UNIVERZITET U BIHAĆU

EKONOMSKI FAKULTET BIHAĆ

ULOGA I ZNAČAJ REVIZIJE NA AKTUELNOM

POSLOVNOM OKRUŽENJU
- diplomski rad -

MENTOR: KANDIDAT:
Dario STJEPIĆ Fikret AKMADZIĆ
BROJ INDEKSA: 007/15

Bihać, jun 2019.

 SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................... 3
2. POJAM I NASTANAK REVIZIJE ..………………………………….………….... 4
2.1. Definicija revizije …………………… ………………………............................ 5
2.2. Tipovi revizije ………………………………………….. ………………….…... 6
2.3. Vrste revizije …………………… ……………………………………………… 8
2.4. Definicija i vrste revizora ………………………………………………………. 9
2.5. Proces revizije ………………………………………………………………….. 13
2.6. Metode revizije …………………………………………………………………. 17
2.7. Modeli postuka revizije ……………………………………………………… 18
2.7.1 Revizorske usluge …………………………………………………….. 18
2.7.2. Vrste revizorskih usluga …………………………………………….. 18
2.8. Osnovna načela i ostavke obavljanja ………………………………………. 19

3. NAČELA I STANDARDI REVIZIJE ……………………………........................... 22

3.1. Načela revizije ….……………………………………………………………… 22
3.2. Revizijski standardi …………………………………………………………… 24
4. CILJEVI REVIZIJE ……………………………………………………………… 26

5. PRISTUPI REVIZIJI ………………………………………………………………. 29

6. ULOGA I ZNAČAJ REVIZIJE NA AKTUELNO POSLOVNO
OKRUŽENJE ………………………………………………..………….................. 31
6.1. Različite uloge i odgovornosti interne i eksterne revizije ……………………. 35
6.2. Procjena i proces upravljanja rizikom ………………………………………….. 36
6.3. Upravljanje procesom kontrole ……………………………………………… 37
6.4. Interna revizija u preduzećima ………………………………………………… 38
6.5. Interna revizija u preduzećima u BiH ………………………………………….. 41

6. REVIZORSKO MIŠLJENJE … ………………………………………………….. 43

7. ZAKONSKA ODGOVORNOST PREMA TREĆOJ STRANI ................................. 45

ZAKLJUČAK …………………………........................................................................... 46
LITERATURA ........................................................................................................ 47

Popis tabela ................................................................................................................ 48

2
UVOD

Industrijska revolucija dovela je do pojave velikih industrijskih preduzeća, te uslovila razvoj

menadžmenta i razdvajanja funkcija upravljanja i vlasništva u preduzećima. Ovi događaji su
rezultirali potražnjom za uslugama stručnjaka iz oblasti računovodstva, kao i potrebama za
revizijom izvještaja o bonitetu preduzeća i objektivnosti finansijskih izvještaja namijenjenih
eksternim korisnicima. Dok se u tržišno razvijenim privredama revizija javila krajem 19. vijeka,
kao profesija i praksa, u Republici Srpskoj i BiH, se javlja i zauzima mjesto koje joj pripada tek
krajem 20. vijeka.

Za razumijevanje koncepta revizije neophodno je poznavanje računovodstvene funkcije u

preduzeću koja sistematizuje poslovanje preduzeća i prezentuje ga putem finansijskih izvještaja.
Za poslovanje u savremenim uslovima, koje karakterišu krize i neizvjesnost, brz tehnološki
razvoj i konkurencija na svim nivoima, veoma je teško kontinuirano obezbijediti konkurentske
pozicije i egzistenciju na poslovnoj sceni. Stalno se uspostavljaju novi, veoma složeni i
modifikovani odnosi poslovne saradnje na različitim nivoima.

Značaj revizije raste i dobija puni smisao samo u uslovima tržišne privrede. Mogućnost da
izvještaji revizije budu javno dostupni obezbjeđuje zainteresovanost dioničara (vlasnika),
kreditora preduzeća, poslovnih partnera, zaposlenih i berze. Potvrđivanjem od strane revizora da
su računovodstveni iskazi realno i istinito prikazani omogućuje vlasnicima da u upravljanju
donose ispravne poslovne odluke. Revizija svojim mišljenjem vlasnicima prezentuje činjenice o
radu menadžmenta preduzeća tj. da li se na najbolji način ostvaruju njihovi poslovni interesi.
Revizijski izveštaji imaju posebnu ulogu u planiranju svoje a i poslovne saradnje sa budućim
poslovnim partnerima, učesnicima na berzi kao i za donošenje poslovnih odluka.

U novim uslovima javila se potreba za obezbjeđenjem većih količina kapitala kojeg nisu mogla
obezbijediti mala preduzeća i preduzetnici iz sopstvenih sredstava. Došlo je do nastanka i razvoja
tržišta hartija od vrijednosti i kreditnih institucija radi zadovoljavanja finansijskih potreba velikih
nacionalnih i sve većeg broja internacionalnih kompanija.

Rast modernog privrednog društva i pojava velikih kompanija doveli su do pojave razdvajanja
funkcije vlasništva od funkcije upravljanja preduzećima, tako da su se pojavili profesionalni
menadžeri koji su počeli obavljati funkciju upravljanja preduzećem.

Odnos koji postoji između vlasnika i menadžera dovodi do sukoba interesa što se pojavljuje kao
rezultat informacijskog nesklada između menadžera i vlasnika koji nije stalno prisutan u
preduzeću. Menadžer raspolaže potpunim informacijama o finansijskom položaju i uspješnosti
poslovanja preduzeća i, ako se pretpostavi da obje strane žele maksimizirati svoje interese, tada
je vjerovatno da menadžer neće djelovati u najboljem interesu vlasnika. Osim toga, menadžer je
odgovoran za izvještavanje i manipulisanjem izvještaja može obmanjivati vlasnika u cilju
ostvarivanja lične koristi.

3
Zbor toga revizija igra značajnu ulogu za vlasnike koji žele da se uvjere u pouzdanost
finansijskih izvještaja. Revizija ima dragocjenu ulogu u praćenju ugovornih odnosa koji postoje
između preduzeća i njegovih dioničara (akcionara), menadžera, zaposlenih radnika i kreditora.

4
2. POJAM I NASTANAK REVIZIJE

Raspolaganje pouzdanim informacijama za menadžere, ulagače, kreditore ili zakonodavne

organe je od neprocjenjive važnosti ukoliko žele da donesu ispravne odluke o rasporedu i
korišćenju resursa. Pri tome revizija ima značajnu ulogu jer pruža objektivne i nezavisne
izvještaje o pouzdanosti informacija i korisnicima finansijskih izvještaja pruža razumno
uvjerenje da u revidiranim finansijskim izvještajima nema značajnih grešaka i propusta.

Prapočeci revizorske službe nalaze se već krajem 18. vijeka u Engleskoj koja se smatra
kolijevkom revizije. Vremenom se revizija širila i u druge države, a na našim prostorima prvo se
primjenjivala na području Slovenije, Istre i Dalmacije, početkom 20. vijeka. Prve revizije rađene
su za zadruge, dok se nekoliko godina kasnije pristupilo organizovanju i za nezadružne
organizacije. Naziv „revizija“ potiče od latinske riječi „revisio“ što na našem jeziku znači
„ponovno viđenje, ponovno gledanje, pregled, obnova procesa, poslednji pregled sloga pred
štampu“.

U novim uslovima javila se potreba za obezbjeđenjem većih količina kapitala kojeg nisu mogla
obezbijediti mala preduzeća i preduzetnici iz sopstvenih sredstava. Došlo je do nastanka i razvoja
tržišta hartija od vrijednosti i kreditnih institucija radi zadovoljavanja finansijskih potreba velikih
nacionalnih i sve većeg broja internacionalnih kompanija.

Rast modernog privrednog društva i pojava velikih kompanija doveli su do pojave razdvajanja
funkcije vlasništva od funkcije upravljanja preduzećima, tako da su se pojavili profesionalni
menadžeri koji su počeli obavljati funkciju upravljanja preduzećem.

Raspolaganje pouzdanim informacijama za menadžere, ulagače, kreditore ili zakonodavne

organe je od neprocjenjive važnosti ukoliko žele da donesu ispravne odluke o rasporedu i
korišćenju resursa. Pri tome revizija ima značajnu ulogu jer pruža objektivne i nezavisne
izvještaje o pouzdanosti informacija i korisnicima finansijskih izvještaja pruža razumno
uvjerenje da u revidiranim finansijskim izvještajima nema značajnih grešaka i propusta.

Zadatak revizije je da finansijskim izvještajima obezbjedi dodatnu uvjerljivost. Finansijski

izvještaj čine:
a) bilans stanja;
b) bilans uspjeha;
c) izvještaj o tokovima gotovine;
d) izvještaj o promjenama na kapitalu;
e) napomene uz finansijske izvještaje;

Za finansijske izvještaje odgovorno je rukovodstvo, a revizor za njihovu tačnost i

vjerodostojnost. Procesom revizije, revizor poboljšava vrijednost finansijskih izvještaja, ali
takođe povećava i vjerodostojnost ostalih, nerevidiranih informacija koje rukovodstvo objavljuje
uz finansijsji izvještaj.

5
U savremenim uslovima revizija ima veliki značaj. To najbolje potvrđuje brz razvoj, posebno
tokom prošlog vijeka. Razvoj se manifestuje kroz:
a) rast broja firmi za reviziju;
b) rast broja zaposlenih;
c) širenje djelokruga rada revizora;

Tržište kapitala ne bi moglo funkcionisati da ne postoji povjerenje u rad revizora. Dakle, bilo bi
dovedeno u pitanje funkcionisanje privrede. Nije jasno kako bi se regulisali odnosi između
vlasnika i rukovodstva, države i preduzeća, povjerilaca i preduzeća, investitora i ulagača, itd.

Aktivnost na poslovima revizije revizoru treba da omogući da zauzme i izloži svoje mkišljenje o
finansijskim izvještajima.

Revizorovo mišljenje povećava kredibilitet računovodstvenih iskaza i izražava visok nivo

pouzdanosti.

2.1. Definicija revizije

Revizija se može definisati kao jedan sistematski proces nepristrasnog prikupljanja i vrednovanja
dokaza o nekim tvrdnjama koje se odnose na ekonomske aktivnosti i događaje a koji služe kao
osnov za određivanje da li finansijski izvještaji odgovaraju ustanovljenim kriterijima koji su
sadržani u računovodstvenim standardima.1

Sistematski proces upućuje na to da se treba dobro isplanirati pristup pri obavljanju revizije, što
podrazumjeva planiranje aktivnosti, prikupljanje, korišćenje, analiziranje i sistematizaciju
podataka u cilju prikupljanja dokaza.

Nepristrasno prikupljanje i vrednovanje dokaza podrazumjeva da revizor mora objektivno tražiti

i procjeniti značajnost i ispravnost podataka. Ona je nepristrasna jer je revizor nezavisan i
nepristrasan, pošten, visokih moralnih i ljudskih kvaliteta, nepokolebljiv, stručan, samouvjeren.
Dokazi moraju biti povezani sa izjavama o privrednim aktivnostima i događajima i revizor
upoređuje prikupljene dokaze s tim izjavama kako bi procjenio stepen podudarnosti između
izjava i utvrđenih kriterija.

Izjave su pisane tvrdnje uprave preduzeća o finansijskim izvještajima, metodama njihove

primjene i načinu vođenja preduzeća. Revizor provjerava dokaze u vezi sa izjavama uprave o
finansijskim izvještajima, kako bi utvrdio da li su ti izvještaji sastavljeni u skladu sa pravilima i
propisima finansijskog izvještavanja, zakonskim pravilima i propisima. Propisi finansijskog
izvještavanja odnose se na Međunarodne računovodstvene standarde i Međunarodne standarde
finansijskog izvještavanja – MSF.

Paralelno sa razvojem revizije razvijala se i zakonska regulativa u vezi sa revizijom. Na početku

1
Andrić, M., Krsmanović, B., Jakšić, D., „Revizija“, Ekonomski fakultet Subotica, Subotica, str. 2

6
potražnja za revizijom je bila na dobrovoljnoj osnovi, a sada je regulisana zakonskim propisima i
tehničkim standardima i smjernicama. Revizija je, prema našim zakonima, obavezna za sva
pravna lica koja imaju javnu odgovornost (banke, osiguravajući zavodi, penzioni fondovi,
budžetski korisnici, akcionarska društva) kao i za srednja i velika preduzeća.

Kontroverze vezane za revizorsku profesiju u vezi su sa tzv. revizijskim jazom očekivanja koji
podrazumijeva jaz između onoga što revizori misle da treba da daju i onoga što javnost od njih
očekuje. Uloga i zadatak revizora svakako nije da istražuje i utvrđuje nezakonite radnje, prevare
i pronevjere. Korisnici revizorskih usluga (akcionari, bankari, kreditori, zaposleni i drugi) imaju
svoja očekivanja vezana za aktivnost revizora.

Očekivanja od revizora trebaju biti da revizor da mišljenje o:

a) istinitosti i pouzdanosti finansijskih izvještaja,
b) sposobnosti kompanije da nastavi redovno poslovanje,
c) sistemu interne kontrole kompanije,
d) pojavi prevare i
e) pojavi nezakonitih radnji.

2.2. Tipovi revizije

7
Prema predmetu ispitivanja postoje tri tipa revizije:
1) revizija finansijskih izvještaja;
2) revizija poslovanja;
3) revizija podudarnosti (usaglašenosti);

Revizija finansijskih izvještaja utvrđuje jesu li finansijski izvještaji sastavljeni objektivno u

skladu sa određenim kriterijima. Podrazumjeva ispitivanje finansijskih izvještaja radi utvrđivanja
da li oni istinito prezentiraju finansijske podatke u skladu sa navedenim kriterijima. Kriteriji
mogu biti opšteprihvaćeni računovodstveni principi (Međunarodni računovodstveni standardi -
IAS, Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja - MSFI ), kao i drugi kriteriji, principi i
smjernice. Međutim, kod nekih revizija finansijskih izvještaja može se zahtjevati primjena
drugih kriterija, kao što su novčana ili porezna osnova. Npr., trgovci nekretninama kao kriterij za
sastavljanje finansijskih izvještaja koriste porezne propise. Reviziju finansijskih izvještaja
provode stručne, nezavisne i za taj posao licencirane osobe, odnosno privredna društva. To znači
da se pod revizijom finansijskih izvještaja najčešće misli na eksternu reviziju, koja je ujedno i
najznačajniji segment cijelokupne revizijske prakse. Bitno je istaknuti da reviziju finansijskih
izvještaja, ali isključivo za potrebe menadžmenta, mogu raditi i interni revizori.

Revizija poslovanja predstavlja sistematičan uvid i analizu svih ili pojedinih poslovnih
aktivnosti preduzeća radi vrednovanja uspješnosti poslovanja cijelog preduzeća ili određenog
odjela preduzeća. Svrha revizije poslovanja je da se utvdi efikasnost i rentabilnost poslovanja
kako bi se indentifikovala područja i aktivnosti koje treba poboljšati. Ova vrsta revizije je
najteža, jer kriteriji efikasnosti i rentabilnosti nisu ustanovljeni objektivno i jasno kao usvojeni
računovodstveni principi. Iako je ova vrsta revizije najsloženija, istovremeno skupa i dugo traje,
u posljednje vrijeme dobija na značaju i ima tendenciju porasta. Usmjeravanjem revizije
poslovanja, prije svega, na zahtjeve i potrebe menadţmenta, u savremenim uslovima ona se sve
češće naziva upravljačkom revizijom koja se sve više usmjerava na ostvarivanje postavljenih
ciljeva organizacije, te na ocjenu usklađenosti poslovanja sa usvojenom poslovnom politikom.
Preuzimanjem jedne takve uloge revizija poslovanja se pokazuje kao najsloženija i
najodgovornija vrsta revizije, jer nije uvijek jednostavno dati mjerodavnu ocijenu i prijedlog za
poboljšanje menadžmentu. Bez obzira na to, u posljednje vrijeme, ova vrsta revizije sve više
dobija na značaju i ima tendenciju kontinuiranog razvoja. U samom sprovođenju revizije
poslovanja posebno važno mjesto zauzimaju komparacije postignutih rezultata promatrane
poslovne organizacije sa ostalim srodnim organizacijama ili sa prosjekom grupacije i drugi
uporedni pokazatelji.

Revizija podudarnosti (usaglašenosti) s pravilima i propisima ima za cilj da utvrdi da li je

poslovanje preduzeća usklađeno s određenim pravilima, politikama i propisima. Ima zadatak da
utvrdi da li pojedine organizacione jedinice unutar preduzeća poštuju interna pravila i politiku
preduzeća, pri čemu propisana interna pravila i politike služe kao kriteriji za utvrđivanje
podudarnosti. U toku sprovođenja revizije podudarnosti revizor treba da utvrdi da li
organizacioni djelovi revidiranog subjekta poštuju njegova interna pravila i zakone ili zakone i
druge propise koji regulišu oblast poreza. Na ovakvu vrstu revizije najčešće nailazimo u situaciji
kada država putem svojih izvršnih organa vlasti pruža pomoć određenim subjektima, pri čemu
želi da putem revizije podudarnosti dođe do spoznaje da li se primalac sredstava ponaša u skladu

8
sa propisima i potpisanim sporazumima. Slična se situacija može pojavit kada donator želi da se
uvjeri da li su donirana sredstva potrošena namjenski i u skladu sa zahtjevima donator.

2.3. Vrste revizije

Temeljni kriteriji za razlikovanje pojedinih vrsta revizije su tjelo koje provodi ispitivanje,
objekat ispitivanja, područje ispitivanja.

Na osnovu zadataka i ciljeva razlikuju se:

1) eksterna revizija (komercijalna, nezavisna, revizija finanasijskih izvještaja;..);
2) interna revizija;
3) javna, državna ili budžetska revizija;

Eksterna revizija se odnosi na ispitivanje i ocjenjivanje realnosti i objektivnosti seta

finansijskih izvještaja (bilans stanja, bilans uspjeha, izvještaj o promjenama na kapitalu, izvještaj
o novčanim tokovima i zabilješke uz finansijske izvještaje). Nastanak i razvoj ove vrste revizije
je vezan za odvajanje funkcije upravljanja od funkcije vlasništva nad kapitalom u privrednim
društvima. Njome se nastoji, prije svega, zaštititi interese vlasnika kapitala, a zatim i osigurati
potpune i vjerodostojne informacije za upravljanje imovinom u privrednom društvu. Navedeno
podrazumjeva da reviziju zamišljenu na ovakav način mogu provoditi stručni, nezavisni i za taj
posao ovlašteni revizori. Isto tako pretpostavka je da eksternu reviziju ne mogu provoditi
zaposlenici u privrednom društvu koje je predmet eksterne revizije, niti revizori mogu biti u bilo
kakvom odnosu sa revidiranim privrednim društvom jer bi se na taj način narušilo temeljno
načelo nezavisnosti revizije.

Karakteristike eksterne revizije su:

a) naknadno ispitivanje, prvenstveno finansijskih izvještaja, a time posredno i poslovanja
preduzeća;
b) revidiranjem se želi utvrditi prikazuju li predočeni finansijski izvještaji realno i
objektivno finansijsko stanje i rezultat poslovanja preduzeća;
c) objektivnost i realnost finansijskih izvještaja utvrđuje se prema unaprijed utvrđenim
kriterijima, odnosno računovodstvenim načelima, usvojenim računovodstvenim
politikama i zakonskim politikama;
d) revizorski izvještaj o temeljnim finansijskim izvještajima temelji se na objektivnim
dokazima i dostavlja se zainteresiranim korisnicima;
e) reviziju obavljaju nezavisne stručne osobe izvan preduzeća;

Interna revizija, pored interne kontrole i kontrolinga, čini jedan od tri osnovna oblika internog
nadzora. Ona predstavlja kompetentnu, nezavisnu i konsultantsku aktivnost s ciljem da
kontroliše procese i procedure koje je uspostvilo rukovodstvo, a sve sa ciljem da unaprijedi
poslovanje organizacije. Postavljeni zadatak interna revizija ostvaruje putem sistematičnog,
kompetentnog i disciplinovanog pristupa ocjeni i poboljšanju efikasnosti upravljanja rizikom,
kontrolama i procesima upravljanja. Ona ima obiman spektar ispitivanja unutar poslovne
organizacije s ciljem davanja informacija i mišljenja menadžmentu radi što boljeg odlučivanja i

9
upravljanja, što znači da interna revizija ocjenjuje cijelokupno poslovanje poslovne organizacije
s naglaskom na sisitem internih kontrola, a samo dijelom daje ocjenu o stepenu usaglašenosti
finansijskih izvještaja sa unaprijed postavljenim kriterijima. Posmatrana na takav način interna
revizija se može pratiti kroz tri temeljna segmenta: kao finansijska revizija, kao revizija
poslovanja i kao upravljačka revizija. Za razliku od eksterne revizije, interna revizija se
samostalno organizira kod privrednih društava, banaka, drugih finansijskih institucija, javnih
fondova i javnih institucija.

Temeljne stavke interne revizije su:

a) internu reviziju provode osobe zaposlene u preduzeću, a usmjereni su provedbi procesa
interne revizije (kontrole i nadzora);
b) interni revizori moraju biti samostalni, objektivni i profesionalni;
c) radi se o neovisnoj funkciji ispitivanja, prosuđivanja i ocjenjivanja bez ograničenja;
d) sve aktivnosti preduzeća spadaju u djelokrug rada internog revidiranja;
e) interna revizija organizira se kao podrška i pomoć menadžmentu i organizaciji u cjelini
pa je stoga savjetodavna, a ne linijska funkcija preduzeća.

Državna revizija ili revizija javnog sektora je propisana Zakonom2 i ona se sprovodi u ime i za
račun države. Reviziju javnog sektora u Bosni i Hercegovini, u skladu sa nabrojanim zakonima,
vrše:
1) Ured za reviziju finansijkog poslovanja Bosne i Hercegovine;
2) Ured za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine;
3) Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske;
4) Ured za reviziju finansijskog poslovanja institucija Brčko Distrikta;

Navedenim vrhovnim revizijskim institucijama rukovode generalni revizori koje imenuje

parlament. Glavni revizori i zamjenici glavni revizora (ne odnosi se na glavnog revizora i
zamjenika glavnog revizora Brčko Distrikta) su članovi Koordinacionog odbora vrhovnih
revizijskih institucija u Bosni i Hercegovini, čija je nadležnost da uspostave konzistentne vodiče
i upustva, razmjena profesionalnih iskustava, organizacija i koordinacija razvojnih aktivnosti,
određivanje predstavnika u međunarodnim tjelima i slično. Podrazumjeva se da su vrhovne
revizijske institucije u BiH eksterne, nezavisne i stručne institucije za reviziju. Vrhovne
revizijske institucije u Bosni i Hercegovini vrše reviziju državnih i entitetskih korisnika budžeta,
korisnika budžeta Brčko Distrikta, budžeta kantona, vanbudžetskih korisnika, javnih preduzeća i
ustanova, opština, zavoda i službi.

2.4. Definicije i vrste revizora

2
U Bosni i Hercegovini ova problematika je, u skladu sa ustavnim uređenjem države, uređena posebnim zakonskim
propisima i to: za nivo države Bosne i Hercegovine državna revizija je regulisana Zakonom o reviziji institucija BiH
("Službeni glasnik BiH", broj 12/06), za nivo entiteta Zakonom o reviziji institucija u FBiH ("Službene novine
FBiH", broj 22/06) u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o reviziji javnog sektora Republike Srpske
"Službeni glasnik RS", broj 98/05) i za Brĉko Distrikt Zakonom o reviziji javne uprave Brčko Distrikta BiH
("Službeni glasnik Brĉko Distrikta BiH", broj 40/08 i 29/14)

10
Revizor je stručno lice koje je, na osnovu zakona, ovlašteno od nadležnog državnog organa da
vrši reviziju poslovanja preduzeća, a koje pored poznavanja struke mora znati sva svoja prava i
obaveze na osnovu postojećih propisa i raspolagati visokim moralnim kvalitetima. Prema
računovodstvenim standardima i standardima revizije, revizori trebaju da pripremaju izvještaje i
mišljenja za različite korisnike.

U praksi se susreću tri vrste revizora:

1) eksterni revizori;
2) interni revizori;
3) budžetski ili javni revizori;

Eksterni revizor je lice koje obavlja eksternu reviziju ili reviziju finansijskih izvještaja. On ne
može imati radni odnos u preduzećima ili ustanovama u kojim vrši reviziju. Da bi se bavio
revizijom mora imati registrovanu djelatnost, odnosno registrovanu firmu za pružanje usluga
revizije. Revizorska firma koja zapošljava eksterne revizore ne može obavljati komercijalne
usluge, niti promet roba osim usluga revizije, poreskog i računovodstvenog savjetovanja.
Eksterni revizor prema revizijskim standardima i važećim propisima ne može biti u rodbinskoj,
niti interesnoj (vlasništvo, kapital), vezi sa klijentima za koje obavlja reviziju. Svoje usluge
obavlja na zahtjev zainteresovanih fizičkih i pravnih lica, a plaćanje usluge vrši podnosilac
zahtjeva. Zahtjev za provođenje revizije može podnijeti menadžer ili dioničar. Da bi se pristupilo
reviziji u uslovima kada zahtjev podnose dioničari, zahtjev mora biti potpisan sa više od ¼
dioničara, odnosno dioničkog vlasništva. Postoje slučajevi kada zahtjev za reviziju mogu
podnijeti i povjerioci ili radnici, odnosno sindikat (i u ovom slučaju podnosilac plaća reviziju).
Zahtjev za ovakvu reviziju moraju prihvatiti menadžment i nadzorni odbor. Revizor ne može ući
u preduzeće silom, a mora se i najaviti i kada ima odobrenje.

Interni revizori obavljaju internu reviziju u preduzećima ili ustanovama. Oni su zaposleni u
preduzeću, rade na poslovima interne revizije i zato primaju platu. Zadatak im je da prate
poslovanje, donošenje odluka, pravilnika i skrenu pažnju na nezakonite radnje ili postupke koji
bi mogli nanijeti štetu pravnom licu. Interni revizor svoja upozorenja može dati i usmeno kroz
razgovor na sastancima, svakodnevnim konsultacijama, ali standardi podrazumijevaju da
instrukcije objavljuje pismeno, kako bi mogao dokazati na koje pojave je upozoravao i načine na
koje je usmjeravao rješenja, u slučaju eventualnog nesporazma i sudskih sporova. Pismene
zabilješke čuvaju ugled revizora i štite ga od eventualnih posljedica, čime se potvrđuje da revizor
stručno obavlja svoj posao, a krivicu time prenosi na one koji nisu poslušali savjet. Kada je u
pitanju stručnost i nezavisnost, standardi predviđaju da bi trebao biti isti stepen stručnosti i
nezavisnosti i kod internog i kod eksternog revizora. Praksa je pokazala da je interni revizor u
težem položaju, jer je postavljanje i promjena takvih kadrova, nagrađivanje i sl. U nadležnosti
direktora, što nas s razlogom dovodi u dilemu ili sumnju vezanu za njegovu nezavisnost. Danas u
praksi pored internog revizora i eksternog revizora postoje odbori za reviziju koji su veza između
eksternog revizora, nadzornog odbora i interne revizije. To je tijelo koje se povremeno sastaje i
uglavnom razmatra izvještaje interne revizije, ali ima i nadležnost da daje saglasnost i na
izvještaje eksternog revizora, prije nego što mišljenje eksternog revizora dođe na nadzorni odbor
ili skupštinu dioničara. Odbor za reviziju takođe čine ljudi koji nisu zaposleni kod tog pravnog
lica. Naknadu za njihov rad plaća firma koja ih je angažovala.

11
Budžetski revizor ima ulogu da vrši reviziju kod budžetskih korisnika i javnih preduzeća (JP).
Kod JP budžetski revizor provjerava stepen pouzdanosti informacija o uplati budžetskih prihoda
(poreskih i neporeskih) dok druge poslove revizije nema pravo raditi. Budžetski revizori danas su
kod nas zaposleni u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora Republike Srpske - GSRJSRS u
Republici Srpskoj i Uredu za reviziju državnih organa, budžetskih korisnika, na nivou BiH.
Glavni revizori i njihovi zamjenici entitetskih službi su članovi Koordinacionog odbora za
reviziju budžeta BiH skupa sa glavnim revizorom i njegovom službom za reviziju BiH.
Budžetski revizor kontroliše provođenje Zakona o izvršenju budžeta, tj. prikupljanje prihoda i
izvršenje budžeta (rashodi budžeta). Glavnog revizora i njegove zamjenike prema zakonu
postavlja Parlament na prijedlog Vlade. Glavni revizor i njegovi zamjenici, prema Zakonu o
računovodstvu i reviziji Republike Srpske, bira se na mandat od 5 (može obavljati još 2 godine),
odnosno 7 godina, a na nivou Federacije imaju mandat od 7 godina. Mandat se na istoj funkciji
ne može ponoviti. Ako se iz bilo kojih razloga pojavi potreba promjene kadrova i menadžmenta
revizije (glavnog revizora i zamjenika) novi kadrovi zamjenjuju ranije kadrove do isteka
mandata lica kojeg zamjenjuje. Zahtjev za vršenje budžetske kontrole GSRJSRS dobijaja od
Parlamenta najmanje svake dvije godine i bilo kada po zahtjevu Parlamenta. Revizor ima pravo
da izvrši selekciju informacija koje će objaviti. Zapošljavanje drugih revizora i osoblja u
GSRJSRS vrše glavni revizor i njegovi pomoćnici. Glavni revizor je odgovoran (kao i kod
privatnih revizijskih kuća) za poslove GSRJSRS i potpisuje izvještaje o izvršenoj reviziji.
Sredstva finansiranja budžetske revizije odobravaju se usvajanjem republičkog budžeta i
doznačavaju se na račun GSRJSRS, za potrebe revizije, kako bi služba imala dovoljno novca za
svoje funkcionisanje. Dakle, GSRJSRS ima svoj konto, odnosno poziciju, u budžetskoj potrošnji.
Revizija ministarstava se vrši svake godine, a glavni revizor podnosi izvještaj Parlamentu.
Naknadu glavnom revizoru i zamjenicima utvrđuje Parlament kroz zakon, a ostalim zaposlenim
glavni revizor i njegov zamjenik.

2.5. Proces revizije

12
Bez obzira šta je osnovni cilj revizije i šta revizor treba da dokaže, proces revizije se vrši po
strogo definisanoj metodologiji. Proces revizije traje duži vremenski period i obuhvata više
međusobno povezanih faza. Počinje čak i prije prihvatanja angažmana (klijenta), kada revizor
počne prikupljati informacije o potencijalnom klijentu da bi odgovorio na pitanje treba li da
prihvati mogući angažman ili ne. Tada se utvrđuju i određeni rizici revizije.

Proces revizije odvija se kroz četiri osnovne faze:

1) prihvatanje klijenta;
2) planiranje revizije;
3) provođenje revizije;
4) zaključivanje revizije i davanje revizorskog izvještaja (procjena i izvještavanje);

Faza 1 - Prihvatanje klijenta

Cilj: Utvrditi prihvatanie kiijenta i prihvatanje od strane klijenta. Odlučiti o prihvatanju novog
klijenta ili nastaviti saradnju sa postojećim, kao i vrstu i broj potrebnog radnog osoblja.

Postupci: 1. Procjeniti biografiju klijenta i razloge za reviziju;

2. Stupiti u kontakt sa prethodnim revizorom;
3. Utvrditi potrebu za drugim profesionalcima;
4. Pripremiti prijedlog za klijenta;
5. Dobiti ugovor o reviziji – pismo o angažovanju;
6. Odabrati radno osoblje koje će obavljati reviziju;

Revizija se vrši kako za postojeće tako i za nove klijente. Kada se radi o poznatom klijentu nije
potrebno mnogo rada da bi se prihvatila revizija u narednoj godini, ali ako se utvrdi da je rizik
prihvatanja revizije visok, revizor će preispitati odluku o nastavku saradnje sa klijentom. Ako se
radi o prihvatanju revizije kod novog klijenta revizorska firma mora da prikupi mnogo podataka
o klijentu, uslovima u kojima on posluje, vrsti djelatnosti i situaciji u privrednoj grani kojoj
klijent pripada, biografiji klijenta. Na osnovu prikupljenih podataka i provedenih analiza,
revizorska firma treba da izvrši procjenu prihvatanja klijenta, planiranje osoblja, potrebe za
uslugama drugih profesionalaca i eksperata, te da izvrši i preliminarnu procjenu rizika koji se
detaljno utvrđuju u fazi planiranja revizije.

Faza 2 – Planiranje revizije

Cilj: Odrediti obirn i tip dokaza i ispitivanja koji su neophodni da bi revizor stekao uvjerenje da
ne postoje znaačajno pogrešne tvrdnje u finansijskirn izveštajima.

Postupci: 1. Dobiti informacije o prošlom poslovanju kompanije i okolnostima;

2. Istražiti podatke vezano za zakonodavstvo;
3. Izvesti početne analitičke postupke;
4. Izvesti postupke radi sticanja znanja o internoj kontroli;
5. Na osnovu dokaza procjeniti rizik i utvrditi značajnost;

13
 6. Pripremiti program revizije;

Planiranje nastupa nakon što se steknu osnovna saznanja o klijentu, uslovima pod kojima se
obavlja kontrola i nakon što se upozna računovodstveni sistem i sistem internih kontrola klijenta.
U okviru ove faze revizorska firma utvrđuje nivoe rizika angažmana i nivoe značajnosti, na
osnovu čega se izrađuje program revizije u kome su definisani: priroda posla koja će se obavljati,
terminski raspored aktivnosti i obim revizijskih postupaka da bi se sakupili potrebni dokazi.

Faza 3 – Provođenje revizije

Cilj: Testiranje radi utvrđivanja dokaza koji podupiru interne kontrole, istinitost i objektivnost
finansijskih izvještaja;

Postupci: 1. Testovi kontrola;

2. Dokazni testovi transakcija;
3. Analitički postupci;
4. Testovi detalja salda ;
5. Dobijanje pravne dokumentacije;
6. Dobijanje pisanih izjava uprave u kojima se izjašnjava o finansijskim izvještajima;

Ova faza podrazumijeva prikupljanje i ispitivanje dokaza, kao i ispitivanje svih kontrola na koje
se revizor oslanja. Revizor vrši testove kontrole na osnovu kojih treba da stvori razumno
uvjerenje da se interne kontrole, na kojima se revizija zasniva, zaista primjenjuju. Dokazni
testovi treba da daju dokaz o potpunosti, tačnosti i valjanosti podataka koje je generisao
računovodstveni sistem. Tokom provođenja revizije prikupljanje dokaza revizor vrši putem:
testova ispitivanja bilansnih pozicija i transakcija i testova analiza značajnih koeficijenata i
trendova, uključujući i provjeru neuobičajenih fluktuacija pojedinih stavki. Revizor treba da
prikupi dovoljno revizijskih dokaza provođenjem ispitivanja usklađenosti i dokaznih postupaka,
kako bi na osnovu toga mogao izvući razumne zaključke na kojima će zasnivati svoje mišljenje.

Faza 4 - Zaključivanje revizije i davanje revizorskog izvještaja (procjena i izvještavanje)

Cilj: Dovršiti postupak revizije i dati mišljenje;

Postupci: 1. Izvršiti ukupno opšte ispitivanje;

2. Izvesti postupke radi utvrđivanja naknadnih izvještaja;
3. Izvršiti opšte ispitivanje finansijskih izvještaja i drugih materijala i izvještaja;
4. Pripremiti bitna pitanja za partnere;
5. Podnjeti izvještaj uravnom odboru;
6. Pripremiti izvještaj o reviziji finansijskog izvještaja;

Revizor vrši analizu i procjenu prikupljenih dokaza i posljednji put proučava finansijske
izvještaje sa aspekta prikupljenih dokaza. Revizor takođe razmatra šta se desilo od kad su
poslovne knjige zaključene, da vidi ima li ikakvih naknadnih događaja koji mogu uticati na

14
finansijske izvještaje. Na osnovu provedenih radnji revizor formuliše revizorsko mišljenje koje
iskazuje u obliku izvještaja o obavljenoj reviziji.

Izvještaj revizora može biti:

1) pozitivno mišljenje (bez rezervi ili klasifilkacija ili nekvaslifikovano mišljenje), što znači
da su finansijski izvještaji klijenta tačni i da ne sadrže materijalno značajne greške;
2) modifikovano ili mišljenje sa rezervom (sa kvalifikacijom ili kvalifikovano), znači da
revizor izražava povoljno mišljenje o finansijskim izvještajima, ali uz određene reserve
(modifikacije) koje mogu biti materijalne, ali ne i fundamentalne. Ovo mišljenje je za
korisnika manje povoljno od pozitivnog, ali je povoljno „osim za“ neka neslaganja,
pogreške ili rezerve s obzirom na neke aspekte revizije;
3) negativno mišljenje, što znači da su finansijski izvještaji netačni i da sadrže materijalno
značajne greške;
4) uzdržano mišljenje, odnosno revizor odbija da izrazi mišljenje, pri čemu mora dati jasna i
detaljna obrazloženja. Ovaj tip mišljenja obično opisuje uslove kada revizor ne može da
izvrši reviziju u obimu koji mu daje da mogućnost da formira mišljenje o finansijskim
izvještajima;

Bez obzira na revizore, sedam djelova revizorskog izvještaja ostaje uvijek isto. To su sljedećći
dijelovi:
a) naslov izvještaja - standardi revizije zahtjevaju da izvještaj ima naslov i da u njemu stoji
riječ nezavisan. Zahtjev da naslov sadrži riječ nezavisan ima za cilj da korisnicima
prenese da je revizija bila nepristrasna u svim aspektima angažovanja.
b) adresa u izvještaju revizije - izvjestaj se obicno adresira na preduzeće, njegove akcionare,
ili upravni odbor. Proteklih godina ustalio se običaj da se izvještaj upućuje akcionarima,
da bi se pokazalo da je revizor nezavisan u odnosu na preduzeće i upravni odbor.
c) uvodni paragraf - prvi paragraf izvještaja ima tri zadatka. Prvo, u njemu se jednostavno
navodi da je računovodstveno preduzeće sprovelo reviziju. Drugo, navode se finansijski
izvještaji nad kojima je izvrsena revizija, uključujući datume bilansa stanja i
računovodstvene periode za bilans uspjeha i bilans novčanih tokova. Treće, navodi se da
je za finansijske izvještaje odgovorno rukovodstvo a da je odgovornost revizora da izrazi
mišljenje o finansijskim izveštajima na bazi revizije.
d) paragraf o djelokrugu rada - on predstavlja činjenični iskaz o tome sta je revizor uradio u
reviziji. U ovom paragrafu prvo se navodi da je revizor slijedio opšteprihvaćene
standarde revizije. U ostalom dijelu daje se kratak opis aspekata revizije.
e) mišljenje - u poslednjem paragrafu u standardnom izvjestaju navode se zaključci dobijeni
na osnovu rezultata testiranja u toku revizije. Ovaj dio izvještaja je toliko vazan da se
često cio izvještaj revizije jednostavno naziva mišljenje revizora. U ovom paragrafu
navodi se mišljenje a ne apsolutni činjenični iskaz ili garancija. To ima za cilj da ukaze
da se zaključci baziraju na stručnom mišljenju.
f) naziv računovodstvenog preduzeća - u nazivu se navodi računovodstveno preduzeće ili
ime stručnjaka koji je sproveo reviziju. Obično se koristi naziv preduzeća, posto cijelo
računovodstveno preduzeće ima zakonsku i profesionalnu odgovornost da obezbjedi
kvalitet revizije u skladu sa profesionalnim standardima.
g) datum u izvjestaju revizije – odgovarajući datum za izvještaj jeste datum kada je revizor
završio najvažnije procedure revizije na terenu. Ovaj datum je važan za korisnike zbog

15
 toga sto ukazuje na poslednji dan odgovornosti revizora za pregled značajnih događaja
koji su se odigrali posle datuma finansijskih izvještaja.

Potražnja za revizijom nastala je iz potencijalnog sukoba interesa između vlasnika (dioničara) i

uprave, kao zainteresovanih strana. U ugovoru između navedenih strana obično se zahtijeva da
uprava objavljuje niz finansijskih izvještaja kako bi se prikazali finansijski položaj i rezultati
poslovanja. Za odgovarajuću procjenu finansijskih izvještaja strane moraju utvrditi zajedničke
kriterijume.

Opšteprihvaćena računovodstvena načela postala su vremenom primarni kriterijumi prema

kojima se izrađuju finansijski izvještaji. Korišćenje računovodstvenih načela kao mjerila
dopuštaju opšteprihvaćeni revizijski standardi. Prema prvom standardu o izvještavanju zahtijeva
se da revizor u svom izvještaju naznači jesu li finansijski izvještaji objavljeni u skladu sa
opšteprihvaćenim računovodstvenim načelima. U uobičajenom revizorskom izvještaju navodi se
tekst da “finansijski izvještaji… prikazuju realno i objektivno… u skladu sa opšteprihvaćenim
računovodstvenim načelima”. Prije nego što revizor u svom izvještaju napiše takvu izjavu,
donosi sud o tome:
a) jesu li računovodstvena načela opšteprihvaćena;
b) jesu li računovodstvena načela prihvatljiva u datim okolnostima;
c) jesu li finansijski izvještaji, uključujući i zabilješke, na odgovarajući način objavljeni;
d) jesu li informacije u finansijskim izvještajima razvrstane i sumirane na razuman način i
odražavaju li finansijski izvještaji poslovne događaje tako da su finansijski položaj;
e) rezultat poslovanja i novčani tokovi prikazani u okviru prihvatljivih granica.

2.6. Metode revizije

Metoda je način ispitivanja i pristupanja pojavama koje se proučavaju, prema tome metoda se
može definirati kao planski postupak za postignuće nekog određenog cilja.

16
U reviziji postoji više metoda koje se primjenjuju i stalno nadopunjuju, budući da nove potrebe i
novi slučajevi podrazumijevaju i poboljšanja uobičajenih metoda revizijskog ispitivanja. Učinak
revizijskog nadzora ovisi o metodama koje se primjenjuju u samom postupku revizije. Što je
funckija nadzora razvijenija, to su i njene metode brojnije i obrnuto.

Opšte metode revizije su:

a) induktivna metoda – polazi od ispitivanja pojedinačnih slučajeva pomoću kojeg dolazimo
do opšteg zaključivanja;
b) deduktivna metoda – polazi od sire cjeline poslovanja preduzeća i ocjene o pravilnosti ili
nepravilnosti poslovanja preduzeća;
c) iskustvena ili eksperimentalna metoda – temelji se na prethodnim iskustvima in a
obraćanje pažnje na one pojave na kojima su u prethodnim periodima uočene
nepravilnosti.

Specijalne revizijske metode klasificiraju se s obzirom na intenzitet, smjer, opseg i način

ispitivanja.

S obzirom na intenzitet ispitivanja razlikuju se:

a) formalna metoda – ispituje jesu li finansijski izvještaji sastavljeni prema odgovarajućim
zakonskim i drugim propisima, u uobičajenim načelima poslovanja i načelima urednog
knjigovodstva;
b) materijalna metoda – ipituje jesu li stavke u finansijskim izvještajima tačne, istinite i
podržane priloženom dokumentacijom koja ih dokazuje, objašnjava i raščlanjuje;

S obzirom na smjer ispitivanja razlikuju se:

a) progresivna metoda – primjenjuje se tako da se prvo kontroliraju početne operacije i tako
redom do završnih;
b) retrogradna metoda – polazi od kontrole finansijskih izvještaja ako se uoče nepravilnosti,
ispituju se knjigovodstvene evidencije koje prethode finansijskim izvještajima;
S obzirom na opseg ispitivanja razlikuju se:
a) potpuna metoda – ispituje sve poslovne promjene u određenom vremenskom razdoblju;
b) preskočna metoda - putem različitog izbora poslovnih promjena, svodi se na pitanje
izbora odgovarajućeg revizijskog uzorka;

S obzirom na način ispitivanja razlikuju se:

a) direktna metoda - neposredno ili direktno ispituje svaku promjenu da bi se na taj način
mogao donijeti sud o njenoj formalnosti i materijalnoj ispravnosti;
b) indirektna metoda - podrazumijeva da se ispituje samo određeni broj poslovnih promjena
iz neke homogene cjeline i na taj način dolazi se do ocjene cjeline. Primjenjuje se kod
automatske obrade podataka

2.7. Modeli postupka revizije

17
2.7.1. Revizorske usluge

Na početku razvoja revizorska praksa vršila se u tradicionalnim okvirima samo kroz reviziju
finansijskih izvještaja. Razvoj informaciono – telekomunikacionih tehnologija i njihova primjena
u oblasti računovodstva, uslovili su potražnju za revizorskom strukom i van klasične revizije
finansijskih izvještaja. U savremenim uslovima orofesionalni revizori, pored revizije finansijskih
izvještaja, direktno ili indirektno, vrše poreske, savjetodavne i računovodstvene usluge.

Poreske usluge – revizorska društva imaju poreska odjeljenja koja pomažu klijentima prilikom
pripremanja i ispunjavanja poreskih prijava, te ih obavještavaju o novostima u vezi sa porezom.

Savjetodavne usluge – radi se o konsultantskim aktivnostima koje uključuju davanje savjeta i

pomaganju u svim organizacionim, kadrovskim ili finansijskim pitanjima.

Računovodstvene usluge i usluge uvida u finansijske izvještaje – podrazumjevaju usluge vezane

za obračun plata, sastavljanje finansijskih izvještaja, kao i kompilaciju ili uvid dokumenata firmi
klijenata koje kotiraju na berzi .

2.7.2. Vrste revizorskih usluga

Poslove iz oblasti provođenja i efikasnosti interne kontrole, usklađenosti sa politikama,

usaglašenost sa zakonskim propisima kao i pravila ponašanja, revizori obavljaju pružajući
usluge:
a) revizije za specijalne svrhe;
b) pregleda;
c) uvjeravanja;
d) ugovorenih postupaka;
e) kompilacija (sastavljanja finansijskih izvještaja);
f) ostalih nerevizijskih usluga;

Reviziju za secijalne svrhe revizor vrši kod provjera: određenih računa ili pozicija u finansijskim
izvještajima, usaglašenosti i postupanja po odredbama ugovora, finansijskih izvještaja u
skraćenoj formi.

Pregled klijenti traže kako bi izbjegli troškove revizije, a vrši se za kontrolu periodičnih
finansijskih izvještaja ili drugih izvještaja za nadležne institucije.

Usluge uvjeravanja revizori pružaju u cilju provjere boniteta partnera.

Ugovoreni posupci podrazumjevaju da revizor provjerava da li se poštuju ugovorene obaveze.

Ukoliko je, na primjer, ugovorena zakupnima u određenom procentu od ostvarenih prihoda
zakupodavac može angažovati revizora da provjeri da li se zakupnina plaća u skladu sa
ostvarenim prihodom.

18
Kompilacija predstavlja sastavljane finansijskih izvještaja od strane revizora na osnovu njegovog
poznavanja računovodstva. Obavljajući ovu vrstu posla revizor treba da šalje pismo o
angažovanju na kompilaciji, planira posao, stiče osnovna saznanja o djelatnoti i poslovanju
klijenta, pribavlja dokaze da je posao odradio u skladu sa standardima,provjerava informacije
koje koristi za sastavljanje finansijskih izvještaja i izdaje izvještaj o izvršenoj kompilaciji.

Ostale nerevizijske usluge se odnose na poreske usluge, finansijske usluge, restruktuiranje

preduzeća, provjeru informacionog sistema i druge usluge po zahtjevu menadžmenta preduzeća.

Kod ovih vrsta revizijskih usluga revizor pruža ograničeno uvjerenje u vezi sa time da
finansijske izvještaje ne treba značajno mijenjati radi njihovog usklađivanja s utvrđenim
kriterijima, a u svom izvještaju o kompilaciji ne pruža nikakvo uvjerenje u vezi sa kompiliranim
finansijskim izvještajima.

2.8. Osnovna načela i postavke obavljanja revizije

U cilju boljeg razumijevanja predmeta revizije, napredovanja i izučavanja revizije kao teorije i
prakse utvrđeni su osnovni koncepti ili načela revizije:
a) nezavisnost,
b) dužna profesionalna pažnja,
c) fer prezentacija,
d) razumno uvjerenje i
e) revizijski dokaz.

Nezavisnost je osnov ili temelj revizijske teorije i prakse. Nezavisnost mora postojati u svakom
momentu da bi revizor zadržao kredibilitet revizije i obezbijedio javno povjerenje nakon revizije.
Nezavisnost podrazumijeva nepristrasan stav pri sprovođenju revizije i davanje mišljenj sa
integritetom, objektivnošću i profesionalnim skepticizmom, bez uticaja na profesionalno
prosuđivanje.

Dužna profesionalna pažnja. Revizor je odgovoram prema javnosti i korisnicima finansijskih

izvještaja. Posao treba da obavlja savjesno koristeći: svoje znanje teorije i prakse revizije,
sposobnost prosuđivanja, da ima obučenost i iskustvo, da stekne saznanja o načinu poslovanja
klijenta i grani u kojoj klijent posluje, da sa posebnom pažnjom planira i provodi reviziju, te
obezbijedi valjane dokaze za izražavanje mišljenja.

Fer prezentacija. U procesu računovodstvenog obuhvatanja transakcija postoji velika potreba za

subjektivnim sudom i interpretacijama tako da se od finansijskih izvještaja ne očekuje da budu
tačni nego ”istiniti i objektivni”. Računovodstvena profesija je ustanovila Međunarodne
računovodstvene standard koji daju mjerilo istinitosti i objektivnosti finansijskih izvještaja.

Razmno uvjerenje. Zbog složenosti poslovnih transakcija i ogromnog broja podataka koje
obrađuju računovodstvene evidencije nemoguće je testirati i provjeravati sve račune i pozicije

19
tako da revizor ne može pružiti apsolutno, nego samo razumno uvjerenje prilikom izražavanja
mišljenja o istinitosti i objektivnosti finansijskih izvještaja.

Revizijski dokaz. Suštinski zadatak revizora je da pribavi dovoljno mjerodavnih dokaza koji će
služiti kao osnova za donošenje zaključaka na kojima će se temeljiti mišljenje o finansijskim
izvještajima.

Tri osnovne postavke prilikom obavljanja revizije su:

a) značajnost;
b) revizijski rizik;
c) dokaz;

Prema Međunarodnim standardima revizije: „Značajnost je definisana kao veličina ispuštenih

ili pogrešnih računovodstvenih informacija, zbog kojih je, prema okolnostima, vjerovatno da će
se sud razumne osobe, koja se oslanja na informacije promijeniti ili da će propust, ili pogreška na
njega uticati”.

Pri planiranju posla revizor procjenjuje veličinu greške koja može uticati na odluku korisnika
finansijskog izvještaja. Time se misli na računovodstvenu značajnost. Revizor ponekad koristi
računovodstvenu značajnost kao polazište pri utvrđivanju iznosa koji će se upotrijebiti za
određivanje obima posla revizije. Ova se procjena naziva revizijska značajnost. U revizijskom
rječniku postoji fraza ”u svakom značajnom pogledu finansijski izvještaji su realni i objektivni” i
predstavlja način na koji revizor korisnicima izvještaja saopštava pitanje značajnosti.

Pri utvrđivanju značajnosti za neku reviziju, revizor treba razmotriti i kvantitativne i kvalitativne
aspekte. Premda se značajnost može planirati i primijeniti koristeći kvantitativan pristup,
kvalitativni uvidi grešaka malih iznosa mogu takođe imati značajan učinak na korisnika
finansijskih izvještaja.

Kada obavlja reviziju revizor mora da razmotri značajnost i njegovu vezu sa revizijskim rizikom.
Značajnost (materijalnost) je u obrnuto proporcionalnom odnosu sa revizijskim rizikom.
Značajnost i revizijski rizik utiču na obim revizije.

Revizijski rizik se može definisati kao rizik da revizor nesvjesno neće uspjeti na odgovarajući
način oblikovati mišljenje o finansijskim izvještajima koji sadrže značajnu grešku. Revizija ne
garantuje, niti pruža potpunu sigurnost, da će se otkriti sve pogreške. Uobičajeni revizijski
izvještaj ukazuje na to da revizija pruža samo razumno uvjerenje da finansijski izvještaji ne
sadrže značajne pogreške, tj. da postoji neki rizik da finansijski izvještaji mogu imati značajne
greške i da ih revizor neće uspjeti otkriti.

Prema Međunarodnim standardima revizije: „Dokazni materijal koji je u vezi sa finansijskim

izvještajima sadrži računovodstvene informacije na kojima se oni temelje kao i sve pomoćne
informacije kojima raspolaže revizor”. Najveći dio revizorskog posla sastoji se od prikupljanja i
procjene dokaza. Tražeći i procjenjujući dokaze revizor razmatra mjerodavnost i pouzdanost
dokaza. Mjerodavnost se odnosi na to je li dokaz povezan sa određenim ciljem koji se
provjerava. Pouzdanost se odnosi na utvrđivanje kvaliteta i vrste dokaza. Revizor rijetko ima

20
uvjerljiv dokaz o stvarnom stanju revizijskog cilja. U većini situacija revizor prikuplja tek
dovoljno dokaza kojima se uvjerava da je revizijski cilj prikazan realno i ubjedljivo.

3. NAČELA I STANDARDI REVIZIJE

Revizija počiva na određenim zakonitostima , okvirima, načelima i pravilnicima. S obzirom da je

revizija poznata kao sistem u kojem je sve tačno definisano, te da se s njom želi provjeriti i
ispitati realnost, objektivnost i vjerodostojnost finansijskih izvještaja institucije koja se revidira u

21
ovom poglavlju je prikazano kojim se načelima i standardima revizori trebaju voditi prilikom
sastavljanja revizorskog izvještaja.

3.1. Načela revizije

Pod riječju načelo podrazumijeva se rukovodeća ideja, polazna tačka, osnovno pravilo ponašanja
ili temelj. Kada se govori o revizijskim načelima govorimo o osnovnim pravilima ponašanja koja
su posljedica kumuliranog praktičnog iskustva i dostignuća teorije. Načela su temelj struke koja
ima teoretsku osnovanost potvrđenu praksom.

Razvojem teorije i revizorske prakse razvila su se revizorska načela koja pomažu revizorima u
njihovom radu. Razvoj ovih načela utiče i na razvoj revizijskih standarda.

Osnovna načela revizije su:

1) načelo zakonitosti;
2) načelo profesionalne etike;
3) načelo nezavisnoti;
4) načelo stručnosti i kompetentnosti;
5) načelo odgovornosti;
6) načelo dokumentovanosti ili pribavljanja dokaza;
7) načelo korektnog izvještavanja;

Načelo zakonitosti je najstarije načelo od kojeg revizija polazi, a odnosi se na ispitivanje

usklađenosti stvarnog stanja sa postojećim zakonskim propisima. Predstavlja zahtjev
pridržavanja zakona i izvršavanje revizije u postojećim zakonskim okvirima. Uvažavanjem
načela zakonitosti revizori provjeravaju usaglašenost postojećeg poslovanja i financijskih
izvještaja s važećim zakonodavnim okvirima. Pod zakonskim okvirima podrazumijevaju se svi
propisi ustanovljeni od nadležnog državnog tijela koje ima zakonsko obilježje. U širem smislu
zakonski propisi smatraju se i norme ponašanja koji proizlaze iz uobičajenog dobrog ponašanja,
a ne predstavljaju zakonske propise. Kao primjer može se navesti kako Zakon o računovodstvu
nalaže primjenu Međunarodnih standard finansijskog izvještavanja.

Načelo profesionalne etike podrazumjeva pridržavanje određenih pravila ponašanja. U reviziji

posebna pažnja posvećuje se tajnosti i zaštiti podataka korištenih kod obrade podataka i zadaća je
revizora profesionalno ponašanje. Najpoznatija pravila kao nacionalni kodeks profesionalne etike
poznat je Kodeks profesionalne etike koji je donio Američki institut ovlaštenih javnih
računovođa koji sadrži obavezna pravila ponašanja za sve revizore.

Načelo nezavisnosti zahtjeva da revizori moraju biti nezavisni i samostalni po bilo kom osnovu
u odnosima sa poslovanjem klijenata čiji se finansijski izvještaji revidiraju. Postoje različite vrste
nezavisnosti revizora koje se dijele na nezavisnost planiranja revizije, nezavisnost u postupku
ispitivanja ili provođenju revizije i nezavisnost u izražavanju mišljenja revizora. Revizor mora
biti potpuno samostalan u planiranju postupka revizije i ne smije se voditi zahtjevima
menadžmenta preduzeća. U postupku revizije revizor mora imati na raspolaganju svu potrebnu

22
dokumentaciju što često zna biti sporno kod provođenja revizije i komuniciranja revizora s
upravom preduzeća koja mora omogućiti dostupnost i pribaviti svu potrebnu dokumentaciju.

Načelo stručnosti i kompetentnosti podrazumijeva da revizor pored etičkih i moralnih kvaliteta

mora imati i stručna znanja i vještine kako bi kvalitetno obavljao poslove revizije. Stručno
obrazovanje i potrebno predznanje preduslov su stručnom i kvalitetnom obavljanju poslovne
revizije. Uz visok nivo obrazovanja isprepleteno odgovarajućim praktičnim iskustvom potrebni
su i zahtjevi za kvalitetnim kadrom u revizorskoj struci. Nakon praktičnog iskustva u revizorskoj
struci revizori mogu pristupiti polaganju posebnog stručnog ispita nakon kojeg dobivaju zvanje
„ovlaštenog revizora“ te certifikat kojim potvrđuju stečeno zvanje.

Načelo odgovornosti sastoji se u tome da je revizor odgovoran za prikazivanje stvarnog stanja i

donošenje revizorskog mišljenja, kao i donošenje pogrešnih kvalifikacija. Ovo načelo obvezuje
revizore uz obvezu odgovornosti za svoj rad na utvrđivanje konkretne odgovornosti za učinjene
propuste u poslovanju. Odgovornost se ne ogleda s istog stajališta za internu i eksternu reviziju
pošto se radi o dvije različite revizije. Interna revizija je produžena ruka menadžmenta preduzeća
te njezine odluke i odgovornosti direktno utiču na rad preduzeća. Eksterna revizija kao nezavisna
i nepristrana mora garantovati za svoje mišljenje i odgovornost jer postoje mogućnosti nastanka
štete za koje je moguća potražnja naknade obeštećenja.

Načelo dokumentovanosti ili pribavljanja dokaza podrazumijeva da revizor u svom radu mora
da dobrom pripremom, organizacijom i provođenjem revizije obezbijedi dovoljno dokaznog
materijala, dokumenata kroz radne papire koji pružaju dokaz i razumno uvjerenje kao osnovu za
izražavanje mišljenja. Radna dokumentacija mora biti podloga za mišljenje revizora, a razlikuje
se u zavisnosti da li se radi o internoj ili eksternoj reviziji. Pošto je odnos između revizora i
klijenta poslovan odnos od strane revizora mora biti zagarantirana tajnost i diskrecija kod
poznavanja podataka usprkos pripadnosti radne dokumentacije revizoru.

Načelo korektnog izvještavanja znači da revizorsko mišljenje mora biti konkretno i korektno.
Ukoliko revizor u svome postupku nije u mogućnosti na temelju dokumentacije donijeti odluku u
nedostatku dokumentacije ili u ograničenom obimu revizorskog ispitivanja obavezan je suzdržati
se od mišljenja. Na temelju revizorske radne dokumentacije potrebno je doći do mišljenja
revizora koje je ključan dio revizorskog izvještaja. Revizor u postupku donošenja mišljenja
koristi revizorske standarde i temelji mišljenje na radnoj dokumentaciji jer ukoliko dođe do
pogrešne procjene i iznošenje pogrešnog mišljenja revizor odgovara za pogreške. Osnovna
pravila ponašanja i pridržavanja kod provođenja revizije, izrade revizorskog mišljenja i
donošenja zaključaka osnovna su revizorska načela i glavna su nit vodilje kod provođenja
revizije. Revizorska načela pravila su koja nisu fiksna i koja se mijenjaju sukladno potrebama i
zahtjevima iskustva i teorije razmatranja revizije kako bi se usavršio sistem provođenja revizije.

3.2. Revizijski standardi

Revizijski standardi predstavljaju temeljna pravila koja se koriste prilikom revizije finansijskih
izvještaja. Revizijskim standardima se osigurava stručnost i nezavisnost revizora. Ovi standardi
nemaju snagu zakona, ali se redovito primjenjuju i predstavljaju odraz razvoja revizijske

23
profesije, a pravila koja revizori primjenjuju na međunarodnom nivou su Međunarodni revizijski
standardi (MRS), koji služe kao okvir za izradu nacionalnih revizijskih standarada.

Najpoznatiji nacionalni revizijski standardi su američki revizijski standardi poznati pod nazivom
Opšteprihvaćeni revizijski standardi.

Opšteprihvaćeni standardi se klasifikuju u tri grupe:

1) opšti standardi;
2) standardi obavljanja revizije;
3) standardi izvještavanja;

Opšti standardi odnose se na stručnost, nezavisnost i dužnu savjesnost revizora, a

podrazumijevaju sljedeća pravila:
1) reviziju trebaju obaviti lica (ili lice) koja posjeduju odgovarajuću tehničku obučenost i
stručnost revizora - revizor mora da posjeduje odgovarajuću tehničku obučenost i
profesionalnost, a stiče je formalnim obrazovanjem, programima kontinuiranog
usavršavanja, te kroz iskustvo i uvijek se moraju usavršavati;
2) u svim pitanjima u vezi sa angažmanom revizor (ili revizori) trebaja zadržati nezavisnost
- revizor mora stalno da održava nezavisnost i nije mu dopušteno uspostavljanje takvih
odnosa koji mogu ugroziti njegovu objektivnost i nezavisnost. Takođe se od revizora
traži da uoči razliku između stvarne i formalne nezavisnosti;
3) prilikom obavljanja revizije i pripremanja revizorskog izvještaja potrebno je udovoljiti
zahtjevu postupanja s dužnom profesionalnom pažnjom - Članovi revizijskog tima
obavezni su da prate standarde provođenja i standarde izvještavanja. Ovaj standard
zahtijeva da revizor svaki korak revizije obavlja revnosno, isključujući nemarnost ili
činjenje materijalnih propusta. Ukoliko poslove obavlja nemarno i nepažljivo revizor se
može izložiti riziku da napravi greške i tako prevari one koji se oslanjaju na njegov rad;

Standardi obavljanja revizije odnose se na stvarno provođenje revizije, odnosno služe kao
koncepcijski okvir za revizijski postupak. Ovi standardi obuhvataju sljedeće:
1) Adekvatno planiranje i superviziju. To znači da posao treba primjereno isplanirati, a rad
pomoćnika, ako ih ima, treba nadzirati. Ispravno planiranje može osigurati djelotvorniju
reviziju koja će lakše otkriti značajne pogreške u razumnom roku. Standard zahtijeva da
nad pomoćnicima koji sudjeluju u reviziji postoji odgovarajući nadzor;
2) Razmatranje strukture interne kontrole. Odgovarajuće poznavanje interne kontrole bitno
je kao osnovica za planiranje revizije, te za utvrđivanje osobine, vremena i obima testova
koje treba provesti;
3) Dovoljno kompetentnih dokaza. Detaljnim ispitivanjem, posmatranjem, te upitom i
konfirmacijom, potrebno je pribaviti dovoljno kompetentnih dokaza, kako bi se na taj
način osigurala razumna osnova za formiranje mišljenja o finansijskim izvještajima.
Najveći dio posla revizora obuhvata sakupljanje i vrednovanje dokaza koji će podržati
izjave uprave u finansijskim izvještajima. Prilikom sakupljanja dokaza revizor koristi
razne revizijske postupke.

Standardi izvještavanja uključuju četiri standarda kojima se od revizora zahtijeva da prije

podnošenja izvještaja o provedenoj reviziji razmotri svako od sljedećih pitanja:

24
 1) usklađenost finansijskih izvještaja sa Opšteprihvaćenim računovodstvenim standardima
(jesu li finansijski izvještaji objavljeni u skladu sa GAAP - Opšteprihvaćenim
računovodstvenim standardima);
2) konzistentnost u primjeni računovodstvenih standarda (primjenjuju li se standardi
dosljedno);
3) adekvatno objelodanjivanje (jesu li objavljene sve potrebne informacije);
4) izražavanje mišljenja. Cilj ovog standarda je da spriječi pogrešnu interpretaciju
revizorove odgovornosti. Revizor je odgovoran samo za izražavanje mišljenja o
finansijskim izvještajima, a menadžment je odgovoran za informacije u finansijskim
izvještajima i način njihove prezentacije;

Međunarodni standardi revizije (ISA) su brojčano označeni i razvrstani u sljedeće grupe:

1) uvod (oznake 100-199),
2) odgovornosti (200-299),
3) planiranje (300-399),
4) interna kontrola (400-499),
5) revizijski dokaz (500-599),
6) korišćenje rada drugih (600-699),
7) zaključci revizije i izvještaji (700-799),
8) posebna područja (800-899),
9) povezane usluge (900-999).

4. CILJEVI REVIZIJE

Cilj revizije finansijskih izvještaja je da omogući revizoru da izrazi mišljenje da li su finansijski

izvještaji, u svim bitnim aspektima, sačinjeni sa utvrđenim okvirom finansijskog izvješstavanja.

25
Izjave uprave imaju veliki uticaj na ciljeve i program revizije. Finansijski izvještaji koje donosi
uprava sadrže izjave o komponentama tih izvještaja. Izjave uprave su izražene izjave o klasama
transakcija i njihovim računima i finansijskim izvještajima. Obično se odnose na:
a) postojanje ili nastanak – ukazuju na to da li postoji imovina sredstva, odnosno postoje li
obaveze preduzeća na određeni datum i jesu li se evidentirani događaji dogodili;
b) potpunost – ukazuju na to sadrže li finansijski izvještaji sve poslovne događaje i račune
koji se trebaju objaviti;
c) prava i obaveze - ukazuju na to ima li poslovni subjekat pravo na imovinu i jesu li
obaveze ujedno i stvarne obaveze poslovnog subjekta na određeni dan;
d) procjenu i raspored – ukazuju na to jesu li iznosi navedeni u finansijskim izvještakima
koji se odnose na imovinu, obaveze, prihode i rashode odgovarajući;
e) objavljivanje – ukazuju na to jesu li određene komponente finansijskih izvještaja na
odgovarajući način klasifikovane, opisane i objavljene.

Revizijski ciljevi izvode se na osnovu izjava rukovodstva i odnose se na izjave rukovodstva.

Nezavisni revizor nastoji procijeniti i pronaći dokaze u vezi sa izjavama. Prikupljanjem dovoljno
dokaza koji zadovoljavaju revizijske ciljeve, revizor pokušava steći razumno uvjerenje o tome
jesu li finansijski izvještaji realni i objektivni.

Revizor prvo određuje koje su izjave rukovodstva mjerodavne za određeni ciklus i njegove
račune. Zatim, određuje koje revizijske ciljeve treba primjeniti za svaku pojedinačnu izjavu
rukovodstva.

Pojedinačni specifični ciljevi revizije u vezi sa ispitivanjem istinitosti izjava menadžmenta su:
a) valjanost (postojanje i nastanak);
b) potpunost;
c) cutoff (vremensko razgraničenje);
d) vlasništvo;
e) matematička tačnost;
f) procjena;
g) klasifikacija;
h) objavljivanje;

Valjanost je revizijski cilj koji podržava izjavu (tvrdnju) menadžmenta o postojanju i nastanku
događaja. Ovaj revizijski cilj povezan je s pitanjem evidentiraju li se stavke imovine ili
sredstava, odnosno, obaveza u skladu s odgovarajućom vrijednošću, te uključuju li se prihodi,
odnosno, rashodi u odgovarajući period? Jednostavno, traži se odgovor na pitanje jesu li poslovni
događaji na koje se računi odnose valjani, odnosno trebaju li ovi računi biti prikazani u
finansijskim izvještajima? Pri tome je revizoru od velike važnosti da sazna jesu li neke pozicije u
finansijskim izvještajima precijenjene. Npr., revizor može postupkom konfirmacije testirati
valjanost potraživanja od kupaca. Konfirmacija potraživanja kojom kupac potvrđuje da se slaže s
iznosom potraživanja predstavlja dokaz o valjanosti evidentiranog potraživanja. Druga vrsta
precjenjivanja može biti kada se u finansijskim izvještajima nalaze nepostojeće zalihe. Revizor
može provjeriti stanje zaliha kako bi se uvjerio u njihovo postojanje.

26
Potpunost je revizijski cilj koji se odnosi na izjavu (tvrdnju) menadžmenta o potpunosti i ukazuje
na to jesu li svi poslovni događaji evidentirani u poslovnim knjigama. Npr., ako poslovni
subjekat ne evidentira poslovni događaj u vezi s nabavkom ili prodajom, njegovi finansijski
izvještaji će biti pogrešni. Za testiranje revizijskog cilja potpunosti koji se odnosi na potraživanja
od kupaca, revizor uspoređuje zbir potraživanja u pomoćnoj knjizi sa zbirom potraživanja u
glavnoj knjizi. Ako se zbirovi ne podudaraju, moguće je da neke prodaje i s njima povezana
potraživanja nisu evidentirane.

Cutoff (vremensko razgraničenje) je revizijski cilj koji se također odnosi na izjavu (tvrdnju)
menadžmenta o potpunosti, a bavi se pitanjem jesu li poslovni događaji evidentirani u okviru
odgovarajućeg perioda. Revizijskim postupcima potrebno je utvrditi jesu li poslovni događaji,
koji su nastali krajem godine, evidentirani u finansijskim izvještajima u odgovarajućem periodu.
Npr., revizor želi utvrditi jesu li u tekućoj godini evidentirani svi prihodi od prodaje koji se
odnose baš na tu poslovnu godinu. U tom kontekstu revizor ispituje sve otpremnice s kraja
tekuće i s početka sljedeće poslovne godine kako bi se uvjerio da ni jedan prihod od prodaje
ostvaren u sljedećoj, nije evidentiran u tekućoj godini i obrnuto.

Vlasništvo kao revizijski cilj, koji podržava izjavu (tvrdnju) menadžmenta o pravima i
obavezama, odnosi se na pitanje je li poslovni subjekt vlasnik iskazane imovine te jesu li
prikazane obaveze njegova stvarna dugovanja. Ako poslovni subjekat nema pravo vlasništva nad
prikazanom imovinom ili ako iskazane obaveze nisu stvarna dugovanja tog poslovnog subjekta,
te pozicije se ne trebaju nalaziti u financijskim izvještajima. Npr., revizor može postaviti pitanje
menadžmentu je li neko evidentirano potraživanje prodato. Ako je određeno potraživanje koje je
iskazano u finansijskim izvještajima prodato, revizor će tu poziciju osporiti te će od
menadžmenta zahtijevati korekciju osporene stavke u finansijskim izvještajima.

Matematička tačnost je revizijski cilj koji podržava izjavu (tvrdnju) menadžmenta koji se odnosi
na procjenu i raspored. Ovaj revizijski cilj se bavi pitanjem jesu li poslovni događaji i iznosi u
poslovnim knjigama ispravno (računski tačno) evidentirani i sabrani.

Procjena kao revizijski cilj odnosi se na izjavu (tvrdnju) menadžmenta o procjeni i rasporedu i
bavi se pitanjem jesu li pozicije objavljene u finansijskim izvještajima realno iskazane. Npr.,
potraživanja od kupaca evidentiraju se po neto prodajnoj vrijednosti, što znači da se ispravkom
vrijednosti za sumnjiva i sporna potraživanja usklađuju bruto potraživanja od kupaca do iznosa
koji se očekuje da će se naplatiti. Revizor testira primjerenost ispravki vrijednosti za sumnjiva i
sporna potraživanja ispitivanjem prijašnjih sumnjivih i spornih potraživanja u odnosu na tekući
iznos računa ispravke vrijednosti potraživanja.

Klasifikacija je revizijski cilj koji se odnosi na izjavu (tvrdnju) menadžmenta o objavljivanju.

Važno je da se poslovni događaji evidentiraju pravilno i na odgovarajući konto, te da su pozicije
u finansijskim izvještajima primjereno objavljene. Na primjer, pri reviziji potraživanja revizor
provjerava jesu li potraživanja od poslovnih jedinica, zaposlenih ili drugih povezanih strana
odvojeno klasifikovana od potraživanja od kupaca.

27
Objavljivanje je revizijski cilj koji se direktno odnosi na izjavu (tvrdnju) menadžmenta o
objavljivanju i bavi se pitanjem jesu li sve informacije objavljene u finansijskim izvještajima i
zabilješkama uz finansijske izvještaje. Na primjer, ako su potraživanja (sva ili dio) založena kao
osiguranje za neke obaveze, tada se takve informacije trebaju objaviti u zabilješkama uz
finansijske izvještaje. Slično, ako ugovor o dugoročnom kreditu sadrži valutnu klauzulu, tada se
takve informacije takođe trebaju objaviti u zabilješkama uz finansijske izvještaje.

Konačno, revizor priprema skup revizijskih postupaka za prikupljanje dovoljnih i odgovarajućih

dokaza o tome jesu li revizijski ciljevi zadovoljeni. Revizijski postupci su radnje koje provodi
revizor kako bi ostvario ciljeve revizije. Skup revizijskih postupaka predstavlja revizijski
program. Važno je napomenuti kako ne postoji veza “jedan – na – jedan” između revizijskih
ciljeva i revizijskih postupaka. U nekim se slučajevima revizijski cilj ostvaruje s više revizijskih
postupaka. Suprotno, u nekim slučajevima jedan revizijski postupak pruža dokaze za više
revizijskih ciljeva.

5. PRISTUPI REVIZIJI
Potražnja za revizijom nastala je iz potencijalnog sukoba interesa između vlasnika (dioničara) i
uprave, kao zainteresovanih strana. U ugovoru između navedenih strana obično se zahtijeva da

28
uprava objavljuje niz finansijskih izvještaja kako bi se prikazali finansijski položaj i rezultati
poslovanja. Za odgovarajuću procjenu finansijskih izvještaja strane moraju utvrditi zajedničke
kriterijume.

Opšteprihvaćena računovodstvena načela postala su vremenom primarni kriterijumi prema

kojima se izrađuju finansijski izvještaji. Korišćenje računovodstvenih načela kao mjerila
dopuštaju opšteprihvaćeni revizijski standardi. Prema prvom standardu o izvještavanju zahtijeva
se da revizor u svom izvještaju naznači jesu li finansijski izvještaji objavljeni u skladu sa
opšteprihvaćenim računovodstvenim načelima. U uobičajenom revizorskom izvještaju navodi se
tekst da “finansijski izvještaji… prikazuju realno i objektivno… u skladu sa opšteprihvaćenim
računovodstvenim načelima”. Prije nego što revizor u svom izvještaju napiše takvu izjavu,
donosi sud o tome:

Na pocetku stepena razvoja osnovu revizorkog rada činilo je formalno i matetijalno ispitivanje
dokumenata i proknjiženih promjena.

Rast i razvoj preduzeća, povećanje broja transakcija, uspostavljanje i razvoj internih kontrola
doveli su revizora u situaciju da ne može fizički da obavi svoj posao o klasičnom pristupu.

Praksa i teorija revizije dovele su do pojave savremenih pristupa reviziji: sistematski i

informacioni pristup.

Sistematski pristup reviziji zahtjevao je od revizora da ispita globalnu koncepciju i adekvatnost

računovodstvenih sistema i na osnovu toga provodi revizorski postupak.

Osnovne tačke sistematskog pristupa su:

a) sistem treba da obezbjedi pouzdano sakupljanje informacija i adekvatne analize koje
omogućavaju pripremu ouzdanog računovodstvenog iskaza;
b) razvoj i funkcionisanje internih kontrola koje omogućavaju:
da su transakcije proknjižene;
da su greške i nepravilnosti ispravljene;
da je sve proknjiženo u pravilnim iznosima;

Sistematski pristup zahtjeva od revizora da:

a) spozna preduzeće kao cjelinu i računovodstveni sistem;
b) spozna sistem knjiženja da bi odredio njihovu adekvatnost, sistem internih kontrola i
stepen povjerenja u interne kontrole;
c) evidentiranje sistema pomoću zabilješki blok dijagrama ili liste provjere;
d) izaberu adekvatan broj transakcija za testiranje;

Informacioni pristup reviziji je posljedica razvoja informacionih tehnologija i njihove primjene u

društvu koju revizori nisu ignorisali, već su je implementirali u posao revizije. Informacioni
pristup reviziji podrazumjeva:
a) da revizori razumijju i prate tendenciju razvoja informacionih tehnologija;
b) da informacione tehnologije implementiraju u svoj djelokrug rada;

29
 c) da koriste mogućnosti koje pruža informaciona tehnologija;
d) da komitente mogu autoritativno savjetovati u vezi primjene metoda i tehnika
zasnovanim na informacionim tehnologijama;
e) da informacijama raspolazu maksimalno korisno;
f) da se sve aktivnosti u reviziji izvedu uz pomoc racunara;

6. ULOGA I ZNAČAJ REVIZIJE NA AKTUELNO POSLOVNO

OKRUŽENJE

30
U uslovima kada je sve naglašenija ograničenost resursa i sve veća opasnost od konkurencije
ostvarivanje permanentnog rasta i razvoja kao osnovnog uslova opstanka preduzeća izuzetno je
složen i odgovoran zadatak.

Opstanak se ostvaruje uspješnim upravljanjem, a upravljanje se realizuje odlučivanjem, a za

odlučivanje je potrebna odgovarajuća informaciona podloga.

Da bi se izbjegle poslovne odluke poslovno odlučivanje mora biti zasnovano na realnim i

objektivnim informacijama. Isticanjem realnosti i objektivnosti u razmatranje se uvodi
problematika revizije kao bitne pretpostavke uspješnog donošenja poslovnih odluka.

Uloga revizije je sistematski proces što znači da treba da bude planirana i da ima formulisanu
strategiju jer dokaze revizije treba odabrati i procjeniti u odnosu na specifične ciljeve koji su
međusobno povezani.

Veoma često se postavlja pitanje „ Čemu služi revizija i koja je njena uloga?“. Svaka pogrešna
odluka ima svoju „cijenu“ koja se mora platiti te stoga upravljanja privrednim subjektima mora
biti zanovano na realnim informacijama.

Isticanje značaja revizije u njenom savremenom razvoju je povezano sa industrijskom

revolucijom i odvajanjem funkcije vlasništva kapitala sa njegovim upravljanjem. Taj period
ekonomskog razvoja društva je poznat po nastanku velikih preduzeća i korporacija u kojima
ulogu upravljanja od vlasnika preuzimaju profesionalni menadžeri, koji obavljaju posao za račun
vlasnika - dioničara preduzeća. Vlasnici preduzeća su zainteresovani za ostvarivanje što veće
dobiti u poslovanju, dok su menadžeri zainteresovani za svoje zarade i druge privilegije, kao i
stabilnost u poslovanju preduzeća bez želje za ulazak u rizične poslove sa velikim mogućnostima
ostvarivanja dobiti za vlasnike preduzeća. Upravo na tom jazu različitih interesa dioničara i
menadžera naglašen je značaj revizije koja treba da pruži finansijske informacije neophodne za
donošenje ispravnih poslovnih odluka, ali i kontrolu vlasnika kapitala nad svojom imovinom.
Polazeći od interesa različitih učesnika uključenih u poslovanje preduzeća, a shodno tome i
korisnika informacija revizorskih izvještaja, uloga revizije se sastoji u slijedećem: 3
1) zaštita interesa vlasnika i kapitala;
2) stvaranje objektivne i realne informacione osnove za upravljanje ekonomskim entitetom;
3) povećanje kredibileta finansijskih izvještaja i privrednog subjekta;

Korisnici finansijskih informacija mogu se posmatrati kao interni i eksterni. Kategorija internih
korisnika uključuje menadžment, računovođe i interne revizore. Svi oni su direktno uključeni u
poslovni proces i u ostvarivanje ciljeva preduzeća i spremni su da se oslone na interno
generisane finansijske informacije.

Za razliku od internih, eksterni korisnici su indirektno uključeni u ostvarivanje ciljeva preduzeća.

Zato se eksterni korisnici oslanjaju na izvještaje revizora. Eksterni korisnici se mogu kategorisati
kao:
1) vlasnici preduzeća, zbog zaštite sopstvenih interesa;
3
Tušek, B., Lajoš , Ž., 2008, „Revizija treće izdanje“, Zagreb

31
 2) investitori, zbog ocjene opravdanosti ulaganja;
3) kreditori;
4) poslovni partneri;
5) analitičari, savjetnici;
6) država, tj. vlada;
7) javnost;

Vlasnici kapitala upravljanje svojom imovinom u korporacijama povjeravaju sposobnim

menadžerima. Time oni nemaju potpuni uvid u ono šta se dešava u preduzećima. Jedini put
kojim oni dolaze do spoznaje o svojoj imovini su finansijski izvještaji koje opet sačinjava
menadžment. Zato su oni spremni platiti reviziju koja će dati informacije jesu li finansijski
izvještaji njihovih kompanija prikazani fer i istinito i jesu li primjenjene računovodstvene
politike kojima se štite njihovi interesi. Sa aspekta vlasnika kapitala, revizija je bitna i kao
aktivnost koja će otkriti ili onemogućiti prevare i druge oblike zloupotrebe na njihovu štetu.

Upravljanje velikim kompanijama zahtjeva pouzdane i objektivne revizijske informacije koje

donosiocima odluka olakšava ispravno odlučivanje. Revidirani finansijski izvještaji su izvor
takvih informacija, ali ne treba zanemariti ni ulogu interne revizije koja svakodnevno revidira
sve poslovne cikluse i kako je već istaknuto služi kao savjetodavac menadžmentu.

Značajna je uloga revizije i u pribavljanju novog kapitala kao i zadržavanju, već investiranog u
preduzeću, jer se vlasnici kapitala upoznaju sa poslovanjem i stanjem imovine i obaveza u
preduzeću isključivo putem informacija iz revidirani finansijskih izvještaja.

Društvena uloga je vjerovatno najznačajnija uloga revizije. Pod njom se podrazumjeva da revizor
pruža korisnu uslugu društvu, pojedincima i organizacijama kojima je neophodna sigurnost zbog
postojanja sumnje i nesigurnosti u stvarnom svijetu u kojem imaju interes.

Ekonomska uloga revizije se moţe posmatrati kroz njen značaj u alokaciji ograničenih resursa.
Pravilno odlučivanje se mora zasnivati na kvalitetnim informacijama. Mnoštvo pojedinaca i
organizacija donose svoje odluke na bazi objavljenih finansijskih izvještaja. Npr. postojeći
vlasnici kapitala na temelju finansijskih izvještaja odlučuju o zadržavanju svog kapitala u
preduzeću, kao i o povjerenju postojećem rukovodstvu. Investitori i kreditori donose odluke o
ulaganju na osnovu performansi preduzeća koje se sagledavaju iz finansijskih izvještaja.
Dobavljači na osnovu finansijskih izvještaja odlučuju o nastavku poslovanja i odgođenom
plaćanju, dok kupci i i zaposleni koriste finansijske izvještaje kada odlučuju o kontinuitetu svojih
ekonomskih odnosa sa organizacijom. Revizijom finansijskih izvještaja revizori smanjuju
potencijalni rizik da menadžment zloupotrebi poziciju u kojoj se nalazi i da krivotvori finansijske
izvještaje prema svojim željama i interesima.

Psihološka uloga revizije je usmjerena na pojedince, a posredno i na širu društvenu zajednicu.

Revizijsko mišljenje pozitivno utiće na psihičko stanje pojedinaca time što smanjuje sumnju,
neizvjesnost i napetost.

32
Politička uloga revizora se ogleda u tome da revizori tvrde da djeluju u opštem interesu koristeći
svoja specijalizovana znanja, dok u suštini djeluju u vlastitom interesu kroz očuvanje svog
statusa u ustanovljenim odnosima snaga u društvu.

Kada se govori o ulozi revizije u kontekstu vjerodostojnosti, tj. pouzdanosti informacija prije
svega misli se na finansijske ili računovodstvene informacije.

Revizori ispituju ekonomske događaje i procese, način pripreme računovodstvenih izvještaja, te

same računovodstvene izvještaje i to na taj način da na osnovu dokumentacije o poslovanju
preduzeća, te na osnovu određenih kriterija donosi mišljenje o pouzdanosti računovodstvenih
informacija.

Postupak revizije sprovodi se sa ciljem da omogući revizoru izražavanje mišljenja o tome da li su

finansijski izvještaji privrednog subjekta sastavljeni u skladu sa osnovnim principima
finansijskog izvještavanja. Rukovodstvo privrednog subjekta odgovorno je za sastavljanje i
objelodanjivanje finansijskih izvještaja, dok je zadatak revizora da potvrdi istinitost i
objektivnost sadržanih tvrdnji.

Kvalitet revizije se vrednuje na osnovu elemenata tehničkog i funkcionalnog kvaliteta. Tehnički

kvalitet revizije predstavlja kvalitet ishoda procesa revizije, tj. koliko je revizor uspješan u
pronalaženju grešaka u finansijskim izvještajima, otkrivanju prevara ili problema vezanih za
stalnost poslovanja. Funkcionalni kvalitet revizije je stepen u kome proces vršenja revizije i
obavještavanja o rezultatima, zadovoljava zahtjeve komitenta. Ovaj aspekt kvaliteta je vezan za
proces revizije a ne za njen ishod.

Utvrđivanje naknade za usluge revizije zavisi od sljedećih faktora:

a) veličine klijenta i njegove geografske rasprostranjenosti;
b) veličine revizorske firme;
c) nivoa konsultantskih usluga;
d) kvaliteta sistema interne kontrole klijenata revizije;
e) vrste ugovora kojima se reguliše fiksna ili varijabilna naknada.

Cjelovito razmatranje problematike revizije, kao bitne pretpostavke upravljanja u savremenim

uslovima poslovanja, nije moguće bez ukazivanja na ulogu interne revizije, koja uz reviziju
finansijskih izvještaja (eksterna revizija), predstavlja najznačajniji segment ukupne revizijske
djelatnosti.

Interna revizija ispituje organizaciju i funkcionisanje računovodstvenog sistema i pripadajućih

internih kontrola, vjerodostojnost finansijskih i operativnih informacija, ocjenjuje ekonomičnost,
efikasnost i efektivnost poslovnih operacija i kontrola, primjenu politika, planova, procedura i
posebne provjere.

Za razliku od revizije finansijskih izvještaja (eksterna revizija) koja je usmjerena na ispitivanje i

ocjenu realnosti i objektivnosti finansijskih izvještaja i koju obavljaju eksterni revizori, interna
revizija usmjerena je na ispitivanje i ocjenu poslovanja, te na razvoj i povećanje uspješnosti
organizacije u cjelini.

33
Osnovni cilj interne revizije u savremenim uslovima je ispitivanje i ocjenjivanje ukupnosti
funkcionisanja čitavog poslovnog sistema, te davanje mišljenja i prijedloga za poboljšanje
njegovog poslovanja.

Svrha postojanja i djelovanja interne revizije u preduzeću je osiguranje zaštite resursa preduzeća
od nelojalnog ponašanja zaposlenih, nelojalnog ponašanja podugovarača koji koriste ime i
tehnologiju preduzeća, zaštitu dioničara od nelojalnog ponašanja menadžera, te osiguranje da
službeni izvještaji budu bez grešaka koje bi mogle izazvati sankcije prema firmi.

Interna revizija je nezavisna organizaciona jedinica koja se osniva u organizaciji. Cilj interne
revizije je da pomogne članovima organizacije u efikasnom obavljanju njihovih dužnosti na
način da im pruža analize, procjene, preporuke, savjete i informacije koje se odnose na
djelatnosti nad kojima se vrši revizija.

Kako bi adekvatno vršili reviziju, interni revizori trebaju imati pristup svim evidencijama,
dosijeima i podacima preduzeća, uključujući i pristup informacijama za rukovodstvo i
zapisnicima sa sastanaka konsultantskih tijela koja donose odluke, kada je to relevantno za
izvršenje zadataka revizije.

Interna revizija obuhvata ispitivanje i vrednovanje adekvatnosti i efikasnosti internih kontrola i

načina na koji se povjerene dužnosti izvršavaju. U velikoj mjeri, ona predstavlja analizu rizika
sistema interne kontrole preduzeća.

Interna revizija privrednog društva sprovodi stalnu i sveobuhvatnu kontrolu svih aktivnosti
poslovanja preduzeća, a naročito:

a) kontinuirano praćenje, provjeru i unapređenje sistema rada u preduzeću;

b) identifikaciju rizika kojima je preduzeće izloženo ili se može očekivati da bude izloženo;
c) ocjenu i vrednovanje uspostavljenog sistema interne kontrole;
d) izdavanje odgovarajućih preporuka i otklanjanja uočenih nepravilnosti i nedostataka;

Odjeljenje interne revizije treba da u odgovarajućoj mjeri razmotri i pravnu i drugu regulativu
kojom se utvrđuje poslovanje preduzeća, uključujući politike, principe, pravila i upustva koja
donose nadležni organi, a odnose se na organizaciju i upravljanje preduzećem što znači da
odjeljenje interne revizije treba imati isključivo kontrolnu funkciju.

Prema standardima eksterne i interne revizije, iako se djelokrug interne revizije razlikuje u
zavisnosti od veličine i strukture pravnog lica i zahtjeva rukovodstva, on obuhvata obično jednu
ili više sljedećih aktivnosti:
a) nadzor interne kontrole;
b) ispitivanje finansijskih i poslovnih informacija;
c) pregled ekonomičnosti, efektivnosti i efikasnosti poslovanja uključujući i nefinansijske
kontrole subjekata;
d) pregled usaglašenosti sa zakonima, regulativom i drugim eksternim zahtjevima, sa
politikama i direktivama rukovodstva i drugim internim zahtjevima.
34
Djelokrug posla interne revizije uključuje sistematičan, disciplinovan pristup procjeni i
unapređenju adekvatnosti i efikasnosti procesa upravljanja rizikom, procesa kontrole i
upravljanja i kvalitet vršenja dodjeljenih aktivnosti.

Vidljivo je da je glavni i osnovni zadatak revizije osigurati pouzdanu informaciju vlasnicima

kapitala te samim time zaštititi njihov interes.

Karakteristike revizije su:

a) usmjerena je na računovodstvene izvještaje, s tim da skup financijskih izvještaja čine
bilancaa, račun dobiti i gubitka, izvještaj i promjene glavnice, izvještaj o novčanom toku i
računovodstvene politike i bilješke uz finansijske izvještaje;
b) utvrđuje da li se na objektivan i pošten način prikazuje financijsko stanje preduzeća;
c) kriteriji objektivnosti su unaprijed postavljeni kriteriji, opšeprihvaćena računovodstvena
načela i standardi;
d) temelji se na objektivnim dokazima i dostavlja se zainteresiranim korisnicima;
e) revizori su nezavisne stručne osobe zaposlene izvan preduzeća čiji se izvještaji revidiraju.

6.1. Različite uloge i odgovornosti interne i eksterne revizije

Nadzorni odbor, izvršni menadžment, interni revizori i eksterni revizori predstavljaju osnovu
efikasnog korporativnog upravljanja.

Dok su eksterni revizori prvenstveno zainteresovani za reviziju finansijskih izvještaja, interni

revizori imaju potrebu za procjenjivanje cjelokupnog poslovanja. Saradnja između eksternih i
internih revizora je značajna, jer ona unapređuje ekonomiju, efikasnost i efektivnost ukupne
revizorske aktivnosti za preduzeće. Nijedan oblik revizije ne može biti zamjenjen drugim, ali oni
na mnogo načina utiču jedni na druge.

Primarna odgovornost eksternih revizora je provjera finansijskih izvještaja organizacija. Cilj je

da se odredi da li iskazi istinito prikazuju finansijski položaj organizacije i rezultate njenih
aktivnosti za određeni period.

Eksterni revizori su zakonski obavezni da izdaju izvještsaj o „istinitom i objektivnom“

prikazivanju finansijskih izvještaja. Izvještaj može da uključuje različite vrste mišljenja i
odgovarajućih kontrola, predloženih korigovanja finansijskih izvještaja, mogućnosti nastavljanja
poslovanja organizacije.

Interni revizori imaju drugačiju funkciju. Ona je šira i dublja nego kod eksternih revizora.
Njihova funkcija je da menadžere širom organizacije snabdjevaju informacijama koje su
potrebne da bi efektivno ispunili svoje obaveze. Interna revizija postupa kao nezavisna aktivnost

35
provjere operacija mjerenjem i ocjenom adekvatnosti kontrole, kao i efikasnosti i efektivnosti
izvršenja.

Eksterni revizori se često oslanjaju na druge stručnjake prilikom revizije finansijskih izvještaja.
Uglavnom se oslanjaju na rad funkcije interne revizije klijenata. Oslanjanje na rad internih
revizora treba da omogući da se smanji broj časova koje je potrebno provesti u radu na reviziji.

Interni i eksterni revizori posjeduju različit potencijal koji udružuju da bi povećali efikasnost
revizije. Na primjer, funkcija interne revizije provodi većinu vremena radeći u istoj kompaniji i
kao rezultat toga bolje su upoznati sa kulturom i poslovanjem te kompanije. Na taj način im se
omogućava da vide stvari koje eksterni revizori ne bi vidjeli. Pošto eksterni revizori rade za više
klijenata, oni su izloženi većem broju raznih finansijskih problema i zbog toga mogu da otkriju
stvari kojima se interni revizori nisu ranije bavili. Njihov odnos treba da predstavlja jednu
zajedničku podršku i saradnju da bi se unaprijedio ukupan kvalitet revizije.

Profesionalne računovođe sve više zastupaju mišljenje da veća saradnja između internih i
eksternih revizora, uključujući veće korištenje internog revizora u eksternoj reviziji, obezbjeđuje
efikasniji djelokrug revizije.

Međutim, drugi smatraju da interni revizori ne treba da se fokusiraju na oblasti koje su predmet
eksterne revizije.

6.2. Procjena i proces upravljanja rizikom

Procjena rizika finansijskog izvještavanja uključuje određivanje, analizu i upravljanje raznim

faktorima koji su mjerodavni za pripremu realnih i objektivnih finansijskih izvještaja, te
objavljenih u skladu sa opšteprihvaćenim računovodstvenim načelima. Faktori ili okolnosti od
kojih zavisi rizik finansijskog izvještavanja i procjena rizika mogu biti unutrašnji i spoljašni.

Unutrašnji faktori su:

a) prekid funkcionisanja ili poremećaj obrade podataka u informacionom sistemu;
b) novi ili usavršeni informacioni sistemi;
c) nagli rast (širenje poslovanja može oslabiti kontrolu);
d) nove proizvodne linije, proizvodi i aktivnosti (ako s njima preduzeće nema iskustva);
e) kvalitet zaposlenih, novi zaposleni i njihova obuka (različito shvataju internu kontrolu);
f) restruktuiranje preduzeća (prate ga smanjenje broja zaposlenih i promjene u nadzoru);
g) efikasnost revizijske komisije;

Spoljašni faktori mogu biti:

a) promjene uslova poslovanja i ekonomske promjene ( finansiranje, kapitalni izdaci);
b) tehnološki razvoj;
c) novi zakoni i propisi;
d) nove informacione tehnologije;
e) promjene u potražnji i potrebama kupaca;

36
 f) poslovanje s inostrantvom;
g) računovodstveni propisi (utiču na rizik pripreme finansijskih izvještaja).

Rizik predstavlja mogućnost dešavanja događaja koji će uticati na ostvarenje postavljenih

ciljeva. Mjeri se u smislu njegovog uticaja i vjerovatnoće. Upravljanje rizikom je proces
identifikovanja, procjene, upravljanja i kontrole potencijalnih događaja ili situacija u cilju
obezbjeđenja razumnog stepena uvjerenja u pogledu ostvarivanja ciljeva preduzeća.

Odjeljenje interne revizije treba da evaluira izloženost rizicima koji se odnose na upravljanje
organizacijom, oslovanje i informacione sisteme organizacije u vezi sa:
a) pouzdanošću i integritetom finansijskih i poslovnih informacija;
b) efektivnošću i efikasnošću poslova;
c) zaštitom imovine;
d) usaglašenošću sa zakonima, propisima, politikama, procedurama i ugovorima

6.3. Upravljanje procesom kontrole

Procesi kontrole su politike, procedure i aktivnosti koje su dio okvira kontrole, osmišljene na
način da se obezbjedi da rizici ne izlaze iz okvira prihvatljivih granica koje su utvrđene
procesom upravljanja rizikom. Kontrole mogu biti.
a) preventivne (da spriječe pojavljivanje neželjenih događaja),
b) detekcione (da otkriju i isprave nepoželjne događaje koji su se dogodili) ili
c) usmjeravajuće (da izazovu ili podstaknuda se dese poželjni događaji).

Interna revizija ispituje stepen do kog je rukovodstvo ustanovilo dobre interne kontrole tako da
su ciljevi ustanovljen i resursi se koriste za te ciljeve na efikasan način. To uključuje zaštitu od
gubitka i zloupotrebe.

Upravljanje je kombinacija procesa i struktura koje primjenjuje nadzorni odbor radi

informisanja, us,jeravanja, upravljanja i nadzora aktivnosti koje sprovodi organizacija u cilju
ostvarivanja svojih ciljeva.

Rukovodstvo planira, organizuje i usmjerava obavljanje akcija dovoljnih za obezbjeđivanje

razumnog uvjeravanja da će se ciljevi ostvariti. Primarni ciljevi rukovodstva u procesu
upravljanja su:
a) relevantne, pouzdane i vjerodostojne finansijske i poslovne informacije;
b) efektivno i efikasno upotrebljavanje resursa organizacije;
c) zaštita imovine organizacije;
d) poštovanje zakona, propisa, etičkih poslovnih i normi i ugovora;
e) identifikovanje izloženosti rizicima, i korišćenje efektivnih strategija za njihovu kontrolu;
f) ostvarivanje postavljenih ciljeva poslovanja ili programa;

37
Aktivnosti interne revizije će pružiti uvjeravanje rukovodstvu i odboru za reviziju da su interne
kontrole efektivne i da funkcionišu prema planu sve dok je rukovodstvo odgovorno za interne
kontrole.

6.4. Interna revizija u preduzećima

Smatra se da je ja unutarnja revizija ključna za „zdravlje“ unutarnje kontrole organizacije.

Revizija je nezavisna usluga koja isključivo služi kako bi vlasnici društva, preduzeća ili
zainteresirani ulagač, bili sigurni da su brojke koje prezentiraju poslovanje određenog subjekta
vjerodostojne i tačne. Multidisciplinarni pristup posvećen razumijevanju poslovanja, pomaže u
razumijevanju ključnih rizičnih tačaka unutar poslovanja. Savremeno poimanje interne revizije
obuhvata ulogu interne revizije u procesu upravljanja usmjerenu na postizanje ciljeva
organizacije, upravljanje rizicima, te aktivno sudjelovanje u procesu korporativnog upravljanja.
Uvažavajući djelokrug rada, odgovornost i poziciju interne revizije u preduzeću neosporan je
njezin doprinos u povećanju kvaliteta poslovanja.

Kvalitet rada interne revizije zavisi od primene pravila, ali i od pune angaţovanosti samog
revizora. Profesionalizam u značajnoj meri zavisi od objektivnosti stavova i sudova revizora,
kvalitetnog razmatranja prilikom primene revizijskih standarda, kao i od uticaja i praktičnosti
revizorskih preporuka.

Interna revizija nema ulogu inspekcije. Internoj reviziji je neophodna saradnja zaposlenih i
rukovodstva kako bi pribavila dovolјnu količinu istinitih podataka potrebnih za obavlјanje
duţnosti revizije. Najbolјi način da se odrţi atmosfera međusobnog poverenja i saradnje jeste da
interna revizija usvoji participativan pristup, da u svom radu i cilјevima bude transparentna i da u
svakom trenutku odrţava profesionalne odnose.

Interna revizija kao profesija kontinuirano se mijenja, što se najviše odražava u ovlastima i
odgovornosti, području djelovanja, ali i poziciji koju interni revizori imaju u poduzeću. U tom
smislu interna revizija je prošla razvojni put od financijske revizije, gdje su predmetom
revidiranja bile samo računovodstvene evidencije i informacije, do revizije poslovanja, koja je
usmjerena na ispitivanje svih poslovnih procesa. Suvremeno poimanje interne revizije obuhvaća
ulogu interne revizije u procesu upravljanja usmjerenu na postizanje ciljeva organizacije,
upravljanje rizicima, te aktivno sudjelovanje u procesu korporativnog upravljanja. Uvažavajući
djelokrug rada, odgovornost i poziciju interne revizije u poduzeću neosporan je njezin doprinos u
povećanju kvalitete poslovanja.

Dugoročno veća ili manja uspješnost posljedica je djelovanja i ponašanja poduzeća u postojećoj i
budućoj okolini. Poznavanje značajki, uz internu analizu samog preduzeća, pretpostavka je za
identifikaciju prilika i prijetnji u okolini te stvarnih prednosti i slabosti preduzeća. Rezultati
analize su polazište za odgovarajuće pozicioniranje preduzeća u okolini i kreiranje njegovih
održivih konkurentskih prednosti. Interna revizija sve više mora svoje potencijale usmjeravati
budućnosti, pružanjem savjeta u vezi s anticipiranim budućim rizicima u pojedinim područjima

38
poslovanja. Jedan od temeljnih zadataka interne revizije postaje savjetovanje menadžmenta o
mogućnostima upravljanja rizicima.

Preduzeće predstavlja samostalnu privrednu organizaciju koja obavlja određenu ekonomsku

djelatnost radi zarade, odnosno ostvarivanja stanovitog viška povrh troškova poslovanja.
Preduzeće je, kao poslovni sistav, složen, dinamičan, stohastičan, otvoren i organizacijski sistav
te pripada sferi društvenih ili socijalnih sistava. Posluje u nekom okruženju te se promatra s
jedne strane kao ekonomska cjelina, a s druge strane kao ljudska organizacija.

Kada se preduzeće kao sistav ne uklapa na zadovoljavajući način u svoje okruženje, govori se o
lošem poslovanju ili neuspjehu preduzeća te u tom slučaju, preduzeće čini sljedeće:
a) mjenja se poslovna politika, organizacija i metode upravljanja;
b) mjenja se rukovodstvo;
c) mjenja se vlasnik;
d) preduzeće se likvidira;

Upravljanje preduzećem je proces svjesnog usmjeravanja preduzeća nekim ciljevima koji su u

funkciji opšteg cilja, a to je razvoj preduzeća putem kojeg se osigurava njegov opstanak u
uslovima tržišnog okruženja. Na poslovnu odluku utiče cilj koji se želi postići, raspoložive
informacije i prosudba o sadašnjem stanju razvoja i budućem poslovanju. U uslovima kada
tržište ne dozvoljava mjesto pogreškama, upravljanje treba biti racionalan proces, dok u
uslovima haosa ili turbulencije, intuicija ima značajno mjesto u procesu upravljanja. Može se
zaključiti da je upravljanje poslovanjem preduzeća proces utvrđivanja ciljeva, usmjeravanja
napora ka ostvarenju postavljenih ciljeva, ocjene rezultata i oblikovanja odgovarajućeg načina
djelovanja čime se nastoji postići održiva konkurentska sposobnost.

Interne kontrole obuhvataju računovodstvene i neračunovodstvene ili administrativne kontrole.

Računovodstvene kontrole su ugrađene u računovodstveni sustav radi otkrivanja i
pravovremenog otklanjanja pogrešaka, dok neračunovodstvene kontrole menadžment organizira
u izvršnom i upravljačkom podsistemu preduzeća. U organizacijama koje djeluju u uslovima
složene, heterogene i nestabilne okoline, uobičajeno se organizira interna revizija koja nadzire
računovodstvene i neračunovodstvene kontrole te pruža dodatni, viši stupanj nadzora nad
cjelokupnim poslovanjem preduzeća.

U globalizacijskim uslovima današnjice, preduzeća su suočena s velikom konkurencijom te

nastoje zadržati, ali i poboljšati svoj položaj na tržištu. Njihova konkurentska prednost ogledat će
se u kvalitetu obavljenog posla pa interna revizija u njima mora raspolagati sa razvijenim
informacijskim i komunikacijskim sustavima ukoliko želi kvalitetno obavljati svoje zadatke.

Ostvarivanjem kvalitete svoga rada ujedno pridonosi kvaliteti subjekta u kojem djeluje, te ga
tako stavlja na jedan novi nivo. Procjena kvalitete rada interne revizije vrši se interno i eksterno,
što može omogućiti menadžmentu bolje razumijevanje procesa interne revizije i pouzdanosti u
njezin rad. Upravo zbog sve značajnijeg uključivanja interne revizije u proces upravljanja
potrebno je osigurati njeno djelovanje u skladu s najvišim standardima kvalitete. Njihovom
usklađenošću znači da se aktivnosti interne revizije obavljaju na odgovarajući način, te tako

39
pružaju upravi i nadzornom odboru sigurnost u donošenju zaključaka koji mogu doprinijeti
stvaranju dodatne vrijednosti za preduzeće. Povezano s tim, kvalitetu interne revizije možemo
promatrati kao funkciju važnosti, pouzdanosti i povrata na uloženo.

Uz zadovoljavajuće rezultate pojedinačnih revizija za interne revizore, u budućnosti je od

presudne važnosti stjecanje ugleda i povjerenja u preduzeću, a to se može postići održavanjem
visokog nivoa stručnosti, objektivnosti i neovisnosti. Samo tako interni revizori mogu, kao
interni konsultanti i partneri, pružiti podršku i pomoć menadžmentu pri upravljanju rizicima te
oblikovanju i održavanju cjelovitog sistava internih kontrola.

Interni revizori moraju uspostaviti takve odnose s menadžmentom temeljem kojih će

menadžment i zaposlenici tretirati interne revizore kao profesionalce čije je djelovanje usmjereno
davanju korisnih savjeta u ostvarenju planiranih ciljeva. U tom kontekstu odjel interne revizije
treba formulirati odgovarajuću strategiju potvrđenu od menadžmenta, kojom će se definirati
namjena, o vlasti, odgovornosti i prioriteti toga odjela. Pri tome interni revizori moraju dobro
poznavati cjelokupno poslovanje preduzeća i njegov sistem internih kontrola. Zbog toga se u
budućem razdoblju ne smije zanemariti proces stalnog obrazovanja i usavršavanja internih
revizora.

Uz opšta i posebna revizijska znanja, za uspješno djelovanje odjela interne revizije u preduzeću,
interni revizori moraju posjedovati znanja iz područja računovodstva i finansija, analize,
informatike, organizacije i upravljanja te međuljudskih odnosa. Usporedno s rastom i razvojem
preduzeća te promijenjenih zahtjeva zbog ubrzanog razvoja tehnike i tehnologije, stručna znanja
internih revizora moraju se neprestano nadopunjavati i nadograđivati.

Kada se radi o poslovanju velikih, diverzificiranih i decentraliziranih poslovnih sistema u

današnjim iznimno složenim i nestabilnim uuslovimaa, postavlja se pitanje dostatnosti internog
nadzora nad njihovim poslovanjem koji se provodi internim kontrolama. Sve se više javlja
potreba za kritičkim ispitivanjem i ocjenom funkcioniranja internih kontrola.

Interna revizija je neovisna funkcija procjenjivanja ustanovljena unutar organizacije koja ispituje
i procjenjuje njezine aktivnosti kao servis te organizacije. Svrha interne revizije je pomoć
članovima organizacije, uključujući upravu i razne odbore u djelotvornom ispunjavanju njihovih
odgovornosti.

Interna revizija opskrbljuje upravu analizama, procjenama, preporukama, savjetima i

informacijama koje se odnose na aktivnosti organizacije. Pojmovno određenje interne revizije
ukazuje na njezine temeljne značajke:
a) internu reviziju provode osobe zaposlene u poduzeću čije se poslovanje ocjenjuje,
b) radi se o neovisnoj funkciji ispitivanja, prosuđivanja i ocjenjivanja, bez ikakvih
ograničenja ili restrikcija na prosudbu internog revizora,
c) sve aktivnosti poduzeća spadaju u djelokrug rada internog revidiranja,
d) interna revizija organizira se kao podrška i pomoć menadžmentu i organizaciji u
cjelini, stoga je savjetodavna (stožerna), a ne linijska funkcija poduzeća.

40
Ova vrsta nadzora je preventivna, jer ne dozvoljava izvođenje određenih postupaka koji nisu u
skladu s unaprijed utvrđenim kriterijima. Prethodni nadzor ostvaruje se kontrolama. Interna
revizija je naknadni nadzor, prije svega funkcioniranja sustava internih kontrola i ostvarenja
poslovanja u skladu s usvojenim ciljevima.

6.5. Interna revizija preduzeća u BiH

U svim organizacijama, bez obzira na njihovu veličinu i djelatnost, treba da postoji efektivna i
sveobuhvatna interna revizija koju sprovodi osoblje koje je za taj posao obučeno.

Prema jednom istraživanju u Bosni i Hercegovini od 108 anketiranih preduzeća došlo se do

podataka da samo njih 18 (17%) ima uspostavljenu službu interne revizije. U nastavku su
prikazani rezultati tog istraživanja prema pravnoj formi, organizaciji upravljačkog tijela, broju
zaposlenih i djelatnosti kojom se bave.

Prema istraživanjima, najveći broj preduzeća koja imaju službu interne revizije, njih 44% je u
formi društva s ograničenom odgovornošću. Za njima slijede akcionarska društva s 28%, druge
forme sa 17%, javna preduzeća i ustanove sa po 6% (tabela 1).

Pravni oblik Ima službu IR %

akcionarsko društvo 5 28%
d.o.o 8 44%
javno preduzeće 1 6%
ustanove 1 6%
drugo 3 17%
Ukupno 18 100%
Tabela1. Zastupljenost interne revizije u preduzećima prema pravnom obliku

Prema prganizaciji upravljačkog tijela, internu reviziju ima uspostavljeno 72% preduzeća gdje je
menadžer odvojen od vlasnika, a u 28% preduzeća vlasnik je ujedno i direktor (tabela 2).

Organizacija Ima službu IR %

upravljačkog tijela
vlasnik 5 28%
menadžer 13 72%
Ukupno 18 100%
Tabela2. Zastupljenost interne revizije u preduzećima prema
organizaciji upravljačkog tijela

41
Analizom prema broju zaposlenih utvrđeno je da 33% preduzeća koja imaju do 50 zaposlenih
imaju službu interne revizije, 22% sa 51- 250 zaposlenih i 44% preduzeća koja imaju 251 i više
zaposlenih (tabela 3).

Broj zaposlenih Ima službu IR %

1 – 50 6 33%
51 – 250 4 22%
251 i više 8 44%
Ukupno 18 100%
Tabela 3. Zastupljenost IR u preduzećima prema broju zaposlenih

U tabeli 4 prikazana je zastupljenost službe interne revizije u zavisnosti od privredne djelatnosti

anketiranih preduzeća.

Privredna grana Ima službu IR %

Vađenje rude 1 6%
Prerađivačka industrija 3 17%
Proizvodnja i snabdjevanje 3 17%
električnom energijom, plinom i
vodom
Građevinarstvo 1 6%
Trgovina na veliko i malo, opravka 3 17%
motornih vozila, motocikala i
predmeta za ličnu upotrebu i
kućanstvo
Finansijsko posredovanje 2 11%
Državna uprava i odbrana, obavezno 3 17%
socijalno osiguranje
Ostale javne komunalne, društvene, 2 11%
socijalne i lične uslužne djelatnosti
Ukupno 18 100%
Tabela 4. Zastupljenost interne revizije u preduzećima
prema privrednoj djelatnosti

42
5. REVIZORSKO MIŠLJENJE

Revizor treba da dokumentuje pitanja koja su značajna za obezbjeđenje dokaza koji potkreplju
mišljenje revizora kao i dokaza da je revizija obavljena u skladu sa Međunarodnim standardima
revizije.

Dokumentacija označava materijal koji revizor priprema ili čuva u vezi sa vršenjem revizije.
Radni papiri mogu biti u formi podataka na papiru, filmu, elektronskim ili drugim medijima. Oni
obezbjeđuju dokumentacionu osnovu za formiranje mišljenja i izradu revizorskog izvještaja o
finansijskim izvještajima klijenata.

Revizorov stav o kvaliteti, obliku i sadržaju radnih papira za određeni angažman donosi se na
osnovu:
a) prirode angažmana;
b) prirode revizorskog izvještaja;
c) prirode finansijskog izvještaja, rasporeda ili drugih informacija o kojima revizor
izvještava;
d) prirode i uslova klijentovih računovodstvenih informacija;
e) nivoa pouzdanosti sistema internih kontrola;
f) potrebe za supervizijom i pregledom izvršenog rada.

Radni papiri omogućavaju revizoru da izvrši koordinaciju posla revizije jer reviziju nikad ne vrši
jedno lice. Putem radnih papira određuje se odgovornost osoblja za kompletiranje različitih
radnih papira. Takođe, važno obilježje radnih papira je to što su radni papiri instrument kontrole
i nadzora radnog osoblja angažovanog u reviziji.

Ovi papiri obezbjeđuju sigurnost da je revizorski izvještaj dokumentovan i opravdan i da revizor

neće biti u situaciji da formira neargumentovano mišljenje.

Radni papiri su glavno sredstvo putem kojih revizori mogu dokumentovati da je njihovo
mišljenje i ispitivanje u skladu sa standardima revizije. Njima se obezbjeđuje veza između
prethodne revizije i planiranja novog revizijskog angažmana.

Kao glavni instrument o obimu korišćenih procedura i prikupljenih dokaza, radni papiri su
odgovornost revizora i predstavljaju njegovu zaštitu.

Sadržaj radnih papira razlikuje se od angažmana do angažmana. Neki od elemenata ovih papira
su:
a) informacije o organizacionoj strukturi klijenta;
b) strategiju i plan revizorskog angažovanja;
c) procjenu inherentnog rizika;
d) procjenu pouzdanosti sistema internih kontrola;
e) analize i procjenu „kritičnih područja revizije“;
f) područje i obim suštinskih testova;
g) plan upustava i dokaze o nadgledanju radnika;
h) izvještaj drugih u reviziji finansijskih izvještaja;

43
 i) izjavu rukovodstva;
j) izvještaj revizora;

Revizori radne papire kompletiraju i čuvaju u dosijeu. Uobičajeno je kompletiranje tri dosijea i
to:
a) trajni dosije;
b) tekući dosije;
c) dosije korespodencije;

U toku ispitivanja revizori dobijaju priličan broj povjerljivih informacija. Ukoliko bi revizori
otkrili ove informacije drugim licima njihov odnos sa rukovodstvom bi bio ugrožen. Pristup
radnim papirima omogućio bi radnicima da izmjene podatke u njima. Zato je potrebno stalno
voditi računa o zaštiti radnih papira.

44
7. ZAKONSKA ODGOVORNOST PREMA TREĆOJ STRANI

Veliki broj je grupa korisnika usluga revizora. U slučaju da pojedine grupe korisnika misle da su
oštećene zbog loše urađenog revizorskog posla, na osnovu formalnog ugovornog odnosa, mogu
da tuže revizora zbog neispunjavanja obaveza. Korisnici revizijskih izvještaja koji nemaju
ugovorni odnos sa revizorom mogu da pokrenu parnični postupak.

U okviru revizorske profesije u većini zemalja postoji disciplinski sud, koji se sastoji od
predstavnika revizora, sudstva i javnosti. Nakon saslušanja i provedenog procesa, sankcije mogu
biti:
a) kazna;
b) opomena (usmena ili pismena);
c) suspenzija obavljanja posla na određeni vremenski period;
d) doživotna zabrana rada u struci;

Za uspješno pokretanje građanske parnice moraju biti ispunjeni sljedeći uslovi:

a) mora biti dokazana neuspješna ili nemarna revizija (dokaz može biti npr. presuda
disciplinskog suda),
b) podnosilac tužbe mora da dokaže da su njegovi gubici uzrokovani navodnom neuspjelom
c) revizijom (uzročna povezanost gubitaka i provedene revizije) i
d) podnosilac tužbe mora kvantitativno odrediti svoje gubitke (količina gubitka).

Revizor je obavezan da se ponaša sa dužnom profesionalnom pažnjom prema podnosiocima

tužbe, koja se identifikuje kroz standarde:
a) ugovorenih strana;
b) predviđenih korisnika;
c) razumno predvidivih korisnika;

Standard odnosa ugovornih strana - revizor je prema trećim stranama odgovoran samo za običnu
nepažnju pri obavljanju posla u okviru obaveza iz originalnih ugovora. Prema tome, revizor je
samo odgovoran prema svom klijentu ili prema nekom drugom za koga je prihvatio da obavi
posao, ali nije odgovoran trećoj strani.

Standard predviđenih korisnika - prema ovom standardu, revizor je odgovoran specifičnoj grupi
za koju revizor zna, ili je trebalo da zna, da će se osloniti na reviziju, npr. bankari ili akcionari.

Standard razumno predvidivih korisnika - revizor je odgovoran bilo kojoj grupi korisnika
revizijskih usluga, za koju je mogao da predvidi da bi mogla da se osloni na njegove usluge, čak
i onda kada revizor takvu grupu nije mogao konkretno identifikovati u momentu izražavanja
svoga mišljenja.

45
8. BUDUĆNOST REVIZIJE

Proces globalizacije u savremenom svijetu obuhvata i područja tržišta kapitala i protoka

informacija što će u budućnosti svakako uticati na proširenje usluga računovodstvenih i
revizorskih firmi. Proširenje poslovanja preduzeća na područja koja prevazilaze nacionalne
granice omogućila je i revizorskoj profesiji da izađe iz nacionalnih okvira i u okviru svog
poslovanja razvije nove vještine i stručne kvalifikacije kako bi zadovoljila globalne potrebe
svojih klijenata.

Usluge osiguranja kredibiliteta informacija imaju za cilj da:

a) sirovu informaciju prerade u pouzdanu;
b) proširuju saznanja donosioca odluka i
c) poboljšaju rezultate procesa odlučivanja (efikasnije odlučivanje).

Izvještaji o kredibilitetu informacija su usluge kojima se potvrđuje vjerodostojnost i pouzdanost

informacija. Područja utvrđivanja kredibiliteta informacija su vezana za:
a) sistem interne kontrole i saglasnosti sa zakonima i propisima koji se odnose na ekologiju
i zaštitu životne sredine;
b) uspješnost kompjuterske obrade podataka i elektronskog poslovanja (”on-line”);
c) uspješnost i efikasnost poslovnih i računovodstvenih sistema.

Veliki izazov revizora u predstojećem periodu je kako razumjeti, vrednovati i kvatifikovati

informacije kao što su složeni finansijski instrumenti (derivati), vrednovanje sredstava,
nefinansijske kontrole i elektronski dokazi.

Finansijski derivati. U budućnosti će se koristiti finansijski derivati velikih, ali i manjih,

kompanija. Derivati, u ovom smislu, su finansijski instrumenti kao, na primjer, finansijske
opcije, fjučersi, forvardi i svopovi kojima se stvaraju prava i obaveze među stranama u poslu,
kao i sa njima povezane rizike i nagrade sadržane u osnovnim finansijskim instrumentima. Ovi
derivati su oblast koja zahtijeva veliku stručnost i znanja, pa je veoma teško obaviti njihovu
reviziju. Revizorski rizik može biti veoma visok ako odjeljenje koje koristi ove instrumente
nema efikasan sistem interne kontrole i ako se transakcije (kupovina i prodaja) obavljaju bez
dokumentacije, putem elektronske razmjene podataka. Svi finansijski instrumenti nose određene
rizike: kreditni, tržišni, pravni, kontrolni rizik, kao i rizik cijene, rizik likvidnosti vrijednosnih
papira i valutni rizik.

Vrednovanje sredstava. Revizor mora razmotriti na koji način će novi trendovi dvadeset prvog
vijeka uticati na modele vrednovanja sredstava, kao što su istorijski trošak, tržišna ili fer
vrijednost. Ove klasične metode vrednovanja sredstava će se, svakako, i ubuduće koristiti, ali će
sigurno biti sve više situacija kada će propisi učiniti neko sredstvo neupotrebljivim ili stvoriti
posebna sredstva (zakoni koji propisuju dozvoljeno emitovanje štetnih materija) koje je teško
procijeniti pomoću klasičnih računovodstvenih tehnika.

Nefinansijske kontrole. U budućnosti će nefinansijske kontrole biti važnije za poboljšanje

efikasnosti poslovanja preduzeća. Primjer nefinansijske kontrole je kontrola zastarjelosti zaliha

46
gdje je za utvrđivanje zastarjelosti zaliha važnija analiza porudžbenica od kupaca i vrijeme obrta
zaliha u odnosu na finansijsku kontrolu (kupovina i isporuka zaliha).

Prirodna sredina i njena zaštita su vaoma važni, kako za život ljudi, tako i poslovanje preduzeća,
tako da će se u budućnosti sve više pažnje poklanjati postupcima preduzeća vezanim za zaštitu
životne sredine koja se ugrožava njihovim poslovanjem.

Razmatranje zakona i propisa naglašava odgovornost menadžmenta za poslovanje u okvirima

zakona, uključujući i propise vezane za zaštitu prirodne sredine. Državni zakoni i propisi o zaštiti
životne sredine mogu neka sredstva učiniti neupotrebljivim zbog njihovog štetnog uticaja na
okolinu ili do nastanka novih sredstava. Važna pitanja zaštite životne sredine su stvorila porebu
za donošenje smjernica za ovu problematiku. IFAC-ovi Međunarodni standardi revizije stavljaju
akcenat na procjenu rizika, nove postupke, te objelodanjivanje i izvještavanje u okviru zakona i
propisa vezanih za ovu oblast.

47
ZAKLJUČAK

Da bi poduzeće uspješno ostvarivalo svoj rast i poslovanje mora biti uspješno postavljen sustav
interne revizije i kontrole. U slučaju da je sustav loše postavljen ili da nije funkcionalan može
doći do brzog pada poslovanja, javljaju se razne nepravilnosti i greške. Potrebno je pažljivo sve
postaviti te posvetiti veliku pažnju izgradnji funkcionalnog sustava. Menadžment organizira
internu reviziju sa zadatkom nadzora i ocjene funkcioniranja sustava. Interna revizija utvrđuje
realnost i pouzdanost te integritet financijskih operativnih informacija.

Interna revizija ne analizira i ne ispituje uvijek sve dijelove i sve aspekte poslovanja već se
ispitivanja provode selektivno prema stupnju odrade i rizičnosti. Uspjeh interne revizije
ponajprije ovisi o njoj samoj te će interni revizori na taj način dobiti zasluženo povjerenje i
podršku u obavljanju svog rada što je temelj implementacije suvremenih trendova i djelovanje
interne revizije u nekoj organizaciji. Uloga interne revizije u sprečavanju pogrešaka i i prijevara
treba biti definirana pravilnikom o radu interne revizije.

Uloga internih revizora gleda se kroz razvijanje koraka i poduzimanju određenih radnji ukoliko
se u poduzeću pojavi prijevara, revizor treba saznati postoji li neki plan reakcije na prijevare i
suzbijanje. Ovaj završni rad je doprinijeo razumijevanju važnosti interne revizije u
korporativnom upravljanju poduzećima. Pokazale su se opće značajke djelovanja interne revizije,
suradnja s eksternim revizorima te način i doprinos upravljanju rizicima i sustavu internih
kontrola.

Revizija je sistematski proces što znači da treba da bude planirana i da ima formulisanu
strategiju jer dokaze revizije treba odabrati i ocjeniti u odnosu na specifične ciljeve koji su
međusobno povezani.

Da bi se došlo do odgovora ko su korisnici revizijskog izvještaja, prvo se mora odrediti uloga

revizije. Naime, smatra se da je revizija nastala u periodu posle industrijske revolucije kada je
došlo do funkcije razdvajanja funkcije vlasnikapreduzeća od funkcije menadžera preduzeća.

Kategorija internih korisnika uključuje menadžment, računovođe i interne revizore. Svi oni su
direktno uključeni u poslovni proces i ostvarivanje ciljeva preduzeća i spremni su da se oslone na
interno generisane finansijske izvještaje.

Nasuprot njima, eksterni korisnici su udaljeni od rada preduzeća i u najboljem slučaju su

indirektno uključeni u proces ostvarivanja ciljeva.

48
LITERATURA

[1] Aleksić, M., Revizija i kontrola, Panevropski univerzitet Apeiron, Fakultet poslovne
ekonomije, Banja Luka, 2012

[2] Andrić, M., Krsmanović, B., Jakšić, D., „Revizija“, Ekonomski fakultet Subotica

[3] Kuzman, S., Revizija i revizijsko izvještavanje, Predavanje

[4] Simeunović, N., Prevencija računovodstvenih manipulacija u finansijskim izvještajima

preduzeća u BiH, doktorska disertacija

[5] Stanišić, M., Revizija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009

[6] Vuković, N., Uloga i značaj interne revizije za poduzeća u Republici Hrvatskoj

[7] Tušek, B., Lajoš , Ž., 2008, „Revizija treće izdanje“, Zagreb

49
 POPIS TABELA

Tabela 1. Zastupljenost interne revizije u preduzećima prema pravnom obliku 12

Tabela 2. Zastupljenost interne revizije u preduzećima prema
organizaciji upravljačkog tijela 14
Tabela 3. Zastupljenost IR u preduzećima prema broju zaposlenih 26
Tabela 4. Zastupljenost interne revizije u preduzećima
prema privrednoj djelatnosti 27

50