SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

Odjel za povijest

Feničke kolonije na zapadu

Seminarski rad

Mentor:

Student: Patrik Josip Marić

Zagreb, 2019.
 Sadržaj
1. Uvod...............................................................................................................................................1
2. O Feničanima................................................................................................................................2
3. Početci feničkog širenja................................................................................................................2
4. Feničke kolonije na zapadnom Mediteranu...............................................................................5
5. Zaključak......................................................................................................................................8
6. Popis literature.............................................................................................................................9
 1. Uvod
Feničani su narod starog istoka koji su u drugoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr. naseljavali
prostor današnjeg Libanona, Izraela i Sirije. Usporedo s jačanjem feničke trgovine pojavila se
potreba za osnivanjem kolonija duž cijelog Mediterana. U ovom seminarskom radu detaljno
će biti objašnjen postanak i razvoj feničkih kolonija na zapadnim obalama Mediterana. Rad je
podijeljen u 7. poglavlja. Nakon uvoda slijedi poglavlje koje se bavi Feničanima, zatim slijedi
poglavlje koje se bavi počecima feničkog širenja dok se sljedeće poglavlje bavi feničkim
kolonijama na zapadnom Mediteranu. Na kraju rada nalaze se zaključak i popis literature.

U ovom seminaru korištene su knjige Ante Simonića Civilizacijske razmeđe znanja, misterije
kulture tijekom povijesti, sinteze Povijest svijeta od početaka do danas i Povijest 1.
prapovijest i prve civilizacije, kao i knjige Jakše Raguža Iščezli narodi svijeta, Pritcharda
Biblijski atlas, Heršaka Drevne seobe: prapovijest i stari vijek i rad Maje Škiljan Antički
pustolovi u Latina i Grka i drugi.
 2. O Feničanima
Feničani su pripadali porodici semitskih naroda i živjeli su u obalnim gradovima između
planine Karmel i Tarta. Njihovo ime nastalo je od grčke riječi porfira što znači grimiz i
povezano je s pravljenjem grimizme boje u Feničkim gradovima. Stanovnici primorja su sebe
nazivali Kanaancima te se nisu osjećali drugačije od okolnog stanovništva Kanaana. Etnički
su Feničani zapravo tvorili mješavinu različitih rasa. Fenički su gradovi vodili svoj život svaki
za sebe a povezivalo ih je vještina pomorske plovidbe kojoj je pogodovao geografski položaj i
smisao za trgovinu. Kako je slabila Kretsko-Mikenska vlast u 12. stoljeću prije Krista
Feničanima je pripala vodeća uloga u pomorskoj trgovini i oni su se razvili u jedan od
najznačajnijih pomorskih i trgovačkih naroda antike. U tom okviru treba promatrati osnivanje
Feničkkih gradova diljem Sredozemlja i moguće je da su već početkom 12. stoljeća pr. Kr.
neki takvi gradovi bili utemeljeni na Cipru, na drugim sredozemnim otocima i u sjevernoj
Africi. Čini se da je već u 9. stoljeću prije Krista bila osnovana Kartaga a može se dokazati da
su nešto kasnije na Siciliji i u Španjolskoj postojale Feničke kolonije. Feničke gradove
povezivao je sustav piisma koji se zajednički upotrebljavao i zajednički jezik koji se postupno
razvio iako se u raznim gradovima mogu dokazati razlike u narječjima. Najpoznatiji Fenički
gradovi bili su Biblos, Sidon i Tir gdje su vladali plemički rodovi koji su vjerojatno imali isto
toliko trgovačkog duha kao i pomorci. S feničkim oblikom vladanja povezano je štovanje
raznih gradskih božanstava poput Ela ili Bala Melkarta ili gospodarice Biblosa. U kulturnom
pogledu pripadaju Sirijskom i Palestinskom kulturnom prostoru.1

3. Početci feničkog širenja

Prema klasičnoj predaji Feničani počinju intenzivno kolonizirati istočno Sredozemlje u 12.
stoljeću, posebice područje Egejskog mora, kao i zapadno Sredozemlje, sjeverne obale Afrike
te jugozapadne obale Španjolske i priobalne predjele mnogih otoka. Na Egejskom moru nisu
ostali nikakvi arheološki tragovi feničkog naseljavanja u gradovima koje su navodno
utemeljili Feničani poput Tebe, Para i Tasa., ali puno arheološkog materijala ima na afričkim
obalama, na Malti, Siciliji, Sardiniji i u Španjolskoj. Međutim arheološki podatci koji se mogu
najsigurnije datirati na najstarijim nalazištima feničke kolonizacije nisu stariji od druge
polovice 8. stoljeća pr. Kr., a u Kartagi od polovice 7. stoljeća. Zbog toga nije moguće
ustanoviti jesu li Feničani osnovali kakvo naselje na zapadu između 1000. i 800. godine pr.
Kr. Međutim treba dodati da su neke rijetke feničke natpise na zapadnom području na Cipru, a
1
Mirić, M. (ur.) (1990): Povijest svijeta od početaka do danas. Zagreb: Naprijed. Str. 115
najviše u Nori na Sardiniji, stručnjaci datirali u 9. stoljeće. Nešto više o feničkom osvajanju
zapadnog Sredozemlja može se pronaći u biblijskom tekstu koji spominje brodove i iskusnu
posadu Hiramastira, kao i Biblijskom upotrebom toponima Taršiš koji se možda odnosio ili na
Tarsus u Kilikiji ili na bogato kraljevstvo Tarteso u Španjolskoj.2

Postoje neki književni tekstovi iz Egipta koji govore o čvrstim trgovačkim odnosima Fenikije
i Egipta u prvim godinama 11. stoljeća te taj tekst zapravo potvrđuje snažnu aktivnost naroda
s mora na istočnom Sredozemlju. Prvi pomorski pohodi prema zapadu u neke od najstarijih
feničkih sredozemnih postaja poput Utike u Africi i Cadiza u Španjolskoj nisu ostavili
sigurne tragove naseljavanja zbog karaktera putovanja koji je bio isključivo trgovački pa im je
svrha zapravo bila osnovati pristaništa na rutama prema zapadu koja su se zatim razvila u
manja ili veća trgovačka središta. Može se smatrati da su se u 11. stoljeću Feničani otisnuli na
prva važna trgovačka putovanja prema zapadu. Međutim ta su putovanja bila još uvijek
povremena i neredovita, a cilj im je bio izgraditi pravilno raspoređena pristaništa na obalama
koje su posjećivali te su se ta pristaništa s vremenom pretvorila u trajna naselja. U tom prvom
razdoblju važnu je ulogu imao Cipar gdje su tvrđavu Kition vjerojatno utemeljili Feničani već
u 10. stoljeću. Manje je važan bio Rod gdje su također bile Feničke kolonije, ali su ih kasnije
protjerali Grci.3

U potrazi za novim tržištima Feničani su prošli sve obale Sredozemlja. Na nekoliko iznimno
povoljnih mjesta utemeljili su i lučka pristaništa za utovar i istovar te skladištenje robe.
Postupno su se ta pristaništa razvila u nove gradove kolonije feničkih trgovaca. Ti su gradovi
bili brojni uz rijeku Guadalquivir i na njihovim su temeljima sagrađeni današnji španjolski
gradovi Cadiz i Malaga. Ostale kolonije bile su na Siciliji, posebno važna Panormus, danas
Palermo te u sjevernoj Africi Utika, Liksos, Sirena te najznačajnija i najslavnija Kart-Hadasht,
Novi grad. Prema tradiciji 814. godine pr. Kr. utemeljila ju je legendarna tirska princeza Dido,
4
a nama je poznata kao Kartaga. Kartaga je grad-država na obali današnjeg Tunisa koji su
utemeljili feničanski trgovci i moreplovci iz Tira u 9. stoljeću prije Krista. Nedugo potom
razvila se u snažno trgovačko, pomorsko, gospodarsko, vojno i političko središte koje je
koristeći ratnu trgovačku mornaricu kontroliralo brojne kolonije na Afričkoj obali, Korzici,
Sardiniji, Siciliji, Balearima i Iberskom poluotoku. U 4. stoljeću prije Krista Kartaga je
postala najjača politička, pomorska trgovačka sila zapadnog Mediterana. Vlast u Kartagi

2
Goldstein, I. (ur.) (2007): Povijest 1, prapovijest i prve civilizacije. Zagreb: Europapress holding. Str. 544
3
Goldstein, I. (ur.) (2007): Povijest 1, prapovijest i prve civilizacije. Zagreb: Europapress holding. Str. 543-545
4
Raguž, J. (2003): Iščezli narodi svijeta. Zagreb: Meridijani. Str. 55-56
kontrolirala je novčana aristokracija koja je poticala ratove s Grčkim kolonijama te u 3.
stoljeću prije Krista ratove s Rimom.5

Kao što je rečeno, ako u nekom kraju nije bilo kolonije, fenički bi trgovci stvorili pravu mrežu
agenata i obrtnika koji su ih opskrbljivali robom. Ipak, Feničani se nisu zadržali samo u
Sredozemlju i bližem susjedstvu nego su krenuli i dalje.6 Tako su u suradnji s egipatskim
faraonom Nehoom II pripremili oplovljavanje cijelog afričkog kontinenta polazeći iz Egipta
uz istočnu Afriku. Svake jeseni bez obzira gdje su se u Africi nalazili flota bi pristala, obradila
polja i pričekala žetvu. Kad je žito bilo zrelo krenuli bi dalje i tako su se treće godine uspješno
vratili u zapadnu Afriku u Egipat. Uskoro su to pokušali bez egipatskog pokroviteljstva te je
flota ploveći prema jugu doprla do Kola Bogova. Sudionik tog putovanja ostavio je zapis:
„Noću smo vidjeli svu zemlju u plamenu. U sredini se vatra dizala do neba. Danju smo
razabrali da je to bilo brdo koje riga vatru. Tri dana smo jedrili pokraj vatrenih rijeka i
dospjeli do nekog zaljeva. Tamo su živjeli divljaci koji su nas gađali kamenjem kad smo se
iskrcali. Ubili smo ih, oderali im kožu i donijeli u Kartagu.“ Ti divljaci bili su zapravo
majmuni, a Kola Bogova vulkan u Kamerunu. Kombinirajući trgovinu i gusarstvo Fenikija se
ubrzano bogatila i postala vrlo tražen politički i gospodarski saveznik. Tako se izraelski kralj
Salomon koristio uslugama feničkih graditelja i cedrovinom dok je gradio svoj veličanstveni
hram posvećen Jahvi. I kasniji vladari Izraela surađivali su s Feničanima sklapajući vladarske
brakove od kojih je najpoznatiji onaj s tirskom princezom Izabelom koja je pokušala zabraniti
štovanje Jahve i žestoko se sukobila s prorokom gromovnikom Svetim Ilijom.7

Na Cipru se fenički utjecaj primjećuje od 11. stoljeća prije Krista. Do 9. stoljeća stanovnici
Tira osnovali su veliku naseobinu u Kitiju (Larnaki). Na Egeju nalazi s Krete ukazuju na
feničku prisutnost u rano željezno doba, a dalje na zapad postoji nešto dokaza o njihovoj
aktivnosti na Siciliji i Sardiniji otprilike u isto vrijeme. Feničani su prisno sudjelovali sa
Izraelom, posebice u Salomonovim graditeljskim pothvatima, a sudjelovali su i u
zajedničkom pohodu na Ofir. Postoje i natpisi koji svjedoče da su boravili u Izraelu i Judeji.8

Zanimljivo je spomenuti da su, znajući za povremenu naviku Feničana da gusare, plemena

zapadne Afrike, takozvane Libije razvila poseban način trgovanja s njima. Feničani bi iskrcali
robu na obalu i povukli se na svoje lađe, a zatim bi robi prišli Libijci i ostavili količinu zlata i

5
Simonić, A. (2002): Civilizacijske razmeđe znanja, misterije kulture tijekom povijesti. Rijeka: Vitagraf. Str.
312
6
Raguž, J. (2003): Iščezli narodi svijeta. Zagreb: Meridijani. Str. 55-56
7
Raguž, J. (2003): Iščezli narodi svijeta. Zagreb: Meridijani. Str. 56-57
8
Pritchard, J. (ur.) (1990): Biblijski atlas. Ljubljana: Cakarijeva založba. str. 90
bjelokosti koju su smatrali dovoljnom za ponuđenu robu te su se povukli. Potom bi se
Feničani ponovno iskrcali i, ako bi bili zadovoljni ponuđenom količinom, uzeli bi je i
otplovili ostavljajući plaćenu robu, no, ako su smatrali da je nedovoljno, sve bi ostavili na
obali i ponovo pošli na lađe dajući prigodu Libijcima da dodaju još zlata. Ta situacija mogla
je ići u nedogled sve dok obje strane ne bi bile zadovoljne cijenom ili dok jedna od njih
nezadovoljna tom trampom ne bi pokupila svu svoju robu i otišla ne dirajući predmete druge
strane.9

4. Feničke kolonije na zapadnom Mediteranu

Feničke naseobine bile su čista tržišta koja na temelju svog unutrašnjeg ustrojstva nisu mogla
pružati nikakav otpor. Feničani su željeli samo trgovačko poslovanje pa su stoga nastojali da s
okolišnim svijetom pod svaku cijenu žive u miru i budući da je trgovačko poslovanje bilo u
interesu također i zapadnjačkih naroda jer Feničani nisu sve do tog vremena susretali gotovo
nikakvih suparnika koji bi im mogli osporavati poslovanje, oni još nisu bili spremni za otpor
niti su imali bilo kakvih većih političkih središta u kojima bi se mogla iskristalizirati
djelotvorna obrana. Kao što je rečeno, neke od većih feničkih naseobina bile su Utika i
Kartaga u sjevernoj Africi i Gades odnosno Cadiz u jugozapadnoj Španjolskoj, ali nije
postojao nikakav savez koji bi Feničane ujedinjavao, a opasnosti su postajali svjesni tek
postupno.10 Pod prijetnjom konkurencije Grka koji su ih prestigli na Siciliji u Italiji te istočnih
monarhija koje su pokoravale njihove gradove Feničani su svladali krizna stanja zahvaljujući
ulozi koju su preuzeli od Kartage koja je osnovala pravo carstvo tijekom 6. i 5. stoljeća pr. Kr.
S Anonom Kartažani su prešli Heraklove stupove osnivajući niz kolonija na zapadnim
obalama Afrike da bi oko 600. godine oplovili kontinent. Feničku kolonizaciju obilježavao je
nedostatak jače veze kolonija s matičnom zemljom kao i slaba naseljenostt. Ekonomska
aktivnost kolonija imala je iznad svega trgovačko obilježje premda u nekim središtima nije
nedostajala i poljoprivredna djelatnost. Primjer su Utika i Kartaga. Nepotpuni su tragovi
uvođenja dugotrajne Feničke civilizacije i zapravo se ti tragovi smanjuju širenjem abecede i
jezika posebice kod naroda u obalnom području koje se prooteže od Libije do Maroka. Prave
karakteristike Feničkih središta bile su gradski život i intenziviranje prometa putem kojeg su
različiti sredozemni narodi ostvarivali kontakte. 11 Feničani su se na kraju sporazumjeli u
svojoj obrani. Kartaga je potpuno sazrela i postala vodeća fenička sila. Sjevernoafričku obale
Grci su izbjegavali zbog prisutnosti Feničana na tom području a kada su se Feničani politički
9
Raguž, J. (2003): Iščezli narodi svijeta. Zagreb: Meridijani. Str. 58
10
Mirić, M. (ur.) (1990): Povijest svijeta od početaka do danas. Zagreb: Naprijed. Str. 203
11
Goldstein, I. (ur.) (2007): Povijest 1, prapovijest i prve civilizacije. Zagreb: Europapress holding. Str. 546
ujedinili oni su pružili Grcima otpor čak i na Siciliji gdje su održali zapadni dio otoka.
Etruščani i Kartažani su zajedno oko 540. godine prije Krista protjerali Grke sa Korzike.12

Kada govorimo o feničkim kolonijama na zapadu, prvotno mislimo na kolonije na Siciliji,

Malti, Sardiniji, u Španjolskoj i Maroku. Fenička uporišta na Siciliji bili su Mozija, Palermo i
Solont. Smatra se da su Maltu Feničani zaposjeli poprilično rano zbog strateške važnosti
otoka premda arheološki nalazi ne potkrepljuju tu priču. Također se smatra da je na kraju 8.
stoljeća pr. Kr. Fenikija zauzela jugozapadnu Sardiniju gdje se nalazi niz lokaliteta oko
najvećih središta kao što su bili Tharros, Nora, Cagliari i Sulcis. Ta su naselja imala kasnije
zadaću zatvoriti Grcima Tirensko more, ali blokadu je razbila važna novoosnovana fokejska
naseobina Masalia, današnji Marseille. Zapadnije se nalaze feničke naseobine iz 12. stoljeća
pr. Kr. Liksus i Gades, ali se nalazi i arheološka građa iz 8. i 7. stoljeća u Sexi u Španjolskoj i
Mogadoru u Maroku.13

Ako se promotri karta iz Biblijskog atlasa mogu se uočiti fenički trgovački putevi koji
povezuju sljedeća fenička odredišta: otok Cipar, Rod, Efez u Maloj Aziji Korint, Sirakuzu na
Siciliji, Motyi na Siciliji, luku Pyrgi na kontinentu Italije, Maltu, Cossyra između Kartage i
Sicilije, Kartagu, Utiku, Hippo Zarytus, na Sardiniji luke Olbia i Tharrus, Sulci, Bitia, Nora,
Caralis, otok Ebusus (danas Ibiza) u Španjolskoj, Abdera, Sexi, Toscanos, Malaca, Gades
danas Cadiz te u današnjem Maroku Tingis i Liksus. Važne su i naseobine Hyppo Regius na
afričkoj obali Sredozemlja, Dierba, Sabratha, Thapsus, Hadremetum te Leptis Magna.14 U
Timesovoj Povijesti svijeta u novom izdanju spominju se sljedeće kolonije, odnosno fenička
naselja: Aradus, Biblos, Sidon i Tir na prostoru Fenikije, na Cipru Cition, u Tripolisu Leptis,
u Numibiji Hippo Utica, Kartaga, Hadrumentum, između Numibije i Sicilije Pantevaria i
Melita, na Siciliji Panormus i Motyia, na talijanskom kopnu Pithetcusai, Gravisca, na
Sardiniji Tarros, Carralis, Nora, Sulcis, Ebesus te u Španjolskoj Abdera, Seksi, Mainaca,
Gades, i na području Maroka Liksus.15

Neka od tih naselja poslije su stvorila vlastite kolonije. Tako je Melita, primjerice, osnovala
Aholu na obali Afrike, a Kartažani su sredinom 7. stoljeća pr. Kr. naselili dotad gotovo pustu
Ibizu. Izgleda da su u kolonizacijskom pohodu sudjelovali uglavnom samo Tirani i njihovi

12
Mirić, M. (ur.) (1990): Povijest svijeta od početaka do danas. Zagreb: Naprijed. Str. 204-205
13
Goldstein, I. (ur.) (2007): Povijest 1, prapovijest i prve civilizacije. Zagreb: Europapress holding. Str. 547
14
Pritchard, J. (ur.) (1990): Biblijski atlas. Ljubljana: Cakarijeva založba. str. 90-91
15
Overy, R. (ur.) (2002): The Times, povijest svijeta. Zagreb: Hena com. Str. 76-77
potomci, mada postoji mogućnost da su im se pridružili pojedinci iz Sidona i drugih feničkih
mjesta.16

Premda su Tirani rano ušli u zapadno Sredozemlje, seljenje feničke kolonizacije na zapad bio
je velikim dijelom posljedica rastuće konkurencije grčkih i tračkih grupa u Egejskom moru.
Cipar je ostao fenički, ali otkad ga je nakratko zaposjeo asirski vladar Sargon II., ciparska su
sevnaselja počela osamostaljivati od feničke matice. Naposljetku, u razdoblju nakon pada
Asirije, Nabukodonosor je uspio podrediti svu Fenikiju. Poslije trinaest godina opsade, zauzeo
je Tir 573. godine pr. Kr., a potom i Sidon i ostale gradove što je označilo kraj tirske
kolonizacije, iako su Feničani i dalje trgovali po Sredozemlju. Na zapadu, vlast nad tirskim
kolonijama postupno je preuzela Kartaga. Tijekom 7. i 6. stoljeća pr. Kr. Kartaga je
uspostavila bliske veze gotovo sa svim sjevernoafričkim kolonijama. Potkraj 6. stoljeća pr.
Kr. zaposjela je obalna naselja i bitne komunikacijske točke na Sardiniji. Nakon toga su
Kartaga, Ibiza i Tar na Sardiniji tvorili „željezni trokut“ koji je štitio isključivo kartaške
interese. Na Siciliji su Kartažani 480. pr. Kr. kod Himere doživjeli vojni poraz od grčkog
grada Sirakuze. No poslije su, u vrijeme vladavine roda Barka nametnuli svoju vlast u Iberiji.
Daljnja zbivanja između 4. i 2. stoljeća pr. Kr. protekla su u znaku sukoba između Kartage i
Rima i triju punskih ratova koji su 146. godine pr. Kr. završili potpunim razaranjem Kartage.17

Fenička kolonizacija, u koju možemo ubrojiti njezin kartaški nastavak, razvijala se u smjeru
sve veće siline, ovisno o prilikama u Tiru ili Kartagi. Na početku, izgleda da su fenički
mornari krstarili Sredozemljem radi trgovine i trampe, uspostavljajući slučajne dodire s manje
razvijenim narodima u inače prirodno bogatim krajevima. Na taj su način upoznali nova
područja i mjesta podobna za trajniji ostanak. To su obično bili priobalni otoci ili uski rtovi
blizu izvora svježe vode i po mogućnosti, kamenih stijena za ukop mrtvih. Uostalom i Sidon
je izrastao na rtu, a Arvad i Tir na otočićima. Takve smještaje imali su Gades, Motija, Tar i
mnoge druge rane kolonije. Time se objašnjava vremenski raskorak između arheoloških
nalaza koji se većinom odnose na mlađa razdoblja, i povijesnih predaja o ranim datumima
osnutka pojedinih naselja. Dakle, prave urbane jezgre nisu se stvorile u početnom dobu
kolonizacije. No, od 10. stoljeća pr. Kr. kolonije su postale sastavnim dijelom pomorske
države Tira. U idućoj fazi iz Tira su se iselili ne samo trgovci i njihove obitelji, nego i mnogi
drugi stanovnici. Politička zbivanja u Tiru i njegovu zaleđu igrala su veliku ulogu. Političke
izbjeglice utemeljili su Kartagu, koja je za razliku od drugih kolonija od utemeljenja bila

16
Heršak, E. (2005): Drevne seobe: prapovijest i stari vijek. Zagreb: Školska knjiga. str. 337-338
17
Heršak, E. (2005): Drevne seobe: prapovijest i stari vijek. Zagreb: Školska knjiga. str. 337-340
samostalna, jer je nastala mimo volje tirskih vladara i imala na čelu predstavnicu kraljevskog
roda. Kad su promjene na Bliskom istoku zasjenile moć Tira, Kartaga je u zapadnom
Sredozemlju izgradila novo carstvo, u kojemu su vojni motivi sve više određivali njezinu
kolonijalnu politiku.18

Treba dodati da su Kartažani, pogotovo poslije poraza na Siciliji, počeli slati izvidnice i
trgovačko-kolonijalne ekspedicije daleko izvan Gibraltarskih vrata. Negdje oko 450. godine
pr. Kr. jedan njihov kapetan, Himilkon, stigao je do Galicije, Francuske i možda Britanije.
No, općenito je prevagnula afrička orijentacija.19

Na koncu treba nešto reći i o arheološkim ostatcima navedenih kolonija. Naime, na Malti je
otkriven hram Tas Silg koji su Feničani posvetili božici Astarti. O tom hramu je pisao i
Ciceron u svojim govorima jer je kasnije pretvoren u Junonin hram.20

Od arheoloških iskopina na Siciliji važno je istaknuti istraživanja kod Selinunta koja

osvjetljuju prisutnost Feničana na Siciliji. Kasnije su i Kartažani kontrolirali dio Sicilije, a ona
je bila i poprište sukoba između Grka i Kartažana. I na Sardiniji se na jugozapadnoj obali
nalaze mnogi fenički centri o čemu svjedoče arheološki ostatci te se datiraju najranije u 9. st.
Pr. Kr. Proteklih desetljeća pronađeni su i neki novi lokaliteti, poput Monte Siraija blizu
Carbonije i Antasa kod Inglesiasa, a arheološki materijal pokazuje miješanje feničkog,
autohtonog sardinskog i kasnije grčko-rimskog elementa. U unutrašnjosti otoka nalazi se i
sustav utvrda kji svjedoči o postojanju razdoblja kartaške dominacije.21

U Španjolskoj je, kao što j rečeno, najstarija kolonija Gades, odnosno Cadiz. Najstariji
iskopani materija datira se u 7. i 6. stoljeće prije Krista, a tom se vremenu pripisuju i Baleari,
kao i Ibiza koja je bila jedna od najvećih kartaških centara na Sredozemlju. Novija
istraživanja vrše se na području Malage gdje je bio važan centar Toscanos koji je branjen
velikim zidinama iz 8. stoljeća prije Krista koje su služile da bi spriječile pristup plemenima
iz unutrašnjosti.22

18
Heršak, E. (2005): Drevne seobe: prapovijest i stari vijek. Zagreb: Školska knjiga. str. 337-340
19
Heršak, E. (2005): Drevne seobe: prapovijest i stari vijek. Zagreb: Školska knjiga. str. 337-340
20
Škiljan, M. (1976): Antički pustolovi, u: Latina et Graeca, Vol 1, No. 8. Zagreb. Str. 20
21
Škiljan, M. (1976): Antički pustolovi, u: Latina et Graeca, Vol 1, No. 8. Zagreb. Str. 21
22
Škiljan, M. (1976): Antički pustolovi, u: Latina et Graeca, Vol 1, No. 8. Zagreb. Str. 21
 5. Zaključak
Feničani su jedan od najznačajnijih naroda starog istoka. Istraživanja potvrđuju da su već u
12. stoljeću pr. Kr. imali dobre trgovačke i političke odnose sa drugim narodima tadašnjeg
poznatog svijeta. Osim što su bili vrsni trgovci i moreplovci poduzeli su i nekoliko
istraživačkih putovanja. Kako je s vremenom rasla trgovina pojavila se potreba za osnivanjem
novih pristaništa duž mediteranskih obala koja su se s vremenom razvila u prava trgovačka
naselja. Iako je u tim naseljima dominirala trgovina, arheološki nalazi potvrđuju da je u njima
bilo i poljoprivrede. U kasnijim stoljećima Feničane potiskuju drugi narodi, no njihova
najvažnija kolonija Kartaga opstaje te nastavlja sa svojom dominacijom sve do Punskih ratova
koji su prekinuli njenu dominaciju.
 6. Popis literature

Simonić, A. (2002): Civilizacijske razmeđe znanja, misterije kulture tijekom povijesti. Rijeka:
Vitagraf.
Mirić, M. (ur.) (1990): Povijest svijeta od početaka do danas. Zagreb: Naprijed.
Goldstein, I. (ur.) (2007): Povijest 1, prapovijest i prve civilizacije. Zagreb: Europapress
holding.
Raguž, J. (2003): Iščezli narodi svijeta. Zagreb: Meridijani.
Pritchard, J. (ur.) (1990): Biblijski atlas. Ljubljana: Cakarijeva založba
Overy, R. (ur.) (2002): The Times, povijest svijeta. Zagreb: Hena com.
Heršak, E. (2005): Drevne seobe: prapovijest i stari vijek. Zagreb: Školska knjiga.
Škiljan, M. (1976): Antički pustolovi, u: Latina et Graeca, Vol 1, No. 8. Zagreb.