zdrav razum, pa razmisliti
koja je od ovih pet hipoteza o podrijetlu novog tipa koronavirusa u Wuhanu najvjerojatnija, a
koje nisu vjerojatne nimalo, i zašto. Zatim ćemo se opet vratiti u ulogu novog koronavirusa,
pa razmišljati o njegovim idućim koracima.