9

UVOD

GEODEZIJA je znanost o izmjeri zemljišta.

Osnovni zadatak geodezije je izrada planova i karata pomoću izmjere

zemljišta. Naziv geodezija je starogrčkog porijekla, a možemo ga prevesti kao
DIJELJENJE ZEMLJE. Potreba izmjere (mjerenja) zemljišta postoji još od starih
civilizacija (egipatske, grčke, rimske, ...) i traje sve do danas. Mjerenja se
obavljaju u gospodarske svrhe (iskorištavanje poljoprivrednog zemljišta -
ratarstvo), u svrhu izgradnje naselja, cesta, željeznica, kanala itd., te u svrhu
izrade karata (topografskih, prometnih, geoloških, turističkih...).

Početak geodezije nalazimo u dalekoj prošlosti, u starim Egiptu. Dolina

rijeke Nil, kao najplodnije zemljište, bila je podijeljena seljacima koji su je
obrađivali. Te zemljišne čestice - parcele obrađivali su različiti posjednici.
Svake godine, u vrijeme jakih kiša, Nil je poplavio te parcele i nanio na njih
sloj plodnog mulja. Naplavina je prekrila granične crte (međe) između parcela,
pa je trebalo mjerenjem uspostaviti isti odnos zemljišnih čestica kao i prije
poplave. Mjerenja su obavljali mjernici koji su se zvali harpedonapti. Iz ovog
primjera (uspostavljanje međa) vidljivo je koliko su problemi zemljišnih posjeda
stari.

Nadalje, Rimsko carstvo, koje je bilo poznato po gradnji cesta, moralo je

imati karte u umanjenom mjerilu kao grafički prikaz naseljenih mjesta. Zatim
karte cesta koje povezuju ta mjesta radi lakšeg snalaženja pri putovanjima.
Problemi mjerenja zemljišnih posjeda, problemi izgradnje građevina (pulski
amfiteatar koji je izgrađen na eliptičnom tlocrtu) upućuju na to da su već
onda mjernici imali posla. Državni činovnici (agrimensores - mjernici zemlje)
koji su obavljali poslove mjerenja postojali su još u vrijeme cara Augusta.
Tada se javljaju i prvi kartografi, npr. Pomponije Mela koji je izradio prvu
kartu Rima ‘Tabula Peutingeriana".

I danas je zadaća geodezije uglavnom ista, a to je izrada PLANOVA i

KARATA zemljišta.

P U N , A ISTO TAKO I KARTA, JE VJERNA SLIKA POVRŠINE ZEMLJE U

ZADANOM MJERILU. Mjerilo je redovito umanjeno. Mjerila planova mogu biti:
1:500, 1:1000, 1:2000, 1:2500, 1:1440, 1:2880, a mjerila karata: 1:5000,
1:10000, 1:25000, 1:100000 itd.

MJERILO JE OMJER DUŽINE IZMEĐU DVIJE TOČKE NA PLANU ILI

KARTI, I DUŽINE IZMEĐU TIH ISTIH TOČAKA NA POVRŠINI ZEMLJE.

Podatke na osnovu kojih izrađujemo planove i karte dobivamo

geodetskom izmjerom zemljišta. Zato nastavni predmet GEODEZIJA proučava
 10

prvenstveno metode izmjere i instrumente pomoću kojih obavljamo izmjeru.

Budući da se izmjera obavlja na površini Zemlje, to je i sam oblik i veličina
Zemlje predmet proučavanja geodezije. Stoga geodeziju dijelimo na:

VIŠU ILI ZNANSTVENU GEODEZIJU i

NIŽU ILI PRAKTIČNU GEODEZIJU .

Viša geodezija se bavi proučavanjem oblika i veličine Zemlje kao

nebeskog tijela, zatim izmjerom većih površina kod kojih uzimamo u obzir
zakrivljenost Zemlje, a niža geodezija se bavi izmjerom manjih površina kod
kojih pretpostavljamo da je Zemlja ravna ploha (zanemarujemo zakrivljenost). i,

U našoj zemlji je geodetska djelatnost organizirana k ro z ; GEODETSKU

UPRAVU REPUBLIKE HRVATSKE. Organi geodetske uprave su UREDI ZA
GEODETSKE POSLOVE I KATASTAR ZEMLJIŠTA koji se n a la z e u sastavu
ŽUPANIJA. Osim njih, geodetske poslove obavljaju i ZAVODI ZA IZMJERU, a
i PRIVATNE GEODETSKE ' POSLOVNICE. Za potrebe graditeljskih,
hidrotehničkih, geoloških, urbanističkih, rudarskih i drugih tvrtki, geodetska
mjerenja obavljaju GEODETSKI ODJELI u sastavu tih tvrtki.

Geodetski stručnjaci se školuju u GEODETSKIM TEHNIČKIM ŠKOLAMA i

na GEODETSKOM FAKULTETU.

Zvanja geodetskih stručnjaka su : geodetski tehničar (geometar),

geodetski inžinjer, diplomirani geodetski inžinjer, magistar geodetskih znanosti i
doktor geodetskih znanosti.

Na ovaj način bismo mogli opisati predmet kojim ćemo se baviti tijekom
školovanja za zvanje geodetskog tehničara. Ta nam informacija daje tek mali
uvid u složenost geodetske struke. Geodezija se upravo u posljednjim
desetljećima, zahvaljujući razvoju elektronike i informatike, razvila kao struka
koja daje najviše INFORMACIJA O PROSTORU KOJI NAS OKRUŽUJE. Stoga
je primjena geodetske struke postala potreba gotovo svih djelatnosti jednog
civiliziranog društva.
 11

OBLIK I VELIČINA ZEMLJE

Zemlja je planeta sunčevog sustava koji se okreće oko svoje osi i oko
Sunca. Nadalje, oblik planete Zemlje sličan je kugli. Kada kažemo '’sličan'
m islim o da oblik Zemlje ne odgovara točno matematičkoj definiciji kugle
(kugla je skup svih točaka u prostoru kod kojih je udaljenost od središta
manja ili jednaka radiusu, d(T,S)< r). Oblik Zemlje je nešto deformirana
kugla. Taj oblik zovemo GEOID. Kasnije ćemo točno definirati pojam geoida.
Da bismo opisali kako su ljudi kroz povijest došli do spoznaje o obliku
Zemlje, moramo se vratiti u daleku prošlost.

U doba antičke Grčke smatralo se da je Zemlja ravna površina kola je

djelomično pokrivena morem, a djelomično kopnom. Negdje 600 godina prije
Krista PITAGORA dolazi do zaključka da površina Zemlje mora biti zakrivljena
ploha. Postoji priča da je do tog zaključka došao promatrajući jedrenjak koji
se udaljavao od obale. Najprije se iz vidokruga izgubio trup broda, a zatim
jedro. To je moguće jedino ako je morska površina zakrivljena ploha, slična
kugli.

Nešto kasnije, 200 godina prije Krista drugi Grk, ERATOSTEN, već tvrdi
da je Zemlja kugla. Njemu se pripisuje originalna ideja mjerenja polumjera te
kugle. Da bi izmjerio radius Zemlje trebao je odrediti DULJINU LUKA između
dvije točke na zemljinom meridijanu i SREDIŠNJI KUT tog luka. Odlučio se je
za dva grada u dolini Nila : ASSUAN i ALEKSANDRIJU, Te gradove nije
odabrao slučajno: nalaze se približno na istom meridijanu, te nadalje u
Assuanu u vrijeme ljetnog solsticija (22. VI.) predmeti nemaju sjene. Ta
pojava, da štap zaboden vertikalno u zemlju nema sjenu, da se Sunce
preslikava točno u sredinu vertikalnog bunara u vrijeme ljetnog solsticija, bila
je tada poznata. Danas tu pojavu objašnjavamo znanjem iz astronomije.
Naime, u vrijeme ljetnog solsticija zrake Sunca čine s ravninom zemljinog
ekvatora kut od 22 stupnja i 27 minuta, a Assuan se nalazi upravo na toj
geografskoj širini, pa su tada zrake sunca u Assuanu okomit e na zemljinu
površinu.

Budući da su sunčeve zrake za zemljinoj površini međ usobno paralelne,

to u isto vrijeme (22. VI.) predmeti u Aleksandriji ( n p r . vertikalni štap)
imaju sjenu.

iz duljine vertikalnog štapa i sjene koju čini taj štap, može se izračunati
šiljasti kut "ep" u pravokutnom trokutu kojeg čine : štap, njegova sjena i
sunčeva zraka. Taj kut odgovara središnjem kutu čiji je luk udaljenost
Assuana i Aleksandrije.
 12

N ije poznato kako je Eratosten odredio duljinu luka, to jest udaljenost

između Assuana i Aleksandrije. Pretpostavlja se da je koristio uobičajenu
metodu iz tih vremena - brzinu kojom se kreću karavani deva. Zna se koliki
put karavana prijeđe u jednom danu, pa se taj iznos pomnoži s brojem dana
potrebnih tía karavana prijeđe put od Assuana do Aleksandrije (brzina puta
vrijeme) i dobije se put, odnosno duljina luka.

iz duljine luka i pripadajućeg središnjeg kuta izračunao je radius Zemlje.

L = R* cp , R = -
<P

Iz veličine radiusa izračunao je opseg Zemlje, te je dobio podatak od

250000 stadija. STADIJ je starogrčka jedinica za duljine a iznosi oko 160m.

Eratostenov način određivanja radiusa Zemlje

SL 1

U srednjem vijeku Europa znatno zaostaje u razvoju znanosti. Što više, i

spoznaje do kojih su došli stari Grci nisu poznate. Znamo koliki problem je
imao Kristofor Kolumbo da bi u Španjolskoj uvjerio kraljevski dvor da će
putujući na zapad doći na istok ( da je dakle Zemlja okrugla). To je bilo
negdje u petnaestom vijeku. Međutim, otkriće Amerike i otvaranje novih
p om orskih p u to va daje poticaj razvoju znanosti : matematike, astronomije,
fizike, pa se i spoznaja o Zemlji mijenja.

U sedamnaestom stoljeću matematičar i fizičar ISSAC NEWTON (1643 -

1727 god.) zaključuje da Zemlja mora biti rotacijski elipsoid.
 13

Naime, planet Zemlja u dalekoj prošlosti nije imao krutu površinu već je
to bila žitka masa koja se je tek kasnije hlađenjem skrutnula. Unutrašnjost
Zemlje je i danas žitka, što dokazuju erupcije vulkana kada se po površini
Zemlje izlije lava. Rotacijom takovog tijela oko njegove osi form irat će se
jedna “nepravilna kugla", ROTACIONI ELIPSOID. Ta će "kugla" biti spljoštena
na polovima (točke kroz koje prolazi os rotacije), a izdužena na ekvatoru.
Takav oblik nastaje uslijed djelovanja centrifugalne sile, koja je u osi rotacije
jednaka nuli, a sa udaljavanjem od te osi ona se povećava, tako da je na
ekvatoru najveća.

U matematici rotacijski elipsoid definiramo kao tijelo koje nastaje rotacijom

ELIPSE oko njezine male osi (podrazumijeva se volumen tog tijela).

Elipsa je krivulja u ravnini ( geometrijsko mjesto točaka ) za koje vrijedi

pravilo da je zbroj udaljenosti svake točke od dviju zadanih (F1 i F2) stalna
veličina ( vidi sliku 2 ).

Od osamnaestog stoljeća pa dalje, i geodetska mjerenja potvrđuju da

Zemlja ima oblik elipsoida. Naime, radius se i nadalje određuje mjerenjem
duljine luka po meridijanu i mjerenjem pripadajućeg središnjeg kuta (koji je
jednak razlici geografskih širina). Ako se mjeri luk na različitim mjestima
meridijana (bliže ekvatoru, a zatim bliže polu) dobiju se različiti podaci za
radius Zemlje. Radius zakrivljenosti luka meridijana bliže ekvatoru je manji, a
bliže polu je veći.

Elipsoid

SL 2

Elementi zemljinog elipsoida, duljina velike i male poluosi “a" i "b" i

njihova razlika "a-b“, određeni u XIX. stoljeću :
 14

1841 godine ( Bessel ) a = 6377397,155m

b = 6356078,963m
a - b = 21318,192m

1880 godine ( Clarke ) a = 6378249,2m

b = 6356515, 0m
a - b = 21734,2m

1909 godine (Hayford) a = 6378388,000m

b = 6356911,946m
a - b = . 21476,054m

Za geodetske radove na teritoriju naše zemlje usvojen je elipsoid Bessela.

Kugla radiusa :

R = ^aab = 6370283m
a+a+b
r = _— _ _ _ = 6370291 m
3

zamjenjuje elipsoid onda kada mjerenja obavljamo na kraćim

udaljenostima ( na primjer kod mjerenja visinskih razlika, u nivelmanu ).

U novije vrijeme došlo se do spoznaje da Zemlja n ije niti idealni elipsoid.

Naime, rotacijom sasvim homogene mase oko osi oblikovao bi se elipsoid.
Masa zemljinog tijela nije sasvim homogena, nema u svim točkama istu
gustoću, tako da oblik Zemlje na pojedinim mjestima odstupa od matematičke
definicije elipsoida. Do te spoznaje došli smo gravimetrijskim mjerenjima
(mjerenjem smjera i potencijala sile teže).

Zbog toga u novije vrijeme Zemlju definiramo kao GEOID.

GEOID je zemljino tijelo omeđeno nivo plohom mora.

NIVO PLOHA MORA je srednja površina mirnog mora (bez obzira na

plimu i oseku) produžena ispod svih kontinenata.

Za nivo plohu mora karakteristično je to da je u svakoj njenoj točki

smjer sile teže okomit na nivo plohu, a potencijal sile teže konstantan.

Budući da geoid nije matematički definirano tijelo, zamjenjujemo ga

elipsoidom koji se najbolje prilagođuje geoidu.
 15

PRESLIKAVANJE POVRŠINE ZEMLJE NA RAVNINU

Površina Zemlje je zakrivljena (obla) ploha, a njenu sliku (plan iii kartu)
izrađujemo u ravnini.

Problemom preslikavanja zakrivljene plohe zemljinog elipsoida u ravninu

plana ili karte bavi se posebna grana geodezije KARTOGRAFIJA.

Samim preslikavanjem se bavi MATEMATIČKA KARTOGRAFIJA, a izradom

karata PRAKTIČNA KARTOGRAFIJA.

Preslikavanje izvodimo tako da zadamo položaj neke točke ne elip soidu,

pa je preslikamo (odredimo njen položaj) u ravninu plana ili karte.

Položaj točke određujemo koordinatama u nekom koordinatnom sustavu.

Za elipsoid koristimo GEODETSKI SFEROIDNI koordinatni sustav, a za ravninu
plana ili karte PRAVOKUTNI koordinatni sustav.

U sferoidnom koordinatnom sustavu položaj točke zadajemo

GEODETSKOM širinom i GEODETSKOM duljinom.

GEODETSKA ŠIRINA je kut što ga okomica na elipsoid čini s

ravninom ekvatora.

GEODETSKA DULJINA je kut između dviju ravnina: ravnine početnog

meridijana (ravnine koji prolazi kroz zvjezdarnicu u Greenw ichu kraj Londona)
i ravnine meridijana koji prolazi kroz zadanu točku.

Sferoidni koordinatni sustav

SL 3
 16

Položaj točke u ravnini projekcije (u ravnini plana ili karte) određujemo

pravokutnim koordinatama "Y" i "X" .

Preslikavanje (projiciranje) zadane točke sa zakrivljene površine Zemlje u

ravninu plana ili karte rješavamo kartografskim projekcijama.

Preslikavanje izvodimo matematički. Za svaku projekciju izvedu se

matematičke funkcije (formule), pomoću kojih iz sferoidnih koordinata zadane
točke izračunavamo pravokutne koordinate.

Površinu Zemlje preslikavamo na ravninu koja tangira Zemlju u nekoj

točki ili na plašt geometrijskog tijela kao što je valjak ili stožac.

Plašt valjka ili plašt stošca dade se razviti u ravninu, pa dobijemo

ravninu plana ili karte.

Projiciranje može biti ORTOGONALNO, ako su zrake projiciranja okomite

na ravninu karte, i CENTRALNO, ako sve zrake projiciranja prolaze jednom
zadanom točkom.

Na slikama 4, 5, 6 i 7, prikazano je nekoliko projekcija (na ravninu, na

plašt valjka i na plašt stošca). Kod tih projekcija ravnina ili plašt (valjka,
stošca) tangira Zemlju u jednoj točki ili u liniji dodira. Linija dodira može biti
kružnica ili elipsa. Najvjernije se preslikava područje koje se nalazi što bliže
linije dodira. Područja koja su dalje od te linije preslikavaju se deformirano
(izobličeno). Kod preslikavanja se mogu deformirati duljine, kutovi ili površine.
Kod nekih projekcija su ipak sačuvane neke od tih veličina, pa imamo:

ekvidistantne projekcije, projekcije kod kojih su sačuvane duljine,

konformne projekcije, projekcije kod kojih su sačuvani kutovi i
ekvivalentne projekcije, projekcije kod kojih su sačuvane površine.

Jasno j e da će se za izradu karte izabrati ona p rojekcija koja će

najvjernije prikazati zadani teritorij.

Ortogonalna projekcija na ravninu

SL 4
 17

Centralna projekcija na ravninu

SL 5

Kod ovih projekcija (SL.4 i SL.5) ravnina tangira Zemlju u jednoj točki. U
toj točki nalazi se ishodište pravokutnog koordinatnog sustava "Y,X\ Točka
koju preslikavamo “A" nalazi se na elipsoidu, a njezina slika "A’ " u ravnini
"Y,X". Kod ortogonalne projekcije zraka preslikavanja je paralelna sa zemljinom
osi i okomita na ravninu "Y,X" (slika 4), a kod centralne prolazi kroz zadanu
točku "S" (sl.5).

Cilindrične projekcije

SL 6

Kod cilindričnih projekcija Zemlju preslikavamo na plašt valjka (cilindra),

pa zato takove projekcije zovemo CILINDRIČNE.

Os valjka se može poklapati sa osi zemljinog elipsoida, pa su te

projekcije: POLARNE ili USPRAVNE CILINDRIČNE PROJEKCIJE, ili se os
valjka može nalaziti u ravnini ekvatora zemljinog elipsoida pa su to:
POPREČNE CILINDRIČNE PROJEKCIJE.
 18

Kod polarnih plašt valjka tangira zemlju po ekvatoru, a kod poprečnih po

meridijanu.

Vidimo da su cilindrične projekcije CENTRALNE, jer zrake preslikavanja

prolaze kroz zadanu točku "S".

Kod preslikavanja zakrivljene plohe u ravninu neizbježno se javljaju

DEFORMACIJE preslikavanja. To znači da će se zadana duljina na elipsoidu
preslikati sa određenom pogreškom u ravninu plana ili karte. Tih deformacija
nema na dodirnoj liniji između elipsoida i plašta valjka (na ekvatoru ili
dodirnom meridijanu), a s udaljavanjem od dodirne linije deformacije rastu.

Konusne projekcije

SL 7

Kod ovih projekcija Zemlju preslikavamo na plašt stošca (konusa), pa se

takove projekcije zovu KONUSNE.

Kada se os stošca poklapa sa osi Zemlje projekcije su POLARNE ili

USPRAVNE, a kada se os stošca nalazi u ravnini ekvatora projekcije su
POPREČNE.

kod polarnih projekcija plašt stošca tangira Zemlju u jednoj PARALELI,

pa su u okolišu te paralele deformacije najmanje,a kod poprečnih u ELIPSI
koja je paralelna meridijanu, pa su u okolišu te elipse deformacije najmanje.

Kada se u nekoj zemlji bira projekcija za izradu karata, onda se vodi

računa upravo o deformacijama preslikavanja, tako da će za zemlje čiji se
teritorij p ru:ža u pravcu istok-zapad biti prikladne polarne projekcije , a za
zemlje koje se pružaju sjever-jug, poprečne projekcije.

Kod nas je usvojena POPREČNA CILINDRIČNA PROJEKCIJA, tako zvana

GAUSS-KRUGEROVA projekcija, o kojoj će biti govora kasnije.
 19

STARI KOORDINATNI SUSTAVI NA PODRUČJU

REPUBLIKE HRVATSKE

Geodetska izmjera u svrhu KATASTRA ZEMLJIŠTA počela se kod nas

izvoditi početkom devetnaestog stoljeća. Tada je naša zemlja bila u sastavu
Austro-Ugarske monarhije.

Katastar je starogrčka riječ koja znači: lista, popis. Dakle, katastar

zemljišta možemo prevesti kao - popis zemljišta. Osnova katastra zemljišta je
katastarski plan koji se dobije geodetskom izmjerom. Katastarski plan
prikazuje posjedovne odnose na zemljištu, zemljišne čestice. Katastarski plan
služi kao osnova za realno oporezivanje zemljišta. Stoga je Austro-Ug arska
monarhija poduzela sistematsku izmjeru svog teritorija, koja je kod nas trajala
od 1810 do 1868 god. Ta je izmjera nastavak Jozefinske izmjere, koja je
izvođena u vrijeme cara Josipa II (XVIII stoljeće).

Jozefinsku izmjeru su izvodili časnici Austro-Ugarske vojske (prve

topografske karte u mjerilu 1:28800),a služila je isključivo u vojne svrhe,

Katastarski planovi su bili rađeni u mjerilu 1:2880. Izmjera nije bila

jedinstvena, već je izvođena u četiri koordinatna sustava.

Da bismo opisali koordinatne sustave u kojima je izvođena izmjera,

moramo najprije objasniti mjerne jedinice iz tog vremena.

Osnovna jedinica za duljine bila je :

1° (Bečki hvat) što iznosi 1,8S6484m.

Hvat (Bečki hvat) se dijeli na 6 stopa :
1' ( stopa ) ..... iznosi 0,316081 m.
Jedna stopa se dijeli na 12 palaca :
1" ( palac ) ..... iznosi 0,02634 m.

Iz jedinica za duljine slijede jedinice za površine:

Osnovna jedinica za površine bila je:

1 čhv (četvorni hvat) = 3,596652m2 .

Veću jedinicu za površine (koja se koristi još i danas) zovemo
KATASTARSKO JUTRO ili RAL :
1 j (katastarsko jutro) = 1600 čhv = 5754,64m2

Sada možemo objasniti čudno mjerilo tih planova:

1" : 40° = 0,02634 : 40x1,896484 - 1 : 2880

Dakle mjerilo starih katastarskih planova je :

1 palac : 40 hvati , a kada se to preračuna u metarsku mjeru dobijemo 1 : 2880.
 20

Ta izmjera je rađena u različitim vremenskim intervalima i prema

interesnim područjima onog vremena. Tako da imamo područje :
- austrijskog katastra (Istra i Dalmacija) i
- mađarskog katastra (sjeverna Hrvatska).

Uglavnom, čitava izmjera je izvedena u četiri koordinatna sustava :

1) Budimpeštanskom,
2) Kioštar-lvanićkom,
3) Bečkom i
4) Krimskom koordinatnom sustavu.

Područje mađarskog katastra

Budimpeštanski koordinatni sustav

ishodište tog sustava je u trigonometrijskoj točki Gellerthegy kod

Budimpešte. Geodetska izmjera je rađena početkom 19. stoljeća u mjerilu
1 i 2880. Os "X" je sa pozitivnim smjerom orijentirana prema jugu, a os "Y"
prema zapadu.Kod te izmjere nije bilo kartografskog preslikavanja elipsoida na
ravninu, već se uzelo da je površina Zemlje ravna ploha. U tom sustavu
izmjera je obuhvatila teritorij Banovine (Glina, Petrinja, Dvor na Uni,
Kostajnica) i Posavine (Sisak, Jasenovac, Novska, Okučani, N. Gradiška, SI.
Brod, Vrbama). Čitavo područje je dijeljeno na temeljne listove dimenzija :

4000 hvati x 4000 hvati = 1 milja x 1 milja.

Dimenzije katastarskih planova su:

1000 hvati x 800 hvati.

područje naše zemlje obuhvaćeno tom izmjerom nalazi se u I kvadrantu

tog sustava.

Kloštar-Ivanićki koordinatni sustav

Ishodište tog sustava je toranj franjevačke crkve u Kloštar-lvaniću kod

Dugog Sela. Orijentacija tog sustava je ista kao kod Budimpeštanskog
(pozitivan smjer “X" prerna jugu, a pozitivan smjer “Y” prema zapadu).
Geodetska izmjera je počela 1855. godine u mjerilu 1 : 2880. Obuhvaća
područje : Primorja i Sj. Dalmacije od Rijeke do Karlobaga, Like, Gorskog
kotara, Korduna, Sjeverne Hrvatske i Slavonije (izuzev područja Budim
peštanskog sustava).

Podjela na katastarske planove je ista kao u Budimpeštanskom sustavu.

 21

Stari koordinatni sustavi

TEMELJNI LIST:

SL 8

P odručje a ustrijskog katastra

Bečki koordinatni sustav

Os "X" tog sustava prolazi kroz toranj crkve Sv. Stjepana u Beču, a
ishodište se nalazi 48 milja, znači 48x4000 hvati, južnije cd crkve Sv.
Stjepana.

Geodetska izmjera je počela 1817. godine. Orijentacija sustava i podjela

na planove ista je kao kod mađarskog katastra. Obuhvaća područje Dalmacije
s otocima od Karlobaga pa do Boke Kotorske. Treba napomenuti da je
sjeverozapadno od linije Knin-Trogir mjerilo 1 : 2909. Naime, tom korekcijom
u mjerilu ispravila se pogreška triangulacijskih mjerenja. U ostalom području
(jugoistočno od navedene linije) mjerilo je normalno 1 : 2880.

Krim ski koordinatni sustav

Ishodište u tom sustavu je trigonometrijska točka na brdu Krim kod

Ljubljane. Orijentacija i podjela na katastarske planove ista je kao kod
mađarskog katastra. Geodetska izmjera je počela 1823. god. u mjerilu 1
2880. Obuhvaća područje Istre i otoke: Krk, Cres i Lošinj.

Treba napomenuti da se u katastrima diljem naše zemlje planovi te

(stare) izmjere koriste još i danas, te je stoga ovaj kratki povijesni pregled
organizirane državne izmjere u našoj zemlji bio nužan.
 22

NOVI KOORDINATNI SUSTAVI

(Gauss-Krugerova projekcija)

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1929. godine usvojena je POPREČNA

CILINDRIČNA KONFORMNA PROJEKCIJA kao osnova za geodetsku izmjeru
s / t zemalja koje su ulazile u tadašnje granice Jugoslavije. Ta projekcija se
zove Gauss-Krugerova projekcija. Zemljin elipsoid se preslikava na plašt valjka
koji tangira Zemlju po meridijanu. Projekcija je KONFORMNA, a to znači da
se kutovi kod preslikavanja ne deformiraju. Kut na elipsoidu jednak je svojoj
slici u projekciji (konformnost). Deformiraju se duljine, izuzev na dodirnom
meridijanu. Na dodirnom meridijanu nema deformacija duljina.

Deformacija duljina raste s kvadratom udaljenosti od dodirnog meridijana,

istočno i zapadno od dodirnog meridijana duljine se preslikavaju veće od
svog iznosa na elipsoidu. Da bi se ta deformacija smanjila, područje
preslikavanja se smanjuje na pojas koji je širok tri stupnja ( 1,5° istočno i
1,5° zapadno od dodirnog meridijana ). Koristi se niz valjaka koji tangiraju
elipsoid po svakom trećem meridijanu.

To su : 3, 6, 9, 12, 15, 18.......... meridijan.

Tako dobivamo zone preslikavanja širine tri stupnja geodetske duljine.

Područje Hrvatske se preslikava u petu i šestu zonu (petnaesti i osamnaesti
meridijan).

Gauss-Krugerova poprečna cilindrična projekcija

PLAŠT VALJKA
 23

ELIPSE PRESJEKA VALJKA SA ZEMLJOM

SL 9

U toj je projekciji deformacija na rubovim a zone preslikavanja 0,2-m po

kilometru preslikane dužine. Ta deformacija je još uvijek prevelika za
geodetske planove mjerila 1 : 500. Da bi umanjili tu deformaciju (0,2m na
km. dužine) moramo smanjiti mjerilo preslikavanja, odnosno moramo smanjiti
valjak na koji preslikavamo elipsoid. Smanjeni valjak neće više tangirati
elipsoid po središnjem meridijanu, nego će ga presijecati u dvije elipse koje
su paralelne središnjem meridijanu. Te su elipse udaljene cca 90 km istočno
i zapadno od središnjeg meridijana. Sada se deformacija raspoređuje na
slijedeći način :

- u središnjem meridijanu zone je - 0,1 m ,

- na rubovima zone je ..... . 0,1 m ,
a u elipsama presjeka je ....... 0,0m

po kilometru preslikane dužine.

U ravnini projekcije, a to je plašt valjka, položaj točke određujemo u

pravokutnom koordinatnom sustavu kod kojeg je :

OS "X” PROJEKCIJA SREDIŠNJEG MERIDIJANA ZONE SA

POZITIVNIM SMJEROM ORIJENTIRANA NA SJ EVER;

OS "Y" PROJEKCIJA EKVATORA KOJA JE SVOJIM POZITIVNIM

SMJEROM ORIJENTIRANA NA ISTOK.

Područje Republike Hrvatske preslikava se u dva koordinatna sustava:

PETI, kod kojeg je os "X" projekcija petnaestog meridijana i

ŠESTI, kod kojeg je os "X" projekcija osamnaestog meridijana.

 24

U tim koordinatnim sustavima koristimo prvi i četvrti kvadrant.

Da ne bismo imali negativnih koordinata u četvrtom kvadrantu, postupamo

ovako: - u petom sustavu"Y" povećavamo za 5 500 000 m,
a u šestom sustavu ......... za 6 500 000 m.

Time izbjegavamo negativan iznos za koordinatu “Y" zapadno od

središnjeg meridijana zone, a istovremeno vidimo po koordinatama u kojoj se
zoni točka nalazi. Naime, prva brojka u koordinati “Y* je broj zone (5 ili 6).
Koordinata "X" je udaljenost točke od projekcije ekvatora.
Gauss-Krugerova projekcija je međunarodna projekcija koju koristi veći
broj evropskih zemalja.

Koordinatni sustavi Gauss-Krugerove projekcije

SL 10
 25

SUSTAVI MJERA ZA DULJINE, POVRŠINE I KUTOVE

Osnovne zadaće geodeta su MJERENJA. Konačno, pučki naziv geodete

je MJERNIK. Ako pitamo čovjeka iz p u k a : Što geodeta mjeri ?. odgovorit će
: ZEMLJU. U stvari geodeta mjeri na površini Zemlje : HORIZONTALNE
DULJINE, VERTIKALNE DULJINE i KUTOVE. Površina zemljišta je također
važan podatak. Međutim, ona se ne mjeri direktno, već se računa iz duljina i
kutova.

Kod svakog mjerenja nekih veličina treba odrediti JEDINICU MJERE, pa

se mjerenje sastoji od određivanja KOLIKO TAKOVIH JEDINICA MJERE
SADRŽI VELIČINA KOJU MJERIMO.

Jedinice mjere za duljine

Problem mjerenja udaljenosti dviju točaka na površini Zemlje star je koliko

i ljudska civilizacija. Nije potrebno navoditi kolika je važnost podatka
"udaljenosti" ili "duljine" u svrhu putovanja po kopnu, moru ili zraku. Iz
vremena antičke Grčke znamo jedinicu za duljine STADIJ. Stadij ne možemo
usporediti s današnjim mjernim jedinicama, možemo samo izračunat' njegovu
približnu vrijednost. Uspoređujući Eratostenov podatak opsega zemljine "kugle"
(250000 stadija) s današnjim podatkom (40 000 000 m), možemo zaključiti
da je jedan stadij približno 160m.

Iz vremena Jozefinske izmjere naslijedili smo SEKSAGEZIMALNI SUSTAV

mjernih jedinica. Taj je sustav prisutan još i danas u mjerenju i računanju
vremena :
1 dan = 24 sata ....... (6x4 =24)
1 sat = 60 minuta ..... (6x10=60)
1 m in,= 60 sekundi .... (6x10=60) .

Vidimo da je u tom sustavu karakteristična brojka "6”. U zemljama Austro­

ugarske monarhije sustav se zvao Bečki ili Hvatni sustav. Podjela, većih u
manje jedinice je seksagezimalna, dakle veća jedinica se dijeli sa 6. ili 60 da
bi se dobila manja jedinica.

Hvatni sustav :
1 hvat = 6 stopa = ....... 1,896484m ,
1 stopa = 12 palaca = .... 0,316081 m ,
1 palac = ................ 2,634 cm

U zemljama engleskog jezičnog područja imamo Engleski sustav mjera,

koji je također seksagezimalni a koristi se još i danas :
 26

Engleski sustav:
1 yard (jard) = 3 foot-a = 91,439 cm ,
1 foot (s to p a )-12 inch-a = 30,48 cm ,
1 inch (palac) = ........ 2,54 cm .

Već sam naziv mjernih jedinica (stopa, palac) upućuje nas na način
mjerenja duljina koji su ljudi naslijedili iz prošlosti (koračanjem, peta do palca,
što i danas rade kod bočanja).

Novi sustav jedinica za duljine je METARSKI sustav. Taj sustav je

dekadski ili decimalni. Karakteristična brojka je “10". Puno je prirodniji od
seksagezimalnog, daleko lakše je pretvarati veće jedinice u manje i obrnuto.
U Francuskoj je 1799. godine uveden dekadski ili decimalni sustav u mjerenje
duljina. Mjerna jedinica tog sustava je METAR, tako da taj sustav zovemo
još i metarski sustav. Osnovna ideja bila je odrediti DESET MILIJUNTI DIO
ČETVRTINE ZEMLJINOG MERIDIJANA kao mjernu jedinicu za duljine.

Na osnovu izmjere elemenata zemljinog elipsoida i računanja duljine

zemljinog meridijana, određena je duljina jednog metra. Ta je duljina
prenesena na jednu šipku od platiniridija (legura od 90% platine i 10% iridija,
koja ima najmanji koeficijent rastezanja).Ta se šipka zove PRAMETAR. Dakle,
dvije oznake na PRAMETRU pri temperaturi od 0° C i tlaku od 1 atmosfere
definiraju veličinu jednog metra. Prametar se čuva u Internacionalnom uredu
za utege i mjere (Sevres kraj Pariza). Kasnijim mjerenjima određene su druge
dimenzije zemljinog elipsoida (prema elipsoidu Bessela 1841, duljina četvrtine
zemljinog meridijana iznosi 10 000 055,76m) ali duljina METRA nije mijenjana.

1960. godine duljina jednog metra definirana je kao DULJINA KOJA

ODGOVARA 1 650 763,73 VALNIH DULJINA ZRAČENJA NARANČASTE LINIJE
ATOMA KRIPTONA 86 U VAKUMU. Dakle, atom kriptona 86, uz navedene
uvjete, emitira elektromagnetske valove određene valne duljine kojom je
izmjerena udaljenost oznaka na prametru.

Višekratnici metra su :
1 dkm ( dekametar) = 10m ,
1 hm (hektometar) = 100m ,
1 km ( kilometar) - 1000m .

Dijelovi metra su :
1 dm ( decimetar) = 0,1m - 10'1 m
1 cm (centimetar) = 0,01 m = 10-2 m
1 mm ( milimetar) = 0,001 m = 10'3 m
6

1 u ( mikron ) = 0,001 mm m
II
o
<75
o
T—

1 mu (milimikron) = 0,001 u m
i!

1 nm ( nanometar) =
u

0,001 n m
o
 27

Jedinice mjere za površine

Istim redoslijedom kojim smo obradili jedinice za duljine, obradit ćemo i

jedinice za površine. Površina je umnožak dviju duljina, pa jedinice za
površine proizlaze iz jedinica za duljine.

Hvatni sustav :
1 čhv (četvorni hvat) = 1,896mx1,896m = 3,595652m2
1 j (katastarsko jutro) = 40hvx40hv = 1600čhv
1 j (katastarsko jutro) = 5754,643m2
1 m2 = 0,278036 čhv

(Podatke ispisane masnim slovima trebalo bi znati na pamet)

Engleski sustav :
1 sqyd (square yard) = 1 yard x 1 yard = 0,83611m2
1 Acre (acre of land) = 4046,78m2
1 yard of land = 30 acres = 121403m2
1 square mile = 640 acres = 2589939m2

Metarski sustav :
1 m2 = 1m x 1m
1 a ( ar ) = 10m x 10m =
100m2
1 ha (hektar) = 100m x 100m = 10000m2
1 km2 (kvadratni kilom
etar ) = 1000mx1000m = 1000000m2

Jedinice mjere za kutove

U matematici se služimo seksagezimalnom podjelom za kutove. Dakle,

puni kut dijelimo na 360 stupnjeva, stupanj na 60 minuta, a jednu minutu na
60 sekundi. U geodeziji je također u upotrebi seksagezimalna podjela,
međutim valja napomenuti da se u posljednje vrijeme uvodi i centezimalna
podjela. Osim ta dva sustava postoji i LUČNA MJERA ZA KUTOVE, kod koje
se kut mjeri pripadajućim lukom jedinične kružnice.

Seksagezimalna podjela :

1° (stupanj) = punog kuta

1’ ( minuta) = — stupnja

1" (sekunda) = minuto

 28

1a ( grad ) = — punog kuta

J 400

1c (cent iminuta) = grada

lcc(centisekunda) = —— centiminute
100

Lučna mjera za kutove :

Mjerna jedinica je jedan RADIJAN.

AKO NA JEDINIČNOJ KRUŽNICI (R=1) NANESEMO RADIUS PO LUKU

KRUŽNICE, ONDA JE PRIPADAJUĆI SREDIŠNJI KUT TOG LUKA JEDNAK
JEDNOM RADI JANU.

'r toga slijedi da je:

360° (stupnjeva) = 2n radijana

180° (stupnjeva)= n radijana

90° (stupnjeva) = — radijana

Vrijednog? jednog radijana u seksagezimalnoj podjeli je:

p° = 57,3 p’ = 3438 p” =206265

Jedinična kružnica

SL 11
 29

OSNOVNE TOČKE GEODETSKE IZMJERE

Geodetska izmjera je određivanje međusobnog položaja točaka na tepenu.

Međusobni položaj točaka se najbolje prikazuje u pravokutnom koordinatnom
sustavu. Zato je završnica geodetskih radova prikazivanje točaka terena u
koordinatnom sustavu plana ili karte. Krajnji cilj geodetske izmjere je
određivanje koordinata točaka u Gauss-Krugerovom koordinatnom sustavu.
Točke koje su predmet izmjere dijelimo na TOČKE GEODETSKE OSNOVE i
TOČKE DETALJA.

Geodetska osnova

Geodetska osnova je "okosnica" svih geodetskih mjerenja. Dakle, sva

daljnja mjerenja se oslanjaju na geodetsku osnovu. Geodetska osnova se
postavlja na terenu u obliku mreže, pa je zovemo MREŽA OSNOVNIH
GEODETSKIH TOČAKA. Ta mreža prekriva čitav teritorij izmjere, pa se daljnja
geodetska mjerenja svode na izmjeru dijelova teritorija između točaka mreže.

Redoslijed izmjere je slijedeći:

Najprije čitav teritorij izmjere "prekrijemo" mrežom osnovnih geodetskih

točaka, tu mrežu izmjerimo, izračunamo koordinate točaka te mreže, pa tako
dobijemo osnovu za daljnja mjerenja. Nakon toga mjerimo točke detalja
("snimamo teren"). Taj redoslijed se zove PRINCIP MJERENJA IZ VELIKOG U
MALO. To znači da se najprije čitava teritorija obuhvati točkama geodetske
osnove (čime se dobije čvrsta okosnica), a zatim se radi izmjera detalja
unutar te "okosnice". Time se smanjuju neminovne pogreške koje bi nastale
kada bi bez mreže mjerili detalj i oslanjali jedna mjerenja na druga.

Osnovne točke geodetske izmjere čine mrežu:

TRIANGULACIJSKIH TOČAKA, POLIGONSKIH TOČAKA, MALIH TOČAKA i

MREŽU TOČAKA ZA IZMJERU VISINA (MREŽU REPERA).

Triangulacijska ili trigonom etrijska mreža

Triangulacija je mreža točaka kojom počinjemo geodetsku izmjeru. Riječ

triangulacija dolazi od riječi TRIANGL, što znači trokut. Znači radi se o mreži
trokuta. Trigonometrija je grana matematike pomoću koje određujemo
elemente trokuta, dakle rješavamo trokut. Zato za tu mrežu vrijede oba
naziva: triangulacijska mreža (triangulacija) i trigonometrijska mreža.

Jedinstvena triangulacijska mreža treba "prekrivali" čitavo područje izmjere.

konkretno čitav teritorij države. Triangulacijsku mrežu dijelimo na redove oci i
do IV. Najprije se postavlja mreža I reda, zatim II, pa III i konačno IV ( u
 30

skladu sa principom 12 VELIKOG U MALO ). Na kraju imamo triangulacijsku

točku na udaljenosti od 2 do 4 km. Gustoća triangulacijske mreže nije
dovoljna za geodetsku izmjeru detalja, zato je progušćujemo POLIGONSKOM
MREŽOM ili MREŽOM POLIGONSKIH TOČAKA.

Svrha triangulacije je određivanje pravokutnih koordinata svih točaka

mreže.

Poligonska mreža

Poligon je geometrijski lik sa više kutova koji obuhvaća neku površinu.

Poligonske točke su udaljene 100 do 300 metara, određuju se izmjerom od
triangulacijskih točaka, a zajedno s triangulacijom čine MREŽU OSNOVNIH
GEODETSKIH TOČAKA. Ako i poligonska mreža nije dovoljno gusta,treba je
progustiti MREŽOM MALIH TOČAKA.

Svrha poligonske mreže i mreže malih točaka je određivanje pravokutnih

koordinata poligonskih i malih točaka.

Sada konačno možemo raditi izmjeru detalja ("snimati teren"). Izmjerom

detalja se određuje položaj točaka detalja : točke u međama parcela, točke
koje određuju objekte (zgrade, mostove, ceste, željeznice .... ) i t. d. To je
horizontalna izmjera zemljišta koja daje horizontalnu predodžbu zemljišta,
odnosno ortogonalnu projekciju točaka sa površine terena u horizontalnu
ravninu.

Mreža osnovnih geodetskih točaka

SL 12
 31

Osnovne točke Izmjere visina

Osim horizontalne izmjere, u geodeziji se radi i vertikalna izmjera koja
nam daje predodžbu o vertikalnim odnosima na terenu. VERTIKALNA
IZMJERA (IZMJERA VISINA) u geodeziji zove se NIVELMAN. Sama riječ ima
francuski korijen (fran. Niveler-izravnavati), jer se mjerenje visina svodi na
određivanje udaljenosti točke od nivo plohe mora. isti princip, iz velikog u
malo, primjenjuje se i kod izmjere visina. Mreža osnovnih točaka visinske
izmjere zove se MREŽA REPERA. REPER (francuski - oznaka) je označena
točka s određenom nadmorskom visinom. Čitav teritorij izmjere "prekrije" se
mrežom repera, a zatim se unutar te mreže obavlja detaljna izmjera visina.

Nadmorske (apsolutne) visine Mreža repera

SL 13 SL 14

NADMORSKA ili APSOLUTNA VISINA TOČKE je vertikalna udaljenost od

srednjeg nivoa mirnog mora, odnosno od nulte nivo plohe mora. Mjerenja
srednjeg nivoa mora obavljaju se u ispitnim stanicama duž obale mora, koje
se zovu MAREOGRAFI, Dakle, srednji nivo mirnog mora ima nadmorsku visinu
NULA ("geodetska nula“). Uz sam mareograf ugradi se na obali reper, kojem
se odredi nadmorska visina mjerenjem od srednjeg nivoa mora, pa se taj
reper zove početni ili nulti reper. Visine ostalih repera u mreži određuju se
od početnog repera.

Visine možemo određivati i u odnosu na bilo koju točku terena, pa su to

RELATIVNE VISINE.
 32

GEODETSKA IZMJERA U SVRHU KATASTRA ZEMLJIŠTA

Već smo ranije rekli da KATASTAR (starogrčki - lista, popis) znači popis,
odnosno evidencija o zemljištu. Iz primjera koji je opisan u poglavlju Uvod, a
odnosi se na zemljišne čestice u dolini Nila u vrijeme starog Egipta,
zaključujemo da je evidencija o zemljištu potrebna, i to u različite svrhe.
Međutim, prije nego što to obrazložimo moramo definirati pojam ZEMLJIŠNE
ČESTICE - PARCELE.

Parcela (latinski, PARS - dio) je omeđeni dio zemljišta koji ima svog
posjednika i vlasnika, a koristi se u različite svrhe na pr.: kao poljoprivredno
zemljište, kao građevinsko zemljište, u prometne svrhe, u vodoprivredne svrhe
i t. d.

Katastar zemljišta sadrži slijedeće podatke o parcelama : ime posjednika

parcele, površinu parcele, oblik parcele, način iskorištavanja, položaj prema
drugim parcelama i poljoprivrednu vrijednost (bonitet).

Budući da parcela ima mnogo, to je najprikladnije da se one numeriraju,

tako da je i broj parcele jedan od važnih podataka katastra.

Najbolji način da se vidi oblik i položaj parcela je taj, da izradimo vjernu

sliku zemljišta u smanjenom mjerilu (1 : 1000, 1 : 2000 ili 1 :2880), odnosno
KATASTARSKI PLAN. Taj plan dobivamo GEODETSKOM IZMJEROM, a
budući da je on vjerna slika u određenom mjerilu, taj plan nam određuje
dimenzije (širinu, duljinu) parcela.

Ostali podaci (posjednik parcele, površina, način iskorištavanja, klasa-

bonitet) nalaze se u pisanom dijelu katastarske dokumentacije.

Dakle sada možemo nabrojiti čemu služi katastarska evidencija o

zemljištu:

1) U svrhu objektivnog utvrđivanja prihoda koji se ostvaruje na

poljoprivrednom zemljištu, radi utvrđivanja poreza.

2) U svrhu uspostavljanja međa kada dođe do spora između

dva vlasnika (što rješava sud uz pomoć katastarskog
mjernika).

3) Kao podloga za diobu zemljišne parcele (kod nasljeđivanja

ostavštine).

4) Kao dokumenat o zemljištu pri kupoprodaji.

5) Kao podloga za projekt kuće i dokumenat za izdavanje

građevinske dozvole prilikom izgradnje.
 33

Osim parcela na katastarskom planu su prikazani i objekti koji se nalaze

na terenu : zgrade, ceste, vodotoci, električni vodovi, vodovod, kanalizacija i
dr. Sve je to horizontalna predodžba terena ili SITUACIJA.

Ako katastarski plan sadrži i vertikalnu predodžbu terena ili

KONFIGURACIJU, onda takav plan može poslužiti kao podloga
projektiranja građevinskih objekata (cesta, kanala, zgrada,

Visinske odnose terena prikazujemo SLOJNICAMA (izohipsama). Slojnice

su linije koje spajaju sve točke terena iste nadmorske visine. Slojnica su
iscrtane smeđim tušem za razliku od ostalog sadržaja plana (parcela i
objekata). Položaj slojnica određujemo izmjerom visina točaka terena -
nivelmanom. Visinska razlika između slojnica zove se EKVIDISTANCIJA.

Za pojedine točke terena nadmorska visina se ispisuje na plan brojkom.

Takova visina se onda zove KOTA TERENA ili skraćeno KOTA.

Položaj podzemnih instalacija ( električnih, plinskih, vodovodnih i

kanalizacijskih cijevi) određuje se također geodetskom izmjerom. Podatke te
izmjere koristimo za ucrtavanje podzemnih instalacija na katastarske planove.
Tako da se za svako urbanizirano naselje (grad) vodi KATASTAR
PODZEMNIH INSTALACIJA.

Geodetska izmjera kojom dolazimo do katastarskog plana je složen

postupak. Da bi se on savladao potrebno je najmanje četverogodišnje
obrazovanje.

Cijeli nastavni predmet GEODEZIJA bavi se metodama izmjere i

instrumentima pomoću kojih izvodimo izmjeru odnosno snimamo teren.
 35

KARTE

Karta ili zemljovid je također vjerna slika terena (zemljišta) u sitnijom

mjerilu od plana: 1:5000, 1:10000, 1:25000, 1:100000, 1:1000000 ...

Sadržaj karte se razlikuje od sadržaja plana. Na kartama ne prikazujemo

zemljišne parcele. Na kartama prikazujemo : naseljena mjesta (sela, gradove),
prometnice, vodene tokove, reljef (konfiguraciju), granice kultura (oranice.
šume,...) i si. Karte se, za razliku od planova, izrađuju u vise boja. Na
primjer: šume - zeleno, vodotoci - plavo, reljef - smeđe, ceste - crveno,
željeznice - crno, zgrade - također crno i si.

Karte izrađujemo kartografskim postupkom (praktična kartografija), a

podatke za izradu karata dobijemo također geodetskom izmjerom. Danas se
uglavnom koristi FOTOGRAMETRIJSKA METODA IZMJERE (ranije se koristila
TOPOGRAFSKA METODA). Kod te metode teren se snima fotogrametrijskom
kamerom (jedna vrsta fotografske kamere). Za kartografske potrebe snimanja
se izvodi iz zrakoplova (aerofotogrametrija). Ti snimci služe kao m&terjai
osnovu kojeg se izrađuju karte.

Karte također izrađujemo u pravokutnom koordinatnom sustavu (Gauss-

Krugerov koordinatni sustav). Na kartama mjerila 1:500000, 1:1000000 i t đ..
nanesena je mreža meridijana i paralela.

Karte dijelimo na OPĆE ( tako zvane topografske) i KARTE SPECIJALNE

NAMJENE.

Sadržaj općih karata je standardan, prikazuje se sve što se nalazi na

površini zemljišta uz obavezan prikaz reljefa (konfiguracije).

Specijalne karte, kao na primjer auto-karte, turističke-karte, geološke-karte,

karte željezničke mreže i si., imaju posebnu namjenu, Auto-karta prikazuje
samo mrežu cesta, turistička karta - mrežu turističkih objekata (hoteli, stari
gradovi, toplice, muzeji i si.), geološka karta - geološki sastav terena i s l.
Objekti (zgrade, ceste, itd.) često se ne mogu prikazati u mjerilu karte (bili bi
previše sitni), pa se prikazuju TOPOGRAFSKIM ZNAKOVIMA.
 Č5D

Dio topografske karte M 1 : 25000

SL 16
 37

MJERILA PLANOVA I KARATA

Mjerilo je omjer dužine između dvije točke na planu ili karti i dužine
između tih istih točaka na površini Zemlje.

Mjerila planova su krupnija, a mjerila karata su sitnija. To znači da će

neka zgrada prikazana na planu mjerila 1:500 biti p u ta k rupnija od
prikaza te iste zgrade na karti mjerila 1:5000.

Plan, a isto tako i karta, mora biti vjerna slika površine Zemlje u
zadanom mjerilu. To znači da udaljenosti između zadanih točaka možemo
izmjeriti na planu ili na karti. U tu svrhu imamo izrađene RAZMJERNIKE za
različita mjerila. Na takovom razmjerniku jedinica mjere iznosi 1 metar u
mjerilu plana ili karte. Tako da za mjerilo 1:500 jedinica

(1 m) na planu iznosi 2 milimetra,

za mjerilo 1:1000 - 1mm,
za mjerilo 1:2000 - Q,5mm,
za mjerilo 1:5000 - 0,2mm,
za mjerilo 1:10000 - 0,1mm i t. d.

Te iznose računamo iz slijedećih formula:

1 : 500 = D (na planu) : D (na terenu),

ili 1 : 2000 - D (na planu) : D (na terenu)
i t. d.

Vidimo da točnost mjerenja duljine na planu ili na karti ovisi o mjerilu

plana ili karte. Desetinka milimetra (0,1 mm) je veličina koju ljudsko oko
može procijeniti. Prema tome, kod mjerenja duljina na planu mjerila 1:1000
možemo pogriješiti za 0,1 do 0,2mm što na terenu iznosi 0,1 do 0,2 metra.

Kod mjerenja duljina na karti mjerila 1:10000 ta će pogreška biti 1 do 2

metra.

Točnost mjerenja duljine na planu ovisi i o promjeni dimenzija papira na

kojem je izrađen plan. Promjenom vlage u zraku mijenjaju se dimenzije
papira. O tome će biti govora kasnije u nastavnom predmetu IZRADA
PLANOVA.
 38

POGREŠKE MJERENJA

Pogreške su neminovni pratilac svih mjerenja. U to ćemo se uvjeriti čim

počnemo mjeriti duljine ili kutove. Stara latinska poslovica glasi : Errare
humanum est, što u prijevodu glasi - griješiti je ljudski. Onaj tko je nevješt ili
ne poznaje dobro svoj posao, griješit će više od pravog majstora zanata.
Zato je potrebno dobro savladati vještine svog posla i dobro upoznati prirodu
POGREŠAKA. Geodezija je takova struka u kojoj se pojavljuje velik broj
numeričkih podataka, a gdje su brojke tu je i mogućnost pogrešaka velika.
Nadalje, uslijed nedovoljne savršenosti mjernih instrumenata rezultati mjerenja
ne mogu biti savršeno točni. Geodeta mora biti svjestan činjenice da su
pogreške njegova sudbina.

Proučavajući pogreške u geodeziji, došli smo do zaključka da izvor

pogrešaka može biti :

Čovjek koji izvodi mjerenja ili računanja, ili instrumentarij i pribor pomoću
kojeg izvodimo mjerenja. Prema uzroku kako nastaju, prema veličini i
predznaku, pogreške dijelimo na :

GRUBE POGREŠKE,
SISTEMATSKE POGREŠKE i
SLUČAJNE POGREŠKE.

Grube pogreške

Grubim pogreškama uzrok je čovjek. One nastaju uslijed nedovoljne

pozornosti pri radu. Velike su po iznosu (apsolutnoj vrijednosti). Na primjer,
ako na zemljištu mjerimo neku duljinu vrpcom od 20 metara dva puta, pa
dobijemo:
- prvi puta ........ D = 145,30m ,
- drugi puta ........ D = 165,30m ;

onda vidimo da smo pogriješili za puni iznos vrpce, odnosno za 20m. Iz

ova dva mjerenja mi ne znamo točan iznos duljine “D", pa treba mjerenje
ponoviti i treći puta, da bi potvrdili prvo ili drugo mjerenje. Pogreška od 20
metara je gruba pogreška, koja je nastala zato što čovjek koji je brojio cijele
vrpce nije dovoljno pazio. Iz ovog primjera vidimo karakteristike grubih
pogrešaka :
- velike su po apsolutnom iznosu,
- mogu biti pozitivne ili negativne,
- uzrok nastanka je čovjek i
- ispraviti ih možemo samo ponovnim mjerenjem.
 39

Sistematske pogreške
Uzrok sistematskih pogrešaka nije čovjek već instrumentarij ¡ii pribor kojim
mjerimo. Karakter sistematskih pogrešaka možemo najbolje uočiti na primjeru:

Pretpostavimo da smo izmjerili nekoliko duljina na terenu vrpcom od 2Gm,

a prije mjerenja nismo provjerili duljinu vrpce. Dakle, mi smo mjerenjem na
terenu dobili slijedeće podatke :

D1 = 142,38m , D2 = 204,66m , D3 = 246.86m .

Nakon obavljenih mjerenja usporedimo vrpcu kojom smo mjerili s

duljinom jedne točne vrpce ( komparatorom). Tada konstatiramo da je naša
vrpca kraća ; za jedan centimetar. Znači da naša vrpca ima pogrešno
određenu duljinu. Ako sada analiziramo naša mjerenja vidimo slijedeće:

u duljini D1 imamo 7 punih vrpci i ostatak 2,38m ,

u duljini D2 imamo 10 punih vrpci i ostatak 4,66m,
u duljini D3 imamo 12 punih vrpci i ostatak 6,86m,

Kompariranjem (uspoređivanjem) naše vrpce ustanovili smo njenu točnu

duljinu 19,99m. Prilikom mjerenja, mi smo pisali za svaku cijelu vrpcu 20m, a
u stvari na terenu je bilo 19,99m. Znači da su naši podaci mjerenja veći od
stvarnih duljina na terenu. Na svakoj punoj vrpci mi smo pogriješi!! za 0.01 m
ili jedan centimetar. Zaključujemo da je podatak mjerenja za i!DT' veći za
7cm, "D2" za 10cm a "D3" za 12cm.

Prema tome će točni iznosi mjerenih podataka biti:

D1 = 142,38 - 0,07 = 142,31m ,
D2 = 204,66 - 0,10 = 204,56m ,
D3 = 246,86 - 0,12 = 246,74m .

U ovom je slučaju pogreška mjerne vrpce sistematska pogreška. Iz ovog

primjera se vide osobine sistematskih pogrešaka :
- malene su po iznosu ( 1cm ) ,
- uvijek su istog predznaka (ako radimo istim priborom) .
- iz rezultata mjerenja ih možemo ukloniti računanjem i
- uzrok im je neispravnost pribora za mjerenje.

Slučajne pogreške
Uzrok slučajnih pogrešaka se ne može odrediti, može se samo
pretpostaviti. Slučajne pogreške, kao što im ime kaže, ovise o slučaju. Ne
mogu se predvidjeti, ne mogu se odstraniti iz rezultata mjerenja, a očekujemo
ih u svakom mjerenju.
Slučajne pogreške nastaju uslijed:
 40

- nesavršenosti naših organa za opažanje;

- nedovoljne izvježbanosti čovjeka koji obavlja mjerenje;
- nesavršenosti instrumentarija i pribora za mjerenje;
- ostalih uzroka čiji utjecaj ne možemo predviditi .

Slučajne pogreške su malene po iznosu, promjenjljivog su predznaka (

" V 1 ili ), te za njih vrijedi pravilo ; KOD VELIKOG BROJA MJERENJA ISTE
VELIČINE MOŽEMO OČEKIVATI DA JE ZBROJ SLUČAJNIH POGREŠAKA
JEDNAK NULI.

Pravu vrijednost slučajne pogreške mogli bismo odrediti samo onda kada
bismo znali PRAVU VRIJEDNOST MJERENE VELIČINE. Prema tome, prava
V/vcdnost slučajne pogreške V jednaka je: prava vrijednost mjerene veličine
minus podatak dobiven mjerenjem. Možemo si postaviti pitanje: kakvog’
smisla ima mjeriti nešto što unaprijed znamo. Smisao je u tom e da istražimo
karakteristike slučajnih pogrešaka.

Opet ćemo uzeti jedan primjer. Pretpostavimo da smo izmjerili sve kutove
u jadno] mreži trokuta. Mreža može sličiti triangulacijskoj mreži, sa duljinama
stranica od 100 do 300m. Sume mjerenih kutova u svakom trokutu te mreže
označiti ćemo sa: S1, S2, S3, S4, S5 i S6. Ako sada sumu kutova u trokutu
uzmemo kao podatak mjerenja, onda možemo izračunati prave vrijednosti
slučajnih pogrešaka:

fđ - 180°-S1 = +34"
t:2 - 180°-S2 - -24"
r,3 = 1'80°-S3 = -18“
c4 - 180°-S4 = +46"
c5 = 180°-S5 = -36"

25. = 1S0°~SS = +12"

zbroj pogrešaka = + 14"

Iz ovog primjera se vidi da su slučajne pogreške malene po iznosu,

promjenjljivog predznaka, zbroj im je također malena veličina, nije jednak nuli
jer smo uzeli samo šest trokuta. Međutim, kod velikog broja mjerenja zbroj
pogrešaka bio bi jednak nuli. Kod ovakovih mjerenja dobijemo pogrešku
sume mjerenih kutova, a ne pogrešku svakog mjerenog kuta. U principu, mi
ne poznajemo pravu vrijednost veličine koju mjerimo.

Uzmemo !i sada jedan primjer iz mjerenja duljina : udaljenost između

dviju točaka terena "A" i "B" mjerimo čeličnom vrpcom od 50m tri puta. Zbog
slučajnih pogrešaka dobit ćemo tri različita rezultata :

li= 312,51m
 41

12 = 312,48m

la = 312,42m

Vidimo da se ti rezultati. međusobno razlikuju za nekoliko centimetara, što

nam dokazuje da nismo učinili grubu pogrešku u mjerenju. Te razlike su
rezultat slučajnih pogrešaka.

Na osnovu ova tri mjerenja ne možemo znati TOČNU (PRAVU)

VRIJEDNOST dužine koju smo mjerili. Možemo samo pretpostaviti
NAJVJEROJATNIJU VRIJEDNOST te dužine. Dakle, biti će najvjerojatnije da je
duljina te dužine jednaka ARITMETIČKOJ SREDINI podataka koje smo dobili
mjerenjem:
312:51 + 312.48 -f 312.42
= 312.47
3

Da bismo smanjili utjecaj slučajnih pogrešaka i da bismo isključili grube

pogreške, u geodeziji se svaka veličina ( duljina, kut, visina ) mjeri dva ili
više puta, pa se zatim računa NAJVJEROJATNIJA VRIJEDNOST pomoću
formule za ARITMETIČKU SREDINU. To vrijedi za direktna ili neposredna
mjerenja (mjerenja koja smo uzeli u ovim primjerima).

p - ' Ako sada izračunamo pogreške mjerenja tako da od aritmetičke sredine

oduzmemo svako pojedino mjerenje, dobijemo NAJVJEROJATNIJE
VRIJEDNOSTI SLUČAJNIH POGREŠAKA :

v1 = 312,47 - 312,51 - -0,04

v2 = 312,47 - 312,48 = -0,01

v3 = 312,47 - 312,42 = +0,05

suma pogrešaka 0,00

Vidimo da je zbroj pogrešaka jednak nuli, što nam ukazuje na to da je
upravo aritmetička sredina najvjerojatnija vrijednost, jer je karakteristika
slučajnih pogrešaka to da kod velikog broja mjerenja suma pogrešaka treba
biti jednaka nuli. Dakle, ako želimo povećati točnost (ako želimo da nam se
aritmetička sredina što više približi pravoj vrijednosti mjerene veličine), moramo
povećati BROJ MJERENJA.

Točnost mjerenja izražavamo SREDNJOM POGREŠKOM. Kod aritmetičke

sredine srednju pogrešku svakog pojedinog mjerenja računamo po formuli :

0. 042+0. 0 f+ 0 . 052
m = ± = ±0.046m
3 - 1
 42

a srednju pogrešku aritmetičke sredine :

I [v • v] ¡0.042+0.012+0.052
M= ± ------- - = ± J — —------—------— = ± 0.026m
y n(n-1) ] 3 (3 -1 )

U ovim formulama iznos “n" znači broj mjerenja tražene veličine, a iznos
"n-1" znači broj prekobrojnih mjerenja.

Budući da duljine, kutove i visine mjerimo dva ili više puta, moramo znati
kolike su dopuštene razlike između tih mjerenja. To su tako zvana dopuštena
odstupanja ili dopuštene granice. Dopušteno odstupanje računamo kao
trostruku srednju pogrešku i ono je propisano pravilnicima za pojedina
mjerenja.

Dopušteno odstupanje je ujedno granica između slučajnih i grubih

pogrešaka. Znači, ako neku duljinu izmjerimo dva puta, pa je razlika ta dva
mjerenja manja od dopuštenog odstupanja onda su mjerenja dobra, a ako je
razlika veća od dopuštenog odstupanja smatramo da imamo grubu pogrešku
u mjerenju, pa mjerenja treba ponoviti.
 43

MJERENJE DULJINA

Već smo ranije naveli da se geodetska mjerenja svode na mjerenje

duljina i kutova. Duljine mjerimo DIREKTNO ili NEPOSREDNO i INDIREKTNO
ili POSREDNO. Direktno se duljine mjere prelaganjem čelične vrpce između
krajnjih točaka dužine (primjer će biti obrađen u ovoj knjizi ) ili daljinomjerima
(optičkim ili elektrooptičkim) kod kojih svjetlosni val "putuje" između krajnjih
točaka dužine.

Indirektno mjerenje duljine svodi se na određivanje duljine iz trokuta. U

trokutu mjerimo jednu stranicu direktno, zatim kutove trokuta, a stranicu koju
trebamo izračunavamo pomoću trigonometrije. Mi ćemo ovdje obraditi direktno
mjerenje duljina pomoću čelične vrpce.

Čelična vrpca je čelična traka duljine 20, 25, 30 ili 50 metara, koja može
biti izrađena u užem ili širem profilu (vrpca širine 1 cm, lanac širine 2 cm).
Čelična vrpca duljine 50 metara, šireg profila, zove se LANAC, Takova vrpca
se namota na metalni obruč ( KOTUR ), na početku i na kraju ima kariku s
oznakom početka ili kraja, svaki metar ima mjedenu pločicu s odgovarajućom
brojkom, pola metra ima samo mjedenu pločicu, svaki decimetar je označen
rupicom promjera 2 mm, a centimetre procjenjujemo od oka.

Čelične vrpce duljine 20, 25 ili 30 metara s nanesenom podjelom u

centimetrima, koje se namataju pomoću posebne ručke, zovemo jednostavno
VRPCE. Vrpce se izrađuju u užem profilu pa su daleko osjetljivije od lanaca,
češće se lome prilikom mjerenja te zahtijevaju pažljivije rukovanje. Površina
vrpce.; je često plastificirana ( prevučena žutom plastičnom oblogom ) zbog
lakšeg održavanja.

Čelični lanac duljine 50m

SL 17
 44

Osim lanca ili vrpce, pribor za mjerenje sadrži još klinove brojače ( to su
metalni klinovi koji služe za obilježavanje kraja vrpce u terenu ) I trasirke
(crveno-bijeli štapovi duljine 2 metra za obilježavanje točaka terena).

Klinovi brojači su metalni klinovi duljine 30cm, koji su s jednog kraja

zašiljeni a na drugom imaju okruglu kariku, služe za obilježavanje .kraja vrpce
ili lanca prilikom mjerenja.

Trasirke su ravni štapovi duljine 2 metra,mogu biti duljine 1m pa se tada

sklapaju, izrađene su od drveta ili aluminija, s jednog kraja su okovane
metalnim šiljkom, obojene su izmjenično crvenim i bijelim poljima duljine 20
cm (radi bolje uočljivosti).

Trasirke služe za obilježavanje točaka terena pri mjerenju duljina ili

kutova, za iskolčenje točaka u pravcu, mogu poslužiti kao visak. Dakle,
primjena trasirke je vrlo česta pri geodetskim mjerenjima.

Na točku se trasirka postavlja vertikalno. Vertikalnost trasirke kontrolira se

pomoću viska iz dva međusobno okomita položaja.

Duljina mjerne vrpce

Često se traži visoka točnost kod mjerenja duljina. Tada moramo biti
sigurni da je duljina koja je označena na vrpci kojom mjerimo ( 20, 25, 30 ili
50rn) ispravna. Vrpca kojom mjerimo može biti dulja ili kraća. Događa se da
lanac ili vrpca pukne prilikom rada, tada se specijalnim priborom spoji
("zakrpa"). Prilikom tog "krpanja" može se dogoditi da se je promijenila
ukupna duljina vrpce za neki manji iznos. Lanci koji su duže vrijeme u
upotrebi puni su takovih "zakrpa". Duljina takovog lanca ili vrpce je stoga
nepouzdana. Treba je provjeriti. Provjera se radi uspoređivanjem
(kompariranjem) mjerne vrpce s vrpcom čija je duljina pouzdana, s
KOMPARATOROM. Obje vrpce se mogu usporediti direktno, tako da se
polože jedna uz drugu pa se ustanovi njihova razlika, a može se izraditi i
terenski komparator. Na ravnoj, po mogućnosti asfaltiranoj ili betonskoj
površini zabije se na svakih 10m (5X10m) željezni klin (bolcna). Duljine
između tih klinova se točno izmjere komparatorom. Zapravo, na svakom klinu
se svrdlom izbuši rupica tako da je udaljenost između dviju rupica točno
10 m, što se provjeri komparatorom. Tako na terenu obilježimo pet duljina
koje iznose točno 5 X l0= 5 0 m . Sada svaku mjernu vrpcu možemo položiti na
taj terenski komparator i ustanoviti njenu duljinu.
 45

Utjecaj temperature na duljinu vrpce

Duljina koja je označena na mjernoj vrpci, na pr. 20m, 25m, 3Om ili 50m,
vrijedi za određenu temperaturu ( na pr. 20 stupnjeva celzijusa) i za
određenu silu zatezanja pri mjerenju (na pr. 100 N.). Međutim, u nasipi
klimatskim uvjetima mi mjerimo na terenu pri različitim temperaturama
(od - 0° C do +35° C ). Iz fizike nam je poznato da se metali kod nižih
temperatura stežu, a kod viših rastežu. Znači da se promjenom temperature
mijenja duljina mjerne vrpce. Prema tome, treba izračunati duljinu vrpce pri
temperaturi mjerenja, pa je uzeti u obzir pri računanju duljine koju smo
izmjerili. Kada ne uzimamo u obzir promjenu duljine vrpce uslijed promjene
temperature imamo sistematsku pogrešku u mjerenjima.

Promjena duljine vrpce uslijed promjene temperature računa se po

formuli:

Al = b a(tm - to)

gdje je:

A! promjena duljine vrpce,

!0 duljina vrpce pri temperaturi kompariranja,
a temperaturni koeficijent rastezanja čelika (0,000011),
tm temperatura prilikom mjerenja,
t0 temperatura kompariranja (20° C)

Ako je razlika temperature mjerenja i temperature kompariranja:

5 stupnjeva C, promjena duljine vrpce je 0,003 metra ;
10 stupnjeva C, promjena duljine vrpce je 0,006 metra ;
20 stupnjeva C, promjena duljine vrpce je 0,011 metra ;
kod čeličnog lanca duljine 50 metara.

Dakle, kod manjih promjena temperature je promjena duljine vrpce

zanemariva veličina.

S lučajne pogreške u mjerenju duljina su tada daleko veće od pogreške

duljine vrpce, pa nema smisla računati temperaturne korekcije mjerenja.

Postupak mjerenja duljina u ravnom terenu

Opisat ćemo način mjerenja dužine između točaka "A” i "B” čeličnim
lancem duljine 50m. Da bismo isključili grube pogreške, mjerenje moramo
1obaviti dva puta. Točku "A* i točku "B" (točke terena između kojih mjerimo
udaljenost) moramo označiti trasirkama. Trasirke se zabodu u teren iza kolca
točke "A" i "B* ili se pomoću metalnog tronošca postavljaju direktno na
oznaku točke (kolac, betonski kamen, metalna oznaka u asfaltu i sl ).
 46

Grupu koja mjeri sačinjavaju jedan geodeta i dva pomoćna radnika

(figuranta). Grupa obavlja slijedeće radnje :

- lanac se razvije od točke "A' u pravcu duljine prema “B",

- pomoću treće trasirke kraj lanca se postavi točno u pravac prema "B",
- "nula" lanca se namjesti na točku “A",
- lanac se zategne silom od 100 N (što radi figurant na kraju lanca),
- klinom brojačem se označi kraj lanca (50m).

Taj postupak se ponavlja od prvog klina brojača do drugog, od drugog

do trećeg, pa do kraja dužine.

“Ostatak" mjerene duljine, između zadnjeg klina i točke "B", očitamo na

podjeli lanca.

Postupak mjerenja duljine

Iskolčenje pravca

Iskolčenje pravca je uspostavljanje pravca između dviju zadanih točaka

terena tako da se između njih odredi nekoliko međutočaka.

Opisat ćemo dva načina kod kojih koristimo samo trasirke:

ISKOLČENJE PRAVCA S KRAJA i
ISKOLČENJE PRAVCA IZ SREDINE

Iskolčenje pravca s kraja radimo onda kada se zadane točke pravca

dogledaju. Zadane točke "A“ i "B" signaliziramo trasirkama, što znači da u
njih postavimo trasirke. Trasirke postavimo pomoću metalnih nogara na točke
iii ih zabodemo u zemlju iza kolaca koji su oznake točaka na terenu.

OPSERVATOR ( čovjek koji opservira, opaža) stane iza trasirke u točki

"A" pa preko nje opservira okom u pravcu trasirke točke "B", a pomoćnik
 47

opservatora drži treću trasirku između točaka "A" i "B" (blizu mjesta na kojem
želimo iskolčiti prvu međutočku. Zatim opservator pokazuje pomoćniku rukama
kuda se treba pomaknuti (lijevo ili desno), sve do poklapanja pomoćnikove
trasirke sa trasirkom iz točke "B". Kada opservator ustanovi poklapanje tih
dviju trasirki određena je prva međutočka. Na to se mjesto zabije kolac, pa
je prva međutočka iskolčena (zato se taj postupak zove ISKOLČENJE).
Slijedeća se međutočka određuje na isti način.

Iskolčenje pravca s kraja

8
SL19

iskolčenje . pravca iz sredine radimo onda kada se zadane točke pravca

ne dogledaju (na pr. kada se između njih nalazi brdo). Za taj postupak
trebamo četiri trasirke i dva izvršioca. Iskolčenje radimo metodom postepenog
približavanja. .. .

^ 7 , Zadane točke "A" i “Đ" moramo opet signalizirati trasirkama. Zatim se

izvršioci postave u sredinu između točaka "A" i "B", udaljeni jedno 15 do 30m
jedan od drugog ( u točke “C" i "D", vidi si. 18). Za iskolčenje moraju biti
ispunjeni slijedeći uvjeti : iz točke *C° moraju se vidjeti trasirke u točkama "D"
i "B", a iz točke “D" moramo vidjeti trasirke u točkama "C" i "A". Nakon toga
slijedi međusobno utjerivanje u pravac :
^ "C” utjeruje trasirku iz točke "D" u pravac prema "B", zatim
"D" utjeruje trasirku iz točke "C" u pravac prema "A".

Ta radnja međusobnog utjerivanja u pravac ponavlja se nekoliko puta,

sve do poklapanja sve četiri točke. Tada će točke "C" i “D" biti točno u
pravcu koji određuju točke "A* i "B*.

Pri tom iskolčenju, pomak jednog i drugog izvršioca je u početku velik,

zatim se smanjuje, dok je na kraju 1 do 2cm. Kada se pomak istovremeno
kod oba izvršioca smanji na veličinu ispod le m onda znamo da j e pravac
iskolčen.
 48

Iskolčenje pravca iz sredine

Mjerenje duljina u nagnutom terenu i terenu s prijelomima

Plan ili karta je projekcija zemljine površine na horizontalnu ravninu ili

nivo plohu mora (koja je također horizontalna), pa se zbog toga u geodeziji
mjere HORIZONTALNE DULJINE. Znači, kada mjerimo udaljenost između dviju
točaka, onda moramo izmjeriti horizontalnu udaljenost bez obzira na njihovu
visinsku razliku. Isto tako kod površina uzimamo samo horizontalnu projekciju.
Samo horizontalna projekcija površine parcele dade se iskoristiti. Kao primjer
možemo uzeti gradnju kuće na koso nagnutoj parceli (teren se mora zasječi
horizontalno da dobijemo horizontalnu plohu za kuću), ili kod oranice (njive)
koja je koso nagnuta ( biljke rastu vertikalno pa koriste samo horizon talnu
projekciju parcele.

SL21
 49

Duljine u nagnutom terenu mjerimo na dva načina:

- izdizanjem mjerne vrpce u horizontalni položaj i

- mjerenjem duljine koso po, terenu, mjerenjem visinske razlike

i računanjem horizontalne projekcije duljine.

Izdizanjem vrpce duljinu mjerimo tako da jedan kraj vrpce 'izdignemo d o

približno horizontalnog položaja te ga pomoću viska projiciramo u teren. T. Tako
nastavljamo do kraja dužine (od "A" do "B"). Izdignuti dio vrpce ne smije biti
dulji od 20m (zbog izvijanja vrpce - lančanice). Točnost tako mjerene dulji
e nešto manja od mjerenja u horizontalnom terenu.

Mjerenje duljine izdizanjem vrpce

K* SL22

Koso po terenu duljinu mjerimo na već opisani način (Postupak mjerenja

u ravnom terenu). Visinsku razliku krajnjih točaka određujemo nivelirom. Kosa
duljina, visinska razlika i horizontalna projekcija čine pravokutni trokut u kojem
izračunavamo horizontalnu projekciju duljine. Možemo koristiti Pitagorin poučak
li približnu formulu za redukciju.

Redukcija koso mjerene duljine je razlika između kose duljine i njezine

horizontalne projekcije.

Formula za redukciju

,2
D D2 + A h2
D '2 - D2 - A h2
(D' - D)(D' + D) --- A :- f
A h2 ¿LEl
D' - D - r =
D' + D 2D

SL23
 50

Ako je duljina izlomljena onda se prijelomi označe kolcima. Zatim se

mjeri od prijeloma do prijeloma koso po terenu, odrede se visinske razlike,
pa se koso mjerene duljine reduciraju na horizont pomoću formule za
redukciju. Ako su visinske razlike manje može se koristiti i metoda izdizanja
vrpce u horizontalni položaj.

Mjerenje duljine s prijelomima

SL24

Pogreške pri mjerenju duljina

Pri mjerenju duljina mogu se dogoditi grube, sistematske i slučajne

pogreške. Već ranije sam napomenuo da geodetski stručnjak treba poznavati
uzrok pojave pogrešaka, utjecaj pogrešaka na rezultate mjerenja i metodu
mjerenja da bi mjerio duljine što je moguće točnije.

Stoga ćemo navesti redom sve moguće pogreške, njihove karakteristike i

uzroke:

1) Pogreška duljine mjerne vrpce. To je sistematska pogreška. Nastaje

onda kada duljina mjerne vrpce ne odgovara ETALONU (komparatoru).
Ako smo obavili niz mjerenja duljina takovom vrpcom onda rezultate
tih mjerenja možemo popraviti računanjem. Duljinu takove vrpce
moramo ustanoviti kompariranjem. Razliku između teoretske i stvarne
duljine vrpce pomnožimo sa brojem vrpci, pa za taj iznos popravimo
podatak mjerenja.
 51

2) Pogreška uslijed zanemarivanja tem perature m jerne vrpce. To je

također sistematska pogreška. Ako je potrebna visoka točnost kod
mjerenja kraćih duljina (npr. do 200m), onda tu točnost možemo
postići jedino čeličnom vrpcom. U tom slučaju obvezatno mjerimo
temperaturu čelične vrpce, računamo promjenu duljine vrpce, pa
podatke mjerenja popravljamo za iznos promjene duljine vrpce.

Kod nekih mjerenja ne tražimo maksimalnu moguću točnost (npr.

mjerenje duljina frontova kod snimanja detalja ), te u principu ne
mjerimo temperaturu vrpce prilikom mjerenja. Međutim, ako mjerimo
duljine poligonskih stranica onda nam ta pogreška kvari rezultate
mjerenja pa je treba uzeti u obzir.

3) Pogreška koja nastaje uslijed netočnog utjerivanja u pravac mjerne

vrpce. To je slučajna pogreška. Kod postupka mjerenja koji je već
opisan (SL. 18), prikazan je način utjerivanja u pravac mjerne vrpce.
Ako strogo poštujemo taj postupak onda tu pogrešku svodimo na
zanemariv minimum.

4) Pogreška koja nastaje uslijed sile zatezanja različite od kom pari-

ranja. Pri kompariranju mjernu vrpcu zatežemo silom od 100 N ili od
50 N ( što ovisi o tome kako je određeno u certifikatu etalona). Na
kraj vrpce pričvrsti se dinamometar na kojem se očita sila zatezanja.
Tom istom silom treba zatezati vrpcu prilikom mjerenja duljina na
terenu kada obično ne koristimo dinamometar. Dakle, tada se može
dogoditi takova pogreška.

Kod mjerenja visoke točnosti treba koristiti dinamometar.

5) Pogreška koja nastaje uslijed obilježavanja kraja v rp c e na terenu

(pogreška 'nepoklapanja' početka i kraja m jerne vrpce). To je
slučajna pogreška. U postupku mjerenja dva pomoćna radnika
(figuranta) drže .mjernu vrpcu: prvi za početnu kariku, a drugi za
završnu. Prvi figurant povuče početak lanca oko 10 cm preko početne
točke u svoju stranu. Tada slijedi zapovjed "ZATEŽI". Drugi figurant
zateže vrpcu silom od približno 100 N. Vrpca se polako pomiče u
smjeru dužine. U trenutku kada "NULA" vrpce dođe na početnu točku,
prvi figurant zapovijeda "BODI”, a drugi figurant zabode klin brojač u
zemlju kod oznake 50 m. Ta radnja mora biti dobro uvježbana, no
unatoč tome može se očekivati pogreška od 1 do 2 cm.

6) Netočno očitavanje ostatka duljine. Ta pogreška ulazi u grupu grubih

pogrešaka. Zbog toga se duljine obvezatno mjere dva puta. Ako
uočimo veću razliku (ako razlika prelazi dopuštenu granicu) mjerenja
moramo ponoviti.
 52

7) Pogreška koja nastaje uslijed netočnog određivanja visinske razlike

Krajnjih točaka dužine. Visinska razlika nam služi za redukciju na
horizont koso mjerene duljine (vidi SL. 23 ). Ako netočno odredimo
visinsku razliku pogrešno ćemo izračunati redukciju.

8) Pogreška koja nastaje uslijed ugiba lanca (uslijed lančanice). Ta

pogreška nastaje kada lanac cijelom svojom duljinom ne leži na
terenu, kada prolazi kroz zrak i kada pri mjerenju lancem premostimo
neku jamu. Tada lanac, uslijed svoje težine, poprimi oblik krivulje koja
se zove lančanica. Luk te krivulje je veći od tetive koja spaja krajnje
točke lanca. Na terenu treba izbjegavati takove situacije.

Točnost mjerenja i dopuštena odstupanja

Kod ocjene točnosti mjerenja uzima se samo utjecaj slučajnih pogrešaka

mjerenja, sistematske i grube pogreške se isključuju. Osim navedenih uzroka
slučajnih pogrešaka koji se odnose na atmosferske uvjete ili na metodu rada,
imamo i uzroke koji se odnose na teren na kojem se mjeri duljina.

Vrpca često prolazi kroz visoku travu pa nije dobro poravnana. Često
moramo izdiči dio vrpce da bi premostili vertikalnu prepreku, pa tada krajeve
projiciramo viskom ili trasirkom. Klin brojač koji nije zaboden vertikalno. Živica
na pravcu dužine kroz koju se provuče lanac.

Sve su to uzroci nastanka slučajnih pogrešaka. Zaključak je da duljine ne

možemo mjeriti apsolutno točno.

Uzroci slučajnih pogrešaka

LANČANICA

SL25
 53

Kod mjerenja duljina imamo laganije i teže terene. U lakšim terenima se

duljina mjeri točnije, a u težim manje točno. Zato terene dijelimo u tri
kategorije:

U prvu kategoriju spada horizontalan ili blago nagnut teren, mora biti čist
(bez raslinja), tvrde podloge, teren kod kojeg vrpca cijelom svojom duljinom
leži na zemlji.

U drugu kategoriju spada horizontalan ili blago nagnut teren s manjom

vegetacijom (trava ili usjevi), može biti ispresijecan živicama, jarcima i slično.
Vrpca cijelom duljinom ne mora ležati na zemlji.

U treću kategoriju spada strm, zarašten teren, teren s većim preprekama,

teren na kom imamo prijelome i si.

Izrazito strm teren je teren van kategorija pa na njemu ne možemo

duljine mjeriti vrpcama. Duljine se mjere dva puta, da bi se provjerila točnost
da bi se izbjegle grube pogreške. Razlike između dva mjerenja
Uspoređujemo s dopuštenim odstupanjim a koja za pojedine kategorije terena
glase:

za povećanu točnost Apt = 0.0025VD

za I kategoriju terena a , = 0.0070vD

za II kategoriju terena a„ = 0.00S0~Jd
za III kategoriju terena Am = 0.0120^0

Ove formule vrijede za direktna mjerenja duljina čeličnom lancem od

50m.

Kada je razlika između dva mjerenja veća od dopuštene mjerenja treba

ponoviti.

Pri mjerenju se vodi zapisnik u koji se upisuje prvo i drugo mjerenje

crta se skica profila mjerene duljine, računa se redukcija mjerene- duljine na
horizont i računa se aritme t ič k a sredina iz dva mjerenja ( trigonometrijski
formular br. 18).
 Z A PISNIK ZA MJERENJE I REDUKCIJU DULJINA
TRIGONOMETRIJSKI FORMULAR BR.18

odstupanje
Dopušteno
Prvo mjerenje Drue30 mjerenje 0 ! ~~j

na
1

1 —■—-•
! Visinska

redukciji

Definitiv
duljina
OD 0
Ukupna

razlika
CD
Ukupna

Skica profila
Čitanje

duljina

Duljina
duljina
vrpce
Cijele

vrpce

D
na .
vrpci

a o ’o mjerene duljine
Cijele

za
DO c a. « 2Z>
O > a:

i
'

1
O 'l'i M-J.
1 - Horizontalno j
4M-
4b

q AU W h 2, s e j 252,30 Tf<r 2,44 ÜA;w*-r. -* -f t # / / 252, 4 i

IUI
A V
o

K OSOLES;
// 4 3 /8 1 4 2 /8 // 4 3 26 14J/6 V*J*® 534
<4 ref*1 ¿ 4 3/2 2 * 43,12
o

BJlMpUHi
o*¿* 7T-T AO
<5> / 12/0 it/ o / 4 2,24 62,24 Od prijeloma . -+ÓM -Á ÍÍ
Ć?*? 62,22 6 2 /2
do prijeloma ',5! —— f— J.fo
CL n -î
A n 2 4 /4 n 4 / 4 // 244p 424,4o 5 ~oo// 1/Z 0,01 sta tui 1 2 4 /1
b ÍT-T
© 1C ¿ 2 /8 4 2 /1 fa'D i
■¥% 4r --¿)P2
ÎMT
6, ft o ís ¿a ,0 7
o o

n S ji c
41SJO ,S V ä A1~
V

A*., = * , « ' 0 ,5 i 2 2 8 ,7 1 2 28, <5

 55

LIBELA

Može se reći da je libela sprava koja je dio svakog geodetskog

instrumenta. Zato nije potrebno naglašavati važnost libele u geodeziji.

Libela je sprava kojom postavljamo pravce i ravnine u horizontalni i

vertikalni položaj u prostoru.

Dvije ravnine prostora su posebno važne u geodeziji pa ćemo ih opisno

definirati:
HORIZONTALNA RAVNINA i
VERTIKALNA RAVNINA.

Horizontalno znači vodoravno. Dakle, horizontalna ravnina je površina

mirnog jezera ili površina mirnog mora. Ako hoćemo strogo znanstveno
definirati horizontalnu ravninu, onda je to:

tangencijalna ravnina na plohu geoida (nivo plohu mora) u

točki našeg stajališta.

Vertikalno je okomito na horizontalno. Dakle, vertikalni pravac čini kut cd

90 stupnjeva s horizontalnom ravninom. Vertikala u prostoru je smjer sile teže
(smjer gravitacije), smjer viska.
Horizontalna i vertikalna ravnina su ravnine u kojima obavljamo geodetska
mjerenja. Na horizontalnu ravninu projiciramo točke koje obuhvaćamo
izmjerom, a u vertikalnoj ravnini određujemo visinske odnose terena.

Kod izgradnje objekata, u graditeljstvu, smjer vertikale i smjer horizontale

su također od bitne važnosti.

Zbog toga je osnovni zadatak pri geodetskim mjerenjima, a isto iako i pri
graditeljskim radovima, odrediti smjer vertikale i smjer horizontale na zemljištu.

Smjer vertikalnog i smjer horizontalnog pravca određujemo spravom koja

se zove LIBELA. Sama riječ libela dolazi od latinskog - libella, što znači
vaga. Građevinski majstori je zovu vaservaga (prema njemačkom wasser-voda,
vodena vaga).

Prema konstrukciji libele dijelimo na:

- cijevne libele i
- dozne libele.

Cijevnim libelama se određuje položaj horizontalnog pravca, a doznim

položaj horizontalne ravnine.
 56

Cijevna libela

Staklena cijev, zaobljena u obliku kružnog luka, napunjena tekućinom u

kojoj je ostao mjehur zraka ili para te tekućine, čini osnovnu izvedbu cijevne
libele. Cijev se puni zagrijanom tekućinom, koja nakon hlađenja smanjuje
volumen pa nastane mjehur od pare te tekućine. Mjehur libele zauzme uvijek
najviši položaj u staklenoj cijevi. Na gornjoj strani cijevi je ucrtana podjela
(vidi sliku 26). Podjela služi za promatranje položaja mjehura libele. Takova
cijev je ugrađena u metalno ili drveno kućište.

Jedinica podjele se zove PARS, a iznosi 2 mm. Srednja linija podjele je

MARKA LIBELE. Podjela može biti nanesena kontinuirano, s lijeva na desno,
ili simetrično s obzirom na marku libele.

Kada libelu postavimo na horizontalnu plohu, mjehur libele treba zauzeti

SIMETRIČAN POLOŽAJ u odnosu na marku libele, te tada kažemo da libela
VRHUNI. Vrijedi i obratno : kada libela vrhuni nalazi se na horizontalnoj plohi.

Cijevne libele

111i^TTi 1111n7j)m|
o r —— fO— — 15 20
■
-

M A R K A LIBELE
i

|m ( f M nfi imT ) i
[n(L 3 " i 10 V - --- 0— —■% to
L------------------------
SL26

Gornja ploha cijevne libele mora biti izvedena u obliku kružnog luka.
Tangenta tog luka u točki marke libele zove se GLAVNA TANGENTA ili
TANGENTA NA MARKU LIBELE. Kada libela stoji na nekoj plohi onda će
mjehur zauzeti najviši položaj na kružnom luku. Samo onda kada libela stoji
na horizontalnoj plohi, najviša točka biti će marka libele. Tada mjehur zauzme
simetričan položaj prema marki i kažemo da libela vrhuni. Tada je glavna
tangenta također horizontalna u prostoru. Tada se tangenta na marku libele i
tangenta na sredinu mjehura poklapaju.
 57

Sada možemo nabrojiti karakteristične elemente libele:

1) MARKA LIBELE "M" - sredina podjele libele,
2) SREDINA MJEHURA "SM"- središnja točka mjehura,
3) TOČKA "S" - središte kružnog luka staklene cijevi libele,
4) GLAVNA TANGENTA - tangenta na kružni luk libele u točki *M",
5) TANGENTA NA SREDINU MJEHURA - tangenta na kružni luk libele
točki "SM",
6) POLUMJER KRUŽNOG LUKA "R" - polumjer kružnog luka staklar
cijevi libele,
7) VISAK LIBELE - spojnica točaka "SM" i "S" (SI. 27).

Osjetljivost libele

Cijevnom libelom možemo dovesti pravac u horizontalan položaj.

Postavimo libelu na neku podlogu, zatim izdižemo ili spuštamo jedan kraj te
podloge sve do vrhunjenja mjehura. Tada je podloga horizontalna, ali samo u
pravcu pružanja cijevne libele. Ako to obavimo na dva međusobno okomita
pravca, doveli smo u horizontalan položaj ravninu. Taj postupak zovemo
HORIZONTIRANJE podloge na kojoj je libela (podrazumijevamo da je ta
podloga ravna ploha).

Međutim, kod svih horizontiranja koje izvodimo libelom nije potrebna ista
točnost. Na primjer:

izvođenje cementne glazure na podu sobe (zidarski radovi) i mjerenje

horizontalnog kuta u geodeziji. U oba slučaja postavljamo
horizontalnu ravninu libelom, ali kod mjerenja kuta u geodeziji
trebamo daleko veću točnost. Zato su libele na geodetskim
instrumentima osjetljivije od libela koje koristimo za graditeljske
radove.

Osjetljivost libele ovisi o zakrivljenosti kružnog luka cijevi libele.

Osjetljivije libele imaju slabije zakrivljenu cijev (veći radius kružnog luka),
a kod manje osjetljivih libela cijev je jače zakrivljena (manji je radius kružnog luka).

Osjetljivije libele reagiraju brže na isti pomak podloge od manje osjetljivih

libela.

Osjetljivost libele mjerimo KUTOM ZA KOJI JE POTREBNO NAGNUTI

PODLOGU A DA BI SE MJEHUR OTKLONIO ZA JEDAN PARS. Taj kut je
jednak središnjem kutu kružnice kojoj odgovara luk veličine jednog parsa (vidi
sliku 27).

Š to je manji taj kut (PODATAK LIBELE) to je osjetljivost libele veća.

Manje osjetljive libele imaju osjetljivost na pr. 3’, 2’, 1’; a osjetljivije 30", 20", 10".
 58

Manje osjetljiva libela Osjetljivija libela

SL27

Osjetljivost libele možemo ispitati na slijedeći način:

Na polugu duljine "d" postavimo cijevnu libelu. Jedan kraj poluge se

dade izdizati pomoću vijka. Moramo odrediti prosječnu visinu navoja vijka.
Vijak otisnemo na papir, na otisku izmjerimo duljinu deset navoja, tu duljinu
podijelimo sa deset i dobili smo visinu jednog navoja. Pun okret vijka
odgovara pomaku poluge za visinu jednog navoja.

Sada možemo ispitati osjetljivost libele.

Pomoću vijka navrhunimo mjehur libele. Očitamo na skali njegov desni

kraj (na pr. 1,8 parsa). Sada zakrenemo vijak za određeni broj punih okreta
(na pr. 5) i ponovo očitamo desni kraj mjehura na skali (na pr. 6,3 parsa).
znači da se mjehur otklonio za 4,5 parsa (razlika očitanja 6,3-1,8=4,5).
Budući da smo vijak zakrenuli pet punih okreta, znamo i visinu "h" koja
odgovara pomaku desnog kraja poluge (visinu navoja pomnožimo sa 5).

Ispitivanje osjetljivosti libele

H í ÍXA l 3£U
 59

Konačno moramo izmjeriti duljinu poluge "d". Sada možemo izračunati kut
za koji smo nagnuli polugu:

2 d d

Na taj smo način odredili:

- pomak mjehura u parsima ("O") i
- kut nagiba poluge u sekundama ( V )

OSJETLJIVOST LIBELE ili PODATAK LIBELE je kut koji odgovara pomaku

(otklonu) mjehura od jednog parsa. Znači da trebamo kut nagiba poluge
podijeliti sa pomakom mjehura, pa dobijemo osjetljivost libele.

PODATAK LIBELE =

Ispitivanje i rektifikacija libele

Rectificatio na latinskom znači ispravljanje, popravljanje. Dakle, prije

upotrebe treba libelu ispitati (provjeriti njenu ispravnost), pa ako nije ispravna
treba je ispraviti ili popraviti.

Ispitivanjem libele provjeravamo da li ona doista pokazuje horizontalan

pravac onda kada mjehur vrhuni. Da bi libela bila ispravna treba ispuniti
jedan uvjet :

Tangenta na kružni luk u marki (glavna tangenta) MORA BITI

PARALELNA sa donjom plohom kućišta libele. Kada je taj uvjet ispunjen,
onda je, pri vrhunjenju mjehura, glavna tangenta horizontalna, pa je i donja
ploha kućišta također horizontalna.

Ispravnost libele možemo ispitati tako da je na nekoj podlog! dovedemo

do vrhunjenja, zatim je okrenemo za 180 stupnjeva na toj istoj podlogi. Ako
tada mjehur i nadalje vrhuni, libela je ispravna, a ako se mjehur otklonio,
libela nije ispravna (nije ispunjen uvjet paralelnosti).

Na primjer, zidarska libela (upotrebljavaju je graditeljski majstori, zidari,

tesari) ispituje se tako da je prislonimo uza zid i navrhunimo. Zatim olovkom
povučemo crtu po zidu uz donji rub libele. Tada libelu okrenemo za 180
stupnjeva ( lijevi kraj na desno, desni na lijevo), namjestimo donji rub libele
na crtu, pa ako mjehur i nadalje vrhuni tada je libela ispravna.

Libele na geodetskim instrumentima su daleko osjetljivije pa se pažljivije

ispituju i rektificiraju. Da bi se mogla rektificirati, libela mora na jednom kraju
Imati vijak (korekcijski vijak libele), pomoću kojeg se taj kraj može izdignuti ili
 60

spustiti, isto tako i ploha, na koju postavljamo libelu, treba imati mogućnost
naginjanja pomoću vijka.

SADA LIBELU POSTAVIMO NA TU PLOHU, POMOĆU VIJKA PLOHE

NAVRHUNIMO MJEHUR, ZATIM LIBELU PRELOŽIMO ZA 180° , PA
GLEDAMO:

- AKO MJEHUR LIBELE i DALJE VRHUNI, UVJET JE ISPUNJEN,

LIBELA JE ISPRAVNA ;
AKO SE MJEHUR OTKLONI, UVJET NIJE ISPUNJEN, LIBELU
TREBA REKTIFICIRATI.

Rektifikacija libele

VIJAK

HORIZONTALNA RAVNINA ' " X ' \ / / y SS' ' 7

SL29

Iz slike je vidljivo da u I položaju libele mjehur vrhuni, iako je ploha

nagnuta za kut " tp Međutim, kut nagiba plohe jednak je kutu pogreške
kod libele, pa se ta dva nagiba poništavaju i zato mjehur vrhuni.

U lI položaju libele se kut nagiba plohe i kut pogreške libele zbrajaju,

pa se mjehur otklonio za dvostruku nagnutost plohe.

Sada se libela rektificira:

POLA UKUPNOG OTKLONA MJEHURA POPRAVI SE
KOREKCIJSKIM VIJKOM, A DRUGA POLOVICA VIJKOM PLOHE.

lim e smo plohu doveli u horizontalni položaj, a istovremeno smo ispunili

uvjet libele - doveli smo u paralelan položaj glavnu tangentu i donju plohu
kućišta libele (otklonili smo pogrešku na libeli).
 61

Jahaće i viseće libele

Kod instrumenata starije konstrukcije libele su konstruirane tako da se

postave ili objese na neku osovinu, pa ih zovemo jahaće ili viseće. Jahaća
libela ;se postavlja na neku osovinu tako da se sa svoja dva kraka osloni na
tu osovinu. Možemo je preložiti za 180° . Viseća libela se pomoću dvije
"klike" , objesi na tu osovinu. Također se dade preložiti za 180° . Prelaganje
je potrebno zbog ispitivanja i rektifikacije. Te libele se ne primjenjuju na
instrumentima nove konstrukcije pa ih navodimo samo zbog informacije.

Jahaće i viseće libele

*1

SL30

Reverziona libela

Reverziona libela ima s obje strane izbrušen kružni luk istog radiusa, tako
da može vrhuniti i u jahaćem i u visećem položaju. Takova libela je čvrsto
vezana uz neku horizontalnu os koja se može zakrenuti za 180°

Reverziona libela
 62

Dozne libele
Kod doznih libela je unutarnja strana posude izvedena u obliku kugle
(nije cijev), tako da u najvišoj točki te površine imamo tangencijalnu ravninu
umjesto glavne tangente. Podloga na kojoj stoji ta libela oslanja se na tri
vijka. Tom libelom dovodimo ravninu u horizontalni položaj. Te su libele
obično manje točnosti pa služe za grubo horizontiranje geodetskih
instrumenata. Osim toga, dozne libele su ugrađene uz cijevne u isto kućište
(graditeljska libela), pa služe za postavljanje vertikalnih pravaca. Vertikalnost
geodetske letve se također uspostavlja doznom libelom.

Dozna libela

Libela kod nivelira

Kod geodetskih instrumenata za mjerenje visinskih razlika (kod nivelira)
koristimo poseban optički sustav pomoću kojeg vrhunimo libelu. Taj se sustav
sastoji od tri staklene prizme koje preslikavaju krajeve mjehura na jednu
staklenu plohu. Naginjanjem libele pomoću vijka, dovodimo krajeve mjehura
do koincidencije. (Koincidere lat. - podudarati se.). Znači da u trenutku
koincidencije krajeva mjehura libela vrhuni.

Preslikavanje mjehura libele

 OSNOVNI ZAKONI GEOMETRIJSKE OPTIKE

U geodetskoj izmjeri koristimo OPTIČKE INSTRUMENTE. Da bi upoznali

geodetske instrumente, moramo proučiti neke najosnovnije principe
geometrijske optike. Svi geodetski instrumenti koriste SVJETLO ili SVJETLOST,
kao sredstvo pomoću kojeg ljudsko oko opaža pojave. Dakle, pomoću
optičkog instrumenta čovjek (opažač-opservator) opaža neku pojavu koristeći
pri tom SVJETLOST.

Svjetlost
Što je to uopće SVJETLOST ili SVJETLO?

Prvu teoriju o svjetlosti postavio je Issac Newton (1672.god.). Po njemu je

svjetlo materijalne prirode. Sastoji se od roja sitnih čestica, koje se gibaju
određenom brzinom kroz prostor.

Skoro istovremeno Huyghens smatra da je svjetlo VALNA POJAVA, koja

nastaje titranjem nekog elastičnog sredstva u atmosferi, pa se to titranje širi
kroz prostor nekom brzinom.

1873.god. Maxwell postavlja elektromagnetsku teoriju svjetla. Svjetlo je

elektromagnetski val visoke frekvencije, koji titra okomito na smjer njegovog
širenja.

. 1905. god. Einstein se ponovo priklanja materijalnoj prirodi svjetla, pa

Pretpostavlja roj čestica - FOTONA koji se šire brzinom C=299,7928 km /
sek kroz vaku um. Do tog zaključka dolazi proučavajući pojavu FOTOEFEKT
i kod koje svjetlost izbija elektrone pri srazu s negativno nabijenom
metalnom pločicom).

Prema današnjim spoznajama SVJETLO je pojava dvojne prirode (i

llriaierijalne), dakle istovremeno elektromagnetski val i širenje fotona.

Za geometrijsku optiku vidljiva svjetlost je elektromagnetski val, dakle

pojava valne prirode koju osjeća ljudsko oko.

T a j val se širi od izvora svjetla na sve strane pravocrtno.

Ako je izvor svjetla jedna točka, onda se svjetlost širi u VALNIM

PLOHAMA koje imaju oblik kugle.

Radijalni pravci kroz središte kugle (kroz izvor svjetla) su ZRAKE

SVJETLA, a površina svake kugle je valna ploha.

Ako je izvor svjetla daleko (na pr. Sunce), onda valne plohe možemo
smatrati ravninama, a zrake svjetla paralelnim pravcima.

Zrake svjetla su okomite na valnu plohu.

 64

Svjetlost

ZRAKE VALNA
SVJETLA P1- 0™

SL34

Zakoni geometrijske optike

Geometrijska optika se bavi proučavanjem prolaza svjetlosne zrake kroz

optičke instrumente. Tu imamo nekoliko osnovnih zakonitosti koje treba
poznavati da bi razumjeli optičke instrumente.

1) Zrake svjetla se šire pravocrtno.

Ako je izvor svjetla točka "S", pa iz izvora uputimo snop

svjetlosnih zraka na staklenu leću, zrake će se, nakon prolaza
kroz leću, presjeći u točki "S" . Takav snop zovemo
HOMOCENTRIČNIM snopom, a točku "S " zovemo slikom točke
"S".

Homocentrični snop

SL35
2) Zrake svjetla se šire neovisno jedna o drugoj. Ako u paralelnom
snopu zaklonimo jedan dio svjetlosnih zraka nekom neprozirnom
zaprekom, ostali dio snopa širit će se dalje pravocrtno i neovisno
o zaklonjenom dijelu.

SL36

3) Zakon odraza svjetla (Zakon refleksije)

Usmjerimo li paralelni snop svjetlosnih zraka na neku neprozirnu

ozrcaljenu plohu (zrcalo), zrake će se reflektirati po slijedećoj
zakonitosti:

Kut zrake upada biti će jednak kutu zrake refleksije (oba se

računaju do okomice na plohu), a upadajuća i reflektirana zraka
biti će u istoj ravnini.

Odraz svjetlosne zrake

SL37

4) Zakon loma svjetla (Zakon refrakcije)

Usmjerimo li paralelni snop svjetlosnih zraka na granicu dva

sredstva različite optičke gustoće, snop će se lomiti. Ako zrake
svjetla upadaju iz optički rjeđeg u optički gušće sredstvo, lomit će
se prema okomici, međutim, ako zrake upadaju iz optički gušćeg
u u optički rjeđe sredstvo, lomit će se od okomice (okomica se
postavlja na granicu dva sredstva različite optičke gustoće).
 66

Veličina kuta pod kojim se zrake lome ovisi o:

- INDEKSU LOMA optičkih sredstava i
- veličini kuta pod kojim su zrake upale.

Indeks loma za zrak (atmosferu) je .... .n = 1 ,

za vodu ... ... .. n = 1,33,
za led ... ............. ...... n = 1,31,
za staklo ... .. n = 1,50 do 1,90.

Kada je kut upada svjetlosnih zraka 0 (nula), zrake se ne lome.

Ako usmjerimo svjetlosni snop iz gušćeg u rjeđe sredstvo, snop se lomi,

kao Sto smo već rekli, od okomice. Povećavamo li kut upada (vidi sliku), kod
jedne vrijednosti tog kuta zrake se više ne lome nego se reflektiraju. Tu
vrijednost upadajućeg kuta zovemo GRANIČNI KUT TOTALNE REFLEKSIJE.

Taj kut je za: vodu (n = 1,33) .. 49°

staklo (n = 1,66) .. 37°
staklo (n = 1,50) .. 42°

Lom svjetlosne zrake Totalna refleksija

 JEDNOSTAVNE OPTIČKE SPRAVE

Najjednostavnije optičke sprave, koje koristimo na geodetskim

instrumentima su:
- planparalelna ploča,
- optički klin i
- simetrična bikonveksna leča.

Te su sprave sastavni dio složenijih instrumenata, pa je potrebno proučiti

kako se ponaša zraka svjetla pri prolazu kroz njih.

Planparalelna ploča

Planparalelna ploča je staklena ploča strogo paralelnih ploha, koja

otklanja zraku svjetla za neki iznos. Naime, ako zraku svjetla usmjerimo na tu
ploču pod upadajućim kutom koji je veći od nula a manji od devedeset
stupnjeva, dogodit će se ovo:
- na prvoj plohi zraka dolazi iz optički rjeđeg u optički gušće sredstvo
(iz zraka u staklo), pa će se lomiti prema okomici,
- na drugoj plohi zraka dolazi iz optički gušćeg u optički rjeđe sredstvo
(iz stakla u zrak), pa će se lomiti od okomice.

Kut pod kojim zraka upada na planparalelnu ploču jednak je kutu pod
kojim zraka izlazi iz ploče (SL.39), pa je zato upadajuća zraka PARALELNA
izlazećoj, samo što je paralelno otklonjena za iznos "o".

Prolaz zrake svjetla kroz planparalelnu ploču

n, n* n,
c? 1

< n*
o( -oti ¿ 0'

SL39

K a d a zraka svjetla dolazi po kutem upada koji je jednak nuli (dokle

okomito na plohe planparalelne ploče), zraka se neće lomiti, niti otkloniti,
nego će zadržati svoj smjer.
 68

Optički (din

Optički klin je okomita staklena prizma čije su osnovice trokuti ili trapezi
SL.40). Dvije nasuprotne plohe takove prizme nisu paralelne. Ako sada
paralelno sa osnovicom uputimo zraku svjetla na jednu od tih ploha, pod
istim uvjetima kao kod planparalelne p loče, zraka će se ponašati po zakonu
loma (refrakcija).
Put zrake svjetla kroz optički klin

SL40
 69

Jednostavne leće

SIMETRIČNA BIKONVEKSNA LEĆA se u svom presjeku može promatrati

kao niz prizmi (optičkih klinova), a središnji dio te leće je planparalelna
ploča.

Ako uputimo paralelni snop svjetlosnih zraka okomito na leću, zrake će

se lomiti kao pri prolazu kroz optičke klinove, a nakon prolaza kroz leću
presjeći će se u jednoj točki. Ta točka se zove FOKUS ili ŽARIŠTE leće
(SL.41).

Simetrična bikonveksna leća

F-|,F2-fokus (žarište)

M,T2-tjemena leće

H i,H 2-glavne točke leće

P 1,P2-glavne ravnine leće

T -žarišna daljina leće

SL41

Ako produžimo smjer ulazećih i smjer izlazećih zraka svjetla (na slici
isprekidane crte) dobijemo niz točaka presjeka tih zraka. Te točke određuju
GLAVNU RAVNINU leće (P2). Bikonveksna leća ima dvije glavne ravnine i dva
fokusa. Spojnica obiju fokusa leće zove se OPTIČKA OS leće. Optička os
presijeca glavne ravnine u GLAVNIM TOČKAMA leće (H1 i H2), a prednju i
zadnju plohu leće u TJEMENIMA (Ti i T2 ).
 70

Lećo

Jednostavne leće dijelimo na KONVEKSNE (konveksno , lat. izbočeno),

KONKAVNE (konkavno, lat. udubljeno) i kombinirane (konveksno - konkavne,
kod kojih je prva ploha izbočena, a druga udubljena; ili konkavno -
konveksne, kod njih je prva ploha udubljena, a druga izbočena).

Leće koje se ugrađuju u optičke instrumente čine sustav od nekoliko

različitih jednostavnih leća.

U gornjem redu slike vidimo redom;

bikonveksnu, plankonveksnu i konkavno-konveksnu leću.

U donjem redu slike vidimo:

bikonkavnu, plankonkavnu i konveksno-konkavnu leću.

Glavna dioptrička jednadžba

Nacrtat ćemo preslikavanje predmeta “AB" preko simetrične bikonveksne

leće. Leća je simetrična onda kada su joj obje žarišne daljine jednake (f1 =
¡2 = f). Točka "A" se nalazi na spojnici žarišta (F1 i F2), pa je leća
preslikava u njenu sliku "A’" također na toj spojnici. Pravac koji spaja fokuse
(F1 i F2) zvati ćemo OPTIČKA OS LEĆE. Dakle, točke na optičkoj osi leća
preslikava opet u optičku os. Preslikavanje točke "B" pratit ćemo kroz tri
karakteristične zrake svjetla:

Prvu upućujemo paralelno s optičkom osi, pa je leća lomi kroz zadnje

žarište (fokus) T 2 ".
 71

Drugu upućujemo kroz samo središte leće ( u središtu se leća ponaša

kao, planparalelna ploča), pa je leća otklanja za neki iznos i paralelno
prosljeđuje dalje.

Treću upućujemo kroz prednji fokus "F1", pa je leća lomi li položaj

paralelan optičkoj osi.

Presjek te tri zrake svjetla daje sliku točke "B", a to je točka "B‘".

Preslikavanje predmeta "AB"

Ako sa "-a" označimo udaljenost predmeta od prednje glavne ravnine leće

"P", a sa "b" udaljenost slike predmeta od zadnje glavne ravnine "P"', onda
vrijedi slijedeća jednadžba:

1 1 = 1
a b f

To je glavna dioptrička jednadžba leće pomoću koje se izračunava

udaljenost slike za leću zadane žarišne daljine, ako je poznata udaljenost
predmeta od leće:

j;7 2 = 1 + 1 1 = a + f b = fa
b f a ’b fa a + f

1 JAKOST LEĆE računamo kao recipročnu vrijednost žarišne daljine, a

[jedinica mjere je JEDNA DIOPTRIJA. Dioptriju definiramo ovako : Leća žarišne
¡daljine od jednog metra ima jakost od jedne dioptrije. Prema tome, leća
žarišne daljine 50 cm ima jakost 2 dioptrije, leća žarišne daljine 25 cm ima
jakost 4 dioptrije i t. d.
lb
| Mjerilo preslikavanja, povećanje ili smanjenje slike u odnosu na predmet,
računamo kao omjer veličine "b" i "a” :

¡T.■ 1 ... b
Jakost - , Mjerilo = —
1 f a
 72

Ljudsko oko
Optički instrumenti koje koristimo u raznim granama nauke ili tehnike
samo su dodatak ljudskom oku. Oko je ljudsko osjetilo koje svjetlosne slike
pretvara u osjet vida.

Promatrajući strukturu oka vidimo da ona sliči optičkom instrumentu. Iz

slike presjeka ljudskog oka, vidimo da se oko sastoji od:

- ROŽNICE, koja je konveksnokonkavna leća debljine 0,5mm,

- PREDNJE OČNE KOMORE, također konveksno-konkavnog

prostora ispunjenog očnom vodicom (n=1,336),

- ŠARENICE, koja služi kao dijafragma (opna) a propušta svjetlo

kroz prednji otvor koji se zove ZJENICA.

- BIKONVEKSNE LEĆE OKA, kojoj se mogu mijenjati radiusi

zakrivljenosti prednje i zadnje plohe (akomodacija
prilagođivanje oka na različite udaljenosti predmeta),

- STAKLASTOG TIJELA, koje ispunjava unutrašnjost oka i

- MREŽNICE na kojoj se stvara slika predmeta kojeg

promatramo ( SL. 4 4 ).

Prikaz ljudskog oka

Žilnica

S t a k la s t o t i j e l o

SL 44

Informacija o slici se impulsima kroz očni živac prenosi u ljudski mozak.

Ranije smo vidjeli da bikonveksna leća preslikava predmete na različitim
udaljenostima (udaljenost slike “b“), ako su oni različito udaljeni od leće
udaljenost "-a").
 73

Leća ljudskog oka mora preslikati predmet na mrežnicu, da bi slika bila

oštra. Budući da mi promatramo predmete na različitim udaljenostima od oka,
to će se njihova slika stvarati ispred ili iza mrežnice. Zato se kod očna leće
mogu mijenjati radiusi zakrivljenosti njenih ploha, time se mijenjaju i žarišne
udaljenosti leće ("ft" i 12 "), tako da se ravnina slike uvijek dovodi na
mrežnicu (AKOMODACIJA). Mogućnost akomodacije nije bezgranična, pogotovo
za blize predmete. Ona ovisi o starosnoj dobi. Kod normalnog oka je najbliža
;točka koju oko može preslikati na mrežnicu:
7 cm (za dijete od 10 godina) i
22 cm (za dob od 40 godina ).

vTa se udaljenost sa godinama povećava, tako da stariji ljudi moraju

upotrebljavati naočale za čitanje. Međutim, i kod mlađih ljudi nalazimo razilč ite
mogućnosti akomodacije (dalekovidnost ili kratkovidnost) koje se onda
iskazuju kao nedostatak jer je okoliš koji nas okružuje prilagođen normalnom
oku. Zato se taj nedostatak otklanja dodatnim optičkim sistemima (naočale.
kontaktne leće).
 74

DURBIN

Durbin je složen optički sistem (optički instrument) koji nam služi za

VIZIRANJE. Viziranje možemo definirati kao uspostavljanje pravca između dviju
zadanih točaka terena.

DURBIN je arapska riječ, a točan prijevod na naš jezik je DALEKOZOR.

Međutim, dalekozore geodetskih instrumenata zovemo durbini (to je već
postalo stručni termin). U stranoj literaturi (englesko jezično područje) nalazimo
termin TELESKOP.

Dakle, durbin služi za viziranje a istovremeno povećava sliku predmeta na

mrežnici ljudskog oka.

Prema konstrukciji, durbin se sastoji od dvije metalne cijevi (manjeg, i

većeg radiusa) u koje su ugrađene dvije leće. U veću cijev, koja se zove
CIJEV OBJEKTIVA, ugrađena je leća OBJEKTIVA a u manju, koja se zove
OKULARNA CIJEV, ugrađena je leća OKULARA.

Durbine dijelimo na:

1) KEPLEROVE ili astronomske durbine, kod kojih su objektiv i okular

konveksne leće i

2) GALILEJEVE ili holandske durbine, kod kojih je objektiv konveksna, a

okular konkavna leća.

Stvaranje slike u durbinu

PLOČICA NITNOG KRČA

SL45

Keplerovi durbini stvaraju obrnutu sliku predmeta, a Galilejevi uspravnu

(durbini koji stvaraju uspravnu sliku zovu se terestrički, ima više konstruktivnih
rješenja).

Danji opis stvaranja slike u durbinu (sl.45) odnosi se na Keplerov durbin:

 Na početku veće metalne cijevi ugrađena je leća objektiva. Ta je leća
prilikom viziranja okrenuta prema objektu promatranja, pa je zato zovemo
OBJEKTIV. Na kraju okularne cijevi (manja cijev), ugrađena je je leća okulara.
Leća okulara se prilikom viziranja nalazi bliže oku čovjeka koji vizira
(opservatora), pa je zato zovemo OKULAR.

U cijevi okulara nalazi se staklena pločica s NITNIM KRIŽEM, koji je

| također bitni dio durbina a služi nam za viziranje.

Objektiv stvara obrnutu i umanjenu sliku predmeta "AB" u cijevi okulara,

konstrukciju slike možemo izvesti pomoću dviju zraka svjetla:

Jednu zraku uputimo kroz prednji fokus objektiva (F1), pa je leća lomi
paralelno s optičkom osi.

Drugu zraku uputimo u središte leće objektiva, pa se ona malo otkloni i

produži paralelno (središte leće djeluje kao planparalelna ploča).

U sjecištu tih dviju zraka stvara se obrnuta i umanjena slika predmeta

| "A’B”'.

Ta slika mora pasti između leće okulara i njenog prednjeg fokusa "F3”.

Sada leća okulara djeluje kao LUPA (povećalo) pa stvori novu sliku
predmeta " A"B" Tu novu sliku konstruiramo opet pomoću dviju zraka
svjetla: Jednu uputimo paralelno optičkoj osi te se lomi kroz fokus "F4U, a
drugu uputimo prema središtu leće okulara te će se malo otkloniti i nastavit:
paralelno. Te se zrake svjetla ne će presjeći (ne će stvoriti realnu sliku),
presjeći će se njihovi produžetci ispred leće okulara i stvorit će povećanu
sliku " A"B" * (virtualna slika).
 76

N it n i k r i ž

NITNI KRIŽ je ugrađen u durbine radi viziranja. Ako je durbin bez nitnog
križa može poslužiti samo za promatranje terena, a ne i za viziranje.

Hitni križ je u cijev okulara ugrađen pomoću dva ili pomoću četiri vijka
(si.46). Ti vijci imaju svrhu prilagođivanja durbina određenim uvjetima
geodetskih instrumenata (rektifikacija geodetskih instrumenata), a zovemo ih
KOREKCIJSKI VUCI.

Nitni križ je izrađen na okrugloj staklenoj pločici.

SL46

Da bi sliku nitnog križa vidjeli jasno i oštro, on se mora preslikati na

mrežnicu oka opservatora. Budući da svako oko nema istu daljinu jasnog
viđenja (o tome je već bilo govora), to u samom okularu durbina postoji
mogućnost podešavanja nitnog križa prema oku opservatora. To podešavanje
izvodimo približavanjem ili udaljavanjem leće okulara od pločice nitnog križa.
Leća okulara je navojima učvršćena u okularnu cijev, pa se zakretanjem
okularnog prstena može približiti ili udaljiti okular od nitnog križa. Taj
postupak zovemo DIOPTRIRANJE.

Prilikom viziranja predmeti se nalaze na različitim udaljenostima od leće

okulara ( udaljenost "a"), pa će okular te predmete preslikati također na
različite udaljenost u cijevi durbina (udaljenost “b"). Da bi sliku predmeta
vidjeli jasno i oštro, ona mora pasti u ravninu pločice nitnog križa. To
postižemo tako da ravninu pločice nitnog križa dovodimo u ravninu slike.
Znači da čitavu okularnu cijev pomičemo u cijevi durbina sve do poklapanja
ravnine nitnog križa i ravnine slike. Taj postupak zovemo FOKUSIRANJE.

Prema konstrukciji imamo durbine s vanjskim i durbine s unutarnjim

fokusiranjem. Durbine s vanjskim fokusiranjem smo opisali ( kod njih se
pomiče okularna cijev u cijevi durbina), a kod durbina s unutarnjim
fokusiranjem imamo posebnu leću za fokusiranje. Ta leća je ugrađena između
objektiva i okulara. Pomicanjem te leće mijenjamo žarišnu daljinu "F2" leće
objektiva, pa time pomičemo sliku predmeta sve do poklapanja s ravninom
nitnog križa.

Fokusiranje

DURBINI S VANJSKIM FOKUSIRANJEM

H Y G IN S O V D U R B IN RAMSDENOV DURBIN

O KU LAR OKULAR

DURBIN S UNUTARNJIM FOKUSIRANJEM

KOLIMACIJSKA OS

SL47

Pravac kojim viziramo pomoću durbina zovemo VIZURNA ili

KOLIMAC1JSKA OS DURBINA. Taj pravac definiramo pomoću dvije točke. Prva
je optičko središte preslikavanja leće objektiva (prednji fokus "F1"), a druga je
presjek vertikalne i horizontalne niti nitnog križa.

Dakle, KOLIMACIJSKA OS DURBINA je pravac koji spaja optičko središte

objektiva sa presjekom niti nitnog križa.

Što su te dvije točke udaljenije, viziranje durbinom je točnije. Prema

tome, dugački durbini su točniji za viziranje od kratkih. Dugački durbini su
 MIKROSKOP

Mikroskop je optički instrument koji nam služi za povećavanje sitnih

predmeta (malih veličina). Mikroskop, isto kao i
geodeziji. Vrijednost kuta očitavamo na vrlo
mikroskop da bi povećali sliku očitanja. Kod
LUPU, koja je najjednostavnije povećalo (lupa ili
međutim mikroskop ima daleko veće povećanje
konstrukcijama instrumenata.
durbin, ima veliku primjenu u
sitnom mjerilu, pa koristimo
nekih instrumenata koristimo
povećalo je bikonveksna leća),
pa ga koristimo na današnjim

Po konstrukciji i načinu stvaranja slike mikroskop je vrlo sličan durbinu, uz

slijedeće razlike:
1) objektiv je konveksna leća male žarišne damine (za
razliku od durbina kod kojeg je žarišna daljina veća).

2) predmet "AB" nalazi se neposredno ispred žarišta F1

leće objektiva, tako da je slika "A'B" obrnuta i
povećana u odnosu na predmet "AB".

Funkcija okulara je ista kao i kod durbina:

Slika "A’B’“ stvara se između fokusa "F3" i leće okulara, pa okular djeluje
kao lupa koja stvara uvećanu i virtualnu sliku " A"B" ".

Stvaranje slike u mikroskopu

 80

DEFINICIJA HORIZONTALNIH I VERTIKALNIH KUTOVA

što je to horizontalni, a što vertikalni kut na terenu, najbolje ćemo opisati

na slijedećem primjeru:

Zamislimo na terenu tri točke "A", ”B" i "C", između kojih postoje neke
visinske razlike.

Ako točke "A" i "B“, a zatim "A" i “C" spojimo pravcima, tada će pravci
"AB" i "AC" činiti neki kut u prostoru. Taj kut se nalazi u ravnini koja je
određena točkama : A, B i C, i koja je koso nagnuta u prostoru. Prema tome
je i taj kut koso nagnut u prostoru.

SL50

Kod geodetske izmjere točke terena ortogonalno projiciramo u horizontalnu

ravninu, pa nam taj "koso nagnut prostorni kut1' nije kut kojeg određujemo
izmjerom. Geodetskom izmjerom određujemo ortogonalnu projekciju tog kuta u
horizontalnu ravninu.

Da problem zorno objasnimo, položit ćemo tri ravnine : dvije vertikalne

"rc," i i jednu horizontalnu "713“.

Vertikalnu ravninu *'irl " postavljamo kroz točke A i B, a vertikalnu ravninu

"712 " kroz točke A i C.
Horizontalnu ravninu "7r3" postavljamo kroz točku A.

Vertikalna ravnina "u," i horizontalna “713" sijeku se u pravcu "p-j", a

vertikalna ravnina "tí2" i horizontalna "713" u pravcu "p2".
 Kut između pravaca V i" i “p2" je HORIZONTALNI KUT pravaca "A8: i ' AC',
odnosno ortogonalna projekcija prostornog kuta BAC u horizontalnu ravninu.
Taj kut "P" određujemo geodetskom izmjerom.

Kutovi u vertikalnim ravninama "71-1" i nrc2" su VERTIKALNI KUTOVI ”«¡>1" i

"92". pri čemu je kut između pravca "p^1 i “AB" pozitivan ili elevacijski ("<p-|"),
a kut između pravca "p2” i "AC" negativan ili depresijski {"cp2”)-

Iz gradiva kojeg smo dosada obradili možemo vidjeti da se geodetska

izmjera svodi na mjerenje duljina (horizontalnih i vertikalnih) i mjerenje kutova
(također horizontalnih i vertikalnih).

Mi smo u ovom udžbeniku obradili direktno mjerenje horizontalnih duljina

čeličnom vrpcom, a osim tog načina imamo još optičko i elektroničko mjerenje
duljina. Optičke i elektroničke daljinomjere, pomoću kojih se brzo , a pomoću
elektroničkih i vrlo točno, mjere duljine obradit ćemo u višim razredima.

Vertikalne duljine su visinske razlike, a određujemo ih niveliram ili iz

horizontalne duljine i vertikalnog kuta (trigonomertijski).

Kutove (horizontalne i vertikalne) mjerimo instrumentom koji se zove

TEODOLIT.

T E O D O L I T

Teodolit je geodetski instrument k o jim se mjere horizontalni i vertikalni

kutovi.

Po definiciji iz matematike, kut je dio ravnine koji je omeđen s dva

pravca. Taj dio ravnine (horizontalni ili vertikalni kut) mjerimo na terenu sa
svrhom određivanja položaja neke točke.

Vjerovatno je preteča teodolitu bio obi3an VIZIR pomoću kojeg se veličina

kuta mogla sa terena prenijeti na papir. Ako preko takovog "vizira" viziramo
‘ (ciljamo) u točke terena i povlačimo u smjeru tih vizura crte na papiru koji je
u horizontalnom položaju, onda prenosimo horizontalni kut s terena na papir.
Taj način mjerenja kuta zadržao se i do danas (grafička izmjera pomoću
topografskog stola).

Ako tom viziru dodamo kutomjer (sl.51), imamo grubi instrument kojim
možemo IZMJERITI horizontalni kut. Postavimo kutomjer horizontalno,
namjestimo središte podjele I ku tomjera iznad točke "A" terena, pomoću "vizira1
nulu kutomjera okrenemo u pravac "AB"(lijevi krak kuta), zatim uviziramo u
pravac "AC"(desni krak kuta) i konačno na podjeli kutomjera očitamo iznos
horizontalnog kuta.
 82

Time smo opisali ideju konstrukcije teodolita.

Mjerenje horizontalnog kuta pomoću “vizira"

J/

OKO

SL51

Prvu sličnu spravu opisao je Heron iz Aleksandrije (200 g. prije nove ere)
a nazvao ju je DIOPTRA. Ta je sprava, osim za mjerenje horizontalnih kutova,
služila i za određivanje visinskih razlika.

Dakle, teodolit mora imati spravu za viziranje (DURBIN) , kutomjer na

kojem možemo očitati pravac vizure (HORIZONTALNI LIMB) i kutomjer na kojem
možemo očitati nagib vizure prema horizontalnoj ravnini (VERTIKALNI LIMB).

Prve konstrukcije teodolita znamo iz početka sedamnaestog stoljeća (nakon

što je Sneliius uveo triangulacijska mjerenja), a koriste se za mjerenja u
triangulaciji. Kod nas su prva triangulacijska mjerenja u sklopu "Jozefinskog
premjera' počela 1760 godine, a rađena su za vojne topografske karte mjerila
1:28800. Tek kasnije od 1810 g. pa dalje, mjerenja su izvođena u
gospodarske svrhe (katastarski premjer).

Opis teodolita

Teodolit je konstruiran tako da jedan njegov dio miruje prilikom mjerenja

kuta, a drugi dio je pomičan (može se okretati oko vertikalne osi).

DIO KOJI MIRUJE uključuje :

- STATIV TEODOLITA sa centralnim vijkom,

- PODNOŽNU PLOČU (tronožac) sa tri podnožna vijka i

- HORIZONTALNI LIMB.

DIO KOJI JE POMIČAN (ALHIDADA) uključuje:

 83

- ALHIDADNE LIBELE ( cijevnu i doznu ),

- VERTIKALNU OSOVINU,
- HORIZONTALNU OSOVINU,
- NOSAČE DURBINA,
- DURBIN,
- VERTIKALNI LIMB,
- LIBELU VERTIKALNOG LIMBA,
- KOČNICU i VIJAK za fino pomicanje alhidade,
- KOČNICU i VIJAK za fino pomicanje durbina,
- REPETICIJSKI UREĐAJ (kočnica limba),
- OPTIČKI VISAK,
- SPRAVE ZA OČITANJE horizontalnog i vertikalnog limba
(mikroskop).

Navedeni opis odgovara jednom suvremenom instrumentu (stari tipovi

nemaju optički visak).

Stativ

Stativ je dio instrumenta na koji se postavlja teodolit prilikom mjerenja

kuta. Stativ se sastoji od GLAVE STATIVA, na koju se teodolit pričvrsti
CENTRALNIM VIJKOM, i tri drvene NOGE čija se duljina dade regulirati. Glava
stativa je metalna. Na centralni vijak se učvršćuje visak pomoću kojeg se
teodolit centrira u točku terena. Noge stativa se mogu regulirati (produljiti ili
skratiti) zbog toga što se teodolit često postavlja na neravan teren, a glava
stativa treba biti približno horizontalna. Krajevi nogu su okovani metalnim
šiljcima pa se pri postavljanju teodolita na točku dobro ugaze u teren, da se
teodolit pri radu ne bi pomaknuo.

Stativ teodolita

SL.52
 84

Podnožna ploča

Podnožna ploča teodolita je trokutasta metalna ploča, koja se sa tri

PODNOŽNA VUKA oslanja na glavu stativa. Naginjanjem, pomoću podnožnih
vijaka dade se podnožna ploča dovesti u horizontalni položaj. Podnožna ploča
je centralnim vijkom učvršćena na glavi stativa.

Kod WHdovih teodolita podnožna ploča ima doznu libelu, tako da se

pomoću podnožnih vijaka može horizontirati. U podnožnu ploču ulazi
VERTIKALNA OSOVINA teodolita. Vertikalna osovina ima cilindrični oblik
(Zeissovl teodoliti) koji ulazi u cilindrični otvor podnožne ploče. U podnožnu
ploču može biti ugrađen OPTIČKI VISAK.

Optički visak je durbin čija se vizurna os lomi za 90° . Dio vizurne osi
koji je bliži okularu je u horizontalnom položaju, a dio bliži objektivu je
vertikalan i poklapa se s vertikalnom osi teodolita. Optički visak služi za
precizno centriranje teodolita.

Podnožna ploča

SL.53
 85

Horizontalni limb

HORIZONTALNI LIMB teodolita je metalni ili stakleni krug s nanesenom

podjelom u stupnjevima ili gradima. Stari teodoliti, konstruirani u prošlom ili
početkom ovog stoljeća, imaju metalne limbove. Ti limbovi se očitavaju
pomoću NONIUSA (pomoćno mjerilo), a podjela je seksagezimalna. Teodoliti
novije konstrukcije imaju staklene limbove, a podjela može biti seksagezimalna
( 0° do 360° )ili centezimalna ( 0 g do 400 g ). dijelovi stupnja na tim
teodolitima očitavaju se pomoću skale ili optičkog mikrometra koji su ugrađeni
u mikroskop.

Horizontalni limb mora mirovati prilikom okretanja alhidade (prilikom

mjerenja horizontalnog kuta). Središte horizontalnog limba treba biti u
vertikalnoj osi teodolita, a ravnina horizontalnog limba treba biti u horizontalnom
položaju.

Horizontalni limb se može izdići iz svog ležišta, pa se tada on okreće

zajedno s alhidadom. To postižemo REPETICIJSKIM UREĐAJEM ili kočnicom
limba. Tako možemo "nulu limba" dovesti u određeni pravac terena.

Horizontalni limb
 86

Alhidada

ALHIDADA je pokretni dio teodolita koji rotira (okreće se) oko vertikalne osi.

U dosadašnjem izlaganju vidljivo je da negdje upotrebljavamo termin

VERTIKALNA OS, a negdje VERTIKALNA OSOVINA.

VERTIKALNA OS je zamišljeni pravac oko kojeg rotira alhidada, prolazi

središtem horizontalnog limba, a prilikom mjerenja kuta (kada je teodolit u
funkciji) mora biti vertikalna u prostoru.

VERTIKALNA OSOVINA je dio teodolita. To je metalni valjak na kojem stoji

teodolit u podnožnoj ploči. Vertikalna osovina se pomoću posebnog vijka
učvrsti (zakoči) u podnožnoj ploči. Prije mjerenja kuta moramo provjeriti da li
je taj vijak dobro zategnut u desno, ako nije, onda se pri okretanju alhidade
pomiče i horizontalni limb, pa će mjerenja biti pogrešna.

Dakle, možemo reći da je simetrala VERTIKALNE OSOVINE VERTIKALNA OS.

Na alhidadu je ugrađena cijevna libela koju zovemo ALHIDADNA LIBELA.

Ta libela služi za horizontiranje instrumenta, odnosno za dovođenje
horizontalnog limba u horizontalan položaj.

Osim cijevne, na alhidadi se nalazi i dozna libela koja služi za grubo

horizontiranje instrumenta.

Na dva vertikalna nosača oslanja se HORIZONTALNA OSOVINA teodolita.

Sa horizontalnom osovinom je čvrsto spojen durbin. Horizontalna osovina je
isto metalni valjak čija je simetrala HORIZONTALNA OS. Oko horizontalne osi
može rotirati (okretati se) DURBIN teodolita. Uz durbin je učvršćen VERTIKALNI
LIMB. Horizontalna os prolazi kroz središte vertikalnog limba. Horizontalna
osovina na svojim krajevima ulazi u rašljaste otvore vertikalnih nosača.

Horizontalna os treba biti okomita na vertikalnu os, dakle u horizontalnom

položaju u prostoru. (Za podešavanje tog uvjeta postoje na nosačima durbina
korekcijski vijci).
Horizontalna os

SL 55
 87

DURBIN teodolita je opisan već ranije. Čvrsto je povezan s horizontalnom

osovinom. Zajedno s vertikalnim limbom može se okretati (rotirati) oko
horizontalne osi teodolita, a zajedno s aihidadom oko vertikalne osi.

Zahvaljujući tome možemo VIZURNU OS durbina usmjeriti u svaku točku

terena.

VIZURNA ili KOLIMACIJSKA OS durbina (pravac koji spaja optičko središte

objektiva i presjek niti nitnog križa) treba biti okomita na horizontalnu os
teodolita.

Zbog točnog viziranja (usmjeravanja vizurne osi durbina) u zadanu točku

terena imamo na alhidadi:
KOČNICU ! VIJAK ZA FINO POMICANJE alhidade i
KOČNICU I VIJAK ZA FINO POMICANJE durbina.

Kod nekih proizvođača teodolita (Wild) izvedba tih kočnica i vijaka je

klasična, kao vijci s bubnjem koji pri okretanju u desno koče, a pri okretanju
u lijevo otpuštaju alhidadu ili durbin.

Kod Zeissovih teodolita (istočnonjemački Zeiss) kočnice su izvedene kao

plastične hvataljke, a vijci za fino pomicanje kao vijci s bubnjem.

Vijak za fino pomicanje alhidade pomiče vizuru lijevo ili desno, a vijak za
fino pomicanje durbina gore ili dolje.

Kod viziranja treba voditi računa o tome da vijci za fino pomicanje imaju
ograničen hod, pa ih treba okretati u suprotnu stranu kad navoj dođe do
kraja.

Konstrukcija kočnica i vijaka za fino pomicanje

1 - vertikalna osovina teodolita

2 - kočnica alhidade
3 - vijak za fino pomicanje alhidade
4 - horizontalna osovina teodolita
5 - kočnica durbina
6 - vijak za fino pomicanje durbina
SL 56
 88

VERTIKALNI LIMB je stakleni krug s nanesenom podjelom u

seksagezimalnoj ili centezimalnoj mjeri, čvrsto je spojen s durbinom, u
instrumentu zauzima vertikalan položaj, a središte podjele mu je u horizontalnoj
osi teodolita. Vertikalni limb služi za mjerenje vertikalnih kutova.

SPRAVE ZA OČITAVANE LIMBOVA su sprave pomoću kojih očitavamo

projekciju vizurne osi durbina na horizontalnom ili vertikalnom limbu. Kod
novijih konstrukcija teodolita te sprave su MIKROSKOP SA SKALOM ili
MIKROSKOP SA OPTIČKIM MIKROMETROM.

Mikroskop sa skalom je konstrukcijsko rješenje koje nalazimo kod većine

instrumenata pa ćemo ga opisati (SI. 59):

Preko zrcala na alhidadi teodolita mikroskop prima vanjsko svjetlo.

Snop svjetlosnih zraka prolazi kroz HORIZONTALNI LIMB, zatim vođen

pravokutnim prizmama kroz SKALU MIKROSKOPA, pa kroz VERTIKALNI LIMB i
konačno dolazi u OKULAR MIKROSKOPA.

Dakle, takav snop svjetla koji "nosi u sebi" sliku:

horizontalnog limba,
skale mikroskopa i
vertikalnog limba,

dolazi u okular mikroskopa za očitavanje limbova. U okularu mikroskopa

vidimo sliku limba i preko nje sliku skale.

Skala mikroskopa je sastavni dio mikroskopa, pa se ponaša kao svaki dio

alhidade ( jer je mikroskop dio alhidade), to znači da rotiranjem alhidade rotira
i skala. Znači, zakretom alhidade za neki horizontalni kut, zakrene se za isti
kut i skala.

Budući da horizontalni limb kod takove rotacije alhidade miruje, pri

svakom položaju alhidade skala se projicira na drugi dio horizontalnog limba.

U okularu mikroskopa očitavamo položaj NULE NA SKALI na podjeli

horizontalnog limba.

Ako na taj način očitamo horizontalni limb kod viziranja u dvije različite
točke terena, izmjerili smo horizontalni kut između tih točaka (razlika očitanja
daje horizontalni kut).

Skala je podijeljena na šezdeset dijelova. Veličina skale odgovara duljini

jednog stupnja na limbu. Dakle, jedinica podjele na skali je jedna
seksagezimalna minuta. Pri očitanju procjenjujemo desetinku minute, a to znači
6!! (vidi si. 60).

Kod teodolita s gradusnom podjelom limbova princip je isti, osim što je

limb podijeljen na grade a skala na centezimalne minute.
 89

Za točnije očitavanje limbova koristimo OPTIČKI MIKROMETAR (sekundni

teodolit koji se koristi za triangulaciju), princip kojeg ćemo obraditi kasnije.

Teodolit Wild T2
(sekundni teodolit)

1) Bubanj opt ičk og

mi kro met ra

2) Ko čni ca du rb in a

3) Okul ar durbin a

4) Okul ar mikroskopa

5) Vi ja k za fino
po mi canje durbin a

6) Ko čni ca alhidade

7) Vij ak za fino
po mi can je alhidade

8) Repeticijski uređaj

9) Os vj etl jen je
horizont, limba

10) Podnožni vi jak

11) Okul ar optičkog

viska

SL57
 90

Preslikavanje limbova (Teodolit Wild T2)

S lik a
O s v j e t l j en j e lim b a
v e r t , lim b a i s k a le

V ert ik a ln i
1 imb

S l i k a m je h u ra
l i b e l e v, lim b a

L ib e la S lik a
v e r t . 1 imba hor iz
lim b a

A 1 h i d ad n a
lib e la

H o riz o n ta ln i
1 imb

O s v j e t 1j e n e
h o r iz . lim b a

SL 59
 91

TEODOLIT 020A ZEISS

SI 59,
 92

MIKROSKOP SA SKALOM

Seksagezimalna
podj ela

Cc itan3 e :

Vert. limb
V = 95° 54/4

Hori 2 . limb
AS 130° 04,6

Centezimalna
podj ela

0 5 itan3 e :

'vert. 1imb
V = 87g 25,5c

iiorizot . limb
A~ = 192g 96,5c

SL.60
 93

MIKROSKOP S OPTIČKIM MIKROMETRIM

Seksagezimalna
podjela

Oč i t a n j e :

94° 1 2 7 44?3

Centezimalna
p o d 3 ela

Oö itanj e :

1 05 ,8 2 2 3 8 g
105g
82c
2 3 , 8cc

SL61
 94

ISPITIVANJE I REKTIFIKACIJA TEODOLITA

Pri opisivanju teodolita definirali smo njegove GLAVNE OSI:

VERTIKALNU OS ,
HORIZONTALNU OS i
KOLIMACIJSKU ili VIZURNU OS .

Opisali smo i položaj koji te osi trebaju zauzimati u prostoru:

VERTIKALNA OS (os rotacije alhidade) treba biti u prostoru vertikalna i

treba prolaziti kroz središte podjele horizontalnog limba (to je prvi uvjet
teodolita).

KOLIMACIJSKA OS (vizurna os durbina) treba biti okomita na horizontalnu

os (drugi uvjet teodolita).

HORIZONTALNA OS (os rotacije durbina) treba biti okomita na vertikalnu

os i time u prostoru horizontalna (treći uvjet teodolita).

To su tri osnovna uvjeta koje teodolit treba ispuniti prije mjerenja

horizontalnih kutova. Svaki teodolit moramo ispitati, a po potrebi i rektificirati
prije mjerenja kutova da bi ispunio navedena tri uvjeta. Teodolit se ispituje
navedenim redoslijedom (prvi, drugi i zatim treći uvjet).

Ako teodolit ne ispunjava ova tri uvjeta imat ćemo sistematske pogreške u
kutevima koje njime mjerimo. Neke od tih pogrešaka možemo ukloniti
posebnom metodom mjerenja ili računanjem.

Osi teodolita

SL.62
 95

Uvjet vertikalne osi (prvi uvjet teodolita)

Prvi uvjet je ispunjen onda kada je vertikalna os teodolita okomita na

glavnu tangentu alhidadne libele. Glavna tangenta alhidadne libele je u
horizontalnom položaju onda kada libela vrhuni. Budući da je ravnina
horizontalnog limba okomita na vertikalnu os teodolita biti će u horizontalnom
položaju onda kada je vertikalna os u vertikalnom.

Horizontalni položaj u prostoru određuje nam GLAVNA TANGENTA

ALHIDADNE LIBELE. Kada postignemo okomitost glavne tangente i vertikalne
osi teodolita onda smo postigli i paralelnost glavne tangente s ravninom
horizontalnog limba.

Vertikalna os je os rotacije alhidade i njen položaj u odnosu na alhidadu

ne možemo mijenjati.

Alhidadna libela je ugrađena u teodolit tako da se može naginjati prema

ravnini horizontalnog limba. Jedan (kod nekih libela i oba) kraj libele ima
korekcijski vijak pomoću kojeg se može taj kraj libele podići ili spustiti. Tako
se može promijeniti nagib libele prema vertikalnoj osi teodolita ili prema ravnini
horizontalnog limba.

Tom promjenom nagiba dovedemo glavnu tangentu libele u okomit položaj

na vertikalnu os, odnosno u paralalan položaj s horizontalnim limbom.

Postupak ispitivanja i rektifikacije je slijedeći:

Okretanjem alhidadu dovedemo libelu u smjer dva podnožna vijka (P1 i

P2). Okretanjem tih vijaka u suprotnom smjeru (oba prema unutra ili oba
prema van) dovedemo mjehur libele u položaj vrhunjenja.

Zatim alhidadu okrenemo za 180° , pa gledamo što se dogodilo s

mjehurom:

Ako je mjehur (nakon što se je umirio) zauzeo položaj vrhunjenja, prvi

uvjet teodolita je zadovoljen, a ako se je mjehur otklonio iz položaja
vrhunjenja, uvjet nije zadovoljen pa teodolit treba rektificirati (SL.63).
 96

Rektifikacija prvog uvjeta

SL.63

Iz slika vidimo da glavna tangenta libele s ravninom horizontalnog limba

čini kut " ep

Taj kut poništimo naginjanjem horizontalnog limba na suprotnu stranu

pomoću vijaka P1 i P2, pa tako dovedemo mjehur do vrhunjenja.

Zakretanjem alhidade za 180° okrenuli smo i libelu, pa se ona nagnula za

dvostruki iznos tog kuta " 2 <p " prema horizontalnoj ravnini.

Uslijed tog nagiba mjehur libele se otkloni iz položaja vrhunjenja.

Rektifikaciju izvodimo pomoću korekcijskog vijka libele:

POLOVICU OTKLONA MJEHURA LIBELE POPRAVIMO POMOĆU

KOREKCIJSKOG VIJKA, A DRUGU POLOVICU POMOĆU PODNOŽNIH VIJAKA

Time smo doveli glavnu tangentu libele u paralelan položaj s ravninom

horizontalnog limba (korekcijskim vijkom libele), a vertikalnu os teodolita u
vertikalan položaj u prostoru (podnožnim vijcima P1 i P2).

Konačno treba provjeriti da li libela u oba položaja vrhuni.

Ako je otklon mjehura velik ne može se dobro procijeniti polovica otklona,

pa se postupak treba ponoviti nekoliko puta.

Nakon toga okrenemo libelu u smjer trećeg podnožnog vijka P3, pa je

pomoću njega navrhunimo (horizontiramo teodolit).
 97

Instrumenti novije konstrukcije imaju libelu s dva korekcijska vijka (s jedna

i s druge strane djevi), pa otklon popravljamo tako da jedan vijak zatežemo a
drugi otpuštamo.

Vijke zatežemo ili otpuštamo iglom za rektifikaciju koju uvučemo u glavu

vijka pa je zakrećemo (u desno zatežemo - spuštamo kraj libele a u lijevo
otpuštamo - izdižemo kraj libele).

UVJET VERTIKALNE OSI TEODOLITA MORAMO ISPITATI I REKTIFICIRATI,

jer pogrešku horizontalnog kuta koja bi nastala ako uvjet nije zadovoljen NE
MOŽEMO OTKLONITI ni metodom mjerenja a niti računanja.

Uvjet kolimacijske osi {drugi uvjet teodolita)

Kolimacijska ili vizurna os treba biti okomita na horizontalnu os. Taj uvjet
se mora ispitati prije uvjeta horizontalne osi, dakle drugi po redu, pa ga zato
zovemo "drugi uvjet teodolita”.

Kada je uvjet ispunjen kolimacijska os opisuje (kod rotacije durbina oko

horizontalne osi) ravninu.

Kada uvjet nije ispunjen tada kolimacijska os opisuje plašt stošca.

Pogrešku kolimacijske osi, a to je kut za koji kolimacijska os odstupa od

okomice na horizontalnu os, ispitujemo vizlranjem na neku točku u dva
položaja durbina.

Pri tome nam je PRVI POLOŽAJ DURBINA onaj položaj kod kojeg nam je
vertikalni limb na lijevoj strani opservatora, pa ga zovemo još i KRUG LIJEVO
(KL).

DRUGI POLOŽAJ DURBINA je onaj kod kojeg nam se vertikalni limb

nalazi na desnoj strani, pa ga zovemo KRUG DESNO (KD).

Iz prvog u drugi položaj durbina dolazimo tako da okrenemo durbin za

180° i alhidadu za 180° .

Dakle, odstupanje kolimacijske osi od okomice na horizontalnu os zovemo

KOLIMACIJSKA POGREŠKA teodolita. Ta pogreška je malena po iznosu, ulazi
u grupu sistematskih pogrešaka, a pri promjeni položaja durbina (iz I. položaja
u II. položaj) mijenja predznak.

Na primjer: neka kolimacijska os sa horizontalnom zatvara kut manji od

90° u I. položaju durbina (KL), u II. položaju durbina (KD) će taj kut biti veći
od 90° . Iz toga slijedi: ako je očitanje horizontalnog limba u I položaju
pogrešno za pozitivan iznos kolimacijske pogreške u II. položaju će bili
pogrešno za negativan iznos.
 98

Sada možemo zaključiti slijedeće: zbrajanjem očitanja horizontalnog limba

iz I. i II. položaja kolimacijska pogreška "C" se poništava, a razlikom očitanja
I. i II. položaja dobijemo dvostruki iznos kolimacijske pogreške teodolita ("2C").

Kolimacijska pogreška teodolita

_____ , ____ KOLIM ACIJSKA________

OS

e, =9Q-C
O2-270«C
G2-0'| =I8Q»:C={2C!

SL.64

KOLIMACIJSKU pogrešku teodolita ispitujemo na slijedeći način:

Odaberemo jednu daleku, dobro uočljivu točku, tako da durbin pri viziranju
bude u približno horizontalnom položaju. Približno horizontalan položaj durbina
potreban je za to, da se pri ispitivanju isključi utjecaj pogreške horizontalne
osi (što će biti objašnjeno kod ispitivanja trećeg uvjeta teodolita).

Teodolit pažljivo horizontiramo, u I. položaju durbina uviziramo odabranu

točku. očitamo horizontalni limb i zapišemo očitanje " Oi

Zatim okrenemo durbin u II. položaj, ponovo uviziramo odabranu točku

terena, očitamo horizontalni limb i zapišemo očitanje " O 2

Očitanja “0 1 " i "0 2 " se moraju razlikovati za 180° jer je to normalna

razlika očitanja iz I. i II. položaja durbina. Dakle, stupnjevi moraju biti različiti
točno za 180° .

Sada gledamo ostatak očitanja (minute i sekunde). Ako su minute i

sekunde iz oba očitanja iste (dozvoljava se mala razlika koja proizlazi iz
slučajnih pogrešaka viziranja i procjene kod očitanja skale mikroskopa) onda
teodolit NEMA kolimacijsku pogrešku.

Ako se pojavi znatnija razlika u minutama i sekundama, onda je ta razlika

DVOSTRUKA KOLIMACIJSKA POGREŠKA teodolita.

Na primjer:
01 = 23° 45’ 30" (I. položaj durbina)
02 = 203° 47’ 36’’ (II.položaj durbina)
2C = 0 2 -0 1 = 2’ 6 (dvostruka kolimacijska pogreška)
 99

Dakle, kolimacijska pogreška ovog teodolita je C= 1' 3".

Budući da je kolimacijska pogreška SISTEMATSKA POGREŠKA teodolita,

možemo je ispraviti računskim postupkom.

Očitanje iz I.položaja durbina (popravljeno za iznos kolimacijske pogreške)

biti će:

01 = 23° 45’ 30“ + 1* 3" = 23° 46’ 33”,

a očitanje drugog položaja durbina (također popravljeno):

0 2 = 203° 47’ 36" - 1’ 3" = 203° 46’ 33".

Vidimo da nije nužno rektifikacijom ispravljati kolimacijsku pogrešku

teodolita, ako kut mjerimo u dva položaja durbina. Međutim, ako je iznos
kolimacijske pogreške velik, onda teodolit rektificiramo.

Rektifikaciju izvodimo tako da pomaknemo kolimacijsku os u okomit

položaj na horizontalnu os.

Kolimacijska os je definirana sa dvije točke (optičkim središtem okulara i

presjekom horizontalne i vertikalne niti nitnog križa). Od tih točaka možemo
pomicati jedino presjek niti nitnog križa. Pomičemo pločicu nitnog križa (lijevo
ili desno) pomoću korekcijskih vijaka (vidi poglavlje "Nitni križ").

Postupak rektifikacije:

Nakon što smo ispitali teodolit i ustanovili kolimacijsku pogrešku, vijkom za

fino pomicanje alhidade navedemo na limbu očitanje

01 = 23° 46’ 33", ako je durbin u I. položaju, iH

0 2 = 203° 46’ 33" ako je durbin u II. položaju.

Pri tome i durbin i alhidada trebaju biti u položaju u kojem smo vizirali na
"odabranu točku terena", osim toga moraju biti dobro "zakočeni'1.

Sada pogledamo kroz okular durbina te vidimo da vizura (presjek niti

nitnog križa) više NE POGAĐA točku terena u koju smo vizirali, pa
korekcijskim vijcima pomičemo nitni križ sve do poklapanja vizure i točke
terena.

Kod novijih tipova instrumenata nitni križ nije dostupan, pokriven je

zaštitnim limom, pa je preporučljivo da ne izvodimo rektifikaciju sami, nego da
ga damo u specijalnu radionicu za popravak i rektifikaciju geodetskih
instrumenata.
 100

Uvjet horizontalne osi (treći uvjet teodolita)

Horizontalna os teodolita (os rotacije durbina) treba biti okomita na

vertikalnu os. Taj uvjet se ispituje treći po redu, pa ga zovemo "treći uvjet
teodolita".

K?đa je taj uvjet zadovoljen onda kolimacijska os opisuje vertikalnu ravninu

u prostoru (pri rotaciji durbina), a kada nije, opisuje koso položenu ravninu.
Kroz tu “kosu" ravninu projicira se kolimacijska os na ravninu horizontalnog
limba, pa je uslijed toga očitanje na horizontalnom limbu pogrešno.

Pogreška horizontalne osi veća je kod strmih vizura, a kod horizontalne

vizura jednaka je nuli. Radi toga smo pogrešku kolimacijske osi (drugi uvjet
teodolita) ispitivali prije pogreške horizontalne osi i to kod približno
horizontalne vizure.

Pogreška horizontalne osi, isto kao i pogreška kolimacijske osi, mijenja

predznak u lI. položaju durbina, a budući da njen utjecaj na horizontalni kut
ovisi o nagibu vizure, teodolit se ispituje kod strme vizure.

Postupak ispitivanja je slijedeći:

Odaberemo na terenu jednu visoku točku (toranj crkve ili neku točku na
visokoj zgradi). Ispod te točke postavimo horizontalnu letvu s podjelom.
Teodolit postavimo na stativ i dobro ga horizontiramo.

U 1. položaju durbina uviziramo tu visoku točku, pri zakočenoj alhidadi

spustimo vizuru na horizontalnu letvu na kojoj očitamo odsječak “I, " na mjerilu

U ii, položaju durbina ponovimo isti postupak (uviziramo u visoku točku,

spustimo vizuru na letvu, očitamo na mjerilu letve odsječak l 2 )

Ako su ta dva očitanja jednaka, teodolit NEMA POGREŠKU

HORIZONTALNE OSI. Horizontalna os je stvarno horizontalna u prostoru,
odnosno okomita je na vertikalnu, a durbin se kreće po vertikalnoj ravnini.

Ako su očitanja "I',“ i "l2" različita onda POSTOJI POGREŠKA

HORIZONTALNE OSI, horizontalna os je nagnuta, nije okomita na vertikalnu os,
a durbin se kreće po nekoj kosoj ravnini.

Promjenom položaja durbina (iz I. u II.) ta kosa ravnina mijenja svoj nagib
u odnosu na vertikalnu (na pr. sa lijeve strane prelazi na desnu). Zbog toga
se c rta n ja na horizontalnoj le tv i razlikuju.
 101

Ispitivanje teodolita

nt~_-

_1

SL65

Rektifikaciju ćemo obaviti tako da horizontalnu os dovedemo u okomit

položaj na vertikalnu. Kod opisa teodolita rekli smo da horizontalna os stoji na
dva vertikalna nosača, te se pomoću korekcijskih vijaka može izdizati ili
spuštati. Da bi horizontalnu os postavili okomito na vertikalnu, jedan njezin krnj
treba podići ili spustiti.

Konkretno, pomoću vijka za fino pomicanje alhidade uviziramo u

aritmetičku sredinu očitanja "Ii" i ”l2", dignemo vizuru do visoke točke (kod
zakočene alhidade), pogledamo kroz durbin i vidimo da vizura NE POGAĐA
VISOKU TOČKU.

Rektifikaciju izvodimo korekcijskim vijcima horizontalne osovine. Jedan kraj

horizontalne osovine izdižemo ili spuštamo, istovremeno gledamo kroz durbin i
vidimo kako nam se nitni križ pomiće. Kada nam se nitni križ poklopi sa
točkom u koju smo vizirali, uvjet horizontalne osi je zadovoljen.

Pogreška horizontalne osi, isto kao i pogreška kolimacijske osi, eliminira

se mjerenjem kutova u dva položaja durbina i računanjem aritmetičke sredine
očitanja iz ta dva položaja, pa rektifikacija nije nužna u koliko iznos pogreško
nije velik.

Rijetko kada se rektifikacijom mogu ukloniti pogreške instrumenta, u

potpunosti. Većinom će ostati mali iznos pogreške kolimacijske ili pogreško
horizontalne osi.
 102

Zato primjenjujemo posebnu metodu mjerenja horizontalnih kutova tako da

ili mjerimo u dva položaja durbina. Isto tako pri iskolčenju kuta ili na pr. pri
uspostavljanju vertikalnog pravca u graditeljstvu moramo primijeniti poseban

Na primjer:

Ako teodolitom uspostavljamo vertikalu kod izgradnje nebodera (visoke

zgrade, solitera) moramo to izvoditi u dva položaja durbina. Pravac vertikale
označimo u I. položaju durbina, zatim u II. položaju durbina pa odredimo
sredinu između te dvije oznake,

MJERENJE HORIZONTALNIH KUTOVA

smo definirali ranije. To je kut u horizontalnoj ravnini koji

H o r iz o n t a ln i k u t
zatvaraju ortogonalne projekcije vizura prema dvije točke terena.

TEODOLIT se mora nalaziti u vrhu toga kuta, a horizontalna ravnina je tada

ravnina horizontalnog limba teodolita.

Točke terena između kojih mjerimo horizontalne kutove obilježavamo

vidljivim oznakama. Najjednostavnije oznake su drveni kolci koje zabijamo u
zemlju. Tada nam označena sredina kolca predstavlja točku terena. Ako želimo
trajnije stabilizirati točku, tada u zemlju ukopamo betonski kamen kojem je
također obilježena sredina.

Kod mjerenja kuta teodolit postavljamo u jednu takovu točku terena. U

točke u koje viziramo postavljamo signalne značke TRASIRKE.

Postavljanje teodolita u točku terena zovemo CENTRIRANJE TEODOLITA.

Centriranje teodolita

Centriranja teodolita izvodimo običnim viskom, a kada je potrebna veća

točnost onda koristimo optički visak.

Običnim viskom centriramo ovako:

Stativ postavimo iznad točke terena. Teodolit izvadimo iz kutije i učvrstimo

ga na glavi stativa pomoću centralnog vijka. Visak pomoću konopca učvrstimo
na centralni vijak. Zatim p om ičem o noge stativa tako da visak približno
poklopi točku terena. istovremeno pazimo da nam glava stativa bude približno
horizontalna ( da nam teodolit ne bude suviše nagnut). Pri toj radnji noge
stativa možemo produljivati ili skraćivati, ovisno o terenu u kojem se nalazi
točka. Ako je točka u mekom terenu noge stativa treba dobro "ugaziti". Kada
 103

je taj postupak gotov, malo otpustimo centralni vijak, pa fino centriranje

obavimo pomicanjem teodolita po glavi stativa.

Kada se vrh viska poklopi sa točkom terena tada je centriranje gotovo.

Ako sada želimo točnije centrirati optičkim viskom, moramo prvo

horizontirati teodolit doznom libelom na alhidadi. Pomoću sva tri podnožna
vijka navrhunimo doznu libelu, viziramo kroz okular optičkog viska, otpustimo
centralni vijak i pomičemo teodolit po glavi stativa sve do poklapanja vizu me
osi optičkog viska s točkom terena. Zatim opet stegnemo centralni vijak.

Centriranjem smo doveli vertikalnu os teodolita u obilježenu točku terena.

Horizontiranje teodolita

Horizontiranjem dovodimo ravninu horizontalnog limba teodolita u

horizontalan položaj prostora. U tu svrhu nam služe tri podnožna vijka. Naime,
položaj svake ravnine u prostoru određen je sa tri točke, pa se naginjanjem
teodolita u tri točke (tri vrha podnožnih vijaka) može ravnina horizontalnog
limba postaviti horizontalno. Istovremeno se vertikalna os teodolita postavlja
vertikalno.

Horizontiranje izvodimo alhidadnom libelom. Prije horizontiranja I. uvjet

teodolita (uvjet okomitosti glavne tangente libele na vertikalnu os teodolita)
MORA BITI ZADOVOLJEN.

Teodolit se horizontira prije mjerenja horizontalnih kutova.

Postupak:

Dovedemo alhidadnu libelu u smjer dva podnožna vijka ( P 1 i P2).

Pomoću tih vijaka je navrhunimo. Zatim je zakrenemo u smjer treće
O) CJ)

podnožnog vijka (P3), tada se mjehur pomakne, pa je ponovo pomoću treće

vijka navrhunimo. Tada provjerimo da li libela vrhuni u bilo kojem smjeru
zakreta alhidade. Libela treba vrhuniti u svakom smjeru u koji okrenemo
alhidadu.

Nakon tog postupka, ravnina limba je horizontalna pa možemo mjeriti

horizontalne kutove.

Ako teodolit ima doznu libelu, onda se prije horizontiranja cijevnom,

pomoću sva tri podnožna vijka navrhuni dozna libela. Time se obavi grubo
horizotiranje teodolita, pa se nakon grubog pomoću cijevne libele fino
horizontira teodolit.
 104

Horizontiranje

P, P*

Mjerenje horizontalnog kuta običnom metodom

Pretpostavimo na terenu tri točke "A", “B" i “C“ (primjer koji smo obradili
koci definiranja horizontalnih i vertikalnih kutova).

U točku "A" centriramo i horizontiramo teodolit, a u točke "B" i "C"

postavimo trasirke.

Uviziramo u točku “B”. Najprije grubo preko nišana na durbinu, zatim

zakočimo alhidadu i durbin, pa vijcima za fino pomicanje alhidade i durbina
uviziramo točno.

Očitamo horizontalni limb " 0 1 " (time smo izmjerili PRAVAC na točku "B").

Otkočimo alhidadu i durbin, pa isti postupak viziranja i očitanja limba

ponovimo na točku "C" (time izmjerimo pravac na točku "C” - "0 2 ").

Razlika pravaca " 0 2 -0 , “ je horizontalni kut sa vrhom u točki "A" i

krakovima "AB" i "AC".

To je obična ili jednostavna metoda, metoda kojom smo izmjerili kut samo
u I. položaju durbina. Kod te metode utječu sistematske pogreške na rezultat
mjerenja (naročito pograška horizontalne osi). Zato bi, kod te metode, teodolit
trebao biti dobro rektificiran.
 105

Mjerenje kuta

Girusna metoda mjerenja kutova

To je metoda mjerenja kutova u dva položaja durbina. Mjere se pravci na

dvije ili više točaka a razlikom pravaca računaju se kutovi.

U I. položaju durbina viziramo i očitavamo limb na sve vizu;ne točke.

Alhidadu okrećemo u smjeru kazaljke na satu. Tako izmjerimo I. POLUGIRUS.

Zatim okrenemo durbin u II. položaj, a alhidadu za 180° . Počnemo

mjerenje od završne točke, viziramo i očitavamo limb na sve vizurne točke, a
alhidadu okrećemo u suprotnom smjeru od kretanja kazaljke na satu. To je ii,
POLUGIRUS.

Početna vizurna točka može biti bilo koja, ali ako imamo puno vizurnih
točaka biramo onu koja se tijekom dana najbolje vidi (obično je to točka koja
se nalazi sjeverno od opservatora).

Ako mjerimo na više od tri vizurne točke, onda nam je završna točka u
polugirusu ujedno i početna. To je radi kontrole da se teodolit tijekom
mjerenja nije pomaknuo.
 106

Girusna metoda

A 2
1
.A 3

SL.68

Očitanja horizontalnog limba upisujemo u trigonometrijski formular br. 1 .

U tom formularu računamo:

1 ) dvostruku kolimacijsku pogrešku ... KD - KL ,

2) aritmetičku sredinu I. i II. položaja durbina (računa se sredina
minuta i sekunda) ,

3) reduciranu sredinu, tako da prvi pravac oduzmemo od svih

ostalih pravaca , i

4) kontrole računanja (I. i II. probu).

Pogreške mjerenja kutova

Ovom prilikom analizirat ćemo samo slučajne pogreške, sistematske smo

već obradili a grube zahtijevaju ponovo mjerenje kuta.

pogreške ne možemo izbjeći, možemo ih samo smanjiti pažljivim

radom.

Dakle, kod mjerenja kutova događaju se slijedeće slučajne pogreške:

1 ) pogreška centriranja teodolita (ekscentricitet instrumenta),

2) pogreška vizurne značke (skscentricitet vizurne značke, nastaje
kada trasirka nije postavljena vertikalno),
3) pogreška viziranja,
4) pogreška očitanja horizontalnog limba, i
5) pogreške koje su vezane uz atmosferu kroz koju prolazi vizura.
 107

Ekscentricitet instrumenta i ekscentricitet vizurne značke obradit ćemo

kasnije, kod mjerenja kutova u poligonskom vlaku, jer je to malo složenije, a
sada ćemo se upoznati s pogreškama viziranja i očitanja limba.

Pogreška viziranja nastaje kada nismo dobro dioptrirali i fokusirali durbin.

Tada nam nitni križ i slika predmeta u koji viziramo nisu u istoj ravnini, pa
pomicanjem oka opservator vidi da se nitni križ pomiče po predmetu. Ta se
pogreška zove PARALAKSA.

Zato opservator mora prvo dioptrirati nitni križ prema svom oku. Uvizira u
neku svjetlu površinu ( na pr. nebo), pa prstenom na okularu durbina
maksimalno izoštri sliku nitnog križa.

Nakon toga opservator vizira u točku terena, pa isto tako pažljivo izvrši
fokusiranje (izoštravanje slike predmeta).

Kada su točke u koje viziramo na približno istim udaljenostima od

opservatora, onda fokusiranje ne treba mijenjati. Ako su te točke na osjetno
različitim udaljenostima tada se mora kod svake vizure ponovo fokusirati.

Samo viziranje je usmjeravanje kolimacijske osi u točku terena. To radimo

tako da (vijcima za fino pomicanje alhidade i durbina) presjekom niti nitnog
križa pogodimo točku.

Vizira se u najniži dio trasirke radi pogreške ekscentriciteta vizurne značke.

Pogreška očitavanja horizontalnog limba nastaje zbog procjene kod

očitavanja skale mikroskopa. Naime, na skali procjenjujemo desetinku
minute(6"). Kod optičkog mikrometra ta pogreška nastaje uslijed koincidencije
slike limba. Ta pogreška o v is i o mogućnosti naših osjetila, ne može se
izbjeći, ali se može smanjiti. Moramo izoštriti sliku limba i skale mikroskopa.
To radimo pomoću prstena koji se nalazi na okularu mikroskopa.

Pogreške koje su vezane uz atmosferske uvjete nastaju uslijed

nejednolikog zagrijavanja atmosfere. Atmosfera se zagrijava od zemlje, pa su
donji slojevi atmosfere topliji, a gornji hladniji. Kada vizurni pravac prolazi kroz
slojeve zraka različite temperature on se lomi, pa nastaje pogreška u mjerenju
kuta. Nadalje, slojevi toplijeg i hladnijeg zraka se miješaju pa imamo utisak
kao da zrak titra. Titranje zraka se naročito osjeća oko podne (12 h). Ako
radimo mjerenja koja zahtijevaju visoku točnost, tada ih je najbolje prekinuti.

Sve nabrojene pogreške su SLUČAJNE po svom karakteru. Iz rezultata

mjerenja ih ne možemo ukloniti, međutim povećavanjem broja mjerenja
možemo ih smanjiti. Da povećamo točnost mjerenja kutova, mi ih mjerimo u
više girusa. Zatim računamo NAJVJEROJATNIJU vrijednost mjerenog kuta kao
aritmetičku sredinu iz svih mjerenih girusa.
 108

Da bi svaki girus bio nezavisno mjerenje ( da otklonimo sugestiju

opservatora pri očitavanju limba), između svakog girusa pomičemo limb
pomoću repeticijskog uređaja.

Primjer mjerenja i računanja kutova

Podatke mjerenja upisujemo u trigonometrijski formular br. 1 .

Prilikom mjerenja, na terenu, upisujemo slijedeće podatke:

- stajalište instrumenta ,
- vizurne točke ,
- očitanje limba u !. položaju durbina,
- očitanje durbina u II. položaju durbina i
- dvostruku kolimacijsku pogrešku (2C).

Dvostruka kolimacijska pogreška nam je pokazatelj točnosti mjerenja.

Razlika "II. - I.” sadrži pogrešku "2C" te pogrešku viziranja i očitavanja limba.

U primjeru na prethodnoj stranici vidimo da je stajalište trig. točka 1, a

vizirano je na trig. točke: 2,3,4,5,6 i ponovo na 2.

Ponovljena vizura na trig. točku 2 zove se završna vizura, a služi nam za

kontrolu da se instrument tijekom mjerenja ne pomakne.

Mjereno je u dva girusa. Nakon svakog girusa opservator računa "2C"

(II.-!.) čime kontrolira točnost mjerenja. Vidimo da je u l. girusu:

maksimalni iznos "II.-I." ..... 28",

a minimalni iznos "ll.-l." .... 16".

Razlika dvostruke kolimacijske pogreške nastala je uslijed pogrešaka

viziranja i očitavanja limba, a to je u ovom slučaju 12“.

Kod triangulacijskih mjerenja te su razlike propisane, a ovise o tipu

teodolita i redu trigonometrijske mreže.

U uredu obavljamo računsku obradu trigonometrijskog formulara br. 1.

Računamo:
- aritmetičku sredinu I. i II. položaja durbina,
- reduciranu sredinu i
- kontrole računanja (I. i II. probu).

Aritmetičku sredinu računamo tako da stupnjeve preuzmemo iz I. položaja

durbina a minute i sekunde I. i II. položaja durbina zbrojimo i podijelimo sa
dva. Možemo primijeniti i drugi način. Polovicu dvostruke kolimacione pogreške
pribrojimo manjem očitanju ili oduzmemo od većeg očitanja.
 109

Na primjer (vidi prvi pravac prvog girusa):

24’44" + 12" = 24’56" ili

25'08" - 12" = 24’56" .

Reduciranu sredinu računamo pomoću podataka aritmetičke sredine.

"Pravac na prvu točku u girusu" oduzmemo od svih ostalih pravaca.

Ako tom prilikom rezultat oduzimanja ispada negativan (vidi zadnji pravac
u drugom girusu),

10° 47’ 54" - 91° 12’ 51" ,

onda prvom iznosu pribrojimo 360° pa zatim obavimo računsku operaciju:

370° 47’ 54" - 91° 12’ 51" = 279° 35’ 03".

Računanjem "reducirane sredine" orijentiramo “nulu limba" u pravac prve

točke u girusu. Dakle, “reducirane sredine" su horizontalni kutovi koje pravci
na ostale vizurne točke zatvaraju s pravcem na prvu točku u girusu.

Tek kroz kolonu "reducirane sredine" možemo uspoređivati giruse

međusobno. Ovdje vidimo da li se potkrala kakova gruba pogreška u
mjerenju.

Računskim probama provjeravamo točnost računske obrade podataka u

trig. formularu br. 1.

I. probom provjeravamo računanje "aritmetičke sredine”. Zbrojimo minute

isekunde I. položaja durbina (29’26"), zatim minute i sekunde II. položaja
durbina (33’10") pa aritmetička sredina tih zbrojeva ((29’26"+33'10,,) :2 = 3 l’18“)
mora biti jednaka zbroju minuta i sekunda "aritmetičke sredine".

II. probom kontroliramo računanje "reducirane sredine". Zbroj minuta i

sekunda "prvih pravaca" iz oba girusa pomnožimo sa brojem pravaca u girusu
((24’56"+12’51")x5 = 8’55"), tome iznosu pribrojimo sumu minuta i sekunda
"reducirane sredine” (22’33") pa moramo dobiti sumu minuta i sekunda
"aritmetičke sredine" ( 31’ 18" ).

Horizontalne kutove mjerimo u više girusa, što ovisi o točnosti koju

trebamo postići. Najvjerojatnije vrijednosti tih kutova su aritmetičke sredine iz
svih girusa. Te sredine računamo u trigonometrijskom formularu br. 2. Na
slijedećoj stranici imamo primjer mjerenja kutova u dva girusa ( trig. formular
br.1 ) i računanja sredina mjerenih kutova iz četiri girusa (trig. formular br. 2).

Ovom prilikom moram napomenuti da u stručnoj praksi koristimo oba

izraza i "formular" i "obrazac", pa ih zato možemo smatrati sinonimima.
 TRIGONOMETRIJSKI OBRAZAC BROJ 1.

■ i
i
\

I Položaj | II Položaj yc ¡Aritmetička Reducirana

%&>,

Durbina Durbina | Sredina Sredina Primjedba

V

< rf Ii“ I |
O / // <? / // O / ft 0 f /■
pf’S£PhS-oi> :
-đ A 41 o 24 44 4go 75 os j U 0 2.4 56 0 00 oo. V/IRHO ,

Zapisnik
Ic j/Z t/S 3 71 5? S t 152 00 42 + 20 7z oo 02 71 35' OG

A ‘l OS 3 ° 13 ; o6 58 + 28 444 oG 44 443 ¿H 48 / W 'iW f v r

U^/Z£ r 2.

mjerenja
A5 1fC /3 Sfi U te ¿46 496 ■44 OG 195 4 ? 10
Bit.
■
ae 171 S9 4o fo o oo Oo ii£ 179 59 53 179 2>4 5 7 DAT u ri

AZ 'o 24 4 o *3o 15' o o j 4 5 4. 499 “5

horizontalnih
/. n o DA ■
64 Al 94 41 274 00 48 94 42 54 0 00 00
4l j Zg 'k "
33' 4Q ‘‘
ii $/RUS A3 4Cl 47 48 m 48 to i 22 461 47 59 74 35 08
(1 ' 36":2'
kutova
204 54 3L 24 55 00 / 28 lo4 54 46 m 41 55 31'48*
Ti.f>nO&A;
A 5. 2g J 04 se 407 02, 48 i 121 2S7 02 07 495 49 4£
I k 'tt"
AC 40 47 44 460 48 04 4 10 40 47 S4 179 35 Ob 5)"
5? ¡t? * $
A2. (?4 n h8 174 4 3 O l) ~%W‘
JT1V
H' lb"
z: 19 U 23 40 3/ 48 11
 111

Računanje aritmetičkih sredina mjerenih kutova

TRIGONOMETRIJSKI OBRAZAC BR. 2

TT M ITT M TV I1 V -A ritm e tička

GIRUS ijGIRUS I GIRUS |jGfRUS j|GIRUS Sredina
■H
9TAV A L li TE
ir
oo OO OO 04 OP OO c c co oo i oa
A2

35- 06 3S 0 8 ,| 3S’ xc 4 3 f\4 € . !! 7 / 3?

- - -i-— f • "
413 ¿t4 S S 43 i \'*3 ¿t4 i 4 $
4S ----- 4 - . - _

Af 40 rt io iU F 4 9 • 4!j
i i H .

¿79 3** 03 oo 3 ? 06 2 7 9 3 r &2 ~

A4 O f 2Z *8 2/ *4
v'

¿*4 o i
KONTR )LE IZ !
4 - / o&

s/64'5Z" -4*
y
 112

Ocjena točnosti mjerenja

U priloženom primjeru imamo kutove mjerene u četiri girusa. Svaki girus

uzimamo kao jedno mjerenje( g = 4, broj mjerenja). U svakom girusu imamo
-p.it' pravaca (n = 5, broj pravaca). Prvi pravac (A2) je računanjem sveden na
nuli’. Njegova aritmetička sredina je također nula. Ostalim pravcima računamo
aritmetičke sredine kao najvjerojatnije vrijednosti iz četiri mjerenja. Razlike
između arimetičkih sredina i svakog girusa bile bi pogreške mjerenja, ali tada
bi prvi pravac imao pogrešku nula. Međutim i prvi pravac, kao i svi ostali,
ima pogrešku. Ta pogreška se nalazi u razlikama između aritmetičke sredine i
pravaca u girusu u "d". Prema tome pogrešku prvog pravca računamo kao
aritmetičku sredinu tih razlika:

a najvjerojatnije pogreške ostalih pravaca računamo kao

v = d —v() .

Konačno možemo primijeniti formule za računanje srednje pogreške svakog

pravca (srednja pogreška svakog mjerenja) i sredje pogreške aritmetičke
sredine (srednja pogreška najvjerojatnije vrijednosti), te time obaviti ocjenu
točnosti naših mjrenja.

Mjerenja u geodeziji uspoređujemo s DOPUŠTENIM GRANICAMA. Te

granice ovise o točnosti koja nam je potrebna. Prema potrebnoj točnosti
određujemo instrumente i pribor kojim mjerimo. Tako ćemo za mjerenja u
triangulaciji koristiti teodolite sa sekundnim podatkom (potrebna je visoka
točnost), a za snimanje točaka detalja na terenu koristit ćemo teodolite sa
minutnim podatkom (nije potrebna tolika točnost).

Međutim, tijekom mjerenja, opservator se mora kontrolirati da li podaci

koje dobija mjerenjem ulaze u dopuštene granice. DOPUŠTENE GRANICE se
propisuju pravilnicima, a određuju se kao trostruka srednja pogreška.

DG PUSTENE GRANICE su ujedno i granice između slučajnih i grubih

pogrešaka.

Ocjena točnosti (računanje srednjih pogrešaka mjerenih pravaca i

aritmetičke sre d ine ):
 113

girus til

razlika “d ” “d"

Točka
2 0 o
3 +2 0
4 +1 -r>
5 +5 -i
6 +5 -i +_

Suma “d ” + 13 -8 +6

Pogreška prvog pravca v0 +2.6 - 1.6 + 1.2

Najvjerojatnije pogreške V

Točka
2 -2.6 + 1.6 -1.2 + 1.4
3 -0.6 + 1.6 +2.8 - 2.6

4 -1.6 -4.4 -2.2 ~r / M

5 +2.4 +0.6 -0.2 --3.6

6 +2.4 +0.6 +0.S - 2 .6

Kvadrati pogrešaka 'W

Točka
2 6.8 2.6 1.4 2.0

3 0.4 2.6 7.8 6.K

4 2.6 19.4 4.8

5 5.8 0.4 0.0 ■>0

6 5.8 0.4 0.6 6..N

3 kvadrata: 21.4 25.4 i 4.6 Sij

 114

Ukupna suma kvadrata: 144,8

I [vv]
Srednja pogreška mjerenog pravca m = ± ,i----- -— — = ±3,5"
V (n - 1)(g -1)

Srednja pogreška aritmetičke sredine M = ± -^ = ± 1 ,7 “

V9